Vous êtes sur la page 1sur 77

ARHITEKTURA 20. ST.

AMERIKA .

SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR

FUNKCIONALIZAM .

Razvoj novog tipa arhitekture započeo je oko 1880, a uključivao je ideje W. Morrisa i novu
strojnu estetiku kombiniranu s novim građevinskim materijalima i tehnikama. Proces je
trajao nekoliko desetljeća, tijekom kojih su arhitekti eksperimentirali različitim stilovima.
Njihov je simbol postao neboder, a prvo sjedište Chicago, metropola u procvatu i
neopterećena povijesnim stilovima. Prvu čikašku školu čine Root, Jenney i Sullivan, koji
oko 1890. utemeljuju moderni funkcionalizam i građevine oblikuju na temelju funkcije i
konstrukcije. U to vrijeme funkcionalizam u europskoj arhitekturi manifestira se tek
pojedinačnim primjerima, npr. Eiffelov toranj i Paxtonova kristalna palača u Londonu.

LOUIS SULLIVAN 1856 - 1924.

Glavna mu je teza: "oblik proizlazi iz funkcije". Posebno mjesto u njegovu opusu imaju pro-
jekti nebodera iz 90-tih godina 19. st., na kojima je naglašeno raščlanjen korpus uvjetovan
čeličnom konstrukcijom uspio uskladiti s arhitektonskom dekoracijom. Oblici njegovih
građevina podređeni su materijalu i karakteru čelične konstrukcije (Wainwright Building,
Chicago). Žestoko se protivio historicizmu i tražio ostvarenje stila koji će iskazivati duh 20.
st. i služiti se najnovijim tehničkim dostignućima. Projekt pojedinog nebodera treba ovisiti
o namjeni i konstruktivnom materijalu, koji ne smije biti skriven, a ljepota svake građevine
mora biti individualna. Njegove su ideje utjecale na Wrighta, Gropiusa i Le Corbusiera.

WAINWRIGHT BUILDING St. Louis, 1891.

Jedan od prvih nebodera od armiranog betona.


Eksterijer odražava unutrašnji čelični kostur, što
se očituje u vitkim kontinuiranim "stupovima" od
cigle koji se između prozora protežu od polukata
do potkrovlja. Fasada izgleda kao rešetka ome-
đena ugaonim stupovima i horizontalama potkro-
vlja i polukata. Sullivan nije izumio nebodere, ali
je zaslužan za razvoj arhitektonskog izraza prik-
ladnog za takve visoke konstrukcije.

1
ZGRADA OSIGURAVAJUĆEG
DRUŠTVA Buffalo, 1895.

Svojom tehnikom izvedbe i naglašenim verti-


kalama navješćuje 20. st, ali je njeni razrađe-
ni i složeni ormanenti još vežu za Art-Nouveau.

CARSON, PIRIE I SCOTT


robna kuća, Chicago, 1904.

Sullivanovo remek-djelo, pokazuje težnju pre-


ma horizontalnosti. Oplata od bijele keramike
prati rešetku čeličnog okvira zgrade. U prizem-
mlju i polukatu (gdje su trgovine) nalazi se ra-
skošan i kompliciran željezni ukras.

UKRAS U PRIZEMLJU

ORGANIČKA ARHITEKTURA .

Filozofija arhitekture koja potiče harmoniju između čovjekove nastambe i njenog prirodnog
okruženja, tako da građevina svojim izgledom, građevnim materijalom, namještajem i
opremom bude integrirana u okolinu, kako bi se stvorila međusobno povezana skladna
kompozicija. Poznati arhitekti ovog usmjerenja: Frank Lloyd Wright, Gustav Stickley, Antoni
Gaudi, Louis Sullivan, Rudolf Steiner, Bruce Goff i Anton Albers.

Termin „Organička arhitektura“ skovao je 1939. g. Frank Lloyd Wright. Teoretičar David
Pearson predložio je listu pravila za projektiranje organičke arhitekture, poznatu kao „Gaia
povelja za organičku arhitekturu i dizajn“. Prema Pearsonu, arhitektura treba biti:

- inspirirana prirodom, održiva, zdrava i različita (ne unificirana)


- iznikla poput organizma iz svog sjemena
- treba postojati u „kontinuiranoj sadašnjosti“
- treba slijediti tokove i biti fleksibilna i prilagodljiva
- treba zadovoljavati društvene, fizičke i duhovne potrebe
- treba izrasti iz terena na kojem se nalazi i biti jedinstvena
- treba slaviti duh mladosti, igre i iznenađenja

Poznati primjer organičke arhitekture je Kuća na slapovima F. L. Wrighta, rađena za obitelj


Kaufman, u Pennsylvaniji. Građevina je postavljena direktno iznad vodopada, ima razvede-
ni tlocrt i građena je od betona, drva, stakla i kamena, s interijerom izvedenim u drvetu.

2
FRANK LLOYD WRIGHT
Nakon Sullivana, drugi veliki čikaški arhitekt. Bio je njegov učenik i neko vrijeme radio u
njegovoj tvrtki. Već u projektima "prerijskih kuća" (nakon 1893.) očito je međusobno
prožimanje prostora. Ove građevine su izrazito horizontalno usmjerene, a prijelaz interijer-
eksterijer je ublažen. Kuće su prizemnice, krovova blagih nagiba i niskih vanjskih zidova.

Unio je revoluciju u projektiranje obiteljskih kuća. Posvetio se građevinama koje će biti u


skladu sa svojom konstrukcijom, a konstrukcija u skladu s materijalom. Njegova centralna
tema bila je stvaranje organičke arhitekture, s usklađenim interijerom i eksterijerom,
karakterom i prirodom njene funkcije. "Prerijske kuće" imale su slobodne, razvedene
tlocrte, prostor im je organiziran oko kamina kao centralne točke, a prema pejzažu su
otvorene kontinuiranim horizontalnim trakama prozora.

1928. inaugurira izraz "Usonia", pod kojim podrazumijeva egalitarističku kulturu koja bi se
trebala pojaviti u SAD, odnosno kombinaciju individualizma običnih ljudi i novog
raspršenog oblika civilizacije, koja je moguća zbog masovne proizvodnje i dostupnosti
automobila. U tom smislu stvara koncepciju utopijskog grada (Broadacre City) kojom se
zalaže za postupno uklanjanje razlika između grada i sela putem ujednačenog naseljavanja
cijele zemlje. Za "usonijansku" kulturu radi projekte koji su kasnije izvedeni kao Price
Tower (Bartesville) i administrativna zgrada Johnson Wax (Wisconsin), a sastoje se od
armiranobetonskih konzolnih istaka prekrivenih staklenom opnom.

Iz ekonomskih razloga napušta "prerijski" način gradnje tradicionalnim materijalima i okre-


će se armiranom betonu i staklu, stvara građevine oštrih, geometrijskih linija, a staklo sma-
tra najvažnijim suvremenim materijalom. I dalje zastupa ideju da svakom pojedincu treba
individualizirani prostor, koji treba imati odgovarajući formalni jezik, ali napušta koncepciju
grupiranja prostora oko centralne točke, te stvara raznovrsnije i ekonomičnije tlocrte.

KUĆA WINSLOW
River Forrest, Illinois, 1893.

Dva različita lica, ulično i vrtno, s fasadama pri-


lagođenima ovim funkcijama, Takvo rješenje je
preteča tlocrta "prerijskog stila", kod kojeg su u
nepravilnim oblicima stražnjeg dijela smještene
pomoćne prostorije. Kuća Winslow predstavlja
prijelaznu fazu i po načinu oblikovanja prozora
- krilni prozori zamijenjeni su kliznima, što ozna-
čava prijelaz od pojedinačnih prozora na one u
nizu. Prvi put se javlja i tipičan Wrightov krov na
četiri vode, a u oblikovanju interijera vidi se ut-
jecaj japanske arhitekture. Na formiranje prerijs-
kog stila utjecale su i skulpture Richarda Bocka.

KUĆA ROBIE Chicago, 1909.

Vrhunac "prerijskog" stila. Umjesto tradicional-


nih kutijastih formi i odvojenih prostorija, kro-
vovi raznih nivoa zatvaraju spojene unutrašnje
prostore, koji se preko terasa otvaraju prema
eksterijeru kako bi se spojili s okolišem.

3
ZGRADA LARKIN Buffalo, 1904.
Wright stvara novi tip uredske zgrade na tragu
Sullivanovog principa "oblik slijedi funkciju".
Glavni mu je cilj konvencionalni uredski projekt
osloboditi principa kutije, pa gradi velike galeri-
je na sve 4 strane oko središnjeg vertikalnog
unutrašnjeg prostora koji na vrhu ima otvor za
svjetlo. Zgrada je orijentirana prema unutra, a
ne više prema van.

UNITARISTIČKA CRKVA
Oak Park, 1905.

Nakon posjeta Japanu i proučavanja azijske


arhitekture, gradi ovu crkvu u Illinoisu kao
prvu građevinu od betona.

KUĆA NA SLAPOVIMA
Pennsylvania, 1936.

Utjelovljenje ideala stambenog prostora spo-


jenog s prirodom, kuća u simbiozi sa slapovi-
ma nad kojima je sagrađena. Izvedena je od
armiranobetonskih konzola i okomitih greda
terasa učvrščenih u kosinu nasipa. Zidovi in-
terijera su od grubo klesanog kamena, a po-
dovi od nepravilnih kamenih ploča. Unutraš-
nji prostor je kontinuiran, a vidljive barijere iz-
među kuće i okoline se ukidaju.

JOHNSON WAX COMPANY


Wisconsin, 1939.

Unutar kontinuiranog unutrašnjeg poslovnog


prostora visokog 9 metara nalazi se šuma
gljivastih stupova koji služe kao nosači, a nji-
hova šuplja jezgra koristi se za odvodnju kiš-
nice. Na jednakim fasadama koristi zaobljene
uglove presvučene staklom.

4
GUGGENHEIM MUZEJ
New York, 1959.

Vrhunac Wrightove kasnije karijere. Na ovoj


građevini spaja prostorne principe Kuće na
slapovima sa stropnim osvjetljenjem zgrade
Johnson Wax. Građevina ima oblik obrnutog
stošca, unutarnje kružno dvorište natkriveno
je staklom, a blago položena kontinuirana
spirala uspinje se cijelom visinom stošca bez
prozora.

EUROPA .

ADOLF LOOS
Jedan od prvih arhitekata koji se okrenuo protiv dekorativnog secesijskog stila. Teži "čistoj
arhitekturi", oslobođenoj utjecaja drugih umjetnosti. Smatra kako arhitektura nije vrsta
umjetnosti s 3 dimenzije, već organizacija prostora, a samo jedan mali dio arhitekture
(grobnice, spomenici) spadaju u umjetnost. Zastupa anti-gesamtkunstwerke stav, prema
kojem namještaj i oprema interijera ne spadaju u područje koje bi arhitekti trebali
oblikovati. 1893. odlazi u Ameriku, gdje su na njega velik utjecaj izvršili neboderi i Sullivan,
osobito racionalistički aspekt izraza. Svoje teze o uklanjanju ornamenta iz arhitekture
objavljuje u eseju "Ornament i zločin" 1908.

1920 - 1922. u Beču je zadužen za gradnju općinskih stanova, u kojima koristi svoj
Raumplan, odnosno arhitektonsku strategiju za prevladavanje kulturne ostavštine
buržoaskog društva, koja je odbacila pučku tradicionalnu kulturu, a umjesto nje nije mogla
prisvojiti kulturu klasicizma. U projektu ekonomičnog stambenog bloka (naselje Heuberg)
kocku, svoj omiljeni oblik, preobražava u stepenasti terasasti presjek.

1923. u Parizu se druži s dadaistima i projektira kuću za Tristana Tzaru, a 1930. u Pragu
gradi kuću Muller, svoju posljednju veliku građevinu, s prostorijama na različitim razinama
i skupim materijalima u interijeru. Smatra da se efekt ornamenta treba zamijeniti efektom
proizašlim iz skupocjenih materijala.

KUĆA STEINER Beč, 1910.

Jedna od prvih privatnih kuća izgrađenih od


armiranog betona, čistih ravnih linija, horizon-
talne fenestracije, na kojoj dominiraju kubusi.
Ova jednostavna prizma bez ukrasa javlja se
8 godina prije pojave internacionalnog stila.

5
TONY GARNIER - INDUSTRIJSKI GRAD

Nacrte Industrijskog grada objavljuje 1917. g. Za grad od 35.000 stanovnika zamislio je


polubrdovit teren koji presjeca rijeka, u koji je čak uključio i srednjovjekovnu gradsku
jezgru. Grad je podijelio na rezidencijalni i rekreacijski dio, centar, industrijski dio,
željeznički čvor i javne građevine, a zatvori i policija nisu potrebni u takvom novom
socijalističkom društvu. To je bila revolucionarna urbana vizija s nekim temeljnim
postavkama modernističkog pokreta: jasna razdioba među funkcijama, lokalni prometni
koridori, stambene četvrti okružene pojasima zelenila, pješačke zone, sportski dio sa
stadionom itd. Građevine raznolike tipologije trebale su biti izvedene od armiranog betona,
a u industrijskoj zoni od čeličnih konstrukcija velikih raspona, po uzoru na Palaču strojeva.
Bila je to vizija nikada izgrađene mediteranske socijalističke Arkadije, koja je utjecala na
modele planiranja u SSSR-u između 1917 - 1927. godine.

AUGUSTE PERRET 1874 - 1954.

Francuski arhitekt. Od 1890 - 1899. projektira stambene i uredske zgrade s konstrukcijama


od armiranog betona. Posebno je značajan njegov projekt kuće u ulici Franklin u Parizu,
gdje je prvi put primijenjen slobodan tlocrt u stambenoj arhitekturi. Svojim radovima
afirmira kreativnu primjenu armiranog betona. Začetnik je nove strukturalne estetike
temeljene na logici konstruktivnih odnosa, što je bilo u suprotnosti s tada vladajućim
ukusom secesije. 1922 - 1926. g. gradi dvije crkve koristeći armirani beton. 1925 - 1930. g.
projektira obiteljske kuće, zgrade ministarstva i muzeja. Kao arhitekt i konstruktor spada
među pionire nove arhitekture 20. st, a osobito je značajan njegov doprinos u standardiza-
ciji i prefabrikaciji građevnih elemenata, što je kasnije razradio njegov učenik Le Corbusier.

KUĆA U ULICI FRANKLIN Pariz, 1903.

Prva stambena zgrada u kojoj je cijeli noseći skelet


od armiranog betona. Fasada je izvedena u obliku
slova U, kako bi se dobila što veća površina za pro-
zore. Betonski skelet je omogućio uglasto lomljene
plohe fasade i izbočene "erkere" koji su prekriveni
terakotom i fasadnim pločama u stilu Art-Nouveaua.

THÉÂTRE DES CHAMPS-ELYSÉES


Pariz, 1910.

Prva monumentalna zgrada čiji je skelet u cijelosti


izveden od armiranog betona.

6
DER DEUTSCHE WERKBUND 1907 - 1927. .

Udruženje arhitekata, obrtnika i industrijalaca osnovano u Munchenu 1907. g, teži simbiozi


industrijskog i ručnog proizvoda (za razliku od Arts & Crafts). Osnivači su bili Behrens, Fritz
Schumacher i Hermann Muthesius. Na strojeve gledaju kao na instrumente koje treba koristi-
ti za poboljšanje kvalitete proizvoda. Između 1907. i 1914. Behrens, Poelzig i Gropius proje-
ktiraju nove tvornice, a "Njemačka radionica za umjetnički ručni rad" proizvodi namještaj.

Prva izložba Werkbunda, Koln 1914.: de Velde izlaže projekt Werkbund kazališta, Gropius
model tvornice, a Taut gradi Stakleni paviljon. Dolazi do sukoba među članovima koji su za
industrijsku tipizaciju proizvoda i onih koji preferiraju individualnost (Gropius, Poelzig).

Na izložbi Werkbunda "Die Vohnung" 1927. u Sttutgartu sagrađeno je ogledno stambeno


naselje Weissenhof. Projekt je nadgledao van der Rohe, a među 14 arhitekata sudjeluju i Le
Corbusier, Oud, Taut, Behrens i Poelzig. To je prva međunarodna manifestacija gradnje
prizmatičnih zgrada, bijele boje i ravnog krova koji je kasnije nazvan "internacionalni stil".

PLAKAT ZA
WEISSENHOF:

BAUHAUS Weimar, Dessau, 1919 - 1932. .

1919. Walter Gropius osniva školu Bauhaus u Weimaru, čiji je cilj povezivanje umjetnosti s
društvom i premošćivanje jaza između likovnih i primijenjenih umjetnosti. Umjetnost više
nije trebala biti samoj sebi svrhom, već ljudima omogućiti bolji i lakši život. Slikarstvo,
kiparstvo, umjetnički obrt i industrijski dizajn postaju elementi Gesamtkunstwerka. Gropiusu
su uzori bile srednjovjekovne zajednice umjetnika i obrtnika, secesija i Werkbund. Utjecaj
na program škole imali su konstruktivizam i De Stijl.

U Bauhaus dolaze Doesburg, Lisicki, Gabo, Malević, Kandinski, Moholy-Nagy i Klee, a


predavači su bili i obtnici, majstori oblikova- nja. 1925. zbog političkih pritisaka Bauhaus je
preseljen u Dessau, a 1928. napuštaju ga Gropius, Moholy-Nagy, Schlemmer i Klee.
Posljednji voditelj Bauhausa bio je Mies van der Rohe, a 1932. g. nacionalsocijalisti
Bauhaus premještaju u Berlin i uskoro ga zatvaraju.

7
WALTER GROPIUS
1907. započinje raditi u Behrensovom birou kao
arhitekt i industrijski dizajner. Njegova prva važ-
nija građevina bila je 1911. tvornica Fagus koju
radi u suradnji s Adolfom Meyerom. To je bio ko-
rak prema čelično-staklenim konstrukcijama, ali
još jasno ne pokazuje vertikalne potpornje na u-
glovima zgrade. Bio je direktor Bauhausa u Wei-
maru (1919 - 1925.) i Dassau (1925 - 1928.). Pro-
jektirao je kompleks Bauhausa u Dessau, koji se
sastojao od zgrade s učionicama, mostom pove-
zane sa zgradom s radionicama, studentskog ho-
stela i zgrade sa zajedničkim prostorijama.
TVORNICA FAGUS 1911.

Za stambeno naselje Dammerstock u Karlsruhe 1928.


radi projekte i koordinira arhitekte. To su bile paralel-
no postavljene peterokatnice, poprečno orijentirane na
liniju ulice, s mnogo zelenila. U stambenom naselju
Siemensstadt (Berlin, 1930.) gdje projektira dva bloka,
koristi sličnu shemu: dugačke peterokatnice s velikim
prozorima.

NASELJE DAMMERSTOCK 1928.

1934. dolazi u London gdje postaje partner Maxwella


Fraya, najuspješnijeg arhitekta mlađe generacije. Za-
jedno potpisuju projekt zgrade filmskog laboratorija za
London Film Production u Denhamu (1936.) i zgrade
Impington Village koledža (Cambridgeshire).

IMPINGTON VILLAGE COLLEGE

1937. odlazi u SAD gdje predaje na Harvardu, ulazi


u partnerstvo s Marcelom Breuerom i grade Penn-
sylvania paviljon na svjetskom sajmu u New Yorku
(1939.) i radničko naselje New Kensington. 1945. g.
s osmoricom arhitekata osniva tvrtku TAC (The Ar-
chitects Collaborative) u kojoj su među ostalima
Breuer i Norman Foster. 1950. projektiraju Gradua-
te Center na Harvardu (grupu od sedam zgrada sa
spavaonicama) i zgradu ambasade SAD u Ateni
(1956). Od 1957 - 1969. pretežno radi projekte za Za-
padni Berlin.
GRADUATE CENTER, HARVARD, 1950.

8
NEUE SACHLICHKEIT 1923 - 1933. .

Pokret u europskom slikarstvu nastao kao reakcija na ekspresionizam. Njegov kritički, socijalno
angažirani realizam temeljen je na opažanju, ekstremnoj jasnoći crteža i organiziranju svih eleme-
nata u jasan kompozicijski okvir. Zbog svojih formalnih i ideoloških značajki termin "nova objektiv-
nost" uskoro se primjenjuje na modernističku, racionalnu arhitekturu, posebno u Njemačkoj.
Početkom 1930-ih ovaj izraz se široko koristio za označavanje nesentimentalnog pristupa druš-
tvenoj stvarnosti.

ŠVICARSKA

1923. u Zurich dolaze El Lissitzky i nizozemski arhitekt Mart Stam, pa uz još neke članove
osnivaju lijevo orijentiranu grupu ABC, koja se posvetila projektiranju društveno rele-
vantnih građevina u skladu sa znanstvenim načelima. Iako nisu u potpunosti usvojili "novu
objektivnost", pokazuju neka "objektivna" opredjeljenja: sintezu funkcionalne konstrukcije
i apstraktnih elemenata, te odbojnost prema monumentalnoj arhitekturi, što je vidljivo u
Meyerovoj i Wittwerovoj zgradi Lige naroda u Ženevi 1926. (kanonski projekt grupe ABC).

NJEMAČKA

U Njemačkoj je "nova objektivnost" vezana uz stambenu gradnju u Weimarskoj republici.

1. 1923. Otto Haesler, pionir gradnje kuća u nizu, projektira naselje "Talijanski vrt" kod
Hannovera koristeći modernističku formulu s ravnim krovovima i višebojnim fasadama.

2. 1924. Otto Haesler radi naselje Georgsgarten, gdje utvrđuje opći sustav smještanja kuća
u nizove prema kojem redovi zgrada moraju biti razmaknuti najmanje za dvostruku visi-
nu građevine. Razvija i standardizirani tip stana na 3 etaže, s po dva stubišta, dnevnom
sobom koja služi i kao blagovaonica, kuhinjom, kupaonicom i 3 - 6 spavaćih soba.

3. 1927. naselje Weissenhof grupe arhitekata Deutscher Werkbund u Stuttgartu.

4. 1926. Walter Gropius gradi kompleks zgrada Bauhausa, a 1928. naselje Torten, po
načelima "nove objektivnosti", što je vidljivo u standardizaciji montažnih građevnih
elemenata i linearnom procesu montažne gradnje.

1927. Gropius projektira Totalno kazalište, svoje najdosljednije djelo u stilu "nove
objektivnosti", s fleksibilnim gledalištem koje može postati dijelom pozornice.

ARHITEKTURA DE STIJLA .

Grupa De Stijl je formirana u Leidenu 1917. oko istoimenog časopisa. Najznačajniji članovi
bili su arhitekti Theo van Doesburg, J.J. Pieter Oud, Gerrit Rietveld, slikari Piet Mondrian,
Gino Severini i kipar Georges Vantongerloo. De Stijl je pod jakim utjecajem kubizma,
suprostavlja se tradiciji i vodi računa o socijalnim i ekonomskim uvjetima svog vremena.

9
GERRIT RIETVELD
Umjetnost De Stijla temelji se na neoplasticizmu (Nieuwe Beelding). Pripadnici pokreta nas-
tojali su izraziti novi ideal duhovne harmonije i reda, zagovarajući apstrakciju i univerzal-
nost putem redukcije na jednostavne oblike i boje - pojednostavljivali su kompozicije na
vertikale i horizontale i koristili samo primarne boje, uz crnu i bijelu. Arhitektura De Stijla
bila je pod utjecajem kubizma, Bauhausa i arhitektonskog internacionalnog stila, a od arhi-
tekata na nju su utjecali Berlage i Frank Lloyd Wright. Značajni arhitekti: Gerrit Rietveld, J. J.
P. Oud i Mies van der Rohe koji je bio nastavljač ideja De Stijla. Godine 1924. Rietveld je
dovršio Schroeder House, jedinu građevinu koja je u cijelosti projektirana prema principima
De Stijla. Dizajnirao je poznati stolac koji je 3 D projekcija neoplasticističke estetike.

KUĆA SCHROEDER , 1924. CRVENI I PLAVI STOLAC, 1917. CIK- CAK STOLAC

JACOBUS JOHANNES PIETER OUD


Nakon poznanstva s Theom van Doesburgom pristupa pokretu De Stijl. Između 1918. i
1933. radi kao glavni gradski arhitekt Rotterdama, kada najviše projektira stambene zgrade.
Njegovi su projekti precizni, racionalni i „znanstveni“ („poetični funkcionalizam“). Oko 1932.
smatra se jednim od 4 najveća moderna arhitekta uz Gropiusa, Le Corbusiera i van der
Rohea. Nakon 2. svj. rata projektira Holandski nacionalni spomenik ratu u Amsterdamu i
spomenik De Grebbergu. Od tada najčešće više ne radi pod utjecajem De Stijla, već
projektira posve individualizirane projekte u suprotnosti s prevladavajućim modernizmom.

GALERIJA U STUTTGARTU CAFE DE UNIE, ROTTERDAM 1924. ZGRADA SHELL, HAAG 1942.

10
THEO VAN DOESBURG
1917. priključuje se grupi De Stijl, kada zajedno
s Oudom projektira dvoranu njegove kuće pok-
raj Leidena, gdje slikarskim medijem želi nagla-
siti arhitekturu. Oko 1921. Doesburg surađuje s
El Lissitzkyjem i poćinje projektirati niz hipote-
tičnih arhitektonskih kompozicija prikazanih u
aksionometrijskim crtežima. Godine 1925. uvo-
di dijagonale u niz svojih slika ("protukompozi-
cije"), zbog čega dolazi do rasprava s Mondria-
nom, koji napušta De Stijl. Iz ove faze datira Do-
esburgovo preuređenje kavane L' Aubette u
Strasbourgu, čijim interijerom dominiraju velike
dijagonalne reljefne plohe položene preko svih
zidova i stropa. Predavao je na Bauhausu, a na-
kon odlaska u Pariz njegov atelje postaje centar
De Stijla. Njegova smrt 1931. znači kraj pokreta. CAFÉ L' AUBETTE, STRASBOURG 1928.

EKSPRESIONISTIČKA ARHITEKTURA .

Razvija se u prvoj polovini 20. st. Najprije se javlja u Njemačkoj, a zatim u Nizozemskoj
(Amsterdamska škola), kao dio ekspresionističkog pokreta između 1910. i 1925. Karakte-
ristično je prihvaćanje novih materijala i oblika ponekad inspiriranih prirodnim biomorfnim
formama i novim tehničkim mogućnostima koje je nudila masovna produkcija betona, čeli-
ka i stakla. Ekonomska situacija je ograničavala gradnju, pa su neki značajni ekspresionis-
tički projekti ostali samo na papiru, poput „Alpine Architecture“ Brune Tauta i „Formspiels“
Hermanna Finsterlina. Ekspresionistički arhitekti su radili i scenografiju za teatar i film.

Za ekspresionističku arhitekturu značajna je izložba Werkbunda (1914.) u Kölnu, preuređe-


nje interijera Grosses Schauspielhaus Hansa Poelziga (1919.) u Berlinu, Amsterdamska škola
i jedno od najvažnijih djela ekspresionizma, Einstein toranj Ericha Mendelsohna u Potsda-
mu. Od 1925. mnogi ekspresionistički arhitekti (Taut, Mendelsohn, Poelzig) okreću se prema
pokretu Neue Sachlichkeit, a nekoliko arhitekata (npr. Scharoun) nastavlja raditi na ekspre-
sionistički način. Nacisti 1933. ekspresionizam proglašavaju degeneriranom umjetnošću.

KARAKTERISTIKE EKSPRESIONISTIČKE ARHITEKTURE

1. Napuštanje realizma radi simboličkog ili stilističkog izražavanja unutrašnjeg iskustva.


2. Mnogi projekti su ostali samo na papiru ili u obliku maketa, radi prezentiranja koncepcije, što
je ponekad bilo važnije od stvarne realizacije.
3. Stvarana su hibridna rješenja, koja nije bilo moguće svesti na samo jedan koncept.
4. Teme su sadržavale romantične elemente iz prirode poput spilja, planina, kristala i nakupina
kamenja.
5. Korištenje kreativnog potencijala umjetničkog obrta.
6. Usmjerenje umjetnosti prema gotičkom više nego prema klasičnom, pa stoga i arhitektura više teži
romantici nego klasici.
7. Tijekom cijelog trajanja pokreta, ekspresionizam je i istočnjački i zapadnjački, odnosno uzima iz
maorske, islamske, egipatske i indijske arhitekture, jednako kao iz grčke i rimske.
8. Arhitektura je koncipirana kao umjetničko djelo.
9. Oblici se iskrivljuju radi emocionalnog efekta.

11
KONTEKST EKSPRESIONISTIČKE ARHITEKTURE

Politička i ekonomska situacija u Njemačkoj, komunizam, socijalizam, razdori i dezorganizi-


ranost predstavljaju kontekst ekspresionizma. Umjetnički pokreti koji su prethodili ekspre-
sionističkoj arhitekturi bili su Arts and Crafts i Art Nouveau (Jugendstil u Njemačkoj). Ovo
jedinstvo zanatstva i umjetnosti nastavlja se i u ekspresionističkoj arhitekturi.

Iako futurizam, konstruktivizam i dada nestaju u vrijeme ekspresionizma, časopis Frülicht


koji izdaje Bruno Taut objavljuje konstruktivističke projekte, uključujući Tatlinov Spomenik
III. Internacionali. Mendelsohnovi projekti graniče s futurizmom i konstruktivizmom (dina-
mizam i energija mogu se naći u skicama i Mendelsohna i Saint' Elie), a Merzbau dadaiste
Kurta Schwittersa sa svojim uglastim formama sadrži dosta ekspresionističkih karakteristi-
ka. Značajan je bio i utjecaj individualaca kao što su Wright, Gaudi ili Charles Mackintosh.

OBLICI

Imaju bitnu ulogu u odvajanju ekspresionističke arhitekture od njenog neposrednog pret-


hodnika art nouveaua. Dok je art nouveau organički i slobodno koristio ornament, ekspre-
sionistička arhitektura nastoji osloboditi formu cijele građevine. Projekt „Formspiels“ H.
Finsterlina pokazuje svjetlucave strukture koje čitavu građevinu pretvaraju u kristalastu
formu, a značajan primjer ekspresionizma je Einstein toranj, skulpturirana građevina Ericha
Mendelsohna. Ekspresionistička arhitektura koristi zakrivljenu geometriju i kupole: interijer
Grosses Schauspielhausa, a i mnoge građevine Brune Tauta imaju kupole (npr. Stakleni
paviljon). Zakrivljena arhitektura zahtijeva zakrivljeni pokrivač, stoga su ove građevine krov
zamijenjivale kupolom.

MATERIJALI

„Arhitektura stakla i betona“ bio je naziv izložbe Mendelsohnovih skica, održane 1919. u
galeriji Paula Cassirera u Berlinu. Ekspresionistički arhitekti često su nastojali unificirati
materijale, kako bi im građevine izgledale monolitnije. Dobar primjer je Stakleni paviljon
(1914.) na izložbi Werkbunda, Brune Tauta. Uokolo baze kupole bili su ispisani aforizmi
Paula Scheebarta koji su se odnosili na materijal: „Obojano staklo razara mržnju“, „Bez
stakla život palače je teret“, „Staklo nam donosi novo doba, gradnja u cigli nam donosi
samo zlo“. Drugi je primjer Einstein toranj Ericha Mendelsohna, pokušaj gradnje iz jednog
komada. Ipak nije bilo moguće izliti cijelu građevinu iz jednog komada betona, pa su uz
beton parcijalno korištene cigle i žbuka.

I cigla se koristila na sličan način, kako bi se izrazila priroda materijala. Josef Franke je iz
cigle izgradio mnogo ekspresionističkih crkava u Berlinu, ranih 1920-ih. Bruno Taut koristi
ciglu kako bi naglasio masu i ponavljanje oblika u stambenim objektima Carla Leigena.

ARHITEKTURA U TEATRU I FILMU

Mnogi su arhitekti projektirali teatarske zgrade i scenografiju za kazalište i ekspresionis-


tičke filmove. Primjeri realiziranih projekata su teatarska zgrada Henryja van de Veldea na
izložbi Werkbunda 1914. i preuređenje Grosses Schauspielhausa, projekt Hansa Poelziga.
Ekspresionistički arhitekti bili su uključeni u stvaranje filmova koji su ih ujedno i inspirirali.
Hans Poelzig je dizajnirao scenografiju za film Golem (1920.) Paula Wegenera, koja je
prikazivala trodimenzionalni grad, nalik židovskom getu u Pragu. Ovaj je rad bio bitno
različit od scenografije za film "Kabinet doktora Caligarija", koja se sastojala od oslikanih
dvodimenzionalnih kulisa. Scenografija za film „Metropolis“ Fritza Langa dočaravala je
ambijent „futurističkog“ društva, a Bruno Taut je predlagao filmski projekt Die Galoschen
des Glucks (Galoše sreće) sa scenografskim arhitektonskim fantazijama.

12
ERIC MENDELSOHN

Njemački ekspresionistički arhitekt. Od 1912. do 1914. bavi se slikanjem, scenografijom i


arhitektonskim projektima. U to vrijeme prilazi njemačkom ekspresionističkom pokretu i
pod utjecajem je Petera Behrensa i van de Veldea. Razvio je osobnu filozofiju "Dinamizam"
koja je bila spoj ekspresionizma i vlastite osobnosti. Nakon 1. svjetskog rata počinje raditi
kao arhitekt. Neki od njegovih najpoznatijih radova su Einstein toranj (Potsdam), tvornica
Hat (Luckenwalde), robne kuće u Nurembergu i Berlinu, te serija velikih sinagoga, uključu-
jući Mount Zion hram (Minneapolis).

Radeći seriju sinagoga istraživao je dizajn i tipologiju crkava. Nastojao je projektirati


sinagoge čiji će prostor biti drugačiji od kršćanskih crkava, budući da u sinagogama broj
vjernika varira dva do tri puta s obzirom na pojedine blagdane, dok je u crkvama taj broj
konstantan. U hramu Mont Zion upotrebljava konstrukciju od čelika, beton, ciglu i bakar,
stvarajući dva prostora (sinagoga i kulturni centar) različitih dimenzija.

U svojim projektima nije se služio primjerima iz povijesti i izbjegavao je eklekticizam, a


njegove ideje proizlaze iz ekspresionizma i romantičkog simbolizma, spojenih s modernim
građevnim materijalima. 1924. g. s Mies van der Roheom i Walterom Gropiusom osniva
arhitektonsku grupu "Ring". U kasnijim radovima napušta ekspresionističku arhitekturu.
Radio je u Njemačkoj, Engleskoj, Palestini i Americi.

TRGOVAČKI CENTAR SCHOCKEN, STUTTGART, 1930.

EINSTEIN TORANJ, POTSDAM, 1921.

TVORNICA ŠEŠIRA, LUCKENW ALDE, 1923. MOUNT ZION TEMPLE, MINNEAPOLIS

13
BRUNO TAUT 1880 - 1930.

Nakon 1. svjetskog rata Tautove teorije i projekti učinili su ga liderom arhitektonskih ino-
vacija. 1919. g. objavio je arhitektonske crteže koji su ilustrirali zamišljenu Utopiju, pod
nazivom "Alpine Architektur". 1921. publicirao je "Stakleni lanac", seriju pisama koja su
razmjenjivali ekspresionistički arhitekti, a 1930. izdaje knjigu "Moderna arhitektura". Kasnih
1920-ih Taut je smatran vođom arhitekture Nove objektivnosti. Bavio se i urbanizmom.
Radio je u Njemačkoj, SSSR-u, Japanu i Turskoj.

STAKLENI PAVILJON KAESELGLOCKE 1926.


na izložbi Werkbunda 1914.

HERMANN FINSTERLIN
Bavio se arhitekturom, slikarstvom i filozofijom, osobito teozofijom. Od 1920. g. njegovi
utopijski i fantastični arhitektonski projekti i crteži izazivaju pažnju na izložbama. Biomorfni
oblici u arhitekturi razvijali su se između 1919. i 1924. g. a građevine su projektirane kao dio
pejzaža, s interijerima i eksterijerima kontinuiranih površina. Bruno Taut ga poziva da
svojim crtežima sudjeluje u publikaciji "Alpine architecture". Finsterlin izdaje knjigu svojih
projekata i crteža "Formspiels", ali njegovi ambiciozniji projekti nikada nisu izvedeni zbog
financijskih teškoća naručitelja. Nakon 1922. povlači se iz kruga arhitekata i posvećuje se
slikarstvu i crtežu.

KUĆA OD STAKLA, 1924. PALAZZO NUOVO, 1924.

14
HANS POELZIG 1869 - 1936.

Njemački arhitekt i slikar, bio je gradski arhitekt Drezdena, projektirao je mnoge industrij-
ske zgrade i bio utjecajni član Deutscher Werkbunda. Najpoznatija djela su mu Vodeni toranj
(visok 51 m) u Polzenu, redizajn interijera Grosses Schauspielhausa u Berlinu (bivši cirkus),
te scenografija za film Golem (UFA produkcija). Poelzigovi projekti su se razvijali od
ekspresionizma i Nove objektivnosti sredinom 1920-ih, do kasnijeg konvencionalnijeg i
ekonomičnijeg stila. Godine 1927. sudjelovao je na prvom internacionalnom arhitektons-
kom projektu naselju "Weissenhof" u Stuttgartu, a 1929. projektira zgradu radija u
Berlinskom predgrađu Charlottenburg, izuzetno značajnu za povijest arhitekture.

VODENI TORANJ, GROSSES SCHAUSPIELHAUS, BERLIN, 1919. KINO BABILON I STANOVI, BERLIN
POLZEN, 1911.

ROBNA KUĆA, WROCLAW, 1912. ZGRADA I.G. FARBEN, FRANKFURT, 1931.


(RANI MODERNI POKRET)

HUGO HARING

Vjeruje u primat funkcije, ali nastoji nadvladati čistu utilitarnost. Unatoč ekspresionizmu,
zaokupljen je unutrašnjim izvorima oblika koje naziva Organwerk ili programska bit
organizma, za razliku od Gestaltwerka ili površinske izražajnosti. Bio je predsjednik društva
Der Ring i sudjelovao u osnivanju CIAM-a 1928., gdje dolazi u sukob s Le Corbusierom koji
zastupa funkcionalizam i čiste geometrijske oblike, dok Haring zagovara koncept organske
arhitekture.

15
NASLJEDNICI EKSPRESIONISTIČKE ARHITEKTURE
Ekspresionistička arhitektura je utjecala na modernu arhitekturu i Art Deco, a kasnije na
dekonstruktivizam i radove Santiaga Calatrave. Nakon 1927. Gropius, Taut, Scharoun i Mies
van der Rohe grade u internacionalnom stilu, ali Miesova uredska zgrada u Friedrichstrasse
temeljena je na ekspresionističkoj arhitekturi. Le Corbusier je započeo karijeru radeći
modernim stilom, ali se kasnije vraćao maniri ekspresionističke arhitekture.

Art Deco, prvi put definiran kao stil na „Međunarodnoj izložbi primijenjene umjetnosti i
moderne industrije“ (1925.), bio je pod utjecajem ekspresionizma i Bauhausa, odnosno
socijalističkih ideja i razvoja industrije. Zajedničke s ekspresionizmom bile su cik-cak
forme, zakrivljene linije i upotreba novih materijala. Kasniji primjeri Art Decoa, osobito u
New Yorku, mogu se smatrati prekoatlantskim ekvivalentom europskog ekspresionizma.

I brutalizam, s iskrenim pristupom materijalu (beton, staklo), može se smatrati dalekom


varijantom ekspresionizma. Le Corbusier u brutalističkoj fazi pokazuje ekspresionistički
utjecaj, naročito njegova crkva Notre Dame du Haut. Eero Saarinen pokazuje sličnu estetiku
u projektu TWA terminala (1962.) na JFK aerodromu, kao i Jorn Utzon u Sidneyskoj zgradi
opere, građevinama koje su bliske djelu „Formspiels“ Hermana Finsterlina.

KONSTRUKTIVIZAM .

Ruski pokret, s naglaskom na tehnologiji. U programskom smislu konstruktivistički arhitekti foku-


sirani su na 2 teme: pronaći formu za idealan socijalistički grad i postulirati nove "društvene kon-
denzatore" na arhitektonskoj i institucionalnoj razini (gradnja mnoštva radničkih klubova i stanova).

1. faza: drvene konstrukcije namijenjene izložbama, ili revolucionarne forme - scenografije


namijenjene uličnoj propagandi.
2. faza: profesionalna gradnja, forme građevina između strojeva i bioloških struktura,
stambene jedinice s naglašavanjem osi pomoću rampi i dizala.

KONSTANTIN MELNIKOV 1890 - 1974.

Ruski konstruktivistički arhitekt, projektira nove, moderne forme. Beton je oblikovao u me-
đusobno povezane valjke ili preklapajuće trokute, a staklo je koristio u suglasju sa svjet-
lom. Garaže i radničke klubove, svoje glavne narudžbe, projektirao je kombinirajući pokret i
funkcionalnost na skulpturalni način. Inzistirao je na ljepoti, umjetnosti i individualizmu.

SOVJETSKI PAVILJON KLUB RUSAKOV MELNIKOVA KUĆA LENJINGRADSKA PRAVDA


PARIZ, 1925. MOSKVA MOSKVA, 1927. MOSKVA, 1924.

16
PURIZAM .

Prva izložba purističkog pokreta održana je 1918. u Galeriji Thomas u Parizu. Katalog je
sadržavao manifest "Nakon kubizma" koji su potpisali Amedee Ozenfant i Le Corbusier.
Nakon što su objavili "bankrot kubizma", najavljuju novu umjetnost, ekonomičnu, u
suradnji s tehnologijom i posve geometrijskog karaktera.

LE CORBUSIER
1913. u Le Chaux-de-Fonds osniva svoj projektantski ured, radi s armiranim betonom, a
njegova najznačajnija građevina u tom gradu je Villa Schwob (1916.), u stilu art Nouveaua.
Na konstruktivni kostur postavljeni su elementi u secesijskoj tradiciji, tlocrt je simetričan,
paladijevskog karaktera, prozori postavljeni prema zlatnom rezu. Kasnije temu kuće-palače
razvija u dva smjera: slobodnostojeće individualne vile i kolektivne stambene zgrade.

VILLA SCHWOB, 1916.

1917. seli se u Pariz, piše članke i eseje u časopisu L' esprit Nouveau, a 1923. izdaje knjigu
"Prema arhitekturi". Formulacijom "kuća je stroj za stanovanje" naglašava potrebu
apsolutne racionalnosti projektiranja, mogućnost serijske proizvodnje i funkcionalnost. U
tekstu "Pet točaka nove arhitekture" (1927.) raspravlja o temeljnim elementima nove
estetike racionalizma: stupovima, krovnim terasama, slobodnim tlocrtima, kontinuiranom
nizu prozora, slobodnoj kompoziciji fasade.

Na Pariškom salonu 1922. izlaže projekte za "Maison Citrohan" i "Ville Contemporaine"


(Suvremeni grad). Projekt "Maison Citrohan" je niz standardiziranih građevina pravokutnog
volumena podignutih na stupove, u kojima se po prvi put nalaze dvoetažni stanovi. "Ville
Contemporaine" je plan grada predviđenog za 3 milijuna stanovnika, sa stambenim
blokovima od 10 - 12 katova, s 24 poslovna tornja po 60 katova (tzv. kartuzijanski tornjevi,
jer su križnog tlocrta i predstavljaju jezgru moći, poput profanih hramova).

KUĆE IZ PROJEKTA MAISON CITROHAN, 1922.

17
PLAN ZA VILLE CONTEMPORAINE, 1922.

PAVILJON ZA L'ESPRIT NOUVEAU 1925.

1925. U Parizu je otvorena "Međunarodna iz-


ložba primijenjene i industrijske umjetnosti",
na koju su bili pozvani svi umjetnici čija djela
imaju "jasne moderne tendencije, a svako
kopiranje ili oponašanje starih stilova strogo
je zabranjeno". Za ovu izložbu Le Corbusier
je projektirao Pavillon de l'Esprit Nouveau, kao
primjer visokokvalitetne, avangardne arhitek-
ture namijenjene masama. Paviljon je bio di-
zajniran kao temeljni standardizirani modul
njegova utopijskog plana iz ranih 1920-ih.

Temu urbane vile razvija u izvedenim projektima:

Villa Besnos, Vaucresson


Kuća La Roche i Jeanneret, Paris-Auteuil, 1923.
Villa Stein, Garches, 1927.
2 kuće u Stuttgartu, 1927.
Villa Savoye, Poissy, 1931.
Kuća Clarte, Ženeva, 1932.

Na vrhuncu karijere projektira javne zgrade:

1927. Sjedište Lige naroda, Ženeva VILLA SAVOYE, POISSY, 1931.


1931. Palača Sovjeta, Moskva
1931. Zgrada Centrosojuz, Moskva
1938. Neboder, Alžir
1943. Ministarstvo zdravlja, Rio de Janeiro
1950. Zgrada Ujedinjenih nacija, New York
1952. Unite d'habitation, Marseilles
1955. Upravne zgrade, Chandigar:

- postignuta monumentalnost bez izravnog poziva-


nja na tradicionalni rječnik zapadnjačkog klasici-
zma. Arhitektura prilagođena klimatskim uvjetima,
ljuskaste forme, prezentacija suvremenog indijs-
kog identiteta bez aluzija na kolonijalnu prošlost
(Skupština, Vrhovni sud, Guvernerova palača). VLADINA ZGRADA, CHANDIGAR, 1955.

18
Le Corbusier razvija tip arhitekture
("Cite Radieuse") s kontinuiranim ni-
zovima zgrada, s prodavaonicama
u prizemlju i rekreacijskim sadržaji-
ma na krovu. Čelijsku strukturu po-
stiže uvučenim balkonima koje od
sunca štite brisoleje. Tako koncipi-
rana arhitektura stvara aglomeraci-
ju privatnih stambenih jedinica,
dok ulice s trgovinama i zajedničke
prostorije na krovu tvore javno po-
dručje. Građevina je postavljena na
pilone čije su proporcije proizašle
le iz Le Corbusierovog "Modulora".

UNITE DE HABITATION, MARSEILLES, 1952.

FUNKCIONALIZAM .

Funkcionalizam u arhitekturi je princip prema kojem arhitekt projektira građevinu isključivo


na temelju njene namjene. Ideja funkcionalizma može se naći već kod Vitruvija, koji
„utilitas“ stavlja rame uz rame s „venustas“ (ljepotom) i „firmitas“ (čvrstoćom).

Početkom 20. st. Louis Sullivan (Chicago) popularizira stav „forma slijedi funkciju“, prema
kojem svi elementi građevine trebaju biti u skladu isključivo s njenom namjenom. Iz ovog
principa proizlazi da arhitektonska ljepota građevine nužno i prirodno proizlazi iz zadovo-
ljavanja svih njenih funkcionalnih aspekata, a ovakav stav isključuje upotrebu ornamenta.

Korijeni moderne arhitekture nalaze se u radovima Le Corbusiera i Mies van der Rohea, koji
su bili funkcionalisti. Mies je započeo karijeru projektima radikalno simplificiranih građevi-
na koje su slijedile Sullivanov koncept. Le Corbusier je poznat po rečenici „kuća je stroj za
stanovanje“, a njegov rani projekt Villa Savoya smatra se prototipom funkcionalnosti.
Sredinom 30-ih funkcionalizam se počinje shvaćati kao estetski pristup, a ne više kao
integralni princip projektiranja. Često se povezuje samo s gubitkom ornamenta i postaje
pejorativni termin povezan s dosadnim i grubim načinom zatvaranja prostora, kao na
jeftinim komercijalnim građevinama.

70-ih godina utjecajni američki arhitekt Philip Johnson smatra da arhitekti ne trebaju snositi
odgovornost za funkcionalnost građevina. Najpoznatiji arhitekti današnjice (Frank Gehry,
Steven Holl, Richard Meier, I. M. Pei) sebe vide kao umjetnike koji ne snose odgovornost za
svoje klijente ili korisnike građevine. Njihovi su projekti umjetnička djela i nisu predmet
praktičkog kriticizma. Postmoderni arhitekt Peter Eisenman ima još ekstremniji stav: „Ja ne
radim funkciju“. S druge strane, postoje arhitekti (Will Bruder, James Polshek, Ken Yeang)
koji nastoje zadovoljiti sva tri Vitruvijeva principa (funkcionalnost, ljepotu, čvrstoću).

19
MIES VAN DER ROHE 1886 - 1969.

Mies van der Rohe, Gropius i Le Corbusier spadaju među velikane moderne arhitekture.
Mies je stvorio utjecajni stil 20. st. iznimne jasnoće i jednostavnosti. Njegove zgrade koriste
moderne materijale poput čelika i staklenih ploča kojima zatvara unutrašnji prostor, a za
svoje građevine kaže da su "kost i koža". Težio je kreativnom racionalnom pristupu, a poz-
nate su njegove izjave: "manje je više" i "bog je u detaljima". Karijeru je započeo u studiju
Petera Behrensa (1908 - 1912.), ali se ubrzo osamostaljuje.

KUĆA KROLLER PROJEKT, 1912.

U početku se divio proporcijama i jednosta-


vnim pravokutnim volumenima neoklasicis-
ta Karla Friedricha Schinkela. Iz tog vreme-
na datira projekt kuće i galerije Kröller. Na-
kon 1. svj. rata, radeći po narudžbi klasične
kuće, paralelno se zanimao za avangardne
projekte koji će odgovarati stilu nove inus-
trijske demokracije. Kao veliki protivnik orn-
amenta, 1921. projektira stakleni neboder i
nastavlja sa serijom pionirskih projekata po-
put Njemačkog paviljona na izložbi u Barce-
loni 1929. i Vile Tugenthat u Brnu, 1930. KUĆA I GALERIJA KROLLER, projekt, 1912.

WEISSENHOF PROJEKT 1927.


Surađivao je u radikalnom časopisu "G" koji
je započeo izlaziti 1923. Kao arhitektonski
direktor Werkbunda organizirao je Weissen-
hof, poznatu izložbu prototipa modernističke
stambene gradnje i ujedno projektirao jednu
stambenu zgradu kao centralnu okosnicu
sheme (5 katova, skeletna konstrukcija, fle-
ksibilan unutarnji prostor).

NJEMAČKI PAVILJON 1929.

Njemački državni paviljon sagrađen je 1929.


na svjetskoj izložbi u Barceloni. Iako je pavi-
ljon bio privremenog karaktera, napravljen
je od trajnih materijala: čelika, stakla, sadre i
mramora, a uz njega je pravokutni bazen.
Osam slobodnostojećih križnih nosača nose
ravan krov, a zidovi su od prozirnog zelenog
stakla i poliranog mramora. Tlocrt je asimetri-
čan i dozvoljava kontinuirani protok prostora.

20
VILA TUGENDHAT Brno, 1930.

Primijenio je koncept Njemačkog paviljona


na obiteljsku kuću. Građena je na strmom
terenu, tako da na strani prema brežuljku
ima dva kata, a prema ulici jedan. Na dne-
vnom boravku i blagovaonici kompletni zi-
dovi su od stakla.

Kao i u Njemačkom paviljonu, koristi križne


slobodnostojeće metalne nosače.Terasa i
stubište vode do vrta, a cijeli stambeni pro-
stor je pretvoren u vidikovac. Vila Tugend-
hat smatra se najznačajnijom privatnom ku-
ćom njegove europske karijere.

Mies je jedan od osnivača udruženja arhitekata Der Ring. Njegove modernističke ideje
nastajale su pod utjecajem estetike ruskog konstruktivizma i njihovih skulpturalnih
konstrukcija od modernih industrijskih materijala. Koristio je jednostavne pravokutne
forme, čiste linije i boje, na način DeStijla. Kao i ostali europski arhitekti bio je oduševljen
protokom prostora i otvorenošću građevina Wrightovog prerijskog stila. Predavao je na
Bauhausu i bavio se dizajnom namještaja (Stolac Barcelona i Stolac Brno). Nakon Waltera
Gropiusa, Mies postaje direktorom Bauhausa 1930. g. Nacisti ubrzo zatvaraju Bauhaus
zbog ranije povezanosti s komunizmom, socijalizmom i drugim progresivnim ideologijama.

VAN DER ROHE U AMERICI

Godine 1937. odlazi u SAD gdje postaje upraviteljem arhitektonske škole na IIT u Chicagu,
gdje odmah projektira novi kampus. Tijekom svoje 30-godišnje američke karijere nastojao
je zatvoriti velike "univerzalne" prostore jasnim struktralnim okvirima od čelika
ispunjenima opekom ili staklom, koji su podsjetili na već gotovo zaboravljen duh Čikaške
škole. Njegovu arhitekturu, čiji su korijeni bili u internacionalnom stilu, prihvatile su za
svoje zgrade velike američke kompanije. Najvažniji projekti u SAD bili su zgrada u 860-880
Lake Shore Drive, Kuća Farnsworth, Crown Hall i Seagram Building u New Yorku.

KOMPLEKS TEHNOLOŠKOG
INSTITUTA Chicago, 1939.
Idejni projekt kampusa sadrži zgrade od po
4 kata u obliku položenih prizmi s ovješenim
staklenim fasadama i bočnim pročeljima od
opeke, te zgrade Crown Hall i Carr Chapel.
Crawn Hall je sagrađen 1956. kao središnja
točka plana kompleksa. Raster jednostavnih
nosača od čelika zatvoren je staklenim plaš-
tom.

CRAWN HALL, 1956.

21
FARNSWORTH HOUSE 1951.
Građevina pored Chicaga kojom je Mies do-
kazao kako se čelikom i staklom može stvo-
riti velika arhitektura. Stakleni paviljon je po-
dignut 1,5 m nad terenom pored rijeke,
okružen šumom i prerijom. Izvrsno izrađen
jednostavni bijeli strukturalni okvir i stakleni
zidovi od poda do stropa zatvaraju jednos-
tavan prizmatični unutrašnji prostor.

Drvom obložena jezgra kuće koja sadrži sa-


nitarne prostorije, kuhinju i kamin, definira
dnevni boravak i spavaće sobe, bez pregra-
dnih zidova koji bi odjeljivali prostorije.

Pomične zavjese od poda do stropa uzduž


perimetra građevine osiguravaju hlad i inti-
mu, gdje i kada je to potrebno.

Ova je kuća utjecala na stotine modernisti-


čkih staklenih građevina (npr. Staklena ku-
ća Phillipa Johnsona), a njena elegantna
jednostavnost smatra se važnim doprino-
som internacionalnom stilu.

SEAGRAM BUILDING New York, 1958.

Zgrada koja je smatrana vrhuncem moderne


visoke arhitekture. Visoka je 39 katova, s ba-
zom od granitnih pilona, izvedena je od bron-
ce i smeđeg stakla. Na parceli je pomaknuta
tako da je omogućila stvaranje trga s fonta-
nom. Philip Johnson je sudjelovao u uređenju
interijera, projektu trga i restorana Four Sea-
sons. Zgrada Seagram je rani primjer inovati-
vne "fast-track" gradnje u kojoj projekt i kons-
trukcija stoje ravnopravno.

IBM BUILDING Chicago, 1971.

Koristeći zgradu Seagram kao prototip, Mie-


sov arhitektonski studio projektirao je i druge
moderne poslovne nebodere: IBM (1971.) i
Poštanski ured (1959.) u Chicagu, Toronto
Dominion Centar (1968.) i Westmount Squa-
re u Montrealu. Zgrada IBM rađena je u in-
ternacionalnom stilu, ima ostakljene fasade,
ravan krov, u prizemlju su stupovi, a zgradu
okružuje javni trg (IBM Plaza).

22
ZGRADE U LAKE SHORE DRIVES
Chicago, 1951.

Mies je u Chicagu također projektirao stam-


bene nebodere 860/880 i 900/910 Lake
Shore Drives. Ovi tornjevi od čelika i stakla
bili su radikalan pomak od tadašnjih tipičnih
stambenih građevina od cigle i postali su u-
zorom za mnoge slične stambene blokove
koje njegov studio gradi po cijeloj Americi.

1952. Mies je projektirao i zgradu Mc Cormick


od čelika, opeke i stakla, u Elmhurstu pored
Chicaga.

NOVA NACIONALNA GALERIJA


Berlin, 1968.

Miesov posljednji projekt, u kojem je doslovno


primijenio svoju krilaticu "manje je više". Izlož-
beni prostor postavljen je na jednostavnu plat-
formu koja služi i kao pristupni trg. Izložbeni
paviljon se sastoji od precizno izvedenog čeli-
čnih nosača ispunjenih staklenim plohama.
Unutrašnji je prostor otvoren i fleksibilan, neo-
visan o vanjskom strukturalnom redu.

23
MARCEL BREUER
Jedan od očeva modernizma, pokazivao je veliki interes za modularnu konstrukciju i jed-
nostavne oblike. 20-ih je podučavao na Bauhausu, a zatim radio u Berlinu, projektirao je
zgrade, trgovačke prostore i cjevasti metalni namještaj, čije se replike proizvode i danas.
Vjerojatno je najpoznatiji po dizajnu stolca Wassily, prvog cjevastog stolca od savijenog
čelika, inspiriranog guvernalom bicikla, dizajniranog 1925. za Vasilija Kandinskog.

Nakon dolaska nacista na vlast odlazi u London, gdje je dizajnirao svoju Long Chair
(ležaljku) i eksperimentirao sa savijenom i oblikovanom šperpločom. Kasnije odlazi u SAD i
predaje na Harvardskoj arhitektonskoj školi, gdje studiraju Philip Johnson i Paul Rudolph,
kasnije poznati arhitekti. Istodobno, na Harvardu sa svojim starim prijateljem i kolegom iz
Bauhausa Walterom Gropiusom, projektira nekoliko kuća u području Bostona.

1941. Breuer je razvrgnuo partnerstvo s Gropiusom i u New Yorku osnovao svoju tvrtku "Geller
House", koja prva koristi Breuerovu koncepciju "binukleusne" kuće s odvojenim krilima za
spavaonice i dnevnu sobu, te blagovaonicu i kuhinju, odvojene ulaznim prostorom i prekrivene
"leptirastim" krovom (dvije suprotstavljene krovne površine koje koje se koso spuštaju prema
sredini, s centralnom drenažom), što je postalo dijelom rječnika popularnog modernističkog stila.
Ogledna kuća postavljena 1949. u vrtu MOMA-e izazvala je veliko zanimanje.

1953. narudžba za sjedište UNESCO-a u Parizu bila je za Breuera prekretnica: povratak u


Europu i većim projektima nakon godina rada na samo stambenim narudžbama te početak
Breuerova usvajanja betona kao primarnog materijala. Postao je poznat kao jedan od
vodećih praktičara brutalizma, sa sve zakrivljenijim, skulpturalnim, osobnim idiomom.
Prozore često postavlja u meke, jastučaste udubine radije nego u oštre, četvrtaste upuste.
Mnogi arhitekti su isticali njegovu sposobnost da učini da beton izgleda "mekano".

STOLAC ZA VASILIJA KANDINSKOG, 1925. UNESCO, PARIZ, 1953.

ARMSTRONG RUBBER BUILDING WEST HAVEN, 1970. HUD POSLOVNA ZGRADA, WASHINGTON, 1968.

24
FUTURISTIČKA ARHITEKTURA .

Najznačajniji futuristički arhitekt bio je Antonio Sant'Elia. Godine 1914. objavljuje manifest
futurističke arhitekture "L'architettura futurista", koji je u stvari bio varijanta kataloga
izložbe Nove tendencije, održane iste godine u Milanu. Principi: odbijanje svih normi iz
prošlosti, upotreba novih materijala, preferiranje eliptičnih linija, odbacivanje ornamenta,
inspiracija svijetom strojeva i tehnike, a arhitektura treba dovesti do harmonije okoline i
novog čovjeka, koja će omogučiti da svaka generacija izgradi svoj grad. Manifest je
pokrenuo rasprave po Europi, ali je ostao samo "potentna retorika".

Godine 1928. futurističku arhitekturu je prigrlio talijanski fašizam, u potrazi za svojom


materijalizacijom, pa je u Torinu otvorena prva i posljednja "Izložba futurističke arhitekture"
s radovima Sant'Elie, Alberta Sartorisa, Virgilia Marchija, Maria Chiattonea i drugih. Jedini
izgrađeni objekti bili su Sartorisovi, ali oni pripadaju talijanskom racionalizmu a ne
futurizmu. Futurističku estetiku zaključuje "Izložba fašističke revolucije" 1932. u Rimu, koja
je bila jedina umjetnička manifestacija za vrijeme fašističkog režima.

Nakon gašenja pokreta 1944. g, futurizam je postao generički pojam koji označava trend u
modernom projektiranju čiji je cilj „proročanska“ arhitektura koja je zamišljena da bude
aktualna i desetak godina u budućnosti. Moderni futurizam se javlja 50-ih u Kaliforniji
(Googie arhitektura, Space Age trendovi). Futurizam više nije stil, već otvoreni pristup
arhitekturi, interpretiran od raznih generacija arhitekata kroz nekoliko desetljeća, čije su
karakteristike dinamične linije, upadljive forme, jaki kontrasti i upotreba novih materijala.

SANT'ELIA - PROJEKT LA CITTA NUOVA, 1914.

25
TALIJANSKI RACIONALIZAM 1926 - 1943. .

GRUPPO 7
Grupa je osnovana 1926., a sačinjavali su je racionalistički arhitekti: Sebastiano Larco,
Guido Fretto, Carlo Enrico Rava, Adalberto Libera, Luigi Figini, Gino Pollini i Giusepe
Terragni. 1927. objavljuju manifest u kojem traže odbacivanje tradicije i romantičarskog
ugledanja na prošlost, a zalažu se za talijansku verziju racionalističke arhitekture. Njihove
radove karakterizira ravnoteža između Le Corbusierove naklonosti strojnoj estetici i
klasične monumentalnosti.

M.I.A.R.
1928. g. iz Gruppo 7 nastaje M.A.R. (Movimento Architettura Razionale), a 1930. od članova
ovog pokreta nastaje M.I.A.R. (Movimento Italiano per l'Architettura Razionale). U njihovoj
se deklaraciji naglašava: "Naš pokret nema nikakav drugi moralni cilj osim da pomogne
(fašističkoj) revoluciji u prevladavanju nepovoljne klime". Slijedi reakcija Nacionalnog
udruženja arhitekata koje je bilo pod utjecajem klasicistički usmjerenog Marcella Piacenti-
nija, koji smatra kako je racionalistička arhitektura nespojiva s fašizmom i predlaže da
njegov eklektički Lektorski stil postane službeni.

GIUSEPPE TERRAGNI 1904 - 1943.

Jedan od osnivača Gruppo 7 i vodeći promotor talijanskog racionalizma, posvetio je svoj


rad stvaranju arhitektonskog izričaja fašističkog režima.

VILLA BIANCA, SEVESO, 1937.

Vidljiv utjecaj Miesa van der Rohea.


Jasan arhitektonski jezik, čiste plohe,
lebdeći ravni krov.

CASA DEL FASCIO, COMO, 1936.

Jednostavne kvadratne forme, tlocrt u


obliku kvadrata, vidljiv konstrukcijski
kostur, pravilan raster otvora, bez ikak-
vog ornamenta, unutarnje dvorište nat-
kriveno je staklenim krovom.

NOVOCOMUM, COMO, 1928.

Stambeni blok, skeletna gradnja,


smjelo rješeni uglovi katova: zatvoreni,
zaobljeni i otvoreni. Utjecaj ruskog kon-
struktivizma.

26
PIER LUIGI NERVI 1891 - 1979.

Talijanski arhitekt, radio je pod utjecajem racionalizma Le Corbusiera i organičke arhitektu-


re Wrighta. 1932. izgradio je tribine na stadionu u Firenci, koristeći potpuno nova tehnička
rješenja. Između 1935. i 1943. bavio se krovnim konstrukcijama ogromnih dimenzija, poput
Izložbene palače u Torinu (1948.). Razvio je princip gradnje od prefabriciranih elemenata u
armiranom betonu, koji mu je omogućavao velike "čvrste, jednostavne i elegantne"
konstrukcije. Zahvaljujući takvoj primjeni betona, bio je veoma tražen kao projektant i
konzultant. Smatrao je da su arhitektura i tehnika usko povezani, a za kvalitetnu građevinu
potrebno je poznavati materijale i konstrukciju. Poznata djela: Stadion Artemio Franchi u
Firenci (1930.); Hangar za avione u Orbetellu (1940.), Toranj u Orvietu (1941.), Salon izložbene
palače u Torinu (s krovom od valovitih elemenata (1950.); Palača sportova (kružni tlocrt i kupola
od 100 m, (1959.), Mala palača sportova u Rimu, Palača rada (Torino, 1961.), autobusni terminal
na mostu Georga Washingtona u New Yorku (1966.) i Dvorana za uadijencije u Vatikanu (1971.).

HANGAR ZA AVIONE, ORBETELLO, 1940. PALAZZETTO DELLO SPORT, RIM, 1957.

PALAZZO DEL LAVORO, IZLOŽBENI PAVILJON, TORINO, 1949. TORANJ BURZE,


TORINO, 1960. MONTREAL, 1964.

WASHINGTON BRIDGE BUS STATION, NEW YORK, 1963. KATEDRALA SV MARIJE,


SAN FRANCISCO, 1971.

27
INTERNACIONALNI STIL 1925 - 1965. .

Termin se počeo upotrebljavati u SAD 1920-ih za označavanje racionalizma, posebnog as-


pekta europske moderne arhitekture. O njemu raspravlja H. Russel Hitchcock 1932. u knjizi
"Moderna arhitektura, romantizam i reintegracija", gdje ukazuje na pojednostavljene mase,
teksturu površine, reducirani i apstraktni ornament, te naglašava kako su europski arhitekti
racionalizma pod utjecajem kubizma i neoplasticizma. Hitchcock je imenovao i osnivače
pokreta: Le Corbusier, Oud, Gropius, Rietveld i Rohe. Apoteozom internacionalnog stila
smatra se Lovell sanatorij u L.A. (1927.) Richarda Neutre: skeletna čelična konstrukcija
obavijena sintetskom opnom, asimetrična kompozicija i slobodna tlocrtna osnova.

1932. u MOMA-i (New York) postavljena je međunarodna izložba "Moderna arhitektura" i uz nju
publikacija (Hitchcocka i Johnsona) u kojoj su definirani estetski principi internacionalne
arhitekture: volumen umjesto mase (prostor zatvoren tankim plohama), pravilnost, elegantni
materijali, promišljene proporcije i fleksibilni tlocrti.

Termin "internacionalni stil" u Europi ima nešto drugačije značenje (Gropius je 1925.
objavio "Internationale Architektur"), pa uz stilske oznake koje je izdvojio Hitchcock,
podrazumijeva se arhitektura koja iskazuje duh vremena, koja je potekla iz tehnoloških
dostignuća, te poput strojeva i mehanizacije ima internacionalni karakter. Osim toga,
europsko poimanje ove arhitekture veže se uz socijalnu političku ideologiju - naziv
"internacionalna" aludirao je na socijalističke i boljševičke Internacionale, a arhitektura je
smatrana katalizatorom transformacije društva. U američkom shvaćanju termina
"internacionalna arhitektura" nisu postojale ove tehničke i socijalne dimenzije.

Internacionalni stil se proširio Zapadom, ali nikada nije bio toliko homogen ni univerzalan kao npr.
neoklasicizam. Umjesto toga, odlikovao se univerzalnim pristupom: gradnja laganim materijalima,
korištenje suvremenih sintetičkih materijala, standardizirani modularni elementi i skeletna
konstrukcija. Nakon Hitchcockove i Johnsonove izložbe (1932.) internacionalni stil se širi izvan
granica Europe i Sjeverne Amerike, pa se javlja u Južnoj Americi, Japanu i Africi.

AMERIKA

Nakon 2. svjetskog rata internacionalni stil u SAD dobiva novo značenje i veže se uz
građevine oštrih uglova, ravnih krovova, bez ornamenata, staklenih zidova i otvorenih
interijera. U MOMA-i je 1947. organizirana izložba posvećena Miesu van der Roheu, s
katalogom u kojem Johnson tada definira ove karakteristike internacionalnog stila: pošten
odnos prema materijalu, repetitivni modularni ritam, jasnoća, staklo kao važan materijal,
ravan krov, kutijasti volumeni, izostanak ornamenta.

1950-ih godina Hitchcock veže internacionalni stil uz industrijsko i tehnološki napredno društvo.
Model koji će se u SAD ponavljati tijekom 1960-ih stvorio je Mies van der Rohe s projektom Lake
Shore Drive Apartments (Chicago, 1951.), koji se sastoji od pravokutnog tornja vidljive čelične
konstrukcije ispunjene staklom. Sličnu građevinu istovremeno radi tvrtka SOM (Skidmore, Owings
& Merrill) - Lever House u New Yorku. Njeni vjerojatno najznačajniji projekti su zgrada Ujedinjenih
naroda i Seagram Building u New Yorku. Nakon 2. svjetskog rata, internacionalni stil sazrijeva u
modernizam. HOK (Hellmuth, Obata & Kassabaum) osnovana 1955. postaje najvećom tvrtkom u
internacionalnoj arhitekturi za projektiranje građevina, interijera, planiranje i konzalting.

Tipične karakteristike visokih građevina rađenih u internacionalnom stilu:

1. kvadratni ili pravokutni tlocrti


2. jednostavne pravokutne forme građevine
3. prozori teku u horizontalnim nizovima, tako presječenima da stvaraju rešetku

28
OSTALE ZEMLJE

Za internacionalni stil je karakteristično da su njegovi projekti indiferentni prema lokaciji,


terenu i klimi, što je jedan od razloga zbog kojeg se naziva internacionalnom arhitekturom.
Ona nema odnos prema lokalnoj prošlosti ili nacionalnoj kulturi, pa jednake građevine
nastaju po cijelom svijetu (što se kasnije smatralo jednom od primarnih slabosti stila).

Zbog poslijeratne američke antikomunističke politike i odbacivanja funkcionalizma P. Johnsona


mnogi su arhitekti, sudionici Weissenhof projekta koji su vodili računa o funkcionalnosti, otišli na
Istok. Taut, Mart Stam, Hannes Meyer (drugi direktor Bauhausa) i još neke važne figure interna-
cionalnog stila stigli su u SSSR 1930. kako bi radili velike, idealističke urbane projekte i sagradili
cijele nove gradove iz ruševina. 1936. g. ove sovjetske namjere bile su osuđene na propast,
Staljin je arhitekte i njihove učenike protjerao, a Hitler im nije dopustio povratak u Njemačku, pa
su se razišli po Turskoj, Francuskoj, Meksiku, Keniji i Indiji, šireći tako internacionalni utjecaj.

OSCAR NIEMEYER 1907.

Brazilski arhitekt, smatran jednim od najvažnijih autora internacionalne moderne


arhitekture. Bio je pionir u istraživanju mogućnosti prednapregnutog i armiranog betona.
Iako je zagovarao utilitarizam, njegove građevine nisu bile hladni blokovi koje često
kritiziraju post-moderni kritičari. Njegovi radovi imaju tako dinamične forme i zakrivljene
mase, da su ga neki smatrali više kiparom nego arhitektom.

Projektom zgrade Ujedinjenih nacija 1947. u New Yorku potvrđen je njegov svjetski ugled.
Godine 1954. projektirao je Muzej moderne umjetnosti u Caracasu i ovdje je po prvi put
kreirao arhitekturu kao simbol njena sadržaja, pristup koji je kasnije koristio u projektiranju
Brazilije. Zgrada nije sagrađena, ali crteži i snimke makete pokazuju njegov budući stil.

PALAČA CAPANEMA, Brazilija 1943.

Sjedište ministarstva kulture i kulturne baštine. To je bila prva


vladina modernistička zgrada u obje Amerike i daleko većih
dimenzija od svega što je npr. Le Corbusier do tada sagradio.
Na njoj su bili primijenjeni svi elementi koji su kasnije postali
poznati kao brazilski modernistički pokret: lokalni materijali i
tehnike gradnje, modificirane korbizjeovske brisoleje, kapiteli
sa stiliziranom Imperijalnom palmom (poznati kao brazilski
red) i posebno naručena djela brazilskih umjetnika.

ZGRADA UJEDINJENIH NACIJA 1947. ZGRADA KOMUNISTIČKE PARTIJE FRANCUSKE 1967/72.

29
MUZEJ MODERNE UMJETNOSTI, NITEROI, BRAZIL, 1996

BRAZILIJA - započeta 1956.

Urbanistički plan novog glavnog grada Brazila izradio je Lucio Costa (brazilski arhitekt i urbanist),
a najveće vladine i javne zgrade projektirao je Oscar Niemeyer. Pejzažni arhitekt Roberto Burle
Marx dizajnirao je okoliš kako bi unio zelenilo u inače suhi, žućkasti pejzaž savane.

Ciljevi izgradnje Brazilije, novoga glavnoga grada, bili su poticanje razvoja središnjeg dijela
Brazila, smanjenje pritiska stanovništva na Rio de Janeiro i njegova rasta, te stvaranje
nacionalnog ponosa zbog izgradnje grada za 21. stoljeće.

Kompleks zgrada Kongresa, Katedrala i Auditorium definirali su glavne gradske osi oko kojih su
smještene ostale vladine zgrade. Grad je podijeljen po zonama: stambene, upravne, kulturne,
trgovačke itd. Upravo zbog takvog „zoninga“ cijeli koncept projekta nije se pokazao uspješnim i
stanovništvo ga nije prihvatilo s oduševljenjem. U mentalitetu stanovnika tog podneblja postoji
potreba za komunikacijom i druženjem unutar manjih cjelina (lokalni trg, crkva, lokalni servisi,
zanatlije ili prodavaonice), što grad ovako podijeljen na funkcionalne cjeline nije omogućavao.

TRG ZGRADA KONGRESA I TORANJ SEKRETARIJATA

MUZEJ GRADITELJSTVA KAZALIŠTE

CRKVA KATEDRALA

30
ALVAR AALTO 1898 - 1976.

Finski arhitekt. Iza 1927. projektira standardizirane stambene blokove od prefabriciranih


betonskih elemenata - projekti usporedivi sa suvremenim eksperimentima Gropiusa i Miesa
van der Rohea. Gradi prve javne modernističke građevine u Skandinaviji, gdje ga smatraju
ocem modernizma. Zahvaljujući pozitivnim kritikama Siegfrida Gideona, 1929. postaje
priznatim članom internacionalne arhitektonske avangarde. Radi modernističke projekte
(ali ne radikalni modernizam ravnih linija) povezane s tradicionalnim građevnim materija-
lom - drvom. Slično Wrightu, naglašava vezu s krajolikom. U stambenim građevinama često
koristi "U" tlocrt. Bavi se dizajnom namještaja i stakla.

OPĆINSKA KNJIŽNICA, VIIPURI, 1935. FINSKI PAVILJON, FINSKI PAVILJON,


SVJETSKA IZLOŽBA, PARIZ, 1937. S. IZLOŽBA, NEW YORK, 1939.

BAKER HOUSE, MASSACHUSETTS INSTITUTE OF GRADSKA VIJEĆNICA, SEINAYOKI, 1965.


TECHNOLOGY, CAMBRIDGE, 1948.

MOUNT ANGEL LIBRARY, OREGON, 1970. KULTURNI CENTAR, HELSINKI, 1958.

31
ALVAR AALTO:

HELSINKI UNIVERSITY OF TECHNOLOGY, 1966. ZGRADA OPERE, ESSEN, 1988.

RICHARD NEUTRA 1892 - 1970.

Jedan od najznačajnijih modernističkih arhitekata. Rođen u Beču, studirao je kod Adolfa


Loosa, bio je pod utjecajem Otta Wagnera, a Njemačkoj je radio u studiju Ericha
Mendelsohna. Postaje američki državljanin 1929. U SAD je kratko vrijeme radio za Wrighta.
Stvorio je tzv. moderni regionalizam Južne Kalifornije, gradeći jednostavne obiteljske kuće
u kojima kombinira lagane metalne okvire s tankim betonskim plohama. Projektirao je
Lovell sanatorij u Los Angelesu (1929.), jednu od najznačajnijih građevina internacionalnog
stila, skeletne čelične konstrukcije, asimetrične kompozicije i slobodnog tlocrta.

WINDSHIELD HOUSE, CALIFORNIA, 1938.

KUĆA LOVELL, LOVELL SANATORIJ, LOS ANGELES, 1929.


LOS ANGELES, 1929.

32
CIAM 1928 - 1956. .

CONGRES INTERNATIONAUX D'ACHITECTURE MODERNE

CIAM je osnovan kako bi modernistički arhitekti promovirali i razrađivali svoje teorije. Razma-
trali su pitanja prostora i urbanog života, a njihovi su zaključci imali ogroman utjecaj na oblik i
ustroj gradova svijeta.

Deklaracija o osnivanju CIAM-a, koju su potpisala 24 arhitekta u La Sarrazu (Švicarska), a među


njima i Le Corbusier, naglašava da arhitektura više ne može biti izolirana i odvojena od politike i
vlada, jer na nju bitno utječu socijalni i ekonomski odnosi. Budući da društvo postaje sve više
industrijalizirano, bitno je da arhitekti i građevna industrija racionaliziraju svoje metode, usvoje
nove tehnologije i streme prema većoj efikasnosti.

CIAM-ov stav prema urbanizmu bio je čvrst: urbanizacija ne smije biti temeljena na prijašnjem
esteticizmu i mora se oslanjati na funkcionalni red, jer kaotično parceliziranje terena dovodi do
nereda, špekulacija i preprodaja. Nasuprot kaotičnoj zbrci ulica, trgovina i građevina europskih
gradova tog doba, predlaže se zoning (podjela) na standardizirana područja namijenjena radu,
stanovanju i slobodnom vremenu.

CIAM II. Frankfurt 1929.


- rasprava o problemima minimalnog životnog standarda
- osnovana radna grupa CIRPAC (komitet za rješavanje problema suvremene arhitekture)

CIAM III. Bruxelles 1930.


- razmatranje optimalne visine i razmaka među blokovima, radi boljeg korištenja zemljišta

CIAM IV. Marseilles - Atena 1933.


- tema Funkcionalni grad: analiza 34 grada i prijedlozi za rješavanje urbanih problema. Kongres
je održan na brodu za vrijeme putovanja od Marseillesa do Atene, a zaključci objavljeni 1943. u
"The Athens Charter". To je jedan od najkontroverznijih dokumenata CIAM-a, koji predlaže rigi-
dno funkcionalne gradove, s visokim stambenim blokovima i zelenim pojasevima koji dijele
gradske zone prema funkcijama. Imao je velik utjecaj na tijela javne uprave poslijeratne Europe.

CIAM V. Pariz 1937. - posvećen temi stanovanja i slobodnog vremena

CIAM VI. Bridgewater, Britanija, 1947.


- pokušao nadvladati sterilnost funkcionalističkog grada, uvodeći kriterije fizičkih i
emotivnih potreba stanovnika

CIAM VII. Bergamo 1949.

CIAM VIII. Hoddesdon, Britanija, 1951.


- tema "Srce grada", ali urbanistički problemi nisu realno procijenjeni, što izaziva
nezadovoljstvo mlade generacije arhitekata

CIAM IX. Aix-en-Provence 1953.


- nova generacija arhitekata, predvođena Alison i Peterom Smithsonom i Aldom van Eyckom,
osporava 4 funkcionalističke kategorije Atenske povelje: stanovanje, rad, slobodno vrijeme i prijevoz.
Brinuli su se kako će CIAM-ovski idealni grad, a europske vlade su se spremale graditi blokove
zgrada u porušenim gradovima, dovesti do izolacije stanovnika i propasti lokalnih zajednica.

CIAM X. Dubrovnik 1956.


- posljednji sastanak CIAM-a, na kojem istupa skupina arhitekata nazvana "Grupa 10" (Bakema,
Smithsonovi, van Eyck i dr.). Promjene duha vremena dovode do kraja ove organizacije.

33
SKIDMORE, OWINGS I MERRILL 1936.

SOM - Arhitektonska tvrtka iz Chicaga, koju su 1936. g. osnovali Louis Skidmore i Nathaniel
Owings, 1939. g. pridružuje im se John Merill, a 1937. g. otvaraju podružnicu u New Yorku.
SOM je jedna od najvećih arhitektonskih tvrtki u Americi, a prvenstveno su orijentirani na
high-end poslovne i javne građevine. Smatraju se vodećima u širenju modernog
internacionalnog stila, odnosno „glass box“ stila nebodera, gdje su svi konstruktivi elementi
prekriveni staklenom "kožom". Upravo je ova tvrtka proizvela tip uredske zgrade s trgom
ispred nje, kao dijelom kompleksa, a često koriste princip unutrašnjeg atrija (trga unutar
zgrade) s biljkama i javnim sadržajima. Uz Normana Fostera, Richarda Meiera i Daniela
Libeskinda, natjecali su se za projekt novog World Trade Centra u N.Y.

Najznačajniji projekti:

Lever House, New York, 1952.


Inland Steel Building, Chicago, 1958.
JP Morgan Chase, New York, 1960.
One Chase Manhattan Plaza, New York, 1960.
Beinecke Library, New Haven, 1963.
John Hancock Center, Chicago, 1970.
Arts Hotel, Barcelona, 1992.
Time Warner Center, New York, 2004.
Freedom Tower - WTC, New York, 2004.

JOHN HANCOCK CENTER (Chicago, 1970.)


prvi multifunkcionalni kompleks divovskih dimenzija, sa stanovima, uredima i prodavaonicama.

SEARS TOWER (Chicago, 1974.)


oblikovan je tako da su u gornjem dijelu ispušteni cijeli blokovi katova, odnosno sastoji se od 9
pojedinačnih tornjeva različitih visina, a temeljno načelo konstrukcije je "celular tube frame".

LEVER HOUSE JOHN HANCOCK CENTER SEARS TOWER FREEDOM TOWER


NEW YORK, 1952. CHICAGO, 1970. CHICAGO, 1974. NEW YORK (U GRADNJI)
.

34
„NEW YORK 5“
PETER EISENMAN
MICHAEL GRAVES
CHARLES GWATHMEY
JOHN HEJDUK
RICHARD MEIER

1960-ih pojavila se potreba za arhitektonskom avangardom koja neće biti temeljena samo
na utopijskim snovima modernizma, već na prevođenju arhitektonskih teorija u konkretne
forme. U New Yorku ovaj trend preuzima labavo povezana asocijacija arhitekata „New York
5“, čiji je nominalni predvodnik bio Peter Eisenman.

Svoj rad su temeljili na formalnim elementima modernističke arhitekture iz 20-ih i 30-ih


godina i reminiscencijama na predratnu avangardu. Njihovi projekti objavljeni u publikaciji
„Pet arhitekata“ pokazuju arhitekturu proizašlu iz internacionalne logičke poetike, bez
ikakvog osjećaja za socijalnu ulogu. Ova knjiga je postala bitna za teoriju arhitekture jer
pokazuje vrijeme u kojem je arhitektura shvaćana na način da treba proizlaziti iz teoretskih
principa, a ne nužno biti motivirana praktičnim razlozima.

Uzimajući Le Corbusierov rad kao zajedničku polaznu točku, svaki od ovih arhitekata kreće
svojim smjerom. Graves ide prema kubizmu i analizira slike Juana Grisa, Eisenman se
okreće talijanskom racionalistu Giuseppeu Terragniju, Hejduk se bavi De Stijlom i Van
Doesburgom, a Gwathmey i Meyer ostaju utemeljeni u Le Corbusierovom purističkom
periodu. Rezultat je serija projekata velike jasnoće i ljepote, od kojih su neki sagrađeni, a
neki ostali samo kao razrađeni elaborati, ponekad ironično nazvani „papirnata arhitektura“.

Kasniji razvoj svakog od ove petorice arhitekata ima malo sličnosti s njihovim zajedničkim
prvotnim izvorima. Hejduk napušta svoj rani formalizam u korist mitoloških arhitektonskih
instalacija i radova na papiru. Gwathmey je postao arhitekt poznatim zvijezdama,
projektirajući moderne mega-kuće za ultrabogataše. Graves je krenuo u dekorativni
postmodernizam (Disney hotel u Orlandu). Meyer je ostao relativno vjeran svojim
purističkim korijenima, a serija građevina poput Getty centra u Los Angelesu utvrdila je
njegovu reputaciju. Samo je Eisenman ostao vezan uz teoriju kao pokretačku snagu
arhitekture, pa se okretao semiotici 70-ih, dekonstruktivizmu 80-tih, a sada teoriji kaosa
kojom je momentalno fasciniran.

35
RICHARD MEIER 1934.

Američki arhitekt, u počecima pod utjecajem Le Corbusiera i F. L. Wrighta, poznat je po


upotrebi bijele boje na svojim građevinama. Godine 1959. radio je za SOM (Skidmore,
Owings and Merrill), kasnije za Marcela Breuera, a 1963. osniva vlastiti biro. 1972. g. smatran
je članom newyorške petorice (The New York Five). Slavu je stekao projektom Muzeja Getty
u Los Angelesu, 1997. Osim ovog, projektirao je seriju muzeja: Muzej suvremene
umjetnosti u Barceloni 1995. (koji pokazuje jake reference prema modernizmu), Muzej
umjetnosti u Frankfurtu, High Museum of Art u Atlanti (1983.), Atheneum of New Harmony u
Indiani (1979.), muzej Ara Pacis u Rimu (2006.).

2003. g. bio je konzultant pri dizajniranju nekoliko zgrada za kompjutorsku igru SimCity 4.,
kao prvi profesionalni arhitekt koji je ikada sudjelovao u projektiranju građevina za
kompjutorske igre.

GETTY MUSEUM, LOS ANGELES, 1997. GETTY MUSEUM (fotografija od 360 stupnjeva)

MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI, HIGH MUSEUM OF ART, ATLANTA, 1983.


BARCELONA, 1995.

ATHENEUM OF NEW HARMONY, INDIANA, 1979. ARA PACIS MUZEJ, RIM, 2006.

36
ARHITEKTURA BRUTALIZMA .

Brutalizam je proizišao iz pokreta moderne arhitekture i cvao je između 1950-ih i 1970-ih. U


počecima je bio pod utjecajem Le Corbusiera (posebno njegove zgrade Unité d'Habitation) i
Miesa van der Rohea. Naziv dolazi iz francuskog termina „beton brut“ (engleski: raw concre-
te). Ove građevine su obično građene od betonskih upadljivih, glomaznih, geometrijskih
oblika koji se ponavljaju i ponekad pokazuju teksturu drveta - otisak od drvenih dasaka
„šalunga“ u koje je beton lijevan. Nisu sve brutalističke zgrade oblikovane od betona, one
mogu iskazivati brutalistički stil kroz elemente vanjskih oblika i izgled kojim dominiraju
grubi blokovi. Brutalistički materijali mogu uključivati ciglu, grubo tesani kamen, staklo i
čelik (mnoge privatne kuće koje su projektirali Alison i Peter Smithson građene su od cigle).

Brutalizam je povezan s ideologijom socijalne utopije, koju su osobito podržavali Alison i


Peter Smithson. Ipak, brutalistička arhitektura nije bila dobro prihvaćena, osobito u Engles-
koj. Brutalistički stil je sličan i povezan s modernističkim, minimalističkim i internacional-
nim stilovima, koji svi koriste repetitivnost i pravilnost strukturalnih elemenata. Za ove
projekte je karakteristično da se na građevini vide njene funkcije i sadržaji - od elemenata
konstrukcije i servisnih prostora (rezervoari za vodu ili klimatizacija) do ureda ili stanova.

KRITIKA BRUTALIZMA

Brutalizam je ostvario mnoge građevine u Engleskoj sredinom 20. st, kad su se zbog eko-
nomske depresije tražili jeftini projekti za nisko budžetne kuće, trgovačke centre i vladine
zgrade. Iako nisu morali štedjeti, arhitekti su odabirali brutalizam zbog njegove „iskrenos-
ti“, skulpturalnih vrijednosti i beskompromisnog antiburžoaskog stava. Kombiniran sa
socijalno progresivnim namjerama, brutalizam je promoviran kao pozitivna i napredna
opcija gradnje modernih urbanih stanova.

U praksi, mnoge su zgrade izgubile Le Corbusi-


erovu viziju služenja zajednici i razvile se u kla-
ustrofobična i kriminalu pogodna mjesta (Robin
Hood Gardens je osobit primjer za to), izložena
vandalizmu i grafitima. Brutalizam je često kriti-
ziran jer nije „user friendly“ niti komunikativan
(primjerice, ulaz u građevinu je rijetko kada očit
posjetitelju) i jer ne vodi računa o svom društve-
nom, povijesnom i arhitektonskom okruženju.
Uz to, dio kritike ne dolazi zbog dizajna građevi-
na, već zbog betonskih fasada koje izložene hla-
dnoj i vlažnoj klimi sjeverozapadne Europe po-
kazuju znakove propadanja. ROBIN HOOD GARDENS, LONDON, 1972.

PONOVNO OTKRIVANJE BRUTALIZMA

Iako je brutalistički pokret većinom završio sredinom 80-ih, označio je put strukturalnom
ekspresionizmu kasnijih godina. Mnogi grubi i sirovi aspekti stila omekšani su na novim
građevinama - betonske fasade su pjeskarene kako bi se stvorila površina nalik kamenu,
prekrivaju se štukom ili su komponirane od elemenata s određenim uzorcima. Mnogi
modernistički arhitekti koriste ove metode u svojim novim projektima (Steven Ehrlich,
Ricardo Legoretta, Gin Wong). Brutalizam u novije doba doživljava svoju revalorizaciju i
revival u Engleskoj, a osobito u Latinskoj Americi, Izraelu i Aziji (Louis Khan, Tadao Ando).

37
ALISON & PETER SMITHSON
Britanski modernistički arhitekti, radili su u brutalističkom stilu. U njihovim radovima se
očituje snažan utjecaj van der Rohea i minimalizma u oblicima i materijalima. Godine 1953.
dolaze u sukob s CIAM-ovim rigidnim koncepcijama urbanizma. Smatrali su da arhitektura
može poboljšati život i godinama su se bavili problemima radikalnog poboljšanja
stambenih zgrada u poslijeratnoj Britaniji. Među prvima su spoznali kako modernistička
arhitektura može imati destruktivan učinak na zajednicu. Njihov projekt stambenih blokova
Robin Hood Gardens patio je od strukturalnih problema i visokog nivoa kriminala njegovih
stanovnika, što je ozbiljno narušilo njihovu arhitektonsku reputaciju, od čega im se karijera
nikada nije posve oporavila. Uz neke iznimke, od tada u Britaniji više nisu projektirali javne
građevine. 1956. izveli su zanimljiv ogledni projekt Kuće budućnosti, organizirane oko malog
unutrašnjeg vrta, za koju su dizajnirali kompletan interijer i namještaj.

ŠKOLA HUNSTANTION, NORFOLK, 1954. KUĆA BUDUĆNOSTI, 1956.

ROBIN HOOD GARDENS London, 1972.

Blok društvenih stambenih zgrada izvedenih od prefabriciranih betonskih blokova, nalik zgradama
Park Hill u Sheffieldu (arhitekti: Jack Lynn i Ivor Smith), nastale kao britanski odgovor na Unite
d'Habitation Le Corbusiera. Unatoč dobrim namjerama, uz građevinske probleme tamo se pojavio
i kriminal, pa se cijeli projekt pokazao promašenim, a karijera Smithsonovih je ostala ozbiljno
uzdrmana. Blok se sastoji od dvije dugačke zgrade sa sedam i deset katova, s 213 stanova.
Stanovi su jednosobni i dvosobni, s velikim balkonima ("ulicama") na svakom trećem katu.

38
JACK LYNN & IVOR SMITH
Britanski arhitekti, pripadali su brutalističkom stilu i radili pod jakim utjecajem Alison i
Petera Smithsona. Poput ostalih modernističkih arhitekata, razrađivali su koncepciju
velikih stambenih građevina postavljenih u zeleni okoliš, namijenjenih urbanoj populaciji.

PARK HILL, Sheffeld, 1961.


Park Hill je bio mjesto prve sirotinjske četvrti u Sheffildu, koja je tijekom rata razorena. Stambeni
blokovi inspirirani Le Corbusierovom građevinom Unite d'Habitation i jednim neizgrađenim
projektom Smithsonovih (Golden Lane iz 1952.), izgledali su revolucionarno u svoje doba.
Zmijoliko postavljene zgrade izvedene su od betonskog skeleta ispunjenog zidovima od cigle u
žutoj, narančastoj i crvenoj boji. Uzduž katova su dugački široki hodnici iz kojih se ulazi u stanove.

39
LOUIS KHAN 1902 - 1974.

Khan je glavni predstavnik tranzicijskog razdoblja, kada kasni internacionalni stil


poslijeratnog perioda prelazi u novi brutalizam, čije su najekstremnije posljedice s jedne
strane postmoderna, a s druge racionalistička arhitektura. Za njega je karakteristična
kreativna interpretacija arhitekture prošlosti.

YALE ART GALLERY (nadogradnja)


New Haven, 1953.

Ekspresivna masivna monumentalnost i jednostav-


nost. Zgrada je rađena od opeke, čelika i stakla.
Ovim projektom Khan afirmira američki poslijeratni
monumentalizam. Galerija, kao i Johnsonova Stak-
lena kuća, osniva se na transpoziciji Miesove este-
tike zrelog razdoblja. Razlika je u otkrivanju kons-
trukcije: dok Mies naglašava izražajnost konstruk-
cije, Kahn i Johnson konstrukciju sakrivaju i nagla-
šavaju druge elemente (staklo, opeku, beton). Ra-
na djela obojice arhitekata oblikuju neku vrstu
"post-miesovskog" prostora, asimetričnu gradnju
koja ne ovisi o pokazivanju konstrukcije kao okvira,
nego o površinama koje zatvaraju prostor i u njega
dovode svjetlo.

RICHARDS MEDICAL RESEARCH


BUILDING Pennsylvania, 1960.

Kompleks se sastoji od 3 bloka s laboratorijima. Iz-


raženi su elementi Khanove kasnije arhitekture:
elementarne geometrijske forme i kompozicije, na-
glasak na konstrukciji i funkciji, monumentalizacija
elemenata (npr. zida) - što je tipično za novi bruta-
lizam.

SALK INSTITUTE, LA YOLLA. 1965.

40
LOUIS KHAN:

KNJIŽNICA PHILIPS EXETER AKADEMIJE, 1972. INTERIJER KNJIŽNICE PHILIPS EXETER AKADEMIJE, 1972.

NACIONALNI PARLAMENT, BANGLADESH, 1982. MUZEJ UMJETNOSTI KIMBELL, FORTH WORTH, TEXAS, 1967.

YALE CENTAR BRITANSKE UMJETNOSTI , NEW HAVEN, 1977. PROJEKT GRADSKE VIJEĆNICE,
PHILADELPHIA, 1960.

Njegovi projekti pokazuju nove mogućnosti mlađoj generaciji arhitekata koji tragaju za al-
ternativama vladajućem internacionalnom stilu. Nadahnut Le Corbusierovim radovima,
razvio je vlastitu teoriju o društvenoj odgovornosti arhitekta, osobito kad se radi o maso-
vnoj gradnji. Koristi jednostavne materijale (ciglu i beton). Veliku pažnju posvećuje svjet-
losti i za njega tek prirodno svjetlo, koje se stalno mijenja, daje život arhitekturi, za razliku
od umjetnog koje je „mrtvo“. Posebno ga zanima ciklička priroda svjetla i pridavao je velik
psihološki i metafizički značaj njegovim dnevnim i sezonskim promjenama. Elemente poput
stupa, luka, kupole i svoda gledao je kroz njihove sposobnosti modeliranja svjetla i sjene.

41
MINORU YAMASAKI
Američki arhitekt japanskog porijekla, najpoznatiji po projektu World Trade Centra (1972.)
u New Yorku, radio je u arhitektonskoj tvrtki Shreve, Lamb i Harmon koji su projektirali i
Empire State Building.

Njegov prvi značajni projekt bili su Pruitt-Igoe stambeni blokovi u St. Louisu (Missouri) iz
1955. g. Unatoč njegovoj ljubavi prema tradicionalnom japanskom dizajnu, to su bile
potpuno modernističke betonske građevine, vremenom devastirane, uz pojavu kriminala
toliko nepopularne i otuđujuće da su 1972. g. srušene. Smatra se da njihovim rušenjem
započinje doba postmoderne arhitekture.

Projektirao je aerodromske zgrade i javne građevine. Mnoge njegove zgrade su djelomice


inspirirane gotikom, što se vidi iz njihovih ekstremno izduženih vertikalnih prozora.

PRUITT- IGOE STAMBENI BLOKOVI, ST. LOUIS, 1955. JAPAN CENTER, SAN
FRANCISCO, 1968.

OBERLIN CONSERVATORY, OHIO 1963. DHAHRAN AIRPORT , SAUDIJSKA ARABIA, 1961.

ROBERTSON HALL, PRINCETON 1966. WORLD TRADE CENTER, NEW YORK 1973.

42
PHILIP JOHNSON 1906 - 2005.

Arhitekt i osnivač odsjeka za arhitekturu i dizajn u MOMA (1946. g.). Projektirao je u


internacionalnom stilu, a kasnije prelazi u postmodernizam. Putuje Europom proučavajući
nove trendove u arhitekturi i 1932. u MOMA-i priređuje izložbu "Internacionalni stil", kojom
je među ostalim prikazao rad Le Corbusiera, Gropiusa i Miesa van der Rohea. Izložba je
utvrdila tri formalna principa novog modernog stila:

- naglašavanje arhitektonskog volumena nad masama (plohe a ne masivni zidovi)


- odbacivanje simetrije
- odbacivanje ukrasa

Skovao je naziv "Internacionalna škola arhitekture", a njegov najveći utjecaj kao arhitekta
bila je upotreba stakla - među prvima eksperimentira sa staklenim fasadama. Odbacivao je
vidljivu metalnu konstrukciju ranog internacionalnog stila i projektirao kristalaste strukture
posve prekrivene staklom. Njegova arhitektura balansira između dva dominantna trenda
poratne Amerike: "ozbiljnog" pokreta minimalizma i popularnog pop arta. Njegovi najbolji
radovi sadrže oba ova aspekta. 1967 - 1991. surađivao je s arhitektom Johnom Burgeeom.

1993. nastaje njegova postmoderna građevina s neogotičkim šiljcima - Comercia Tower u


Detroitu. Godine 1984. završen je Sony Building (AT&T) s zabatom u chippendale stilu, koji
se smatra prvim postmodernističkim iskazom.

GLASS HOUSE, NEW CANAAN, 1949. PGG PLACE, PITTSBURGH, 1984.

KRISTALNA KATEDRALA, GARDEN GROVE ZVONIK KATEDRALE COMERCIA TOWER,


DETROIT, 1993.

43
PHILIP JOHNSON:

NCNB CENTER, HUSTON IDS CENTER,


MINEAPOLIS, 1972.

AT&T - SONY BUILDING, NEW YORK, 1984. (POSTMODERNISTIČKA ZGRADA)

44
GRUPA ARCHIGRAM 1961 - 1974. .

Warren Chalk David Greene


Peter Cook Denis Crompton
Ron Heron Mike Webb

Naziv je nastao od riječi ARCHI tecture i tele GRAM. Skupinu su osnovali mladi londonski
arhitekti 1961. g. kada počinju izdavati i časopis istog naziva. Dominirali su 60-ih i ranih 70-
ih svojom avangardnošću, slobodnim asocijacijama, uključivanjem pop-kulture, neofuturis-
tičkim vizijama i dozom humora. Njihova je najradikalnija inovacija bila u tome što su krei-
rali arhitekturu koja neće svojim izgledom slijediti konzumerski kapitalizam, već njegovu
logiku. "Upakirani smrznuti ručak je važniji nego Palladio" rekao je Peter Cook.

Njihovi najpoznatiji projekti polaze od koncepta masovne proizvodnje, unaprijed planiranog


zastarijevanja i potrošačkog ukusa, principa koji udaraju u same temelje arhitektonske
profesije zasnovane na pojmovima trajnosti i dobrog ukusa. Rani radovi grupe bave se
alternativnim gradovima i više ih zanima infrastruktura nego prostorije, pa pažnju
posvećuju instalacijama, servisnim elementima, mehaničkim skeletima i sustavima.
Njihove high-tech strukture dovode do oblika iz naučne fantastike, a ne projekata koje je
moguće ostvariti. Neki od ovih arhitekata kasnije su na sveučilištu bili mentori Remu
Kolhaasu i Zahi Hadid. Djelatnost ARCHIGRAM-a bila je bliska i Japanskim metabolistima.

RON HERRON: A WALKING CITY, 1964. R. HERRON: SEASIDE BUBBLES, 1966. DAVID GREENE: LIVING POD, 1966.

PETER COOK: INSTANT CITY AIRSHIPS, 1968.

RON HERRON: TUNED SUBURB, 1968.

MONTE CARLO, 1969.

45
JAPANSKI METABOLISTI .

Kisho Kurokawa (osnivač)


Kisho Kikutake
Noboru Kawazoe (kritičar arhitekture)

Kao koncept ("zanesenjački futurizam") i kao grupa nastali KISHO KUROKAWA:


su u Japanu 1960-ih pod utjecajem Kenza Tangea. Reagira-
jući na problem prenapućenosti gradova, predlažu gradnju
"priključnih" megastruktura koje se mogu stalno povećava-
ti i prilagođavati, a njihove ćelije za stanovanje (npr. kod Ki-
kutakea) su montažne ljuske pričvršćene na velike spiralne
nebodere ili se mogu priključiti na stijenke velikih cilindara
koji plutaju na vodi. Metabolisti se ugledaju na funkcije ži-
vog organizma, u kojem se sve mijenja i neprestano obnav-
lja. To je bitno i u Capsule Toweru (Kurokawa), gdje se jedi-
nice mogu micati ili zamjenjivati uz minimalne napore. Izm-
jenjivost i mogućnost recikliranja su temeljne ideje metabo-
lističkog pokreta. Gašenje metabolističke vizije bilo je vidlji-
vo u ideološkoj ispraznosti na izložbi 1970. u Osaki. Nakon
toga kritičko vodstvo u japanskoj arhitekturi prelazi na čla-
nove tzv. japanskog novog vala (Arata Isozaki, Kazu Shino-
hara...). NAGAKIN CAPSULE TOWER,
TOKIO, 1972.

KRITIČKI REGIONALIZAM .

Pristup koji se uvažavanjem konteksta nastoji suprostaviti neutemeljenosti arhitekture u


određenom prostoru i nedostatku smisla moderne arhitekture, kako bi joj se dao smisao i
osjećaj za mjesto. Termin su prvi put koristili Alexander Tzonis i Liane Lefaivre, a kasnije
Kenneth Frampton u tekstu „Prema kritičkom regionalizmu: šest točaka arhitekture otpora“, u
kojem razmatra kako biti moderan i vraćati se izvorima, kako oživjeti staru, zaspalu kulturu
i dati joj mjesto u današnjoj civilizaciji.

Prema Framptonu, kritički regionalizam treba prihvatiti modernu arhitekturu zbog njenih
kvaliteta, ali istovremeno mora procijeniti njenu odgovornost, osobito prema kontekstu u
kojem će se graditi. Naglasak treba biti na topografiji, klimi, svjetlu i tektonskim formama
više nego na scenografiji, na taktilnom više nego na vizualnom. Prema Tzonisu i Lefaivreu,
kritički regionalizam ne treba inspiraciju izravno crpiti iz konteksta, već elementi trebaju biti
umetnuti u svoj kontekst. Neki od arhitekata koji koriste ovakav pristup u nekim od svojih
radova su: Charles Correa, Alvaro Siza, Geoffrey Bawa, Raj Rewal, Tadao Ando, Ken Yeang,
William S. W. Lim, Tay Kheng Soon.

46
KENZO TANGE 1913 - 2005.

Najveći japanski arhitekt, doprinio povezivanju Istoka i Zapada, japanske graditeljske tra-
dicije i modernističkog izričaja u arhitekturi. Nakon završetka studija u Tokiju radi za Kunija
Mayekawu, Le Corbusierova suradnika, a poslije rata se osamostaljuje i vodi obnovu Hiro-
šime. 60-ih djeluje u pokretu japanskih metabolista, kada nastaje njegov vizionarski projekt
za Tokijski zaljev. Istodobno radi građevine iznimne ljepote poput sportskog kompleksa za
Olimpijadu 1964. te katedralu Sv. Marije u Tokyju, a njegova karijera dobiva globalni
karakter s realizacijama i velikim urbanističkim planovima širom svijeta, koji odražavaju Le
Cobusierove ideje. Bio je autor master-plana za obnovu Skopja te dopisni član HAZU.

Njegova arhitektura se mijenjala tijekom karijere. Započeo je s regionalizmom, zatim sura-


đuje s metabolistima iako im nije pripadao, a potom radi u internacionalnom stilu (Hiroshima
Peace Center 1956.) koji kasnije prerasta u elegantne građevine. Mijenjao se upoznavajući
urbane probleme, pa njegove kasnije građevine nemaju ništa od ranih projekata.

KATEDRALA SV. MARIJE, TOKYO, 1964. TOKIJSKA GRADSKA VIJEĆNICA 2005.

HOTEL PRINC AKASAKA, TOKYO, 1982. VRT UMJETNOSTI, TOKYO

SHIZUOKA TV CENTAR, TOKYO, 1970. FUJI TV STUDIO, TOKYO, 1966.

47
KENZO TANGE:

2 OLIMPIJSKA STADIONA, TOKIO, 1964. MALI OLIMPIJSKI STADION, TOKIO, 1964.

KOMUNIKACIJSKI CENTER YAMANASHI, KOFU, 1967.

TADAO ANDO 1941.

Iako je samouk, on je jedan od najutjecajnijih japanskih arhitekata današnjice, kojeg pone-


kad svrstavaju među kritičke regionaliste. Divio se Le Corbusieru, a poznat je po jednostav-
nim i preciznim kompozicijama od betona, u cilju stvaranja prostorne čistoće i jednostav-
nosti. U projektima posebno vodi računa o svjetlu, koje je za njega temeljno pri stvaranju
arhitektonskih oblika. Njegove građevine pokazuju kako se jednostavnim sredstvima, paž-
ljivim izborom materijala, prirodnih elemenata i jednostavnih oblika (kvadrat, krug) mogu
stvoriti snažni i dojmljivi prostori. Ne koristi prefabricirane elemente, već betonske oblike
lijeva na samom gradilištu. Za neke njegove zgrade karakteristični su kružni oblici koji
isprepliću unutrašnje i vanjske prostore.

FORTH WORTH ART MUSEUM, TEXAS, 2002.

48
TADAO ANDO:

CRKVA SVJETLA, OSAKA 1989. MUZEJ UMJETNOSTI, KOBE, 2002. MORIMOTO RESTORAN,
MAHNATTAN, 2006.

HOTEL WESTIN, AWAJI VODENI HRAM, AWAJI, 1991.

MUZEJ SUNTORY, OSAKA JAPANSKI PAVILJON, EXPO 92., SEVILLA

49
POSTMODERNA ARHITEKTURA .

Prvi primjeri postmoderne arhitekture javljaju se 50-ih godina i ona traje do današnjih dana.
Općenito se smatra da je njen kredo povratak „mudrosti, ornamenta i ishodišta“ kao
odgovor na formalizam internacionalnog stila. Funkcionalni i formalizirani oblici i prostori
modernističkog pokreta zamjenjuju se različitim estetikama: stilovima koji kolidiraju,
„nekanoniziranim“ oblicima koji se usvajaju radi trenutnih potreba i novim načinima
gledanja na poznate stilove iz prošlosti.

60-ih i 70-ih u SAD postmoderna arhitektura započinje kritizirati postulate internacionalnog


stila. U tekstu "Učeći od Las Vegasa" Robert Venturi govori o utjecaju klasičnog arhitekton-
skog repertoara na jezik moderne arhitekture. Prvi koji je naglasio njenu krizu, bio je ame-
rički arhitekt i teoretičar Charles Jencks, koji 1972. ukazuje na kraj modernog pokreta,
potaknut rušenjem jedne četvrti u St. Louisu sagrađene 1955., kao prvi projekt arhitekta
Minorua Yamasakija (autora "Twinsa", 1977. u New Yorku). Radi se o "Pruitt - Igoe" stambe-
nim blokovima, u početku zamišljenima kao dvije cjeline, za Crnce i bijelce. Bile su to
modernističke betonske strukture (koje su stanovnici ubrzo devastirali), toliko omražene da
su 1972. g. srušene. Njihovo rušenje za neke predstavlja početak postmoderne arhitekture.

MINORU YAMASAKI: PRUITT- IGOE STAMBENI BLOKOVI 1955.

Charles Jencks smatra da se moderna arhitektura mora odvojiti od funkcionalizma i opet okrenuti
povijesti, naglašavajući simboličke vrijednosti klasične arhitekture. Godine 1977. objavljuje "Jezik
postmoderne arhitekture" gdje zagovara povratak antropomorfnoj arhitekturi. Potaknuti
Jencksom, javlja se niz tekstova bitnih za definiciju postmoderne. Postmodernisti koriste nešto
poput arhitektonskog ready madea, koji se očituje u krajnje pojednostavljenim kulturalnim
referencama, u nekoj vrsti popularnih banaliziranja. Primjerice, koriste se prefabricirani elementi,
npr. mali stupovi s malim stiliziranim kapitelima i lukovi stilizirani kao elementi iz klasične starine.

Princip forma slijedi funkciju bio je u temelju cijele američke funkcionalističke teorije.
Nasuprot tome, jedna od glavnih karakteristika postmodernizma bila je autonomija forme s
obzirom na funkciju. Postmodernisti kritiziraju moderni pokret u kojem racionalizam kao
polaznu točku ima geometriju i primarne forme, čijim se kombiniranjem izvodi cijeli
figurativni repertoar. Modernizam je imao toliko povjerenje u tehnološki napredak da je
arhitektonsku dekoraciju smatrao nepotrebnom. Ornament je napušten, pa se umjesto
elaboriranih oblika arhitektonskog zanata koriste vrlo skupi materijali koji se kao
dekorativni elementi umeću u arhitekturu.

I s urbanističkog stajališta, propast "zoninga" pokazuje da odvajanje po funkcionalnim zonama u


gradu stvara otuđenje. Stoga se promovira urbanizam koji opet miješa funkcije, čak i približava-
njem kontradiktornih sustava, kako bi se stvorila dijalektika među raznim dijelovima grada.

50
CHARLES MOORE

Moore je razvio humanistički pristup arhitekturi, u kojem svaki projekt treba privući koris-
nika jasno definiranim prostornim okruženjem. Smatrao je da se arhitektura treba temeljiti
na sklonostima naručitelja i odnosu prema okolini. 1978. radi jedno od karakterističnijih
djela postmoderne: Piazza d' Italia u Italoameričkoj zajednici New Orleansa. Ovdje se mogu
naći i povijesni arhitektonski citati: parafraza Fontane di Trevi i niše s kolonadama izvede-
ne od 5 raznih redova - mješavina redova koja postaje stilistička oznaka često ponavljana u
postmodernoj. Koriste se već gotovi elementi i dolazi do ispreplitanja antičkog i modernog.

PIAZZA D' ITALIA NEW ORLEANS, 1978. :

PAOLO PORTOGHESE - strada nuovissima


Njegov stav predstavlja primjer teorije posmoderne. Ne poriče cijeli moderni pokret, nego
samo pretjeranu i krutu primjenu nekih njegovih principa. Kao promotor oživljavanja proš-
lih tradicija zagovara ponovnu upotrebu stilova u ekletičkom ključu, arhitekturu razmatra
kao estetski proces a ne samo utilitarni i zastupa povratak ornamentu. Predlaže arhitektu-
ru koja neće biti strogo funkcionalna, nego će imati veći plasticitet inspiriran poviješću.

1980. u Arsenalu u Veneciji održana je izložba "Prisutnost prošlosti", prva izložba arhitekture
na Venecijanskom bijenalu, koju je organizirao Portoghese. Osnovna je tema bila ponovno
razmišljanje o povijesnom kontinuitetu arhitekture. Ovdje Portoghese radi glasovitu
izložbu/projekt Strada nuovissima koja se sastojala od 10 lažnih pročelja u nizu, svako 7 m
široko i visine od 7,20 m do 9,50 m, neka vrsta manifesta postmoderne arhitekture (kasnije
je premještena i rekonstruirana najprije u Parizu, a zatim u San Franciscu).

U projektu su sudjelovali čuveni postmodernistički arhitekti: Frank Gehry negirao je


koncepciju pročelja stvarajući perspektivne varke, Rem Koohlaas igrao se vidljivošću
struktura u pespektivi, grupa Grau, Charles Moore i Adam Greenberg naglašavaju
ponavljanje klasičnih elemenata, niša i trijumfalnih lukova. Austrijanac Hans Hollein izveo je
mješavinu redova s različitim stupovima - motiv drag posmoderni, a Franco Purini
rekonstruirao je drvenu kolibu koju je preuzeo od neoklasiciste Lauigera, povezujući
prošlo, moderno i postmoderno.

Portoghese kasnije u Vicenzi postavlja izložbu "Omaggio a Palladio" u Basilici Palladiani.

51
JAMES STIRLING 1924 - 1992.

Jedan od najvažnijih britanskih arhitekata postmodernizma. Poznat je po živopisnom


geometrijskom pristupu i neobičnim oblicima svojih građevina, koje su ponekad izazivale
kontroverze. U početku je bio racionalist i brutalist, a 1970-ih njegovi se projekti mijenjaju i
postaje jednim od vodećih postmodernista. Nova državna galerija u Stuttgartu smatra se
njegovim remek djelom, za koju je dobio Pritzkerovu nagradu.

FAKULTET POVIJESTI, UNIVERZITET CAMBRIDGE, 1968. KNJIŽNICA UNIVERZITETA CAMBRIDGE, 1967.

NOVA DRŽAVNA GALERIJA (glavni ulaz), STUTTGART, 1983. NOVA DRŽAVNA GALERIJA, STUTTGART, 1983.

FAKULTET GLAZBE I GLUME, STUTTGART, 1994. No 1. POULTRY, LONDON, 1998.

52
MICHAEL GRAVES

Američki postmoderni arhitekt, spada među nekoli-


ko najznačajnijih arhitekata kao što su Robert Ven-
turi, Frank Gehry i Gwathmey. Bio je poznat kao
član grupe "New York 5", a njegov tadašnji projekt
Hanselmann House (Fort Wayne, 1967.) pokazuje po-
vratak Le Corbusieru. Nakon neomodernističke faze
okreće se neohistoricizmu i oslanja na mediterans-
ku i klasičnu arhitekturu, miješajući njihove elemen-
te u traženju zajedničkog arhitektonskog jezika.
HANSELMANN HOUSE, 1967.

Među njegove najznačajnije projekte spadaju: Portland Building (Oregon, 1982.), inovativna i
dekorativna građevina koja štedi energiju, San Juan Capistrano Library (Californija) u
španjolskom misionarskom stilu, Humana Building (Louisville, Kentucky), neboder iz
crvenog i ružićastog granita, te dodatak Whitney Museumu (New York, 1980-ih.).

PORTLAND BUILDING, 1982. HUMANA BUILDING 1985.

Strojarski istraživački centar sveučilišta Cincinati


izveden je od cigle i kamena, a svaka sekcija gra-
đevine ornamentirana je redom skulpturiranih di-
mnjaka. Zgrada je također ukrašena okruglim pro-
zorima i zakrivljenim bakrenim krovom. "Posuđu-
jući" od prošlosti, koristi stupove, zabate, lukove
i ostale povijesne detalje.
STROJARSKI ISTRAŽIVAČKI CENTAR

Graves je možda najrazigraniji u projektima hotela


Delfin i Labud, u Walt Disney Worldu u Floridi. Hotel
Delfin ima oblik tirkizne piramide, 19 metara visoki
delfin sjedi na vrhu, a sa strana su vodene kaskade.
Hotel Labud ima blago zakrivljeni krov ukrašen og-
romnim labudovima.

HOTEL LABUD, DISNEY WORLD

53
MICHAEL GRAVES:

JAVNA BIBLIOTEKA, DENVER, 1996. HOTEL DELFIN, DISNEY WORLD

Uz arhitekturu, Graves se bavi i dizajnom raz-


nih upotrebnih predmeta: namještaja, kišobra-
na, posuđa, satova, Absolut votke itd.

DIZAJN ČAJNIKA

54
NEO-RACIONALIZAM .

TENDENZA talijanski neo-racionalistički pokret

Recepcija postmoderne arhitekture u Europi je drukčija nego u SAD i ona se smatra


tipičnim američkim proizvodom, kičom orijentiranim prema konzumerskom društvu. Uz to,
također postoji i jaka anti-modernistička struja. Najjači je pravac neo-racionalizam, čiji je
najvažniji predstavnik Aldo Rossi. U svom djelu "Architettura della citta" (1966.) razmatra:

- primjena morfologije i estetike;


- traganje za zakonima bezvremenske tipologije;
- grad je spremište kolektivnog pamćenja, a građevni tipovi su ukorijenjeni u gradu i nisu
apstraktna konstrukcija neovisna o povijesnim uvjetima. Ne treba ih ponavljati, već kreativno
adaptirati na temelju analize pojedinoga grada;
- grad je sastavljen od univerzalno vrijednih građevinskih tipova i stoga nema potrebe da svako
doba izmišlja novu arhitekturu. Potrebna je racionalna interpretacija tradicionalnih kanona u
svijetlu novih zahtjeva.

MANIFEST RACIONALISTIČKE ARHITEKTURE 1973.

- arhitektura ne može mijenjati društvo;


- arhitektura je nezavisna znanost s vlastitim prirodnim zakonima na kojima se temelji forma;
- arhitektura mora biti shvaćena izvan političkog, društvenog i ekonomskog konteksta, ona je
autonomna intelektualna disciplina;
- treba uspostaviti odnos prema arhitektonskoj tradiciji i memoriji, povijesni elementi se mogu
ponovno upotrebljavati, ali ne eklektički oponašati već kreativno interpretirati;
- naglašava se važnost uloge arhitekta i njegove profesionalne odgovornosti;
- zalaganje za povratak tipologiji, primjeni morfologije i estetike; pojedini povijesni tipovi su
"zapamćeni" u urbanoj memoriji, oni su specifični za određeno područje i ne mogu poslužiti
kao opći modeli.

Pravi racionalisti su Aldo Rossi i Giorgio Grassi, a ostali vezani uz racionalističku arhi-
tekturu (kao teoretičari ili praktičari u nekoj od faza) bili su među ostalima: Mario Botta,
Leon i Rob Krier, O.M. Ungers.

ALDO ROSSI:

KVART SCHUTZENSTRASSE, BONNENFANTEN MUZEJ, PIAZZA NUOVA, PERUGIA, 1986.


BERLIN, 1997. MAASTRICHT, 1994.

55
DEKONSTRUKTIVIZAM .

Dekonstruktivizam u arhitekturi razvijen je iz postmoderne arhitekture kasnih 80-ih. Nam-


jera dekonstruktivizma je udaljiti arhitekturu od ograničavajućih pravila modernizma, po-
put: „forma slijedi funkciju“, „ćistoća forme“ ili „iskrenost prema materijalu“. Karakteris-
tike: fragmentacija, nelinearni dizajn, razne strukture na površinama građevina i ne-Euklid-
ska geometrija (oblici koji nisu pravokutni), kojima se izobličuju i dislociraju neki od arhi-
tektonskih elemenata strukture i plašta građevine. Takve građevine su prepoznatljive po
podsticanju nepredvidljivosti i kontroliranom „kaosu“.

Neki dekonstruktivisti su pod utjecajem ideja francuskog filozofa Jacquesa Derrida, a drugi
pod utjecajem geometrijske neravnoteže ruskog konstruktivizma. Uz to postoje reference i
na ekspresionizam, kubizam, minimalizam i suvremenu umjetnost.

Važni događaji u povijesti dekonstruktivističkog pokreta bili su natječaj za projekt Parc de


la Villette 1982. (Bernard Tschumi), Izložba dekonstruktivističke arhitekture u MOMA-i 1988.
(koju su organizirali Philip Johnson i Mark Wigley) i zgrada Wexner Center of Arts (Colum-
bus, Ohio, 1989.) koju je projektirao Peter Eisenman.

POSTMODERNIZAM I DEKONSTRUKTIVIZAM

Postmodernizam i dekonstruktivizam u suvremenoj arhitekturi u opreci su prema raciona-


lizmu modernizma. Oba pokreta objavljivala su svoje teorije (1973 - 1984.) u časopisu
Oppositions, iz kojih je vidljiv i odlučan raskid između ta dva pokreta.

Dok je dekonstruktivizam u „opoziciji“ prema velikom dijelu arhitekture, želeći je razdružiti


i rastaviti, dotle postmodernizam nastoji (često ironično i duhovito) prigrliti povijesne ele-
mente koje modernizam izbjegava. Dekonstruktivizam također odbacuje i postmodernis-
tičko prihvaćanje povijesnog eklekticizma i ornamenta. Ovo odbacivanje ponekad je u
sprezi s antihistoricizmom mnogih modernih djela i dio je definicije modernizma.

Tekst Roberta Venturija „Kompleksnost i kontradikcija u arhitekturi“ 1966. definira zajedničku


točku postmodernizma i dekonstruktivizma - neslaganje s purizmom, jasnoćom i jednosta-
vnošću modernizma. Prema Venturiju, ornamenti i elementi iz povijesti arhitekture oboga-
ćuju današnju arhitekturu, čega se zbog svog funkcionalizma i racionalizma modernizam
odriče.

Ovaj Venturijev tekst dekonstruktivisti čitaju na drugačiji način. Njih zanima pristup cjelini,
bez razdvajanja na građevinu i njen ornament. Umjesto odvajanja ornamenta i funkcije, oni
se više bave upotrebnim aspektima arhitekture. Ono što je postmodernistima ornament, to
je dekonstruktivistima geometrija, njihova „komplikacija“ (spram modernističke jednostav-
nosti) koju primjenjuju na funkcionalne, strukturalne i prostorne aspekte građevine.

Primjer dekonstruktivističke kompleksnosti je


Vitra Design Museum (Weil na Rajni)
Franka Gehryja, sastavljen od tipične jedno-
stavne bijele kocke, koja je zatim dekonstrui-
rana upotrebom geometrijskih remeniscenci
na kubizam i apstraktni ekspresionizam. Time
je narušen funkcionalni aspekt modernističke
jednostavnosti, osobito internacionalnog stila.

FRANK GEHRY:
VITRA DESIGN MUSEUM, WEIL

56
DEKONSTRUKTIVIZAM, KONSTRUKTIVIZAM I FUTURIZAM

Druga struja u dekonstruktivističkoj arhitekturi inspiraciju pronalazi u konstruktivizmu i


futurizmu s početka 20. st., u njihovim slikama i vizionarskim projektima konstruktivističkih
arhitekata (npr. Zaha Hadid i Coop Himmelblau), od kojih je vrlo malo sagrađeno. I konstruk-
tivizam i dekonstruktivizam bave se radikalnom jednostavnošću geometrijskih formi.

Sirovi strukturalizam konstruktivističkih arhitekata Ivana Leonidova, Konstantina Melnikova,


Aleksandera Vesnina i Tatlina također je utjecao na dekonstruktivističke arhitekte, primjerice
na Rema Koolhaasa. Njihovi završeni radovi kao da utjelovljuju proces gradnje, pokazujući
faze nastajanja, skele i dizalice. Primjerice, projekt El Lisickija „Wolkenbugel“ podsjeća na
dizalice koje nešto grade i u stvari su prethodnica Koolhaasova tornja China Central
Television. Koolhaas je također od Ivana Leonidova preuzeo arhitekturu koja izgleda kao da
je u trajnom procesu gradnje. Konstruktivističkoj arhitekturi nalikuje i dekonstruktivistička
serija projekata „Micromegas“ Daniela Libeskinda.

DEKONSTRUKTIVIZAM I KUBIZAM

Na dekonstruktivizam utječe analitički kubizam svojim rastavljanjem oblika i njihovim


istovremenim prikazom iz različitih vizura. Ovaj sinkronizam rastavljenog prostora vidljiv je
u mnogim radovima Franka Gehryja i Bernarda Tschumija. A utjecaj minimalizma ogleda se
u nepovezanosti s kulturalnim referencama i naznakama konceptualne umjetnosti.

Dekonstruktivizam svojim tendencijama prema deformaciji oblika također je povezan s


ekspresionizmom (i ekspresionističkom arhitekturom). Četvrtaste forme Filmskog centra
UFA, (projekt: tvrtka Coop Himmelblau), podsjećaju na apstraktni geometrizam slika Franza
Klinea, a sadrži i nešto od urbanih scena Ernsta Ludwiga Kirchnera. U radovima Vasilija
Kandinskog mogu se također naći sličnosti s dekonstruktivističkom arhitekturom.

UFA-PALAČA, DRESDEN DANCING HOUSE, PRAG


Coop Himmelb(l)au Frank Gehry

MUZEJ GUGGENHEIM, BILBAO


Frank Gehry

Frank Gehry: RAY I MARIA STATA CENTER, 2004.

57
PRIJELAZNI PRIMJERI

Prijelazni primjeri između internacionalne i postmoderne arhitekture su Portland Building


u Portlandu i Sony Building u New Yorku (Philip Johnson), koji posuđuje neke elemente iz
prošlosti i u arhitekturu ponovno uvodi boju i simbolizam. Prvi primjeri inspiracije post-
modernoj arhitekturi nalaze se uzduž Las Vegas Stripa, kojeg je obradio Robert Venturi u
knjizi „Učeći od Las Vegasa“.

SONY BUILDING 1984.


Philip Johnson

LAS VEGAS STRIP

Postmoderna arhitektura se često smatra „neo-eklektičkom“, jer na fasade vraća ornament


i arhitektonske elemente iz prošlosti, kako bi zamijenili agresivnu neukrašenost modernih
stilova. Ovaj je eklekticizam ponekad kombiniran s neuobičajenim površinama i plohama
građevine koje često nisu postavljane okomito. Primjerice: Staatsgalerie Stuttgart (James
Stirling) i Piazza d'Italia (Charles Willard Moore). Dok je modernistička arhitektura odbaciva-
la ornament, a materijal koristila na minimalistički i „iskreni“ način, postmodernizam odba-
cuje stroga pravila koja su postavili rani modernisti i traži uzbuđenje razigranost u građev-
nim tehnikama i stilskim referiranjima na prošlost.

NEUE STAATSGALERIE STUTTGART 1984. James Stirling

58
CO-OP HIMMELBLAU
Wolf Dieter Prix iz Beča i Helmut Swicinsky iz Poljske osnovali su 1968. u Beču tvrtku Co-
op Himmelblau i zajedno rade već više od 20 godina. Projektiraju asimetrične građevine
koje teže oslobađanju od formalnih stilskih ograničenja, te stvaraju nesputane i "nedovr-
šene" dekonstruktivističke projekte, sastavljene od kompleksnih i nedefiniranih prostora.
Najpoznatiji projekti: krovne pregradnje u Falkestrasse (Beč, 1988.), Muzej u Groningenu
(Nizozemska, 1994.), UFA Cinema Center (Dresden, 1998.), projekt Arteplage za EXPO 02. (Biel,
Švicarska), Umjetnička akademija (Munchen, 2005.), SEG stambeni toranj (Beč, 1998.), SEG
stambeni blok Remise (Beč, 2000.), stambeni toranj Gasometer B (Beč, 2001.), stambeni i
poslovni toranj u Schlachthausgasse (Beč, 2005.).

UFA CINEMA CENTER, DRESDEN, 1998


.

KROVNE PREGRADNJE, FALKESTRASSE, BEČ, 1988.

MUZEJ GRONINGEN, NIZOZEMSKA,1994.

EXPO 02. - FORUM ARTEPLAGE, BIEL, ŠVICARSKA, 2002.

59
PETER EISENMAN 1932.

Američki dekonstruktivistički arhitekt, na kojeg je ključni utjecaj imao filozof Jacques


Derrida. Postao je poznat kao član grupe "New York 5" (Charles Gwathemey, John Hejduk,
Richard Meyer, Michael Graves i Eisenman), čiji su projekti bili izloženi u MOMA-i 1969. g. U
to vrijeme se smatralo kako se njihovi rad temelji na idejama Le Corbusiera, ali kasnije
razvijaju poseban stil i ideologiju, dok je Eisenman bio povezan s dekonstruktivističkim
pokretom. Njegovo fokusiranje na "oslobađajuće" arhitektonske forme bilo je kontroverzno
- uspješno s teoretičarskog i akademskog gledišta, ali su mu građevine bile loše sagrađene
i "negostoljubive" prema korisnicima.

Wexner Centar, koji se smatra prvom javnom dekonstruktivističkom građevinom, morao se


naknadno dorađivati zbog neodgovarajućih specifikacija materijala i izložbenog prostora
koji je direktno izložen suncu. Također i prostorna koncepcija "sukobljenih" planova
dovodi do potpune dezorijentacije posjetitelja.

WEXNER CENTER FOT THE ARTS, COLUMBUS, 1989.

SPOMENIK UBIJENIM EUROPSKIM ŽIDOVIMA, BERLIN, 2005.

STADION UNIVERZITETA PHOENIX, GLENDALE, 2006.

60
PETER EISENMAN:
:

HOUSE VI, (FRANK HOUSE) WEST CORNWALL, 1973. .

KOIZUMI TEATAR, TOKIO, 1990.

GUARDIOLA HOUSE, 1988 WORLD TRADE CENTAR, PRIJEDLOG

61
DANIEL LIBESKIND
Američki dekonstruktivistički arhitekt poljskog porijekla. Postao je slavan 2003. nakon
narudžbe glavnog plana za rekonstrukciju World Trade Centra. Njegovi projekti koriste
jezik kosih ploha, oštrih uglova, praznina i presjecajuće geometrijske oblike. Projektirao je
Židovski muzej u Berlinu, Židovski muzej u San Franciscu, Imperijalni ratni muzej u
Manchesteru, Denver Art Galery, Freedom Tower u New Yorku, te mnoge muzeje i galerije.

ŽIDOVSKI MUZEJ, ŽIDOVSKI MUZEJ, UNUTARNJI PROSTOR IMPERIJALNI MUZEJ RATA,


BERLIN, 1999. MANCHESTER, 2002.

FREEDOM TOWER (PROJEKT), NEW YORK NOVI WORLD TRADE CENTAR, PROJEKT

ROYAL ONTARIO MUSEUM ("KRISTAL"), ONTARIO, 2006.

MUZEJ UMJETNOSTI, (DOGRADNJA) DENVER, 2006.

62
REM KOOLHAAS 1944.

Nizozemski dekonstruktivistički arhitekt. Godine 1975. osnovao je Office for Metropolitan


Architecture (OMA) u Londonu. Njegova reputacija dekonstruktiviste potvrđena je izložbom
1987. g. u MOMA-i u New Yorku, iako on tendira prema humanijoj, manje apsolutističkoj
struji dekonstruktivističke škole. Postao je poznat po svojim pisanim razmatranjima i
socijalnim komentarima koji su prethodili gradnji svakog njegovog projekta. Neki od
najslavnijih projekata ostali su mu samo na crtaćoj dasci. Svoje djelo „Delirični New York“
opisao je kao „retroaktivni manifest Manhattana“, a kritičari ga hvale i smatraju klasičnim
tekstom o modernoj arhitekturi i društvu. Kolhaasovi projekti predstavljaju traženje veze
između tehnologije i humanizma.

EDUCATORIUM, UTRECHT 1997. LILLE GRAND PALAIS 1994. KUĆA U BORDEAUXU, 1998.

NIZOZEMSKI PLESNI TEATAR, HAG 1987. NEXUS STAMBENI BLOK, FUKUOKA 1991. SEATERMINAL, ZEEBRUGE, BELGIJA

SEATTLE PUBLIC LIBRARY 2003. CASA DA MUSICA, PORTO, PORTUGAL

63
ZAHA HADID 1950.

Iračko - britanska dekonstruktivistička arhitektica. Nakon studija u Londonu, radila je sa


svojim bivšim mentorom, nizozemskim arhitektom Remom Koolhaasom u njegovoj tvrtki
Office for Metropolitan Architecture (OMA). Godine 1980. započela je samostalno raditi i u
Londonu osnovala arhitektonski biro. Osim izgrađenih, jednako su značajni njeni projekti
koji su ostali samo u nacrtima i maketama. Uz arhitekturu, bavi se dizajnom i enterijerima.

PHAENO ZNANSTVENI CENTAR, WOLFSBURG 2005.

VITRA - VATROGASNA STANICA, WEIL MUZEJ TRANSPORTA, GLASGOW

CENTAR SUVREMENE UMJETNOSTI, BMW CENTAR, LEIPZIG


CINCINATI 2003.

64
FRANK O. GEHRY 1929.

Dekonstruktivistički arhitekt, poznat po skulpturalnom pristupu arhitekturi i zaobljenim for-


mama, često prekrivenima reflektirajućim materijalima. Njegovi dekonstruktivistički projekti
ne odražavaju socijalne ciljeve ili striktno funkcionalne zadatke, ekonomičnost, brzinu gra-
đenja ili univerzalnost forme. Smatra se kako je Le Corbusierova crkva Notre Dame du Haut
u Ronchampu poslužila Gehryju kao izvor za njegove ideje, a on sam navodi da mu je naj-
veća inspiracija bio Alvar Aalto. Gehryjevim najreprezentativnijim radom smatra se
Guggenheim muzej u Bilbau, koji je kulminacija njegova stila i eksperimentiranja s oblicima
i površinama.

Kritičari mu zamjeraju da su mu građevine često nepraktične, da njihova spektakularnost


nadjačava njihovu namjenu i da ne pokazuju organičku pripadnost svojoj okolini.
Primjerice, Disney Concert Hall u Los Angelesu (2003.) tako reflektira svjetlost i toplinu da
zagrijava pločnik i prži prolaznike, a zimi snijeg klizi metalnim površinama i bombardira
pješake. Recentne kritike naglašavaju da se Gehry počeo ponavljati, a njegove površine
prekrivene pločama titanija već postale previše eksploatirane.

EXPERIENCE MUSIC PROJECT, SEATTLE, 2000.

DANCING HOUSE, PRAG, 1995. WEISMAN ART MUSEUM, MINNEAPOLIS, 1990. GEHRY TOWER,.
HANNOVER, 2001.

VITRA DESIGN MUSEUM, WEIL NA RAJNI, 1989.

65
GUGGENHEIM MUSEUM, BILBAO, 1997.

CENTER OF THE PERFORMING ARTS, NEW YORK, 2003. DISNEY CONCERT HALL, LOS ANGELES, 2003.

RAY & MARIA STATA CENTER, MIT, CAMBRIDGE, MASSACHUSETTS, 2004.

PRITZKER PAVILJON, MILLENNIUM PARK, CHICAGO, 2004. DG BANKA, BERLIN, 2000.

66
BERNARD TSCHUMI 1944.

Švicarsko-francuski dekonstruktivistički arhitekt, teoretičar i predavač. Njegov rad je us-


mjeren na ponovno vrednovanje uloge arhitekta u smislu osobne i političke slobode. Od
1970-ih on zastupa stav da ne postoji čvrsti odnos između arhitektonskih oblika i sadržaja
koji će se u njima nalaziti. Po njegovu uvjerenju zadatak arhitekture nije u izražavanju pos-
tojeće društvene strukture, već ona treba biti sredstvo za preispitivanje uloge te strukture i
njenu promjenu.

Izdao je "Manhattan Transcripts", zbirku nacrta i kolaža, u kojoj razmatra nove oblike
arhitekture, uključujući ideju da "forma slijedi fikciju". Kad ga je Derrida upitao zašto arhitekte
zanima njegova filozofija, budući da je bit dekonstruktivizma "anti-forma, anti-struktura i
anti-hijerarhija, dakle pojmovi koji su u suprotnosti prema svemu što arhitektura predstav-
lja", Tschumi je odgovorio: "Upravo zbog tog razloga". On se suprostavlja modernističkoj
ideologiji i postmodernoj nostalgiji jer nameću kriterije postojećim kulturnim prilikama.

PARC DE LA VILLETTE Pariz, 1982 - 95.

Veliki urbani park u kojem se nalaze tereni za sport, rekreaciju i igru, muzej znanosti i tehnologije,
glazbeni centar i 35 neobičnih struktura crvene boje (red follies). To je bio Tschumijev prvi veliki
javni projekt u kojem je mogao primijeniti svoje koncepte kojima se bavio u Manhattan
Transcriptima. Pejzažne, prostorne, programske i arhitektonske cjeline u parku korištene su kako
bi se stvorila područja namijenjena različitim društvenim aktivnostima.

NACIONALNI STUDIO SUVREMENE UMJETNOSTI Tourcoing, 1997.

67
HIGH TECH .

SANTIAGO CALATRAVA 1951.

Španjolski arhitekt, kipar i slikar, u početku bio pod utjecajem Le Corbusiera. U svojim
projektima ćesto koristi biomorfne oblike u prednapregnutom betonu, staklu i metalu.
Projektirao je mostove, muzeje, poslovne zgrade i željezničke kolodvore karakteristične po
jasnim, otvorenim i ostakljenim prostorima. Značajni projekti:

- Kolodvor Stadelhofen u Zurichu, 1990.


- Telekomunikacijski centar u Barceloni, 1991.
- Zgrada aerodroma u Lyonu, 1994.
- Zgrada aerodroma u Bilbau, 2000.
- Quadracci Pavilion, dodatak Umjetničkom muzeju u Milwaukeeu 2001. (prvi projekt u SAD).
- Olimpijski velodrom u Ateni, 2004.
- Neboder "400 North Lake Shore Drive" u Chicagu (neizvedeni projekt)
- Prometni terminal za novi World Trade Centar, New York

- Neboder sa stanovima "80 South Street" u New Yorku


(neizvedeni projekt), visok preko 300 metara, sastavljen od 12 stambenih ostakljenih četvero-
katnih zgrada u oblliku kocke, razdvojenih po visini i postavljenih jednih iznad drugih i poveza-
nih ogromnom nosećom strukturom (cijena svakog stambenog modula je 30 miliona dolara).
Za ovaj projekt Calatrava kaže da "funkcija slijedi formu".

KOLODVOR STADELHOFEN, TELEKOM CENTAR, LYON - SATOLAS AERODROM, 1994.


ZURICH, 1990. BARCELONA, 1991.

AERODROM, BILBAO, 2000. QUADRACCI PAVILJON - UMJETNIČKI MUZEJ, MILWAUKEE, 2001.

68
SANTIAGO CALATRAVA:

OLIMPIJSKI VELODROM, ATENA, 2004. 400 NORTH LAKE SHORE DRIVE,


CHICAGO, PROJEKT

PATH TERMINAL, WTC, NEW YORK


NEBODER "80 SOUTH STREET", NEW YORK (PROJEKT)

CESAR PELLI

Američki arhitekt argentinskog porijekla, poznat po projektima nekih od najviših građevina


na svijetu ili onih koje su postale obilježima svojih gradova. Svoju sjajnu karijeru započeo
je u projektnom birou Eeroa Saarinena. Također je projektirao kompleks World Financial
Center, odnosno zgrade koje su okruživale sada srušeni World Trade Center.

PETRONAS TWINS, KUALA LUMPUR, 1998. WELLS FARGO CENTAR 1989. WORLD FINANCIAL CENTER 1987.

CARNEGIE HALL TOWER 1991. CIRA CENTER, PHILADELPHIA, 2005.

69
RENZO PIANO 1937.

Talijanski arhitekt, pripadnik „high-tech“ pokreta. Surađivao je s Louisom Khanom (1965 -


70.) i Richardom Rogersom (1971 - 77.), a njihov je najpoznatiji zajednički projekt Pompidou
Centar u Parizu, 1977. Ova građevina je postala manifest „high-tech“ arhitekture i metafora
„stroja za kulturu“, sa servisnim instalacijama obojanima određenom bojom (grijanje, hla-
đenje, elektrika) i naglašenim elementima konstrukcije ispred staklenih pročelja. Kao i
mnogim članovima „high-tech“ pokreta, Pianu je tehnologija bila polazna točka kod projek-
tiranja, ali on je u takav tehnološki pristup uključio brigu za korisnikove potrebe i komfor.
Osobito je poznat po projektima muzejskih zgrada. Najznačajniji radovi:

zgrada aerodroma Kansai na umjetnom otoku, Osaka, 1994.


rekonstrukcija Postdamer trga, Berlin
zgrada Zbirke Menil, Houston, 1986.
Muzej Paula Kleea, Bern
Nasher Sculpture Center, Dallas
High Museum of Art, Atlanta
Auditorij Parco della Musica (3 dvorane), Rim, 2002.
Crkva Padre Pio, San Giovanni Rotondo, 2003.
Shard London Bridge Tower („Shard of glass“), London
Prirodoslovni muzej, Golden Gate Park, S. Francisco, 2005.
KANSAI AERODROM, OSAKA

NEW YORK TIMES CENTAR PAUL KLEE, BERN POSTDAMER PLATZ – preuređenje
TOWER (u radu)

POMPIDOU CENTAR, PARIZ 1977. DVORANA PARCO DELLA MUSICA, RIM, 2002.

CRKVA PADRE PIO, SAN GIOVANI ROTONDO 2004.

70
IEOH MING PEI 1917.

Rođen u Kini, sa 17 godina emigrirao je u SAD gdje je studirao arhitekturu na Harvardu.


Karijeru je započeo projektima velikih javnih zgrada. Njegovi radovi predstavljaju dijalog
između istočnjačke i zapadnjačke kulture, koristeći istočnjačku estetiku i zapadnjačke ide-
je. Koristi velike geometrijske apstraktne oblike. Projektirao je oko 50 zgrada za razne
institucije: crkve, škole, bolnice, upravne zgrade, knjižnice i muzeje. Neki od projekata:

Istočno krilo Nacionalne galerije, Washington, 1978.


Biblioteka J. F. Kennedy, Boston, 1979.
Piramide i podzemni ulazi u Louvreu, Pariz, 1983.
Muzej Miho, Shiga, Japan
Symphony Center, Dallas
Kineska banka, Hong Kong 1982.
Four Seasons Hotel, New York
Fragrant Hill Hotel, Peking, 1982.

ISTOČNO KRILO NACIONALNE GALERIJE,


WASHINGTON, 1978.

J.F. KENNEDY LIBRARY, BOSTON, 1979. KINESKA BANKA, PIRAMIDA, LOUVRE, 1983.
HONG KONG 1982.

CANADIAN IMPERIAL BANK, MIAMI WORLD TRADE IBM UREDSKE ZGRADE, NEW YORK 1989.
TORONTO 1973. CENTER 1986.

TWA TERMINAL, NEW YORK 1970. NCAR, BOULDER, COLORADO, 1967.

71
JEAN NOUVEL 1945.

Francuski high-tech arhitekt, pridaje ogroman značaj harmoniji građevine s njenom okoli-
nom i terenom. Iako svaki put kod projektiranja vodi računa o kontekstu, postoji određeni
kontinuitet od projekta do projekta - međudjelovanje transparentnosti, sjena i svjetlosti, a
najčešće koristi kombinacije čelika i stakla.

INSTITUT ARAPSKOG SVIJETA


Pariz, 1987.

Institut za arapske studije s knjižnicom, velikom


dvoranom, čitaonicom, muzejom i otvorenim ka-
fićem na vrhu zgrade. Eksterijer je podijeljen na
dva volumena, opločan staklenim i aluminijskim
pločicama, koje zbog načina na koji su izbušeni
manji i veći otvori, podsjećaju na arapske motive.

GALERIES LAFAYETTE Berlin, 1996.

Trgovački centar poznate francuske kuće, smješ-


ten u ugaonoj zgradi koja pokazuje težnju prema
dematerijalizaciji, jer se cijela okolina odražava u
zatamnjenom staklu od kojeg je načinjena kom-
pletna fasada.

FONDACIJA CARTIER Pariz, 1994.

Građevina predviđena za izložbe, manje koncerte,


kazališne predstave i slične kulturne manifestaci-
je. Unutar transparentne i prozračne čahure od
stakla i čelika nazire se njena jezgra u obliku kvadra.

72
JEAN NOUVEL:

MUZEJ NA QUAI BRANLY, PARIZ CENTAR VINCI, TOURS, 1990.

OPERA U LYONU, PREUREĐENJE, 1993. DENTSU TOWER, TOKIO, 1998.

KONGRESNI CENTAR, LUZERN, 1999.

TORRE AGBAR, BARCELONA, 2004.

73
NORMAN FOSTER
Za vrijeme studija upoznao je Richarda Rogersa s kojim 1963. osniva tvrtku "Team 4", koja
1967. postaje "Foster Associates", a zatim "Foster and partners". Njihov high-tech stil
obilato koristi tehnološke inovacije, sredstva i forme. U projektima naglašavaju repetitiv-
nost industrijskih prefabriciranih modularnih jedinica.

KUPOLA REICHSTAGA, BERLIN, 1999.

SWISS RE, LONDON, 2004. MILLENNIUM BRIDGE, LONDON, 2000. HEARST TOWER, NEW YORK, 2006.

TANAKA BUSINESS SCHOOL, LONDON, 2004. DVORIŠTE KRALJICE ELIZABETE, BRITISH MUSEUM, 2001.

SAGE MUSIC CENTER, GATESHEAD, 2004.

74
NORMAN FOSTER:

HSBC TOWER, AERODROM, HONG KONG, 1998. GRADSKA VIJEĆNICA, LONDON, 2002.
LONDON, 2002.

COMMERZBANK, CLYDE AUDITORIUM, GLASGOW, 1997. HSBC HONG KONG, 1986.


FRANKFURT, 1997.

RICHARD ROGERS
Na Yaleu upoznaje Normana Fostera s kojim kasnije osniva "Team 4" (uz njegovu suprugu
Sue Rogers i Wendy Cheesman) i vrlo brzo stiču reputaciju high-tech tvrtke. 1967. skupina
se razdvojila, a 1971. Rogers se udružuje s R. Pianom na projektu Centra Pompidou. Ova je
građevina postala Rogersov trademark u smislu pokazivanja na površini svih servisnih ins-
talacija zgrade (vodovod, struja, grijanje, stubišta), tako da je interijer očišćen od tih sadr-
žaja. Nakon suradnje s Pianom, 1976. Rogers osniva tvrtku "Richard Rogers Partnership".

ZGRADA LLOYDA
London, 1986.
Građevina se sastoji od 3 glavna tor-
nja i 3 servisna tornja postavljena oko
pravokutnog prostora koji zauzima og-
romna dvorana u prizemlju okružena
galerijama. Tako je stvoren 60 m visok
atrij obasjan prirodnim svjetlom koje
dopire kroz veliki stakleni krov. Prve 3
galerije su otvorene prema atriju i s
njim povezane eskalatorima, dok se
do ostalih galerija dolazi pomoću 12 ZGRADA LLOYDA, LONDON, 1986.
vanjskih staklenih liftova.

75
MILENIJSKA KUPOLA London, 2000.
Najveća struktura na svijetu pod jednim krovom,
promjera 365 m, kojeg pridržava 12 žutih stupo-
va od po 100 m i mreža kablova. Cijeli krov je
lakši od zraka koji kupola sadrži, jer je naprav-
ljen od staklenih vlakana, a u sredini je visok
50 metara.

ROGERS HOUSE, LONDON, 1969.

TERMINAL 4, AERODROM MADRID, 2006. EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA,


STRASBOURG, 1984

RICHARD
ROGERS

88 VOOD STREET, LONDON, 2001.

76
MODERNI EKSPRESIONIZAM .

EERO SAARINEN 1910 - 1961.

Finsko-američki arhitekt i dizajner, moderni ekspresionist. Postao je poznat 1948. kad je


pobjedio na natječaju za projekt Jefferson National Expansion Memoriala, koji je dovršen
tek 1960. Među ostalim, projektirao je, izveo interijere i dizajnirao namještaj za General
Motors Technical Center, Noyes dormitorij (Vassar), poznatu "ekspresionističku" betonsku
školjku TWA aerodromskog terminala. U svim svojim građevinama dizajnirao je interijere i
namještaj zakrivljenih linija, u futurističkom stilu. Bio je u žiriju za izvedbu zgrade Opere u
Sidneyu, koju je zahvaljujući njemu dobio Jorn Utzon.

TULIPAN STOLAC LUK IZNAD SUDNICE, SAINT LOUIS TWA TERMINAL, JFK AERODROM, 1962.

DULES AERODROM, WASHINGTON KRESGE AUDITORIUM, MASSACHUSETTS, 1955.

JORN UTZON 1918.

Danski arhitekt, moderni ekspresionist. Projektirao je i monumentalne građevine i nename-


tljive stambene zgrade. Spaja skulpturalne kvalitete Alvara Aalta i organičke strukture F. L.
Wrighta. Nastoji stvarati arhitekturu "za ljude" privrženu striktnim strukturalnim i konstruk-
tivnim principima. Prije početka projektiranja uzima u obzir uvjete i karakteristike okoline.
Arhitekturu shvaća kao umjetnost, njene forme razvija gotovo poetski, ali uz čvrst struktu-
ralni integritet i kiparsku harmoniju. Boraveći u SAD kontaktirao je s Wrightom i Miesom
van der Roheom. Kako bi upoznao tradicionalnu istočnjačku arhitekturu, putovao je u Kinu,
Japan i Nepal. Njegovo najznačajnije djelo je zgrada Opere u Sidneyu.

OPERA U SIDNEYU 1857 -1973. KONCERTNA DVORANA ESBJERG

77