Tiskara Merkantile (Jutria i Sedmak) Zagreb, Ilica 35

IZDAVA
BIBLIOTEKA SAVREMENIH PISACA
VLASNIK
NAKLADNA KNJIARA EPOHA
ZAGREB, TRG KRALJA PETRA 11 - TELEFON 97-15

BIBLIOTEKA SAVREMENIH PISACA

ZAGREB
UREDNIK: FRED NAJFELD
Prijevod sa francuskoga: AUGUST CESAREC
Crtei u tekstu: KRSTO HEGEDUI

NASLOV ORIGINALA: TRAVAIL

EMIL ZOLA
R AD
II

BIBLIOTEKA SAVREMENIH PISACA, ZAGREB

KNJIGA V, KOLO II

Scan i obrada: WbravetheheartW

BalkanDownload.org

SADRAJ:
I
II
III
IV
V

I
Prole su tri godine i Luka je stvorio svoju novu tvornicu, oko koje se podigao itav jedan
radniki grad. Podruje tog grada obuhvatalo je vie od jednog etvornog kilometra, a nalazilo se
ispod stijene Monts Bleusesa, na prostranom zemljitu, koje se od parka Crcherie lagano sputalo
spram nagomilanih zgrada Pakla. Poeci su bili skromni, iskorien je bio samo jedan dio tog
zemljita, a ostatak je bio sauvan za poveanja, koja je obeavala budunost.
Tvornica se oslonila na kamenu visoinu, upravo ispod visoke pei koja je s radionicama bila
spojena dizalicama za prenoenje tereta. Uostalom, u oekivanju prevrata koji su imale donije ti
Jordanove elektrine pei, Luka se nije mnogo brinuo za visoku pe, jedino ju je poboljao u nekim
pojedinostima, a inae ju prepustio Morfainu, da s njom upravlja po staroj navici. Ali je, i to se
ticalo zgrada i to se ticalo strojeva, tvornicu uredio, kako je to najbolje bilo mogue, samo da
povea prihod rada, a u isti mah umanji napor radnika. A isto tako je elio, da kue njegove radnike
etvrti, od kojih je svaka bila okruena vrtom, budu kue blagostanja, i da cvate u njima obiteljski
ivot. I ve ih je bilo nekih pedesetak uz park Crcherie, bio je to pravi mali gradi na putu spram
Beauclaira; jer svaka novosagraena kua bila je kao novi korak spram Drutva budunosti u
pobjedonosnom njegovu pohodu protiv zloinakog i radi zloinstava osuenog drutva prolosti. A
posred tog gradia Luka je dao sagraditi prostrani Dom Zajednice, u kojem se nalazila kola,
knjinica, dvorana za zabave, igranica i kupatilo. To je bilo sve to je uzeo iz Fourierove
falansterije, dok je inae svakog putao da gradi po svojoj volji, ne veui ga ni na kakvo pravilo i
ograniujui ga u toj slobodi samo ukoliko su to, obzirom na interes cjeline, iziskivale izvjesne javne
potrebe. Napokon su iza te zgrade bili podignuti zadruni duani, koji su rasli iz dana u dan, a radnici
su se u njima mogli snabdjeti kruhom, mesom, ivotnim namirnicima, pa odijelom, kuhinjskim
posuem i drugih neophodnim stvarima; bila je to potroaka zadruga koja je odgovarala
proizvoakoj zadruzi, kakvu je predstavljala sama tvornica. Bez svake sumnje, sve je to bio samo
zaetak, ali stvar je rasla i uspjevala, pa se ve o njoj mogao stvoriti sud. I Luka sigurno ne bi
postigao toliki napredak da mu nije dola sretna misao da za svoj stvaralaki rad zainteresira i same
radnike. No naroito veselje mu je pravilo da mu je uspjelo ujediniti sva razna, kojekud po gornjim
dijelovima kamenjaka porazbacana vrela, i tako grad u njegovom postanku, tvornicu i Dom
Zajednice, opskrbiti svjeom i istom vodom, koja je natapala bujne vrtove i ulazila u svaku kuu,
nosei sa sobom zdravlje i radost.
Jednog jutra se vadilac Fauchard odetao u Crcherie, da ovdje obie stare svoje drugove. Stalno
neodluan i bezvoljan, on je ostao na radu u Paklu, dok je Bonnaire povukao sa sobom u
novu tvornicu Ragua, a ovaj opet naveo na to Bourrona. Sva trojica su dakle radila ovdje, i ba se to
k njima uputio Fauchard da se porazgovori kako bi i on preao ovamo, o emu se dosad nikako nije
mogao odluiti, jer je ve previe bio otupio kroz tih petnaest godina, kroz koje je, uvijek s istim
pokretima, s istim naprezanjem snage, posred istog poara, izvlaio iz pei elik. Njegovo izroenje i
lijenost duha poveali su se ve do te mjere da se on ve nekoliko mjeseci spremao na tu posjetu, a
da sve do danas nije za to naao u sebi dovoljno snage. I ve na ulasku u Crcherie, on se iznenadio.
Poslije crnog, prljavog, pranjivog Pakla, njegovih nezgrapnih, zanemarenih dvorana kroz ija je

uska okanca dopirao jedva traak svijetla, zadivile su ga odmah lagane dvorane u Crcherie,
sagraene od eljeza i opeka, a sa tako irokim staklenim prozorima, da su dvorane bile upravo
poplavljene zrakom i svijetlom. I sve su bile poploene cementnim ploama, to je mnogo umanjivalo
inae tako kodljivu prainu. Voda je tekla svuda u obilju, omoguavala stalno pranje. I, jer poradi
novih dimnjaka nije bilo gotovo nikako dima, vladala je svuda velika istoa, koju je uvijek bilo lako
odrati. Paklenska pilja orijaa ustupila je tu mjesto prostranim, svijetlim i prijatnim radionicama, u
kojima kao da je teak rad izgubio svu svoju surovost. Svakako, upotreba elektrike je bila jo
ograniena i tako je tu jo uvijek vladala zagluna buka strojeva i ljudski napor nije bio mnogo
olakan. Izvjesni, jo uvijek slabo uspjeni pokuaji da se na pei za pudlovanje i na pei s tignjima
primijene mehanika sredstva, davali su jedva jedvice neku padu, da e ljudska ruka naskoro biti
otereena od previe tekog posla. Teilo se, ilo se naprijed, ali sve je to bilo jo vrijeme pipanja,
traenja budunosti. Ali kakvo je to ve bilo poboljanje, taj zrak i sunce, u kojima su se kupale
lagane dvorane, ta vedrina posla, manje napornog za miice, i kako se silno nametala isporedba s
onim rupagama mraka i patnje, kakve su predstavljale susjedne tvornice, u kojima su se zlopatile
smijene radnika!
Fauchard je mislio da e Bonnairea, majstora pudlera, nai kraj njegove pei, i ostao je iznenaen,
kad ga je vidio, kako u istoj dvorani upravlja s velikim strojem za valjanje, koji je pravio tranice.
- Gle, ti si ostavio pudlanje?
- Ne! Ali mi tu sve pomalo radimo! To je pravilo ovdje: dva sata radi ovo, dva ono, i zaista,
ovjek se pri tom odmori!
Istina pak je bila, da je Luki bilo prilino teko zadobiti radnike za to, da rade i neto drugo nego
na to su se ve navikli. Da se izvri potpuna reforma bilo je mogue istom kasnije, kad budu djeca
prola razliita poslovanja, jer rad je mogao biti privlaiv samo po raznolikosti zadaa i po malom
broju sati, koji je tim zadaama imao biti posveen.
- Ah! - uzdahnuo je Fauchard. - Kako bi to bilo zabavno, raditi ve ta drugo, a ne samo neprestano
izvlaiti iz pei tignjeve! No drugo ne znam i ne mogu!
Morao je da govori mnogo glasnije zbog prevelikog, ispretrganog uma stroja za valjanje. I zautio
je, pa iskoristio kratku stanku da se pozdravi s Raguom i Bourronom, koji su takoer bili ovdje, i
bili vrlo zaposleni s dohvaanjem tranica. I bio je to za nj udan prizor. U Paklu nisu bile
proizvoene tranice, pa je on ove sad posmatrao sa zbunjenim mislima, koje nije znao izraziti. Od
ega je najvie trpio u svojoj utuenosti i ponienju ovjeka, koji se pod rvnjem rada sasvim
iskrivio tjelesno i duevno i postao prostim oruem, bilo je, da je u sebi jo uvijek osjeao neku
priguenu svijest, da je mogao imati i razuma i volje. U njemu je jo tinjalo sitno svjetalce kao u
nonoj svijetiljci koja se nikad ne gasi. I kako je to bilo tuno, aliti u sebi za slobodnim, zdravim i
vedrim ovjekom, kakav je mogao postati, da nije bilo te zaglupljivake tamnice, u koje ga je bacilo
ropstvo! Tranice, koje su se stalno duile i duile, bile su kao put bez konca, po kom se klizala
njegova misao i gubila se u budunosti, u koju nije imao nade, niti o njoj imao neku jasnu predstavu.
U susjednoj dvorani bila je naroita pe, u kojoj se talio elik za tee predmete, i taljevina je
otud tekla u veliku, nepregorivom glinom obloenu kadu, otkud se mehaniki prelijevala u kalupe.
Pomini elektrini mostovi, dizala vanredne jakosti pokretala su, prenosila te teke mase, vodei ih
do strojeva za valjanje i u radionice za buenje i zakivanje. Bilo je tu orijakih strojeva za valjanje,
koji su eline mase izduivali prema eljenom obliku, pa ih savijali prema potrebi u eline krovne
grede, mosne stupove, graevinske predmete sviju vrsta, ve sasvim gotove da budu montirani,

izbueni, zakovani. Naroiti valjaki strojevi za obine grede i tranice, uvijek istog oblika, radili su
tu s vanrednom jednomjernou i brzinom. Izaavi u sunanom blijesku iz pei, kratka i debela poput
ovjejeg trupa, elina ipka je, u prvom kalupu, bila zahvaena od dva valjka, koji su se vrtjeli u
obratnom pravcu i izlazila odavde tanja i dua. Pa je ulazila u drugi kalup, u kome se jo vie
istanjila i izduila, i tako, od kalupa do kalupa, pa je iz nje postala tranica sa istim i tonim
profilom, s propisnom duinom od deset metara. Sve se to dogaalo uz zaglunu buku kalupa i
valjaka, kao da je neka; neman sav taj elik vakala u tekom kripu svojih vilica. I s neobinom
brzinom slijedila je tranica za tranicom, tako da se oima jedva mogla pratiti ipka koja se duila i
stanjivala, da iz nje iskrsne uvijek po nova tranica koja se pridruivala ostalima, to je sve bilo kao
da se tu bez prestanka protezala eljeznika pruga, prodirui u najzabitnije krajeve svijeta, obasiui
globus.
- Pa za koga je to sve? - zbunjeno je pitao Fauchard.
- Za Kineze! - alei se odgovorio je Ragu.
U taj as je mimo strojeva za valjanje proao Luka. Svako prije podne je on obino proveo u
tvornici, obiavi svaku dvoranu, razgovarajui drugarski s radnicima. Djelimino je morao da
sauva staru hijerarhiju, s poslovoama, nadglednicima, ininjerima, s raunovodnim inovnicima i
trgovakom upravom. No brinui se stalno da pretpostavljene i uredski personal svede na najmanji
mogui broj, postigao je ve vrlo znatne utede. Uostalom, njegove neposredne nade su se ostvarile:
premda jo nisu bile naene izvrsne ice od neko, dobivala se iz sadanje rudae, preraivane
kemijski, uz nisku cijenu taljevina upotrebljive kakvoe, tako da je proizvodnja tranica i traverza
bila dovoljno unosna i osiguravala uspijevanje tvornice. ivjelo se, i broj poslova poveavao se iz
godine u godinu, a to je za njega bilo najvanije. Stalo mu je bilo do budunosti djela, znao je naime,
da e pobijediti samo onda, ako radnici od svakog prihoda tog djela budu imali toliko, da e vidjeti,
kako im blagostanje raste i s manje muke postizavaju vie sree. A bilo je to vrlo sloeno djelo, koje
je trebao da nadzire, tako te mu je samom ivot prolazio u stalnim brigama i borbama, - bile su to
brige i borbe apostola, ininjera i finansijera u isti mah, koji se morao da skrbi da uvijek bude
dovoljno raspoloivog novca i da vodi cio jedan mali narod. Uspjeh je bez sumnje bio siguran, no ta
se jo sve moglo sluiti, kakve sve opasnosti doi!
Usred buke zastao je samo na as nasmijeivi se Bonnaireu, Raguu i Bourronu, a da nije ni
zapazio Faucharda. Uvijek se on osjeao voljko u toj dvorani sa strojevima za valjanje, veselila ga je
ta proizvodnja tranica i traverza, - ta dobra kovanica mira, kako ju je sa smijekom volio nazivati,
nasuprot one susjedne zle kovanice rata, u kojoj su bili proizvoeni topovi i taneta. Takvi
usavreni alati, i takva fina ruka koja je preraivala kovinu, a sve samo za to da se proizvedu ti
sablasni strojevi razaranja, koji su narode stajali milijarda i upropatavali ih u oekivanju rata, koji
e ih konano sasvim upropastiti! Ah, neka se dakle samo umnouju eline traverze, pa da se
uzmognu dii korisne zgrade, sretni gradovi i mostovi za prelazak rijeka i dolina, i neka samo i dalje,
i uvijek, iskrsavaju iz strojeva za valjanje tranice, produuju bez prestanka eljeznike pruge, ukinu
granice, zblie narode, osvoje cio svijet za bratsku sutranju civilizaciju!
Meutim, upravo kad je Luka preao u susjednu dvoranu, veliku talionicu, iz koje se ulo, kako je
u pokret bio stavljen veliki parni bat da zakuje eljezne spone jednog ogromnog mosta, zaustavili su
se ovdje strojevi za valjanje da u njih bude uloen novi profil tranica. Tu stanku je
iskoristio Fauchard, pribliio se starim drugovima, zapodjenuo razgovor.
- Stvar tu, kako vidim, ide naprijed, vi ste zadovoljni? - pitao je.

- Zadovoljni, nema sumnje! - odgovorio je Bonnaire. - Radni dan iznosi samo osam sati, a
jer mijenjamo posao, napreemo se manje i posao je ugodniji!
Velik i snaan, sa svojim irokim licem, punim dobroudnosti i zdravlja, on je bio jedan od
najvrih oslonaca nove tvornice. Bio je lan upravnog vijea, a spram Luke je u sebi uvao
naroitu zahvalnost to ga je primio k sebi na posao, kad je sam, pun neizvjesnosti ta e biti sutra,
morao napustiti Pakao. No ipak, kao krajnji kolektivist, on je trpio od reima proste asocijacije koji
je vladao u Crcherie, a u kojem je jo veliku ulogu igrao kapital. U njemu se bunio radnik i
revolucionarac, koji je sanjao o savrenstvu. No bio je razborit, obeao je da e saekati rezultate
pokusa i radio je portvovno, te na portvovan rad nagovarao i druge.
- Vi dakle mnogo zaraujete, - prihvatio je opet Fauchard - dvostruku nadnicu spram prije?
Ragu se zasmijao i rekao podrugljivo:
- Pa da, dvostruku, uzmi, stotinu franaka na dan, a tu ne raunam ampanjac i cigare!
Bez kakvog veeg interesa, on je tu uao u posao prosto slijedei Bonnairea. Te iako mu tu nije
bilo loe nego samo mnogo bolje, nije mu ipak bilo po udi previe reda i sigurnosti, pa je zapao
opet u staru svoju podrugljivost i samo opet s porugom govorio o svojoj srei.
- Stotinu franaka! - povikao je Fauchard zabezeknut - ti dobiva stotinu franaka, ti?
Bourron, koji je ostao Raguovom sjenom, poao je jo dalje u poruzi:
- Stotinu franaka za poetak! A u nedjelju nam je plaen i vrtuljak!
I dok su se ta dvojica cerekala, Bonnaire je, s izrazom dostojanstvena prezira u licu, slegnuo
ramenima.
- Ti valjda vidi da oni govore gluposti i da prave iz tebe budalu... Sve u svemu uzeto, kraj
svega dobitka nae nadnice nisu gotovo nimalo vee nego vae! Ali s porastom dobitka rastu i one, pa
je sigurno, da e jo biti krasne... No mi imamo tu i mnogo drugih prednosti, budunost nam je
osigurana, ivot je manje skup, hvala zadrunim trgovinama i lijepim malim stanovima, koji nas
gotovo nita ne stoje... Svakako, ovo jo nije cijela pravednost, no ipak je to put spram nje.
Ragu se cerekao dalje, i osjetio je potrebu da se izdovolji u jednoj drugoj mrnji. Jer, ako se
rugao Crcherie-i, to ve nije bila poruga nego samo divlja, najjetkija zloba, s kojom je govorio o
Paklu.
- A Delaveu, kakvo on pravi lice, ta ivotinja? Vrlo me zabavlja, da je sigurno podivljao od
jada poradi te nove tvornice koja mu se tu podigla pred nosom kraj njegove, a koja, kako se ini,
pravi vrlo dobre poslove... On bijesni, zar ne?
Fauchard je uinio neku neodreenu grimasu.
- Sigurno da je bijesan, ali se to ba previe ne vidi... A onda, ti zna, ja to sve tako i ne znam, ja
imam previe svojih tekoa, a da bih se bavio s onima drugih... uo sam govoriti, da sebi
ba nimalo ne razbija glavu zbog vae tvornice i vae konkurencije. Kau da je rekao, da e uvijek
biti potrebna proizvodnja topova i metaka, jer su ljudi previe glupi i uvijek e se klati!
U taj tren je Luka izaao iz susjedne dvorane, velike talionice, i uo te rijei. Kroz ove tri godine,
od dana, kad je Jordana naveo na to da sauva za se visoku pe i podigne ovdje livnicu i
kovanicu, znao je, da u Delaveuu ima samo neprijatelja. Za ovoga je to preteak bio udarac, nadati
se, da e moi jeftino kupiti Crcherie uz dugo obrono otplaivanje, a onda vidjeti, da ona prelazi u
ruke smionog mladog ovjeka, punog duha i preduzimljivosti, odlunog da s tom odlunou
preokrene svijet, - tolika je u njeg bila stvaralaka snaga, poto je ve nastupio s time, da je takorei
iz niega stvorio tu zaetak jednoga grada. Meutim, nakon to ga je prola prva srdba, Delaveuu se

opet vratilo samopouzdanje. Vie nego ikad posvetit e se on proizvodnji topova i metaka koji su
nosili znatne dobitke i u emu se nije bojao nikakve konkurencije. Ne znajui jo za novo
iskoriavanje rudnika, on je iznajprije s ironinim podsmijehom primio vijest da e se susjedna
tvornica vratiti na proizvodnju tranica i traverza. Zatim, kad je razumio, kako velika dobit se moe
izbiti iz rudae, preraene kemijskim postupkom, stao je igrati velikodunog ovjeka, govorei svima
koji su ga htjeli sluati, da pod suncem ima mjesta za sve industrije i da on rado preputa svom
sretnom susjedu tranice i traverze, ako mu ovaj ostavi njegove topove i metke. Prividno mir ipak
nije bio naruen, odnosi su ostali hladni j uljudni. No na dnu Delaveuove due vuklo se muklo
nezadovoljstvo i strah od tog ognjita pravednog i slobodnog rada, tako bliskog, da je plamen mogao
zahvatiti i njegovu tvornicu i radnike. A tome se pridruila i druga nelagodnost, osjeaj, koji sam sebi
nije priznavao, kako stara zgrada sve malo po malo pod njime puca i raspada se, i kako tu postoje
neki uzroci trulenja, koje on nije mogao zaustaviti, te konano, kako e se onog dana kad vie ne bude
imao dovoljno snage, koju je predstavljao kapital, cijela zgrada raspasti u nita, a da je vie ne bude
mogao u tom zadrati sa svojim ilavim i snanim rukama.
U tom neizbjenom, iz dana u dan surovijem ratu, koji se zapodjenuo izmeu Crcherie-e i Pakla,
i koji se nije mogao zavriti no potpunim unitenjem jedne ili druge od tih dviju tvornica, Luka
nije imao nikakva smilovanja s Delaveuima. Ako je i imao potovanja za ovjeka, videi ga tako
ustrajna na poslu i smiona u obrani svojih ideja, mrzio je enu, Fernandu, pa ta vie, osjeao pred
njom upravo neku grozu, pogaajui dobro, kakva strana, razvratna i razorna sila se sakriva u
njoj. Odvratna pustolovina, koja ga je iznenadila u Guerdacheu, to svemono zarobljenje Boisgelina,
ubogog i lijepog ovjeka ije je bogatstvo bilo na putu da propane sasvim u rukama gramzljivke,
ispunjavalo ga je sve veim nemirom u predvianju predstojeih drama. I spram koga je jo jedino
osjeao duboku suut, punu tjeskobe, bila je dobra i njena Suzana, jer ona je bila rtva, jedina, koju
je morao da ali u tom trulom domu iji su se svodovi jednog dana morali sruiti. Sam je on morao
prekinuti veze, koje su mu toliko prirasle srcu, i nije vie posjeivao Guerdache, tako te je odande
doznavao samo one novosti koje su do nj doprle sluajno. Po svemu se inilo, da se tamo stvari
razvijaju sve gore i gore, ludi Fernandini zahtjevi rasli su sve vie, a da Suzana nije smogla druge
snage osim da uti i zatvara oi u strahu od skandala. Jednog dana ju je Luka sastao na ulici u
Beauclairu, vodila je za ruku malog Paula i njega sama pogledala dugim pogledom u kome je,
usprkos ogorene borbe koja ih je rastavila u ivotu, mogao proitati bol, ali i prijateljstvo, koje je
jo sauvala za njega.
Radi svega toga, Luka se, im je prepoznao Faucharda, drao povueno, smatrajui za najbolje da
izbjegava svaki suvian sukob s Paklom. On je dodue primao radnike, koji su k njemu dolazili
iz susjedne tvornice, no nije htio da se ini kao da ih on k sebi privlai. Radnici su sami odluivali
o svakom prijemu. I, budui da mu je Bonnaire ve nekoliko puta govorio o Fauchardu, pritvorio
se kao da ve zna da je taj doao radi toga da bude primljen u posao.
- A, to ste vi, prijatelju! Doli ste vidjeti, da li vam drugovi hoe dati mjesto?
Zbunjen, pun sumnje, nesposoban za svaku odluku, radnik je promucao nekoliko nesuvislih rijei.
Ukrutivi se u svojim navikama i otupivi ve kao neka cirkuska ivotinja, on se bojao svake
novosti. Sposobnost za bilo kakvu inicijativu bila je u njemu ve toliko utuena, da poput kakva
zaplaena djeteta nije vie bio sposoban ni za kakva djelo, osim za ono na koje se ve priviknuo. Ta
nova tvornica, te prostrane svijetle i iste dvorane ispunjavale su ga takvom tjeskobom da su mu se
inile kao neko zaarano, strano carstvo, u kome ne bi mogao ivjeti. I vie nije osjeao drugo no

samo elju da se im prije vrati u svoj mraan i tuan pakao. Ragu mu se podsmijevao; emu da
mijenja dom, kad nita nije bilo sigurno? Konano, moda je i nejasno osjeao, da je to za nj ve bilo
prekasno.
- Ne, gospodine, jo ne!... Ja bih dodue elio, no jo ne znam... Vidjet u docnije, posavjetovat u
se sa enom...
Luka se osmjehnuo:
- Tako je, tako! Treba da su ene zadovoljne... Do vienja, prijatelju!
I, kako je bio nespretan, Fauchard je otiao, sam zauen takvim ishodom svoje ovdanje
posjete. On je uistinu ovamo doao s namjerom da zatrai mjesto, ako mu se tvornica bude dopala i
ako se tu moe zaraditi vie nego u Paklu. Zato je dakle pobjegao i smutio se svime lijepim to je tu
vidio, nemajui druge potrebe nego da se im prije odavde izgubi i jo vie zavue u teku amotinju
svoje bijede?
Luka se jo na tren zadrao s Bonnaireom poradi usavrenja koja je kanio izvriti na strojevima
za valjanje. No Ragu je imao jednu pritubu.
- Gospodine Luka, vjetar je opet razbio tri stakla na prozoru nae sobe. I ovaj puta vas elim
upozoriti, da mi to ne emo platiti... Sve je to zbog toga to je naa kua prva na udaru vjetra s
ravnice. Mi se tamo smrzavamo!
On se uvijek tuio i uvijek imao izlike da se pokae nezadovoljan.
- A, uostalom, gospodine Luka, vi se prosto moete navratiti k nama, da se sami uvjerite... Josine
e vam pokazati...
Nakon to je dobio mjesto u Crcherie, Soeuretti je uspjelo da ga nagovori na enidbu s Josinom,
i mladi par je stanovao u jednoj kuici radnikog naselja, izmeu dviju kua, u kojima su
stanovali Bonnaireovi i Bourronovi. I, jer se on, hvala okolini, mnogo popravio, ivjeli su dosad
oboje u slozi, koju, inilo se, nije nita ozbiljnije pomuivalo. Do kakve razmirice dolo je samo
poradi toga to je s njima ivio i Nanet. A uostalom, kad je Josinu ta boljelo, pa je stoga plakala,
zatvorila je prozor, da je se ne uje.
Radost, koju je uvijek osjeao, kad je jutrom dolazio u radionice, bila je Luki pomraena; elom
mu je proao sjen nezadovoljstva.
- Dobro, Ragu! - ree jedino. Navratit u se do vas!
Razgovor se prekinuo, u pokret su opet bili stavljeni strojevi za valjanje, a ovi su svojom
zaglunom bukom zagluili sve oko sebe. I ponovo su se tu javljale i nestajale sjajne eline ipke,
izduavale se pod svakim zahvatom stroja, izlazile ispod njega u obliku tranica. Tranica se redala
za tranicom, inilo se, da e zemlja naskoro biti s njima ispresijecana uzdu i poprijeko, kako bi
oploen i pobjedonosni ivot mogao biti ponesen u beskonanost.
Tren je jo Luka posmatrao plodonosni posao, smijeio se Bonnaireu, ohrabrivao drueljubnim
pogledom Bourrona i Ragua; u vrstom uvjerenju, da nita valjana ne moe biti ako se ljudi ne
vole, nastojao je da u svima radnicima probudi ljubav, kako bi etva rada bila im bogatija. Zatim je
ostavio radionice i uputio se u Dom Zajednice, kako je to inio svakog jutra, da tamo pohodi kolu.
Ako mu je ve toliko godilo u dvoranama rada, u kojima je sanjario o buduem miru, jo ivlju
radost, punu nade, osjeao je posred malog djejeg svijeta, koji je predstavljao budunost.
Naravno, taj Dom Zajednice bio je zasad samo prostrana, ista i svijetla zgrada, s kojom se
htjelo za to manje novaca postii to vie udobnosti. kola je zauzimala itavo jedno krilo,
nasuprot knjinice, igranice i kupatila, koji su bili na protivnom krilu, dok su dvorana za zabave i

sveanosti, kao i izvjesni uredi, zauzimali sredinu zgrade. A dijelila se kola u tri odreena ogranka,
u jasle za sasvim malenu djecu, koju su zaposlene majke mogle ovdje ostavljati ak i kad su ta
djeca bila jo u povojima, zatim u kolu u pravom smislu, koja je imala pet razreda, a dobivala se u
njima potpuna naobrazba, i konano u niz zanatskih radionica, koje su uenici posjeivali kroz svih
pet razreda, stiui tu vjetinu u runim zanatima ve prema tome kako su se razvijali u openitom
znanju. I obadva spola nisu bila nipoto odijeljena, nego su djeaci i djevojice rasli uporedo,
poami od kolijevki, koje su stajale jedna do druge, pa preko razreda, u kojima su, sjedei u istim
klupama, bili pomijeani kaoto e biti i u ivotu, do zanatskih radionica, iz kojih su izlazili da se
oene ili udaju.
Odijeliti ve od djetinjstva obadva spola, odgajati ih i obrazovati razliito, u meusobnom
nepoznavanju, ne znai li ih to uiniti neprijateljima, izopaiti tajanstvom njihov prirodan ar i jo
vie ih podstai u tom izopaenju, uiniti da se mukarac kao lud baca na enu, a ena se brani, sve
uvijek u stalnom, beskonanom meusobnom neshvatanju?
A mir e se roditi samo kad obadvoje dou do spoznaje o zajednikom interesu, upoznaju se, ue
ivot na istome vrelu, i rukom pod ruku, na zajednikom putu, ive smisleno, zdravo, kako ivot i
treba ivjeti.
Soeurette je Luki mnogo pomogla u osnivanju kole. Dok se Jordan zatvorio u svoj laboratorij,
davi novac koji je obeao i stalno odbijajui da ispita obraune i razgovara o mjerama koje je
trebalo poduzeti, njegova sestra je pokazivala dubok interes za taj novi grad, koji je vidjela kako nie
i raa se pred njenim oima. Ona je bila roena uvarica djece, odgojiteljica, bolniarka, a tu se
sad sva ona dobrota, koju je dosad ukazivala samo rijetkim ubogim ljudima, na koje su je
upozorili abb Marle, doktor Novarre ili uitelj Hermeline, nala najednom pred mnogo irim
podrujem rada: kao za neki dar Luka joj je dao tu veliku porodicu radnika, koju je mogla
poduavati, voditi, voljeti. Tako je ve od prvih dana odabrala svoj zadatak, zanimala se za ureenje
razreda i zanatskih radionica, no naroito se posvetila jaslama, u kojima je, puna ljubavi za djeicu,
provodila sva svoja jutra. I, kad joj se govorilo da se uda, odgovarala je malo smetena, no sa svojim
prijatnim smijekom inae nelijepe ene: Zar nemam djece drugih? A pomo je nala u Josini, koja
je takoer, premda se udala za Ragua, ostala bez djece. Nju je svakog jutra zaposlivala kraj kolijevki
u jaslama i obadvije su, usprkos tolike razlike njihovih priroda, postale prijateljice, zbliivi se u
brigama koje su obadvije posveivale slatkim, malim biima.
No ovog jutra, kad je Luka stupio u bijelu i zranu dvoranu, naao je Soeurettu samu.
- Josine nije dola! - objasnila je ova. - Poruila mi je da se ne osjea dobro, oh, valjda
samo kakva mala slabost!
Njime je prola neka neodreena sumnja i ponovno mu je neka sjena pomraila oi. Jednostavno
je odgovorio, to e uiniti.
- Treba da je obiem, vidjet, u, da li joj ta ne treba!
Zatim je bilo zbilja divno to pregledavanje kolijevki! U prostranoj bijeloj dvorani, poredane uzdu
bijelih zidova, bile su i one sasvim bijele. U njima su spavala, smjekala se sitna, rumena lia. A sa
sjajnim, kao snijeg bijelim keceljama pred sobom, njena pogleda i materinski dobrostivnih ruku,
vrzmale su se oko njih, dolazei i odlazei, ene, koje su tu sluile dobrovoljno, pa s blagou u
rijeima bdjele nad tim sasvim sitnim podmlatkom, tim tako jo njenim klicama ovjeanstva, no u
kojima se ve razvijala budunost. Ali su tu bila i odraslija djeca, momii i djevojice od tri do
etiri godine, a koji su se gibali slobodno, slabiji jo u stolicama na kotae, drugi pak upueni samo

na svoje noice, pri emu, dakako, nije to bilo i bez toga, a da koje ne bi bilo palo. Dvorana se
zavravala verandom, koja se, puna cvijea, produavala u batu. Tako se to cijelo drago malo jato
komealo tu veselo na suncu i slobodnom zraku. Igrake, jopii koji su visjeli na koncu, bile su tu za
razveseljavanje najmanjih, dok su najvei imali lutke, konje, kolica, koja su vozili uz veliku buku,
poput nekih malih junaka u kojima se budila potreba djela. I bila je to divna razonoda, taj mali svijet
koji je tu rasao veselo i u takvom blagostanju, za potrebe sutranjice.
- Nema bolesnih? - zapitao je Luka, koji je sjao od radosti posred te, poput zore svijetle i
bijele dvorane.
- O, ne, danas su svi junaci! - odgovorila je Soeurette. - Prekojue je dvoje djece oboljelo
od dobraca, pa ih nisam htjela imati ovdje, morala sam ih odvojiti!
Oboje su izali na verandu i poli dalje da posjete susjednu kolu. Jedna za drugim slijedila su tu
staklena vrata sviju pet razreda, s vidikom na zelenilo u bati, a kako je bilo toplo, sva su bila irom
otvorena, tako da i nisu trebali ui u sobe, nego su u ove mogli baciti pogled ve sa sama praga.
A otkako su bili obrazovani ti razredi, uitelji su u njima poduavali po jednom novom programu.
Od prvog razreda, u kojem su u ruke dobivali dijete, koje jo nije znalo itati, pa do petog razreda, u
kojem su se s njime rastavljali, poto su mu ve pruili osnove opih spoznanja potrebnih za ivot,
oni su se trudili da ga naroito upoznaju sa postojeim stvarima i injenicama, tako da mu se to
znanje osnivalo na stvarnom poznavanju ovog svijeta. A i trudili su se da u njemu probude smisao za
red, te mu za primjenu na svakidanje iskustvo dadu potrebnu metodu. Bez metode nema korisna
rada, metoda sreuje i omoguuje postizavanje uvijek neeg novog, a da se ne izgubi nita od ve
postignutog starog. Knjika nauka dodue nije bila osuena, no svedena je bila na neto od
najmanje vanosti, jer dijete ui najbolje ono to vidi, pipa i razumljivo mu je ve samo po sebi. I
vie ga se nije sililo da bude rob nepogrjeivih dogmi, i nije mu se nametala lina tiranija profesora,
trailo se, da ono iz svoje vlastite pobude nae istinu, pronikne je i uini svojom. Ne postoji drugi
nain za odgajanje ljudi, i tako je u svakom ueniku bila probuena i pojaana sva njegova lina
energija.
A isto tako su bile ukinute kazne i nagrade, vie se nije raunalo s time da se lijenivci prisile na
rad prijetnjama ili maenjem. Nema lijene djece, ima ih samo koja su bolesna, djece koja loe
razumiju to im se loe objasni, djece, u iji se mozak tvrdokorno nastoji udarcem ibe utuviti znanja,
za koja ona nemaju nikakve naklonosti. I jer se eljelo postii, da svi uenici budu valjani, bilo je
dovoljno, da se iskoristila beskrajna elja za spoznanjem, koja gori na dnu svakoga bia,
neiskorjeniva radoznalost djeteta za sve to ga okruuje, radoznalost tolika, da ono neumorno
obasiplje starije sa svojim pitanjima. Uenje tako vie nije bilo muenje nego je od asa, kad ga se
uinilo privlanim, - a uinilo ga se to tako, da su se uitelji zadovoljili s probuenjem djetetova
razuma i onda ga prosto samo vodili u njegovim vlastitim otkriima, - postalo radou, koja se uvijek
nanovo obnavljala. Svatko ima pravo i dunost da se razvija po svom nahoenju. I potrebno je, da se
po svom nahoenju razvija dijete, njega treba pustiti da se tako razvija usred tog prostranog svijeta,
hoe li se, da od njega kasnije postane ovjek, sila koja djeluje, volja koja odluuje i stvara.
Tako su se u svih pet razreda duevne snage djece razvijale od poetnih pojmova, pa do sviju
steenih naunih istina, postupno sve na vie, u stalno loginom nizu. U vrtu je bilo udeeno mjesto za
gimnastiku, za igre i vjebe sviju vrsti, kako bi se tijelo ojaalo, postalo u isto mjeri vrsto i
zdravo, ukoliko se razvijao mozak i obogaivao se znanjem. Duevno ravnovjesje mogue je samo u
zdravu tijelu. Naroito su takva odmaranja bila duga u prvim razredima, u kojima se zapoimalo s

time da su se od djece traile samo kratke i raznovrsne zadae, srazmjerne njihovoj izdrljivosti.
Pravilo je bilo da ih se im manje dri u sobi, obuka se esto drala na slobodnom zraku, na
etnjama, usred stvari koje su trebala nauiti, u tvornicama, oko u oko s prirodnim pojavama, meu
ivotinjama, biljkama, vodama, planinama. U uvjerenju, da sva znanost nema drugog cilja no da se
pametno znade ivjeti ivot, nastava je najvie polagala na stvarno poznavanje stvari i bia. A osim s
opim pojmovima nastojalo se djecu upoznati i s pojmom ovjeanstva i solidarnosti. Rasla su
zajedno i zajedno e ivjeti. Samo ljubav je osnova jedinstva, pravde i sree. Ona je neophodan i
sam po sebi dovoljan uslov, jer dovoljno je da se ljudi vole, pa da vlada mir. Ta opa ljubav, koja e
se od obitelji proiriti na narod, a od naroda na ovjeanstvo, bit e jedini zakon sretnog Drutva
budunosti. A nju se kod djece nijetilo interesujui ih jedno za drugo, jaima preputajui da bdiju
nad slabijima, u svemu ih odgajajui zajedno, u uenju, u igrama, u strastima, koje su se tek budile. I
tako je tu rasla budua etva, rasli ljudi, ovreni tjelesnim vjebama, obrazovani sticanjem iskustva
u slobodnoj prirodi, zdrueni kao braa srcem i razumom.
No iz jednog razreda se uo smijeh i vika, i Luka se zabrinuo, jer pokatkad stvari nisu ile ba
bez svake neprilike. Zapazio je, da posred sobe stoji mali Nanet, oito ba uzronik buke.
- S Nanetom imate uvijek previe posla, zar ne? - pitao je Soeurettu. - To je pravo avole,
to dijete!
Ona se osmjehnula, s izrazom blagog opratanja:
- Jest, s njime nije uvijek lako! A imamo tu i drugih, koji su takoer vrlo nemirni! Guraju se,
tuku, ne sluaju rado. No ipak su to dobri avolii. Nanet je odlian deki, vrlo valjan i vrlo
njean... Uostalom, mi smo oajni, ako su previe mirni, bojimo se da su bolesni.
Nakon tili razreda slijedile su, na drugoj strani vrta, zanatske radionice. U njima su se drali
teajevi o glavnim runim zanatima, i djeca su se vjebala u svima, manje da te zanate naue potpuno,
koliko da ih sve uglavnom upoznaju i odrede tako svoj poziv. Ti teajevi su se, uostalom, drali
isporedno sa kolom u pravom smislu. Ve poslije prvih dobivenih pojmova u itanju i pisanju bio je
djetetu, suelice, na drugoj strani vrta, stavljen u ruku koji alat, le ako je prije podne uilo gramatiku,
raun, povijest, od ega mu je sazrijevao duh, poslije podne je radilo sa svojim malim ruicama, to
mu 3e miicama davalo snagu i spretnost. Bio je to koristan odmor, neko razonoenje za mozak,
slobodno i veselo iskuavanje snaga. Prihvatilo se naelo, da svaki ovjek mora znati neki runi
zanat, tako da je svaki uenik po dovretku kole imao samo da izabere zanat po svom ukusu, pa se u
njemu usavri u pravoj radionici. A isto tako se tu pazilo na ljepotu, koja je takoer evala; djeca su
polazila teajeve za muziku, crtanje, slikanje, vajanje, u kojima im se, u probuenim duama,
raala radost za ivot. Svijet se tako proirio ak i za one, koji su zaostali u prvim poelima nauke,
cijela zemlja je za njih dobila boju i zvuk, najskromniji ivoti bili su ozareni sjajem. Na kraju lijepih
dana, za blistavih zapada sunca, djeca su bila sazvana na okup u vrtu i dalo im se da pjevaju pjesme
mira i sree, oduevljavalo ih se igrama, u kojima je pobjeivala istina i besmrtna ljepota.
Luka je upravo zavrio sa svojom svakodnevnom posjetom, kadno mu je hitno bilo dojavljeno, da
ga u malom uredu, koji je bio odmah do velike sveanosne dvorane, ekaju dva seljaka iz
Combettesa, Lenfant i Yvonnot.
- Oni su sigurno doli radi potoka? - pitala je Soeurette.
- Da! - odgovorio je on. - Zamolili su me za sastanak. No s moje strane, ja sam i sam ivo elio da
ih vidim, jer pred neki dan sam govorio s Feuillatom, i duboko sam uvjeren, da je izmeu Crecherie i
Combettesa potreban sporazum, ako elimo pobijediti!

Ona ga je sluala s osmijehom, znajui sve njegove dalekosene osnove, i, stisnuvi mu ruku,
vratila se sa svojim laganim i tihim korakom bijelim svojim kolijevkama, u kojoj je rasao budui
narod, koji je on trebao za ostvarenje svoje sanje.
Feuillat, zakupnik u Guerdacheu, obnovio je bio svoj ugovor s Boisgelinom, uz zlosretne uslove
za jednu i drugu stranu. Kako je govorio, ivjeti se moralo, ali je zakupniki sistem bio tako lo,
da vie nije rodio nikakvim dobrim plodom. To je bio pravi steaj zemlje. Zato je Feuillat, tvrdoglav
i opsjednut milju, koju nije nikome povjeravao, potajno nastavio da, za pokus, provede tu misao
u djelo, i to odmah do svoje zakuptine: da izmiri seljake u Combettesu, razjedinjene starim
mrnjama, ujedini njihove komadie zemlje, rasparane u beskonanost, i stvori prostrano zajedniko
podruje, iz kojeg bi oni, primijenivi naela velike, moderne poljoprivrede, mogli da izvuku
cijelo jedno bogatstvo. A skrovita misao mu je bila, da ako pokus uspije, nagovori Boisgelina, kako
bi taj dopustio da zakuptina ue u tu novu zajednicu.
Ne bude li pristao, primorale bi ga na to naskoro injenice. A uostalom, u Feuillatu, koji se utke
sagibao pod neizbjeivim ropstvom, sakrivao se pomalo i strpljiv, prepreden apostol, odluno
spreman da se korak po korak pribliuje cilju, a da se pri tom nikad ne umori. Prvi njegov uspjeh bio
je da je izmirio Lenfanta i Yvonnota, ije su se obitelji svaale kroz stoljea. Prvi je bio izabran za
opinskog naelnika, a drugi za njegovog zamjenika, pa im je on uspio utuviti u glavu da e, budu li
sloni, biti gospodari u opini. A potom ih je polako sprijateljio sa svojom idejom openite sloge,
koja je opinu jedino mogla izvui iz ve u obiaj prele bijede, u kojoj je ivotarila, i to time, to bi
u zemlji nala svoje neiscrpivo vrelo bogatstva. Bilo je to upravo u doba kada se osnivala Crcherie,
pa je on ovu ukazivao za primjer, proriui njen uspjeh, a konano je sam, iskoristivi jedno pitanje
voda koje se imalo rijeiti izmeu Combettesa i Crcherie, uspio i u tom, da je doveo u vezu Lenfanta
i Yvonnota s Lukom. Tako je sad i dolo do toga da su se ovdje tog jutra nali naelnik i njegov
zamjenik.
I Luka je odmah, s prijaznou koja je poneto razbila njihovu obiajnu nepovjerljivost, pristao na
ono to su od njega traili.
- Dobro, gospodo, Crcherie e ubudue kanalizirati sve vode, koje je s kamenjaka privela k
sebi, a svu ostalu vodu, koju ne trebamo, pustit emo u potok Grand-Jean, koji protjee kroz vau
opinu prije nego se slijeva u Mionne. S malo trokova, ako samo podignete rezervoare, vi ete
dobiti mono sredstvo za natapanje i kakvou svoje zemlje uiniti dva puta boljom!
Polako razmiljajui, oniski i odebeo Lenfant je zavrtio svojom krupnom glavom.
- To e stajati previe novaca!
Sitan i mrav, iskrivljenih usana, zloudna lica, Yvonnot je po vikao:
- A osim toga, gospodine, naroito nam jo i to zadaje brigu, da e ta voda biti razlog, da emo
se opet svi posvaditi poradi njene diobe! Nema sumnje, vi ste dobar susjed, dok nam je dajete i za to
vam mi mnogo blagodarimo! No kako da uinimo, pa da od nje svaki dobije pravedan dio i da se
ne tui da ga drugi kradu?
Luka se osmjehnuo, bio je sretan zbog tog pitanja, jer mu je to dalo mogunost da sam nane
jednu stvar koje mu je bila puna glava i zbog koje mu je i bilo toliko stalo da se vidi s tim seljacima.
- Voda, koja oplouje, mora pripadati svima kao sunce to grije, kao sama zemlja koja raa i
hrani nas. Najbolji nain diobe je taj, da se voda uope ne dijeli, nego da se zajedno iskoriuje ono
to nam priroda daje svima zajedno!
Oba seljaka su ga shvatila. Tren su stajali utke, oiju oborenih spram poda. Rije je prihvatio

razboritiji Lenfant.
- Jest, jest, mi znamo, govorio nam je o tom zakupnik na Guerdacheu... Bez sumnje, to je
dobra misao, da se svi zajedno sloimo, kako ste vi to uinili ovdje, i da ujedinimo novac i zemlju,
miice i alate, pa potom dijelimo plodove... Izgleda sigurno, da bismo dobili vie i bili sretniji...
Ali ipak, postoje tu opasnosti, i ja mislim, da e jo trebati mnogo govoriti, dok se svi uvjere u
Combettesu!
- O, sigurno! - saglasio se, uz nagli pokret, i Yvonnot. - Nas dvojica smo, razumijete li,
prilino sloni i ne zaziremo ba previe od novosti... No radi se o tom, da se zadobiju drugi, a to e,
upozoravam vas, biti teko!
Luka je razumio, bilo je to seljako nepovjerenje spram sviju drutvenih promjena koje su dirale
u sadanji oblik svojine. I na to je bio spreman, smijeio se i dalje. Odrei se svog komadia
zemlje, za koji je kroz stoljea priraslo srce otaca i djece, stopiti ga s drugim komadiima u jedno,
kakve li otimaine! Ali sve slabiji i slabiji prirod, taj steaj previe rasparane zemlje, koji je
obraivae bacio u nezadovoljstvo i oaj, morali su im pomoi da dou do uvjerenja, kako im je
jedini mogui spas u jedinstvu, u sporazumu cijele opine, koja je mogla da stvori prostranije
podruje. Luka je dakle progovorio i objanjavao im, kako je uspjeh ubudue mogu samo u
udruivanju. Trebalo je raditi na proirenom podruju, pomou monih strojeva za oranje, sijanje,
etvu, a sve uz obilno gnojivo, kemiki proizvoeno u oblinjim tvornicama, pa uz stalno natapanje,
od kojeg se podvostruuje etva. Dok napor pojedinog seljaka zavrava glau, pokazalo bi se
udesno bogatstvo, kad bi se seljaci jedne opine udruili i tako doli do ogromnih polja, strojeva,
gnojiva, potrebne vode. To bi takorei znailo stvoriti zemlju iznova; ona bi postala neobino plodna,
oiena od kamenja, pognojena i navodnjena. A moglo bi je se ak i grijati, tako da za nju vie ne bi
bilo raznih godinjih doba. Jedno jutro bi bilo dovoljno da se prehrane dvije ili tri obitelji. uda su
ve bila stvorena kad se tako radilo samo na ogranienom prostoru; poluilo se tad neprestano
dozrijevanje povra i voa. Puanstvo Francuske moglo bi se potrostruiti, i zemlja bi ga obilno
hranila, ako bi bila obraivana razumno i u skladu sviju stvaralakih snaga. A bila bi to i srea,
teak rad bi bio tri puta laki, seljak bi konano bio osloboen starog ropstva i spaen od lihvara koji
ga gloe, a rijeio bi se i veleposjednika i drave.
- To je previe lijepo! - izjavio je, na svoj oprezan nain, Lenfant.
No Yvonnot se bre zagrijao:
- Ej, majku mu, ako je to istina, mi bismo zbilja bili previe glupi, pa da to ne pokuamo!
- Gledajte, do ega smo mi doli ovdje u Crecherie! - ree nato Luka, uvajui dosad za
posljednji argumenat da stvar dokazuje primjerom. Evo, mi tu postojimo jedva tri godine, a na posao
napreduje, svi radnici koji su se udruili jedu meso, piju vino, nemaju vie dugova i straha od
budunosti. Pitajte ih, i jo bolje, pogledajte nae djelo, nae radionice, nae stanove, na Dom
Zajednice, sve to smo sagradili i stvorili u to malo vremena... To je plod udruenja, i vi ete stvoriti
udesa, ako se udruite!
- Jest, jest, vidjeli smo, znamo! - odgovorila su oba seljaka.
I bila je to istina; prije nego to su pozvali Luku oni su s interesom pregledali Crcherie,
proraunali ve steeno bogatstvo, divili se tom sretnom gradu koji se razvio tako naglo, pitali se,
kakva bi to dobit bila za njih, kad bi se tako udruili. Mo iskustva ih je pobjeivala i pomalo
zadobijala za stvar.
- Dobro, kad znate, stvar je jednostavna! - nastavio je veselo Luka. Mi trebamo kruha, nai radnici

ne mogu ivjeti, ako vi ne ete sijati potrebno ito. A vi trebate alate, lopate, plugove,
strojeve, nainjene od elika koji mi proizvodimo. Rjeenje pitanja je dakle vrlo lako, potrebno je
samo da se sloimo, pa emo ivjeti sretno! Poto smo susjedi i vaa zemlja granii s naom
tvornicom, pa smo tako potpuno upueni jedni na druge, nije li najbolje da ivimo kao braa i da se
udruimo na dobro sviju nas, stvorimo jednu obitelj?
Taj dobroudni ton silno se dopao Lenfantu i Yvonnotu. Nikad jo nije bilo postavljeno tako jasno
pitanje izmirenja i nunog sporazuma izmeu seljaka i industrijskog radnika. Otkako je Crcherie
radila i razvijala se, Luka je stalno sanjao o tome da u njenu zajednicu zadobije sve tvornice drugog
reda, sve razliite industrije koje su ivjele od nje i oko nje. Bilo je dovoljno, da ovdje postoji
proizvodno arite prvotne materije, elika, pa da tu na sve strane niknu razliite manufakture. Tako
je tu bila tvornica Chodorge, koja je proizvodila avle, tvornica Hausser, koja je proizvodila kose,
tvornica Mirande, koja je proizvodila poljoprivredne strojeve; a bio je tu ak i jedan stari kova,
Hordoir, ija su dva bata, pokretana jednom brzicom, radila jo u jednom klancu Monts Bleusesa. Svi
bi ovi mogli jednog dana biti prisiljeni da se, ele li ivjeti, pridrue svojoj brai u Crcherie, bez
koje im nije bilo ivota. Pa bi mogli u to biti uvueni i graevinski radnici i proizvoai odjee,
kaoto na primjer velika tvornica cipela naelnika Gouriera; i ako bi u zamjenu htjeli imati alate i
kruh, morali bi se meusobno sporazumjeti i dati kue, haljine i cipele. Drutvo budunosti ostvarit
e se samo tim sveopim sporazumom i zajednicom rada.
- Konano, gospodine Luka, - ree oprezno Lenfant - to su previe krupne stvari, da bi se
ovjek mogao u jedan mah odluiti! Ali vam obeajemo da emo o tom promisliti i uiniti sve to je
mogue, kako bi u Combettesu zavladala sloga kao to vlada kod vas!
- Tako je to doista! - potvrdio je Yvonnot.
- Dok smo ve toliko mogli, pa smo se izmirili mi, Lenfant i ja, moi emo valjda postii da se
i drugi izmire poput nas, a Feuillat je pametna glava, pa e nam pomoi.
Prije nego to su otili, navrnuli su govor na vodu, koju im je Luka obeao navratiti u Grand-Jean.
I sve je bilo ureeno. Oba su mislili, da e im u njihovoj borbi za udruenje mnogo pomoi to
pitanje navodnjivanja, zbog kojeg e opina biti prinudena da ima jedan interes i jednu volju.
Luka ih je pratio preko vrta, u kojem su ih ekala njihova djeca, Arsen i Olimpija, Eugenija i
Nikola, koje su morali povesti sa sobom da im pokau tu Crcherie, o kojoj je cio kraj toliko
govorio. A svih pet razreda je upravo izalo na odmor, pa je vrt oivio od pustopana veselja. Na
sjajnom suncu leprale su suknjice djevojica, djeaci su skakali poput jaria, svuda se uo smijeh,
pjesma, krik, sretna i divna mladost razbujala se tu posred travnjaka i zelenila!
Meutim je Luka zapazio, kako se Soeurette, okruena gomilicom plavuavih i crnih glavica, neto
ljuti i nekoga kara. Bio je tu u prvom redu Nanet, ve porasao, naskoro star deset godina,
okrugla, smiona i vedra lica, i svijetle, rudave kose, sline na runo malenog, kovravog jagnjeta. A
iza njega je u gomilici stajalo troje Bonnaireove djece, Lucien, Antoaneta i Zo, i dvoje djece
Bourronove, Sebastijan i Marta. Svi su bez svake sumnje bili uhvaeni u nekoj krivnji, poami od
najmanje djevojice, kojoj je bilo tri godine, do najstarijeg djeaka, kome je naskoro trebalo biti
deset godina. A bilo je oito da je Nanet bio kolovoa te male grijene bande, jer on je odgovarao i
prepirao se kao djeak, s kojim je uvijek bilo teko izai na kraj, budui da tvrdoglavo nikad nije htio
imati krivo.
ta se dogodilo? - pitao je Luka.
- Ah, opet Nanet! - odgovorila je Soeurette.

- Usprkos jasne zabrane, otiao je u Pakao! Doznala sam, da je sino sve ove odvukao sa sobom, a
ovaj puta su se ak provukli preko zida!
Prostrano podruje Crcherie-e je na kraju bilo doista od podruja Pakla ograeno jednim
graninim zidom. U njemu su, na zavoju ba spram Delaveuova vrta, bila ak i jedna vrata. Zatvarala
su se samo jednim zasunom, no otkako su bile prekinute sve veze, taj zasun je uvijek drao vrsto.
Ali je Nanet prosvjedovao:
- Prije svega, nije istina, da smo se svi provukli preko zida. Provukao sam se samo ja, a zatim
sam drugima otvorio vrata.
Nezadovoljan, sad se naljutio Luka.
- Ti dobro zna, da vam je ve u vie no deset navrata bilo zabranjeno da odlazite onamo! Vi
ete nam jo prirediti velikih neprilika, a ja vam ponavljam, naroito tebi, kao i drugima, da je to
vrlo runo, upravo gadno!
Nanet ga je sluao raskolaenih oiju, i oito ga se, kao dobra djeteta kakvo je bio na dnu svoje
due, kosnula njegova srdba, no nije tu razumio. Ako se provukao preko zida, da zatim drugima
otvori vrata, bilo je stoga, to je tog popodneva i Nise Delaveu imala uza se drugove, Paula
Boisgelina i Lujzu Mazelle, i ta aica malih graana bila je vrlo zabavna, pa su se htjeli igrati svi
zajedno. Ona je bila vrlo ljupka, Nise Delaveu.
- Zato gadno? - ponavljao je on zabezeknut.
- Mi nismo nikom uinili ta zla, lijepo smo se zabavljali jedni s drugima!
I naveo je svu djecu, koju su tamo nali, ispriao istinito sve to su radili, kako su se igrali samo
doputene igre, nisu trgali biljke, niti na lijehe bacali s aleje kamenje.
- Nise se s nama vrlo dobro slae! - ree on na koncu. - Ona me veoma voli i ja nju veoma volim,
otkako smo drugovi!
Luka se svladao da se ne osmjehne. Ali srce mn se raznjeilo i digla se pred njim vizija: vidio je
tu djecu, kako su se, usprkos sviju ograda i razliitosti klasa, nala i pobratila, pa se igrala i
smijala zajedno pored sve mrnje i borbe, koja je rastavljala oce! Hoe li dakle u njima procvasti
mir Drutva budunosti?
- Mogue je, da je Nise vrlo draga i da se vi vrlo dobro slaete! - ree. - Ali je ve jednom
nareeno, da ona ostane tamo, a vi ovdje, tako da nikome ne bude krivo!
Soeurettu je isto ganula dra te djetinje nedunosti, pa ga je gledala s bezazlenim svojim oima,
tako punim opratanja, da je on dodao blago:
- Dakle, djeco, vi to vie ne ete initi, jer nam s time zadajete brige!
Konano su se Lenfant i Yvonnot oprostili, povevi sa sobom Arsena i Olimpiju, pa Eugeniju i
Nikolu, i Luka je, svrivi sa svojom svakidnevnom posjetom ve mislio okrenuti kui. No sjetio se,
da je obeao obii Josinu i odluio je poi do nje. Jutro je ispalo sretno, srce mu se napunilo nadom.
Prije svega, Dom Zajednice mu se tog jutra, pod sjajnim suncem, a sa svojim krovom od glatkih
ljeskavih crijepova i s nekoliko ornamenata od fajanse, koji su ga ukraavali, ukazao pun radosnih
obeanja. U radionicama je kiptio posao, magazini su ve bili dupkom krcati zalihama. Zatim je
mogao imati nadu da e vidjeti, kako se seljaci u Combettesu udruuju, proiruju njegov pokus,
osiguravaju mu pobjedu, mijenjajui ito za alate i strojeve. A da ga razveseli, bila je dovoljna ve
sama kola, koja je, toliko toga obeavajui, pripremala budunost; bio je dovoljan sav onaj razigran
vrt, pun poleta djece, s kojom e procvjetati sutranjica. A sada je ve prelazio svoj grad, koji se
raao, prolazio mimo malenih bijelih kua, koje su usred zelenila nicale na svim stranama. Graditelj

tog grada, a to je bio on sam, osjeao je radost poradi svake nove zgrade, koja se pridruivala
prijanjima i poveavala taj juer roeni grad. Nije li to bila njegova misija?
Na njegov glas nisu li se dizale stvari i bia, redala se tu jedna za drugima? Osjeao je u sebi
snagu da zapovijeda kamenju, da se to digne i poreda se u ljudske stanove, u javne zgrade, i tako se
pod krovom nae bratstvo, istina, pravda. Nesumnjivo, on je tek sijao, sve su to bili samo temelji,
samo pipanja na poetku. Ali u izvjesnim danima zanosa on je imao viziju budueg grada i srce mu je
pjevalo u grudima.
Kua, u kojoj su stanovali Ragu i Josine, jedna od prvih koje su ovdje bile sagraene, nalazila se
kraj parka Crcherie, izmeu kue Bonnairea i kue Bourrona. Luka je upravo preao cestu, kadno
je, ve izdaleka, na zavijutku plonika, zapazio u ivahnom razgovoru nekoliko ena. I naskoro je
prepoznao gospou Bonnaire i gospou Bourron, koje su, izgledalo je, davale neka obavjetenja
gospoi Fauchard, koja je tog jutra kao i njen mu ovamo dola da se obavijesti, da li je ta nova
tvornica zbilja takova zemlja dembelija, kako se to pripovijedalo. Sa svojim reskim glasom i tvrdim
pokretima, uvijek nezadovoljna i bijesna, ne nalazei nigdje sreu, i tako kvarei i svoj ivot i ivot
drugih, gospoa Bonnaire, nazvana upa, oito nije uljepavala sliku. Ponajprije se inila sretnom da
joj je mu naao posao u Crcherie, no nakon mnogih nada, da e joj neposredno pasti u dio velike
pogodnosti, stala je da bijesni to e na to jo moda vrlo dugo ekati; - a njena velika alba bila
je, da jo uvijek nije sebi mogla kupiti sat, za im ju je ve godinama morila enja. Babette
Bourron, dobre volje kao i uvijek, nije, naprotiv, tedila rijei da istakne prednosti svog novog
poloaja, oduevljena iznad svega time to joj se mu vie nije vraao kui pijan s Raguom. I naavi
se tako izmeu njih dviju, gospoa Fauchard, mravija, bljea i nesretnija nego ikad, ostala je
zbunjena, no toliko je bila uvjerena da za nju vie nema sree u ivotu, te je vie naginjala da vjeruje
upi.

Vienje sa upom i Fauchardovom enom, pa to, kako su to one stajale i razgovarale mrana
lica, ostavilo je na Luku neugodan dojam. Dobra volja mu je bila pokvarena, jer nije mu bilo
nepoznato, kakvu smutnju mogu da ene unesu u budui poredak rada, mira i pravde. Osjeao je da su
one svemone, po njima i za njih je on htio osnovati svoje Drutvo, a hrabrost mu je padala, kad
je meu njima sretao zlurade, neprijateljske ili prosto ravnodune ene, koje mjesto da budu
oekivana pomo, mogu postati zapreka i razoran elemenat, sposoban da sve uniti. Pozdravivi ih,
proao je mimo njih, dok su one uutjele, zbunjena lica kao da su bile uhvaene u nekom zlu.
Uavi u malenu kuu Raguovih, Luka je naao Josinu, kako ijui sjedi kraj prozora. No posao joj
je spao na koljena, a ona sama je toliko utonula u neke misli, s pogledom u daljini, da ga nije ni
ula. Tren ga je gledala, ne maknuvi se. Vie to nije bila bijedna djevojka, koja je, umirui od gladi,
slabo odjevena, s upalim licem od bijede, raskutranih kosa, obijala ulini plonik. Imala je sad

dvadesetjednu godinu, i fina struka, njena i vitka, no ne mrava, bila je divna u svojoj jednostavnoj
haljini od plava platna. A njene lijepe, pepeljave, kao svila mekane kose, bile su kao neki njean cvat
nad njenim draesnim, poneto duguljastim licem, s modrim, nasmijanim oima, s malenim, kao rua
svjeim usnama. I to je tu za nju bio pravi okvir, ta ista i svijetla blagovaonica, namjetena olienim
pokutvom; - tu sobu je ona najvie voljela u cijeloj toj kui, u koju je nekad ula vrlo sretna i za
koju se kroz tri godine s toliko ljubavi trsila da je im vie uljepa!
No pa to je mislila Josine, tako blijeda lica, obuzeta tugom? Kad je Bonnaire Ragua nagovorio da
ga ovamo slijedi i pridrui se drugovima u Crecherie, ona se smatrala spaenom od sviju
daljnjih muka. Ubudue imat e prijatan domi, kruh e joj biti osiguran, Ragu sam e se popraviti,
kad se vie ne e kao dotad kiniti u tvornici. I nade je nisu prevarile, na izravnu elju Soeurettinu
Ragu ju je oenio, pri emu ipak ona nije u toj svojoj udaji osjetila onu radost koju bi imala da se to
dogodilo na poetku njihove veze. A i pristala je na to istom kako je potraila savjeta kod Luke, koji
je ostao njenim bogom, spasiteljem i gospodarom; i sasvim na dnu njena srca ostala je sakrivena
boanska radost poradi smuenosti u kojoj se on naao kad ga je o tom pitala za dozvolu, ostao joj
duboko u sjeanju onaj tjeskobni as, koji je kod njega osjetila, kad se on pomirio s time da pristane
na tu udaju. No nije li to bilo najbolje i jedino mogue rjeenje? Ona se mogla udati samo za Ragua,
budui da je taj to zbilja elio. Luka je morao biti s time zadovoljan, sauvavi za nju istu
sklonost kao i prije te udaje, imajui za nju pri svakom njihovom susretu smijeak, s kojim kao da ju
je pitao, da li je sretna. A njeno ubogo srce se grilo u nezasienoj enji za njenou.
Josine se iz svojih bolnih misli trgnula u laganom srhu, kao da ju je neki dah upozorio na Lukin
dolazak, i okrenula se, pa i prepoznala Luku, koji joj se smijeio, s izrazom u licu, punim brinosti
i njenosti.
- Drago dijete, doao sam, jer Ragu tvrdi, da se loe osjeate u toj kui, ova da je sa svih
strana izloena vjetrovima s ravnice i da je vjetar opet razbio tri stakla na prozoru vae sobe!
Ona ga je sluala iznenaena i smetena, ne znajui, kako da ne kae neto protivno od mua, a da
ne lae.
- Jest, gospodine Luka, neka su stakla bila razbita, no ja ba nisam sigurna, da li je to od vjetra. A
svakako, kad sa ravnice duhne vjetar, mi to prilino dobro osjeamo!
Glas joj je drhtao, i nije mogla da zadri dvije krupne suze. Bio je to Ragu, koji je ba jutros,
u jednoj srdbi, razbio stakla, hotei sve baciti kroz prozor.
- Kako, Josine, vi plaete? Pa govorite, povjerite se meni! Vi znate, da sam ja va prijatelj!
Sjeo je kraj nje, vrlo uzbuen, dijelei njenu bol. No ona je ve otrla suze.
- Ne, nije nita! Oprostite mi, vi ste doli u lo as, kad sama ne znam ta mi je i samo se
uzalud muim!
No kolikogod se ustruavala, on ju je naveo na to, da mu se izjadala. Ragu se nimalo nije
prilagodio toj sredini reda i mira, polaganog i stalnog napredovanja spram boljeg ivota. On kao da
je trpio od enje da se vrati natrag u bijedu i patnju, u najamno ropstvo u kojem je ivio, mrmljajui
protiv gospodara, no ropski se ipak pokoravajui, pa utjehu nalazei samo u krmi, kad se napio i
davao sebi oduke u bespomonim psovkama. alio je za mranim i prljavim radionicama, za
podmuklim ratom s poslodavcima, bunim svaama s drugovima, za svim onim danima mrnje, koji
se zavravaju kod kue s bijenjem ene i djece. I zapoevi s ruganjem, nastavio je s optubama.
Crcherie je za nj bila velika kasarna i zatvor, u kojem ovjek vie nije imao nikakve slobode, pa ak
ni onu, da neto malo vie popije, ako mu se to ba prohtije. I dosad se tu nije zaraivalo nita vie

nego u Paklu, a ovjek je imao samo svakojakih briga i bio izvrgnut opasnosti, da ako s poduzeem
poe po zlu, ne dobije ba nita u dan, kad bi se imao dijeliti dobitak. A ve dva mjeseca kolale su
okolo najloije glasine, tako te se govorilo, da e radnici ove godine, poradi nabavke novih strojeva,
morati sebi prilino stegnuti kaji... Tu pak i nije bilo uzeto u obzir, da su zadruni duani esto vrlo
loe funkcionirali; traili ste, na primjer, krumpir, a poslali su vam petrolej, ili su vas zaboravili, pa
ste se, prije nego ste bili poslueni, morali po tri puta vratiti u ured za raspodjelu... Tako se on rugao
i ljutio se, cijela Crcherie je za nj bila samo bijedna atrlja, iz koje se nadao pobjei, im to
samo uzmogne.
Zavladala je neugodna utnja. Luka se smrtio, jer na dnu sviju tih optubi bilo je neto istine. Bilo
je neizbjeivo, da je sasvim novi stroj u poetku zapinjao. A glasine, koje su kolale unaokolo o
tekoama tekue godine, uinili su na njega tim tei dojam, to se on uistinu bojao, da e biti
prisiljen da od radnika zatrai izvjesne rtve, kako uspjeh poduzea ne bi bio ugroen.
- A Bourron rogobori zajedno s Raguom, zar ne? - pitao je. - No vi niste nikad uli, da bi se tuio
Bonnaire?
Josine je odrijeno zavrtila glavom, a uto su se kroz otvoren prozor uli glasovi triju ena, koje
su ostale na ploniku. Najglasnija je bila upa, koja se sasvim zaboravila, pa se razlajala u svojoj
vjenoj potrebi da se uzrujava i da grize. Kao razuman ovjek, koji je razumio da je za uspjeh pokusa
potrebno due vrijeme, Bonnaire je dodue utio, no dovoljna je bila ve njegova ena, da uzbuni
sve ene tog grada, koji se tek raao. I Luka ju je opet vidio, kako je potpuno obeshrabrila
Fauchardovu enu, navijetavajui skoru propast Crcherie-e.
- Vi dakle, Josine, - oglasio se lagano - niste sretni?
Ona se iznova pokuala usprotiviti.
- O, gospodine Luka, kako ne bih bila sretna, dok ste vi toliko uinili za mene!
Ali sile su je izdale i dvije krupne suze su joj ponovo kanule iz oi, otkotrljale se niz obraze.
- Istina je, da nisam sretna, gospodine Luka! Samo vi tu ne moete nita uiniti, i to nije vaa
krivica. Vi ste za me bili dobar aneo, no ta se moe, dok nita ne moe promijeniti srce tog
jadnika... On je opet postao zao, ne moe trpjeti Naneta, i jutros malo da nije sve oko sebe razbio i
tukao me, jer mu je dijete, kako je tvrdio, bezobrazno odgovorilo ... No ne pravite vi sebi za to brige,
gospodine Luka. Te stvari se tiu samo mene, a ja vam obeajem, da u ih, im je manje mogue,
uzeti sebi k srcu!
Glas joj je bio drhtav, nejasan, ispresijecan jecajem. A u svojoj bespomonosti, on je osjeao,
kako ga sve vie obuzima tuga. Cijelo to sretno jutro bilo je pokvareno, hrabar inae, pun vedre
nade, koja ga je inila jakim, sad kao da se sav uledenio od hladnog daha sumnje. Dok su ga sluale
stvari, dok se materijalan uspjeh pokazivao ostvarljivim, zar doista nije mogao promijeniti ljude,
probuditi u srcima boansku ljubav, plodan cvijet dobrote i solidarnosti? Njegovo djelo se ne e
ostvariti, ako ljudi budu i dalje mrzili i bijesnili, a kako da probudi u njima njenost, kako da ih poui
srei? Ta draga Josine, koju je naao na dnu ivota i spasio je od uasne bijede, predstavljala je za nj
simbol njegova vlastita djela. Dok Josine ne e biti sretna, ne e to biti ni njegovo djelo. Ona je bila
ena, uboga ena, rob, meso za teglenje i uitak, i nju je on htio spasiti. Drutvo budunosti se gradilo
po njoj i za nju, jedinu izmeu sviju ena. I ako je Josine jo uvijek bila nesretna, znai, da jo nita
pravo nije bilo ostvareno i da je sve jo trebalo graditi iz poetka. U svojoj tuzi, on je predviao jo
teke dane, jasno je predosjeao stranu borbu, koja se imala provesti izmeu prolosti i budunosti,
a koja e ga sama stajati krvi i suza.

- Ne plaite, Josine, budite hrabri, a ja vam se kunem, da ete jo biti sretni, jer to je potrebno,
da cio svijet bude sretan!
Rekao je to tako blago da se ona osmjehnula,
- O, ja sam hrabra, gospodine Luka, znam, da me vi ne ete napustiti i da ete vi na koncu
pobijediti, jer vi ste suta hrabrost i dobrota! A ja vam se kunem, da u ekati, pa makar ekala kroz
cio ivot!
Bio je to kao neki zavjet, kao neka izmjena sveanih obeanja; u punoj vjeri u buduu sreu. On je
ustao, uzeo joj obadvije ruke i stisnuo ih, a osjetio je, da je ona stisnula i njegove. I to je izmeu njih
bilo sve, ta kratkotrajna njenost i sjedinjenje od nekoliko trenutaka! A kako bi se jednostavan, miran
i zadovoljan ivot mogao provoditi ovdje, u toj maloj blagovaonici, s ulatenim pokutvom,
tako istoj i svijetloj!
- Do vienja, Josine!
- Do vienja, gospodine Luka!
Pa se Luka vratio kui. I upravo je prelazio terasom, na dnu koje je vodio put u Combettes, kadno
se zbog jednog susreta na tren zaustavio. Dolje na cesti, tik uz podruje Crcherie-e, spazio je u
kolicima, koja mu je gurao sluga, gospodina Jermea. Taj susret ga je podsjetio na sline susrete, koji
su mu se od vremena na vrijeme desili s tim nemonim starcem u kolicima, a naroito mu je
u sjeanju uskrsnuo onaj prvi susret, kad ga je vidio, kako pred Paklom sa svojim bistrim oima
posmatra dimne i umne zgrade tvornice, s kojom je nekad osnovao sreu Quirignona. A sad je, eto,
doao pred Crcherie, i s istim bistrim oima, koje su se inile prazne, posmatrao je nove zgrade,
tako prijatne na suncu! Zato se dao dovesti ovamo i kruio je tu okolo, kao da je sve htio potpuno
ispitati? ta je mislio, kakav mu je bio sud, kakvo je to isporeenje htio izvriti? Moda je na etnji
samo sluajno okrenuo ovamo, moda je to bio samo hir siromanog, podjetinjalog starog ovjeka?
No sluga je usporio korak, a gospodar Jerme je podigao svoje iroko, dugim bijelim vlasima
uokvireno lice s krupnim, pravilnim crtama, pa je, nemajui za Luku ni najmanji pogled, ozbiljno i
nepomino ispitivao sve, pri emu nije ispustio nijednu fasadu, nijedan dimnjak, kao da je sebi htio
stvoriti potpunu sliku o tom novom gradu, koji je tu rastao pokraj poduzea, koje je nekada sam
osnovao.
Ali se dogodilo neto, od ega se Luka jo vie uzbudio. Cestom, ususret kolicima, dolazio je
drugi starac, jednako nemoan, jedva se vukavi na svojim oteenim nogama. Bio je to, gojazan i s
blijedim, nabuhlim obrazima, ia Lunot, kojeg su Bonnaireovi jo uvijek drali kod sebe, a koji je u
sunane dane obiavao poi na kratke etnje ispred tvornice. Slaba vida, on kao da u prvi as nije
prepoznao gospodina Jermea. Onda se trgnuo, stuknuo i pritisnuo se k zidu, kao da put nije bio
dosta irok za obadvojicu, i, skinuvi svoj slamnati eir, savio se i pozdravio duboko. Najstarijemu
Quirignonu, utemeljitelju i prvom poslodavcu, ukazao je to potovanje najstariji Ragu, najamni radnik
i otac najamnih radnika. U njegovom drhtavom pozdravu prignule su se godine i stoljea rada, patnje
i bijede. Stari rob, u ijoj je krvi leala podlonost stoljetnog ropstva, zbunio se i poklonio, ak jo i
uzet, pred svojim gospodarom. A gospodin Jerme nije ga ni primijetio, proao je mimo poput nekog
slijepog idola, nastavivi da ispituje nove radionice Crcherie-e, koje moda takoer nije vidio.
Lukom je prola jeza. Koliko prolosti je jo trebalo unititi, koliko zla, bujna i otrovna korova je
jo trebalo iupati iz dojakonjeg ovjeka! Gledao je svoj grad, koji je jedva niknuo iz zemlje, i
razumio je, posred kakvih jo zapreka i s koliko muke e on jo morati da raste i uspjeva! Samo e
ljubav, ena i dijete, pobijediti.

II
Crcherie je postojala ve etiri godine, a protiv Luke se u Beauclairu dizala sve vea,
podmukla mrnja. Najprije se dodue radilo samo o neprijateljski raspoloenom iznenaenju,
spojenom lakim i podrugljivim alama, no zatim, kad su ljudi osjetili da su im povrijeeni interesi,
javio se u njih bijes i potreba najbezobzirnije obrane, u kojoj nisu birali sredstva da unite opeg
neprijatelja.
Prvo nezadovoljstvo pojavilo se naroito kod sitnih trgovaca. Zadruni duani u Crcherie, iz kojih
je, pri njihovom otvorenju, svijet pravio samo sprdainu, sve vie su uspjevali, i malo po malo, pa su
se u njihove muterije ubrajali ne samo radnici iz tvornice, nego i svi stanovnici, koji su pristali uz
njih. A moe se zamisliti, kako su se uzrujali dotadanji trgovci ivotnih namirnica poradi te strane
konkurencije i novih cjenovnika, po kojima je cijena namirnica bila obaljena za punu treinu! Borba
je bila nemogua i propast samo pitanje kratkog vremena, ako taj Luka na nesreu uspije sa svojom
kobnom idejom da bogatstvo bude pravednije podijeljeno i da mali ljudi bar za poetak ivu bolje i
jeftinije. Mesari, iveari, pekari, krmari, - svi ovi zar su dakle trebali biti prisiljeni da zatvore
svoje trgovine, otkako su ljudi mogli biti bez njihova posredovanja, ne elei im davati u ruke vie
novaca no to je bilo potrebno? To bi, vikali su, bila strahota; drutvo je bilo ugroeno i morat e
propasti, ne budu li oni sa svojini nametnikim dobitcima mogli vie pogoravati bijedu siromaka!
Ali najpogoenijima su se osjeali Laboquei, ti nekadanji sajmini kramari, a koji su potom kao
trgovci eljeznom robom na uglu ulice de Brias i Opinskog trga otvorili neke vrsti cio jedan
veliki bazar. Cijene eljezne robe pale su u tom kraju vrlo mnogo, otkako je Crcherie tu robu
proizvodila u vrlo velikim koliinama, a najgore je bilo, da se uslijed sve jaeg zadrugarskog
pokreta, koji je zahvatao i oblinje manje tvornice, inio blizu as, kad e se potroai mimo
Laboquea, izravno, u zadrunim duanima, opskrbljivati avlima od Chodorgea, kosama i srpovima
od Haussera, strojevima i poljoprivrednim alatima od Mirandea. Ne uraunajui eljezo, magazini u
Crcherie imali su na raspoloenju ve nekoliko od tih predmeta, i poslovi bazara ili su svaki dan
sve slabije. Tako dakle Laboquee nije ostavljala srdba; to obezvrijedenje robe, kako su to oni
nazivali, bacalo ih je u oaj, smatrali su se kao pokradeni, otkako im je bilo sprijeeno da kao
suvini zupci drutvenog stroja glou energiju i bogatstvo, bez koristi za ikoga, osim za sebe same. I
naravno da su stoga postali najivlje sredite neprijateljstva i oporbe, ognjite, u kome su malo po
malo probuktale sve plamenite mrnje protiv reforama, provoenih od Luke, ije je ime bilo
spominjano samo s proklinjanjem. Kod njih su se esto znali nai mesar Dacheux, koji je od
reakcionarnog bijesa gotovo ve samo mucao, i gostioniar Caffiaux, koji je usprkos otrovne mrnje
bio neto hladniji i smotrenije pazio na svoje vlastite interese. Pa je pokadto dolazila i sama lijepa
gospoa Mitaine, vajkajui se zbog muterija, koje su je ostavljale, no pri svemu tome ipak naginjui
na mirni sporazum.
- Vi dakle ne znate, - vikao je Laboque - da taj gospodin Luka, kako ga zovu, tei samo za jednim,
da uniti trgovinu? Jest, on se s time hvali i sasvim otvoreno ispovijeda tu strahotu, da je trgovina
kraa, svi mi da smo kradljivci i da zato moramo nestati. Samo zato je i osnovao Crcherie, da nas
uniti tako da nam ne ostane traga!

Dacheux je sluao zakrvavljen u licu, izbuljenih oiju.

- Pa kako e to onda biti, da ljudi imaju ta jesti, da se odijevaju i ostalo?
- Prokletstvo! On kae, da e se potroa obraati izravno na proizvoaa!
- A novac? - pitao je opet mesar.
- Novac! On e i taj unititi! Vie ne e biti novca!
Dacheux je prasnuo, malone se zaguivi od bijesa.
- Ne e vie biti trgovine! Niti novca! On sve unitava, i nema zatvora za takvog razbojnika, koji e
upropastiti cio Beauclair, ako sami tu ne uinimo reda!
Caffiaux je samo vano kimao glavom.
- Ima tu i drugih stvari... On prije svega kae, da svi ljudi moraju raditi, svijet da mora
postati prava robijanica, u kojoj e uvari s batinama prisiliti svakoga, da vri svoj posao. On kae,
da ne treba biti ni bogatih ni siromanih. Ljudi ne e biti bogatiji kad se rode nego li to su kad umru,
pojest e se sve to se zaradi, no nitko to ne e smjeti vie nego njegov susjed, a nitko ne e imati
ni pravo da neto utedi.
- Dobro, a nasljedstvo? - prekinuo ga je opet Dacheux.
- Ne e vie biti nasljedstva!
- Kako? Vie ne e biti nasljedstva? I ja vie ne u moi da svojoj keri ostavim svoj novac?
Grom i pakao, to je malo previe!
Sto je odskoio od udarca, kojim je mesar, stisnuvi pesnicu, udario po njemu.

- A on jo kae, - nastavio je Caffiaux - da vie ne e biti nikakve vlasti, ni vlade, ni andara,

ni sudaca, ni zatvora. Svatko e ivjeti, kako ga bude volja, jesti e i spavati, kako mu se bude
svialo ... I jo kae, da e strojevi sve raditi, a radnici e imati jo samo tu malu brigu, da s njima
upravljaju. To e biti raj, jer vie se ljudi ne e tui, vie ne e biti vojske ni ratova... A konano
kae, da e mukarci i ene, kad se budu voljeli, ivjeti skupa dotle dok im se to bude dopadalo, a
zatim e se mirno rastavljati, da isto zapomu opet s kim drugim. A, budu li imali djece, preuzimat e
ih na svoj raun zajednica, odgajati ih na sreu zajedno, a da djeca ne budu osjeala potrebe ni za
ocem ni za majkom.
utei dosad, lijepa gospoa Mitaine je kliknula:
- Oh, siromani malii!... Svaka majka e, mislim, imati pravo da odgaja svoju djecu. Jedino djeca,

ije majke su bez srca, pa ih naputaju, trebala bi biti odgajana zajedno od stranih ljudi, kao to je to
u sirotitima... Sve to nam vi priate, ne ini mi se pristojnim!
- Recite, da je to prosta svinjarija! - kriknuo je Dacheux izvan sebe. - To je isto kao kad ima posla
s ulinom djevojkom, uzme je, pa je ostavi! Doista, to njihovo budue drutvo je prava javna kua!
Ne izgubivi iz vida svoje ugroene interese, Laboque je zakljuio:
- Taj gospodin Luka je lud! Mi ga ne smijemo pustiti, da tako upropatava i osramouje Beauclair.
Trebat emo se sporazumiti da neto uinimo!
No srdba je jo vie narasla, digla se prava bura, kad se u Beauclairu doznalo da je zaraza iz
Crcherie-e zahvatila ve i susjedno selo, Combettes. Bilo je to sveope zgraanje i uzbuna: - evo,
gospodin Luka je kvariti i trovati stao ve i seljake!
Uistinu, naelnik u Combettesu, Lenfant, i njegov zamjenik Yvonnot zbliili su i izmirili etiri
stotine svojih opinara i zadobili ih da su ujedinili svoja zemljita u zadrugu, po uzoru one koja je
ve, sporazumom izmeu kapitala, rada i talenta vladala u novoj tvornici. I sad je to tamo bilo samo
jedno jedinstveno prostrano podruje, na kojem je bila mogua upotreba strojeva, obilno ubrenje i
intenzivno obraivanje, tako te se etva mogla podeseterostruiti i svaki pojedini mogao se nadati
mnogo veem dobitku. I obadvije zajednice trebale su se meusobno pomagati, seljaci su trebali
opskrbljivati kruhom radnike, a ovi njih raznim alatima i tvornikim, za ivot potrebnim
predmetima, to je imalo da sasvim zblii te dvije dotad neprijateljske klase, i malo po malo ih tako
stopi u jedno, da se iz toga imao stvoriti pravi pobraen narod budunosti. I to je nesumnjivo imao
biti konac starog svijeta, uspije li socijalizmu da zadobije za se seljake, te bezbrojne poljoprivredne
radnike, koji su dotad bili smatrani bedemom sebine svojine i koji su voljeli prije crknuti od jalove
rabote na svojini krpicama zemlje negoli da se od njih rastanu. Potres je to bio takav, da ga je osjetio
i od njega uzdrhtao cio Beauclair, za sve je on bio navjetaj blie katastrofe.
I opet su se prvi osjetili pogoenima Laboquei. Izgubili su muterije iz Combettesa, ni Lenfant
ni drugi, nisu vie k njima dolazili kupovati lopate, plugove, alate i druge stvari. Lenfant se
cjenjkao, kad je bio posljednji puta kod njih, no nije nita kupio, nego im je otvoreno rekao, da e, ne
kupujui kod njih, pritediti trideset posto, budui da oni sigurno moraju toliko zaraivati na
stvarima, koje nabavljaju iz okolinjih tvornica. A ubudue e se svi seljaci iz Combettesa obratiti
radije izravno na Crcherie, pristupivi zadrunim duanima, ija je vanost sve vie rasla. I poslije
toga je zavladala strava kod svih sitnih trgovaca u Beauclairu.
- Treba neto uiniti, treba neto uiniti! - ponavljao je Laboque sa sve veim bijesom, kad su opet
k njemu doli Dacheux i Caffiaux. - Bit e dockan, ako jo budemo ekali, dok taj luak ne zarazi
cijelu zemlju sa svojim nakaznim idejama!
- A to da radimo? - oprezno je pitao Caffiaux. Dacheux se bez okolianja izjavio za ubijstvo.
- Moglo bi ga se nou saekati na kojem ulinom oku, pa ga tako maznuti da to sebi zauvijek
zapamti!
Ali je mali i podmukli Laboque elio koje, sigurnije sredstvo da se dotue tog ovjeka.
- Ne, ne! Cio grad se buni protiv njega, treba saekati priliku, u kojoj e itav grad biti s nama!
I naskoro se, doista, pruila prilika. Kroz stoljea je ve stari Beauclair presijecao smrdljiv
potok, neke vrste otvorena kloaka, koju su zvali Clouque. Nije se ak ni znalo, otkuda dolazi: inilo
se, da izvire ispod starih zidina na poetku briakog klanca, i ope miljenje je bilo, da se tu radilo
o jednoj gorskoj brzici, ije je vrelo ostalo nepoznato. Vrlo stari ljudi su se sjeali, da su ga u
izvjesna doba vidjeli mnogo vea i bogatija vodom. Ali ve kroz dugi niz godina teklo je u njemu

vrlo malo vode, i to vrlo prljave poradi oblinjih tvornica. A kuanice iz obalnih kua upotrebljavale
su ga za prirodnu pomijaru, u koju su bacale splaine i izmet, tako da su tim potokom tekli otpaci
cijele uboge etvrti, a on sam, naroito u ljetne dane, irio oko sebe strahovit smrad. Jednom se
pojavila ozbiljna bojazan od zaraze, i opinsko vijee se ve, na pobudu naelnika, poelo baviti
milju da se potok natkrije i tako tee pod zemljom. No trokovi su se inili preveliki i stvar je pala u
zaborav, pa je Clouque mirno nastavio da truje i zaraava okoli. A onda, najednom, Clouque se
potpuno presuio i ostalo je samo tvrdo, peinasto korito, bez kaplje vode. Kao na udar arobnoga
tapia Beauclair se oslobodio tog legla zaraze, kojem su se pripisivale opake groznice u cijelom
tom kraju, i od svega je ostala samo jo radoznalost, kako se to moglo dogoditi, da je tog potoka
nestalo.
Ponajprije se o tome samo ukalo, no nita opredijeljeno. Naskoro je stvar postala sasvim jasna,
bilo je sigurno, da je to gospodin Luka poeo skretati tok potoka, otkako je za potrebe Crcheriee sveo k sebi izvore sa obronaka Monts Bleusesa, tu divnu, svjeu vodu, sutu radost i zdravlje. A
sasvim je skrenuo tok potoka, kad se odluio da su viak svojih rezervoara prepusti seljacima u
Combettesu, pa im tako blagoslovenom vodom, koja je sad tamo tekla za sve, stvorio sreu i zadobio
ih konano sasvim za ujedinjenje u njihovoj zajednici. I dokazi za to su sve vie uestali; ta ista voda,
koja je nestala iz Clouquea, tekla je sad, mnogo vea, u Lirand-Jeanu, da tu, iskoriena razumom,
bude samo plodna, mjesto da iri bolest i smrt. I ogorenje, srdba, digla se opet i jo vie porasla
protiv Luke, koji je tako bestidno raspolagao s neim to nije bilo njegovo. S kojim pravom je ukrao
potok, s kojim pravom ga je uzeo za se, da ga dade svojim kreaturama? To nije nimalo nain, da se
jednom gradu uzme voda, oduzme potok, koji je uvijek tu tekao, i na koji su ljudi bili nauni da ga
vide i iskoriuju ga za sve mogue stvari. Da je to nekad bila samo tanka vrpca prljave vode, koja je
sa sobom nosila sve mogue otpatke, irila smrad i trovala svijet, na to se sasvim zaboravilo. Nije
bilo vie ni o tom govora, da ga se nadsvodi, svatko se sjeao samo koristi koje je imao od njega, za
natapanje, za pranje, za svakidnevne potrebe ivota. Takva kraa se nije mogla trpjeti, trebalo je
da Crcherie vrati Clouque, prljavu kloaku, koja je okuivala grad.
Laboque je, naravno, bio najgrlatiji. On je slubeno posjetio naelnika Gouriera, da od njega
dozna, kakve mjere u tako ozbiljnim prilikama kani predloiti opinskom vijeu. Sam Laboque se
smatrao naroito oteenim, jer je Clouque tekao upravo iza njegove kue, tih do malena njegova
vrta, i stoga mu inio mnoge usluge. Nema sumnje, da bi on sakupio potpise sviju nezadovoljnih
stanovnika svoje etvrti, kad bi mu do toga bilo ba stalo. No njegova elja je bila, da grad sam uzme
stvar u ruke i zapodjene protiv Crcherie-e proces za povrat potoka i plaanje odtete. Gourier ga je
sluao i, usprkos potajne mrnje koju je i on lino osjeao spram Luke, saglaavao se samo kimanjem
glave. Zatim je, hotei da ispita sluaj i posavjetuje se sa prijateljima, zatraio nekoliko dana za
promiljanje. On je vrlo dobro osjeao, da Laboque gura naprijed grad, kako se ne bi trebao izloiti
sam. A poslije toga ga je potprefekt Chtelard, s kojim se povukao na dvosatni razgovor, a koji se
bojao zapletaja, - taj Chtelard ga je uvjerio, da je uvijek najmudrije prepustiti drugima da povedu
proces, pa je on eljezara pozvao k sebi i objasnio mu tla dugo i iroko, kako proces, poveden od
grada, ne bi doveo ni do ega ozbiljnog, dok bi, naprotiv, proces poveden od kojeg privatnika bio
sigurno sudbonosan za Crcherie, naroito ako bi poslije jedne osude digli tube i drugi privatnici.
Nekoliko dana kasnije Laboque je digao tubu, traei odtetu od dvadesetpet hiljada franaka. I kao
da je to kanio proslaviti, sakupio je kod sebe nekoliko svojih istomiljenika, sve pod nevinom
izlikom jedne zakuske, koju su njegova kerka Eulalija i sin August priredili svojim drugovima,

Honorini Caffiaux, Evaristu Mitainu i Julienni Dacheux. Sav taj mali svijet je ve dobrano porasao,
August je imao esnaest godina, a Eulalija devet, dok je Evarist bio ve vrlo ozbiljan i sa svojih
etrnaest godina, a Honorina sa svojih devetnaest godina bila ve zrela za udaju, pa materinski svoj
poriv prenijela na osamgodinju Juliennu, najmlau od sviju. Inae se svih njih petero smjestilo
odmah u malom vrtiu, pa se tamo igralo i smijalo kao ludo, iste i mirne savjesti, daleko od sviju
srdbi i mrnja njihovih roditelja.
- Napokon ga imamo! - vikao je Laboque. - Gospodin Gourier mi je rekao, da emo tvornicu
dovesti do propasti, ako stvar tjeramo do kraja... Uzmimo, da sud meni dosudi deset hiljada
franaka, vas je tu jo stotina, koji mu moete naprtiti isti proces, i tako emo mu dep isprazniti za
jedan lijepi milijoni. A i to nije sve! On e morati da vrati potok i okani se svih poslova, koje je
ve zapoeo, i tako emo mu oduzeti onu lijepu i svjeu vodu, s kojom se toliko dii... Ah, prijatelji,
to je divno!
Svi su pobjedonosno likovali na samu misao, da e dovesti tvornicu do propasti, a naroito da e
utui Luku, tog bezumnika, koji hoe unititi trgovinu, nasljedstvo, novac, te potovanja
najvrijednije osnove ljudskog drutva. Samo je Caffiaux bio prisebniji.
- Ja bih vie volio - ree on napokon - da je proces poveo grad. Kad se treba tui, ti graani uvijek
vie vole, da to namjesto njih ine drugi. A gdje je ta stotina, koja e dii tubu protiv Crcherie-e?
Dacheux je planuo.
- O, ja bih se vrlo rado odmah prikljuio, da se moja kua ne nalazi na drugoj strani ulice! No
ipak, moda e se to dati nainiti, jer Clouque prolazi ba mimo dvorita moje punice. Sto mu
gromova, ja moram biti pri tome!
- Ali, - opet je javio Laboque - prije svega je jo tu gospoa Mitaine, ije su prilike iste kao
i moje, pa joj kao i meni strada gospodarstvo, otkako se potok presuio... Vi ete dii tubu, zar ne,
gospoo Mitaine?
On je i nju pozvao ovamo, u tajnoj namjeri, da je tako formalno obavee na dizanje tube. Znao
je naime, koliko je njoj bilo stalo do vlastita mira i do mira drugih. A ona se nasmijala.
- O, zbilja je velika teta nastala za moje gospodarstvo radi nestanka Clouquea! No ne, ne,
dragi susjede, istina je u tom, da sam ja iz bojazni da ne zarazim svoje muterije izdala naredbu da se
nikad ni kaplja te pogane vode ne smije upotrijebiti u mom kuanstvu!... Ta voda je bila tako prljava
i toliko smrdjela da bi onoga dana, kad bi nam bila vraena, bilo apsolutno nuno uloiti
potreban novac da je se oslobodimo svevi je pod zemlju, kako se o tom govorilo nekad.
Laboque se pravio kao da je ne razumije.
- Ali konano, gospoo Mitaine, vi ste ipak s nama, vai interesi se slau s naima, te ako ja
dobijem proces, vi ete, utvreni s time i u vaem pravu, istupiti zajedno sa svim ostalim
posjednicima kua na obali?
- Vidjet emo, vidjet emo! - uozbiljivi se, odgovorila je lijepa domaica. - Ja sam uvijek rado na
strani pravde, kad je ona zbilja pravda!
Laboque se morao zadovoljiti s tim uslovnim obeanjem. A uostalom, od same pizme mu se toliko
pomela pamet da je ve uvjeren bio u pobjedu i u potpuni skoranji slom sviju tih socijalistikih
ludorija, radi ijeg poetka ostvarenja mu se kroz ove etiri godine smanjio trbuh na polovicu. Kao
za okladu udarao je s Dacheuxom akom po stolu i utvarao sebi da se u njemu sakriva osvetnik
cijeloga drutva, dok je, meutim, oprezni Caffiaux, kao prepredeniji diplomat, odluio da radije
saeka pobjedu starog Beauclaira ili pak Crcherie, prije nego se potpuno upusti u stvar. A potpuno

ostavi bez sluha za svu tu skoranju bitku, za svojim stolom, punim kolaa i preslaaka, veselila su
se i pocikivala djeca poput drugarskog jata ptica u slobodnom i punom poletu spram budunosti.
Neobino uzbuenje je zavladalo u Beauclairu, kad se doznalo za Laboqueovu tubu i njegov
zahtjev za odtetom od dvadesetpet hiljada franaka. Bio je to kao neki ultimatum i navjetaj rata. I
svi, koji su dotad odvojeno nosili u sebi mrnju, dobili su sad arite, u kome su se te mrnje mogle
okupiti, pa se tako stvorila mona armija, ije snage su ule u borbu protiv Luke i njegova djela,
protiv te avolske tvornice, u kojoj se kovalo oruje za unitenje starog i potovanja vrijednog
drutva. Radilo se o tom, da se obrani vlast, svojina, vjera, obitelj. I u toj borbi naao se konano na
okupu cio Beauclair, povrijeeni trgovci su nahukali svoje muterije, a buroazija je u strahu od
novih ideja slijedila. Nije bilo nijednog malog rentijera, koji se nije osjeao ugroen od strane
katastrofe, u kojoj e propasti cijela njegova sitna i sebina egzistencija. A i ene su se ogorile i
uzbunile, otkako im je pobjeda Crcherie-e bila prikazana kao pobjeda odurnog legla, u kojem e se
one morati podavati prvom mukarcu, koji e ih htjeti uzeti. Pa su se uznemirili ak i sami radnici,
meu njima i najvei bijednici, koji su umirali od gladi; i oni su proklinjali ovjeka, ija je inae
vatrena elja bila da ih spasi, proklinjali su ga i optuivali da je samo jo poveao njihovu bijedu
natjeravi njihove poslodavce i bogatae samo na jo veu neumoljivost. Ali ono to je najvie
zatrovalo atmosferu i dovelo Beauclair do ludila, bila je bjesomuna kampanja, koju su vodile
lokalne novine, listi izdavan od tampara Lebleua. Za ovu naroitu priliku novine su izlazile dva
puta tjedno, a sumnjalo se da je autor lanaka, koji su sa svojom estinom izazivali senzaciju, bio
kapetan Jollivet. Napadaji, uostalom, nisu bili nita drugo do mjeavina gluposti i lai, sav onaj
obian smrad, s kojim se neprijatelji nabacuju na socijalizam, unakazivajui njegove namjere
i blatei njegove ideale. No usprkos toga taj nain nije promaio svrhu naroito kod slabih,
neznalakih mozgova, te je to bilo upravo udo, kako je uzbuenje, podsticano najzapletenijim
spletkama, raslo iz dana u dan, udruivi protiv uznemiritelja javnog mira sve neprijateljske klase,
bijesne, da ih je taj, pod glupom izlikom da e ih izmirene povesti u zdravo, pravedno i sretno
Drutvo budunosti, uznemirio u njihovoj stoljetnoj kloaki.
Dva dana prije nego to je pred graanskim sudom u Beauclairu imao protiv Luke zapoeti
proces, priredili su Delaveui kod sebe u Paklu veliki ruak, s tajnim ciljem, da se prije odlune bitke
vide i sporazume sa svojim prijateljima. Tu su, naravno, bili pozvani Boisgelini, naelnik Gourier,
potprefekt Chtelard, sudac Gaume sa svojim zetom kapetanom Jollivetom, i konano abb Marle. A
bile su tu i dame, kako bi sastanak sauvao vid prijatnog intimnog domjenka.
Kaoto je to po obiaju inio, Chtelard se oko jedanaest i po sati navratio do naelnika, da sa
sobom poveze njega i njegovu enu, jo uvijek lijepu Leonoru. Otkako je Crcherie stala
pokazivati uspjeh, proivio je Gourier ve tekih satova, punih briga i sumnji. Prije svega je u svojoj
velikoj tvornici cipela u ulici de Brias, meu stotinama radnika koje je zaposlivao, primijetio
vrijenje, neki novi duh, sve mu je mirisalo po nekoj opasnoj organizaciji. Zatim se on sam pitao, ne
bi li bilo bolje da popusti, pa i sam pomogne tu organizaciju, iji ga je uspjeh mogao upropastiti, ako
on sam u nju ne umijea prste. No bila je to u njemu borba, koju je sakrivao pred drugima, dok mu je
srce krvarilo od ive rane, koja ga je napunjala jadom i uinila ga linim Lukinim neprijateljem,
otkako je njegov sin Ahil, taj uvijek tako svojeglav, nezavisan mladi, prekinuo s njime sve veze i
uzeo namjetenje u Crcherie, gdje je ivio blizu Male Plavojke, te svoje drage i drugarice za
svijetlih plavih noi. Sam on je zabranio da se u njegovoj prisutnosti spomene ma samo i ime tog
nezahvalnika i izdajice, koji je od buroazije preao na stranu neprijatelja svake socijalne sigurnosti.

A to se i sam sebi nije usudio priznati, da je radi tog bijega njegova sina samo jo porasla njegova
vlastita tajna nesigurnost; tajno se on naime bojao da e se jednog dana moda sam nai prisiljenim
da poe sinovim putem.
- No evo nas pred procesom! - ree on Chtelardu, im ga je vidio stupiti u sobu. - Laboque je bio
kod mene poradi nekih isprava. On jo uvijek misli, da bi se u stvar trebao umijeati grad, a zapravo
je i vrlo teko, da mu se ne pomogne, dok smo ga sami gurnuli toliko naprijed!
Potprefekt se samo osmjehnuo.
- Ne, prijatelju! Posluajte me, ne dajte da se umijea grad... Vi ste bili toliko mudri da ste
uvaili moje proturazloge i niste sami zapodjeli proces nego to prepustili tom stranom Laboqueu,
ednome krvi i gladnome osvete. I ja vas molim, nastavite tako i ostanite prosto posmatra; uvijek e
biti jo vremena da se iskoristi njegova pobjeda, ako on doista pobijedi... Ah, prijatelju, da vi
samo znate svu korist, koju ovjek ima kad se ni u ta ne mijea!
I jednom gestom upotpunio je svoju misao, hotei da kae, kako se ugodno osjea u svojoj
potprefekturi, poto mu je jednom uspjelo da na nj sasvim zaborave. Stvari u Parizu razvijale su se
sve gore i gore, centralna vlast se iz dana u dan raspadala sve vie i pribliavalo se vrijeme, da se
graansko drutvo raspadne samo od sebe ili da bude pometeno revolucijom; a kao spokojan
skeptiki filozof, udio je on samo za jednim, da svoju karijeru zavri sa to manje neprilika u toplom
gnjezdacu, koje je sebi izabrao. Zato se sva njegova politika sastojala u tom, da pusti stvari, neka te
idu svojim tokom kako hoe, a on sam da se u to to manje mijea; bio je naime uvjeren, da e mu
vlada, zabavljena i onako svojim brigama, koje su je morile, biti jo veoma zahvalna, to je zvijer
prepustio da spokojno crkne, a da je pri tom nije uzaludno muio. Bilo je to prekrasno, biti
potprefekt, o kome se nikad nije nita ulo, a koji je sa svojim mudrim upravljanjem oslobodio vladu
bar od toga da se brine jo i za Beauclair. I u tom je vanredno uspio, njega su se sjetili samo tako da
su ga obasipavali pohvalama, dok je on zapravo mirno pokapao umirue drutvo, proivljavajui sam
svoje posljednje proljee do nogu lijepe Leonore.
- Posluajte, prijatelju, ne izlaite se, jer kakva su danas vremena, nikad se ne moe znati, to e
se desiti sutra. Treba biti na sve spreman i zato je najbolje da se ne opredijeljujete ni za jednu ni
za drugu stranu. Pustite, neka se zatre drugi i izvrnu se opasnosti da sebi polome kosti. I onda
ete tek vidjeti, ta vam je samome initi!
Meutim je ula Leonora. Obuena u svijetlu svilu, ona kao da se pomladila otkako je premaila
etrdesetu godinu, i, ivui tu u troje, na to je uostalom cio grad gledao dobrohotno, bila je to jo
uvijek divna plavojka, s oima koje su imale pobono nevini izraz kao u djeteta. I, galantan kao
prvog dana, kad je ovamo doao da se tu smjesti do svoje smrti, Chtelard joj je prihvatio ruku i
poljubio ju, dok ih je mu, osjeajui olakanje da se rijeio tekih dunosti, gledao oboje milo i
prijateljski, kao ovjek koji je znao da naknadu za ono to nema vie ovdje ima drugdje.
- Ah, ti si spreman! No onda, idemo, zar ne, Chtelard?... I budite bez brige, ja u biti oprezan!
Nimalo ba ne elim da se uvalim u kakve neprilike, koje bi mogle ugroziti nae spokojstvo.
No znate, kad sad doemo Delaveuima, trebamo puhati sa svima ostalima u rog!
U isto vrijeme je predsjednik Gaume ekao kod sebe svoju kerku Lucilu i svog zeta,
kapetana Jolliveta, koji su trebali doi po njega da zajedno pou na ruak Delaveuima. U te etiri
godine predsjednik se mnogo postarao i inilo se da je postao jo sumorniji i stroi, neki manijak
prava, koji je, u svojoj sve veoj sitniavosti, trebao satove za obrazloenje svojih osuda. Govorilo
se, da su ga pokatkad uveer uli plakati, bilo je upravo kao da mu se sve ruilo ispod nogu, pa ak i

sama pravda, koje se inae uhvatio grevito kao posljednjeg oslonca koji mu je moda jo mogao
donijeti spas. A po srijedi je bilo to, da je on poradi nekadanje intimne drame, koja ga je shrvala kad
ga je iznevjerila i pred njim se ubila ena, morao doivjeti jo veu bol, pa vidjeti, kako je tu istu
dramu obnovila njegova oboavana ker, ona ista Luila, tako djevianskog lica, a tako nalik na
majku, da je poput ove varala i ona svoga mua! Doista, nije jo prolo ni pola godine kako je
postala enom kapetana Jolliveta, a ve mu se iznevjerila, spetljavi se s malenim inovnikom,
namjetenim kod jednog odvjetnika, stasitim, plavim mladiem, mlaim od nje, a s modrim oima kao
u djevojke. Douvi za to, predsjednik je trpio strano; ta nova nevjera dirnula je u ivu ranu, od koje
mu nikad nije prestalo krvariti srce. No izbjegavao je svako objanjavanje sa kerju, bojao se, da ne
doivi ponovno onaj straan dan, kad se, ispovijedivi mu svoj grijeh, njegova vlastita ena pred
njim ubila. Ali kakav je to bio uasan svijet, u kojem su mu se svi, koje je volio, iznevjerili, i kako je
mogao vjerovati u neku pravdu, dok su jo oni najljepi i najbolji bili uzrokom tolikih boli!
Zamiljen i mraan, predsjednik Gaume je upravo sjedio u svojoj radnoj sobi i dovrio sa
itanjem Journal de Beauclaira, kadno su se pojavili kapetan i Luile. Jedan estok napadaj na
Crcherie, koji je upravo proitao, inio mu se glup, nespretan i prost. I rekao je to bez okolianja,
mirno.
- Nadam se, da to nije tano to se pria naokolo, da vi piete te lanke, dragi moj Jollivet! To
niemu ne vodi, vrijeati svoje protivnike.
Kapetan ga je gledao zbunjen.
- O, da ja to piem! Vi dobro znate, da ja nita ne piem i da mi to nikad nije inilo radost! Ali
je istina, da ja Lebleuu dajem ideje, u obliku prostih biljeaka na komadiu papira, a on to onda
daje preraditi u lanke, ja ni sam ne znam, kome!
I jer je predsjednik jo uvijek pokazivao lice da to ne odobrava, nastavio je:
- No to hoete? ovjek se bori s orujem, kakovo ima. Da me te proklete groznice na
Madagaskaru nisu prisilile da dadem svoju ostavku, ja bih s maem u ruci obraunao s tim sanjarima,
koji nas sa svojim zloinakim matarijama hoe unititi... Ah, dragi Boe, kako bi mi bilo
odmah lake, kad bi ih barem jedno tuce mogao sasjei! Sitna, no draesna Luile je utjela i samo se
smjekala sa svojim finim, zagonetnim smijekom. I okrznula je svog stasitog mua, zajedno s
njegovim pobjedonosnim brcima, s tako oevidno ironinim pogledom, da je u tom predsjednik bez
muke mogao proitati njezin poigriv prezir za tog hvastavog junainu, s kojim su se njene njene ruke
poigravale kao maka s miem.
- Oh, Charles, - promrmljala je, - ne budi zloest i ne govori stvari, od kojih me je strah!
No sukobila se s oima oca i poplaila se da je taj ne prozre, pa je dodala s izrazom nedune
djevice:
- Zar ne, dragi oe, da Charles nema pravo da se tako strano uzrujava? Mi bismo trebali
ivjeti mirno, u naem kutiu, a Bog e nas jo moda blagosloviti, obdarivi nas s kakvim lijepim
djeaiem!
Gaume je pred sobom vidio sliku njena ljubavnika, odvjetnikog pisaria s modrim oima kao u
djevojke, iz kojeg je ona uinila svoju igraku, i znao je dobro, da se ona i sad ruga.
- Sve je to vrlo alosno i vrlo okrutno! - zakljuio je on, ne rekavi nita odreeno. Na ta da se
odlui, ta da uini, dok su se svi meusobno varali i prodirali?
S mukom se je digao, uzeo eir i rukavice da poe do Delaveuovih. I jer ga je Luile, koju je on
usprkos sviju patnja oboavao, na ulici uhvatila ispod ruke, osjetio je opet jedan as divnog, slatkog

zaborava, kao poslije kakve svae sa svojom ljubavnicom.

A u Paklu je oko podne doao Delaveu k Fernandi, u njen malen salon, odmah do blagovaonice, u
prizemlju starog paviljona Ourignona, u kojem je sad stanovao direktor tvornice. Stan je bio dosta
tijesan, dolje se osim salona nalazila samo jo jedna odaja, iz koje je Delaveu napravio svoju
radnu sobu, a koja je jednim drvenim hodnikom bila spojena s tvornikim uredima. A gore, u prvom i
drugom spratu, bile su spavaonice. I otkako je tu stanovala jedna mlada ena, strastvena za
luksuzom, pokazivali su stari crni zidovi, zastrti sagovima i tapetama, neto od sjaja i raskoi, o kojoj
je ta ena sanjala.
Kao prvi gost javio se Boisgelin, ali sam.
- Kako? - povikala je Fernanda, s oajem u licu - Suzana nije dola?
- Ona vas moli, da je ispriate! - odgovorio je udvorno Boisgelin. - Od jutros je mui takva
glavobolja, da radi nje nije mogla napustiti sobu. Tako se to dogaalo uvijek, kad je trebalo doi
u Pakao; Suzana je tad uvijek nala kakvu izliku, da sebi pritedi jo veu bol. I, u svom sljepilu, nije
to razumio samo Delaveu.
Boisgelin je, uostalom, odmah promijenio razgovor.
- No eto nas uoi znamenitog procesa! Zar ne, stvar je gotova, Crcherie je ve unaprijed osuena!
Delaveu je slegnuo ramenima.
- Osuena ili ne, ta se to nas tie! Nema sumnje, ona nas oteuje, obarajui cijene eljeza, no
u naoj proizvodnji mi nismo konkurenti, i stvar za nas jo nije poprimila ozbiljnije znaenje.
Sva u srsima, tog dana prekrasna, Fernanda ga je gledala s plamenom u oima.
- Oh, ti ne zna mrziti... Tu je ovjek, koji se isprijeio svim tvojim osnovama, pred nosom ti
je osnovao suparniku tvornicu, iji e uspjeh biti, propast one, s kojom ti upravlja, i za ovu ti
stalno znai smetnju i prijetnju, i ti nimalo ne eli njezino unitenje!... Ah, da ga popnu na vjeala,
bila bih najsretnija!
Ve od prvog dana je ona dobro osjetila, da e joj Luka postati neprijateljem, te je samo s
mrnjom mogla govoriti o tom ovjeku, koji ju je ugroavao u uivanju ivota. I to je bio njegov
veliki, jedini zloin, jer njoj su, da utai svoju sve veu glad za luksuzom i uicima, bili potrebni sve
vei dobici, tvornica koja je uspjevala, sa stotinama radnika koji su pred ognjenim zjalom pei
gnjeili i oblikovali elik. Bila je to prodiraica ljudi i novca, i cio Pakao sa svojim parnim
batovima, ogromnim strojevima, nije vie bio dovoljan da zasiti njezin ogroman tek. I, ako Pakao
propadne i podlegne konkurenciji, ta e biti s njezinom nadom u veliki ivot u budunosti, u silne
postignute i opet raerdane milijone? Zato nije ostavljala na miru ni svog mua ni Boisgelina,
podstiui ih i hukajui, iskoriujui svaku priliku da ih upozori na svoju srdbu i svoje bojazni.
Smatrajui za neku vrstu superiornosti da se nikad ne mijea u poslove tvornice, no u svoj svojoj
slavi lijepa i ljubljena ovjeka, elegantna kavalira i izvrsna lovca troei bez svakog rauna dobitak,
Boisgelin je osjetio da ga je neto zazeblo, kad je Fernandu uo govoriti o moguoj propasti. I
obratio se spram Delaveua, u kojega je jo uvijek imao apsolutno pouzdanje:
- Ti nema nimalo straha, zar ne, bratiu? ... Sve je u redu ovdje?
Ininjer je ponovno slegnuo ramenima.
- Sve je u redu, nae poduzee nije jo nita osjetilo. Cio grad se uzbunio protiv tog ovjeka, to
je luak. Sva njegova nepopularnost pokazat e se u tom procesu, i ako se ja tome radujem, onda je
to samo stoga, jer e ga to potpuno upropastiti u javnom miljenju Beauclaira. Pred tri mjeseca,
doli su neki radnici, koje nam je on preoteo, pa su me sklopljenim rukama molili, da ih uzmem

natrag u Pakao. Vidjet ete, vidjet ete! Nema nita bez vlasti, osloboenje rada je glupost, radnik ne
moe vie nita dobro uiniti, ako je sam svoj gospodar! Nastupila je utnja, a on je dodao usporenim
glasom, sa prisjenkom brige u oima:
- No ipak moramo biti oprezni, konkurencija Crcherie-e nije za podcjenjivanje, i to me
zabrinjuje, to je da u kakvoj nenadanoj nudi nemam potrebnih sredstava za borbu. Mi ivimo previe
iz dana u dan, a neophodna je potreba da stvorimo jak rezervni fond, u koji bismo metali, recimo
treinu svojih godinjih prihoda.
Fernandi je nehotice dolo da prosvjeduje, no svladala se. U tom je i bio njen strah, da se dohoci
njena ljubavnika ne smanje, a s time i mogunost njenih tatih uivanja. Zato je samo znaajno
pogledala Boisgelina, koji se, uostalom, pourio ve da sam kae:
- Ne, ne, bratiu, u ovaj as ne mogu ja nita otpustiti, ja imam previe velikih izdataka. A inae, ja
ti zahvaljujem, jer po tebi imam jo vee dohotke, nego to si mi ih obeao... A jo emo vidjeti, pa
se vratiti na to kasnije!
Ali je Fernanda ostala nervozna i pritajen svoj bijes iskalila na Nisei, koja je ve poruala sama, a
sad ju je sobarica dovela ovamo prije nego to e je odvesti k jednoj njenoj maloj znanici, kod
koje je trebala provesti poslije podne. Nise je naskoro imala navriti sedam godina i razvila se u
ljupku, bjeloputnu i plavuavu, uvijek nasmijanu djevojicu, ije su kovrave i ludo zamrene kose
podsjeale na runo malog nakovranog janjeta.
- Evo, moj dragi Boisgeline, te neposlune djevojice, poradi koje u se ja jo razboljeti...
Pitajte je to je to uinila onomad, poslije uine, na koju je pozvala vaeg sina Paula i malu Lujzu
Mazelle! Ni najmanje se ne zbunivi, Nise se i dalje vedro osmjehivala, uprvi u sve te ljude oko
sebe svoje jasne plave oice.
- Oh, - nastavila je mati - ona ne e priznati svoju krivnju... A eto, usprkos moje zabrane, koju sam
ponovila ve deset puta, ona je tamo dolje na kraju naeg vrta otvorila stara ona vrata i pustila unutra
svu onu prljavu djeurliju iz Crcherie-e! Bio je tamo i onaj odvratni deran Nanet, za kojim je sasvim
poludila. A, osim toga, bili su tamo va Paul kao i Lujza Mazelle, ivui u prisnom prijateljstvu s
djeurlijom onog Bonnairea, koji nas je na onako podao nain ostavio! Jest, Paul s Antoanetom, Lujza
s Lucienom, a ispred sviju gospoica Nise sa svojim Nanetom, kao kolovoa da se opustoe lijehe u
naem vrtu!... I vidite li, ona se ak ni ne crveni od stida!
- To nije istina! - odvratila je sa svojim jasnim glasiem jednostavno Nise. - Mi nismo nita
razbijali, samo smo se vrlo lijepo zajedno igrali... A Nanet je vrlo zabavan!
Taj odgovor je potpuno razbijesnio majku.
- Ah, tebi je on zabavan... Sluaj, ako te jo jednom zateknem s njime, ne e osam dana
dobiti kolaa! Meni se nimalo ne mili, da jo radi tebe imam kakvih okapanja s onim tamo ljudima, s
prijeka! Oni e jo rairiti glas, da mi k sebi mamimo njihovu djecu da ih zarazimo... I znaj, ovaj
puta je to ozbiljno, imat e posla sa mnom, ako se jo jedanput sastane s Nanetom!
- Dobro, mama! - ree Nise, s obinim svojim mirnim i nasmijanim izrazom u licu.
I, zagrlivi sve na rastanku, otila je sa sobaricom, a mati je zakljuila: - Najjednostavnije je da
dadem zazidati ona vrata, pa u biti sigurna, da se naa djeca vie ne e sastajati s onom s prijeka.
Nita nije gore od igara s takvom djeurlijom, jo nam sva djeca mogu dobiti kakvu zarazu od njih!
Videi u svemu tome samo djetinjarije, no i saglaavajui se sa strogim mjerama, koje su trebale
djecu priuiti na red, ni Delaveu ni Boisgelin nisu rekli ni rijei protiv. A zapravo je tu klijala
budunost, mala tvrdoglava Nise je u svom srdacu nosila ve sliku Naneta, koji je bio tako zabavan

i tako se lijepo znao igrati.

Napokon su stigli i drugi gosti, Gourierovi sa Chtelardom, predsjednik Gaume s mladim branim
parom Jollivet. Po svom obiaju, abb Marle je, zakasnivi, doao posljednji. Sviju zajedno bilo
ih je deset, bez supruga Mazelle, koji su, sprijeeni da dou na sam ruak, obeali doi na kavu.
Fernanda je sa svoje desne strane dala mjesto potprefektu, a s lijeva predsjedniku, dok se Delaveu
smjestio izmeu dviju drugih dama, Leonore i Luile. A na krajevima stola, sjedili su s jedne strane
Gourier i Boisgelin, a s druge abb Marle i kapetan Jollivet. Cilj je bio da se na okupu nae samo
najintimnije drutvo, tako se lake moglo razgovarati. A uostalom, blagovaonica, koje se Fernanda
uvijek stidila, bila je tako tijesna, da je stari ormar od mahagonija bio samo na smetnju, im je tu bilo
vie od dvanaest gostiju.
I ve odmah, im su na sto bile donesene ribe, izvrsne pastrve iz Mionne, razgovor se
neizostavno usredotoio oko Crcherie i Luke. I sve, to su ti obrazovani buruji bili u stanju da kau
o onom to su nazivali socijalistikom utopijom, nije bilo mnogo mudrije i inteligentnije od neobinih
shvatanja Dacheuxa i Laboquea. Jedini, koji je neto mogao razumjeti, bio je Chtelard. No on je
ironizirao.
- Vi znate, da tamo djeaci i djevojke zajedno rastu, u istim razredima, u istim radionicama,
pa mislim ak i u istim spavaonicama, tako da e se taj gradi vrlo brzo napuiti. Svi su samo
jedna obitelj, svi su tate i mame, s morem djece oko sebe, koja pripadaju svima!
- Ah, strano! - ree Fernanda s izrazom dubokog gnuanja u licu, po obiaju hinei veliki moral. A
Leonora, sve vie i vie proeta strogim vjerskim moralom, nagnula se spram abba Marlea i
promrmljala:
- To je sramota, koju Bog sigurno ne e dopustiti! No abb je samo podigao oi k nebu, jer
njegov poloaj je postao tim tei, to nije htio prekinuti veze sa Soeurettom, kojoj je jo uvijek
redovito odlazio na ruak u Crcherie. On je pripadao svima svojim ovicama, a naroito onima,
koje su odlutale i za koje je barem mogao hiniti vjeru, da e ih moi vratiti u tor. To je bilo ono, to je
on nazivao stajati na strai i boriti se protiv najezde zlih duhova. Ali sav njegov napor, da starom
drutvu na umoru dade svoj blagoslov, bio je uzaludan, i sam je on bio duboko tuan, videi da mu
vjernici sve manje i manje dolaze u crkvu.
Boisgelin je stao da pria jednu priicu.
- Uistinu, u jednoj maloj komunistikoj koloniji, bilo je premalo ena. I to su tad ove radile?
Mijenjale su se i svaku no provele s drugim mukarcem. To se zvalo kruenje.
Luili se izmakao kratak i tako poput srebra zvuan smijeh, da je privukla na se poglede sviju. No
to ju nije nita zbunilo, izraz u licu joj je odavao sutu nedunost. Samo je sa svojim blistavim
pogledom ispod oka pogledala svog mua kapetana, kao da se htjela uvjeriti, da li je i za njega bila
priica zabavna.
Delaveu je uinio prezirnu grimasu. ene ga uope nisu interesirale. Vano je jedino bilo to, da
je vlast bila potkopana i da su postojale zloinake sanje da ljudi ivu bez gospodara.
- Postoji jedno shvatanje, koje meni ne ide u glavu! - ree on. Kako e se vladati u tom njihovom
buduem drutvu? Pa da govorimo samo o tvornici, oni kau, da e pomou udruenja ukinuti
nadnicu, i da e bogatstvo biti pravedno podijeljeno, kad vie ne e biti no samo radnika, od kojih
e svaki doprinositi svoj udio rada za zajednicu... Ja ne znam san, koji bi bio pogibeljniji, jer to je
neostvarivo, zar ne, gospodine Gourieru?
Duboko nagnut nad svoj tanjir, naelnik je, videi da ga motri potprefekt, polako obrisao usta

prije nego je odgovorio:

- Neostvarivo, svakako! No ne smijemo samo tako olako osuditi svako udruivanje. Ima u tom silna
snaga, s kojom emo se jednom moda i mi sami morati da posluimo!
Taj oprezan odgovor je ogorio kapetana.
- Ah, ta! Vi valjda elite, da uope ne osudimo sve te sramne napadaje, koje taj ovjek, mislim tog
gospodina Luku, snuje protiv svega to mi volimo, protiv nae stare Francuske, takve, kakvu
je stvorio ma naih djedova i kakvu su nam ovi zavjetali?
Gosti su bili poslueni s janjeim kotletom u pargi, a odmah potom digla se opa uzbuna protiv
Luke. To zazorno ime je bilo dovoljno da ih sve udrui i tijesno ih ujedini, - toliki je bio njihov strah
poradi ugroenih im interesa, i tako su svi osjeali neizostavnu potrebu da se brane i ak svete. Pa je
dolo i do te surovosti, da je Gourier bio upitan o novostima glede njegova sina, izdajice Ahila, nato
je naelnik opet jedanput vie prokleo tog sina. Samo je Chtelard i dalje vrdao, nastojei da svojim
rijeima dade vid ale. No kapetan je nastavio da prorie najtee nesree, ako se buntovnika ne bude
odmah satjeralo u red udarcem izme. I svima je ulio toliki strah u kosti, da je Boisgelin, obuzet opet
tjeskobom, prinukao Delaveua, da taj dade umirujuu izjavu:
- Taj ovjek je ve zapravo pogoen! - ree direktor Pakla. Napredak Crcherie-e je samo
prividan i potrebna je samo jedna sluajnost, pa da se sve skupa srui... Eto, moja ena mi je ba
priala jedan sluaj...
- Jest! - nastavila je Fernanda, iskrivljenih usta, sretna da sebi moe dati malo oduka, Ja sam
to ula od svoje pralje... Ona pozna Ragua, jednog od naih nekadanjih radnika, koji nas je
ostavio preavi u novu tvornicu. E, dobro! Taj Ragu posvuda vie, da mu je svega dosta, dosta one
prljave atrlje, u kojoj se umire od dosade i ovjek ne moe u njoj ivjeti po svome, tako da e se
jednog lijepog dana svi radnici vratiti ovamo... Ah, i tko e poeti i izvriti potreban udar, pa da taj
Luka bude oboren i zgaen?
- Ali, pa tu je Laboqueov proces! - priskoio joj je u pomo Boisgelin. Mislim, da e to biti
dovoljno!
Opet je zavladala utnja, na sto je bila donesena peena patka. Poradi utnje predsjednika
Gaumea nitko se jo nije usudio govoriti o Laboqueovom procesu, koji je zapravo bio pravi uzrok
ovog prijateljskog sastanka. Predsjednik je jeo malo, od tajnih boli patio je na elucu, i zato je samo
sluao sve te uzvanike, posmatrajui ih svojim sivim i hladnim oima, s kojima namjerice nije htio da
oda svoje miljenje. Nikad ga jo nisu vidjeli tako povuena, tako te je to postalo ve neugodno, dok
je svatko htio znati, kako e se on ponijeti u tom procesu. I ako nitko nije sumnjao, da bi on mogao
izrei osudu u korist Crcherie-e, ipak su svi mislili, da bi to od njega bilo u redu, kad bi se sad pred
svima na to obvezao jednom jasnom izjavom.
Bio je to opet kapetan, koji je preao u navalu.
- Zakon je jasan, zar ne, gospodine predsjednie? Svaka teta, bilo kome napravljena, mora biti
naknaena!
- Svakako! - odgovorio je Gaume.
Oekivali su od njega vie. Ali je on utio. I da ga navedu da se jasnije izjavi, zapoeli su vatrenu
debatu b Clouqueu. Kuan taj potok postao je uresom Beauclaira, nije se samo tako smjela ukrasti
voda jednog grada, pogotovo kad se nju dalo seljacima, nakon to se ovima zavrtjelo mozgom, sve u
svrhu, da se iz njihova sela uini ognjite podivljale anarhije, koja je mogla zaraziti cijelu zemlju.
Pokazao se tu sav strah buruja, jer stara i sveta svojina morala je biti vrlo bolesna, dok su sinovi

nekadanjih nepokretnih seljaka mogli da uu u zajednicu sa svojim komadiima zemlje. I bilo je

krajnje vrijeme, da se u to umijea pravda i dokraji takav skandal.
- No mi gledamo spokojno u budunost, - zakljuio je laskavim glasom Boisgelin - stvar
naeg drutva nalazi se u dobrim rukama. Nema nieg iznad pravedne osude, koju je po svom
slobodnom uvjerenju izrekao poteni sudac!
- Svakako! - prosto je ponovio Gaume.
I svi su se ovaj puta morali zadovoljiti s tim neopredijeljenim odgovorom, po kojem im se inila
sigurna Lukina osuda. A ruak je bio ve na kraju, jedino je bila jo servirana ruska salata, i zatim
sladoled od jagoda i desert. Ali trbusi su bili krcati, i bilo je mnogo smijeha i pouzdanja u pobjedu.
A kad su preli u salon, da popiju kavu, pa su jo doli supruzi Mazelle, primili su ih kao uvijek s
poneto porugljivom srdanou; toliko su ti dragi rentijeri, pravo utjelovljenje slatkog nerada, bili
svima prirasli srcu. Bolest gospoe Mazelle nije krenula na bolje, ali je ova bila ipak oduevljena,
budui da je od doktora Novarrea dobila nove pastile, pomou kojih je bez opasnosti mogla sve jesti.
Jedino, od ega joj se jo okretao eludac, bile su te strane pripovijesti o Crcherie-i, pa prijetnje o
ukinuu rente i nasljedstva. No emu govoriti o tako neprijatnim stvarima? Pun njene paske spram
nje, Mazelle je, namigivajui oima, zaklinjao sve prisutne, da vie ne govore o tim grozotama i ne
pogoravaju i onako narueno zdravlje njegove ene. Pa su ga rado svi usliali i pourili se da
uivaju jo svoj sretan ivot, ivot bogatstva i naslade, u kome su izabirali samo ono to je za njih
bilo najslae.
Napokon je, usred raskorlaena bijesa i mrnje, doao dan slavnog procesa. Nikad jo
Beauclairom nisu zakovitlale takove strasti kao tada. Luka se iznajprije udio i samo se smijao.
Tuba Laboqueova ga je prosto zabavljala, tim vie to mu se zahtjev za odtetom od dvadesetpet
hiljada franaka inio neodrivim. Teko je bilo dokazati, da je Clouque presahnuo ba stoga, to je
Crcherie privela k sebi i iskoristila planinske izvore. Ti izvori su, uostalom, pripadali Jordanovom
podruju, bili su slobodni, tako da je vlasnik, lien sviju obveza, imao apsolutno pravo da s njima
raspolae po svojoj volji. S druge strane, Laboque je morao dokazati tobonju tetu, koja mu je bila
uinjena, to je on jedva i pokuao, i to onda tako nespretno, da mu nijedan sud na tom svijetu nije
mogao dati pravo. Kako se Luka alio, imao je ba on pravo da ga se javno nagradi i odteti za
uslugu, koju je obalnim kuevlasnicima uinio s time to ih je oslobodio kunoga smrada, na koji su
se ve tako dugo tuili. Grad je trebao samo zasuti jamu i prodati tad zemljite za gradilita, to bi za
njegovu blagajnu znailo neoekivan dobitak od nekoliko stotina hiljada franaka. Luka se, prema
svemu tomu, smijao i nije ni zamisliti sebi mogao, da bi ovakav progon, poveden protiv njega, mogao
predstavljati neto ozbiljno. Istom kasnije, kad je spoznao svu opaku mrnju i naao se okruen sa sve
veim neprijateljstvima sa sviju strana, postao je svijestan ozbiljnosti poloaja i smrtne opasnosti, u
kojoj se imalo nai njegovo poduzee.
Bio je to prvi, vrlo bolan udar za Luku. U svojoj apostolskoj optimistikoj bezazlenosti nije on
ipak bio tako naivan, da ne bi poznavao ljudsku zlou. U borbi, koju je pokrenuo protiv starog
svijeta, raunao je svakako s time da taj svijet ne e svoje mjesto prepustiti bez uzrujavanja i otpora.
I bio je spreman na krini put, na kamenje i blato, s kojim se obino nezahvalne gomile nabacuju na
sve pretee. Ali, srce mu se ipak znalo stisnuti od gorine poradi gluposti, okrutnosti i izdaja, koje su,
kako je predosjeao, bile blizu. Lako mu je bilo razumjeti, da se iza sebinog napadaja Laboquea i
ostalih trgovia sakriva cijela buroazija, svi koji su neto posjedovali i nita nisu htjeli odstupiti
od tog svog posjeda. Njegov pokuaj s udruivanjem i zadrugarstvom dovodio je u takvu opasnost

kapitalistiko drutvo, osnovano na najamnom radu, da je za ovo on sam postao neprijateljem, kojeg
je poto poto trebalo ukloniti. I bio je to Pakao, bio je Guerdache, bio je grad, vlast u svim oblicima,
vlast crkvena, gradska, dravna, koji su se urotili protiv njega, odluili ga smrviti. Svi ugroeni
sebini interesi su se tu u mraku zbliili, ujedinili i pokrenuli na djelo, okruivi Luku takvom
mreom podvala, smicalica i stupica, da se on smatrao izgubljenim, uini li samo i jedan krivi korak.
Padne li, hajkai bi se bacili na nj, izjeli ga. Poznavao ih je sve dobro i mogao bi naznaiti imena
sviju tih predstavnika vlasti, trgovaca i malenih rentijera s bezazlenim licem, a koji bi ga pojeli iva,
kad bi ga samo vidjeli pasti gdje na oku ulice. I, svladavajui trepet srca, spremio se za borbu, u
vrstom uvjerenju, da se nita ne moe provesti bez borbe i da su oduvijek sva velika ljudska djela
bila zapeaena plemenitom krvlju njihovih zaetnika.
Bilo je to jednog utorka, ba na pazarni dan, kad je pred graanskim sudom zapoeo proces, pod
predsjedanjem Gaumea. Beauclair je bio u grozniavom uzbuenju, a navala svijeta, koji se iz
oblinjih sela natisnuo na Opinski trg i ulicu de Brias, jo je poveala to uzbuenje. Puna brige,
Soeurette je stoga zaklinjala Luku, da sa sobom za pratnju, uzme nekoliko snanih prijatelja. Ali je on
to tvrdoglavo odbijao, htio je da se na popritu pojavi sam, kaoto se odluio i sam braniti, bez
branitelja, osim samo formalno. I samo to se pojavio u inae vrlo tijesnoj i umnim svijetom krcatoj
dvorani, u kojoj se imala odrati rasprava, zavladao je naglo tajac, svi pogledi su se uprli u njega s
onom hladnom radoznalou, s kojom ljudi primaju osamljenu, nenaoruanu rtvu, nad kojom su ve
sigurni svoje pobjede. Njegov hrabar, hladnokrvan nastup jo je vie razjario njegove neprijatelje,
svi su u tome vidjeli bezobraznost i drskost. A on je stajao uspravno pred optuenikom klupom i
mirno posmatrao sav taj svijet, koji se tu natisnuo, pa prepoznao Laboquea, Dacheuxa, Caffiauxa i
druge trgovie, pomijeane u bezimenoj gomili rulje, u ijem je licu sijevao bijes neprijatelja, kakav
jo nikad nije vidio. Neto lake mu je bilo kad je primijetio, da su bar prijatelji iz Guerdachea i
Pakla imali toliko ukusa, pa nisu ovamo doli da ga vide izruena toj divljoj zvjeradi.
Svi su oekivali dugu i strastvenu raspravu. No od svega toga nije bilo nita. Laboque je sebi
odabrao za branitelja jednog od onih zloglasnih provincijskih advokata, koji su strah i trepet svoga
kraja. I najpoudniji as za neprijatelje Lukine bio je doista onaj, kad je ustao da govori taj ovjek.
Osjeajui i sam, kako je slaba zakonska podloga, na kojoj je izgraivao svoj zahtjev o odteti, on se
sav bacio na to, da pretvori u sprdainu sve reforme, koje su bile pokuane u Crcherie. Govorio je o
buduem drutvu i prikazao ga u tako smijenoj i poganoj slici, da je s time izazvao mnogo smijeha.
A upravo burno negodovanje sviju je izazvao, kad je iznio, kako se djeca obaju pola truju ve od
kolijevke, sveta uredba braka je ukinuta, ljubav se srozala na bestijalnost, mukarci i ene se uzimaju
i ostavljaju po sluaju, radi razvrata i kratkotrajne slasti. No ipak, ope miljenje je bilo, da mu nije
uspjelo nai uvredu, neki najjai razlog, onaj presudni udarac, koji obara ovjeka u prah i dobiva
stvar. I takvo je nezadovoljstvo zavladalo, da su i najblae rijei Luke, kad je taj sam preuzeo rije,
bile primane s rogoborenjem. A govorilo je on vrlo jednostavno, nije se ni osvrnuo na napadaje
protiv svog poduzea, ograniio se prosto na to, da jasno, za sve oigledno, dokae svu
neopravdanost Laboqueova zahtjeva. Nije li on Beauclairu uinio uslugu, kad je, oslobodivi ga od
kuna potoka, digao njegovo zdravstveno stanje, a osim toga, jo mu i na dar dao nova zgodna
gradilita? Ali ni to jo nije bilo niim dokazano, da su ba radovi, koje je on proveo u Crcherie,
bili razlogom ieznua potoka, to je istom trebalo tano dokazati. A svrio je s izjavom, u kojoj nije
mogao suspregnuti gorinu, kojom mu je bilo ispunjeno srce, da iako on dodue ne trai ni od koga
kakve zahvale za sve ono, to je po svom miljenju ve uinio dobra, to e ipak biti sretan, da ga se u

njegovu radu pusti na miru i ne uvaljuje ga se zlobno u suvine sporove. U nekoliko navrata,
predsjednik Gaume je sluaoce morao opomenuti na mir, a jer je odgovor Laboqueova advokata bio
tako estok i izazvao tolika odobravanja prikazujui Luku anarhistom, koji je sebi zabio u glavu da
uniti grad, predsjednik se ak zaprijetio, da e morati narediti da se isprazni dvorana, ako se ponove
sline manifestacije. Konano, poslije govora dravnog tuioca, koji je kao namjerno spleo sve i sva,
davi pravo i krivo obadvjema strankama, dan presude bio je odgoen za petnaest dana.
A petnaest dana kasnije strasti su se jo vie razbuktale, tako da je u oekivanju osude dolo ak i
do tunjave na trgu. Gotovo jednoduno su svi bili uvjereni, da e osuda biti stroga, glasiti na
odtetu od nekih deset do petnaest hiljada franaka, ne uzevi u obzir druge posljedice, kaoto je bio
povratak Clouquea u prijanje stanje. No ipak su neki kimali glavom, nizata nisu bili sigurni, budui
da nisu bili nimalo zadovoljni dranjem predsjednika Gaumea za vrijeme rasprave. Smatrali su ga
udakom, sumnjali su ak, da li je on jo sasvim pri zdravom razumu, dok su ga stalno vidjeli
tako mrana i znali, s kakvom upravo bolesnom sitniavou je on stvarao svoje presude. A bio je i
drugi razlog uznemirenja; predsjednik se naime, pod izlikom da se ne osjea dobro, odmah dan
poslije rasprave zatvorio u svoj stan, dok se, naprotiv govorilo, da je on potpuno zdrav i samo da je
htio izbjei svakom uplivisanju, pa radije ne primiti nikoga, kako ga nitko ne bi pomutio u njegovoj
sudakoj savjesti. Vrata i prozori su bili zatvoreni, i to je on radio unutar svog samotnog doma, u
koji nije ak ni njegova ki imala pristup? Kakva moralna borba i kakva unutarnja drama se
odigravala u tom ovjeku, oborenom u ivotu, izdanom od svega to je volio i u to je vjerovao?
Osuda je trebala biti proglaena opodne, odmah na poetku rasprave. Dvorana je bila jo natrpanija,
bila jo glasnija i ivlja. S jednog kraja na drugi orio se smijeh, uli se krikovi srdbe i nade. Svi
neprijatelji Lukini su doli da prisustvuju njegovom slomu. A on, hrabar i ovaj puta, tako da je odbio
svaku pratnju, pojavio se i opet sam, hotei da ve s time naglasi svoju mirotvornu misiju. Uspravan
pred svojom klupom, gledao je po dvorani, smijeio se, inio se kao da ni ne misli na to, da bi se sve
to bjesnilo ticalo njega. Napokon, u tano odreen as, uao je predsjednik Gaume, praen od dvaju
prisjednika i dravnog tuioca. Podvornik nije ni trebao da opomene na mir, glasovi su se odmah
stiali sami po sebi, lica se otegnula, gorui od znatielje. S presudom u ruci, predsjednik je sjeo, i
na trenutak je ostao nepomian, bez rijei, izgubljena pogleda u daljini, kao da i nije vidio tu gomilu.
A onda je jednolinim, polaganim glasom stao da ita.
I trajalo je to dugo, s dosadnom jednakomjernou ponavljao se tu izraz: obzirom na to, da,
pitanja su bila preobrtana sa svih strana, mimoiena nije bila ni najbeznaajnija sitnica. Publika je
sluala, vrlo malo razumjevi od svega, pa ni ne mogavi predvidjeti, kakav e biti zakljuak, - tako
su se tu uzastopno redali, pa i zaplitali za i protiv. No im dalje tim vie se ipak inilo, da je bilo
prihvaeno gledite Lukino, nije bilo kakve stvarne krivice, uinjene na tetu drugoga, svaki
poduzetnik ima pravo da kod sebe izvodi radove, ako ga u tom ne obavezuje neka dunost spram
javnosti. I napokon je sud pukao, Luka je dobio proces.
U dvorani je na tren zavladalo zaprepatenje. Zatim, kad su prisutni postali svijesni ta se
dogodilo, stali su zvidati i uli su se krikovi divlje prijetnje. Razdraena gomila, zaluena kroz
mjesece laima, ostala je bez obeane rtve, i sad je tu traila, htjela je da ju ima i da je raskine,
poto joj ju je u posljednji as otela sigurno samo potkupljena pravda. Zar Luka nije bio opi
neprijatelj, doljak, koji je neznano otkud doao, da upropasti Beauclair, uniti u njemu trgovinu, baci
u nj zublju graanskog rata hukajui radnike protiv njihovih poslodavaca? Nije li on poradi upravo
avolske zlobe ukrao gradu vodu, presuio potok, iji nestanak je znaio sudbonosni gubitak za

obalne stanovnike? Iz sedmice u sedmicu ponavljao je Journal de Beauclair te optube, i s poganim

komentarima o potrebi bezodvlane odmazde utuvio ih je u najtvre tikve. A isto tako su ih i svi
predstavnici vlasti, sva gospoda graanske etvrti rasturivala u sitan svijet, jo tome dodavala svoje,
dajui tako svemu tome jo vri oslonac autoritetom svoje vlasti i bogatstva. I sitan svijet,
podvrgnut tom reimu, zasljepljen, nahukan, uvjeren da mu iz Crcherie zbilja prijeti samo kuga,
pomahnitao je sasvim, traio smrt. Grile su se ake, dizali se krikovi: Smrt! Smrt kradljivcu,
trovau, smrt! Ukoen, vrlo blijed, predsjednik Gaume je posred sve te buke ostao da sjedi. Htio je
govoriti i narediti da se isprazni dvorana, no morao se toga odrei, jer ga nitko ne bi mogao uti.
Prosto se dakle, iz osjeaja dostojanstva, odluio da zakljui raspravu, pa se povukao, praen od
dvaju prisjednika i dravnog tuioca.
Stalno se smijeei, Luka je mirno stajao pred svojom klupom. Osuda ga je iznenadila kao i
njegove protivnike, jer znao je, u kako pokvarenom drutvu ivi predsjednik i smatrao ga
nesposobnim da sudi po pravdi. I bila je to za nj velika utjeha, nai jednog pravednog ovjeka usred
tolikih ljudskih niskoa. Ali kad su se razdali krikovi o njegovoj smrti, smijeak mu se u licu
razvukao u bol, okrenu se spram gomile, koja je urlala, i srce mu se ispunilo gorinom. Ta ta je
zbilja uinio svim tim malograanima, tim trgoviima, tim radnicima? Nije li on elio svima dobro,
nije li radio da svi budu sretni, vole se, ivu kao braa? Prijetili su mu se akama, derali mu se u lice
s jo burnijim poklicima: Smrt! Smrt kradljivcu, trovau, smrt! Taj bijedan, mali, zavedeni, od lai,
kojima su ga trovali, pomahnitali svijet prouzroio mu je duboki bol, jer za nj je on usprkos svega
osjeao samo ljubav. Ali je zadrao suze, htio je ostati uspravan, smio i ponosan usprkos svih tih
uvreda. No publika je oito shvatila, da joj se on ruga, pa bi sigurno provalila ogradu od inae vrste
hrastovine, da straima nije konano ipak uspjelo potisnuti je iz dvorane i zatvoriti vrata. U
ime predsjednika Gaumea, sudski pisar je doao zamoliti Luku da ne izae odmah i tako izbjegne
mogui kakav izgred, pa je i postigao, da se Luka na nekoliko asaka sklonuo kod vratara palae,
ekajui dok se svjetina razie.
No Luka je u neku ruku osjeao i stid, u njemu se sve uzbunilo da se mora tako sakrivati. Ovdje,
kod vratara, proveo je on najmuniju etvrt sata u svom ivotu, smatrajui za kukavno da nije istupio
ravno pred gomilu, toliko se nije mogao uivjeti u taji poloaj, da je neduan bio smatran krivcem. I
kad se okoli palae ve proistio od ljudi, on nije vie nita htio uti, nego je odluio otii i vratiti
se kui, mirno, pjeice, bez ikakve pratnje. U ruci je imao samo tanak tap, no alio je, da je i taj
ponio sa sobom, u bojazni da tko ne posumnja, da ga je uzeo radi obrane. Polako se dakle uputio
ulicama, imajui da pree cio Beauclair, i nitko ga, inilo se, nije ni primijetio, sve do Opinskog
trga. Poslije toga, kako je na nj ekala nekoliko asaka, svjetina se, u uvjerenju, da on ne e izai jo
nekoliko sati, razila irom grada da raznese novost o njegovoj pobjedi. No na Opinskom trgu, na
kom se odravao sajam, Luka je bio prepoznat. Ljudi su prstom ukazivali na nj, uo se o njemu i
govor, a neki su ga i slijedili, isprva bez kakve zle nakane, prosto da vide, to e se dogoditi. Bili su
tu sami seljaci, kupci i znatieljnici, koji nisu nikako bili umijeani u spor. Poloaj se stao
pogoravati tek kad je Luka doao u ulicu de Brias, na ijem se oku, pred svojim duanom, stojei
posred jedne gomile ljudi, razbuktao Laboque, sav izvan sebe, pomahnitao poradi svog poraza.
im su uli za kobnu novost, svi oblinji trgovci i trgovii pohitali su do Laboqueovih. ta, dakle
je istina, da e ih Crcherie sve upropastiti sa svojim zadrunim duanima, dok joj je, eto, sud
dosudio pravo? Nekako strano potlaen, Caffiaux je utio, misli su mu letjele, no drao ih je za sebe.
A meu najbjesnijima bio je mesar Dacheux; sav krvav u licu, spreman da brani sveto meso bogataa,

prijetio se, da e radije pobiti svijet negoli da snizi svoje cijene ma samo za centimu. Gospoa
Mitaine nije bila prisutna. Nikad ona nije bila za taj proces, izjavivi poteno, da e svoj kruh
prodavati poto e ga ljudi htjeti kupiti, a potom e vidjeti, ta joj je samoj initi. A, sav u vatri,
Laboque je upravo, moda ve po deseti puta, jednom novom pridolici pripovijedao o stranoj
Gaumeovoj izdaji, kadno je, najedared, zapazio Luku, koji je mirno prolazio mimo njegove
eljezarske trgovine, te iste, koju je naeo ruiti. I ta smionost mu je sasvim zavrtila glavom, bio je
ve gotov da se baci na njega, zareao je, na po zaguen od navale mrnje i bijesa: Smrt! Smrt
kradljivcu, trovau, smrt! Naavi se upravo pred duanom, Luka je, ne zaustavivi korak, jedino
okrenuo glavu, pa upravio miran i siguran pogled u uzrujanu gomilu, iz koje su spram njega pale
podmukle i uvredljive Laboqueove rijei. I to su tad svi shvatili kao izazov, pa se podigla sveopa
vika, porasavi i pretvorivi se u pravu buru: Smrt! Smrt kradljivcu, trovau, smrt! A Luka, kao da
se i nije radilo o njemu, nastavio je mirno svoj put, bacajui poglede lijevo i desno poput obinog
prolaznika, koji se zanima, to se dogaa na ulici. Sustopice, meutim, pola je za njim gotovo cijela
gomila, zvidei jo jae, psujui ga, prijetei mu se. Smrt! Smrt kradljivcu, trovau, smrt!
I nije bilo tome kraja, samo je sve vie raslo i bujalo, im se on dalje, laganim korakom etaa,
odmicao ulicom de Brias. I redom su iz svojih duana izlazili i drugi trgovci, pa se prikljuili
povorci. Na prozorima su se pokazivale ene i vikale takoer na nj. Neke su ak, raspaljene, dotrale
i kriale zajedno s mukarcima: Smrt! Smrt kradljivcu i trovau, smrt! Meu njima je Luka vidio
jednu mladu, vrlo prijatnu plavojku, enu jednog prodavaa voa, koja ga je, pokazujui krasne bijele
zube, psovala i prijetila mu se izdaleka ruiastim svojim noktima, kao da ga je kanila razderati. A
trala su tu i djeca, medu njima jedno od najvie pet ili est godina, koje se, jedva veliko kao izma,
a inae valjda samo stoga da bude bolje uto, motljalo gospodinu malone izmeu nogu i dralo se iz
svega grla: Smrt! Smrt kradljivcu i trovau, smrt! Ubogi derani, tko ga je to ve nauio tom kriku
mrnje? A jo gore je bilo, kad su svi doli navrh ulice, do tamonjih tvornica. Na prozorima
Gourierove tvornice cipela pojavile su se radnice, pljeskale rukama, udarile takoer u kriku. Pa su
se, zaglupljeni svojim ropstvom, svemu tome pridruili ak i radnici iz Chodorgeove i Mirandeove
tvornice, koji su, puei, na ploniku ekali znak zvona da pou na posao. Sitan kepec, riih kosa,
krupnih mutnih oiju, bio je meu njima kao lud, trao je, urlao jae no svi ostali: Smrt! Smrt
kradljivcu i trovau, smrt!
Ah, taj uspon ulicom de Brias, sa tom sve veom ruljom neprijatelja za petama, pod tim
bestidnim pljuskom uvreda i prijetnja! Luka se sjeao one veeri prilikom svog dolaska ovamo pred
etiri godine, kad ga je tuna gomila izbatinjenih i umiruih od gladi u toj istoj ulici ispunila tolikom
plodnom suuti, te se zakleo sam sebi da rtvuje svoj ivot za spas jadnika. ta je, uistinu, uinio kroz
te etiri godine, da se protiv njega nakupila tolika mrnja, te ga je sad, eto, progonila ta nahuckana
svjetina, traei njegovu smrt? On je postao apostol sutranjice, drutva solidarnosti i bratstva,
preureena oplemenjenim radom kao regulatorom bogatstva. Pokazao je za to ve primjer, tu
Crcherie, u kojoj je budue Drutvo bilo u zaetku, a vladalo je u njoj najvie, koliko je bilo
mogue, pravde i sree. I to je bilo dovoljno, da ga cio grad smatra zlotvorom, - cio grad, jer taj je
zapravo osjeao iza te rulje, koja ga je progonila i lajala na nj. Ah, kako je gorak, kako bolan taj
vjeni krini put, kojim svaki pravednik mora proi pod udarcima onih istih, kojima eli donijeti
otkupljenje! Mogao je da oprosti, to su ga mrzili ti graani, kojima je kvario mirnu probavu; oni su
proivljavali prevelik strah da e morati da podijele s drugima svoja sebina uivanja! Opratao je i
tim trgoviima, koji su u njemu gledali svoju propast, dok je on prosto teio za boljom upotrebom

drutvenih sila, tako da vie ne bude suvinog gubitka u imutku, koji je pripadao svima. Pa je
opratao ak i tim radnicima, koje je doao da spasi od bijede, za koje je tako revno gradio svoj grad
pravde, a koji su, pomraena razuma i zatrovana srca, urlali na nj i psovali ga. Bila je to nesvijesna
gomila, bunei se protiv onoga, koji joj je htio dobro, odbijajui da se oslobodi lanca ropstva, u
kojem je, gladna, samo ivotarila, zagnjurivi se u stoljetnu prljavtinu, zapeativi ui i zatvorivi
oi pred sreom, koja se raala. Samo, ako im je, u svojoj ispaenoj ovjenosti, opratao svima,
kako mu je ipak krvarilo srce, da je meu onima, koji su ga najvie vrijeali, vidio radnike
iz tvornica i radionica, za koje je toliko teio, da ih za budunost uini plemenitima, slobodnima,
sretnima!
Luka se jo uvijek uspinjao, ulica de Brias kao da nije imala kraja, a razularena gomila je jo vie
narasla i krikovi nisu prestajali:
- Smrt! Smrt kradljivcu i trovau! Smrt!
Na tren je stao, obazro se i pogledao je ljude, da moda ne bi mislili, te pred njima bjei. A kako je
tu, upravo, pred jednom novogradnjom, bila hrpa kamenja, jedan se ovjek sagnuo, podigao kamen
i bacio ga u nj. Pa su se u isti mah sagnuli i drugi, i posred jo divljijih prijetnja, zapljutila je po
njemu kia kamenja.

- Smrt! Smrt kradljivcu i trovau, smrt!

Kamenovali su ga dakle. On nije uinio ni najmanji pokret, nastavio je da hoda, krini put se
dovravao. Ruke su mu bile prazne, bez drugog oruja osim tankog tapia. No ostao je miran, u
dubokom uvjerenju, da je neranjiv, ako je doista trebao da ispuni svoju misiju. Samo mu je
raaloeno srce trpjelo strano poradi tolike ljudske zablude i ludila. Suze su mu navirale na oi, i
morao je upotrijebiti svu snagu volje, da ih zadri, te mu ne poteku licem.
- Smrt! Smrt kradljivcu i trovau, smrt!
Jedan kamen ga je pogodio u stopalo, drugi ga je okrznuo o bok. Umijeala su se djeca, za njih je
to postala igra. No bila su nespretna, i kamenje je odskakivalo samo oko njega po tlu. No ipak,
dvaput je proletjelo tako blizu njegove glave, da se ve moglo misliti, te je pogoen i glava da mu je
razbita. On se nije ni osvrnuo, uspinjao se jo uvijek ulicom de Brias, podjednako istim korakom

ovjeka koji se sa etnje vraa kui. U dubokoj boli poradi tako strane nezahvalnosti, on kao da vie
nije htio znati, to se dogaa iza njega, du cijele te ulice bijede, na kojoj je izdravao tolike muke.
No jedan kamen ga je ipak dohvatio i raehao mu desno uho, dok ga je drugi pogodio u lijevu ruku,
razderao mu dlan kao noem. Krv je potekla i padala u krupnim crvenim kapljama.
- Smrt! Smrt kradljivcu i trovau, smrt!
Talas strave zahvatio je gomilu, stuknula je, stala. Nekoliko njih se poplailo i pobjeglo. ene su
vriskale i bjeale, ponijevi djecu u naruju. Samo su oni najbjesniji ili jo za Lukom. A Luka je
nastavio svoj mukotrpan put, s pogledom jedino na svojoj ruci. Izvadio je rupi, obrisao uho, zavio
njime krvavi dlan. No usporio je jo korak, pa razabravi, da mu se gomila ponovno pribliuje, tako
te je ve na iji osjetio njen vrui dah, obazro se jo jedanput. Ispred sviju, zatrao se tu za njim,
podivljao od bijesa, malen i mrav radnik, riih kosa, zamuenih oiju. Govorilo se, da je to bio
jedan kova iz Pakla. I u jednom jedincatom skoku skoio je spram ovjeka, kojega je vrijeao ve
od poetka ulice, te mu u krajnjem naletu mrnje, koju sigurno ne bi mogao ni sam protumaiti,
pljunuo u lice.
- Smrt! Smrt kradljivcu i trovau, smrt!
Luka je konano ipak bio na vrhu ulice de Brias, i ovaj put je zateturao od strahovite uvrede.
Vidjelo se, kako je poblijedio kao stijena, dok mu se, u nehotinoj uzbuni cijelog tijela, ranjena
pesnica digla stravino, spremna na odmazdu. Jednim udarcem mogao bi smrviti u prah tog
ovjeuljka i bijednog patuljka, spram kojega se sam nadvisio poput orijaa. No bio je jo toliko jak,
i previe mu je bila divna dua, a da se i sad ne bi mogao svladati. I nije spustio pesnicu. Samo su mu
se dvije krupne suze otkotrljale niz lice, suze beskrajnog bola, koje je dosad mogao zaustaviti, no sad
ih u gorini poradi tolike ui, koju su na nj izbljuvali, nije mogao vie sakriti. Plakao je to poradi
tolikog neznanja i tolikog nerazumijevanja, plakao nad tim dragim i tunim narodom, koji je odbijao
svoj spas. A s prezirnom sprdnjom uzeo je to taj narod, pa ga je ostavio, neka se krvav vrati svojoj
kui.
Uveer se Luka zatvorio u svom paviljonu, u kome je, na kraju malog parka, do ceste, koja je
vodila u Combettes, stanovao jo uvijek; htio je biti sam. To, da je dobio proces, nije jo nikako bio
uspjeh, kojim se smio obmanjivati. Bestidne i proste uvrede, koje su mu bile nanesene dananjeg
poslijepodneva, ta uzbuna svjetine, koja se digla protiv njega, govorile su mu najbolje, kakva mu jo
predstoji borba, sada, kad je iza te borbe nesumnjivo stajao cio grad. Bili su to zadnji grevi drutva
na umoru, a koje nije htjelo umrijeti. Ono se opiralo bijesno, borilo se u nadi da e zaustaviti
ovjeanstvo na njegovom putu u budunost. Jedni, pristae autoriteta, gledali su svoj spas u
nemilosrdnom potlaivanju, drugi, njenijih osjeaja, pozivali su se na prolost, na ar prolosti i na
sve, to ovjek oplakuje kao nepovratno zauvijek, dok su se ostali, obuzeti oajem, pa stoga kanda
elei da u jedan mah tu prolost dokraje, pridruili revolucionarcima, Tako je Luka za svojim
petama osjeao cio Beauclair, kao grad u kome se u malom odrazio cio prostran svijet. Pa iako je
kraj sveg svog dubokog ogorenja ostao hrabro i odluno pri tome, da ustraje i dalje u borbi, bio je
ipak na smrt ranjen i tuan, velika bol ga je snala, koju je trebao preboljeti, te se radi toga nije te
veeri htio ni s kim sresti i vidjeti. Tako se on uvijek, za rijetkih satova svoje malodunosti, obiavao
zatvarati u svoju sobu i ispiti tu svoju gorku au do dna, te se istom potom opet il i vedar pojaviti
pred ljudima. Zato je, dakle, vrsto zabravio sva vrata i zatvorio prozore, davi strogo nareenje
svima, da nikoga ne puste k njemu.
No oko jedanaest sati inilo mu se da je izvana, sa ceste, uo lagane korake. Zatim, kao da ga je

netko zvao, bio je to samo kao neki apat, od kojeg je osjetio srh. Naglo se pokrenuo da otvori prozor
i kroz reke kapaka primijetio je neiju laganu sjenu. I dosluhnuo je vrlo njean glas:
- Ja sam to, gospodine Luka, moram da odmah s vama govorim!
Bila je to Josine. Bez promiljanja je saao da joj otvori vrataca, koja su vodila na cestu. I
pozvao ju je gore, poveo ju za ruku u svoju sobu, koja je veeras bila tako strogo zatvorena, a u njoj
spokojnim svijetlom sjala svijetiljka. A kad ju je tu pogledao, uznemirio se strano, videi kako su
joj haljine u neredu, a lice joj izubijano od udaraca.
- Boe moj, Josine, to je s vama? ta se dogodilo?
Ona je zaplakala, koje su joj se prosule i pale na zatiljak, na kome se, iznad ruba haljine, ukazivala
divna bjelina.
- Ah, gospodine Luka, ja sam vam htjela rei... Ne zato, jer me je on, vratii se kui, opet
tukao, nego radi njegovih prijetnja... Vi to morate znati, odmah veeras ...
I ispriala je, kako je Ragu, kad je uo to se dogodilo u ulici de Brias i kako se divno, zapravo
sramotno, ponijela rulja spram njegova poslodavca, otiao u Caffiauxovu gostionicu, zavevi na
to Bourrona i jo nekoliko drugova. A kad se, pijan, vratio sam kui, vikao je, da mu je ve dosta
meda i mlijeka u Crcherie-i i da vie nijedan dan due ne e ostati u toj atrlji, u kojoj ovjeka
zaglupljuju do smrti, pa nema ak ni pravo, da ispije vie koju aicu, ii, nakon to se jo svemu
isprdao upotrijebljujui najprostije izraze, htio ju je prisiliti, da odmah pokupi sve njihove stvari,
kako bi odmah sutra ujutro mogao prijei u Pakao, koji je primao natrag u posao sve radnike iz
Crcherie. A jer ona to nije htjela odmah uiniti, istukao ju je i otjerao ju od sebe.
- Ali nije meni do sebe, gospodine Luka, Do vas mi je, veliki Boe, do vas, kojega toliko
vrijeaju i toliko vam ele zla!... Ragu e otii sutra ujutro i nita ga ne e zadrati, pa e sa sobom
sigurno povesti i Bourrona, i jo nekih pet ili est radnika, koje nije imenovao... A to se mene tie,
vi znate, da moram s njime, a to mi zadaje toliko boli, da sam, u strahu da vas nikad vie ne vidim,
osjetila potrebu da vam to odmah kaem!
On ju je posmatrao i novi talas gorine zalio mu je srce. Nesrea je, dakle, bila jo i vea negoli
to je mislio. Sad su ga, evo, ostavljali i njegovi vlastiti radnici; u enji za paklom, iz kojeg ih je s
toliko truda htio izvui, vraali su se u teku i prljavu bijedu od nekad! U te etiri godine nije za se
zadobio ni njihov razum ni srce. A najgore je bilo, da Josine vie nije bila sretna i da se sad
pred njim, kao prvog dana, pojavila uvrijeena, izudarana, baena na ulicu. Nita jo dakle nije
bilo uinjeno, sve je istom trebalo uiniti, jer nije li Josine bila patniki narod? Na svoje djelo se on
rijeio tek one veeri, kad ju je sreo onako strano naputenu i alosnu, kao rtvu prokleta rada,
nametnuta ljudima poput ropstva. Ona je bila najponienije, najbijednije bie, bliza najdubljem
padu, a u isti mah bila je bie najljepe, najbolje, svetica. Dok god e ena patiti, svijet ne e biti
spaen.
- Oh, Josine, Josine, kako mi je radi vas teko i kako vas alim! - promrmljao je on s
najveom njenou, i sam je plakao, toliko su ga se kosnule njene suze.
No kad je vidjela njegov pla, njoj je postalo jo tee. On da plae tako gorko i da toliko pati,
on, njen bog, kojeg je zbog sve one pomoi, koju joj je ukazao, i zbog svijetla, s kojim joj je ispunio
ivot, oboavala kao neku mo nadnaravnu! A misao na sve uvrede, koje je on morao podnijeti na
svom groznom krinom putu kroz ulicu de Brias samo je jo poveala to oboavanje, jo ju je vie
pribliilo njemu. Htjela je da mu ublai zadobivene rane, bila spremna da mu se preda sva, ako ga je
to samo na trenutak moglo uspokojiti. to da uini, pa da se on mui manje? to da pronae, pa da mu

s lica izbrie uvredu, te se on opet osjeti potivan, voljen, oboavan? Nagnula se spram njega,
rairenih ruku, s plamenom ljubavi u licu:
- Oh, gospodine Luka, kako to mene alosti, da vas vidim tako nesretna, a bila bih tako sretna,
da vam mogu bar malo ublaiti vae boli!
Bili su tako blizu jedno spram drugoga, da su na licu meusobno osjeali toplinu svoga daha. I
meusobno saaljevanje ispunilo ih je njenou, u kojoj nisu znali, to da jedno s drugim rade.
Kako je ona trpila! kako je on trpio! - u beskrajnoj suuti, u beskrajnoj potrebi dobroinstva i sree
mislio je on samo na nju, a ona samo na njega.
- Ja nisam za aljenje, Josine. No to da vi trpite, to je zloin, i ja vas elim spasiti!
- Ne, ne, gospodine Luka! O meni se ne radi, nego vi ne smijete trpjeti, jer vi ste nama svima
na dobar bog!
I pala mu je u naruje, a on ju je strastveno privio k sebi. Bilo je to neto neizbjeno, dva plamena
su se spojila i razbuktala se zajedno, postavi jedno jedinstveno ognjite snage i dobrote. I sudbina
se ispunila, predali su se jedno drugome, zahvaeni oboje istim porivom stvaranja ivota i sree.
Sve ih je vodilo k tome, ljubav se zarodila i neoekivano im se prikazala jedne veeri, zatim se na
dnu srca razvijala i rasla. I sad su to bila samo dva bia, koja su se konano nala u dugo
oekivanom, dozrijelom cjelovu. Nita nisu sebi imali predbacivati, ljubili su se kaoto su i ivjeli,
da budu zdravi, jaki i plodni.
Napokon, drei u toj tako tihoj i prijatnoj sobi Josinu dugo i dugo u svom naruju, Luka je
osjetio, da je u ivotu stekao veliku pomo. Samo je ljubav mogla donijeti sklad u Drutvu
budunosti. Ta slatka Josine, koja je sad konano postala sasvim njegovom, bilo je njegovo intimno
priee s narodom izbatinjenih. Jedinstvo je bilo zapeaeno, apostol u njemu nije mogao ostati
neplodan, bio je potreban ene da otkupi ovjeanstvo. I kakav mu je podstrek donijela ta mala
oblaena i izbita radnica, koju je nekad naao na umoru od gladi, a sad mu je leala na grudima,
kraljica ara i slasti! Ona je upoznala najgore ponienje, a pomoi e mu stvoriti novi svijet divote i
radosti. Nju, samo nju je on trebao da dovri svoju misiju, jer onog dana, kad e spasiti enu, spasit
e i svijet.
Njeno joj ree:
- Daj mi svoju ruku, Josine, svoju ubogu ranjenu ruku!
Dala mu je ruku, na kojoj joj je falio kaiprst, otkinut zupcima jednog stroja.
- Ruka je vrlo runa! - promrmljala je ona.
- Runa? O, ne, Josine, ona mi je tako draga, da od sveg tvog oboavanog bia s najveim
potivanjem cjelivam ba nju!
I pripio je usne na oiljak rane, pokrio cjelovima malu njenu i osakaenu ruku.
- Oh, Luka, kako me vi volite, i kako ja vas volim!
Bio je to krik ljubavi, krik sree i nade, koji ih je ujedinio u ponovni zagrljaj. A vani, nad
Beauclairom, koji je zapao u dubok san, odzvanjali su u nonoj borbi rada zvukovi batova, jeao
elik u
Crcherie-i i Paklu. Rat, bez sumnje, jo nije bio svren, predstojala je jo stranija bitka
izmeu juer i sutra. No posred i najgorih iskuenja, bilo je tu stvoreno sretno odmaralite, i kakve
god da su jo mogle doi patnje, bilo je baeno besmrtno sjeme ljubavi za budue etve.

III
I otada je uvijek govorio Luka kod svake nove nesree koja je pogodila Crcherie, te kad ga
ljudi nijesu htjeli slijediti i kad su ga spreavali kod osnivanja grada rada, pravednosti i mira.
Vi to ne ljubite. Jer kad biste ljubili, sve bi bilo plodnije i sve bi slavodobitno nicalo pod
suncem! Njegovo djelo bjee prispjelo do munog i odlunog asa reakcije, koraka unatrag. U svem
ovom prodiranju prema naprijed dolazili su ti asovi teke borbe i prisilnog zaustavljanja. Nije se
vie moglo napredovati, ak se moralo i uzmicati, inilo se, da e se izgubiti i ono to se osvojilo, pa
je izgledalo, da se ne e nikada doi do cilja. Ali to je bilo i doba, kada su se junaci uvrivali
svojom vrstoom duha i nepokolebivom vjerom u konanu pobjedu.
Slijedeeg dana pokuao je Luka zadrati Ragua, koji je htio prekinuti ugovor i ostaviti Crcherie s
namjerom, da se vrati opet u Pakao. Ali Luka se namjerio na ovjeka, koji je bio zao i koji je
bio sretan da moe initi zlo u asu, kada je istupanje radnika iz udruenja moglo unititi tvornicu. Jer
kod njega je bila duboko sakrivena enja za ropskim radom, za povratkom u stari glib i crnu bijedu,
za itavom stranom prolosti, koja mu je ostala u krvi.
Pod toplim suncem i u veseloj istoi svoje male kuice, okruene zelenilom, alio je Ragu za
uskim i smradnim ulicama staroga Beauclaira, za tronim kuicama, u kojima su pustoile bolesti.
Kad je jednom prolazio velikom i svijetlom dvoranom Ope zgrade, gdje je alkohol bio zabranjen,
nedostajao mu je opor miris Caffiauxove krme. Isto tako ljutio ga je lijepi red u duanima zadruge i
probudio je u njemu elju, da potroi novac po svojoj volji kod trgovaca, iji su duani bili u ulicama
Briasa. On ih je dodue drao za lopove, ali se ipak volio s njima prepirati. I to ga je Luka vie
nagovarao, predoujui mu neosnovanost njegova odlaska, Ragu se je sve vie opirao mislei, da e
im svojim odlaskom tim osjetljivije nakoditi, kad je njima toliko stalo do toga, da ostane.
Ne, ne, gospodine Luka, to se ne moe vie popraviti. Mogue je istina, da ja glupo radim to
odlazim, ali meni se ne ini tako. Vi ste nam obeavali zlatna brda i da emo svi postati bogatai, a
na koncu se ispostavilo, da mi ovdje ne zasluujemo nita vie nego gdje drugdje, a osim toga meni
izgleda da imamo samo vie neugodnosti.
To je bilo istina, jer zarada radnika u Crcheriei nije bila dosada vea od plae u Paklu.
Mi ivimo, odgovorio je srdano Luka. Zar nije dosta to, da nam je budunost osigurana? Ako
sam ja od vas i zatraio rtava, bilo je to u uvjerenju, da e konani rezultat biti srea sviju. Ali
zato treba strpljivosti i hrabrosti, treba imati vjeru u poduzee, a osim toga i mnogo, mnogo
marljivosti! Ali takav govor nije mogao ganuti Ragua. On se je uhvatio samo za jednu rije i
odgovorio je smijeei se posprdno:
- Oh, srea sviju, to je vrlo lijepo. Ali ja bih radije htio poeti sa svojom vlastitom sreom.
Tada mu ree Luka, da je slobodan. Njegov raun e biti ureen i on moe otii, kada hoe.
Uostalom Luki i nije bilo toliko stalo do toga ovjeka tako zle udi, ija bi prisutnost mogla zarazno
djelovati na druge. Ali odlazak Josine rastrgao mu je srce. Ujedno se i stidio, kad je otkrio, da nije
Ragua zadravao radi njega samoga, nego ba radi Josine.
Bila mu je nepodnosiva i sama pomisao na to, da se ona vraa u kaljuu staroga Beauclaira, pod
nasiljem ovoga ovjeka, koji e nastaviti da se opija i da je zlostavlja. On ju je opet vidio u ulici

Trois-Lunes u neistoj sobici, izvrgnutu prljavoj i ubitanoj bijedi. A on ne e biti tamo da bdije
nad njom sada, kad mu ona sasvim pripada i kada je ne bi mogao ni za jedan trenutak da ostavi i da
je ne brani od svake opasnosti.
Slijedee noi Josine ga je pohodila, i meu njima je tada dolo do ganutljivog prizora, vruih
suza, prisega i besmislenih planova. Napokon je prevladao razum i oni su se morali pokoriti pred
neumoljivim injenicama, budui da Luka nije htio osramotiti sada ve opu stvar. Josinei nije
preostalo drugo, nego da slijedi Ragua, jer bi inae podigla veliku sablazan, a Luka je meutim htio
ostati u Crcheriei da nastavi borbu za sreu sviju, uvjeren, da e ih sve jednoga dana ujediniti
pobjeda. Njih dvoje su bili jaki, jer su posjedovali nesavladivu ljubav. Josine mu je obeala, da e
opet doi. Ali kako je Luka bio alostan, kad se je ona oprostila i kad ju je sutradan vidio, kako
ostavlja Crcherieu, slijedei Ragua, koji je s Bourronom vukao malena kolica, u kojima se nalazila
sva njihova siromana imovina.
Tri dana iza toga slijedio je Bourron Raguov primjer. Njih dva su se svake veeri sastajali kod
Caffiauxa. Prijatelj ga je toliko zadirkivao radi bademova mlijeka u Opoj zgradi, da je
Bourron opet preselio u ulicu Trois-Lunes, htijui time pokazati svoju sranost. Njegova ena
Babette pokuala ga je najprije sprijeiti da ne poini tu glupost, napokon se smirila u svojoj
uobiajenoj bezbrinosti. Pa, sve e biti opet dobro, njezin mu je u sutini dobar ovjek, on e se
ve opametiti prije ili poslije. I ona je preselila smijui se i rekavi susjedama do vienja, budui
da nije mogla vjerovati, da se vie ne e povratiti u one lijepe vrtove, gdje joj se toliko svidjelo.
Osobito joj je bilo stalo do toga, da dovede natrag svoju kerku Martu i sina Sebastiena, koji su vrlo
dobro napredovali u koli. Soeurette je izjavila, da djeca mogu ostati kod nje i Babette je veselo na
to pristala.
Ali se poloaj pogorao, kada su i drugi radnici podlegli zarazi loeg primjera i otili, kao to
su uinili Bourron i Ragu. Njima je manjkala vjera i ljubav, i Luka je uao u borbu sa ljudskom
slabosti, mlitavosti i odmetanjem, na koje se nailazi, kad se radi za blagostanje drugih. ta vie, on je
i kod samoga Bonnairea, koji je bio tako razborit i tako odan, osjeao neko potmulo kretanje.
Kuanstvo majstora pudlera bilo je ometano svakodnevnim svaama s upom, koje tatina nije bila
zadovoljena; jer ona jo nije mogla sebi da kupi svilenu odjeu i sat, o kojima je sanjala ve od
mladosti. Zatim su je ljutile misli o jednakosti i o bratstvu, pa se kajala, to nije roena princeza. Ona
je ispunjala kuu neprestanim olujama, dijelila je duhan ocu Lunnotu u manjim obrocima nego ikada i
tukla je svoju djecu, Luciena i Antoinnetteu. Meutim je dobila jo dvoje djece, Zo i Severina, to
bijae isto nesrea, koju nije mogla oprostiti Bonnaireu, bez prestanka mu je predbacivala zbog njih,
kao da su ona plodovi njegovih prevratnih ideja, ijom se rtvom ona smatrala. Bonnaire, nauan na
ove oluje, koje su ga jednostavno raalostile, ostao je miran. On sam nije nita odgovarao, kad mu je
ona dovikivala, da bi bio siromana i uvijek prevarena luda, i da bi ostavio i svoju kou u Crcherie,
da nje nema.
Ali uto je ve i Luka opazio, da Bonnaire nije sasvim uz njega. Dodue on nikada nije davao
povoda za bilo kakav ukor, on je ostao radnik, djelatan, toan i savjestan, koji je davao dobar primjer
svojim drugovima. Usprkos tome bilo je u njegovu dranju neto omalovaavanja, gotovo umora i
zaplaenosti.
Luka je od toga trpio vrlo mnogo, oajan zbog toga, to se je takav ovjek, kojega on toliko potuje
i ije junatvo poznavae, tako brzo od njega odvratio. Ako on prestane vjerovati, da li bi to znailo,
da e djelo zlo svriti? Njih dvojica izjasnili su se jedne veeri na klupi pred vratima radionice.

Susreli su se ba kada je sunce na nebu zalo, sjeli su i razgovarali.

- To je doista istina, gospodine Luka, - odgovorio je Bonnaire otvoreno na njegovo pitanje, - ja
jako sumnjam u va uspjeh. Uostalom vi ete se sjeati da ja nisam nikada bio sporazuman s vaim
idejama i da su mi se vai pokuaji uvijek inili kodljivima u pogledu koncesija koje vi inite. Ako
sam u tome i sudjelovao, bilo je to samo kao jedan pokus. Ali to stvari dalje napreduju, sve vie
uviam, da nijesam imao krivo. Pokuaj je izveden, sada treba drugaije raditi, utjecati
revolucionarnije.
- ta, pokuaj je izveden - usklikne Luka! - Pa, mi smo jedva zapoeli! Trebati e jo mnogo
godina, moda i vie ljudskih vijekova, stoljetnih napora, dobre volje i sranosti. I vi, moj prijatelju,
vi junaina i dobriina, posumnjali ste tako brzo!
On pogleda njega, ovjeka s ramenima orijaa, sa irokim i mirnim licem, na kojem se italo
toliko snage i potenja. Ali radnik je potresao glavom.
- Ne, ne, dobra volja i naprezanje ne ine nita. Va nain je prenjean, on previe rauna na
razboritost ljudi. Vaa zadruga kapitala, talenta i rada ii e uvijek labavo i ne e osnovati nita
pouzdano i stalno. Zlo je naraslo do tako visokog stupnja, da bi bilo potrebno izlijeiti ga uarenim
eljezom.
- ta dakle treba raditi, dragi prijatelju?
- Prije svega je potrebno, da narod uzme odmah u svoje vlasnitvo zemlje i sredstva za rad, koja
pripadaju gradjanima i da ih socijalizira, uini vlasnitvom sviju radi reorganizacije opega i
obaveznoga rada.
Bonnaire mu je jo jedamput razloio svoje ideje. On je ostao u kolektivizmu, i Luka, koji ga je
alosno sluao, udio se da nije mogao nita djelovati na taj tako razuman, ali ipak malo tup duh.
Tako, kako ga je uo govoriti u ulici Trois-Lunes, one veeri kad je napustio mjesto u Paklu, takvog
ga je opet naao s istim revolucionarnim shvaanjem, a da nije pet godina komunistikog pokuaja u
Crcheriei nita nakodilo njegovoj vjeri. Razvitak mu bijae prepolagan, za napredak same zadruge
trebalo je jo previe godina, on se pokolebao i vjerovao je samo u neposrednu i nasilnu revoluciju.
- Nikad nam se ne e dati ono to mi sami ne uzmemo, - rekao je odluno.
- Treba sve uzeti, da sve imamo.
Nastala je tiina. Sunce je zapalo, noni odred radnika preuzeo je posao u radionicama u kojima je
sve odjekivalo. I u tom neprekidnom naprezanju, Lukom je ovladala neizreciva alost, kad je
uvidio da je njegovo djelo, ostvarenje njihova socijalnog ideala izvrgnuto pogibli upravo radi
nestrpljivosti najboljega. Ne bijae li to esto estoka borba suprotnih miljenja, koja je spreavala i
zatezala ostvarenje djela?
- Ja se ne u s vama iznova prepirati, dragi prijatelju, rekao je napokon Luka. Ne vjerujem da
bi odluan prevrat bio mogu i koristan u prilikama, u kojima se nalazimo. I ja ostajem uvjeren da
je zadruga, suradnja i sistem radnikih sindikata polaganiji, ali zato sigurniji put, koji e nas dovesti
u obeanu zemlju. Mi smo esto govorili o ovim stvarima, a da se nijesmo u svemu potpuno sloili.
ta koristi iznova zapoeti i oalostiti nas? Ali ipak ja od vas oekujem, da ete u tom tekom
vremenu, u kojem se nalazimo, ostati vjerni naem poduzeu koje smo zajedno osnovali.
Bonnaire je uinio estoku i ljutitu kretnju.
- Oh, gospodine Luka, zar ste trebali u mene posumnjati? Vi vrlo dobro znate da nijesam izdajica i
da u sada, kad ste me ve jedamput spasili od gladi, jesti makar i suhi kruh s vama, tako dugo dok to
bude nuno. Ne trebate se bojati, to to sam kazao vama, ne u rei nikome. To su stvari, koje se tiu

samo vas i mene. Sasvim je jasno, da ne u plaiti nae radnike govorei im o skoroj propasti. Mi
smo drugovi i ostat emo drugovi sve dotle, dok nam se sami zidovi ne srue na glave.
Luka, vrlo ganut, stisne mu obje ruke. Slijedei tjedan bio je jo vie dirnut, kad je nenadano
prisustvovao jednom prizoru u ljevaonici elika. Saznao je naime, da dva ili tri loa radnika
namjeravaju uiniti isto to i Ragu, nastojei sa sobom povesti koliko je mogue vie drugova. I kad
je doao da uspostavi red, opazio je Bonnairea kako estoko posreduje meu buntovnicima. On se
zaustavi da poslua. Bonnaire je junaki rekao sve, to je trebao da kae, podsjetio ih je na sva
dobroinstva koja im je uinilo poduzee, umirio je nestrpljive, obeavajui im bolju budunost, ako
se budu vrsto drali posla. On je bio tako velik, tako lijep da su se svi umirili, udei se, kako jedan
od njih govori tako uene stvari. Nijedan nije vie govorio da e otii iz zadruge, istupanje iz
zadruge bilo je zaprijeeno. I Luka nije nikad zaboravio prizor kako je Bonnaire, taj dobri orija,
umirio pobunjene nesebinim gestom, kao junak rada, koji je iznad svega stavljao dunost, to ju je
svojevoljno primio na sebe. Poto su se borili za sreu svih, on bi sebe smatrao kukavicom, kada bi
ostavio svoje mjesto, pa makar i bio uvjeren, da se treba boriti na koji drugi nain.
Kad mu se Luka zahvalio, opet ga je iznova zaboljelo srce, jer mu je on mirno odgovorio:
- Zato se ne trebate zahvaljivati, ja sam uinio ono to sam morao. Usprkos tome, gospodine Luka,
morao bih vas pridobiti za svoje ideje. Inae emo svi ovdje crknuti od gladi.
Nekoliko dana iza toga rastuio ga je opet jedan novi sukob. Upravo je silazio s Bonnaireom s
visoke pei prolazei kraj Langeove rupe. Lonar je uporno ostajao kod toga, da ne e ostaviti
komadi zemljita, koji mu se ostavio kod nagiba litice i koji je bio okruen malim zidom od suhoga
kamenja. Uzalud se Luka trudio nagovoriti ga na to nudei mu, da upravlja talionicom, koju je i onako
morao postaviti. Lange je htio ostati slobodan ovjek, bez Boga i gospodara, kako je sam govorio.
Zato je nastavio u svojoj spilji proizvoditi prosto zemljano posue, zdjele, lonce i tanjure, koje je
vozio na svojim malim kolicima po tritima i sajmovima susjednih mjesta. On je vukao, a Bosonoga
je gurala. I ba te veeri njih dvoje se vraalo s jednog od takvih svojih izleta, kad su Luka i
Bonnaire prolazili kroz vrata njihova zemljita.

Eh Lange!, kako uspijeva trgovina, zapita ga srdano Luka.

- Uvijek toliko, koliko nam treba za kruh, gospodine Luka. A meni ni ne treba vie.
Zaista, on je nosio svoje posue na prodaju samo onda, kad mu je manjkalo kruha. Ostatak
vremena upotrijebio je za pravljenje posua, koje nije bilo na prodaju nego ga je satima gledao
eznutljivim pogledom, kao primitivni pjesnik, ija je strast oivljavati stvari. Surovi predmeti, koje
je proizvodio, zdjele i lonci zadrali su prirodnost i istou oblika, jednostavnu i valjanu dra.
Instinktivno je pronaao, poto je i sam bio iz puka, sve to moe uiniti primitivan ovjek,
jednostavnu narodnu ljepotu, onu ljepotu skromnih kunih predmeta, koja je izbijala iz savrenih
razmjera i neogranienih udeavanja.
Luka je bio oduevljen ovom ljepotom, promatrajui u njegovim malim kolicama neke komade,

koje lonar nije prodao. I pogled na Bosonogu, ovu smeu i tako lijepu djevojku, s udovima tankim,
ali ilavim od posla, s grudima otvrdnutim u borbi, ispunio ga je u isti as udivljenjem i uenjem.
- Zar ne, - ree on obrativi se njoj, - mora da je teko gurati ovo cijeli dan.
Ali ona je utjela zadovoljivi se smijekom, dok je mjesto nje odgovorio lonar:
- Pa mi poivamo u sjeni kraj puta, kad naiemo na izvor... Zar ne, Bosonoga, da nam je
sasvim dobro i da smo sretni?
Ona ga je pogledala svojim oima, koje su se napunile bezgraninim oboavanjem, kao
svemogueg i dobrog gospodara, spasitelja i boga. Zatim je, a da nije nita odgovorila, nastavila
gurati svoja mala kolica prema spilji i pospremila ih je pod suu.
Lange ju je pratio vrlo njenim pogledom. Koji puta inilo se da on s njom postupa kao sa
Cigankom, naenom na cesti i kao da je njezin strogi gospodar. Ali uistinu bila je ona gospodarica i
on ju je ljubio velikom strasti, koju nije htio priznati i koju je prikrivao svojim neotesanim seljakim
izgledom. Ovaj mali i zdepasti ovjek, uglate glave, zamrene kose i brade, bijae u sutini priroda vrlo osjetljiva i puna ljubavi.
On naglo odgovori, okrenuvi se surovom prostodunosti Luki, koji je osjeao prema njemu
srdano prijateljstvo:
- Pa izgleda, da ne napreduje ba najbolje srea sviju? Te budale, koje su pristale da se zatvore
u vau vojarnicu ne mogu da budu sretne na va nain!
On je zadirkivao Luku i zbijao je s njim ale kod svakog susreta radi pokuaja fourieristike
zajednice u Crcheriei. Pa kad se Luka samo nasmijao, on je nastavio:
- Nadam se, da ete vi svi prije nego to proe est mjeseci pristati uz nas anarhiste. Jo jednom
vam ponavljam, sve je trulo i ne preostaje drugo, nego sravniti sa zemljom stari drutveni ivot.
Bonnaire, koji je dosad utio, naglo se umijeao:
- Oh, bacanje bomba, to je ludost!
On, stopostotni kolektivist, ne bijae pristaa atentata, propagande djelom, premda je bio uvjeren,
da je potreban opi i snaan prevrat.
- Kako ludost, povikao je povrijeeno Lange. - Zar vi vjerujete da ete ikada moi provesti vau
toliko razvikanu socijalizaciju sredstava za rad, ako na to ne pripravite graane? Taj va prerueni
kapitalizam je nesmisao. Najprije morate sve razoriti, da moete iznova graditi.
Oni su nastavili prepirati se o anarhizmu i kolektivizmu, dok Luki nije preostalo drugo, nego da ih
slua. Razlika izmeu Langeova i Bonnaireova shvatanja bila je tolika, kao ona izmeu Luke
i Bonnairea. Sluajui ih, kako se otro i uljivo prepiru, pomislilo bi se, da su to ljudi
razliitih rasa, prastari neprijatelji, pripravni da se poderu i da meu njima nije mogu nikakav
sporazum. A ipak svaki od njih borio se za sreu svih bia, oba su teili za istim ciljem, za
pravednosti, mirom i reorganizacijom rada, koji bi svakome dao kruha i veselja. Ali kolika je bila
estina, koliko naprasna i ubitana mrnja, kojom su se prepirali ne slaui se u izboru sredstava. Na
dugom i munom putu napretka, meu braom, koja su po tom putu kretala i koja su bila proeta istom
eljom za osloboenjem, zametale su se na svakom zastoju krvave bitke radi jednostavnog pitanja, da
li bi trebalo ii na desno ili na lijevo.
- Napokon svaki je svoj gospodar, zavrio je Lange ovom svojom izjavom: - Zavaravajte se vi s
vaim graanskim idealima, ako vas to raduje. Ja znam dobro ta moram raditi... I tako e opet
ii dalje s malim poklonima, s malim loncima, koje emo ostaviti jednoga lijepoga dana kod
potprefekta, naelnika, predsjednika i upnika, zar ne, Bosonoga? To e biti lijepa trgovina i mi emo

radosna srca gurati nau dvokolicu!

Lijepa velika djevojka povratila se na prag i njezina se pojava isticala ponosno i monumentalno
meu crvenim opekama ograde. Njezine su oi ponovno usplamtjele, ona se osmjehivala smijekom
ropkinje, koja je pripravna slijepo slijediti svoga gospodara makar i u zloin.
- Ona je uz mene, prijatelju, - jednostavno nadovee Lange svojim grubim, a ipak njenim nainom.
- Ona mi pomae.
Kad su se Luka i Bonnaire oprostili s lonarom, bez ikakve srdbe radi njegova
nerazumijevanja, ili su neko vrijeme utei. Zatim pokua Bonnaire ponoviti svoje argumente i
ponovno dokazivati da izvan kolektivistike nauke nema spasa. On je proklinjao anarhiste kao i
fourieriste, ove to nijesu odmah prisvojili kapital, a one to su ga na silu ukinuli. I Luka je iznova
morao uvidjeti, da ne moe doi do izmirenja prije nego osnuju grad, kad e se sve sekte ujediniti u
ostvarenom snu. Tada e zavriti borba oko toga, kojim putem treba ii, tada e se postii svrha koju
svi ele i vladati e bratski mir. Ali kroz kolike smrtonosne trzavice treba jo proi na ovom dugom
putu koliki je strah on imao pretrpjeti od toga, da e vidjeti brau, kako se prodiru, spreavajui
sami sebe u svom daljnjem napredovanju!
Luka se povratio kui vrlo oaloen ovim neprekidnim trzavicama, koje su bile isto toliko i
zapreka u njegovu radu. Kako su htjela ova dva ovjeka djelovati, u tom se nijesu sporazumjeli. I kad
je ostao sam, oteo mu se krik, koji je bez sumnje ranio njegovo srce:
Oni ne vole. Jer kad bi voljeli, sve bi bilo plodnije i sve bi slavodobitno uspijevalo pod
suncem. Isto tako ga je zabrinjavao i Morfain. Uzalud je pokuao, da ga malo civilizira nudei mu,
da napusti svoj stan u stijeni pa da se preseli u jednu od malih i svijetlih kuica u Crcheriei. Majstor
lijeva uvijek je to tvrdokorno odbijao, izgovarajui se, da je tamo gore blie svom poslu i bolje ga
moe nadgledati. Luka se potpuno uzdao u njega, putajui ga da upravlja s visokom pei na stari
nain oekujui elektrine baterije za pei koje je neumorno istraivao Jordan. Ali glavni uzrok
Morfaineova opiranja, da se ne preseli meu ljude koji su nastanili novi grad, bio je prezir, gotovo
odvratnost, koju je osjeao prema njima. Njega, orijaa, osvajaa vatre, radnika zgaena prastarim
ropstvom, koji je davao svoju snagu kao strpljiv junak, i koji je volio tamnu veliinu ropstva uz koje
ga je privezala sudbina, draila je ova tvornica iji bi radnici htjeli biti svoji gospodari, tedei
svoje miice koje zamjenjuju strojevi, ije upravljanje mogu preuzeti i djeca. To mu je izgledalo tako
nisko i jadno, ta briga za to manjim radom i naprezanjem, gdje se vie ne bi trebalo boriti s vatrom i
sa eljezom.
On to nije mogao razumjeti, slijegao je ramenima, a da nije prekidao utnju, koja je kod njega
esto danima trajala. Sasvim sam i ponosan, ostao je on u svojoj peini, upravljajui s visokom pei,
koja se uzdizala nad tvornicom, i koju je redovito etiri puta u dvadeset i etiri sata sjajno
rastopljeno eljezo krunilo plamenom.
Jo je bio jedan razlog, radi kojega je Morfain bio toliki neprijatelj novog vremena, o kojem nije
htio nita znati i iji dah jo nije nijedamput dodirnuo njegovu kou, otvrdnutu od posla. To je bio
uzrok radi kojega je ovaj utljivi ovjek strahovito trpio. Njegova ki, Moja plavojka, ije su oi
bile njegovo plavo nebo, to lijepo i veliko stvorenje, koja je otkada joj je umrla majka, bila njegova
ljubljena gospodarica, zanijela je. On se najprije raspalio, zatim joj je oprostio, kad mu se reklo da
e se jednoga dana vjenati. Ali joj nije mogao oprostiti, kad mu je priznala ime svojeg zavodnika,
sina naelnika, Achillea Gouriera. Ve godinama trajala je ta veza, oni su se sastajali po puteljcima
Monts Bleusesa, provodili noi u mirisnoj postelji od despika i majine duice, pod zvjezdanim

nonim nebom. Achilleu, sinu naelnika, bila je odvratna i dosadna njegova graanska klasa,
posvadio se sa svojom porodicom i zamolio je Luku da ga najmi u Crcherieu za crtaa. On je
prekinuo sve prijanje veze i htio je voljeti po svom slobodnom izboru, raditi za enu koju je sam
izabrao, htio se otresti staroga, na propast osuenoga drutva i postati graaninom novoga vremena.
To je tako razljutilo Morfainea, da je Ma Bleueu otjerao od kue kao izgubljenu kerku. Ona se dala
zavesti od jednog gospodina! Morfain nije u njenom sluaju vidio drugo, nego buntovnitvo i
aroliju. Sruila se itava stara zgrada, kad je jedna tako lijepa i tako dobra djevojka sama uzdrmala
jednu od greda, time to je usliala, a moda i namamila naelnikova sina.
I sada, kad se Ma-Bleue, potjerana od kue, obratila za pomo Achilleu, to je bilo sasvim
razumljivo, Luka je trebao posredovati. Mladi ljudi nisu ni govorili o enidbi. A i zato? Oni su bili
potpuno uvjereni, da se ljube i da se jedno od drugog ne e rastati. Kad bi se htjeli eniti, morao bi
Achille podii parnicu protiv svoga oca, a to mu je izgledalo kao muan i nekoristan posao. Uzalud je
Soeurette kojoj je bilo stalo, da zadri dobar glas Crcherie zatraila zakonitu enidbu. Napokon je
Luka postigao to, da im je ona progledala kroz prste. On je dobro osjeao, da e se malo po malo
morati tolerirati slobodan brak kod novih generacija.
Morfain se nije mogao tako lako snai u toj situaciji, pa se Luka jedne veeri popeo k njemu da ga
opameti. Otkako je potjerao svoju kerku, ivio je majstor lijeva sam sa svojim sinom Petit-Da
u svojoj spilji. Oni su se sami brinuli za gospodarstvo i jelo. I ove veeri, poto su pojeli orbu,
ostali su sjediti na klupicama pokraj hrastova stola, koji su sami izrezbarili, dok je slaba svjetiljka,
koja ih je osvjetljivala, ocrtavala njihove orijake sjene na kamenitu i od dima pocrnjelu zidu.
- Usprkos svemu, oe, - rekao je Petit-Da, - svijet kree naprijed i ne moe se ostati na
jednom mjestu.
Morfain je lupio pesnicom po tekom stolu tako, da se je potresao.
- Ja sam ivio onako, kako je ivio moj otac, a vaa je zadaa da ivite kao i ja.
Po obiaju nijesu obadvojica izmijenili vie od etiri rijei na dan. Ali od nekog vremena rasla je
meu njima neka nelagodnost, i koliko god su se uklanjali, ipak bi katkada meu njima planule
razmirice. Sin je znao itati i pisati, i sve vie ga se primao duh novoga vremena, koji je dopirao sve
do klanaca po bregovima. A otac se, u svojoj ponosnoj tvrdoglavosti, da ne bude drugo nego
poteni radnik, ija snaga dostaje, da svlada vatru i pobijedi eljezo, alostio i ljutio, videi da se
njegov rod izopauje znanjem i nekorisnim idejama.
- Da tvoja sestra nije itala knjige i da se nije zanimala za ono, to se dolje dogaa, bila bi jo s
nama... Ah! neka je proklet ovaj novi grad, koji nam ju je uzeo!
Ovaj puta se njegova pesnica nije oborila na stol, ona se je pruila kroz otvorena vrata, u crnu
no, prema Crcheriei, koja se nalazila ispod krne stijene, ija su se svijetla arila kao zvijezde.
Petit-Da nije nita odgovorio u svojoj smjernosti. Uostalom njegova se savijest bila uznemirila, jer
je znao da se otac ljuti na njega, otkako ga je jedamput susreo s Honorineom, kerkom krmara
Caffiauxa. Honorine, mala, smea i njena djevojka, vesela i iva lica, zaljubila se u tog njenog
orijaa, kojemu se ona inila prekrasnom. I premda se njezino ime nije spomenulo, radilo se zapravo
ove veeri u pravdanju izmeu oca i sina samo o njoj. I izravan napadaj, koji je sin oekivao, doao
je brzo.
- A kad e me ti ostaviti? - zapita iznenada otac.
Petit-Da se uzrujao na ovu pomisao o odvajanju.
- Ali zato, oe, hoe da te ostavim?

- Oh, kad se radi o jednoj djevojci, ne moe se drugo oekivati, nego svaa i propast... A osim
toga, koju si izabrao? Da li e ti je uope htjeti da dadu? Zar to, nije ludost, ti brakovi iz sasvim
razliitih drutvenih redova. Svijet se okrenuo naglavce, sve e propasti... Ja sam predugo ivio.
Slatko i njeno pokuao je sin umiriti oca. On nije zanijekao svoju i Honorineinu ljubav. Ali on je
o tom govorio kao pametan ovjek, koji je odluio priekati, koliko bude trebalo. Sve e se
kasnije vidjeti. ta je bilo u tome zla, kad su se oni susretali, on i mlada djevojka, prijateljski elei
jedno drugome dobar dan? Ako su oni i bili iz razliitih drutvenih redova, to ih nije moglo
sprijeiti, da se ne zavole. I zar ne bi bilo bolje, kad bi se ti redovi malo pomijeali, zar se na taj
nain oni ne bi bolje upoznali i zavoljeli.
Ali Morfaineom je prevladao gnjev i gorina, i on se tako brzo podigao, da je skoro lupio glavom
o strop spilje i zavikao vrlo oaloen:
- Moe otii, moe otii, kad god hoe.. Uini kao to je uinila i tvoja sestra, popljuj sve to
je dostojno tovanja, propadni u razvratnosti i ludosti! Vi nijeste vie moja djeca, ne priznajem
vas vie, netko vas je promijenio ... Pustite me samoga u ovoj divljoj jami, gdje e se, ja se nadam,
jednoga dana peine same na mene survati i pokopati me!
Uto je ba prispio Luka. Zaustavio se na pragu i tako je uo te posljednje rijei. Bio je vrlo
oaloen, jer je jako potovao Morfainea. Govorio mu je dugo i dokazivao mu je neopravdanost
njegova gnjeva. Ali im je Morfain vidio, da je doao gospodar, svladao je svoju tugu i bio je opet
samo radnik, podreen i posluan, kojemu je bilo stalo samo do njegova posla. On se nije usudio
osuivati Luku, premda je on bio pravi uzrok tih strahota, koje su uzrujale itavu okolicu i radi kojih
je i sam Morfain trpio. Gospoda su ostala gospodarima, mogli su raditi, to su god htjeli, a dunost
radnika bila je da ostanu estiti, radei svoj posao, kao to su radili i njihovi prei.
- Nemojte se uznemirivati, gospodine Luka, to i ja katkada mislim svojom glavom, i ako se
naljutim, kad mi je neto na putu. To se dogaa vrlo rijetko, a vi znate, da ja ne govorim mnogo...
I moete biti sigurni, da su moje oi uvijek otvorene tako, da nijedna mrva rastopljenog eljeza ne
proe, a da nisam prisutan... Kad je nekom teko na srcu, onda taj radi jo vie.
Pa kako se Luka ponovno trudio, da dovede u sklad ovu porodicu opustoenu novim razvitkom,
koji je donio upravo Luka, majstor lijeva se opet skoro razljutio.
- Ne, ne!, svega mi je ve dosta, dajte mi mira!.. Ako ste doli ovamo, da mi govorite o Ma
Bleuei, gospodine Luka, krivo ste uinili, jer je to najsigurnije sredstvo, da se stvar jo vie pogora.
Neka ona ostane tamo gdje je, a ja u ostati gdje sam i dosad bio!
U namjeri da prekine taj razgovor, poeo je Morfain naglo govoriti o nekoj drugoj stvari, javljajui
zlu vijest, koja je jo pogorala njegovo neraspoloenje.
- Upravo sam namjeravao sii k vama i priopiti vam, da sam bio danas ujutro u rudniku i da nas je
zasada opet prevarila nada, da se tamo moe pronai bogata rudna ila... Ali ja bih se mogao zakleti,
da se ona zacijelo nalazi na kraju galerije, koju sam naznaio upraviteljstvu ... Ali to ete?, izgleda
da je prokletstvo na svemu to od nekog vremena poduzimamo, jer nita ne uspijeva.
Ove rijei odjeknule su u Lukinu srcu kao zvonjenje mrtvakog zvona nad njegovim velikim
nadama. Jo je neko vrijeme govorio s oba orijaa, s ocem i sinom. Morfain, sa svojom golemom
glavom, licem dugim, izrovanim i opaljenim od vatre, s goruim oima, s ustima izmuenima i
crveno-smeima od opeklina, inio mu se kao zadnji svjedok jednog svijeta koji nestaje. To ga je
dovelo do oajanja. Oprostivi se, silazio je satrven gorkom alosti, pitajui se, koliko ljudi e jo
morati da gleda, kako bezizgledno propadaju, da bi mogao na njihovim ruevinama podii novi grad.

I u samoj Crcheriei, u tako mirnom i tako njenom prijateljstvu sa Soeuretteom, nalazio je Luka
razloge koji su takoer doprinijeli, da on klone duhom. Ona je i dalje pozivala abba Marlea, uitelja
Hermelinea i doktora Novarrea, pa je bila vrlo vesela, ako je tada bio za njezinim stolom i Luka. On
se nije usudio odbiti poziv usprkos neke nejasne neugodnosti, koju su prouzroile
neprekidne prepirke izmeu uitelja i sveenika. Miroljubiva dua Soeurette nije se uzrujavala radi
tih sporova, pa je mislila, da se Luka za njih zanima, dok se Jordan, zamotan u svoje pokrivae,
priinjao kao da slua, neodreeno se smijeei, a u duhu je sanjao o svojim zapoetim pokusima.
Jednoga utorka, kad su kao i obino poslije jela sjedjeli u malom salonu, bila je prepirka vrlo otra.
Hermeline se prepirao s Lukom radi obuavanja djece u Crcheriei. Tamo su bili zajedno smjeteni u
pet razreda uenici obih spolova. Obuku su prekidali dugi odmori i mnogobrojni satovi, provedeni u
radionicama radi uenja poslova, koji su se ondje obavljali.
Hermeline nije mogao oprostiti toj novoj koli to, to se u njoj poduavalo po sasvim protivnoj
metodi od njegove, i to mu je ona oduzela mnoge uenike. Njegovo uglato lice s koatim elom
poblijedjelo je od suzdranog bijesa, kad je uvidio, da se moe vjerovati i u neku drugu istinu, osim
one njegove.
- Moe se pristati na to, da se djeaci i djevojice zajedno poduavaju, premda mi se to ne ini
nimalo prikladnim. Uenici ve posjeduju dosta zle nagone, njihova je mata dovoljno pokvarena
i onda, kada su spolovi odijeljeni, pa se ne moe shvatiti neobina ideja da ih se zblii i da se na taj
nain jo vie uzbuuju i kvare. Moglo bi doi do lijepih stvari po kutevima, kad uitelj okrene
lea... Ali to je najneshvatljivije, to je propadanje uiteljeva ugleda, i razaranje discipline u asu,
kada se apelira na samoljublje ove djeurlije, i kad im se dozvoljava da sami sobom upravljaju,
svaki po svom ukusu. Nijeste li mi rekli, da svaki uenik slijedi svoju sklonost, posveuje se
prouavanju onoga, to mu se ba dopada, i da je slobodan u izabiranju svojih zadaa? I vi to
nazivate stvaranjem duevne snage... Pa kakva je to poduka, gdje se neprestano igra, gdje se knjige
slabo cijene, gdje rije uiteljeva nije vie nepogreiva, gdje se vrijeme, kad se ne igraju u vrtu,
provodi u radionicama struui drvo ili pilei eljezo? To je dodue istina, dobro je nauiti neki
zanat, ali za to sve ima vremena; najprije treba da prodre u tvrdu lubanju tih lijenina, makar i
udarcima malja to vie gramatike i to vie rauna.
Luka je prekinuo prepirku, jer je bio preumoran, a da se bori protiv fanatizma toga sektaa, toga
naopakog katolika, koji je sebi odredio dogmu napretka, od koje nije htio ni za dlaku uzmaknuti.
Dakle Luka odgovori posve mirno:
- Da, mi drimo da je nuno prikazati posao to primamljivijim, zamijeniti stare metode nastave
neprekidnim izuavanjem stvarnosti, jer naa je svrha, da prije svega stvorimo slobodne ljude
sa slobodnom voljom.
Na to je Hermeline planuo:
- A znate li ta ete vi time stvoriti? Propalice i buntovnike. Samo je jedno sredstvo da se prue
Dravi dobri podanici, a to je stvarati naroito onakve ljude, kakve ona treba, da bi postala jaka i
slavna. Radi toga je nuna istovjetna i strogo odreena poduka, koja pripravlja za Dravu najbolje
radnike, strunjake i inovnike po najboljim i ve prokuanim metodama, koji su njoj potrebni. Za to
ponajprije treba autoriteta, jer bez njega nema stalnosti... Ja sam bez sumnje dokazao, da sam
revan republikanac, slobodan mislilac i ateista. Nadam se, da se ne e nitko usuditi da gleda u meni
nazadnjaki duh, i zato sam, kako se ono kae, sav izvan sebe zbog tog vaeg poduavanja i vaeg
slobodoumnog uzgoja, pored kojega poslije pedeset godina ne bi vie bilo niti podanika, niti vojnika,

niti rodoljubaca... Kladim se, da iz vaih slobodnih ljudi ne ete moi uiniti vojnike, a tko e
onda braniti domovinu u sluaju rata?
- Svakako, u sluaju rata treba braniti domovinu - odgovori Luka, a da nije ni okom trenuo. - Ali
ako vie ne bude rata, onda ne e trebati ni vojnika. Vi govorite kao kapetan Jollivet u Journal
de Beauclair, gdje nam on predbacuje, da smo izdajice domovine.
Ova, pomalo zlobna ironija ogorila je do skrajnosti Hermelinea:
- Kapetan Jollivet je luak, kojega ja prezirem... Ali je isto tako istina i to da nam vi
pripravljate jednu pokvarenu generaciju, butovnike protiv domovine, koji e sigurno dovesti
Republiku do najgorih katastrofa.
- Svaka sloboda, svaka istina i svaka pravednost su zapravo katastrofe, - rekao je Luka smijeei
se. Ali Hermeline je nastavio, prikazujui strahovitu sliku budueg drutva koje e nastati, ako kole
ne budu poduavale sve jednako i ako ne budu stvarale podanike, koji e sluiti svemoguoj i
centralnoj Republici: treba to vie politike discipline, to jae upravne vlasti, to suverenije
drave, jer neuredne slobode dovode do najgorih psihikih i moralnih raskalaenosti.
Abb Marle, koji je dosada sluao odobravajui glavom, nije se mogao suzdrati, a da ne
povikne: - Oh, kako vi imate pravo, i; kako je sve to tono reeno!
Njegovo iroko i puno lice, pravilnih crta, s lijepim i snanim nosom, blistalo se od ove strane
bitke protiv drutvenog poretka, koji se raao i u kome je on osjeao da e njegova Boga osuditi i
da taj njegov Bog ne e vie biti nita drugo, nego historiki idol jedne mrtve religije. On je sam
svake nedjelje govorio s propovijedaonice iste tube i prorokovao iste grozote. Ali njega nisu
sluali, njegova se crkva iz dana u dan sve vie praznila i on se toliko alostio, da se to ne moe
opisati, zatvarajui se sve vie i nalazei jedinu utjehu u svojim ogranienim dogmama. Nikada se on
nije vie ograniio na njihove rijei, nikada nije nalagao svojim pokajnicima tako stroge pokore, kao
da je htio da taj graanski svijet, iji se trule sakrivao pod platom religije, propadne barem u
lijepim manirima. Onaj dan kad bude propala njegova crkva, htio je da bude kod rtvenika i da pod
ruevinama dovri svoju posljednju misu.
- Zaista je istina, da se pribliuje carstvo sotone, kad se djevojke i djeaci odgajaju zajedno, kad
se poputa svima zlim poudama, kad se unitava svaki ugled, a kraljevstvo Boje sravnjuje sa
zemljom, dakle isto kao za vremena poganstva ... Slika, koju ste vi opisali, tako je tona, da joj ne
treba nita vie dodati.
Uitelj, koji je bio u neprilici, uutio je gledajui kroz prozor tratinu perivoja, kao da nije nita
uo, budui da ga je pohvalio upnik, s kojim se inae ni u em nije slagao.
- Ali, - nastavio je upnik Marle, - jo je vie neoprostivo nego taj pokvareni uzgoj u vaim
kolama to, to ste potjerali Boga, to ste hotimino zaboravili sagraditi crkvu usred vaega novoga
grada, u kojem ima toliko lijepih i korisnih graevina. Zar vi namjeravate ivjeti bez Boga? Dosad
nije nijedna drava mogla bez njega, jer bez religije je nemogue vladati ljudima.
- Ja ne namjeravam nita od svega toga, odgovori Luka. Svaki je ovjek slobodan u svom
vjerovanju, i ako jo nije kod nas sagraena crkva, to je radi toga, to nijedan od nas nije za to
osjetio potrebu. Ali mi je moemo sagraditi u sluaju, da se nau vjernici, koji bi je napunili.
Stanovitoj grupi stanovnika uvijek e biti doputeno, da se ujedine i da udovolje svojim uvstvima u
ovom pogledu. A to se tie potrebe jedne religije, to je ona doista potrebna, kad se hoe vladati
ljudima. Ali mi ne emo nad njima da vladamo, mi naprotiv hoemo, da oni ive slobodno u
slobodnom gradu ... Vidite, gospodine upnie, ne ruimo mi vau religiju, ona propada sama,

polagano umire prirodnom smru, kao to i sve religije, kad ispune svoju historijsku zadau i kad im
u razvitku ovjeanstva kucne zadnji as. Znanost unitava jednu za drugom sve dogme, uskrsnula je
religija ovjenosti i ona e osvojiti svijet. emu je dakle potrebna crkva u Crcheriei, kad je vaa
ve prevelika za Beauclair, kad je iz dana u dan praznija i kad e se u najskorije vrijeme sruiti.
upnik je jako problijedio i pretvarao se, kao da ne razumije. On se zadovoljio, da ponovi
upornou vjernika, koji tvrdi neto bez razmiljanja i dokazivanja:
- Ako nije s vama Bog, va poraz je siguran. Vjerujte mi i gradite crkvu.
Hermeline se nije mogao due suzdrati. upnikove hvale leale su mu na srcu kao teak teret,
osobito radi toga, jer je upnik iz njegovih rijei doao do zakljuka, da je religija neophodna. I on
uzvikne:
- Ne, ne, abb, nikakve crkve! Svakako, ja ne krijem, da se stvari, ovdje, ne organiziraju ba
po mom ukusu. Ali ima jedna od tih stvari koju odobravam, a to je naputanje svake dravne
vjeroispovijesti... Ljudima treba vladati! To je tono. Ali ne da upnici vladaju njima sa svojih
propovijedaonica, nego emo vladati mi, graani, u naim gradskim vijenicama. Iz crkve emo
nainiti javne itnice. Na to se razljutio abb Marle rekavi, da ne moe podnositi u svojoj prisutnosti
bogumrske rijei, i prepirka je postala tako otra, da je morao posredovati, po obiaju, doktor
Novarre. On je dosad mirno sluao gledajui svojim ivim oima kao tihi i malo skeptiki promatra,
koji se nije uznemirivao radi izmijenjenih rijei, bile one makar kako otre. Ali on je opazio, da
Soeurette teko podnosi ovu prepirku.
- Vidite, gospodo, vi se gotovo slaete, kad obojica hoete da se koristite crkvom. upnik e jo
uvijek moi ondje da ita svoju misu, samo e trebati da prepusti jedan kut u njoj zemaljskim
plodovima u godinama velikog izobilja... Dragi Bog, koje god religije bio, ne e zbog toga nita
zamjeriti.
Zatim je poeo govoriti o nekoj novoj vrsti rua, koju je on odgojio, a koje su bile sasvim bijele
sa crvenom pjegom u sredini. Doktor je sa sobom ponio jedan bouquet i Soeurette pogleda
zahvalnim smijekom ovo draesno i mirisno cvijee, koje je stajalo na stolu u jednoj posudi, ali je
uza sve to ostala ne raspoloena radi vjeitih svaa za njezinim stolom. Naskoro morat e radi toga
prestati ovi sastanci u njezinoj kui.
Jordan se sada istom probudio iz svojih misli. On je za sve to vrijeme nastojao da izgleda, kao da
paljivo slua. Ali samo jedna rije, koju je izrekao, pokazala je kako su njegove misli bile daleko.
- Jeste li uli, da je nekom nauen jaku u Americi uspjelo sakupiti toliko sunane topline da
proizvede, elektricitet?
Kad je Luka ostao sam s braom Jordan, nastala je duboka utnja. Lukino srce je titala pomisao na
siromane ljude, koji se razdiru i meusobno satiru u svojoj slijepoj potjeri za sreom. to dalje, on
je sve vie uviao, s kolikom se mukom vri rad za ope dobro, kada se bune i sami oni, koje ovjek
hoe da spasi, - pa ga je katkada obuzimala malodunost, koju jo zasada nije htio priznati, ali koja
mu je oslabila tijelo i duu, kao poslije tekih a beskorisnih naprezanja. Jedan as pokolebala se
njegova volja i nalazila se je na rubu propasti.
I toga dana on je opet oajno i sentimentalno kriknuo:
- Oni ne vole. Jer kad bi voljeli sve bi bilo plodnije i sve bi slavodobitno uspijevalo pod suncem!
Nekoliko dana poslije toga Soeurette je jednog ranog jesenjeg jutra osjetila u srcu teak bol, koji
je kod nje prouzroio neoekivanu i duboku alost. Ona je vrlo rano ustala, da dade naloge u
mljekarnici, koju je uredila da imaju djeca u Crcheriei dobro mlijeko i ila je kraj zida terase, koji

je dopirao do paviljona gdje je stanovao Luka. Najednom joj padne na pamet, da pogleda na cestu
prema Combettesima, koja je vodila ispod terase. Upravo u taj as s mukom su se odkrinula mala
vrataca, koja su vodila od paviljona na cestu, i Soeurette je vidjela, kako se kroz njih tiho ulja neka
ena, zapravo tanka sjena ene, koja se malo zatim izgubila u ruiastoj magli jutra. Ali Soeurette ju
je prepoznala, tu enu tako vitku i njenu, punu ljupkosti koja osvaja, slinu vili koja bjei pred
svjetlou dana. To bijae Josine, koja je dolazila od Luke, a budui da je izlazila prije izlaska suca,
znailo je, da je provela no kod njega.
Otkako je Ragu ostavio Crcherieu, dolazila je Josine Luki u one noi, kad je bila slobodna. Ali
ove noi dola mu je rei, da vie ne moe dolaziti, jer se boji da je tko ne zatekne i da je susjedi ne
uhode i ne vrebaju na nju, kad izlazi. Uostalom bila joj je muna i sama pomisao to mora lagati i
sakrivati se, da se moe posvetiti svom bogu, pa je radije odluila saekati dan, kad e moi
otvoreno govoriti o svojoj ljubavi. Luka ju je shvatio i predao se na milost i nemilost svojoj sudbini.
Ali kakva bijae ta no, puna njenosti i oajanja, i kako bijae tuan rastanak u prvom osvitu zore!
Spajali su se u poljupcima bez kraja, izmijenili su toliko zakletva, da je ve bio bijeli dan, kad je ona
uspjela da se otrgne iz njegova zagrljaja. I samo jutarnje magle skrivale su je malo kod izlaska.
Josine je provela no kod Luke i izala istom u zoru iz njegova stana! Ovo iznenadno otkrie
odjeknulo je na Soeuretteinom srcu kao glas o nekoj smrtnoj katastrofi. Naglo se je zaustavila, ostala
je prikovana na mjestu, kao da se pred njezinim nogama otvorila zemlja. To ju je tako uzrujalo i
potreslo, u uima joj je umila zagluna buka oluje, sve se oko nje okretalo i njezin mozak nije bio
sposoban da ita jasno misli. Soeurette nije nastavila svoj put, zaboravila je da je pola u
mljekarnicu da dade naloge. Najednom se dala u bijeg kao da ona mora utei, vratila se u kuu, ludo
se penjala stepenicama do svoje sobe u koju se zatvorila i bacila se na jo otvoren krevet,
pokrivajui rukama oi i ui, kao da nije htjela vie nita da vidi ni da uje. Ona nije plakala, nije jo
nita jasno znala, samo ju je prevladala neizmjerna tuga i bezgranini uas. Zato je Soeurette tako
strano trpjela, zato su razdirali teki bolovi itavo njezino bie? Ona nije dosada ni pomiljala, da
bi bila Luki ta drugo nego njena prijateljica, njegova uenica i pomonica, koja ga je strasno
slijedila u njegovu djelovanju za pravednost i ljudsku sreu, koju je on elio ostvariti. Ona nije
pomiljala, da osjea prema njemu to drugo nego prekrasnu njenost bratske due, jer njezino srce
nije dirnuo jo nikada neki drugi osjeaj. A sad je sva gorjela, kao da ju je tresla jaka groznica, jer ju
je muila do ludila slika one druge ene, koja je tamo provela no ne izlazei do jutra. Soeurette je
dakle ljubila Luku i eznula je za njim! A to je otkrila istom sada, kad se nesrea ve dogodila i kad
je ve sve bilo prekasno, da Luka nju zavoli! Za nju je bila velika nesrea, to je morala spoznati tu
okrutnost, da ona ljubi, dok je druga zauzela njezino mjesto otjeravi je iz Lukina srca, u kojem se je
moda mogla ona smjestiti kao oboavana i svemogua kraljica. Sve je iezlo pred ovim, i Soeurette
nije ni pomiljala na to, kako se porodila njezina ljubav i kako je rasla, a da ona to ni sama nije
znala, neiskusna usprkos svojih trideset godina, potpuno sretna u drugarskom i njenom prijateljstvu,
nikada ne osjetivi u svome srcu aoku enje za nekim tjenjim zblienjem. Napokon su dole suze,
Soeurette je jecala radi surovosti ve svrenih injenica i radi ove neoekivane zapreke, koja se
podigla izmeu nje i ovjeka, kojem se sva bila predala, a da to ni sama nije znala. Za nju je sada
postojala samo jedna misao, ta treba sada raditi, na koji nain e postii da je on zavoli? inilo joj
se naime nemoguim, da nije ljubljena, kad sama ljubi i kad ne e nikada prestati ljubiti. Sada, kad se
njezina ljubav razbuktala u njoj, kad joj je razdirala srce, ona ne bi mogla vie ivjeti, a da ta njena,
Luki poklonjena ljubav ne naie na odziv i na umirujui balzam. I tako se Soeurette borila s

neodlunim mislima, s mranom stvarnosti, kao zrela ena, koja je jo ostala dijete, nenadano baeno
u teku zbilju ivota.
Dugo je tako unitena leala, zarinuvi lice u jastuk. Sunce se uzdiglo, jutro se primicalo kraju, a
ona nije pronala nijedan praktini izlaz u svojem sve veem uzbuenju. Neprestano joj se vraalo
u pamet teko pitanje: ta treba da radi, kako da mu rekne, da ga ljubi, pa da postigne da bude
ljubljena? Tada se najedamput sjeti na brata. Da, njemu se mora povjeriti, jer je on jedini ovjek na
svijetu, koji je poznaje i koji zna da njezino srce nikada ne lae. On je mukarac pa e je sigurno
razumjeti i pouiti e je ta treba uiniti da postigne svoju sreu. Odmah, a da nije dulje razmiljala,
skoila je iz kreveta i sila u laboratorij, kao dijete koje je nalo izlaz iz svoje velike muke.
Jordana je ba taj dan zadesio teak gubitak. Ve mjesecima bio je uvjeren, da je pronaao
prijenos elektrine snage uz vrlo dobre i sigurne uvjete, a uz malene izdatke. On je spaljivao ugljen
direktno na mjestu iskapanja u rudniku i odatle je dalje odvodio kablovima elektrinu struju bez
ikakvog gubitka snage, pa je na taj nain znatno snizio kupovnu cijenu. Taj problem stajao ga je etiri
godine istraivanja pored neprekidne slabosti njegova krhka tijela.
On se koristio to je bolje mogao svojim slabim zdravljem, mnogo je spavao, umotavao se u
pokrivae i iskoriivao je na razuman nain one rijetke sate, koje bi tako oteo od mauhinske
prirode. I zaista mu je uspjelo da svri taj golemi posao, poto je izvukao najbolji dio iz toga
neizdanog instrumenta, kakvo je bilo njegovo bijedno tijelo. Pred njim su sakrivali krizu, koja je
harala u Crcheriei, da ga ne bi uznemirivali i smetali. Jordan je radi toga mislio, da sve dobro
napreduje, a inae nije bio kadar da opaa stvari, koje se oko njega zbivaju i da se za njih zanima,
budui da se obino zatvarao u svoj laboratorij, zaokupljen svojim poslom, radi kojeg je jedino
ivio. I ovo jutro poeo je vrlo rano raditi, hotei nainiti zadnje pokuse, budui da se vrlo dobro
osjeao, a i duh mu je bio sasvim svje. Ali ti su pokusi potpuno zatajili, jer se Jordan namjerio na
neku nepredvienu smetnju, na neznatnu pogrjeku u raunu, proputenu sitnicu, koja je oborila i
odgodila na neodreeno vrijeme traeno rjeenje za njegove elektrine pei.
To je bila katastrofa, opet je toliko neproduktivno radio, a koliko je jo potrebno nanovo raditi.
Jordan se ponovno zamotao svojim pokrivaima i protegnuo u naslonjau, u kojem je proveo toliko
sati, zagledavi se u prazninu puste sobe, kad je unila njegova sestra. Kad ju je ugledao tako blijedu
i poraenu, jako se uznemirio, on, koji je mirna ela doekao, kad je njegov pokus zatajio, kao
ovjek kojega nita ne moe obeshrabriti.
- ta ti je, drago dijete? Jesi li bolesna?
Njeno priznanje nije ju nimalo dovodilo u nepriliku, ona mu se povjerila bez oklijevanja, dok joj
je iz srca provalio jecaj:
- Oh dragi brate, ja ljubim Luku, a on me ne ljubi. Ja sam tako nesretna.
I sada mu je Soeurette ispriala na jednostavan i naivan nain itavu historiju, kako je vidjela da
Josine izlazi od Luke, kako joj je to prouzroilo stranu bol, pa je dotrala k njemu, da je on utjei
i izlijei. Ona ljubi Luku, a on joj ne uzvraa ljubav. Jordan ju je zaprepaeno sluao, kao da mu
pripovijeda o nekoj stranoj i neoekivanoj katastrofi.
- Ti ljubi Luku, ti ljubi Luku!
Ljubav, emu ljubav?
Ljubav kod ove njegove, sestre, koju je on oboavao i u kojoj je uvijek gledao drugoga sebe,
zaprepastila ga je. On nije nikada ni sanjao, da bi Soeurette mogla ljubiti i da bi bila radi toga
nesretna. Za njega je to bio osjeaj, koji nije poznavao, svijet u koji jo nikad nije bio zaao. Sam je

bio tako nevin i potpuno neiskusan u tim stvarima, da se nije mogao snai.
- Oh, reci mi, brate, zato Luka ljubi onu Josine, zato on ne ljubi mene?
Savila mu je ruke oko vrata, glavu je naslonila na njegovo rame i jecala je tako neutjeno, da je
Jordan ve oajavao. ta da joj kae, kako da je poui i utjei?
- Ja ne znam, draga sestrice, ne znam. Luka bez sumnje zato ljubi Josine, jer je ljubi. Ne moe
biti drugog razjanjenja... On bi te ljubio, da te je bio zavolio prvu.
Tako je upravo i bilo. Luka je ljubio Josine zato, to je ona bila sama zaljubljena, draesna i
podatna, susreo ju je u patnjama i ona je probudila u njegovu srcu sve njene osjeaje. A osim toga
Josine je bila lijepa, proeta boanskom strasti, ona mu je pruala svoje primamljivo i plodno tijelo,
koje uvijek iznova preporaa svijet.
- Ali, brate, on me je upoznao prije nje, zato mene nije prvo zavolio?
Jordan, kojeg su ova precizna pitanja stavljala u sve veu nepriliku, uzbueno je traio i
napokon naao, u svojoj naivnosti, njean i dobar odgovor:
- Moda zato, jer je doao u nau kuu kao prijatelj i kao brat. On je postao tvojim bratom.
Jordan ju je gledao, i nije joj rekao istu istinu, videi kako je ona krhka i slaba, slina njemu sa
svojim neznatnim, njenim tijelom. Soeurette nije bila stvorena za ljubav, bila je tako blijeda, uvijek
obuena u crno, izgledala je vrlo njeno i dobroudno, ali ujedno i tako alosno, kao to izgledaju svi
utljivi i portvovni ljudi. Soeurette sigurno nije bila za Luku nikada nita drugo, nego prijateljica,
inteligentna, plemenita i sretna da moe initi dobro.
- Ti e razumjeti, draga sestrice, kad je on postao tvojim bratom kao to sam ja, ne moe te ljubiti
takvom ljubavi, kakvom ljubi Josine. To mu nije nikad palo na pamet. Ali usprkos svemu tome, on te
voli vie od ijedne druge, on te voli toliko, koliko te i ja volim.
Ove rijei uzbunile su Soeuretteu. Njezino bijedno i zaljubljeno bie protivilo se tim razlozima, i
ona je kriknula, briznuvi jo jae u pla:
- Ne, ne! On me ne ljubi vie nego ikoju drugu, on me uope ne ljubi. Ne znai ljubiti enu, ako je
voli kao brat, to nije za mene nikakova utjeha i ja jako trpim radi toga, jer vidim da je on za mene
izgubljen. Dosad nijesam nita znala o tim stvarima, ali sada mi sve to postaje jasno, kad osjeam
kako umirem.
Jordan se uzrujao isto onako kao i ona, zadravajui suze, koje su mu navrle na oi.
- Mala moja sestrice, draga sestrice, ti me neogranieno mui, budi pametna, jo e oboliti, ako
se tako prepusti tuzi. Ne prepoznajem te vie, tebe, tako pametnu sestricu, koja je uvijek dosada
shvaala, da se samo vrsti duh moe oprijeti jadima ivota.
I Jordan je pokuao, da je urazumi.
- Zar ne, ti nema Luki nita predbaciti?
- O, ne, ne, nita. On je uvijek sa mnom tako srdaan i iskren. Mi smo jako dobri prijatelji.
- Vidi dakle! On te voli, koliko te samo moe voljeti, i ti nema prava, da se na njega ljuti.
- Ali ja se ne ljutim! Ne mrzim nikoga, ja samo tako strano trpim!
Opet je zajecala, ponovno ju je obuzeo novi val alosti i iz nje se otrgnuo ponovljeni krik:
- Zato me on ne ljubi? Zato me ne ljubi?
- Ako te on ne ljubi onako, kako bi ti eljela, to je radi toga, to te dovoljno ne pozna. Ne, on te
ne pozna, kako te ja poznam, on ne zna, da si ti najbolja, najslaa, najportvovnija i
najzaljubljenija djevojka. Ti bi mu mogla biti pratilica, pomonica, ona koja olakava i zaslauje
ivot. Ali dola je jedna druga sa svojom ljepotom, i ona je tako silno djelovala na njega, da je on

poao za njom, a da nije vidio tebe, koja ga ljubi... I ti se mora pokoriti svojoj sudbini.
Jordan ju je uzeo u naruaj i ljubio joj je kosu. Ali Soeurette se jo uvijek otimala.
- Ne, ne, ja to ne mogu!
- Da, ti e se odrei, ti si predobra i prepametna, a da se ne bi odrekla... I s vremenom ti e ga
zaboraviti.
- O to ne, nikada!
- Dobro, ja imam krivo, ja ne zahtijevam, da zaboravi, sauvaj sjeanje u tvojem srcu, pa nitko
drugi osim tebe ne e radi toga trpjeti... Ali ja zahtijevam od tebe da se odrekne, jer ja dobro znam
da to lei u tvojoj prirodi i da si ti sposobna za odricanje, za rtvovanje ... Pomisli samo na
sve strahote, koje bi nastale, kad bi ti progovorila, kad bi se pobunila. Tada bi ti razorila na ivot,
unitila bi naa djela, i jo bi tisuu puta vie patila. Ona ga prekide zadrhtavi:
Neka se ivot razori, neka se unite djela! Ja bih tada dobila bar neku zadovoljtinu.. Runo
je, brate, da mi ovako govori. Ti si egoista.
- Egoista, zato jer mislim samo na tebe, oboavana sestrice! Samo alost ogorava, u ovaj
as, tvoje dobro srce. Ali kako bi te kasnije pekla savjest, kad bih te ja pustio, da sve razori. Ti ne
bi mogla vie ivjeti, kad bi vidjela ruevine, koje si ti prouzrokovala... Ti e se predati sudbini,
siromano malo srdace, i tvoja e se srea sastojati u odricanju i istoj njenosti.
Suze su ga guile, sada su obadvoje zajedno jecali. Taj razgovor izmeu ovog brata i ove sestre,
koji su bili tako naivni, i tako njeni, bio je proet vanrednom bratskom ljubavi. I Jordan je
ponavljao, s puno neograniene samilosti, njenosti i ljubavi:
- Ti e se odrei, ti e se odrei.
Sourette se jo bunila, ali je ve podlegla i plakala je kao siromano, povrijeeno dijete, koje trai
da mu se utia bol.
- O ne, ja hou da trpim... Ja se ne mogu, ja se ne mogu odrei.
Luka je trebao taj dan dorukovati s braom Jordan, i kad je oko pola dvanaest doao u laboratorij,
naao ih je jo uzbuene i krvavih oiju. Ali on je sam bio tako oajan i tako utuen, da nije
nita opazio. Rastanak sa Josineom i ona neumoljiva potreba da se rastanu ispunila ga je groznim
oajanjem. Kad su mu otrgli ljubav, ljubav, za koju je mislio da mu je potrebna u njegovoj misiji,
inilo mu se, kao da su mu oduzeli zadnju snagu. Ako ne spasi Josineu, nikada ne e moi od bijede
spasiti puk, za koji bi dao i svoje srce. I otkada je ustao iz kreveta, nesavladivo su se ispreile pred
njega sve smetnje, koje su mu stajale na putu. Vidio je pred sobom crnu sliku, kako propada
Crcherie, kako je ve izgubljena i mislio je, da mora lud biti, ako se jo nada spasenju. Tamo su se
ljudi izjedali, meu njima se nije mogla udomaiti bratska ljubav, sve ljudske nesree kao da su se
ujedinile protiv njegova djela. Jednim udarcem izgubio je svu vjeru i proivljavao je najstraniju
krizu klonulosti duha, koju nikad dotle nije poznavao. Heroj se u njemu pokolebao, poveavi zlo, i
on je bio blizu da napusti svoj posao, jer je drao, da je neizbjeiva skora propast.
Soeurette je opazila njegovu potitenost, pa se, kako je bila boanski dobra, jako zabrinula za
njega: - Jeste li bolesni, dragi prijatelju?
- Zaista ne utim se odvie dobro. itavo jutro bilo mi je grozno... Otkako sam ustao, imao
sam same neugodnosti.
Ona nije dalje pitala, nego ga je gledala nemirom, koji je neprestano rastao, pitajui se u em se
sastojala njegova alost, kad je zaljubljen i kad ga ljubi ona, koju je on volio. Da sakrije preveliko
uzbuenje, koje ju je snalo, sjela je za mali pisai sto i pretvarala se, kao da ispisuje biljeke za

svog brata; dok se je Jordan sav iznemogao ispruio u naslonjau.

- Dakle, dragi Luka, ree on, - mi ne vrijedimo mnogo, ni ti, ni ja, ni drugi. Kad sam danas
ustao, bio sam dosta jak, ali sam doivio toliko neugodnosti, da sam sada sav uniten.
Luka se mrka lica neko vrijeme etao, a da nije izustio nijednu rije. Iao je gore, dolje
zaustavljajui se par puta pred velikim prozorom i gledajui Crcherieu, taj grad koji je rastao i iji
su se krovovi pruali pred njegovim oima. Zatim nije mogao zadrati svoje oajanje, pa je
progovorio:
- Moj prijatelju, napokon vam moram sve rei... Nijesam vas htio smetati u vaem istraivanju,
pa sam vam sakrivao, da nai poslovi u Crcheriei vrlo zlo stoje. Nai radnici nas ostavljaju,
meu njima vladaju razdori i bune, radi vjenih nesporazuma, egoizma i mrnje, itav Beauclair se
buni protiv nas, trgovci, a i sami radnici, koje mi smetamo u njihovim navikama, tako nam
oteavaju ivot, da je na poloaj iz dana u dan opasniji... Ne znam, da li su ba danas stvari tako
loe, ali je sigurno, da mi se danas ini, kao da je nae poduzee beznadno. Drim, da smo izgubljeni,
i ne mogu vam dulje sakrivati katastrofu, kojoj se pribliavamo.
Jordan ga je zaueno sluao. Uostalom on je ostao potpuno miran, dapae se neznatno nasmijeio.
- Ne pretjerujete li malo, prijatelju?
- Uzmimo, da pretjerujem i da nam propast jo nije pred vratima... Ali smatrao bih se nepotenim
ovjekom, kad vas ne bih obavijestio da se jako bojim, da emo skoro propasti. Kad sam od vas
zatraio va posjed i va novac, s namjerom da oivotvorim socijalno blagostanje, o kojem sam
toliko sanjao, obeao sam vam nesamo veliko, plemenito i vas dostojno poduzee, nego i dobar
posao. A sad vam moram rei, da sam vas prevario i da e va novac sasvim propasti. Pa kako
me onda ne bi toliko grizla savjest?
Jordan je napravio pokret rukom, kao da je htio da ga prekine i da mu kae, da ovdje ne igra
ulogu novac. Ali Luka je nastavio:
- Ne radi se samo o znatnim svotama, koje je ve poduzee progutalo, nego su svaki dan
potrebne nove sume, da se produlji borba. Ali ja se vie ne usuujem da ih od vas traim, jer ako se
ja sam hou da rtvujem, nemam prava da vas i vau sestru povlaim u moju propast.
I Luka se nemono sruio na stolac, noge su mu otkazale slubu, izgledao je kao ubijen, dok
je Soeurette, vrlo blijeda, ostala silno uzbuena kraj pisaeg stola gledajui tupo obadva ovjeka.
- Dakle zaista stoje stvari tako loe - zapitao je Jordan svojim mirnim glasom? - Vaa ideja bila je
vrlo dobra i vi ste me potpuno pridobili za nju... Ja vam nijesam zatajio, da me ne zanimaju svi
ti politiki i socijalni pokuaji, budui da sam bio uvjeren, da je samo znanost revolucionarna i da e
samo ona izvriti razvoj budunosti, privodei ovjeka istoj istini i pravednosti... Ali vaa
solidarnost bila je tako lijepa! esto sam gledao sa zanimanjem kroz ovaj prozor poslije mog
viesatnog rada, kako napreduje va grad. To me je zabavljalo, pa sam se zarekao, da u za njega
raditi i da e jednog dana elektricitet biti njegova velika sila, njegova marljiva suradnica i
dobroiniteljka ... Moramo li dakle sve to napustiti?
Luki se opet oteo krik skrajnjeg oajanja:
- Moja energija je na kraju, ne osjeam vie sraanosti, sva moja nada je razorena. Sve je
svreno, pa sam vam doao rei, da se odriem radije svega, nego da od vas zatraim novu rtvu...
Kaite, dragi prijatelju, da li biste se usudili dati mi toliko novaca, koliko nam je jo potrebno, i da li
bih ja mogao biti toliko drzak, da ga od vas zatraim?
Nikada nije izbio iz ovjejeg srca tako ganutljiv i oajan krik. To bijae opasan i tuan as, koji

dobro poznaju svi heroji, svi apostoli, as, u kojem nestaju sve ari posla, misija potamnjuje i djelo
izgleda nemogue. To je prolazno uzmicanje, kukaviluk jednog asa, kad je patnja strahovita i
nepodnosiva.
Jordan se nanovo nasmijeio svojim blagim smijekom. On nije odmah odgovorio na pitanje koje
mu je postavio Luka, koje se je ticalo velikih svota novaca, to su jo bile potrebne. Povukao je
pokrivae na svoje slabe udove takvom kretnjom, kao da mu je zima. Zatim je njeno rekao:
- Predstavite si, dragi prijatelju, da ni ja ba nijesam zadovoljan. Ovo jutro doivio sam pravu
katastrofu ... Vi znate, da sam ve mislio, kako sam pronaao sredstvo, pomou koga u moi da
prenosim elektrinu struju uz vrlo nisku cijenu i bez ikakvog gubitka na njezinoj snazi. Ali prevario
sam se i vie nita ne drim do onoga do ega sam prije drao. Danas sam uinio radi kontrole jedan
pokus, koji je potpuno zatajio i sada sam uvjeren, da moram sve iznova zapoeti. Moj rad od
nekoliko godina bio je uzaludan... Vi ete razumjeti, kako je to strano, kad se naie na poraz, a ve
se mislilo da je pobjeda sigurna.
Soeurette se okrenula prema bratu, duboko potresena tim neuspjehom, za koji jo nije ni znala. Pa i
Luka je zaboravio svoju vlastitu bol i pruio je prema njemu ruke pun saaljenja i bratske simpatije.
Jordan je ostao potpuno miran, samo ga je od preoptereenog rada tresla uobiajena groznica.
- ta ete sada raditi, zapita Luka?
- ta u raditi, dragi prijatelju? Pa opet u se prihvatiti posla... Sutra u poeti sve iznova, kad je
sve ono, to sam dosad uinio, beskorisno. Stvar je vrlo jednostavna, kad je oito da ne mogu
drugaije raditi... Razumijte me! Nikad se ne ostavlja zapoeto djelo! Makar trebalo za nj
dvadeset, trideset godina, makar i itav ivot, sve se rtvuje. Ako se ovjek prevari, vraa se natrag,
poinje se uvijek nanovo i prelazi opet onaj isti put, koji se je ve proao. Zapreke i smetnje su samo
stanice, nepredviene potekoe na tom naem putu... Svako djelo je kao dijete kojega je ivot svet,
pa je zloin, ako ga se ne dovede do kraja. Ono je naa krv i mi nemamo prava prekidati njegovo
postajanje, moramo mu dati svu nau snagu, nau duu, nae tijelo i na duh. I mi moramo biti isto
onako pripravni, da umremo za nae djelo, ako to ono od nas zahtijeva, kao to je majka pripravna
rtvovati svoj ivot da spasi svoje dijete. Ako nas djelo nije stajalo ivota, ako ga ugledamo pred
sobom dovreno, ivo i jako, tada nam preostaje opet samo jedno: zapoeti opet novo djelo, nikada
se ne zaustavljajui, i tako moramo initi uvijek, ostvarujui jedno djelo za drugim, dokle god smo za
to sposobni.
Izgledalo je kao da je postao velik i jak, kao da vjeruje u ljudsku snagu protiv svih
malodunosti, siguran u pobjedu, ako upotrijebi za nju sve svoje snage do zadnjeg kucaja svoga srca.
I Luka, koji ga je sluao, osjeao je, kao da mu dolazi struja nesavladive energije od tog tako slabog
ovjeka.
- Rad, rad, nastavi Jordan, - nema vee moi od rada. Kad se vjeruje u rad, onda ga ne moe
nita pobijediti. A tako je lako stvoriti itav jedan svijet: treba samo svaki dan raditi, i dodavati po
jedan kameni onom kamenju, koje je ve postavljeno, treba se penjati tako visoko, koliko doputa
ivot, bez urbe, tono upotrebljavajui tjelesne i duevne sposobnosti, kojima se raspolae. Zato
da sumnjamo u sutranji dan, kad ga sami pripravljamo dananjim radom? to danas posijemo, to
emo sutra eti... Ah! Rad je plemenit, rad je stvoritelj i spasitelj, on je moj ivot, moja jedina svrha
ivota!
Njegov se pogled izgubio u daljini, izgledalo je kao da sam sebi govori pjevajui himnu radu, koja
je uvijek dolazila iz njegovih ustiju, kad se je jako uzbudio. I opet je govorio o tom, kako ga je

rad uvijek tjeio i hrabrio. On ivi jo samo radi toga, jer je svom ivotu postavio zadau, prema
kojoj je uredio sve svoje funkcije. Uvjeren je da ne e prije umrijeti, dok ne bude njegov posao
zavren. Tkogod se sasvim posveti radu, nalazi u njemu vou, potporu, pa i regulator za samo srce,
koje mu bije u grudima. Tako ivot postie svoju svrhu, zdravlje se popravlja, dobiva se potpuna
ravnotea iz koje se raa jedina ljudska radost, koja proizlazi iz savjesno zavrenog posla. On,
bolestan ovjek, nije nikada uao u svoj laboratorij, a da nije osjetio olakanje. Koliko puta je poeo
raditi bolesna tijela i plaljiva srca; i svaki puta izlijeio ga je rad. Neodlunost i klonulost duha
dolazile su mu samo u asovima lijenosti. Rad je uzdizao svog stvoritelja, on je postajao za njega
koban i unitavao ga je samo onda, kad ga se sam odricao.
Okrenuvi se naglo prema Luki, Jordan je zavrio govor svojim lijepim smijekom:
- Vidite, dragi prijatelju, ako ete pustiti Crecherieu da umre, umrijet ete i vi s njom. Rad je
na ivot i mi moramo ivjeti, dok ne svrimo ono, to smo poduzeli.
Luka se podigao, bio je silno oduevljen. To, to je upravo uo, taj prizor vjere u rad, ta strasna
ljubav za radom, podigla je u njemu junako nadahnue, vratila mu je opet svu vjeru i svu snagu.
Uvijek, u asovima umora i sumnje, trebao je potrati svom prijatelju, da nae izgubljenu energiju u
miru i sigurnosti koja je izbijala iz njegova bijednog tijela. Svaki puta djelovao bi ar, svjea snaga
ispunila bi mu srce i on bi se nestrpljivo bacao u novu borbu.
- Da! - uzvikne Luka, - vi imate pravo, ja sam kukavica, i stidim se da sam oajavao. Ljudska srea
lei u slavljenju, preustrojstvu spasonosnog rada. Rad e biti osnovatelj naega grada... Ali ta e biti
s novcem, s tim velikim iznosima, koje jo treba staviti na kocku!
Jordan, iscrpljen arom, koji je uloio u svoj govor, jae je zamotao svoja mrava ramena. Zatim je
teko diui tiho rekao:
- Dati u vam taj novac... Bit emo tedljiviji, pa emo uvijek imati dosta za ivot. Vi dobro znate,
da mi trebamo malo, neto mlijeka, jaja i voa. Samo ako budem mogao platiti trokove za
moje pokuse, sve ostalo e se urediti.
Luka ga je zgrabio za obje ruke, koje mu je Jordan duboko uzbuen stisnuo.
- Prijatelju, dobri moj prijatelju... Ali, vaa sestra, zar i nju da unitimo?
- To je istina, - ree Jordan, - mi smo zaboravili na Soeuretteu.
Oni su se okrenuli prema njoj. Soeurette je tiho plakala. Ona se nije maknula sa svojeg mjesta
kraj pisaeg stola, naslonila se na oba lakta, pokrivi lice rukama. Po obrazima curile su joj guste
suze, koje su umirile njezino bijedno, izmueno i okrvavljeno srce. I nju je sve ovo, to je ula, do
sri potreslo i uzbudilo. Sve to je njezin brat govorio Luki, odjekivalo je u njoj jednakom snagom.
Ova potreba za radom, ovo odricanje radi rada, zar ne moe ona tako shvatiti ivot i proivjeti ga
asno do svretka, radi to vie harmonije? I ona bi sigurno, kao i Luka, izgledala sebi zla i kukavica,
kad bi spreavala djelo, kad mu se ne bi rtvovala, sve do samozataje. U njezinu veliku, jednostavnu
i plemenitu duu povratila se sranost.
Ona se podigla, zagrlila je svog brata, glavu je ostavila na njegovim prsima i apnula mu tiho
u uho:
- Hvala ti!... Ti si me izlijeio, ja u se rtvovati.
Meutim se Luka poeo iznova kretati, nije mogao izdrati na jednom mjestu. Opet se povratio k
prozoru gledajui, kako se blista veliko, plavo nebo nad krovovima Crcherie. Zatim okrenuvi
se, opet je ponovio svoj krik:
- Oni ne vole! I onog dana, kada budu voljeli, sve e biti plodnije, i sve e pobjedonosno

uspijevati pod suncem!

Soeurette, koja mu se srdano pribliila, rekla je svladavajui zadnje drhtaje svojeg ranjenog srca:
- Treba ljubiti, a da se ne rauna na to, da budemo ljubljeni, jer djelo moe nastati samo
pomou nesebine ljubavi za druge.
Ove rijei, to ih je izreklo stvorenje, koje se posve rtvovalo iz jedine radosti, to se moe
predati, pale su u velikoj tiini, od koje ovjeka prolaze srsi. Vie nijesu govorili, sve troje,
ujedinjeni bratstvom, promatrali su u daljinu, meu zelenilom, novi grad pravednosti i sree koji e
pomalo rasprostraniti svoje krovove u nedogled, sada, kad je sjeme ljubavi bilo posijano.

IV
Od toga vremena je Luka, graditelj i osniva grada, bio opet naao sebe, ponovo je bio ispunjen
voljom za rad, i njega su opet sluali i ljudi i kamenje. S vjerom u njegovu misiju vratila mu se i
snaga i vedrina due. Bio je vrlo veseo i vodio je pobjednikom radosti borbu Crcherie protiv
Pakla, osvajao je malo po malo i ljude i stvari, zahvaljujui ljubavi i srei, koja se oko njega
razvijala. Osnutak novoga grada trebao mu je vratiti Josine. S njom bi bili spaeni svi bijednici na
itavoj zemlji. U to je polagao svu svoju nadu i, proet ljubavlju, radio je za ljubav, siguran u
pobjedu.
Jednog lijepog dana, kad je nebo bilo sasvim plavo, naiao je na prizor, koji ga je jo vie
razveselio i napunio mu je srce njenou i nadom. Upravo je pregledavao zgrade koje su pripadale
tvornici, elei, da sve sam nadzire, kad ga je iznenadio vedri razgovor i ivahan smijeh, koji je
dolazio iz jednoga kuta, na podnoju nagiba Monts Bleusesa, gdje je jedan zid dijelio zemljite
Crcherie od Pakla. On se tiho pribliio, htijui sve vidjeti, a da sam ne bude vien, kad ugleda
draestan prizor. Jedna eta djece, upravo se poela slobodno igrati na suncu, bacajui se bratskom
nevinosti na zemlju.
S ove strane zida nalazio se Nanet, koji je dnevno dolazio svojim prijateljima u Crcherieu sa
Lucienom i Antoinetteom Bonnaire, koje je sigurno namamio i zaveo u straan lov na gutere. Sve
troje, dignute glave, smijali su se i vikali, dok su se i ostala djeca s druge strane zida, koju Luka nije
mogao vidjeti, smijala i buala. On je odmah otkrio, da je Nise Delaveau pozvala k sebi na
doruak male goste i da su se ba u vrtu igrali, pa su dotrali na poziv druge djece, eljni da se vide,
ujedine i da se zajedno bolje igraju. Naalost su vrata, koja su se prije ovdje nalazila, bila zazidana,
kad se beskorisnim psovanjem i karanjem nije postiglo, da se djeca sprijee u meusobnom
posjeivanju.
Delaveauovi su ih kanjavali i izriito su im branili, da ne smiju ii do kraja vrta. A u Crcherieu
su im stavili do znanja, da e imati neugodnu pustolovinu, karanje, a moda i proces, ako budu
dolazili preko zida. Ali oni su i dalje nastavili prelaziti prijeko k nevinoj djeici, kao da ih je na to
poticala neka nepoznata sila, da e u budunosti biti svi ravnopravni. Nijesu se dali zadrati da se
ne pomijeaju, ne sjedine, ne pobrate u potpunom zaboravljanju mrnje i klasnih borba.
I sada su odzvanjali veseli, isti i kristalni glasii, slini urliku eva.
- Ah, to si ti Nise, zdravo!
- Zdravo Nanet! Zar si sam?
- O ne, ne, sa mnom su Lucien i Antoinette! A jesi li ti sama Nise?
- Nisam. Sa mnom su Louise i Paul!... Zdravo, zdravo Nanet!
- Zdravo, zdravo, Nise!
I taj zdravo opetovao se bez prestanka. Smijeh se orio, jer im je bilo smijeno to razgovaraju,
a da se ne vide, pa im je izgledalo kao da njihovi glasovi dolaze s neba.
- Nise, da li si jo uvijek ovdje?
- Dabome, da sam tu!
- Sluaj Nise, zar ne e doi ovamo?

- Kako da doem, Nanet, kad su vrata zazidana?

- Preskoi, Nise, preskoi!
- Nanet, dragi Nanet, preskoi ti!
I najednom, kao u mahnitosti, sve estoro zavikne:
- Preskoi, preskoi! skaui visoko pred zidom, kao da su se nadali, da e se moi vidjeti, ako
budu dosta visoko skoili. Okretali su se, plesali su, naklanjali su se prema ovom neumoljivom zidu,
igrali su se, kao da se kroza nj vide s djetinjskom snagom fantazije, koja prebrouje sve zapreke.
Zatim se ponovio jasan pijev frule.
- Zna ta, Nise?
- Ne znam, Nanet.
- Ja u se popeti na zid, Nise, i povui u te za ramena, da te dopremim ovamo.
- Sjajno, Nanet! Brzo se popni!
Nanet je bio odmah na zidu, puui rukama i nogama okretnou make. I tamo gore, zajahavi kao
da je na konju, izgledao je tako smijeno sa svojom okruglom glavom, velikim plavim oima
i razbaruenom plavom kosom. Ve je bio star etrnaest godina, ali je ostao malen, vrstih plea,
nasmijeena i odluna izgleda.
- Lucien! Antoinette! Pazite da tko moda ne dolazi!
I nagnuvi se u vrt Delaveauovih, ponosan da je situacija u njegovim rukama i da vidi obje
strane, vikne:
- Popni se, Nise, pomoi u ti.
- Ne, ne, ja ne u prva, Nanet! Ja u ovdje uvati strau.
- Dakle tko e prvi, Nise?
- ekaj malo Nanet, Paul e prvi, budi na oprezu, tu je drvena reetka. On e pokuati da li e
se skrhati.
Zavladala je tiina. ula se samo kripa starog drveta pomijeana priguenim smijehom. Luka je
premiljavao, bi li uspostavio red, pa da raspri obje drube kao vrapce, iznenaene pod krovom.
Koliko puta je on sam grdio tu djecu, iz straha, da jednom ne svre njihovi sastanci tekim
svaama. Ali to sve je bilo tako draesno, to djetinjstvo, ova sranost i jakost, da se opet sastanu
usprkos svih borba. Htio je jo neko vrijeme gledati, a onda strogo da nastupi.
Odjeknuo je krik pobjede i Faulova glava pokazala se na zidu, Nanet ga podigne i spusti ga na
drugu stranu u ruke Lucinea i Antoinette. Paul, premda mu je ve prolo etrnaest godina, nije bio
teak, bio je slabunjav i njean, lijepi plavi djeak, vrlo dobar, vrlo njean s lijepim i mudrim oima.
Jedva to je s ovu stranu zida pao u naruaj Antoinette, zagrlio ju je, poto ju je dobro poznavao.
Osim toga je Paul volio biti kraj nje, budui da je ona bila lijepa i velika za svojih dvanaest godina, a
i puna drai.
- No, Paul je dolje, Nise! Tko e sada?
Ali Nise se javi uznemireno i tiho:
- uti, uti, Nanet! Neto se mie kod kokoinjca. Sakri se za zid, brzo, brzo!
Kad je minula opasnost, povikne:
- Pazi, Nanet, sada dolazi Louise, ja joj ve pomaem!
I malo zatim zaista se ukazala glava Louise, kao glavica kozice s crnim, malo kosim oima, tankim
nosom, iljastom bradom, ivahna i vesela. Premda je imala istom jedanaest godina, bila je ve
skoro itava mala ena, svojeglava i samostalna i mnogo je uzrujavala svoje roditelje, dobre supruge

Mazzele, koji su bili zapanjeni, da je iz njihova mirnog sebeljublja mogla izrasti takva raskalaena
divljaka. Ona nije ekala da je Nanet prenese, nego je sama skoila i pala oko vrata Lucienu, kojeg
je oboavala, koji je bio najstariji od sviju, visok i jak, i premda je imao istom petnaest godina, bio
je ve skoro itav ovjek, i koji joj je vrlo vjeto i domiljato pravio posebne igrake.
- Broj dva je dolje, Nise! Sad preostaje jo samo ti, popni se brzo, kod bunara se opet neto mie!
Drvo zakripi, mora da se je skrhao itav komad reetke.
- Joj, Nanet, ne mogu! Louise je svojim nogama sve polomila i sruila na zemlju.
- ekaj, to nije nita, daj mi tvoje ruke, Nise, povui u te.
- Ne, ne, ne mogu! Gledaj, Nanet, koliko god se uzdiem, ipak sam jo uvijek premalena!
- Ali kad ti kaem da u te povui... Jo, jo, Ja u se sagnuti, a ti e se uzdii na prste. Hopla!
Vidi, da te vuem!
On je potrbuke leao na zidu i bilo je udo, da nije izgubio ravnoteu, jer se nije ni za to drao:
snanim okretom ruku dignuo je Nise i posjeo ju je kraj sebe. Ona je bila upavija nego inae i
izgledala je, sa svojom plavom glavom, kao malo rudasto janje, crvenih i uvijek nasmijanih ustaca, s
lijepim plavim oima. Njih dvoje je dobro pristajalo jedno uz drugo, Nise i njezin dobri drug Nanet,
oboje zlatno plavih kosa, koje su leprale na sve strane. Jedan as su ostali kao da jae na konju,
licem o lice, ponosni to se nalaze u zraku.
- Kako je Nanet jak! On me je sasvim sam dignuo.
- Ali i ti si se ljudski propela, Nise... Zna li, ja imam etrnaest godina?
- A ja imam jedanaest. Ali kai, zar ne izgleda, kao da sjedimo na konju, na vrlo visokom konju
od kamena.
- Sluaj, hoe li, Nise, da ustanem?
- Da, da, i ja u s tobom ustati.
Ali u vrtu se opet neto poelo micati, ovaj puta sa kuhinjske strane; njih dvoje je obuzela
strava, oni su se obuhvatili oko pasa i skotrljali se niza zid steui se svim silama jedno u naruaju
drugoga. Mogli su se ubiti, ali su ostali neozlijeeni, pa kad su osjetili vrsto tlo pod nogama, smijali
su se kao ludi i stali su se tamo igrati, sve se vie smijui, oarani svojim padom. Paul i Antoinette,
Lucien i Louise, ve su se zabavljali trei izmeu ikarja i sruenih stijena, koje su ovdje, na
podnoju Monts Bleusesa, pruale izvanredan zaklon.
Poto je Luka uvidio da je ve kasno, da ih izgrdi, tiho se udaljio, bez i najmanjeg uma. Budui da
ga nitko nije vidio, ne e se znati da je proao pored ovog prizora zamirivi oima. Ah! mila
djeica, kako su ona slijedila nagon svoje mladosti, veselei se pod slobodnim nebom, usprkos svih
zabrana! Oni su bili cvijet ivota, koji je dobro znao, za kakvu buduu etvu se je tako rascvjetao u
njima. Oni su moda nosili u sebi izmirenje razliitih drutvenih redova, budunost pravednosti i
mira. to njihovi oci nijesu mogli uiniti, uinit e oni, i jo vie e to uiniti njihova djeca,
zahvaljujui neprekidnom prodiranju razvitka, koji je kucao u njihovim ilama. I Luka, koji se
udaljivao sakrivajui se, da ih ne smeta, veselo se osmjehivao, kada ih je uo kako se ona smiju, ne
marei za potekoe, koje e naskoro imati, kad budu prelazili natrag preko zida. Nikada se dosad
nije tako pouzdao u sretnu budunost, nikada nije osjeao toliko sranosti za borbu do pobjede.
I dugo mjeseci trajala je ogorena borba bez ikakva milosra izmeu Crcherie i Pakla. Luka, koji
se ve u nekim asovima pokolebao i vjerovao da e brzo doi do propasti, uloio je svu svoju
snagu da odri Crcherieu. On je dobro znao, da ne e dulje vremena moi proiriti svoje podruje,
pa je nastojao, da makar nita ne izgubi od njega, i ve je veliki napredak bilo i to, da se ostane na

istoj visini i da se odri u ivotu, usprkos udaraca koji su padali sa svih strana, i koji su je htjeli
satrti. Ali kakvim golemim trudom, kakvom oduevljenom sranosti, vrio je on svoj posao! Mo
ideje dala mu je bez sumnje snagu apostola koji je stvarao udesa. Luka je bio svagdje u isti as,
bodrei radnike po dvoranama tvornice, uvrujui sve jae veze bratstva meu velikima i malima u
Opoj kui i bdijui nad dobrom upravom u skladitima. Dnevno se viao po sunanim ulicama
novoga grada, kako se ljupko igra sa djecom i smije sa enama, kao mladi otac ovoga maloga puka,
koji bijae njegov. Sve je nastajalo, raslo i udeavalo se na njegov mig, zahvaljujui njegovu geniju
stvaranja i plodnosti stvoritelja, ije su otvorene ruke rasipale dobro sjeme svagdje, kuda je
prolazio. A najvee udo bilo je, kako je osvojio radnike, meu koje se na neko vrijeme uvukao duh
nesloge i nezadovoljstva. Premda se Bonnaireovo miljenje jo uvijek razlikovalo od njegova, ipak
je Luka svojom srdanosti osvojio ovog vrlo dobrog i vrlo marljivog ovjeka, tako da je u njemu
naao najvjernijeg i najodanijeg pomonika, bez kojega sigurno opa stvar ne bi uspjela. Isto tako je
njegova silna ljubav proela i sve radnike, svi su se oni malo pomalo sakupljali i zbijali oko njega,
kad su uvidjeli kako je njean, kako je bratski raspoloen i kako on ivi samo za sreu drugih, siguran
da e jedino tako nai svoju vlastitu sreu. Svi stanovnici u Crcheriei postali su jedna velika
porodica, ija se veza sve vie uvrivala, jer su napokon svi shvatili, da se za svoju vlastitu sreu
radi onda, kada se radi za sreu sviju. Kroz est mjeseci nije ni jedan radnik ostavio tvornicu, pa ako
se oni, koji su otili, i nijesu jo povratili, oni, koji su ostali, podnosili su sve vee rtve, tako da
nijesu primali ukupnu svotu svojih prihoda, nego su ostavljali u blagajni poduzea jedan dio, i
osnovali rezervni fond, koji je tako postao znatan i jako je narastao. I u ovo kritino vrijeme sigurno
je samo ova solidarnost svih udruenih lanova, koji su se borili za ope djelo, spasila Crcherieu i
sprijeila da se ne srui radi grozne sebinosti i zavidnosti staroga Beauclaira. Rezervni fond, koji se
tako oprezno smiljeno sakupio i poveao, pruao je odlunu pomo u borbi. On je pomogao, da se
prebrode teki trenuci i omoguio, da se u vrijeme krize ne trai novac od opasnih lihvara. Njegovom
pomoi mogli su se dva puta nabaviti strojevi, koji su bili potrebni radi promjene naina
proizvodnje, pa su tako znatno smanjili prodajnu cijenu. Zatim su se pojavili jo neki sretni izgledi;
ba u to vrijeme izvodile su se velike radnje na mostovima, eljeznikim tranicama i ostalim
elinim graevinama, pa je bila potrebna velika koliina tranica, greda i okosnica. Dugi mir u
kojem je ivjela Evropa pogodovao je osobito miroljubivom i civilizatorskom razvoju eljezne
industrije. Jo nikada dosad nije u tolikoj mjeri prodrlo eljezo u sve grane ljudske djelatnosti. Time
se je poveala i koliina proizvodnje u Crcheriei, a da dobitak nije jako porastao, jer je Luka snizio
cijene, uvjeren, da se time osigurava budunost. On je jaao tvornicu mudro upravljajui, tedei
neprekidno, s namjerom da sakupi to vie novaca u rezervnoj blagajni, da im ne uzmanjka novana
pomo u vrijeme opasnosti; a predanost opoj stvari, solidarnost i odricanje radnika, koji su ustupali
jedan dio zarade udruenju, sve je to omoguilo, da se dan pobjede mogao oekivati bez velikih
stradanja.
U Paklu je izgledalo, kao da sve cvate, broj poslova nije se smanjio, jo se uvijek jednako
upravljalo s velikim uspjehom u proizvodnji bomba i topova. Ali sada je to samo tako bilo po
izgledu, i Delaveaua su poele snalaziti kadikad vrlo ozbiljne brige, koje nije htio priznati. S njim je
bio itav Reauclair, svi ugroeni graani i kapitalisti. Uostalom on je bio uvjeren da je s njim
istina, autoritet i snaga, pa da mu je tako osigurana konana pobjeda. Ali ipak su ga podilazile tajne
sumnje, uznemirivao se kadikad vrlo ozbiljno radi neprekidne djelatnosti Crcherie, kojoj je ve tri
mjeseca prorokovao propast. On nije mogao niti pomiljati, da se upusti u konkurenciju u trgovini

eljeza, elika, tranica i greda takve jakosti, kakve je proizvodila susjedna tvornica, pod
najsjajnijim uvjetima i vrlo jeftino. Ostali su mu samo fini predmeti od elika, vrlo precizno izraeni,
za koje je dobivao tri do etiri franka po kilogramu. Ali ti predmeti proizvodili su se i u dvjema
tvornicama, koje su se nalazile u oblinjem okrugu i koje su bile na dobrom glasu. One su mu jako
konkurirale, i Delaveau je osjeao, da je jedna od ovih triju tvornica suvina i radilo se je samo o
tom koje e dvije tvornice izjesti treu. Nije li moda Pakao osuen da iezne, kad je ve i onako
oslabljen od Crcherie?
Odsada ga je ta sumnja grizla, premda je podvostruio djelatnost i premda je prividno zadrao
potpuno vedro pouzdanje u dobar svretak, u najamni sistem, iji je on bio branilac. Ali jo vie nego
takmienje i sluajnosti industrijske borbe, ljutilo ga je to, to se on nije mogao osloniti ni na kakav
rezervni fond, koji bi mu omoguio, da se odupre oskudici i nepredvienim katastrofama. Ako nastupi
kriza, prekid rada, trajk ili makar samo jedna zla godina, to bi bila propast, jer tvornica ne bi imala
od ega ivjeti ekajui, dok poslovi opet oive. Ve je morao jednom pozajmiti tri stotine hiljada
franaka, za hitnu nabavku nekih novih sprava, iji su kamati teko opteretili godinji zakljuni raun.
A ta e biti onda, ako e uvijek iznova i iznova morati posuivati, dok konano ne zapadne u bezdan
dugova?
U to vrijeme pokuao je Delaveau opametiti Boisgelina. Kad je on bio pristao da mu povjeri
ostatak svojega imutka, Delaveau mu je obeao, ako kupi Pakao, da e mu uloeni novac nositi velike
kamate, pa e tako moi nastaviti svoj raskoan ivot. Ali kad su se pokazale potekoe, elio je
Delaveau, da bude Boisgelin malo uviavan i da smanji, barem na neko vrijeme, svoje potrebe s
time, da e ih sa sigurnou opet moi zadovoljavati i jo ih i proiriti, odmah im im se srea
ponovo nakloni. Da je Boisgelin pristao, da uzima iz poduzea samo polovinu dobitka, onda bi
Delaveau mogao osnovati taj tako uveni rezervni fond i Pakao bi slavodobitno prebrodio zle godine.
Ali Boisgelin je bio tvrdoglav, zahtijevao je sve, odbijajui da ita smanji svoj primitak i da ogranii
svoje trokove oko lova i svoga naina ivota, koji je bio sve skuplji. Dolo je takoer i do svaa
meu bratiima. U asu, kad je kapital prijetio, da ne e vie izbaciti oekivane kamate, kad roblje
rada, radnici, nisu vie bili u stanju da uzdravaju lijeninu u njegovoj raskoi, optuivao je vlasnik
tvornice svojeg upravitelja, da se ne dri obeanja, kad predlae potkresivanje njegove rente.
Delaveau je bio ljut i oajan radi ovog glupana, koji je otupio od pretjeranog uivanja, a on, jadnik,
nije jo uvijek ni sanjao, da bi iza lea njegova bratia-kicoa mogla stajati njegova ena Fernande,
da je ona razvratnica i lakomica i da je na njezine kaprice potroen sav taj golemi novac. U
Guerdacheu je bila sveanost za sveanosti. Fernade je tamo uivala u tako divnoj odmazdi za
prijanja vremena, tako se opijala svojim trijumfima, da joj se svaki zastoj u njezinu veselju inio
velikim gubitkom. Ona je sama hukala Boisgelina, govorei mu, da je njezin mu popustio u radu, da
tvornica ne daje tolike postotke, koliki bi se mogli iz nje izvui i da je jedini nain kojim se
Delaveaua moe potaknuti na rad taj, da se preoptereuje sve veim zahjevima u novcu. Delaveau, taj
ovjek pun samopouzdanja, nije se nikada povjeravao enama, makar to bila i njegova vlastita,
premda ju je toliko oboavao, pa tako Fernande nije bila upuena u pravo stanje stvari. Ona je
mislila, da treba neprestano ganjati svoga mua, sve pohlepno prodirati, da bi se sve postostruilo, ako hoe da se njezin san oivotvori i da se jednoga dana vrati u Pari s osvojenim milijunima.
Ali ipak jedne noi zaboravio se Delaveau pred Fernandeom. Oni su se vratili iz lova,
prireenoga u Guerdacheu, za vrijeme kojega je Fernande, kojoj je bila strast bezglavo juriti na
konju, nestala sa Boisgelinom. Navee je bila prireena velika gozba, i ve je prola pono, kad se

porodica na kolima dovezla u Pakao. Mlada ena bila je slomljena od umora, kao da ju je uhvatila
groznica od vatrenosti uitaka, koji su ispunjavali njezin ivot, urila se skinuti, lijepa u svojoj
zavodljivoj nagosti, zatim se je ispruila na postelji ispod pokrivaa; dok se njezin mu bez urbe i
po odreenom redu svlaio, etajui se po sobi vrlo ljuta i zabrinuta izgeda.
- Reci mi, - napokon je zapita, - nije li ti Boisgelin nita rekao, kad ste zajedno nestali?
Fernande, iznenaena, otvori oi, koje su se ve zaklapale.
- Ne, - odgovori mu ona, - nita zanimiva... ta bi mi trebao rei?
- Ah, - odgovori Delaveau, - mi smo se malo prije toga prepirali. On me je opet zatraio za konac
mjeseca deset tisua franaka. Ali ovaj puta sam ga odluno odbio, to je nemogue, to je ludost.
Ona je podigla glavu, a oi su joj se ponovno razbudile.
- Zato ludost?... Zato mu ne da tih deset tisua?
U stvari je to ona nagovorila Boisgelina, da zatrai te novce za kupnju elektrinog automobila, za
koji se ona arko zagrijala, budui da se u njemu moe voziti vrlo velikom, zapravo ludom brzinom.
- Zato ludost! - zavikne Delaveau, zaboravljajui se, - zato, jer e ova luda upropastiti
svojim vjeitim traenjem tvornicu. Mi emo propasti, ako se on ne rijei da smanji svoje trokove.
Zar nijesu lude te gozbe, koje on prireuje, ta njegova glupa tatina, da mu cijeli svijet ispranjuje
kesu!
Najednom je Fernande naglo sjela na stranjicu, njezino lice je problijedilo, dok je on postajao
sve povjerljiviji i nastavio govoriti u svojoj tvrdoj naivnosti slijepog supruga:
- Samo je jedna osoba razumna u Guerdacheu, a to je sirota Suzanne, jedina, koja se ne
zabavlja. Vrijedna je saaljenja, kad je uvijek tako snudena. Kad sam je danas preklinjao da djeluje
na svog supruga, odgovorila mi je, potiskujui suze, da se ona ne e apsolutno ni u ta mijeati.
Ovaj nespretan apel na zakonitu suprugu, na muenicu, tako dostojnu i tako veliku u svom
odricanju, ogorio je Fernandeu. Ali od svega toga najvie ju je potresla pomisao, da bi mogla biti u
opasnosti tvornica, taj izvor svih njezinih uitaka. Ta misao joj se neprestano vraala.
- Zato si rekao da emo propasti?... Mislila sam da posao napreduje vrlo dobro.
U njezinu pitanju bilo je toliko nestrpljivog gnjeva, da se Delaveauu opet vratilo nepovjerenje, on
se je pobojao, da mu ena ne povea bojazni koje on ni samome sebi nije htio priznati, pa je opet
zadrao u sebi svu istinu, koju joj je u svojoj srdbi skoro povjerio.
- Nema sumnje da poslovi vrlo dobro napreduju. Ali oni bi ili jo bolje, kad ne bi Boisgelin radi
rasipnog ivota koji provodi, neprestano praznio blagajnu. Kaem ti on je glup sa tim svojim
bijednim mozgom jednog kicoa!
Poto se Fernande umirila, iznova je legla s gipkim kretnjama svojega divnog tijela, tako njenog i
vitkog. Njezin mu bio je neotesan, brutalan i krt ovjek, koji je samo o tom sanjao, da izdaje
to manje mogue novaca, koji se nalaze u blagajni tvornice; i nezgrapne ale i krupne rijei
kojima je napastovao Boisgelina, bile su za nju indirektne navale, zbog kojih se osjeala lino
povrijeenom.
- Dragi moj, - zavrila je ona hladno, - nijesu svi za to stvoreni da zaglupljuju provodei
cijele dane u poslu, a oni, koji imaju novaca, imaju prava, da se naslauju po miloj volji i da uivaju
u svim slastima ovoga svijeta.
Delaveau se razljutio i htio joj je otro odgovoriti. Ali mu je uz veliki napor uspjelo da se umiri.
Zato da pokua razuvjeriti svoju enu? On je s njom postupao kao s razmaenim djetetom, putao joj
je da sve radi po svojoj miloj volji, a da se nije nikada ljutio na njezine pogrjeke, koje bi kod

drugih tako jako osuivao. On uope nije vidio kakvim razvratnim ivotom ona ivi, jer je bio za
njom lud i jer je ona bila dragocjenost koju je htio imati u svojim rukama, otvrdnulim od tekoga
rada. On je nije nikad tako ljubio i elio kao u one veeri, kad bi se vraao iza tekoga rada
provedenoga u zaguljivom dimu, u crnim i zaglunim radionicama Pakla, i kad ju je nalazio u krevetu
divnu i arobnu, kako iri oko sebe miris koji opija. Ona je za njega uvijek ostala predmetom njegova
divljenja, njegova oboavanja, idol kojeg je uvao, pred kojim se je odricao svakog dostojanstva i
zdravog razuma, u koji se nije usuivao ni za trenutak da posumnja.
Nastala je tiina, Delaveau je legao u krevet, a da nije utrnuo elektrinu svjetiljku koja je stajala
na nonom ormariu. Kratko vrijeme leao je nepomino, otvorenih oiju. Neposredno do sebe
osjeao je toplinu i prodiran miris enske puti, vidio je svileno-mekanu kou golih ruku i nagih
grudiju meu ipkama. Ali Fernande je ve zadrijemala, oi su joj bile zaklopljene, njezino lijepo
lice poblijedjelo je od velikog umora i ono je bilo sada jo zavodljivije, usred valova rasputene
kose.
Njezin mu okrenuo se i poljubio jedan neposluni pram kose iznad uha. Meutim, kako se ona
nije maknula, mislio je, da se srdi, pa se htio s njom pomiriti, pokazujui joj da razumije slabosti i
potrebe za raskoi.
- Boe moj, jo u mu dati tih deset tisua franaka, ako toliko eli imati automobil. Sve to sam
govorio protiv toga, bilo je samo iz opreznosti... Danas je lov bio vrlo lijep.
Ona nije jo uvijek nita odgovorila. Iz njezinih, malo otvorenih, crvenih usnica, meu kojima su
se vidjeli sjajni i vrsti zubi, izlazio je topao i pravilan dah, dok su joj se ruiasti vrci grudiju
podizali slabo drhui, kao da joj je od duge ljubavne klonulosti ponestalo daha. Ona je spavala
iznurena, polunaga, zbacivi sa sebe jedan kraj od pokrivaa, kao da se je trijeznila od opojnosti
uitaka prologa dana.
- Fernande, Fernande! - zvao ju je tiho Delaveau dodirnuvi je novim poljupcem.
Pa kad je uvidio, da je zaista zaspala, on je odustao od daljih pokuaja i okanio se je.
- Dakle, laku no, Fernande!
Poto je utrnuo svjetiljku, legao je na lea. Ali nije mogao zaspati, san mu nije dolazio na oi i on
je buljio u tminu oko sebe. Bio je kao u groznici, nije mogao spavati kraj ove tako tople i mirisave
enske puti, opet ga je uhvatio strah i nespokojstvo, koje mu je prouzroila kriza kroz koju je
prolazila tvornica. I u tom jadnom stanju bdijenja, pogoravale su se potekoe, i on nikad jo nije
tako otvoreno i u tako mranim bojama gledao u budunost. Jasno je vidio uzrok propasti, koju e
prouzroiti ova mahnitost za nasladama, ova luda i bolesna elja, da se to bre potrati mukom
steeni novac. Sigurno je postojala negdje neka provalija, u koju je tekao sav taj novac, neka uasna
rana, koja je troila sve zdravlje i sav dobitak od posla. On, koji je bio sam sa sobom na istu,
ispitivao je svoju savjest, ali nije mogao pronai protiv sebe nijednog prigovora. Ujutro je bio prvi
za poslom, a navee je zadnji naputao radionice, uvijek bdijui i upravljajui golemim brojem
podreenih, kao da upravlja cijelom regimentom. On je ulagao sve svoje velike sposobnosti, radio je
ustrajno i nepokolebljivo sa rijetkom snagom metodinosti i loginosti, bio je estit i dosljedan kao
borac, koji je odluio da pobijedi ili da bezizgledno propadne. I zato je neizrecivo patio osjeajui
kako njegovo djelo usprkos njegova heroizma polagano klizi u propast, obarajui i s dana u dan
pustoei sve to je on stvorio, a nije znao odakle to sve dolazi, pa tako nije mogao svojom
energijom zaustaviti neizbjeivo propadanje. Nema sumnje, da je neprestano rasipavanje to ga je
Delaveau nazivao ludim ivotom Boisgelina, bilo rak-rana, koja je unitavala tvornicu. Ali tko ga je

tako zagljupljivao, tko je potpirivao njegovu mahnitost, do toga nije mogao doi Delaveau, koliko
god je sve drugo razborito razumijevao, to on nije mogao shvatiti, budui da je sam bio pametan,
trijezan i umjeren radnik, koji je mrzio lijenost i uitke, koji unitavaju zdravlje.
Taj jadni Delaveau nije ni u snu pomiljao na to, da ta ruiteljica i trovateljica ivi s njim pod
jednim krovom, da je to bila njegova oboavana Fernande, ova tako lijepa, njena i vitka ena, koja
je sada spavala tu pokraj njega i koje ga je topli miris omamljivao. Dok je on troio svoju snagu u
ai i odrazu vatre iz pei, da izvue to vie novaca, koji su stekli radnici svojim uljevima i
znojem, dotle se ona etala u svojim skupim haljinama pod sjenovitim drveem Guerdachea, bacala
po svojoj volji novac na sve etiri strane svijeta, lakoumno je grizla svojim bijelim zubima, kao da
jede slatkie, stotine hiljada franaka, koje je za nju kovalo tisuu radnika lupajui velikim batovima
da je sve odjekivalo. Pa i ove noi, dok se on vrtio po krevetu gledajui otvorenim oima u tminu,
mislei o skorim isplatama, muen problemom na koji bi nov nain mogao dobiti novac, to ga je
trebao dati, spavala je ona kraj njega tijelom o tijelo, pijana od oduevljenja prologa dana, nabuhla i
iznurena od uitka, tako umorna od svih naslada, da joj je slabi daak jedva nadimao njezine zasiene
grudi. Od vremena na vrijeme probudila se u njemu pouda za ovom enom, koja je bila njegova, a
koju on nije uope poznavao. Ona je leala kraj njega skoro posve gola, olabavljenih udova, i
spavala je tako tvrdo, da bi je on mogao uzeti, a da ona moda to ni ne osjeti. Zatim je opet jo jae
zapao u svoje mune i teke poslovne brige, a ona je tada postala za njega samo besvijesno dijete,
iji san je on potovao isto onako, kao to je podnosio njezine hirove, a da nije nikada prodro u duu
tog boanskog tijela, tog oboavanog idola. Napokon je zaspao i sanjao je, da su zle i neprijateljske
sile potkopale tlo tvornice i da e jedne olujne noi, ispunjene grmljavinom i sijevanjem munja,
propasti sve njihove zgrade u bezdan.
Slijedeih dana sjetila se Fernande straha, o kojem joj je njezin mu govorio. Premda je ona to
sebi rastumaila njegovom pohlepom, gomilanjem novca, mrnjom na naslade i rasko, ipak ju je
hvatala jeza od pomisli na eventualnu propast. Ako Boisgelin propadne, ta e biti s njom? To ne
bi bio za nju samo svretak ovog prekrasnog raskonog ivota, za kojim je uvijek eznula kao za
satisfakcijom zbog njezine prijanje bijede, kad je nosila iskrivljene cipele patei pod brutalnom
eksploatacijom ljudi; to je za nju znailo vratiti se u Pari, pobijeena sudbinom, stanovati za
hiljadu franaka u kojem udaljenom dijelu grada, mala sluba od koje bi morali ivotariti, dok bi ona
opet zapala u grubost i ponienje rada u kuanstvu. Ne, ne, ona ne moe na to pristati, ona ne e
pustiti da joj istrgnu iz ruku zlatni plijen, ona e ga zadrati pobjedonosno svim svojim tijelom, svim
silama svoga pohlepnog bia. U ovom finom tijelu, punom njenog ara i zavodljive miline, krila se
okrutnost vuice sa stranim krvolonim nagonima. Ona je vrsto odluila da se ne odrie ni jedne
svoje elje, da iskapi au naslade do dna i da ne dopusti drugima, da joj ita oduzmu ili da je
naprosto izvrgnu opasnosti. Ona je ovu blatnu i crnu tvornicu, u kojoj su po danu i po noi kovali
golemi batovi za njezin zadovoljan ivot, prezirala kao bijednu izbu u kojoj su se sakrivale neistoe
ivota; radnike koji su pekli kou u aru ovoga pakla, samo zato da ona ima sretan i ugodan ivot i da
ne treba nita raditi, smatrala je ona nekom vrstom domaih ivotinja, koje ju hrane i uvaju od svake
pogibli. Nikad nije izloila opasnosti svoje male noice da stupi na neravno tlo radionice, nikad se
nije zanimala za rulju ljudi, koja je, satrta ravim radom, prolazila pokraj njezinih vratiju. Ta rulja
pripadala je njoj kao to je bila njezina i tvornica, i sama pomisao da bi unitenjem tvornice moglo
presahnuti njezino bogatstvo, dovodila ju je izvan sebe i ona je zauzela obranbeni stav, kao da je to
bio napadaj na njezinu vlastitu osobu. I radi toga je svatko, tkogod je kodio Paklu, postao njezinim

vlastitim neprijateljem, opasnim zloincem, kojeg se eljela osloboditi svim sredstvima, to su se

samo mogla zamisliti. Tako je i njezina mrnja prema Luki sve vie rasla, od njihova prvog susreta,
za vremena onog doruka u Guerdacheu, kad je svojim otrim njuhom ene osjetila, da je to
ovjek koji e joj se preprijeiti na njezinu putu. I zaista, uvijek se je sudarila s njim, a sada je
zaprijetio da e unititi Pakao, a nju samu baciti u onu njoj odvratnu, nisku drutvenu sredinu. Kad bi
ga pustila da dalje djeluje, bio bi to svretak njezine sree, sve bi joj oteo, to je u ivotu ljubila. I
obuzeta krvavim bjesnilom, u svojoj arobnoj vanjtini, samo je o tom razmiljala, kako bi ga
onemoguila, sanjajui o katastrofama, kojima bi ga unitila.
I naskoro se pruila Fernandei dugo oekivana i eljena katastrofa u koju e baciti Luku. Ve
je prolo skoro osam mjeseci, otkako se je Josine oprostila s Lukom u zadnjoj ljubavnoj noi,
odgodivi sreu, koju im je dugovao ivot, na kasnije,
- kad se je dogodilo neto strano, to je trebalo Fernandei da uprilii onu dugo oekivanu i eljenu
katastrofu. U onoj alosnoj i blaenoj noi zanijela je Josine u Lukinu naruaju. Ve je bila
pet mjeseci u blagoslovljenom stanju, a da ni sam Ragu nije nita opazio; i istom jedne veeri, kad ju
je, pijan, htio tui, sve je razumio, jer je Josine prestraenim kretnjama titila svoj trbuh. On se
najprije zaprepastio, zastao nepomian.
- Ti si trudna, ti si trudna, mrcino... A, radi toga si ti dakle imala toliko tajna i nijesi htjela
preda mnom ni koulju presvui! Mora da sam ja toliko lud, kao to si ti prepredena, kad nijesam
dosada nita opazio!
Ali najednom mu je sasvim sigurno palo na pamet i potreslo ga kao grom iz vedra neba, da to
dijete ne moe biti njegovo. Kako je sam govorio, on joj je prilazio samo radi zadovoljstva i bio je
potpuno siguran u preventivna sredstva, koja je pri tom upotrebljavao. Samo ne dijete, samo ne teret
za vrat. Moe se u dvoje zabavljati, a zatim nikom nita, ivot se nastavlja bez nemilih posljedica.
Otkuda, dakle, to dijete? Tko ga je napravio? I on je poeo iznova stiskati pesnice i kripati zubima
od strahovita bijesa.
- Ti, gade! Dijete nije dolo samo od sebe! valjda ne e imati toliko drskosti i tvrditi, da sam ga
ja nainio, kad dobro zna da sam sve poduzeo da ga ne nainim... Od koga je dakle? Odgovori,
smjesta odgovori, gade, ili u te zaguiti!
Josine je bila sva bijela kao stijena i zagledala se svojim milim i dobrim oima u pijanicu, a da
nije nita odgovorila. U svom strahu, ona se jako udila, to on toliko bijesni, kad je u posljednje
vrijeme izgledalo, da mu nije vie bilo stalo do nje. Svaki dan joj je prijetio da e je baciti na ulicu,
govorei da bi mu se skinuo teret s vrata, kad bi je neki drugi ovjek odveo s ulice. Sam je opet
poeo ivjeti skitalakim ivotom, zavodio je radnice iz tvornice koje su pristale da ga usliaju,
zadovoljavao se djevojurama u dronjcima koje su se nou vucarile po smradnim ulicama staroga
Beauclaira. Kad joj je dakle pokazao na tako uvredljiv nain, da je vie ne e, zato je toliko
pobjesnio, kad je otkrio da je zanijela?
- Dijete nije od mene, ti se ne e usuditi rei da je od mene?
Ona je napokon odgovorila tihim i dubokim glasom, ne skidajui s njega svoje oi:
- Ne, nije od tebe.
Htio ju je oboriti udarcem pesnice. Ali Josine se je pomaknula natrag tako, da joj je okrznuo
samo rame. Ragu je zaurlikao:
- I ti mi se to usuuje rei u lice, vraje smee!... Ime ovjeka, reci mi ime ovjeka da mu dadem
to je zasluio!

Ona mu je mirno odgovorila:

- Ime ti ne u kazati, jer nema nikakva prava da ga zna, kad si mi najmanje dvadeset puta
rekao, da ti je ve dosta mene i da ja mogu traiti drugoga.
Zatim je jo nadodala:
- Ti nisi htio imati od mene dijete, pa sam ga dobila od drugoga, taj je sada moj mu, a dalje te se
nita ne tie.
Ragu ju je htio ubiti; Josine je morala bjeati da se ukloni udarcima nogu, kojima ju je pokuao
pogoditi pakosnom i uasnom proraunanosti usred trbuha. Najvie ga je razbjesnilo to, to mu je
rekla u obraz, da je postala majkom od nekoga drugoga i da ga se od sada ne treba ticati ni njezino
tijelo ni njezin ivot. Ragu, koji nije htio imati djece, izjedao se od strane muke na tu pomisao, da on
nije otac. Osjeao je, da Josine vie ne pripada njemu i da nije nikada bila njegova. Jedan drugi ju
je uzeo, prije nego to ju je on uinio svojom, i eto sada vie nikada ne e biti njegova. To ga je
smelo i ispunilo stranim ljubomorom, koji jo nije dosada upoznao, a mislio je da niti nikada ne e
osjetiti. Otada je zatvarao ovu enu, kojoj je govorio da e je baciti na ulicu, koju je naputao za
volju gnjusnih djevojura, uvao ju je, bijesnio je, kad je vidio kako razgovara s bilo kojim
ovjekom. Srdio se to se to sve ne moe vie popraviti, sve se jae estio, neprekidno ju je muio,
nastojao je da uini to vie modrica na tom tijelu, koje vie nije posjedovao, i koje mu se izmaklo
njegovom vlastitom krivnjom. I uvijek mu se ponovno vraala mrnja uvrijeenog ponosa mujakova,
koji nikada nije znao ispuniti svoju ivotnu zadau, i on je bjesnio na onog drugog, na nepoznatog,
koji je uinio da njezino tijelo postane dio njegova tijela i njegove due.
- Kai njegovo ime, reci njegovo ime, zaklinjem ti se, da u te pustiti na miru!
Ali Josine nije popustila. Sve uvrede i udarce mirno je podnosila, ponavljajui svojom tihom
postojanou:
- Ti ne treba znati njegovo ime, ono te se nita ne tie.
Ragu nije mogao posumnjati na Luku, ta pretpostavka nije mu bila ni kraj pameti, jer nijedna dua
na svijetu, osim Soeurette, nije otkrila Josineine none posjete. Ragu je traio zavodnika meu svojim
drugovima, pomiljao je na trenutke zaborava u naruaju nekoga ivahnoga ovjeka iz
njegove sredine, u veer kada se isplauje zarada i kad vino uzburka krv. Ali sve njegovo traenje
bilo je uzaludno, mogao je jo ne znam kako vrebati i istraivati, saznao nije nita, a bijes mu se samo
pogorao.
Meutim se Josine sakrivala pred svima, iz straha, da bi Luka mogao stradati radi te trudnoe, kad
bi bila otkrivena tajna njihove ljubavi. Kad je bila sigurna, da je zanijela s njim, osjeala je kao da
je ispunjena neogranienom radosti, htjela je otrati k njemu, da mu javi veliku i sretnu novost, jer
je bila sigurna, da bi Luka dijelio njezino veselje. Zatim se zabrinula i mislila je da mora saekati, da
u tim tekim asovima, u kojima se nalazila Crecherie, ne izazove neku katastrofu. I tako je Luka
sasvim sluajno saznao da e doi na svijet drago dijete, kojemu je on otac. Jednoga dana dopratio
je Luka u razgovoru Bonnairea do njegove kue, pred kojom se namjerio na susjede, kojima je upa
pripovijedala, da je njezina snaha u drugom stanju, ogovarala ju je s uitkom i natucala je o
kojekakvim groznim stvarima. Luka je odmah sve shvatio i srce mu je poelo udarati kao ludo.
Poslije one noi dolazila je Josine nekoliko puta u Crcherieu po Naneta, koji se tamo cijele dane
igrao. I upravo u taj as, kad su ene govorile o njezinu stanju, prolazila je kraj njih Josine i morala
je odgovoriti na njihova pitanja. Da, sada je skoro est mjeseci trudna i to se je na njoj ve dosta jako
poznavalo. Ali Josine je najednom opazila Luku, u glavi joj se zavrtljelo, kad je vidjela kako je on

sav izvan sebe to se mora od nje tako po strani drati. Jedva se je, s mukom, zadrala da ne poleti k
njemu i da mu ne povikne, kako je sretna. Znala je kako se on strano mui i da bi ga samo jedna
jedina rije umirila i oduevila. Ta rije: To je tvoje dijete, leala joj je na srcu kao teki kamen, i
skoro ju je zaguila. I zaista je pronala izvrstan nain, da mu to dojavi, u jednom kratkom asu, kad
su je susjede prestale promatrati nastavljajui svoje brbljarije. Josine je najprije metnula ruke na
svoju blagoslovljenu utrobu, zatim ih je podigla, kretnjom pune zahvalnosti i ljubavi, do ustiju i
obavijestila ga je skrivenim poljupcem da je on otac. Luka je odmah razumio i njega je obuzela
neograniena radost, to ju je ba on oplodio.
Taj dan nijesu Luka i Josine mogli izmijeniti ni jednu rije, samo ih je sjedinila ona divna
kretnja, onaj mili poljubac. Luka, koji je bio toliko uzrujan, raspitivao se i naskoro je saznao za
stranu ljubomoru Ragua, za njegovo bjesnilo i strogi nadzor, koji je muio Josineu. Pa da je dosada i
samo malo sumnjao u svoje oinstvo, ova strana i oajna ljubomora radi dolaska toga djeteta,
osvjedoila bi ga da je on zaista otac. Odsada je Josine njegova ena, ona pripada njemu, samo
njemu, jer je s njim zanijela. Jedini pravi suprug je otac, jer se ne uzima da je suprug onaj mukarac,
koji uzimlje enu samo radi uitka, a ne ostavlja nikakva traga. Samo jedna jedina veza vezuje vjeno
i vrsto mua i enu, a to je dijete, oploeni ivot, novo bie koje je roeno nerazrjeivim
sjedinjenjem dvaju bia. Radi toga i nije Luka bio ljubomoran na Ragua, dok se Ragu izjedao
ljubomorom, jer Ragu nije vie postojao za Josineu, jer je bio samo otima, na kojega se zaboravlja,
im ga nestane. Josine pripada za uvijek samo njemu, Luki, ona e se povratiti njemu i njihovo dijete
bit e ivi cvijet njihove veze.
Odsada je Luka jo stranije patio, jer je znao da je Josine izloena svagdanjim psovkama i
muenju i da je njihovo dijete u vjeitoj opasnosti. Bila mu je nepodnosiva pomisao, da mora pustiti
Josineu, ovu oboavanu enu, u surovim i obesaenim rukama Ragua, dok bi on htio, da ona ivi u
raju ljubavi i njenosti, okruena pobonim oboavanjem, dostojnim majke koju dijete ini svetom.
Ali ta da uradi, kako da je zatiti, kad je ona uporno ostajala kod toga, da to mora ostati tajnom i sva
se uvukla u sebe, da od njega ukloni svaku nepriliku? Ona ga nije htjela ni vidjeti, iz straha, da je tko
ne iznenadi i ne otkrije njezinu tajnu, koju je tako njeno uvala na dnu svojega jadnog srca; ali on je
mora uvrebati i iznenaditi uvee, da bi makar samo nekoliko rijei progovorio s njom.
I zbilja je jedne vrlo tamne veeri uspjelo Luki, koji se sakrio za jednim uglom siromane ulice
Trois-Lunes, da progovori nekoliko rijei sa Josineom koja je tuda prolazila.
- Ah, Luka, to si ti! Kako moe biti tako neoprezan, ljubljeni! Daj mi jedan poljubac, a onda
brzo umakni, zaklinjem te!
Ali Luka ju je drhui zagrlio oko struka i aptao joj je arko i tiho u uho:
- Ne, ne, Josine, pusti me da govorim s tobom... Ti suvie pati, a ja sam zloinac, to te putam
u toj muci i bijedi, tebe koja si mi najdraa i najmilija ... Sluaj, Josine, doao sam da te odvedem, ti
mora poi sa mnom k meni, k sebi, mi emo ivjeti zajedno, bit e mi moja ljubljena, tovana
i sretna enica.
Josine se za trenutak predala ovom milom zagrljaju punom utjehe. Ali odmah zatim se je
oslobodila.
- Oh, Luka, ta to govori? Zar si tako malo razuman? ... Da idem s tobom, dragi Boe! Takav korak
navukao bi na tebe najgore opasnosti. Ja bih bila zloinka, kada bih postavljala zapreke djelu, koje
treba da izvri... Odlazi brzo! Dala bih se radije ubiti, nego da kaem tvoje ime!
On ju je pokuao uvjeriti, da je nepotrebna takva rtva radi licemjera ovoga svijeta.

- Ti si moja ena, jer sam ja otac tvoga djeteta i ja sam onaj koga ti treba da slua. Kada e
jednom biti sagraen na grad pravednosti, vrijedit e samo zakon ljubavi, i prije svega e se
potivati samo slobodan brak ... Zato da se brinemo za ljude, koji e se jo danas na nama
sablanjavati?
Kako je ona meutim tvrdoglavo ostajala kod toga, da se mora rtvovati, govorei da za nju vrijedi
samo dananjica, samo onaj as, kad e vidjeti, kako Luka slobodno, bez svih zapreka pobjeuje, on
je oajno uzviknuo:
- Dakle nikad se ne e povratiti k meni i ovo dijete nikad ne e biti moje pred oima cijela
svijeta?
Ona ga je opet njeno i draesno zagrlila, stavila je svoja usta na njegova i tiho mu je aptala:
- Vratit u se k tebi, onda kad e me trebati, kad ti vie ne u biti na smetnji, nego na pomoi,
tada u ti donijeti sa sobom ovo drago dijete, koje e za nas biti novi izvor snage.
I crni Beauclair, stari i smradni grad, okuen prokletstvom rada, borio se sa smru u tmini, tu oko
njih, sred ruenja nepravednih vijekova, dok su oni govorili o nadi u mirnu i sretnu budunost.
- Ti si moj mu, i nikad u mom ivotu nije postojao nitko drugi za mene. Da zna kako je to slatko,
da nisam usprkos svih prijetnja rekla tvoje ime, i da sam ga sauvala kao tajni cvijet, a ujedno i
kao neki oklop! Nemoj me aliti, ja sam vrlo jaka i vrlo sretna!
- Ti si moja ena, ljubio sam te od prvog asa, kad sam te onako jadnu i onako boanstvenu susreo,
pa kad si ti preutjela moje ime, preutjet u i ja tvoje, ono e biti moja vjera i moja snaga do onog
asa, kad e ti sama slobodno progovoriti o naoj ljubavi.
- Oh Luka, kako si dobar i pametan, a kakva nas srea oekuje!
- To si ti Josine, koja si me uinila dobrim i pametnim i radi toga, to sam ti pritekao u pomo one
veeri, biti emo kasnije tako sretni, u srei sviju.
Dalje nijesu razgovarali, nego su jo nekoliko asaka ostali ujedinjeni u snanom zagrljaju. On je
osjeao, kako ona sva drhe zajedno sa svojom oploenom utrobom, sjeajui ga na budui novi
ivot, koji je on u njoj probudio; a ona je, predajui mu se potpuno, snano pritisnula svoje grudi na
njegova prsa kao da je htjela sasvim da zaroni n njega, da potpuno utone u njemu. Nato se oslobodila
i povratila se ponosno i nepobjedivo svom muitelju, dok se Luka izgubio u tmini, ojaan za daljnu
borbu i pobjedu.
Ali nekoliko tjedana poslije toga saznala je Fernande, sasvim sluajno, Josineinu tajnu. Fernande
je poznavala Ragua, koji je svojim povratkom u Pakao napravio veliku buku, i od toga
vremena pretvarao se Delavcau kao da ga jako cijeni, gurao ga je naprijed imenovavi ga majstorom
pudlerom i podjeljivao mu je nagrade, premda se je Ragu vladao upravo odurno. Fernande je bila
upuena u nesreu koja je bjenjela u Raguovoj kui. On se nije niega stidio, sasvim glasno je
govorio gnjusne uvrede o svojoj eni, postupao je s njom kao s javnom djevojurom, koja je
dopustila, da je oplodi prvi prolaznik, to je sluajno na nju naiao. Takve vijesti pronosile su se po
radionicima, i radnici su se pitali, tko je napravio to dijete? O tom se raspravljalo i u upraviteljevoj
kui, pa je Delaveau pred Fernandeom rekao, kako je radi svega toga nezadovoljan. Ragu je
pobjesnio od ljubomore, svoj posao radi kao luak, katkad ne prima alat u ruke po itava tri dana, a
koji puta navaljuje kao lud na posao, mijea olovo, koje se tali, tako estoko, kao ovjek koji hoe da
udara i ubija.
Kad je jednog zimskog jutra Delaveau otiao u Pari gdje je trebao ostati tri dana, ispitivala je
Fernande svoju sobaricu, koja ju je posluivala ajem i kruhom. Bila je prisutna i Nise, koja je

sjedjela i vladala se kao dobro odgojeno dijete, pijui svoju alicu mlijeka i bacajui lakome
poglede na aj svoje majke, koji je za nju bio zabranjena poslastica.
- Je li istina, Felicie, da je opet bilo tunjave kod Ragua? Pralja mi je pripovijedala, da je ovaj
puta Ragu svoju enu isprebijao na mrtvo ime.
- Ne znam, milostiva gospoo, ali to je malo pretjerano, jer sam as prije vidjela Josineu, kad
je prolazila kraj kue, a nije nita jadnije izgledala, nego obino.
Nastala je tiina, a zatim je sobarica izlazei nadodala:
- Ali to ne znai, da je mu jednoga dana zaista ne ubije, jer je on to svima javno rekao.
Ponovno je zavladala tiina. Fernande je polagano jela, a da nije progovorila nijednu rije,
udubljena u svoje crne misli, kad je najednom Nise, ljuta radi ove nesnosne zime, glasno pomislila i
zapjevuckala u pol glasa:
- Pravi mu Josine nije Ragu, nego gospodar Crcherie, gospodin Luka, gospodin Luka, gospodin
Luka!
Majka je zapanjeno podigla oi i vrsto ju je pogledala:
- ta ti to govori? Zato si to rekla?
Nise je zabola nos u alicu, shvativi znaenje onoga, to je nehotice izlanula i trudila se da
to nevinije izgleda:
- Ja! Ni za to! Ja ne znam nita.
- Ti ne zna nita, mala laljivice! To, to si zapjevala, nije ti palo na um samo od sebe. Netko ti je
to morao rei, a ti si za njim ponovila.
Nise se je sve vie zbunila, osjeajui da se zaplela u runu stvar, koja e je odvesti Bog zna kamo,
pa je tvrdoglavno pokuavala lagati, dajui svom licu to neviniji izgled:
- Uvjeravam te, mama, da ne znam, ja sam to rekla samo onako, bez razloga.
Fernande vrsto pogleda ovo laljivo derite i kao da joj je najednom neto sinulo u pameti.
- Nanet ti je to rekao, o emu si ti tu brbljala, samo Nanet ti je to mogao rei.
Nise je zamirkala oima, to joj je zaista rekao Nanet. Ali ona se bojala, da e biti psovana i jo k
tomu kanjena, kao onda kad ju je majka iznenadila, kad je sa Faulom Boisgelinom i Louisom
Mazelle skakala preko zida, vraajui se iz Crcherie. I mala je utuvila sebi u glavu, da mora lagati.
- O! Nanet! Nanet!, nijesam ga uope vidjela od onda, otkad si mi ti to zabranila!
Fernande je osjetila grozniavu potrebu, da sve sazna, pa je najednom postala vrlo njena. Ona se
toliko uzrujala, da je zaboravila na kaznu, bijeg Nise i Naneta izgubio je svu vanost, pred znatnim
injenicama, za koje je eljela znati da li su sigurne.
- Sluaj, drago dijete, jako je runo kad se ne govori istina. Proli puta sam ti oduzela
poslastice radi toga, jer si me htjela prevariti, da ste se sve troje popeli preko zida, da traite loptu...
Ako mi danas kae istinu, obeajem ti, da te ne u kazniti. Dakle, budi iskrena, je li ti je to Nanet
rekao?
Nise, koja je u sutini svojoj bila dobra mala djevojica odgovorila je odmah:
- Da, majko, Nanet.
- I on ti je rekao da je pravi mu Josine gospodin Luka?
- Da, majko.
- A ta je rekao, zato misli, da je gospodin Luka pravi suprug Josine?
Sada se Nise opet zbunila u svojoj djejoj nevinosti i ona je u neprilici opet spustila nos u alicu.
- Ah, radi toga, radi toga... Pa on to zna!

Usprkos velike elje da se o svemu raspita, stidjela se Fernande, to je o tome ispitivala svoje
dijete. Ona nije dalje navaljivala, i trudila se da izbrie surovu radoznalost, koju je u tolikoj mjeri
bila pokazala.
- Nanet ne zna nita od svega toga, on govori gluposti, a ti si luda, pa ih ponavlja. Razveselit
e me time, da nikada vie ne brblja sline gluposti, ako ti je stalo do poslastica.
Doruak se svrio, a da nijesu ni mati ni ki vie nita govorile, u tiini velike zime, koja je
dolazila izvana. Majka je uivala u tajni, koju je upravo saznala, a ki je bila vrlo zadovoljna, to je
tako jeftino prola.
Fernande je provela cijeli dan u svojoj sobi, gdje je za sve to vrijeme razbijala glavu razmiljajui
o onome, to joj je mala otkrila.
Najprije se pitala, da li bi to moglo biti istina, to je rekao Nanet. Ali zato da posumnja u to?
On zna, sigurno je neto vidio i uo, on previe voli svoju sestru, a da bi o njoj lagao; osim toga
mnogo na oko sitnih dogaaja, potvrivalo je da je ova historija istinita i jasna. Zatim se Fernande
pitala, kako bi mogla iskoristiti to oruje, koje joj je sluaj dao u ruke. Jo joj je bilo sve nejasno, ali
je eljela da otruje to oruje, da ga smrtonosno upotrijebi.
Nikada nije jae mrzila Luku. Delaveau je otiao u Pari samo radi toga, da pokua ugovoriti novi
zajam, Pakao se svaki dan nalazio u sve veoj opasnosti, a njoj e pobjeda biti osigurana, ako joj
uspije da izigra toga omraenoga gospodara Crcherie, ovjeka koji je izvrgnuo pogibli njezin
raskoan i veseo ivot! Ako je mrtav neprijatelj, unitena je i konkurencija i eventualni poraz.
Pomou ljubomornog, tako pijanog i stranog ovjeka, kao to je Ragu, mogla bi se nesrea
pospjeiti. Ona e bez sumnje uspjeti, da izmami no iz Raguova depa.
Ali, naalost to su bile samo puste elje, ali kako bi ih mogla ostvariti, kako da zapone? Oito
je najlaki plan, da javi Raguu ime ovjeka, koje ve tri mjeseca trai, ali potekoa se odmah
pojavila, kad je poela razmiljati na koji nain, gdje i po kome, da obavijesti Ragua? Napokon se
odluila za anonimno pismo, izrezati e pojedine rijei iz novina, zalijepiti ih na papir i neprimjetno,
nou baciti u potanski kovei. Odmah je poela izrezivati rijei. Najednom joj se uinilo, da to
sredstvo nije dosta sigurno, ono umanjuje djelovanje, jer pismo je hladno, pa se Ragu moda ne bi ni
osvrtao na nj.
Kad Ragu ne bi bio snanim udarcem pogoen u najosjetljiviju ilicu, raspaljen do ludila, bi li
on onda izveo taj in? Istina mu se treba rei u lice, mora mu prodrijeti do sri, i to na takav nain,
da on pobjesni. Dakle, koga mu treba poslati, ili izabrati pomonikom, trovateljem? Klonula je
duhom, nikoga nije mogla pronai, zatekla ju je i no, kako jo uvijek grozniavo trai, od alosti ju
je zabolila glava, jer nije znala nai nikakovo rjeenje.
Ipak, kad je vrlo rano oko deset sati legla, nala je novo rjeenje. Odmah sutra dozvat e Ragua,
pod izlikom da ga zapita, da li pristaje da njegova ena ije nekoliko dana kod nje; pa kad e on ve
biti ovdje, sam, moda e ona u razgovoru nai priliku, da mu sama sve kae. Ali i taj nain nije ju
potpuno zadovoljio, ispunjale su je brigom posljedice takvog otkria, izvrenog u radnoj sobi
njezina mua, koji je odsutan. Fernande je bila sretna radi njegova odsustva, sada je imala itav
veliki krevet za svoje gipko tijelo i po volji je mogla ispruiti svoje udove, oslabljene od groznice.
Napokon je zaspala, obuzeta sumnjom, ne znajui kako e uraditi, tako iznemogla od umora, da se do
pet sati ujutro nije ni maknula, a disala je tako lako kao malo dijete. Kad je na zidnoj uri izbilo pet
sati, naglo se probudila; ostala je leati na leima gledajui otvorenim oima u tamu sobe i nastavila
promiljati, gdje je juer prestala. I najednom je rijeila zadatak sa izvanrednom smjelosti i

jasnoom. To je bilo vrlo jednostavno, ona sama mora otii u tvornicu, pod izlikom koju je ve
smislila, i u obinom razgovoru izrei e odlunu i nepovratljivu rije. Ona se upravo raspitala i
saznala je, da Ragu ima danas nonu slubu; ako dakle sie u tvornicu izjutra oko sedam sati, zatei
e ga upravo u asu, kad se izmjenjuje noni odred radnika sa danjim odredom.
U groznici koja ju je obuzela, nije vie ni na to pomiljala, bila je vrsto uvjerena, da je pronala
najbolje rjeenje koje se vie osnivalo na instinktu zavodljive ene koja unitava mukarca, nego na
vrstom uvjerenju, raunajui na povoljan razvoj dogaaja, na okolnosti o kojima nije mogla nita
rei, ali koje e sigurno nastupiti.
Kako je teko oekivala od pet do sedam sati dan, koji se tako polagano javljao! Nije vie mogla
zaspati, prevrtala se po krevetu kao na eravici, ispunjena nestrpljivou da to prije potri na taj
sastanak, koji je preduzela. Nijedan ljubavni sastanak, niti nadu u novi, nepoznati i mahniti uitak nije
tako nestrpljivo oekivala, kao da je na iglama. Vie nije nalazila nijedno hladno mjesto za svoje
udove, itav krevet prekrila je gipkim trzajima svoga tijela, vitkog kao u bjelouke, uslijed
neprekidnog okretanja koulja joj se podigla, gusta kosa se odrijeila i pokrila njezino rumeno lice.
Ali odluka nije ni na as oslabila, dapae nije htjela ni razmiljati niti predviati, kako e se razvijati
stvari, nije ih unaprijed udeavala, da bi uvrstila sretan svretak svoje osnove. Bila je uvjerena, da
e sve ispasti jako dobro. Izgledalo joj je, kao da joj je sudbina predala u ruke potrebne dogaaje,
koje je ona bila odreena da izvri, ije izvrenje ona nije mogla odbiti. Trpjela je samo radi toga,
to mora ekati tako dugo, ne znajui, kako bi utukla vrijeme, pa je poela sama sebe milovati, da
malo stia vatru, od koje joj je sva koa gorjela. Njezine uske, dugake i njene ruke lagano su se
penjale preko bedara, zaustavljale se na trbuhu, pa su opet klizile na nie, prelazile su preko svega
lakim milovanjem, jedva osjetnim pritiskivanjem, zatim su se jo vie popele, polako su se dizale
uzdu bokova do tvrdih grudi, gdje su se najednom razljutile i zgrabivi obje dojke, gnjeile su ih u
estokom ogorenju, koje ju je obuzimalo zato, to se nije mogla umiriti. Napokon u tri etvrt sedam,
u vrijeme koje si je ona tano odredila, skoila je iz kreveta. Zima, koja je vladala u sobi, ohladila ju
je, umirila, i ona je postala apsolutna gospodarica nad samom sobom. Premda se je istom danilo,
Fernande nije zapalila svijetlo, ak ni aluzije nije otvorila. Kosu je jednostavno zavrnula unatrag,
pritegnula ju je i privrstila ukosnicama; na sebe nije metnula nikakav steznik, obukla je prostranu
jutarnju haljinu iz bijelog flanela, u koju se je sasvim umotala, obula je papue od posve bijelog
baruna. Tada je sila kao obino, kad je davala jutarnje naloge, na koje se je preko noi sjetila.
Slukinje se jo nijesu bile ustale, iskoristile su odsutnost gospodara, raunajui, da e milostiva
gospoa dugo spavati. Fernande je prolazila s tano odreenim i sigurnim pokretima u radnu sobu
svoga mua, otvorila je vrata uskog i kratkog hodnika, koji je vezivao upraviteljevu sobu s glavnom
zgradom Pakla, u kojoj su se nalazili administrativni uredi. inovnici su dolazili istom u osam sati,
a sluga koji je istio ove prostorije, lutao je napolju, cestom u drutvu uvara koji je mirno puio
lulu. I tako je ona mogla proi ravnim dvoritem i ui u dvoranu, u kojoj su se nalazile pei za
lijevanje, a da je nitko nije opazio. Upravo, kako se je sa sigurnou nadala, ile su joj na ruku sve
okolnosti; nona smjena radnika je upravo otila, dok danja jo nije bila tu. A da srea bude jo vea,
Ragu je malo zakasnio, bijesno radei, pa je tako zaostao sam i upravo je mijenjao odijelo.
Fernande je dobro poznavala svoj put, ali se nije nikada tako odvaila da ue u to crno
carstvo ugljena i eljeza. Bilo joj je odvratno gledati tu neistou i prostotu. I ovaj puta je bila malo u
neprilici, kad je trebala ui, u svojoj bijeloj jutarnjoj haljini i bijelim papuama, u golemu tamnu
jamu, u dvoranu za lijevanje. Jutarnja svjetlost jedva je ovamo prodirala, samo su dvije pei bile

zapaljene i iz njih su kroz laki dim prodirale zrake dviju zvijezda.

Ona nije znala, kamo bi stala s nogom na pod pun lokava, pocrnjeli od praine ugljena i natrpan
eljeznim ipkama. Otar vonj, pomijean od plinova, eravice i ljudskog isparivanja, stiskao joj je
grlo. Ipak je ula i upravo u taj as opazila je u praznoj i prostranoj dvorani Ragua, koji je izlazio iz
daare, u kojoj su radnici vjeali svoja odijela. itavu no mijeao je majstor pudler eljezo,
neprestano i grevito je radio, da u poslu nae zaborav i unitenje, baratajui lopatom za mijeanje
kao orujem, kojim treba dotui cijeli svijet. Jo je bio sav mokar od znoja, upravo je skinuo svoju
pregau, pa je imao na sebi samo koulju i proste hlae; i prije nego to je obukao svoje odijelo za
ulicu, popio je etvrtu litru vina, vie nego to je bio njegov obini noni obrok, pio je iz same boce,
i bio je pijan od alkohola, strasti i uzavrelog bijesa. Kako se na pragu daare naglo okrenuo, opazio
je Fernande, sasvim bijelu enu u crnoj strahoti zamusane dvorane i tako se zaudio toj pojavi da se
pribliio, da vidi tko je to.
Fernande se je zaustavila i jo je vie bila u neprilici, kad ga je prepoznala i ugledala kako je
istrusio u svoje grlo ostatak vina, koje se jo nalazilo u boci. Ragu je bio napola go, kroz otvorenu
koulju vidjela su se njegova jako bijela prsa, a takoer su i ruke, koje su se vidjele do ramena, bile
bijele, i ta fina sjajna koa silno se je razlikovala od crno-ute boje njegova lica, koje je bilo
opeeno od vatre i u koje je navalila krv. Fernande je mislila saekati, dok Ragu obue svoje odijelo,
pa da onda s njim govori, ali kad je on doao do nje, nije joj preostalo drugo, nego da odmah pree
na stvar.
- To sam ja Ragu, trebam vas neto zapitati, a kako sam znala, da ste ovdje... On se toliko iznenadio, kad ju je vidio toliko uznemirenu, da je buljio u nju razvaljenih ustiju.
Istom sada outila je Fernande neprilinost svojega koraka, ali se nije dulje za to brinula, nije se ni
zaustavila, da se opravda, nego je odmah pola k cilju.
- Htjela sam vas zapitati, da li biste pristali, da vaa ena radi kod mene nekoliko dana.
Potrebna mi je jedna radnica, pa sam se sjetila na nju. im je spomenula njegovu enu, Ragu je odmah zaboravio neobinost ovoga posjeta. Krv mu je od
strahovite ljutine uzavrela i navrla u lubanju.
- Moja ena! Vi hoete moju enu? Ah, grom je ubio, uzmite je, i nemojte mi je vie vratiti!
Neka krepa!
Ovu srdbu oekivala je Fernande. Pretvarala se kao da je iznenadjena, kao da je ispunjena
nekim saosjeanjem i saaljenjem prema njemu i kao da se ganuta rastuila.
- Dakle kod vas u kui nije jo uvijek najbolje? Mislila sam da ste joj oprostili, da su se
stvari uredile, u oekivanju siromanog malog djeteta, koje e se roditi.
- ta da oprostim? - vikao je Ragu, kao da ga je oinula biem po krvavoj rani njegove ljubomore.
- Da oprostim kurvi, to si je dala napraviti dijete? Da se kurva veseli, a ja da progutam svoj
gnjev!
- Nema sumnje, da je vaa ena bila lakoumna, ali ona je tako mlada i tako lijepa, pa je sasvim
razumljivo da u svojim godinama ima veselje, kad je netko voli i da je popustljiva prema lijepoj
gospodi, koja su joj se umiljavala!
On je zatvorio oi pred stranom vizijom, koju mu je Fernande dozvala u pamet, pa je gotovo
poludio, potmulo mrmljajui:
- Dat u joj ja tu gospodu, koja se oko nje vrzu! I vi, gospoo, hoete, da joj oprostim, da
hranim njezino kopile, koje sve vie raste u njoj, u toj neistoj kuji?

Sada je Fernande, pretvarajui se kao da je jako zauena, progovorila s potpuno nedunim

izrazom na licu.
- Ali to su to meni rekli? Mislila sam da je to pitanje glede djeteta izravnano. Zar otac ne
mora uzeti dijete i brinuti se za sve njegove potrebe?
- Kako?
- Naravno, gospodar Crcherie, gospodin Luka, otac djeteta!
- Kako, otac?
Ragu se zapanjio, nita nije razumio, pa joj se pribliio, ispruivi naprijed svoje oznojeno i vrelo
lice i skoro se dotiui njezina njenog lica i svjeih usnica, iz kojih su izale te tako nevjerojatne
rijei.
- Zaista, to dakle nije istina? Vi ne znate nita? Joj, Boe moj, kako se kajem, to sam se tako
izbrbljala! Meni su rekli, da ste se sporazumjeli s gospodinom Lukom da ete vi zadrati vau
enu, pod uvjetom, da on uzme dijete, budui da je on otac.
Ragu se sav stresao, oi su mu postale staklene kao da je pomahnitao, i on joj se sve vie
pribliavao svojim zgrenim vilicama. I izgubivi svako potovanje, on je pobjesnio i hroptao, jer
sada su tu stajali samo ena i mujak.
- ta ti to meni pripovijeda, kazuj? Zato si dakle dola ovamo, da mi to kae! Ti me hoe
uvjeriti, da je gospodin Luka spavao s mojom enom; da, to je mogue, ta vie, to je sigurno, jer sad
ja vidim sve jasno i sve mi se razjanjava. Ne treba se bojati, da gospodin Luka ne e dobiti svoj
dio, to je moja briga... Ali ti? Reci, zato si ti dola ovamo, zato si mi ti to rekla?
Njegov dah joj je dopirao upravo do lica i Fernande se jako uplaila. Osjeala je, da on postaje
gospodarem situacije i da vie ne utjee na toga surovog prostaka sva njezina okretnost i
sakrivena lukavost ene. Ona je htjela uzmaknuti.
- Vi niste pri svijesti, Ragu, doite k meni kad se umirite, pa emo o tom dalje raspravljati,
ako elite.
S jednim skokom on joj je zakrio put.
- Ne, ne! Sluaj, treba jo neto da ti kaem...
U strahu, malo je popustila svoju i onako slabo zavezanu jutarnju haljinu, i on je ugledao svilenu
put njezinih grudi. Ona mu je izgledala kao da je gola, bez steznika i podsuknje, zamotana u ovu
valovitu odjeu, koju je mogao strgati jednim pokretom svojih vrstih ruku. Osim toga ona je fino
mirisala, sva je jo bila topla od kreveta, pa je Ragu sasvim pomahnitao od njezina udnovatog
dolaska, od njezine bijele puti i bijele pojave, koja je nenadano pala u njegov crni i od plamena
crveni pakao.
- Sluaj, ti si rekla da lijepa gospoda miluju nae ene i prave im djecu ... Dakle, reci, zar nije
pravo da im vraamo milo za drago na njihovim enama. Ona je shvatila: on ju je gurao prema
daari, u prljavu runicu, u tamnu jamu, gdje su bile u jedan kut nabacane neke krpe. Ona je izgubila
glavu, otimala se, zaprepaena i prestraena od blizine uasnog zagrljaja.
- Pustite me, vikat u!
- Ti ne e vikati, ti ne e sigurno htjeti da se skupe ljudi. Tebe bi to najvie pogodilo.
I Ragu ju je neprestano turao naprijed svojim brutalnim licem i tvrdim rukama, koje su je
potiskivale i ve obuhvatale. Iz njegove svjee koe, koju je ona vidjela kroz otvorenu koulju,
isparivao se vonj divlje zvijeri. Teak noni posao okupao ga je u znoju, ojaao ga je i jo mu vie
usplamtio krv, koja mu je uzavrela u ilama, kao da se u njoj nagomilala sva toplina iz pei. Fernande

je osjeala, da e se onesvijestiti u ovoj uasnoj vruini, koja ju je prevladala i podjarmila, i ona

vie nije imala smjelosti da zove u pomo.
- Kunem vam se, da u zvati u pomo, ako me ne pustite!
Ali on nije nita odgovorio, stisnuo je zube kao u ludilu, podlegao je potrebi krvi i ivotinjskom
instinktu, osjeao je samo divlju elju da je siluje. I zadnjim udarcem oborio ju je u kut na hrpu
starih prnja, na smradnu i odurnu postelju. S obje ruke strgao joj je jutarnju haljinu, podigao koulju; i
obuhvatio ju je posve golu, stiskao ju je i nastojao da je uini nepokretnom i da izbjegne
ogrebotinama njezinih nokata, kojima ga je grebla po tijelu. Nju je obuzelo neizrecivo bjesnilo, ona
je udarala oko sebe kao pomamna, bez rijei, upala mu je kose, grizla ga za prsa, trudei se da
dosegne to nie, da ga osakati, dok je on jo uvijek mrmljao:
- Kurve, kurve, same kurve!
Najednom se Fernande prestala boriti. Obuzeo ju je val grozne slasti, val strane opojnosti,
neka luda jeza oduzela joj je volju i ona se sva zadihana i pomamna podala. Ova strana strast
potjecala je od samog ponienja, u koje je zapala, od ove smrdljive postelje, tamnog i okuenog
skrovita, od ove mahnite i nerazborite ivotinje i njegova vonja, koji je izbijao iz oznojene koe i
krvi, to je kljuala od ara pei, napokon od sve nejasne alosti Pakla, te nemani, koja je izjedala
ivote, uhvatila ju je vrtoglavica i, dok je kroz tminu sijevala vatra iz pei, njoj se inilo kao da je u
pravom paklu. Poudna i perverzna, kakva je bila, koju su njezin mu i ljubavnik-kico tako malo
zadovoljavali, ispijala je au uzbuenja do zadnje kapi. Ona je privoljela i uzvraala je zagrljaj
pijane ivotinje kao u gru, koji jo nikada nije osjetila, i samo je stenjala od ludog uitka, kao enka,
koja se u dubokoj umi pari s mujakom.
Uskoro zatim Ragu se digao. Kao nerast na svom lijeglu, tako se i on okretao, mrmljao i naglo
se oblaio. Njegov kaput bio je pao pod nju, pa ju je on sad odgurnuo nogom, kao neku zaprljanu
stvar. Jo ju je dva puta odgurnuo nogom u stranu, kao ovjek, koji trai neto, to je izgubio; i kod
svakog udarca mrmljao je:
- Gade, gade, gade!
Napokon, kad se je obukao, naao je, to je traio. To je bio no, koji mu je otkliznuo iz depa i
leao ispod jedne od rairenih Fernandinih nogu. Kad ga je podigao, iziao je gotovo trei, i zadnji
puta je progunao:
- A sad k drugome! Dobit e i on to je zasluio! Fernande je leala meu starim krpama kao
bez svijesti, nepomino, unitena estinom uzbuenja, samo je zgrenim rukama pokrila lice. Kad
je ostala sama, podigla se tekom mukom nakon nekog vremena, popravila je svoje kose i zamotala se
to je bolje mogla u svoju razderanu jutarnju haljinu. Posluila ju je neobina srea, da se vrati onako
kako je i dola, uljajui se kraj zidova zgrada i bjeei praznim dvoranama, a da nije nikoga susrela.
Kad je napokon prispjela u svoju sobu, osjetila se spaenom. Ali ta da radi sa razderanom,
ukaljanom i neistom odjeom, koju je imala na sebi? Bijele papue bile su crne od blata,
bijela vunena jutarnja haljina imala je po sebi mrlje od ulja i ugljena, koulja je bila sva poderana i
na njoj su se najvie vidjeli tragovi sramote. Zatim je odluila da napravi zaveljaj od te odjee, koju
nije nitko smio vidjeti, i sakrila ga pod jedan komad pokustva, s namjerom da ih spali, kao to ini
ubojica sa svojom krvavom odjeom. Zatim je, poto je izmijenila istu koulju, sva ponitena opet
legla, jer nije bila sposobna da se dri na nogama, eljela je da u snu zaboravi one nevjerojatne
asove, koje je upravo proivjela. Ali premda je izmijenila novu koulju, upiljio joj se u kou vonj
one ivotinje od ovjeka, njezine kose sauvale su pijani dah, koji ju je potpuno svladao. Svaki as

nanovo je proivljavala te asove, neprestano je pomiljala na stranu strast, koja joj se uvukla u sve
meso i koju je osjetilo itavo njezino tijelo, sve do sri. San joj nije dolazio i ona je leala na leima,
zatvorenih oiju, zamotavi se u pokriva, stiskala se svojim golim rukama ispod golog trbuha,
sjeala se strane poude, koja ju je svu potresla i gorjela je od enje da nanovo proivi ovu dosada
nepoznatu i groznu slast, koja je jo nije zasitila. Satovi su prolazili, ali ona se nije micala, sva je
utonula u neogranieni zanos ovog ogavnog, ali ipak slatkog pada.
Oko deset sati napokon je pokucala i ula u sobu sobarica Felicie, iznenaena, to gospodarica
nije jo zvonila, a osim toga bila je nestrpljiva, da joj javi veliku novost, koja je uzrujala cijelu
etvrt.
- Nije li bolesna milostiva gospoa?
Poto nije dobila nikakav odgovor, ekala je jedan as, a zatim je otila do prozora i otvorila je
aluzije, kako je uvijek obiavala. Ali ju je u tome zadralo neko mumljanje, koje je dolazilo od
zasjenjenog kreveta.
- Milostiva gospoa eli jo poivati?
Jo uvijek nije dobivala odgovor. Felicie je gorjela od elje, da kae gospoi veliku novost, pa se
napokon odluila.
- Milostiva gospoa jo ne zna?
Sobu je ispunjavala takva tiina, da su djevojku podilazili trnci. Iz kreveta dolazilo je samo
nejasno, udaljeno i slabo disanje usijanog i podeseterostruenog ivota, zaguivano ispod pokrivaa.
- Milostiva gospoo, jedan od radnika iz Pakla, Ragu, kojega poznajete, probo je noem
gospodina Luku, gospodara Crcherie.
Fernande je sjela na razbacani krevet takom brzinom, kao da ju je netko podbo, sva je poblijedjela,
kosa joj se raspustila, prsa su joj bila gola.
- Ah!, rekla je ona samo.
- Da, milostiva gospoo, on mu je turnuo no straga meu ramena. Govori se, da je to uinio radi
svoje ene. Takva nesrea!
Fernande je ostala nepomino sjediti u polutami sobe, oima je upirala u daljinu, kao da tamo
gleda neto nevidljivo, prsa su joj se burno podizala, a itavo tijelo se ispruilo, kao da ga dri
neprekidan gr.
- Dobro, - rekla je napokon, - pustite me da spavam. Kad je sobarica tiho zatvorila vrata,
Fernande se ponovo bacila na neuredan krevet, legla je na slabine, licem okrenutim prema zidu, i
opet je leala nepomino. Sad se je pomijeao rezak okus krvi sa ivotinjskim vonjem, koji ju je svu
obavio; strast joj se jo vie razdraila strahotom zloina. Mislila je da e umrijeti, tako se silno i
estoko uzbudila, kao da je bockaju iljkom noa u najtanju i najosjetljiviju ilicu njezine pohote.
Srea, uas i pobjeda, sve je to bilo nezaboravno, njezino cijelo bie nervozno se stezalo kao u
najveem zanosu razdraenosti, koju jo nije nikada upoznala i koju ne e vie nikada osjetiti. I tako
je Fernande sred samozaborava sate i sate leala u vruem krevetu, okruena tamom i licem
okrenutim prema zidu, kao da se ne eli vie vratiti u banalni svakodnevni ivot, i kao da hoe do
beskonanosti da uiva u groznoj nasladi.
Bilo je neto preko devet sati blijedog zimskog dana, kad je Luka bio napadnut. Kao i obino,
poao je on na jutarnji posjet u kolu, to mu je bila svakodnevna najvea radost; i dok se on na
pragu smijao s djevojicama, to su mu dotrale u susret, zaletio se Ragu, koji ga je vrebao, sakriven
iza velikog grma, i zarinuo mu no meu rebra. Luka je strahovito zaviknuo i pao je, dok se ubojica

dao u bijeg, dostigao je nagib Monts-Bleusesa i tamo je iseznuo izmeu stijena i ikarja. Soeurette
nije bila u blizini, upravo se nalazila u mljekarstvu, na drugoj strani perivoja. Djevojice koje su bile
prisutne, prestraeno su se razbjeale i zvale u pomo, viui da je Ragu ubio gospodina Luku. Prolo
je nekoliko minuta, dok su douli radnici u tvornici i doli da podignu rtvu, koja se od udarca
onesvijestila. Ve je istekla iz njega velika lokva krvi, stepenice lijevoga krila Ope zgrade, gdje
su se nalazile kole, bile su crvene, kao da su se krvlju pokrstile. Nitko nije ni sanjao, da slijedi
Ragua, koji je jurio u daljini. I upravo kad su se radnici pripravili da poloe Luku na brzo nainjeni
leaj u oblioj dvorani, doao je on k svijesti i zamolio ih slabim glasom:
- Ne, ne, dragi prijatelji, u moju sobu.
Posluali su ga i odnijeli ga na nosiljci u kuu, gdje je stanovao. Ondje su ga tu s tekom mukom
poloili na krevet i on je iznova izgubio svijest od otrih bolova.
U taj as prispjela je Soeurette. Jedna od djevojica imala je toliko prisutnosti duha, da ju je dola
obavijestiti u mljekarstvo, dok je jedan radnik otrao u Beauclair, da dovede lijenika Novarrea.
Kad je Soeurette ula i vidjela Luku kako se ispruio sav blijed i obliven krvlju, mislila je da je
mrtav, pa je pala na koljena pokraj kreveta i kako je bila oajno alosna otela joj se tajna njezine
ljubavi. Ona je uzela jednu njegovu nepominu ruku, ljubila ju je, jecala je i mucala i tako je
provalila iz nje njezina enja, koju je sve dosad uguivala u svom srcu. Ona ga je nazivala svojom
jedinom ljubavi, svojim jedinim dobrom. Izgubivi njega, ona je izgubila svoje srce, ona vie ne e
moi ivjeti ni ljubiti. I u svojem oajanju, nije ni opazila, da je Luka, pokvaen njezinim suzama,
doao k svijesti i da ju je sluao s neogranienom ljubavi i alosti. Zatim je promrmljao tihim
glasom, kao da je uzdahnuo:
- Vi me ljubite, ah, sirota, sirota Soeurette!
Ali ona, sva presretna da on jo ivi, nije nita alila to mu je priznala, ta vie, radosno joj je
odlanulo, da mu vie ne mora lagati, uvjerena da ga toliko ljubi, da on ne e nikada trpjeti radi te
ljubavi.
- Da, Luka, ljubim vas, ali to ja tu mogu? Vi ivite i to mi dostaje, ja nisam nimalo ljubomorna na
vau sreu... Oh. Luka, ivite, ivite, a ja u biti vaa sluavka!
U ovom odsudnom asu, kad je vjerovao da mu se pribliuje smrt, ispunilo ga je otkrie ove
nijeme i tako neograniene ljubavi, koja ga je opkolila i pratila kao aneo uvar, beskrajnom bolnom
njenou.
- Siromana, siromana Soeurette, ah, moja boanska i tuna prijateljice, - jo je proaptao svojim
slabim glasom.
Vrata su se otvorila i uao je lijenik Novarre, koji je bio jako uznemiren. Odmah je stao
pretraivati ranu, pomou Soeurette, koju je ve poznavao kao dobru bolniarku. Vladala je velika
tiina. Bio je to as neizrecive muke. Zatim je dolo nenadano olakanje, uzbuenje puno nade. No
je sluajno pogodio lopaticu, skrenuo u stranu, i tako nije povrijedio nijedan vaniji organ, nego je
rastrgao samo meso. Ali rana je bila strana, kost je bila slomljena i moglo bi doi do komplikacija.
Ako i nema nikakve neposredne opasnosti, ozdravljivati e zasigurno vrlo polagano. Ali ipak, kolika
je to srea da je smrtna opasnost uklonjena.
Luka je, stavio svoju ruku u Soeurettinu i slabo se smijeio. Zatim ju je zapitao:
- Da li ve zna moj dobri Jordan?
- Ne, on jo ne zna nita, on je ve tri dana zatvoren u svom laboratoriju. Ali ja u ga
dovesti ovamo... Ah, prijatelju moj! Koliko sam sretna, to nam je doktor ulio toliko pouzdanja.

Ona je, sva oarana, drala njegovu ruku u svojoj, kad su se vrata iznova otvorila. I sred te
sree ula je Josine. Ona je dotrala sva oajna i luda od boli, im je ula prvu vijest o umorstvu.
Dakle ispunilo se ono, ega se je toliko bojala! Neki nitkov otkrio je njezinu tako dragu tajnu, i Ragu
je ubio Luku, njezina mua i oca njezina djeteta. Sad vie ne treba nita sakrivati, njezin je ivot
uniten, ona hoe da umre tamo kraj njega.
Kad ju je Luka prepoznao, kriknuo je. Brzo je ispustio Soeuretteinu ruku i trsio se nadljuskom
snagom da se podigne.
- Ah! Josine, to si ti, opet si mi se povratila!
Ona je posrnula, nespretna u svojem materinstvu, koje je ve jako uznapredovalo, i sruila se na
rub kreveta, kraj njega. Luka je shvatio njezin smrtni strah pa se pourio, da je ohrabri.
- Ti mi se, Josine, vraa sa dragim malim, nemoj oajavati, lijenik nas je uvjerio, da u ivjeti, i
ja u ivjeti za vas oboje.
Ona ga je sluala i teko je uzdahnula kao da joj se opet povratio ivot. Dragi Boe! da li je to
bilo ostvarenje nesavladljive nade, ono to je ona oekivala od ivota, koji joj je izgledao tako
straan i neumoljiv. On e ivjeti, i eto taj ogavan udarac noem ujedinio ih za uvijek, oni sad ve
pripadaju jedan drugome za uvijek!...
- Da, da, povratila sam se k tebi, Luka, mi smo se vratili i sada je sve svreno, mi te ne emo
vie ostaviti, sad nemamo vie nita da sakrivamo... Sjea se, kad sam ti obeala, da u se vratiti
onaj dan, kada u ti biti potrebna, kad ti ne u biti na zapreku nego na pomo, s ovim dragim
djetetom, koje e biti za nas dvoje novi izvor snage... Sve druge veze su se razrijeile, ja sam sada
pred svima tvoja ena i moje je mjesto ovdje, kraj tvojeg kreveta Luka je bio tako uzbuen i tako ganut od veselja, da su mu se oi napunile suzama.
- Ah! draga Josine, ljubav i srea vratile su se s tobom Najedamput se sjetio Soeurette. Podigao je oi i vidio ju je, kako uspravno stoji na drugoj strani
njegova kreveta, malo blijeda, ali se je ipak smjekala. Njeno ju je pogledao i iznova joj se
nasmijeio:
- Draga moja Soeurette, to je bila tajna, koju sam morao pred vama sakrivati Prola ju je laka jeza; tada je jednostavno i njeno odgovorila:
- Oh! ja sam znala, vidjela sam jednog jutra, kako je Josine izala od vas.
- Kako, vi ste to znali?
On je pogodio to je ona sve pretrpjela, i ispunila ga je suut, divljenje i neogranieno tovanje
prema njoj. Njezino odricanje, pa njezina ljubav, kojom ga je uvala i koju je ukazivala prema
njemu bezgraninom svojom njenosti, darovavi mu sav svoj ivot - sve ga je to dirnulo i uzbudilo
kao najuzvienije djelo i najie herojstvo. Sasvim tiho, gotovo u samo njegovo uho rekla mu je jo:
- Nemojte se bojati, Luka, sve sam znala i ne u vam nikada biti nita drugo nego najodanija
prijateljica i sestra - Ah, Soeurette - apnuo je on gotovo neujno, - ah, aneoska i jadna prijateljice Tad se umijeao doktor Novarre, kad je vidio, kako je Luka umoran i zabranio mu, da ne smije
vie nita govoriti. On se razveselio, taj dragi doktor, radi svega to je ovdje uo. To je bilo vrlo
dobro, da njegov bolesnik ima jednu sestru i jednu enu, koje e ga njegovati; ali Luka treba biti
razuman, i ne smije se suvie uzbuivati, da ne nastupi groznica. Luka je obeao da e sluati i nije
vie govorio, nego je samo njeno gledao Josine i Soeurette, ova dva anela na lijevoj i desnoj strani
njegova kreveta.

Nastala je velika tiina. Krv apostola je protekla, on je pretrpio svoju kalvariju, svoju muku, iz
koje e izai pobjeda. Dok su se obje ene oko njega trudile, ranjenik je otvorio oi, da im se
zahvali. Zatim je zaspao apui;
- Napokon je dola ljubav, i sada je pobjeda naa.

V
Nastupile su komplikacije, kojima Luka umalo da nije podlegao. itava dva dana mislili su, da
e umrijeti. Josine i Soeurette nijesu se odmicale od njegova kreveta, Jordan je ostavio svoj
laboratorij, to nije uinio ni za bolesti svoje majke, i sjedio je kraj bolesnikove postelje. Kakvo je
oajanje ispunilo ova njena srca, koja su iz sata u sat oekivala zadnji dah ljubljenoga bia!
Udarac noem, kojim je Ragu napao Luku, uzrujao je Crcherieu. U radionicama, u kojima je
zavladala utuenost, nastavio se rad; ali svaki as htjeli su radnici uti nove vijesti, svi su se sjedinili
i osjeali su istu zabrinutu ljubav prema nesretnoj rtvi. Ovo ludo umorstvo i krv koja je protekla
zbili su vre redove zajednice, vie nego to su to uinile protekle godine humanitarnih pokuaja. I
ak u samom Beauclairu osjeala se za Luku simpatija, mnogi ljudi povratili su se ovom ovjeku, jo
tako mladom, tako lijepom i tako marljivom, iji se jedini zloin, osim njegovih reforma za
pravednost, sastojao u tome, to je ljubio divnu mladu enu, koju je njezin mu atro sramotom i
udarcima. I zaista, nitko se nije sablanjavao radi toga to se Josine, koja je ve bila jako trudna,
nastanila kod Luke, koji se borio sa smru. To je za njih bilo sasvim prirodno: ta zar nije Luka otac
njezina djeteta. Zar nijesu njih dvoje, uz cijenu tolikih suza, stekli pravo da ive zajedno? U ostalom,
orunici, koji su krenuli u potjeru za Raguom, nijesu pronali nikakav trag, sva potraga, koja je trajala
petnaest dana, ostala je uzaludna; napokon se mislilo da je drama razjanjena, kad su u nekoj dubokoj
provaliji Monts Bleusesa pronali leinu ovjeka, koja je bila napola izjedena od vukova i za koju su
tvrdili, da su u njoj prepoznali strane ostatke Raguova tijela. Isprava o smrti nije se dodue mogla
izdati, ali se svagdje irila pria, da je Ragu umro ili nesreom ili je poinio samoubojstvo, doveden
do ludila zbog svog stranog zloina. Kad je dakle Josine postala udovica, zato ne bi ivjela s
Lukom, zato ih ne bi primili braa Jordan u svoju kuu? Njihovo sjedinjenje bilo je tako prirodno,
tako snano i tako nerazrjeivo, da i poslije nikom nije padala na pamet pomisao, da njih dvoje nijesu
zakonito vjenani.
Napokon, jednog lijepog februarskog jutra, kad je sjalo sunce, rekao je doktor Navarre, da se
moe vjerovati u Lukino ozdravljenje; i zaista nekoliko dana poslije toga, Luka se nalazio na dobrom
putu oporavljanja. Jordan se, sav oaran, vratio u svoj laboratorij. Kraj Luke su ostale samo Josine i
Soeurette, koje su bile strahovito iznemogle od probdjevenih noi, a ipak tako sretne! Osobito
je mnogo trpjela Josine, premda nije nita o tom govorila, jer se, usprkos svom stanju, nije nita
uvala. I jednog jutra, kad se pomolilo rano proljetno sunce, i kad je Josine upravo davala Luki za
doruak prvo jaje, koje je lijenik dozvolio, osjetila je ona takve bolove, koji su joj se ve bili
pojavili, im je ustala, ali ih je prikrivala, no sada je morala poviknuti.
- ta ti je, moja Josine?
Ona je pokuala odrvati se bolovima, ali su je oni prevladali, i Josine je morala sasvim da im
se preda.
- Joj, Luka, mislim da je doao as.
Luka je razumio, bio je jako veseo, ali se i uznemirio, kad ju je vidio, kako blijedi i glavinja.
- Josine, Josine, sada je na tebi red da trpi, ali za tako sigurno djelo, za tako veliku sreu!
Sourette, koja je bila zabavljena poslom u susjednom salonu, dotrala je; i odmah je htjela prenesti

Josineu drugamo, jer ovdje nije bilo druge spavaonice, a i inilo joj se nemoguim, da bi se poroaj
ovdje mogao obaviti. Ali Luka ju je zaklinjao:
- Oh ne, draga prijateljice, nemojte odvesti Josineu. Ne bih mogao izdrati od stranih briga. Osim
toga, Josine je ovdje kod kue i nema veze koja bi nas jae sjedinila. Ve e se nekako udesiti,
napravit e se u salonu za nju postelja.
Josine je pala u naslonja, jer su je razdirali jaki i strani grevi. Ona je takoer govorila, da e
otii nekamo drugdje i smijeila se boanskim smijekom usprkos svima bolima. Luka ima pravo,
zar bi ga mogla ostaviti sada, zar ne e ovo drago dijete upotpuniti njihovo nerazdvojivo sjedinjenje?
I sama Soeurette je to razumjela i pristala, u svojoj aneoskoj ljubavi. Tada je uao lijenik
Novarre, da obavi svoj svakodnevni jutarnji posjet.
- Dakle, dolazim u pravi as, - rekao je veselo.
- Sada imam ovdje dva bolesnika. Ali ako me tata sada vie ne zabrinjuje, mama mi ne
zadaje nikakvih briga. Ve ete vidjeti.
Za nekoliko minuta bilo je sve ureeno. U salonu se nalazio veliki divan, koji su dovukli nasred
sobe, donijeli su strunjau i tako su nainili postelju. I ve je bilo skrajnje vrijeme, jer je porod
odmah zatim nastupio s velikom brzinom i izvanrednom sreom. Lijenik se nije prestajao smijati,
alio se i alio je, da nije ostao kod kue, kad sve tako dobro napreduje. Luka je zahtijevao da
ostave otvorena vrata izmeu salona i spavaonice; kako je jo bio prikovan uz krevet, sjedio je i
plaho je prislukivao, nestrpljivo ekajui da sve dokui. Svaki as je postavljao najrazliitija
pitanja, jer je gorio od elje da to prije sve zna. I najmanje jadikovke ljubljene ene, koja je tamo
trpjela, tako blizu njega, a da je ipak nije mogao vidjeti, razdirale su mu srce. On je toliko elio, da
mu ona sama neto kae, makar jednu jedinu rije, da ga umiri; i ona je smogla toliko snage, dobacila
mu je nekoliko isprekidanih rijei, slabo odgovarajui, trudila se da bude vesela i da sakrije drhtanje
svojega glasa.
- Ali budite ve jedamput mirni i pustite nas na miru, - ukorio ga je napokon lijenik. - Kad
vam kaem da je to upravo udo i da nijedan mali mukarac nije doao tako brzo na svijet! Jer,
znajte, to e biti mali mukarac, siguran sam!
Najednom se zauo njean krik, krik ivota, novi glasi koji je doao na svijet. I Luka se sagnuo,
itavim svojim biem prislukivao je dogaaju, koji se tamo zbivao, a srce mu je udaralo od radosti.
- Da li je sin, da li je sin. - pitao je, sav izvan sebe?
- Ali priekajte! - odgovorio je lijenik smijui se. - Ne navaljujte toliko, moram najprije
vidjeti. Zatim je odmah dodao;
- Sasvim prirodno, da je sin, to je mali ovjek, zar vam nisam kazao!
Sada je Luku prevladala radost, lupao je rukama kao malo dijete, vikao je glasno, iz svega grla:
- Hvala, hvala, Josine! Hvala na lijepom poklonu! Ljubim te, Josine, i zahvalan sam ti!
Ona nije mogla odmah odgovoriti, bila je tako izmuena i iznemogla, da je ostala nekoliko asaka
bez glasa. Luka se ve poeo uznemirivati i ponovio je:
- Ljubim te i zahvalan sam ti, Josine!
Naulio je ui, okrenuo se prema vratima susjedne sobe i najedamput je zauo vrlo tihi glas,
skoro apat, blaen i njean, koji mu je govorio:
- I ja tebe ljubim, i ja sam tebi zahvalna. Hvala ti, Luka!
Nekoliko asaka iza toga donijela je Soeurette dijete ocu, da ga poljubi. Njezina ljubav bila je tako
ista, gotovo nadzemaljska, pa se sva sjala od veselja radi sretnog poroaja i jakog djeteta,

plemenito uivajui, to moe dijeliti s Lukom sreu. Kad je zagrlio i izljubio dijete, Luka je njeno
rekao u svojoj radosti:
- Soeurette, dobra prijateljice, treba da i vas zagrlim, vi ste to i te kako zasluili, ja sam
tako sretan!
Ona je odgovorila isto tako njeno i veselo:
- Dragi moj Luka, zagrlite me, mi smo svi tako sretni!
Nedjelje, koje su zatim slijedile, bile su ispunjene sreom dvostrukog ozdravljivanja. Odmah, im
je lijenik dozvolio Luki, da moe ustati iz kreveta, pohodio je on svoju enu i proboravio je jedan
sat u naslonjau kraj njezina kreveta, budui da je ona jo uvijek leala. Prerano proljee ispunjalo je
svu sobu suncem, na stolu se uvijek nalazila prekrasna kita rua, koju je donosio svaki dan lijenik
iz svojega vrta, kao recept mladosti, zdravlja i ljepote, kako je sam rekao. A meu njima stajala
je kolijevka maloga Hilairea, kojeg je majka sama hranila. Bijae sigurno, da e odsada to dijete
ispuniti njihov ivot veom snagom i nadom. Luka je vie puta govorio, pravei neprestano
planove, kako e u budunosti raditi i oekujui da ozdravi pa da nastavi svoje djelo, da je odsada
sasvim miran i siguran da e osnovati grad pravednosti i mira, kad posjeduje ljubav, plodonosnu
ljubav, Josineu i malog Hilairea. Nita se ne moe osnovati bez djeteta, ono je ivo djelo koje
proiruje i umnaa ivot nastavljajui budunost na sadanjost. Samo onaj Par, mu i ena, koji raaju
djecu, spasit e siromane ljude od nepravednosti i bijede.
Kad je napokon Josine prvi puta ustala, da zapone novi ivot zajedno s Lukom, uzeo ju je on u
naruaj i uskliknuo je:
- Ah, ti pripada samo meni, nikada nijesi pripadala drugome nego meni, kad je tvoje dijete od
mene! Sad smo svi na broju i ne trebamo se vie nita bojati sudbine.
im je Luka mogao preuzeti opet vodstvo tvornice, simpatija, kojom su ga obasipali sa svih strana,
inila je uda. Ali nije samo prolivena krv, kojom se pokrstila Crcherie, prouzroila uspjeh
poduzea, koje je odsada neprekidno i nepobjedivo sve vie raslo. Pomogao im je i sretan sluaj,
rudnik je opet postao izvorom golemog bogatstva, jer su napokon naili na vanu ilu izvrsne
rudae, kako je predviao Morfain. Radi toga se odsada proizvodilo eljezo i elik uz vrlo dobre
prodajne uvjete, a izvanredne kakvoe, tako da je prijetila Paklu pogibao i u proizvodnji finih
predmeta, kojima je cijena bila visoka. Svaka konkurencija postala je nemogua. Zatim je nadoao
veliki demokratski pritisak, koji je svuda umnoio prometne putove, proirivao bez kraja eljeznice,
podesetorostruio gradnju mostova, graevina, pa i itavih gradova, a za sve to upotrebljavalo se
eljezo i elik u ogromnim koliinama i njihova je potranja neprestano rasla. Otkada su prvi Titani
talili eljezo u jamama, da iz njega skuju oruje, da se brane i da osvoje kraljevstvo svih bia i
stvari, proirila se upotreba eljeza, i ono e biti u budunosti izvor pravednosti i mira, kad ga
znanost bude konano osvojila, proizvodila gotovo u bescjenje i podravala za svaku upotrebu. Ali
svakako ono, to je odluilo uspjeh, pobjedu Crcherie, bili su sasvim naravni unutarnji razlozi, bolja
uprava, vie istine, vie pravednosti i vie solidarnosti. Ona je sama po sebi nosila uspjeh, od prvoga
dana, kad je bila osnovana na prolaznom sistemu mudrog udruivanja kapitala, radne snage i
inteligencije; a teki dani, koje je proivjela, svemogue zapreke, odsudni asovi, kad se vjerovalo u
propast, bile su samo neizbjeive smetnje na putu, prvi teki dani poetka, u kojima se nije smjelo
klonuti, ako se je htjelo doi do konane svrhe. A danas izgleda, kao da je uvijek bila jaka, sva
nabujala od sokova i obraivana za buduu etvu.
To bijae otada primjer iznesen u stvarnim injenicama, odluan primjer, koji je malo po malo iao

za tim, da uvjeri cijeli svijet. Kako da se porie snaga ovog udruenja kapitala, radne snage i
inteligencije kad je prihod postajao iz godine u godinu sve zamaniji i kad su radnici u Crcheriei
ve zasluivali dvaput veu plau, nego njihovi ostali drugovi u drugim tvornicama? Kako da se ne
prizna, da je rad od osam, est pa i tri sata postao sve vie privlaiv u raznovrsnosti samih poslova,
u svijetlim i veselim radionicama sa strojevima, kojima bi mogla rukovoditi ve i djeca, i da je
time udaren temelj buduem drutvenom ivotu, kad se vidjelo, kako su oivjeli oni jadni ropski
nadniari od juer i kako su opet postali, u tom putovanju prema potpunoj slobodi i pravednosti,
zdravi, razumni, ivahni i njeni ljudi? Kako da se ne uvidi nunost kooperacije, koja je obustavila
posredovanje muktadija, trgovinu, u kojoj se potroilo toliko snage i bogatstva, kad su duani
udruenja obavljali svoj posao bez ikakvih smetnja i podesetorostruili blagostanje onih, koje je do
juer morila glad, obasipljui ih svima uicima, koji su dosada bili namijenjeni samo bogataima?
Kako da se ne vjeruje u udo solidarnosti, koja je trebala vratiti svima to ive ugodan ivot,
pripravljajui jednu neprekidnu sveanost, kad se prisustvovalo sretnom preureenju Ope zgrade,
koja je bila odreena da jedamput postane kraljevskom palaom puka sa knjinicama, muzejima,
pozoritima, vrtovima, igrama i razonodama? Kako da se napokon ne usvoje druga nastava i odgoj,
koji se ne osnivaju na lijenosti ljudi, nego na neugasivoj potrebi za to veim znanjem, koji nastoje,
da uine uenje to ugodnijim, koji putaju svakome da razvija svoju individualnu duevnu snagu i po
kojima se djeca obih spolova zajedno poduavaju i ive, - kad tamo kole toliko napreduju, budui
da su odstranile nepotrebne knjige i pomijeale satove s odmorima i prvim i osnovnim pojmovima
strunih pokuaja, pomaui tako svakoj novoj generaciji da se sve vie pribliuje savrenosti grada,
za kojim ve stoljeima tei ovjeanstvo.
A u svome je razvoju vanredan primjer, to ga je Crcherie dnevno pruala postajao sve vie
priljepiv. Ovdje se vie nije radilo o samim teorijama, nego o injenicama, koje su se zbivale
pred oima sviju i ije se je cvjetanje bez prestanka razvijalo. I sasvim naravno, udruenje je
osvajalo malo po malo ljude i okolina zemljita, novi radnici prijavljivali su se u velikoj mnoini,
jer su ih privlaili prihodi i blagostanje, svagdje su izbijale nove zgrade, pa su se neprestano
dodavale onima, koje su bile prije sagraene. U tri godine puanstvo u Crcheriei podvostruilo se i
napredovanje je raslo nevjerojatnom brzinom. To je bio Grad o kojemu se toliko sanjalo, Grad
reorganiziranog rada, koji se vratio svojoj uzvienosti, napokon je postao Grad budue sree, koji je
naprosto nicao iz zemlje, proirivao se okolo same tvornice, koja je tako postala metropolom,
jezgrom i izvorom ivota, organ koji je organizirao i ravnao drutvenim ivotom. Radionice i velike
tvornike dvorane poveavale su se i pokrivale hektare; a male svijetle i vesele kuice, koje su se
nalazile usred zelenih vrtova, umnoavale su se u tolikoj mjeri, koliko se poveavao broj osoblja,
radnika i svih vrsti inovnika. I ovaj je val malo po malo poplavio sve oko sebe, nove zgrade
pribliile su se Paklu i prijetile su, da ga osvoje i potope. Isprva se je nalazio izmeu ove dvije
tvornice pust i ogroman prostor, neobraeno zemljite, koje je posjedovao Jordan na podnoju Monts
Bleusesa. Zatim su se pridruile druge kuice onim kuicama koje su bile najprije sagraene kraj
tvornice, pa opet nove i itav red kuica rairio se tako brzo, kao to se iri more za plime, i one su
bile udaljene od Pakla jo samo za kojih dvjesta do trista metara. Naskoro e taj val udariti na Pakao,
pa zar ga ne e prekriti i odnijeti, da ga na njegovu zemljitu zamijeni svojim pobjednikim
cvjetanjem, zdravljem i veseljem? Takoer je bio ugroen i stari Beauclair, jer jedan kraj grada, koji
je nastajao, iao je upravo prema njemu, i bio je vrlo blizu, da pomete ovo crno i smradno radniko
naselje, to gnijezdo jada i kuge, gdje su se, pod krovovima koji su prijetili da e se sruiti, borili sa

smru siromani nadniari.

Katkada gledao je Luka, graditelj i osniva grada, kako raste taj njegov Grad, koji je vidio u
svojoj mati one veeri, kad se odluio za to djelo; i ta se njegova sanja ostvarila i ona je pobijedila
prolost, sada je niknuo iz zemlje budui Beauclair, sretno obitavalite sretnog ljudskog roda. Bit
e osvojen sav Beauclair, koji se nalazi izmeu dva rta Monts Bleusesa, itava draga i klanac
Briasa, sve do neizmjernih i plodnih polja Roumagne pokrit e se svijetlim kuicama, opkoljenima
zelenilom. On je to sve ve gledao svojim oima proroka, taj Grad sree koji je odluio stvoriti i
koji sada naglo nie, premda je za to sve trebalo jo mnogo i mnogo godina.
Jedne veeri doveo mu je Bonnaire Babetteu, enu Bourrona; i ona mu je rekla svojim
uobiajenim humorom:
- Gospodine Luka, moj mu bi se htio vratiti natrag kao radnik u Crcherieu. Ali on se nije usudio
sam doi, jer zna da vas je ostavio na vrlo prost nain... Zato sam ja dola mjesto njega.
Bonnaire je nadodao:
- Trebalo bi oprostiti Bourronu, jer je njime vladao onaj nesretni Ragu... Bourron nije zao, on je
samo slabi, a mi bismo ga bez sumnje jo mogli spasiti.
- Pa dovedite mi Bourrona, - poviknuo je veselo Luka. - Ja ne elim grijeniku propast, nego
naprotiv! Koliki su propali radi toga, jer su se dali zavesti od drugova, jer nijesu imali dosta
vrstoe, da se obrane od lupaa i lijenina! Bourron je dobar novak, sluit e nam za primjer.
Nikada Luka nije bio tako sretan, izgledalo mu je da je ovaj povratak Bourrona vrlo odluan,
premda je on postao osrednji radnik. Bourrona iskupiti i spasiti, kako je rekao Bonnaire, zar to nije
pobjeda nad ropskim nadnienjem? A osim toga bit e u gradu jedna kua vie, dodat e se jo jedan
mali val ostalim valovima, jo e vie narasti plima, koja treba da odnese stari svijet.
Uskoro zatim, doao ga je Bonnaire opet zamoliti, da primi jednog radnika iz Pakla. Ali je ovaj
puta prirast bio tako slab, da Bonnaire nije navaljivao.
- To je siromani Fauchard, i on se konano odluio, - rekao je Bonnaire. - Sigurno se sjeate da je
vie puta obilazio oko Crcherie. Ali se nije mogao odluiti, plaio se izbora, a sada je oglupavio i
iznemogao od prevelikog i uvijek istog posla. To vie nije ovjek, nego iskrivljen i pokvaren toak...
Bojim se, da se od njega vie ne moe uiniti nita dobro.
Luka je razmiljao i dozvao u pamet prve dane koje je proveo u Beauclairu.
- Da, znam, njegova je ena Natalie, zar ne? Ona je jako skrbna i plaljiva ena, koja uvijek trai
vjeresiju. I on ima urjaka Fortunea, koji nije imao vie od esnaest godina, kad sam ga vidio, ali je
bio ve tako blijed, tako upropaen i tako izjeden od mehanikog i preranog rada. Ah, siromani
ljudi... Oni mogu svi doi, zato ne bi doli? To e biti opet jedan dobar primjer, mada ne emo moi
od Faucharda uiniti slobodnog i veselog ovjeka!
Zatim je dodao veselo i alei se:
- Jo jedna porodica, i bit e dodana jo jedna kua ostalim kuama. Puanstvo raste, zar
ne Bonnaire? Odavle e proizai lijepi i veliki grad, grad, o kojem sam vam ve od poetka toliko
govorio i u koji vi nijeste mogli vjerovati. Sjeate li se, da vam pokuaj nije davao nikakve nade i
vi ste ostali sa mnom samo zbog svog zdravog razuma i zahvalnosti... Jeste li sada makar
malo uvjereni?
Bonnaire se malo zbunio i nije odmah odgovorio. Zatim je iskreno rekao:
- Da li je ikada netko uvjeren? Uspjesi se trebaju opipati prstima... Nema sumnje, tvornica
uspijeva, naa zadruga se proiruje, radnik ivi bolje, ima malo vie pravednosti i sree. Ali vi znate

moje nazore, gospodine Luka: sve je ovo jo prokleto nadniarenje i ja ne vidim da se ostvaruje
kolektivistiko drutvo.
U ostalom, u njemu se branio jo samo teoretik. Premda nije popustio u svojim nazorima, kako
je sam rekao, ipak se pokazao kao divan i vjeran radnik, pun djelatnosti i sranosti. On je bio
junak rada, pravi voa, koji je odluio pobjedu Crcherie, dajui drugovima bratski primjer
solidarnosti. Kad se on pojavio u dvoranama, tako velik, tako snaan i tako dobroudan, svi su mu
pruali svoje ruke. On je ve bio vie uvjeren, nego to je htio priznati, bio je sretan, kad je vidio, da
njegovi drugovi manje trpe, da uivaju u svim radostima i da ive u zdravim stanovima, opkoljenima
cvijeem. On se dakle ne e rastati sa svojim ivotom, a da se nije ispunila njegova elja, a ta bijae:
manje bijede, a vie pravednosti na ovom svijetu.
- Da, da, kolektivistiko drutvo, rekao je smjeei se Luka, koji ga je dobro poznavao, - mi emo
ga ostvariti, mi emo dapae bolje ostvariti; a ako to mi ne postignemo, tada e naa djeca svriti
nae djelo, ti dragi maligani, koje za to odgajamo ... Pouzdajte se Bonnaire, i kaite, da odsada
pripada budunost nama, kad na grad raste, neprestano raste.
Luka je pokazao irokom kretnjom krovove kua, pokrite arenim crepovima, koji su sada, u
zalazu sunca, veselo provirivali iznau mladog drvea. I on se uvijek vraao ovim ivim kuama,
inilo mu se, da ih je podigao iz zemlje njegov dah, i sada je vidio, kako stvarno prodiru kao vojska
mira, da u budunosti niknu na ruevinama staroga Beauclaira i Pakla.
No da je u Crcheriei pobijedio samo radniki stale, bio bi to naprosto sretan sluaj, o ijim bi se
posljedicama dalo raspravljati. Ali ono to je uinilo da je taj sluaj odluan, i od zamane
vanosti, bijae to, to je seljaki svijet iz Combettesa pobijedio, sa svoje strane, u zajednikom
naprezanju, u savezu, koji se stvorio izmeu sela i tvornice. I ovdje je to bio samo poetak, ali kakvo
je to bilo nagovjetavanje silnog bogatstva! Od dana, kad su se naelnik Lenfant i podnaelnik
Yvonnot radi vlastitih interesa pomirili i sporazumjeli, da je potrebno, ako hoe da se bore i ive,
sjediniti sve male posjednike iz cijele opine, sva njihova polja spojiti, da tako osnuju jedno golemo
imanje, kojega bi povrina zauzimala vie stotina hektara, - zemlja je postala, kako je bilo poznato,
izvanredno plodna. Dotada, pogotovo u zadnje vrijeme, izgledalo je da je zemlja sasvim propala,
budui da su neizmjerne ravnice Roumagne, koje su prije bile tako plodne, sada izgledale tako
neplodne, jer su bile pokrivene sitnim i rijetkim klasovima. U istinu to ne bijae nita drugo, nego
posljedica umalosti, dosade i tvrdoglavog neznanja ljudi, zastarjelih naina obraivanja zemlje,
oskudice gnoja, strojeva i dobrog razumijevanja posla. Pa kakav je to bio dobar primjer, im su
seljaci iz Combettesa poeli obraivati svoje zemlje kao jedno zajedniko imanje! Oni su kupili vrlo
jeftino gnoj, pribavili su orue i strojeve iz Crcherie, zamjenjujui sve to kruhom, vinom i povrem,
kojim su za uzvrat opskrbili Crcherieu. Postali su snani radi toga, to vie nijesu bili osamljeni,
odsada je vezivala selo i tvornicu vrsta veza solidarnosti, koja se ne moe unititi. To, to je tako
dugo bilo nemogue, pomirenje seljaka i radnika, o kojem se toliko sanjalo, ostvarilo se, seljak je
davao ito, hranu svakog ovjeka, a radnik eljezo, kojim se obraivala zemlja, da bi moglo na njoj
nicati ito. Kako je Crcherie trebala Combettes, tako i Combettes nije mogla biti bez Crcherie.
Napokon je bilo uinjeno ujedinjenje, sklopljen plodan brak, iz kojeg e se roditi sretno drutvo
budunosti. A kakav je bio divan prizor, kad se gledalo na ovu preporoenu ravnicu, koja se prije
gotovo odala pustoi, a danas je sva prekrivena, gotovo poplavljena plodovima za etvu! Posred
drugih polja, koja su jo trpjela radi nesloge i nemara, izgledali su Combettesi kao bujno zeleno
more, koje je itava okolica promatrala sa uenjem i malo po malo sa zavisti. Jo juer suha i tako

neplodna zemlja, a danas tako bujna i tako bogata! Zato dakle da ne slijede primjer Combettesa? Ve
su se susjedne opine poele zanimati, zapitkivati i podraavati ih. Govorilo se, da su naelnici
Fleureangesa, Lignerollesa i Bonneheuxa sastavili prijedloge za udruenje i sakupljali su za to
potpise. Naskoro je poraslo malo zeleno more, sjedinilo se s drugim morima, irilo je neprestano
svoj snani zeleni val sve dotle, dok nije itava Roumagne, dokle god dopiru oi, bila jedno jedino
veliko imanje, tiho more ita, koje je bilo dosta golemo, da bi moglo nahraniti jedan itav sretan
narod. A ti su dani bili blizu, jer je ve i hraniteljica zemlja bila na putu u sretnu budunost.
Luka se vrlo esto, da se razonodi, etao plodnim poljima, pa je katkada susretao Feuillata,
Boisgelinova zakupnika, koji je isto tako, s rukama, u depovima, gledao tiho i zagonetno kako su iz
dobro obraene zemlje nicali krasni usjevi. Luka je znao, da je Feuillat imao velike zasluge i da je
prvi potaknuo Lenfanta i Yvonnota, a nije mu bilo nepoznato, da ih jo i danas u svemu savjetuje. I
bio je silno iznenaen, kad je vidio u kakvom je jadnom stanju ostavljao zemlje, koje je uzeo u zakup,
ovo imanje Guerdachea, ija su siromana polja izgledala kao neobraena pustinja, kraj ovog tako
bogatog i plodnog imanja Combettesa.
Jednog jutra, kad su obojica ili pripovijedajui putem, koji je dijelio ova dva posjeda, Luka se
nije mogao suzdrati, da mu to ne rekne.
- Kaite mi, Feuillat, zar se ne stidite, to tako slabo marite za vau zemlju, kad su odmah s
druge strane ceste susjedne zemlje tako izvrsno obraene? Osim toga, ve bi se naprosto radi vae
koristi trebali odluiti da ih marljivije i razumnije obraujete, kad znam, da ste u tom tako vjeti.
Zakupnik se najprije muklo nasmijao. Zatim se usudio progovoriti bez straha:
- Oh, gospodine Luka, stid je prefin osjeaj za nas, siromanu bagru. A to se tie moje koristi,
ja jednostavno izvlaim iz ove zemlje, koja ne pripada meni, samo toliko koliko trebam za ivot. Zato
tako radim i obraujem je da mi bude dosta za kruh, jer bih bio previe lud, da je obraujem i ubrim
i da nainim iz nje izvanrednu zemlju, poto bih time obogatio samo gospodina Boisgelina, koji bi me
bacio napolje, im bi istekao zakupni ugovor ... Ne, ne! Da se iz jednog polja napravi dobro polje,
potrebno je, da je vae, ili jo bolje, da pripada svima zajedno.
I on je zbijao ale i rugao; se onima, koji su govorili seljacima: Ljubite zemlju, ljubite zemlju!
Nema sumnje, on bi je ljubio, ali samo onda, kad bi ona njega ljubila, to jest, on je nije htio ljubiti
za gospodara, za druge. On je ponovio, da su je njegov otac, djed i pradjed ljubili pod batinama
gulikoa, a da nijesu izvukli iz nje nita drugo, nego bijedu i suze. Ali njemu je ve dosta ovog
groznog izrabljivanja, ove prijevarne zakupne trgovine, on ne e da voli zemlju, da je miluje i
oplouje kao zakupnik, da mu nakon svega toga jednostavno oduzmu majku s djetetom, sve bogatstvo.
Nastala je tiina. Zatim je poluglasno nadodao s prikrivenom estinom:
- Da, da, zemlja mora svima pripadati, da je se moe ljubiti i obraivati... Dotle u ekati.
Luka ga je iznenaeno pogledao. On je uvijek osjeao, da je taj ovjek, tako zatvorena ponaanja,
vrlo pametan. I sad je opazio u ovom istroenom i malo licemjernom seljaku dobrog diplomatu,
reformatora irokog pogleda, koji vidi budunost i koji upravlja pokusom u Combettesu za neku
daleku svrhu, koju zna samo on. Luka je nasluivao istinu, ali se htio uvjeriti.
- Ako vi, dakle, putate zemlju u ovom stanju, to inite radi toga da je se poreuje sa
susjednom zemljom i da se sve shvati? ... Ali zar to nije samo sanja? Nikada ne e Combettesi
zahvatiti i progutati Guerdache.
Iznova se Feuillat muklo nasmijao. Zatim je rekao suzdravajui se:
- Moda, moralo bi se ovdje neto veliko dogoditi. Napokon tko zna? Ja u ekati.

Nakon nekoliko koraka on se ispravio pokazujui irokom kretnjom na obzorje:

- Ovdje nita ne zapreuje, da sve napreduje. Vi se sjeate, kako je prije bio alostan pogled na
ove siromane komadie zemlje i kako je bila slaba etva? A pogledajte sada! Na jednom velikom
imanju, gdje se tako razumno zajedniki obrauje pomou strojeva i znanja, etve su premaile sva
oekivanja i krajevi su jedan za drugim osvajani. Ah, to je prizor koji razveseljuje!
Vrua ljubav, koju je sauvao za zemlju i koju je tajio, zavidno elei da je ljubi samo za sebe,
planula je u njegovim oima, osjeala se u njegovu oduevljenom glasu. I Luku je osvojilo
nadahnue od ove plodnosti i prolazila ga je jeza od ovoga mora ita. On se osjeao tako jakim u
Crcheriei samo radi toga, jer je imao svoju itnicu i siguran kruh otkada je ujedinio svoj mali
radniki puk sa seljacima. I kao to se veselio, kad je vidio kako napreduje njegov grad i kako se
neprestano pribliuje val kuica da osvoji Pakao i stari Beauclair, isto se tako radovao, kad je gledao
kako napreduju bogata polja Combettesa, koja su se produljila sa susjednim poljima, dok se nije, sve
malo po malo, napokon valjalo klasje kao neogranieno more s jednoga kraja Roumagne na drugi. To
sve bijahu isti napori, ista civilizacija budunosti, koja je vodila ljudski rod k istini i pravednosti,
miru i srei.
Mnogo neposrednije djelovanje uspjeha u Crcheriei bilo je to, to je dala razumjeti malim
tvornicama u okolici, kakvu bi imale korist, da se ugledaju u taj primjer i da joj se pridrue. Kua
Chodorge, tvornica avlova, koja je kupovala sve sirovine kod svoje mone sestre, bila je prva koja
se, radi ope koristi, odluila i konano s njom spojila. Zatim je doao red na kuu Hausser, koja
je izraivala naroito kose, srpove i osobito sablje, da ue u udruenje i tako postane prirodno
produenje velike susjedne eljeznarije. Sa kuom Mirande et Co, koja je proizvodila gospodarske
strojeve, bilo je malo potekoa, jer se jedan od dvaju vlasnika, koji je bio nazadnjak, borio protiv
svih novotarija; ali kriza je postala tako velika, da se povukao iz straha pred sigurnom propasti, a
drugi se vlasnik pourio da se prikljui Crcheriei i tako spasi svoju tvornicu. Sve ove tvornice, koje
su bile privuene u pokret udruenja i solidarnosti, stale su raditi, prihvatile su ista pravila, diobu
prihoda, koja se osnivala na savezu kapitala, rada i inteligencije. One su sve sainjavale jednu veliku
porodicu, koja se sastojala iz stotinu razliitih grupa i koja je bila uvijek spremna primiti nove
pristae, tako da se je mogla iriti u beskonanost; to bijae ovdje naroito preureeno drutvo, koje
se obnovilo na novoj organizaciji rada i koje je ilo za slobodom i sreom ovjeanstva.
U Beauclairu je uenje, poremeenje i uzrujanost postiglo vrhunac. Dakle ta? Crcherie je rasla,
neprestano se proirivala sa svima malim tvornicama koje je susrela na prolazu, danas s ovom, sutra
s onom, prekosutra opet s drugom? Dakle i sam grad i beskrajna ravnica, koja se prostirala naokolo,
biti e pregaeni i postat e samo zgrade, vlasnitvo i dijelovi Crcherie? Srca su se uznemirila,
mozgovi su se poeli pitati, gdje je prava korist svakoga, i gdje lei mogunost sree.
U malom svijetu trgovaca, a osobito dobavljaa poveavala se smetenost, radi prihoda koji su se
svaki dan smanjivali; i mnogi su htjeli znati, da li e biti skoro prisiljeni da zatvore duane. Osim
toga izgledalo je kao da je udario grom iz vedra neba, kad se proulo da e se Caffiaux, trgovac
mirodijama i krmar, sporazumjeti s Crcherieom, tako da njegova kua postane prosto skladite,
neka vrsta podrunice glavnog duana. Dugo je vremena bio smatran kao pristaa Pakla, kao neka
vrsta uhode upravitelja, koji je korumpirao radnike alkoholom, a nakon toga ih je prodavao svojim
poglavarima, jer je krma najodluniji stup ropskog nadnienja.
U svakom sluaju bio je to sumnjiv ovjek, koji je okretao kabanicu prema vjetru, bio je uvijek
pripravan da svakoga izda, lako i brzo naputao je svakoga koji je bio poraen. To, to je on

tako lako preao na stranu Crcherie, podvostruilo je muku zabrinutih ljudi i prisililo ih je da se
odlue, to je bre mogue. Nastao je itav pokret pristajanja uz udruenje, koji se ubrzavao
podesetorostruenom snagom. Lijepa pekarica, gospoa Mitaine nije saekala tako obraenje
Caffiauxa, nae, kako je sve, to se dogaa u Crcheriei vrlo dobro, i odluila je da pristupi
udruenju, premda je pekarnica i nadalje ila vrlo dobro, zahvaljujui ljepoti i dobroti, radi kojih je
postala znamenita. Samo se je mesar Dacheux izjedao u stranom bijesu radi propasti svih njegovih
nazora; on je rekao da eli umrijeti meu svojim zadnjim komadima mesa onoga dana, kad vie ne e
nai gazdaricu, koja e kupiti meso po njegovoj cijeni; a to je izgledalo da e se i ostvariti, svi
njegovi kupci ostavljali su ga malo po malo, i njega je uhvatila tako estoka ljutina, tek to ga nije
udarila kap.
Jednog dana svratio se Dacheux Laboqueu, poto je zamolio gospou Mitaine, da takoer doe.
On je rekao da se radi o moralnim i trgovakim interesima cijele etvrti. Pronio se glas, da je
Laboque da izbjegne steaju, nakanio sklopiti s Lukom mir i pristupiti udruenju, tako da postane
jednostavnim skladitem Crcherie. Otkada je Crcherie izravno izmjenjivala eljezo i elik, orue i
strojeve s kruhom iz Combettesa i drugih sela, koja su joj pristupila, izgubio je Laboque svoje
najbolje muterije, seljake iz okolice, ne raunajui tu male gospodarice, pa i same graane
Beauclaira, koji su jako mnogo pritedjeli, jer su kupovali u duanima tvornice, otkad je Luki pala na
pamet slavna zamisao, da otvori svoja vrata svima ljudima. To je bio smrtni udarac trgovini, kako se
ona dotle shvaala i posredovanju izmeu proizvoditelja ii potroaa, koje je poskupljivalo ivot, jer
se ivjelo parazitski od potreba drugih ljudi. Bila je sigurna stvar da e taj peti kota na kolima, koji
je izjedao snagu i bogatstvo, ieznuti od toga asa kad se primjerom dokae, kako se lako
moe izostaviti za dobrobit sviju. I tako su jadikovali supruzi Laboque u svom pustom duanu.
Kad je Dacheux uao, sjedila je besposleno za blagajnom gospoa Laboque, crna i mrava ena, a
da nije imala snage ni da plete arape, dok je njezin mu idui gore, dolje, kao dua u istilitu,
nosom i oima njukao po pregradcima na kojima je stajala roba puna praine.
- ta ja to ujem?, zavikao je mesar, kojem je u lice navalila krv, - vi ete nam se
iznevjeriti, Laboque, jer se predajete! Vi koji ste izgubili protiv onoga lopova onu parnicu, vi koji ste
se zakleli da ete ga unititi, makar vas to stajalo glave! A sada se postavljate protiv nas i tako ete
utvrditi nau propast!
Ali Laboque je planuo, u tom oajanju u kojem se nalazio:
- Ja sam se ve dosta namuio, dajte mi mira! Svi vi ste me gonili da podignem onu ludu parnicu.
A sada mi sigurno nijeste donijeli novaca, da isplatim moje mjenice koje dospjevaju koncem
mjeseca. Zato ste mi onda to doli zvrndati o mojoj glavi, na koju sam se zakleo?
I pokazujui na robu, koja je mrtvo leala, rekao je:
- Vidite, da me stoji moje glave, i ako ne uredim moje stvari, biti e ovdje slijedee srijede
ovrhovoditelj... Da! Ako hoete znati, istina je, da pregovaram s Crcherieom, sporazumjeli smo se i
danas naveer potpisat u ugovor... Jo sam oklijevao, ali napokon mi je sve dosadilo!
Laboque se sruio na stolac, dok se Dacheux, koji je sve razumio, guio i promucao neke psovke. I
sada je doao red na gospou Laboque, koja je satrto sjedila za blagajnom, da izrekne svoju
jadikovku, jednolinim i slabim glasom:
- Boe moj, koliko smo se naradili, koliko smo zla proivjeli, na poetku, kad smo zapoeli
prodavati nae eljezno posue po sajmovima od sela do sela! Zatim, mnogo kasnije, koliko smo se
ovdje naprezali, da otvorimo taj duan da ga proirimo iz godine u godinu! I nagrada je dola sama

od sebe, trgovina je napredovala, i mi smo ve mogli o tom sanjati, da kupimo kuicu na selu, da se u
nju sklonimo i da ivimo tamo od nae rente. A sada se to sve sruilo, itav Beauclair je poludio, a
zato, to ne mogu razumjeti, dobri Boe!
- Zato, zato?, zagrmio je Dacheux, - zato, jer je nastao prevrat i jer su graani Beauclaira
kukavice, koje se niti ne usuuju braniti. Ali ako e se navaljivati na mene, uzet u jednog lijepog
dana moje noeve i tada ete vidjeti!
Laboque je slegnuo ramenima.
- To je lijepo!... Dobro je, kad ovjek ima uza se sve ljude; ali kad se vidi, da e skoro ostati
sasvim sam, jo je najbolje ii, makar i razjarena srca, tamo kuda idu drugi... Caffiaux je to
pravovremeno uvidio.
- Ah, ovaj gad Caffiaux!, zaurlikao je mesar, nanovo razbjenjen. - On je izdajica i
potkupljen! Znate li da mu je onaj lopov, gospodin Luka, dao sto hiljada franaka, da nas napusti?
- Sto hiljada franaka!, - ponovio je Laboque, s oima punima poude, pretvarajui se kao da
se skeptiki podruguje, - ja bih pristao, kad bi mi ih on ponudio, odmah bi ih uzeo... Ne uviate li,
da je ludost, uvrtjeti sebi neto u glavu; onaj je razborit, koji uvijek pristaje uz najjae.
- Kakva bijeda, kakva bijeda! - nastavila je gospoa Laboque svojim plaljivim glasom, - sve
se preokrenulo, to je zacijelo svretak svijeta!
Upravo u taj as ula je lijepa gospoa Mitaine i ula posljednje rijei.
- Kako svretak svijeta!, - rekla je veselo, - eto opet su dvije nae susjede rodile dva krupna
djeaka! ... A kako su vaa djeca, Auguste i Eulalie? Nijesu li ovdje?
Ne, oni nijesu bili ovdje, nikada nijesu bili ovdje. Auguste, koji je ve skoro navrio dvadeset i
dvije godine, strastveno se primio mehanikih nauka, budui da mu se gadila trgovina; dok je Eulalie
bila vrlo razborita za svojih petnaest godina i ve je bila itava mala kuanica, a ivjela je najee
kod svojega ujaka, zakupnika u Lignerollesu kraj Combettesa.
- Oh, ta djeca!, - opet se potuila gospoa Laboque, - kad bi se raunalo na djecu!
- Sami nezahvalnici, izjavio je Dacheaux pun ljutine, u koju je zapao, jer se nije mogao u tom
snai, da se njegova ki Julienne, ve jaka i velika gospoica, usprkos tome to joj je odzvonilo
etrnaest godina, jo uvijek igra s malim nevaljancima, rasputenima na ploniku ulica Briasa. - Ako
se rauna na djecu, sigurno je, da e se umrijeti u bijedi i alosti!
- Ali ja se pouzdajem u mojeg Evaristea!, - odgovorila je pekarica. - Eto sad e skoro
imati dvadeset godina, i mi se ne ljutimo na njega, to je odbio da izui zanat svojega oca. Ova
mlade raste, sasvim naravno, s nazorima protivnima od naih, jer se je rodila da ivi u ono vrijeme,
kad nas vie ne e biti ovdje. Ja ne zahtijevam nita drugo od mog Evaristea, nego da me voli, a to
on i ini.
Ona je odmah razborito razloila Dacheauxu svoj sluaj. Ona je dola ovamo na njegovu molbu,
samo radi toga da mu kae, da svaki trgovac iz Beauclaira mora zadrati punu slobodu akcije.
Ona jo dodue nije ula u asocijaciju Crcherie, ali jednoga dana kani ui, kad joj to bude po volji i
kad bude uvjerena da radi u interesu drugih i nje same.
- Sasvim razumljivo, - zakljui Laboque. - Ja ne mogu nita drugo uiniti, ovo vee potpisat
u ugovor.
I opet je nanovo zapoelo beskrajno jadikovanje gospoe Laboque:
- Kazala sam vam, sve se je preokrenulo, to je svretak svijeta.
- Ali ne, ali ne!, - povikala je iznova lijepa gospoa Mitaine, - kako moete misliti, da je svretak

svijeta, kad e skoro naa djeca biti tako stara, da se ene i da imaju djecu, koja e se eniti,
kad doe na njih red, pa e i oni imati djece! Jedni dolaze na mjesto drugih, svijet se preporaa i to
je sve!... To je svretak jednoga svijeta, ako ba hoete.
Ove su rijei bile tako jasne i odlune, da je Dacheux otiao zalupivi vratima, sav oajan, na
kraju svojih sila, krvavih oiju, sav drhui da ga ne udari kap. To je zaista bio svretak jednog
svijeta, svretak nepravedne i trule trgovine, koja je nekolicinu uinila bogatima, a veliki broj bacila
u bijedu.
Posljednji udarac uzrujao je itav Beauclair. Dosada je uspjeh Crcherie djelovao samo na
industriju iste vrste i na malu trgovinu, koja je ivjela iz dana u dan od muterija iz istih ulica. Zato je
i bilo golemo uzbuenje, kad se jednoga lijepoga dana proulo, da se naelnik Gourier obratio novim
idejama. On, imuan ovjek, koji nije nikoga trebao, kako je sam tato izjavljivao, i koji nije htio ni
da uje o tome da ue u asocijaciju Crcherie. Ali on je sam osnovao slinu zadrugu, pretvorio je
svoju veliku radionicu cipela iz ulice Brias u dioniarsko drutvo, na dosada dobro iskuanoj osnovi
ujedinjenja kapitala, rada i inteligencije, dijelei tako na tri dijela dobitak. To je bila jednostavno
jedna nova grupa, industrija odjee koja je nastala pokraj industrije eljeza i elika, s kojom je inae
bila identina; i slinost se je jo vie akcentuirala, kad je Gourieru polo za rukom da udrui sve
obrtnike odjevnih predmeta, krojae, klobuare, arapare, platnare, sitniare. S druge strane govorilo
se jo o nekoj drugoj grupi, koju je htio osnovati neki veliki graevinski poduzetnik, udruujui sa
zidarima sve radnike, koji su zaposleni kod zgrada, klesare, stolare, bravare, drvodelje, pokrivae
krovova, soboslikare, golemu grupu s kojom su se takoer trebali sjediniti arhitekti, umjetnici, a da se
i ne nabrajaju radnici pokustva, umjetni stolari, tapetari, trgovci s mjedi, dapae urari i draguljari.
To je bio samo logini razvoj, primjer Crcherie posijao je ovu plodnu ideju grupiranja, asocijacije
su se nanizale u naravne skupove, koji su izbijali posve sami podraavanjem i radi potrebe za to je
vie mogue boljim ivotom i to veom sreom. Djelovao je zakon ljudskog stvaranja; a djelovat e
zasigurno snagom koja neprestano raste, ako bude to traio sretan ivot ljudskog roda; i odsada
postalo je sve primjetljivije da se udomaila zajednika veza, ostavljajui svakome svoju
individualnost, to e ih jednom ujediniti u golemoj socijalnoj reorganizaciji rada, koja e biti jedini
zakon Orada budunosti.
Ali ideja, umaknuti Crcheriei na taj nain, da je podrauje, svakako je izgledala presnana za
mozak Gouriera. Stoga je bilo openito mnijenje, da ga je morao na to nagovoriti potprefekt
Chtelard, koji se sakrivao u sve veu tminu i pasivni nehaj, to se je Beauclair vie preobraavao
pod ivim dahom budunosti. I pogodili su tono, to se zbilo za vrijeme jednog malog doruka u troje
kod naelnika, kad su se ova dva ovjeka nala licem o lice, a da s njima nije bio nitko drugi, osim
jo uvijek lijepe Leonore.
- Dragi prijatelju, - rekao je potprefekt, svojim ljubaznim smijekom, - ja mislim da smo propali. U
Parisu ide sve naopako, sve se gazi i naputa, revolucija je blizu i njezin e dah odnesti i baciti u
propast ono, to je jo ostalo od stare i trule zgrade. Ovdje, kod nas, na je siromani
prijatelj Boisgelin uobraen ovjek, od kojeg e ona mala gospoa Delaveau isisati zadnju paru.
Njezin suprug je jedini ovjek, koji, u svojoj junakoj borbi protiv steaja, ne zna kuda odlaze dobici
Pakla, i naskoro ete vidjeti kolika e biti nesrea... Zaista bi bilo ludo da se ne misli na sebe, ako se
ne eli poi ravno u slom.
Leonore se uznemirila.
- Jeste li vi ugroeni, dragi prijatelju?

- Ja, ali ne! Tko misli na mene? Nijedna vlada ne e se potruditi da se bavi mojom siunom
osobom, jer ja imam tu sposobnost, da upravljam to je manje mogue i da mislim uvijek onako kao
to misle moji poglavari, tako da me smatraju ovjekom, kreaturom svakog ministra. Ja u
umrijeti ovdje zaboravljen, sretan, kod propasti zadnjeg ministarstva... Ali ja mislim na vas, dragi
prijatelji.
On im je protumaio svoju ideju, nabrojio im je sve probitke, ako bi pretekli revoluciju time kad bi
nainili od radionice cipela Gourier drugu Crcherieu. Dobitak se time ne bi smanjio, nego naprotiv.
Zatim on je bio uvjeren, smatrao se suvie razumnim, a da ne shvati: budunost lei na tom putu,
reorganizirani rad pomesti e staro i nepravedno graansko ureenje. Iz ovog tako miroljubivog
skeptinog inovnika, kojemu je dokazana potpuna neaktivnost, konano je izbio pravi anarhist,
kojega je on prikrivao pod spoljanim izgledom svoje diplomatske opreznosti.
- Vi znate, dragi moj Gourier, - zavrio je on smijeei se, - to me ne e zaprijeiti, da se otvoreno
izjavim protiv vas, kad budete uinili taj lijepi udarac i pristanete uz novi drutveni ivot. Rei u da
ste se iznevjerili i da ste izgubili razum ... Ali zagrlit u vas, kad doem ovamo, jer ete ih izigrati
tako vanrednim potezom, koji e vam donijeti veliku korist. Vidjet ete kakva e lica napraviti!
Ipak preplaeni Gourier nije htio pristati, dugo je raspravljao. Opirala se sva njegova prolost,
sve njegovo dostojanstvo dugog upravljaa pobunilo se na tu pomisao, da bude samo drug
onih stotina radnika, kojima je dosada bio neogranienim gospodarom. Ali, ispod njegove nezgrapne
spoljanosti krio se vrlo bistar poslovni duh, on je uvidio i vrlo dobro sraunao, da nita ne
stavlja na kocku, nego da nasuprot osigurava svoje poduzee protiv svih opasnosti u budunosti, ako
bude slijedio mudri savjet Chtelarda. A zatim je njega samoga obuzeo onaj vihor, ono
oduevljenje, ona strast za reformama, ija zarazna groznica u doba revolucija obuhvata ba one
klase koje treba da budu eksproprirane. Napokon je Gourier povjerovao, da ta ideja potjee od njega
samoga, kao to ga je Leonore, na savjet prijatelja Chtelarda, nagovarala danju i nou i on se
preokrenuo.
To je bila sablazan pred svima stanovnicima Beauclaira. Pokuavali su nagovoriti ga da promijeni
dranje, potraili predsjednika Gaumea i zaklinjali ga, da posreduje kod naelnika, kad je potprefekt
izriito odbio da se ne e baviti takvim kukavnim poslom, za koji je glasno kazivao da je skandalozan
i kojim, kako je rekao, nije htio upravu kompromitirati. Ali predsjednik, koji je ivio vrlo povueno i
nije se ni s kim druio od vremena, kad mu se morala vratiti njegova ki Luile, koju su iznenada
uhvatili in flagranti s nekim vrlo mladim naelnikovim pisarom, nije pristao ni da ide naelniku, da
uloi predstavku, koju bi ovaj bez sumnje vrlo loe primio. Tada su upotrijebili jaa sredstva.
Predsjednikov zet, kapetan Jollivet, bacio se, poslije bijega svoje ene, u reakciju estinom, koja
je sve vie rasla. On je objavljivao takve lanke u Journal de Beauclair, da mu je jednog
dana tampar Lebleu, uznemiren nainom, kako su se okretale stvari, osjeajui potrebu da bude na
strani jaih, i elei da se okrene i prijee iz stranke, koja je pripadala Paklu, u stranku Crcherie,
zatvorio svoja vrata. Razoruan i bespomoan, etao se kapetan sa svojim nemonim gnjevom, kad su
doli na ideju da bi samo on jedini mogao nagovoriti predsjednika, da se odlui, jer on jo nije
potpuno prekinuo sa svojim tastom i jo su se uvijek pozdravljali. S ovom delikatnom misijom, otiao
je dakle kapetan Jollivet u posjet predsjedniku i tamo je ostao puna dva sata; a onda je izaao iz kue,
izvukavi od svog tasta samo izbjegavajue odgovore, ali se je zato izmirio sa svojom enom.
Sjutradan, ona se povratila u svoje brano obitavalite, kapetan joj je ovaj puta oprostio, jer se je
izriito obvezala da to ne e vie nijedamput uiniti. itav Beauclair bio je uprepaten radi ovog

svretka, i to se svrilo sveopim podrugivanjem.

Sasvim sluajno, a da im nije bila povjerena nikakva misija, polo je za rukom supruzima Mazelle,
da im se predsjednik Gaume ispovjedi. On je izlazio obino svakog jutra na boulevard de Magnolles,
dugaak i pust drvored, i tamo se dugo vremena etao, sjetno sanjarei, sputene glave, s rukama na
leima. Njegova su se ramena pognula kao pod tekim teretom, izgledao je kao da je slomljen od
itavog promaenog ivota, od zla, koje je uinio i od dobra, koje nije mogao uiniti. I kad je na as
podigao oi gledajui u daljinu, izgledalo je kao da oekuje nepoznatu budunost, neto to nije dolo
i to on ne e vidjeti. Dakle, ovog jutra, usudili su se supruzi Mazelle, koji su vrlo rano ustali, da idu
u crkvu, pristupili mu, da uju njegovo miljenje o javnim poslovima, jer su se tako jako bojali da im
prijeti lina nesrea.
- No, gospodine predsjednie, to kaete na sve ovo, to se dogaa?
On je podigao glavu i askom se zagledao u daljinu. Zatim je nastavio sa svojim groznim
sanjarijama glasno, mislei, kao da ga nitko ne slua:
- Kaem, da dosta sporo dolazi oluja istine i pravednosti, koja e napokon odnijeti taj gadan svijet.
Uzbueni supruzi Mazelle nijesu povjerovali da ga razumiju pa su mucali:
- Kako, kako?... Vi nas hoete prestraiti, jer znate, da nijesmo ba jako hrabri. Da, to je istina i
radi toga nam se podruguju.
Ali Gaume se ve sabrao. Kad je pred sobom prepoznao supruge Mazelle, kako se preplaeni i
blijeda lica znoje od brige radi njihova novca i ljenarenja, zaigrao mu je oko ustiju ironian i
preziran smijeak.
- Zato se bojite? - odgovorio je - svijet e jo trajati dobrih dvadeset godina, pa ako budete
jo onda ivjeli, utjeit ete se radi neugodnosti revolucije time, to ete doivjeti interesantne
stvari... Istom vaa ki trebala bi se zabrinuti radi budunosti.
Gospoa Mazelle je tuno poviknula:
- To je ba ono, jer se Louise ne brine ni zato!... Jedva ima trinaest godina i sve joj je smijeno,
to se dogaa i o emu naravno uje da govorimo od jutra do mraka. Ona se smije kad mi
oajavamo. Pa kad joj koji puta kaem: Ali nesretnice! ne e imati ni pare, ona mi odgovara
skaui po sobi kao koza: To mi je zbilja svejedno! bit u radi toga jo veselija! Ona je ipak
umiljata, premda nam prua tako malo zadovoljstva.
- Da - ree Gaume - to je dijete, koje eli da formira samo sebi svoj ivot. Ima i takvih.
Mazelle je ostao zbunjen, bojei se da ga predsjednik jo ne ismije. On je stekao imetak za deset
godina i od toga vremena uivao je divan ivot neradinosti, o kojoj je sanjao ve od svoje mladosti,
pa ga je sama pomisao, da bi moglo prestati to blaenstvo besposlienja, da bi moda bio prisiljen
da opet radi, kad bi cijeli svijet radio, dovela u teku i neprekidnu muku, koja je bila neke vrsti
kazna.
- Ali renta, gospodine predsjednie, ta e biti, prema vaem miljenju, s rentom, ako poe za
rukom svima ovim anarhistima da izvrnu svijet? ... Sjeate li se, da nam se i onaj gospodin Luka,
koji sada igra tako runu ulogu, rugao pripovijedajui nam, da e se ukinuti renta... Onda je to isto
tako, kao da bi nas zaklali na rubu neke ume!
Ali spavajte u miru, ponovio je Gaume svojom tihom ironijom, novi drutveni poredak hranit
e vas, ako ne ete htjeti raditi.
Supruzi Mazelle otili su u crkvu i tamo su zapalili votanice za ozdravljenje gospoe Mazelle, jer
je jednoga dana doktor Novarre bio tako brutalan i rekao joj je u lice, da nije bolesna! Bolest, koju

je tolikom ljubavlju njegovala ve mnogo godina, od koje je ivjela tako, da je postala njezinim
zanimanjem, njezinim veseljem, uzrokom njezina ivota! Lijenik je dakle mislio da je neizljeiva,
kad ju je napustio; i obuzeta stravom, obratila se religiji, u kojoj je nala veliko olakanje.
Na boulevardu de Magnolles, u samoi, koju su samo gdjekad naruavali rijetki prolaznici, nalazio
se i jedan drugi etalac, abb Marle, koji je ovamo dolazio da ita svoj brevijar. Ali on je esto
sputao knjigu i nastavio je tromo koracati, jer se i on izgubio u crnim mislima. Za vrijeme
posljednjih dogaaja, dok je ovaj razvitak nosio grad u novu sudbinu, njegova crkva se jo vie
ispraznila, u njoj su jedva ostale vrlo stare ene iz puka, glupe i tvrdoglave, pomijeane tu i tamo s
nekoliko graanka, koje su se drale religije kao najvieg bedema lijepog svijeta, koji upravo
propada. Kada budu posljednji vjernici napustili katolike crkve, i kad iz njih nastanu ruevine nekog
mrtvog drutvenog poretka, po kojima e se brzo rairiti trnje i koprive, zapoet e neka druga
civilizacija. Zato u ovoj stvari ni graanke, ni vrlo stare ene iz puka nijesu utjeile abba Marlea
radi praznine koju je sve vie i vie opaao oko svojeg Boga. Uzalud je Leonore, ena naelnika
nainila lijep i ugledan ukras za nedjeljne obrede, uzalud je ona otvorila cijelu svoju kesu za
uzdravanje vjeroispovijesti: njemu nije nipoto bila nepoznata njezina nedostojnost, njezini grijesi i
dnevni preljubi, preko kojih je itav grad utke prelazio i koje je on sam morao pokrivati platem
svoje svete slube, ali ih je osuivao kao vjeito prokletstvo, za koje e biti odgovoran. Jo manje su
ga zadovoljavali supruzi Mazelle, ovi tako djetinji i tako podli egoisti, koji su dolazili njemu u
jedinoj nadi da izvuku od neba lino blaenstvo posuujui svoje molitve na kamate isto tako, kako
su posuivali svoj novac, da odatle podignu rentu. I svi, svi oni bili su takvi u tom umiruem
drutvenom poretku, bez prave vjere, koja je u prvim stoljeima zasnovala Kristovu mo, bez one
volje za odreknuem i potpunom poslunosti, koja je osobito sada bila potrebna za
svemogunost crkve. Dakle, on se nije vie prikrivao, dani su bili izbrojeni i ako mu Bog ne uini tu
milost da ga doskora pozove sebi, moda e prisustvovati stranoj katastrofi, kada e se sruiti
toranj, probiti krov crkve i unititi rtvenik.
I tako je on, zadubljen u ove crne misli, dolazio satima i satima etati. On ih je sakrivao u
najveu dubinu svoje due, trudio se, da pred samim sobom zataji svoje oajanje. Pretvarao se, da
je sran, da prezire dogaaje dana, pod izlikom, da je crkva gospodarica vjenosti. Ali kad se
susreo s uiteljem Hermelineom, koji se jo nije odljutio radi uspjeha metoda u Crcheriei i koji je
bio blizu da pristane uz reakciju, u ime spasa same Republike, nije se vie prepirao svojom
prijanjom otrinom, nego je rekao, da je sve prepustio Bogu; jer Bog je sigurno dozvolio u tu svrhu
ove anarhistike saturnalije, da ugui svoje neprijatelje i da se nakon toga pojavi u svoj svojoj
pobjedi. Doktor Novare je u ali, naao pravi izraz govorei, da je abb napustio Sodomu uoi dada
i ognja. Sodoma, to je bio stari i okueni Beauclair, izjeden graanskim egoizmom, grad, koji je kriv i
osuen na unitenje, i od kojeg treba oistiti zemlju, ako se hoe vidjeti kako na njegovu mjestu raste
Grad zdravlja i veselja, pravednosti i mira. Svi znakovi pokazivali su konani slom, robovi najamnog
rada se bune, prestraeni graani postali su revolucionarcima, sve ive sile zemlje bjeale su radi
linih interesa pobjednicima, a ono to je ostalo, istroeni i neupotrebljiv materijal, razbacane
ruevine, pomesti e vjetar. Ve je sjajan Beauclair budunosti izlazio iz ruevina. Kad je pod
drveem boulevarda de Magnolles abb Marle spustio svoj brevijar, usporio korake, oi napola
zatvorio, sigurno se pred njim dizala ova vizija koja ga je davila i rastuivala.
Koji puta susretali su se predsjednik Gaume i abb Marle na svojim mualjivim etnjama, u
potpunoj samoi. Isprva se nijesu vidjeli, nastavili su usporedno koracati sputene glave, izgubljenih

oiju, da nita od izvanjega svijeta nije do njih dopiralo. Svaki je, sa stvoje strane, imao u glavi
svoju tugu, svoju alost za svijetom koji nestaje, svoj apel na svijet koji izlazi iz zemlje. Preivjela
religija nije htjela da umre, pravednost koja se raala, dovodila je do oajanja svojim zatezanjem.
Meutim su ipak podigli glave, prepoznali su se i trebalo je, da izmijene nekoliko rijei.
- Vrlo je naoblaeno, gospodine predsjednie. Bit e kie.
- I ja se bojim, gospodine upnie. Taj mjesec juni je vrlo hladan.
- Ah! ta ete, sva godinja doba su se sada promijenila. Nita nije vie stalno.
- Istina je, a ipak ivot se nastavlja, i moda e dobro sunce opet sve postaviti natrag na
svoje mjesto.
Zatim je svaki nastavio svoju samotnu etnju, svaki je nanovo zapao u svoje razmatranje, vodei
tako u beskonanost vjeitu borbu prolosti i budunosti. Ali, naroito u Paklu odjeknula je
posljedica razvitka u Beauclairu, koji se malo po malo preobraavao reorganizacijom rada. Kod
svakog novog uspjeha Crcherie, morao je Delaveau razviti vie djelatnosti, inteligencije i
odvanosti; i sasvim naravno, sve ono to je kod protivnike tvornice urodilo uspjehom, postalo je za
Pakao propast. Tako mu je i pronalazak bogatih rudnih ila u starom naputenom rudniku, bio straan
udarac, koji je oborio cijenu sirovinama. Delaveau se vie nije mogao boriti s Lukom u trgovini
eljeza i elika, a sam bio je ugroen i u proizvodnji topova i bomba. Narudbe su se smanjile otkada
se novac Francuske davao osobito za ureenje mira i drutvene solidarnosti:
za eljeznice,
mostove, graevine sviju vrsti, gdje je trijumfiralo eljezo i elik. Najgore je bilo to, to ove
narudbe, iji su plijen dijelile samo tri tvornice, nijesu dostajale da se sve tri zaposle, pa su
napokon odluile ostvariti plan, da unite jednu od njih, da oslobode trite; i upravo u to vrijeme bio
je najslabiji Pakao, pa su se eljeznarnice, kojima je Pakao konkurirao, odluile da ga divljaki
pogube. Isto tako postale su mnogo vee potekoe za Delaveaua, kad mu radnici nijesu vie ostali
vjerni. Raguov udarac noa, kao da je ubacio nered meu one radnike, koje je za sobom ostavio. Kad
je zatim Bourron, opameen i obraen ostavio Pakao s namjerom da se povrati u Creeherie, i sa
sobom odveo Faucharda, razvio se itav pokret, veina se pitala, zato da se ne ugledaju u njih, kad
ih tamo oekuju veliki probici. Danas je iskustvo bilo jasno, radnici u Crcheriei zasluuju dvostruke
nadnice, a da ne rade vie od osam sati, da se i ne uraunaju koristi, koje oni uivaju, a to su male i
ugodne kuice, kole u kojima je uvijek veselo, neprestane zabave u Opoj kui, duani, koji su
snizili cijenu namirnica za dobru treinu, pa svagdje toliko zdravlja i toliko blagostanja. Nita nije
toliko djelovalo kao plae, radnici su traili poveanje najamnica, htijui zasluivati isto toliko kao
oni u Crcheriei. Kako je bilo nemogue da im se udovolji, mnogi su otili sasvim naravno onamo,
gdje su mogli nai vie sree. Napokon, ono to je unitilo Delaveaua, to je bilo pomanjkanje
rezervnog fonda, jer on nije pristao da sebe prizna pobijeenim, on je mislio, da bi se dugo mogao
drati i da bi svrio pobjedom, kad bi imao u blagajni nekoliko stotina hiljada franaka da mu
pomognu prebroditi ovu krizu, za koju je tvrdoglavo vjerovao, da je privremena. Samo, kako da se
bori, kako da se u tom ravom vremenu odupre plaevnim rokovima, kad mu je manjkao novac?
Novac, koji je ve posudio, nainjen dug, bio mu je osim toga nepodnosiv, to je bila briga koja ga je
satirala. Ali on se borio kao heroj, uvijek uspravan, dajui svoju inteligenciju, dajui svoj ivot
u nadi, da e ipak spasiti tronu prolost, koju je podravao, autoritet, ropsko nadnienje, drutvo
graana i kapitalista, elei u svom opornom potenju postii, da kapital stavljen u njegove ruke, nosi
postotke, rente koje je obeao.
Uglavnom Delaveauova najstranija muka bila je, to nije mogao osigurati Boisgelinu prihode,

na koje se obavezao; i njegov neuspjeh se strano manifestirao u dane, kad mu je morao uskratiti
novac. Premda je posljednja bilanca bila uasna, Boisgelin nije kanio ni u emu ograniiti nain
ivota u Guerdacheu, po nagovoru same Fernande, koja je postupala sa svojim muem kao s
tegleom ivotinjom, koju ona treba bockati do krvi, da izvue njezin itav napor. Od vremena kad ju
je Ragu onako uasno silovao, ije je sjeanje sakrila i uvala na dnu svojega bia, kao da je
poludila za nasladama, nikad se nije pokazala vatrenijom i nezasitljivijom u tom pogledu. Nalazilo se
je da se pomladila, poljepala, u oima joj je bilo neto kao da je izvan sebe, kao neka nemogua
uvijek nezasiena elja. Prijateljima kue izgledala je vrlo uznemirena, potprefekt Chtelard rekao je
u povjerenju naelniku Gourieru, da e ova mala ena uiniti zasigurno neku veliku glupost, radi koje
e svi oni trpjeti. Dosada se je zadovoljila da uredi sebi dom u Paklu, da huka, u svojoj
strasti rasipanja, Boisgelina na svojeg mua neprekidnim traenjem novaca; to je bacalo Delaveaua u
toliko oajanje, da je nou stenjao u svojoj branoj postelji. Ona ga je zlobno podbadala neslanim
primjedbama, vrtjela je bode u najdubljoj rani Delaveaua. A on je jo uvijek oboavao, postavljao
ju je na rtvenik, nevinu, bez ikakve ljage, divei se njenim gipkim i prekrasnim draima kojima se
zavjetovao.
Doao je i novembar sa preranom i velikom zimom. Plaevni rokovi u tom mjesecu bili su tako
veliki, da je Delaveau osjetio, da se zemlja trese. Nije imao u kasi nita od potrebnog novca.
Uoi isplate zatvorio se u svoju radnu sobu, da razmilja i da pie pisma, dok je Fernande otila
na diner u Guerdache, kamo je bila pozvana. Delaveau je sam bio ovoga jutra tamo, a da
Fernande nije za to znala, i imao je s Boisgelinom odluan razgovor, u kojem ga je, poto mu je
surovo prikazao oajnu situaciju, napokon nagovorio, da smanji svoje trokove. Za vrijeme od
nekoliko godina kanio mu je Delaveau davati manje obroke. ta vie, on mu je savjetovao da proda
Guerdache. I sad, kad je poslije enina odlaska ostao sam u svojoj radnoj sobi, etao je
usporena koraka, poticao je od asa do asa sasvim nesvijesno veliku vatru koksa, koji je gorio
u neke vrsti pei od eljeznog lima, to je stajala pred kaminom. Jedini mogui spas bio je u tom
da dobije vremena i da pie vjerovnicima koji nijesu mogli eljeti zatvaranje tvornice. Ali on se
nije urio, pisma e napisati poslije dinera; i nastavio je svojim razmiljanjima idui od jednoga
prozora na drugi, ipak se uvijek vraao i stajao je pred onim, odakle je vidio golemo zemljite
Crcherie sve do dalekog perivoja i paviljona, u kojem je stanovao Luka. U velikoj i sjajnoj zimi
sunce je zalazilo na nebu, istom kao kristal, a grad koji je nastajao, odskakivao je s neogranienom
njenosti od purpurne pozadine jasnoom blijedoga zlata. Nikad ga nije takvog vidio, tako jasno u
takvom titranju, jer sada bi mogao brojati vitke i tanke grane drvea, razlikovao je najmanje sitnice
kuica, kamene ukrase u ivim bojama, koji su im davali tako veseo izgled. Na kratak as upalili su
se i zasjali, pod kosim zrakama zvijezda, svi prozori i sliili su stotinama veselih ognjita. To je bila
apoteoza, to je bila slava. I Delaveau je ostao tamo razmaknuvi zastore od kretona, lice je prislonio
uz staklo promatrajui ovaj trijumf.
Kako je Luka tamo, s drugog kraja zemljita Crcherie, katkada gledao svoj grad, kako napreduje,
kako se rasprostranjuje i prijeti Paklu skorim osvojenjem, isto tako je i Delaveau dolazio da ga
gleda, sa svoje strane, kako se poveava i kako je blizu da ga osvoji. Koliko se puta, za
vrijeme posljednjih godina zaboravio pred tim prozorom i upirao oi u vidokrug, koji mu je zadavao
brige, i svaki puta je vidio, kako se sve vie penje, nadima i pribliuje Paklu plima kuica. Ona je
poinjala vrlo daleko, na kraju ogromnog, neobraenog i pustog zemljita, pojavila se najprije jedna
kuica, kao jedan mali val, zatim jo jedna, pa opet jedna; pruga bijelih proelja kua produljila se,

mali valovi su se neprestano umnoavali, gurali su se i pourivali svoje prodiranje; a sada su pokrili
sav prostor, bili su udaljeni samo nekoliko stotina metara, kao pravo more, neprocjenjive snage,
spremno da odnese sve, to bi se protivilo njegovu prodoru. To je bila neodoljiva provala
sutranjice, sva prolost pometena, a sam Pakao i Beauclair zamijenio je mladi i pobjedniki Grad.
Delaveau je, raunajui, s nejasnom jezom predviao primicanje dana, kad e opasnost postati
smrtonosna. On se nadao, u jednom momentu, da e se prodiranje zaustaviti, u doba kad je kroz
Crcherieu prolazila tako teka kriza; no ponovo je Grad poeo napredovati s takvim poletom da su
od toga zadrhtale stare zidine Pakla. Meutim, Delaveau nije htio oajavati, opirao se oitosti
injenica, umiljajui, da e njegova energija nai branu, nuni zaklon. Ali ovo vee tako se uzrujao,
da je omlitavio i dospio je do toga da osjeti potmulo kajanje. Nije li onda imao krivo, kad je pustio
Bonnairea da ode? On se sjetio proroanskih rijei ovoga jednostavnoga i jakog ovjeka za vrijeme
velikog trajka radnika; a to je bilo sjutradan, kad je Bonnaire kao dobar radnik pomogao osnovati
Crcherieu. Od toga vremena slabio je Pakao, Ragu ga je uprljao svojim ubojstvom, sada su ga
ostavili Bourron, Fauchard i drugi, kao mjesto propasti i prokletstva. U daljini, blistao se jo uvijek
novi grad u suncu i Delaveaua je obuzeo estoki gnjev, ija se estina oborila na njega samoga i na
uvjerenje cijelog njegova ivota. Ne, ne! on je imao pravo, istina je bila u prolosti, iz ljudi se ne bi
nita izvuklo, kad ih se ne bi savilo pod autoritet dogme, ropsko nadnienje ostaje zakon rada, izvan
kojega nema nita, nego mahnitost i katastrofe. I Delaveau je zatvorio velike zastore od kretona, nije
htio vie nita vidjeti, zapalio je malu elektrinu svjetiljku, otiao je da razmilja u svoju dobro
zatvorenu radnu sobu, koju je uarena pe jako ugrijala.
Poslije veere, napokon je Delaveau sjeo za pisai stol da napie pisma, jedini spas, o kojem je
satima razmiljao. Odbila je pono, a on je jo uvijek sjedio tu, svravajui tako nunu i tako
teku korespondenciju; podilazile su ga sumnje, nanovo ga je ispunio veliki strah: da li je to zaista
spas, ta e nakon toga raditi, sve ako mu se i odgodi trabina? Satrven od umora, u
nadljudskom naprezanju, kojim je pokuao spasiti Pakao, pustio je da mu padne glava meu ruke,
zaronio je u beskrajnu muku. I u taj as zaula se buka kola, uli su se glasovi, to je bila Fernande,
koja se vraala s veere u Guerdacheu i koja je slala slukinje da idu spavati.
Kad je ula u radnu sobu, naglo je zamahnula i povikala nervoznom rjeitosti ene, koja je sva
izvan sebe, jer je svladavala i dugo zadravala svoj bijes:
- Boe moj, kako je ovdje vrue! Kako je mogue izdrati u ovoj vruini?
Ona se sruila u naslonja, otkopala je i odbacila prekrasno krzno, koje joj je pokrivalo ramena.
Tada se pojavila njezina ljepota, bila je udno lijepa, sva obuena u bijelu svilu i bijele ipke, vrlo
dekoltirana, golih ruku i vrata. To je bila rasko kojoj se njezin suprug nije zaudio, uope je nije
opazio, gledao je i ljubio je samo nju, taj prekrasni stvor, pred kojim mu se uvijek vraala jeza
tenje, pokoravajui mu se bez svijesti i nemono. I nikada dotle nije se iz nje isparivalo toliko
opojnosti.
Ali poto ju je neko vrijeme gledao, sjedei za svojim pisaim stolom, dok mu je jo u glavi
zujalo, uznemirio se.
- No, ta ti je, draga prijateljice?
Ona je bila oevidno uzrujana. Njezine velike plavo-smee oi koje su inae bile tako mile, sjale
su se nejasnom estinom. Njezina mala usta, s lanim njenim osmijehom, otvarala su se i pokazivala
su vrste zube, nepromjenljiva sjaja, pripravne da ugrizu. itavo njezino divno oblo lice,
ureeno crnom kosom, nabuhlo je od suzdravanog bijesa.

- ta mi je?, napokon je rekla drhui, nita.

Nastala je tiina, u velikom i ukoenom zimskom miru ula se tutnjava Pakla koji je radio, i
svojim pokretima tresao kuu neprekidnim drhtanjem. Obino ga oni nijesu ni primjeivali. Ali ove
noi, premda su se narudbe umanjile, stavili su u akciju veliki bat od dvadeset i pet tona, da
vrlo brzo skuju cijev jednog velikog topa; tlo se treslo, izgledalo je da zamah svakog udarca odjekuje
u samoj radnoj sobi, koju je tanka drvena galerija spajala sa oblinjim zgradama tvornice.
- Gledaj, tebi je ipak neto, - nastavio je Delaveau. Zato ne kae, to ti je?
Ona je nainila gestu estoke nestrpljivosti i odgovorila je:
- Idimo spavati, to e biti bolje.
Ali se ipak nije ni maknula, njezine ruke grozniavo su okretale lepezu, dok je kratko disanje
podizalo njezine gole grudi. I napokon je otkrila ono, to ju je tako guilo:
- Ti si dakle ovo jutro iao u Guerdache?
- Da, bio sam ondje.
- A da li je to istina to mi je Boisgelin upravo pripovijedao? Tvornica je u opasnosti, da ne
padne pod steaj, mi se nalazimo na rubu propasti i ne e nam skoro preostati nita drugo, nego da
jedemo kruh i nosimo proste haljine!
- Da, ja sam mu morao rei istinu.
Ona je zadrhtala, ali se svladala da odmah ne plane u osuivanju i uvredama. Svreno je, njezino
uivanje je ugroeno, uniteno. U Guerdacheu ne e se vie davati sveanosti, ni dineri, ni plesovi
ni lovovi. Zatvorit e se vrata, da, Boisgelin joj je priznao, da e moda biti prisiljen prodati ga. I
takoer je svreno i s njezinom namjerom, da se vrati u Pari s milijunima. Sve to, to je vjerovala,
da e napokon imati, bogatstvo, rasko, kuanje uitaka koji su dovodili neprekidnom
prepredenosti uzbuenja do iznemoglosti, sve se sruilo. Ona je opaala oko sebe samo ruevine, a
ovaj Boisgelin doveo ju je napokon do oajanja svojom mlitavosti i kukavilukom, kad je prignuo
glavu pred propasti.
- Ti mi nijesi nikada nita govorio o naim poslovima, - odgovorila je ona oporo. Izgledala sam
kao luda, to me je udarilo po glavi, kao da su se stropovi sruili... A onda, ta emo uiniti, kai mi?
- Radit emo - odgovorio je jednostavno, - nema drugog spasenja.
Ali ona ga nije vie sluala.
- Zar si mogao i jedan asak povjerovati, da u pristati, da nemam ta da stavim na lea, da
nosim samo iskrivljene cipele, da se povratim u onu bijedu, od koje mi na samo sjeanje stee srce
mora? Ah ne, ja nisam kao vi drugi, ja to ne u, ne! Vi to trebate urediti, Boisgelin i ti, ja ne u
da opet postanem siromana!
Ona je nastavila, govorila je o onom, to je tutnjilo u njezinu biu, koje je bilo izvan sebe. To
bijae njezina bijedna mladost, kad je sa dvadeset godina, odgajana od svoje majke, uiteljice
glasovira, doivjela slom sa svojom velikom ljepotom, kad je bila zavedena i zatim naputena, ova
sva gnjusna avantira koju je zatvorila, kao najveu tajnu, u svoju duu. Zatim to bijae njezina
proraunana i razumna enidba, prihvatila se, u nudi u kojoj se nalazila, ovoga Delaveaua, usprkos
njegove rugobe i niskog poloaja, da joj bude potpora i mu, kojeg e iskoriivati. Pa sretan sluaj s
Paklom, sretan svretak njezine proraunanosti, njezin mu postao je sredstvo i garancija njezine
pobjede, osvojenje Boisgelina, Guerdache je bio njezin, sve raskoi i sve naslade bijahu njezine. I to
je trajalo preko dvanaest godina, sve to uivanje, sve te razuzdanosti s pozadinom njezine priroene
okrutnosti, ovdje je okusila sve neobinosti i divote, zadovoljila je svoje prekomjerne elje, umirila

je crnu zlobu, koja se u njoj sakuplja od djetinstva, sretna radi svojih obmama, svoje nevjere, svojih
izdajstva, nesloge i propasti, koje je donosila, a osobito se veselila suzama, koje su radi nje tekle iz
Suzanneinih oiju. A svega toga ne e vie biti, i ona je opet pala, pobijeena, u svoje prijanje
siromatvo!
- Uredite, uredite! Ja ne u da idem posve gola, ja se ne u odrei apsolutno niega u svom
ivotu! Delaveau, kojemu je ona poela bivati nesnosna, slijegao je svojim jakim ramenima. On je
naslonio svoju nezgrapnu glavu buldoga s vanredno razvijenim vilicama na obadvije pesnice; i
gledao ju je svojim velikim smeim oima, krvava lica od vatre, napola izgubljena u ogrlici crne
brade.
- Draga moja prijateljice, ti ima pravo, ne govorimo o ovim stvarima, jer mi ovo vee
izgleda malo razumna. Ti to zna, ja te veoma ljubim i pripravan sam sve rtvovati, da ne stradava.
Ali, nadam se, da e se pomiriti sa sudbinom i uraditi kao ja, koji u se boriti sve do zadnjeg daha.
Ako je potrebno, ustajat u ve u pet sati, ivjet u od korice kruha, dati u naem djelu itave moje
dane tekog naprezanja, a ipak u uvee lei vrlo zadovoljan ... Boe moj! Pa ta bi bilo, kad bi ti
nosila mnogo jednostavnije oprave i kad bi se pjeice etala! Nedavno, neke veeri, rekla si mi da su
ti dosadili i da ti se gade ove uvijek iste zabave. To bijae istina. Njezine plave, tako mile oi,
opet su potamnjele, postale su gotovo crne. Od nekog vremena osjeala je da je upropauje, malo
pomalo unitava, luda elja, koju vie nije znala zasititi. Strana slast, koju je okusila, kad ju je
Ragu silovao, u zagrljaju ove brutalne, pobjesnjele lude, eljne osvete, koja se jo znojila od svoga
posla, izgorene koe od ara, vatrene i mirisave, otvrdnutih miica od lopate, zaudarajui na neto
sotonska iz pakla progonila ju je, poticala u njoj ono rijetko i perverzno, onu oajnu potrebu za
senzacijama. Nikada nije upoznala tako estok gr u zagrljaju radnoga Delaveaua i besposliara
Boisgelina, prvi je bio uvijek potiten i zabrinut, a drugi tako ispravan, gotovo ravnoduan. Ona je
takoer osjeala neku gluhu zlobu prema ovim ljudima, koji je vie nijesu zabavljali, obuzimao ju je
sve vei bijes na pomisao, da je nikada ne e vie nitko zadovoljiti. Radi toga je primila s
uvredljivim prezirom Boisgelinove albe, kad joj je povjerio svoje brige, svoje oajanje, to je
prisiljen smanjiti svoje izdatke. I zato se ona vratila tako bijesna, tako pakosna, sva ispunjena eljom
za ubijanjem i unitavanjem.
- Da, da, - mucala je ona, - ovi uvijek isti uitci, ah, ti mi ne e dati novih!
U tvornici je veliki bat nastavio udarati svojim otrim udarcima, od kojih se tresla zemlja. On
joj je tako dugo kovao njezine radosti otimajui eliku bogatstvo, za kojim je bila pohlepna, dok je
crna rulja radnika davala svoj ivot, da ona provodi svoje dane u potpunom i neogranienom
uivanju! Jedan as prislukivala je ovo muno dahtanje rada posred nesnosne tiine. Jo se
probudila u njoj jedna jedinstvena tlapnja, sjeanje na polugolog Ragua, kako ju je bacio na hrpu
neistih prnja i obljubio je u aru pei. Nikada vie, nikada vie! I to je podvosturilo divlju mrnju
prema njezinu muu.
- To, to se dogaa, to je sve tvoja krivnja... To sam rekla Boisgelinu. Da si odmah uguio
tog nesretnog Luku Fromenta, mi ne bismo bili pred propasti... Ali ti ni jesi nikada znao upravljati
tvojim poslovima.
Delaveau se naglo podigne, jo ne poputajui ljutim, koja ga je zahvatila.
- Idemo spavati... Inae bi me natjerala da ti kaem stvari, za koje bi se nakon toga kajao.
Ona se jo uvijek nije maknula, nastavila je, postala je tako pakosna, tako agresivna, predbacujui
mu, da je on uinio njezin ivot nesretnim, da je Delaveau napokon brutalno zaviknuo bez

ikakvog obzira:
- Ali, napokon moja draga, kad sam te oenio, nijesi imala ni pare, i ja sam ti morao kupiti koulje.
Bila bi na ulici ili gdje bi bila ovaj as?
Ona mu odgovori uvredljivo, isprsivi se, krvavih oiju:
- Kai dakle, misli li da bi se ja, lijepa kao to sam bila, kerka jednog princa, prihvatila
takvog ovjeka, kakav si ti, ruan, prost, bez poloaja, da sam samo imala kruha. Pogledaj se samo,
prijatelju! Ja sam pristala uz tebe, jer si se obvezao, da e za mene stei bogatstvo, kraljevsko
imustveno stanje. To ti sve govorim radi toga, jer se nijesi drao ni jedne obveze.
On se postavio pred nju, pustio ju je da govori, stiskao je pesnice, silei se da sauva svoju
hladnokrvnost.
- Razumije li, - ponovila je bijesnom tvrdoglavosti, - nijednu od tvojih obveza, ni jednu jedinu!
Niti prema Boisgelinu, niti prema meni, jer si upravo ti onaj, koji si upropastio njega, tog siromanog
ovjeka. Ti si ga nagovorio da ti dade novce, ti si mu obeao bajoslovne dohotke, a eto sada vie ne
e imati ime da kupi cipele... Moj prijatelju, kad netko nije sposoban, da upravlja velikim poslom,
ostaje malim namjetenikom, ivi u svojoj rupi sa enom, dosta runom i dosta glupom da pere pelene
i krpa arape... Ovaj steaj je nastao tvojom krivnjom, uje li, tvojom, samo tvojom krivnjom!
On se nije mogao dulje suzdrati. Ovo, to mu je Fernanda rekla tako divljaki, zavrtjelo mu je
no u srcu i u savjesti. On, koji ju je toliko ljubio, slua je kako govori o njihovoj enidbi kao o
niskoj trgovini, gdje nije bilo nita drugo s njezine strane, nego nuda i proraunanost! Njemu, koji je
tako asno i tako junaki radio za vrijeme od gotovo petnaest godina, da odri obeanje, koje je
zadao bratiu, njemu ona predbacuje lou upravu i nesposobnost! Zgrabio ju je objema rukama za
njezina gola ramena, drmao ju je, govorei poluglasno, kao da se bojao da sam ne poludi od buke
svojeg glasa:
- Nesretnice, uti, nemoj da poludim!
Ali Fernande se naglo podigla, oslobodila se mucajui od bijesa i boli, kad je outila dvije
mendele kojima ju je on prihvatio, videi da su se njezina oba ramena, tako njena, tako bijela,
zarumenila od tog obrua.
- Sad me jo i tue, neotesane, surovi glupane! Ah, ti me tue, ti me tue!
Ona je isturila naprijed svoje prekrasno lice, koje je preobrazilo bjesnilo i prskala je svoj prezir
sasvim izbliza u lice ovjeka, kojeg bi mogla razderati. Nikad ga nije tako mrzila. Nikad ju nije u
tolikoj mjeri razjarila njegova nezgrapna irina plea doge. Nanovo se vratila njezina zloba, gonila ju
je na potrebu da kae neku nepopravljivu uvredu, da se to sve svri. I njezina okrutnost traila je
kako bi mu otrovala ranu, tako da bi on jae kriknuo i trpio.
- Ti nijesi drugo nego nerazborita ivotinja, ti nijesi sposoban da upravlja ni radionicom od
deset ljudi!
Na ovu neobinu uvredu uhvatio ga je grevit smijeh, tako mu se to inilo glupo i djetinjasto. Ali
taj smijeh je Fernande bacio u takvo ogorenje, da je bila u bunilu. ta da mu dakle kae, da udarac
bude smrtonosan, da se on prestane smijati?
- Da, to sam bila ja, koja sam te odrala, da nema mene, ti ne bi ostao ni jednu godinu upraviteljem
Pakla.
On se jo jae smijao.
- Ti si luda, draga moja, ti govori tako velike gluposti, da me to ni malo ne pogaa.
- Ah! Dakle ja govorim gluposti, ah! To mi je hvala, to sam ti zadrala mjesto!

Najednom joj se priznanje popelo u grlo. Da mu zavikne u njegovo lice, slino psu, da mu kae,
da ga nije nikada ljubila i da je bila ljubavnica jednoga drugoga! To je bio udarac noem, koji bi
uutkao njegov smijeh. I kako ju je to ublailo, kakvu je stranu i divlju slast okusila u propasti
svojega ivota, koji je u njoj praskao! Jo jedamput prola je kroz nju vizija Ragua, i ona je uzviknula
uasnom nasladom bacajui se sama u bezdan.
- Ja govorim tako malo gluposti, prijatelju, ja spavam s tvojim Boisgelinom ve dvanaest
godina. Delaveau nije odmah shvatio. Njega je samo trenutno po licu uasna uvreda oinula, i
omamila ga je.
- ta ti to govori?
- Kaem da leim s tvojim Boisgelinom ve dvanaest godina, pa kad nema vie nita, kad se
sve rui, dobro, eto svreno je!
Stisnuvi zube, mucajui, sav u bunilu, bacio se na nju, ponovno ju je primio za ramena, tresao
ju je i svalio u naslonja. Izazivala su ga ova gola ramena, ove gole grudi, ova izazovna golota, koju
je pokazivala ispod ipaka, htio bi je smrviti udarcima ake, unititi je, da ga ne vrijea i dulje ne
mui. Velo njegova dugogodinjeg povjerenja, njegove duge lakovjernosti, napokon se razderalo i i
on je sve vidio i odgonetnuo. Fernande ga nije nikada ljubila, njezin ivot pokraj njega, nije
bio nikada drugo, nego licemjerstvo, lukavtina, la i izdajstvo. Iz ove ene tako lijepe, tako njene,
tako divne, iz ove ene koju je on oboavao, koju je elio smrtno zaljubljenim srcem, naglo se
podigla vuica, mrano bjesnilo, surovost nagona. Vidio je kako iz nje izbija sve ono, to tako dugo
nije poznavao, razvratnica, trovateljica, koja je polagano sve oko sebe pokvarila, izdajniko i
okrutno tijelo, kojega su se naslade osnivale na krvi i suzama drugih.
I, dok se u svojoj obamrlosti otimao, Fernande ga je jo uvijek vrijeala.
- Udarcima ake, zar ne? luda ivotinjo! Ajde, ajde, udaraj akama kao tvoji radnici, kad su pijani!
Tada usred ove strane tiine, zauo je Delaveau, kako veliki bat udara u taktu, ovu buku rada,
koja ga je bez prestanka dane i noi uljuljavala. To mu je sve dolazilo iz vrlo velike daljine, kao neki
poznati glas, koji mu je na jasan nain pripovijedao strahoviti doivljaj: Nije li ba sve ovo
bogatstvo koje je taj bat skovao poderala Fernande svojim malim bijelim zubiima, nepromjenljiva
sjaja? Ova estoka misao prodrla mu je u lubanju: ona je progutala milijune, ona je uzrok katastrofe,
neizbjeivog i bliskog steaja. Dok se on junaki rtvovao, da odri svoja obeanja, radio je
osamnaest sati na dan, nastojao je spasiti stari svijet, koji se rui, to bijae ona, koja je izgrizla
zgradu, i ispunila svoju ulogu trovateljice. Ona je ivjela ovdje, pokraj njega, izgledala je tako mirna,
njena i nasmijeena lica, a ipak ona je bila otrov, propast, potkopavala je sve ono, to je on
pokuavao, oslabila je njegovo naprezanje, unitila je njegov posao. Da, propast je bila ovdje, uvijek
nazona, kod njegova stola, u njegovu krevetu, a on je nije vidio, i ona je sve uzdrmala svojim malim
vitkim rukama, sve je smrvila svojim malim bijelim zubima. Sjeao se noi, kad se ona vraala iz
Guerdachea, opijena milovanjima svojeg ljubavnika, vinom, plesom i novcem koji je rasipala punim
rukama, i kad je spavala na branom krevetu da se istrijezni od pijanstva, dok se on bezazlen i glup,
ispruio kraj nje, buljei otvorenim oima u tamu, muei se mislima, kako e spasiti Pakao,
izbjegavajui ta vie, da je dotakne najmanjim milovanjem u strahu, da je ne uznemiri u snu. Obuzelo
ga je najvee gnuanje, ludo bjesnilo i poviknuo je:
- Ti mora umrijeti!
Ona se uspravila u naslonjau, naslonila se na oba lakta, nanovo je ispruila naprijed svoje gole
grudi, svoje prekrasno lice, pod crnom kacigom svojih divnih kosa.

- Ah! to ja i hou! Ve mi je dosta tebe, svih drugih, mene same i ivota! Radije u umrijeti,
nego jadno ivjeti.
Delaveau je sve vie bjesnio, ponavljajui, urliui:
- Ti e umrijeti!, ti e umrijeti!
On je traio, okretao se po sobi, ne imajui nikakva oruja. Niti no, nita osim svoje dvije ruke da
je zadavi; a zatim, to bi on tada uinio? Bi li se predao svojoj sudbini i dalje ivio? Jedan no
dostajao bi za oboje. Fernande je vidjela njegovu neodlunost, njegovo trenutano oklijevanje, pa
se ponosila, mislila je da on ne bi nikada smogao snage, da je ubije. Sad je bio na njoj red da se
smije ironinim i uvredljivim smijehom.
- Dakle! Zar me ne e ubiti? ... Ubi me dakle, ubi me dakle, ako se usuuje?
Najednom opazi on, u svom ludom traenju, kamin od eljeznog lima u kojem je gorjela tako
velika vatra, da se soba suvie zagrijala i ve je izgledalo da gori. Nenadano je pomahnitao, tako da
je zaboravio na sve, pa i svoju kerku, svoju oboavanu Niseu, koja je spavala mirno gore, u svojoj
maloj sobi, na drugom spratu. Oh! Da svri on sam, da se uniti u provaliji ove grozote, ovog
bjesnila, koje ga je zanijelo! Oh!, povesti ovu ogavnu enu u smrt, da vie ne pripada drugima, otii s
njom, ne ivjeti vie, kad je odsada ivot ukaljan i izgubljen!
Fernande ga je jo uvijek podbadala svojim prezirnim smijehom.
- Ubi me dakle! Ubi me dakle! Ti si prevelika kukavica, da me ubije!
Da, da! Sve zapaliti, sve unititi, napraviti golemu vatru u kojoj e ieznuti kua, tvornica, da
bude ovaj puta potpuna propast, koju su htjeli ova ena i njezin glupi ljubavnik! Nainiti gorostasnu
lomau, u kojoj e on sam sagorjeti u pepeo zajedno s tom nevjernom enom, trovateljicom i
lakomicom, meu zadimljenim ruevinama starog i mrtvog drutvenog ivota, kad je bio tako glup, pa
ga je branio!
Stranim udarcem noge razvalio je kamin, bacio ga je nasred sobe ponavljajui svoj krik:
- Ti e umrijeti, ti e umrijeti!
Zapaljeni ugljen prosuo se po sagu i pretvorio ga u veliku rumenu povrinu. Pojedini komadii
uglja otkotrljali su se sve do prozora. Najprije su usplamtjeli zastori od kretona, a potom se zapalio
sag. Zatim pokustvo, pa zidovi, sve je gorjelo uasnom brzinom. Vatra je obuzela tanko sagraenu
kuu, pucketajui i dimei se kao snop prua.
To je bilo strano. Fernande se uplaila, ustala je, pritegnula je svoje suknje od svile i ipaka,
traei prolaz, gdje plamen jo nije dospio. Pourila se prema vratima, koja su vodila u predsoblje,
sigurna da ima vremena umaknuti, da e biti jednim skokom u vrtu. Ali tamo, pred vratima nala je
Delaveaua, koji joj je pesnicama zaprijeio prolaz. Ona je vidjela kako je straan pa je poletjela
prema drugim vratima, koja su se otvarala prema drvenom hodniku, spajajui radnu sobu s oblinjim
zgradama tvornice. Ali vie nije bilo vremena da s ove strane utekne, hodnik je gorio kao pe takvim
prodiranjem da su bili ugroeni upravni uredi. Fernande se vratila na sredinu sobe, slijepa, guila
se, pobjenjela je, kad je osjetila da joj se odjea zapalila, njezine razrijeene kose obuhvatio je
plamen, njezina gola ramena osula su se opeklinama. I ona je stranim glasom zahroptala:
- Ja ne u da umrem! Ne u da umrem! Pusti me da proem ubojice, ubojice!
Iznova se bacila prema vratima predvorja, trudila se da silom otvori prolaz, navaljujui na svog
mua, koji je tamo jo uvijek stajao nepomian, u svojoj okrutnoj volji. Vie nije vikao, samo je
ponavljao bez srdbe:
- Kaem ti, da e umrijeti!

A kako mu je ona, da utekne, zabola nokte u meso, morao ju je zgrabiti i jo jednom ju je odveo
na sredinu sobe, pretvorene u eravicu. Tada se tu zapoela ogorena borba. Ona se borila
podesetorostruenom snagom, iz straha pred smru, traila je vrata, prozore s instinktivnim zanosom
ranjene ivotinje; dok ju je on drao posred plamena, gdje je on htio umrijeti, gdje je htio da i ona s
njim umre, da sve od njihova runog ivota uniti u isto doba. Skoro su mu nedostajale njegove dvije
vrste ruke, zidovi su se cijepali, i deset puta ju je odbio od izlaza. Napokon ju je zatvorio, smrvio ju
je u zadnjem zagrljaju, on koji ju je oboavao, koji ju je esto tako uzimao i grlio. Zajedno su pali
meu eravice poda, zastori su iezavali kao baklje, obloci su dopustili da padaju usijani ugarci. I
premda je ona bila mrtva nije ju putao, uvao ju je, odnio ju je u nitavilo, izgorjeli su jedno i drugo,
gorei upravo kao vatra osvetitelja. I sve je bilo svreno, strop se sruio na njih, kad su pale
usplamtjele grede.
Nanet, koji je vrio u Crcheriei svoje egrtovanje za elektrotehniara, izaao je ove noi iz
sobe za strojeve, kad je opazio veliku crvenu svjetlost sa strane Pakla. Isprva je mislio da je to ar
od pei za cementiranje. Ali svjetlost se pojaala; najednom je shvatio: to bijae upraviteljeva kua,
koja je gorjela. Kao nenadani udarac iznenadila ga je pomisao na Niseu, poeo je ludo trati, udario
se o zajedniki zid, koji su prije obadvoje tako veselo preskakivali da se sastanu, iznova ga je
preskoio ne znajui kako bi sebi pomogao rukama i nogama. Naao se u vrtu, jo pustom, uzbuna jo
nije bila dana. Zaista je gorjela kua, koja je plamtjela, od prizemlja do krova, kao golema lomaa, a
da se nije nita u unutranjosti micalo. Prozori su ostali zatvoreni, vrata se nijesu otvorila, ve su bila
zapaljena, vie nijesu dozvoljavala da tko unie ili izae. Nanet je drao da uje samo stranu viku:
pravu borbu groznog smrtnog straha. Najednom su se estoko spustile aluzije na jednom od prozora
u drugom katu i pokazala se u dimu Nise, sasvim bijela, obuena samo u koulju i podsuknju. Vikala
je u pomo, sagibala se sva prestraena.
- Ne boj se, ne boj se - vikao je estoko Nanet. Popet u se!
Opazio je neke velike ljestve, koje su leale uzdu jedne sue. Ali kad ih je htio uzeti, opazi da
su privezane. To je bio as strane muke. Zgrabio je jedan veliki kamen, udarao je svim svojim
silama o lokot da ga razbije. Plamen je brujao, itav prvi kat je gorio s takvim pojaanjem iskara i
dima, da je gore Nise na asove nestajala. On je neprestano uo njezinu viku, koja ga je dovodila do
ludila, i on je udarao, i on je udarao takoer viui:
- ekaj, ekaj, popet u se!
Lokot se slomio i on je mogao izvui ljestve. Nikada kasnije nije razumio, kako mu je uspjelo da ih
postavi. Kao da se dogodilo udo, on ih je uspravio pod prozorom. Tada je vidio da su prekratke
i obladalo ga je takvo oajanje, da se sam na jedan as pokolebao u svojoj sranosti
esnaestgodinjeg junaka, koji je odluio da spasi ovu djevojicu od trinaest godina, svoju
prijateljicu. Izgubio je glavu, vie nije nita znao.
- ekaj, ekaj, to nita ne smeta, popet u se! Upravo u taj as je jedna od dviju sluavka, koja je
stanovala na mansardi, izala kroz svoj prozor, grevito se drei za rub lijeba; i luda od straha,
mislei da ju je vatra ve uhvatila, naglo je skoila u prazninu, spljotila se pokraj stuba razbite
lubanje i ostala je na mjestu mrtva.
Nanet, kojeg je uzrujalo sve stranije i stranije Niseino dozivanje, mislio je da e i ona skoiti.
Vidio ju je okrvavljenu kod svojih nogu i strano je za viknuo:
- Nemoj skakati, popet u se, popet u se!
I on se ipak popeo do kraja ljestava, pa kad je prispio do prvog sprata, koji je bio sav u plamenu,

uao je na jedan od prozora, na kojem su od estoke vruine popucala stakla. Uto je prispjela
i pomo, mnogo svijeta nalazilo se ve na cesti i u vrtu. Meu svjetinom koja je motrila kako
ovo, upravo ludo srano dijete spaava drugo dijete, zavladao je straan trenutani strah. Vatra je
meutim sve vie osvajala, zidovi su pucali, izgledalo je da e se zapaliti i same ljestve, koje su
prazne stajale prislonjene uz fasadu, na kojoj se nijesu pokazivali ni djeak ni djevojica. Napokon
se on povratio nosei djevojicu na leima, kao to se nosi janje. Uspjelo mu je da se u ovom jakom
ognju popne u drugi kat, zgrabio ju je i opet siao; ali njegove kose su pucketale, njegova odjea je
gorjela; pa kad se vie otsklizao nego siao po ljestvama sa svojim dragim teretom, oboje su
bili pokriti opeklinama, onesvijestili su se, jedno u naruaju drugoga, stisnuti u tako tijesnom
zagrljaju, da su ih morali zajedno odnesti u Crcherieu, gdje ih je Soeurette, koju su odmah
obavijestili, njegovala kao bolniarka.
Pola sata kasnije sruila se kua tako, da nije ostao kamen na kamenu. Ali najgore je bilo to, ta se
poar preko hodnika, koji je bio u savezu s uredima uprave, proirio na oblinje sue i sada
je prodirao veliku dvoranu, u kojoj su se nalazile pei za lijevanje i valjanje. itava je tvornica
bila u opasnosti, vatra je harala po starim zgradama, koje su gotovo sve bile od drveta, pa ih je
tako sruila i pretvorila u pepeo. Pripovijedalo se da je druga sluavka Delaveauovih, poto joj je
polo za rukom da utekne kroz kuhinju, prva nainila uzbunu, meu nonom grupom radnika, koji su
dotrali u Pakao. Ali radnici nijesu imali trcaljka, pa je trebalo saekati, da radnici iz
Crcherieje, koje je predvodio sam Luka, dou bratski u pomo rivalskoj tvornici, sa trcaljkama i
vatrogascima, organiziranim u Opoj kui. Vatrogasci iz Beauclaira, ije je ureenje bilo vrlo
manjkavo, prispjeli su istom iza njih. Ali ve je bilo prekasno, sve prljave graevine Pakla plamtjele
su od jednog do drugog kraja, podruje od vie hektara bilo je kao beskrajna eravica odakle su
strili samo visoki dimnjaci i tornjevi za elienje topova.
Kad se poslije ove noi velike nesree razdanilo, mnogobrojni skupovi stajali su jo pred loe
ugaenim aritem pod blijedim i ledenim novembarskim nebom. Vlasti iz Beauclaira,
potprefekt Chtelard i naelnik Gourier nijesu se udaljivali s mjesta nesree; s njima je bio i
predsjednik Gaume sa svojim zetom kapetanom Jollivetom. Abb Marle, kojeg su mnogo kasnije
obavijestili, prispio je istom kad se danilo, a naskoro ga je slijedila mnoina znatieljnika, graana,
kramara, pa i supruzi Mazelle, Laboque, Dacheaux i Caffiaux. Obuzeo ih je val uasa; svi su
razgovarali tihim glasom svi su se muili da saznadu, na koji je nain mogla nastati takva katastrofa.
Ostao je samo jedan svjedok, sluavka, koja je mogla pobjei; i ona je pripovijedala kako se
milostiva gospoa vratila malo prije ponoi iz Guerdachea: Odmah iza toga ula se velika buka i
svaa, a zatim se ukazao plamen. Slualo se, ta historija je ila poluglasno od ustiju do ustiju, a
prijatelji su odgonetali strahovit dogaaj. Sigurno su, kako je rekla sluavka, gospodin i milostiva
gospoa umrli u ognju. Openiti uas je porastao, kad se pokazao Boisgelin, kojem se moralo pomoi
da sie s kola, toliko je bio iznemogao i blijed. Pao je u nesvijest pred ovim poljem ruevina, gdje su
se dimili ostaci njegova bogatstva, i u kojim su se kosti Delaveaua i Fernande pretvorile u pepeo;
morao mu je pomoi doktor Novarre. Meutim je Luka upravljao posljednjim manevrima svojih
ljudi, da ugase dvoranu u kojoj se nalazio veliki bat, koja je jo uvijek gorjela, Jordan je, zamotan u
svoje pokrivae, tvrdoglavo ostao na svom mjestu, usprkos velike zime. Bonnaire, koji je meu
prvima dotrao, odlikovao se svojom sranosti, da spasi od poara koliko se bude moglo strojeva i
alata. Bouron, Fauchard, svi bivi radnici Pakla, koji su preli u Crcherieu, pomagali su mu,
rtvovali su se na ovom tako dobro poznatom zemljitu, na kojem su se toliko godina muili. Ali je

izgledalo da strana kob tutnji kao oluja, sve je bilo odneseno, pometeno, uniteno usprkos njihovih
naprezanja. Vatra osvete i oienja pala je ovamo kao grom iz vedra neba, opustoila itavo polje,
odstranila je ruevine, koje su spreavale propast staroga svijeta. Sada je djelo bilo svreno,
vidokrug je bio slobodan u beskonanost i Grad pravednosti i mira mogao je iriti pobjedniki val
svojih kuica, sve do kraja goleme ravnice.
U jednoj hrpi uo se Lange, lonar i anarhista, koji je govorio svojim oporim i ivahnim glasom:
- Ne, ne! to nije moja zasluga, ja nijesam potpalio; ali ne marim nita, to je bio lijep posao, ali to
je smijeno, to nam pomau gospodari i sami se pre.

On je govorio o vatri. Ali sve je obuzela tako duboka jeza, da mu nije nitko naloio da uti. Gomila
je prila pobjedonosnoj sili, vlasti iz Beauclaira estitale su Luki na njegovoj portvovnosti, trgovci
i malograani opkolili su radnike iz Crcherie i otvoreno su pristajali uz njih. Lange je imao pravo,
ima traginih asova, kad se trone drutvene klase, koje uhvati ludilo, bacaju na lomau. I ispod
sivoga neba nije ostalo nita drugo od tako crne i tako alosne tvornice Pakla, gdje je hroptalo ropsko
nadnienje u posljednjim asovima sramotnog i prokletog rada, osim nekoliko ruevnih zidina, koje
su podravale okosnice krovova ispod kojih su se osamljeno podizali beskorisni i jadni, visoki
dimnjaci i tornjevi za elienje topova.
Oko jedanaest sati, kad se napokon ovoga jutra odluilo sunce da se jasno pokae, prolazio je
gospodin Jerme u svojim malim kolima, koja je gurao jedan sluga. On je obavljao svoju
uobiajenu etnju, upravo se dao turati cestom prema Combettesima, koja je ila kraj tvornice i

rastueg grada, kraj Crcherije. Ona je izgledala tako iva i tako vesela na ovom suhom i sunanom
vremenu. I sada je Jerme ugledao ovu tugu poraenog polja, vidio je Pakao oplijenjen i poruen,
kanjen estinom plamena. On je dugo gledao svojim praznim i jasnim oima, providnima kao voda s
izvora. Nije izrekao ni jednu rije, on je jednostavno gledao i otiao je, a da nije nita kazao, da li je
vidio i razumio.
KONAC II. KNJIGE

Ovu knjigu preveli su August Cesarec i M. Ivani

Scan i obrada: WbravetheheartW

BalkanDownload.org