Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
Tema:
Kandidat: Mentor:
Nemawa Kosti} PM41 ^eda @ivanovi}
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
I Uvod
1
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
2
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
3
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
4
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
III Logika
5
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
zakqu~ka. Postoje razli~ite vrste silogizama,od kojih svaka ima svoje ime, koje su
joj dali sholasti~rai. Najpoznatija je ona vrsta koja je nazvana Barbara:
Svi su qudi smrtni (velika premisa),
Sokrat je ~ovek (mala premisa)
Odatle: Sokrat je smrtan (zakqu~ak).
Postoje izvesni zakqu~ci koji se mogu izvoditi iz jedne jedine premise. Iz
“neki su qudi smrtni” mo`emo zakqu~iti da su “neki smrtnici qudi”.Prema
Aristotelu, ovo se mo`e izvesti i iz “svi su qudi smrtni” .Iz “nijedan bog nije
smrtan” mo`emo izvesti “nijedan smrtnik nije bog”, ali iz “neki qudi nisu Grci”
ne sledi da “neki Grci nisu qudi”.
Nezavisno od ovakvih zakqu~ivawa, Aristotel i wegovi sledbenici mislili
su da je svako deduktivno zakqu~ivawe, ako se ta~no izlo`i, silogisti~ko.
Izlagawem svih ta~nih oblika silogizma, i izlagawem svakog predlo`enog
argumenta u silogisti~koj formi, treba dakle omogu}iti da se izbegnu sve
gre{ke.Sve ove figure ostale su definitivno u formalnoj Logici.Formalno pravilne
zakqu~ke Aristotel razlikuje na apodikti~ke i dijalekti~ke, prema stepenu
izvesnosti premisa. Apodikti~an je zakqu~ak onaj koji se izvodi iz pouzdanih i
najvi{ih stavova ili iz takvih koji su iz wih izvedeni pravilnim logi~kim izvo|
ewem i priznati za istinite, npr: kada na osnovu jednog istinitog tvr|ewa, tvrdimo
la`nost wemu protivure~nog tvr|ewa na osnovu principa protivure~nosti.
Dijalekti~ki je silogizam ispitivawe istinitosti izvesnih teza. Aristotel to
naziva zakqu~ak “eks endokson”, a samo “endokson” su stavovi koji bilo masi
qudi, bilo pojedinim obrazovanim qudima ~ije mi{qewe zaslu`uje pa`wu
izgledaju istiniti, drugim re~ima stavovi koji su verovatni i o kojima se treba
uveriti izvode}i iz wih zakqu~ke pa ako se zakqu~ci sla`u sa stvarno{}u ili sa
drugim stavovima, koji su priznati za istinite, onda su priznati, a u protivnom
slu~aju la`ni. A na kraju eristi~ki silogizam ili sofizam je onaj koji izvodi
zakqu~ak iz la`nih ili la`no kombinovanih premisa. Kao najvi{i metafizi~ki
logi~ki princip na kome je osnovana mogu}nost dokaza i pouzdanog znawa
Aristotel smatra stav kontradukcije kao i stav iskqu~enog tre}eg. Te principe
razum saznaje neposredno, intuitivno, a ne dolaze do wih iskustvom.
Induktivni zakqu~ak koji se izvodi iz posebnih slu~ajeva zaostaje po
nau~noj strogosti i dokaznoj vrednosti iza silogizma. Strogo nau~an karakter
mo`e imati potpuna indukcija, tj. na osnovu iscrpqenog nabrajawa slu~ajeva.
Aristotelova indukcija bitno se razlikuje od onoga {to se naziva indukcijom tj.
izvo|ewem op{tih stavova na osnovu izvesnog ograni~enog broja posmatranih
slu~ajeva. O metodolo{kom zna~aju eksperimenta koji u modernoj induktivnoj
logici igra tako va`nu ulogu, nema kod Aristotela ni pomena i ako se on sam
wima isto slu`io u svojim istra`ivawima o prirodi. Na kraju mo`e se spomenuti i
Aristotelovo mi{qewe o prirodi znawa. Na jednoj strani je posebno, a na drugoj
op{te, principi. Boqe je poznato posebno iz op{teg, objasniti individualne
6
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
pojmove principima; to i jeste ciq nau~nog znawa. Ali za sve je jasniji put koji
vodi od posebnog ka op{tem.
Najop{tiji principi, aksiome ne mogu se dokazivati, jer da bi bili dokazani
trebalo bi ih izvoditi iz ne~ega jo{ op{tijeg i pouzdanijeg, a po{to je to
nemogu}e, to je wihova istinitost neposredna, intuitivna, wih razum saznaje
neposredno. Ti najvi{i principi su princip kontradikcije i princip ikqu~enog
tre}eg, koje je Aristotel prvi formulisao u nau~nom obliku. Zna~i za Aristotela je
ciq svih logi~kih ista`ivawa, otkri}e nau~nog metoda saznawa i svako saznawe
zasniva se na nekom prethodnom znawu.
IV Kritika Platona
Aristotel je, kao i mnogi drugi filozofi, smatrao da je vrhunski vid znawa
ono koje je po svojoj prirodi najvi{e apstraktno i u isto vreme najvi{e udaqeno od
na{ih ~ula. Me|utim on nikako nije zanemarivao to iskustveno tj. ~ulno saznawe.
Po wemu su naprotiv ba{ ~ulna saznawa, polazna ta~ka i pretpostavka za
dobijawe i afirmaciju najvi{eg filozofskog znawa. Zbog toga, kao i zbog ve}ine
drugih stvari moralo je do}i do velikog odstupawa Aristotela od svog u~iteqa,
Platona. Zbog va`nosti ~ulnog ili empirijskog saznawa Aristotel je rekao: ”Drag
mi je Platon, ali mi je istina dra`a.”
Naime Aristotel je i{ao kontra tom dualisti~kom pristupu koji, kako on
misli jeste delio o{tro subjektivni i su{tinski svet. Mislio je da ideje uop{te nisu
nekakav nat~ulni, nadprirodni, uzor pojedina~nim stvarima, nego da va`i
ba{ suprotno tj. da su ideje imanentne stvarima. Zna~i kada bismo prihvatili
Platonovo gledi{te ne bi moglo biti shva}eno kako ideje igraju va`nu ulogu u
svetu, a tek je nejasno kako bi stvar i wena su{tina mogle stajati tako krajno
razdvojene. Dok je kriti~ki ispitivao Platonovu teoriju ideja, Aristotel je insistirao
i na tome da ~ovekovo znawe ne mo`e biti nikakva uro|ena pripadnost duha.
Stoga umesto Platonovog “prise}awa” du{e na istinu koju je nekada znala, pa
posle toga zaboravila, Aristotel tvrdi da je qudska du{a neispisana plo~a na kojoj
se uz pomo} ~ula bele`e spoqa{we slike.
Prema tome Aristotel iskqu~uje svaku mogu}nost postojawa te du{evne
matrice koja ima ugra|ene stavove i vrline ve} se wena struktura sti~e tek
uticajem spoqa{we sredine i ~ulnih receptora, na wu. Iz pojedina~nih ~ulnih
saznawa mogu}e je izdvojiti op{te forme ili apstrakcije, a zahvaquju}i svom
delatnom razumu ~ovek od tih apstrakcija mo`e da stvara op{te va`e}e pojmove
preko kojih saznaje tu prikrivenu stvarnost. Nasuprot Platonovom politi~kom
idealizmu Aristotel je realisti~an mislilac i izbegava utopijske konstrukcije o
7
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
8
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
V Supstancija
9
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
ili jedan rod: ~ovek ili `ivotiwa mogu da nose naziv supstancije. Ovaj drugi
smisao izgleda da se ne mo`e ba{ sigurno tvrditi, jer je otvorio put mnogo lo{oj
metafizici, u kasnijim generacijama filozofa i pisaca.
Pojam supstancije jeste preno{ewe na metafiziku ne~ega {to je samo
jedna jezi~ka pogodnost. Kada bi na primer opisivali svet, kao i neki broj doga|aja
u wemu, trebalo bi opisati izvestan broj doga|aja u Sokratovom `ivotu, a izvestan
broj doga|aja, recimo, u `ivotu nekog kasnijeg umnika .To nas navodi da mislimo
kao da wih dvojica ozna~avaju ne{to {to stalno traje u toku izvesnog broja
godina, i da je na neki na~in “stabilnije” i “realnije” nego {to su doga|aji koji mu
se de{avaju u `ivotu. Primer: Ako je Sokrat bolestan mi mislimo da je Sokrat
ina~e dobro, i da je otuda Sokratovo bi}e nezavisno od wegove bolesti;bolest, sa
druge strane, zahteva da neko bude bolestan. Ali iako Sokrat ne mora nu`no da
bude bolestan, ne{to mora da mu se de{ava ako se smatra da on postoji.
Supstancija, u pravom smislu te re~i, jeste pojam koji je nemogu}e
osloboditi osporavawa svog zna~ewa i te{ko}a. Pretpostavqa se da je supstancija
subjekat svojstva, i da je ona ne{to sasvim razli~ito od svih svojih svojstava. Ali
ako ostavimo na stranu svojstva i poku{amo da zamislimo supstanciju samu po
sebi, nalazimo da ni{ta nije preostalo. Postavqa se pitawe: ~ime se razlikuje jedna
supstancija od druge? Svojim svojstvima se ne razlikuje jer, prema logici
supstancije, razlika u svojstvima predstavqa broj~anu raznolikost izme|u
supstancija koje su u pitawu. Dve supstancije zna~i moraju, zbog toga, biti samo
dve, a da se same po sebi ne mogu ni na koji na~in razlikovati. Zbog ovih
paradoksa prirode supstancije postavqa se mnogo pitawa, od kojih je najva`nije
kako, onda, da ikada prona|emo da one jesu zapravo dve.Supstancija, ustvari, jeste
samo odgovaraju}i na~in da se doga|aji skupe u jednu vezu.
Supstancija, jednom re~ju, jeste metafizi~ka gre{ka koja nastaje zbog
preno{ewa, na strukturu sveta, strukture re~enica koje se sastoje od jednog
subjekta i jednog predikata. Aristotelovi logi~ki spisi pokazuju veliku spretnost, i
u moderno vreme prakti~no svaki napredak u nauci, logici i filozofiji morao je da
bude u~iwen u suprotnosti prema wemu i wegovim u~enicima.
Treba spomenuti da je za Aristotela sve {to postoji, ve} u razli~itom
stepenu, u isto vreme bi}e u potenciji, odnosno materija i drugo, aktivno bi}e tj.
forma. Na osnovu toga se mo`e re}i da sve {to u sebi poseduje potencijalno bi}e
te`i ka tome da se pretvori u aktuelno. I ba{ sve {to postoji sadr`i u sebi `equ da
sadr`i {to mawe neodre|enosti (materija), a {to vi{e aktuelizacije (forme). Sve
sugeri{e na to da se sa neodre|enosti pre|e na odre|enost, iz mogu}nosti u delo.
Materija je sposobnost promene koja sadr`i formu mogu}nosti i formu stvarnosti.
Stvarnost promene na pripada materiji, ve} formi koja je delatna. Ono {to nastaje
ne nastaje “ni iz ~ega” ve} predstavqa ostvarewe mogu}nosti.
To jedinstvo materije i forme, tj. mogu}nosti i realnosti, daje uslov za
postojawe diferentnih formi supstancije. Prva forma supstancije jeste ona gde sve
10
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
VI Etika i politika
11
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
sistemu ili su stranke ugovora. Odatle sledi da mo`emo biti sa wim prijateq, ako je
on ~ovek.
Uzvi{en ~ovek, zato {to ima najvi{e zasluga, mora biti i dobar u najve}em
stepenu, jer boqi ~ovek uvek vi{e zaslu`uje, a najboqi najvi{e. Otuda istinski
uzvi{en ~ovek mora biti dobar. Izgleda da je karakteristika uzvi{enog ~oveka
veli~ina u svakoj vrlini. I bilo bi najmawe prikladno za uzvi{enog ~oveka da
izbegava opasnosti i da baca oru`je, ili da u~ini na`ao drugome, jer ~emu bi on
~inio nedostojna dela, on za koga ni{ta nije dovoqno veliko? Zato izgleda da je
uzvi{enost kruna vrlina, jer ona uzvisuje vrline i ne mo`e se na}i bez wih. To
zna~i da je te{ko biti istinski uzvi{en, jer je to nemogu}e bez plemenitosti i
dobrote karaktera. Stoga se uzvi{en ~ovek uglavnom bavi onim {to je ~asno i
ne~asno, a po~astima koje mu ukazuju dobri qudi on }e biti umereno zadovoqan,
smatraju}i da dobija ono {to mu pripada ili ~ak i mawe, jer nema te po~asti koja
je dostojna savr{ene vrline. Ma {ta mislili o uzvi{enom ~pveku, jedna je stvar
jasna:u jednoj zajednici ne mo`e biti mnogo takvih kao {to je on. Ne misli se to
samo u op{tem smislu ve} nije verovatno da }e biti mnogo moralno sav{enih qudi
zbog toga {to je vrlina te{ka, nego se misli da vrline uzvi{enog ~oveka uglavnom
zavise od toga {to on ima izuzetan socijalni polo`aj. Etiku Aristotel smatra
granom politike, i mo`da zbog toga on smatra monarhiju za najboqi oblik
vladavine, a odmah zatim aristokratiju.
Eti~ke teorije mogu se podeliti na dve klase, prema tome da li vrlinu
smatraju kao ciq ili kao sredstvo. Aristotel, uglavnom prihvata gledi{te da su
vrline sredstvo za jedan ciq, naime za sre}u: ”Po{to je ciq onaj koji mi `elimo, a
sredstva ona za koja se mi opredelimo i izaberemo ih, akcije koje se odnose na
sredstva moraju biti odgovaraju}e izboru i voqi.Dakle, praktikovawe vrline zavisi
od sredstva”.
Odnos izme|u etike i politike postavqa drugo eti~ko pitawe od velike
va`nosti. Ako se uzme da je dobro kome bi trebalo da te`i pravedna akcija, dobro
cele zajednice, da li to dru{tveno dobro predstavqa skup dobara koja u`ivaju
pojedinci ili je to ne{to {to u svojoj biti pripada celini, a ne delovima?
To je jedno od onih pitawa koja i danas, u modernom dobu, ~esto
postavqamo posmatraju}i razli~ite grupe gra|ana i razli~ite klase stanovni{tva.
Ovaj problem mo`emo ilustrovati pomo}u analogije sa qudskim telom. Naime
zadovoqstva u velikoj meri stoje u vezi sa pojedinim delovima qudskog tela, ali ih
mi posmatramo kao da pripadaju li~nosti kao celini. Mo`emo u`ivati u jednom
prijatnom mirisu, ali znamo da u tom mirisu ne u`iva samo na{e ~ulo mirisa. Me|
utim, logi~no je da se ovo gledi{te mo`e postaviti i na slede}i na~in: mi mo`emo
dr`avi pripisati razli~ite predikate koji se mogu pripisati pojedinim wenim
~lanovima (da je gusto naseqena, mo}na...).
Po Aristotelovoj politici dr`ava je nastala kao rezultat `ivotnih potreba
~ovekovih, ali treba da postoji radi eti~kih potreba, da vaspita gra|ane u vrlinama
12
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
Zbog toga Aristotel i deli qude na dve klase: Grke, koji imaju pravo da
zapovedaju, i koji su izme|u sebe svi jednaki;i varvare, koji su nesposobni za
razuman `ivot i koji nemaju nikakvog drugog prava osim poslu{nosti. Uop{te,
Aristotel priznaje da je podjednako dobar svaki oblik vladavine, kada joj je ciq
op{te dobro. On razlikuje tri oblika vladavine: monarhiju, aristokratiju i
politiju. Wima odgovaraju tri lo{a oblika vlade, a to su: tiranija (kada monarh u
monarhiji pretpostavi svoj posebni interes op{tem), oligarhija (aristokratija koja
pretpostavqa svoj posebni interes op{tem) i demagogija (politija u kojoj masa
pretpostavqa svoj interes op{tem).
Iako su monarhija, aristokratija i politija podjednako bili dobri, Aristotel je
ipak preferirao politiju ili umerenu republiku. On ka`e da prave vlade mo`e biti
samo onde, gde vlada zakon, a zakon nije ni{ta do vlada razuma bez strasti.
Monarhija ipak ne garantuje suverenitet zakona. Monarhija ne mo`e da garantuje,
da }e monarh vladati svojim razumom, a ne svojim strastima. Opasno je poveriti
interes svih jednoj li~nosti, koja postaje jedini pravi gra|anin u dr`avi. Osim toga,
monarhija ima za posledicu nasledstvo, pa je besmisleno primiti unapred za zakon
voqu jednog bi}a o kome se ni{ta ne zna. Ni aristokratija, pa makar bila i
intelektualna, ne daje garancije za potpunu vladu zakona, jer i aristokrati, kao i
13
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
monarh, mogu imati svoje interese, koji mogu biti u suprotnosti sa op{tim
interesima.
Gra|anin je onaj koji u~estvuje u javnim poslovima, koji glasa i ocewuje;
najboqi je oblik vlade onaj u kome su svi ~lanovi dr`ave gra|ani. Na svaki na~in i
individue imaju svojih interesa, ali ba{ zato {to se svi li~ni interesi sukobqavaju,
oni se potiru, i ono {to ostaje, to je op{ti interes. Najboqi je, dakle oblik vlade
umerena republika, u kojoj se uzajamno umeravaju bogatstvo zasluga i sloboda.
Kao svaka stvar {to ima svoj ciq, kao tragedija {to ima svoj smisao, tako i
~ovek ima za ciq svojih radwi neko dobro, i to ono dobro koje se posti`e tim
radwama. Mnoga dobra imaju vrednosti samo kao sredstva za postizawe nekog
drugog dobra, i odatle nastaje pitawe u ~emu je najve}e dobro, tj. ono za kojim se
ne te`i radi nekog drugog dobra, nego samo radi wega samoga, i koje je samo sebi
dovoqno da `ivotu da najvi{u vrednost.
Za svakog ~oveka sre}a je ostvarewe wegove specifi~ne su{tine, a to
ostvarewe predstavqeno je u vidu ispravnog kori{}ewa zdravog razuma. Sre}a
le`i u moralnoj aktivnosti, a savr{ena sre}a le`i u najboqoj aktivnosti, koja je
kontemplativna (posmatra~ka). Aristotel nalazi da se svi sla`u u tome da se
najve}e dobro sastoji u bla`enstvu.
Me|utim, {ta je bla`enstvo, u ~emu se ono sastoji, u tome kod {irokih
narodnih masa, obi~no nema saglasnosti i tu se obi~ni qudi razilaze sa filozofima
i ostalim mudracima.Ovo je karakteristi~no za svako vreme, od nastanka sveta, pa
do modernog doba i ba{ kao u Aristotelovoj teoriji sve se ponavqa i danas, po
pitawu sre}e i zadovoqstva. ^esto isti ~ovek u razli~itim okolnostima pod
bla`enstvom razume razli~ite stvari. Aristotel ispituje samo ona shvatawa koja su
najvi{e ra{irena ili ona za koja se ~ini da su razlo`na. Ima i onih koji najvi{e
dobro i pravu sre}u stavqaju u zadovoqstvo, pa se zato i predaju `ivotu u`ivawa.
Takvi qudi su gomile i oni `ive ropskim `ivotom, jer prvenstvo daju `ivotu stoke.
14
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
Ni bogatstvo se ne mo`e shvatiti kao tra`eno dobro, jer ono se ne `eli radi wega
samoga, nego samo kao sredstvo za drugi ciq. Na kraju, kao najvi{e dobro
postavqa se i ~ast, za kojom te`e politi~ki qudi. Me|utim, ona kao da je vi{e u
onima koji odaju ~ast nego u onome kome se iskazuje, a najve}e dobro sastoji se
u unutra{woj imovini, koja se ne mo`e lako izgubiti. Ako, ipak, neko kod koga
nema vrlina te`i za ~a{}u, koja mu izgleda kao sre}a, ~ini to zato da bi se
drugima ~inilo kako je on vrlovit. Mogla bi se, dakle, i vrlina postaviti kao ciq
politi~kog delawa, ali se mo`e dogoditi da onaj koji se odlikuje vrlinom ceo `ivot
prospava ili provede u neradu, a osim toga moglo bi mu se dogoditi i najve}e zlo,
te ovakvog ~oveka niko ne}e nazvati bla`enim, osim onaj kome je stalo da brani
svoje tvr|ewe. Aristotel krajwim ciqem u vi{em smislu naziva onaj ciq koji se `eli
samo po sebi prema onome koji se `eli radi nekoga drugoga prema onima koji se
biraju i sami radi sebe i radi drugih, i prosto:krajwi ciq je onaj koji se uvek bira
samo radi wega, a nikada radi drugoga. A takav je ciq, ~ini se, pre svega
bla`enstvo, jer wega uvek biramo samo radi wega, a nikada radi ne~eg drugog,
dok ~ast i u`ivawe i um i svaku vrlinu biramo, dodu{e, i radi wih samih (jer ako i
ne bismo ni{ta vi{e postigli, opet bismo voleli svaku od tih stvari), a biramo ih
radi bla`enstva, smatraju}i da }emo ba{ wihovim posredstvom imati bla`enstvo.
A bla`enstvo niko ne bira radi pomenutih dobara, ni uop{te radi ne~eg drugog.
^ini se da to proizlazi i odatle {to je bla`enstvo samo sebi dovo`no. Jer najve}e
dobro, ~ini se, mora samo sebi biti dovoqno. Pod qim ne razumemo samo ono {to
je dovoqno ~oveku pojedincu koji `ivi usamqeni~kim `ivotom, nego i ono {to je
dovoqno i roditeqima i deci i `eni i ro|acima i gra|anima, jer je ~ovek od prirode
odre|en za politi~ki `ivot. Bla`enstvo se, zna~i, pojavquje kao najve}e dobro i
krajwi je ciq ukupnog delawa.
[to se ti~e prijateqstva, u helenskom narodnom `ivotu i narodnom
mi{qewu, mu je pridavan veoma krupan zna~aj. U~ewe o dru{tvenosti bilo je
jedna od najfinijih tema i jedan od najva`nijih sastavnih delova prakti~ne etike u
filozofskim {kolama. Aristotel je, tako|e, veliku pa`wu posve}ivao temi o
prijateqstvu i op{irno je obradio u kwigama Nikomahove etike. U tim kwigama on
ne govori samo kao filozof eti~ar, nego kao ~ovek, kao prijateq svojih prijateqa i
mu` svoje `ene, tu Aristotel govori ~oveku. Ose}a se prisno ose}awe u svemu {to
on ka`e o prijateqstvu. On pojam prijateqstva pro{iruje i na spoqa{we veze
politi~ke i pravne prirode, koje u svakoj zajednici imaju svoje mesto i ti~u se istih
predmeta i lica.
On ka`e da bez prijateqstva niko ne bi voleo da `ivi, ~ak i kad bi imao sva
ostala dobra u `ivotu. I bogata{i i vladari i mo}nici najvi{e od svega `ude za
prijateqstvom. [ta bi im zna~ila milost sudbine kad bi im se oduzela mogu}nost
da ~ine dobra dela, koja se najvi{e i veoma pohvalno ~ine prijateqima? Kako bi
se sre}a mogla ~uvati i braniti bez prijateqa? U svim nesre}ama i siroma{tvu
prijateqi va`e kao jedino pribe`i{te. Prijateqstvo daje mladim qudima uputstva da
15
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
ne pogre{e, starcima negu i naknadu za ono {to sami vi{e ne mogu zbog svoje
slabosti, a qudima u snazi potsticaj za svako lepo delo i motiv prilikom svakog
korisnog rada.
VIII Rezime
16
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
I Uvod (biografija)
II Podela filozofije
III Logika
IV Kritika Platona
17
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
V Supstancija
VI Etika i politika
18
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
S a d r ` a j:
19
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
I Uvod 1
II Podela filozofije..........................................................2
III Logika3
IV Kritika Platona ............................................................4
V Supstancija...................................................................5
VI Etika i politika.............................................................6
VII Sre}a i dru{tvenost......................................................7
20
Aristotelov sistem mi{qewa Nemawa Kosti}
L i t e r a t u r a:
21