Vous êtes sur la page 1sur 22

Gimnazija Lazarevac

Maturski rad iz filozofije

Tema:

Aristotelov sistem mi{qewa

Kandidat: Mentor:
Nemawa Kosti} PM41 ^eda @ivanovi}
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

Lazarevac, jun 2005.

I Uvod

Od imena Aristotelovog nema ve}eg imena u oblasti ~ovekove umne


delatnosti. Kao veliki metafizi~ar, kao osniva~ Logike i Psihologije, kao osniva~
prirodnih nauka koje je on prvi po~eo obra|ivati s pravom nau~ni~kom
ozbiqno{}u sa svim svojim eti~kim i politi~kim teorijama, svojom retorikom i
poetikom, Aristotel je vi{e no bilo koji drugi mislilac imao uticaja na tok razvi}a
svetske obrazovanosti. Sa pravom mo`emo re}i da je do danas, on najve}i
polihistor u celom ~ove~anstvu i u tom pogledu mu ne mo`emo na}i ravnog ni u
novijoj epohi velikih umnika.
Aristotel se rodio 384. godine pre Hrista u varo{ici koja se zvala Stagira,
nedaleko od brda Atosa, u Trakiji. Otac mu se zvao Nikomah i bio je lekar
makedonskog kraqa Aminta u prestonici Peli. Odlaze}i sa ocem na dvor, on je,
jo{ kao dete, imao prilike da se upozna sa Filipom, sinom Amintinim, kasnijim
kraqem Makedonije. Po smrti o~evoj, od koga je nasledio znatno imawe, Aristotel
je, u svojoj osamnaestoj godini oti{ao u Atinu i stupio u {kolu Platonovu, u kojoj
je ostao dvadeset godin, sve do Platonove smrti.
Za vreme Platonovog `ivota, Aristotel je u izvesnim oblastima odstupao
od svog u~iteqa i postepeno izgra|ivao svoj sistem mi{qewa. Ba{ taj Aristotelov
sistem mi{qewa va`i za najja~i, najzdraviji i najneophodniji sistem u izu~avawu
svih delova qudske psihe i stoji u temequ blistavih umova filozofa i nau~nika
uop{te. Aristotel se jo{ kao u~enik Platonov, pored filozofije i filozofske
spekulacije,sa osobitom qubavqu predavao i detaqnom ispitivawu prirode i wene
fenomenologije.
Posle Platonove smrti, Aristotel je ostavio Atinu i zajedno sa jednim
drugim Platonovim u~enikom, Ksenokratom, oti{ao u Meziju na dvor Hermijasa,
vladaoca od Atarneusa, gde je ostao tri godine. Odatle je oti{ao u Mitilenu gde je
dobio poziv Filipa, kraqa Makedonije, koji ga je pozvao za u~iteqa svome sinu
Aleksandru. Kao u~iteq, Aristotel je imao znatnog uticaja na karakter i odli~na
svojstva kojima se Aleksandar kao vladar odlikovao. Celog svog `ivota ovaj veliki
vladar je ukazivao Aristotelu najdubqe po{tovawe i blagodarnost i stajao sa wim
u najboqim odnosima.
Posle Aleksandrovog stupawa na presto, Aristotel odlazi u Atinu i osniva
svoju filozofsku {kolu, ~ije je mesto bila jedna ba{ta poznata pod imenom
Likeon, ina~e posve}ena Apolonu. Sa u~enicima Aristotel je raspravqao o

1
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

filozofskim pitawima, {etaju}i se, pa se wegova {kola zbog toga i nazivala


peripateti~kom. Me|utim kada je bio prisutan {irok krug u~enika nastava je imala
akroati~an oblik, poznat kao oblik sistematskog predavawa. Ba{ u ovaj period
wegovog stvarala{tva i, {to je bitnije nastavni~kog rada spadaju i svi wegovi
najva`niji kwi`evni radovi, iako je on po~eo pisati jo{ dok je bio u~enik u
Platonovoj {koli.
Posle dvanaest godina wegovog rada,antimakedonska partija u Atini
optu`ila ga je navodno zbog bezbo{tva koje je on pokazivao u jednom spevu
upu}enom Hermijasu. Glavni razlog optu`be le`ao je u veli~awu osobina ovog
vladara, koje se nije svi|alo partiji, jer je Aristotel poredio Hermijasa sa bogovima.
Usled te optu`be Aristotel je napustio Atinu, rekav{i, s aluzijom na smrt
Sokratovu, da ne}e da dopusti Atiwanima da se jo} jednom osvete filozofiji,
aludiraju}i na to da je udar na wega istovremeno i udar na samu filozofiju. Ubrzo
posle toga Aristotel je i umro, na ostrvu Eubeji, u svojo 63. godini.
Aristotel je ostavio vrlo veliki broj raznovrsnih spisa. Od tih spisa jedni su
dialo{kog, a drugi akroati~nog oblika. Spisi akroati~nog oblika uglavnom su
sa~uvani, a od dialo{kih su ostali samo neki fragmenti.
Wegovi spisi uop{te po sadr`ini mogu se podeliti na:
logi~ke,metafizi~ke,prirodwa~ke i eti~ke.
Logi~ki Aristotelovi spisi spojeni su kasnije ujedno pod imenom Organon
koji obuhvata:
1) O kategorijama, o osnovnim oblicima iskaza o bi}u;
2) O stavu i sudu;
3) Prva analitika, o zakqu~ku;
4) Druga analitika, o dokazu, definiciji i saznawu principa;
5) Topika;
6) O sofizmima
Metafizi~ki spisi, u kojima je izlo`ena wegova doktrina o prvim
principima stvari, skupqeni su pod imenom metafizike, ali sam Aristotel se nije
slu`io tim imenom, ve} je svoje rasprave o prvim principima nazivao prvom
filozofijom.

Od prirodwa~kih dela najva`nija su: Fizika, Istorija `ivotiwa, uz koju


dolazi i: O delovima `ivotiwa, O ra|awu i hodu `ivotiwa.
Me|u eti~kim spisima najva`nija mu je Etika u kojoj se govori o moralnoj
delatnosti individue i koja postoji u tri oblika: Nikomahova etika, koja je
Aristotelovo delo, Eudemova etika, u kojoj je wegov u~enik izlo`io wegove
eti~ke poglede i Magna moralia, koja predstavqa jedan izvod iz Aristotelove
Etike. Wegovo delo Politika, u kojoj je izlo`ena teorija dr`ava, zasnovana je na
wegovoj Etici. Retorika i Poetika naslawaju se ne{to na logi~ke, a ne{to na
wegove eti~ke spise.

2
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

Prelaze}i na Aristotelovu filozofiju treba pre svega uzeti, da je on u


filozofiji Platonov u~enik, ali vrlo samostalan i slobodouman. Raspolagao je
daleko ve}im empirijskim, iskustvenim gradivom, daleko ve}om masom
posebnih znawa, no wegov u~iteq, ali se ipak u svojim istra`ivawima rukovodio
vi{im filozofskim gledi{tima, razvijaju}i visoku spekulativnu sposobnost, i zbog
toga ba{ i jeste Platonov u~enik. On mnogo vi{e od Platona izu~ava ~iwenice i
pojave, ali se ne zaustavqa na wima, ve} kao i Platon, tra`i da preko wih prodre do
wihove su{tine, do prvih principa. I za wega, kao i za Platona, ~ulno opa`awe ne
daje pravo znawe, pravo znawe dobija se jedino mi{qewem, pojmom, onim {to je
op{te, samo {to se Aristotel, da bi do{ao do op{tega, vi{e oslawa na posebne
~iwenice, na iskustvo, nego Platon, koji se vi{e slu`i ~istim razmi{qawem. Gete
je rekao da Aristotel stoji prema svetu kao ~ovek koji bi dizao kakvu gra|evinu.
On se na{ao u wemu, voqa mu da radi i da stvara. On se raspituje kakvo je
zemqi{te, ali ne daqe no dokle dno nalazi.Od ovoga do sredi{ta zemqe sve mu je
ostalo ravnodu{no. On opisuje ogroman krug za svoju gra|evinu, skupqa gra|u sa
svih strana, sre|uje, sla`e sprat na sprat, a podi`e se pravilno kao piramida u visinu
dok Platon stremi nebu kao obelisk.

II Podela filozofije po Aristotelu

Pod filozofijom u {irem smislu re~i Aristotel je razumevao nau~no znawe


uop{te, nauku, dakle, pored filozofije i logiku i nauke o prirodi i etiku i poetiku.
Ali, sem toga, filozofija je za wega imala jedan drugi u`i smisao i zna~i doktrinu,
koja se bavi bi}em kao takvim, koja ne ispituje ovu, ili onu oblast stvarnosti, ve}
osnovne uzroke i wene principe, drugim re~ima pod filozofijom u u`em smislu
re~i Aristotel razume ono {to se danas naziva metafizikom a {to je on nazivao
prvom filozofijom.
Aristotel nije imao utvr|enog osnova zapodelu filozofije i stoga nalazimo
kod wega dvojaku podelu. On prvo deli filozofske probleme i teorije na eti~ke,
fizi~ke i logi~ke, razumevaju}i pod logi~kim one op{te stavove, koji nemaju
specifi~no fizi~ki i eti~ki karakter be} metafizi~ki i formalno logi~ki. Me|utim
wemu je mnogo bila bitnija ona druga podela. Po toj drugoj podeli filozofija se
deli na teorijsku(nau~no saznawe stvarnosti,kome je ciq znawe), prakti~nu koja

3
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

obuhvata normativne stavove celokupne qudske delatnosti, i poeti~ku, ~iji je


predmet znawe potrebno za obradu neke materije kao {to je umetni~ko stvarawe.
Po wegovom sistemu stavqao je teorijske nauke iznad prakti~nih, a me|u
teorijskim disciplinama prvo mesto daje prvoj filozofiji, po{to se ona bavila onim
najop{tijim principima, na koje se moraju oslawati sve ostale nauke. Pod
prakti~nom filozofijom Aristotel je obuhvatao etiku i politiku. Ekonomija,
retorika i ratne ve{tine bile su politi~ke pomo}nice.
U ovoj podeli filozofije Aristotel ne odre|uje nikakvo mesto Logici i po
tome se vidi da je on wu smatrao kao uvod u filozofiju, kao prethodni uslov
saznawa. U tome se opet ogledala sistemati~nost Aristotelovog mi{qewa. Trude}i
se da do|e do neke istine filozofskim putem morao je prvo da upotrebi logiku. To
je bio samo jedan od mnogobrojnih primera u kome se zakqu~uje o wegovoj
blistavoj doktrini i wegovom umu uop{te. Aristotel je filozofiji tog vremena,
preuzev{i je u potpunosti, dao takozvanu zavr{nu re~. Kasnije se ispostavilo da je
u periodu sredwovekovne sholastike, ta istina dobila dogmatski karakter i va`ila
kao kona~na istina. Isto tako Aristotelova originalna misao se dosta razli~ito
tuma~ila, dovode}i do gubitka wene strukture i do neprepoznavawa. Tokom
anti~kog perioda razumevan je kao naslednik sistema svog u~iteqa Platona, ali u
sredwem veku je zasigurno dobio zavidan status koji su kod hri{}ana u`ivali samo
jo{ sveti oci crkve. Me|utim pored svih shvatawa i tuma~ewa, Aristotel ostaje
originalan u svim tim promenama i wegov zahtev po kome filozofija mora biti
sposobna da protuma~i nat~ulni, ali istovremeno i taj promenqivi, ~ulni svet.
Ovaj Stagiranin je slede}i pitagorejce i wihov bios theoretikos, odnosno
posmatra~ki ili saznavala~ki `ivot, ukazao na to da razli~itim naukama,
konkretno odgovaraju i odre|eni na~ini `ivota.
Aristotel je najvi{e voleo teorijski `ivot tj. posmatra~ki, jer je wegova
bo`anstvenost donosila stvarnu sre}u, a to je najve}e dobro. Taj `ivot nije u
su{tini ni{ta mawe dinami~an i aktivan od prakti~nog `ivota.
Kada govorimo o nekom dinami~nom, odnosno cewenom aktivnom
`ivotu, mislimo izme|u ostalih i na politi~ki `ivot. Za ovog velikog umnika folozof
koji se koristio svojim umom i pokretao ga i inicirao umove drugih da budu
pokrenuti, bio mnogo vi{e zaposlen i produktivan nego bilo koji politi~ar ili
ekonomista. Me|utim postoji i ona druga strana po kojoj taj umni `ivot(teorijski
`ivot) vi{e nalikuje bogovima nego qudima, za sre}an i lak `ivot treba
istovremeno upra`wavati i teorijsku mudrost i prakti~nu razboritost. Nasuprot
tome, `ivot koji se vodi samo radi u`itka i nerada vi{e se povezuje sa “obi~nom
stokom” i boqe ga prekratiti nego odvesti u katastrofu li~nog trajawa. Teologika,
fizika i matematika su plenile tim teorijskim znawem, koje je nekoristoqubivo,
razumsko i po kome se istra`uju uzroci svega {to bivstvuje(“znawe radi znawa”).
@ivot koji se pritom vodio je obezbe|ivao punu samozadovoqnost. Sa druge
strane u toj podeli filozofije izdvajaju se etika,ekonomika i politika, kod kojih je

4
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

znawe bilo iskqu~ivo prakti~no tj. posve}eno upravqawu samim sobom,


porodicom, dru{tvom i naravno dr`avom. Na~in `ivqewa je bio prakti~an(vita
activa) i bilo je prisutno direktno u~estvovawe u politi~kom `ivotu dr`ave. Taj
put je nosio tako|e sa sobom jednu ogromnu dozu odgovornosti i umnog rada, jer
se direktno odlu~ivalo o sudbini drugih,inferiornijih qudi.
Zna~i to je bio princip Aristotelove podele filozofije: na konkretnu umnu
delatnost, odnosno posmatra~ki `ivot koji je bio bo`anstven i predstavqao pravi
filozofski `ivot, izjedna~uju}i filozofe sa bogovima, i na one druge sfere
prakti~ne ~ovekove delatnosti u kojima je filozofija imala velikog udela.
Od podele saznajnih mo}i i na~ina `ivota treba jo{ izdvojiti od nauka
retoriku,dijalektiku i poetiku ~iji je na~in `ivqewa bio apolausti~ki tj. radi ~ulnog
u`ivawa i znawe koje se dobijalo od tih nauka je poeti~ko znawe.

III Logika

Svoja logi~ka istra`ivawa Aristotel nije smatrao kao jednu samostalnu


filozofsku disciplinu, ve} kao uvod ili pripremu nau~nog saznawa. Ta wegova
istra`ivawa su osnov nau~ne Logike. Wegov uticaj je bio ogroman u raznim
oblastima, ali mo`emo slobodno re}i da je bio najve}i u Logici. U kasnoj antici,
dok je Platon jo{ uvek bio najvi{i autoritet u metafizici, Aristotel je takav status
imao u logici, i taj polo`aj zadr`ao tokom ~itavog sredweg veka. Kada je re~ o
wegovim predhodnicima, nije potrebno podsetiti da oni nisu bili naro~ito
inspirisani u pogledu jezika i zato je Aristotel jo{ uvek, naro~ito u Logici, glavna
polazna ta~ka svih slobodoumnih logi~ara i ne mo`e se tretirati u ~isto
istorijskom duhu.
Glavni zadatak filozofije i nauke je da predstave strukturu i prirodu stvari
koje istra`uju. Da bismo dobili kvalitetnu predstavu te prirode treba da izgradimo
odgovaraju}e oru|e pomo}u koga bi pravilno usmerili svoj sistem mi{qewa i
dosegli potpunu istinu. Zbog toga je Aristotel izgradio Organon (oru|e) filozofije
i tako postavio temeqe nauke o pravilnom mi{qewu i stvarawu veze me|u
pojmovima, odnosno Logike. Zbog toga je on sa pravom nazivan ocem logike.
Prema wemu matrica qudskog sistema mi{qewa je usko povezana sa
osnovnim oblicima stvarnosti. U wegovoj teoriji kategorija dobro mo`emo videti
tu povezanost me|u ~iwenicama i pojmovima i kao osnovni oblici mi{qewa i
na~ina postojawa, kategorije predstavqaju i osnovne pojmove na kojima po~iva
nau~no saznawe. Afirmacije i negacije kategorija nisu prisutne sve dok se one
same ne pove`u tj. dok se ne uvidi izvestan odnos sa op{tim istinama.
Najva`nije Aristotelovo delo u logici jeste wegovo u~ewe o Silogizmu.
Silogizam je argument koji se sastoji iz tri dela: ve}e premise,mawe premise i

5
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

zakqu~ka. Postoje razli~ite vrste silogizama,od kojih svaka ima svoje ime, koje su
joj dali sholasti~rai. Najpoznatija je ona vrsta koja je nazvana Barbara:
Svi su qudi smrtni (velika premisa),
Sokrat je ~ovek (mala premisa)
Odatle: Sokrat je smrtan (zakqu~ak).
Postoje izvesni zakqu~ci koji se mogu izvoditi iz jedne jedine premise. Iz
“neki su qudi smrtni” mo`emo zakqu~iti da su “neki smrtnici qudi”.Prema
Aristotelu, ovo se mo`e izvesti i iz “svi su qudi smrtni” .Iz “nijedan bog nije
smrtan” mo`emo izvesti “nijedan smrtnik nije bog”, ali iz “neki qudi nisu Grci”
ne sledi da “neki Grci nisu qudi”.
Nezavisno od ovakvih zakqu~ivawa, Aristotel i wegovi sledbenici mislili
su da je svako deduktivno zakqu~ivawe, ako se ta~no izlo`i, silogisti~ko.
Izlagawem svih ta~nih oblika silogizma, i izlagawem svakog predlo`enog
argumenta u silogisti~koj formi, treba dakle omogu}iti da se izbegnu sve
gre{ke.Sve ove figure ostale su definitivno u formalnoj Logici.Formalno pravilne
zakqu~ke Aristotel razlikuje na apodikti~ke i dijalekti~ke, prema stepenu
izvesnosti premisa. Apodikti~an je zakqu~ak onaj koji se izvodi iz pouzdanih i
najvi{ih stavova ili iz takvih koji su iz wih izvedeni pravilnim logi~kim izvo|
ewem i priznati za istinite, npr: kada na osnovu jednog istinitog tvr|ewa, tvrdimo
la`nost wemu protivure~nog tvr|ewa na osnovu principa protivure~nosti.
Dijalekti~ki je silogizam ispitivawe istinitosti izvesnih teza. Aristotel to
naziva zakqu~ak “eks endokson”, a samo “endokson” su stavovi koji bilo masi
qudi, bilo pojedinim obrazovanim qudima ~ije mi{qewe zaslu`uje pa`wu
izgledaju istiniti, drugim re~ima stavovi koji su verovatni i o kojima se treba
uveriti izvode}i iz wih zakqu~ke pa ako se zakqu~ci sla`u sa stvarno{}u ili sa
drugim stavovima, koji su priznati za istinite, onda su priznati, a u protivnom
slu~aju la`ni. A na kraju eristi~ki silogizam ili sofizam je onaj koji izvodi
zakqu~ak iz la`nih ili la`no kombinovanih premisa. Kao najvi{i metafizi~ki
logi~ki princip na kome je osnovana mogu}nost dokaza i pouzdanog znawa
Aristotel smatra stav kontradukcije kao i stav iskqu~enog tre}eg. Te principe
razum saznaje neposredno, intuitivno, a ne dolaze do wih iskustvom.
Induktivni zakqu~ak koji se izvodi iz posebnih slu~ajeva zaostaje po
nau~noj strogosti i dokaznoj vrednosti iza silogizma. Strogo nau~an karakter
mo`e imati potpuna indukcija, tj. na osnovu iscrpqenog nabrajawa slu~ajeva.
Aristotelova indukcija bitno se razlikuje od onoga {to se naziva indukcijom tj.
izvo|ewem op{tih stavova na osnovu izvesnog ograni~enog broja posmatranih
slu~ajeva. O metodolo{kom zna~aju eksperimenta koji u modernoj induktivnoj
logici igra tako va`nu ulogu, nema kod Aristotela ni pomena i ako se on sam
wima isto slu`io u svojim istra`ivawima o prirodi. Na kraju mo`e se spomenuti i
Aristotelovo mi{qewe o prirodi znawa. Na jednoj strani je posebno, a na drugoj
op{te, principi. Boqe je poznato posebno iz op{teg, objasniti individualne

6
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

pojmove principima; to i jeste ciq nau~nog znawa. Ali za sve je jasniji put koji
vodi od posebnog ka op{tem.
Najop{tiji principi, aksiome ne mogu se dokazivati, jer da bi bili dokazani
trebalo bi ih izvoditi iz ne~ega jo{ op{tijeg i pouzdanijeg, a po{to je to
nemogu}e, to je wihova istinitost neposredna, intuitivna, wih razum saznaje
neposredno. Ti najvi{i principi su princip kontradikcije i princip ikqu~enog
tre}eg, koje je Aristotel prvi formulisao u nau~nom obliku. Zna~i za Aristotela je
ciq svih logi~kih ista`ivawa, otkri}e nau~nog metoda saznawa i svako saznawe
zasniva se na nekom prethodnom znawu.

IV Kritika Platona

Aristotel je, kao i mnogi drugi filozofi, smatrao da je vrhunski vid znawa
ono koje je po svojoj prirodi najvi{e apstraktno i u isto vreme najvi{e udaqeno od
na{ih ~ula. Me|utim on nikako nije zanemarivao to iskustveno tj. ~ulno saznawe.
Po wemu su naprotiv ba{ ~ulna saznawa, polazna ta~ka i pretpostavka za
dobijawe i afirmaciju najvi{eg filozofskog znawa. Zbog toga, kao i zbog ve}ine
drugih stvari moralo je do}i do velikog odstupawa Aristotela od svog u~iteqa,
Platona. Zbog va`nosti ~ulnog ili empirijskog saznawa Aristotel je rekao: ”Drag
mi je Platon, ali mi je istina dra`a.”
Naime Aristotel je i{ao kontra tom dualisti~kom pristupu koji, kako on
misli jeste delio o{tro subjektivni i su{tinski svet. Mislio je da ideje uop{te nisu
nekakav nat~ulni, nadprirodni, uzor pojedina~nim stvarima, nego da va`i
ba{ suprotno tj. da su ideje imanentne stvarima. Zna~i kada bismo prihvatili
Platonovo gledi{te ne bi moglo biti shva}eno kako ideje igraju va`nu ulogu u
svetu, a tek je nejasno kako bi stvar i wena su{tina mogle stajati tako krajno
razdvojene. Dok je kriti~ki ispitivao Platonovu teoriju ideja, Aristotel je insistirao
i na tome da ~ovekovo znawe ne mo`e biti nikakva uro|ena pripadnost duha.
Stoga umesto Platonovog “prise}awa” du{e na istinu koju je nekada znala, pa
posle toga zaboravila, Aristotel tvrdi da je qudska du{a neispisana plo~a na kojoj
se uz pomo} ~ula bele`e spoqa{we slike.
Prema tome Aristotel iskqu~uje svaku mogu}nost postojawa te du{evne
matrice koja ima ugra|ene stavove i vrline ve} se wena struktura sti~e tek
uticajem spoqa{we sredine i ~ulnih receptora, na wu. Iz pojedina~nih ~ulnih
saznawa mogu}e je izdvojiti op{te forme ili apstrakcije, a zahvaquju}i svom
delatnom razumu ~ovek od tih apstrakcija mo`e da stvara op{te va`e}e pojmove
preko kojih saznaje tu prikrivenu stvarnost. Nasuprot Platonovom politi~kom
idealizmu Aristotel je realisti~an mislilac i izbegava utopijske konstrukcije o

7
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

qudima i wihovim strukturama.Aristotel je kritikovao Platonovu Utopiju iz vi{e


razloga. Tu je, prvo, vrlo interesantna primedba da ona daje dr`avi suvi{e veliko
jedinstvo, i da }e od we na~initi posebnu idividuu, a zatim dolazi neka vrsta
argumenta protiv predlo`enog ukidawa porodice. Platon misli da }e samim
pridavawem naziva sin svima onima ~ije godine omogu}avaju sinovqi odnos,
jedan ~ovek ste}i prema celini ona ose}awa koja qudi sada imaju prema svojim
ro|enim sinovima, a isti je slu~aj i u pogledu naziva otac. Aristotel, naprotiv, ka`e
da se onome {to je zajedni~ko najve}em broju posve}uje najmawa briga i da }e
sinovi, ako budu zajedni~ki mnogim o~evima, biti uop{te zapostavqeni. Zato je
boqe biti ro|ak u stvarnosti nego sin u Platonovom smislu.Platonov plan
degradirao bi qubav. Odatle mo`da mo`emo i zakqu~iti da je Aristotel, naspram
svog u~iteqa, bio i mnogo ve}i humanista i brinuo vi{e za duboke qudske emocije
od Platona.
Ne uzimaju}i ja~e nagla{avawe principa bla`enstva, Aristotel se sla`e sa
Platonom u eti~ko-teleolo{kom (svrsishodnom) shvatawu dr`ave. Zatim kao
Platon, i on osu|uje pohlepnost za dobitkom, koja prevazilazi zadovoqavawe
prirodnim razlozima opravdanih potreba, odbacuje nagomilavawe kapitala, kao i
nov~ane i trgova~ke poslove, jer oni razvijaju egoisti~an i zelena{ki duh i
omogu}uju samo protivprirodan `ivot u`ivawa.Osim toga, i po Aristotelu gra|anin
ne pripada samom sebi nego dr`avi, koja je organizam u velikom.

Sa druge strane mnogo ima vi{e principa i delova u politici i uop{te u


kojima Aristotel odstupa od Platona, jer kod wega i u teoriji dr`ave ne va`i
transcendentna teleologija, kao kod Platona, nego imanentna. Platon tra`i da me|u
gra|anima vlada jedinstvenost mi{qewa i htewa. Aristotel smatra da se takva
jedinstvenost ne mo`e ostvariti i da za wom ne treba te`iti, jer su potrebe, prava i
poslovi gra|ana suvi{e razli~iti. Po Platonu, su{tina dr`ave sastoji se u jedinstvu, u
{to ja~oj centralizaciji, u kojoj pojedinac treba sasvim da se izgubi, a dr`ava da
upravqa celokupnim `ivotom svojih dr`avqana. Po Aristotelu, me|utim, zadatak
dr`ave ne ostvrauje se potpunim podvrgavwem jedinke objektivnim mo}ima, tj.
apsolutnom autoritetu dr`ave i wenim vlastitim ciqevima, nego uspostavqawem
izvesne samostalnosti kojom }e svaka jedinka svoje uro|ene individualne
sposobnosti i snage mo}i razvijati i upotrebqavati za dobro zajednice. Da bi
dr`avna zajednica bila ~vr{}a, Platon uvodi komunizam imovine, `ena i dece.
Aristotel je kritikovao te platonove komunizme, i istovremeno sam izgra|
uje svoju dr`avu i daje pozitivnu odbranu porodice i privatne svojine. On kora~a,
kao i uvek, sredinom i zato pojedincu ne ostavqa apsolutnu slobodu, ali ga
naravno i ne gu{i kao Platon, jer u interesu dr`ave nije ni to da pojedinac nema
nikakvu samostalnost i da je sve zajedni~ko. Zajedni~ko treba da dose`e do neke
granice i u nekom smislu, ali nije dobra dr`ava koja ga favorizuje do krajnosti.

8
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

Zajedni~ki poslovi ne stvaraju jedinstvo, nego izazivaju nesuglasice i razdore.


Pravi izvor dru{tvene propasti nije privatna svojina, nego qudska zloba jer
iskustvo govori da se mnogo lo{ije sla`u oni koji imaju ne{to zajedni~ko i koriste
se wim, nego oni koji imaju privatnu svojinu. Na kraju Aristotel je rekao da zbog
vrline, sa upotrebom privatne svojine sve treba da se de{ava u skladu sa
prijateqstvom i da nema uzajamnih optu`ivawa na ~ije mesto treba da do|e
harmonija i sre}a.
Smatraju}i za utopiju sve {to je Platon konstruisao da bi omeo dinamiku
privredne politike, Aristotel je odbacio ne samo potpuno pot~iwavawe pojedinca
dr`avi i komunizam `ena i dobara u Platonovoj Dr`avi nego i podelu zem`i{ta na
jednaka i neotu|iva imawa, za koja Platon u Zakonima tra`i da se ne mogu ni
pove}avati ni smawivati. Me|utim i Aristotel priznaje dr`avi pravo da
odgovaraju}im zakonskim merama spre~i suvi{e veliku i opasnu nejednakost u
rasporedu dobara, jer prekomeran apetit za bogatstvom i te{ka sirotiwa
predstavqaju najve}u opasnost ne samo za dru{tveni mir nego i za telesno i
moralno zdravqe gra|ana.
Na kraju dolazimo do zakqu~ka da je u svim poqima Aristotel dostigao
svog u~iteqa i da je ~ak pre{ao mnoge wegove granice objektivnosti i realnosti u
dokazivawu mnogih ~iwenica. Da ga je ~ak u ogromnoj meri i kritikovao, quto
osu|uju}i neke wegove ideje i uverewa i jakim argumentima dokazao na
nekorektnost zabluda velikog umnika i retora, Platona.Jo{ jednom treba
napomenuti da o svemu ovome najboqe govori wegova izreka: ”Drag mi je
Platon,ali mi je istina dra`a.”

V Supstancija

Bi}e nikako ne mo`e biti ideja. Aristotelu ~ak ni najuzvi{enije duhovno


bi}e nije ideja, ve} je konkretna pojedina~na stvar koja ~ini prostorno-vremenski
svet pojedina~nih bi}a. To je stvarno bi}e, a ne Platonov svet ideja koji je
predstavqao duplu stvarnost zemaqskog sveta.Aristotel zakqu~uje da nema
pojedina~nog bi}a (bivstvuju}eg) bez bi}a (bivstvovawa), pa implicitno tome
nema ni bivstvovawa bez bivstvuju}eg.
Supstancija je, kao prvo, ono {to se ne mo`e pridavati kao predikat
nekom subjektu niti mo`e postojati u jednom subjektu. Za jednu stvar ka`emo da
je prisutna, da postoji u subjektu, kada ne mo`e da postoji bez tog subjekta. I sve
to uprkos ~iwenici da ta stvar nije sastavni deo subjekta. Primeri koji se navode
su: gramati~ko znawe koje postoji u jednom umu, ili izvesno bledilo koje mo`e
postojati na jednom telu.Supstancija prema tome, prvobitnom, zna~ewu jeste
individualna stvar ili osoba ili `ivotiwa. Ali ve} u drugom zna~ewu i jedna vrsta

9
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

ili jedan rod: ~ovek ili `ivotiwa mogu da nose naziv supstancije. Ovaj drugi
smisao izgleda da se ne mo`e ba{ sigurno tvrditi, jer je otvorio put mnogo lo{oj
metafizici, u kasnijim generacijama filozofa i pisaca.
Pojam supstancije jeste preno{ewe na metafiziku ne~ega {to je samo
jedna jezi~ka pogodnost. Kada bi na primer opisivali svet, kao i neki broj doga|aja
u wemu, trebalo bi opisati izvestan broj doga|aja u Sokratovom `ivotu, a izvestan
broj doga|aja, recimo, u `ivotu nekog kasnijeg umnika .To nas navodi da mislimo
kao da wih dvojica ozna~avaju ne{to {to stalno traje u toku izvesnog broja
godina, i da je na neki na~in “stabilnije” i “realnije” nego {to su doga|aji koji mu
se de{avaju u `ivotu. Primer: Ako je Sokrat bolestan mi mislimo da je Sokrat
ina~e dobro, i da je otuda Sokratovo bi}e nezavisno od wegove bolesti;bolest, sa
druge strane, zahteva da neko bude bolestan. Ali iako Sokrat ne mora nu`no da
bude bolestan, ne{to mora da mu se de{ava ako se smatra da on postoji.
Supstancija, u pravom smislu te re~i, jeste pojam koji je nemogu}e
osloboditi osporavawa svog zna~ewa i te{ko}a. Pretpostavqa se da je supstancija
subjekat svojstva, i da je ona ne{to sasvim razli~ito od svih svojih svojstava. Ali
ako ostavimo na stranu svojstva i poku{amo da zamislimo supstanciju samu po
sebi, nalazimo da ni{ta nije preostalo. Postavqa se pitawe: ~ime se razlikuje jedna
supstancija od druge? Svojim svojstvima se ne razlikuje jer, prema logici
supstancije, razlika u svojstvima predstavqa broj~anu raznolikost izme|u
supstancija koje su u pitawu. Dve supstancije zna~i moraju, zbog toga, biti samo
dve, a da se same po sebi ne mogu ni na koji na~in razlikovati. Zbog ovih
paradoksa prirode supstancije postavqa se mnogo pitawa, od kojih je najva`nije
kako, onda, da ikada prona|emo da one jesu zapravo dve.Supstancija, ustvari, jeste
samo odgovaraju}i na~in da se doga|aji skupe u jednu vezu.
Supstancija, jednom re~ju, jeste metafizi~ka gre{ka koja nastaje zbog
preno{ewa, na strukturu sveta, strukture re~enica koje se sastoje od jednog
subjekta i jednog predikata. Aristotelovi logi~ki spisi pokazuju veliku spretnost, i
u moderno vreme prakti~no svaki napredak u nauci, logici i filozofiji morao je da
bude u~iwen u suprotnosti prema wemu i wegovim u~enicima.
Treba spomenuti da je za Aristotela sve {to postoji, ve} u razli~itom
stepenu, u isto vreme bi}e u potenciji, odnosno materija i drugo, aktivno bi}e tj.
forma. Na osnovu toga se mo`e re}i da sve {to u sebi poseduje potencijalno bi}e
te`i ka tome da se pretvori u aktuelno. I ba{ sve {to postoji sadr`i u sebi `equ da
sadr`i {to mawe neodre|enosti (materija), a {to vi{e aktuelizacije (forme). Sve
sugeri{e na to da se sa neodre|enosti pre|e na odre|enost, iz mogu}nosti u delo.
Materija je sposobnost promene koja sadr`i formu mogu}nosti i formu stvarnosti.
Stvarnost promene na pripada materiji, ve} formi koja je delatna. Ono {to nastaje
ne nastaje “ni iz ~ega” ve} predstavqa ostvarewe mogu}nosti.
To jedinstvo materije i forme, tj. mogu}nosti i realnosti, daje uslov za
postojawe diferentnih formi supstancije. Prva forma supstancije jeste ona gde sve

10
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

nastaje iz ne~ega {to ve} egzistira, a to su pojedina~na bi}a i stvari. To su pojave


u ~ije postojawe nas uveravaju na{a ~ula tj. imaju lako proverqivo postojawe.
Druga forma je u vezi sa pitawem razuma koji ima svrhu i misao uop{te. To su
op{ti pojmovi: rodovi i vrste. I kao tre}a supstancija, koja se naziva i ~ista jeste
Bog. To je ujedno i najbitnija forma jer Bog predstavqa kona~ni uzrok svakog
bi}a i daje mu smisao.

VI Etika i politika

Prisutnost razuma u du{i ~ovekovoj ~ini to da ona predstavqa jedno bi}e i


to bi}e se nalazi u sredini izme|u `ivotiwe i Boga. Ose}awem, percepcijom i
pam}ewem, du{a je ono {to je `ivotiwa, dok sa razumom, ona je to {to je Bog.
Taj dvojaki karakter i ~ini wenu iriginalnost kao moralnog bi}a. @ivotiwa nije
moralno bi}e, jer je li{ena intelekta, a isto tako, ne mo`e biti pitawa o moralnosti
Boga, koji je ~ista misao. Moralni karakter je, dakle, osobeno obele`je ~ovekove
prirode, i ako je ciq svakog bi}a potpuna realizacija svoje prirode, to ciq
~ovekovog `ivota ne mo`e biti ni u iskqu~nom razvijawu `ivotiwskog elementa,
ni u transformaciji ~oveka u bo`anstvo, ve} u potpunom skladnom razvi}u obe
strane wegove prirode. Najvi{e ~ovekovo dobro je sre}a, a ona se sastoji u
ravnote`i, u harmoniji izme|u intelekta i `ivotiwskog elementa.Ta ravnote`a je
vrlina. Harmonija izme|u aktivnog i pasivnog intelekta je intelektualna vrlina,
ukoliko je ona upu}ena ~istom, teorijskom saznawu. A harmonija izme|u intelekta
i voqe je eti~ka vrlina predstavqena odva`no{}u, umereno{}u itd. Vrlina nije
suprotnost poroka, kao {to je tvrdio Platon, ve} sredina izme|u dva ekstremna
poroka na primer: hrabrost je vrlina koja je na sredini izme|u drskosti i
pla{qivosti; dare`qivost je sredina izme|u tvrdi~luka i rasipawa; skromnost izme|u
stidqivosti i drskosti; duhovitost izme|u lakrdija{ewa i mrzovoqe.
Aristotelova mi{qewa o moralnim pitawima uvek su konvencionalna
mi{qewa wegovog vremena. U nekim ta~kama ona se razlikuju od dana{wih
shvatawa, i to zna~ajno tamo gde se radi o nekoj vrsti aristokratizma.Aristotel
misli da pravi~nost ne obuhvata jednakost, nego pravednu srazmeru, koja je samo
ponekad jednakost. Pravi~nost gospodara ili oca razlikuje se od pravi~nosti gra|
ana, jer su sin i rob sopstvenost, a ne mo`e biti nepravde u pogledu svoje
sopstvenosti. Me|utim {to se ti~e robova postoji u wegovoj teoriji jedna
modifikacija u vezi sa pitawem da li je mogu}e da jedan ~ovek bude prijateq sa
svojim robom. On je rekao da te dve strane nemaju ni{ta zajedni~ko i ukoliko
nam je neko rob, ne mo`e biti na{ prijateq, ali ukoliko je ~ovek, mo`e. Znamo da
postoji izvesna pravi~nost izme|u dva ~oveka koji u~estvuju u jednom pravnom

11
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

sistemu ili su stranke ugovora. Odatle sledi da mo`emo biti sa wim prijateq, ako je
on ~ovek.
Uzvi{en ~ovek, zato {to ima najvi{e zasluga, mora biti i dobar u najve}em
stepenu, jer boqi ~ovek uvek vi{e zaslu`uje, a najboqi najvi{e. Otuda istinski
uzvi{en ~ovek mora biti dobar. Izgleda da je karakteristika uzvi{enog ~oveka
veli~ina u svakoj vrlini. I bilo bi najmawe prikladno za uzvi{enog ~oveka da
izbegava opasnosti i da baca oru`je, ili da u~ini na`ao drugome, jer ~emu bi on
~inio nedostojna dela, on za koga ni{ta nije dovoqno veliko? Zato izgleda da je
uzvi{enost kruna vrlina, jer ona uzvisuje vrline i ne mo`e se na}i bez wih. To
zna~i da je te{ko biti istinski uzvi{en, jer je to nemogu}e bez plemenitosti i
dobrote karaktera. Stoga se uzvi{en ~ovek uglavnom bavi onim {to je ~asno i
ne~asno, a po~astima koje mu ukazuju dobri qudi on }e biti umereno zadovoqan,
smatraju}i da dobija ono {to mu pripada ili ~ak i mawe, jer nema te po~asti koja
je dostojna savr{ene vrline. Ma {ta mislili o uzvi{enom ~pveku, jedna je stvar
jasna:u jednoj zajednici ne mo`e biti mnogo takvih kao {to je on. Ne misli se to
samo u op{tem smislu ve} nije verovatno da }e biti mnogo moralno sav{enih qudi
zbog toga {to je vrlina te{ka, nego se misli da vrline uzvi{enog ~oveka uglavnom
zavise od toga {to on ima izuzetan socijalni polo`aj. Etiku Aristotel smatra
granom politike, i mo`da zbog toga on smatra monarhiju za najboqi oblik
vladavine, a odmah zatim aristokratiju.
Eti~ke teorije mogu se podeliti na dve klase, prema tome da li vrlinu
smatraju kao ciq ili kao sredstvo. Aristotel, uglavnom prihvata gledi{te da su
vrline sredstvo za jedan ciq, naime za sre}u: ”Po{to je ciq onaj koji mi `elimo, a
sredstva ona za koja se mi opredelimo i izaberemo ih, akcije koje se odnose na
sredstva moraju biti odgovaraju}e izboru i voqi.Dakle, praktikovawe vrline zavisi
od sredstva”.
Odnos izme|u etike i politike postavqa drugo eti~ko pitawe od velike
va`nosti. Ako se uzme da je dobro kome bi trebalo da te`i pravedna akcija, dobro
cele zajednice, da li to dru{tveno dobro predstavqa skup dobara koja u`ivaju
pojedinci ili je to ne{to {to u svojoj biti pripada celini, a ne delovima?
To je jedno od onih pitawa koja i danas, u modernom dobu, ~esto
postavqamo posmatraju}i razli~ite grupe gra|ana i razli~ite klase stanovni{tva.
Ovaj problem mo`emo ilustrovati pomo}u analogije sa qudskim telom. Naime
zadovoqstva u velikoj meri stoje u vezi sa pojedinim delovima qudskog tela, ali ih
mi posmatramo kao da pripadaju li~nosti kao celini. Mo`emo u`ivati u jednom
prijatnom mirisu, ali znamo da u tom mirisu ne u`iva samo na{e ~ulo mirisa. Me|
utim, logi~no je da se ovo gledi{te mo`e postaviti i na slede}i na~in: mi mo`emo
dr`avi pripisati razli~ite predikate koji se mogu pripisati pojedinim wenim
~lanovima (da je gusto naseqena, mo}na...).
Po Aristotelovoj politici dr`ava je nastala kao rezultat `ivotnih potreba
~ovekovih, ali treba da postoji radi eti~kih potreba, da vaspita gra|ane u vrlinama

12
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

i time ih u~ini sre}nim. Aristotel se oslawa na posmatrawe i iskustvo, u svom


shvatawu dr`ave, i prou~ava sve razne oblike vlade koji su postojali u Gr~koj i
poku{ava da izvede op{te zakone politi~kog `ivota.[to se ti~e ustanove ropstva,
Aristotel je smatrao ropstvo za neophodan uslov dru{tvenog `ivota. Da bi ~ovek
`iveo trebaju mu sredstva za `ivot, i trebaju mu `iva oru|a za obradu zemqe, a to su
robovi. Po Aristotelu robovi su qudi koji su samo spoqa{wi oblik ~oveka, to su
oru|a namewena da slu`e samo kao materijal za `ivot pravih qudi. Robovi su
nesposobni za bilo kakvu vrlinu, a ako se slu~ajno i na|e neko od wih, koji
pokazuje umerenost, odva`nost ili odanost, to je ne{to od du{e wihovog
gospodara pre{lo u wih. Vrlina roba je zasluga gospodareva, kao {to je obuka psa
zasluga onog koji ga je dresirao.
Ovakav Aristotelov stav, nesumwivo izaziva izvesnu dozu kritike, zbog
izjedna~avawa ~oveka sa nesvesnim stvorewem oduzimaju}i mu bilo kakav vid
prava i slobode. Me|utim, mi moramo biti svesni da se i danas ponavqa ista pri~a i
da su svi qudi, direktno ili indirektno pod~iweni drugim qudima, mawoj grupi
qudi ili ~ak jednom ~oveku. Zbog tog ogromnog uticaja tu|ih ideja i mediokriteta
na{a ~ula su pod~iwena nekome ko stoji iza svega toga i ko to radi ciqano, tako
da vi{e ne mo`emo biti sigurni da li smo ne{to uradili samoinicijativno ili smo
kao robovi ne~iji, postupili u korist na{ih gospodara. Zna~i sve je, na ovaj ili onal
na~in isto kao {to je rekao i Aristotel u svoje vreme i verovatno }e tako i ostati
dok je sveta i veka.

Zbog toga Aristotel i deli qude na dve klase: Grke, koji imaju pravo da
zapovedaju, i koji su izme|u sebe svi jednaki;i varvare, koji su nesposobni za
razuman `ivot i koji nemaju nikakvog drugog prava osim poslu{nosti. Uop{te,
Aristotel priznaje da je podjednako dobar svaki oblik vladavine, kada joj je ciq
op{te dobro. On razlikuje tri oblika vladavine: monarhiju, aristokratiju i
politiju. Wima odgovaraju tri lo{a oblika vlade, a to su: tiranija (kada monarh u
monarhiji pretpostavi svoj posebni interes op{tem), oligarhija (aristokratija koja
pretpostavqa svoj posebni interes op{tem) i demagogija (politija u kojoj masa
pretpostavqa svoj interes op{tem).
Iako su monarhija, aristokratija i politija podjednako bili dobri, Aristotel je
ipak preferirao politiju ili umerenu republiku. On ka`e da prave vlade mo`e biti
samo onde, gde vlada zakon, a zakon nije ni{ta do vlada razuma bez strasti.
Monarhija ipak ne garantuje suverenitet zakona. Monarhija ne mo`e da garantuje,
da }e monarh vladati svojim razumom, a ne svojim strastima. Opasno je poveriti
interes svih jednoj li~nosti, koja postaje jedini pravi gra|anin u dr`avi. Osim toga,
monarhija ima za posledicu nasledstvo, pa je besmisleno primiti unapred za zakon
voqu jednog bi}a o kome se ni{ta ne zna. Ni aristokratija, pa makar bila i
intelektualna, ne daje garancije za potpunu vladu zakona, jer i aristokrati, kao i

13
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

monarh, mogu imati svoje interese, koji mogu biti u suprotnosti sa op{tim
interesima.
Gra|anin je onaj koji u~estvuje u javnim poslovima, koji glasa i ocewuje;
najboqi je oblik vlade onaj u kome su svi ~lanovi dr`ave gra|ani. Na svaki na~in i
individue imaju svojih interesa, ali ba{ zato {to se svi li~ni interesi sukobqavaju,
oni se potiru, i ono {to ostaje, to je op{ti interes. Najboqi je, dakle oblik vlade
umerena republika, u kojoj se uzajamno umeravaju bogatstvo zasluga i sloboda.

VII Sre}a i dru{tvenost

Kao svaka stvar {to ima svoj ciq, kao tragedija {to ima svoj smisao, tako i
~ovek ima za ciq svojih radwi neko dobro, i to ono dobro koje se posti`e tim
radwama. Mnoga dobra imaju vrednosti samo kao sredstva za postizawe nekog
drugog dobra, i odatle nastaje pitawe u ~emu je najve}e dobro, tj. ono za kojim se
ne te`i radi nekog drugog dobra, nego samo radi wega samoga, i koje je samo sebi
dovoqno da `ivotu da najvi{u vrednost.
Za svakog ~oveka sre}a je ostvarewe wegove specifi~ne su{tine, a to
ostvarewe predstavqeno je u vidu ispravnog kori{}ewa zdravog razuma. Sre}a
le`i u moralnoj aktivnosti, a savr{ena sre}a le`i u najboqoj aktivnosti, koja je
kontemplativna (posmatra~ka). Aristotel nalazi da se svi sla`u u tome da se
najve}e dobro sastoji u bla`enstvu.
Me|utim, {ta je bla`enstvo, u ~emu se ono sastoji, u tome kod {irokih
narodnih masa, obi~no nema saglasnosti i tu se obi~ni qudi razilaze sa filozofima
i ostalim mudracima.Ovo je karakteristi~no za svako vreme, od nastanka sveta, pa
do modernog doba i ba{ kao u Aristotelovoj teoriji sve se ponavqa i danas, po
pitawu sre}e i zadovoqstva. ^esto isti ~ovek u razli~itim okolnostima pod
bla`enstvom razume razli~ite stvari. Aristotel ispituje samo ona shvatawa koja su
najvi{e ra{irena ili ona za koja se ~ini da su razlo`na. Ima i onih koji najvi{e
dobro i pravu sre}u stavqaju u zadovoqstvo, pa se zato i predaju `ivotu u`ivawa.
Takvi qudi su gomile i oni `ive ropskim `ivotom, jer prvenstvo daju `ivotu stoke.

14
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

Ni bogatstvo se ne mo`e shvatiti kao tra`eno dobro, jer ono se ne `eli radi wega
samoga, nego samo kao sredstvo za drugi ciq. Na kraju, kao najvi{e dobro
postavqa se i ~ast, za kojom te`e politi~ki qudi. Me|utim, ona kao da je vi{e u
onima koji odaju ~ast nego u onome kome se iskazuje, a najve}e dobro sastoji se
u unutra{woj imovini, koja se ne mo`e lako izgubiti. Ako, ipak, neko kod koga
nema vrlina te`i za ~a{}u, koja mu izgleda kao sre}a, ~ini to zato da bi se
drugima ~inilo kako je on vrlovit. Mogla bi se, dakle, i vrlina postaviti kao ciq
politi~kog delawa, ali se mo`e dogoditi da onaj koji se odlikuje vrlinom ceo `ivot
prospava ili provede u neradu, a osim toga moglo bi mu se dogoditi i najve}e zlo,
te ovakvog ~oveka niko ne}e nazvati bla`enim, osim onaj kome je stalo da brani
svoje tvr|ewe. Aristotel krajwim ciqem u vi{em smislu naziva onaj ciq koji se `eli
samo po sebi prema onome koji se `eli radi nekoga drugoga prema onima koji se
biraju i sami radi sebe i radi drugih, i prosto:krajwi ciq je onaj koji se uvek bira
samo radi wega, a nikada radi drugoga. A takav je ciq, ~ini se, pre svega
bla`enstvo, jer wega uvek biramo samo radi wega, a nikada radi ne~eg drugog,
dok ~ast i u`ivawe i um i svaku vrlinu biramo, dodu{e, i radi wih samih (jer ako i
ne bismo ni{ta vi{e postigli, opet bismo voleli svaku od tih stvari), a biramo ih
radi bla`enstva, smatraju}i da }emo ba{ wihovim posredstvom imati bla`enstvo.
A bla`enstvo niko ne bira radi pomenutih dobara, ni uop{te radi ne~eg drugog.
^ini se da to proizlazi i odatle {to je bla`enstvo samo sebi dovo`no. Jer najve}e
dobro, ~ini se, mora samo sebi biti dovoqno. Pod qim ne razumemo samo ono {to
je dovoqno ~oveku pojedincu koji `ivi usamqeni~kim `ivotom, nego i ono {to je
dovoqno i roditeqima i deci i `eni i ro|acima i gra|anima, jer je ~ovek od prirode
odre|en za politi~ki `ivot. Bla`enstvo se, zna~i, pojavquje kao najve}e dobro i
krajwi je ciq ukupnog delawa.
[to se ti~e prijateqstva, u helenskom narodnom `ivotu i narodnom
mi{qewu, mu je pridavan veoma krupan zna~aj. U~ewe o dru{tvenosti bilo je
jedna od najfinijih tema i jedan od najva`nijih sastavnih delova prakti~ne etike u
filozofskim {kolama. Aristotel je, tako|e, veliku pa`wu posve}ivao temi o
prijateqstvu i op{irno je obradio u kwigama Nikomahove etike. U tim kwigama on
ne govori samo kao filozof eti~ar, nego kao ~ovek, kao prijateq svojih prijateqa i
mu` svoje `ene, tu Aristotel govori ~oveku. Ose}a se prisno ose}awe u svemu {to
on ka`e o prijateqstvu. On pojam prijateqstva pro{iruje i na spoqa{we veze
politi~ke i pravne prirode, koje u svakoj zajednici imaju svoje mesto i ti~u se istih
predmeta i lica.
On ka`e da bez prijateqstva niko ne bi voleo da `ivi, ~ak i kad bi imao sva
ostala dobra u `ivotu. I bogata{i i vladari i mo}nici najvi{e od svega `ude za
prijateqstvom. [ta bi im zna~ila milost sudbine kad bi im se oduzela mogu}nost
da ~ine dobra dela, koja se najvi{e i veoma pohvalno ~ine prijateqima? Kako bi
se sre}a mogla ~uvati i braniti bez prijateqa? U svim nesre}ama i siroma{tvu
prijateqi va`e kao jedino pribe`i{te. Prijateqstvo daje mladim qudima uputstva da

15
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

ne pogre{e, starcima negu i naknadu za ono {to sami vi{e ne mogu zbog svoje
slabosti, a qudima u snazi potsticaj za svako lepo delo i motiv prilikom svakog
korisnog rada.

Po Aristotelu prijateqstvo je trostruko, ve} prema predmetima qubavi ili


`udwe, ono ima za ciq zajedni~ku korist ili zajedni~ko u`ivawe ili ostvarivawe
moralnog dobra. Pravo prijateqstvo, najvi{e i najplemenitije, jeste samo ono koje
se zasniva na realizaciji moralnog dobra. Zna~i, pravog prijateqstva mo`e biti
samo kod plemenitih du{a, jer je ono najvi{a i najplemenitija veza qudska,
uzvi{ena iznad svega neposrednog i korisnog. Takvo prijateqstvo je dugotrajno,
ali u isti mah i retko, jer mnogi nemaju sposobnosti potrebne za wega, a ostala
prijateqstva su uglavnom prolazna.
Dobar ~ovek pona{a se prema prijatequ kao prema samom sebi, jer je
“prijateq drugo ja”. Qubav prema sebi nije ista sa vulgarnim egoizmom. [ta vi{e,
ona je eti~ki zahtev da se ~ovek u svemu rukovodi onim {to je u wemu samom.
Stoga je idealna qubav prema sebi merilo za qubav prema prijatequ, jer onaj ko
nije prijateq samom sebi, taj ne mo`e biti ni drugome. Tvorac `ivotiwskih klasa i
qudskih tipova, Aristotel ulazi u razli~ite oblike prijateqstva, pri ~emu uzima
prijateqstvo u mnogo {irem smislu nego mi.Ovde pripada i brak, roditeqska i
de~ja qubav, srodni~ke veze, u~iteqska i u~eni~ka qubav i dr`avna zajednica, jer
prijateqstvo i tu ~ini taj moralni momenat, koji je i dan danas zastupqen i koga se
ni ove na{e moderne generacije ne mogu odre}i. Kao {to je i Aristotel imao svoj
stav prema vidovima prijateqstva i gradio svoj sistem mi{qewa o tome, tako se, i
kod mnogih mla|ih umnika, razvijalo sve istim tokom i skoro do posledweg
detaqa se ni{ta nije promenilo. Te Aristotelove stavove mo`emo na}i duboko u
sebi i identifikovati wegov sistem i strukturu mi{qewa kao na{e li~ne. I ne samo
kod sebe, ve} i kod na{ih bli`wih, mo`emo primetiti da je sre}a i dru{tvenost ono
{to vodi `ivot u pravom smeru i ono bez ~ega ne bi ovaj svet ni postojao. Zbog
svega toga moramo se potruditi da uvek znamo {ta `elimo i da prepoznamo pravu
sre}u kada nai|emo na wu.
Sve ovo predstavqa na{u misiju postojawa i osnovni zadatak, koji
moramo izvr{iti da bi se na{ ego zadovoqio i da bi se u nama probudio taj
kreativni duh, koji }e propovedati o tome kako treba `iveti pravi `ivot i u pravom
smeru i kako pametno izbe}i sve nevoqe u wemu, koje vode katastrofi li~nog
trajawa.I naravno: ”Ni u ~emu ne preteruj, a nebudi ni zapostavqen, nego u
`ivotu uvek kora~aj sredinom!”

VIII Rezime

16
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

I Uvod (biografija)

 Ro|en 384. godine pre Hrista u Stagiri.Otac mu se zvao Nikomah i bio


je lekar kraqa Aminta u Peli.
 Upoznao je, na dvoru u Peli, Filipa, kraqa Makedonije, sina
Amintinog.
 U 18. godini odlazi u Atinu i stupa u Platonovu {kolu i kod wega
ostaje oko dvadeset godina sve do Platonove smrti.
 Dobija poziv Filipa, koji je hteo da Aristotel bude u~iteq wegovom
sinu Aleksandru, na {ta ovaj pristaje.
 Osniva svoju filozofsku peripateti~ku {kolu.
 Umro je u svojoj 63. godini i ostavio za sobom mnogobrojne spise i
nau~ne radove.

II Podela filozofije

 Pod filozofijom Aristotel podrazumeva nau~no znawe.


 Kod wega nalazimo dvojaku podelu filozofije.
 Metafiziku je nazivao prvom filozofijom.
 Prvo deli filozofske probleme na eti~ke, fizi~ke, logi~ke.
 U drugoj, bitnijoj podeli filozofiju deli na teorijsku, prakti~nu i
poeti~ku.

III Logika

 Logi~ka istra`ivawa nije smatrao kao jednu samostalnu filozofsku


disciplinu.
 Logika je uvod nau~nog saznawa.
 Aristotel je imao ogroman uticaj u logici.
 Izgradio je Organon (oru|e) filozofije i time postavio temeqe logike.
 Nazivan je ocem logike.
 Postavio teorije kategorija koje predstavqaju osnovne pojmove
nau~nog saznawa.
 Najva`nije delo u logici je u~ewe o silogizmu.

IV Kritika Platona

 Vrhunski vid znawa je ono koje je apstraktno i udaqeno od na{ih ~ula.

17
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

 Zbog va`nosti empirijskog saznawa Aristotel je rekao:”Drag mi je


Platon, ali mi je istina dra`a.”
 Ideje su imanentne stvarima.
 ^ovekovo znawe ne mo`e biti nikakva uro|ena pripadnost duha.
 Qudska du{a je neispisana plo~a.
 Platonov plan degradira qubav.
 Gra|anin ne pripada samom sebi nego dr`avi.
 Aristotel kritikuje Platonov vid dr`ave i izgra|uje sam svoj stav o ure|
ewu dr`ave.
 Jedincu ne ostavqa potpunu slobodu, ali ga i ne gu{i kao Platon.
 Aristotel je odbacio ne samo potpuno pot~iwavawe pojedinca dr`avi i
komunizam `ena i dobara u Platonovoj dr`avi, nego i podelu zemqi{ta
na jednaka i neotu|iva imawa, za koja Platon u Zakonima tra`i da se ne
mogu ni pove}avati ni smawivati.

V Supstancija

 Bi}e nije ideja.


 Supstancija je ono {to se ne mo`e pridavati kao predikat nekom
subjektu niti mo`e postojati u wemu.
 Pojam supstancije jeste preno{ewe na metafiziku ne~ega {to je samo
jezi~ka pogodnost.
 Supstancija, jednom re~ju, jeste metafizi~ka gre{ka koja nastaje zbog
preno{ewa, na strukturu sveta.
 Sve {to postoji sadr`i u sebi `equ da sadr`i {to mawe neodre|enosti
(materija), a {to vi{e aktuelizacije (forme).
 Jedinstvo materije i forme omogu}ava postojawe razli~itih formi
supstancije.

VI Etika i politika

 Razum u ~ovekovoj du{i ~ini to da ona predstavqa jedno bi}e i to bi}e


se nalazi u sredini izme|u `ivotiwe i Boga.

18
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

 Harmonija izme|u aktivnog i pasivnog intelekta je intelektualna vrlina,


koja se sastoji u ~istoj delatnosti intelekta, ako je ona upu}ena ~istom,
teorijskom saznawu.
 Uzvi{en ~ovek, zato {to ima najvi{e zasluga, mora biti i dobar u
najve}em stepenu, jer boqi ~ovek uvek vi{e zaslu`uje, a najboqi
najvi{e.
 Eti~ke teorije mogu se podeliti na dve klase:prema tome da li vrlinu
smatraju kao ciq ili kao sredstvo.
 Po Aristotelovoj Politici dr`ava je postala kao rezultat `ivotnih potreba
~oveka, ali treba da postoji radi eti~kih potreba, da vaspita gra|ane u
vrlinama i time ih u~ini sre}nim.

VII Sre}a i dru{tvenost

 ^ovek za ciq svojih radwi ima neko dobro.


 Aristotel ka`e da se svi sla`u u tome da se najve}e dobro sastoji u
bla`enstvu.
 Bez prijateqstva niko ne bi mogao da `ivi ~ak i kad bi imao sva ostala
dobra u `ivotu.
 Dobar ~ovek pona{a se prema prijatequ kao prema samom sebi, jer je
“prijateq drugo ja!”

S a d r ` a j:

19
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

I Uvod 1
II Podela filozofije..........................................................2
III Logika3
IV Kritika Platona ............................................................4
V Supstancija...................................................................5
VI Etika i politika.............................................................6
VII Sre}a i dru{tvenost......................................................7

20
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}

L i t e r a t u r a:

- Milo{ \uri} - “ Istorija helenske etike ”


- Aristotel - “ Nikomahova etika ”
- Bergren Rasel - “ Istorija zapadnoevropske filozofije ”

21

Vous aimerez peut-être aussi