Alfred Hitchcock Prie za nesanicu

Kutija koju sam nosio bila je pravilna kocka, bridova dugih po

dvadesetak centimetara, pomno umotana u obian smei papir.
Uao sam u prostrano predvorje Gradske palae i krenuo ravno
prema dizalima. Zapazio sam nekoliko policajaca ratrkan ih
meu svjetinom, ali i to da neki od njih nisu promatrali moju kutiju tek zbog profesionalne radoznalosti. Ili im je panju privukla
samo moja brada? Ipak, nijedan nije pokazao namjeru da mi zasmeta ili da poe za mnom.
Dizalom sam se popeo na trei kat. Hodnikom kojim sam poao
etalo je jo nekoliko policajaca, a jedan od njih trljao je bradu i
mrtio se kad sam prolazio kraj njega.
Uao sam u dvoranu za gradonaelnikova primanja. U njoj je bio
samo mladi za pisaim stolom u dnu prostorije. Zastraene oi
bile su mu prikovane za moju kutiju.
"Izvolite?" upitao je.
"elim smjesta razgovarati s gradonaelnikom;
Jezikom je preao preko suhih usana.
"Jeste li se najavili?"
"Ve bih vam rekao da jesam!' Pogledao sam na sat.
"Neizbjeno se moram sastati s njim. Odmah, bez odlaganja."
"Priekajte samo trenutak" brzo je rekao. Projurio je kroz vrata iza
svoga stola. Kad ih je zatvarao, uinilo mi se da ujem kljocanje
automatske brave.
Nakon priblino etiri minute posvemanje tiine poela su se
polako otvarati vrata kroz koja sam doao iz hodnika. Okrenuo
sam se i u njihovu okviru ugledao ovjeka u modru odijelu. Kao
da je oklijevao, razmiljajui bi li uao ili ne. Iza njega su se,
ispruenih vratova, nadvirivali policajci u uniformama.
ovjek u modrome zurio je naizmjence u kutiju i u mene da bi
naposljetku, ini se, shvatio to se dogaa. Naredio je pajka-nima
iza sebe da odstupe. Uao je u dvoranu sam, zatvorivi vrata za
sobom.
"Jeste li vi zatraili da vas primi gradonaelnik Pettibone?" upitao
me.

'A jeste li vi taj Pettibone?"

"Nisam" odmah je odgovorio.
"Ja sam porunik Wymar!' Uz oiti napor razvukao je usta u
osmijeh.
"Zbog ega... o emu biste htjeli razgovarati s gradonaelnikom?"
"To vas se uope ne tie!'
Nastao ja neugodan tajac, a onda su se porunikove usne koljke
vidljivo pomakle, poput radara, osjetivi zvuk. Upro je prst u
kutiju to sam je drao u rukama.
"Unutra neto kucka?" Kuckalo je.
Kutija mi je zamalo ispala iz ruku, no uspio sam je dohvatiti prije
nego to e tresnuti na pod. Kad sam podigao pogled, vidio sam
porunikove zatvorene oi. Oito je napeto oekivao da se
neto dogodi.
Napokon je opet progledao i jedva izrekao: "to je u kutiji?"
"Ni to vas se ne tie" Ponovo sam na satu provjerio vrijeme.
"Moram se susresti s gradonaelnikom tijekom iduih deset
minuta. Ni sekundu nakon toga!' Kao da ga je to malo razvedrilo.
"Deset minuta, kaete?" Wymar je poao nekoliko koraka
prema meni.
"Gradonaelnik u ovom trenutku nema vremena. Ne biste li
mogli navratiti malo kasnije?"
"Ne, ne bih mogao!' Odloio sam kutiju na stolac do sebe.
"Ne primi li me smjesta gradonaelnik, bit u prisiljen vlastitim se
sredstvima probiti do njega. Ravno u njegov ured!'
Ono to je slijedilo dogaalo se brzo poput munje. Wymar je
zgrabio moju kutiju i, nosei je trkom, pobjegao kroz vrata to
vode u hodnik.
"Brzo!" urlao je. "Neka netko donese posudu s vodom! Ove su
stvarice katkad podeene tako da se rasprsnu i prije nego to
proe deset minuta!
Slijedio sam ga u stopu.
"to to znai, molim vas?" vikao sam za njim. ;- Nije se osvrtao ni
na mene ni na moje rije?,
"Do avola, zar ba nitko nema vode?"

Pet-est policajaca bezglavo se vrzmalo uokolo. Napokon se jedan

od njih dosjetio da odvrne klju na vratima koja su valjda .;.'
vodila u vratarnicu; ondje su bile potreptine za ienje, ali i
dvije slavine. Policajac je odvrnuo obje.
"Ovamo, porunice!" vikao je.
Wymar je spustio moj omot u umivaonik. Smea je kocka nestala
pod vodom. Gledao sam rijetke mjehurie to su se dizali s nje.
Razmiljao sam: "Zaboravio sam rei daje moj paketi vodonepropustan!'
To sam pomislio glasno, pa su se Wymarove oi rairile: "Vodonepropustan? To mi nije bilo ni nakraj pameti" uskliknuo je i
mahnuo rukom. "Svi natrag! Bomba moe eksplodirati svakoga
trenutka!"
Posve nesvjesno, i ne razmiljajui, sam sam se ukljuio u ope
povlaenje prema kraju hodnika.
"Neka netko hitno pozove Odjel za eksplozive!" naredio je
Wymar.
"Razumijem, porunice!" rekao je mladi policajac, propisno
pozdravivi pretpostavljenoga.
"Znate li broj odjela?"
Wymarovo je lice postalo grimizno crveno. Ipak je smogao snage
da protenje, obraajui se naredniku: "Murphv, dozovite momke
za eksploziv..."
Narednik se smjesta izgubio i porunikova se panja opet mogla
sruiti na mene. Otpratio me, prilino na silu, u praznu prostoriju
na drugom katu.
Nekamo se izgubio, ostavivi dvojicu policajaca da me uvaju.
Pretpostavljao sam da je otiao organizirati ispranjavanje zgrade.
Kad se vratio etvrt sata kasnije, bio je prilino smiren.
"Stigli su momci iz Odjela za eksplozive" rekao je, a onda izvadio
nekakvu omotnicu i iz nje list papira. Razmotao gaje i poeo mi
njime mahati pred oima.
"To ste vi pisali? Jeste li?"
Nije mi dopustio da dotaknem tajanstveni papir pa sam morao
iskrivljavati vrat i kiljiti da proitam to pie. A pisalo je,
otipkano pisaim strojem:

"Gradonaelnice Pettibone, vaa odluka u vezi s promjenom

mjesta gradnje Veteranskoga spomen-doma nipoto nije u javnome interesu. Budui da mi se ini neizvodljivim svaki zakoniti
nain da vas uklonim s poloaja, morat u to uiniti tako da vas
dignem u zrak. Va odani: Osvetnik."
Odmahnuo sam glavom.
"Stroj sa slovima tipa elite. Ja rabim samo ona tipa pia. Krupnija
su i itkija!' Namrtio se.
"Jeste li ili niste napisali tu poruku?"
"Dragi porunice, da mi je bila namjera raznijeti gradonaelnika
na komade, zar bih ga upozoravao na to unaprijed?"
"Moda" rekao Wymar. "Neki teroristi su aknuti!'
Nasmijeio sam se."Jesu li moda na tom pisamcu otisci mojih
prstiju?" upitao sam.
Wymar nije odgovorio na moje pitanje, pa sam zakljuio da na
pismu nije bilo niijih otisaka osim, moda, gradonaelnikovih.
"Kako se zovete?"
"James B. Bellington" odgovorio sam, a on je zapisao "James C.
Bellington" pa sam ga morao ispraviti: "James B. Bellington. B kao
bomba."
"Gdje stanujete?"
"U hotelu Medford. Bijedno mjesto, no nisam mogao nai nita
bolje!'
"Jeste li na novanom gubitku zbog toga to se dom veterana nee
graditi u istonom nego u sjevernom dijelu grada?"
"Ne elim odgovoriti vie ni na jedno pitanje bez prisutnosti
odvjetnika" rekao sam vrtei izmeu prstiju uperak brade.
Uto je u sobu uao ovjek koji je oito bio iz odjela za eksplozive.
Bio je sav obloen zatitnim jastucima, a u rukama mu je bila
moja kutija iz koje se cijedila voda. Podigao je glavu oklop-ljenu
mreom i rekao: "Pretraili smo je, porunice!'
"I?" upitao je Wymar.
Oklopnik je slegao ramenima.
"Budilica. Nita drugo. Obina jeftina kuhinjska budilica!'
"Budilica, razumije se" rekao sam uvjerljivo. "A to ste oekivali?
Moda bombu?"

Glasom kao da ga netko davi Wymar me upitao: "elite li i dalje

susret s gradonaelnikom?"
"Zasad ne elim. Nekako me prola volja za tim!' Blago sam se
nasmijeio.
"Doista izvanredno zatiujete gradonaelnika. Dobro je to
ovjek zna kako ste revni. Kad bi ga netko htio raznijeti na komadie morao bi to izvesti krajnje domiljato, je li?"
Porunikove su se oi suzile dok me promatrao.
"Zbogom, gospodo!" rekao sam ustavi. i "Ne zaboravite uzeti
svoju budilicu" dosjetio se Wymar.
"Bojim se daje previe oteena" nehajno sam rekao. "Moete je
zadrati, izloite je u policijskom muzeju. Da, i recite gradonaelniku Pettiboneu da u se vratiti. Moda ve danas poslije..!' Zautio sam, nasmijeio se, prijazno im domahnuo i otiao.
U predvorju u prizemlju kupio sam kutiju s pet cigara. Zapalio
sam jednu i iziao na ulicu.
Na uglu sam se zaustavio pred novinskim kioskom. Najprije sam
neko vrijeme zurio u napadno arene naslovne stranice izloenih
revija i asopisa, osobito onih namijenjenih mukarcima, a onda
prezrivo rekao: "Smee! Sve samo smee!"
Prodava novina, stariji ovjek u otrcanom ogrtau i s vreicama
za sitni ovjeenim o opasa, povjerljivo mi je doapnuo:
"Gospodine, ako vam se svia koji list samo ga strpajte pod kaput
i dajte mi novac. Neu nikomu rei..."
"Sluajte" rekao sam ledenim glasom, "ne bih ni mrtav elio prljati
ruke tim bijednim otpacima. Trebalo bi zabraniti prodaju..."
Pogledao je u nebo i zavapio: "Zato ne poete u knjinicu i ne
posudite ondje neku dobru knjigu? Lijeniku, na primjer. A
mene se ostavite, ja sam samo siromah koji radi ovdje za plau!'
Upro sam kaiprst prema podnoju kioska.
"Bomba postavljena ovdje digla bi u zrak svu tu prljavtinu"
rekao sam, dvaput otpuhnuo srdito dim iz cigare i krenuo dalje,
uope se ne osvrui.
Na iduem uglu, dok sam ekao zeleno svjetlo, pogledao sam
krajikom oka prema kiosku. Neki dugonja u kinom ogrtau i-

vahno je izmjenjivao misli s prodavaem novina. Naposljetku su

obojica pogledala prema meni, a prodava je slegnuo ramenima.
Na semaforu se promijenilo svjetlo pa sam preao na drugu
stranu ulice. Ondje sam u robnoj kui kupio jeftinu budilicu. U
suterenu, u odjelu sa sitnicama, kupio sam dvije baterije i tri metra telefonske ice broj dvadeset. Vraajui se prema stubama za
prizemlje proao sam kraj ovjeka u kinom ogrtau. Bio je
duboko zadubljen u kuhinjske zastore. Na ulici sam zapalio novu
cigaru. Vrijeme je bilo prilino vlano no volim upravo takve
dane. Vlaga mi potie rad krvotoka.
Odmjerena koraka proetao sam du nekoliko blokova kua, a
onda je poela sipiti kia. Pred zgradom Dravne galerije umjetnina poeo sam zastajkivati. Promatrao sam proelje palae.
Grozna li ukusa, pomislio sam. Koliko bi dinamita bilo potrebno
da se takvo udovino zdanje digne u zrak?
Odbacio sam cigaru i krenuo irokim stubama prema ulazu.
Unutra sam tumarao hodnicima dok nisam doao do male izlobe
u stranjem dijelu zgrade.
Izloba je bila kao stvorena da podigne tlak ovjeku konzervativnog umjetnikog ukusa: bez ikakve osmiljenosti izloena
platna Utrilla, Picassa i Modiglianija. Namrgodio sam se i otro
lupio tapom za etnju po mjedenoj ogradi.
"Bljuvotine! Gomila bljuvotina!"
ovjek u odori stvorio mi se uz lakat.
"Ne inite to, gospodine. Otetit ete ogradu!'
Uperio sam tap prema jednoj slici.
"Za mene su to samo komadi platna gadno oteeni
bojama"ovjek kao da je suosjeao sa mnom.
"Morate shvatiti te ljude" rekao je, "ne smijete ih prestrogo
osuivati. Bit e da ih je izum fotografije opasno uzdrmao. Kao i
automatizacija - tjera ljude da ue nova zanimanja!'
"Sve to treba spaliti" odluno sam rekao. "Sve do posljednje
mazarije. Ili, jo bolje, sve raznijeti u komade. U dronjke"
"Gospodine", rekao je uvar, "ako ve pokazujete na slike, inite to
prstom. Nemojte palicom. Ja sam odgovoran za svaku rupicu koja
bi se pojavila na slikama"

Iduih petnaest minuta proveo sam u krugu slika koje smiruju

duu - u sobi nizozemskih majstora.
Kad sam iziao na ulicu nije vie kiilo. S prvog ugla opazio sam
ovjeka u kinom ogrtau kako silazi niza stube ispred zgrade
galerije. ini se da smo istodobno boravili u galeriji.
Protrljao sam bradu.
Zaredao sam ulaziti u trgovine, birajui one to imaju vie izlaza
na razliite strane. Ubrzo sam se uvjerio da me vie nitko
ne slijedi.
U trgovini pokraj moga hotela kupio sam paketi maslaca, vreicu
mlijeka, mali kruh, neto hladnih narezaka te omot od dva
kilograma eera.
im sam uao u hotel Medford ugledao sam u predvorju ovjeka
u kinom ogrtau: zavaljen u naslonja itao je novine.
U sobi sam najprije nainio sendvi, a onda drugi put itao
sinonje novine, u prvomu redu lanak o domu veterana. Dom je
zamiljen kao cijeli kompleks zgrada koje e zauzimati povrinu
od nekoliko jutara. Prvobitna lokacija doma bio je pojas u blizini
jezera, gusto naikan potleuicama. im se doznalo gdje e se
graditi dom, poela je vrlo ivahna kupoprodaja zemljita; dotad
gotovo bezvrijednim esticama cijene su vrtoglavo rasle. Juer je,
meutim, Gradsko vijee, ponajvie pod pritiskom gradonaelnika Pettibonea, odluilo da se dom gradi na mjestu gdje
je zemljite mnogo jeftinije. Ne treba posebno isticati kako su
zbog toga sadanji vlasnici zemlje na staroj lokaciji odnijeli gae
na tapu.
Zazvonio je telefon. S druge strane ice bio je Geoffrev Mip-ple.
On i ja bili smo "cimeri" dok smo studirali i od onda ostali vrlo
bliski. Gotovo nije bilo podruja na kojemu se nismo savreno
slagali.
"James?"
"Ja sam" odgovorio sam.
"Jesi li posjetio gradonaelnikov ured?"
"Jesam"
"I to se dogodilo?"
"Sve ono to sam bio predvidio!'

"To znai da poslije podne opet ide onamo?" "Idem!' Odgrizao

sam zalogaj sendvia. "Telefonira li iz svoje sobe?"
"Ne. Iz javne govornice"
"Izvrsno." Spustio sam slualicu, iskapio ostatak mlijeka i uao u
garderobu. S najvie police skinuo sam praznu kockastu kutiju i
latio se posla.
U dva sata telefonirao sam na hotelsku recepciju. "Molim vas,
moete li mi rei dokad je danas otvorena Gradska palaa?"
upitao sam.
"To ste vi, gospodine Bellingtone?" "Da, ja sam"
Nastala je osjetna stanka. Moda se ovjek s nekim posavjetovao.
Naposljetku sam mu opet zauo glas:
"Gradska palaa otvorena je dvadeset etiri sata na dan. Ali,
gotovo svi uredi u njoj posluju samo do pet. Kanite li posjetiti
neku odreenu osobu?"
"Da, kanim!' Pogledao sam na sat. "Naruite mi, molim vas,
taksi... neka me eka pred hotelom za dvadeset minuta!'
Popuio sam pet centimetara cigare, a onda obukao ogrta i iziao
iz sobe, ponijevi kockastu kutiju.
Recepcionar je promatrao moj omot mjeavinom radoznalosti i
opreza.
"Taksi vas eka" rekao je.
Uz plonik je stajao samo jedan taksi. Uao sam, uputio vozaa
kamo da me vozi, a kad smo krenuli opazio sam da je istodobno
krenuo jo jedan taksi, oko pola bloka kua iz nas.
Kad smo stigli pred Gradsku palau, opazio sam neobino vozilo
parkirano kod sporednog ulaza u zgradu. Doimalo se poput
oklopnih kola, a stranji mu je dio bio golemi iani kavez.
U predvorju palae vladala je neopisiva guva, kao da su na znak
uzbune ljudi sa svih katova evakuirani u prizemlje. Mnogobrojni
su policajci zaustavljali i vraali sve one koji su htjeli ui u dizala.
Pomislio sam da e se to dogoditi i meni, no svjetina se is-pred
mene razdvajala i ubrzo sam se naao u dizalu, sam s lif-bojem.
Ovaj je na treem katu naglo otvorio vrata, a kad se poeo
sputati, kao da je to inio najveom moguom brzinom.

Hodnik ispred mene bio je posve prazan, koraci su mi odzvanjali.

Kad sam otvorio vrata gradonaelnikove dvorane za primanje,
opet sam zatekao onoga nervozno mladia samog za Pisaim
stolom.
"Htio bih se sastati s gradonaelnikom" rekao sam. "I to prije nego
to proe deset minuta."
10
u"Dobro!" naglo je odgovorio. "Razumije se. Hoete li biti ljubazni
i sjesti ovdje?"
Pokazao je na sofu tapeciranu koom.
Sjeo sam i pomno odloio kutiju do sebe.
Mladi je proistio grlo.
'
"Biste li mi uinili malu uslugu?" upitao me.
"Moda!1
Ustao je.
"Morao bih premjestiti ovu vitrinu s knjigama, odavde... onamo, a
ne mogu to sam.."
"No, dobro" uzdahnuo sam, ustao sa sofe ostavivi kutiju ondje i
prihvatio ugao vitrine. "Moemo li?"
U tom su se trenutku vrata s hodnika naglo otvorila i u dvoranu
je nahrupio porunik Wymar s bar dvije ete policajaca za sobom.
Meu njima su bila i dva dentlmena odjevena u debele jastuke, s
maskama na glavama. Jedan od tih ujastuenih progovorio je
kroz masku:
"Svi neka iziu iz prostorije! I neka nitko ne dodiruje kutiju!"
Okrenuo se nespretno prema Wymaru. "Sad emo dogurati ovamo na stroj. Pregledat emo kutiju rendgenskim zrakama ovdje,
na mjestu dogaaja!'
I ovaj sam se put u tren oka naao u nekakvoj sobi izvan gradonaelnikova ureda, s porunikom koji me promatrao smrknuta
pogleda.
"Malo ste aknuti, ha?"
"aknuti?"
"Da. Prijetili ste se da ete dignuti u zrak novinski kiosk!'
Zatreptao sam.
"ovjee, nikad u ivotu ne bih mogao..!'

Podigao je ruku.
"I ne pokuavajte to nijekati. Slijedimo vas otkad ste jutros otili
odavde... A prijetili ste se i u Dravnoj galeriji."
"Rije je bila samo o izlobi modernog slikarstva" ispravio sam
porunika. "Zar niste vidjeli kako je onaj nepopravljivi Utri-llo
pokuao da..."
"Znamo i to da ste kupili novu budilicu, dvije baterije, tri..!'
Prekinulo ga je otvaranje vrata i oklopnik meu vratnicama.
"To je prava bomba, porunice. Sadri bateriju, elektrine vodove,
satni ureaj i eksplozivno punjenje."
Proveo sam etiri sata u zatvoru, a onda me ponovo posjetio
Wymar, oito u neprilici, poput itaa s usana koji se naao na
kongresu trbuhozboraca. S porunikom je doao i neki napadno
neukoen mladi kratko podiane kose, smijeei se poput
utjelovljene mudrosti.
Porunik Wymar tek se krajnjim naporom volje svladavao da mi
ne pregrize grkljan.
"Eksplozivno punjenje nije bilo eksplozivno."
"Ma nemojte?" rekao sam blago se smijeei.
"
Trenirao je stiui prste u pesnicu i opet ih irei.
"Bila je to vreica obinog eera."
Potvrdio sam njegov zakljuak kimnuvi.
"Da ste me bar upitali..!'
Wymar se naglo okrenuo prema svomu pratitelju.
"Dobro, doktore, hvala. Sad ga preputam vama!'
Kad smo ostali nasamu, mladi me ponudio cigarom iz novoga
omota po pet komada. Bila je to vrsta koju puim, oito se istraga
o meni pozabavila i takvim pojedinostima. Zapalio mi je cigaru.
"Ja sam doktor Barton. Sam Barton. Moete me zvati jednostavno
Sam!'
"Zato?"
"Osjeate li esto neodoljivu potrebu da diete u zrak stvari?"
upitao me gasei ibicu. "Ili ljude?"
"Zar se to ne dogaa svakomu?"
Dobrohotno se nasmijeio.
"Jeste li mnogo izgubili u meetarenju sa zemljitem uz obalu?"

Nisam odgovorio, pa je nastavio: "A gradonaelnika Pettibo-nea

smatrate odgovornim za to?... Je li tako ili nije?"
"ini mi se da sam se prehladio" rekao sam.
:,
Urotniki se nasmijao.
"Vi samo provjeravate zatitu, je li?" ,' :>. ;
mrcnuosam.
Gotovo me potapao po koljenu.
'A-ha, provjeravate. Prvi put samo budilica. Onda budilica i
ureaj, no bez eksploziva. I tako ete donositi kutije sve dok
policija... no, kako bismo to rekli... dok se ne uspava? Dok policajcima ne popusti panja, a onda... jednoga dana.."
Kao da je traio pogodnu rije.
"Bum!" pomogao sam mu.
Zahvalno je kimnuo.
"Da, bum." Zamislio se gotovo pola minute. 'Ali ureaj u bombi
treba biti drukiji od ovoga, zar ne? Ako bombu podesite da
eksplodira u odreeno vrijeme, morate biti sigurni i u to da ce
gradonaelnik Pettibone biti pokraj bombe upravo u tom treslo
ste pronicavi"
! Lagano je porumenio.
.
"U koli sam uvijek imao dobre ocjene iz logike. Uvijek petice.
Morat ete imati neto i s vanjske strane svoje kocke. Na primjer,
dugme kunog zvonca, tako neto, ha? A kad pritisnete dugme,
bomba e eksplodirati"
Omirisao sam cigaru.
"Zatvoreni strujni krug? Ili otvoreni?" upitao sam znalaki.
Protrljao je bradu.
'Ako je krug otvoren, pritiskom na dugme ga zatvarate i struja
potee... a bomba..!' Zautio je i polako odmahnuo glavom. "Ne,
to ne bi ilo..!'
"Ne bi bilo izvodljivo?"
"Ne bi. Jer, dok biste nosili tu kutiju, policajci bi vam dospjeli
izbuiti lubanju."
"To mi se ini razumnim, za to su plaeni..."
"Da" kimnuo je, "ali zar ne shvaate - iznenadan svretak ivota
onemoguio bi vam da pritisnete dugme u pravo vrijeme!'

"Imate pravo, to je prilino nezgodno..!'

"I tako smo doli do zatvorenoga strujnog kruga. U tom sluaju,
to znate, elektrina struja prolazi kroz sistem ica u ureaju, no
bomba ne eksplodira zbog toga to je njezin upalja zakoen
elektromagnetom koji je u tom zatvorenom strujnom krugu. Ali
kad dugme otpustite, magnetizma nestane, upalja se otkoi i..!'
Opet sam mu pomogao pravom rijei: "Bum?"
"Ba to!" iroko je razvukao usta likujui zbog svog elektromagnetskog razmiljanja, "drugim rijeima, ako vam policajci
izbue glavu, nainit e medvjedu uslugu - pritisak vaeg prsta na
dugme smjesta e popustiti i bomba e eksplodirati!'
"Vraji ste!" rekao sam s izrazom divljenja. "Sve ste pogodili."
Zamiljeno je naborao elo.
"Jeste li ve kupili dugme za zvonce?"
"Jo nisam. No ako to ikad uinim, vi ete biti prvi koji e to
doznati!'
Bio je oduevljen tim iznenadnim pravom prednosti.
'Ali ne zaboravite: kad budete kupili to dugme, nemojte ga
upotrijebiti dok se ne posavjetujete sa mnom!' Izvadio je iz depa
posjetnicu s imenom i uredskom adresom.
"U meuvremenu biste me mogli posjetiti, ako elite. U etvrtak u
deset sati"
"Ja da posjetim vas?"
"Razumije se!" pobjedonosno je rekao.
"To znai da neu ostati u zatvoru?"
"Dakako, neete. Moete ii kamo elite!' .
"Kako to?"
"Paaa... policija zapravo nema valjana razloga da vas zadri.
jjjste napravili nikakav prekraj... ako ga je netko poinio, tada su
to policajci. A kako va omot nije bio pravi... hou rei, poto su
ga pomnije pregledali utvrdili su da je tek slian bombi..!'
"..a nema vaeeg zakona koji bi prijeio miroljubivo noenje onih
stvarica u kutiji" opet sam mu pomogao, a on je kimnuo.
"Osim toga, javni tuitelj smatra, dodue samo privatno, da ;e sve
to to inite zapravo dio plana kojim kanite tuiti grad i iz-jnusti

visoku odtetu!' Promatrao me ozbiljnim pogledom. "Hoete li to

uiniti?"
"Zasad nemam u planu takav potez!'
Odahnuo je.
"Izvanredno. Meutim... meni se ipak vie svia moja pretpostavka - da provjeravate!'
Dvadeset minuta poslije bio sam slobodan kao ptica na gradskim
ulicama. Proetao sam do prvog ugla i opazio opet onoga u
kinom ogrtau kako me prati u stopu.
Lako sam ga se otarasio, jer je ve bio pao mrak. Kad sam se
uvjerio da me vie ne slijedi, vratio sam se u osvijetljeni dio grada
i uao u najbliu robnu kuu.
Kupio sam dugme za kuno zvonce.
Nisam se vratio u svoj hotel. Unajmio sam sobu u Geoffrevjevom, ali nisam otiao u nju nego k njemu.
Geoffrev je suhi tip, k tome strastan pua lule.
"Ide li sutra opet onamo?"
"Idem" rekao sam. "Kupio sam dugme."
"Izvrsno!... I mnogo sree! Nadam se da e ovaj put stvar upaliti"
"Hvala... Trebalo bi biti tako."
Tu sam no loe spavao. Muili su me katastrofalni snovi od kojih
je najivopisniji bio onaj o razaranju Dravne galerije jednom
jedinom velianstvenom eksplozijom.
Ujutro sam se vratio u Geoffrevjevu sobu. Ondje smo sastavili
moj trei i posljednji kockasti omot.
U deset sati telefonirao sam doktoru Bartonu.
"Doktore, upravo sam kupio dugme za zvonce."
Bio je potresen.
"Zar ve? Tako brzo? Prije nego to ste doli k meni na razgovor?"
^ "Zovem vas da se oprostimo. Ne vjerujem da emo se ikad vie
sresti na ovom svijetu!'
"Sluajte... priekajte trenutak" oajniki je zavapio. "to za-Pravo
namjeravate uiniti?"
15"Idem u posjet gradonaelniku Pettiboneu. Ovaj put mi se
valjda nee izjaloviti!'
"Gdje ste sad? Jeste li u svom hotelu?"

"Nisam" Spustio sam slualicu.

Sjeo sam, otvorio jutarnje novine i zapalio novu cigaru. Kad sam
je popuio i pregledao novine uzeo sam svoju kockastu kutiju i
siao na ulicu. Zaustavio sam prvi taksi i rekao vozau adresu Gradska palaa.
Ali, u ulici ispred cilja zamolio sam ga da stane. Platio sam
vonju, ostavio taksistu napojnicu i krenuo pjeice, plonikom.
Kutiju sam nosio ispred sebe, palcem vrsto pritisnutim o dugme
uvreno na njezinu gornju plohu.
Pogledao sam prizor ispred sebe.
Cijela je avenija bila bez ijednog vozila ili pjeaka. Pokrajnje su
ulice bile zatvorene trakama, a uniformirani policajci, porazmjeteni na podjednakim razmacima, pazili su da neki gledatelj, a bilo ih je tisue, ne iskoi na brisani prostor.
U pokrajnjoj ulici ugledao sam porunika Wymara i doktora
Bartona; ovaj drugi krio se iza stupa javne rasvjete.
Sve te tisue oiju to su ukoeno zurile u mene izazvale su u
mojoj nutrini posve nov osjeaj.
Osjeaj treme.
Nainio sam dva nesigurna koraka prema Gradskoj palai, a onda
sam se naglo okrenuo i poao u suprotnom smjeru.
Nekoliko je trenutaka iza mene vladala tiina, a onda se zaorio
glas porunika Wymara: "Hej, priekajte trenutak!"
Ubrzao sam korake.
Naas sam se okrenuo i ugledao Wymara, Bartona i mnotvo
policajaca kako me slijede.
Korak sam zamijenio laganim trkom.
Stotine pjeaka prikljuile su se povorci iza mene. .'
Proavi kraj bloka zgrada ponovo sam se osvrnuo, zastao malo
da doem do daha, a onda potrao uza stube Dravne galerije.
Pokretna se gomila sjurila za mnom, a ja sam utrao u zgradu
galerije.
Trei izmeu slika nizozemskih majstora dahtao sam kao pas. Za
mnom je odjekivao amor potjere; kao da sam je vukao privezanu
konopom. Dok sam promicao kroz izlobu rimske skulpture srce
mi je glasno lupalo. Neumorna potjera nije sustajala.

Preda mnom je napokon bio samo jo jedan hodnik. Proiao sam

pokraj dva zapanjena uvara i naao se na izlobi moderne
umjetnosti. Na kraju galerije zaustavio me bijeli zid. Okrenuo sam
se prema ulazu.
T
Kroz vrata je kuljala rulja predvoena porunikom Wyma-rOlxi i
doktorom Bartonom. Podigao sam slobodnu ruku i prilino
histerino povikao:
"Stanite! Svi stanite! Jo korak i pustit u dugme!"
porunik i njegova vojska naglo su se zaustavili, vjerojatno
ostavivi tragove koenja na mramornom podu.
Nekoliko puta sam duboko uzdahnuo prije nego to u nastaviti
govoriti: "Porunice Wymare, moram vam rei da sam odustao od
pokuaja da se sastanem s gradonaelnikom Petti-boneom. ini
se daje taj ovjek posve nedostupan"
Poruniku je godila ta novost.
"Napokon ste pokazali malo razumijevanja" rekao je i hitro kroio
naprijed.
"Stoj!" zaurlao sam, a glas mi je odjekivao od zidova. "Rekao sam
jo korak i pustit u dugme!"
Wymar se ukipio.
"Tono za deset minuta" nastavio sam "pustit u dugme. Uinio
bih to odmah sad, no prije takvih stvari obino malo pre-dahnem"
Doktor Barton je u neprilici proistio grlo.
"Kad bismo mogli malo porazgovarati s vama o..."
"Meutim" nastavio sam, "u ovakvim trenucima prisiljavati ljude
da ekaju dok netko predahne prilino je... neozbiljno,
neodgovorno... pa bih moda mogao ve..!'
"Ne! Ne!" brzo je rekao doktor Barton. "Samo vi slobodno predahnite!"
Wymar je upitao pomonika kraj sebe:
"Koliku bi tetu mogla izazvati eksplozija ovakve kutije?"
Pomonik se duboko zamislio.
"Teko je to rei, porunice" napokon je izustio. 'Ako su u njoj
neke od onih novotarija, tad bi mogla poruiti cijelu zgradu!'
Pogledao sam na sat.

"Za devet minuta putam dugme."

Porunik je naglo donio konanu odluku:
"Ispraznite zgradu! Smjesta!" A onda obrativi se doktoru Bartonu: "Vi ostanite ovdje i pokuajte porazgovarati s njim!'
Doktora Bartona kao da nije oduevio taj nalog.
"Doista ne vjerujem da bih mogao bilo to uiniti u ovom sluaju,
porunice. Potreban nam je netko tko ima vie iskustva na tom
podruju!' Pogledao me pun nade. "Pastor? Sveenik? Rabin?"
Osam minuta" odgovorio sam.
Doktor Barton se u tom trenutku pridruio opem uzmaku. Kroz
otvorena vrata vidio sam svoje progonitelje kako su se,
16
17valjda privremeno, zadrali u odjelu skulpture. Nepokolebljivo
sam se smijeio i krenuo prema njima. Povlaenje se u tom trenutku nastavilo punim zamahom.
Obuzeo me opet nov, jedinstven osjeaj.
Smijeio sam se slijedei rulju kroz odio ranih amerikih
primitivaca, kroz hodnik s litografijama, kroz zbrkanu zbirku
mladih umjetnika akvarelista nagraenih na natjeajima. Kad su
se nali na glavnim ulaznim vratima, hajkai-bjegunci poeli su
doslovce padati jedni preko drugih.
Pobjedniki sam se smijao trei po zgradi da natjeram u bijeg
svakoga tko je odluio da pokae hrabrost i ostane. Zatekao sam
samo dvojicu takvih - dodue ne hrabrih - koji su se u administrativnom odjelu galerije, za svojim pisaim stolovima, toliko zadubili u itanje novina da nisu opazili to se dogaa. Sve
sam im protumaio i za tren ih pridodao ostalima.
Pogledavi kroz uline prozore ugledao sam porunika Wy-mara,
doktora Bartona i jo mnogo ljudi koji su se okupili i vijeali na
sigurnoj udaljenosti od zgrade galerije.
Promatrao sam ih pet minuta. Deset. Dvanaest.
A onda sam poao prema glavnim ulaznim vratima, otvorio ih i
iziao iz zgrade.
Svjetina je zamorila - valjda zbog mogunosti da prisustvuje
samounitenju nekog luaka - no nitko nije bjeao.

Jedva su ustuknuli za koji korak, ali tako da ne zaklone sebi vidik

na mjesto zbivanja.
Gledao sam u njih cijelu minutu.
A onda sam sklonio prst s dugmeta na kutiji.
Dakako, nita se nije dogodilo.
Brzo sam zderao omotni papir s kutije i izvadio iz nje budilicu j i
icu. Podigao sam to visoko, da svi dobro vide. A onda sam pre- j
okrenuo kutiju. Neka se ljudi uvjere da je zaista prazna.
Na kraju sam sve to bacio u najbliu koaru za otpatke. Ni-I sam
se htio izlagati opasnosti da me uhapse zbog zagaivanja!
okoline.
Smjesta me je okruila skupina vrlo srditih ljudi kojima je, i-j ni
se, kao prototip sluio porunik Wymar. Lice mu je bilo posv
pomodrjelo, a govorio je kao da istodobno guta hrenovku.
"Kakva je to neslana ala?" upitao je.
Likovao sam.
"Nije to nikakva neslana ala. Samo sam htio porazgovarati si
gradonaelnikom Pettiboneom, no to je, ini se, najvee zlodjelo j
u ovom gradul'
"Sluajte, ekajte!" reao je. "Moda i nije bila bomba u ku-} tiji,
no..!'
18
"Ne moda, nego nije bila bomba u kutiji" prekinuo sam ga.
"NTikad nije bila i nikad nee biti"
<^li budilica... ice... dugme..!'
"Kad je izglasan zakon protiv ica? Protiv dugmadi za zvonce?
sluajno, hobi mi je pravljenje pokusa u ureajima za vremensko
rogramiranje" Gurnuo sam mu prst pod nos.
"0 ovome u izvijestiti Komisiju za graanska prava, gospodine
porunice! I trait u odtetu. Milijun dolara!'
"Gospodine" oglasio se Wymar umornim glasom, "vi ete u
zatvor!'
Nasmijao sam se.
"Ma nemojte! Pod kakvom optubom? Zato to ste me progonili i
zlostavljali? Ja sam taj koga ste uhodili i zamalo izloili rulji da

me linuje. Rulji koju se predvodili predstavnici zakona! Dva

milijuna odtete, kad malo bolje razmislim.."
Pokraj porunika pojavio se ovjeuljak zabrinuta lica.
"Priekajte malo, porunice" rekao je. "Ne moramo uriti. Ionako
imamo problema zbog prevelikih izdataka!'
"Tko ste sad vi?" upitao sam ovjeuljka.
Odgovorio je gotovo ispriavajui se:
"Gradonaelnik Pettibone"
'A-ha!" rekao sam. "Napokon ste se prestali skrivati. Pokuavam
vas izvijestiti da je tono ispod moga prozora, ispred hotela, cijeli
niz rupa u kolniku. Kad nou kamioni zatropou preko toga ja
jednostavno ne mogu zaspati. Zahtijevam da se smjesta neto
poduzme kako bi se tomu stalo nakraj!"
Otro sam udario tapom o plonik, dostojanstveno se okrenuo i
poeo se udaljavati od njih.
Oekivao sam da u na ramenu osjetiti neiju odlunu ruku, no
moj iznenadan odlazak oito je u njih izazvao stanovitu dozu
nesigurnosti. Nagli uzmak obino stvara zbrku u neprijateljskim
redovima.
Brzo sam se probijao kroz guvu, a nakon stotinu metara ve sam
naao taksi. Uao sam i vozau dao adresu u zapadnom ijelu
grada. No nakon jedva kilometra vonje zamolio sam vozaa da
se zaustavi ispred samoposluivanja.
Odmah u se vratiti" rekao sam. "Moram kupiti neke sitnice"
sao sam u samoposluivanje i poao ravno prema su-P norn
izlazu. Iziao sam u ulicu s dvoredom. Ondje sam od-ta]^1 taP i
eir. Skinuo sam lanu bradu i preokrenuo kaput, po r Sa<^
moJa vanJtina nije djelovala modro nego smee. NaJetku sam nabio na glavu suknenu kapu. si 7 6CUi izmec^u
drvea, nakon stotinjak metara naiao je takavalio sam se na stranje sjedalo. JAVMA BiBLIOTsP
li
191 "Na aerodrom, molim vas!" rekao sam.
Sutradan sam se sastao s Geoffrevjem u St. Louisu.
Pokazao mije tri Utrilla, dva Picassa i dva Modiglianija.

"Sve se odvijalo savreno prema planu. Sakrio sam se u zahod.

im si ispraznio zgradu mugnuo sam kroz galeriju, pokupio
platna i sakrio ih pod ogrta. Kad sam istrao kroz stranji izlaz
nitko se nije ni osvrnuo na mene; mislili su da sam iz opora koji
te progoni!'
Slegnuo sam ramenima.
"Mogu pretpostavljati i sumnjati to god ele, ali nita ne<
dokazati. Bit e dovoljno da moj odvjetnik zucne kako je nek oito
snalaljivi tat ukrao nekoliko slika iskoristivi to to je cijel grad
bio u potjeri za mnom!'
Geoffrev mi je dodao au s piem.
"Misli li da bismo mogli jo jednom ponoviti taj trik?" upi tao je.
Nasmijao sam se.
"Ne, ni slian. No uvjeren sam da u pravodobno neto smis liti
za iduu priliku!'
Gary Brandner KOJOTI
20
Bila je niska stasa, siuna. Vidio sam joj siluetu kroz natpis D.
STONEBRAKER, PRIVATNI DETEKTIV to se koio na mutnome staklu ulaznih vrata moga ureda. Nekoliko je puta nesigurno
prinosila ruku kvaki i opet je povlaila, a naposljetku duboko u zdahnula, podigla ramena i ula.
Zastala je, utke me promatrajui. Znam, katkad djelujem na ljude
uzbuujue ve na prvi pogled. Moda ve zbog moje krupnoe.
ak i sjedei za pisaim stolom doimljem se poput diva. A ovdje
je i moje lice. ini se kao da je od granita, kao da ga je isklesao
neki bolji kipar. Pokuao sam se nasmijeiti, nastojei pomoi
djevojci da se opusti. Ve su se mnogi ljudi prestraili od moga
smijeka.
Ovoga je puta, meutim, osmijeh bio djelotvoran. Djevojka se
odledila i primakla momu stolu. Bila je dodue krhka, no majica
pripijena uz grudi i tijesne hlae nisu doputale nikakvu sumnju:
bila je to posve odrasla i razvijena ena.
"Vi ste Stonebraker?" progovorila je ne prikrivajui melodian
meksiki naglasak.
"Pogodili ste, to sam ba ja!'

Motrila me oima boje crne kave.

"Ja sam Elena Valdez. Moj mu Ramon radi ovdje, u vaoj zgradi,
kao ista!'
Bio je valjda u onoj skupini pometaa koju je kuevlasnik angairao da radi jedan dan u tjednu, tek da skine s vrata gradsku
unitarnu inspekciju.
Sjednite, gospoo Valdez, i recite mi ime bih vam mogao
Pomoi!'
pprezno je sjela na rub drvenog stolca.
?oe u moJmuz doznati za ovaj razgovor?"
j^ee, ako vi to ne elite!'
Ne mogu vam mnogo platiti!'
: ,.
Nis skup. to vas mui?"
21ai
"Rije je o mome bratu Carlosu. On je.." zautjela je grickajuf
usnicu, kao da se u posljednji trenutak odluivala da li da mi sg
povjeri. Napokon je izgovorila u jednom dahu: "On je ilegalno n
zemlji"
ekao sam da nastavi. Nezakoniti meksiki useljenici nisu ni,
kakva rijetkost u Los Angelesu. Na Bulevaru Whittier jedva biste
mogli nainiti pet koraka da ne susretnete nekoga od njih.
"Moj mu i ja platili smo dvjesta dolara da ga prokrijumari-mo
preko granice kod Tecatea. Carlos e nam vratiti taj novac im
bude mogao. Sad je ve naao posao i nada se da e ubrzo
ozakoniti svoj boravak ovdje."
"Drago mi je to to ujem. A zbog ega vam je potreban pri. vatni
detektiv?"
"Zbog kojota."
"Kojota?" ponovio sam u nedoumici.
"Ulice su pune ljudi koji vrebaju na meksike useljenike. Ca los i
mnogi njemu slini zbunjeni su i zastraeni. Ne ele kriti
ovdanje zakone, ali ni to da ih vlasti prisilno vrate u Meksiko,
Kojoti im pristupaju kao prijatelji, nudei im pomo. A onda im
uzmu ono malo novca to su ga tekom mukom uspjeli zaradit i
utedjeti. Dakako, ne uine im nikakvu protuuslugu. A ako s<

netko od prevarenih poali, kojoti ga odmah prijave daje migra,

nezakoniti useljenik!'
"Odakle znate da va brat ima neprilika s tim kojotima?" upi' tao
sam je, a njezine su oi bljesnule latinski temperamentno.
"Oh, zato je Carlos takav tikvan? Znam da mu uzimaju no vac,
no nikad mi nije htio rei ni rije o tomu. On smatra da s<
mukarac mora probijati kroz ivot bez pomoi ena!'
"Moda mu to i nije posve nerazumno naelo!'
"Ipak, uvjerena sam da je moj brat u nevolji. Pokuajte... v moete
doznati to se to dogaa s njim, je li?"
"Moda mogu... Recite mi, gospoo Valdez, zato ne eli* mijeati
u to svoga mua?"
-postajat e i toliko... Najprije bih htio uti Carlosovo mi-.. :e
Govori li on engleski?"
"Vrlo slabo. Poi u s vama da vam pomognem. Odgovara li vam
sutra ujutro?"
"Odgovara. Bit u ovdje u deset sati!'
"Dobro, doi u u deset" rekla je.
Osjeao sam da mi nije ispripovijedala sve to zna, no nisam . a0
priliku daje ispitujem - vrata iza nje su se otvorila i u ured e uao
krupan, crnokos mukarac.
"Elena" rekao je "uinilo mi se da ujem tvoj glas..."
"Oh, Ramone" brzo je odgovorila. "Upravo sam ovoga ovjeka
pitala jesi li ve istio ovaj kat. Pomislila sam da bismo mogli
zajedno poi kui!'
"Nisam li ti rekao da danas radim do ponoi?"
"Bit e da jesi, a ja sam zaboravila" odgovorila je Elena. "Uostalom, mogu te priekati!'
"Nemoj, to je dulje od dva sata. ekaj me kod kue!'
"Dobro, Ramone" rekla je oborivi pogled. Trenutak zatim oboje
su izili iz ureda.
Jo sam se cijeli sat zabavljao dovravanjem izvjetaja o sluaju na
kojemu sam radio, a onda sam napustio zgradu pjeaei niz
etiri kraka stubita, jer su istai iskljuivali dizala kad bi zavrili
posao i odlazili kui. Otiao sam ravno kui; zaspao sam gledajui
pononi televizijski film.

Kad sam se sutradan pojavio u deset i etvrt, Elena Valdez ve me

ekala. Momci koji su se vrzmali hodnikom raznosei potu buljili
su prolazei kraj mlade ene; dakako, nisu se suzdrali ni od
glasnih dobacivanja. Mrko sam ih pogledao i odmah su odustali
od te zabave.
Sili smo do moje krntije. Elena je bila vrlo razgovorljiva dok sam
je vozio prema istonom dijelu grada. Ispripovijedala mi je kako
se i sama, prije godinu dana, potajno prebacila preko grani"Ramon je mnogo pomogao momu bratu. Jednostavno nej ceUdala se za Ramona. On je ve bio dravljanin SAD, pa je mam
obraza da ga i dalje optereujem Carlosom." Elena je podig;
udaJom i ona dobila dravljanstvo. Sad se nada da e i njezinom
la ljepukastu glavicu i pogledala me ravno u oi.
I ratu Pi
za rukom da ozakoni svoj boravak u ovoj zemlji.
"Ja u vam platiti svojim... vlastitim novcem... onim to sai . Ulici
u kojoj je stanovao Carlos izvrsno bi dola jaka kia - da ga
utedjela u kuanstvu..!'
. erneljito opere.
Ljudi koji su hodali po razrovanim plonicima
Rukom je zaronila u pletenu torbicu i izvukla nekoliko noM
.zlsu> naoko, obraali pozornost na Elenu i mene dok smo izlazili
anica. Slaui ih na moj pisai stol pomno im je izravnavali
utomobila. uglove.
"Je li to dovoljno?"
Odvojio sam jednu novanicu ivratio je eni, a ostale strp u dep.
n smo se krakom stuba koji je vodio iz nekakve zalaga-Pratil
U kojem su bila samo etiri stolia. Nastavili smo, a tioni nas Je
odJekivanje mariachi-fandanga iz zvunika u gos-UC1 na
suprotnoj strani ulice.
22
23Elena me dovela do drugoga kata i ondje do vrata na kojima jj
bila bijela posjetnica nalijepljena selotejpom. Na njoj je bio nav
pis, ispisan flomasterom: C. GUERRA.
Elena je lagano pokucala, malo priekala, a onda ponovo po,|
kucala.
"Bit e daje Carlos zaspao" rekla je. "Radi u nonoj smjeni!'
Pozvala gaje po imenu, no iz sobe nije bilo odgovora. Sve se t<

nimalo nije svidjelo ni meni ni Eleni. I onaj jedva vidljiv smijea'

nestao joj je s usana.
Pritisnuo sam kvaku. Vrata su se otvorila i uli smo u sobu.
Bila je to soba u kojoj ovjek smjesta arko poeli da se to pri je
nae vani, na ulici. Papirnata zidna tapeta bila je puna run|
mrlja od zgnjeenih stjenica, a nita ljepi nije bio ni prljav sag n;
podu. Nije bilo komada pokustva koji nije bio raskliman.
S druge strane raspremljene postelje, ugledao sam Carlos Bio je
vitak, stasit momak; leao je na leima, otvorenih oi; bez
pogleda. Prednja strana njegove modre radne bluze bila ukruena
od sasuene krvi.
Elena je prigueno kriknula i sunula prema lesu. Zadr sam je i
povukao natrag.
"Madre Dios!" zavapila je. "Tko je to uinio?"
Smjestio sam je na stolac, a onda pokuao otkriti to se d godilo.
Tijelo je bilo hladno i ukoeno, a to znai da je mrti ve nekoliko
sati. Na prsima sam nabrojio najmanje etiri rar Pod komodom je
leao no crne ruke, s tamnim mrljama otrici.
Le i no ostavio sam nedirnute, a Elenu sam poveo ni stube. Nije
jecala, samo su joj suze tekle iz golemih oiju, osta ljajui na
obrazima trag koji se ljeskao. Otili smo u susjednu k vanicu
odakle sam telefonirao u policiju. Nakon toga naru sam Eleni
kavu i zamolio je da mi da broj telefona u svomu s' nu.
Ubacio sam novi u telefonski aparat i odabrao broj. sam
signal s druge strane ice est puta prije nego to mi odazvao
pospan glas:
"Ramon Valdez?" upitao sam.
"Ja sam. Tko me zove?"
"Stonebraker. Juer ste bili u mome uredu. Upravo sam se v
tio iz stana vaega urjaka. Elena je sa mnom. Ne mogu je os
viti samu. Najbolje bi bilo da doete ovamo!'
. "Zato? to se dogodilo?"
"Carlos je mrtav!'
uo sam Ramona kako je duboko uzdahnuo. Zatim je reki "Doi
u to bre budem mogao."
24

p sam odlagao slualicu, prvo policijsko vozilo upravo je iialo iza

ugla. Na ulici se odmah nala mala skupina rado-za jaca. Zurili su
sumnjiavo u slubena, bezlina lica poli3.C
Oba pozornika u patrolnom automobilu bili su novajlije i affl ih
poznavao, no ekipu Odjela za umorstva predvodio je n ve PikeNekad smo zajedno radili. Rekao sam mu ono malo
sam znao o tom sluaju, a onda sam se muvao unaokolo pro-S
atrajui policajce koji su proeljavali sobu ubijenoga i ispitiva-
susjede. Nakon nekog vremena Pike je zapalio cigaretu i siao ia
ulicu. Dao mi je znak da ga slijedim.
"Jesi li to doznao?" upitao sam ga, dok smo koraali ulicom.
Pikeovo je lice poprimilo tuan izraaj.
"Nitko nije nita uo, nitko nije nita vidio, nitko ne poznaje
ovjeka koji je ubijen. Samo sam u jedno uvjeren - to nije bilo
grabeno umorstvo. Pokojnik je imao uza se osam dolara, a to u
ovoj etvrti znai pravo bogatstvo. Hoe li i dalje raditi za malu
ljepoticu?"
"Jo nisam zaradio novac to sam ga primio od nje"
"Hoe li mi javiti ako neto dozna? Tebi je mnogo lake raditi,
ne sputavaju te svi oni nemogui propisi kao nas!' Pike se nasmijao. "Zapravo, ti si tako radio i dok si bio kod nas, u policiji..!'
"Tja, to moe... Uglavnom, sad vie nisam u uniformi!' To sam
rekao s predumiljajem, tek da ga podsjetim na to. "Budi bez
brige, javit u ti sve to bi ti moglo koristiti bilo kako. Nego, to je
s onim noem?"
"Bode koji moe kupiti na svakom uglu po tri dolara. Nema
momka koji ga nema uza se!'
Elena Valdez sila je niza stube, oslanjajui se o rame svoga mua.
"Kako joj je?" upitao sam Ramona.
"Loe. Bio je to strahovit udarac za nju. Kad sam prije tjedan dana
posljednji put vidio Carlosa, on mi se uinio sretan i zadovoljan.
Rekao mi je da sad ima posao i da se nada kako e uskoro h dobiti
iskaznicu za stalan boravak!'
"Gdje je radio?" upitao sam.
U kompaniji Pokustvo. Nekoliko blokova dalje od ovoga

mjesta."
Pobrinite se za enu" rekao sam. "Javit u vam se poslije..!'
zlobeni paviljon Pokustva bio je na Bulevaru Atlantic, po-izr
ne!cakvog groblja starih automobila. Prozori paviljona bili su ;
Jepljeni upadljivim plakatima to su oglaavali nevjerojatno . 0
Jne trgovake uvjete unutar paviljona. Uao sam u paviljon.
25Proavi kraj prodajnog odjela doista zapanjujue niskih cijena,
zaputio sam se u stranji dio zgrade, u odio proizvodnje.
Oko dva tuceta osoba obaju spolova, gotovo odreda oitih
Latinoamerikanaca, marljivo je lupalo ekiima, ilo, lijepilo.
Nadgledao ih je visok, elav ovjek mijeg nosa. Priao sam mu i
predstavio se. Rekao mi je da se zove Bert Kettleman i daje vlasnik Pokustva, te da nema vremena za razgovor sa mnom.
"A da ipak uemo u va ured" rekao sam, hinei da nisam uo
njegove posljednje rijei.
Upravo je bio zaustio da me najuri, kad je shvatio kolikih sam
razmjera u tjelesnom smislu. Kad mi je jo vidio i izraaj lica, na
glo je naao dvije minute vremena za razgovor sa mnom. "Radi li
u vas neki Carlos Guerra?" upitao sam. "Tonije reeno - radio je"
odvratio je Kettleman. "Sino se nije pojavio na poslu, a ja ne
mogu drati na poslu ljude koji ne rade svakoga dana!'
"Nije se pojavio samo zato to je mrtav." 'Ah, tako. Nerado sluam
takve stvari!' Kettleman je pokua vao odglumiti aloban izraaj
lica. "Kako se snalazio ovdje, na poslu?"
"Posve dobro, koliko se sjeam. Radio je svoj posao, nije previe
govorio, nije se sporio ni sa kime!'
"Znate li da je ilegalno boravio u zemlji?" "Razumije se da sam to
znao. Devedeset posto svih koji rade ovdje imaju nekakvo maslo
na glavi. Pa to onda? Nikakav zakon ne prijei da ih se zaposli"
"To je istina, no oni rade izuzetno jeftino" rekao sam. "Pa to
onda?" ponovio je. "Zato i troe manje. A da nema Iju di poput
mene, svi ti useljenici lijepo bi pomrli od gladi. Ili bi se poeli
baviti pljakom!'
"Drugim rijeima, vi ste openarodni dobroinitelj!' "Sluajte, tim
ljudima pomaem gdje god to mogu. Nisam li upravo tomu
vaem prijatelju Guerri naao stan u blizini tvornice, ba prije tri

dana? Tako sam mu, ako nita drugo, utedio nekoliko dolara na
tjedan, koliko je dotad troio na vonju autobusom od tvornice!'
"Vjerujem da ne dobivate postotak od kuevlasnika?" "esto
inimo usluge jedan drugomu... A to vas zapravo mui,
Stonebrakeru?"
"Volio bih znati gdje pronalazite svoje radnike?" "Kako to
mislite?" "Mislim, tko vam ih alje, Kettlemanu? Ti Meksikanci v'f
rojatno ne upadaju k vama s ulice vjerujui da imate posla $ njih!'
26
Opazio sam da Kettleman grozniavo razmilja ne bi li izmuio
nekakav odgovor kojim bi nadomjestio istinu. Mrko sam ga
oeledao, a on je slegnuo ramenima kao da mi govori kako nije
ista smislio.
"Veinu njih alje mi Joe Figueroa!'
"Tko je taj?"
jCettleman je posegao za lisnicom, a onda iz nje izvadio nsjetnicu.
Pruio mi ju je. Proitao sam - J. L. "Joe" Figueroa, iseljeniki ured.
Se habla espanol (govorimo panjolski).
Navedena adresa na Aveniji Brook nije bila daleko od Kettlenaanova Pokustva.
Nita ne pitajui strpao sam posjetnicu u dep i iziao.
jo nisam bio napustio odjel za proizvodnju, a Kettleman je ve
pohrlio prema telefonu i uurbano stao okretati brojanik.
Na Aveniji Brook zaustavio sam se nasuprot kue u kojoj je
stanovao Joe Figueroa i u malom restoranu naruio nekakvo jelo s
paprenim nadjevom. Sjeo sam nasuprot ulazu, leima okrenut
prema zidu.
Tumarajui su prelazili ulicu. Doimali su se poput blizanaca duga crna kosa, punana usta, jahae hlae tijesno pripijene uz
noge od koljena na nie. Jedan od njih imao je oiljak to se protezao od vanjskog kuta desnog oka i bio je desetak centimetara
vii od svoga pajdaa. Doklatili su se i stali ispred mene, njiui
bokove u neko popularnom stilu Marlona Branda.
"Ima li ibicu, ovjee?" upitao me onaj vii.
"Nemam!'

"Hej, to ti znai to nemam? Vidim da pui cigaretu. Ili moda ne

voli momke poput nas, je li?"
"Ti mi se ne svia. Gubi se!'
Okrenuo se prema pajdau, toboe zapanjen.
"Jesi li ti uo, Chongo? Ovaj doljak nam nareuje da se gubimo.
Mislim da bismo mu morali pomoi da se vrati u svoj dio grada i
to tako da nas se sjea zauvijek."
Bili su obini poetnici. Strunjak obavi posao ne tratei vrijeme
takvim razgovorima. Doimali su se poput likova iz starih mjernih
filmova, v , lski je jo govorio kad ga je pogodila staklena posuda
za
er koju sam mu bacio u glavu. Zautio je, a lice mu se ukoilo,
Posuto eerom i krhotinama stakla.
nongo je u meuvremenu sunuo rukom u dep i izvu-Pok nvZ'
nav'as slian onomu kojim je ubijen Carlos. Dvaput je sam Sa
var^om> a kad je izravno nasrnuo na mene, podigao
27Prije nego to sam uspio izmai Chongu, njegov mi je no
rasparao ne samo rukav nego i podlakticu. Ali, udarac noem
poremetio je Chongu ravnoteu, tad sam ga doekao udarcem y
trbuh. Sjeo je, doimajui se kao da misli kako sam ga prevario, na
neki nain. Kako bih mu izbio iz glave svaku moguu pomisao da
ustane, opalio sam ga po vilici.
Podigao sam no to mu je bio ispao i spremio ga u dep. Poao
sam preko ulice, u Useljeniki ured. Posjekotina na ruci nije bila
duboka, no ljutilo me to to mi je odjea bila natopljena krvlju.
ekaonica je bila puna Meksikanaca, spremnih da nestanu na
svaki znak pojave bilo kakve policijske znake. Nisam se os-vrtao
na njih nego produio ravno do lane plavue koja je sjedila za
stolom na suprotnom kraju prostorije. "Gdje je Figueroa?" upitao
sam. Pogledala je najprije moju okrvavljenu ruku, a onda zatvorena vrata iza sebe.
"Ima stranku. Najavit u vas kad.." "Nije potrebno, hvala vam"
rekao sam i proao kraj nje prema vratima. Kad sam ih otvorio
ugledao sam pisai stol i iza njega punana ovjeka bujnih obrva i
njegovanih brina. Uinilo mi se kao da se iznenadio ugledavi
me.

Stavio sam no na stol prekriven bugaicom. "Jedan od vaih ljudi

izgubio je tu stvaricu" rekao sam. Obrve su mu se stale micati;
umirile su se tek poto su uobi liile slovo V
"to se dogodilo?" upitao je. "Popadali su i ozlijedili se"
"Sluajte, gospodine, to nema nikakve veze sa mnom. Uostalom,
to traite ovdje? Ja ne krim nikakve zakone!'
"Moda i nije protuzakonito poslati te smrdljivce da me sasjeckaju" rekao sam," no mene je ve i to prilino uzrujalo. A sad
elim da mi izravno odgovori na neka pitanja, Joe!"
"Ne moram nita odgovarati takvima poput tebe. Ovo je moj ured
i nema nikakva prava da upada ovamo, a pogotovu da mi jo
prijeti"
Dok je govorio, Figueroa je polako primicao ruku desnoj gof njoj
ladici svoga pisaeg stola. Priekao sam da zavue eti!1 prsta u
nju, a onda sam priskoio i naglo zatvorio ladicu.
Poeo je dahtati hvatajui zrak, napreui se iz petnih ila df ne
zaurla od boli. Mirno sam otvorio ladicu i iz nje izvadio pisto! za
kojim je bio posegao.
"Priaj mi malo o Carlosu Guerri, Joe" rekao sam. Promatrao me
oima u kojima su se mijeali bol i mrnja.
28
"prvi put ujem to ime"
%"
"Stradala ti je jedna vana ruka. eli li sauvati ostale dijelotijela> prestani glumiti budalu preda mnom" rekao sam. V pao
sam mu dvije sekunde da se odlui hoe li suraivati. gto vas
zanima o Guerri?" upitao je iznenaujue pristojno. "Samo jedno tko je sino akao noem po njemu?" pigueroa je pokuao
odglumiti kako mu je iznenaenje nadvladalo boli.
"Ne znam nita o tomu. Recite mi... je li momak moda mrtav?"
"Pogodio si. Mrtav kao daska!'
"Do vraga, taj mi se mladi sviao. Ni zbog kojega razloga ne bih
mu poelio da umre. Znate li da sam mu ja naao posao? I da sam
mu nastojao nabaviti iskaznicu graanina Sjedinjenih Drava?"
"Koliki si postotak njegove zarade zadravao za sebe kao protuuslugu za tu malu uslugu, Joe?"

"Sluajte, i ja moram od neega ivjeti. Ne mislite li kako sam i ja

imao trokova da bih mogao sve urediti s vlastima za te ljude?
Guerra nije imao ba nikakvih isprava. A kad netko nema ak ni
roaka koji bi bio dravljanin Sjedinjenih Drava, tad je njegov
problem zaista teak, a on se nalazi u doista grdnoj nevolji. U
takvim sam sluajevima prisiljen nalaziti ljude koji su spremni da
se zakunu kako je neki, recimo, Carlos Guerra doista Carlos
Guerra. A vjerujte mi, takvi tipovi ne ine to besplatno. Istina je,
Guerra mije platio da mu nabavim isprave. Shvaate li da ne
mogu raditi ni na veresiju, a kamoli besplatno? Jer, tko bi mi
nadoknadio trokove ako te nezaposlene Meksikance vlasti preko
noi strpaju u autobus i otpreme ih natrag preko granice? A takve
se stvari nerijetko dogaaju, vjerujte mi..."
Sad sam znao da poznajem barem dva-tri tipa koji su ucjenjivali
Carlosa Guerru, no i to da sam ih upoznao prekasno da bih mu
mogao pomoi. Istodobno, prilino mi je bilo jasno i to tko gaje
ubio. I zbog ega je to uinio.
Joe Figueroa ostao je puui u svoje ozlijeene prste kad sam
ga napustio kako bih se odvezao do Elene i Ramona Valdeza.
anovali su u stranjem dijelu krhke, dvoobiteljske prizemnice.
sjedne su kue bile takoer stare, ali iste, svaka sa siunim
"Jegovanim travnjakom.
b hi m* ^e otvorila vrata. Oi su joj bile crvene, a lice pod-"to
je?" Je li Ramon kod kue?"
29"Jest. Spava!'
"Probudite ga'.'
Uvela me u kuu, a onda otila u spavaonicu. Nakon nekoliko
trenutaka vratila se s Ramonom. Bio je neobrijan i odjeven u
pidamu preveliku za dva-tri broja.
"Ramone" upitao sam ga, "niste li mi rekli da se cijeli tjedan niste
vidjeli s Carlosom?"
"Rekao sam to, i to je istina!'
"Kako ste onda pogodili jutros njegovu adresu? U tu se soby
preselio tek prije tri dana"
"Kad ste mi telefonirali, rekli ste mi adresu!'
"Ne, nisam. Samo sam vam rekao da doete u stan svoga urjaka!'

"to ste to rekli?" upitala je Elena i primakla mi se koral; blie.

Nisam se osvrtao na nju. Nastavio sam:
"A sino uope niste radili do ponoi. Kad sam u jedanaest
naveer izlazio iz zgrade, ona je ve bila prazna. Ramone, vi ste
ubili Carlosa!"
"Vi ste ludi!" naglo jer rekao. "Zbog ega bih ubio enina brata?"
Elena je buljila u mua, oito sve zastraenija.
"Ti si znao, Ramone, nisi li?" upitala je.
"Znao je" rekao sam. "Vjerojatno je doznao od Joea Figueroe da
Carlos nema rodbine u SAD. Ni majke, ni oca, ni sestre.
Ramon se skljokao na naslonja.
"Dobro, Stonebrakere, rekli ste to ste imali rei. Sve ste doznali.
Kad mi je Figueroa dao da potpiem isprave za Carlosa, shvatio
sam da on nije Elenin brat. Odmah sam pomislio na to kako e me
svi ismijavati. Zamislite ovjeka koji debelo plaa da bi
prokrijumario u zemlju ljubavnika svoje ene. To bi bilo doista
vrijedno izrugivanja. Slijedio sam Elenu kad je sino izila iz kue.
Vidio sam u koju je kuu ula, uz koje se stube uspela, u koju je
sobu ula. U baru s druge strane ulice priekao sam dok nije opet
izila, nakon vie od sata. Tad sam se popeo istim onim stubama i
zatekao Carlosa kako polazi na posao. Elenin se miris jo osjeao
iz njegove postelje!' Ramon je pogledao enu pogledom punim
opratanja. 'A onda sam ubio Carlosa!'
Nedugo zatim stigli su policajci i odveli Ramona.
Dok sam prilazio svomu automobilu, Elena me upitala: "to mi
savjetujete da sad ponem?"
Pogledao sam to krhko tijelo, jajoliko pravilno lice i na njem11
goleme, bademaste oi. Pomislio sam na sve ono to se zbog nje
dogodilo dvojici mukaraca.
30
"Ne bojte se, Elena" rekao sam. "Uvjeren sam da ete se ve elcako
snai!' pritisnuo sam papuicu gasa i odjurio.
31flarold Q. Masur IVILADICA JE ZELENA
Kad vam telefonira sudac, i to federalni sudac, kad to zazvu-i
hitno jer vas taj sudac poziva da ga jo te veeri posjetite u
njegovu domu, tad ete i otii onamo. Neete izmiljati isprike,

pogotovu ako ste odvjetnik koji ima ured na podruju na kojem

djeluje i taj sudac.
Njegova presvijetlost Edwin Marcus Bolt, ameriki okruni sudac
imenovan doivotno na taj poloaj poto je petnaest godina radio
za neku tvrtku s Wall Streeta, a nakon toga dvadeset godina u
sudnici, bio je visok, dobro uuvan ovjek vrste kose,
besprijekorne tjelesne grade. Drugi put oenjen, hladnom, vitkom
ljepoticom kojoj je trideset godina, tono upola mlaom od njega.
Sudac Bolt bio je predsjednik vijea u sluaju koji je trenutno
zaokupljao glavne naslove sudskih kronika u svim listovima rije je o procesu to su ga Sjedinjene Amerike Drave vodile
protiv Ire Maddena i Srebromehanike zbog zlouporabe
drutvenog novca u iznosu od milijun amerikih dolara; zlou-,
poraba je u ovom sluaju samo ljepa rije za pronevjeru, krau,
otuenje, krivotvorenje poslovnih knjiga - a poinio ju je Ira
Madden, predsjednik udruenja i glavni uivatelj zlouporablje-na
novca. Zapravo, vlasti jo nisu bile utvrdile tko sve koristi taj
novac, postojale su tek odreene sumnje. Naime, prijanjih jg godinama Madden nekoliko puta posjeivao vicarsku, vjerojatno
da bi provjerio svoje raune u tamonjim bankama.
Tako sam te veeri, potujui suev slubeni poziv, pozvao taksi i
odvezao se u njegov stan u istonom dijelu grada. Stigavi Pred
suevu kuu, otkrio sam da je primio mnoge posjetitelje Prije
mene, svi su oni parkirali svoje automobile uz rub plonika,
Krsei izravno prometne propise. Dakako, ni na jednom vozilu
Isani zapazio policijsku obavijest o protupropisnom parkiraju.
Zapravo, nikad u ivotu nisam vidio da bi policajac zataknuo
aKvu obavijest za brisae policijskog automobila.
Moda bi bilo bolje da sam prevladao radoznalost i otiao atle, no
neto me vuklo dalje. ovjek u modroj odori koji je Ogledao
ulazna vrata zaustavio me, stavivi dlan na moja prsa.
33Poto sam mu rekao zbog ega sam doao, objasnio mi je kojim
stubama treba da se popnem da bih dospio u odreeni hodnik.
Narednik Louis VVienick - crnoput, otromboljen - podigao je
nakostrijeenu obrvu i odmahivao glavom. I njemu sam rekao
svrhu svoga posjeta, pa me odmah otpratio uza stube do hodnika.

"Hm, hm! Scott Jordan! Gdje se god pojavi, ondje je nevolja. to

ste zamijesili ovdje, odvjetnice?"
"Nita. Pozvali su me ovamo!'
"Tko vas je pozvao?"
"Sudac Edwin Marcus Bolt"
"Kad?"
;"':'
"Danas poslije podne."
"Radi ega?"
"Ne znam. Samo mi je telefonirao kako eli da ga posjetim. Hitno.
Zbog toga sam ovdje. Gdje je njegova presvijetlost?"
"U svojoj radnoj sobi" VVienick je teatralno zalamatao ruka-, ma.
"Ovuda, molim vas. Osjeajte se kao kod kue"
::
Trebalo je da to oekujem, no takve se stvari uvijek zbivaju
iznenada. Suca Bolta zatekao sam kako sjedi za pisaim stolom i
smijulji se, posve bezosjeajno, gotovo tehniki, usana povuenih
u strogom gru oko umjetnih zuba. Lice mu je bilo
prozirnosivkasto, oi su mu bezizraajno, slijepo zurile nekamo u
beskraj vjenosti. Jedno jedino zrno bilo mu je probuilo
sljepooicu, desnu, prolo kroz itko modano tkivo i izletjelo van
negdje iznad lijevoga uha. Doista sam morao oekivati tako neto,
ve zbog toga to sam znao da je VVienick iz Odjela za umorstva.
Radi ega bi on inae bio ovdje?
eludac mi se bio skvrio poput stijene; neizmjerno sam ez-nuo
da nestanem iz te sobe. VVienickov je smijeak bio uglavnom
nepatvoren.
"Onda, to mislite o tomu?" upitao me.
"Hitac iz neposredne blizine" rekao sam. "ini se da netko nije
imao ba mnogo povjerenja u vlastite streljake sposobnosti.
Priao je sucu u neposrednu blizinu i tad povukao okida. Oko
rane jasno su vidljivi tragovi baruta.
"Rekli ste: priao je. Odakle znate da je rije o njemu? Nije li to
mogla biti i ona?"
"Moda. Shvatite moje rijei kao ustaljeni nain izraavanja. Samo
tako!'
"Poznajete li suevu enu... udovicu?"
"Jednom sam se susreo s njom"

"Govorka se da su njih dvoje bili u zavadi. Da je ona izmicala

obiteljskom ognjitu, bjeei u kojekakve izvankune djelatnosti"
34
"Nikad nisam podlijegao govorkanjima, narednice."
'A-ha... Ipak, ona su izazvala i taj proces... mislim, drava protiv
Ire Maddena"
"Nije to isto" rekao sam. "Sad e cijela istraga morati poeti
iznova."
"A porezni e obveznici opet sve to plaati. Neprestano ih se
muze!'
"Kap u moru, narednice. Pogledajte samo koliko troimo na
svakojake ratove u svijetu, na limenke to ih aljemo u svemir.
Uostalom, pogledajte koliko plaamo farmerima da bi proizvodili
manje hrane nego to mogu."
"Jeste li vi moda komunist?"
"Sumnjam da jesam. to je ubojica postigao tim hicem? Je li to
moda kraj niti koja e nam pomoi da odmotamo nekakvo
tajanstveno klupko?"
"Zasad jo nita ne znamo. Samo smo uli uzbunu podignutu
prije nepuna sata. Nisu jo stigli ni strunjaci iz Odjela za
kriminoloku medicinu!'
"Tko je pozvao vas?"
"Udovica!'
"Je li vam to pripomogla?"
"Izgovorila je samo dvije reenice. Bila je dokasna u kinu, a kad se
vratila kui nala je mua u poloaju u kojem je sad. To je u nje
izazvalo histeriju, poela je trkarati po kui poput bezglava
pileta, optuujui nekakve najmljene ubojice. Oito, bila je to
predstava za bogove. Tad je, prvi, upao lijenik. On je na njoj
primijenio svoje znanje umirivanja i svoju iglu za injekcije. Bit e
da se namuio kao pas, no nakon dvije minute ena se nala u
vodoravnom poloaju. Sad je u spavaonici, buji-paji poput
anelka. Potrebno joj je da sve to prespava."
"Nema posluge?"
"Samo domaica. Danas joj je slobodan dan"
"Drugim rijeima, sudac je bio posve sam kad mu se to dogodilo!'

"Sam... s jednom osobom. Ubojicom!' "Danas ste izuzetno

otroumni, narednice. Ima li traga kakvu oruju?"
Bi li itko bio toliko nepaljiv i glup da ostavi tragove?" "Jeste li
pretraili kuu?" Pogledao me dugim, patnikim pogledom.
"Gore. Dolje. Na sve strane. I nita." Meutim, dok je to brzojaJao, pogled mu je kolebao, kao da izbjegava susret s mojim.
^Samo naprijed, narednice" rekao sam. "Podignite kapke." "Zar
ste vidoviti? Ili vra?"
35"Nisam ni jedno ni drugo. Samo dobro vidim kad ljudi neto
ele prikriti!'
"Ne zabadajte nos u to blato, odvjetnike. To su policijska posla.
Porunik bi me iva oderao..!'
"Gdje je sad porunik?"
"Na sastanku. U Philadelphiji!'
"Uvijek ujedinjujemo podatke s kojima raspolaemo, to znate.
Zato vas molim, narednice, da mi kaete sve to znate!'
VVienick je oito proivljavao cijelu bitku u svojoj nutrini. Usta su
mu se grila i izvijala nekoliko trenutaka, no napokon je uzdahnuo, slegnuo ramenima i rekao:
"S druge je strane sueve radne sobe spavaonica. Prostorije su
povezane vratima. U spavaonici je mnogo duhanskog dima. Jo ni
sad nije izvjetrio. A u pepeljari je mnogo opuaka. Ubojica je
ondje ekao rtvu!'
"Zar je sudac bio nepua?"
"Puio je samo cigare, a opuci su od cigareta" VVienick je
smjerno oborio oi. "Puio je havane. Pria se da ih je kupovao od
nekoga vedskog diplomata!'
"Moda je opuke ostavila sueva ena?"
"Ona je izjavila da je puila samo za vrijeme posjeta svoga
lijenika. Kirurga. On je to potvrdio. No, do vraga, to ne mora
nita znaiti. Moda je to tek nain... pokuaj da se nekoga izvue
iz nevolje!'
"Previe ste nagli, narednice, prebrzo biste eljeli stegnuti omu
oko vrata sueve ene!'
"Ona je zasad jedina sumnjiva!'

"A Ira Madden i druina iz njegove kompanije? Nisu li oni

dovoljno domiljati da potplate nekoga? Bi li to bilo prvi put da ti
majmuni pokuaju sprijeiti suenje?"
"Nema sumnje, to je mogue i mi emo istraiti ima li istine u
tomu. A nadam se da e nam netko i pomoi. im je u stvar
umijean okruni sudac, vjerojatno e se u to umijeati i federalna
policija!' VVienick mi je izloio na uvid svoje zubalo, nalik na
poutjelu tastaturu prastarog glasovira. "Ti se momci nee ba
oduevljeno ponijeti prema mjesnim trabunjalima koji posvuda
zabadaju nosove!'
"Ja nisam niije trabunjalo, narednice. Odvjetnik sam najvieg
razreda i pravosudni savjetnik!'
"Ispriavam se!'
"Prihvaam ispriku. Osim toga, nikamo nisam zabadao nos.
Ovdje sam na izriit suev poziv. Bio se zabrinuo zbog neega i
zatraio je da ga posjetim!'
"Imao je i razlog da se zabrine. A to vi kanite sad poduzeti?"
"Moda u jednostavno otii kui i sve to zaboraviti" "To bi vam
bila vrlo mudra odluka. Ipak, porunik e, kada doe, vjerojatno
zaeljeti da porazgovara s vama!'
"Porunik zna moj telefonski broj. Bit u u gradu do daljnjega!'
Zastao sam na vratima i mahnuo naredniku. "Mnogo sree u
lovu, prijatelju!"
Iznenadna nasilna smrt suca Edwina Marcusa Bolta dogodila se
odve kasno da bi se vijest o njoj mogla pojaviti u veernjem listu:
velegrad poput New Yorka s osam milijuna stanovnika, ima samo
jedne veernje novine; sve su ostale propale. Zbog loega
ureivanja? Zbog krupnih zahtjeva sindikata? Tko zna? Jutarnji
su listovi - i to samo dva od njih - naveliko naklapali o tomu, u
uvodnicima. Nitko, meutim, nije suvislo odgovorio na ta pitanja.
U rano poslijepodne opet je zazvonio telefon; ovoga je puta
telefonirala udovica. Bi li bio tako ljubazan da doem na obiteljski
sastanak? Doi e sueva ki iz prvoga braka i njezin mu.
Udovica me zamolila da doem malo ranije, eljela bi porazgovarati nekoliko trenutaka sa mnom na samo.

Laura Bolt roena Pederson, tipina visoka skandinavska

plavua, kad joj je bilo devetnaest godina bila je na cijeni meu
vodeim fotografima kao vrlo traena djevojka s naslovnice; kad
joj je bilo dvadeset osam znalo se za nju kao mladenku glasovitog
pravnika. Sad joj je trideset godina i udovica je - krupnih, modrih
oiju iznad kosih, koatih jagodica i obraza besprijekorne puti
poput oniksa te savrenih zuba, kojima je uzrujano grickala
nokte. Nestrpljivo je skratila konvencionalne izraze suuti.
"Potrebna mi je vaa pomo, gospodine Jordane."
"Zbog ega?"
"Policajci su prilino nedvosmisleno pokazali da me smatraju
najsumnjivijom. To mi se nimalo ne svia i plai me. Potrebni su
mi pravni savjeti. Potreban mi je odvjetnik. Znam da vas je moj
mu visoko cijenio. Dvadeset etiri sata prije smrti nekoliko je
puta spomenuo vae ime. Molim vas da me zastupate."
"Jeste li ubili mua?"
"Nisam!" rekla je ustro.
"Dobro!" Naao sam se, eto, umijean u sluaj, svidjelo se to ili ne
ljudima od zakona. "Jo vas nisu optuili slubeno, je li tako?"
"Gospodine Jordane, pretresli su cijelu kuu, prevrnuli svaku
sitnicu u njoj, posebno u mojoj spavaonici i medu mojim stvarima. Znam da su traili oruje. No ponavljam: neduna sam.
Priznajem da se Edwin i ja nismo uvijek najbolje slagali, no pro37vodili smo i lijepe trenutke. Svialo mi se da budem u braku s
njim, godilo mi je to to se time razlikujem od ostalih. Sudac i
njegova ena vrlo su visoko na drutvenoj ljestvici. Suev je
poloaj... ne znam kako da se izrazim..;'
"Nepovrediv?"
"Da... za neupuene. U onim crnim haljama ima neto to ulijeva
strahopotovanje ljudima koji sjede na drvenoj klupi i ekaju
presude. Meutim" zalamatala je rukama nespretno, kao u
nedoumici, "mrsko mi je to rei... no sve je to licemjerje i himba!'
"Kako to mislite?"
"Mui me ozbiljna sumnja da je Edwin okaljao svoju ast!'
"Na koji nain?"
"Bio je u nevolji. Tekoj nevolji. Vjerujem da vas je zbog toga

i zvao.
"Kakva je to bila nevolja, recite mi molim vas"
"Podmiivanje!' Usta su joj se iskrivila kao da se gnua rijei koju
je izgovorila. "Prialo se da je uzimao novac. Bio je pod istragom!'
"ijom?"
"Ministarstva pravosua."
"Od koga je uzimao novac?"
"Od Ire Maddena. Predstavnika udruenja protiv kojega se vodi
krivini postupak pred Edwinovim sudskim vijeem"
"Odakle to znate?"
"Edvvin mi je rekao. Bio je uzrujan, uznemiren, uzdrman. Upravo
smo bili u razdoblju dobrih meusobnih odnosa pa mi se
povjerio. Oajniki je osjeao potrebu da se povjeri nekomu. To je
bio udarac za mene. Ne znam kakve imaju dokaze ni gdje su ih
nali, no da Edvvin nije bio kriv, da optube nisu imale temelja,
ne vjerujem da bi bio tako zabrinut. Moj je mu, gospodine Jordane, bio vrlo prestraen... a ja nisam nita mogla uiniti da mu
pomognem!'
Odmjeravao sam u sebi novosti to sam ih doznao. Je li to mogla
biti istina? ovjek Boltova poloaja i ugleda pa da prima mito?
Gdje je tu zabuna? Dobro, sudac koji predsjedava vijeu izloen je
mnogim izazovima, meu kojima je novac zacijelo najtei.
Bezbroj je naina na koje predsjedatelj moe utjecati na odluku
vijea: dranjem, izraajem lica, usmjeravanjem rasprave te, napokon, prijedlogom presude. I zar se sudac Edwin Marcus Bolt
upetljao u takve nedostojne sljeparije? ovjek nikad ne moe biti
siguran. Novac je preveliko iskuenje. Kau da svaki ovjek ima
svoju cijenu - samo ako mu se dovoljno ponudi. krinje s novcem
udruenja bile su dovoljno nabrekle, a Iri Maddenu nije se
38
ilo iza reetaka. A moda su dobrome sucu i prijetili kako bi ga
privoljeli da popusti.
"Jedno pitanje" rekao sam. "Jeste li ikad osobno vidjeli svoga ' >
mua u drutvu s nekim iz Srebromehanike?"
"Edwin nije bio slabouman, gospodine Jordane. Moda je bio ovo
ili ono, ali slabouman nije bio. Ne bi se nipoto javno sastajao bilo

s kim tko je makar i izdaleka povezan s optuenikom kojemu

sudi njegovo vijee!'
"elite li da vam pomognem, gospoo Bolt?"
"Razumije se da elim"
"Onda vas molim da mi kaete sve to znate, svaka mi je pojedinost dragocjena. Recite, je li sudac bio potajno u vezi s tim
ljudima?"
Oko usana pojavile su joj se bore. Izmeu zuba je gurnula zglob
palca. Otila je do prozora i zagledala se van. Vratila se. Glas joj je
bio tih.
"Edwin je mrtav. Moram mu zatititi ugled!'
"Mislite na sebe. Njega ne moete oivjeti. elite li se izvui, '",''
moramo odabrati drugog osumnjienika"
Malo je razmislila o tome, a onda lagano kimnula.
"U nedjelju poslije podne Edvvin je bio ovdje u kui. Radio je s
Andvjem..!'
"Samo trenutak; tko je Andy?"
'Andrevv Stock, Edvvinov pravnik."
"Hvala. Nastavite!'
"Donijeli su nekakve pravnike knjige iz knjinice i nisu eljeli da
ih itko uznemiruje. Zbog toga su iskljuili telefon u radnoj sobi.
Sve telefonske pozive primala sam zbog toga ja, u svojoj
spavaonici!'
"Imali ste odvojene spavaonice?"
"Da. Edvvin je obiavao dugo bdjeti i malo je spavao. Ja pak
imam vrlo lagan san, budim se na svaki suanj. A znate kako je
to... nama je enama potrebno vie sna radi uvanja ljepote.
Edvvin je to shvaao i sam je bio predloio da spavamo svatko u
svojoj sobi!'
"Dobro" rekao sam. "U nedjelju ste, dakle, vi deurali uz telefon."
!
"Da. Samo je jednom zazvonio. Nekakvi muki glas. elio je
razgovarati sa sucem. Pokuala sam ga uvjeriti kako je to nemogue jer je sudac zauzet, no ovjek je bio uporan. Naposljetku mi
je rekao svoje ime i zatraio da kaem Edvvinu tko ga zove."
"Kako mu je ime?"

"Oster... Floyd Oster. Znai li vam neto to ime?"

"Mnogo. Oster je jedan od najbliih suradnika Ire Maddena u
Srebromehanici. Jeste li rekli sucu?"
39"Jesam"
"Je li to uo Andew Stock?"
"Pa... Andy nosi aparat za pojaavanje sluha koji ukljuuje samo
kad izravno sudjeluje u razgovoru. Ne znam je li uo ili nijel'
"to je uinio va mu?"
"Otiao je u svoju spavaonicu i na samo preuzeo vezu s Osterom!'
Loe, pomislio sam. Zapravo glupo. Bolt je mogao glatko odbiti
svaki dodir kako bi izbjegao i najsitniju mrlju na svojoj sudakoj
podobnosti - od govorkanja u najboljem sluaju do ozbiljnog loma
u najgorem. Lakomislenost ili pohlepa umanjili su mu sposobnost
rasuivanja.
Zazvonilo je kuno zvonce i Laura je pola otvoriti vrata.
Vratila se s pastorkom i njezinim muem.
ovjek ne mora biti osobit poznavalac ljudi da bi otprve prosudio
tko je Carol Denby. Bila je to neozbiljna ena velikih zahtjeva,
tankih usana, nezadovoljnih oiju i neobuzdanih, neprestano
pokretnih ruku. Oi su joj bile crvenih rubova, od proplakane
noi. Bila je u crnini. Otac joj je bio vrlo naoit ovjek. Zacijelo su
neki poremeeni kromosomi kumovali stvaranju tako odbojnog
bia kakva je Carol. Nije ni pokuavala sakriti svoju netrpeljivost
prema maehi, a ova joj je uzvraala tako da je svaki promatra
mogao opaziti koliko jako ne trpi pastorku.
Njezin mu Clive Denby, agent osiguranja, bucmast, samodopadan, preozbiljan mukarac, natopljen mirisima i kremama,
pomodno odjeven u odijelo od pletene sintetike.
Bio je otresit prema Lauri Bolt, ali vrlo brian prema svojoj eni,
tako da je odmah preuzeo mjesto predstavnika cijele obitelji.
"Koliko sam shvatio, gospodine Jordane, vi ste sino doli ovamo
da se sastanete s mojim tastom!'
"Dobro ste shvatili"
"Moete li mi rei svrhu tog sastanka?"
"On je zatraio da ga posjetim."

"Znate li to je htio od vas?"

"Tada nisam znao. Sad znam."
Podboio se.
"Onda?"
Takvo napoleonsko vladanje uvijek djeluje na mene odbojno i
navodi me na to da postanem tvrdoglav.
"Oprostite, Denby. Rije je o povjerljivim stvarima. Da je sudac
smatrao nunim da znate neto o tome, vjerojatno bi vam to i
povjerio!'
40
"Sudac je mrtav. To brie uobiajeno uvanje tajne izmeu
odvjetnika i klijenta, lijenika i bolesnika i tome slinih odnosa!'
"U posvemanjoj ste zabludi. Nemate pojma o tomu o emu
govorite. Osim toga, vae se pravilo uope ne bi moglo primijeniti
ovdje, jer sudac me nikad nije imenovao svojim zastupnikom, ni
formalno ni na bilo koji drugi nain."
Podigao je polovicu gornje usne.
"Ha! Niste dakle ni razgovarali sa sucem. Odakle onda znate radi
ega vas je pozvao?"
"Rekla mi je njegova udovica."
Carol Denby na peti se naglo okrenula prema maehi i upitala je
kretavim glasom: "Zato je tata pozvao odvjetnika?"
"Prepusti meni da to obavim, draga" umijeao se njezin mu.
"Dobro, Laura, mi imamo potpuno pravo da to saznamo. to je
bilo posrijedi?"
"Neu ti nita rei bez doputenja svoga odvjetnika"
"Odvjetnik? Tko ti je taj?"
"Scott Jordan!'
Denby je rairio ruke.
"Zato ti je potreban odvjetnik?"
"Zato to sam osumnjiena... a to zna prokleto dobro jer si sino
sam rekao policajcima posve nedvosmisleno kako Edvvin i ja
nismo ivjeli u slozi!'
"Pa to je istina. Ili nije?"

"Odnosi nam i nisu bili tako loi. Ti si ih prikazao u najgoremu

moguem svjetlu. Pravo da ti kaem, Clive, sudei prema tvom
vladanju poinjem vjerovati da me smatra krivom"
'A voljela bi da nisi, je li, Laura?"
"Crkni!" prosiktala je i gnjevno se izgubila iz sobe.
Denby je likovao. Pogledao me i rekao: "Namjeravate li je bra- '
niti ako je optuena?"
"Zasad jo nije. Moda se nee ni prikupiti dovoljno dokaza za
podizanje optunice."
"Nestao je revolver moga tasta. Tko bi osim Laure mogao znati
gdje ga dri?"
Jo jedna novost za mene.
"Sudac je imao revolver?"
"Jest. Automatski kolt, kalibra 32!'
"Zna li policija za to?"
"Razumije se. Ja sam im rekao!' Prekriio je ruke. "Niste mi
odgovorili. Namjeravate li je braniti?"
"Posao mi je da branim osobe optuene za zloin."
"Ne mislite li da je to prilino nekoristan posao?" i
41Manje uglaen ovjek rasklimao bi tom tipu nekoliko zuba, no
ja sam samo tuno odmahnuo glavom. To gaje smutilo, pa se
obratio eni, pogledavi je zapovjedniki:
"Tratimo vrijeme s ovim ovdje. Idemo odavde, Carol"
"A zato da mi odemo?" rekla je osornim tonom. "U ovoj kui
imam vea prava nego drugi!'
"To ovisi o suevoj oporuci" rekao sam joj slatkim glasom. "A
znate i sami daje kuu mogao ostaviti i svojoj eni"
Ve samo spominjanje Laure promijenilo je izraaj njezina lica; na
njemu se sad odraavala zbunjenost i strah.
"Oh, ne! Ovdje sam odrasla. To se ne smije dogoditi! Clive, to to
govori ovaj ovjek?"
On me pogledao vrlo runo.
"Pretpostavljam da i vi oekujete sudbenu potvrdu oporuke"
"Ona e biti izvrena" rekao sam, "bez obzira na to koga je sudac
odredio kao nasljednika!'
"Moemo je i pobijati!'

"Na temelju ega? Toga da je netko nedoputeno utjecao na

njega? Ili ete dokazati kako nije vladao duhom, non compos
mentis?"
"Oito nije bio pri istoj pameti kad je oenio to udovite" lanula
je Carol Denby, ne mogavi se svladati.
"Samo tratite vrijeme i novac, pokuavate li tako neto. Previe
ljudi poznaje suca kao razborita i uravnoteena ovjeka" rekao
sam.
"Bio je opsjednut tom enom. Hipnotiziran. Kao da gaje vodila na
lancu uvrenom njemu o nos"
Bio sam na granici strpljivosti, bilo mi je dosta. Bez rijei sam se
okrenuo za sto osamdeset stupnjeva i poao prema vratima,
znajui da e oni poi ubrzo nakon mene. Ta kua, da je ne znam
koliko velika, ne bi mogla zadrati ni Lauru ni Denbvje.
Kad sam iziao, pogledao sam na sat. Jo je bilo rano poslijepodne. Iako iz dna due mrzim podzemnu, trenutno mi je bila
najpogodnije prometalo kojim sam mogao stii do Man-hattana.
Okruna pravosudna palaa na Trgu Foley visoka je, besprijekorno ista graevina, mnogo funkcionalnija negoli lijepa.
Prijavio sam se na porti, a onda dizalom krenuo gore, prema
odajama suca Edvvina Marcusa Bolta. Njegov biljenik Andrew
Stock doekao me u predsoblju. Zdepast, negdje blizu trideset
pete godine ivota, taj je pravnik imao lice pekinezera, bezbojnu
kosu i dvoarine naoale koje su mu poveavale oi.
42
Stock se doimao ravnoduno, izgubljeno i nujno. Zbog ega i ne
bi bio takav? Svaki novi posjetitelj bio je prijetnja njegovu zaposlenju, ili barem njegovu miru. Oito, Stock je bio u velikoj
opasnosti.
Ugledavi me kako dolazim, Stock je ukljuio svoje sluno
pomagalo. uo sam o njemu kako se zna usredotoiti samo na
pravni vid stvari zbog koje mu se netko obraa, pretvarajui tako
svoju slunu manu u prednost. Budui da sam prije nepunih
sedam mjeseci sudjelovao u nekoj raspravi pred Boltovim sudskim vijeem, Stock me se sjeao i znao je tko sam.

Izrazio sam suut zbog smrti njegova efa, a onda sam Stocku
izloio kako sam povezan s tim sluajem. Mrzovoljno je kimnuo.
"Da, znam da vas je sudac bio pozvao. Zapravo, ja sam okrenuo
va broj. Razgovarali smo o moguim opasnostima kojima prijeti
nevolja to je upravo izbila na vidjelo!'
"Je li rije o istrazi zbog podmiivanja?"
Pogled mu je bljesnuo kroz debela stakla naoala. Oblizao je
rubove usana.
"Znate li o tome? Vjerovao sam da je sudac bio ve mrtav kad ste
stigli u njegov stan."
"Njegova me ena obavijestila o svemu. Je li bilo ikakva temelja
za podizanje optube protiv njega?"
Kao da je elio odmahnuti glavom, a onda je zastao i slegnuo
ramenima, progutavi pljuvaku.
"Ne znam" rekao je. "Doista ne znam. Teko bih mogao povjerovati u to, no promislim li hladnije, bojim se da bi to ak moglo
imati temelja."
"Je li rije o Iri Maddenu iz Srebromehanike?"
"Zapravo o jednom od njegovih ljudi. Taj je djelovao u Maddenovo ime!'
"Floyd Oster?"
"Da, o njemu" kimnuo je Stock.
"Drugim rijeima, vi smatrate da je sudac podlegao iskuse- <
njima?"
"Tako je" ponovo je polako kimnuo.
"Zbog ega vjerujete u to?"
"Zato to ga je istraga dovela na rub pameti. Nikad ga nisam
vidio tako uzrujana. Ako su mu neto nali, tad znate to to znai.
Nemilost. Sve rastrubljeno nairoko. Moda ak zatvor. Gubitak
prihoda. Propast svega to je stekao. Izgubljene sve godine
nastojanja da stekne poloaj i ugled!'
"Je li se on pomirio sa sudbinom?"
"Ne znam. Nisam prisustvovao zasjedanjima vijea!'
43"A to ako se nije predao? Ako se nije pomirio sa sudbinom?"
"Je li moda uzeo novac i prevario ih? Zar su to ljudi s kojima se
moe poigravati?"

"Jeste li uli kakva govorkanja o procesu?"

"Jesam. Bolt je raspravljao s tuiocem!'
"Ne znai li to kako je sudac nastojao da udovolji obeanjima to
ih je bio dao Maddenu? Nije sad vano to to je sudac mrtav... to
mislite o njegovoj eni kao osobi koja e sve to nastaviti?"
"To nije bio sretan brak. Znate, sudac je obiavao mnogo raditi
kod kue. Istraivali smo u tom smislu, no utvrdili smo da je
veina sudskih odluka i presuda bila napisana kod njega, kod
kue. esto sam mu pomagao u tom poslu. U svojoj je spavaoj
sobi postavio poseban mali pisai stol za mene, tako da se mogao
povui u posvemanju osamu. Katkad mu se ondje eljela
pridruiti njegova ena, nastojei se prepirati s njim. Te sam
prepirke katkad i uo; ako mi je moj sluni aparat bio ukljuen!'
Stock je zautio.
"Oko ega su se ponajee prepirali?"
"Uglavnom oko novca. A ponekad i zbog toga to se ona kasno
vraala kui. Znate, ta je ena bila kao opsjednuta troenjem
novca. Kad bi potkraj mjeseca stigli kui rauni za njezine izdatke,
sudac je od srdbe skakao do stropa. Troila je kao da depovi
nemaju dna"
Sucu je, dakle, bio potreban novac, pomislio sam, i moda mu se
Maddenova ponuda uinila privlana.
"Sad shvaam zbog ega mu je bio potreban revolver" rekao sam.
"Da" rekao je. "I dozvola za dranje oruja, i sve drugo!'
"Ipak" rekao sam, "zar je to ba morao biti revolver?" Sudac je bio
ugledan graanin. Nije putovao unaokolo sa zbirkom dragulja u
kovegu. Znao je, meutim, rukovati tom stvaricom, poput
streljakog prvaka. Oito, to mu je bilo potrebno iz praktinih
razloga. Poneki su ljudi protiv kojih je vodio procese prijetili
njegovu ivotu, grozili su mu se da e ga proreetati mecima im
iziu iz tamnice. Zbog toga je i zatraio dozvolu za dranje
oruja.
Pitao sam se koliko policija zna o svemu tome i je li ispitala sve
federalne zatvorenike.
"Kakvi su vam planovi za neposrednu budunost, gospodine
Stock?" upitao sam.

Doimao se potiteno.
"Ne znam. Prestar sam da sad poinjem od poetka otvarajui
odvjetniku kancelariju. Osim toga, nemam ni klijenata, niti ima
nade da u ih stei." Moleivo me promatrao.
44
"Je li moda vama potreban dobar istraitelj?"
"Drat u to na umu. A raspitat u se i kod drugih odvjetnika."
Kao da gaje to malo utjeilo. Lagano se nasmijeio i podigao ruku
dok sam izlazio.
Vani sam zaposjeo telefonsku govornicu i nisam je naputao dok
nisam dobio vezu s narednikom Wienickom. Nije se previe
obradovao zauvi moj glas. Upitao sam ga o rezultatima autopsije.
'Autopsija je posve obavljena, odvjetnice. Trenutana smrt to ju
je izazvalo zrno koje je prolo kroz glavu. Drugi hitac bio je
suvian. Slaba korist za poginuloga. elite li cjelokupan izvjetaj
patologa?"
"Ne, hvala. Recite mi o tom drugom hicu."
"Zrno je prolo kroz srce. Niste to opazili, jer niste doli dovoljno
blizu lesu. A moda i zbog toga to je isteklo tek malo krvi."
"Objasnite mi potanje" zamolio sam Wienicka.
"Na suevoj je koulji bila jedva mrljica krvi"
"Jeste li nali zrna?"
"Oba. Jedno na suevom pisaem stolu, a drugo u njegovu tijelu,
zaustavljeno kraljenicom."
"Kalibar?"
"Trideset dva. Automatsko oruje."
"Zato to naglaavate?"
'Automatsko oruje izbacuje ahure, a mi smo nali obje,
odvjetnice."
"Kako sam obavijeten, i sudac je imao upravo takav revolver,
automatski, kalibra trideset dva."
"To je tono. Nali smo ga"
"Gdje?"
"Bio je uvren ljepljivom vrpcom ispod lijevog blatobrana na
automobilu vae klijentice. Uhapsili smo je prije pola sata i otad

neprestano vapi za vama. Zbog ega bi, do vraga, neduna osoba

traila odvjetnika prije nego to je uope optuena? Ha,
odgovorite, Jordane, na to! Nai balistiki strunjaci sve to istrauju, a ja vam nudim dvadeset prema pet da je sudac ubijen
ba tim revolverom!'
'A motiv?" upitao sam. "Gdje vam je motiv?"
"Novac, Jordane. Novac. Ne znam zbog ega se sudac prije mjesec
dana osigurao na pola milijuna dolara, no ne vonja li vam to po
motivu?"
"Tko je korisnik osiguranja?"
"Nisam vidio policu. A to vi mislite, tko bi to mogao biti?"
45"Mislim da cijela stvar postaje sloenija nego to se moglo pomisliti u prvi mah."
"Nije ba tako" suprotstavio mi se Wienick. "Pojednostavljuje se.
Uostalom, ini mi se da previe priam. Porunik mi ve odavna
spoitava da bolujem od klepetanja usana. Zato vjerujem daje
dosta razgovora. Ionako ste vi sad na suprotnoj strani. elite li jo
razgovarati, telefonirajte okrunom tuiocu. Cijelu tu stvar sad on
ljulja u svojoj kolijevci, pa vas molim da izljeve svoje umnosti
ubudue prosipate u njegov slivnik. I da ne zaboravite: sueva je
udovica ubojica koji se prikriva naricanjem. A osim toga i dalje
zahtijeva odvjetnika."
U slualici je kljocnulo i veza se prekinula.
Laura Bolt, jo neoptuena, bila je i dalje zatvorena samo u
policijskoj stanici. Prema njoj su se vladali pristojno i u skladu s
propisima. Rekli su joj i to da ne mora, ako ne eli, odgovarati ni
na kakva pitanja bez prisutnosti svoga pravnog zastupnika.
Otada je utjela, iako je inae i te kako znala neobavezno avrljati;
u takvim okolnostima oito nije bila u svom elementu, bila je
blijeda, zaplaena.
Dopustili su mi kratak razgovor s njom u etiri oka. Prele-tio sam
pogledom prostoriju traei tajne mikrofone, no nisam nita
mogao otkriti.
"Govorite sasvim tiho" upozorio sam Lauru. "to znate o revolveru?"
"Nita ne znam o revolveru."

"Rekli ste mi da ga je sudac posjedovao."

"Jesam."
"Gdje ga je sudac drao?"
"U ladici u stoliu kraj kreveta!' Odmahnula je glavom, bijesno
frkui. "No revolver nisam dirala, nisam ga upotrijebila niti
sakrila!'
"Je li vam mu spomenuo svoju novu policu osiguranja?"
"Neprekidno se alio na staru tvrdei kako je nepravedno
sroena. Odluio je izvaditi novu. I kanio je predati posao Cliveu
Denbvju!'
"Znate li svotu na koju glasi nova polica?"
"Petsto tisua ... Edwin je vjerovao da Clive moe preuzeti sve
ovlasti."
"Tko je uivatelj police?"
"Upravitelj Edvvinove imovine!'
"Je li sudac nainio oporuku?"
"Razumije se. Osobno je napisao koncept, a Andy Stock ju je
otipkao na stroju!'
"Je li oporuka u sefu?"
"Ne vjerujem. Sjeam se da mi je pripovijedao kako veinu vanih
papira uva pod kljuem u svojim odajama u zgradi suda. Ondje
nisu nita manje sigurni nego u banci, govorio je, a mnogo su
dostupniji!'
Imao je pravo, na neki nain. Teko bi bilo povjerovati u to da bi
netko provalio u zgradu okrunog suda i opljakao ondje sueve
stvari. Isto tako, ako su mu pojedini papiri bili potrebni nou,
lako je mogao doi do njih.
'Ako je sudac imenovao vas za izvriteljicu oporuke, hoete li
mene ovlastiti da to provedem u djelo?"
"Hou."
Izvadio sam list papira i pero, napisao kratku punomo i dao je
Lauri da potpie. Vratila mi je pero i zgrabila moj rukav.
"Hoe li me zadrati u zatvoru i preko noi?"
"Bojim se da hoe, radi sasluavanja"
"to e se nakon toga dogoditi sa mnom?"

"Morat ete dati izjavu pod zakletvom, pred velikim vijeem

porote!'
"Hoe li porota prihvatiti jamevinu ako je ponudim?"
"Bojim se da nee. Rije je o umorstvu."
Oi su joj se odjednom ovlaile.
"Oh, a to oni zapravo hoe od mene?"
"to god to bilo" rekao sam, "pokuat u to zaustaviti. Moda u
pritom biti i neugodan. Eto, sad znate scenarij. I nemojte davati
nikakve izjave. Budite ku i ostanite ku. Jesam li dovoljno jasan?"
Kimnula je, progutala slinu i nasmijeila se poput nekoga tko
boluje od zaunjaka.
Iz sueva sam ureda telefonirao Andvju Stocku. Upravo je bio na
vratima da ode s posla. Upitao sam ga zna li tko je izvritelj
sueve oporuke. Znao je. Bila je to sueva ena. Rekao sam mu
daje ona odbila da mi povjeri sadraj sudbeno ovjerene kopije
oporuke. On je meni rekao kako nita ne zna o Laurinu hapenju.
"Moete li otvoriti privatne pretince u suevim odajama u
pravosudnoj palai?" upitao sam.
"Mogu. Imam klju."
"Volio bih vidjeti tu oporuku i sve to je uz nju. Najkasnije sutra
ujutro. Molim vas da odmah izvadite oporuku i da je ponesete
kui. Poslije u skoknuti do vas!'
Obeao mi je da e to uiniti i dao mi svoju adresu. Kao da je
eznuo za tim da surauje sa mnom.
Znao sam da je Ira Madden na slobodi zato to je poloio
jamevinu. Dakako, ovdje novac ima glavnu ulogu. No nojfvac se uvijek moe nadomjestiti drugim novcem, dok se teak
zloin, osobito umorstvo, niim ne moe popraviti. Uvjerio sam
sebe kako bi bili jalovi svi pokuaji da se dokopam razgovora s
Irom Maddenom; udruenje ga je izoliralo u stanu na vrhu svoje
zgrade. Sueva je smrt oito bila prava svetkovina za udruenje.
Uostalom, bilo je posve logino da e ti ljudi slaviti prekid parnice
koja ih je mogla otetiti. Pravnici u udruenju dobro su znali daje
svako odlaganje parnice krupan bod za njih.
Zbog toga sam se odluio na drukije rjeenje. Na telefonskim
sam informacijama doznao adresu Flovda Ostera, Mad-denova

plaenika. Utvrdio sam da stanuje u obnovljenoj kui od smedega

kamena u Centru Lincoln. Vjerojatno je na temelju fizikoga
zakona o osmozi Oster mogao usisati i poneku esticu kulture.
Kad sam se popeo do njegova stana na drugome katu otkrio sam
da nisam nainio nikakav ratni plan kako da mu pristupim te sam
se morao osloniti na svoju sposobnost improvizacije.
Kad sam pozvonio, vrata mi je otvorio on osobno, angrizava
izraza lica, ukaste boje puti i pohlepna pogleda, u majici potkoulji kratkih rukava, s praznom bocom viskija koju je drao
poput ubojita koplja.
"Vi ste Oster?" upitao sam.
"A tko je osoba koja to eli saznati?"
"Vjerojatno nikad niste imali priliku da ujete za moje ime:
Jordan. Scott Jordan. Znate, ja sam odvjetnik!'
"Hej, pa ja sam uo neto o vama!" Govorio je tako kao da mu je
netko zauvijek sasjekao glasnice.
"Moemo li razgovarati nasamu?"
;
"0 emu?"
"O Iri Maddenu i sucu Edvvinu Marcusu Boltu"
angrizavo se lice odjednom posve smrklo, ak problije-; djelo.
"Taj je sudac mrtav!'
"Tono. No Ira je jo iv!'
"I kakve veze imaju njih dvojica s vama?"
"U slubi sam sueve udovice!'
"Radi ega?"
"Da bih je branio pred sudom. Policija vjeruje daje ona ubila
suca."
Nasmijeio se, ako se krivljenje njegovih usana tankih poput
sjeiva moe nazvati tim imenom.
"Pa to?"
"Smatrao sam da biste mogli pomoi!'
"O-pa!Akako?"
48
"Udovica Edwina Bolta treba podii neke sitne novce. Volio bih
znati gdje je taj novac!'
"Kakav novac?"

"Novac koji ste vi gurnuli u dep sucu Boltu kako biste ga

privoljeli da odbaci optubu protiv Maddena!'
Stiao je glas do promukla apata.
"Zar ste izgubili kompas, odvjetnice? Zar ste poludjeli kad
iznosite takvu optubu? Ne znate li kakva je kazna zaprijeena za
podmiivanje okrunog suca?"
"U svakom sluaju manja nego za ubojstvo okrunog suca."
"To me se uope ne tie, ovjee. Radije branite svoju klijen-ticu!'
"Ona nije kriva."
"To morate dokazati na sudu."
"To i namjeravam, tako to u dokazati tko je to zapravo uinio.
Tko je ubio suca!'
Kad je shvatio znaenje mojih rijei, kroz sljepooicu mu je proao
drhtaj.
"Na pogrenom ste tragu. Ako smo ve potplatili suca, zato
bismo ga ubili? Ili jedno, ili drugo. Ili..."
Prekinuo je nasred reenice, jer smo iznenada dobili dvojicu
posjetitelja koji su se uspeli stubama iza mene. Dvojicu svjee
podianih, glatko izbrijanih, miiavih Amerikanaca, koji su nam
se pridruili i uljudno upitali:
"Floyd Oster?"
Pokazao sam na pravoga.
"To je ovaj."
'A vi? Tko ste vi?"
"Samo posjetitelj koji pokuava poneto saznati!'
"Bojim se da ste doznali sve to ste mogli doznati. Naime, mi
imamo nalog za hapenje Flovda Ostera!' Naglo je izvukao svoju
legitimaciju. "Federalni biro za istrage. FBI. Sumnja za podmiivanje i potkupljivanje dravnog slubenika."
Polako sam se povukao i stao uza zid, za sluaj da Oster bude
dovoljno nerazuman i prui otpor; tako bih izbjegao da se naem
izmeu zaraenih strana, bude li pucnjave. Ali, momci su bili
natprosjeno izvjebani, nisam trepnuo okom, a oni su ve vrsto
drali Flovda Ostera za nadlaktice i vodili ga prema ulici tako da
je vrcima prsta jedva doticao stube.

Slijedio sam ih niza stube i vidio kako su uhapenika spremili u

automobil i odjurili. Unato Osterovoj nabusitosti, predosjeao
sam da e se on vrlo brzo rastaliti na vrelini ispitivanja. Ira
Madden vjerojatno je prerano najavio slavlje.
Odjednom sam osjetio da sam gladan. Kruio sam gradom
49itav dan, radio, razgovarao i zanemarivao vlastitu utrobu, tako
da sam se pohlepno bacio na odrezak i vr piva.
Obnovljenih snaga, trudio sam se doi u posjed Boltove oporuke
to ju je uvao njegov inovnik Andy Stock.
Bila je to stara, predratna zgrada na Aveniji Lexington. Izmodeno, drhtavo dizalo odnijelo me na peti kat. Kroz vrata sam
uo kako iz radija treti ozbiljna, klasina glazba. Pozvonio sam i
saekao. Ponovo sam zvonio i dalje ekao. Naposljetku sam uhvatio kvaku; popustila je i vrata su se otvorila.
Glazba je bila i te kako podobna, vulkanski zvui Richarda
VVagnera. Zavrni prizor - netko se posluio dlijetom kako bi
razjapio grlo Andrevva Stocka, od lijevog uha do desnog, ili obratno.
Nije mnogo nedostajalo da izgubim svoj skupocjeni odrezak.
Andy Stock se, dakle, vie nije morao brinuti ni za to, ni za
kakav novi posao; i ivot i karijera i snovi bili su mu dokrajeni.
Pridruio se svom posljednjem poslodavcu. Nije mi uope palo
na um da pozovem lijenika. Nije bilo razloga da tratim
dragocjeno lijeniko radno vrijeme. Stocku je bio potreban samo
mrtvozornik.
Opazio sam njegovu lisnicu na komodi. Pomno sam je ras-klopio
laktom i otvorio patentni zatvara tako da ne ostavim otiske
prstiju. Nisam se ni najmanje ustruavao da izvuem dokument
koji me zanimao. Ve letimian pogled uvjerio me daje sudac, uz
nekoliko posebnih zahtjeva, svoje nasljee podijelio na jednake
dijelove, pola eni, pola keri. Bez trunka grinje savjesti presavio
sam oporuku i strpao je u unutranji prsni dep.
Nakon toga sam se posluio Andrewovim telefonom i telefonirao
naredniku VVienicku. uvi najnovije vijesti, on je mogao samo
primijeniti na meni cijelo svoje znanje anglosaksonskih psovki.
to je i uinio.

Svi su oni obavili svoje dunosti: tehniari, snimatelji, strunjaci

za otiske prstiju, medicinski tehniari i napokon nosai koji su
odnijeli posmrtne ostatke u mrtvanicu.
Nakon toga smo se narednik VVienick i ja odvezli policijskim
automobilom do Carol i Clivea Denbvja. Bili su mi potrebni neki
podaci u vezi sa suevom policom osiguranja.
Ni on ni ona - znao sam to - ne bi mi ih dali, no narednikova je
prisutnost ulijevala nadu da e mi mladi brani par ipak pomoi.
Policija je, ini se, napokon progledala; narednik je postupao na
temelju odreenih uputa.
50
"Pa dobro, odvjetnice" obratio mi se "razgovarao sam s porunikom i on mije rekao da mogu suraivati s vama. To, eto, up-.
ravo i inim. Balistiari su zavrili vjetaenje. Sve se ustremilo na
tetu Laure Bolt. Zrna to su joj usmrtila mua ispaljena su iz
oruja koje smo nali skriveno u automobilu. To potvruju tragovi ljebova na njima, njihova putanja i sve ostalo, mikronskom
tonou."
"Cijelo sam vrijeme i vjerovao da e biti tako!' "I to vas ne
zabrinjava?" "Malo, priznajem." 'A znate li to smo jo nali?" "Ne
znam. to?"
"Kutiju od cipela krcatu novcem, u krupnim novanicama, sve po
pedeset dolara. Federalna policija vjeruje da je to novac
udruenja, to gaje sudac primio kao mito od Ire Maddena." "to
ih je navelo na takvu pomisao?" "Dre Maddena pod nadzorom
ve vie od godinu dana. Prislukivali su njegov telefon i uli
razgovore vrlo nezgodne za njega. Sve ih je to dovelo do Flovda
Ostera i zbog toga su ga i uhapsili" "To znam."
Podigao je jednu obrvu. > "Tko vam je rekao?" "Prisustvovao
sam hapenju!' Kao da je preuo moje rijei.
"Gotovina!" rekao je. "Ludost! I to tolika koliina! Trideset pet
tisua u novim pedeseticama, u garderobi. Kakva su to vremena
nastupila? Zar ljudi vie ne vjeruju bankama nego novac dre u
kutijama od cipela?"
Nisam mu imao to odgovoriti. No mozak mi je ivahno radio.
Svi djelii mozaika napokon su se poeli slagati u suvislu cjelinu.

Denbvji su nas doekali bez vidljiva oduevljenja. Carol je smjesta

otvorila paljbu, govorei, kao obino, kroz nos.
"ula sam na radiju da ste uhapsili moju maehu. Je li to istina,
narednice? Jeste li doista to uinili?"
"Istina je" rekao je VVienick.
"Izvrsno" rekla je ne skrivajui oduevljenje. "To me ni najmanje
ne udi. U tu enu nisam imala povjerenja od prvoga trenutka
kad sam je upoznala. Isprazna i gramziva grabljivica to je
vrebala na oevu imovinu. Kao psu mi je ao samo to to je u ovoj
dravi ukinuta smrtna kazna. Uvjerena sam da bije zasluila bez
mnogo dokazivanja na sudu. A malo znoja i poniznosti ne bi joj
tetilo pred kraj."
51'Ako je Laura doista kriva" rekao je Denby, "ne preem ni najmanje od toga da je vidim kanjenu. Moemo li vam pomoi bilo
u emu, narednice?"
"Ovaj ovdje, Jordan, elio bi vas poneto upitati" rekao je policajac.
Podnio sam pogled pun jedva prikrivena nepovjerenja.
"Nije li to pomalo protupropisno, narednice? Jordan je predstavnik optuene. On nastoji da je po svaku cijenu oslobodi optube, a to znai da su vai i njegovi ciljevi opreni, narednice!"
"Mi bismo se obojica eljela uvjeriti u injenice, dragi Denby
Mladac je slegnuo ramenima na nain na koji je htio pokazati
kako je ve poodavna izgubio strpljivost u vezi s tim. Netremice
je zurio u mene.
"Doznao sam" rekoh "da ste nedavno napisali novu policu osiguranja na ime svoga tasta"
"Prije osam, a moda i devet mjeseci" odgovorio je Denby.
"Na svotu od pola milijuna dolara?"
"To nije nipoto pretjerana svota za osobu na poloaju dravnoga
suca!'
'A znali ste, dakako, daje ostavtinu oporuno ostavio odreenom
korisniku?"
"Razumije se da sam to znao!'

'A znate li i to daje oporuno ostavio eni i kerki podjednake

dijelove svoje imovine kao nasljee?"
"Bio me obavijestio o tom!'
"Smatram da je polica bila punovana u trenutku sueve smrti. Je
li?"
"Da, bila je. Moj je tast bio ak pretjerano toan platitelj premije
osiguranja. Nikad nije kasnio!'
"Sadri li polica i onu draesnu odredbu o tome da se osigurnina
udvostruuje umre li osiguranik nasilnom smru ili nesretnim
sluajem?"
"Sadri"
Tih je zviduk proitao izmeu VVienickovih napuenih usana.
"Znai li to daje petsto somova postalo milijun samo zato to je
netko probuio suevu lubanju?"
Pitanje je bilo ispravno, iako izreeno vrlo grubo, pogotovo zbog
prisutnosti nasljednika, no VVienick se oito nije osvrtao na takve
sitnice.
"Upravo to, narednice" rekao sam i opet se obratio Denbvju. "Je li
polica nitavna u sluaju samoubojstva?"
"Jest. To je uobiajena klauzula kod ivotnog osiguranja.
Oduzimanje vlastitog ivota ponitava policu"
52
"Drugim rijeima, ako se sudac ubio sam, vaa ena nee
naslijediti nita. Ni centa. Ostaje na suhom."
Carol Denby odjednom je ostala bez daha.
"Strano je sluati takve stvari. Samo umno poremeen ovjek
oduzima sebi ivot."
"Upravo ste mi vi pripovijedali o tomu" rekao sam gledajui je
nehajno, "kako vam je otac vjerojatno bio poremeena uma kad se
oenio Laurom."
"Samo trenutak" prekinuo nas je VVienick. "Odvjetnice, recite mi
iskreno, znai li to kako vjerujete da suca nitko nije ubio i da
uzalud tratimo vrijeme traei ubojicu; drugim rijeima, kako
vjerujete da se sudac Bolt ubio sam?"
"Nita ovdje ne vjerujem niti nagaam" rekao sam. "Tvrdim to
bez rezerve. Sudac nije rtva ubojice. Uzeo je vlastiti revolver,

uperio ga u vlastitu glavu, povukao obara i prosvirao vlastiti

mozak."
Carol je grevito zaridala i poela od muke stezati prstima svoje
grlo.
Njezin je mu prvi progovorio, hinei prezir, ali nevjesto: "Ovaj je
ovjek lud, narednice. Ima bube u glavi. Posve je neodgovoran."
VVienick je usitnio oi i njima potraio moje.
"to kaete na to, odvjetnice Jordane?"
"Sudac Bolt" rekao sam "na smrt se prestraio, tako da su mu se
osuila usta. Znao je daje pod istragom zbog sumnje daje primao
mito. Znao je i to da je doista to uinio i da..."
"Moj otac?" zakrijetala je Carol Denby. "Primao mito? Jeste li to
rekli?"
"Nali smo pedeset tisua dolara u gotovini, u kutiji od cipela"
brzo je rekao VVienick. "to mislite gdje je, do vraga, dobio toliki
novac?"
Poela je lamatati rukama i nesuvislo blebetati. Kad ju je mu
zatitniki obgrlio, klonula je.
"im su momci poeli eprkati oko suca" rekao sam, "njemu je
bilo jasno da je igra zavrena. Bojao se da bi momak ijim je
posredstvom odravao vezu, Floyd Oster, mogao sve otkucati
dranim organima. Sucu nije bila potrebna kristalna kugla. Dobro
je vidio budunost i bez nje, nemilost i zatvor prijetili su mu u
svakom trenutku. Pritisak na nj bio je odve jak. Nije mogao
podnijeti sve to. Bio je savzaplaen i smuen, izvan sebe od oaja.
Shvatio je da je samo jedan izlaz iz toga... i latio ga se. Hitac u
glavu!'
"Prestanite ve jednom s tim trabunjanjima" rekao je Denby. "Ne
moete dokazati da je to istina. Ako se sudac ubio sam, to se
onda dogaalo s revolverom?"
53"Vi ste ga odnijeli" rekao sam.
"TO?"
"Vi ste ga odnijeli, Denby. Doli ste u suev stan nedugo poto se
to dogodilo. Uli ste u njegovu radnu sobu i zatekli ste ga ondje
kako... sjedi, mrtav. Odmah vam je bilo jasno to to znai: vidjeli
ste kako pola milijuna dolara nestaje unepovrat. Nenadoknadiv

gubitak. Straan. Zbog toga ste odmah preli na djelo. Suev je

revolver pao na pod, a vi ste ga podigli. Shvatili ste, ispravno, da
morate to prije ieznuti iz sueve sobe, no prije nego to ste to
uinili, ispalili ste jo jedan hitac na suca, kako biste bili sigurni da
e... ubojicu... sustii kazna. Zbog nasilnog umorstva. Dvostruka
sumnja, dvostruki dokazi. I dvostruka svota - milijun dolara!'
Zglob Denbvjeve donje vilice nabrekao je od iznenadna gra.
"Kleveta" rekao je promuklim glasom. "I to jo pred svjedocima!'
Nasmijao sam se.
"Morali biste se brinuti zbog mnogo krupnijih stvari nego to je
nekakva kleveta. A kad ste ve spomenuli svjedoke... do avola,
da! Ima svjedoka!"
VVienickovi su se prsti grevito stegnuli oko moje nadlaktice.
"Tko je svjedok?" upitao je.
'Andrevv Stock" rekao sam. "Suev pravnik. Stock je to vidio!'
"Odakle znate?"
"Sjeate li se opuaka? I dima? Bili su njegovi. Bio je ondje, kao
obino, u susjednoj sobi, u spavaonici. Radio je ondje. Prvi pucanj
nije uo jer mu je bio iskljuen pojaiva sluha. Iskljuivao je
aparat uvijek kad bi se zadubio u posao. No tad je odjednom
opazio neto o emu se htio dogovoriti sa sucem, ukljuio je aparat i krenuo u suevu radnu sobu. Tad je uo drugi pucanj. Provirio je kroz vrata i ugledao Denbvja s revolverom u ruci. Stock
nije prozborio ni rije, bio je potresen. Pohitao je natrag u spavaonicu, smiljajui kako da spasi vlastiti ivot. Moda se ak bio
sakrio u ormar!'
Clive Denby pokuao se nasmijeiti, no pokuaj je zavrio runim
grem na njegovu licu.
"Nagaanja" rekao je. "Puka nagaanja."
"Ipak malo vie od pukih nagaanja, Denby. Drugi hitac nije
izazvao gotovo nikakvo krvarenje. To znai da je tad sudac ve
bio mrtav. Postupili ste nepromiljeno, Denby; niste razmislili o
posljedicama. Um vam nije bio bistar. Bili ste uzrujani, pod pritiskom."
54
"Sve to nikad neete moi dokazati. Stock je, naime, mrtav!'

Narednik VVienick se trgnuo.

"Tako je" rekao sam. "No odakle to znate? Vijest o tomu nije jo
bila ni na radiju ni u novinama. Rei u vam: znate daje Stock
mrtav samo zato to ste ga osobno otpremili na onaj svijet. Jadni,
runi Stock koji nikomu nije elio zlo. Kad je o svemu porazmislio, zakljuio je samo jedno, ostat e bez posla. A bez rada nema ni
prihoda. Tad mu je sinula zamisao, znam neto to drugi ne
znaju, neto to bi se moglo unoviti; zato da ne pokuam? I tako
vam je, dragi Denby, taj ovjek uznastojao izmusti unaprijed
djeli novca koji ste smatrali svojim nasljedstvom. Bili ste zaskoeni i niste imali izbora. No ukupna svota koju ste u tom trenutku mogli namaknuti bila je samo tri i pol tisue dolara. Taj
smo novac nali u Stockovu stanu. I vi ste ga traili, je li tako? I
niste ga mogli nai? Zacijelo ste se previe urili i niste traili na
pravome mjestu. Novac je bio u Stockovoj cipeli."
"I dalje sve sama nagaanja" proaputao je.
"Je li? Bi li bila posrijedi nagaanja i ako bismo malo proeprkali
po isplatama s vaega bankovnog rauna? Oito pretpostavljate
to bi se tad otkrilo, to da ste u toku posljednja dvadeset etiri
sata podigli iz banke upravo tri i pol tisue..."
Sve ono to je mogao odgovoriti odraavalo mu se na izraaju
lica. Ustuknuo je, disanje mu se ubrzalo, oima uperenim u mene
kao da je prskao otrov najopasnije zmije. Njegova se ena bila
odmakla od njega, zurei ukoeno pogledom to se kolebao
izmeu povjerenja i posvemanje, razoaravajue nevjerice.
"Taj bijedni mali komedija Andrevv Stock" nastavio sam, "nije ni
slutio u to se bio upetljao. Nije, jadnik, znao za jedini nain kojim
se postupa s ucjenjivaima, ako ne elite da vas takav izmuze do
posljednjeg centa, morate ga se osloboditi zauvijek. Oslobodit ete
se ucjene samo ako se oslobodite ucjenjivaa. A ba to ste vi i
uinili, Denby. Dokrajili ste Stocka orujem to ste ga bili nali
negdje u njegovu stanu. Ubili ste ga njegovim vlastitim noem."
VVienick se primakao, sav napet i pozoran. Govorio je meni, ali
nije skidao pogled s Denbyja: "Znai li to da vi tvrdite kako je taj
ovjek pokuao lano okriviti suevu udovicu, podmetnuvi
revolver u njezin automobil?"

"Tono, upravo to tvrdim. Razumije se, taj ovjek nije ni posvemanji glupan, razumije se. Cijelu je stvar zamutio kako bi
zavarao policajce. Da je to uspio, da je sueva udovica bila doista
okrivljena i osuena, Denbvjeva bi se ena dokopala cijelog
milijuna, jer po zakonu ubojica ne moe uivati nasljedstvo svoje
rtve. Beutnost? Hladnokrvno preputanje nedune ene
55sumnjienju da je ubila mua? Spaavanje vlastitog ivota na
raun tuega? Ne, taj nije patio od grinje savjesti jednostavno
zato to je mrzio tu enu. Tako je poeo plesti dvostruku mreu
kojom se nadao sakriti istinu i istodobno popuniti praznine u
vlastitim depovima!'
Oi Clivea Denbvja bile su grozniave, caklile su se nenormalnim
sjajem, a disanje mu je postalo sipljivo. Glava mu se tresla, kao da
je njome pokuavao odmahivati.
"O Lauri Bolt moete misliti to vam je volja" nastavio sam, "no
ona nije ni kreten ni imbecil. Ni bezumna ni luda. Ta ena nikad
ne bi sakrila u svoj automobil oruje kojim je poinjeno ubojstvo.
Bila bi barem toliko razumna da taj revolver baci s mosta na
Staten, u dubine u kojima ga nikad nitko ne bi pronaao!'
Denbvjevo se lice orosilo znojem od ruba kose do podbratka.
aptavi mu se glas doimao izvjetaeno i uplje.
"Nemate dokaza! Nita ne moete dokazati! Ne moete dokazati
ni jednu jedinu rije od svega to ste izgovorili!"
"Nemate pravo" rekao sam. "U zabludi ste do daske. Zar niste
nikad uli za test nitratom? Kad netko puca revolverom, poneka
estica neizgorena eksploziva sune unatrag i zarije mu se u kou
na ruci. To se popularno naziva tetoviranje barutom i onaj tko je
pucao iz revolvera ni na koji nain ne moe prikriti tragove toga
tetoviranja. Pogotovu ih ne biste mogli odstraniti vodom i sapunom, Denby. Kladim se u ovu svoju luckastu glavu da e vas
podvri tom testu. Nipoto neete moi izbjei tomu. Ima li jo tih
tragova na vaoj ruci, Denby?"
Grevito je isprepleo prste i podigao ruke na prsa. A onda je
polako izvukao desnu ruku, otvorio aku i pogledao je, da bi u
istomu trenutku shvatio to je uinio; odmah je podigao zamuen

pogled i bezumno nasrnuo na mene, baljezgajui najo-gavnije

prostote.
Skoio sam u stranu i Denby je prohujao kraj mene. Zaustavio ga
je Wienickov dobro odmjeren udarac nadlanicom u iju. Narednikova je ruka, naime, i tvrda i glomazna poput mesarskoga
noa.
Denby se skljokao na koljena, hvatajui dah. Njegova je ena
ispustila jeziv, tarzanski krik, pokrila lice rukama i onesvijestila
se.
Zanimljivo, ali nisam osjetio ni najmanje suuti prema nijednom
od njih dvoje...
56
John D. MacDonald ODAKLE MA?
Mrtav ovjek leao je potrbuke na tamnom podu od tvrda drva.
Bio je krhak i star; kua je bila vrsta i takoer stara, odisala je
viktorijanskim dostojanstvom. U toj se kui on rodio.
iroke su se stube penjale kroz dva visoka kata, s dva od-morita
izmeu katova. Starac je leao posred stubinog prostora, desetak
metara ispod zapraenoga stropnog prozora. Odozgo je dopiralo
dnevno svjetlo, ljeskajui se na tekom, ureenom balaku i jabuci
irokog maa koji je ovjeka pribio o taman pod.
Balak je bio od zlata i srebra, a jabuku mu je krasio golem crveni
kamen. Zlato, te crvenilo tog dragulja i crvenilo krvi na bijeloj
koulji bili su jedini daci boje u cijelom predvorju.
Riggsa su uveli da to vidi. Dopustili su mu da gleda samo
nekoliko trenutaka. Osjetio je da to nee zaboraviti, nikad. Bljeskalice policijskih snimatelja ispunjavale su na trenutke cijeli prostor jarkim svjetlom.
Odveli su ga odatle lagano ga obgrlivi oko ramena.
U radnoj je sobi, meu policama s knjigama, bilo mnogo ljudi.
Riggs je odjednom ugledao Angelu kako - posve problijedjela i
iroko otvorenih, ionako krupnih oiju - sjedi na stolcu s uspravnim naslonom. Krenuo je prema njoj, no zaustavili su ga
uhvativi ga za nadlakticu; iroki, elavi neznanac umorna pogleda, stojei iza staroga pisaeg stola, popratio je to rijeima:
"Odvedite djevojku u predvorje, a Riggs neka sjedne na taj stolac!'

Angela se njeno nasmijeila Riggsu, a on joj je pokuao uzvratiti.

Izveli su je. Sjeo je na njezino mjesto.
elavi ga je ovjek dugo promatrao, a onda upitao:
"Hoete li dobrovoljno odgovarati na pitanja?"
"Razumije se da hou."
Mladi gnjecave vanjtine, u suprotnom kutu, izvadio je biljenicu i pisaljku.
"Vae ime i prezime?"
"Hovvard Riggs, znanstveni asistent na sveuilinom institutu za
psihologiju."
57"Kad ste se upoznali s pokojnikom?"
"Doktora Hilbera upoznao sam prije tri godine, dok sam jo
studirao. Upoznala nas je njegova neakinja Angela Manlev. Mislim da je u to doba on bio ve godinu-dvije u mirovini. Drao je
katedru arheologije..!'
"Imamo sve podatke o njemu. to znate o ovom sluaju?"
"Vrlo malo. Samo to da je on mrtav i da ste me pozvali ovamo"
"U kakvim ste odnosima s doktorovom neakinjom?"
"Dogovorili smo se da se vjenamo u lipnju, im zavri ljetni
semestar."
"Jeste li danas ve bili u ovoj kui?"
"Jesam. Doao sam po Angelu. Poli smo u etnju, a onda sam je
opet dopratio ovamo. Poto smo popili kavu, vratio sam se u
laboratorij. Znate, upravo radim na pokusima sa ivotinjama.
Moram..!'
"U koje ste doba otili odavde?"
"Mislim daje bilo oko pola dvanaest... Otad sam cijelo vrijeme
proveo u laboratoriju, sve dok nisu doli oni ljudi i..."
"Jeste li bili sami u laboratoriju?"
"Da, sam!'
"Jeste li vidjeli doktora Hilbera kad ste svraali ovamo?"
"Nisam."
"Je li vam vaa zarunica rekla da namjerava ostati kod kue? Je li
vam bilo to govorila o svojim namjerama da izie nekamo."

"Htjela je da opet poemo u etnju. Nisam to mogao, morao sam

se vratiti u laboratorij. Ponekad odlazimo u etnju po breuljcima
iza kue."
"Jeste li znali da je Angela Manlev jedina nasljednica?"
"Jesam... znao sam. Sjeam se da mi je doktor jednom prilikom
rekao kako mu je Angela jedina rodbina. Da, tad sam pretpostavio..!'
"Jeste li znali daje doktor imao punovane police osiguranja,
odmah isplative?"
"To nisam znao"
"On je bio protiv toga braka, zar ne?"
"Nije. Naprotiv, nagovarao nas je da se vjenamo. Protivio se
samo u poetku. Nije elio ostati sam. No im smo mu rekli da
emo se preseliti ovamo poto se vjenamo... Znate, on ba nije
bio zdrav!'
"esto ste se sporili s njim, je li tako bilo?"
Riggs se namrtio.
"Ne onako kako vi to zamiljate. Bile su to... intelektualne pre58
pirke. Smatrao je da se bavim nekom vrsti nadriznanosti. Znate,
on je bio vrlo svojeglav ovjek"
"Ljutili ste se na njega?"
Riggs je slegnuo ramenima.
"esto... no, to nije bilo zbog nekih vanih stvari."
Otvorila su se vrata radne sobe i u nju su ula jo dva ovjeka.
Jedan od njih bio je u uniformi. On se obratio elavomu:
"Na mau nema nikakvih otisaka, kapetane. Nije ih ni trebalo
brisati; povrina balaka odve je neravna."
Kapetan je nestrpljivo kimnuo. Pogledao je drugoga ovjeka koji
je uao.
'A vi, doktore?" upitao je.
"uj, Steve, stvar je prilino neobjanjiva!' Doktor je zautio, sjeo,
prekriio, i tek tad nastavio: "Taj je ma otar kao britva. Zabio se
duboko u pod."
"To je jasno: ako je Hilber, proboden maem, pao licem prema tlu,
tada se ma morao zabosti u pod."

"Nije to tako, Steve. To je ma sa dvije otrice. Da se pokojnik

sruio tek poto je proboden maem, morao bi pasti na leda. U
rani smo nali vlakanaca koulje... Ne, Steve, maje probo starca
tek poto se ovaj naao potrbuke na podu."
"Netko ga je udario i tako sruio?"
"Nema takvih znakova!'
"Istrai mu sadraj eluca i utvrdi nije li moda bio omamljen."
"Uinit u kako kae... no je li to potrebno?"
"Kako to misli?"
"Zar bi ti ovjeka, koga kani ubiti, najprije drogirao, onda ga
poloio na pod, i nakon toga probo maem? Ima ovdje, meutim,
neto drugo. Kad smo uklonili le, otkrili smo jo jednu rupu u
podu. Svjeu, desetak centimetara udaljenu od one to ju je
nainio ma kad se zabio u pod. Ta je druga rupa malo dublja, ali
mi se ini kao da je nainjena na isti nain i istim maem. A u
pokojnom profesoru samo je jedna rupa, Steve!'
Kapetan je naglo ustao i iziao. Veina je ljudi pola za njim. I
Howard Riggs je ustao i iziao. Nitko ga nije spreavao da to uini. Ugledao je Angelu u sobici s druge strane predvorja. Proavi
kraj ovjeka koji je stajao na vratima, zaputio se prema njoj.
Spazivi ga, Angela je ustala. Lice joj je bilo jo bijede, oi jo
krupnije. Obuhvatio je njezine ledene dlanove svojima.
"Dragi" rekla je "oni se vladaju tako..."
"Znam, znam. Samo se nemoj uzrujavati, molim te!"
'Ali... on je mrtav! A ti me ljudi gledaju tako... tako... kao da sam.."
Briznula je u pla, a on ju je, onako tananu i svu ustrepta59lu, obgrlio u naruje i stao tjeiti, priznajui joj kako se i on
osjea glupo i neugodno zbog oito neprijateljskog dranja
policije.
Zauo je otar glas iza sebe:
"Ne smijete se zadravati ovdje!' v Neija teka ruka spustila mu
se na rame.
Izmaknuo joj se, a onda je pustio Angelu. Izlazei iz sobe promatrao je djevojku. Smijeila mu se. Bio je to jedva zamjetljiv,
muan osmijeh, no njemu vrlo drag, Znai da ju je uspio barem
malo ohrabriti.

Vani, u predvorju, kapetan je kleei prouavao rupe u tamnom,

drvenom podu. Kad je ispravio vrat i pogledao uvis, svi oko njega
uinili su to isto. Neobina druina.
Kapetan je neto zapovjedio i odmah su mu donijeli ma. Otrica
mu je bila oiena. Kapetan je odvagnuo oruje u ruci, a onda
malo zamahnuo njime kroz zrak.
"Prokleto teka stvarica" rekao je. Pogledao je Riggsa. "Jeste li taj
ma ve negdje vidjeli?"
"Jesam, u doktorovoj zbirci staroga hladnog oruja. Ma je iz
dvanaestog stoljea. Doktor je tvrdio da je iz nekoga kriarskoga
rata. Drugoga, koliko se sjeam!'
"Svi se povucite prema zidovima u predvorju" naredio je kapetan.
Poeo se teko penjati uza stube, s maem koji se tako neskladno
ljeskao u njegovoj debeloj, kosmatoj aci. Zamalo je nestao s
vidika, samo su mu se jo uli teki koraci po stubama. Kad je i to
zamuklo, odjednom je srebrnasti blijesak sunuo niz stubite. Ma
je zaparao zrak padajui, da bi se naposljetku zario u pod, jedva
vidljivo podrhtavajui.
Kapetan se vratio niza stube. Uhvatio je balak objema rukama,
upirui se na none prste. Zadovoljno je zagunao kad je
napokon iupao ma iz poda. Nasmijeio se Riggsu.
"Promatrao sam djevojku i uvjerio se da bi ona jedva mogla i
podii ma. Nije nipoto mogla njime probosti starca na maevalaki nain, ali je mogla to uiniti ispustivi ma s visine!'
"Poludjeli ste, kapetane!..!'
"Drugu je rupu Angela nainila prije zloina, iskuavajui kamo
e ma pasti poto ga bude ispustila. Izjavila je daje ujaka zatekla
mrtvog poto se vratila iz etnje. Ja, meutim, smatram
bespredmetnim svaki njezin pokuaj da zloin prikae kao djelo
neke protuhe ili skitnice. Zbirka dragulja u spavaonici samo je
ispremijeana, ali iz nje nita ne nedostaje. To smo utvrdili prema
doktorovu popisu imovine. Tragovi prljavtine vode do prostorije
s orujem. U blagovaonici je srebrnina samo porazbacana po
podu. Da doktor nije bio tako unosna rtva za svoju jedinu
nasljednicu, sva bi me ta inscenacija mogla jo i zavarati. Mogla.
60

No sad znamo da je ma sputen iz visine kako bi doktora proburazio, te da to nije grabeno umorstvo nego da ga se samo eli
prikazati takvim.
Angelu su i slubeno osumnjiili za umorstvo. Riggsu nisu dopustili ni da razgovara s njom. Naredili su mu i da se ne udaljuje
iz grada. Nije mu bilo jasno zato ga, nakon svega toga, jo ostavljaju na slobodi. Znao je samo to da ga neopazice prate i motre.
Iako je te veeri bio iscrpljen od uzbuenja, dugo nije mogao
zaspati. Nakon toga teki su ga snovi muili sve do zore. Sanjao je
svjetlucav ma kako u gustoj tami visi iznad njega. Nije znao kad
e ma pasti. Prisjetio se i prie o Damoklu. Probudivi se
preznojen, leao je u rumenilu svitanja i dubokoj tiini sve dok
mu srce nije poelo mirnije kucati. Shvatio je kako tek sad moe,
prvi put, trijezno i logiki porazmisliti o Hilberovoj smrti. Dugo je
jo mozgao o svemu, a onda, kad je bio nacistu s tim to mu je
initi, naglo je zaspao.
U ponedjeljak u etrnaest sati Riggs je doao u kapetanov ured.
Vani je pljutala kia. Kapetan ga je doekao u koulji.
"Sjedite!" rekao je. "Vi ste zaeljeli da me posjetite, Riggse, no
najprije vam ipak ja moram neto rei. Djevojka ne odustaje od
svoje prie. Napola joj vjerujem. Osim toga, le je bio na sredini
stubinog prostora, priboden maem za pod. Ne znam na koji bi
nain netko mogao sa stubita ispustiti ma tako da padne na to
mjesto. Svi moji brojni pokusi pokazali su da je to zapravo
nemogue. Zbog toga pokuavam otkriti i druge strane toga
ubojstva."
"Hilber je bio izvanredno mudar mislilac, no nije imao ni trun
onoga to biste vi nazvali praktinim zamislima!'
"Samo nastavite!"
"Da je elio oduzeti sebi ivot tako da to izgleda kao umorstvo, on
bi upozorio Angelu na takve glupe pojedinosti kao to su prljavi
tragovi prema oruju, srebrnina na podu, ispremijeani dragulji.
Neprestano bi imao na umu idui logiki stupanj razmiljanja
policajaca, kojim bi oni zakljuili kako treba za sve optuiti
Angelu!'

"Vi pokuavate itati pokojnikove misli u trenutku kad vas on

nipoto ne moe opovrgnuti. Znate vi i vie od toga, nije li tako?"
"Toga sam jutra razgovarao s Hilberovim odvjetnikom i lijenikom, kapetane, a kad sam doao u kuu, oni mi nisu dopustili
da uem!'
"To znam!'
"Doktor je imao vrlo malo novca. Gotovo je sve potroio na svoje
lijeenje. etrdeset pet tisua imao je kao osiguranje, u ob61liku dviju polica, jedne na svotu od deset i druge od trideset pet
tisua. Ta posljednja sadri i klauzulu za sluaj samoubojstva"
"Drugim rijeima, starac je bacio ma u zrak i namjestio se tako da
ga ovaj probode, padajui na zemlju!'
"Prije dvije godine podvrgao se operaciji. Ona nije posve uspjela.
Bolest, a rije je o tumoru, ne samo da se vratila, nego i proirila.
Lijenici su smatrali da moe ivjeti jo est mjeseci do dvije
godine, a nijedna od tih mogunosti nije za nj bila ugodna."
"I to onda?"
"Jeste li ikad uli za Damoklov ma?"
Kapetan se namrtio.
"Taj su ma objesili iznad glave neke dvorske lude koja je htjela
postati kralj, je li tako? Taj je momak oito imao ivce nainjene
od neke posebne tvari... Da, to je bila prva tempirana bomba na
svijetu. Mislim da je bila u to umijeana i svijea... Pogledajmo sve
jo jednom, Riggse!"
Pogledali su. Kapetan je donio ma. Pravili su pokuse. Trebalo je
ubaciti ma s najviega kata. Krakovi stubita s ogradom
omeivale su tri strane stubinog prostora, u prizemlju predvorja.
Sve su pregledali: na ogradi nije bilo tragova konopca, na
stropnom prozoru isto tako. Kapetan je pomislio i na gumene
prstene, koji bi nakon pada maa mogli odskoiti u spavaonicu.
Pretraili su sve, no gumama nije bilo ni traga. Kapetan se eao
po elavu tjemenu.
"Loe, Riggs, loe. Ma je pao u sredinu predvorja, a nita ga, eto,
nije dralo iznad te sredine. Djevojka nije odlazila na gornje
katove. Pretraili smo kuu im smo doli ovamo. Tko je, dakle,

mogao baciti ma tako daleko i tono da padne upravo na sredinu

predvorja?"
"Molim vas, dopustite mi da jo malo pogledam naokolo."
"Samo izvolite, Riggse!'
Riggs je poao u radnu sobu. Ovdje je doktor Hilber provodio
najvie vremena. Zlovoljno je sjeo u doktorov naslonja pokuavajui se prisjetiti svih jutronjih pojedinosti, svega to bi
moglo pomoi kapetanu.
Kad su se vratili sa etnje, Angela je otvorila ulazna vrata svojim
kljuem, prilino iznenaena to ih nalazi zakljuana. Uli su kroz
stranji ulaz, kroz kuhinju. Angela se pitala hoe li joj se ujak kao
obino pojaviti na nedjeljnoj jutarnjoj kavi, no onda se sjetila da se
stari doktor vjerojatno zadubio u neku od svojih uenih knjiga,
koje su svakim danom sve vie zaokupljale njegov ivot. Odluila
je da ga ne ometa.
Prisjeanje na dogaaje ujutro nije ga dovelo do rjeenja.
Damoklov je ma visio iznad stubinog prostora. I odatle je pao
na Hilbera... Osjeaj napetosti odjednom je potpuno popustio,
ieznuo kao da ga nikad nije bilo. Posve nestao... Riggs je sjedio
jo nekoliko dugih trenutaka, a onda naglo ustao.
Angelu su pustili u est sati. Riggsa su zamolili da svoj pokus
ponovi pred javnim tuiocem i dvojicom njegovih pomonika.
Riggs i kapetan nali su pravo sredstvo tek poto su iskuali
mnoge vrsti uadi i konopa, bio je to najlonski stijenj. Riggs je
odnio ma na najvii kat. Jedan kraj stijenja zavezao je za metalnu
ogradu stubita, a onda stijenj odrezao tako da drugi kraj moe
zavezati za ogradu na suprotnoj strani stubita. Na sredini tog
komada stijenja zavezao je drugi komad, dovoljno dug da
dosegne do poda predvorja daleko dolje na dnu stubinog prostora. Tada je ma uvrstio takoer na sredinu prvog komada
stijenja iji je slobodan kraj zatim zavezao za suprotnu ogradu
stubita. Ma se lelujao, podrhtavao i naposljetku se umirio na
sredini stubinog prostora, visoko iznad tamnoga poda predvorja.

Svi su sili u prizemlje. Riggs je upalio ibicu i prinio je stijenju

koji je visio. Najlon je planuo, a vatrena se lopta poela penjati
uvis zapanjujuom brzinom. Malo zatim teki je ma pao i zario
se duboko u tvrdo drvo poda u predvorju.
Kad su se popeli do ograde na vrh stubita, utvrdili su da nije
ostalo nikakvih tragova od izgorjelog stijenja. Toplina izgaranja
nije bila dovoljna - a ni dovoljno dugotrajna - da na ikoji nain
oteti masivnu eljeznu ogradu stubita.
Javni je tuilac uzdahnuo.
"Rjeenje je luckasto, no mislim da u ga prihvatiti" rekao je.
Kapetan je kimnuo i napomenuo: "To je jedino mogue rjeenje.
Nema ovjeka koji bi mogao baciti ma tako da padne pod tim
kutom... tonije: bez kuta, posve okomito! A tvar od koje je taj
stijenj doista ne ostavlja trag. Da se Riggs nije svemu tomu domislio, ne znam bismo li rijeili taj sluaj"
Dravni tuilac radoznalo je zurio u Riggsa.
"Kako ste se toga sjetili?" upitao je.
"Doktor je bio uenjak klasinog obrazovanja, pa ga je ovaj
prostor" ovdje je Riggs malo zastao, pokazujui rukom stubite u
visini, "podsjetio na legendu o Damoklu i njegovu mau. Odatle i
druga rupa u podu. To me i navelo na pravi trag. Doktor je
iskuavao svoj izum dok smo mi bili u etnji, zato se bio i zakljuao. Damoklov mu je ma dao ideju, suvremena tehnologija
sredstvo. Za samoubojstvo."
Riggsu su nakon toga rekli da im vie nije potreban. Odmah je
pohitao k Angeli.
62
63Bryce Walton
OVJEK KOJI ISMIJAVA LAVOVE
lb to se dogodilo na Manhattanu moralo bi ui u moju lovaku
autobiografiju Posljednji safari, jer je, na svoj nain, jednako
grabeljivo i otimako kao i neka dogodovtina meu zvijerima
usred afrike praume. No izdavaka kua Norman Press ve mi
je prihvatila rukopis, a moj je knjievni agent samo jo
pregovarao o uvjetima pod kojima e knjiga ugledati svjetlo dana.
Uostalom, to je bio i jedini mamac koji me mogao dovesti na

Manhattan, ili uope u bilo koji grad. Svi ti milijuni ljudi koji
plaze iz svojih brloga i opet se vraaju u njih toliko su me
zastraili da sam se ve nakon nekoliko dana utaborio u treerazrednom hotelu u 34. ulici iz kojega sam izlazio samo da bih
popunio utroene zalihe hrane i viskija. To je valjda i bio razlog
zbog kojega sam odmah podigao slualicu im se oglasio telefon.
"Neka vas dama eli posjetiti, gospodine Vanderveer" zauo sam
pazikuin glas.
Ogledao sam se u hotelskom zrcalu i poalio to nisam mlai, ili
bar mladolikiji. Istodobno sam se pitao tko bi mogla biti najavljena posjetiteljica, jer nisam dovoljno dugo u gradu da bih
dospio sklopiti nekakva poznanstva s pripadnicama suprotnog
spola. Moj je agent, meutim, neprestano rogoborio protiv takva
povuenog naina ivota i nije iskljueno daje posjet neznanke
njegovo maslo.
"Je li vam se predstavila?" upitao sam pazikuu.
"ena Franka McClintona" odgovorio mi je.
Nastupili su trenuci utnje u kojima sam osjetio greve u elucu,
kao da sam progutao neotvorenu dagnju. Jo nisam bio upalio
svjetlo, pa je kroz neoprane prozore prodiralo u sobu sivilo
betonskog okolia zalivenog kiom.
Posrijedi je bio sluaj koji sam namjerno pokuavao zaboraviti, a
sad sam ga odjednom osjetio ovdje u sobi, opet prisutnoga poput
duha koji ni po koju cijenu ne doputa da ga se izbaci iz sjeanja.
Tako poznati, stravini, umovi i zviduci kao da su ponovo
navrli iz sumagljive, zelene gutare.
65A onda sam, u mislima, kao na sprenoj zaravni negdje usred
Afrike, ugledao uti prah to se, ponesen vjetrom, u vrtlozima
okree medu bregovima i breuljcima. U nosu mi je opet zavonjao vlaan zadah zvjeradi i krvi, a u uima zaparao onaj
zastraujui zvuk to sam ga bio uo tek jednom i nisam ga elio
uti nikad vie u ivotu, ak ni u mati - to jezivo zavijanje to me
proelo naglo, poput oblaka otrovnog plina...
"Recite joj da u odmah sii" govorio sam sputajui slualicu, no
tu mi je kretnju prekinuo pazikuin glas to sam ga uo iz
slualice, pa sam je opet prinio uhu.

"Ona se upravo penje k vama, gospodine Vanderveere" uh.

Jedva sam dospio ogrnuti neto odjee i pospremiti viski kad sam
zauo kucanje na vratima.
Blijedo, ispijeno, zastraeno ensko bie stajalo je u poluzamraenom predvorju, hvatajui ravnoteu kao da se priprema da
poleti u svakom trenutku. Neuredni uperci kose visjeli su joj
preko lica s kojega je minka bila ili izbrisana ili mu je bila oduvijek nepoznata. Duboki, tamni podonjaci od nespavanja podupirali su joj oi u kojima se zrcalio strah.
im sam ugledao tu enu osjetio sam naklonost prema njoj, zbog
naina na koji me gledala, zbog njezina neodlunog dranja kojim
me podsjeala na izgubljeno dijete-beskunika, zbog ramena koje
je straljivo podizala kao da je oekivala kako e je netko prekoriti
ili udariti.
Zapravo, nije me gotovo ni pogledala; pogled joj je neprestano
klizio negdje po podu ili po zidovima.
"Trebala sam najprije nazvati" rekla je priguenim glasom.
"Oprostite mi to sam tek tako banula... Doista vam ne bih htjela
smetati..."
Poela je uzmicati prema dizalu.
"Oprostite, samo trenutak!" rekao sam, a ona je odmah zastala.
"Ne smetate mi, nipoto! Osim toga, nije li va mu veliki lovac
Frank McClinton?"
Podigla je bradu, a oi su joj sunule nekamo gore, kao da negdje u
visini gleda zamiljen Frankov lik. (Sjeam ga se, pravi je div,
visok najmanje dva metra i deset.)
"ujte, postoji samo jedan, jedinstveni Frank" rekla je. "Bez
premca... Nije li tako?"
"Najvei skuplja lovakih trofeja" rekoh.
"Da... ali Frank vie ne lovi. Krupnu divlja, htjela sam rei.
Prestao se time baviti ubrzo poto smo se vjenali!'
"Sva srea" napomenuo sam. "Da se razumijemo - srea za
ivotinje... A zbog ega ste doli k meni, gospoo McClinton?"
"Zbog Franka... No zaista je ludost to se zadravam ovdje. U tri
sata moram biti u ordinaciji kod psihoanalitiara"
66

"Imate jo cijeli sat na raspolaganju. Uite" rekao sam.

Prolebdjela je kraj mene bez rijei. Kao da je uvjetnim refleksom
reagirala na zapovijed, poput dobro izdrilanog vojnika.
Prihvatio sam joj ogrta, a ona se srameljivo povukla u zasjenjeni
dio sobe, kraj prozora. Promatrala me nervozno, kao pokisla,
ustraena ptiica koja je nala utoite ispod lista.
Iz ormaria koji mi je posluio kao bar dohvatio sam bocu i
natoio proizvoljne koliine viskija u dvije ae.
"Nadam se da volite kotski viski" rekao sam. "Menije to najdrae
pie. Nisam oekivao posjet pa nemam nita drugo... elite li sa
sodom ili bez nje?"
"Oh, ne pijem takve stvari" odgovorila je odmah, napadno
stidljivo. "Dovoljno je neodgovorno ve to to sam izila sama i
bez doputenja. Zabranili su mi da idem bilo kamo osim psihoanalitiaru... To je neka vrsta pokusa sa mnom."
"Zabranili? Tko su ti oni?" upitao sam.
"Frank i doktor Rosner. Znate, Frank ima tako naglu narav. A...
ovaj... ne bih eljela da me kanjava stroe nego to to inae ini,
znate..!'
Pokuao sam se nasmijeiti.
"Pretpostavljam da vas mu prisiljava da stojite u kutu. Ili vas
moda kanjava uskraujui vam veeru?"
"Od svega to mi Frank ini najgore je to to mi zabranjuje da
izlazim iz stana... Ne doputa mi da idem bilo kamo osim, katkad,
doktoru Rosneru. To traje ve nekoliko mjeseci!'
Jednu sam au stavio na niski stoli pred nju, drugu pred sebe.
Pokuavao sam dobiti na vremenu vadei iz kutije cigaru i palei
je - jednu od onih skupocjenih cigara koje sam redovito dobivao
iz Gibraltara: vrsto smotanu, tanku, sa zelenim mrlji-cama na
smeem, tamnom listu duhana koji je gorio gotovo hladnim, ali
izvanrednim mirisavim dimom. Prava poslastica za znalce.
Ovaj sam put, meutim, jedva osjetio divotu vonja duhanskog
dima. Ta me ena sve vie zanimala i uzbuivala, izazivajui u
meni neku vrst suosjeanja, slino onomu kad proatram ivotinju
koja se hrabro, ali beznadno pokuava osloboditi eline stupice.
"Sjednite!" rekao sam joj.

Brzo je sjela, kao da izvrava vojniko nareenje. Koljena je vrsto

priljubila jedno uz drugo, pokuavajui preko njih navui rub
suknje dalje nego to joj je kroj to doputao. Drugom je rukom
zamalo sruila au ispred sebe. Svakih nekoliko trenutaka
pogledavala je pie, a odmah bi zatim naglim trzajem oiju
otrgnula pogled sa ae.
67Sjeo sam i podigao svoju au.
"A sad mi recite kako je na dobri, stari lovac-srekovi
Frank?"
"Posve je ludo to to u rei" govorila je krei blijede, slabane
prste. "Naime, nerazumna je ve sama pomisao da bih ja mogla
pomoi Franku... Smijeno... No ordinacija doktora Rosnera je
ovdje blizu, na Lexu, samo nekoliko blokova udaljena odavde...
Idui onamo prola sam kraj hotela i prva mi je pomisao bila da
vas potraim... i to sam, eto, i uinila.."
Upitao sam je odakle je znala da sam uope u SAD-u, a pogotovu
gdje sam odsjeo; odgovorila je daje to proitala u Wil-sonovoj
rubrici "Stigli u na grad" i odmah pretpostavila daje rije o onom
Jonu Vanderveeru koji je Franku bio voa puta u lovu. Frank joj je
spominjao moje ime, a kupio je i moju prvu knjigu.
"Vi elite pomoi Franku? Frank u?"
I dalje je sjedila na svoj nedozreli nain, samo to je sad gledala u
prozor niz koji se slijevala kia.
"Ne, Franku nije potrebna pomo" napokon je izgovorila, polako i
umorno. "To je bila tek moja luda, glupa zamisao, nita drugo.
Franku ne treba nitko i nita osim njega samoga. Nikad mu nije
trebalo niti e mu ikad trebati... On je elik... vrst kao
elik..:'
"Ipak, pomislili ste da mu je potrebna pomo" upitao sam je.
"Kakva pomo? Koje vrsti?"
Okrenula se prema meni i triput trepnula, vrlo sporo, a onda
ozbiljnim glasom rekla: "To je tako ludo, gospodine Vanderveeru... Nemojte se smijati kad vam budem rekla kako mi se
ini da se Frank neega boji"

Zablenuo sam se u nju ne opaajui da mi se cigara ugasila.

Prola je prstima kroz kosu okreui se opet prema prozoru, a
onda nastavila: "Moete li zamisliti?" proaptala je. "Da se Frank
neega boji!"
Upravo sam palio cigaru tako da sam mogao odgovoriti samo
nijemim odmahivanjem glave, no pritom smo u jednom trenutku
izmijenili zbunjene poglede.
Glas joj je sad bio tii i nesigurniji, no oprezno je odvagiva-la
svaku rije: "Sve je to mnogo lue i gluplje nego to sam
zamiljala... Bit e najbolje da sad odem.."
"Ipak, niste bez razloga doli na pomisao da bi se Frank mogao
neega bojati" rekao sam preuvi namjerno njezin pri' jedlog.
"Frank se nikad niega nije bojao. Ne, on ne zna za strah,
jednostavno se ne moe bojati... Vjerojatno znate kako se on lo68
vom obogatio; imamo kuu na Long Islandu, dvadeset pet soba, u
svima njima svi zidovi krcati glavama krvolone zvjeradi. Uz
svaku ga vee uspomena na neku opasnu dogodovtinu, jednu
opasniju od druge, Frank mi je pripovijedao o njima. A sve je to
inio onako kako o tome i pria: ismijavajui se svemu ega bi se
svatko iv bojao... Svemu se ismijava!' Na tren se zastraeno
zablenula u mene, a onda su joj se usta polako razvukla u neto
poput smijeka. "Gdje se god pojavi, Frank odmah zavlada nad
svima, a ljudi to vole i dive mu se. On nije poput ostalih ljudi...
divna je povlastica poznavati takva ovjeka, njegovu strahovitu
snagu, njegovu mo. Kad je uza me moram se osjeati sigurnom.
Ne mogu biti izgubljena ili nemona kad je on prisutan.
Jednostavno ne osjeam nikakvu odgovornost, nikakav napor.
Znam da e me uvijek tititi i pomagati mi, da se ni za to neu
morati brinuti..'.'
I dalje je sjedila onako nezrelo, doimajui se zastraeno, nemono,
kao da je sva u obrani. Uvukla je donju usnu, sva za-drhtavi kad
je njome dotakla niz bijelih zuba.
"Moramo pretpostaviti da se Frank mogao neega uplaiti, barem
malo", rekao sam, "no nipoto ne mogu pogoditi kakve to

ima veze sa mnom'.'

"Pa... ako se Frank doista neega uplaio... kako vi dobro kaete sasvim malo uplaio... tad vi morate znati ega se on to
boji'.'
"Zato ba ja?"
"Frank sanja uznemirujue snove. To me i navelo na tu suludu
pomisao da se moda neegaboji. Naime, doktor Rosner tvrdi
kako su none more obino posljedica nekakvog straha potisnutog u podsvijest'.'
"Jo ne shvaam zbog ega ste se obratili upravo meni" "Mislim
da moete pomoi Franku da otkrije to mu je to u podsvijesti
ega se boji, pomoi mu da toga postane svjestan i tako se
oslobodi straha i tih snova. Doktor Rosner mi je rekao da
potisnuti strah moe biti mnogo pogibeljniji nego to je suoavanje s opasnou u stvarnosti. Takav strah razara ovjeka iznutra. A Frank i ne zna da sanja. Jednom sam mu to bila spomenula,
a on se razbjesnio na mene tvrdei da nikad u ivotu nije sanjao.
Jednostavno nije mogao, ili htio, priznati ak ni sebi da ga mue
more'.'
"Vi biste mu, znai, htjeli pomoi da otkrije to je to ega se
plai", rekao sam.
"Da, ali ne tako da ga to rasrdi", ustraeno je proaptala. "to bi se
tada dogodilo sa mnom? Jedine su dvije osobe koje se brinu o
meni Frank i doktor Rosner, a bojim se da me Rosner ne bi vie
69
75ni pogledao ako bi mu Frank prestao plaati za seanse sa
mnom. Ne moram vam ni spominjati kolike su svote posrijedi!'
"A odakle bih ja znao ega se... ega bi se Frank mogao plaiti,
gospoo McClinton?"
"Odatle to ste vi u njegovim snovima. Gotovo u svakoj Frankovoj nonoj mori."
"Uvjereni ste u to?"
"Zaziva u snu vae ime. Gdjekad urlajui!' Nagnula se prema
meni preko stolia. "esto vie: Pomozite mi, Vanderveere, tako
vam svega, otjerajte ih!" Obdarila me brzim, nervoznim, zagonetnim smijekom. "to to znai, gospodine Vanderveere?"

Ovaj put sam morao popiti viski bez sode. Teko sam disao.
Hotelska je soba postajala sve tamnija.
"Da" zauo sam vlastiti glas. "Bilo je neto..."
Bio je doista posve neustraiv. Nazivali smo ga izmeu sebe
Marsimba, to na jeziku plemena Masai znai "ovjek koji ismijava lavove"
Od svih ostalih lovaca razlikovao se po tomu to nikad nije lovio
iz zaklona. Nikad nije pucao okruen tucetom momaka
naoruanih snanim pukama. Sve je to on prezirao i najee je
lovio sam. Nikad se nije povlaio ni pred kim i ni pred im, ak ni
pred razbjenjelim vodenkonjem. On je jedini lovac kojega znam
da je mirno stajao oi u oi s tom zvijeri, strahovito opasnom kad
se razbjesni.
Naalost, stavljajui na kocku vlastiti ivot, jednako se vladao i u
odnosu na ivote drugih, neprestano ih izlaui opasnostima.
Nikad se nije oslanjao ni na koga osim na sebe sama, na vlastitu
snagu, na vlastitu slavu. Ni po emu ga se ne bi moglo svrstati
meu tipine lovce. Ima ih pravih sportaa - mislim na one koji
love iz asti, no Frank McClinton nipoto se ne moe ubrojiti
meu njih. On je jedan od rijetkih koji polaze u lov iz puke elje
za ubijanjem. Netko e rei, takvi su mnogi lovci. Da, ali on je,
osim toga, i strastveni skuplja lovakih trofeja.
McClinton je najbjenji ubija i najvei zaljubljenik u puku od
svih lovaca koje sam ikad upoznao ili uo za njih, a uvjeren sam
da nema profesionalnog lovca kojeg osobno ne poznajem.
Prije nego to sam upoznao McClintona bio sam odluio da se
prestanem baviti zanimanjem vodia u safarijima. Omrznuli su
mi ljudi koji polaze u lov iz uitka. Upravo sam se bio vratio iz
pokrajine Kivu u Zairu gdje sam lovio samo gorile. Odmor sam'
provodio u Kisanganiju, negdanjem Stanlevvilleu, kod prijatelja
Johna.
Jednoga dana John me zamolio da mu uinim osobnu uslugu njegov kolega, s kojim je poslije rata radio u Saveznikoj
70

komisiji za okupaciju Njemake, dolazi u lov i potreban mu je

vodi. Dakako, unato svojoj odluci, nisam mogao odbiti prijateljevu molbu.
Tako sam se susreo s Frankom McClintonom, neprijaznim,
gorostasnim nasilnikom, krtim na rijeima. Doao je s vlastitom
pratnjom, s vlastitim pukama, vlastitim vozilima. Rekao mije
daje dodue posve opremljen, no da mu je potreban i vodi koji e
ga to bre odvesti preko rijeke Zambezi, do teritorija na kojemu
ive lavovi. uo je daje to najbogatije lovite tih ivotinja i nipoto
ga nije htio mimoii. Tako sam s Frankom krenuo preko rijeke
Lunga u Zambiji.
Na se safari odvijao bez predaha, sve do katastrofalnog zavretka. McClinton je bio nevjerojatno izdrljiv, ludo opsjednut
eljom za ubijanjem. Samo je srljao naprijed, ne osvrui se na
mene, iako mi je dunost bila da mu pokazujem put. Jedini mu je
cilj bio poklati to vie ivotinja u to kraem razdoblju.
Moj pratilac Gombi, mravi polu-Masai, momak pun osjeaja i
tuna pogleda, bio je uz mene ve nekoliko godina. Bili smo
nerazdvojni, kao otac i sin, moda i vie, ve smo nekoliko stotina
puta bili zajedno u lovu i ve smo se mogli sporazumijevati
gotovo bez rijei, valjda zbog toga to smo tako esto udisali isti
zadah smrti.
I s McClintonom smo obojica osjetili zadah. Frank je odvie brzao,
a kad sam ga upozorio daje vrlo opasno loviti kad je ovjek
umoran, on se samo nasmijao. Izrugivao se svakom spomenu
slabosti i milosti. To je neizbjeno moralo uroditi nezgodom. No
ozljede, ak ni smrtni sluajevi, nisu nita znaili McClintonu.
Valjda je smatrao da je nekoliko slabijih bia na Zemlji samo
dobitak za njega.
Tjerao nas je danju i nou, najee odlazei iz logora prije zore i
vraajui se tek idueg dana. Neprestano je ubijao - sve to se
micalo. Pucao je u zebre, bafale, sasabije, kudue, gnue, nosoroge,
vodenkonje, krokodile, antilope, leoparde. Ubijao je ak i
bradaviaste svinje i nojeve, pa i dugorepe papige. Rijetko je kad
pozirao pred fotografskim objektivom. Samo je iao naprijed,
ubijajui i ostavljajui za sobom leine to bi ve nakon nekoliko

minuta pocrnjele od rojeva muha koje bi ih opsjele na vrelom

suncu.
Poubijao je ve sve to je dospio, ali ne i ono to je odavna elio,
divovskog slona mujaka. Nezaustavljivo je tvrdio kako je doao
u Afriku samo zato da ubije najveega slona-kljovaa svih
vremena, i dok mu to ne pode za rukom nee se smiriti. Svi smo osim njega - bili ve utali pod ubitanim zrakama ekvator-skoga
sunca. Iscrpljivao nas je neprestano prisutan strah - strah
71koji nam nou nije dao spavati, koji nas je iscrpljivao dok smo
se kretali, strah koji nam je izjedao utrobu. Vidio sam ga u Gombijevim oima, on gaje vidio u mojima. Strah to gaje izazivalo
ubijanje bez lova.
Kad sam Franku McClintonu strogo rekao da su momci preumorni i da se moramo zaustaviti, on je jednostavno nastavio
krupnim koracima sam, i ne osvrnuvi se. Prezriv, nezamjenjiv,
uvjeren u svoje manliherke kalibra 475 i 256. Nije mi preostalo
drugo nego da krenem za njim, a Gombi za mnom. Jer ako se dogodi neka nezgoda McGlintonu, to bi me stajalo dobra glasa, moje
bi ime bilo stavljeno na kocku.
Napokon smo preli Zambezi i uli u zemlju lavova. Logorite
smo postavili na zaravni oko koje je na ratrkanim uzvisinama
raslo tek pokoje drvo. S lijeve strane nije bilo tih breuljaka i to je
bio raj za lovce, a pravi obor za ubojice ivotinja. Jer, ne treba
smetnuti s uma, to je bilo doba kad se svakoj ivotinji u tom dijelu
Afrike moglo pribliiti na etrdesetak metara prije nego to bi ona
osjetila opasnost, te pobjegla - ili napala.
Nai momci - iz plemena Vaganda - izmiljeli su iz atora i okupili
se oko vatre. Gombi je sjedio otrei svoj ionako preotar no. Ja
sam, za svaki sluaj, sakrio rezervnu puku i neto municije u
uplje deblo. Nekoliko metara uokrug logora ugazili smo travu
kako bismo vidjeli zmije koje bi se usudile douljati preblizu
atorima. Krdo antilopa pribliilo se na pedesetak metara od
logorita, samo je mujak predvodnik ostao neto dalje, na
sigurnijoj razdaljini. Nekoliko je gazela skakutalo poput zeeva
po sprenoj travi, visokoj tridesetak centimetara. Dakako, bili su

ovdje i milijuni siunih i dosadnih muica koje su bockale, do

krvi, ili se zalijetale u nos ili usta.
Gombi me u jednom trenutku upozorio daje McClinton s dvojicom pratilaca napustio logorite. Odmakli su, prema njegovoj
raunici, najvie kilometar. Odluio sam da odmah krenemo za
njima, iako to Gombiju nije bilo po volji, neprestano je odmahivao
glavom mrmljajui kako "veliki Frank nema sve daske na mjestu'.'
im smo dostigli McClintona, on je odmah naredio Gombiju da
krene naprijed, tragom kljovaa. Jer Gombi je bio najbolji traga
za kojega znam.
Hitali smo za Gombijem; sunce je odozgo nemilosrdno arilo,
trnje i kupinje odozdo je nemilice bockalo i grebalo. Probi- " jali
smo se as kroz to grmlje, as kroz utu travu, as kroz jo uu
prainu izmeu divovskih termitnjaka. McClinton je tjerao
naprijed bez stanke, a Gombi je i dalje bio na elu. Jadanje momak
trao naprijed, za tragom.
72
Napokon je Gombi otkrio gdje su kljovai, a McClinton je to
odmah osjetio. Naslonio se na najblii termitnjak, puei, zaarenih oiju. Promatrao je Gombija kako se usred ute praine vrti
oko svoje osi, kako njui, kako prouava tragove na tlu, otiske u
praini, kako premee izmetine i rauna koliko je vremena moglo
proi otkad su golemi kljovai preli preko tog mjesta.
Napokon se Gombi vratio:
"Mingi tembo" tuno mi je rekao, a to je znailo, "veliki su slonovi
vrlo blizu"
McClinton je znao to to znai. Odmah se pokrenuo. Razgovarali
smo o tome kako je najbolje pucati. Frank je znao da su
najdjelotvorniji hici u plea, jer ondje je splet ivotnih krvnih ila i
nakon pogotka smrt nastupa u trenu. Znao je i to da je pucati u
glavu obino nepraktino, a moe biti i vrlo opasno, jer zrno gubi
snagu probijajui kost lubanje - osim u sluaju da se ivotinje
pogodi u meko mjesto negdje iznad oka.
McClinton zna o lovu vie nego svi lovci zajedno, u to sam
uvjeren, no ipak nema lovca koji bi znao ba sve. ak i lovac koji

provede cijeli ivot u lovu u Africi ne moe znati sve tajne lova u
Africi.
Gombi nam je dao znak pa smo poli za njim, a on je as nestajao
u gutari, as se pojavljivao na istini ili u dubokoj travi. Presavio
sam puku i napunio obje cijevi. Raslinje je postajalo sve gue,
grmlje sve razgranatije i sve vie. Zali smo i meu drvee obraslo
lijanama, izmeu kojih je peklo sunce, bljetavo i vrelo. Nije bilo
ni daka vjetra dok nas je Gombi vodio razgrui travu, kreui se
sve bre.
Frankovi su pratitelji pazili na desnu stranu, ondje gdje je bilo
drvee. Nas dvojica kretali smo se za Gombijem. Rekao sam
McClintonu da uz slonice vjerojatno ima i mladunadi i da e,
bude li pucao i na njih, morati preuzeti svu odgovornost pred
naim zajednikim prijateljem Johnom, koji je bio odgovoran za
ekoloku ravnoteu u tom kraju. Ali, McClinton ne samo da me
nije sluao nego kao da nije ni zapaao moju prisutnost. Samo je
srljao naprijed, onakav golem, kao pogrbljen pod udarom vreline
sunevih zraka. Opominjao sam ga da nije doputeno ubiti enku
koja ima mladune, a ako se ustrijeli oboje moe se dogoditi da
pobjesni cijelo krdo i da ga tad treba unititi do posljednjeg slona.
Ovaj me put McClinton uo; nasmijeio se, kao da ga je posebno
zainteresirala upravo ova posljednja mogunost.
Ptiice su odleprale sa slonovskih lea kad smo im se pribliili
puui na dlanovima i koljenima. Slonovi su bili jedva pedeset
metara udaljeni od nas, golemi poput zidina to ih je tko zna tko
podigao usred trave i grmlja.
73Gombi je puzao prvi, McClinton odmah za njim. Doviknuo sam
im da se vrate, no to sam uinio upravo kad je jedan slon podigao
surlu i zatrubio tako prodorno da me ni McClinton nije mogao
uti. Osim toga, Frank je bio kao opsjednut, bauljao je kao pod
hipnozom kroz sve guu travu i sve vie grmlje, tako da sam ga
izgubio u tom gustiu.
Sunce se bilo pretvorilo u golemu uarenu mrlju i McClin-tona
sam mogao vidjeti tek s vremena na vrijeme, samo kad bi sluajno
zamakao u sjenu nekog drveta ili se pojavio u vrtlogu ute
praine.

A onda su ispred mene zagrmjele puke. Zagluila ih je rika -f

ivotinje su urlale, tlo se treslo. Zamalo me poklopilo uho slona
koji se ruio u prainu; slonovo je tijelo zateturalo, trupaste su mu
noge zaklecale, a onda se svalilo uz jezivu riku, oito smrtno
pogoeno.
Leei na tlu mahnito sam pucao prema gore, ne s ramena nego s
koljena. Divovska je trupina bila mlohava i ostarjela; u to me
uvjerio potok ljepljive sline to me zalio kuljajui iz daue,
umirue gubice zvijeri. Iz surle se otela posljednja, mukla rika.
Golemo se tijelo kao u usporenom filmu ruilo u prainu, zamalo
me poklopivi. Brzo sam se otkotrljao no ipak nisam mogao izbjei da me ne zahvati divovska slonova noga.
"Vratite se, gospodaru!" urlao je Gombi McClintonu. "Vratite se,
tako vam svega!"
McClinton nije uo uestale Gombijeve vapaje. Bio je zaslijepljen
lovakom strau i prainom. I dalje je grabio naprijed, zurei kao
izbezumljen u izvanredan primjerak slona, prokletu ivotinju
koja je imala doista najvee kljove to sam ih ikad vidio u Africi.
Slonovi su se, meutim, odjednom dali u bijeg. Svi. Skoivi,
McClinton je potrao za njima. Obris mu se gubio izmeu dva
golema termitnjaka, u oblaku pijeska pomijeana sa esticama
ute, sprene trave.
Gombi je i dalje urlao. Sad sam zauo posve razgovijetno: "Divlji
psi!" vikao je. "Divlji psi!"
Vonj smrti, to ga je donosio povjetarac, posve me osvijestio.
Uspio sam se podignuti na koljena i laktove te tako ugledah
opasan opor pasa, udaljen jedva kilometar. Valjao se prema nama zastraujuom brzinom, preko zaravni. Kroz prainu to ju je
podizao, ve se osjeao oajan vonj nadolazeeg opora.
Kaljui od praine pokuao sam dozvati McClintona. Dovikivao
sam mu da se vrati u zaklon to bi nam ga moglo pruiti grmlje
zbog otroga trnja. On me nije elio uti. Samo mi se smijao!
Ismijavao je i mene i divlje pse na koje sam ga upozoravao!
74
I

A onda je Gombi potrao za McClintonom, sve se vie udaljuju-i

od sigurnosti, trei sve blie pogibelji - u to sam bio uvjeren. Kao
i u to da Gombi to ini kako bi pomogao meni.
Tad su se psi sjurili niz padinu.
McClinton ih je, ini mi se, ugledao tek poto su mu se posve
pribliili - tek je tad podigao puku. Zamiljao sam ga kako se
smije: "Vidi hrpu bijednih psina, ha!" No tad je pedesetak pasa
poelo opkoljavati Franka, ispunjavajui vreli zrak zvonkim, reskim zavijanjem koje se uvlailo u kosti.
Afriki divlji pas najkrvolonija je ivotinja na svijetu - u to nisam
ni najmanje sumnjao. Ta zvijer posveuje cijeli svoj ivot uitku
ubijanja; to je jedini pripadnik ivotinjskog carstva koji se prema
ubijanju odnosi jednako kao ovjek. Moda je dvononi potomak
afrikog krvoloka jo malo krvoloniji, no taj pas ne zaostaje
mnogo za njim.
Ali, ni taj pas a ni ovjek ne koriste prirodi, nisu u njezinoj slubi.
ovjek ubija bez odabira, najee odabirui kao rtvu ponajprije
najjau ivotinju. Nasuprot njemu, etverononi ubojica poinje
odozdo - najee su mu rtve zalutala i iznemogla bia. Slino
kao to - u moru - postupa bijela psina. No za razliku od
morskoga psa, divlji je pas osim ovjeka jedini stvor koji ubija iz
uitka, a ne iz potrebe.
Afriki pas lovi grozniavo, uz neiscrpno zadovoljstvo. Tri danju
i nou, neumorno, tragom mesa, i vonja po toploj krvi. Ne tri
tako sam nego u golemu oporu, katkad brojnijem od stotine
ivotinja. Tri beskrajno daleko, tri na udaljenostima kojih ni
sam nije svjestan. I ne lovi da bi derao nego da bi uivao u
ubijanju. Kolje doslovce sve to je ivo, ne zanemarujui ni pripadnike vlastite vrste. Najodvanija je zvijer u Africi, ivotinja od
koje panino bjee sve ostale osim nosoroga i vodenkonja.
Imao sam priliku promatrati afrike divlje pse kako love lava; kad
su ga ulovili, rastrgali su ga na komadie. Divlji pas nikada ne
skae na grlo neprijatelju, kako to ine ostale zvijeri, nego tri
usporedo s uspanienim bjeguncem ili iza njega, napadajui u
skokovima na trbuh rtve, otkidajui joj komad po komad utrobe
zadovoljavajui tako svoj slijepi bijes. A u toku cijelog tog napada

divlji pas jezivo zavija.... Oooooooooooo... poput stotina ili tisua

siunih, prodornih zvonaca kojima zvuk prodire pod kou, u
sr.
Bar pedeset pasa bilo je, rekoh, oko McClintona kad je on poeo
pucati u njih. Tad se prvi put prestao smijati i izrugivati. uti i
crni tragovi hitaca zaparali su zrak, a McClinton je poeo urlati. A
onda je potrao, no bilo je ve kasno da krene u eljenom smjeru.
Razderane hlae natapala mu je krv. Odbacio je puku. Miice su
mu se napele, a vrat ukoio kad je potrao.
75Hicima iz svoje savage sruio sam nekoliko divljih pasa. Ostali
su smjesta navalili na ubijene i ranjene, odvukli ih u stranu i na
brzinu proderali. Iz svega sam glasa dovikivao McClintonu da
pokua trati uokrug, prema grmlju. Ostalo mi je jo osam metaka
- sedam u areru i osmi u cijevi. U logoritu sam ostavio puku
kalibra 45 i svu municiju.
I dalje sam pucao, a kad vie nisam imao ime, divlji su se psi
podijelili u etiri skupine i ponovo okruili McClintona. Jedna se
skupina probila natrag i navalila na mene. Ubio sam dva psa i
pobjegao meu trnje. Ostali iz skupine zastali su da se pogoste
ubijenima.
McClinton je bjeao bez daha. Psi su mu bili za petama, uivajui
u njegovim bezizglednim pokuajima da im izmakne. to je due
trajala potjera, psi su bili razdraeniji. Paklensko zavijanje pratilo
je potjeru. Ono je na neki nain poticalo pse kojima bi ponestalo
snage za tranje. Djelovalo je poput bia, tjerajui pse da tre bre
da ne sustanu. Izazivalo je u njima neku vrst sportskog duha,
nagon za natjecanjem. A im bi McClinton malo usporio, psi bi
poeli skakutati. Njegove hlae kaki boje, njegova terenska bluza,
njegova koulja, bile su u dronjcima.
Trkarao je uokrug. Protravao je i kraj grma u koji sam se ja bio
sakrio. Pojavio se i Gombi, kleei. Doimao se poput tamne mrlje
na uarenu nebu, poput tamnoga sladoleda to se topi urlajui. A
onda su se psi bacili na nj i prekrili ga.
McClinton je opet protrao kraj mene. Iz petnih je ila trao uza
bun iza kojega sam ga promatrao kako tri.

Panino me zvao, vapei da mu pomognem. No nije bilo niega,

ama ba niega ime bih mu mogao pomoi.
Bio je utjelovljeni strah i bijeg. Kretnje su mu bile usporene zbog
ozljeda, grevite, slinije naglim provalama luakog straha nego
smiljenom bijegu. Unato tomu, bjeao je jednako brzo kao u
poetku. Bar zasad.
Projurio je kraj mene, pa u krug, pa opet pokraj mene. Psima kao
da se to svidjelo, kao da su ga ohrabrivali da tako tri. No to ga je
ipak iscrpljivalo, naoigled je postajao sve iznemogliji. Poeo je
pomalo krivudati, no nije odustajao od bijega.
Psi, zaareni gonjenjem, nisu jo bili spremni za ubijanje. Znak za
to dao im je pas predvodnik - kad je McClinton opet usporio
tranje, ovaj je skoio i onjacima zaparao Frankovu kou pomno, tek po povrini, gotovo njeno, poput dobro ugoena i
otrog stroja za rezanje kobasica.
McClinton je opet proao kraj mene, nisam mogao brojiti koji put.
Znam samo to daje ovaj put trao posve polako, gotovo korakom.
Njegova je odjea leprala za njim, poput rezanaca. Tijelo
76
mu je bilo hrpa blata, sastavljena od praine, znoja i krvi. Dok se
opet udaljavao od mene podsjeao je na privienje to lebdi.
Uope vie nije podsjeao na ljudsko bie, niim. Bio je poput
lutka, ukruena vrata, nogu koje su ga, lamatajui bez ikakva
sistema, poskakujui gore-dolje, ipak nosile naprijed u nekakvu
gru isforsiranom krajnjim naporom.
opor se sad grupirao u dvije skupine, po jedna sa svake
McClintonove strane. Kad je Frank sustao "trei" jedva hodom,
divlji su psi takoer smanjili brzinu slijedei rtvu. Kao da su mu
u tom trenutku dali i malu prednost, rugajui mu se. Znali su sve
trikove kojima mogu igru lova produiti koliko je god to mogue.
inilo mi se da ve cijeli sat progone McClintona. Naposljetku je
posrtao i gegao se, no ipak se kretao naprijed. Znao je da ne smije
pasti na tlo, da ne smije stati - to bi mu bio kraj. Znao je da mora
trati, kretati se sve dok ne stignu Vagande koji su poli za nama
automobilom, s pet dobro nabijenih puaka, iz kojih su pucali

dobro zaklonjeni iza automobilske karoserije, tog oklopa

neprobojnog za divlje pse.
Dok su momci pruali prvu pomo McClintonu, ja sam pokopao
Gombija i oznaio njegov grob. Dotad je ve stigao i avion koji
smo pozvali radijom. Bolniari su ukrcali izmrcvarenoga Franka i
odletjeli s njim do najblie bolnice na rijeci...
Kad sam zavrio pripovijedanje, hotelska je soba bila u mraku.
Naime, bila bi, da izvana nisu bljeskale neonske reklame. Nakon
nekoliko trenutaka utnje, gospoa McClinton se tiho, prigueno
nasmijala.
"Psi!" rekla je. "Tko bi to pomislio!"
Pogledao sam na sat.
"Bojim se da ste zakasnili na sastanak s doktorom Ros-nerom"
"Psi!" ponavljala je. "Tako je to, dakle, bilo. Znate, Frank je prodao
sve svoje lovake pse. Nikad se ne pribliava psima, no nikad ne
bih pomislila... A onda taj udan dogaaj u Meksiku. Bili smo u
kafiu. Ulo je nekoliko pasa. Vrzmali su se izmeu stolova
hranei se otpacima raia i riba. Frank je ustuknuo pred njima.
Problijedio je kao kreda. Uzmicao je prema vratima, a kad ih se
dokopao, istrao je na ulicu. Nastavio je trati ne zaustavljajui se.
Poslije mi je rekao da je jednostavno osjetio elju da malo razgiba
noge!'
"Moda je rekao istinu."
"A oni runi oiljci to ih ima po tijelu? Kae da ih je dobio u
ratu!'
77"Nije" rekao sam. Ustao sam i upalio svjetlo. Obrazi su joj sad
bili rumeni, oi nekako tamnije, a smijeak to mi gaje uputila
opet je bio brz, tajnovit.
Nekoliko mjeseci poslije toga, u Australiji, primio sam od nje
pismo, naslovljeno na moga izdavaa, koji mi gaje poslao posredstvom moga knjievnog agenta.
U pismu je bila slika izrezana iz novina i uz nju pridodana
poruka gospoe McClinton. Na slici je bila takoer ona, Myra
McClinton: smijeila se i pozdravljala me mahanjem rukom.
Jedva sam je prepoznao na prvi pogled: bila je elegantna, samosvjesna.

Novinski naslov uz fotografiju glasio je "Razvod za pet milijuna

dolara"
U poruci je pisalo:
"Dragi gospodine Vanderveere, hvala vam - milijun je va, ako ga
elite - to ste mi pomogli da se izvuem iz toga. Sve je ilo glatko
i nisam se previe bojala, ili bar ovako - nisam se dugo bojala.
Nikad vie nisam otila doktoru Rosneru. Kad sam se onoga dana
vraala kui od vas, zaustavila sam se u prvoj prodavaonici
ivotinja i kupila par prekrasnih pasa.
Vaa zahvalna Myra!'
Michael Gilbert TAJNI PRIHOD
Odvjetniki sam ispit poloio jo prije rata, a ve 1937 godine
kupio sam ortaku polovinu male pisarnice u Londonu. Onda je
izbio rat, a ja dospio u pjeadiju. Bilo mije tada ve trideset pet
godina pa nisam ostavljao dojam ovjeka koji bi mogao znaajnije
pridonijeti ratnim naporima nacije. Tako sam - i na temelju toga
to sam dobro govorio njemaki - bio prebaen u Obavjetajni
odred.
Rat je zavrio, ja se vratio u London i zatekao ondje pisarnicu
razruenu, a svoga ortaka na popisu poginulih u bombardiranju. I
- kao to je to esto u pravnikoj struci - ni traga klijentima.
Prilino brzo i lako naao sam nov posao, u nekom poduzeu u
Bedford Rowu, no nije mi se svidjelo ondje. Nisam dodue,
morao raditi nita teko, no bio je to posao bez budunosti. Zbog
toga sam napustio i to mjesto i zaposlio se u Pravnom odjelu Uprave prihoda.
Prevario bi se svatko tko bi pomislio kako je taj posao jo
dosadniji od privatne pravnike prakse. im sam prevalio preko
lea obvezni pripravniki rok to ga moraju odraditi svi koji se
ele zaposliti u Upravi, prebacili su me u UZI, Ured za istrage.
Upitate li bilo kojeg poreznog slubenika o UZI, on e vam
odgovoriti da takvo neto uope ne postoji. Moda ovjek jednostavno nikad nije uo za taj ured. A ja jamim da smo u UZI
obavljali svakojake poslove: prouavali godinje bilance, provjeravali dobitke i gubitke, izdatke i primitke, a onda se raspitivali,

raspitivali, raspitivali... sve dok istina ne bi isplivala na svjetlo

dana.
Bilo je sluajeva u kojima je trebalo postupati ba tako. U pravom
smislu rijei: istraivati. Neke je, pak, bilo lako rijeiti: sve su
otkrivale oite, gole injenice. U obje je te varijante UZI djelovao i
te kako djelotvorno.
Dakako, nisu sve to bile nekakve krupne afere u kojima su frcali
milijuni funti. Uprava je smatrala da e svoje ciljeve najbolje
dosei poduzme li poteze na kljunim mjestima. Na primjer, jedan od najspektakularnijih udara izveli smo kad je na agent
79provalio u jednu voarnicu... no to nema nikakve veze s ovom
priom.
Kad se Portwayevo ime poelo povlaiti po UZI bilo je posve
normalno da njegov dosje dospije na moj stol. Jer Portway je bio
pravni zastupnik, odvjetnik. Ne mogu se tono sjetiti kako smo
prvi put nabasali na njega... uope, iznenadili biste se kad biste
znali sve pojedinosti o tomu kako je Uprava djelovala: neduan
razgovor u odjeljku poslovnog vlaka, nejasan nagovjetaj u prisutnosti predstavnika osiguravajueg drutva, glasne napomene
u nekakvoj birtiji. Jedino ime se nikad nismo sluili bilo je
prikljuivanje magnetofona na telefonske linije: to smo smatrali
ne samo nedjelotvornim, nego - s naeg stajalita - i posve
neasnim i nepotrebnim sredstvom.
Evo, u najkraim crtama, to je bilo posrijedi u sluaju Port-way:
raspolagao je mnogo veim svotama novca nego to ih je
zaraivao.
Glasine o tomu prvi je put potvrdila neka djevojka koja je honorarno vodila Portwayeve poslovne knjige, dobila otkaz zbog
nesposobnosti i ogorena podnijela prijavu. Portway vozi skup
automobil, rekla nam je djevojka, elegantno se odijeva, troi stotine funti na vino (vidjela je raune vlastitim oima) - ukratko,
ivi tako da bi morao, prema svim zakonima ekonomike, na kraju
svake godine doivjeti financijski slom.
Dogaalo mu se da danima nema nijednoga klijenta, rekla nam je
djevojka, pa cijelo radno vrijeme provodi u uredu itajui knjige
(uglavnom krimie); o podnevu bi obino odlazio na objed,

zadrao se dva-tri sata, vratio se u ured i ubrzo zatim odlazio

kui.
Bilo je i dana kad bi naletio klijent-dva. Posao s njima po pravilu
bi se odnosio na kupnju ili prodaju kua, ili ugovore o drugim
kupoprodajama, zakupima ili otplatama. Sve je to Portway
obavljao sam; imao je u uredu samo jo jednu djevojku koja je
radila kao tipkaica i vodila brigu o kancelariji i - dakako djevojku, nau informatoricu, koja mu je vodila poslovne knjige.
Ne znam koliko javnost uope zna o poslovanju javnih biljenika,
no ne kanim sad odrati predavanje o tomu. Neto ipak moram
rei: njih obvezuju vrlo stroga pravila ponaanja na koja se ne
mogu ogluiti: zakoni i propisi. A i ona nepisana. Jer pravni
zastupnici nerijetko raspolau golemim svotama novca svojih
klijenata.
Poto smo neopazice provjerili ima li Portway kakvu privatnu
imovinu i utvrdili da je nema, bilo nam je posve jasno da je
njegov sluaj zreo za na Ured. To bar nije bilo teko. Portway,
80
naime, nije imao pojma o naoj istrazi. A koliko mu je god bilo
malo novano poslovanje i malobrojno osoblje, morao je imati i
uredan zavrni raun na kraju godine. Mi smo jednostavno pratili
novinske oglase dok nismo naili na njegov, a onda sam se
prihvatio posla.
Nisam znao je li bilo jo konkurenata, no znao sam neto drugo:
jedina osoba koja se razumjela i u pravo i u knjigovodstvo, a koja
je pristajala na crkavicu to ju je nudio kao plau -bio sam ja.
Portwaya sam upoznao kao niskoga, ebeljukastog, sjedokosog
ovjeka rumenih obraza. Pravi Pikvikovac, samo to nije imao lice
poput sove niti je nosio naoale. Ako ga se ve moglo
usporeivati s neim, tad je to kornjaa. Izraaj lica bio mu je
podrugljiv, tvrd, neslomljiv. A gornja usna punana, kao u mislioca.
Doekao me srdano i odmah mi pokazao sobu u kojoj u raditi.
Ured se prostirao u prizemlju i podrumu. Desno od ulaza bilo je
poploeno dvorite s fontanom, sve to je ostalo kao podsjetnik na
"svratiste" koje je neko bilo u tim prostorijama. Ovdje je bilo i

Portwayevo sjedite i svetite, malena udobna prostorija koja se

doimala jo manjom zbog zidova obloenih policama krcatim
kutijama sa spisima. Moja je soba bila slijeva od ulaza, jo manja i
jo neuglednija. U podrumu je bio arhiv spisa i trezor koji se
nalazio gotovo ispod samoga plonika.
Prema svemu tome to sam ispripovijedao nije teko zakljuiti
kako sam smatrao da me eka lak i kratkotrajan posao. Vjerovao
sam da e mi jedan tjedan biti vie nego dovoljan da dospijem
iakati sve tajne koje me zanimaju.
U kakvoj sam bio zabludi!
Tjedan je bio dovoljan, ali samo da se uvjerim kako zaista neto
nije valjalo. A nakon mjesec dana nisam bio ni za dlaku blie
makar blijedoj predodbi to bi to moglo biti.
O tim jadnim rezultatima istrage izvijestio sam pretpostavljene.
"Taj Portway" napisao sam u izvjetaju, "vodi posao kojim, oito,
moe zaraditi jedva toliko da plati dvoje slubenika, najamninu,
svjetlo i druge reijske trokove, a da njemu kao osobni prihod ne
ostane nita. tovie, u nekim sluajevima mora ak iz vlastita
depa nadoknaivati sitnije manjkove na raunu tvrtke. No ak ni
to nije mogao biti njegov vlastiti novac. Moja dunost kao
raunovoe bila je da se brinem za vraanje preplaenog
Portwayevog poreznog predujma (moram ovdje biti poten
prema njemu i priznati kako sam to inio na njegov prijedlog) te
osim toga za neznatnu koliinu obveznica Ratnoga zaj81ma i neke povremene, sitne honorare to ih je dobivao za
lanke
0 vinima za koja je priznati strunjak; osim toga nije imao nikakvih dodatnih prihoda (ili je barem tako tvrdio). Unato bijednim zaradama, ivi vrlo dobro, ostavljajui ak dojam da se
dobrovoljno odrie nekih uitaka koji su mu inae dostupni. Ne
vlada se ekstravagantno, no bez ikakve dvojbe mogu potvrditi da
mu godinji izdaci nisu manji od est tisua funti"
efovi su zakljuili da mi je izvjetaj porazno lo i pozvali me na
razgovor. Glavni meu njima bio je neki zdepasti, ali ivahni
Velanin, slika i prilika Llovda Georgea bez brkova. Sa cijelim je

osobljem bio na "ti" i u srdanim odnosima, ali nije bio ovjek

kojemu se moglo suprotstavljati.
"Traite li od mene da ponem vjerovati u uda, Michaele?"
upitao me. "Kako netko moe imati novarku bez dna punu
novanica koje ni na koji nain ne zarauje?"
"Moda ih sam pravi" natuknuo sam.
Dai je to shvatio posve ozbiljno.
"Krivotvori ih, kaete? Moram priznati da na to nisam pomiljao"
"Ne, nisam to rekao" Dobro sam znao, kao i svatko iv, a pogotovu Dai, da struno znanje, organizacija raspaavanja, a pogotovu nabavka posebnih vrsti papira za krivotvorenje britanskih
novanica nisu dostupni obinim graanima kakav je Portway.
"Mislio sam: moda ima zalihe novanica. Mnogi to imaju. A to,
zapravo, uope nije protuzakonito. Recimo da je novac zaradio
jo prije rata i da gaje nekamo spremio na sigurno mjesto. Moda
u svoj sef, dolje u podrumu. Kljueve te prostorije ima samo on i
nitko osim njega nema pristupa u nju. I recimo da svaki tjedan
odozdo vadi tucet-dva novanica i da ih troi"
Dai je mrmorio.
'Ako je tako, zbog ega bi onda uope tovario sebi na lea brigu o
kancelariji? Ured ga stoji i rada i novca. To mi se sve ni najmanje
ne svia, Michaele. Imam osjeaj da smo na tragu neemu.
Nemojmo posustati."
Tako sam se, eto, vratio u Lombardovu krmu, otvarajui i oi
1 ui jae nego prije. A kako su prolazili tjedni, tajna je postajala
sve vie uznemirujua i sve mi se vie inila nerjeivom.
U iduem sam mjesecu nastojao voditi to toniju raunicu. U
toku tih trideset dana Portway je posredovao prilikom kupovine
jedne kue vrijedne deset tisua funti, te u prodaji druge
podjednako vrijedne. Sklopio je ugovor za najam nekog ureda u
sreditu Londona i uredio sve oko hipoteke na imovinu neke
starice. Na svim tim poslovima zaradio je tono 342,50 funti, a to
je bilo tono pet funti manje od reijskih trokova za ured u tomu
mjesecu...
Jednoga dana, oko tri sata poslijepodne, pruila mi se prilika da
mu odnesem nekakve papire. Zatekao sam ga u naslonjau kraj

kamina, s "Timesom" u rukama (itao gaje svaki dan od zaglavlja

do posljednje stranice) i sa aom do sebe.
"Zaskoili ste me upravo dok uivam u svojim tajnim poroe ima"
rekao je. "Znate, ja sam od one stare kole koja propisuje da
poslije objeda treba piti rose, a poslije veere burgundac!'
Volim francuska vina i oito je uhvatio moj pogled prema boci.
"To je Pontet Canet" nastavio je, "zapravo njegovo najbolje
godite. Pridruite mi se, gospodine Gilberte. au ete nai u
pretincu za spise!'
Vino se ne moe piti stojei. U tren oka naao sam se kako sjedim
s Portwayem ispred kamina, i s bocom izmeu nas. Nakon druge
ae on se poeo prisjeati prolosti. Dakako, irom sam naulio
ui kako mi ne bi promaklo nita vano, no samo polovica mene
bila je u ulozi detektiva. Druga je polovica uivala podjednako u
ruiastom vinu i u drutvu mudra sugovornika.
Doznao sam da se Portway poeo baviti pravnom znanou pod
stare dane. U mladosti je studirao likovnu umjetnost kod
glasovitoga firentinskoga gravera Bertolazzija, a onda je proveo
dvije godine kod Nijemca Groenera, velikog majstora dubore-za i
metalnih reljefa. S ponosom je skinuo sa zida predivnu reprodukciju reljefa Papala Colophona koju je vlastoruno nainio.
S tugom se sjetio kako ga je rat omeo u svemu tomu, odvevi ga u
Egipat.
"Osjetio sam potrebu" rekao je, "da se pozabavim neim mnogo
finijim nego to je to umjetnost metalnih reljefa."
Pokuao je s arhitekturom, a onda je napokon zavrio na pra-
vu, zbog elje i potpore strica koji nije imao sina.
"Portwayevi ive u ovomu kraju ve dva stoljea" rekao je. "Bojim
se da sam ja posljednji"
Zvonjava telefona prekinula je na razgovor i nije mi preostalo
drugo nego da se vratim u svoju sobu.
Kad sam naveer dobro porazmislio o svemu tomu, utvrdio sam
da mije Portway odgovorio na jedno pitanje koje me muilo, ali
da me istodobno postavio pred novi nerjeivi problem.
"Portwayevi ive u ovomu kraju ve dva stoljea" rekao je.
Osjeajne veze? Je li moda ba to bio razlog zbog kojega se nije

htio micati odatle, odravajui na ivotu ured koji mu se vie nije

isplaivao? No, odakle je namicao novac za to? to sam vie
razmiljao o tomu, zagonetka mi se inila nerjeivijom.
Kao raunovoa - ne zaboravite to! - primao sam i izdavao svaki
novi to gaje Portwayeva tvrtka zaraivala ili troila. Ta82
83ko sam znao, posve tono i nepogreivo, da nikakav novac nije
zavravao u Portwayevu depu. Nasuprot tomu, gotovo je svaki
mjesec morao ispunjavati ekove kako bi s osobnoga bankovnog
rauna podmirio trokove poslovanja kancelarije. A sudei prema
ekovnim izvodima banke, ni s toga ni s bilo kojega rauna nije
podizao novac za vlastite potrebe.
Iz kojega su onda izvora pritjecale novanice u njegovu novarku? Kao to vidite, sve me to, korak po korak, vodilo prema
jedinom loginom zakljuku: Portway je pronaao nekakav nain,
savreno siguran i tajan, da stvara novac.
Ne, nije to inio obinim krivotvorenjem, kako bi se moglo
pomisliti. Imao je, dodue, bogato iskustvo kao graver, no moralo
mu je odmah biti jasno da bi to bio preopasan put. Gdje bi i kako
bi nabavljao specijalni tiskovni papir. Osim toga, novanice koje
sam vidio kod njega nisu nipoto bile krivotvorene, za to jamim.
Zakljuio sam jo neto. Sr Portwayeve tajne morala je biti u
njegovu trezoru u podrumu. Bila je to jedina prostorija u koju
nikad nije ulazio nitko osim njega, on je jedini imao klju. Koliko
sam god pokuavao proviriti kroz vrata trezora, nikad mi to nije
polo za rukom. Kad bi kanio neto obaviti ondje, Portway je
ekao da ja odem na objed i tek je tad odlazio u podrum. Osim
toga, on je uvijek posljednji odlazio iz ureda.
Vrata trezora bila su masivna, starinska; tek uz mnogo vremena i
mnogo strpljivosti mogao bi se otkriti oblik kljua koji ih otvara.
Dvaput mije uspjelo letimice pogledati Portwayev klju, i to mi je
uveliko pomoglo. Ubrzo zatim nabavio sam kljueve kojima u
moi, u to sam bio uvjeren, otvoriti vrata trezora. Idui mi je bio
korak da ekam priliku u kojoj u ih moi upotrijebiti.
Naposljetku sam se odluio za vrlo jednostavan plan.

Oko tri sata poslije podne obavijestio sam Portwaya da imam

sastanak s mjesnim poreznim inspektorom; to e trajati otprilike
sat, sat i pol, rekao sam... Mogu li nakon tog razgovora otii ravno
kui? - Portway nije imao nita protiv toga. Sav se bio zadubio u
posao, piui nacrt ugovora za prijenos imovine nekoga svog
klijenta. Zakljuio sam da e jo dugo biti zabavljen pisanjem.
Vratio sam se u svoju sobu, uzeo eir, kini ogrta i aktovku te na
vrcima prstiju tiho krenuo prema podrumu. Neujno sam
otvorio vrata arhiva. Prijanjih sam dana, svaki put kad bih silazio u podrum, pomalo premjetao naslagane kutije pune spisa,
dok ih napokon nisam odmakao pola metra od zida i tako
nainjenu udubinu pokrio svenjevima starih papira. Ovaj sam
put tiho zatvorio vrata za sobom i uvukao se u pripremljenu udubinu. Nije bilo ni previe neudobno u njoj, zanemarim li prainu
to sam je, uvlaei se, bio podigao i koja me estoko nagonila na
kihanje. Prah se, meutim, brzo slegao pa sam se mogao umiriti i
prepustiti sanjarenju.
Tek sam u pet sati zauo prvi put Portwayeve korake. Bat im je
odzvanjao s druge strane naslaganih kutija, a onda se utiao.
Zatim sam uo kako Portway, na drugoj strani podruma, otvara
vrata trezora. Ponovo je sve utihnulo. uo sam kako se vrata
trezora opet zatvaraju. Trenutak zatim otvorila su se vrata kroz
koja sam bio uao i kroz reske izmeu kutija mogao sam vidjeti
bljesak mlaza rune svjetiljke.
Zadrao sam dah. Svjetlo je ubrzo opet odmaklo, a vrata se
zatvorila. U njihovoj je bravi kljocnuo klju, a bat koraka poeo
se udaljavati.
Toga je ovjek oito krasila temeljitost. uo sam ga ak kako
zaviruje u zahod (prvobitno sam se namjeravao sakriti ondje; na
svoju sreu promijenio sam plan). Naposljetku je poao uza stube;
vanjska su se vrata zalupila dalekim, muklim tropotom, a muk
se, poput plahte, spustio nad podrum.
ekao sam najmanje jo dva sata. Zabrinjavala me istaica,
prgava starica Gertie. Imala je vlastite kljueve, pa je na posao
mogla dolaziti katkad podveer, a katkad rano ujutro. Nekoliko
sam tjedana promatrao njezino vladanje. Utvrdio sam da nikad

nije dolazila na posao poslije devetnaest sati i petnaest minuta.

Zbog toga sam u devetnaest i trideset smatrao da mogu bez
opasnosti poeti svoju istragu.
Prva vrata nisu bila nikakva zapreka: lokot na njima jednostavno
sam otkljuao. Trezorska su vrata bila neto sasvim drugo. Imao
sam uza se cijeli sveanj onoga to se struno zove "priblinjaci" kljueva svih moguih vrsta od kojih e, pretpostavljalo se, bar
jedan otkljuati bravu, bilo koju bravu klasinoga tipa. Moja je
dunost bila da to prije naem "priblinjak" koji e najlake
otkljuati vrata trezora. (Na svu sreu, na njima je bila starinska
brava; suvremene brave kojima su zupci kljueva podeeni na
stotinke milimetra treba otvarati na drugi nain, mnogo sloeniji,
iako se takve brave doimaju mnogo jednostavnijima.)
U dvadeset jedan i trideset napokon sam zauo onaj slatki zvuk
koji oznauje uspjeh. Otvorio sam elina trezorska vrata, upalio
svjetlo i uao.
Bila je to mala, nadsvoena podrumska prostorija, zidova od
obijeljene opeke, s nizovima drvenih polica na obje strane, na
kojima su bile poredane crne kutije za spise. Nisam previe tratio
vrijeme na njih; pogaao sam to je u njima.
1I
84
85Slijeva, na stolu iza vrata, bila je masivna, okovana kutija od
tikovine. Podsjeala je na spremite za mikroskop, no bila je
mnogo vea. Bila je zakljuana malom bravom marke Bramah u
koju nije pristajao nijedan od mojih "priblinjaka"
Ipak sam je neko vrijeme pokuavao otkljuati, no nisam se
pritom zavaravao da u i uspjeti to uiniti. U meuvremenu sam
se dosjetio rjeenju koje mi se inilo jedinim: da bravu ponesem
zajedno sa cijelom kutijom (koja je bila teka kao olovo no ipak se
nekako mogla nositi) i da se negdje na sigurnome pozabavim
otkljuavanjem. Razmiljajui o tomu shvatio sam kako u izgledati smijeno otkrijem li da je u kutiji doista nekakav starinski
mikroskop to ga je neki klijent ostavio Portwayu u zalog ili na
uvanje.

Onda sam se neemu dosjetio. Na polici u trezoru bila je, medu

ostalima, i mala crna kutija na kojoj je pisalo "Portway osobno" To
je moglo biti mjesto na kojemu je ovjek poput Portwaya drao
svoje ratne papire i putnicu. I ta je kutija bila zakljuana, no
obinom bravom kakve su na kutijama za spise, tako da sam bez
tekoa naao na svomu svenju klju koji ju je otkljuao. Otvorio
sam je, a prvo to sam u njoj ugledao bio je, na samomu vrhu,
mjedeni klju za bravu marke Bramah.
Odjednom sam osjetio kako mi nestaje dah. Moda proz-raivanje
podruma nije bilo provedeno kako treba. Ipak sam smogao snage
da gurnem mjedeni kljui u bravu kutije s mikroskopom, te da
ga okrenem. Brava je popustila, podigao sam poklopac kutije - i
suoio se s Portwayevom tajnom.
Na prvi se pogled sve doimalo posve razoaravajue - poput
rune tiskarske pree, onakve kakva slui za uredske peate, samo malo vee. Izvadio sam tu spravu iz kutije, stavio u nju komad bijela papira to sam ga naao u pretincu i pritisnuo ruku
pree. Opet sam otpustio ruku i izvukao papir iz stroja.
Nasred papira bila je savreno otisnuta taksena marka naranaste
boje, ona u apoenu od dvadeset funti. Vratio sam se pretraivanju
kutije. U njoj su bili pregradci poput malih plitica, a u njima
matrice biljega razliitih vrijednosti - od pola funte, jedne, dvije,
pet, deset... i navie, sve do sto funti.
Izvadio sam jednu matricu i pogledao je prema svjetlu. Bila je
pravo remek-djelo. Taj Portway doista nije tratio vrijeme u
Bertolozzijevu ateljeu u Firenci. Na matrici su bili ak i siuni
zupanici to su omoguavali da se podesi nadnevak na biljegu.
Bile su to minijaturne tvorevine, remek-djela urarskoga obrta.
Iznenada sam zauo korake u dvoritu. Portway se pojavio na
vratima prije nego to sam dospio odloiti tu matricu.
"Odakle vi ovdje?" upitao sam, posve glupo.
86
"Kada se upali svjetlo u trezoru" mirno mi je odgovorio, "istodobno se pali svjetlo i u mome uredu. Imam mali privatni
sporazum s pazikuom velikoga bloka zgrada na uglu ulice; im
ugleda svjetlo u mome uredu, on mi telefonira. Odmah"

"Sve mi je jasno" rekao sam. Sad, poto sam preivio prvi udar to
mi gaje prouzroila njegova nenadana prisutnost u podrumu, bio
sam posve miran. Bio sam, naime, dvaput mlai i dvaput krupniji
od Portwaya. "Samo se divim djelu vaih ruku. Privatnoj
proizvodnji taksenih maraka. Doista su vam primjerci prekrasni,
gospodine Portway!"
"Nisu li?" suglasio se moj poslodavac promatrajui me osvijetljenoga jakim svjetlom. Na njegovu licu, slinom kornjainom,
nisam opazio ni trag straha ili srdbe - prije bih mogao rei da se
na njemu odraavao izraaj zlobne radosti zbog naina na koji su
se poeli razvijati dogaaji. "Jeste li vi kojim sluajem privatni
detektiv?"
"Nisam, radim u UZI, Uredu za istrage u Upravi prihoda!'
"I doista se divite momu malomu stroju?"
"Najvie sam se iznenadio pomislivi kako se nitko prije vas nije
dosjetio tomu."
"Stroj je vrlo praktian i koristan. Posredniku za preprodaju
nekretnina, razumije se. Uvijek me uzrujavala pomisao na to kako
moji klijenti moraju plaati znatno vie dravi nego meni, iako
drava, poteno reeno, nije morala pomaknuti ni mali prst da bi
smogla taj golem novac. Znate li da za posredovanje pri kupoprodaji kue vrijedne pet tisua funti ja dobivam 43 funte, a
drava 100?"
"Sramota!" sloio sam se s njim. "I tad ste izmislili i nainili taj
mali stroj kako biste uspostavili poremeenu ravnoteu... Tako
jednostavan i siguran nain krivotvorenja, kad ovjek malo bolje
porazmisli o tome!' to sam vie razmiljao o toj zamisli, ona mi
se sve vie sviala. "Pomislite samo koliko biste truda morali
uloiti da ste se odluili krivotvoriti novanice od sto funti... da i
ne spominjem pitanje biste li uope mogli nabaviti specijalni
papir za to... dok s ovim strojem treba samo pritisnuti matricom..!'
'Ah, nije samo u tomu stvar!" prekinuo me gotovo raspoloen.
"ovjek zaista mora biti malouman da bi se odluio da krivotvori
novanice. Njih nije dovoljno nainiti, treba ih i proturiti. A svaka
krivotvorena novanica u opticaju potencijalna je opasnost da se
sve otkrije. Ovdje, im obiljeim neki spis, on se odlae u arhiv

gdje ga moda nitko nee pogledati ni za dvadeset godina.

Najvjerojatnije nikad."
"Kao profesionalnoga raunovou" rekao sam, "upravo me to
gledite cijele stvari najvie i zanima. Recimo, kupoprodaja ko87ju ste naveli kao primjer: klijent e vam dati dva eka, jedan za
va honorar, koji se propisno upisuje u raunovodstvene knjige, i
drugi kojim ete kupiti taksenu marku!'
"I umjesto da kupim biljeg, ja ga pretvaram u gotovinu!'
"Dakako, unovujete ga u banci, a onda dolazite ovamo i..!'
"Uvijek se nelagodno osjeam u prodavaonici biljega, pazim da
me netko moda ne promatra!'
"Vrlo mudra mjera opreza" pohvalio sam ga. "Onda se, dakle,
vraate ovamo, spis taksirate vlastitim biljegom, a novac spremate u dep. Zato mu i nema traga u knjigama!'
"Sve ste tono pogodili" rekao je Portway. Kao daje bio posebno
zadovoljan brzinom kojom sam shvatio i one najprofinjenije
pojedinosti njegove rabote.
"Ima samo neto to posve ne shvaam" nastavio sam.
"Vi ste samac, ovjek jednostavnih prohtjeva. Zar ne biste, radei
jedva neto vie nego ovako, mogli na zakonit nain zaraditi
dovoljno sredstava za takav skroman ivot?"
Portway me iroko pogledao, a onda se nasmijao.
"Sad mi je jasno" rekao je, "da niste imali dovoljno vremena da
pretraite cijeli trezor. Moji su prohtjevi sve samo ne jednostavni,
gospodine Gilberte, i zbog sramotnoga i pljakakoga sistema
plaanja taksa... oh, oprostite, zanio sam se za trenutak..!'
"Ne morate se ispriavati" rekao sam. "I ja sam esto razmiljao o
tomu...Poeli ste govoriti o svojim ne tako jednostavnim
prohtjevima..!'
Portway je priao golemoj kutiji za spise to je stajala u prvom
redu; na njoj je pisalo "Naslijeeni posjed lorda Lempe-tera"
Odabrao je klju sa svenja to ga je izvadio iz depa i otkljuao
kutiju. U njoj je bila spremnica za boce iz koje je, koliko sam
mogao prosuditi, virilo tucet grlia boca prekrivenih debelim
slojem praine.

"Chateau Margaux. Berba 1934. Ne usuujem se ustvrditi da je,

unato tolikoj starosti, vino ve sazrelo. A ovdje.." otkljuao je
kutiju s natpisom "Imovina obitelji Melchster" "..ovdje je prava
riznica. Mouton Rothschild iz 1924. godine!'
"Tisuu devetsto dvadeset etvrte?" provjerio sam jesam li dobro
uo.
"Da. Iz Magnuma... Znam da cijenite dobra vina, a kako nam je
ovo moda posljednja prilika..!'
"Pa..."
Portway je dohvatio vadiep, vr za vino i dvije ae iz malog
bara skrivenoga iza natpisa "Porez na ostavtinu, razliiti
sluajevi'! Zatim je briljivo i njeno odepio bocu, nalio malo
vina u vr, a onda sigurnom rukom natoio dvije ae. Obojica
smo istodobno podigli ae prema jarkoj svjetiljci kako bismo
uivali u raskonoj, gustoj, gotovo crnoj boji vina, a onda, kao po
vojnikoj komandi, okusili gutljaj. Imao sam osjeaj kao da mi niz
grlo klizi nauljena svila.
"to ono rekoste da je u ostalim kutijama?" upitao sam pun
potovanja.
"Moja su slabost najpoznatija vina iz najboljih godita berbe"
odgovorio je Portway. "Razumije se, kako sam ih poeo skupljati
relativno kasno, nemam vina koja biste mogli ubrojiti u muzejske
uzorke. No imam, na primjer, Chateau Talbot iz 1927 godine,
vino koje treba kuati da bi se moglo povjerovati u njegov okus. A
ne odbijam ni dobar burgundac naiem li na nj!' Posegnuo je za
kutijom za spise na kojoj je bio natpis "Markiza Gravesand" u
kutu prostorije. "Evo, to je, na primjer, Romanee Conti iz 1937...
ali, zaboga, aa vam je prazna..."
Poto smo utke dokrajili "Mouton Rotschild" pogledao sam na
sat. Bilo je dva sata ujutro.
"Sumnjam da ete u ovo doba noi uspjeti dozvati bilo kojega
taksista da vas odveze kui" rekao je Portway. "Smijem li vam
predloiti jedno rjeenje: nakon plemenita crnjaka pristaje samo
ukusni burgundac?"
"Pa..." opet sam rekao.

Bio sam posve svjestan toga da sam do kraja kompromitirao svoju

slubenu dunost. Zapravo, to sam znao ve unaprijed. A kad je
svitala zora i kad se stalo nazirati dno boce u kojoj je bilo
Romanee Conti, Portway i ja bili smo se ve dogovorili o glavnim
uvjetima naeg ortatva.
Naziv tvrtke bit e "Portway & Gilbert, Ulica Lombards broj 7"
I ako sluajno kanite kupiti, prodati ili zamijeniti kuu...Bili
Pronzini ABLONA
Nizak ovjek s naoalama bez okvira, u tamnosivom odijelu
kakvo nose poslovni ljudi, doao je u subotu - dvadeset estoga
travnja - u 23.23 sati u Detektivski odio u Palai pravde u San
Franciscu i priznao da je ubio one tri kuanice koje su naene
mrtve u toku toga poslijepodneva i veeri.
Inspektor Glenn Rauxton, koji je prvi porazgovarao s ovjeuljkom, najprije je pomislio da ima posla sa udakom. U
velegradovima se, naime, nakon svakoga ozbiljnijeg ubojstva
prijavljuje niz nastranih i umobolnih osoba koje tvrde da su
poinitelji zloina. Vjerojatno to ine s namjerom da pozornost
javnosti skrenu na svoje inae ni po emu znaajne ivote, ili potajno i mazohistiki prieljkujui da ih zadesi to okrutnija kazna,
ili pak zbog bilo kojega treeg razloga to ga se moe nai u
svakomu boljem priruniku kriminalistike psihijatrije. Raux-ton,
meutim, ubrzo nije bio nacistu to da misli o svemu tomu.
Ostavio je siunog ovjeka da razgovara s detektivom Danom
Tobiasom, a sam je pohitao da se posavjetuje s neposrednim
pretpostavljenim, porunikom Jackom Sheffieldom.
"Jack, imamo momka koji tvrdi da je ubio one tri ene" rekao je.
"Moda je umobolnik, no moda i nije"
Sheffield je prestao tipkati na malom stroju i okrenuo se postrance, bokom prema pisaem stolu; upravo je pisao izvjetaj za
ured svoga efa.
"Prijavio se dobrovoljno?" upitao je Rauxtona.
"Da, prije tri minute"
"Kako se zove?"
"Predstavio se kao Andrew Franzen."
"I to je ispripovijedao?"

"Samo to da ih je poubijao. Nisam ga jo pritisnuo" rekao je

Rauxton. "Posve je miran i hladnokrvan."
"Hm... propusti njegovo ime kroz popis sumnjivaca, a njega
zatvori u istranu eliju" rekao je Sheffield. "Ja u jo jednom
prelistati izvjetaje o ta tri zloina prije nego to ponemo
sasluavati Franzena."
"Da pozovem stenografa?""Ne bi bilo loe!'
"Dobro" rekao je Rauxton i iziao.
Sheffield je zamiljeno trljao lice. Bio je mrav, ali miiav, blizu
pedesete, guste prosijede kose i povijena, gotovo orlovskog nosa.
Njegove tamnosmee oi vidjele su sve to se u tom poslu moglo
vidjeti, mnogo su toga gledale zaprepateno i zgraajui se; bile
su to umorne, tune oi. Odijelo mu je bilo modro i jednostavnoga kroja, a koulja raskopana uz vrat. Kravata to ju je
imao na sebi kad je doao na posao u etiri sata poslije podne ona to mu ju je darovala ena, oslikana isprepletenim koncentrinim krugovima psihodelikih boja - leala je skrivena u
najdonjoj ladici pisaeg stola.
Dohvatio je fascikl s osnovnim podacima o tri umorstva i otvorio
ga. Veina informacija bila je tek nabaena: telefonski razgovori
izmeu policijskih automobilskih patrola u podruju zaljeva, prvi
izvjetaj iz mjesnog laboratorija, fotokopija policijskog teleksa koji
je odaslan poput okrunice odmah poto je naen prvi le i koji je
poslije pomogao vlastima na ijim su podrujima otkrivena ostala
dva lesa. Bio je ovdje i izvjetaj inspektora Rauxtona o prvom
lesu, jedinom od ta tri koji je naen u sreditu San Francisca. Taj
posljednji papir stigao je prije jedva tridesetak minuta i Sheffield
je znao to pie na njemu, no kao izuzetno pedantan policajac
volio je nauiti napamet svaku pojedinost.
Prvi je bio le ene koja se zvala Janet Flanders. Otkrio ga je rtvin
susjed danas u esnaest sati i petnaest minuta, u dvojnoj zgradi na
39. aveniji, u blizini parka Golden Gate. ena je umorena s
nekoliko udaraca u predjelu glave, nanesenih nekim dosad jo
neidentificiranim tupim predmetom.
I drugo je tijelo, ono Viole Gordon, otkrio susjed, nekoliko minuta
prije sedamnaest sati, u eninoj skromnoj, bijeloj drvenoj kuici u

junom predgrau San Francisca. Uzrok smrti: nekoliko udaraca

u predjelu glave, nanesenih nekim dosad jo neidentificiranim
tupim predmetom.
Trei le, Elaine Dunhill, otkrio je znanac koji je svratio da joj vrati
knjigu to mu je posudila. Bilo je to u 18.37 sati. Elaine Dunhill je
ivjela u ednoj kamp-kuici na umovitom obronku iznad luke
Sausalito, na sjevernom rubu San Francisca. I njezinu je smrt
izazvalo nekoliko udaraca u predjelu glave nekim dosad jo
neidentificiranim tupim predmetom.
U sva tri sluaja nije bilo oevidaca ni zamjetljivih tragova. Sve to
naoko ne bi imalo meusobno nikakve veze osim uoljive
podudarnosti da su sve tri ene ubijene istoga dana i na isti nain.
No bilo je i drugih pojedinosti koje su, promatrane za92
jedno sa spomenutim podudarnostima, neosporno meusobno
povezivale ubojice.
Na primjer: svakoj od tri ubijene ene bilo je izmeu trideset i
trideset i pet godina, sve su se bile punane i plavokose.
Na primjer: sve tri ene bile su bez roditelja, podrijetlom izvan
Kalifornije, sve su se doselile na podruje zaljeva San Francisca iz
razliitih podruja srednjega zapada SAD, i to u toku posljednjih
est godina.
Na primjer: sve su one bile udane za trgovake putnike koji su
svaki mjesec samo nakratko svraali kuama i koji su sad svi na
putu, a to su istraitelji doznali od znanaca i susjeda ubijenih
ena.
ablona, pomislio je Sheffield dok je itao spise iz fascikla. Veina
zloina ima svoje ablone, pa ni ovi nisu izuzetak. Valja samo
sastaviti razasute dijelove te ablone, i sluaj e biti rijeen.
Dodue, ti djelii ovdje nisu ba logiki meusobno povezani,
osim ako se ne bi izveo zakljuak da je te ene umorio nekakav
psihopat koji ubija samo plavokose trideset-i-neto-godinjakinje
bez roditelja, udane za trgovake putnike - i to ini iz razloga koje
zna samo on.
Sheffield je znao da e televizija, novine i radio prikazati sluaj
ba tako, jer ba takve iskrivljene odrednice najvie privlae

gledatelje, itatelje i sluatelje. Sluaj e se tako napuhati do

razmjera nekoga novog "bostonskog davitelja" Izlazei oko 21 sat
na veeru, porunik je uo glas to je dopirao iz radio-aparata u
susjednoj kavani: reporter je proricao otkrivanje novih leeva
kuanica na podruju zaljeva te savjetovao svim enama kojima
su muevi na putu da nikamo ne izlaze i da se dobro zakljuaju u
kuama. Reporter je, govorei o ubojstvima, upotrebljavao izraz
"usmrivanje kijaom"
Sheffield nije imao nikakvih predrasuda. Bio je to po svim svojim
obiljejima njegov sluaj: prvi je le otkriven na uem podruju
grada, za njegova deurstva, i to mu je davalo prvenstvo u
voenju istrage. Policajci sa sjevera i juga moraju biti u stalnoj
vezi s njim, to su i bili. Bio bi nerazuman da izvlai ikakve
preuranjene zakljuke koji nisu temeljeni samo na injenicama, a
Sheffield je bio sve samo ne nerazuman. Ipak, bio posrijedi psihopat ili ne bio, sluaj je obeavao prokleto mnogo nipoto lagodnoga posla.
A sad se, eto, pojavio i taj Andrew Franzen.
Umobolnik? Ili viestruki ubojica? Nee li se to izroditi u posve
obian, jednostavan sluaj? Ili je Franzen tek poetak cijeloga niza
munih glavobolja?
"E, pa i to emo pravodobno doznati!" pomislio je Sheffield.
93Zaklopio je fascikl, ustao i proetao do vrata sobe. Izlazei, susreo se s Rauxtonom.
"Jack. Franzenovu imenu nema ni traga na popisu sumnjivih"
rekao je inspektor.
Sheffield se nadvirio da bolje vidi red zastakljenih istranih elija
na kraju hodnika. U drugoj po redu ugledao je Dana Tobi-asa
naslonjenog na ugao praznog metalnog pisaeg stola; ovjek
kojega je ispitivao, Andrew Franzen, sjedio je leima okrenut
hodniku, koji se na tomu mjestu proirivao u prostoriju gdje su
boravili momci iz policijske stanice. Franzen je sjedio uspravan i
ukoen na stolcu. Takoer u eliji, u njezinu kutu, stoiki je
strpljivo sjedio i ekao policijski stenograf.
"Dobro, Glenne" rekao je "poimo da ujemo to nam ovjek hoe
rei"

Kad su Sheffield i Rauxton uli u eliju, Tobias je ustao i gotovo

neprimjetno odmahnuo glavom, dajui im znak da mu Franzen
nije rekao nita novo. Tobias je bio visok i miiav, blaga
osmijeha, ali krupnih ruku, te - poput Rauxtona - do sri odan
pozivu to gaje bio odabrao.
Pomaknuo se na desni ugao metalnog stola, tako da se Raux-ton
mogao nasloniti na lijevi; podsjeali su na idealno postavljene
branie u nogometnoj momadi dok je Sheffield, u ulozi vratara,
etkao iza stola, dodirujui ga tu i tamo bedrom i okreui glavu
prema ovjeuljku koji je i dalje sjedio uspravno, dlanova
poloenih na koljena.
Franzen je imao jajoliko, ruiasto i bezazleno lice, siune usne
koljke i usta oblikovana poput Kupidova luka. Kosa mu je bila
smea i valovita, besprijekorno podiana i poeljana, i to je bila
zapravo najuoljivija toka za opis njegove vanjtine; ta mu je
frizura davala nekakav djeaki znaaj, unato tomu to mu je
Sheffield procijenio dob na kojih etrdeset pet godina. Franzenove oi bile su smee, a iza neuokvirenih stakala naoala
djelovale su svjetlucavo poput pseih, panijelovih.
Sheffield je izvadio iz depa kemijsku olovku i njenim gornjim
krajem stao lupkati po sjekutiima; uvijek je za vrijeme ispitivanja
morao neto drati meu prstima. Naposljetku je prvi prekinuo
muk rekavi:
"Zovem se Sheffield. Imam in policijskog porunika. A prije
nego bilo to izjavite, dunost mi je da vas upozorim na vaa
prava!' Uinio je to brzo i odluno, zavrivi rijeima: "Franzene,
jeste li dobro razumjeli sve to sam vam rekao, jeste li zapamtili
svoja prava?" Mali je ovjek tiho uzdahnuo i kimnuo. "elite li,
dakle, odgovarati na pitanja i bez prisutnosti odvjetnika?"
"Da... elim." ,
Sheffield je i dalje lupkao olovkom po zubu. S
"Dobro" rekao je nakon podue stanke. "Recite mi svoje puno ime
i prezime."
'Andrew Leonard Franzen!'
"Gdje ivite?"
"Ovdje, u San Franciscu."

"Gdje u San Franciscu?"

"Devet nula sedam, Greenwich!'
"Stanujete li ondje u vlastitoj kui?"
"Ne, to je zgrada sa stanovima za iznajmljivanje!'
"Jeste li zaposleni?"
"Jesam"
"Gdje radite?"
"Ja sam samostalan savjetnik"
"Kakav savjetnik?"
"Samostalan. Bavim se programiranjem raunala razliitim
jezicima"
"Protumaite mi to malo podrobnije, molim vas" rekao je
Rauxton.
"To je vrlo jednostavno, vjerujte mi" rekao je Franzen posve tiho.
'Ako dva poduzea imaju razliite tipove raunala, a ele ih
meusobno povezati tako da svaki od njih moe koristiti podatke
memorirane u onom drugom, tad pozovu mene. Ja nainim
projekt veza izmeu dva raunala, tako da oni ponu
razumijevati jedan drugoga. Drugim rijeima, tako da mogu
meusobno razgovarati!'
"To mi se ini vrlo rijetkim i specijaliziranim zanimanjem" rekao
je Sheffield.
"Tako i jest!' ' "Kako vas plaaju za to?"
"Zaraujem oko etrdeset tisua na godinu."
Dvije tanke vodoravne bore pojavile su se na porunikovu elu.
Franzenov je nain govora odavao da je rije o inteligentnom i
vrlo obrazovanom ovjeku; zbog ega bi netko takvih osobina
doao u policijsku stanicu da prizna okrutno umorstvo triju
obinih kuanica? Ili, jo neobinije pitanje: ako je njegovo
priznanje istinito, zato je ubijao?
"Zato ste doli noas ovamo, Franzene?" upitao je Sheffield.
"Da bih priznao" rekao je Franzen, gledajui Rauxtona. "To sam
ve rekao ovjeku kad sam prije nekoliko minuta doao u ovu
zgradu!'
"to elite priznati?"
"Umorstva!'

"O kojim je umorstvima rije?"

94
95Franzen je duboko uzdahnuo.
"Tri ene, na podruju zaljeva. Danas"
"Ba te tri?"
"Da, govorim o njima!'
"Nema li jo koja, neka kojoj jo nismo nali le?"
"Nema. Samo te tri!'
"Pretpostavljam da nam elite rei i razloge koji su vas naveli na
taj in? Da se prijavite... hou rei"
"Razloge? Pa ja sam poubijao te ene!"
"I odmah ste nakon toga doli ovamo?"
Franzen je utio nekoliko trenutaka, a onda je polako rekao:
"Ne, nisam doao odmah. Otiao sam najprije do Priobalnog
parka i odatle se vraao, eui i razmiljajui, u San Fran-cisco,
prije nego to sam odluio da vam se javim. Naime, to sam
dublje razmiljao, sve sam bolje sagledavao beznadnost svoga
poloaja, te da je samo pitanje vremena, dana-dva, kad ete otkriti
kako sam ba ja onaj koga traite. Pomiljao sam na bijeg, no
jednostavno nisam znao kako da pobjegnem. Sve sam u ivotu
inio naglo; kad bih god zastao da razmislim, odustao bih od
nakane. Tako sam i ubijao, zbog nekakvoga ludog, naglog
poticaja. Nikad to ne bih inio da sam razmislio... Bilo je to tako
besmisleno..!'
Sheffield je izmijenio poglede s dvojicom inspektora, a onda
rekao:
"Recite nam kako ste to inili, Franzene!"
"Molim?" '; "Kako ste ih poubijali?" izravno je upitao porunik.
"ime?"
"Batom-razmekivaem" odgovorio je Franzen ne oklijevajui.
"to je to?" upitao je Sheffield. "To... To to ste spomenuli..!'
"Bat-razmekiva? - To vam je onaj debeljukasti drveni eki
nazupanih ploha kojim kuanice smekavaju odreske prije nego
to e ih ispei"
U eliji je zavladala neugodna tiina. Sheffield je pogledao
Rauxtona, a onda i Tobiasa. Svoj je trojici pala na um ista pomi-

sao: policija nije dala novinarima ni ikome drugom nikakve pojedinosti o svojim pretpostavkama u vezi s vrstom orua kojim su
poinjena ubojstva, ak ni o tomu da bi to mogao biti nekakav
tupi predmet. A laboratorijski izvjetaj o prvoj rtvi, i prvi
dojmovi nakon pregleda ostalih dviju, pokazali su da su sva tri
ubojstva poinjena grubim, kockasto izrezbarenim predmetom,
koji je na koi rtava ostavio tragove to su podsjeali na tragove
ugriza, zuba. Bat to gaje opisao Franzen savreno odgovara tim
pretpostavkama.
' "to ste, nakon svega, uinili s tim batom?" upitao je Sheffield.
"Bacio sam ga"
"Kamo?"
"Negdje u Sausalitu, u grmlje kraj ceste!'
"Sjeate li se tonije mjesta gdje ste to uinili, Franzene?"
"Vjerujem da bih mogao nai to mjesto!'
"Biste li nas poslije poveli onamo?"
"Nema razloga da to ne uinim!'
"Je li Elaine Dunhill bila posljednja ena koju ste ubili?"
"Da, ba ona"
"U kojoj ste je sobi usmrtili?"
"U spavaonici."
"Na kojem mjestu u spavaonici?"
"Kraj toaletnog stolia"
"Tko vam je bila prva rtva?" upitao je Rauxton.
"Janet Fanders."
"Nju ste ubili u kupaonici, nije li tako?"
"Ne, nisam! Bilo je to u kuhinji..."
"Kako je bila odjevena?"
"U kuni ogrta cvjetnog uzorka!'
"Zbog ega ste joj razgolitili tijelo?"
"Nisam to uinio! Zato bih..."
"Druga vam je rtva bila Gordonova, je li?" upitao je Tobias.
"Da."
"Na kojem ste mjestu nju ubili?"
"U kuhinji"
"Tad je upravo ivala, je li?"

"Nije. Spremala je zimnicu" rekao je Franzen. "Stavljala je ljive u

staklenke. Pun joj je stol bio tih staklenki i posuda punih ljiva... i
na tednjaku..!'
U Franzenovim su se oima pojavile suze. Skinuo je naoale
prestavi govoriti te obrisao vlane oi nadlanicom lijeve ruke. v
Kao da se lagano zanjihao u stolcu.
Promatrajui ga, Sheffield je osjetio udnu mjeavinu opu-tanja i
tuge. Oputanje je bila posljedica toga to u sebi vie nije gajio
nikakve sumnje - kao ni Rauxton i Tobias, to im je itao u oima da je mali Andrevv Franzen ubio tri ene. Pitali su ga o svim
pojedinostima, izravno, unakrsno i izazovno, bez stanke izmeu
pitanja, a on je na sva spremno i brzo odgovarao. I tono. Znao je
pojedinosti o kojima novinari i televizijski reporteri nisu mogli
nita saznati, a pogotovu to ne bi mogao nekakav umobolnik; bila
su to pitanja na koja je samo ubojica mogao tako sigurno
odgovoriti, jer su ene bile ubijene tono onako kako je Franzen
97opisao. Oito, sluaj se naglo pretvorio u jedan od onih najobinijih; nee vie biti trabunjanja o "umorstvima kijaom" nee
biti ope panike i kuknjave, u novinama nee biti napada na
nedjelotvornost policije, nee biti uobiajena pritiska vrhovnih
efova. Duboka je tuga bila posljedica dvadeset estogodinjeg
rada u policiji, svakidanjega ivota sa smru i zloinom, nakon
kojeg je, eto, doao susret s tim ovjekom koji se doimao kao
utjelovljenje normalnosti, a bio je ipak hladnokrvni, viestruki
ubojica.
Zato?- razmiljao je Sheffield. To je bilo veliko, bitno pitanje:
zbog ega je taj ovjek ubijao?
"Franzene" napokon je rekao, "eljeli bismo znati razlog zbog
kojega ste ubijali te ene!'
ovjeuljak je ovlaio usne.
"Znate... bio sam vrlo sretan ovjek. ivot mi je bio svrhovit,
izazovan. Nisam osjeao u sebi nikakvu prazninu... a onda su se
pojavile one, elei sve to unititi!' Promatrao je svoje ake. "Jedna
od tih ena otkrila je istinu, ne znam na koji nain, i sve iskokodakala ostalim dvjema. Tog sam jutra morao posjetiti Janet;
tom mi je prilikom rekla kako e me one razotkriti javnosti. Pao

mi je mrak na oi, dograbio sam bat i ubio je. Onda sam otiao i
do ostalih i uinio isto. Nisam se jednostavno mogao zaustaviti.
Bilo je to kao da me pokree nekakva nona mora..!'
"to to pokuavate rei, Franzene?" upitao je Sheffield posve tiho.
"U kakvoj ste bili vezi s te tri ene?"
Suze u Franzenovim oima, obasjane fluorescentnim svjetlom
iznad njegove glave, zasjale su poput dijamanata.
"Sve tri su mi bile ene, istodobno" odgovorio je.
Jacques Futrelle GDJE CURI?
98
"Najvei kriminalci ostaju zauvijek neotkriveni, i to zbog jednostavnog razloga: njihovi zloini ostaju neotkriveni" ustvrdio je
profesor Augustus S. E X. Van Dusen. "Ima i genijalnih zloinaca,
Gravsone, kao to ima i genijalnih otkrivaa zlodjela; razumije se,
ako nisu posrijedi petljavine kojekakvih nespretnjakovia. U
takvim se, naime, sluajevima katkad dogodi ak i to da policija
razotkrije istinu. No, struan kriminalac, genijalac, mogu rei:
profesionalac, smatra savrenim zloinom onaj zloin koji se
uope ne doima kao zloin; ba zbog toga nitko i ni u kojim
okolnostima nee ni pomisliti da se zloin uope zbio, a kamoli
neto vie od toga!'
Bankar J. Morgan Gravson promatrao je kroz dim cigare toga
siunog, smeuranog uenjaka, "Stroj koji misli" kako su ga
nazivali.
"Ovdje je i neobina psiholoka pojava: kriminalac amater najprije
uiva u svom zloinu unaprijed, a onda jo jednom, minutu do
deset minuta poto ga je poinio. Na primjer" nastavljao je "Stroj
koji misli" "ovjek koji ubija iz osvete eli da sav svijet sazna kako
je taj zloin njegovo djelo; meutim, ve deset minuta nakon
zloina obuzima ga strah i poinje se vladati suprotno: nastoji
prikriti zloin zatiujui sama sebe. Tada strah preputa mjesto
panici, a nju prate neodgovorni postupci; tada poinitelj pravi
odlunu pogreku i ostavlja za sobom znamenje koje e svaki i
najmanje izvjebani policijski mozak naputiti na otkrivanje
motiva. A to je uglavnom dovoljno da se zloinca smjesti iza
reetaka. No sve su to ljudi koji su ipak bili otkriveni, Gravsone.

Ima, meutim, genijalaca profesionalno zaokupljenih zloinom.

Za njih nikad nismo uli, i to samo zato to ih nikad nitko nije
uhvatio ni posumnjao u njih, zbog toga to ba nikad nisu poinili
nekakvu greku. Zamislite samo da su se neke velike povijesne
linosti bavile zloinom. Nema sumnje u to da i danas ima takvih
izuzetnih mozgova; ima meutim i ubojstava, razbojstava i kraa
koje nam se odigravaju pred nosovima, a da o njima nemamo ni
pojma. Pretpostavite, recimo, da ja postanem kriminalac." rekao je
i zamuknuo.
99Gravson, sumnjiava izraaja na licu, neprestance je otpuhivao
dimove iz cigare.
"Mogao bih vas ubiti, sad, u ovoj sobi" hladno je nastavljao "Stroj
koji misli" "da se nikad o tome ne sazna. ak da se ni ne
posumnja u to. Kako bih to uinio? Jednostavno ne bih poinio
nikakvu pogreku"
Nije to bilo prazno hvastanje; bilo je to mnogo blie savjesnom
utvrivanju injenica. Samo se Gravson doimao pomalo
zaplaeno; nikakvo udo: ondje gdje se samo nestrpljivo oekivala
svaka njegova rije nije mogao ni oekivati da e nekoga
zaprepastiti.
"A kako biste me to ubili?" upitao je Gravson radoznalo.
"Jednim od tuceta najdjelotvornijih otrova, zaraznim klicama, ili
pak najobinijom drkom revolvera" odgovori znanstvenik.
"Vidite, ja znam kako da se upotrijebe otrovi; znam i kako da se
nekoga zarazi klicama; znam kako da se reira ubojstvo tako da
svi, pa i strunjaci, pomisle kako je rije o samoubojstvu, bilo
vatrenim bilo hladnim orujem. I nikad dosad nisam pogrijeio,
Gravsone. U znanstvenim stvarima moramo biti besprijekorno
toni, znate, ili barem takvi da se doimamo besprijekornima. Nije
to isto to i tesarstvo. Tesar moe pogrijeiti tako da mu se srui
krovite, a kua ipak, u cjelini, ostaje poteena; meutim, kad
znanstvenik pogrijei rui se cijela graevina. Treba znati. Znanje
je napredak. A znanje moemo stei promatranjem i logikim
zakljuivanjem. Nezaobilaznom logikom. A ta nas logika ui kako
dva vie dva ine etiri. Ne katkad, nego uvijek!'

Gravson je vrlo pomno otresao pepeo sa cigare. Sitne bore

pojavile su mu se oko oiju dok je motrio izduljeno, zamiljeno
znanstvenikovo lice. Golema, poput slame uta glava bila je zavaljena u naslon, zamiljene, vodenkasto modre oi gledale su
uvis, a vitki prsti bili su uredno posloeni na naslonu. Bankar je
duboko uzdahnuo.
"uo sam ve da ste izuzetan ovjek" polako je rekao. "Vjerujem u
to. Bankar Quinton Frazer, koji me uputio na vas, pripovijedao mi
je kako ste jednom prilikom razrijeili nevjerojatno tajanstven
sluaj u kojemu..!'
"Da, da" suho ga je prekinuo uenjak. "Rije je, koliko se sjeam, o
razbojstvu u banci Ralston..!'
"..i tako sam, eto doao do vas kako bih vas zamolio za pomo u
sluaju koji je jo mnogo nerazjanjiviji od onoga u vezi s Ralstonom" Gravson je nastavio, oklijevajui: "Znam da nema toga
novca kojim bih vas mogao privoljeti, no to je sluaj u kojemu..!'
"Razloite to" ponovo ga je prekinuo "Stroj"
"To i nije zloin... odnosno, to je zloin dostupan zakonu" pourio
se Gravson, "no to me stajalo milijune, i..!'
Za trenutak je "Stroj koji misli" ustremio oi u posjetiteljeve, a
onda je podigao pogled.
"Milijune!" ponovio je. "Koliko?"
"est. Osam. Moda i deset" glasio je odgovor. "Ukratko: iz moga
ureda negdje su procurile informacije. Moje namjere drugi
doznaju gotovo u istom trenutku kad ih zamislim. A planovi mi
nisu nipoto skromni: rije je o milijunima, pa je posvemanja
tajnost vie negoli potrebna. Godinama mi je polazilo za rukom
da sauvam tu tajnost, no u toku posljednjih osam tjedana moje
su namjere est puta prodrle do drugih... barem ja znam za te
sluajeve. Nadam se da vi dobro poznajete poslovanje u
bankarstvu i da posve shvaate kakve nevolje ovjek moe
doivjeti ako mu konkurent doznaje za svaki idui potez..."
"Ne, nemam pojma o vaem svijetu novca, Gravsone" rekao je
"Stroj koji misli" "Navedite mi primjer!'

"Evo, pogledajte" ozbiljno je rekao bankar. "Ukratko, bez tehnikih pojedinosti: namjeravao sam, poduzimajui sve mjere
opreza protiv moguih takmaca, izuzetno povoljno kupiti dionice
poduzea eljeznice P, Q & X, znatno ispod njihove nominalne
vrijednosti. Tim bih potezom preuzeo nadzor nad cijelim tim
poduzeem. Meutim, moje su namjere procurile na neki nain,
takmaci su saznali za njih i na cijelom sam tom poslu pretrpio
goleme gubitke. A sluajevi slini tome sa eljeznicom dogodili su
se jo pet-est puta, u razliitim oblicima, ali uvijek na moju tetu"
"Pretpostavljam da su vam namjere bile krajnje potene" blago je
dometnuo znanstvenik.
"Potene?..!! ponovio je Gravson. "Dakako... razumije se..!'
"Uope se ne namjeravam udubljivati u sve to" otresito je rekao
"Stroj koji misli" "Ne osjeam potrebu da to uinim, ni u kojem
sluaju... Vi biste eljeli saznati gdje to curi iz vae banke, je li?
Gdje je pukotina kroz koju kuljaju obavijesti vaim poslovnim
takmacima?"
"Samo to elim."
"Dobro. Recite mi: tko je osoba vaega povjerenja?"
"Nitko... osim moje stenodaktilografkinje."
"Tko je ta osoba, recite mi?"
"Gospoica Evelvn Winthrop. Radi kod mene na tom radnom
mjestu ve est godina... poela je raditi vie od pet godina prije
nego to su informacije poele curiti... To je krajnje povjerljiva
osoba, uvjeravam vas u to..!'
"Nitko osim nje nije upoznat s vaim poslovima?"
"Nitko" odluno je potvrdio bankar. "Ve odavna sam shvatio da
nikomu ne smijem odavati svoje namjere, iako su se nepres101tano pojavljivala kojekakva iskuenja da prekrim to uvjerenje.
I tako nisam nikad nikomu povjeravao svoje poslovne planove.
Nikad i nikomu, ponavljam!"
"Osim stenodaktilograf kinji" ispravio ga je znanstvenik.
"Radim danima, tjednima, a gdjekad i mjesecima razraujui
svoje planove, i to u glavi, a ne na papiru... ne ostavljam nikakve
zabiljeke o tomu, ni slovo" objasnio je Gravson. "A kako sam
rekao, jedino je Evelvn VVinthrop znala za moje namjere, pola sa-

ta ili jo manje prije nego to sam ih kanio ostvariti. Na primjer,

namjeravao sam kupiti te dionice tvrtke P, Q & X. Moji burzovni
meetari jo nisu znali nita o tomu, ak ni Evelvn nije nita slutila
sve do dvadesetak minuta prije nego to je poelo burzovno
nadmetanje. Tek sam joj tad, kao i obino u to vrijeme, izdiktirao
kratke upute za svoje agente. To je sve to je znala Evelvn"
"Jeste li u pismima koja ste joj diktirali podrobno navodili svoje
poslovne namjere?"
"Nisam. Samo sam svojim agentima davao upute!'
"No, neka dobro upuena i razumna osoba, znajui sadraj svih
tih pisama, mogla je iz njih zakljuiti sve to namjeravate uiniti,
je li?"
"To je istina, no nitko nije znao sadraj svih mojih poslovnih
pisama. Dakako, osim Evelvn VVinthrop i mene, nas dvoje jedina
smo ljudska bia koja znaju sve to je u njima!'
"Stroj koji misli" zamuknuo je i utio tako dugo da se Gravson ve
poeo vrpoljiti na stolcu.
"Tko je, osim vas i Evelyn Winthrop, bio u sobi u trenutku kad ste
slali pisma?" napokon je upitao.
"Nitko!" ivahno je odgovorio Gravson. "Bar sat prije nego to bih
poeo diktirati pisma i bar sat poto su pisma otila na odredita
nitko nije ulazio u sobu. Ondje smo bili samo ona i
Ja"
"Je li ona izila iz sobe kad biste zavrili diktiranje?" uporno
je nastavljao "Stroj"
"Nije" ustvrdio je bankar. "Evelvn nije ak ni ustajala sa svoga
stolca.
"Nije odlazila ni po pisai ili kopirajui papir?"
"Ni to."
"Je li moda u meuvremenu telefonirala kojoj prijateljici?" tiho je
nastavio "Stroj koji misli"
"Ni to" odvratio je Gravson.
"Je li moda nekomu domahivala kroz prozor?"
"Nije" opet je zanijekao bankar. "Poto bi dovrila tipkanje pisma,
ostala bi za svojim pisaim stolom, zadubljena u itanje nekakve
knjige. Odatle se nije micala bar dva sata!'

102
"Stroj koji misli" podigao je pogled i zapiljio se u Gravsonove oi.
"Je li moda netko prislukivao kroz prozor?" nastavio je nakon
nekoliko trenutaka utnje.
"To bi bilo nemogue. Ured je na esnaestom katu, a prozor je na
suprotnoj strani od poarnoga stubita!'
'A kroz vrata?"
"Pogledate li malo podrobnije kako su rasporeene prostorije u
mome uredu, uvjerit ete se da..."
"Nema nemoguih stvari, Gravsone" prekinuo ga je znanstvenik.
"Ima neshvatljivih, ali ne i nemoguih. I zbog toga nemojte biti
tako uvjereni u to to govorite, to me uzrujava!' Zautio je
trenutak, a Gravson ga je uznemireno promatrao. "Jeste li se vi u
tim trenucima odazivali na kakve telefonske pozive?"
"Nitko nije nazivao u to doba, niti je netko od nas telefonirao bilo
komu!'
"Je li moda posrijedi bilo kakva pukotina u zidovima, podu ili
stropu vae radne sobe?" upitao je znanstvenik.
"Privatni detektivi koje sam bio unajmio nali bi svaku pukotinu
da je postojala" odluno je odgovorio Gravson.
"Stroj koji misli" opet je zautio, ovaj put nadugo. Gravson se
dublje zavalio u naslonja i zapalio novu cigaru. Jedva zamjetljive, tanke poput pauine, bore oko oiju "Stroja koji misli"
lagano su se pojavljivale, a znanstvenikove su se oi poele
suavati.
"Je li se moda netko dokopao listova to ste ih pisali?" napokon
je upitao.
"Nipoto!" odmah je odgovorio Gravson. "Sva su pisma odailjana
naslovnicima na tucet razliitih naina, i to izmeu pet minuta do
deset sati i deset minuta poslije deset, kad je odailjano posljednje
pismo; to je, naime, vrijeme kad burza poinje poslovati: deset
sati"
"Oh! Oh!" jadikovao je "Stroj" poevi hodati unaokolo prostorijom.
"Oito je da niste posebno zapazili izuzetne mjere opreza to sam
ih bio poduzeo, pogotovu kad je bila rije o dionicama eljeznica

P, Q & X. Poduzeo sam tad sve mogue mjere kako bih osigurao
posvemanju tajnost svojih postupaka" nastavio je Gravson. "A
duboko vjerujem da je Evelvn Winthrop posve neduna u svemu
tome. Privatni su detektivi odmah bili posumnjali na nju i
tjednima su je nadzirali u uredu. U svakom je trenutku bila ili
pod mojim nadzorom ili pod nadzorom ljudi kojima sam bio
obeao kraljevsku nagradu budu li otkrili nain na koji cure tajne
iz moga ureda. Razumije se, ona nije imala pojma
103o tomu daje pod nadzorom, a jo ni danas ne zna nita o tomu.
Zapravo, sram me zbog svega toga, jer je istraga dokazala da mi
je Evelvn besprijekorno odana. Juer je bila pod mojim osobnim
nadzorom puna dva sata, nije se mogla ni pomaknuti da ja to ne
opazim. Ti su mi poslovi, naime, donosili milijune. I upravo sam
tada provjerio da uope nije rije ni o kakvoj njezinoj krivici. to
sam drugo i mogao uiniti, pitam vas?"
"Stroj koji misli" nije odgovorio Gravsonu. Samo je stajao uz
prozor zurei kroza nj oima to su jedva provirivale izmeu gotovo stisnutih kapaka.
"Ve sam bio na najboljem putu da dam otkaz VVinthropo-voj"
nastavio je bankar. "Meutim, njezina je nedunost u tom sluaju
bila tako oigledna, da mi se uinilo nepravednim, ne-judskim...
pa nisam..!'
Znanstvenik se iznenada okrenuo prema svomu posjetite-Iju.
"Govorite li u snu?" upitao je.
"Ma kakvi!" smjesta je zanijekao bankar. "I sam sam bio pomislio
na tu mogunost. Ni u kojemu sluaju ne dolazi u obzir... A to to
je procurilo iz moga ureda stoji me milijune, ne smet-nite to s
uma..!'
"Ba se na to i vraam, Gravsone" angrizavo je nastavljao "Stroj"
'Ako ste samo vi i VVinthropova znali za vae namjere i nitko
osim vas dvoje, a stvar je procurila tako da je se nije moglo
dokuiti na drugi nain, nekim logikim ili drukijim zakljuivanjem, tad je posve normalno da je jedno od vas dvoje,
svjesno ili nesvjesno, dopustilo da ta obavjetenja procure. To je
jednostavnije od raunice dva i dva su etiri i o tome ne moe biti
nikakva razglabanja"

"Valjda mi vjerujete da ja nisam bio taj" rekao je Gravson,

"U tom je sluaju to bila Evelvn VVinthrop" odluno je ustvrdio
"Stroj koji misli" "Osim u sluaju da se zajedniki priklonimo
vjerovanju u telepatiju... Je li se meu vaim takmacima nalazilo
vie ljudi ili je rije uvijek o istoj osobi?"
"To je cijela druina" objasnio je bankar. "Skupina iza koje stoji
krupan kapital. Predvodi je Ralph Matthews, mlad ovjek kojega
smatram svojim prvim protivnikom i takmacem!' Gray-sonove su
se usne zgrile.
"Zbog ega tako mislite?" upitao je uenjak.
"Zato to mi se uvijek ceri u lice" odgovorio je Gravson, oito
izbaen iz koloteine.
"Stroj koji misli" odetao je do pisaeg stola, na jednu omotnicu
napisao adresu, sloio komad listovnog papira i stavio ga u nju i
onda zalijepio. Napokon se obratio posjetitelju:
104
, -tr
"Je li Evelvn VVinthrop sad u vaem uredu?"
"Jest!'
"Poimo tad k njoj!'
Nekoliko minuta nakon toga poznatije bankar uveo poznatog
znanstvenika u svoje privatne odaje. Jedina osoba koju su zatekli
ondje bila je mlada ena, moglo joj je biti dvadeset est ili dvadeset sedam godina, koja je podigla pogled kad je uao Gravson, a
onda nastavila itati. Bankar se zavalio u naslonja. "Stroj koji
misli" meutim, umjesto da se poslui ponuenim stolcem,
produio je do VVinthropove i pruio joj zatvorenu omotnicu.
"Ralph Matthews me zamolio da vam ovo predam" rekao je.
Mlada ga je ena pogledala u lice, dodue malo srameljivo, a
onda je prihvatila omotnicu i stala je prevrtati po rukama ne
skrivajui radoznalost.
"Ralph Matthews" ponovila je kao da joj je to ime bilo nepoznato.
"ini mi se da prvi put ujem za njega!'
"Stroj koji misli" goropadno je stajao pred mladom enom,
promatrajui je kako otvara omotnicu i iz nje vadi listovni papir.
Na njezinu se licu nije odrazio ni traak uenja ili iznenaenja.

"Oh, pa to je prazan komad papira!" rekla je, zateena.

Uenjak se naglo okrenuo prema Gravsonu koji je promatrao cijeli
taj dogaaj, neskriveno zapanjena pogleda.
"Molio bih vas da se na trenutak posluim vaim telefonom"
rekao je "Stroj"
"Razumije se... ovaj... evo tu je..!| odgovorio je Gravson.
"Hvala, to mije dovoljno" odvratio je znanstvenik. Nadnio se nad
stol za kojim je sjedila Evelvn VVinthrop, koja gaje i dalje promatrala pogledom punim divljenja - podigao je slualicu i prinio
je uhu. Nekoliko trenutaka za tim razgovarao je s Hutchinsonom
Hatchem, novinarom.
"eznem za tim da vas vidim u svome stanu za sat vremena"
rekao je uenjak. "Izuzetno je vano!'
To je bilo sve. Spustio je slualicu, a onda zastao za trenutak
zapiljivi se zadivljeno u doista predivnu srebrnu pudrijeru na
stolu Evelvn VVinthrop, kraj telefona. Nakon toga sjeo je do
Gray-sona i poeo znalaki govoriti o meteorolokim izgledima
za idui tjedan. Grayson ga je jedva sluao, a Evelyn VVinthrop
nastavila je itati svoje tivo.
Profesor Augustus S. E X. Van Dusen, uvaeni znanstvenik, i
Hutchinson Hatch, novinski reporter, tumarali su izmeu dimnjaka i drugih izboina na krovu nebodera. Duboko se ispod njih
grad, zavijen u drijeme, doimao poput razglednice snimljene iz
105
Ahelikoptera, s ulicama raskono osvijetljenim i krovovima jedva
vidljivim kroz nonu sumaglicu. Iznad njih prostirala se mrana
koprena, tek tu i tamo probuena kako bi kroz pukotine prodrlo
treptanje zvijezda.
"Evo ica" naposljetku je rekao Hatch, zaustavljajui se.
"Stroj" je kleknuo na krovu pokraj novinara. Nekoliko su minuta
obojica ostala tako u tami, niim ne odajui svoju prisutnost.
Napokon je "Stroj koji misli" ustao.
"To je upravo ona ica koju ste traili, Hatch. Preputam vam je u
cijelosti" rekao je.
"Jeste li sigurni u to?" upitao je novinar.
"Da nisam siguran, utio bih" glasio je trpak uenjakov odgovor.

Hatch je otvorio malu runu torbicu i iz nje izvadio nekoliko

preciznih alatki. Poslagao ih je po krovu do sebe, a onda je
kleei, poeo raditi. Pola je sata prtljao u polumraku, sluei se
samo slabanom depnom svjetiljkom, a onda ustao.
"Sad je sve kako valja" rekao je.
"Stroj koji misli" pregledao je obavljeni rad, progundao neto to
je trebalo znaiti daje zadovoljan, a onda je zajedno s reporterom
nestao u mraku, ostavljajui za sobom izoliranu icu koja se
pruala po krovu, oznaavajui put kojim su proli njih dvojica. S
krova su se spustili u - takoer taman - hodnik na najviem katu.
Ondje su svjetla bila pogaena. Duboko dolje odzvanjali su mukli
koraci uvara koji je etao opustjelom zgradom.
"Pazite!" upozorio je "Stroj"
Proli su kroz hodnik sve do prostorije na njegovu kraju,
neprestano vukui icu za sobom. Zastali su pred vratima na
kraju hodnika. "Stroj" je zazveckao kljuevima, a onda otvorio
vrata. Prostorija u koju su uli bila je osvijetljena elektrinom aruljom, bez ijednog komada pokustva; u njoj je bio samo telefonski aparat privren o zid.
Kraj toga telefona "Stroj" se zaustavio, drei u ruci kalem s
kojega je odmotavao icu, ostavljajui je iza sebe. Na sitnom licu
pojavio mu se izraaj sumnjiavosti.
"Nisam ba uvjeren" rekao je, "daje mudro ostaviti za sobom icu
ovako neskrivenu, kako to mi inimo. Dodue, na ovomu katu
nitko ne ivi, no netko bi mogao proi ovuda i nabasati na nau
icu. Uzmite kalem i vratite se ne krov, Hatch, a pritom namotavajte icu; poto se popnete, dodajte mi icu, tako daje mogu
provui kroz prozor. To e biti bolje. Tako je nitko nee moi
otkriti"
Hatch je beumno iziao i zatvorio vrata za sobom.
106
Sutradan je "Stroj koji misli" dvaput telefonirao bankaru. Kad je
nazvao prvi put, Gravson je bio u svom uredu, a Evelvn Winthrop sjedila je za pisaim stolom.
"Pomno odgovarajte na moja pitanja" upozorio je "Stroj" Gravsona
kad je ovaj podigao slualicu. "Znate li moda kako dugo Evelvn

VVinthrop posjeduje onu malu srebrnu kutiju to je dri na

pisaem stolu, kraj telefona?"
Gravson se oprezno okrenuo i pogledao djevojku koja je nehajno
listala nekakvu knjigu.
"Znam" odgovorio je. "Ima je sedam mjeseci. Darovao sam joj je za
Novu godinu!'
"A tako!" obradovao se znanstvenik. "To uvelike pojednostavnjuje
stvar. Gdje ste je kupili?"
Gravson je spomenuo ime glasovitog draguljara.
Mnogo poslije toga u toku dana "Stroj" je opet telefonirao
Gravsonu.
"Kakvim se pisaim strojem slui Evelvn?" zauo se dosadan glas
s drugog kraja ice.
Gravson je odgovorio.
Dok je poslije toga kratkog razgovora zurio preda se, siuni je
znanstvenik ve bio u posjetu Hutchinsonu Hatchu u njegovu
urednitvu.
"Imate li pisai stroj?" odmah je upitao uenjak.
"Razumije se da ga imam"
"Koje marke?"
'Ah, imamo ih etiri ili pet vrsta"
Prolazili su kroz urednitvo, u to doba dana praktiki prazno.
Napokon se pogled vodnjikastih, modrih oiju zaustavio na
oznaci tvrtke na jednomu pisaem stroju.
"To je taj!" uskliknuo je znanstvenik, a onda zamolio Hatcha da na
tom stroju otipka nekoliko redaka.
Hatch je privukao stolac i poeo pisati. Bio je to rutinski novinski
sadraj: "Krajnje je vrijeme da svi ljudi dobrih namjera..!'
"Stroj koji misli" sjedio je pokraj novinara, tumarajui pogledom
po prostoriji i pomno oslukujui. Glavu je bio okrenuo tako da
mu je uho bilo tek nekoliko centimetara udaljeno od pisaeg
stroja. Pola je minute tako sluao, a onda je odmahnuo glavom.
"Otkucavajte samo samoglasnike" naredio je, "najprije polako, a
onda sve bre."
Hatch je opet posluao, a uenjak oslukivao. I opet odmahnuo
glavom. Nakon toga na takav je nain provjerio sve vrste strojeva

kakvih je bilo u urednitvu. Napokon se "Stroj koji misli" digao i

otiao bez pozdrava. Ispratilo gaje zapanjeno Hatcho-vo lice.
107Te je veeri i noi "Stroj koji misli" napola leei u divovskom
naslonjau u svomu laboratoriju, netremice zurio u strop, uz izraaj posvemanje koncentracije na licu. Kako su minute prolazile, nije mijenjao ni poloaj tijela ni grimasu lica; samo mu je elo
sad bilo duboko naborano, a usne su mu se stanjile poput napeta
konopa. Mali sat u sobi za primanje otkucao je deset, pa
jedanaest, dvanaest i naposljetku jedan sat. Tek pola sata nakon
toga "Stroj koji misli" naglo je ustao.
"Oito je da postajem blesav!" rekao je napola glasno.
"Oito! Oito! Kako nisam na to pomislio ve otprve?"
Tako se dogodilo da sutradan Gravson nije doao u ured u uobiajeno vrijeme. Umjesto toga vodio je otar telefonski razgovor
sa "Strojem koji misli"; zvonjava telefona bila ga je zadrala kod
kue upravo kad je bio krenuo u ured.
"Jo nita" odgovorio je "Stroj" kad ga je Gravson upitao zove li ga
zato to je otkrio neto novo. "No trebalo bi da neto uinite
danas. U trinaest sati!' Znanstvenik je nastavio: "Morat ete izdavati uobiajene naredbe i upute i jednakim tonom kao to ste to
inili prolih dana i mjeseci; ne smije se osjetiti nikakva promjena.
Morate i diktirati pisma Winthropovoj, ali ih ne smijete sla-tR
Kad vam ih djevojka preda, zadrite ih dok ja ne doem.
"Drugim rijeima, ta bi pisma morala biti izmiljena, je li?" bankar
je poeo shvaati.
"Tako je" potvrdio je znanstvenik. "No rekao sam: nastojite da to
bude neprimjetno, da sve pojedinosti u pismima djeluju logino i
uvjerljivo!'
Gravson je postavio jo desetak pitanja i na njih dobio redom
nijene odgovore, neugodno kratke. Nakon toga vratio se u ured,
a "Stroj" je opet telefonirao Hatchu.
"Sve znam" kratko je rekao. "Potreban mi je smjesta najbolji
telegrafist kojega poznajete. Dovedite ga k meni; ekat u vas na
najviem katu, u sobi s telefonom, danas tono u dvanaest sati i
etrdeset pet minuta!'
"Rekli ste: telegrafist?" provjerio je Hatch.

"Rekao sam upravo: telegrafist!" ljutito je odgovorio mali

znanstvenik. "Zbogom!"
S druge strane ice Hatch je spustio slualicu i glasno se nasmijao.
Smijao se neoekivanim postupcima toga udaka, jedinstvenog
ovjeka koji je nepogreivo rasvjetljavao svaki problem na koji bi
se usredotoio. Nakon toga je otiao u sobu za vezu i pozvao
glavnog telegrafista. Tono u dogovoreno vrijeme njih dvojica
bila su u sobi s telefonom.
Telegrafist se iznenaeno osvrtao oko sebe, kao da je pogledom
traio bilo kakvo pokustvo osim onoga telefonskog aparata na
zidu.
108
"Radi ega sam ovdje?" upitao je znanstvenika.
"To u vam rei kad nastupi trenutak da ponete djelovati"
odgovorio je "Stroj" pogledavi na sat.
Tri minute poslije trinaest sati znanstvenik je napokon dao
telegrafistu komad prazna papira i uputio ga to treba da ini.
Telegrafistovo je lice bilo tako zbunjena izraaja da se doimalo
gotovo smijenim. Ipak, on je posluao sve uenjakove naredbe,
cerei se ljubazno Hatchu dok je ovaj tjerao cigarom dim to mu je
ulazio u oi. "Stroj koji misli" nestrpljivo je pogledavao na sat.
Hatch nije imao pojma to se ovdje zbiva, no sve mu se inilo
izuzetno zanimljivim.
Odjednom se telegrafist uzvrpoljio: naposljetku je neto zauo. Jo
je trenutak oslukivao, a onda je smijekom dao znak kako je sve
shvatio.
Nije prolo ni deset minuta otkako je Evelvn VVinthrop dodala
svomu efu pisma to ih je netom bila otipkala; Gravson je pisma
jo premetao po rukama kad su se otvorila vrata i uao "Stroj koji
misli!' Dobacio je Gravsonu na stol svenji papira, a onda
produio do Evelvn VVinthrop.
"Znai, poznajete Ralpha Matthewsa?" upitao ju je.
Djevojka je naglo ustala; stojei iza stola nije mogla prikriti to joj
je se odraavalo na licu.
"to namjeravate time rei, gospodine?" upitala je.

"Moete mirno spremiti tu srebrnu kutijicu" nemilice je nastavio

"Stroj" "Nema vie potrebe da odravate vezu!'
Evelvn VVinthrop spustila je pogled prema polici za telefon na
njezinu stolu i posegla rukom prema aparatu. Srebrna je kutijica
bila na polici, ispod slualice, koja je izravno leala na njoj
umjesto u svomu leitu na telefonskom aparatu. Tako je bilo
osloboeno ono dugme kojim se prekida veza sputanjem
slualice; drugim rijeima, linija je bila otvorena svaki put kad bi
kutijica bila ispod slualice.
Djevojka je odmakla kutijicu i slualica je uz tropot pala na svoje
mjesto. "Stroj koji misli" okrenuo se prema Gravsonu, dajui
kratak znak u smjeru VVinthropove.
"Bila je ona" rekao je turo.
"Evelvn VVinthrop?" uskliknuo je Gravson. "Ne mogu vjerovati u
to!"
"Proitajte to pie na papiru koji sam vam maloas dao" hladno
je naredio "Stroj" moda e vam je to bolje osvijetliti."
Bankar je rastvorio papir to ga je jo drao u ruci i brzo pogledao
na nj. Tad je poeo itati, sporo i glasno: "Peabodv... prodati deset
tisua akcija L&VV-u na 97.. McCracken Co... prodati deset tisua
akcija L&VV-u na 97" to je dalje itao, sve gaje vie
109obuzimao bijes. A onda, kad je shvatio znaenje onoga to ita,
usne su mu se stanjile u gru.
"Shvaam, gospoice VVinthrop" naposljetku je rekao.
"To je bit poruka to sam vam ih bio diktirao, a vi ste ih na neki
nain saopili osobama kojima one nisu bile namijenjene. Dakako,
ne mogu pogoditi kako ste to uinili, shvaam tek to da to jeste
uinili..:' Otiao je do vrata i otvorio ih dvorjanskom gestom. "A
sad izvolite otii!'
Evelvn VVinthrop nije se protivila. Lagano se naklonila i izila.
Gravson je nekoliko trenutaka gledao za njom, a onda se obratio
"Stroju koji misli" ponudivi mu kretnjom glave da sjedne u
stolac.
"to se dogodilo?" ustro je upitao.
"Evelvn VVinthrop oito je izuzetno bistra ena" odgovorio je
"Stroj koji misli" "Oito vam je, meutim, propustila rei kako je,

osim toga to je izvrsna stenodaktilograf kinja, vrsna telegrafistkinja. Pravi je strunjak, da se izrazim njenim rjenikom: jednim
udarcem otkucava dva znaka. Drugim rijeima, zna otkucajima
pisaeg stroja otkucati i znakove Morseove abecede! Tako drugi
telegrafist moe, sluajui na drugoj strani telefonske ice, odgonetnuti njene otkucaje i prevesti ih na svakidanji jezik!"
Gravson je zurio u njega pun beskrajne nevjerice.
"Jo ne shvaam, ba nita" priznao je napokon.
"Stroj koji misli" otiao je do pisaeg stola Evelvn VVinthrop.
"Na viljuki telefonskog aparata postoji nekakav dodatni ureaj"
poeo je objanjavati. "Pukim sluajem, srebrna kutijica to ste je
darovali gospoici VVinthrop tono odgovara visini koja je
potrebna da telefonska slualica ne prekine vezu. Dok ste sjedili
za svojim pisaim stolom i diktirali pisma, niste mogli vidjeti
njezin telefonski aparat, jer je polica na kojemu on stoji nia od
njezina stola; tako niste mogli zapaziti ni to kako je, postavljajui
srebrnu kutijicu ispod slualice, ostavljala liniju otvorenom. To
sam provjerio: va se glas, dok ste diktirali pisma, nije mogao uti
kroz tu otvorenu liniju, ali se moglo uti njezino kucanje na
pisaem stroju. A ona je kucala tako vjeto da je istodobno na
drugom kraju ice iskusan telegrafist mogao hvatati njezine
ifrirane poruke. Naime, tipkajui pisma to ste joj ih vi diktirali,
ona je tipkala u odreenom ritmu, inei smiljene stanke izmeu
pojedinih udaraca po stroju, to je sve zajedno bila odreena
telegrafska ifra koju je dobar telegrafist na drugom kraju
telefonske ice mogao itati istodobno kad ju je odailjala Evelvn
VVinthrop. To je sve. Razumije se, gospoica VVinthrop dokazala
je pritom da ima izvanredan osjeaj za ritam Morseovih znakova!'
"Oh, sad sam tek shvatio!" rekao je Gravson.
"im sam utvrdio kako iz vaega ureda obavijesti ne cure na
uobiajeni nain" nastavio je "Stroj koji misli" "nisam ni traio
uobiajene naine otkucavanjapodataka. I naposljetku sam ustanovio kako sve to nije zapravo nita nesvakidanje, ali je izuzetno
domiljato."

"Domiljato!" ponovio je bankar, a donja mu se vilica ovjesi-la

pritom. "Jo mnogo vie od toga! To je nedvosmisleno zloin!
Trebalo bi je prijaviti!"
"Ne bih vam to preporuio, Gravsone!" hladno je odvratio mali
znanstvenik. 'Ako je sve ono to ste diktirali toj .djevojci bilo
poteno, tada ni njezin postupak nije previe nepoten. Osim
toga, sjetite se i toga daje Evelvn VVinthrop otkucavala ljudima
od kojih upravo vi zaraujete milijune i ja ne bih tu djevojku, da
sam na vaemu mjestu, previe okrivljavao... Da budem iskren"
rekao je i poao prema vratima, "preporuujem vam da pokrenete
postupak protiv onoga tko je rukovodio razvodnom ploom vae
telefonske centrale, Gravsone"
"Zar nije i ona bila u toj prljavoj igri?" pitao je Gravson. Pohitao je
iz svoga privatnog ureda u glavnu prostoriju uprave. Na vratima
je susreo slubenika koji je upravo ulazio u njegov ured.
"Gdje je gospoica Mitchell?" uzrujano je upitao bankar.
"Upravo hitam da vam kaem kako je izila zajedno s gospoicom VVinthrop, a ni jedna ni druga nisu opravdale izlazak"
odgovorio je inovnik.
"Do vienja, Gravsone" rekao je "Stroj koji misli"
Bankaru nije preostalo drugo nego da mu kimne i da se potom
vrati u svoj ured.
Nedugo nakon toga dogaaja "Stroj" je primio ek na deset tisua
dolara, potpisan sa "J. Morgan Gravsorf! Mali je znanstvenik
nekoliko trenutaka promatrao vrijednosni papir, a onda ga ubacio
u pretinac s natpisom "Dobrovoljni prilozi za tjelesno unakaenu
djecu" to se, izmeu ostalih slinih, nalazio ispred naslonjaa u
kutku za odmor njegove kucdomaice Marthe.
Znao je da e ek jo toga dana biti otpremljen na odredite.

MAGNUM
Amos VVeatherlee drao je u jednoj ruci eki, a u drugoj magnum - dvolitarsku staklenku - ampanjca.
Za trenutak je zastao na irokim vratima hotelskog bara.

U to doba poslijepodneva bar je bio gotovo prazan; samo su u

jednom odjeljku bile tri ene s bocom vina, te jo u jednom neki
mukarac srednjih godina.
VVeatherlee mu je priao i pruio mu eki.
"Oprostite" obratio mu se, "no uinili biste mi neprocjenjivu
uslugu ako razbijete ovaj magnum!'
Harry Sloan ga je pomno motrio.
"Ne mislite li da bismo time nainili prilian svinjac ovdje?"
VVeatherleejeva je kosa bila raskutrana, a dok je govorio jezik
mu se nemilice pleo.
"Vidite, na to nisam ni pomislio... Ne mislite li da pipniar ima
nekakvo vjedro ili slinu posudu koju bismo mogli upotrijebiti?"
Sloan je gucnuo viski sa sodom.
'Ako vam je doista stalo do toga da se taj magnum razbije, zato
ga ne dokrajite sami?"
VVeatherlee je uzdahnuo.
"Pokuao sam to. Zaista sam pokuao. Pokuao je i kapetan
O'Reillv. I Carruthers. I Larson. I Cooper i ne znam tko jo nije
pokuao. Bila je to posve luda no."
"to je bilo?..:'
"Sastanak naega kluba, prije godinu dana"
Sloanova se pozornost usredotoila na povorku od desetak
starijih mukaraca koji su jedan za drugim uli kroz ulazna vrata
hotela. Barem polovina njih hodali su pomaui se tapovima.
Polako su prolazili kroz predvorje, prema dvorani za posebne
objede.
Sloan nije mogao prikriti radoznalost.
"Tko su, do vraga, ovi?"
"To je na klub" rekao je VVeatherlee. "Godinji sastanak naega
kluba. lanovi su upravo zavrili razgledavanje grada autobusom
i doli ovamo na objed!' Promatrao je skupinu kako ulazi
u blagovaonicu. "Svi smo mi lanovi Nacionalne garde. Klub smo
osnovali odmah poslije rata!'
"Prvoga svjetskoga rata?"
"Ne" odgovorio je VVeatherlee. "Poslije panjolsko-amerikog
rata!'

Sloan gaje pogledao prilino sumnjiavo.

"Ono je kapetan O'Reilly" rekao je VVeatherlee. "Onaj sa eirom
iroka oboda!' Sjeo je. "to biste rekli, koliko mi je godina?"
"Ni na koji nain ne bih mogao to pogoditi!'
"Devedeset" ponosno je rekao VVeatherlee. "U klub sam se upisao
kad mi je bilo osamnaest!'
"Svakako" rekao je Sloan. "Pretpostavljam da ste jedan od Divljih
konjanika predsjednika Teddvja Roosevelta i da ste osvajali
breuljak San Juan"
"Nisam. Zapravo, naa je eta dospjela samo do Tampe i tad je rat
zavrio. Imali smo rtava, ali samo od ute groznice!'
"Prilino ste ivahni za devedesetogodinjaka"
"I jesam" potvrdio je VVeatherlee. "Svaki dan hodam pola sata
otrim korakom i u svakom sam smislu jo u punoj snazi. U punoj
snazi"
"Svakako" rekao je Sloan. "Svakako!"
"Razumije se, nismo bili svi jednake dobi kad smo osnovali klub.
Kapetan O'Reillv, na primjer, na najstariji lan, bio je tada
dvostruko stariji od mene, bilo mu je trideset est. On nam se
pridruio vie zbog prijateljstva nego radi toga to bi oekivao da
e doista popiti ampanjac!'
Sloan je pogledao magnum s pjenucem.
'A... kakve je vrsti taj va klub?" upitao je.
"To je Klub posljednjeg ovjeka. Moda ste ve uli za nas.
Osnovali smo se 1898. Odmah im je rat zavrio, dok smo ekali
brod koji e nas vratiti kuama. Htjeli smo da nas bude ravno
stotinu, no prikupili smo samo devedeset osam lanova!'
'A ovi ovdje su preivjeli? Svi?"
"Oh, ne! Ono su samo lanovi koji su mogli doi na sastanak.
Ostali su u bolnicama, starakim domovima i slino."
Sloan je u sebi ivahno raunao.
"Rekli ste daje kapetanu O'Reilh/ju bilo trideset est godina kad
je 1898. klub osnovan?"
"Tako je!'
"Neete valjda tvrditi da je kapetanu sad sto osam godina?"
"Upravo toliko. Na najstariji lan!'

'A vi ste, sa devedeset, valjda najmlai?"

"Jesam" rekao je VVeatherlee. "I uvar magnuma. Prema naim
pravilima, najmlai preivjeli uva bocu. uvar magnuma, takav
mi je slubeni naslov!'
Sloan je iskapio pie.
"I koliko je lanova kluba jo ivih?"
"Devedeset pet!'
Sloan je nekoliko trenutaka buljio u VVeatherleeja.
"Znai li to da su samo tri vaa... momka umrla od 1898. do
danas?"
VVeatherlee je kimnuo.
"Meyer. On je poginuo u eljeznikoj nesrei jo 1909. godine. Ilije
to bilo 1910.? Pa McMurtv. On je ostao u gardi, dogurao do
pukovnika i 1918. poginuo na Argonneu, u Francuskoj. I Iverson.
Umro je od akutne upale slijepog crijeva. 1921."
Sloan je provjerio je li mu aa doista prazna, a onda uzdahnuo.
"Jeste li za kakvo pie?"
VVeatherlee se prijazno nasmijeio.
"Uvjeren sam da jedna aa vie nee nanijeti nikakvu tetu.
Naruite mi isto to ete i sebi."
Sloan je uhvatio pipniarov pogled i podigao dva prsta.
VVeatherlee se nagnuo prema njemu i povjerljivo mu priap-nuo:
"Ovo zapravo i nije originalna ampanjska boca. Nju sam razbio
1924. godine!'
Sloan je jo jednom paljivo promotrio magnum.
"To se dogodilo na naem sastanku te godine" nastavio je
VVeatherlee. "Penjao sam se dizalom. U ono doba dizala nisu
klizila kao ova dananja. Momak ga je odve naglo zaustavio na
mome katu i od naglog trzaja otvorila mi se aktovka. Iz nje je boca
ispala na pod. Nije pala ni s pola metra visine, no ipak se razbila!'
VVeatherlee je odmahnuo glavom sjetivi se toga. "Obuzela me
panika. Sjetio sam se da sam uvar magnuma i goleme odgovornosti koja je povezana s tom dunou. A staklenka je leala
pretvorena u krhotine na podu dizala. Na sreu, bio sam jedini
putnik u dizalu. Samo ja i liftboj znali smo to se dogodilo."
"I tako ste se opet spustili, izili i kupili novu bocu?"

"Nisam. Jednostavno nisam znao kako da popravim tetu. Naime,

magnum je bio osobit, kupljen u Tampi prije dvadeset est
godina!'
Slaon je upro prstom u bocu.
'A to je onda ovo?"
"Spasio me momak iz dizala. Otiao je nekamo i donio mi bocu
posve jednaku onoj to se razbila. Zamislite to!"
115"Kako mu je polo za rukom da je nae?"
"To mi nikad nee biti jasno. Sjeam se da se vladao nekako
povueno, a ja sam se toliko bio obradovao novoj boci da nisam
ni navaljivao s pitanjima. Zapravo, smatrao je sve to svojom
pogrekom i neprestano mi se ispriavao. To se zove paljivost!
Poistiti svinjac u dizalu i ve nakon etvrt sata pojaviti se u mojoj
sobi s novom bocom. Nije mi dopustio ak ni da mu je platim.
Neprestano je ponavljao kako je za sve to kriv samo on i da zato
nee primiti ni cent"
Sloan je napokon odvojio pogled od magnuma.
"Pripovijedali ste mi neto o tomu kako je kapetan O'Reillv
pokuavao razbiti magnum!'
"Jesam. Prole godine, na naem sastanku... Jo ni danas ne znam
zbog ega je to pokuavao uiniti. No sjeam se daje cijelu veer
zurio u magnum. Te sam godine ja bio i blagajnik kluba i upravo
sam proitao svoj izvjetaj. Imali smo etiri tisue i devetsto
dolara u blagajni. lanarine i trokovi bili su nam uvijek
podjednaki, no u toku vremena skupila se od kamata i vika prihoda lijepa svotica;'
Pipniar je donio pia. Sloan mu je platio i odmah otpio dobar
gutljaj viskija sa sodom.
"I to je bilo s O'Reillvjem?"
VVeatherlee je priekao dok se pipniar udalji.
'Ah, da... Pa, upravo kad sam dovrio itanje izvjetaja, on je
naglo ustao i poeo tapom udarati po magnumu viui: Prokleta
boca! Prokleta boca! Na to kao da su svi poludjeli. Poeli su urlati
i udarati po boci, ak i stolcima. Doista ne znam kako bi sve to
zavrilo da nisu dotrali konobari i ostalo hotelsko osoblje i
smirili ih!'

'A bocu nisu razbili?"

"Nisu. To i jest ono najneobinije. A doista su estoko udarali po
njoj. Cijelu godinu razmiljam o tome. Cijelu, dugu godinu.."
VVeatherlee je duboko uzdahnuo. "Doao sam ovamo rano jutros.
Nisam ljubitelj alkohola, a ipak sam gotovo ne razmiljajui kupio
pola litre viskija i ponio ga gore u sobu. I od jutros sjedim u sobi i
zurim u taj magnum, pijuckajui viski. Posve sam bio zaboravio i
na autobus. A onda, ne znam to mi je bilo, onda sam dohvatio
pepeljaru, znate, onu od masivnog stakla i gotovo neunitivu, i
poeo njome udarati po boci. Dugo sam lupao, sve jae, dok se
napokon nije razbila... pepeljara!' VVeatherlee je izvadio rupi iz
prsnog depa. "Bio sam posve pomahnitao. Istrao sam iz sobe s
bocom u rukama; u hotelskom sam hodniku naiao na otvorena
vrata prostorije u kojoj osoblje dri pribor za odravanje i ienje.
Utrao sam u sobicu i ondje, na polici,
116
naao ovaj eki. Njime sam u toj sobici lupao po magnumu do
besvijesti."
'A magnum se nije razbio?"
VVeatherlee je rupiem potapao elo.
"Najgore od svega bilo je to to sam cijelo vrijeme dok sam
udarao po magnumu osjeao da me netko potajno promatra i ismijava me!' Zurio je u magnum. 'A onda sam se odjednom uvjerio
u to da ni ja ni bilo tko u klubu ne moe razbiti magnum. Da,
odjednom sam bio siguran u to. A ako netko to moe uiniti, tada
to mora biti netko izvan kluba!'
Sloan je zamiljeno gledao u au.
'A zbog ega, zapravo, uope elite razbiti taj magnum?"
"To ne znam" uzdahnuo je VVeatherlee. "Znam samo da to elim!'
Obojica su utjela gotovo cijelu minutu, a onda je prvi progovorio
Sloan:
"Kako je izgledao onaj momak u dizalu?"
"Liftboj? Prilino uoljiva osoba. Sjeam se kako sam ponekad
razmiljao o njemu: da ga ovjek sretne na ulici, nikad mu ne bi
pogodio zanimanje. Visok. Tamnokos. Crnook"

Iz blagovaonice s druge strane hotelskog predvorja iziao je

konobar i uputio se u bar.
"Gospodine VVeatherlee, upravo poinjemo posluivati objed"
rekao je starcu s bocom i ekiem.
VVeatherlee je kimnuo.
"Hvala" rekao je. "Doi u za trenutak!'
Sloan je priekao dok se konobar udalji, a onda je upitao:
"Koje ste godine razbili originalnu bocu?"
"Bilo je to 1924!' 1 "I otad nije umro nijedan lan kluba?"
"Posljednji je umro 1921. Bio je to Iverson... od akutne upale
slijepog crijeva..!'
"To ste mi rekli" prekinuo ga je Sloan, a onda se utke zapiljio u
magnum. Naposljetku je proaptao: "Volio bih se ulaniti u va
klub!'
VVeatherlee je blenuo.
'Ali... ali to je nemogue!"
"Zbog ega bi bilo nemogue?"
"Pa... prvo, niste bili u Nacionalnoj gardi... u naoj eti"
"Zar pravila vaega kluba propisuju u kojoj eti su morali sluiti
lanovi? I jesu li uope morali sluiti?"
"Psss... ne propisuju... no, to je pretpostavka za lanstvo u
klubu..!'
"Niste li rekli kako nikad nije bio popunjen maksimalan broj
117lanova kluba? Kako se upisalo samo devedeset osam
lanova? Zar to ne ostavlja mogunost da se upiu jo dvojica?"
"To je istina, no vi ste mnogo mlai od sviju nas. Ne bismo se
mogli ravnopravno natjecati s vama... Sve to ne bi bilo fer!"
"Sluajte" rekao je Sloan "nisam bogat ovjek, no spreman sam da
vam na svaki dolar to ga imate u blagajni uplatim jo po jedan"
"To je vrlo ljubazno od vas" rekao je Weatherlee pomalo kruto,
"no ako nas nadivite, a posve je sigurno da e se to dogoditi,
ionako ete sve dobiti natrag!'
Sloan se strpljivo nasmijeio.
"Potpisat u vam izjavu da se odriem svakog prava na novac iz
klupske blagajne" rekao je.
Weatherlee je trljao vrat.

"Ne znam... Nisam ovlaten da kaem bilo to mjerodavno u vezi

s tim. Ove godine nisam ni u odboru, samo sam uvar
magnuma... Zaista vam ne znam rei kakav je postupak u takvu
sluaju. Pretpostavljam da emo morati glasati o vaoj ponudi"
Ustao je i stavio magnum pod miku. "Osobno smatram da ne bi
bilo nikakvo zlo za klub ako se ulanite, no moram biti iskren i
rei vam kako sam uvjeren da ostali ne misle tako i da e vas
odbiti!'
Sloan je stavio ruku na eki.
..;
"Bit e bolje ako to ostavite kod mene!'
Sutradan ujutro u devet sati i trideset minuta Sloan je doao u
VVeatherleejevu hotelsku sobu.
Izvadio je iz depa omotnicu i pruio je starcu.
Kimnuvi, VVeatherlee ju je prihvatio.
"Da budem posve poten, vrlo sam se iznenadio kad je klub
odluio da vas primi u lanstvo. Razumije se, odluka nije bila
jednoglasna. Kapetan O'Reillv bio je protiv."
Sloan je priao polici i uzeo magnum sa ampanjcem. VVeatherlee
je skoio.
"to to inite?" upitao je.
"Uzimam bocu daje ponesem. Rekli ste mi daje, prema pravilima
kluba, najmlai lan uvar magnumal'
"Tako je, ali.."
Sloan je otvorio vrata i iziao na hodnik. Veselo se smijao:
"Ne elimo da ubudue hodate naokolo i da molite nepoznate
ljude da vam razbiju magnum... Razumijemo li se?"
Kad je Sloan otiao, VVeatherlee je zakljuao vrata.
Otiao je u kupaonicu i poeo skidati masku s lica. Kad je zavrio,
bio je pola stoljea mlai. Moda je mogao dii Sloanu i
118
vie od pet tisua, no ovjek nikad ne zna. Pretjerana gramzivost
ponekad moe uroditi i gubitkom cijelog plijena. Nasmijao se.
':' Najtei je dio posla nai naivinu.
A kad to jednom ovjek obavi, i kad procijeni kojoj se svoti moe
nadati bez veih potresa i muke, tad preostaje samo jo

organizirati predstavu. A to znai otii u najblii staraki dom i

pozvati dvanaest najstarijih na objed u hotel.
Stari se momci uvijek tako vesele kad mogu poslijepodne provesti
negdje vani!
119T
Harold Q. Masur TIHIBUTLER
Dr. Rollo Butler nije bio ljepotan: niska stasa, kratkovidan, krupna
i arena nosa, malih usta i ukoenih usana, uvuene brade.
Godine su mu donijele trbuinu i odnijele kosu. Sav je bio nekako
zbunjen, neosmiljen, neodreen.
Sve te odbojne osobine nisu mu, meutim, prijeile da stekne i
dobre strane. Bio je ugledan specijalist za unutranje bolesti, s
privatnom praksom i lijepim poloajem u vodeoj bolnici. Ostao
je neenja, uvijek srameljiv; unato tomu imao je dobro oko za
ljepotu enskih oblika - medicinska sestra koja me doekala bila je
pravi ukras.
"Dobar dan, gospodine Jordane" rekla mi je. "Nadam se doktoru
svaki trenutak. Hoete li ga priekati?"
"Razumije se" odgovorio sam sjedajui, kako bih imao bolji vidik.
Zaukale su stranice ilustriranog magazina, dajui novom
prizoru zvunu kulisu: udobno se smjestivi u naslonja, sestra je
prekrienih nogu listala primjerak Voguea.
Bile su to izvanredne noge, duge i barunaste, oblih glenjeva,
lijepo oblikovanih listova, jedva naznaenih jamica na koljenima.
Pogled mi je polako klizio uz visoko, podatno, izazovno izvi-jeno
tijelo, i napokon se zaustavio na licu. To je na mene djelovalo
poput laganog udara. Sestra nije bila mlada. Ni starica dodue.
Ipak, oito je mnogo truda i novca uloila i u lice i u tijelo. Ocijenio sam da bi joj moglo biti oko etrdeset, uz znalaki primijenjenu minku na punim usnama i hladnim, nezainteresiranim
oima.
Ustao sam i proetao do prozora okrenutog prema Aveniji East
End. Tono u etiri sata ugledao sam doktora kako dolazi taksijem. Vozilo se zaustavilo na suprotnoj strani ulice; razrovani kolnik bio je sprijeio vozaa da okrene polukruno.

Doktor se zaputio koso preko ulice prema ulazu u zgradu. Bio je

na pola puta kad se pojavio automobil. Sipila je kiica i lijenik je
upravo podizao ovratnik. Gledao sam, nemoan da sprijeim ono
to e se zbiti. Automobil se pribliavao vratolomno brzo. Cio
sam taj neizbjean dogaaj vidio u trenu, posve iznenada.
121asak prije nesree vidio sam i lice doktora Butlera, njegov zapanjen izraaj, oputenu donju vilicu. Nisam uo doktorov krik,
nisam uo nikakav zvuni znak automobila.
Samo sam gledao, uasnut.
Vidio sam strahovit sraz, vidio sam kako je lijenik poletio uvis
poput mlitave krpene lutke, vidio sam ga kako se rui na plonik,
do rubnog kamena. Automobil je najprije malo prikoio, a onda
divlje pojurio naprijed, opasno se nagnuvi dok je skretao za ugao
gdje mi je nestao s vidika.
Trenutak sam stajao ukoen kako kip, a onda sunuo prema
vratima. Sestra je skoila iz naslonjaa, smeokosa je pacijentica
napola ustala, daui kao da se gui.
Siavi na ulicu utvrdio sam da nema pomoi. Taj uman mozak,
krcat znanjem, nije vie djelovao.
Dva detektiva iz Odjela za istrage zadrali su me u doktorovoj
ordinaciji radi sasluavanja. Oito, bio sam jedini oevidac. Ni
sestra ni pacijentica nisu nita vidjele, a kia je bila ispraznila
ulicu, pa su se momci usredotoili na mene.
De Castro je bio visok, vitak policajac etvrtasta lica i prodrljivih
oiju. Hahn je bio debeljko gegava hoda i razoruavajui
dobrohotne vanjtine koji je, dok je govorio, neprestano opipavao
vlastitu lijevu usnu resicu. De Castra nisam nikad dotad bio vidio; Hahn me prepoznao. Pogledao je svoga kolegu znaajno se
nasmijeivi.
"Nae li se ikad u nevolji, potrai ovoga momka. Brz je na
okidau, mudar, poznaje zakone, poznaje nekoliko razbojnikih
jazbina, a i nekoliko glavonja u naoj ustanovi!' Tad se obratio
meni. "Ovaj je grad zahvatila poast, odvjetnice. Te vozae ubojice
koji iezavaju s mjesta zloina moramo pohvatati. Recite nam sve
to znate o automobilu."

"Buick" rekao sam, "tip otprije tri godine, etvora vrata, svjetloplav, prednje gume bijelih stranica, a stranje posve crne. To je
sve to sam vidio dakako s lijeve strane vozila... a osim toga, s iste
strane, malu ulubinu na blatobranu"
"Nije loe", mrmljao je De Castro.
"Jesam li ti rekao?" likovao je Hahn. "Ima oko i za pojedinosti.
Golema pomo u istrazi. Pustimo sad loptu neka se kotrlja!' Pogledao me pun nade i posegao za telefonom.
"Recite, odvjetnice, niste li zapamtili barem dio registarskog
broja?"
Odmahnuo sam glavom, a Hahn je o svemu ukratko izvijestio
Odjel za veze i zatraio da se smjesta izda potjernica za buickom.
Nakon toga zavalio se u stolac i stao me pronicavo promatrati.
"Kad ste se upoznali s poginulim?"
122
"Prije pet godina, otprilike" odvratio sam. :: "Jeste li ga danas
posjetili slubeno?" ; "Nisam bolestan... ako ste na to mislili!'
"Onda radi ega?"
"Radi uputa. Idui tjedan imam raspravu, nekakav sluaj nemara.
Moja je klijentica bila ozlijeena i potrebna su mi odreena
razjanjenja. Obrana je angairala dvojicu vjetaka koje u morati
unakrsno ispitivati, pa je trebalo da me doktor Butler upui i u
medicinsku stranu sluaja. I to je dio odvjetnikog posla. U sudnici se esto moram ravnopravno nositi sa strunjacima!' "Je li bilo
predvieno da svjedoi i dr. Butler?" "Nije. U ovom sluaju
njegovo miljenje vjerojatno ne bi imalo potrebnu teinu."
"Kako to?" umijeao se De Castro namrtivi se. "Zbog toga to bi
obrana zatraila doktorovo izuzee. On je tuiteljiin ujak!'
"Kako se ona zove?" nastavio je Hahn. "Ellen Brvant. Zapravo,
mojoj se odvjetnikoj pisarnici obratio radi tog sluaja doktor
Butler, on je svoju neakinju poslao k meni."
"Vratimo se malo buicku. Kaete da voza nije nimalo koio, iako
je oito vidio ovjeka pred sobom"
"Tako je. Nije smanjivao brzinu prije nesree!' "Bio je prestraen"
rekao je Hahn. "Izgubio je glavu!' "Nastavimo" rekao je De Castro.
"Moete li makar povrno opisati vozaa automobila, Jordane?"

"Jedva sam ga nazreo. Dojurio je vrlo brzo, a i brisai su se

kretali..."
"Ulovit emo mi tu ptiicu" prekinuo me Hahn. "rtva je vrlo
ugledna, a to znai da e gazda odvojiti barem pedeset ljudi koji
e se pozabaviti tim sluajem."
"Upravo su javili da je doktor preminuo" izvijestio je De Castro.
Nita im vie nisam znao rei. Zahvalili su mi na pomoi. Kad su
otili, sjeo sam u doktorov naslonja. Osvrui se razgledavao
sam sva ta uda potrebna u njegovu zanimanju: stol za preglede,
rendgen, raskuiva, tlakomjer, te mnogo toga emu nisam
mogao pogoditi namjenu.
Otvorila su se vrata i pojavila se sestra. Nancy Cook. Ovalno lice
maslinaste puti, njenih nosnica i punih usana. Na njemu sad vie
nije bilo smijeka; doimala se zaplaeno i potreseno. Neprestano
sam odluivao da produbim poznanstvo sa sestrom, no svaki sam
put u posljednjem trenutku odustajao od toga. Pruila mi je
sveanj spisa.
123"Moda e vas ovo zanimati, gospodine Jordane!'
"to je to?"
"Doktorove zabiljeke. O njegovoj neakinji Ellen Brvant i njezinu
sluaju. Medicinske injenice za koje je smatrao da bi vam mogle
biti korisne. Sino mi ih je diktirao, a jutros sam ih otipkala na
stroju!'
Malo sam se razvedrio.
"Vrlo ste ljubazni!'
"Ne posve..!) zautjela je oklijevajui, a na licu joj se odraavala
zabrinutost. "Bojim se da biste mogli predloiti..!'
"to?"
"Pa... vi ste... doktorov odvjetnik. Ne znam to bih uinila da sam
na vaem mjestu sad kad je... kad je on..!'
"Nita se ne brinite" rekao sam. "Mirno nastavite svoj posao dok
ne uredimo sve oko njegova nasljedstva. Bit e to golem posao.
Sredite njegove biljeke i otkaite sastanke to ih je bio ugovorio.
Tko se brinuo o njegovim pacijentima dok bi provodio odmor?"
"Doktor Butler nikad nije bio na odmoru!'

"Barem u ovomu gradu ima dovoljno lijenika. Neka se pacijenti

sami pobrinu kamo e!'
Ozbiljno je kimnula.
"Imate pravo. Bit e to golem posao. Poet u jo veeras!'
Odano, pomislio sam, i savjesno, i ljupko... sve osobine na koje
vie gotovo da i ne nailazimo na tritu radne snage. To me navelo na naglu odluku.
"Ne moete raditi prazna eluca. Smijem li vas pozvati na
veeru?"
Nije hinila iznenaenje. Samo je pogledala dolje niz svoju
odoru.
"U ovomu?"
"Uniforma vam je vrlo elegantna!'
'Ali... zaista nisam gladna..!'
"Nisam ni ja. No oboma nam je potrebno pie. Moramo se
prisiliti. Koristit e nam. Odmah u vas dovesti natrag u ordinaciju!'
Kimnula je i povukla se da se naminka. Nali smo ugodnu oazu
u susjedstvu i u njoj mjesto na osami, posve u dnu male dvorane.
Alkohol uvijek pripomae uvrivanju prijateljstva, a po dva
viskija razvezala su nam jezike tako da smo mogli slobodno i
otvoreno razgovarati.
Nancy je bila srdana, suosjeajna i obrazovana sugovornica.
Skromno smo veerali i teka srca napustili lokal. Otpratio sam je
do ordinacije, a onda pourio kui.
124
Do deset sati prouavao sam biljeke to mi ih je Nancy bila
pripremila. Uio sam naizust latinska imena svih moguih kostiju, miia i tetiva.
Ellen Brvant bila se ozlijedila prilikom pada. Moglo se dokazati
tko je odgovoran za to i gotovo dvije godine cjenkao sam se s
osiguravajuim drutvom. Sudski su rokovi bili pretrpani i tek je
sad bilo zakazano roite. Iskreno sam se nadao da e obrana
ponuditi prihvatljivu nagodbu im budemo izabrali porotu, no
morao sam se pripremiti i za drugu mogunost.

Otkrio sam da se ne mogu koncentrirati. Misli su mi lutale

oivljujui prizor nesree, mlitavu spodobu koja leti u zrak i
stropotava se na plonik, ostajui nepomino leati u mlaki
prljave vode.
Zazvonilo je zvonce.
Ustao sam, polako proao kroz hodnik i otvorio ulazna vrata.
Ugledao sam Ellen Brvant, malenu i posve izgubljenu, pod
kapuljaom s koje se cijedila kinica. Ellen je bila sva napeta, s
vidljivim naporom zadravajui pla.
irom sam otvorio vrata i uvukao u stan to siuno bie kestenjaste kose i eznutljiva pogleda.
Nakratko se zadrala u dnevnoj sobi zurei u mene, dok joj je grlo
podrhtavalo.
"to je, Ellen?" upitao sam je. To ju je slomilo i oi su joj se napunile suzama. Obgrlio sam je oko ramena. "Poimo. Znam kako
vam je. On vam je bio blizak roak!'
Bezglasno je plakala. Ubrzo su je minuli grevi jecaja. Podigla je
glavu i pogledala me kroza suze. Dvaput je zaustila prije nego to
je uspjela progovoriti.
"Nije to zbog ujaka Rolloa" rekla je. "Potreslo me kad su mi javili,
no smirila sam se im sam shvatila da je ujak nestao zauvijek i da
mu vie nema pomoi. Zabrinuta sam zbog Marka. Moga mua."
"Zato zbog njega?" "Uhapsili su ga." "Tko? Zbog ega?"
"Dva policajca. Rekli su da je ujak Rollo udaren Markovim
automobilom. I da je to uinjeno namjerno." Proao ju je drhtaj.
"Odveli su ga prije dva sata!'
"Kakav automobil ima Mark?"
"Buick." "Svijetloplav?"
"Da!'
"Model star tri godine?"
"Da!'
"S bijelim gumama sprijeda i crnima otraga?"
"Da:'
Momak je bio u nevolji, u gadnoj nevolji.
"Dobro" rekao sam. "to se jo dogodilo?"

"Upitali su Marka poznaje li doktora Rolloa Butlera. Potvrdio je i

rekao da je doktor moj ujak. Nakon toga su ga upitali gdje je bio u
etiri sata. Odgovorio je da je bio u uredu i radio. Nisu mu
povjerovali. Onda su mene upitali znam li voziti. Rekla sam da ne
znam, da nisam nikad uila upravljati automobilom. Stavili su
Marku lisiine i odveli ga. Htjela sam poi s njim, no nisu mi to
dopustili. Bila sam veoma prestraena. Pokuala sam vam telefonirati, no nitko se nije odazivao. Nisam mogla izdrati vie u
stanu pa sam dola ovamo"
Donja joj je vilica na tren izmakla kontroli, no odmah je stisla usne
i pogledala me preklinjui.
"Molim vas, gospodine Jordane, ja.."
Zazvonio je telefon. Podigao sam slualicu.
"Odvjetnice?" zauo sam odnekle poznat glas.
"Da, ja sam."
"Detektiv Hahn. Potrebni ste nam radi prepoznavanja. Moete li
odmah doi k nama, nakratko?"
"Kamo?"
"Stanica u etrdeset devetoj ulici"
"Bit u ondje za dvadeset minuta" rekao sam i spustio slualicu.
Uhvatio sam Ellen ispod ruke. "Poite sa mnom. Moda bih
mogao urediti da se sastanete s Markom"
U taksiju je utjela zurei preda se, prstiju isprepletenih u gru.
Malo sam ublaio njezinu napetost nagovorivi je da mi
pripovijeda o Butleru. Kao djeak, lijenik je bio srameljivi plah.
Potraio je spas u knjigama. Ovdje je naao podruje na kojem se
mogao natjecati s drugima, na kojem se mogao isticati. Miice su
mu omlohavjele, no mozak mu je postao otporan. U koledu je
bio odlian uenik, a na medicinskom je fakultetu stekao sjajne
svjedodbe. No trauma to ju je vukao iz djetinjstva - zbog odbojnog odnosa okoline prema njemu - kao i kompleks runoe i
neprivlanosti za djevojke uinili su svoje: otupio mu je osjeaj za
drutvenost. Postao je usamljenik, izgubljen u svomu radu i
zanimanju.
"Jeste li ga esto viali?" upitao sam.
"Dolazio bi na veeru otprilike jednom na mjesec!'

"Kako se slagao s Markom?"

Oklijevala je, grizui usnu.
"Pa... nisu imali ba mnogo toga zajednikog!'
Znao sam da govori istinu. Lijenik je kod mene nainio oporuku
kojom je Ellen imenovao jedinom nasljednicom. Nisam
126
znao niti ak mogao slutiti koliki je lijenikov imetak, no bilo mi je
jasno da mora biti pozamaan. Ellen je, oito iznenada postala
bogataica.
Grevito me povukla za rukav.
"Mark nema nikakav razlog zbog kojega bi ubio ujaka. Kako su
samo mogli pomisliti..."
Bilo mi je teko da je razoaram, no imala je pravo na to da dozna
istinu. Ionako bi se sve vrlo brzo razjasnilo. Rekao sam joj sve o
oporuci, o nasljedstvu; zapanjila se i gurnula zglobove prstiju
meu zube. U nevjerici, lagano je odmahivala glavom.
S obje strane ulaza u policijsku stanicu u etrdeset devetoj ulici
gorjela su zelena svjetla. Okoli podjednako zaputen kao i oko
svih ustanova u istonom dijelu grada. Popeli smo se jednim
krakom stuba koji nas je doveo u predvorje u kojem je neki
ovjek, zastraujue krupan, sjedio na drvenoj klupi uza zid i promatrao policijskog stenografa kako marljivo kucka po pisaem
stroju. Ugledavi Ellen, div je brzo ustao i poao prema njoj, a lice
mu je poprimilo ozbiljan izraaj.
"Gospoo Brvant" obratio joj se "sve je to neugodna strana
zabuna. Uvjeren sam da e sve biti dobro." Oinski ju je potapao
po nadlaktici. "im sam uo za to telefonirao sam vam kui, no
bili ste izili. Pomislio sam da biste eljeli da pozovem svoga
odvjetnika!'
"Hvala vam, gospodine Korvine. Vrlo ste ljubazni, no mislim da
to nee biti potrebno. Ovo je Scott Jordan, na odvjetnik. Scotte,
da vas upoznam s Charlesom Korvinom, Markovim poslodavcem"
Korvinu je moglo biti oko etrdeset pet godina. Imao je grubo,
etvrtasto lice. Bio je miiav, djelovao je vrsto i samosvjesno.
Znao sam da je posrednik za trgovinu nekretninama u

predgraima i da ima poslovnicu u sreditu New Yorka, u kojoj je

radio Mark.
"uo sam o vama, Jordane. Drago mije to samo se upoznal i.
Uvjeren sam da je Mark u dobrim rukama, Ellen."
Zahvalio sam na pohvali, kimnuvi. No umirao sam od uenja i
radoznalosti kako se tako brzo stvorio u policiji.
"Je li ih Mark zamolio da vas pozovu, Korvine?"
Odmahnuo je glavom.
"Mark im je rekao da je bio u uredu cijelo poslijepodne, da je
otiao tek u est sati. Pozvali su me da to potvrdim"
Djelotvoran alibi, pomislio sam. Ako je dokaziv.
"I to ste im rekli?"
127f
Napadno je slegnuo ramenima.
"Nisam bio ondje. Otiao sam iz ureda u tri na arhitektonsku
izlobu, da pogledam neke nove graevinske materijale!'
Na vratima se pojavio Hahn.
"Stigli ste, odvjetnice! Uite ovamo. Ostali neka ostanu gdje jesu."
Mark Brvant sjedio je na rubu stolca. Rukama je vrsto obuhvatio
koljena, tako da su mu pobijeljeli zglobovi. Doimao se tupo i
umorno.
"Zdravo, Mark" pozdravio sam ga.
Pokuao se nasmijeiti, no samo je iskrivio usta. De Castro, pokraj
njega kao neboder, obratio se meni:
"Moete li ga identificirati, Jordane?"
"Razumije se" rekao sam. "To je Mark Brvant"
"Nisam to mislio. Prepoznajete li ga kao vozaa buicka koji je ubio
Butlera?"
"Ne prepoznajem, vjerujem da sam bio posve jasan i odreen.
Jedva sam mogao nazrijeti vozaevo lice u trenutku nesree!'
Mark je okrenuo brigom izmueno lice prema meni i patetino
odmahnuo glavom.
"Ne, Jordane, dajem vam asnu rije da ja to nisam uinio..!'
"Tiina!" prekinuo gaje De Castro.
"Jeste li uvjereni da je to bilo njegovo vozilo?" upitao sam
policajca.

"Posve siguran. Opis automobila odgovara do sitnica, a momci u

laboratoriju nali su u razbijenom reflektoru dlaicu to potjee s
tkanine od koje je Butlerov ogrta"
Mark je podigao glavu, a glas mu se stanjio, gotovo na granici
histerije.
"Kleveu me! Hou odvjetnika!"
"Imate ga" rekao sam. "Mene. Vaa me ena malo prije zamolila
da vas zastupam, Mark!'
"ekajte malo" umijeao se Hahn na svoj, blag nain. "Ne stavljate
li sebe u kripac, odvjetnice? Vi ste jedini oevidac i dravni
tuilac e vas zacijelo proglasiti krunskim svjedokom. Kako ete,
do vraga, nastupiti protiv okrivljenika i istodobno ga zastupati?"
Razumije se, detektiv je imao pravo. Bio sam u doista neobinu
poloaju. No svoje sam svjedoenje mogao ograniiti samo na
prepoznavanje vozila, a ne i vozaa. Tad mi je u glavi sijevnula
spasonosna zamisao. Ako je Markov automobil bio ukraden s
parkiralita, kradljivac ga ne bi mogao vratiti na isto mjesto. Nai
prazan prostor u New Yorku pravi je zgoditak i mjesto bi u
meuvremenu zacijelo zaposjeo netko drugi.
"Jeste li automobil nali na istomu mjestu na kojemu ste ga
parkirali?" upitao sam Marka.
"Jesam. Bio je na parkiralitu. uvar mi ga je dovezao kad sam
mu pokazao potvrdu!'
"Jeste li opazili da je svjetiljka razbijena?"
"Nisam. Momak je dovezao automobil natrake pa nisam vidio
prednji dio sve dok nisam doao kui, a i tad nisam znao to se
dogodilo"
"Nije li Korvinova tajnica bila s vama u uredu cijelo poslijepodne?"
Tuno je odmahnuo glavom.
"Ve dva dana ne dolazi na posao zbog gripe. Zbog toga sam i
morao amiti u uredu." .
"Dobro doe svaki cent, je li tako, Brvante?" umijeao se De
Castro. "Trebalo vam je novca, ha?"

"Nije o tomu rije. Imam unosno zaposlenje!' "Ipak, ne bi bilo

naodmet ako bi vaa ena naslijedila nekoliko svenjeva
novanica, ha?"
"Ja... ja nikad ne bih mogao ubiti ovjeka radi novca!' "Imamo
dokaze protiv vas, ovjee. Motiv, sredstvo, priliku. Zato sve ne
ispripovijedate? Tako biste druge spasili od mnogih
neugodnosti."
"Dobro je, Mark" rekao sam. "Ispripovijedali ste im svoju priu.
Odsad utite. Kao da vam je netko odrezao jezik: ni rijei vie."
"Zduno pomaete" dobacio mi je De Castro. 'A to ste oekivali?
On je moj klijent... A sad bih vas, gospodo, molio da me ispriate,
imam druga posla."
U taj drugi posao bio je ukljuen i posjet parkiralitu koje je
koristio Mark Brvant. Nitko se ondje nije sjeao buicka ni vremena kad je koji automobil dovezen, a kad odvezen. Nekoliko
stotina vozila neprestano je ulazilo ili izlazilo.
Drugi je posao ukljuivao i posjet ordinaciji doktora Butlera.
Nancy Cook upravo je telefonirala, no ipak me dospjela pozdraviti smijekom i toplim pogledom.
"Kako ste?" upitao sam je kad je zavrila razgovor. "Nisam loe.
Otkazala sam veinu sastanaka, a s drugim sam se lijenikom
dogovorila da preuzme najhitnije sluajeve."
"Izvrsno. Poimo u drugu sobu. elio bih vam postaviti nekoliko
pitanja, a ondje emo imati vie mira!'
Uli smo u ordinaciju. Nancy je sjela upitno me gledajui. "Vidi,
Nan" rekao sam, "ti si provela mnogo vremena uz doktora i
vjerojatno ga upoznala bolje od ikoga." Kimnula je s
razumijevanjem.

"Vjerujem da je doista tako!'

"Ima li neto u njegovu osobnom ivotu to bi mi bilo zanimljivo?
Je li s nekim prisnije prijateljevao?"
"ini mi se da su mu se Korvinovi bili prilino pribliili u toku
posljednjih est mjeseci. Znam da je uao i u poslovno ortatvo s
njima."

"U kakvu vrst ortatva?"

"Doktor je kupio dionice Korvinove agencije za trgovinu
nekretninama!'
"Za koliko svotu?"
"Za pedeset tisua dolara!'
Zazvidao sam od iznenaenja.
"Jesi li sigurna u to?"
"Sjeam se da sam meu njegovim bankovnim dokumentima
vidjela ovjereni ek, a onda mije rekao o emu je rije. Vidjela sam
i vrijednosne papire. Vjerujem da su jo u njegovu pisaem stolu.
Nikad nije nalazio vremena da ode do svoga bankovnog
pretinca!'
"Kako se upoznao s Korvinovima?"
"Oboje su mu bili pacijenti. Zapravo, ona ena koju si vidio ovdje
juer, u doba nesree, bila je Leila, ena Charlesa Korvi-na."
Lupio sam se prstima po elu.
"Pa da! Kako to nisam skopao. Od ega boluje?"
"Ni od ega. Hipohondrija, uglavnom. On je bolesnik!'
"On?" iznenadio sam se. "Doima se zdravijim od nosoroga"
"Dojmovi nisu pouzdani. ovjek ima slabo srce." Odleprala je do
ormara s dokumentacijom, izvukla jedan karton i stala itati.
"Bolesnik osjea boli ispod prsne kosti te u lijevoj ruci, od ramena
do vraka prstiju. Slabokrvan je, bilo mu je ubrzano, kratka je
daha" Podigla je pogled i rekla: "Tipini simptomi angine
pektoris!'
Razmiljao sam o tomu nekoliko trenutaka.
"Vrlo udno. Ako je Korvin tako bolestan, zato je doktor uloio
toliko novca u njegovo poduzee?"
"To ne znam" odgovorila je zagonetno se smijuljei.
"Osim ako ga nije na to nagovorila Leila Korvin!'
Prijekorno sam je pogledao.
"uj, Nan, ti preuuje. Budi jasna, molim te. Je li bilo neto
izmeu njih dvoje?"
"Nisam sigurna. Uostalom Leila Korvin izvanredno je privlana
ena, a doktor Butler bio je..!'

"Neprivlaan, da ne budemo grubi" prekinuo sam je. "Ne-sklapna

kombinacija, to dvoje. to te navelo na onu pomisao?"
130
"Pa... zbog neega je ona dolazila ovamo vrlo esto, a doktoru ju je
izvodio nekoliko puta na veeru!'
"Je li to neto loe? Moda je to tek znak panje obiteljskog
prijatelja koji se trudio da eni prekrati vrijeme dok joj mu mora
raditi dokasna?"
Izazovno je slegla ramenima.
"Pripii to enskoj intuiciji, Scotte. Mi imamo esto ulo za takve
stvari. Osim toga, vidjela sam kako ga gleda. Nipoto poslovno."
Zastala je, a oblik luka obrva odao je da se uozbiljila. "Osim u
toku jednoga ispada."
"O-pa!"
"Proli su se tjedan posvaali. Sjeam se toga jer je doktor Butler
rijetko kad podizao glas. Svaa je bila kratka, a njegove su rijei
bile nejasne kroz zatvorena vrata, no zvuale su srdito. Osim
toga, kad je ona juer telefonirala da bi ugovorila sastanak, doktor
se drao vrlo hladno!'
Sjeo sam i o svemu malo promozgao, pokuavajui dovesti u
uzronu vezu nove podatke. Naposljetku sam rekao:
"Gdje su ti vrijednosni papiri?"
Otila je za pisai stol, otvorila ladicu i iz nje izvukla omotnicu.
Gurnula mi ju je preko stola. Na omotnici je bilo nemarno
narkano: "Korvinova trgovina" Omotnica je bila otvorena. U
njoj sam naao dva papira: poniteni ek od pedeset tisua isplaenih na ime Charlesa Korvina i vrijednosni papir u vrijednosti od dvadeset pet dionica. Dionice su glasile na ime Leila
Korvin, a na poleini vrijednosnog papira nije bilo oznaeno da
su ponitene. To je znailo da svaka obveznica vrijedi dvije tisue
dolara. Nije loe.
Promatrao sam papir nekoliko trenutaka, a onda ustao.
"Hoemo li danas na veeru, Nan?"
"Vrlo rado!'
Nagnuo sam se preko stola prema njoj, a ona mi je pruila
svilenkast obraz da ga poljubim.

Trg Foley, Sud za zloine. Kao branitelj optuenika imao sam

povlasticu da se mogu sastati s Markom Brvantom u sobi za razgovore. im su ga doveli, opazio sam da je proveo nesanu no.
Markovo je lice bilo blijedo i iscrpljeno. Tijelo mu je bilo tromo,
hodao je potiteno, gegajui se. Dodao sam mu kutiju cigareta, on
je primio dar posve ravnoduno.
"Nemojte se predavati, Mark" rekao sam mu. 'Ako se ne priberete, teko u vam pomoi. Potrebna mije vaa suradnja."
'A to mogu uiniti?" upitao je. "Ne pristaju ni na jamevinu!'
131"Moete odgovoriti na neka pitanja. Sjednite. Pokuajte se
opustiti!' Svalio se na stolac. Lice mu je bilo posve bezvoljno.
Nastavio sam: "Ponajprije, moete mi pripovijedati o Korvinovom poduzeu. Kako je Korvin poslovao?"
Grlo mu je podrhtavalo, no bez glasa. Onda je ovlaio usne.
"Ja... ja... lagao sam o tomu detektivima. Poduzee je slabo
poslovalo. Imali smo za vratom vjerovnike. Ve dva tjedna nisam
primio plau"
"Je li vas doktor Butler ispitivao o poduzeu?"
"Nijel'
"Jeste li znali daje on uloio prilinu svotu u taj posao?" ! Oi su
mu se rairile. "Nisam" odgovorio je. "Nisam to znao"
"To je istina. Je li Korvin pokuavao nai novac jo negdje?"
"Neprestano je to pokuavao. Uvijek je igrao golf s ljudima na
koje je raunao da bi mu mogli biti jamci, a odbojku je u klubu
igrao najee s bankovnim slubenicima. Kamio je novac gdje je
stigao."
"Poznajete li dobro Leilu Korvin?"
"Nekoliko su nas puta pozvali na veeru."
"ini se da se dobro slau, je li, Mark?"
"Ona voli njega, a on nju. To svatko vidi. Ona ne bi ni pogledala
drugog mukarca:'
"Priajte mi o jueranjem danu. Jeste li cijelo vrijeme bili sami u
uredu?"
"Samo poslije podne:'
"to je zapravo va posao?"

"Pomaem proraunavati cijenu gradnje. Kupujem grau i organiziram otpremu. Ponekad i nadzirem ostvarivanje projekta:1
"to mislite, moe li se poduzee odrati?"
"Ne znam" odgovorio je.
Kao da ga je oporavio taj razgovor; kao da su mu tijelom opet
potekli ivotni sokovi. Ako nita drugo, barem je osjetio da netko
vodi brigu o njemu i suosjea s njim. Upitao je moe li vidjeti
Ellen, a ja sam mu obeao da u sve uiniti da mu to omoguim.
Kad su ga odvodili ramena mu nisu vie bila tako oputena, ak
se uspio jedva zamjetno nasmijeiti.
Korvinovi su ivjeli u jednoj od onih vrsto graenih starih kua
na Riversideu. Leila mi je otvorila kad sam pozvonio. Bila je
odjevena u dugu haljinu od zlaanog lamea, dugu tamnu kosu
splela je u dvije punde na zatiljku. Kad me ugledala licem joj je
preletjela sjenka iznenaenja, a onda je visoko podigla obrvu, kao
da me eli neto upitati.
132
"Smijem li ui?" rekao sam. Sjetila se svoga drutvenog poloaja.
"Razumije se, gospodine Jordane!"
Dnevna je soba bila elegantna, a iz nje se pruao predivan vidik
na rijeku Hudson. Pokustvo nije bilo najmodernije, no tako
glomazne prostorije ne postoje u suvremenim kuama i ne moe
ih se opremiti.
"Charles!" pozvala je. "Imamo gosta." Pojavio se Korvin, veui
pojas kune haljine. Prepoznao me i pristupio mi. Srdano mije
pruio ruku. Ponudio mije da biram pie: konjak, din, viski, i
svata drugo. Odmahnuo sam glavom. Ponudio mije i cigaru. I to
sam odbio. Ponudio mije stolac, a to sam prihvatio.
"Jeste li razgovarali s Markom?" upitao me. . ; "Upravo sam se
vratio sa sastanka s njim:' "Kako je?"
"Potresen, zbunjen, zaplaen."
"Posve razumljivo. I prirodno. Tko bi se osjeao drukije u takvim
uvjetima? No on je neduan, dakako, i to posve neduan. Moete
li mu pomoi na bilo koji nain?" "Pokuavam to."
"Mogu li ja to pomoi?" upitao je Korvin. "Moete, ako to doista i
elite." "Dakako, elim. Kako?"

"Tako to ete poi sa mnom do nekoga vjerodostojnog lijenika

koji e vas pregledati."
Korvinu je zadrhtala donja vilica. Oi su mu se smrkle, a kratkim,
otrim pogledom oeao je enu. Oboje je odjednom zautjelo, a
onda je Korvin progovorio sporo, odmjerenim rijeima:
"Bojim se da vas nisam shvatio, Jordane. Kamo zapravo ciljate?"
"Pokuavam rijeiti zagonetku" rekao sam. "Ovu: kako ovjek koji
ima teke srane tegobe moe sebi priutiti da igra golf i odbojku?"
"Zdravlje mi se popravilo i nisam vie bolesnik." "Je li, Korvine?
Vidio sam va zdravstveni karton u Butlerovu arhivu. Obratili ste
se Butleru zbog tegoba. A one su sve odreda glavni simptomi
koronarnog oboljenja. Znam da je doktor bio astan i poten
ovjek. Zacijelo vam je bio preporuio odmor, moda i malo
laganoga nezamarajueg golfa, ali nipoto odbojku. Nizato. To je
ipak previe naporan sport. Baviti se njime sa srcem kakvo je vae
bilo bi samoubilaki, a vi mi se ne inite kao ovjek koji eli sebe
unititi. Vjerojatno vam ja prepisao i lijekove.
133Digitalis, nitroglicerin, heparin. Moete li mi imenovati makar
jednoga ljekarnika kod kojega ste kupovali te lijekove? Bojim se
da ne moete"
'Ako je Butler postavio takvu dijagnozu, bio je u oitoj zabludi:'
"Rollo Butler? ovjek na takvu glasu, ovjek takve prolosti,
takva iskustva? Sumnjam u takvu mogunost:'
"Nitko nije imun od pogreaka:'
'Ali ne od takvih. alili ste se na otru bol ispod prsne kosti:'
"Loa probava, rekao sam mu"
"Bilo je i drugih simptoma, Korvine. Ponajprije, ubrzano bilo.
Dakako, ta se pojava moe izazvati i na umjetan nain, benzedrinom i deksedrinom, pa naglim penjanjem uza stube ili tranjem oko bloka zgrada, to je ujedno moglo u vas izazvati bljedilo
koje je doktora navelo na to da posumnja na slabokrvnost"
Kucavica ispod zategnute koe njegove sljepooice vidljivo je
pulsirala.
"Zbog ega bih sve to inio?"
"Da biste uvjerili doktora kako su vam dani odbrojeni"

'Ali zbog ega? Zato?" Korvin je uporno pokuavao iakati iz

mene to zapravo znam.
"Da biste mu ulili nadu. Romantinu nadu. Osjeaj koji nije imao
priliku doivjeti nikad u svomu emocionalno ispraznom ivotu.
Bio je nelijep ovjek okruen svijetom koji cijeni i nagrauje
ljepotu. Bio je usamljen i ranjiv, pa je vaa ena lako mogla
odigrati ulogu mamca. Zavarala ga je umiljavanjem i obeanjima,
bila je prva privlana ena koja ga je ikad ohrabrivala i jadni je
nesretni naivina nasjeo. Bio je preslab da se odupre i da pro-zre
igru!'
Korvin se kratko nasmijao; ruan glas probio se izmeu njegovih
iskrivljenih usana.
"Mislite li da bi me moja ena ikad napustila radi Butlera?"
"Nikad to ne bi uinila" rekao sam. "ak ni kad biste umrli. On joj
nita nije znaio, vaan joj je bio samo njegov novac. Novac koji
vam je bio tako potreban. Vaa je ena smekala doktora toliko da
vam je posudio novac. Pedeset tisua dolara. Vidio sam isplaen
ek"
"To nije bila pozajmica. Prodali smo mu dionice."
"Vidio sam i vrijednosne papire. Glase na ime vae ene, a ne na
Butlerovo, tako da sam iz toga mogao izvui jedini mogui zakljuak. Novac ste posudili od doktora, a obveznice ste mu dali
tek kao prividno pokrie"
"Prodali smo mu papire, vjerujte mi" Glas to ga je i dalje protiskivao kroz zube postao je hrapav.
"Jo gore za vas" rekao sam. "U tom ste sluaju krivi i za prijevaru
i obmanu. Prodavali ste po dvije tisue dolara dionice poduzea
koje je u bankrotu. To je u ovoj zemlji krivino djelo. Kazna za nj
je zatvor. Moete, eto, birati izmeu dva krivina djela, odluite
se za koje hoete. No, im ste se dokopali novca, vaa ena nije
ostvarila nita od onoga to je bila obeala doktoru"
"Nita mu nisam obeavala" otresito je rekla Leila Korvin.
'A ja tvrdim da jeste. I da je Butler osjetio promjenu, vau
iznenadnu hladnou i nezainteresiranost. Spoitnuo vam je to i
meu vama je izbila estoka prepirka"
"To je la!"

"Imam dokaz. Medicinska je sestra ula svau" Ovaj sam put

zaista lagao. "Prislukivala je i ula dovoljno da moe svjedoiti
na sudu"
"to e svjedoiti, do avola?" Korvin je podigao glas.
"To da ste ga prevarili, da ste od njega napravili budalu, da ste
mu uzeli novac, da ste odglumili srani napad tako da mu je vaa
ena mogla obeati ono to nije namjeravala nikad izvriti. A kad
je shvatio istinu, kad je zaprijetio da e podnijeti prijavu javnom
tuilatvu, da e vas optuiti zbog prijevare, vi ste se uplaili, uhvatila vas je panika. Pobojali ste se da ete morati vratiti novac.
Prijetio vam je i da ete zavriti u zatvoru. Imali ste samo jedan
izlaz. Butlera je trebalo utiati, uutkati."
Napetost je bila na vrhuncu. Korvin se ukoio, lice mu se ovlailo znojem i poutjelo ispod preplanule puti. Rekao sam:
"Vaa je ena telefonirala u njegovu ordinaciju i ugovorila
sastanak, kako biste znali kad e se doktor vratiti iz bolnice. Iz
Markovog ste ogrtaa ukrali potvrdu s parkiralita i kljueve od
automobila kojim ste se zatim odvezli u Aveniju East End. Zaustavili ste se u blizini ordinacije i ekali da se doktor pojavi. Vidjeli ste ga kako izlazi iz taksija i prelazi ulicu; tad ste dali gas i
ubili Butlera. Sve je bilo dobro izraunato unaprijed. Nikakav
zloin u afektu. A Mark vam je posluio kao savreno rtveno
janje. Automobil je bio njegov, nitko mu u uredu nije mogao potvrditi alibi, a zamano nasljedstvo za njegovu enu bilo je izvrstan motiv. Sve vam je ilo u raun. Sve osim istine i injenice
da ste ipak amater u tim stvarima."
Leila Korvin je drhtala, koa joj je bila bijela kao papir, a ruke je
pruila da se pridri za stolac. Korvin je uinio posljednji pokuaj.
Pokuao se pribrati i hiniti sigurnost, no ubrzo se slomio.
Nastavio sam:
"Policajci e ispitati va alibi za te kritine sate. Imaju za takav
posao iskustvo, ljude, novac, vrijeme. Ieprkat e nekoga tko vas
je vidio u Markovu automobilu. Nai e na buicku i vae otiske
135prstiju. A moda i koni ili praak iz vaeg depa na kljuu
automobila. Zapanjit ete se kad budete vidjeli to sve znaju i
mogu ti momci u kriminolokom laboratoriju. A ovdje je i novac,

Korvine, onih pedeset tisua, pa prijevara, pa Butlerova svaa s

vaom enom. Propali ste, Korvine, propali!"
Obrazi su mu poprimali sve nezdraviju boju, stas kao da mu nije
vie bio divovski, kao da su mu se smanjivale ak i kosti. Doimao
se krajnje loe, dovoljno razdrman da sve prizna. Nisam ni
najmanje suosjeao s njim dok sam okretao brojanik telefona,
nazivajui Odjel za umorstva.