Vous êtes sur la page 1sur 4

ZLOCIN I KAZNA Biti ili ne biti? Svi smo imali priliku da, u svakodnevnom ivotu, ujemo ovu reenicu.

Na alost, rijei slavnog ekspira prevedene su ne na neiji maternji ve na opti materijalni jezik i sada glase: Biti ili imati? I, na alost, skoro svi svoje stavove potinjavaju ovoj drugoj opciji... Sistem vrijednosti dananjice potpuno je poremeen; moralni kvaliteti i etiki zakoni zamijenjeni su materijalnim vrijednostima stvari koje je ovjek proizveo i, to je postala glavna osobina i svrha egzistencije skoro svake individue. Praen upravo ovim munim saznanjem bio je i Rodion Romanovi Raskoljnikov, glavni junak romana Zloin i kazna, mladi koji je , uniten socijalnom bijedom i izraenim kompleksom inferiornosti, pokuao da, na neki sebi svojstven nain, pokae ko je zaista pravi ovjek: Jer, ovjek se ne postaje biolokim nastankom ve usvajanjem etikih zakona, koji izdvajaju homo sapijensa od svih bia u prirodi. Bez morala nema ovjeka! Raskoljnikov karakterie onu grupu ljuci koja se ne moe zadovoljiti nekim obinim, prevremenim stvarima nego za sebe trai neto vie, predstavlja one koji su spremni ivot dati za ideju, za svoje stavove i ubjeenja. Meutim, takvi ljudi bivaju osuivani od strane drutva koje njima ne prua ni zrno razumijevanja i tolerancije. On je osudjen na istrajavanje u egzistencijalnom prostoru koji nije nimalo gostoprimljiv, prostor u kome vlada Raskoljnikov stvara osjecaj mucnine i teskobe kod svakoga od nas, zapitajmo se kako covjek moze da zivi u sobi koja podsjeca na mrtvacki sanduk, u tako skucenim uslovima zivota. Ima meu nama mnogo tvoraca teorija slinih onoj Raskoljnikovljevoj o obinim i neobinim ljudima: ,,to se, pak, tie moje deobe ljudi na obine i neobine, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne insistiram na tanim brojanim podacima... Ja samo verujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi ve po prirodnom zakonu uopte dele na dve kategorije: na niu (na obine), to jest, tako rei na materijal koji slui samo za radjanje sebi slinih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kau novu re. Medjutim mnogi od nas zbog straha, nisu u stanju ni sami sebi priznati pravu istinu, a kamoli drutvu koje ih okruuje, ali: ..sve je u rukama ovjekovim, a sve mu ispred nosa izmakne samo zbog kukaviluka... I zanimljivo je ega se ljudi najvie boje!... Novog koraka i svoje nove rijei najvie se boje... Raskoljikov jeste izvrsio ubistvo, ali ne iz pakosti i zlobe, vec iz razloga da ,,ocisti drustvo od nistavnih ljudi, po njemu njeno pogubljenje se ne bi smatralo zlocinom, jer je ona po rijecima glavnog junaka, ,besmislena, zla, nikome potrebna, svima od stete:

,,Za jedan zivot hiljadu drugih zivota, spasenih od truleza i raspadanja. Jedna smrt a ovamo sto zivota pa tu ti je artimetika. A posle, sta znaci na opstem kantaru zivot te jekticave, glupe i zle babe. Nista vise od zivota jedne vasi, bubasvabe, cak ni toliko ne vredi, jer je ta baba skodljiva. Smatrao je da je izuzetnim licnostima uvijek bilo dopusteno da odstranjuju nametnike koji cine drustvo nepravednim. Zato je uporedio sebe sa Napoleonom, pretvarajuci svoj zlocin u ideoloski pocinjeno ubistvo. On sanja o napoleonskoj moi. Po njemu, izuzetni ljudi imaju pravo da se ogrese o zakone, ili do napretka nece ni doci. Njegovo matanje je vid kompenzacije za sve ono proputeno. Takvi ljudi, pobunjeni na nepravde svijeta, a voeni originalnou uma, na alost, postaju rtve dokazivanja i slijeenja sopstvenih ideja iz jednog jedinog razloga- zato to, iako po svojoj prirodi neobini, vode rauna o miljenju mase koju su nadrasli i potcjenjivali. Zato je pria o Raskoljnikovu i postavljena pored one o Napoleonu: etiki nije doputeno ubistvo jednog jedinog ljudskog bia kao to nije dopustivo ni rtvovanje cijelih armija. Nije rije o zakonu, ve o pitanju ovjenosti, tj. etike.Raskoljnikov koji bi pobjegao u Ameriku, bio bi manje ovjek. Dostojevski je smatrao da je svaki zloin, pa i onaj poinjen u ime nekih ideala, zloin. Ovdje se uopte ne postavlja pitanje koji su bili ideali (ne i motivi) Raskoljnikova, nego je akcenat stavljen na njegovo unutranje, psiholoke doivljaje. Da je svijet razapet izmedju onoga sto se zeli i onoga sto jeste, onoga sto je stvarno, svjedoci i ime Raskoljnikov - onaj koji je podvojen, koji je u rascjepu, iz tog rascjepa nastaje tragedija ovog intelektualca hamletovskog kova. On se i ne kaje za pocinjeni zlocin: ,,Zbog cega i moj postupak izgleda tako ruzan? Zbog toga sto je zlocin? Sta znaci rec zlocin? Moja je savest mirna. Naravno, izvrsen je kriminalni prestup, naravno, povredjeno je slovo zakona i prolivena je krv, e pa, uzmite za to slovo zakona moju glavuI dosta. Naravno, u takvom slucaju, mnogi dobrotvori covecanstva koji vlast nisu nasledili nego su je sami uzeli, morali bi biti pogubljeni vec pri prvim svojim koracima. Ali ti su ljudi do kraja izdrzali svoje korake, i stoga su oni bili u pravu, a ja nisam izdrzao, dakle nisam ni bio u pravu dozvoliti sebi taj korak. Za sebe ce D. reci: "Kroz oganj sumnje proslo je moje osana" (osana, slava Bogu). Njegovi likovi su zivi, oni se bore za svoju vjeru! Religiozna svijest svih junaka ovog romana je uvijek naeta sumnjom ili pobunom (Marmeladov osjea krivicu, Sonja vie ezne za nekim udom nego za Bogom, Katarina se buni protiv Boga). Tragedija Raskoljnikova je u tome to je spoznao svijet nepravde ali nije ostvario plan "da sve bude drugaije". U ovome e se pronai svi oni koji posjeduju izuzetnu mo uma, skoro minimalnu snagu duha da bi se suprostavili drutvu, ali i samom sebi. Ustrojstvo svijeta iziskuje da se zlu zlim mora suprostavljati. Zlo se, dakle, ne mora initi samo iz mrnje, odbacivanja sveta i drugih, ve

naprotiv, iz ljubavi prihvatanja drugih - Eh, kad bih bio sam, kad me niko ne bi voleo i da ja nisam nikog voleo! Svega ovoga ne bi bilo!-uzviknue Raskoljnikov na kraju. Neko e Raskoljnikova videti kao posrnulog, pa zatim u vjeri vaskrslog ovjeka. Neko e, pak, njegov uspon i pad doivjeti kao rezultat oscilacija bolesne psihe.

Na svu sreu, u ivotima svih takvih ljudi, jednom e se desiti neto to e im pomoi, ba kao to je i Raskoljnikov pronaao ljubav koja ga je, u pravom smislu te rijei, vaskrsla, preobrazila, vratila iz svijeta neobicnih u svijet obicnih ljudi, pruila mu spas i priliku za novi ivot: ,,Htedose da govore, ali ne mogose. Oci su im bile pune suza. Oboje su bili bledi i slabi; ali na tim bledim i bolnim licima sijala je zotra obnovljene buducnosti, punog vaskrsenja za novi zivot. Za novi zivot ih je vaskrsla ljubav, srce jednoga nosilo je u sebi beskonacne izvore zivota za srce drugoga. ovek je razumno bie sposobno da razlikuje dobro od zla, a takoe i odgovorno bie koga savest ukorava za zlo, kao i bie slobodne volje, sposobno da se odupre iskuenju zla.

On tvrdi da su motivi ubistva koje je poinio Raskoljnikov krajnje nejasni. Navodno, Raskoljnikov je ubio najvie zbog toga to je omiljena ideja Dostojevskog bila da irenje materijalistkih shvatanja neizbeno rui sistem moralnih vrednosti mladih, pa moe da pretvori u ubicu i jednog, u osnovi dobrog mladia. Sledea ideja Dostojevskog je ta da zloin oveka uvlai u unutranji pakao. Ta usamljena unutranja patnja, meutim, iz nekog razloga ne vodi iskupljenju. Ono to stvarno donosi iskupljenje, to je otvoreno prihvaena patnja, JAVNA patnja, namerno samoponiavanje i srozavanje pred drugim ljudima tek to paeniku donosi oprotaj zloina, iskupljenje, novi ivot itd. Oigledno, Raskoljnikov treba da sledi taj put, ali da li e ponovo ubiti teko je rei. I, konano, tu je ideja slobodne volje, zloina radi njega samog. Nabokov kae da je lik Raskoljnikova neubedljiv i nerealan. Raskoljnikov je neurotik (kao Smerdjakov, Feka ili Rogoin) pa zato efekat koji bilo kakva filozofija moe imati na nekog neurotika ne moe da obezvredi samu tu filozofiju. Dostojevski bi uspenije ostvario svoj cilj da je od Raskoljnikova napravio stabilnog, staloenog, istinski zavedenog i u propast odvedenog naivnim prihvatanjem materijalistikih ideja. Ovako kae Nabokov Raskoljnikov je sam Dostojevski, koji je bio neurotino privren ideji da fizika patnja i ponienje oveka ine moralno ispravnijim. Iza Raskoljnikova osea se Dostojevski, koji pokuava da rei dilemu da li bi on sam, ili ovek poput njega, mogao da uradi ono to je uradio Raskoljnikov. Ali pisci ne ubijaju. On se sve vreme ponaa kao leptir kog mami svetlost svee (to primeuje i on sam, a i islednik): noen, kao i leptir, gotovo mehanikim porivom - on nezadrivo najpre srlja u zloin, a zatim

oko islednika krui, neprestano smanjujui svoj krug, sve dok konano ne prizna prestup. Negde na poetku romana i kae se da se ponaa kao da ga je zahvatio toak neke maine. Takvo ponaanje je, naravno, samo izraz njegove psihike nemoi. Bogatstvo, sloenost i prefinjenost duha, pokazuje Dostojevski, ne idu pod ruku sa psihikom snagom i sposobnou za prestup. Pravi prestupnik je po njemu duhom siromano bie bez imalo rafinmana koje sebi ne postavlja pitanja. Zar bi se jedan Napoleon imalo uzrujavao zbog ubistva nepotrebnog i tetnog stvorenja kao to je stara zelenaica?

Vous aimerez peut-être aussi