Lokljani pripovjetka Bjaram

Priredio za tisak iz manuskriptne ostavtine: Dr. Zlatan olakovi

Izvadak iz pripovjetke "Lokljani"
I. Bajram

Bio je topao proljetni dan, negdje

oko Jurjeva, kad je Mujo
Halvadija ponosno, kao da polazi
na neku sveanost, krenuo iz svog
sela u Sarajevo, nosei u torbi
vruu, tek ispod saaizvaenu jaru.
Ne naputa on svoje krasno selo,
svoje Lokve ispod vjeito bijele
Bjelanice, zato to je eljan
gradskog ivota. On mora da ide.
Te zime ukopali u seosko groblje
njegova oca Muana. On je,
premda ve prosijed i sa jedincatim
krnjim utim zubom u desnima,
ostao od tada sam u napukloj kui,
kojoj je vrijeme odglodalo
daanu kaplamu s krova pa je
procurivalo i pri najslabijoj kii.
Seljak moe osjetiti dvije najtee
kazne Boije, dva najvea zla,
dvije najgore nesree. Sve ostale
muke i brige malene su prema
njima! A to je: ne imati zemlje ni
poroda. Obje te nesree spoznao je
na sebi jadni Mujo Halvadija iz
sela Lokava, opina Hadii. Otac
mu je imao pet keri i njega jedinca. im se stari Muan
ohladio ak i one sestre koje to
nisu uinile prije pokupile svoj
miraz. Jadnom Muji ne ostade ni
njivica, jer je svoj dio prodao
ranije da ocu nabavi potrebne
lijekove iz pateke. enio se
Mujo nije, ne zato to bi mrzio
ene, o, sauvaj Boe, on ih i

potuje i voli, ve zato to mu to

nije dozvolila njegova sirotinja valjalo je, zaboga!, poudati sestre,
odrati kuno ognjite, makar dok
je sijedi iv.
Teak bolesnik bio je taj njegov
sijedi Muan. itavu godinu
dana leao na dueku i mro. Vele,
bila suica. A njegova stopanica,
Mujina mati, umrla je prije
petnaestak godina, jo uz rat, dok
je Mujo bio na fronti, na Italiji, u
Be-Ha-draj regimenti. Iz toga je
rata poslije demobilizacije donio
kui poderanu uniformu i nekakvu
polupismenost. Nauio potpisati
svoje ime i brezime, selo i kuni
broj. Brojeve je on znao itati jo
kao momak, pa i u sahat
pogledati znao je bilesi i dekike i
sekundije ishesabiti. Njegov je
otac, ko kad mu je za vrat sjela ona
enskadija, keri sve uho do uha,
prodavao njivu po njivu da im
nabavi pristojnu odjeu i kolikotoliko odri kuni nm i prag, dok
se sreom ne poudaju. ensko je
dijete za sirotinju veliko zlo: od
njegovih ruku slaba korist, a ono
to umije raditi - plesti, vesti, tkati
ilime - sirotinji ne treba. Niti ima
dosta sita hajvana da ga ki uva i
pomuze, ni vune ni stana da
valjana ki otka ilim ili sukno, niti
mnogo odaja da ih ona mete i redi,
niti vrtlova i cvijenjaka, da ih
plijevi i zaljeva kada
pripee zvizdan, a kad poodraste,
valja joj, da bi se usreila,
napuniti tovar eiza, dati njivudvije ili isto toliko hiljadarki
miraza i jo nahraniti svatove. Ali,
ta e, dao Bog, pa eto ti de... A
Muanove keri bile vie gizdave
nego radine, pa se oko njih motali
momci i - sreom! - odoe za
vremena, prije nego to je oca
smlavila bolest. Njegu starca

prepustile su svom dobrom bratu

Muji, koji je sve nedae podnosio
strpljivo i jo vie volio sestre. ta
e, moje su, pa kake su da su...
Dobriina je bio Mujo. Nekakva
enskasta narav. Ni muhi ni mravu
ne bi na ao uinio. U vojsci s njim
zbijali ale; uz rat, u zemunici,
dijelio svoj komis meu gladnije
drugove, rado davao do pola
porcije dergemize iscrpljenijima od
sebe, ve od kue vian svakom
teretu. Radio je on - pogotovu kad
otac obnemoa i kad mu se i
najmlaa sestra udala pa vie nije
trebalo glumiti da se neto ima radio u selu pod nadnicu. Jedne
godine bio poljar, druge uvao
seoske volove i konje, tree otiao
u planinu s alaom, ali sve je to
malo - tako nikad nee na zelenu
granu. A ostati u selu i patiti se
ovako bez zemlje, bez ene, bez
ikakva dobra i komocije znailo
je za njega neto jo tee od bijede
- sramotu. Ta ve mu se i seoska
djeca rugaju, a seljaci,
njegovi akrani gotovo ga nikada ne
zovu na sijelo ili na mobu. Strah
ih, bezbeli, da nije zagaen uima i
drugim bajama, to ne bi bilo
nikakvo udo, ali on je eto ist, jer
vode je Bog dao, a koulja se moe
prati i bez sapuna, pogotovo kad je
trljaju muke ruke. To nesretno
pranje koulja i onih dvaju
iskrpljenih arafa mnogo mu je
muke zadavalo. Ni jednoj seoskoj
curi ne bi palo na pamet upitati:
Mujo, bi li da ti operem
haljine?... Jok! One se radije
njemu smiju. Zato je odlazio na
vodu, na onaj poznati Lokavski
izvor i tamo prao promatrajui
zvijezde ili debeli mjeseev lik.
Prao kriom koulje, trljao ih meu
ouljanim dlanovima ili njeno
lupao pratljaom, neto da ih ne

podere, a neto da ga se ne uje

kako lupa i stalno se osvrtao: ide li
ko, da ga ne vidi i ne raznese po
selu glasinu:
- Mujo haljine pere! ensko,
baba...
Ne, ovako to dalje ne ide! Zato se
jo zimus odluio:
- Iem u eher da neto zaradim.
Odluio da sie u Sarajevo i
potrai posla na nekoj novogradnji,
da mijea pijesak ili vapno. Htio je
pritedjeti toliko da kupi njivicuhranilicu da ne izumre tako jadno
potena kua Halvadija. Pa,
akobogda, kad se opet okuim,
nai e se i kakva posijeda udovica
za mene... Ima jedna, ba mi oven
na srcu lei, a i ona mene, sve mi
se ini, begenie ... San, najljepi
san seljaka: kuica, zemljica,
enica, djeica... Makar ve ne bio
u prvoj, pa ni drugoj mladosti, za
to vrijedi i raditi i napatiti se u
Sarajevu, noivati na daskama
u hanu za dva dinara.
Eto, zato je tog jutra Mujo
Halvadija poao oholo iz svoje
kue i ponosno proao kroz selo.
Svoju je stoku, etiri koze i jarca,
dao na uvanje komiji Ostoji, a
kuu zakljuao. Iao je polagano,
korak po korak i promatrao kue,
ljivike, ahare, pa zatim, dok je
silazio niz Lokavsko polje, njive i
usjeve, busenje preorane zemlje i
kruke divljake... Kao da se od njih
opratao.
Jo prvog dana kada je stigao u
Sarajevo, bjeei ispred
ejtanski brzih tomobila lijevodesno, nasmijeila mu se srea. Ali
se siromahu srea uvijek samo

kiselo smijei! Kod nekog

biveg bega krumpirima i kupusom
zasaenu nekada krasnom
ruinjaku, ponosno se dizao
visoki jablan. Drvo, u hladu kojega
se nekada odmarala ponosna
begovica, sada upravo zarad te
hladovine smeta krumpirima i
drugim usjevima. Posjei tako
visoko stablo zna samo ovjek
vian umskom poslu.
Dugo se propali beg odluivao da
li da posjee taj posljednji znak
begovske asti i oholosti i tako
spasi veliki dio vrta od kojeg sada eh, Boe, nepravde i
runa zemana! - ak ivi, prodajui
krumpire, jagode, kupus. Takva
sramota! Beg - pa prodaje glavice
kupusa! Sve nekako gnjije, kopni misli beg - samo moj jablan stoji
prav, upro vrh u nebo i kao da
kazuje svijetu: Tu, ispod mene, tu
je baa silnog bega, bogataa koji
je kao dijete
imao atove,ifluke, begluke, hamb
arove, svata, ak i ardak na selu,
na svome selu, ak i sve seljake u
njemu... Silovite je naravi prosijedi
beg. Ljut i naprasit, vie
na hizmeare, na svoju hanumu, na
djecu koja mu
preko taraba preskau u bau i
kradu jagode. A od tog jablana on
ih ne vidi. Zaklone se,
kopilad mahalska, ko kad ih
matereine ne ue vie stidu i
potivanju begovata i tue
imovine, sram ih bilo!, ko raja
pogana!, zaklone se za onaj jablan
pa kradu. A kad ih potjera sav
crven u licu, inae ve uvelu i
iaranu borama briga, jer one
nesretne obligacije odoe ve
odavno u trbuh i u otplatu dugova,
pa onda intabulacije na ovu zadnju
kuu i bau - jo mu se ta

balavad smije:
- Propali beg!... Nema vie kmeta!
Zasuci rukave i ti, beg-efendija!...
Jagode su ti plahe, med! A kruke,
jabuke, hej...
Ne, nee on vie trpjeti to stablo,
makar to mu se srce kida i trga od
nekakve tuge za tim posljednjim
znakom umrle asti. Jutros susreo
tog seljaka. Ponizna neka duica,
uradie on to jeftino i savjesno.
- Umije li ti posjei jablan?
- Jata radi. Eh, nije to
nikakav posao. Koliko sam ih ja
pojeko, moj bee...
Pogodba je bila kratka.
- Ti, bee, daj, brate, koliko vrijedi.
Ne umijem ti ja nadjevati nadnice.
Ja u ga lijepo posjei...
- Ama, da mi nita ne oteti!
- razvika se beg. - Okrei ga, pa
povri u nekoliko komada. Ako mi
ijednu voku oteti granje pri
padu...
- uvat u, bee, ko svoje...
Mujo se popeo na visoko drvo.
Kresao je, sjekao, pazio da granje
ne oteti voke. Zadnja grana ipak
nakide mladu vinju i jo nedozrio
plod zaas rasplete oko drveta
crvenkast sag. Zato je Mujo za svoj
teki i opasni rad dobio samo sto
dinara.
- uur Allahu, dosta!
Radei po graevinama utedio je
za dugih est mjeseci nekoliko
stotinjarki. Listopadska hladnoa
potjerala ga sa njegova konaita
na livadi vie ciglana u prljav han
kod tacije gdje se za no
prespavanu na tvrdoj daski plaa

unaprijed: dinara dva. Tu je

upoznao areno drutvo gradskih
probisvijeta i pastoraka ivota.
Kako su ti ljudi tvrdi i opaki i kako
on ne razumije njihove razgovore.
Mislio je esto: Nejma u
njima merhameta ni za gro.
Lijepo moje selo.... Zato se
nekoliko puta preko nedjelje
navraao i kui, u selo, teko
odvajajui od utede novce za
vlak. Od Sulje Begia kupio
tri harara jema; neka za zimu ima
bar hljeba.
Njegov siromani suseljanin Tahir
umro je jo proljetos. Ostala iza
njega Aia, ve postarija udovica s
jedincem Alijom i neto slabe
gladne nenagnojene zemlje na
Tinjku i Vonjavkama. Ona zapela
za oko Muji. Eto, bilo bi to
potaman. esto je na nju mislio
leei na daskama u hanu dok su
neki njegovi suspavai kartali i
psovali jedan drugome majku
poganu.
Jednom joj iz Sarajeva donio est
metara cica - neka neto skroji;
koze dao na uvanje Alijici i kupio
mu opanke i fes. Selo ko selo!
Poela ogovaranja, olajavanja,
spletke.
- Vidi! Sad Mujo svake druge
nedjelje izlazi u selo! Uvijek je
kod Aie... pa... neka, neka aptale seoske babe - nek se
obadvoje smiri.
- A i stvoreni su ko jedno za
drugo. U njega jedan zub, a u nje
jedan sin! - mudrovali malo
veseliji seljaci.
- Akobogda, Aia - rekao joj
kad je posljednji put bio u selu uzet emo se uz Bajram. Dotle u
zaraditi makar hiljadarku, ja li
dvije, da od Bee kupim kravu i

tako nas opskrbim mlijekom, pa

kad se oteli...
- Peke, Mujo - odgovori
kratko budua Halvadua - ama
brez para nejma vjenanja! Valja
Aliji kupiti odjeu, valja nabaviti
makar ovcu, dvije...
Mujin se san, eto, ostvaruje! Tko je
kao on? Morat e jo mjesec dana
ostati u gradu.
PosteiRamazan prenosit e sa
tacije kovege, ispomagati
cjeparima drva, a ako padne jai
snijeg, moi e ga zgrtati ispred
duana u ariji. Skupljat e paru
na paru!
Snijena vijavica zamagljuje pred
oima vidik. Dan je uoi Bajrama.
Mujo je izdrao i zaradio lijepo.
Moe svata kupiti, jer u njegovoj
kesici, koju uvijek skriva na
kosmatim prsima, ima tono 1317
dinara i - jedna kruna.
Uzet u joj zar, kat, pamuka, neka
nam otka koulje i gae. Znam,
nema ona razboja, ali e joj
pozajmiti Ostojina Soka, jer je
zadnju er udala jo lani, pa joj
sad nije prea tkati. Uzet u i
pastorku, jok!, sinu, mom
Alijici, kundure, prave gracke
cipile, pa fes, pa...
Razmiljajui tako urio se Mujo,
gladan od posta i umoran od rada,
prema Baariji, glavnom
gradskom trgu. U po puta stade
kao skamenjen. Zar je mogue?
Sad, uoi Bajrama, ona?... - sine
mu u glavi. Na drugoj strani ulice
urili su plonikom njegova
najmlaa sestra Mulija i njezin
mu, Safet iz sela Kore.
- Ma, jesi l to ti, Mulo? Kako si,
Safete? Kud ste poli?

- U sud, u gruntovnicu, da
damo takrir - odgovori suzna
sestra. - Moj Mujo, golem nas
goni belaj , sad uoi lijepog
Bajrama; crn nam osvanuo. Eto,
moramo prodati nau najbolju
njivu. Ode Golubac! A zna kaka je
to zemlja. enica na njoj sama od
sebe buja. Na harar sjemena izae i
po deset i petnes. Sveosve smo
propali. Fukara! Umro mi je i
sini Halid, moj lijepi brate
Mujo!
- uti, eno, ne plai! opominje je postieni mu, jer je
upravo on bio natjerao enu da od
Muje uzme sav miraz, posljednju
njivu, koju je prodao u bescijenje.
- Samo ti reci svome braci plae Mujo - jeda Boga, valjda
vam i ja mogu pomoi.
- Okle e mi pomo mrgodi se Safet - ve sam prodo
njivu. Moram! Duan sam! Eto,
duandiji sam duan hiljadu i
dvjesta dinara, pa hoe na plijen.
Bolje ovako!
- Lahko je tebi - prekide ga
Mula - ali je teko meni jadnoj!
Zna, bolan, da si i krave prodo i
volove! Nejmamo ni mrsa. A ono
moje dvoje crvia...
- Jah, zbilja, kako su ti ostala
djeca - upita Mujo, samo da je
prekine u jadanju.
- Kako? Gola po ovoj
crkavici... Safet popi sve!
Prokarta!
- uti! Neu vie, Ramazana
mi! Popravit u se. Ama sad
moram prodati zemlju, pa u na
ljeto i ja mrven u grad, na posao.
- Nije to za te, Safete. Ima
djecu. Znam ja ta je grad. Lijepo
nae selo, na mir irahatluk ...
Svrnuli u kahvanu. Mujo smrknut.
uti. uljevite ruke tare hrapavim
prstima. Pred oima mu sad

njegove Lokve, Aia i Alijica, koji

ga ekaju, njegov san: kuica,
zemljica, djeica... sad opet
uplakana sestra Mulija, njezina
djeca. Sjea se Mujo da je cijelog
ivota bio rtva sestara, a one da
mu ni rublje ne htjedoe oprati, niti
ga pozvati k sebi kad zima
pritegne. Sjea se kako je istu tu
Mulu molio neka mu ostavi bar
posljednju njivicu, ali on je muka
glava, on e se snai kako bilo, on
se mora snai...
- Sluaj Safete, ne prodaji njivu!
Nek najmlaa i Muana
Halvadije nije bez zemlje. Dat u
ti ja para!...
- Ama?
Zauena lica sestre i zeta
razvedrie Muju Halvadiju.
- Vratit u ti, Mujo, Ramazana mi!
- Ne vraaj! Kupi za te pare
mojoj sestri i njezinoj djeci stoku i
odjeu, a meni e dati Bog. Evo ti
novci.
Briljivo uvana uteda Muje
Halvadije prijee u ruke pijanice
Safeta.
- Evo ti jo dvije banke, kupi
djeci boba i reci da je od daje.
- Mujo, fala ti, brate moj...
Mujo...
Nije htio dalje sluati
zahvaljivanja, zato je pobjegao iz
kahvanice. Onako gladan nastavio
lutati arijom i promatrati tkanine
za zar i kat koje nee kupiti svojoj
Aii...
- Nejse! ...
Kad su seljaci stizali kuama na
Bajram iz damije, sretoe

skrhanog Muju kako pogrbljen i

alostan kree put svog
osamljenog kuerka.
- to ne ie pravo Aii? Kam ti
darovi? Ej, Mujo! - zaupitkuju ga
komije smijui se u svom
blagdanskom raspoloenju.
- Ama, mante me, brao.
Kakva moja enidba! Nijesam ti ja
za fameliju. Ja sam postao gradska
lutalica. Hamal i cjepar.
Teko mu je, Boe, nikad ovakvog
Bajrama! Na pragu njegove kue
doeka ga novo iznenaenje.
Alijica, veseo i obuen u
bajramsko ruho, potra mu u
susret.
- Neka si nam doo, Mujo, babo ,
kako l da te zovnem. Koze su
dobro. Nakupio sam im lijeske. I
mati je dobro. Skuhala nam je pitu.
Hajd nama. Jah, Bajram mubarek
olsun! Neka nam je sretno! Dajder
mi tu torbu da je ja ponesem.
- Neka sinko. Mogu sam.
Lahka je. ...........