Lav Nikolajevi Tolstoj

OTAC SERGIJE
Preveo:
JAKA KUAN
Naslov izvornika:


, 1890 1911 .

MMXVI

I
U Petrogradu zbio se etrdesetih godina dogaaj koji je sve zaudio: ljepotan, knez, komandant
tjelesnog eskadrona kirasirskog puka, komu su svi proricali carsko autantstvo i sjajnu karijeru kod cara
Nikolaja I, mjesec dana prije vjenanja s ljepoticom, dvorskom damom, koja je uivala osobitu cariinu
naklonost, predao je ostavku, prekinuo veze sa zarunicom, ostavio svoje malo imanje sestri i otiao u
manastir u namjeri da se ondje zakalueri.
Dogaaj se inio neobian i neobjanjiv onim ljudima koji nisu znali njegovu pozadinu, ali je knezu
Stjepanu Kasatskom bilo sve to tako prirodno i nije mogao ni zamisliti da bi mogao postupiti drugaije.
Otac Stjepana Kasatskog, umirovljeni gardijski pukovnik, umro je kad sinu bijae dvanaest godina.
Koliko god je majci bilo teko dati sina od kue, nije se usudila ne ispuniti volje pokojnoga mua koji je
odredio da, u sluaju njegove smrti, njegov sin ne ostane kod kue, ve da se poalje u vojnu akademiju, i
ona ga je poslala u akademiju. Udovica se, meutim, s kerkom Varvarom preselila u Petrograd kako bi
ivjela u istom mjestu gdje i sin i kako bi mogla s njime provoditi praznike.
Djeak se isticao sjajnim sposobnostima i velikim samoljubljem, zbog ega je bio prvi u nauci, osobito
u matematici koju je strastveno volio, ali i u praktinim vjebama, i u jahanju. Bez obzira na to to je bio
neto previsok, on bijae lijep i okretan. Osim toga, i po vladanju, bio bi on uzoran kadet da nije bio
napraite naravi. Nije pio, nije provodio raskalaena ivota i bijae neobino pravedan. Jedino to mu je
smetalo da bude uzoran bili su povremeni nastupi gnjeva, za kojih je potpuno gubio vlast nad sobom i
postajao zvijer. Jedanput umalo to nije bacio kroz prozor kadeta koji se poeo rugati njegovoj zbirci
minerala. Drugi put umalo to nije nastradao: punu zdjelu kotleta bacio je na ekonoma, nasrnuo na
oficira i prialo se da ga je udario samo zato to je porekao svoje rijei i slagao pravo u oi. Sigurno bi ga
bili liili ina i preveli u redova da upravitelj akademije nije zatakao cijeli sluaj i otjerao ekonoma.
U osamnaestoj godini preao je kao oficir u gardijski aristokratski puk. Car Nikolaj Pavlovi poznavao
ga je jo iz akademije i isticao ga i poslije u puku, tako da su mu proricali carsko autantstvo. I Kasatski je
to neobino elio, ne samo iz astoljublja, nego, uglavnom, zato to je jo u akademiji strastveno, ba
strastveno zavolio Nikolaja Pavlovia. Svaki put kad bi Nikolaj Pavlovi dolazio u akademiju a on je
esto zalazio k njima kad se pojavljivao, bodro koracajui, onako visoka rasta, ispren, grbava nosa nad
brkovima i podrezanih zalizaka, u vojnikoj bluzi i kad se snanim glasom pozdravljao s kadetima,
Kasatski je osjeao zanos zaljubljenoga, isto onakav kakav je osjetio kasnije kad je sretao predmet svoje
ljubavi. Samo je ljubavni zanos prema Nikolaju Pavloviu bio snaniji. Htio je da mu pokae svoju
bezgraninu odanost, da mu rtvuje neto, da rtvuje sama sebe. I Nikolaj Pavlovi je znao da on
pobuuje taj ushit i namjerno ga izazivae. Igrao se s kadetima, volio da ga oni okruuju, obraajui im se
as djetinjski jednostavno, as drugarski, as sveano i dostojanstveno. Nakon posljednjeg sluaja
Kasatskog s oficirom, Nikolaj Pavlovi nita nije rekao Kasatskom, ali kad mu je ovaj pristupio, on ga je
teatralno odgurnuo i, namrtivi se, zaprijetio prstom i, kasnije, na odlasku, rekao:
Znajte da mi je sve poznato, ali tota neu da znam. Ali je to sve ovdje.
I pokaza na svoje srce.
Kad su mu se svreni kadeti javljali, on vie ne bi to spominjao, ve bi rekao, kao uvijek, da se oni svi
smiju obraati pravo njemu, da moraju vjerno sluiti njemu i domovini, a da e on uvijek ostati njihovim
najboljim prijateljem. Svi su, kao i uvijek, bili ganuti, a Kasatski, sjeajui se prolosti, ronio je suze i
zavjetovao se da e zduno sluiti voljenomu caru.
Kad je Kasatski preao u puk, njegova se majka s kerkom preseli najprije u Moskvu, a onda na selo.

Kasatski je dao sestri polovicu imanja. A ono to mu je ostalo bilo je jedva dovoljno da je mogao ivjeti u
tome otmjenom puku u kojem je sluio.
Naoko je Kasatski bio najobiniji mladi, odlini gardist koji stvara karijeru, ali se u njemu vodila
zamrena i napregnuta borba. Ta borba je, oito, jo od djetinjstva bila vrlo raznolika, ali u sutini uvijek
ista, a sastojala se u tome da je u svim poslovima kojih se prihvaao nastojao postii savrenstvo i uspjeh,
koji bi izazivao pohvale i divljenje ljudi. Bile to vjebe, nauke on se toga prihvaao i radio sve dok ga ne
bi pohvalili i isticali za primjer drugima. Postigavi jedno, on se prihvaao drugog. Tako je postao prvi u
nauci, tako je, jo u akademiji, zamijetivi jednom da nespretno vlada francuskim jezikom u razgovoru,
postigao da je govorio francuski kao i ruski, tako je isto, prihvativi se aha, postigao da je, jo u akademiji,
postao odlian igra.
Uvijek, osim u opem ivotnom pozivu koji se sastojao u sluenju caru i domovini, on je uvijek imao
pred sobom nekakav cilj, i, ma koliko ovaj bio neznatan, on bi mu se sav predavao i ivio bi samo za nj
dok ga ne bi postigao. Ali im bi postigao postavljeni cilj, odmah bi drugi iskrsao u njegovoj svijesti i
zamijenio preanji. I ta udnja da se istakne i da, kako bi se istakao, postigne postavljeni cilj, ispunjavala
je njegov ivot. Tako je postavi oficirom, naumio da postigne najvee mogue savrenstvo u svojoj slubi,
uskoro postao uzornim oficirom, mada jo jednako s manom neobuzdane naprasitosti, koja ga je i u
slubi nagonila na loe i po uspjeh tetne postupke. Zatim je, osjetivi jednom u uenom razgovoru da
mu nedostaje ope obrazovanje, na-mislio da ga popuni pa je sjeo za knjige i postigao ono to je elio.
Poslije je, opet, odluio domoi se istaknuta poloaja u viem otmjenom drutvu, nauio odlino plesati i
vrlo brzo postigao da su ga pozivali na sve najotmjenije balove i na neke veeri. Ali ni taj ga poloaj nije
zadovoljio. Navikao je da bude prvi, a u tome nije bio nikako.
Vie drutvo se onda sastojalo, a ja mislim da se ono uvijek i svagdje sastoji od etiri vrste ljudi: prvo,
od bogatih ljudi i dvorana; drugo, od ljudi koji nisu bogati, ali su roeni i odrasli na dvoru; tree, od
bogatih koji oponaaju dvorane, i etvrto, od ljudi koji nisu ni bogati niti ive na dvoru a koji oponaaju i
jedne i druge. Kasatski nije pripadao prvima, Kasatskoga su rado primali u posljednja dva drutva. I,
ulazei u svijet, postavio bi sebi za cilj vezu sa enom iz otmjena svijeta, i postigao je to bre nego to se
i sam nadao. Ali je uskoro uoio da su drutva u kojima se kree nia drutva, i da postoje via drutva, i
da je on u tim viim dvorskim drutvima, iako priman, ipak tu; prema njemu su bili utivi, ali cijelo
njihovo vladanje je pokazivalo da im je tu. I Kasatski je zaelio da im ne bude tu. Zbog toga je morao
postati ili carski autant i on je to oekivao ili se oeniti iz tog sloja. I odluio je da to uini. I izabrao
je djevojku, ljepoticu, dvoranku, koja ne samo to je pripadala tome drutvu u koje je elio stupiti, nego
kojoj su se htjeli pribliiti svi ljudi koji su bili na najviim i najjaim poloajima u viim slojevima. To je
bila grofica Korotkova. Kasatski nije poeo udvarati Korotkovoj samo zbog karijere, ona je bila neobino
privlana, i on se uskoro zaljubi u nju. U poetku ona bijae neobino hladna prema njemu, ali se kasnije
naglo sve izmijenilo: i ona posta prijazna, i njezina majka ga sve ee pozivae u kuu.
Kasatski ju je zaprosio i dobio pristanak. Zaudila ga je lakoa kojom je postigao toliku sreu, neto
neobino udno u ponaanju majke i kerke. Bijae vrlo zaljubljen i zaslijepljen i zbog toga nije saznao to
su znali gotovo svi u gradu da je njegova zarunica pred godinu dana bila ljubavnica Nikolaja Pavlovia.

II
Dvije sedmice prije ugovorenog dana vjenanja nalazio se Kasatski u Carskom selu u ljetnikovcu svoje
zarunice. Bijae topao majski dan. Zarunici se proetae vrtom i sjedoe na klupu u sjenovitoj aleji lipa.
Mary bijae osobito lijepa u svojoj bijeloj muslinskoj haljini. inila se olienje nevinosti i ljubavi. Sjedila je,
as sputajui glavu, as promatrajui krupna ljepotana koji je neobino njeno razgovarao s njome,
bojei se da ne bi svojom gestom ili rijeju povrijedio, oskvrnuo aneosku istou zarunice. Kasatski je
pripadao onima ljudima etrdesetih godina kojih danas vie nema, ljudima koji su, svjesno, doputali sebi
i nisu osuivali neistou u spolnom odnoaju, a traili od ena idealnu nebesku istou, i tu divnu
nebesku istou vidjeli u svakoj djevojci iz svoga drutva, i tako se i vladali prema njima.
U tim nazorima bilo je mnogo lanoga, a i pogubnoga, s obzirom na raskalaenost koju su sebi
doputali mukarci, ah to se tie ena, takvo gledite, koje se otro odvaja od gledita dananjih mladia,
da u svakoj eni ili djevojci vide enku koja sebi trai druga takvo gledite bilo je, mislim, korisno.
Djevojke su, videi takvo oboavanje, nastojale da budu, vie ili manje, boice. Takve nazore o enama
imao je i Kasatski, i tako je gledao na svoju zarunicu. Bijae nekako osobito zaljubljen taj dan i ne
osjeae ni najmanje ulnosti prema zarunici naprotiv, promatrae je umiljato, kao neto nedostiivo.
Ustao je i, onako visok, stao pred nju oprijevi se objema rukama o sablju.
Istom sam sad upoznao svu onu sreu koju moe osjetiti ovjek. I vi ste, ti si mi ree on plaljivo
se smijeei dala to.
Nalazio se jo u onom razdoblju kad ti jo ne bijae prelo u naviku i njemu bijae, promatrajui je
bez svake grene pomisli, teko govoriti ti tome anelu.
Upoznao sam sebe zahvaljujui... tebi uvidio sam da sam bolji nego to sam mislio.
Odavno to znam. Zato sam vas i zavoljela.
Slavuj zabiglisa u blizini, svjee lie se pokrenu pod naletom nagla vjetria.
Uze joj ruku i poljubi je i suze se pojavie u oima. Ona je shvatila da joj on zahvaljuje zato to mu je
rekla da ga je zavoljela. On napravi nekoliko koraka, pouta, zatim se vrati, sjedne.
Vi znate, ti zna, ali svejedno. Pribliio sam ti se ne nesebino, htio sam stei veze sa svijetom, ali
kasnije... kako je to postalo beznaajno u usporeenju s tobom kad sam te upoznao. Ne ljuti li se zbog
toga na mene?
Ona ne odgovori i samo se dotakne svojom rukom njegove.
Shvatio je da to znai: Ne, ne ljutim se!
Jest, ti si, eto, rekla on se zaplete jer mu se uini da je to i suvie drsko rekla si da si me
zavoljela, ali, oprosti, vjerujem ti, ali ipak postoji neto to te uznemiruje i buni. ta je to?
Sad ili nikad pomisli ona. Ionako e doznati. A sad nee otii. Ah, ako ode, to e biti uasno!
I ona zaljubljenim pogledom obuhvati cijelu njegovu veliku, dostojanstvenu, snanu pojavu. Sad ga je
voljela vie nego Nikolaja, i da onaj nije bio car, ne bi nikada mijenjala ovoga za onoga.
Sluajte. Ne mogu biti neiskrena. Moram rei sve. Vi pitate ta je to? Ja sam voljela.
Ona poloi moleim gestom svoju ruku na njegovu.
On uae.
Vi elite znati koga? Pa njega, cara.

 Mi ga svi ljubimo, ja mislim, vi u institutu...

Ne, ne, kasnije, to je bio zanos, ali je poslije proao. Ali moram rei...
Pa to je u tome?
Ali, nije to bilo samo tako.
Ona pokri lice rukama.
Dakle, vi ste mu se podali?
Ona uae.
Kao ljubavnica?
Ona uae.
Skoi i, blijed kao smrt, dok su mu se tresle vilice, stajae pred njom. Sad se sjetio kako ga je Nikolaj
Pavlovi, susrevi ga na Nevskom, prijazno pozdravljao.
Boe moj, ta sam uinila, tiva!
Ne dirajte me, ne dirajte me. O, kako je to bolno!
On se okrenu i ode kui.
Kod kue nae majku.
ta je, knee? Ja . . .
Ona zautje ugledavi njegovo lice. Krv mu odjednom udari u lice.
Vi ste to znali i htjeli ste da ja budem taj koji e ih prikrivati. Da niste ena uzviknu on nadnijevi
nad nju svoju ogromnu aku, okrenu se i otri.
Da je ljubavnik njegove nevjeste bio obian ovjek, on bi ga ubio, ali to bijae njegov oboavani car.
Sutradan zatrai dopust i dade ostavku i izvijesti da je bolestan kako nikoga ne bi vidio i otputova na
selo.
Ljeto je proveo u svome selu obavljajui svoje poslove. I kad ljeto proe, on se ne vrati u Petrograd,
nego ode u manastir i zakalueri se.
Majka mu je pisala odgovarajui ga od tako odluna koraka. Odgovori joj da je boji poziv vei od svih
drugih obzira, a on da ga osjea. Jedino sestra, isto tako ponosna i astoljubiva kao i brat, shvatila ga je.
Shvatila je da je on postao kaluerom Kako bi se digao iznad onih koji mu htjedoe pokazati da su iznad
njega.
I vrlo ga je dobro shvatila. Postajui kaluerom, pokazivao je da prezire sve ono to se inilo tako
vano drugima i njemu samom u ono doba dok je sluio i uzdizao se na novu takvu visinu s koje je
mogao s visoka promatrati one ljude kojima je prije zavidio. Ali nije njega, kako je to mislila njegova sestra
Varenjka, vodio samo taj osjeaj; u njemu je postojao i drugi, pravi religiozni osjeaj koji nije poznavala
Varenjka i koji ga je vodio, prepleui se i s osjeajem ponosa i eljom za prvenstvom. Razoaranje u Mary
(nevjesti), koju je drao za anela, i bol bili su tako snani da ga je to dovelo do oaja a oaj, naravno
bogu, djetinjoj vjeri, koja nikad nije bila oslabila u njemu.

III
Na dan Bogorodiina Pokrova Kasatski je stupio u manastir.
Iguman manastira bijae plemi, obrazovan pisar i starac, tj. on pripadae onom ogranku kaluera
koji je potjecao iz Vlake i koji se ponizno podvrgavao izabranom voi i uitelju. Iguman bijae uenik
poznatog starca Ambrozija, uenika Maharija, uenika starca Leonida, uenika Paisija Velikovskog.
Tome se igumanu podvrgavao, kao svom starcu, Kasatski.
Osim toga osjeaja saznanja o svojoj nadmoi nad drugima, koji je proimao Kasatskog u samostanu,
Kasatski je, isto kao i u svim poslovima koje je obavljao, i u manastiru nalazio radost u postizavanju kako
vanjskog, tako i unutranjeg savrenstva. Kao to je i u puku bio ne samo besprijekoran oficir, nego je ak
inio i vie nego to se trailo i postajao sve savreniji, tako je i kao kaluer nastojao biti savren: uvijek
radin, suzdrljiv, smjeran, krotak, ist ne samo u postupcima, nego i u mislima, i posluan. Osobito mu je
posljednja vrlina, ili savrenstvo, olakavala ivot. Iako mu se mnogi propisi kaluerskog ivota u
manastiru, koji se nalazio u blizini prijestolnice i bio neobino posjeivan, nisu dopadali ve ga
sablanjavali, sve je to svladavala poslunost: nije na meni da razmiljam, moje je da obavljam odreene
dunosti, bilo da stojim pored moi, pjevam na koru ili da se brinem za raune svratita. Svaku sumnju u
bilo to uklanjao bi sluenjem starcu. Da nije bilo poslunosti, muili bi ga i duina i jednolinost
crkvenih obreda, i tatine posjetilaca, i loe osobine brae, ali ovako se sve to ne samo radosno podnosilo,
nego i predstavljalo utjehu i oslonac u ivotu. Ne znam zato je potrebno sluati dnevno nekoliko puta
jedne te iste molitve, ali znam da je to potrebno. A, znajui da je to potrebno, nalazim radost u njima.
Starac mu je rekao da je duhovna hrana crkvene molitve potrebna za odravanje duhovnog ivota
isto tako kao to je materijalna hrana potrebna za odravanje ivota. On je vjerovao u to, i, doista, crkvena
sluba koju je pohaao jutrom, ustajui ponekad s naporom, davala mu je, nesumnjivo, umirenje i
radost. Radost je davala saznanje smirenosti i vjerovanje u sve poslove koje mu je odreivao starac. I
ivotno zanimanje nije se sastojalo u sve veem i veem svladavanju svoje volje, u sve veoj i veoj
smjernosti, nego i u dostignuu svih kranskih vrlina koje su mu se u poetku inile lako dostine. Svu
svoju imovinu predao je manastiru i nije je alio, on nije bio lijen. Nije mu bilo teko biti smjeran pred
njima, ve ga je to i radovalo, ak je bez mnogo muke uspio svladati grijeh pohote, kako poude, tako i
bluda. Starac ga je osobito upozoravao da se uva toga grijeha, ali se Kasatski radovao to ga se oslobodio.
Muilo ga je samo sjeanje na zarunicu. I ne samo sjeanje, ve i iva predstava o onome to se
moglo desiti. Nehotice mu je dolazila pred oi poznata careva favoritkinja, koja se kasnije udala i postala
asnom enom, majkom porodice. A mu je imao poloaj, imao i vlast, i potovanje, i dobru enu
pokajnicu.
Kad je bio dobro raspoloen, Kasatskog nisu uznemiravale te misli. I kad bi se u dobru raspoloenju
sjetio toga, radovao se to se oslobodio te sablazni. Ali je bilo trenutaka kad je cijeli njegov ivot tamnio
pred njim, on prestajao ne samo vjerovati u svoj ivot, nego ga vie nije ni vidio, nije ga mogao izazvati u
sebi, a sjeanje i strano je rei kajanje to se obratio obuzimalo bi ga.
Iz tog raspoloenja spaavali bi ga poslunost red i dan posve ispunjen molitvom. On se, kao i
obino, molio, klanjao se, molio se ak vie nego obino, ali se molio tijelom, bez uea due. I to je
trajalo dan, ponekad dva, zatim je samo prolazilo. Ali taj dan ili dva bili su uasni. Kasatski je osjeao da
nije ni u svojoj, ni u bojoj vlasti, nego u neijoj tuoj. I sve to je mogao raditi, i to je radio u to vrijeme,
bilo je ono to mu je savjetovao starac: da se uva, da nita ne poduzima za to vrijeme i da eka. Uope,
cijelo to vrijeme Kasatski nije ivio po svojoj volji nego po volji starca, i u toj je poslunosti nalazio osobito
smirenje.

Tako je Kasatski proivio sedam godina u prvom manastiru u koji je stupio. Potkraj tree godine bio je
postrien za jeromonaha: dobio je ime Sergije. Postrig je bio vaan duevni dogaaj za Sergija. On je i prije
osjeao veliku utjehu i duevni zanos kad bi se prieivao; i sada, kad je mogao sam sluiti,
proskomidija[1] ga je dovodila do ushita, ganua. Ali je kasnije taj osjeaj sve vie otupljivao, i kad je
jednom morao sluiti u duevnoj potitenosti, u kojoj se katkad nalazio, osjetio je da e i to proi. I,
uistinu, taj osjeaj je oslabio, ali je ostao kao navika.
Sve u svemu, sedme godine svoga ivota u manastiru, Sergiju je postalo dosadno. Sve ono to je morao
nauiti, sve to je morao postii postigao je, i vie nije imao ta raditi.
Ali je zato stanje uspavanosti bilo sve jae i jae. U to vrijeme je doznao za smrt svoje majke i za udaju
Mary. Obje vijesti je primio ravnoduno. Sva panja, svi njegovi interesi bili su usredotoeni na njegov
unutarnji ivot.
etvrte godine njegova kaluerovanja, arhijerej ga je osobito pohvalio, i starac mu je rekao da ne smije
odbiti ako mu odrede viu dunost. I onda se u njemu pojavilo kaluersko astoljublje koje ini kaluera
tako odvratnim. Premjestie ga u manastir u blizini prijestolnice. Htio je odbiti, ali mu je starac naredio,
oprostio se sa starcem i preao u drugi manastir.
Taj prijelaz u prijestolniki manastir bijae vaan dogaaj u Sergijevu ivotu. Sablazni svake vrste bilo
je mnogo. I sve Sergijeve snage bile su upravljene na to.
U prijanjem manastiru napast od ene nije mnogo muila Sergija, a ovdje se ta napast neobino
ispoljila i ak poprimila odreeni oblik. Po svome loem vladanju bijae poznata jedna gospoa koja je
poela udvarati Sergiju. Ona je poela priati s njime i molila ga je da je posjeti. Sergije je odbio odluno,
ali se uasnuo to je elja bila tako jasna. Toliko se uplaio daje o tome javio starcu, ali je, osim toga, kako
bi se suzdravao, pozvao svog mladog poslunika i, savladavajui stid, prizna mu svoje slabosti molei ga
da pazi na njega i da ga ne puta nikamo osim na obrede i sluenje.
Osim toga, velika napast za Sergija bijae i to to je iguman toga manastira, svjetski, okretan ovjek,
koji je iao za duhovnom karijerom, bio neobino antipatian Sergiju. Kolikogod da se borio sa sobom,
Sergije nije mogao svladati te antipatije. Smirio bi se, ali je u dubini due i dalje osuivao. I taj gadni
osjeaj je napokon provalio.
Bijae to druge godine njegova boravka u novom manastiru. I, evo, kako se to dogodilo. Na Pokrov se
veernja sluila u velikoj crkvi. Dolo bijae mnogo svijeta. Sluio je sam iguman. Otac Sergije stajao je na
svome uobiajenom mjestu i molio se, tj. nalazio se na onom stepenu borbe na kojem se nalazio uvijek za
slube, osobito u velikoj crkvi (kad nije sluio osobno). Borba se sastojala u tome to su njega razdraivali
posjetioci, gospoda, osobito dame. Nastojao je da ih ne vidi, da ne primjeuje sve ono to se deava da
ne vidi kako ih prate vojnici razmiui svjetinu, kako dame pokazuju jedna drugoj na monahe esto
ak na njega i na jednog poznatog lijepog monaha. Nastojao je, stavivi na neki nain naonjake svojoj
panji, da ne vidi nita osim svjetla svijea pred ikonostasom, ikona i slubenika; da ne uje nita osim
pjevanja i izgovorenih rijei molitava, i da ne osjea nita drugo osim toga samozaborava u izvravanju
dunosti, koji je osjeao uvijek sluajui i ponavljajui molitve koje je ve toliko puta uo.
Tako je on stajao, klanjao se, krstio se kad je to bilo potrebno, i borio se predajui se as hladnom
osuivanju, as svjesnom obamiranju misli i osjeaja, kad mu prie rizniar, otac Nikodin, takoer veliko
iskuenje za oca Sergija Nikodin, koga je nehotice prekoravao zbog licemjerstva i laskanja igumanu i
ree, poklonivi se tako da se presavio u pasu, da ga iguman zove u oltar. Otac Sergije ogrnu mantiju,
ustaknu kamilavku i poe oprezno kroz gomilu.
Lise, regardez a droite, c'est lui[2] zauje se enski glas.
Ou, ou? N'est pas tellement beau.[3]
Znao je da govore o njemu. uo je i, kao uvijek u trenucima iskuenja, ponavljao rijei: I ne uvedi
nas u napast, te, oborivi glavu i oi, poe pored amvona pa, obiavi kanonarke u stiharima koji su u to
vrijeme prolazili pored ikonostasa, ue na sjeverne dveri. Uavi u oltar, on se po obiaju prekrii i
pokloni, presavivi se u pasu pred ikonom, zatim podigne glavu i ispod oka, ne okreui se, pogleda
igumana iju je priliku ugledao zajedno s nekom drugom prilikom na kojoj se neto blistalo.

Iguman stajae uza zid, u odedi, proturivi kratke, punake ruice ispod rize i sloivi ih na debelu
trbuhu, te, uvrui gajtan na rizi, nasmijeen, razgovarae neto s vojnikom u uniformi dvorskog generala
s monogramima i gajtanima, koje odmah primijeti otac Sergije svojim iskusnim okom vojnika. Taj general
bijae bivi komandant njihova puka. Sad je, oito, zauzimao vaan poloaj, i otac Sergije je odmah
primijetio da iguman zna to i da ga to raduje, i zato se tako sjaji njegovo crveno gojazno lice s elom. To je
uvrijedilo i ogorilo oca Sergija i taj osjeaj se jo pojaao kad je od igumana uo da je on, otac Sergije,
pozvan samo zato da bi se udovoljilo generalovoj radoznalosti da vidi svog negdanjeg druga po slubi,
kako se on izrazio.
Vrlo mi je drago da vas vidim u aneoskom liku ree general pruajui ruku nadam se da niste
zaboravih starog druga.
Cijelo igumanovo lice, okrueno sjedinama, crveno i nasmijeeno, kao da odobrava sve ono to govori
general, njegovano generalovo lice samozadovoljna smijeka, zadah vina iz generalovih usta i od cigare s
njegovih zalizaka sve je to razjarilo oca Sergija. On se jo jednom pokloni ocu igumanu i ree:
Vaa svetost me je izvoljela pozvati?
I on zautje pitajui izrazom lica i pojavom: zato?
Iguman ree:
Pa da se vidite s generalom!
Vaa svetosti, ja sam napustio svijet da bih se izbavio napasti ree on blijedei, uzdrhtalih usana.
Zato me vi ovdje izvrgavate njima, i to za vrijeme molitve, u hramu bojem?
Odlazi, odlazi razjarivi se i namrtivi se, ree iguman.
Sutradan je Sergije molio za oprotenje igumana i bratiju zbog svoje oholosti, ali je, istovremeno,
poto je cijelu no proveo u molitvi, odluio da mora napustiti taj manastir i pismom obavijestio o tome
starca, molei ga da mu dopusti da se vrati u starev manastir. Pisao je da osjea kako je slab i nesposoban
da se bori protiv napasti sam, bez stareve pomoi. I kajao se zbog svoga grijeha oholosti. Prvom
potom stiglo je pismo od starca u kojem mu pie da je svemu uzrok njegova oholost. Starac mu je
objasnio da je provala gnjeva izbila zbog toga to se on povukao, odrekavi se duhovnikih poasti ne radi
boga, ve radi svoje oholosti, evo, veli, kakav sam, nita mi ne treba. Zbog toga je morao ustati protiv
igumanova postupka. Ja sam se svega odrekao radi boga, a mene pokazuju kao ivotinju: Kad bi se ti
odrekao slave radi boga, ti bi se suzdrao. Jo se nije u tebi ugasila svjetovna oholost. Mislio sam o tebi,
sine Sergije, i molio sam se, i evo to me je Bog o tebi pouio: ivi kao i dosad i pokori se. Ovih dana smo
saznali da je u skitu[4] umro svetac pustinjak Ilarion. On je ondje ivio osamnaest godina. Tambinski
iguman je pitao da li bi koji brat htio ondje ivjeti? I onda je dolo tvoje pismo. Otii ocu Paisiju u
tambinski samostan, ja u mu pisati, a ti ga zamoli da ti dadnu Ilarionovu eliju. Nije da bi ti mogao
zamijeniti Ilariona, ali tebi treba samoa da bi svladao oholost. Neka te bog blagoslovi.
Sergije poslua starca, pokaza pismo igumanu i, zamolivi ga za doputenje i predavi svoju eliju i sve
svoje stvari manastiru, otputova u tambinski isposniki manastir.
U tambinskom manastiru starjeina, sjajan domain trgovakog porijekla, primi jednostavno i mirno
Sergija i smjesti ga u Ilarionovu eliju, dodijelivi mu u poetku slugu, a poslije ga, na Sergijevu elju,
ostavi sama. elija bijae zapravo peina izdubena u brdu. U njoj je bio i sahranjen Ilarion. U stranjem
dijelu spilje bijae sahranjen Ilarion, u prednjem se nalazila udubina za spavanje sa slamnjaom, stoli i
police s ikonama i knjigama. Do vanjskih vrata koja su se zakljuavala nalazila se polica. Na tu je policu
jedanput dnevno jedan monah donosio hranu iz manastira.
I otac Sergije postade pustinjak.

IV
Na Bijelu nedjelju, u estoj godini Sergijeva ivota u isposnitvu, iz susjednog grada veselo drutvo
bogatih ljudi, mukaraca i ena, nakon blina s vinom, odlui da se provoza na trojkama. U drutvu su bila
dvojica odvjetnika, jedan bogati vlastelin, oficir i etiri ene. Jedna je bila supruga oficira, druga vlastelina,
trea djevojka, sestra vlastelinova i etvrta rastavljena ena, ljepotica, bogataica i udakinja, koja je
zaprepatavala i smuivala grad svojim ispadima.
Vrijeme je bilo divno, cesta ravna kao dlan. Izvezoe se desetak vrsta izvan grada, zaustavie se i
poee se dogovarati kamo e; natrag ili dalje?
Ali kamo vodi ovaj put? upita Makovkina, rastavljena ljepotica.
Odavde ima dvanaest... do Tambina ree advokat koji je udvarao Makovkinoj.
A onda?
A onda u L., pored manastira.
U kojem ivi onaj otac Sergije?
Da.
Kasatski? Onaj lijepi pustinjak?
Da.
Mes dames? Gospodo! Poimo Kasatskom. U Tambinu emo se odmoriti, zaloiti.
Ali se neemo moi vratiti kui na spavanje.
ta onda, noit emo kod Kasatskog.
Uostalom, ondje postoji samostansko svratiste, i to vrlo dobro. Bio sam ondje kad sam branio
Mahine.
Neu, ja u noiti kod Kasatskog.
To je ipak, uza svu vau svemo, nemogue.
Nemogue? Kladimo se!
U redu. Ako vi noite kod njega, onda sam ja to god elite.
A discretion.[5]
I vi isto!
Dobro! Idemo!
Koijaima su dali rakije. Sami su dohvatili sanduk s kolaima, vinom, bombonima. Dame su se
umotale u bijele pasje bunde. Koijai su se svaali koji e voziti prvi, i jedan mladi, nagnuvi se odvano
u stranu, zamahne dugakim bialjem, zavikne i zvonci zazvonie, a salinci zakripae.
Saonice su neto podrhtavale i njihale se, logovi su jednolino i ustro jurili vrsto zavezanih repova
na nabranim podrepnjacima, ravna, glatka cesta naglo je uzmicala natrag, koija je odvano trzao
uzdama, advokat i oficir, sjedei suelice, neto su lagali svojoj susjetki Makovkinoj, a ona je, umotavi se
dobro u bundu, sjedila nepomino i mislila: Uvijek jedno te isto, i gadno: crvena sjajna lica sa zadahom
vina i duhana, isti razgovori, iste misli, i sve se vrti oko gadosti. I svi su ovi zadovoljni i uvjereni da je to
potrebno, i mogu tako ivjeti sve do smrti. Ja ne mogu, meni je dosadno. Potrebno mi je neto to e sve
to razbiti, izvrnuti. Pa makar proli kao oni, mislim u Saratonu, to su se smrzli na putu. A to bi nai

uinili? Kako bi se vladali? Sigurno podlo... Svatko na svoj nain. I ja bih se takoer podlo ponijela. Ali
sam ja bar lijepa. I oni to znaju.
A taj monah? Zar on to vie ne razumije? Nije tako! To samo oni i razumiju. Kao jesenas onaj kadet. I
kakva je budala bio . . .
Ivane Nikolajeviu ree ona.
ta zapovijedate?
Koliko mu je godina?
Kome?
Pa Kasatskom.
ini mi se preko etrdeset.
I prima, dakle, svakog?
Svakog, ali ne uvijek.
Pokrijte mi noge. Ne tako. Ala ste nespretni! Ta bolje, bolje, tako. Ali mi ne morate noge stiskati.
Tako se dovezoe do ume gdje se nalazila elija.
Ona izie i zapovijedi da odu. Odgovarahu je, ali se ona razljuti i zapovijedi im da odu. Tada saonice
odjurie, a ona u svojoj bijeloj pseoj bundi poe stazom. Advokat sie i osta da promatra.

V
Otac Sergije ivljae ve estu godinu u isposnitvu. Bijae mu etrdeset i devet godina. Njegov ivot
bijae teak. I to ne zbog posta ili molitve. Nisu mu bili teki oni, ve unutranja borba koju nije nikako
oekivao. Postojahu dva uzroka borbe: sumnja i tjelesna pouda. I oba neprijatelja uvijek ga napadahu
zajedno. inilo mu se da je to jedan te isti. im bi nestalo sumnje, nestalo bi i poude. Ali on miljae da
su to dva razliita avola, i borio se sa svakim napose.
Boe moj, Boe moj miljae on zato mi ne da vjeru? Da, ta pouda, da, protiv nje su se borili
sv. Antun i drugi, ali vjerom. Oni su je imali, ali u mene su i takve minute, sati, dani kad je nemam. Zato
postoji cio svijet, sva njegova ljepota kad je on grean i kad ga se treba odrei? Zato si ti poinio tu
sablazan? Sablazan? A zar nije sablazan to to ja hou da pobjegnem od svjetskih uitaka i to traim
neto ondje gdje niega nema i gdje ne moe biti? ree on sam sebi i uasnu se, zgadi se sama sebe.
Gade! Gade! Htio bi biti svetac poe on psovati sebe. I poe se moliti. Ali tek to se poe moliti, kad
ivo ugleda sama sebe onakva kakav je ponekad bio u manastiru: u kamilavci, u mantiji, onako uzviene
pojave. Ne, nije to tako. To je varka. Ali u prevariti druge, a ne sebe i boga. Nisam ja uzvien ovjek, ve
bijedan, smijean. I on razmaknu skutove mantije i pogleda svoje jadne noge u gaama. I osmjehnu se.
Zatim pusti skute i poe itati molitve, krstiti se, klanjati se. Zar e mi ova postelja biti rakom? itao
je on. I kao da mu je neki avo doapnuo: Samaka postelja je ionako raka. La je to. I on u mati vidje
ramena udovice s kojom je ivio. Strese se i nastavi itati. Proitavi pravila, on uze Evanelje, otvori ga i
naie na mjesto koje je esto ponavljao i znao na pamet: Vjerujem, Gospode, izbavi me od moje
sumnje! I on potisne sve probuene sumnje. Kao to ustaljuju predmet nestabilne ravnotee, on je
ponovo uvrstio svoju vjeru na labavom potpornju i oprezno se odmakao od nje da je ne bi gurnuo i
prevalio. Ponovo se pojavie naonjaci, i on se umiri. Ponovi svoju molitvu iz djetinjstva: Gospode, primi
me, primi! I njemu bi ne samo ugodno, nego i nekako prijatno i milo. Prekrii se i legne na svoj
prostira na uskoj klupi, podmetnuvi pod glavu ljetnu mantiju. I zaspi.
Kroz lagan san mu se inilo da uje praporce. Nije znao je li to java ili san, ali ga tad iza sna prenu
kucanje na vratima. Ustade ne vjerujui sam sebi. Ali se kucanje ponovi. Da, to je bilo kucanje u
neposrednoj blizini, na njegovim vratima, i enski glas.
Boe moj! Zar je zaista ono to sam itao u itijima da avo uzima enski lik... Da, to je glas ene. I to
njean, plaljiv i prijatan! Fuj! on pijunu. Ne, meni se samo ini ree on i ode u kut u kojem je
stajala nalonja[6] i pokleknu onim vinim, pravilnim pokretom, nalazei ve u samom pokretu utjehu i
zadovoljstvo. Spusti se, kosa mu pade na lice i on pritisnu ve ogoljelo tjeme na vlanu, hladnu daicu.
(Kroz pod je puhalo.)
. . . itao je psalam koji je, kako mu je govorio stari otac Pimen, izbavljao od napasti. On malo uspravi
svoje omravjelo i lagano tijelo na svojim snanim, nervoznim nogama i htjede nastaviti itanje, ali nije
itao ve je nehotice napinjao sluh da bolje uje. Htio je da uje. Bijae potpuno tiho. Kapi s krova su jo
jednako padale u kacu koja je bila postavljena na uglu. Vani bijae magla, tama, snijeg koji se topio. Bijae
tiho, tiho. I odjednom neto zauta pred prozorom i odjeknu jedan glas onaj isti njeni, plaljivi glas,
glas koji je mogla imati samo zamamna ena:
Pustite me. Krista radi...
Uini mu se da mu je sva krv pojurila k srcu i zaustavila se. Nije mogao udahnuti. I uskrsnut e bog i
nestat e avola . . .
Ali ja nisam avo ... I uo je kako su se nasmijala usta koja su to izustila. Nisam avo, nego

prosto grena ena, zabludila sam ne u prenesenom, nego u pravom smislu (ona se nasmije), promrzla
sam i molim utoite...
On prisloni lice uz staklo. Kandilo se odrazilo i svjetlucalo po cijelom staklu. On prisloni dlanove uz
obje strane lica i zagleda se. Magla, tama, drvo, a tu desno ona. Jest, ona, ena u bundi duge bijele
dlake, u kapi, mila, dobra, uplaena lica, ovdje, dva verka od njegova lica, nagnuta prema njemu. Njihove
se oi sretoe i oni poznae jedno drugo. Ne zato to su se ve jednom vidjeli: oni se nikada nisu vidjeli,
ali, po pogledima koje su izmijenili, oni (osobito on) osjetie da poznaju jedno drugo, da razumiju jedno
drugo. Nakon toga pogleda bilo je nemogue i pomisliti da je to avo, a ne prosta, dobra, mila, plaljiva
ena.
Tko ste? Zato dolazite? ree on.
Ta otvorite! kapriciozno i zapovjedniki ree ona. Promrzla sam. Kaem vam zabludila sam.
Ali sam ja monah, pustinjak.
E pa zato i otvorite. Ne elite valjda da se smrznem pod prozorom dok se budete molili.
Ali kako ete . . .
Neu vas pojesti. Pustite boga radi. Smrzla sam se, uostalom.
I njoj bivae sve tee. Izustila je gotovo planim glasom.
On se odmae od prozora. Pogleda na ikonu Krista s trnovitim vijencem. Gospode, pomozi mi,
Gospode, pomozi mi, progovori on krstei se i klanjajui se do pojasa, pristupi vratima koja su vodila na
trijem i otvori ih. U trijemu napipa skakavicu i poe je dizati. Ovdje je uo korake. Ona je ila od prozora
prema vratima. Ah! viknu odjednom ona. On se dosjeti da je ugazila u lokvu koja se stvorila pred
pragom. Ruka mu je drhtala i nikako nije mogao podii skakavice koju su pritezala vrata.
Ta to vam je, pustite me, sva sam promoena. Prozebla sam. Vi razmiljate o spasu due, a ja sam
promrzla.
On povue vrata prema sebi, podigne skakavicu i, ne proraunavi dobro udarac, odgurne vrata da je
ona uda rie.
Ah, oprostite! ree on poprimivi odjednom potpuno ono nekadanje, vino ponaanje prema
damama.
Ona se nasmijei uvi to oprostite. Pa on jo nije tako straan pomisli ona.
Nita, nita. Oprostite vi meni ree ona prolazei pored njega. Nikada se ne bih usudila. Ali
ovo je izvanredni sluaj.
Izvolite! izusti on proputajui je pored sebe. Zbuni ga snaan miris finog parfema koji nije
odavno udisao. Ona proe kroz trijem u sobu. On zalupi vanjska vrata ne prebacivi skakavice, proe kroz
trijem i ue u sobu.
Gospodine Isuse Kriste, sine boji, smiluj se meni greniku, Gospode, smiluj se meni greniku
molio se neprekidno, i to ne samo u sebi, ve je nehotice micao usnama.
Izvolite! ree on.
Ona stajae nasred sobe dok je s nje curilo na pod i promatrae ga. Oi su joj se smijale.
Oprostite mi to sam naruila vau samou. Ali vidite u kakvom sam poloaju. Desilo se to zato to
smo mi poli iz grada da se provozamo, i ja sam se okladila da u sama doi od Vorobjevke do grada, ali
sam onda izgubila put i da nisam nabasala na vau eliju ... poe ona lagati. Ali ju je njegovo lice toliko
zbunilo da nije mogla nastaviti pa je uutjela. Ona nikako nije mislila da je on takav. Nije bio tako lijep
kakvim ga je ona zamiljala, ali je bio ipak divan u njezinim oima. Valovita prosijeda kosa i brada,
pravilan uzan nos i oi, koje su gorjele poput ugljevlja kad bi pravo pogledao, zadivili su je.
Primijetio je da ona lae.
A, tako ree on pogledavi je i ponovo oborivi oi. Ja u onamo, a vi se ovdje smjestite.
I on, skinuvi svjetiljku, zapali svijeu i, nisko joj se poklonivi, ode u sobicu iza pregrade, i ona je ula
kako je on ondje neto poeo micati. Vjerojatno se neim ograuje od mene pomisli ona nasmijeivi
se i, svukavi pseu bijelu rotondu, poe skidati kapu koja je bila zapela za kosu i pleteni rubac to se

nalazio ispod nje. Nije se bila nimalo smoila kad je stajala pod prozorom i rekla je to samo zato da je
pusti unutra. Ali je pred vratima uistinu ugazila u lokvu i lijeva joj noga bijae mokra do lista, i cipela i
kaljae puni vode. Sjela je na njegov leaj dasku pokrivenu samo ilimiem i poela se izuvati. Ta joj
se elija inila divna. Sobica, uska tri arina, dugaka etiri arina, bila je ista kao da je od stakla. U sobici
se nalazio samo leaj, na kome je ona sjedila, nad njim police s knjigama. U uglu nalonja. Pored vrata
avli, bunda i mantija. Nad nalonjom ikona Krista s trnovitim vijencem i kandilo. Mirisalo je neobino:
uljem, znojem i zemljom. Sve joj se svialo, ak i taj zadah.
Mokre noge, osobito jedna, uznemirivale su je i ona se brzo poela izuvati ne prestajui se smijeiti,
radujui se ne toliko tome to je postigla svoj cilj, koliko tome to je vidjela da je zbunila njega toga
divnog, neobinog, udnovatog, privlanog mukarca. A nije odgovorio, ali to nije nevolja ree ona
sebi.
Oe Sergije! Oe Sergije! Tako se zovete, je li?
ta vam treba? odgovori tihi glas.
Oprostite mi, molim vas, to sam naruila vau samou. Ali, uistinu, nisam mogla drugaije. Zaista
bih se razboljela. A i sad ne znam. Sva sam mokra, noge su mi kao led.
Oprostite odgovori tihi glas niim vam ne mogu pomoi.
Ja vas nizato ne bih uznemirila. Ostat u samo do zore.
On ne odgovori. I ona u da neto ape, oito se molio.
Vi neete ulaziti ovamo? upita ona smijeei se. Moram se svui kako bih se osuila.
On ne odgovori molei se i dalje jednolinim glasom za zidom.
Jest, to je ovjek mislila je ona svlaei s mukom cipelu u kojoj je voda pitala. Potezala ju je i nije
je mogla izuti, i to joj bi smijeno. I ona se jedva ujno smijala, ali, znajui da on uje njen smijeh i da e
taj smijeh djelovati na njega ba onako kako to ona eli, ona se nasmijala glasnije, i taj smijeh, veseo,
prirodan, prijatan, uistinu je djelovao na njega ba onako kako je ona eljela.
Zaista se takva ovjeka moe zavoljeti. Te oi. I to jednostavno, plemenito i koliko god on mrmljao
molitve strastveno lice mislila je ona. Nas, ene, ne moe prevariti. im je primakao lice staklu i
spazio me, razumio me je i poznao. U oima mu se pojavio blijesak i vie nije nestajao. Zavolio je, zaelio
me. Zaelio me govorila je ona izuvi napokon kaljau i cipelicu i prihvativi se arapa. Da bi svukla te
dugake arape s lastikama, morala je zadii suknje. Zastidje se i ree:
Ne ulazite.
Ali s one strane zida ne bi nikakva odgovora. ulo se i dalje jednolino gunanje i jo neko kretanje.
Sigurno se klanja do zemlje mislila je ona. Ili nee da odgovori ree ona. Misli na mene isto
kao i ja na njega. S istim takvim osjeajem razmilja on o ovim nogama govorila je ona svukavi mokre
arape, i prohodavi bosim nogama po leaju, podvije ih poda se. Sjedila je tako neko vrijeme obgrlivi
koljena rukama i zamiljeno gledajui pred sebe. I ova pustinja, ova tiina. Pa nitko nikada ne bi doznao
...
Ona ustade, odnese arape do peice, objesi ih na odunicu bila je to neka osobita odunica. Ona ju
je zavrtje-la i zatim, oprezno koracajui bosim nogama, vratila se na leaj i ponovo sjela na nj podvijenih
nogu. Za zidom nasta potpuna tiina. Ona pogleda na siuan sat koji joj je visio o vratu. Bila su dva sata.
Nai bi morali doi oko tri. Nije ostajalo vie od jednog sata.
Ta zar u ja ovdje sjediti ovako sama? Kakva besmislica! Neu! Sad u ga pozvati.
Oe Sergije! Oe Sergije! Sergije Dmitroviu, knee Kasatski!
Za vratima je bila tiina.
ujte, to je okrutno. Ne bih vas zvala da mi nije potrebno. Bolesna sam. Ne znam to mi je
zapoe ona paenikim glasom. Oh, oh! zastenja ona ruei se na leaj. I, zaudo, kao da je osjeala
da gubi snagu, da je potpuno gubi, da je sve boli i da je trese jeza, groznica.
ujte, pomozite mi. Ne znam to mi je. Oh, oh! Ona raskopa haljinu, otkrije grudi i zabaci do
lakta obnaene ruke. Oh, oh!
Cijelo to vrijeme on stajae u svojoj sobici i moljae se. Izgovorivi sve veernje molitve, on stajae sada

nepomino, uprijevi oi u vrh nosa, i moljae umnu molitvu ponavljajui u duhu:

Gospode Isuse Kriste, sine boji, smiluj mi se!
Ali je sve uo. uo je kako je utala svilena tkanina dok je skidala haljinu, kako je stupala bosim
nogama po podu, uo je kako je trljala rukom noge. Osjeao je da je slab i da svaki trenutak moe prsnuti,
i zbog toga je neprekidno molio. Osjeao se po prilici onako kako se, vjerojatno, osjeao onaj junak iz
bajki koji je morao hodati ne ogledavajui se. Tako je i Sergije uo, osjeao da je opasnost, pogibelj ovdje,
nad njim, oko njega, i on se moe spasiti samo ako se ni za trenutak ne osvrne na nju. Ali ga odjednom
obuze elja da je vidi. U isti tren ona ree:
ujte, to je neovjeno, mogu umrijeti.
Jest, otii u, ali onako kako je radio onaj otac koji je jednu ruku stavljao na bludnicu a drugu na
mangalu. Ali mangale nema. Ogleda se. Svjetiljka. I nadnese prst nad plamen, namrti se, spreman da
trpi, i dosta dugo mu se inilo da nita ne osjea, ali odjednom jo ne bijae ustanovio koliko ga boli i da
li ga boli, on se namrti i trgne ruku maui njome. Ne, ja to ne mogu.
Boga radi! Oh, doite k meni! Umirem. Oh!
Ta zar u uistinu posrnuti? Ali neu!
Odmah u doi do vas izusti on i, otvorivi svoja vrata, ne gledajui u nju proe pored nje kroz
vrata od trijema u kome je cijepao drva, napipa panj na kojem je cijepao drva i sjekiru prislonjenu uza zid.
Odmah ree on i, dohvativi sjekiru desnom rukom, poloi kaiprst lijeve ruke na panj, zamahnu
sjekirom i udari po prstu ispod drugog lanka. Prst se odlomi laganije nego to se odlamaju drva isto takve
debljine, prevrnu se i pade na rub panja a zatim na pod.
Zauo se taj zvuk prije no to je osjetio bol. Ali nije ni uspio da se zaudi tome to ga ne boli, kad
odjednom osjeti neizdrivu bol i toplinu krvi koja je poela tei. Brzo prihvati ostatak zgloba skutom
mantije i pritisne ga uz bedro te se vrati natrag kroz vrata pa, zaustavivi se suelice eni i oborivi oi,
tiho upita:
to vam je?
Ona pogleda njegovo problijedjelo lice na kojemu je drhtao lijevi obraz i odjednom se zastidje. Skoi,
dohvati bundu i ogrne je, zamota se u nju.
Jest, bilo mi je loe . . . prehladila sam se . . . ja . . . Oe Sergije ... ja...
On je pogleda oima u kojima je svijetlio tihi, radosni sjaj i ree:
Draga sestro, zato si eljela upropastiti svoju besmrtnu duu? Sablazni moraju prodrijeti u svijet,
ali teko onome preko koga sablazan ulazi... Moli se da bi nam bog oprostio.
Sluala ga je i promatrala. Odjednom zauje neko kapanje tenosti. Pogleda i spazi kako niz mantiju
tee krv iz ruke.
Sto ste uradili s rukom? ona se sjeti zvuka koji je ula i, dohvativi kandilo, istri u trijem i opazi
na podu okrvavljeni prst. Vrati se, bljea nego on i htjede neto da mu kae, ali on bez rijei ode u sobicu
i zatvori za sobom vrata.
Oprostite mi ree ona. Cime u otkupiti svoj grijeh?
Odlazi!
Dajte da vam zamotam ranu.
Odlazi odavle.
Ona se obue brzo i utke. I obuena, u bundi, sjedila je i ekala. Vani se zaue praporci.
Oe Sergije! Oprostite mi.
Odlazi! Bog e ti oprostiti.
Oe Sergije! Poet u drugi ivot. Ne naputajte me.
Odlazi!
Oprostite i blagoslovite me.
U ime oca i sina i duha svetoga zauje se iza pregrade. Odlazi.

Ona zajeca i izie iz elije. Advokat joj je iao u susret.

Dakle, izgubio sam, to se moe. Gdje ete sjesti?
Svejedno.
Ona sjede i do kue ne izusti ni rijei.
Godinu dana iza toga bila je postriena malim postrigom i ivjela strogim ivotom u manastiru, pod
upravom pustinjaka Arsenija koji joj je ponekad pisao pisma.

VI
Otac Sergije proivio je jo sedam godina u isposnitvu. U poetku je primao mnogo od onoga to su
mu donosili i aj, i eer, i bijeli kruh, i mlijeko, i odjeu, i drva.
Ali, to je vrijeme odmicalo sve dalje i dalje, ivio je sve stroim i stroim ivotom odriui se svega
suvina i napokon dotjerao dotle da nije primao vie nita osim crnog kruha jednom na sedmicu. Sve to
su mu donosili razdijelio bi siromasima koji su mu dolazili. Sve vrijeme je otac Sergije provodio u eliji, u
molitvi ili u razgovoru s posjetiocima, kojih je bivalo sve vie i vie. Otac Sergije izlazio je u crkvu samo
triput godinje, a po vodu i drva kad bi bilo potrebno.
Poslije pet godina takva ivota zbi se taj ve posvuda poznat dogaaj s Makovkinom, njen noni posjet,
promjena koja se zbila poslije toga u njoj i njen odlazak u manastir. Otada je slava oca Sergija poela rasti.
Dolazilo mu je sve vie i vie posjetilaca i pored njegove elije naselili su se monasi, bila je podignuta crkva
i svratite. Glas o ocu Sergiju koji je, kao i uvijek, preuveliavao njegova djela, irio se sve dalje i dalje,
njemu su poeli dolaziti izdaleka i poeli mu dovoditi bolesnike tvrdei da e ih on izlijeiti.
Prvo ozdravljenje zbilo se osme godine njegova ivota u isposnitvu. To je bilo ozdravljenje
etrnaestogodinjeg djeaka koga je dovela majka ocu Sergiju s molbom da poloi ruke na nj. Njemu nije
ni padalo na pamet da bi mogao izlijeiti bolesnika. Takvu misao bi smatrao za veliki grijeh oholost; ali
ga je majka, koja je dovela djeaka, usrdno molila leei pred nogama i govorila: zato on koji lijei druge
ne eli pomoi njenu sinu zaklinjala ga je Kristom. Na uvjeravanje oca Sergija da samo Bog lijei,
odgovorila je da ga ona samo moli da poloi ruku i da se pomoli. Otac Sergije je odbio i otiao u svoju
eliju. Ali on sutra (to je bilo u jeseni, i noi bijahu hladne), izaavi iz elije po vodu, opazi opet tu istu
majku sa svojim sinom, etrnaestogodinjim djeakom, i zauje opet iste molbe. Otac Sergije se sjeti prie
o nepravednu sucu i, mada prije nije sumnjao u to da mora odbiti, posumnja, a posumnjavi, poe se
moliti, i moljae se sve dok u dui ne stvori odluku. Odluka bijae da on mora ispuniti enin zahtjev, da
vjera njezina moe spasiti njena sina; on, pak, otac Sergije, u ovom sluaju nitavno je orue koje je
odabrao Bog.
I, pristupivi majci, otac Sergije ispuni njenu elju, poloi ruku na djeakovu glavu i poe se moliti.
Majka otputova sa sinom i za mjesec dana djeak ozdravi i po kotaru se rairi glas o svetoj, vidarskoj
moi starca Sergija, kako su ga sada nazivali. Otada ne bi prolo ni tjedan dana a da ne bi ocu Sergiju doli
ili doputovali bolesnici; i ne odbivi jedne, nije mogao odbiti ni druge, i polagao je ruku i molio se, i
iscjelivae mnoge, i slava oca Sergija irila se sve dalje i dalje.
Tako prooe sedam godina u manastiru i trinaest u isposnitvu. Otac Sergije nalikovae na starca:
brada mu bijae duga i sijeda, a kosa, mada svijetla, jo jednako crna i kovrava.

VII
Oca Sergija proganjae ve nekoliko sedmica jedna misao, koje se nije mogao otresti, je li dobro uinio
to je pristao na taj poloaj u kojem se naao ne toliko svojom voljom koliko arhimandritovom i
igumanovom. Poelo je to nakon ozdravljenja etrnaestogodinjeg djeaka. Otada, svakog mjeseca, tjedna,
dana, Sergije osjeae kako nestaje njegova unutranjeg ivota i kako ga zamjenjuje vanjski. Ba kao da su
ga izvraali.
Sergije je vidio da je on sredstvo kojim primamljuju posjetioce i darovatelje manastira i da je zato
manastirska uprava stvorila oko njega takve uvjete pod kojima bi on mogao biti to korisniji. Nisu mu,
npr., uope pruali prilike da neto radi. Snabdijevali su ga sa svim onim to bi mu moglo ustrebati i od
njega traili samo da ne uskrauje svoga blagoslova posjetiocima koji su mu dolazili. Da mu bude
udobnije, odredili su dane u koje je primao. Podigli su primau sobu za mukarce i mjesto odijeljeno
ogradom da ga ne bi obarale posjetilice koje su mu se bacale pod noge mjesto gdje je mogao blagosiljati
doljake. Govorili su mu da je potreban ljudima, da, drei se Kristova nauka ljubavi, ne smije ljudima
uskratiti da ga vide, da bi izbjegavanje tih ljudi bila okrutnost. On nije mogao a da ne pristane na to, ali
to se vie predavao tome ivotu, osjeao je kako se ono unutranje pretvara u vanjsko, kako u njemu
presuuje izvor ive vode, kako ono to radi ini sve vie i vie radi ljudi, a ne radi boga.
Bilo da prouava ljude ili ih tek blagosivlje, bilo da se moli za bolesnike, ili dijeli savjete ljudima kako
treba da ive, ili da slua zahvaljivanje ljudi kojima je pomogao ili iscjeljenjem, kako su mu govorili, ili
savjetom, nije mogao a da se ne uzraduje tome, nije mogao a da se ne zanima za posljedice svoga rada i
njegova utjecaja na ljude. Smatrao je sebe za gorue kandilo; i to mu je to bivalo jasnije, jasnije je osjeao
slabljenje, gaenje bojeg svjetla istine koje je gorjelo u njemu. Koliko je od toga to radim za boga a
koliko za ljude? bilo je pitanje koje ga je neprekidno muilo i na koje on, ne da nije mogao, nego se
nije usudio odgovoriti sam sebi. U dubini due je osjeao da je avo namjerno njegov rad za boga
pretvorio u rad za ljude. Osjeao je to zato, jer, kao to mu prije bijae teko kad su ga liavali samoe, kad
mu bijae teka njegova samoa. Muili su ga posjetioci, umarali su ga, ali u dubini due im se radovao,
radovao se onim pohvalama kojima su ga obasipali.
Jednom je ak odluio da ode, da se izgubi. ak je sve promislio kako e izvesti naum. Pripremio je
seljaku koulju, gae, kaftan i kapu. Objasnio je da mu je to potrebno zato da bi mogao udijeliti
prosjacima. I uvae tu odjeu kod sebe pomiljajui kako e se obui, oiati kosu i otii. Prvo e krenuti
vlakom, odvesti se tri stotine vrsta, sii i krenuti po selima. Ispitivao je starca vojnika o njegovu
obilaenju, o tome kako udjeljuju i kako primaju na prenoite. Vojnik je ispriao kako i gdje najradije
udjeljuju i daju prenoite, i otac Sergije odlui da uradi isto tako. Jednom se ak obukao nou i htio da
ode, ali nije znao to je pravo: da ostane ili da pobjegne. U poetku je bio neodluan, zatim je te
neodlunosti nestalo, privikao se i pokorio avolu, a seljaka odjea samo ga je podsjeala na njegove misli
i osjeaje.
Iz dana u dan dolazilo mu je sve vie i vie ljudi, a njemu ostajalo sve manje i manje vremena za
duevnu okrepu i molitvu. Ponekad, u svijetlim trenucima, mislio je da nalii na mjesto gdje je nekad bilo
vrelo. Bijae to slabo vrelo ive vode koje je lagano teklo iz mene, kroz mene. To bijae pravi ivot, dok ga
ona (on se uvijek s ushitom sjeao one noi i nje, sad majke Agnije) nije dovela u napast. Ona je okusila
te iste vode. Ali, otada, voda ni da se nakupi, a ve dolaze edni, guraju se, otiskujui jedan drugoga. I
oni razgazie sve, ostade samo blato. Tako je mislio tek u ponekim svijetlim trenucima; ali je najee
osjeao umor i alio sama sebe zbog svoga umora.

Bijae proljee, uoi Prepolovenija[7]. Otac Sergije sluae veernju u svojoj peinskoj crkvi. Ljudi
bijae toliko koliko mogae stati dvadesetak. Bijahu to sve gospoda i bogati trgovci. Otac Sergije primae
sve ljude, ali taj izbor vrili su monah, koji mu je bio dodijeljen, i deurni, koga su svaki dan slali iz
manastira njemu u eliju. Gomila ljudi od oko osamdeset hodoasnika, najvie ena, gurala se vani
oekujui izlazak oca Sergija i njegov blagoslov. Otac Sergije je sluio, i kad je iziao slavei...[8] prema
grobu svoga predasnika, spotakao se i bio bi pao da ga nisu podrali trgovac koji je stajao iza njega i
monah koji je sluio mjesto akona.
to vam je? Potovani oe Sergije! Prijatelju! Gospode! povikae ene. Problijedili ste kao krpa.
Ali se otac Sergije odmah povrati i, mada vrlo blijed, odgurne trgovca i akona i nastavi pjevati. Otac
Serapion, akon, i pjevai, i gospoa Sofija Ivanovna, koja je neprekidno ivjela uz eliju i brinula se za
oca Sergija, poee ga moliti da prekine slubu.
Nita, nita smijeio se on jedva vidljivo pod svojim brkovima izusti otac Sergije. Ne
prekidajte slube. Ovako sigurno postupaju sveci, pomisli on.
Svetac, aneo boji zauje odmah za sobom glas Sofije Ivanovne i onoga trgovca koji ga bijae
pridrao. Nije pristao na nagovore ve je nastavio sluiti. Ponovo zbijeni, vratie se svi tijesnim prolazima
do male crkve i ovdje, iako ju je neto skratio, otac Sergije dovri veernju.
Odmah poslije slube otac Sergije blagoslovi nazone i izie da sjedne na klupu pod brijestom do ulaza
u peinu. Htjede se odmoriti, nadisati svjeega zraka, osjeae da mu je to potrebno, ali tek to izie,
gomila ljudi pojuri prema njemu molei ga za blagoslov i traei savjete i pomo. Bilo je tu hodoasnica
to su neprestano pjeaile od jednog svetita do drugog, od starca do starca, i koje bi se uvijek raznjeile
pred svakom svetinjom i svakim starcem. Otac Sergije poznavae taj obini, najnereligiozniji, hladni,
konvencionalni tip. Bilo je tu hodoasnika, veinom isluenih vojnika koji su napustili svoja ognjita,
staraca koji su se zlopatili i pokatkad opijali, koji su se potucali od manastira do manastira samo da bi se
prehranili; bilo je tu i obinih seljaka i seljanki sa svojim sebinim eljama da ih iscijeli ili da donese
odluke o najpraktinijim poslovima: o udaji kerke, o naimanju duana, o kupnji zemlje ili o odrjeenju
od grijeha zbog davljenja ili roenja djeteta. Sve je to bilo davno poznato i nezanimljivo ocu Sergiju. Znao
je da od tih osoba nee saznati nita novo, da te osobe nee u njemu izazvati nikakve religiozne osjeaje,
ali ih je volio gledati kao gomilu, kojoj su potrebni i skupocjeni on, njegov blagoslov, njegova rije, i zato
je njega i muila ta gomila i istovremeno mu bila prijatna. Otac Serapion poe ih razgoniti govorei da je
otac Sergije umoran, ali on, sjetivi se rijei Evanelja: Ne branite im (djeci) da dolaze k meni i, alei
sama sebe pri tom sjeanju, ree neka ih pripuste.
Od ustade, prie pregradama uz koje su se oni bili zbili, poe ih blagosivljati i odgovarati na njihova
pitanja glasom, slabou kojega bijae i sam ganut. Ali, iako je elio da ih sve primi, nije mogao: opet mu
se smrklo pred oima, zaljuljao se i uhvatio za pregrade. Opet je osjetio priliv krvi u glavu i najprije
problijedio, a onda se odjednom zarumenio.
Ipak, doite sutra! Ne mogu danas ree i, blagoslovivi sve istovremeno, poe prema klupi.
Trgovac ga opet prihvati, povede za ruku i posadi.
Oe! zauje se u gomili. Oe! Potovani! Ne ostavljaj nas! Propadosmo bez tebe!
Trgovac, posadivi oca Sergija na klupu pod brijestovima, prihvati se policijske dunosti i vrlo odluno
poe rastjerivati svjetinu. Istina, govorio je tiho kako ga otac Sergije ne bi mogao uti, ali je govorio
odluno i ljutito:
Gubite se, gubite se! Blagoslovio vas je pa ta biste jo? Mar! Inae u vas pograbiti za vrat. Idite,
idite! Ti, stara, s crnim obojcima, odlazi, odlazi! Ma kamo e? Reeno ti je dosta! Sutra to bog da, a
danas se svi gubite.
Oe, samo da mu onda pogledam lie govorila je starica.
Pogledat u ja tebe! Kamo e?
Otac Sergije je primijetio da trgovac postupa nekako strogo pa slabim glasom ree monahu neka taj
prestane rastjerivati ljude. Otac Sergije je znao da e ih taj ipak otjerati i neobino je elio da ostane sam i
da se odmori, ali je poslao monaha da to kae kako bi izazvao dojam.

 Dobro, dobro. Ne tjeram ih, savjetujem odgovarae trgovac. Ta oni bi ubili ovjeka. Nemaju
oni samilosti, samo na sebe misle. Ne moe, reeno je. Sutra.
I trgovac otjera sve.
Trgovac bijae toliko revan i zato to je volio red i to je volio rastjerivati ljude, gurati ih i ponajvie
zato to mu je otac Sergije bio potreban. Bio je udovac i imaae bolesnu kerku jedinicu koja se nije
udala, i on je preao tisuu etiri stotine vrsta kako bi je dovezao do oca Sergija da je ovaj izlijei. Ta je
kerka bolovala dvije godine, i on je za to vrijeme ve u mnogim mjestima traio lijeka njenoj bolesti. Prvo
na klinici gubernijskog sveuilinog grada nisu pomogli; zatim ju je odvezao nekom seljaku u
samarskoj guberniji bilo joj je neto lake; zatim ju je odvezao nekom moskovskom lijeniku, platio
mnogo novaca nita nije pomoglo. Onda mu rekoe da otac Sergije iscjeljuje. I tako ju je dovezao
ovamo. I, stoga, kad je trgovac rastjerao sve ljude, pristupi ocu Sergiju i, kleknuvi bez ikakvih priprema,
glasno ree:
Sveti oe! blagoslovi moju bolesnu kerku da bi je izlijeio od teke boljetice. Usuujem se utei
svetim stopama tvojim.
I on sklopi ruke. Sve je to uinio i rekao tako kao da radi neto to je jasno i tano utvreno zakonom
i obiajem, kao da se ba ovako, a ne na bilo koji drugi nain, treba i mora moliti za iscjeljenje kerke.
Obavio je to takvom sigurnou da se ak i ocu Sergiju uinilo da se mora ba tako govoriti i postupati. Ali
mu ipak ree da ustane i ispria to je posrijedi. Trgovac ispria kako je njegova kerka, djevojka od
dvadeset i dvije godine, obolila prije dvije godine poslije naprasne majine smrti jauknula, kako on
kae, i od toga vremena boluje. I, eto, on je s njome prevalio tisuu i etiri stotine vrsta i ona eka u
svratitu kad e otac Sergije narediti da je dovezu. Po danu ne izlazi, boji se svjetla, a izlazi samo poslije
zalaza sunca.
Je li vrlo slaba? ree otac Sergije.
Nije, nije da je slaba, ve jaka, samo je neurastenina, kako doktor kae. Kad bi sad zapovijedio otac
Sergije da je dovedem, ja bih askom trknuo. Sveti oe! obradujte srce roditelja, sauvajte rod njegov
molitvama svojim spasite bolesnu ker njegovu!
I trgovac naglo pade na koljena i, sagnuvi glavu nad obje sklopljene ruke, zanijemi. Otac Sergije mu
opet ree da ustane i, pomislivi kako je njegov rad teak, a kako ga on, usprkos tome, strpljivo obavlja,
teko uzdahne i, poutjevi nekoliko trenutaka, ree:
Dobro, dovedite je veeras. Pomolit u se za nju, ali sad sam umoran. I on zatvori oi. Ve u
vas pozvati.
Trgovac, idui na prstima po pijesku, zbog ega su izme jo jae kripale, udalji se, i otac Sergije
ostade sam.
Cijeli ivot oca Sergija bijae ispunjen sluenjem i primanjem posjetilaca, ali dananji dan bio je
osobito teak.
Ujutro bijae doao nekakav ugledni velika koji dugo razgovarae s njime; poslije njega doe neka
gospoa sa sinom. Taj sin bijae mlad profesor, bezvjerac, kojega je majka, vatrena vjernica i odana ocu
Sergiju, dovela ovamo i zamolila oca Sergija da porazgovori s njim. Razgovor bijae vrlo muan. Mladi,
oito, nije elio da se prepire s monahom, slagao se s njime u svemu, kao sa slabim ovjekom, ali je otac
Sergije vidio da mladi ne vjeruje i da je usprkos tomu dobro raspoloen, vedar i miran. Otac Sergije se
sad s nezadovoljstvom sjeao tog razgovora.
Hoete li jesti? ree monah.
Hou, donesite to.
Monah ue u eliju, koja bijae sagraena desetak koraka daleko od ulaza u peinu, a otac Sergije osta
sam.
Odavno bijae prolo ono vrijeme kad je otac Sergije ivio sam i sve sam radio i hranio se samo
prostorom i kruhom. Ve odavno su ga uvjerili da nema prava zanemarivati svoje zdravlje i hranili su ga
posnom, ali krepkom hranom. Uzimao je malo, ali kudikamo vie nego prije i esto je jeo s osobitim
zadovoljstvom, a ne kao prije s gaenjem, vjerujui da je to grijeh. Tako bijae i sad. Popio je kaicu, popio
alicu aja i pojeo polovicu bijela hljeba.

Monah ode, i on osta sam na klupi pod brijestom. Bijae divno svibanjsko vee, tek to bjehu prolistale
breze, jasike, brijestovi, raeljke i hrastovi. Grmovi raeljka iza brijesta bjehu ve posve rascvjetani i jo se
nisu osipali; slavuj jedan sasvim blizu, a druga dva ili tri dolje, u grmlju, pored rijeke, pjevahu,
biglisahu. S rijeke dopirae daleko pjevanje radnika koji su se, vjerojatno, vraali s rada; sunce bijae zalo
za umu i njegove razbijene zrake probijale se kroz zelenilo. Cijela ta strana bijae svijetlo-zelena, druga, s
brijestom, bijae tamna. Hrutovi su lijetali, sudarali se i padali.
Poslije veere otac Sergije poe ponavljati duhovnu molitvu: Gospode Isuse Kriste, sine boji, smiluj
nam se, a zatim je stao itati psalam i odjednom, kad je doao do polovine psalma, stvori se odnekud
vrabac, sleti s grma na zemlju ivui i poskakujui, doe do njega, uplai se neega i odleti. itao je
molitvu u kojoj je govorio o svome odricanju od svijeta i urio se da je to prije zavri kako bi poslao po
trgovca i njegovu bolesnu kerku: bila mu je zanimljiva. Bilo mu je zanimljivo zato to je to bila razonoda,
nova osoba zato to su ga ona i njen otac smatrali za ugodnika i to za takva ija se molitva ispunjava.
On se toga odricao, ali se u dubini due smatrao za takva.
esto se udio tome kako to da je on, Stjepan Kasatski, postao takvim neobinim ugodnikom, ak i
udotvorcem, ali da to jest, u to se nije moglo sumnjati: on nije mogao a da ne vjeruje u ta udesa koja je
sam vidio, poev od bolesna djeaka pa do one posljednje starice koja je progledala na njegovu molitvu.
Koliko god da je to bilo udno, to je bilo tako. Dakle, trgoveva kerka bila mu je zanimljiva zato to je
bila nova osoba, to je vjerovala u nj, a jo i zato to je na njoj morao ponovo dokazati svoju mo
iscjeljenja i svoju slavu. Tisuu vrsta prelaze, u novinama piu, car to zna, u Evropi, u nevjernikoj
Evropi znaju miljae on. I odjednom se zastidje svoje tatine i ponovo se poe moliti bogu. Gospode,
care nebeski, utjeitelju, due istine, doi i prebivaj u nama i oisti nas od svakog zla, i spasi, preblagi,
due nae. Oisti od grene slave ljudske koja me obuzima, ponovi on i sjeti se koliko se puta molio za to
i kako su, to se toga tie, sve dosada njegove molitve bile uzaludne: njegove molitve inile su udesa
drugima, ali sebi nije mogao izmoliti od Boga osloboenje od te nitavne strasti.
Sjeti se svojih molitava iz dana svog isposnitva kad se molio da mu bog daruje istou, mir i ljubav, i
toga kako je, inilo mu se onda, bog usliao njegove molitve, kako je bio ist i odsjekao sebi prst pa sad
podigne smeuran batrljak prsta i poljubi ga; i inilo mu se da je bio miran onda kad mu se neprekidno
gadila njegova grenost, i inilo mu se da je onda i ljubio kad se sjeao s kakvim je ganuem primio starca
koji je svrnuo k njemu, pijana vojnika koji je traio novaca, i nju. A sada? I on pitae sebe: ljubi li on
koga, ljubi li on Sofiju Ivanovnu, oca Serapiona, osjea li on ljubav prema svim onim osobama koje su
danas bile kod njega, prema onom uenom mladiu s kojim je tako pouno razgovarao, pazei samo na to
da mu pokae svoj um i da nije zaostao u obrazovanju. Bijae 3 mu prijatna i potrebna njihova ljubav, ali
ljubavi za njih nije osjeao. U njemu sad ne bijae ljubavi, ne bijae mira, ne bijae ni istoe.
Bijae mu prijatno to je doznao da su trgovevoj kerki dvadeset i dvije godine i hotijae doznati je li
lijepa. I, raspitujui se o njenoj bolesti, on je upravo htio znati ima li ona enskih ari ili ih nema.
Zar sam toliko pao? pomisli on. Gospode, po-mozi mi, okrijepi me, Gospode i Boe moj! I on
skrsti ruke i poe se moliti. Slavuji su pjevali. Hrut sleti na njega i poe mu miljeti po zatiljku. On ga
zbaci. Ta postoji li on? Sta ako kucam na kuna vrata koja su zatvorena? . . . Lokot je na vratima, i ja bih
ga morao vidjeti. Taj lokot su slavuji, hrutovi, priroda. Mladi moda ima pravo! I on se poe glasno
moliti i dugo se molio sve dok mu misli ne iezoe, i on ponovo osjeti smirenje i sigurnost. Pozvoni
zvoncetom i ree monahu koji je izaao da odmah doe onaj trgovac s kerkom.
Trgovac dovede kerku za ruku, uvede je u eliju i odmah ode.
Kerka bijae plava, neobino bijela, blijeda, puna, neobino krotka djevojka, uplaena djejeg lica i
vrlo razvijenih enskih oblika. Otac Sergije osta na klupi do ulaza. Kad je djevojka prolazila pored njega i
on je blagoslovio, sam se uasnuo sebe zbog toga kako je promotrio njeno tijelo. Ona je prola, i on je
osjeao da ga je opekla. Po njenu licu vidio je da je osjeajna i slaboumna. Ustade i ue u eliju. Ona
sjedae na tovjelici oekujui ga.
Kad on ue, ona ustade.
Hou tatici ree ona.
Ne boj se ree on. Sto te boli?

 Sve me boli ree ona i odjednom joj lice osvijetli smijeak.

Ozdravit e ree on moli se.
ta da se molim, molila sam se, nita ne pomae. I ona se neprestano smijeila. Pa vi ete se
pomoliti, i ruku poloiti na mene. Ja sam vas sanjala.
Kako sanjala?
Sanjala sam da ste vi ovako svoju ruku poloili na moja prsa. Ona uzme njegovu ruku i pritisne
uza svoje grudi. Evo ovamo.
On joj prui svoju desnu ruku.
Kako ti je ime? upita on tresui se cijelim tijelom i osjeajui da je pobijeen i da vie ne moe
obuzdati svoju strast.
Marija. A to?
Ona uzme ruku i poljubi je, zatim ga jednom rukom obujmi oko pasa i privije uza se.
to ti je? ree on. Marijo. Ti si avo.
Pa, moda ta onda.
I ona, grlei ga, sjedne s njim na krevet.
U zoru on izie i stade na ulaz.
Zar se zbilja sve to zbilo? Otac e doi. Ona e ispriati. Ona je avo. A to u ja uiniti? Eno one
sjekire kojom sam odsjekao prst? On dohvati sjekiru i poe u eliju.
Monah mu doe u susret.
Da nacijepam drva? Molim vas sjekiru.
On dade sjekiru. Ue u eliju. Ona leae i spavae. Uasavajui se baci pogled na nju. I ode u eliju,
skide seljako odijelo, obue se, dohvati noice, odreza kosu i krenu stazom niz brdo prema rijeci do koje
nije silazio etiri godine.
Uz rijeku je vodila cesta; on krene cestom i iae do podne. U podne ue u ra i legne. Pred vee doe
do sela na rijeci. Ali ne poe u selo, ve prema rijeci, prema urvini.
Bijae rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijae sivo i mrano i sa zapada puhae hladan
vjetar ranog jutra: Dakle, treba svriti. Boga nema. Kako svriti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne moe
potonuti. Objesiti se? Pa da, evo remena, o granu. To mu se uini tako lako i blisko da se uasnu. Ali se
moliti nije imao kome. Boga nije bilo. On leae nalaktivi se na ruku. I odjednom osjeti takvu pospanost
da vie nije mogao drati glavu rukom, ve oprui ruku, poloi na nju glavu i odmah zaspi. Ali taj san
trajae samo trenutak; odmah se probudi i poinje nekako sanjati i prisjeati se.
I, eto, vidi sebe dok je jo bio gotovo dijete, u majinoj kui na selu, i k njima dolazi koija, a iz koije
izlaze: ujak Nikolaj Sergijevi, ogromne, lopati sline crne brade, i s njim mrava djevojica Paenjka,
velikih, krotkih oiju i alosna, uplaena lica. I njima, u drutvo djeaka, dovode tu Paenjku. I treba se s
njom igrati, a to je dosadno. Ona je glupa. Svrava se time to je ismijavaju, navode da pokae kako pliva. I
ona lijee na pod i pokazuje to na suhom. I svi kikou i prave budalu od nje. I ona to vidi i izbijaju joj
crvene pjege i osjea se jadnom, tako jadnom da se stidi i da nikada nee moi zaboraviti taj iskrivljen,
dobar, pokoran smijeak. I sjea se Sergije kad ju je vidio nakon toga. Vidio ju je mnogo kasnije, prije
nego to je postao monah. Bijae udata za nekakva vlastelina koji je proerdao cijeli njezin imetak i koji ju
je tukao. Imala je dvoje djece: sina i kerku. Sin je umro jo kao dijete.
Sergije se sjeao da ju je vidio kad je bila nesretna. Kasnije ju je vidio u manastiru kao udovicu. Bila je
onakva ista, ne bi se moglo rei glupa, ali runa, bijedna i nesretna. Dovezla se sa kerkom i njenim
enikom. I oni su ve bili siromani. Kasnije je uo da ivi negdje u nekom kotarskom mjestu i da je vrlo
siromana. A zato mislim o njoj? pitae on sebe. Ali nije mogao da ne misli na nju. Gdje je ona? Sta
je od nje? Je li jo onako nesretna kao to je bila onda kad je pokazivala na podu kako se pliva. Ali zato da
mislim o njoj? Sto mi je? Treba svriti.
I opet mu bi strano, i opet, da bi se spasio od te misli, poe misliti na Paenjku.
Tako leae dugo, as mislei na svoj neizbjean svretak, as na Paenjku. Paenjka mu se inila kao

spas. Napokon zaspi. I usni anela koji mu pristupi i ree: Idi Paenjki, doznaj od nje ta ti je initi, u
emu je tvoj grijeh i u emu je tvoj spas.
Probudi se i zakljuivi da je to privienje od boga, obradova se i odlui uiniti ono to mu je bilo
kazano u snu. Znao je u kojem gradu ona ivi, bio je udaljen oko tri stotine vrsta i on se uputi onamo.

VIII
Paenjka ve odavno nije bila Paenjka, ve stara, suha, smeurana Praskovja Mihajlovna, punica
propaloga pijanca, inovnika Mavrikjeva. ivjela je u onom kotarskom mjestu u kojem je zet imao svoje
posljednje namjetenje i tu je prehranjivala porodicu i kerku, i toga bolesnoga neurastenika zeta i petoro
unuadi. A prehranjivala ih je tako to je pouavala u glazbi kerke trgovaca uzimajui pedeset ko-pejaka
po satu. Na dan je imala ponekad etiri, nekad pet sati, tako da je na mjesec zaraivala oko ezdeset
rubalja. Od toga su zasada i ivjeli oekujui namjetenje. S molbom za namjetenje Praskovja Mihajlovna
poslala je pisma svim svojim roacima i znancima pa tako i Sergiju. Ali ga ovo pismo nije zateklo.
Bila je subota i Praskovja Mihajlovna je sama mijesila mlijeni kruh s groicama, koji je nekada tako
dobro pekao kmet-kuhar kod njena oca. Praskovja Mihajlovna htjela je sutra o prazniku pogostiti unuad.
Maa, njena ki, bavila se oko najmlaeg, stariji, djeak i djevojica, bijahu u koli. Zet nije spavao
prole noi i sad bijae zaspao. Praskovja Mihajlovna nije mogla u noi dugo zaspati nastojei umiriti
kerku koja se ljutila na mua.
Vidjela je da zet, slab ovjek, ne moe govoriti i ivjeti drugaije, i vidjela je da enini prijekori nee
pomoi, i upirala je sve sile da bi ih primorala kako ne bi bilo prijekora, kako ne bi bilo mrnje. Ona
gotovo fiziki nije mogla podnositi loe odnose meu ljudima. Bijae joj potpuno jasno da to ne moe
nita poboljati, ve da e sve biti samo gore. Ali ona ak nije to ni mislila, ona je prosto patila, videi
mrnju, isto kao od smrada, jake buke, udaraca po tijelu.
Upravo je, zadovoljna sama sa sobom, uila Lukerju kako se priprema kvasac, kad Mia, estogodinji
unuk, s keceljicom, krivih nogu, u okrpljenim arapicama dotri uplaena lica u kuhinju.
Bako, trai te straan starac.
Lukerja izviri.
I to nekakav putnik, gospoo.
Praskovja Mihajlovna obrie svoje mrave laktove jedan o drugi i ruke o kecelju po htjede poi u kuu
po novanik da da pet kopejaka, no se onda sjeti da nema manje od grivenika i odlui dati kruha te se
vrati do ormara, ali odjednom pocrvenje sjetivi se da joj je bilo ao dati i, zapovijedivi Lukerji da odree
reanj, poe jo i po grivenik. To ti je kazna ree ona sebi daj dvostruko.
I dade, ispriavajui se, i jedno i drugo putniku, a kad je davala ne samo da se vie nije ponosila
svojom dareljivou, ve se, naprotiv, stidjela to daje tako malo. Takva osobita pojava bijae putnik.
Unato tome to je preao trista vrsta prosei u ime Krista i odronjavio i omravio i pocrnio, to mu je
kosa bila podrezana, to je nosio seljaku kapu i iste takve izme, unato tome to je ponizno pozdravljao,
Sergije bijae jo jednako iste osobite vanjtine koja je toliko privlaila. Ali ga Praskovja Mihajlovna nije
poznala. Nije ga ni mogla poznati jer ga nije vidjela ve gotovo trideset godina.
Ne zamjerite, oe. Hoete li moda ta pojesti?
On uzme kruh i novac, i Praskovja Mihajlovna se zaudi to ne odlazi ve je promatra.
Paenjka, dolazim k tebi, primi me!
I crne divne oi uporno i molei gledahu u nju i u njima se zablistae suze. I pod prosjedim brkovima
alosno zadrhtae usne.
Praskovja Mihajlovna se uhvati za uvele grudi, otvori usta i obamre, uprijevi zjenice u putnikovo lice.
Ta ne moe biti! Stjepa! Sergije! Otac Sergije!

 Jest, ba on tiho izusti Sergije. Ali ne Sergije, ne otac Sergije, ve veliki grenik Stjepan
Kasatski, posrnuli, veliki grenik. Primi me, pomozi mi.
Ta ne moe biti! Ta zar se niste smirili! Ali poimoder.
I ona prui ruku; ali je on ne prihvati, ve poe za njom.
A kamo da ga uvede? Stan bijae malen. Ispoetka je jedna malena soba, gotovo smonica, bila
odreena za nju, ali je poslije i tu smonicu ustupila kerki. I sad je ondje sjedila Maa ljuljajui dojene.
Sjednite samo, odmah u ja ree ona Sergiju pokazujui na klupu u kuhinji.
Sergije odmah sjedne i skine, oito ve nauenom kretnjom, torbu, najprije s jednog, a onda s drugog
ramena.
Boe moj, boe moj, kako ste se bili smirili, oe. Kakva slava, i odjednom tako . . .
Sergije ne odgovori i samo se smjerno nasmijei namjetajui pored sebe torbu.
Mao, zna li tko je to?
I Praskovja Mihajlovna apatom ispria keri tko je Sergije, i one zajedno iznesoe postelju i ljuljaku
iz smonice, ispraznivi je za Sergija.
Praskovja Mihajlovna uvede Sergija u sobicu.
Tu se odmorite. Ne zamjerite. Ja moram ii.
Kamo?
Imam satove, stid me i rei pouavam u glazbi.
U glazbi to je lijepo. Samo jedno, Praskovja Mihajlovna, ja sam doao poslom. Kad u moi
razgovarati s vama?
Bit e mi drago. Moemo li navee?
Moemo, ali vas jo neto molim: ne govorite tko sam. Samo sam se vama povjerio. Nitko ne zna
kamo sam otiao. Tako mora biti.
Ah, a ja sam rekla kerki.
Pa zamolite je da ne govori.
Sergije izuje izme, legne i, poslije neprospavane noi i etrdeset vrsta pjeaenja, odmah zaspi.
Kad se Praskovja Mihajlovna vratila, Sergije je sjedio u svojoj sobiici i ekao nju. Nije iziao na ruak,
ve je pojeo orbu i kau koje mu je donijela Tukerja.
Dola si prije nego to si obeala? ree Sergije. Moemo li sad razgovarati?
I zbog ega me je zapala ta srea da mi doe takav gost? Propustila sam sat. Kasnije... Sve sam
namjeravala da vam doem, pisala sam vam, i odjednom ovakva srea.
Paenjka, molim te, rijei koje u ti sada kazati primi kao ispovijed, kao rijei koje u asu smrti
izgovaram pred bogom. Paenjka, ja nisam sveti ovjek, ak nisam ni obian, svagdanji ovjek: ja sam
grenik, prljav, gadan, zabludio, oholi grenik, gori, ne znam jesam li od svih, ali gori od najgorih ljudi.
Paenjka je gledala izbeivi u poetku oi; ona mu je vjerovala. Kasnije, kad mu je ve sasvim
povjerovala, dotakla se rukom njegove ruke i tuno se smijeei rekla:
tiva, moda preuveliava?
Ne, Paenjka. Ja sam bludnik, ja sam ubojica, ja sam bogohulnik i varalica.
Boe moj! Je li to mogue? izusti Praskovja Mihajlovna.
Ali treba ivjeti. I ja, koji miljah da sve znam, koji uih druge kako treba ivjeti, ja nita ne znam i
molim tebe da me naui.
Ali, SS! Ti se ruga. Zato se uvijek rugate meni?
Pa lijepo, rugam se, ali mi kai kako ivi i kako si proivjela ivot.
Ja? Pa ja sam proivjela najgadniji, najodvratniji ivot i sad me bog kanjava, to sam i zasluila, i
ivim tako strano, tako strano . . .

 Kako si se udala? Kako si ivjela s muem?

Sve je bilo strano. Udala sam se zaljubila na najgadniji nain. Tata je bio protiv toga. Nisam se
osvrtala ni na to, udala sam se. I u braku, mjesto da pomaem muu, muila sam ga ljubomorom koju
nisam mogla svladati.
On je pio, uo sam?
Jest, ali ga nisam znala umiriti. Prekoravala sam ga. A to je bolest. Nije se mogao suzdrati, i sad se
sjeam kako sam mu branila. Meu nama su se odigravali uasni prizori.
I ona pogleda Kasatskoga divnim oima koje su patile pri sjeanju.
Kasatski se sjeao kako su mu priali da je mu tukao Paenjku, i Kasatski je sad vidio, promatrajui
njen mrav, suh vrat s nabreklim ilama iza uiju i pramenjem rijetke, napola sijede plave kose, gotovo
uistinu vidio kako se to deavalo.
Zatim sam ostala sama s dvoje djece i bez ikakvih sredstava.
Ta vi ste imali imanje.
To smo prodali dok je jo Vasja bio iv i sve smo . . . potroili. Valjalo je ivjeti, a ja nisam znala
nikakva posla kao mi sve, gospoe. Ali sam bila osobito loa, bespomona. Tako smo potroili
posljednje, pouavala sam djecu i sama neto nauila. A onda se Mia razbolio jo u etvrtom razredu, i
bog ga uze k sebi. Maneka zavoli Vanju zeta. I ta onda, on je dobar, samo je nesretan. Bolestan je.
Mamice upade joj u rije kerka uzmite Miu, ne mogu se raskinuti.
Praskovja Mihajlovna zadrhta, ustade i, urno koraajui u svojim razgaenim cipelama, izie napolje
i odmah se vrati s dvogodinjim djeakom na rukama, koji se pregibao natrag i hvatao se ruicama za njen
rubac.
Dakle, gdje sam ono stala? Da, imao je tu dobro mjesto i upravitelj je bio tako prijazan, ali Vanja
nije mogao izdrati i podnese ostavku.
Od ega boluje?
Od neurastenije; to je uasna bolest. Mi smo se dogovarali, ali je trebalo putovati, a sredstava nije
bilo. Ali se sve nadam da e to onako proi. Nema osobitih bolova, ali.. .
Lukerja! razlegnu se njegov ljutit i slab glas. Uvijek je alju nekamo kad je potrebna. Mamice!
Odmah ponovo prekine svoje pripovijedanje Praskovja Mihajlovna. On jo nije ruao. Ne moe
s nama.
Ona izie, neto ondje obavi i vrati se briui tamne mrave ruke.
Eto tako ivim. I neprekidno kukamo, nikad nismo zadovoljni; i, hvala bogu, unuci su mi snani i
zdravi, pa se jo moe ivjeti. Ali nema smisla govoriti o sebi.
Ali od ega ivite?
Pa ja neto zaraujem. Nekad mi je glazba bila dosadna, a evo kako mi je sad dobro dola.
Drala je malenu ruku na ormariu pored koga je sjedila i, kao da vjeba, prebirala mravim prstima.
to vam plaaju za satove?
Plaaju i rubalj, i pedeset kopejaka, pa i trideset kopejaka. Svi su tako dobri prema meni.
I to, imaju li uspjeha? jedva se smijeei oima upita Kasatski.
Praskovja Mihajlovna ne povjerova odmah u ozbiljnost pitanja i, kao da pita, pogleda mu u oi.
Imaju i uspjeha. Jedna je djevojica doista sjajna, mesareva kerka. Mila, dobra djevojica. Eto, da
sam bila ena na svome mjestu, mogla sam, jasno pomou tatinih veza, nai zetu namjetenje. Ali to
nisam znala i, eto, do ega sam ih sve dovela.
Da, da govorio je Kasatski obarajui glavu. A kako vi, Paenjka, vrite svoje vjerske dunosti?
upita on.
Ah, ne spominjite. Ve je i to loe, tako sam se zapustila. S djecom se spremam za priest i odlazim
u crkvu, inae po cijele mjesece ne odlazim. Djecu aljem.

 A zato vi ne idete?
Da istinu kaem... ona pocrvenje stid me je pred kerkom i unuadi ii onako dronjava, a novo
nemam. Naprosto, lijena sam.
A molite li se kod kue?
Molim se, ali kakve su to molitve, onako, makinalne. Znam da tako ne valja, ali nemam pravog
osjeaja; znam samo koliko sam pokvarena . . .
Da, da, tako, tako kao da odobrava ponavljao je Kasatski.
Odmah, odmah odgovori ona na zetov poziv i, popravivi rubac na glavi, izie iz sobe.
Ovaj put se nije dugo vraala. Kad se vratila, Kasatski je sjedio u onom istom poloaju oprijevi se
laktovima o koljena i oborivi glavu. Ali je ve imao torbu na leima.
Kad ona ue s limenom svjetiljkom, bez tita, on podigne pogled te upre u nju svoje divne, umorne
oi i duboko, duboko uzdahne.
Nisam im rekla tko ste poe ona plaljivo samo sam rekla da ste putnik plemikog roda i da
sam vas poznavala. Poimo u blagovaonicu na aj.
Ne mogu . . .
Dobro, donijet u ovamo.
Ne treba, nije potrebno. uvao te bog, Paenjka. Ja idem. Ako me ali, ne govori nikome da si me
vidjela. Zaklinjem te ivim bogom: ne govori nikome. Hvala ti. Poklonio bih ti se do nogu, ah znam da e
te to zbuniti. Hvala, oprosti Krista radi.
Blagoslovite!
Bog e te blagosloviti. Oprosti Krista radi.
I on htjede otii, ali ga ona ne pusti, donese mu kruha, evreka i maslaca. On uze sve i ode.
Bijae tamno, i on jo ne bijae odmakao ni za duljinu dviju kua, a ve joj bio ieznuo iz oiju te je
znala da ide samo po tome to je protopopov pas zalajao na nj.
Eto ta je znaio moj san. Paenjka je doista ono to sam ja morao biti i to nisam bio. Ja sam ivio
radi ljudi pod izgovorom da ivim radi boga, ona ivi radi boga mislei da ivi radi ljudi.
Tako je, jedno dobro djelo, aa vode pruena bez pomisli na nagradu vrednija od dobroinstava koje
sam uinio ljudima. Ali zar nije postojao djeli iskrene elje da sluim bogu? pitae sebe, a odgovor
bijae: Jest, ali sve je to bilo zagaeno, obraslo ljudskom slavom. Tako je, nema Boga za onoga koji je
ivio kao ja radi slave ljudske. Trait u ga.
I on poe, kao to je iao Paenjki, od sela do sela, susreui se i rastajui s putujuim prosjacima i
prosjakinjama i molei u ime Kristovo kruha i prenoite. Ponekad ga je grdila srdita domaica, psovao
pijani seljak, ali su ga u veini sluajeva hranili, pojili, ak mu davali neto i za put. Njegova gospodstvena
vanjtina osvajala je neke. Neki su se, naprotiv, gotovo radovali tome to je taj gospodin takoer spao na
prosjaki tap. Ali njegova smjernost pobjeivae sve.
esto bi itao Evanelje kad bi ga naao u kui, i svi su ljudi uvijek, posvuda bili ganuti i zaueno ga
sluali kao da uju neto novo, ali i davno poznato.
Kad bi mu uspjelo da pomogne ljudima ili savjetom, ili pisanjem, ili mirenjem posvaenih, on ne bi
doekao zahvalnosti jer je odlazio. I pomalo se Bog poeo javljati u njemu.
Jednom je iao sa dvije starice i nekim vojnikom. Zaustavie ih neki gospodin i gospoa u koiji, u
koju je bio upregnut kasa, i neki mukarac i ena na konjima. Gospoin mu je jahao s kerkom, a u
koiji se, oito, vozila gospoa s nekim putnikom Francuzom.
Oni ih zaustavie da bi im pokazali les pelerins[9] koji iz praznovjerja, to je svojstveno ruskom
narodu, mjesto da rade, pjeae iz mjesta u mjesto.
Govorili su francuski mislei da ih ne razumiju.
Demandez leur ree Francuz s'ils sont bien surs de ce que leur pelerinage est agreable a Dieu.[10]

Upitae ih. Starice odgovorie:

Kako Bog htjedne. Nogama smo bili, a hoemo li i srcem?
Zapitae vojnika. On ree da je sam, nema kamo.
Upitae Kasatskog tko je.
Rob boji.
Qu'est ce qu'il dit? U ne repond pas.[11]
U dit qu'il est un serviteur de Dieu.[12]
Cela doit etre un fils de pretre. Il a de la race. Avez-vous de la petit monnaie?[13]
Francuz je imao sitnia. I on udijeli svakome po dvadeset kopejaka.
Mais dites leur que ce n'est pas pour des cierges que je leur donne, mais pour qu'ils se regalent de the,[14]
aj, aj, smijeio se on pour vous, mon vieux[15] ree on tapui rukom u rukavici Kasatskog po
ramenu.
Krist vam pomogao odgovori Kasatski ne ustiui kape i klanjajui se svojom elavom glavom.
I Kasatskog je osobito obradovao taj susret jer je prezreo ljudsko miljenje i postupio najobinije,
najlake uzeo je mirno dvadeset kopejaka i dao ih drugu, slijepom prosjaku. Sto je manje drao do
ljudskog miljenja, to je jae osjeao Boga.
Osam mjeseci hodao je tako Kasatski, devetog mjeseca su ga zadrali u gubernijskom gradu, u
sklonitu u kojem je noivao s prosjacima, i jer nije imao putnice odveli ga u kvart. Na pitanje gdje mu je
putnica i tko je on, odgovorio je da nema putnice, da je on rob boji. Uvrstili su ga meu skitnice, osudili i
protjerali u Sibir.
U Sibiru se nastanio na zemlji bogatog seljaka i sad ivi ondje. Radi kod gazde u povrtnjaku i pouava
djecu i njeguje bolesnike.
(18901898)

Napomene:
[1] Dio liturgije.
[2] Lizo, pogledajte desno, to je on.
[3] Gdje, gdje? Nije tako lijep.
[4] Usamljeni isposniki samostan.
[5] Po volji.
[6] Pult za molitvenik ili Evanelje.
[7] Dvadeset i peti dan poslije Uskrsa.
[8] U originalu nedovreno.
[9] Hodoasnike.
[10] Pitajte ih da li su vrsto uvjereni da je njihovo hodoaenje bogu ugodno.
[11] to kae? Ne odgovara.
[12] Kae da je sluga boji.
[13] To je sigurno sin sveenika. Osjea se otmjeno porijeklo. Imate li sitnia?
[14] Ali im recite da ne dajem za svijee ve da popiju aj.
[15] vama, stari