Atmosfera je plinoviti omotač oko Zemlje ili nekog drugog nebeskog tijela.

Većina planeta
ima neki oblik atmosfere, a rjeđe plinoviti omotač mogu imati i neki mjeseci poput Titana koji
kruži oko Saturna. Atmosfera nije statički sustav oko nebeskih tijela, već se mijenja u
vremenu (promatrano na skali geoloških razdoblja poput eona i era). Na primjer, atmosfera
Zemlje u njezinih prvih 500 milijuna godina značajno se razlikovala od današnje, s
dominacijom otrovnih sumpornih i dušikovih spojeva. Također, smatra se da je Mars u prvih
nekoliko stotina milijuna godina svoje geološke povijesti imao znatno gušću atmosferu nego
li je to danas slučaj, no zbog male mase planeta, djelovanja Sunčeva vjetra i hladnoće veći dio
je odnešen u međuplanetarni prostor ili je zamrznut.

Zemaljska atmosfera se sastoji od pet slojeva: troposfera, stratosfera, mezosfera, termosfera i

egzosfera.

Klima (sa grčkog nagib, klima) kao meteorološki pojam je skup meteoroloških čimbenika i
pojava koje u određenom vremenskom periodu čine prosječno stanje atmosfere nad nekim
dijelom Zemljine površine. Pored meteorološkog, postoji i biološki i geografski pojam klime.

Klimatske promjene su dugotrajne promjene u statističkoj raspodjeli klimatskih faktora, u

vremenskom periodu od desetaka do miliona godina. To može biti promjena u prosječnim
klimatskim elementima ili promjena raspodjele klimatskih događaja s obzirom na prosječne
vrijednosti, ili pojava sve više krajnjih vremenskih događaja. Klimatske promjene se mogu
odnositi na određene posebne regije ili se može odnositi na cijelu Zemlju.

U zadnje vrijeme, posebno u vezi sa zaštitom prirodnog okoliša, klimatske promjene se

obično odnose na današnje promjene klime. Posebno se to odnosi na sve veći ljudski utjecaj
na klimatske promjene, koji je povezan sa današnjim globalnim zatopljenjem.
Biološka klima je kompleks klimatskih uvjeta koji s drugim čimbenicima neke određene
sredine određuju postojanje, razvitak, razmnožavanje i premještanje živih organizama.

Geografska klima je skup atmosferskih stanja koja vladaju nad određenim dijelom Zemljine
površine.

Klima se razmatra u planetarnim ili u kontinentalnim razmjerama - makroklima; u prizemnom

zraku do 2 metra visine i na malom prostoru (polje, šuma, trg i sl.) - mikroklima, a u
regionalnim ili lokalnim razmjerama - mezoklima. Znanost koja proučava značajke klima i
klimatske procese je klimatologija.

Da bi se odredila klima nekog prostora, najprije je potrebno bilježiti podatke o vremenu u

razdoblju od 25 do 30 godina. Nakon mjerenja izračunavaju se prosječne vrijednosti
određenih elemenata prema kojima će se moći odrediti vrsta klime toga prostora.

Elementi klime koji se uzimaju u obzir pri određivanju klime su insolacija, temperatura zraka,
tlak zraka, smjer i brzina vjetra, vlažnost zraka, padaline, naoblaka i snježni pokrivač, a
mijenjaju se pod utjecajem klimatskih faktora ili modifikatora (zemljopisna širina, reljef,
raspodjela kopna i mora, morske struje, nadmorska visina, rotacija, revolucija, atmosfera,
udaljenost od mora, jezera, tlo i biljni pokrov te utjecaj čovjeka).
Köppenova klasifikacija klime .
Podrobniji članak o temi: Köppenova klasifikacija klime

A -Tropska klima
B -Suha klima
C -Umjerena klima
D -Snježno-šumska klima
E -Polarna klima

Klime A, C i D zajednički se nazivaju Šumske klime. Kod tih klima važno je postojanje
suhog razdoblja i pojavljuje li se ono ljeti ili zimi. Ovisno o navedenom kriteriju slovima A, C
ili D dodaju se slova f, s ili w koja označuju:
f -nema suhog razdoblja,
s -suho razdoblje ljeti,
w -suho razdoblje zimi.

Obilježja tropske klime :

U tropskoj klimi ljeta su vruća, a zime tople. Temperatura u tropskoj klimi može narasti do 40
°C ljeti i može doći do 10-15 °C zimi. Srednja tropska temperatura iznosi 22 stupnja. Biljne
zajednice koje rastu u tropskoj klimi su prašume i savane. Prašume su guste tropske šume u
prašumskoj klimi, a savane su biljne zajednice visokih trava u savanskoj klimi.

Prašumska klima

Prašumska klima nalazi se od ekvatora do otprilike 10-12 stupnjeva južne i sjeverne

geografske širine. Na područjima s prašumskom klimom rastu prašume ili tropska kišna šuma.
Dijele se na takozvane "katove". Prašume čine vazdazeleno drveće (koje je katkad više od 50
m), lijane, puzavice, paprati, cvjetnice i mahovine. Zrak je vlažan i zagušljiv zbog stalnog
truljenja biljnog svijeta. Najveće prašume nalaze se u slijevu rijeke Amazonas (Brazil) i u
slijevu rijeke Kongo ili Zaire (Afrika). Slična područja nalaze se u Indokini, na Cejlonu,
Malajskom otočju, duž Gvinejskog zaljeva i drugdje.

Kiša je svakodnevna pojava, a obično pada oko podneva ili ranog poslijepodneva. [nedostaje
izvor]
Savanska klima [uredi]

nacionalni park Tarangire u Tanzaniji, tipična sušna savana.

Savanska klima nalazi se od 10-12 stupnja tj. od prostora prašumske klime do 23.5 stupnja
sjeverne i južne geografske širine. Na području savanske klime raste biljna zajednica visokih
trava (savana, i razlikuju se sušno i kišno razdoblje. Danas savane dijelom postaju oranice i
plantaže duhana, kave, kikirikija i sl.
Monsunska klima [uredi]

Monsunska klima nalazi se po tropskoj klimi gdje puše vjetar monsun. To je izmjenični
vjetar. Ljeti puše od mora prema kopnu te tada donosi mnogo padalina, a zimi puše od kopna
prema moru.
KLIMATSKI ELEMENTI- određeni su općom cirkulacijom atmosfere. To su:

Sunčeva radijacija
temperatura
tlak zraka i površina Zemlje
vlaga zraka i evaporacija
naoblaka i trajanje sijanja Sunca (insolacija)
smjer i brzina vjetra
padaline
snježni pokrivač
Temperatura je fizikalna veličina kojom se izražava toplinsko stanje neke tvari i jedna je od
osnovnih veličina u termodinamici. Ona ovisi o tome koliko unutarnje energije sadrži neko
tijelo određene mase i tlaka. Temperatura ne može prelaziti s tijela na tijelo, nego prelazi
toplina, a temperature se izjednačavaju.Sadržaj [sakrij]
1 Definicija temperature
1.1 Apsolutna termodinamička temperatura
2 Mjerne jedinice temperature
3 Mjerni instrumenti
3.1 mjerenje temperature pojedinačnim očitavanjem
3.2 mjerenje neprekidnim bilježenjem

Definicija temperature

Pojam temperature može se definirati na više načina. Osjećamo kada je neko tijelo toplije ili
hladnije od našeg tijela, a uočavamo i fizikalne promjene obujma, tlaka i agregatnog stanja
koje pri tome nastaju. Na temelju toga definirane su iskustvene temperaturne ljestvice kao što
su Celzijeva i Fahrenheitova koje se i danas koriste u većini primjena. Za njih je svojstveno
postojanje negativnih vrijednosti temperatura, jer je ishodište ljestvice utvrđeno proizvoljno.
U fizici, a posebno termodinamici, temperatura se definira tako da je ishodište temperaturne
ljestvice utvrđeno na temelju fizikalnih načela (apsolutna nula). Tako definirana temperatura
se formalno naziva apsolutna temperatura ili termodinamička temperatura.

U okviru kinetičke teorija plinova apsolutna se temperatura definira pri razmatranju

monoatomnog idealnog plina. U takvom plinu, koji se nalazi u termodinamičkoj ravnoteži,
srednja kinetička energija <Ek> čestica u sustavu centra mase ne ovisi o vrsti plina i iznosi:

gdje je kB Boltzmannova konstanta, a T je apsolutna temperatura. Ovaj izraz odnosi se sustav

sa tri prostorne dimenzije (tri stupnja slobode), pa je srednja kinetička energija za svaki
pojedini smjer:

Dakle, ovako definirana temperatura je mjera za srednju energiju mnoštva čestica koje se
nalaze u termodinamičkoj ravnoteži i ne može poprimiti negativne vrijednosti. Gore navedeni
izraz ima općenitije značenje i naziva se teorem ekviparticije energije.
Apsolutna termodinamička temperatura [uredi]
Ova definicija temperature polazi od rada reverzibilnog toplinskog stroja, za koji je omjer
temperatura toplog i hladnog spremnika jednak omjeru količine topline predane iz toplog i
primljene u hladni spremnik:

Ovo je univerzalna definicija temperature, stoga što je neovisna o materijalu (supstanci) i

načinu rada toplinskog stroja, dokle god je toplinski stroj reverzibilan.
Mjerne jedinice temperature [uredi]

Postoji više mjernih jedinica za temperaturu. U Europi temperaturu mjerimo u Celzijevim

stupnjevima (°C), a u SAD-u su uvriježeni Fahrenheitovi stupnjevi (°F). Jedinica SI za
termodinamičku temperaturu je kelvin (K), dok se u SAD-u još koristi i Rankineov stupanj.

Formule za pretvaranje brojevnih vrijednosti uobičajenih temperaturnih ljestvica:

K = °C + 273,15
°C = 5/9 · (°F - 32)
°F = °C/0,55 + 32 ili preciznije :°F = °C/(5/9) + 32

Tablica koja prikazuje neke često korištene temperature s vrijednostima izraženim na raznim
temperaturnim ljestvicama:Opis Kelvinova Celzijeva Fahrenheitova Rankineova
Delisleova Newtonova Réaumurova Rømerova
Apsolutna nula 0 -273,15 -459,67 0 559,725 -90,14 -
218,52 -135,90
Fahrenheitova mješavina leda i soli 255,37 -17,78 0 459,67 176,67 -5,87 -14,22 -1,83
Talište leda/ledište vode (pri normalnom tlaku) 273,15 0 32 491,67 150 0
0 7,5
Temperatura ljudskoga tijela 310,15 37 98,6 558,27 94,5 12,21 29,6 26,925
Vrelište vode 373,15 100 212 671,67 0 33 80 60
Talište titanija 1941 1668 3034 3494 -2352 550 1334 883

Mjerni instrumenti [uredi]

Mjerni instrumenti za mjerenje temperature su smješteni u meteorološkim zaklonima na 2

metra iznad zemlje radi eliminacije nepovoljnih utjecaja insolacije, vjetrova i oborina, a
omogućuju stalnu cirkulaciju zraka izvana.
Vlažnost zraka
(Preusmjereno s Vlaga zraka)

Vlaga zraka predstavlja svu količinu vodene pare u atmosferi. Vodena para apsorbira
dugovalnu radijaciju Zemlje i o količini vodene pare ovisi vjerojatnost pojave padalina.
Također, vodena para u atmosferi sadrži znatnu količinu latentne topline.

Vodena para u atmosferu dolazi na razne načine. Jedan od njih je transpiracija - isparavanje s
površine biljaka. 75% vode s tla, biljnog pokrova i vodenih površina na kopnu ispari natrag u
atmosferu. Najveća evaporacija (isparavanje) je u području tropskog i suptropskog dijela
Indijskog oceana, između Madagaskara i Australije. Evaporacija se smanjuje približavanjem
kopnu tj. obali.
Apsolutna vlažnost zraka - maksimalna količina vodene pare koju može primiti 1m³ zraka (u
gramima). Apsolutna vlažnost zraka raste s porastom temperature (-> veće isparavanje).

Specifična vlaga zraka jest broj grama vodene pare u 1kg vlažnog zraka.

Relativna vlaga zraka je broj koji pokazuje odnos između količine vodene pare koja stvarno
postoji u zraku u nekom trenutku i maksimalne količine vodene pare koju bi taj zrak na toj
temperaturi mogao primiti da bi bio zasićen.

Pothlađena voda u atmosferi je voda koja ostaje u tekućem stanju i ispod 0°C.

Dnevni hod relativne vlage obratan od dnevnog hoda temperature –> relativna vlaga zraka
najveća je ujutro, a najmanja poslije podne, kad je temperatura najviša.
Padavine su skup vodenih čestica u tekućem ili krutom stanju koja iz oblaka pada na tlo.
Postoji nekoliko vrsta oborina (tuča, snijeg, solika) - one koje lebde u atmosferi i padaju iz
oblaka na tlo.

Oborine nastaju kondenziovanjem postojeće vlage u zraku. Veličina pojedinih kondenziranih

djelića mora prijeći određenu vrijednost kako bi mogla u nekom obliku padaline ponovo pasti
na zemlju. Padanjem na zemlju zatvara se kruženje vode (vidi. Hidrološki ciklus).
Osnovna podjela oborina:
Horizontalne oborine - rosa, mraz, inje, poledica.
Vertikalne oborine - kiša, snijeg, led, tuča.

Učestalost i prosječna količina oborina karakteristični su za odgovarajuća zemljopisna

područja. Pri tome su oborine čimbenik koji određuje lokalnu klimu. To je posebno značajno
za poljoprivredu koja može bez navodnjavanja biti uspješna tek nakon određene grane granice
količine oborina koje određuju ekozone.Sadržaj
1 Količina oborina
2 Uvjeti nastanka oborina
2.1 Klasifikacija oborina
3 Zakonitosti prostorne raspodjele oborina
4 Vrste oborina
5 Instrumenti
6 Vanjske poveznice

Količina oborina [uredi]

Većina mjerača količine padalina skuplja oborine na određenim mjestima u mjerne posude.
Jedan milimetar znači, da bi na tlo pao sloj vode od jednog milimetra, kad voda ne bi otjecala.
Količina se obično navodi kao l/m² (ravne površine). 1mm pri tome odgovara točno 1
litra/kvadratni metar.

Danas se uz pomoć t.zv. oborinskih radara može procijeniti ukupna količina oborina na cijeloj
određenoj površini, za razliku od klasične (točkaste) metode mjerenja samo na određenim
točkama. To je značajno prije svega za službe koje se bave problemima sprečavanja poplava
(pomoću radarskih procjena verificiraju i kalibriraju se "točkasta" mjerenja). Pored količine
oborina, važni su prije svega i intenzitet oborina i njihovo trajanje.

Dugotrajno mjerenje količine padalina (klimatologija) omogućuje statističke izračune srednje

učestalosti oborinskih događaja (prije svega pljuskova), koji su rezultat međusobnog odnosa
intenziteta i trajanja oborina.
Uvjeti nastanka oborina [uredi]
Postojanje atmosferske vlažnosti (vodene pare) kao posljedica isparavanja
Proces kondenzacije uglavnom kao posljedica dinamičkog hlađenja
Prisustvo kondenzacijskih jezgri (čvrstih čestica) :
3.1. Higroskopske čestice (npr. oceanska sol) - proces kondenzacije započinje i prije nego što
zrak postane zasićen.
3.2. Nehigroskopske čestice (npr. prašina, čestice dima, pepeo) - proces kondenzacije je
uvjetovan određenim stupnjem zasićenosti.
Klasifikacija oborina [uredi]

Uslovi za konvektivnu oborinu

Konvektivne oborine - su uvjetovane naglim zagrijavanjem zraka u kontaktu s tlom (smanjene
gustoće), vodena para se uzdiže i dinamički hladi tj. kondenzira se (formiranje oborina)
Orografske oborine - su mehanička dizanja vlažnih horizontalnih zračnih struja (isparavanje
planinskih lanaca), uslijed hlađenja se formiraju oborine.
Ciklonske oborine - su rezultat kretanja zračnih masa iz područja visokog tlaka (Anticiklona) i
područje niskog tlaka zraka (Ciklona), uslijed hlađenja se formiraju oborine.
Zakonitosti prostorne raspodjele oborina [uredi]
U brdima količina oborina zavisi o smjeru zračnih strujanja (privjetrina, zavjetrina).
Kopnena područja imaju manje količine oborina od morskih na istoj zemljopisnoj širini
(morska klima, kontinentalna klima).
Velika količina oborina u blizini ekvatora i umjerenim širinama smjenjuje se s malom
količinom oborina u tropima dalje od ekvatora i polarnim područjima (tropi, suptropi,
područje umjerene klime, polarna klima).
U tropima su istočni dijelovi tropskih mora vlažni cijelu godinu. Zapadni dijelovi vlažni su
samo ljeti i u jesen.
Vrste oborina [uredi]Kiša Kapi s promjerom većim od 0.5 mm
Rosulja oborina u tekućem stanju čije su kapljice manje od 0,5 mm u promjeru, lebde u
zraku, padaju iz stratusa
Snijeg od temperature oko -12°C vodena para se kondenzira direktno u sitne ledene kristaliće
(t.zv. resublimacija), koji se tada vežu u sniježne pahuljice
Solika zrnca leda nepravilnog oblika veličine 2 - 5 mm, sadrže zrak a mogu nastati zbog
snažnih vjetrova u hladnoj fronti
Tuča smrznute kapi kiše promjera većeg od 5 mm, nastaju od jednog kristala leda kao jezgre
i oko nje više slojeva smrznutih ljuski koje nastaju kad se olujni oblaci sretnu sa snažnim
okomitim strujama zraka, pa se višekratno stvara oko njih sloj vode koji se zatim smrzne
Rosa vodena para, koja se noću kondenzira na bilju ili predmetima u sitne kapljice
Inje vodena para, koja se zaledi na biljkama ili predmetima

Instrumenti

Oborine se mjere kišomjerima

Standardni kišomjer

Dio pluviografa koji omogućuje zapisivanje količina kiše u [mm] zavisno od vremena. Svaka
vertikalna linija predstavlja vremenski odmak od 10min, a svaka slijedeća horizontalna
predstavlja količinu kiše od 0,4mm.
pluviometar ili ambrometar
mjerenje pojedinačnim očitanjima, registriraju dnevnu količinu oborina. To je obični
Hellmanov kišomjer.
pluviograf ili ambrograf
mjere neprekidnim bilježenjem, moguća analiza raspodjele kiša u vremenu. Pluviograf s
plovkom je stariji tip uređaja, a pluviograf s posudom koja se prevrće noviji.
Zoologija

Grane zoologije

Antrozoologija · Apiologija
Araknologija · Cetologija
Konkologija · Entomologija
Etologija · Herpetologija
Ihtiologija · Kriptozoologija
Malakologija · Mamalogija
Mirmekologija · Neuroetologija
Ornitologija · Planktologija
Paleozoologija · Primatologija
Poznati zoolozi

Georges Cuvier · Charles Darwin

William Kirby · Carolus Linnaeus
Konrad Lorenz · Thomas Say
Alfred Russel Wallace · više...
Povijest

Prije Darwina

Poslije Darwina

Zoologija (od grčkog zoon "živo biće") je biološka disciplina koja se bavi proučavanjem
životinja, odnosno, oblikom i građom tijela (morfologija, anatomija), životnim aktivnostima
(psihologijom), razvojem i porijeklom (uključujući paleontologiju), nasljednim odlikama
(genetikom), odnosom s okolišem (ekologijom), rasprostranjenošću (zoogeografijom) i
ponašanjem životinja. Sistematiku životinja pogledaj pod sistematika životinjskog carstva.

Posebna zoologija se bavi pojedinim vrstama životinjskog svijeta. Za razliku od opće

zoologije, posebna se bavi različitošću i razlikama u životinjskom svijetu.

Ona opisuje
vrste i njihovo sistematiziranje (red, podred, porodica): taksonomija
odnose prirodnih srodnosti: sistematizacija
povijest rodoslovlja: evolucija
vanjske i unutrašnje strukture: morfologija
načine življenja i okoliš: ekologija
načine ponašanja: biologija ponašanja
razmnožavanje: biologija reprodukcije

Pregled pojedinih grupa životina sadrži sistematika životinjskog carstva.

Razlog postojanja posebne zoologije odnosno posebne botanike je u njihovoj različitosti od
ostalih prirodnih znanosti. Dok sve druge prirodne znanosti (u najvećoj mjeri fizika) i dio
biologije traže općenito primjenjive zakonitosti, biolozi koji se bave posebnom zoologijom ili
botanikom pokušavaju obuhvatiti i opisati raznovrsnost oblika.

Ekologija je prirodna znanost. Ekologija proučava odnose među živim organizmima, kao i
njihov utjecaj na okoliš u kojem obitavaju, te utjecaj tog okoliša na njih. Iako se razvila kao
grana biologije, ekologija se, osim onih iz biologije, koristi i saznanjima iz kemije, fizike,
matematike, te brojnih drugih prirodnih znanosti.

Ovaj se pojam često nepravilno koristi pri opisivanju aktivnosti vezanih uz zaštitu
prirode.Sadržaj [sakrij]
1 Pojam ekologije
2 Područja ekologije
3 Vidi također
4 Vanjske poveznice
Pojam ekologije

Pojam ekologija prvi put je uporabio njemački zoolog Ernst Haeckel koji je pod pojmom
ekologije smatrao "odnos živih organizama u dva pravca: prema njihovom organskom i
neorganskom okolišu". Sama riječ dolazi iz grčkog oikos koji znači: okućnica, dom, mjesto za
život.
Područja ekologije

Ekologija je široko područje koje obuhvaća mnogo poddisciplina. Uobičajena, široka

klasifikacija, koja kreće od najniže do najviše razine složenosti, gdje je složenost definirana
kao broj članova (entiteta) i procesa unutar sustava koji se proučava, jest slijedeća:
Bihevioralna ekologija proučava uloge ponašanja u prilagodbama životinje da se prilagodi na
svoj okoliš.
Populacijska ekologija proučava dinamiku populacija određene vrste.
Biocenologija (ili sinekologija) usredotočuje se na interakcije između vrsta unutar neke
biocenoze (životne zajednice).
Ekologija ekosustava proučava tokove tvari i energije kroz biotičke i abiotičke komponente
ekosustava.
Sistemska ekologija je interdisciplinarno polje usredotočeno na proučavanje, razvoj i
organizaciju ekoloških sustava iz holističke perspektive.
Krajobrazna ekologija proučava procese i vezu između mnogo različitih ekosustava nekog
područja ili geografski veće površine.
Evolucijska ekologija proučava ekologiju na način koji se eksplicitno fokusira na evolucijsku
povijest vrsta i njihovih interakcija.

Ekologija se također može podijeliti prema području proučavanja, npr. na ekologiju životinja,
ekologiju bilja, ekologiju kukaca itd. Još jedna česta metoda podjele je prema proučavanom
biomu, npr. na arktičku ekologiju (ili polarnu ekologiju), tropsku ekologiju, pustinjsku
ekologiju, itd. Primarna tehnika koja se koristi za proučavanje često se koristi za podjelu
discipline u skupine, kao što su kemijska ekologija, genetička ekologija, statistička ekologija,
teoretska ekologija i dr. Ova se polja međusobno ne isključuju.