APOSTOLSKI OCI II.

DIDACH. KLEMENT RIMSKI: PISMO KORINANIMA. BARNABINA

POSLANICA1
Nakladanika kua Verbum iz Splita, 2010. godine je izdala drugi svezak u svojoj
nakladnikoj biblioteci Crkveni oci pod naslovom Apostolski oci II. u kojemu je doneeni uvodi i
prijevodi ranokranskog spisa Didach, zatim Pismo Korinanima Klementa Rimskog, te
pseudospis Barnabina poslanica.
DIDACH
Didach ili Upute apostolske spada meu najstarije izvankanonske kranske spise. Ne
zna se toan datum njegova nastanka, ali se dri da je mogao nastati u posljednja dva desetljea
prvoga stoljea. Aleksandrinci, Klement i Origen su poznavali ovaj spis i navodili ga u svojim
djelima. I kasniji pisci spominju ovaj spis, a Atanazije ga, iako zna da nije kanonski, preporuuje
za itanje katekumenima. Neki su smatrali da Didach ovisi o Pseudo-Barnabinoj poslanici, no
mogue je da ovise o istom izvoru. Autor bi mogao biti sirijski judeokranin, a sam spis e
izvriti veliki utjecaj na egipatskog kranstvo. Vrlo je mogue da je Didach kompilacija ve
postojeih tekstova koje je autor prikupio. U starini Didach je bio vrlo poznat i itan, no kasnije
mu se gubi trag sve do 19. stoljea. Nikomedijski biskup Bryennios je 1873. godine otkrio spis u
biblioteci Sv. groba u Carigradu, a potom ga je desetljee kasnije objavio. Tada zapoinje
ponovno otkrivanje i prouavanje ovoga spisa ije je bi pravi naslov bio Didachai ton apostolon
(Upute apostolske).
Didach je sluio kao katekizam s liturgijskom i duhovno-moralnim sadrajem. On
donosi sadraje koje moraju poznavati katekumeni prije krtenje, moralno-asketske i
disciplinsko-sakramentalne odredbe koje su u slubi litrugijskog ivota, samim time nas
upoznaje s litrurgijom ranog kranstva. Takoer, spis sadri odreene odredbe, koje moemo
smatrati prvom velikom zbirkom crkvenih zakona. Upute apostolske su sastavljene od 16
poglavlja, a podijeljena su u tri dijela i sadre zakljuak. Poglavlja 1-6 donose moralne odredbe,
1 Apostolski oci II. : Didach. Klement Rimski : Pismo Korinanima. Barnabina poslanica, (ur. Ivan
Bodroi), Verbum, Split, 2010.
1

7-10 liturgijske odredbe, a poglavlja 11-15 regulira odnose vjernika s hijerarhijom. Na kraju, u
16. poglavlju donosi se eshatoloki govor.
U prvom dijelu Uputa apostlskih donosi kranske odredbe i stavove koji sadravaju
Gospodinov nauk. Ovdje se pronalazi odjek apostolskog propovijedanja, ne navodi se nijedan
novozavjetni spis, ali postoje aluzije na Matejevo evanelje. Ovdje susreemo govor o dva puta,
putu ivota i putu smrti. Govor o putu ivota jest put svjetla. U govoru o krtenju govori se u
krtenju uranjanjem u tekuoj vodi, ako takve nije bilo tada se moglo uranjati i u stajau. No, ako
nije moglo biti uranjanja bilo je doputeno i polijevanje, ali sve tri forme su zahtijevale trinitarnu
formulu. Kada govori o euharistiji Didach donosi da samo krtenici mogu imati pristup
euharistijskom stolu, jer su oieni krsnom vodom dostojni pristupiti stolu Gospodnjem.
Kranska molitva je stanovita rtva i istinska komunikacija s Bogom. Krani su obiavali u
ranom kranstvu tri puta na dan molit molitvu Gospodnju, koju Upute apostolske donose u
cijelosti. Rije Crkva u Didachu ima dvojako znaenje, ona se odnosi na opu Crkvu, ali se
koristi i da oznai okupljenu zajednicu na euharistiju. Crkva se kao zajednica ne poveava
rasprostranjivanjem, ve sabiranjem ljudi u otajstvo jedinstva. Didach govori i o crkvenim
slubenicima, poznaje dvostruku strukturu, koja se nalazila u ambijentu nastanka spisa, u Siriji.
Postoje putujui propovjednici, ali postoji i stalna hijerarhija s biskupima i akonima.
KLEMENT RIMSKI: PISMO KORINANIMA
Ovaj dio knjige Apostolski oci II. zapoinje s podacima o Klementu. Klement bi bio trei
nasljednik sv. Petra na rimskoj katedri. Iako, povijesno o Klementu nemamo nita, poneto
saznajemo iz samog spisa. Klement bi bio judeokranin, iako neki kasniji spisi (PseudoKlementine) govore da je moda bio ili iz obitelji Flavijevaca ili u srodstvu s njiima. Klement u
svom spisu ne govori u svoje ime, ve imamo govor u ime rimske Crkve. Iz kasnijih izvora
imamo potvrdu da se ovaj Klementov spis itao u Korintu i u drugoj polovici 2. stoljea kod
nedjeljnog bogosluja.
U povijesti kranske literature vie se spisa pripisivlo Klementu poput Drugog pisma
Korinanima i Pseudo-Klementina, jedini Klementov spis je Pismo Korinnima, esto nazivano
kao Prvo pismo Korinanima. Povod pisanja spisa je sukob u korintskoj Crkvi. Pojedinici su se
pobunili protiv prezbitera zajednice i sprijeili ih u vrenju njihove slube. Klement, kao pastir
2

rimske Crkve, i rimska zajednica, ustali su u obranu zbaenih prezbitera, smatrajui da je grijeh
takvo ponaanje protiv zakonitih slubenika Crkve. Klement pokuava uspostaviti slogu i
jedinstvo i vratit zbaene prezbitere u slubu. Smatra se da je ovaj spis nastao 96. godine i on je
najstariji spis kome moemo sa sigurnou govoriti o vremenu nastanka. Klement govori o
neprilikama koje postoje u rimskoj zajednici i tu imamo aluzije na Domicijanov progon, koji je
bio 94-96. godine.
Sam spis sastoji se od uvoda, dva posebna djela i zakljuka. U uvodu se Klement prisjea
mira i zajednitva koji je nekada vladao u korintskoj zajednici, a sada je ona u razdoru. U prvom
djelu (4-36) znaajan je govor o krjeposti poniznosti i o zlu zavisti. Drugi dio (37-61) govori o
jedinstvu. Klement ukazuje na potrebu vidljive hijerarhije. Na kraju (62-65) Klement daje
preporuke i poticaje zavravajui molitvom.
Pismo Korinanima ima neke odlike i oblike rimskih dokumenta, ima teinu, ali
posjeduje i oinsku skrb. Mnogi teolozi pored dokazivanja boanskog podrijetla hijerarhije, u
ovom Klementovu pismu vide oitovanje rimskog primata. Rimski biskup osjea potrebu obratiti
se zajednici u Korintu. Klement je, i potaknut Duhom Svetim, pa tako neki zakljuuju da je ovo
manifest crkvene jurisdikcije i apostolskog primata. Apostoli su propovijedali poslanjem koje im
je udjelio Isus Krist, pa su tom snagom biskupi i akoni postavljeni snagom Boje volje po
apostolima, te je pobuna protiv njih i pobuna protiv onoga koji ih je postavio. Klement razlikuje
hijerarhiju i vjernike laike. Pod hijerarhiju ubraja biskupe, sveenike i akone i istie njihovu
ulogu u litrugijskom slavlju. Klement, Boga poima kao Stvoritelja, svedritelja i ureditelja svega,
temeljei svoj nauk na starozavjetnom nauku. Isusa Krista, Klement, promatra u njegovoj
spasiteljskoj i objaviteljskoj ulozi. Isus Krist je za Klementa put i temelj spasenja. Klement ima i
vrstu vjeru u uskrsnue koja odraz vjere prve kranske zajednice.
Klementovo Pismo sadri u sebi jednu od najranijih kranskih molitava (59, 1. 61, 3)
koja je preslik dananje sveope molitve. Klement u svojoj molitvi moli Gospodina da bude
pomonik i zatitnik. Takoer, moli da svi narodi spoznaju Boga, da je on jedini Bog i da je Isus
Krist njegov sin. Klement takoer moli i za vlasti i upravitelje na zemlji, da im Gospodin da
zdravlje, mir, slogu i postojanost da nesmetano obanaaju vlast koji im je Gospodin dao.
Ovaj spis nam pored teolokog znaenja, ima i povijesnu vrijednost. Svjedoi o
muenikoj smrti Petra i Pavla u Rimu. Klement govori i o Pavlovim putovanjima u Korint.
Klement je prema ome izvrstan svjedok i uitelj Crkve s kraja 1.stoljea.
3

BARNABINA POSLANICA
Ovaj starokranski spis nam je doao pod imenom apostola Barnabe, Pavlovog
suradnika. Ipak, danas ga vie nitko ne pripisuje njemu, ve gase svrstava u pseudoepigrafe. U
starini je ovaj spis imao veliki ugled, ak kao i kanonske knjige. Suvremena kritika je ipak
pobile pokuala otkriti tko je autor ovog spisa, te pozadinu i okolonosti gdje i kako je ovaj spis
nastao. Smatra se da je ovaj spis nastao oko 130. godine u Aleksandriji. Sa sigurnou se moe
rei da je spis nastao izmeu razorenja jeruzalemskog hrama (70. god.) i poetka ustanka Bar
Kokhbe (132.). Spis je teoloki traktat u obilku poslanice. Postoje pretopostavlje oko tri autora.
Jedni su drali da je autor sam Barnaba ili pak neki idov helenist ili antiidov predgnostik.
Drugi su pak govorili o razlitim izvorima. Barnaba, ipak nije sigurno autor, jer je spis nastao u
2. stoljeu. Autor poznaje idovsko Sveto Pismo, a uoava se bliskost autoru Poslanice
Hebrejima. Rasprava je voena i o podrijetlu autora. Autor je gotovo sigurno judeokranin iz
helenizma, koji je poznavao i rabinsku i alegorijsku egzegezu. Spis je vjerojatno napisao netko iz
kruga apostolskih uenika koji je imao znaajni duhovni autoritet. Takoer, postoji i dvojba jeli
pisac iz sirijskog ambijenta ili iz Aleksandrije, no poznavanje ovog spisa od strane iskljuivo
aleksandrijskih pisaca Klementa Aleksandrijskog i Origena, radije smjetaju pisca u
Aleksandriju.
Poslanica je podijeljena u dva dijela. Prvi dio (2-17) je dogmatski. Govorei o
posljednjim vremenima pominje Henoka, Daniela i Mojsija. Uz alegorijsku egzegezu Starog
zavjeta, autor razaznaje starozavjetne pralikove Krista. Ovakav nain tumaenja Svetoga pisma
e koristiti i pisci Aleksandrijske kole. Drugi dio (18-22) poput Didacha govori o dva puta,
putu svjetla i tame. Kada je Krist u pitanju prikazuje se u stvarnosti njegovog ljudskog i
boanskog ivota. Autor govorei o vjeri Crkve polemizira protvi idovstva, ali ima u vidu i
docete i gnostike. Prikazjuje Kristovu preegzistenciju, On je po njemu oduvijek s Ocem.
Kristovo utjelovljenje nije nekakav sporedan dogaaj, ve je bilo neophodno da se utjelovi, kako
bi Bog okonao grijehe onih koji su progonili i ubijali. Po Barnabi Krist se utjelovio jer je
odluio trpjeti za ljude. Pisac pokazuje kako su u Kristu ispunjnena starozavjetna proroanstva.
Polemie protiv idovskog kulta, ukazujui na znaenje kranskog tovanja Boga i kranskih
propisa, naglaavajui vanost krtenja. Izranjanjem iz krsne vode donosi se plod ivota
4

vjenoga. Takoer, autor tumai razloge da kranstvo ne slavi subotu, ve nedjelju kao dan
Gospodnji. Promatrajui eshatologiju autora zakljuujemo da je on milenarist. est dana
stvaranja po njemu predstavlja est tisua godina, te e tako sedmoga dana, nakon est tisua
godina povijesti Sin doi dokinuti vrijeme bezakonja.
Barnabina poslanica nam je korisna za upoznavanje razvoja kranstva, te odnose sa
idovstvom i konano odvajanje od njega. Kranstvo se okree svijetu poganstva, i ve u
vrijeme nastanka ovoga spisa veinu krana ine oni iz poganstva. Jedna od zanimljivosti
Barnabine poslanice su i pojedina usporedna mjesta sa starozavjetnim apokrifom Prvoj knjizi o
Henoku.
ZAKLJUAK
Ovim izdanjem Verbum je dao svoj doprinos hrvatskoj patristrikoj bibliografiji jer
svojim nizom Crkveni oci objavljuje djela koja su rijee objavljivana na hrvatskom jeziku.
Didach je trei put u postpunosti doivio hrvatsko izdanje (ranije su ga preveli Ivan Petar Bock
i Tomislav agi-Buni), dok je Marijan Mandac posebice obradio Pismo Korinanima i
Barnabinu poslanicu. No, i ovo izdanje sa svojim prijevodom i uvodima znaajno. Hrvatska
teoloka literatura eljna je za vie bogatstva otaih spisa prevednih na na jezik, kojim se
obogauje ne samo teoloka misao, ve i kulturna i knjievna.