3.

Lejla i Medžnun 
To je najpopularnija ljubav-na priNajraširenija varijanta priče o Lejli i Medžnunu ima sljedeći
sadržaj: Lejla i Medžnun iz plemena Benu Amir su se upoznali i zavoljeli kao djeca, dok su
odvodili na ispašu devčad. Prema drugoj predaji, Kajs kao mladić čuje priču o Lejlinoj ljepoti.
Odlazi vidjeti svoju dragu Lejlu koja je povremeno priređivala zabave u kući žene po imenu
Kerime iz plemena Ukajl, i za gozbu djevojkama daruje devu. Pojavljuje se njegov suparnik
Munazil. Međutim, i Lejla se za-ljubljuje u Medžnuna. Jedanput će Lejla, kako bi iskušala
Kajsa, izazvati Kajsovu ljubomoru i utvrditi kako se njih oboje pred drugima pokazuju
ravnodušnim, a zapravo je njihova ljubav obostrana; kazat će kako se razumiju pogledima i
kako jedno drugome pripovijedaju o svojoj zaljubljenosti. Reći će: "U našim srcima je
zakopana ljubav." Kada Kajs to čuje, on gubi razbor, i svaki dan njegova zaljubljenost biva
veća. Pjesme koje pjeva Lejli šire se među svijetom. Otac koji uviđa Kajsovu patnju odlazi
prositi Lejlu, međutim, Lejlin otac, srdit što se preko Kajsovih pjesama pročulo časno ime
njegove kćeri, ne da njezinu ruku. Štaviše, Lejlino pleme tuži Kajsa Halifi, koji im zabranjuje
susrete, te šalje naredbu da Kajs bude ubijen, ukoliko se nastave viđati. Lejlino pleme seli na
drugo mjesto, međutim, Kajs ih prati, kleči i plače. 
Na preporuku prvaka svog plemena, Kajsov otac šalje sina na hadž, ne bi li se ovaj izbavio
patnje. Međutim, kada Kajs na Mini začuje glas koji zove "Lejli", on gubi svijest; potom
govori: "Svom srcu sam kazao da se strpi, a srce mi odgovori da se prestanem nadati, jer mi
strpljenje neće učiniti prijateljem. Reče mi da za me nema ništa bolje od smrti ukoliko me
moja voljena napusti." Umjesto da pred Kabom zamoli Svevišnjega da ga izbavi patnje, on
moli Boga da mu pojača ljubav. Lejlu udaju za mladića po imenu Verd, a Kajs na tu vijest
potpuno gubi razbor. Naziva se Medžnunom – ludim, opsjednutim, i odlazi u pustinje,
komunicira samo sa divljim životinjama. Razbor mu se vraća samo u kratkim trenucima kad
čuje Lejlino ime. Osobito je slab prema gazelama, voli ih jer ga podsjećaju na Lejlu, i nastoji
ih sačuvati od lovaca. Otac i rođaci ga pronalaze u pustinji i pokušavaju ga vratiti doma,
međutim, on nikog ne želi poslušati, već kada ga vežu i pokušaju silom odvesti doma, on si
nanosi povredu, tako da njegovi bližnji odustaju od pokušaja da ga vrate u njihov svijet.
Medžnun se hrani onim što mu ko donese, ni od kog ništa ne traži. Prema jednoj drugoj
predaji, prikupljači zekata Omer b. Abdurrahman b. Avf i Nevfel b. Musahik ga susreću i
sažale se na njeg, te odlaze u prošnju kod Lejlina oca, koji ni na traženje državnih
namještenika neće popustiti i dozvoliti Lejli da se uda za Kajsa. Radoznalci koji su čuli za
Kajsove pjesme odlaze u pustinju kako bi ih prikupili. Lejla umire od boli zbog odvojenosti od
svoga voljenog. Medžnunova porodica u pustinji pronalazi i mrtvoga Medžnuna. Prema
drugoj predaji Medžnun umire na Lejlinu grobu, i ukopavaju ga do nje. 
U različitim arapskim varijantama priče javljaju se različiti događaji, koji doprinose slikovitom
opisu njihove zanesenosti; primjerice, prema jednoj od ovih predaja Kajsovom ocu dolaze
gosti, i on svog sina šalje da kupi ulja od Lejlinog oca, koji će kazati svojoj kćeri da nalije ulje
mušteriji. Kada Lejla prelijeva ulje, počinje razgovarati sa Kajsom, i oboje bivaju zaneseni
razgovorom toliko da ne opažaju da se Kajsova posuda prelila. Tek kada opaze da stoje u
lokvi ulja, dolaze svijesti. 
Nakon što je Kajs zaklao devu kako bi ugostio Lejline prijateljice u Keriminoj kući, on se
upušta u dugi razgovor sa Lejlom. Kada ga u jednom trenutku Lejla upita da li je meso
pečeno, on hvata žeravicu golim rukama i sprži dlanove, od bola gubi svijest, a Lejla ga
podiže u svoje naručje. Kajs vidi neku staricu kako prosi hodeći sa starcem okovanim u
lancima, te on moli da ga namjesto starca okuju u lance, da on ide prositi – ne bi li otišao k
Lejli. 
Lejlin muž traži Medžnuna i, kada ga pronalazi u pustinji, pita ga da li voli Lejlu, te kada
Medžnun ne uspijeva sakriti istinu o svojoj silnoj ljubavi, ovaj ga podsjeća na halifin ferman.
Medžnun mu govori da će halifa svakako umrijeti za tri dana, što se i događa.
Prema nekim izvorima, priča o Medžnunu i Lejli je imala sretan kraj: nakon brojnih prepreka
zaljubljeni se sastaju, žive dug i sretan život, zaimaju djecu, pa čak i unuke koji žive u
Nedždu. 
Ova priča u arapskoj književnosti kod različitih autora javlja se od 10. stoljeća, otkada čitava
priča počinje simbolizirati mističku ljubav. Ista priča se proširuje po Perziji potkraj 10.
stoljeća.
Ovu jednostavnu arapsku priču u formu mesnevije sa svim elementima ovog zahtjevnog
književnog žanra po prvi put pretače Nizami iz Gendža, koji priču crpi izravno iz arapskih
izvora, međutim, on mijenja postojeće predaje i unosi neke nove elemente u sadržaj priče:
Nizami, naime, u priču uvlači urbani način života. Dok u tradicionalnim arapskim predajama
imamo susret Kajsa i Lejle dat kao susret pastira, Nizami daje da se njegovi junaci upoznaju i
za-ljubljuju u školi. Nizami Kajsova oca predstavlja bogatašem, Nefvela po junaštvima
proslavljenim vojnikom, vitezom koji ratuje sa Lejlinim plemenom kako bi je doveo za
Medžnuna. Kajsov suparnik za kojeg udaju Lejlu je Ibn Selam, a Lejla, iako udata za Ibn
Selama, voli Kajsa i ne dopušta suprugu da joj priđe. Kajsov dajdža Selim Amiri uspostavlja
vezu između Kajsa i njegove porodice, odlazi ga posjećivati u pustinji, odnosi mu vijesti, nosi
mu hranu; Selam iz Bagdada je čovjek koji odlazi skupljati Kajsove pjesme, prenosi njih i
priču o Medžnunovom životu u pustinji. Ovo Nizamijevo djelo je dio njegove Hamse-
petoknjižja, i predstavlja njegov estetski najvrjedniji dio. Ovo djelo koje je u prvoj polovici
devetnaestog stoljeća prevedeno i štampano na engleskom (London, 1836.) i početkom
dvadesetog stoljeća na francuskom jeziku (1905.) bilo je uzorom brojnim potonjim perzijskim
i turskim autorima od kojih ćemo nabrojati samo neke: Emir Husrev (u. 1325, djelo napisao u
Delhiju 1299. i posvetio ga sultanu Adauddinu Muhammedu), Džami (u. 1492, djelo napisano
1484.), Mektebi (djelo nastalo 1489.), Hatifi (u. 1512.), Katibi Šemseddin Muhammed (u.
1436.), Derviš Ešref Meragi iz Tabriza (15. st.), Suhejli (15. st.).
Mesneviju o Medžnunu i Lejli na turskom jeziku je pisalo više autora, međutim, najznačajnije
je Fuzulijevo djelo, čiji sažetak također donosimo, ilustrirajući ga našim prepjevom izvornoga
teksta:
Kajs je sin bogatog i uglednog plemenskog vođe koji živi negdje na prostorima između Basre
i Bagdada. U školi se upoznaje sa Lejlom, i prisnost i prijateljstvo dječaka i djevojčice se
pretvaraju u ljubav:

U školi s njome postade drugom 

Tek melekima sličnom djevom

Čista djeva sjede i mladić čestiti

Za džennet se okupiše hurije i raj-mladići

Jedna vili nalik među d’jevam tim

Sa Kajsom je govorila o stvarima svim

Čudesna diva da um savršen

Kada je ugleda biva pomućen

Pogled joj sokolov, a oči gazele

Kretnje su joj slatke, riječi su joj medne

Drukčijeg stasa, ugodna lica

Statua divna, krasotica

Svijet-parazit na vrh njene vlasi

Lejla-ime drage što sav sv’jet omami

Kada Kajs je vidje – uništi ga svega

Od beskrajne žudnje patnja obuze ga

A i r’jetko l’jepa djeva Kajsa ugledala

Vidjev’ bezbroj ljepota mu, sva se izgubila

Tako neko vr’jeme ovo dvoje čistih, čestitih

Skupa dosta trenutaka provelo je radosnih

Ljubav gdje je ne može se sakriti

U ljubavi onaj ko je ne može se smiriti

Ova priča okolo je svukud kolat počela

Avantura ta po sv’jetu cijelom se pročula

Kako Kajs sad robom Lejle postade

A i Lejla srce njemu predade 

Kako nisu u stanju sakriti svoju ljubav, Lejla i Kajs postaju predmet ogovaranja. Lejlina majka
ne želi trpjeti kaljanje porodične časti: 

Kažu za te da te ljubav shrvala

S tuđincima da si bliska postala

Zašto štetu samo sebi nanosiš

Zašto ime čisto sada ti blatiš?

Kada majka ispisuje Lejlu iz škole, to će je silno pogoditi. Također, kada Kajs spoznaje da
Lejla neće doći, i on odlazi. Ljubav koja se pretvara u neizlječivu bol u njegovom srcu goni ga
da ode u pustinju, gubi razbor tako da ga svijet proglašava Opsjednutim – Medžnunom. 
Ne pomažu mu ni savjeti ni molbe njegovih bližnjih. Kajsovi bližnji odlaze prositi Lejlu, njena
porodica ih odbija. Kajsov otac, koji je iscrpio sve mogućnosti materijalnoga svijeta da
pomogne svom sinu, polaže nadu u duhovni svijet; odvodi Kajsa na hadž, u nadi da će mu
se Bog smilovati na najvećem svetištu muslimana: 

Onaj starac dobrom djelu pohiti

Te Medžnunu put spasenja pripremi

On ga uze, pa ga na put odasla

Časnom mjestu, kući Božjoj ga posla

Kad mu otac dobre ćudi do Kabe dospije 

Medžnunu svome veli "Sinko, ti što tražiš nevolje

Okreni se licem Kabi, moli se

S poštovanjem, pristojnošću predaj se

Oduži se zakonima štovanja

Pomoli se s iskrenošću pravedna
E da Bog ti preklinjanje usliši
Božja milost da ti boli izl’ječi

Ovdje dove sve bivaju primljene

Na tlu ovom dobrota se daruje

Ti se pokaj, što je djelo najbolje

Za spasenje ti se bori, nužno je..."

Medžnun tude svu ugodnost osjeti

S ushićenjem krenu tavaf činiti

Sav u vatri iz nutrina pomaže

Svoju tajnu Kabi-kući kazuje:

"O mihrabe što pred tobom velikani i puk stoje,

O ti svoda visokoga, moći vel’ke, moj mihrabe

Kiblo onih što su stekli snagu vjere i uputu

O madežu boje ambre na ovome pustom sv’jetu

Ti s pokrovom što je ljuska od sjemena odanosti

Iste boje pokrov kuće one koju silno volim

O mladice od pupoljka pobožnosti

Kovčežiću u kom dragulj sreće stoji

O Ti što si svakog trena moj sapatnik

Ti što poput mene svijet ne ophodiš

Ti što Crni kamen na prsa ti panuo

Ti iz čijeg oka se je Zemzem vrelo prolilo

Ti što stalno nosiš crnu odoru

Što no ljubav svoju kriješ u srcu

De Boga ti, koga voliš, reci mi

Jer najbolji drug tvoj – ja sam ti

Kad pri Tebi stvorio se ushit silni ljubavni

Ushit cijelom svijetu Tebe kiblom učini

Gospodaru, molim Ti se, radi ove svete zemlje!

Tako Ti čistote punog mjesta molitve, moj Bože!

Zgradu ljubavi u meni vječitom Ti učini

Baš k’o što vječnim stvori temelj kabenski

Daj da srce mi pati u mome ljubavnom bolu

U svakom satu i trenu, po svakom vremenu

Ljubavnu žudnju moju Ti stalno jačaj i snaži

I slast što ćutim od žudnje neka silnom se stvori

U svakom kutku svijeta gdje ima patnja kakva

O Bože, u patnju svaku nek’ moje srce se utka

Izbavi mene uma, spasi me sumnje razbora

Učini da uvijek imam čuvstva ljubavna

Osnaži moju strast i žudnju za Lejlom

Daj da Te spoznajem stalno u liku njezinom

Odveć je zla kod sinova Ademovih

Učini mi srce sviklim na nemani
Daj mi stanka na prostoru nekome
Gdje još ljudske stope nisu stupile"
Hodočasnik što je Kabu obiš’o
Molio je, uslišenje žudio

Ne misleći na pomamu nedaća

Ovom pjesmom slavio je svog Boga:

"Gospodaru, prikuči me nedaćama ljubavnim,

Ne daj da me ta nedaća makar na tren napusti!

Ne uskraćuj svoju pomoć patniku

Nek me c’jelog sve nevolje obaspu

Ne odvodi moje htijenje od nedaće, dok me ima,

Jer nedaće mene hoće, i ja hoću da sam s njima

Da se Draga ne naljuti i ne kaže "Nevjeran si!"

Ne poljuljaj odlučnost mi u ljubavnoj toj nedaći

Ti učini da ljepota moje Drage stalno većom, jačom biva

Kad se stvori da mi patnja sve više se uzvisiva

Kamo sam ja, kamo borbe za statusom, častohleplja!

Osnaži me, obdari me, daj mi radost siromaštva i nestanja! 

Kad nje nema, tad tijelo mi tako oslabi

Neka me jutarnji vjetar može do nje odnijeti

Ne daj mi oholost, gordost, kao što ima Fuzuli 

O Bože, molim Te silno, ne puštaj mene meni!

Kako je njegova molitva uslišena, on bježi od ljudi, i u pustinji druguje sa pticama i gazelama.
U to vrijeme Lejlu žele udati za bogatog i uglednog plemića, Ibn Selama. Tada na skupu
kojem prisustvuje junak po imenu Nevfel čitaju Medžnunove pjesme, i junak odlazi prositi
Lejlu za Kajsa; kada i on biva odbijen, otpočinje borbu sa Lejlinim plemenom. Nevfel koji
nikada nije bio poražen ne uspijeva dobiti bitku jer sam Medžnun moli Boga da ne dozvoli da
Lejlino pleme bude poraženo. Spoznavši to, Nevfel ratuje za svoj račun, i pobjeđuje,
međutim na molbu Lejline porodice odustaje od toga da je da Medžnunu. Lejlu koja je
izgubila sve nade, udaju za Ibn Selama, kojemu se, zbog ljubavi prema Kajsu, Lejla ne želi
podati; Ibn Selamu govori kako joj se u djetinjstvu prikazala vještica, koja joj je kazala da će,
uda li se za ljudsko biće, usmrtiti i njega i nju; " I u ovom trenu vila sa mačem stoji
nadamnom, i prijeti kako će nas pogubiti. Moramo se strpjeti..." 

Kada Medžnun doznaje za Lejlinu udaju, šalje joj sljedeće stihove: 

A šta znači što sa drugim ti ružičnjak obilaziš?

Što nasamo s njime bivaš, što mu dobriš i ugodiš?
Zar svoj zavjet prvi ljudski da si sasvim porušila!
O zlotvorko, što si meni čvrsti zavjet položila?
Čem sam griješan da sam tebi dodijao
Ti za drugim si patila, ja zbog tebe bolovao
Zar si na to svikla, zar je za te to draganstvo
O zlotvorko, kamo sada ono na što mi se klesmo!

Lejla mu odgovara: 
Nemar mi je jaku stkao, oko mene skute svio
U nemaru mom me i dost i dušman je tad grdio
Na put’ aška dušu moju a i tijelo – sve je belaj zarobio
Zar ti nije dosta što si bolu mome ti još jedan bol zadao!

Čas od želje za sastankom, čas od tuge za rastankom

Suze ronim, ne znam sama šta me muči, od čega sam bolna bolom
Nema lijeka za bol aška, ophrvana sva sam bolom
Zar ti nije dosta što si bolu mome ti još jedan bol zadao!

Daleko od tebe, sa patnjom i bolom rastanka sam ostala

I svakog trena mi zulum čine, za sebe bol i za se patnja
Dopadoh boli i patnje, to svijet moj je i moja sudbina
Zar ti nije dosta što si bolu mome ti još jedan bol zadao!

Ibn Selam pati što je ostao prikraćen, i konačno, umire u toj patnji. Lejla pronalazi opravdanje
za plač, potom, bježi u pustinju tražiti Medžnuna. Međutim, Lejla i Kajs se ne prepoznaju.
Fuzuli ovako opisuje njihov susret:

Nije Lejla, svijeća skupa blještava

Nije Medžnun, već vatra što nutrinu sažgava

Nije Lejla, već džennetska hurija

Nije Medžnun, već svjetlost sred mrklina

Nije Lejla, već je luna na vrhuncu ljepote

Nije Medžnun, već je sultan zemlje ljubavne

Nije Lejla, već jedina na svijetu

Nije Medžnun, već legenda u gradu

Lejlino je da zavodi i kuša

Medžnun oči suzama da iskapa

Lejla žudi da dostigne dosta svog

U Medžnuna samo žudnja za Lejlom

Lejla, koja opaža da je njen Medžnun ne prepoznaje, veli: 

Kad je tebe – ko si Lejla poznala

Niz lice joj r’jeka suza potekla

Ti si onaj što spominjem bez prestanka

U mom srcu zatvorena mis’o, sjenka

Ti si dragi kojem velim da je Ja

Ti si vidar boli srca mojega

Da te nisam prepoznala, moguće

Ja sam pjana, a sud p’janca krivi je

Kako onaj koji sam se izgubi

Ima moći nekog drugog poznati
Dogorjela sv’jeća moga žića, živosti
Od sunca se sreća moja probudi

Čak i kada Medžnun prepozna Lejlu koja je sad kod njega, on se boji da će ta ljubav biti
materijalizirana. On je svoju Lejlu pronašao u sebi. Obratimo pažnju na posljednji razgovor
Medžnuna i Lejle u Fuzulijevu djelu: 

Medžnun veli: "Ti što tajnu otkrivaš

Što mi počast dobročinstvom darivaš

Reci ko si, otkrij meni ime ti

Što ti želiš sad u ovoj pustinji?

O Boga ti, iz kog kraja dolaziš

Koji put te sada ovdje dovodi?

Lala li si - sa koje si planine

Sezam li si – s koje bašče gojene?

Pošto nisam kadar ništa prosudit’

Sama reci čista djevo ko si ti?"

Lejla 

"Ja sam Lejla, želja žarka

žudnja srca ti ranjenog, slabost tvoja.

Sjedinjenje sa mnom plijen nek ti je

Dođi k meni, ne propuštaj prilike

Bolan li si, ja ću biti l’ječnik tvoj

Ašik li si – biću tvojom draganom

Hodi, budi blizu mjesta jednosti

Na tren barem pokaži mi prisnosti

O ružice, zar mi nije sramotom

Da ne budeš iste boje ti sa mnom?

Da poželim sunca s lica tvojega

A ti ne daš da promili toplina

Da ja dušu svoju hitim, i reknem ti "uzmi je"

A ti da se na te r’ječi s mjesta svoga ne makneš

Što sam puno kušnji prošla – malo je

Da se ašik pred ljubljenim uznese!"

Medžnun:

Medžnun veli: "Krasotice vilinska,

Ti ne pali suho trnje vatrama

Mis’o na te dovoljna je da me sagori

Nemam snage da se s tobom sjedinim
Ljubav stvori čvrstom zgradu spajanja
U snu stvori teb’ i mene prisnima

Već je dugo prošlo otkad duša mi je otišla

U tvom t’jelu sada što je - to duša drugoga

Još uv’jek si u mom t’jelu duša ti

Svjetlost oka, krv nutrina ti si mi

Što pojavno u meni je – to si ti

Mene nema, to što jeste – to si ti.

Ako ja sam jastvom, što ti jesi družice,

Ako ipak ti – Ti jesi, čemu jastvo moje je?

Shrvana spoznajom da je božanska ljubav u Medžnunu došla do savršenstva, Lejla se vraća

doma, postaje svjesna da nema smisla živjeti bez Kajsove ljubavi, i uskoro umire. Medžnun
čuje vijest o smrti, odlazi na njen grob, i umire govoreći svoje posljednje stihove: Na ovome
putu, luno, bila si mi saputnik

Zar svog druga na sred puta nav’jek možeš ostavit?

Svijet lijep je bio onda dok je bilo družice

Sad kad više drage nema, neka svijet se utrne.

Žarko želim tebe, smrti, preklinjem te, smiluj se

Odagnaj mi ove boli, skloni tugu od mene!

Izbavi me ove patnje sve od tuge goleme

Ti obraduj moje t’jelo – da me više ne bude

Sjedinjenje ponudi mi družica

Onamo gdje nema nikog drugoga

Pogr’ješit ću ako tamo ne odem

Na mjestu je da za pomoć prekli-njem

Bože, meni duša, t’jelo ne treba

Čemu svijet kad tu nije dragana.

Potom govori narator, autor koji se nastojao "izmaknuti" pred svojim akterima, ustupajući im
svoje mjesto: 
Dobrota mu Istinitog pomože
I do cilja njegovoga dovede
Ubra ružu on iz bašče nadanja
Ispi vino iz pokala smrtnoga

Zagrlio on grob svoje voljene

Vjenčan-darom učinio mezar njen

Lejlo, reče, dušu slatku ispusti

Zaljubljenik jadni, pusti, siroti
Sv’jet se tude skupi, dođe vidjeti
Onog što ga Crna noćca zaludi

Vidješe ga gdje se na grob srušio

Dušu svoju dragoj svojoj darov’o

Nad njegovom sudbom svi su plakali

Ukopat ga na tom mjestu riješili

Metnuše ga s Lejlom skupa da je sada

Patnik stiže onom što ga patnja svlada

Na mezar im biljeg-nišan stavili

Ova priča po sv’jetu se proširi

Nakon minulih godina, Medžnunov vjerni prijatelj iz pustinje, Zejd, koji je došao obići njihove
mezare, na tome mjestu bijaše usnio kako u prekrasnoj bašči, okruženi lijepim licima, šetaju
dva prelijepa bića:

On upita kakve ovo lune su

S počastima ti vladari koji su?
Dobija odgovor:

To su Medžnun i Lejla usred rajskih vrtova

A hurije i gilmani – dvorska svita njihova.

U zemlju ljubavi čisti unišli

Sa tom čistotom prahom postali
Boravište im je bašča Ridvana
Roblje - svita hurija i gilmana

Kad odoše s ovog svijeta prolazna

Spasiše se svih patnji i nevolja.

(Nastavit će se)