Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji ovjek 1/3 __________________________________________________________________________

Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man Suoen sa tokom dogaanja protekla dva desetljea i vrlo oitim uinkom tehnikih znanosti na ujedinjavanje povijesnog svijeta, Fukuyama u svojoj knjizi donosi jedno suvremeno razmatranje povijesnog napretka, pokazujui nemogunost stvaranja novog progresivnog sistema povijesti najavljujui time konzekventno pribliavanje njenog kraja. Kraj povijesti ne pretpostavlja prekid ciklusa vanih dogaanja, ve nepostojanje napretka u razvoju temeljnih principa i institucija, s obzirom da je sredinje pitanje razvoja Slobode rijeeno u konanom racionalnom obliku drutva i drave i s obzirom na injenicu da su time sva bitna pitanja rijeena. Fukuyama tvrdi da je smiona pobjeda ekonomskog i politikog liberalizma toka na kojoj ne moemo zamisliti supstancijalno drugaije drutvo ili barem ne vidimo oiti put koji bi u budunosti predstavljao korjenite promjene sadanjeg stanja. itav niz ratova, revolucija i prevrata poduziman je u ime ideologija koje su tvrdile da su naprednije od liberalizma, no njihove namjere u veini sluajeva raskrinkao je kritiki stav povijesti. injenice kao to je odranje jakih svjetskih liberalnih demokracija, bez obzira na njihove slabosti, kao i sve ira svjetska liberalna revolucija podravaju gore spomenutu tezu. Ovo Fukuyamino "novo razmatranje starog problema" ukljuuje i vrlo zanimljivo razmatranje pitanja postojanja Univerzalne povijesti, koja bi uzimajui u obzir iskustvo svih ljudi i epoha, trebala sluiti kao i vie nego korisno intelektualno orue, s obzirom da od samog poetka predstavlja intelektualnu konstrukciju povlaenja iz gomile detalja i grae koju obina povijest nudi (problem povijesti ne moe se rijeiti unutar svog podruja, a i sami povijesni dogaaji po sebi ne pokazuju obuhvatni, konani smisao). Parametar koherentnosti i usmjerenja povijesti Fukuyama nalazi u prirodnim znanostima, preciznije, taj parametar naziva "logikom moderne prirodne znanosti". To je zapravo ekonomska interpretacija povijesne mijene. Moderna tehnologija sa jedne strane nudi nagomilavanje bogatstava (samim time i blagostanje), dok sa druge strane prua ogromnu vojnu prednost zemljama koje ju posjeduju dajui im pri tome gotovo neograniene mogunosti ratovanja (to niti jedna drava koja cijeni svoju nezavisnost nee zanemariti). Prvi pristup nudi homogenizaciju drutvenih zajednica, bez obzira na njihovu povijest i kulturno nasljee, ovaj drugi nudi neugodnu suprotnost. Ovakav je ekonomski pristup povijesti van svake sumnje suavajui, pogotovo s obzirom na irinu zapoete teme. Nasreu, i Fukuyama se nakon nepotpunog i nezadovoljavajueg pristupa vraa hegelijanskom, ne materijalistikom pristupu zasnovanom na "borbi za priznanjem" (pojedinac ne moe biti samosvjestan, ukoliko nije priznat od strane drugih ljudskih bia). "Prvi ovjek" kojeg Hegel opisuje u svojoj Fenomenologiji duha, koji ivi na samom poetku povijesti (a ne razlikuje se od ovjeka u stanju prirode kako ga nalazimo kod Hobbesa, Lockea, Rousseaua ), ima vrlo jednostavnu filozofsku funkciju, a ta je da pokae da ima ljudske atribute koji e se tek kasnije pojavom graanskog drutva i povijesnih procesa uspostaviti. Prije svega, "prvi ovjek" posjeduje potrebu da bude potreban drugima, da bude priznat. Analogno postojanju "prvog ovjeka", koji ide ukorak sa poetkom povijesti, kraju povijesne evolucije nuno pripada i "posljednji ovjek", ili, drugim rijeima, onaj koji je proizveo kraj povijesti svojim djelovanjem. Ovdje se logino zakljuuje da je priznanje znatno kompliciranije od religioznog ili nacionalnog, s obzirom da su ovi bazirani na arbitrarnim kategorijama, dok je forma priznanja unutar liberalne drave na potpuno drugaijoj osnovi Fukuyama tvrdi da je iracionalna. On nadalje tvrdi da je liberalna demokracija u stanju zamijeniti iracionalnu elju za priznanjem u veoj mjeri od drugih dravnih ureenja, zbog racionalne elje da se bude prepoznat kao jednak. Glavni dokaz tome koji se navodi

1/3

Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji ovjek 2/3 __________________________________________________________________________

u knjizi je taj da liberalne demokracije u nekoliko posljednjih stoljea ne pokazuju imperijalne sklonosti, dok nacionalizam koji se u posljednje vrijeme sve ee javlja nadjaava sretnu sliku liberalne demokracije. Volja "posljednjeg ovjeka" za jednakou znai za Fukuyamu bezvoljnost za prepoznavanjem njegove kreativnosti, vee sposobnosti u odnosu na druge, nesposobnost da se zbog zasienja vlastitom samozadovoljnou uzdigne iznad ostalih. Hegel je kritiki o toj posljedici zakljuio da liberalna drava nije konstituirala sintezu udorednosti vladara i sluge. Fukuyama sam, takoer, na ovom mjestu nalazi da je to gotovo nepremostiv problem i postavlja u tom samo potujuem sistemu pitanje: tko potuje? Sudei po svemu navedenom nadolazea epoha bit e (ili ve je) vrlo tuno vrijeme u kojem e se osjeati (ili se ve osjea) nostalgija za vremenom u kojem je povijest jo postojala. autor je dao svoj prikaz filozofije povijesti (a ne geopolitike, to je vrlo esta, pogrjeno usmjerena zamjerka) temeljen na interpretaciji Platonove psihologije kakvu nalazimo u "Dravi". Ili, jo detaljnije: Fukuyamin je izvor interpretacija interpretacije interpretacije: Platon je temelj, Hegelova filozofija povijesti (opisana u istoimenom djelu, kao i u "Filozofiji prava") daljnji korak, izravno citirani izvor je rusko-francuski filozof hegelijanske orijentacije Alexandre Kojeve (ije je djelo, dostupno i u hrvatskome prijevodu pod naslovom "Kako itati Hegela", praktiki jedina knjiga koju Fukuyama neprestance apostrofira) Fukuyama je dao dosta detaljan pregled povijesti ideologija i zapadnih drutvenih sustava, no, sve kroz optiku Kojeveove interpretacije hegelijaniziranoga Platona. Po srednjovjekovno-renesansnoj prispodobi mikro- i makrokozmosa, Fukuyama rabi rudimentarnu Platonovu psihologiju i primjenjuje ju na drutvo. U Platona, osim apetitivnog i vegetativnoga dijela due, glavni su "srani" (tymos), lociran u grudima i izvor volje, srdbe, strasti i poriva za samopotvrdom; te "razumski" (logos), smjeten u glavi i u slubi kontrole strasti i racionalnoga planiranja ivota. U toj pojednostavljenoj slici (logos bi odgovarao, otprilike, Freudovom Super-egu, a tymos se ne moe reducirati na Id ili nesvjesno, nego je voljni poriv najvie nalik Nietzscheovoj volji za mo, glavnom pokretau Adlerove inaice psihonalize), ljudsko je bie bojno polje izmeu strastvene elje za afirmacijom i ekspanzijom (tymos) i razumske potrebe da se osigura sreen i uravnoteen ivot (logos). Tu paradigmu Fukuyama prenosi i na drutva u kojima, po njemu, dominira tymos (faistika i komunistika) ili logos (razne vrste liberalnih demokracija). pisac je vrsno ralanio i prikazao mnoge aberacije (megalotimija kao ludilo drutva usmjerena samo prema vlasti i sili; "drutvo ljudi upljih grudi" ili mikrotimiju kao ekstremni primjer druvena ustroja u kojemu je pojedinac sveden na zadovoljnu i praznu brojku bez individualnosti), no, u najveem dijelu knjige sustavno razara ideologizirane bajke o nedemokratskim i neliberalnim drutvima, te je, nakon propasti komunizma na svjetskoj pozornici, "Kraj povijesti" shvaen doslovno: veina je kritika, pogrjeno i povrno, shvatila Fukuyamin trud kao apologetiku liberalnoga kapitalizma (poglavito sjevernoamerike i zapadnoeuropske provenijencije) i kao "prorotvo" da je povijest, u smislu pojava radikalno novih drutvenih oblika-svrena, to jest, da e u budunosti drutveni model liberalno-kapitalistike demokracije zavladati cijelom planetom (uz depove predliberalnih ili bilo kakvih drugih drutava koje nee imati globalni utjecaj). Ukratko- auktor je "optuen" da je promaio dogaaje poput ratova u bivoj Jugoslaviji ili mnotvo drugih sukoba koji potresaju suvremenu zbilju (na primjer teroristiki napadaj na SAD 11. rujna 2001. godine). svi ti prigovori nemaju temelja u stvarnosti, jer je u posljednjem poglavlju Fukuyama napravio dijalektiki "salto-mortale", i to vjerojatno s nakanom da pokae

2/3

Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji ovjek 3/3 __________________________________________________________________________

svu uzaludnost predvianja povijesti i futurologije. Naime, s rastuom estinom koja kulminira u zadnjem dijelu knjige, Fukuyama slika liberalno-demokratska drutva kao samozadovoljna i isprazna, te, to je najvanije, bez unutarnje sile da dinamiziraju daljnji razvitak. Sam "Kraj povijesti" zavrava bez zakljuka: Fukuyama je, iako koristei pojednostavljen i moda zastario model, u veemu dijelu knjige iao prema tvrdnji da je liberalna kapitalistika demokracija "najbolji od svih svjetova". No, svretak djela opovrgava tu tezu: pisac je sruio i taj "idol" te ostavio ivotu samom da rijei pitanje "konanoga oblika drutva" - sugerirajui da takvoga oblika najvjerojatnije i nema.

3/3