Uruak za kolegij: Francuska toponimija i antroponimija (zim. sem. ak. g.

2011/12) Tema: Vlastito ime u jeziku Izvoa: Barbara Vodanovi

tradicionalna podjela na ope i vlastite imenice : (veliko slovo, odsustvo lana, padea, nepromjenjivost)

Gramatiki reeno, ime je imenska sintagma s izraenom razlikovnom funkcijom upuivanja na pojedini entitet. "Znaenje" imena oduvijek je intrigiralo mislioce, a poznatom prepirkom izmeu Kratila i Hermogena Platon nam daje do znanja da se vlastito ime i "to ono znai" moe promatrati iz najmanje dvaju kutova. Jedno od tih gledita, tezeizam ili nominalizam, kae: "... mi mijenjamo imena naim slugama, ali stoga promijenjeno ime nije manje ispravno od preanjega. Naime, nikojem predmetu ne pridaje se neko prirodno ime, nego se to radi zakonom i obiajem onih koji su vikli da postavljaju i upotrebljavaju imena." 1 S druge strane imamo Kratila i Sokrata, ijim ustima zapravo govori sam Platon, koji zastupaju tezu to e se kasnije nazvati fizeizmom ili naturalizmom, a kae da: "... imena stvari proizlaze iz njihove prirode, a ovjek je taj koji im daje formu koja je sainjena od slova i slogova..., za svako ljudsko bie postoji sasvim prirodno, ispravno ime, a ime nije ono to neki po sporazumu doznauju stvarima izraavajui ih jednim dijelom svoga govora. Postoji, dakle Kratilu, za sve i za Grke i za barbare, ista prirodna ispravnost imena."2 Ova prepirka, zaeta u okvirima rasprave o ontologiji, predstavlja poetak razmiljanja o prirodi jezinoga znaka uope, u okviru jezinih rasprava. U veini drutava imena imaju semantiko znaenje ili bolje reeno, izvorno su ga imala3. To je sluaj i s evropskim sustavima imenovanja (v. primjer germanskog
1 2

Platon, Kratil, Bilbioteka, Zagreb, 1976: 20. Platon, str. 19. 3 U analizi koju je napravio Alford na uzorku od 2500 imena iz 1977. u Sjedinjenim Dravama, naeno je samo sedam semantiki transparentnih mukih imena, dok je takvih enskih imena bilo ak etrdeset (Alford, 1988: 146). Jean-Luis Vaxelaire (2007: 9) navodi da su i u vodeim europskim jezicima muka imena vrlo rijetko homografna s opim imenicama, dok meu enskim imenima postoje takva ali je izbor (barem u engleskom jeziku) ipak limitiran na tri semantika polja, a to su nazivi za osjeaje, cvijee i drago kamenje. Promotrimo li hrvatski osobnoimenski korpus moemo konstatirati da su meu mukim imenima rijetka ona semantiki transparentna (kao npr. Lovorko, Jasen). To se odnosi i na naa dvoslona imena kao Trpimir, Milorad, Kreimir, Radoslav i na izvedenice tipa Radovan, Dragan, i sl. (jer je veza sa znaenjem izgubljena).

antroponimijskog sustava) koji se drastino promijenio prihvaanjem kranstva tokom Srednjeg vijeka. Tada su mnoga izvorna imena bila zamijenjena ogranienim brojem biblijskih ili svetakih imena. Kako su ta nova imena bila idovskog, latinskog ili grkog podrijetla, a time nerazumljiva njihovim evropskim nositeljima, njihovo leksiko znaenje nije ni moglo imati utjecaja na sustav nadijevanja imena. Uostalom za izvravanje osnovne funkcije imena, identifikacije pojedinca kako bi se razlikovao od drugih, leksiko je znaenje potpuno nebitno. Ime moe funkcionirati bez ikakvog leksikog znaenja. Ta je injenica vjerojatno pomogla J. S. Millu (1843., u djelu A system of logic) da izrazi ideju o tome da je vlastito ime samo oznaka/etiketa za njegova nositelja. Za Milla (Mill, 1906: 20) su vlastita imena denotativna, a ne konotativna, tj. to su rijei bez ikakva znaenja koje upuuju na objekte. Stoga je i nadijevanje imena osobi iskljuivo arbitraran in, a svako ime moe pristajati svakoj osobi. Postoje meutim i suprotna miljenja. Sumarno se razlike u poimanju problema mogu svesti na 3 pozicije: a) vlastito ime je lieno znaenja (Mill) i kao kruti oznaitelj upuuje na svoga referenta zahvaljujui uzronoposljedinoj vezi (Kripke), b) vlastito ime je opis referenta (Ferge, Russel, Searle), c) vlastito ime predikat denominacije (zvati se Vlastito ime) (Kleibert). Frege, Russell i Searle smatraju da je vl. ime neka vrsta opisa, tj. une description dfinie je izraen formulom le X, pri emu je x opa imenica ili imenska sintagma kojom se opisuje neki konkretni predmet ili osoba. Npr. : le premier singe de l'espace, Le 42e prsident des tats-Unis. Tim se opisom za razliku od vlastitog imena, ne imenuje predmet ve se samo potvruje njegovo postojanje kao neeg specifinog, jedinstvenog to odgovara toj definiciji. U svojem lanku On denoting, tu je ideju razvio Bertrand Russell. On se njome oponira fregijanskoj ideji o jeziku. Friedrich Ludwig Gottlob Frege razlikuje smisao i denotaciju nekog izraza. Denotacija je objekt koji opisuje izraz, a smisao je nain na koji ga opisuje:

L'toile du matin et l'toile du soir ont des sens diffrents mais la mme dnotation (Vnus). L'toile la plus loigne de la terre a un sens (Sinn) mais n'a pas de dnotation (Bedeutung).

Semantiki transparentna enska imena su ea: Voljena, Vesela, Milena, Sunana, Dragana, Tihana, ili niz imena iz polja voa i cvijea kao Vinja, Dunja, Ljiljana i dr., mada je i ovdje upitno u kolikoj je mjeri i je li uope njihov potencijalni semantizam bio motiv kod imenovanja djeteta.

Russell smatra kako opis nema nikakvog smisla, tj. znaenja te da posjeduje i to samo ponekad, denotaciju. (Les descriptions dfinies n'ont une signification que dans une proposition complte.
De faon gnrale, c'est la distinction elle-mme entre sens et dnotation qui pose problme, selon Russell.)

John Searle u djelu Speech Acts (1969) istie da vl. ime nije opis i ne moe se objasniti definicijom kao to se mogu objasniti ope imenice, ve da su vlastita imena na neki nain povezana s karakteristikama objekta na koje se odnose. Dakle, imena nisu opisi ve baza na koju slaemo opise. Nadahnjujui se idejom J. S. Milla, Saul Kripke odbija bilo kakvu ideju o opisu odbijajui time i teorije Fregea, Russella i Searlea. Prema Kripkeu ime, kao to je npr. Richard Nixon, odnosi se samo na poznatu osobu i u sebi ne sadri nikakvu drugu informaciju. Tonije, Kripke smatra da se referentnost odraava na nain koji je adekvatan vlastitom imenu te se bilo kakav opis moe izostaviti. Kripke uvodi dva nova i vana koncepta: krutog oznaitelja (pr. "rigid designator") i kauzalni lanac referentnosti (pr. "casual chain of references"). a) Kruti oznaitelj Izvor za Kripkeova krutog oznaitelja je ideja o referencijalnom identitetu. Vlastito ime je kruti oznaitelj po tome to upuuje na isti entitet u bilo kojem 'moguem svijetu'. Referencija je fiksirana u danom svijetu i predstavlja izraaj samo jednog od moguih opisa. Iako ne kazuje smisao imena, opis odreuje njegova referenta. Tako se mi odnosimo prema imenu, kao to je npr. Nixon, na kruti nain. To jest, u bilo kojem moguem svijetu mi koristimo to ime da bismo opisali istu osobu na nain da moemo tvrditi: nitko drugi nego Nixon ne bi mogao biti Nixon, ali bi bilo mogue da Nixon ne bude predsjednik. Neophodno je tono da Nixon bude Nixon, ali nije neophodno tono da on bude predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava ak i ako se zove Nixon. (v. Gary-Prieur, 1994: 19-25). b) Teorija kauzalne referentnosti Po Kripkeu su vlastita imena vezana za svoje referente putem kauzalnog referentnog lanca koji zapoinje inom imenovanja to uvruje referencu uputom ili opisom. Teorija kauzalne referentnosti trebala bi odgovoriti na pitanje na koji nain vlastita imena referiraju ukoliko to ne ine pomou opisa. U trenutku kad se neko ime dodijeli nekom entitetu, mi

prestajemo misliti o njemu na opisan nain sve dok koristimo ime o kojem se radi. Na primjer, Aristotelovi roditelji su svoga sina nazvali tim imenom, druge ljude o tome obavijestili, a oni su ga prenijeli sljedeima itd. Poetni in imenovanja i oni koji su uslijedili nakon toga, a kojima se ime prenijelo dalje, ine od njega (imena Aristotel) krutog oznaitelja. Fenomen krutosti nije, meutim, vezan iskljuivo za vlastita imena te ne moe objasniti pojavu vlastitog imena u nekom neonomastikom kontekstu (kao u reenicama: Neki Marko je na vratima ili Danas je praznik svih Marti). Na osnovi srednjovjekovnih dokumenata Billy (1995.) je pokuao objasniti prirodu vlastitog imena u odnosu prema opoj imenici u trenutku stvaranja imenske formule te zakljuio da se u osnovi vlastitog imena nalazi ili neki punoznani leksem ili je vlastito ime frastina konstrukcija. U trenutku kada taj apelativ ili frastina konstrukcija poinje funkcionirati kao onomastiki znak, taj znak izlazi iz leksika i postaje signifi koji se moe dalje razvijati neovisno o tijeku razvoja apelativnog eponima. Budui da se razvija samostalno njegova se morfologija, fonetika i semantika razlikuju od morfologije, fonetike ili semantike apelativa iz kojeg je nastao. Vlastito se ime (osobno ime + prezime) u poetku svoga formiranja smjeta na pola puta izmeu opisa i oznaavanja. Na prvom stupnju, stupnju prijelaza od apelativa ka onimu, vlastito ime opisuje i oznaava, a na drugom stupnju, stupnju vlastitog imena ono samo oznaava. U jeziku, dakle istovremeno postoje prezime Legrand i njegov eponim grand. Apelativ grand oznaava osobu visokog rasta, a Legrand istovremeno moe oznaavati osobu visokog ili niskog rasta. Naime, smisao vlastitog imena koje je nekad ovisilo o referentu izgubljeno je kad je ime naslijeeno jer je nestalo izvorne veze (motivacije) izmeu imena i referenta. Teoriju o predikatu demoninacije Kleiber je objavio 1981. godine u djelu Problmes de rfrence: descriptions dfinies et nom propre. Po toj teoriji vlastito ime posjeduje specifini smisao. Smisao je vezan uz mogunosti individualizacije pri imenovanju koje vre vlastita imena. Keiber (1981: 329) definira vlastito ime kao l'abrviation du prdicat du dnomination x appel /N/ Prema toj je definiciji ime Petar jedini sadraj koji posjeduje x imenom Petar, tj. izriaj neki Petar Peri interpretirat e se kao "neki x za kojeg znam da se zove Petar Peri" ili za izriaj danas je praznik svih Marti kao "danas je praznik svih x za koje znam da se zovu Marta".

Pitanje o tome imaju li vlastita imena znaenje ili ne isto je tako jo uvijek otvoreno. Za Ullmanna (Prcis de smantique franaise, 1954.), npr. vlastita imena nemaju smisla, pa je na njih neprimjenjiv koncept znaenja4. Etimoloko znaenje nije sastavni dio semantike strukture imena, ne ulazi u njegovu definiciju. Naime, etimoloko znaenje gubi se aktualizacijom onomastike funkcije imena i, zapravo, to je ono manje prozirno, to bolje ta rije obavlja svoju onomastiku funkciju. Onomastika funkcija oituje se u samom imenovanju pa je onomastiko znaenje referencijalno5. Onomastiki sadraj je imenom imenovani objekt/osoba, a ne objekt ili osoba kao sadraj imena jer jedna osoba ne pretpostavlja sve koje nose to ime, nego se njime odvojeno upuuje na svaku pojedinu osobu toga imena (Peti, 1997: 100 i dalje). Ime u svom semantiki istom obliku, osim onomastikog sadraja, osobe ili objekta koji imenuje, nema nikakva drugoga sadraja. Svaki jezini znak pa tako i vlastito ime ima, unutar diskursa, razliite funkcije na osnovi kojih ga razliito poimamo. Uzeto apsolutno, primarna je funkcija vlastitoga imena referencijalna, tj. takva da imenuje neku pojedinanost. Taj kognitivni temelj vlastitoga imena odraava se u naoj svijesti kao asocijacija imena i te odreene pojedinanosti. Vlastito ime je, stoga, izravni (Kripkeov kruti) oznaitelj utoliko to ne mijenja svoj kodificirani sadraj pa ne moe sluiti kao opis ili klasifikator pojedinanosti na koju se odnosi6. Ta injenica oita je u trenutku kada se zapitamo to vlastito ime znai, koji je njegov smisao ili to je, zapravo, vlastito ime? Analizirajui razliite uporabe vlastitoga imena u sustavu, nailazimo na njegovu nereferencijalnu funkciju. U svojoj neonomastikoj funkciji ime gubi znaenje, ali dobiva smisao. Tom se prilikom ime puni sadrajem. Sav sadraj to ga ime tom prilikom dobiva, a koji se s imenovane osobe ili objekta kao iskustveno utvrdiv sadraj preslikava na izraz rijei u funkciji imena, vie nije sadraj samoga imena. To je kontekstualno utvrdiv sadraj po kojemu rije u funkciji imena prestaje biti ime osobe ili objekta i postaje njihov pojam. Prema denominaciji procesa preobrazbe, koju koristi Alenka ivic-Dular, taj kontekstualno utvrdiv sadraj zapravo je funkcionalno znaenje vlastite imenice. Mirko Peti (1999.) navodi osam razliitih konteksta u kojima ime gubi funkciju referentnosti, tj. dobiva nov sadraj koji nije onomastiki:
4

Suvremeni lingvisti (Kleiber, Chomsky, Rastier) smatraju da vl. imena posjeduju nekoliko jedinica znaenja (sem) kao to su /ivo/, /ljudsko/, /muko/ ili /ensko/ i sl. 5 Kako je la signification (est) le rapport d'vocation rciproque qui unit le nom et le sens (Ullmann, 1952: 23), tradicionalna semantika tvrdi da se identifikacija suprotstavlja znaenju. Budui da su vlastita imena liena znaenja u korist svoje osnovne funkcije, a to je identifikacija, ona mogu dobiti znaenje samo u sluaju kada, na utrb identifikacije, prijeu u klasu apelativa, tj. postanu ope imenice. 6 Neki toponimi nisu, meutim, u potpunosti lieni leksikog sadraja referenta na koji se odnose, ali u onomastikom smislu taj je sadraj nebitan, npr. potok Potok, polje Polje, itd.

1. Imena u frazemima ne funkcioniraju kao imena, nego su nositelji posebnoga frazeolokog znaenja. Stoga, proizlazi da je frazeologija kontekst u kojem se dogaa transfer sadraja imena te nema nikakva razloga u takvim okolnostima ne zvati ih frazeologemima. Tako npr. u reenici: Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, imena Martin i Zagreb gube funkciju imenovanja pojedinanosti i postaju pojmovne imenice s karakteristinim frazeolokim sadrajem. 2. Drugi kontekst gubljenja funkcije imena su narodne poslovice gdje imena imaju preneseno znaenje opih, kulturoloki obiljeenih leksema. To je pragmatina osobina vlastitih imena, a tom ih prilikom moemo zvati pragmemima. 3. Trei kontekst gubljenja funkcije imena je metonomizacija. Tu je ime pojmovna imenica7. Njome se to to ona znai, npr. osobu s imenom Krlea, koja je pisac, u reenici: Krlea je ve davno rasprodan, u izvanjezinoj zbilji oznauje kao cjelovit jedinstveni pojam. 4. etvrti je kontekst gubljenja imena atribucija8. Pojasnimo: za pridruivanje imenice leptir pridjevu bijeli, kao atributu, nije nuno pretpostaviti iskustveno utvrdiv sadraj imenice. Kao opa imenica, rije leptir ima svoj leksiki sadraj, a taj je za pridruivanje te imenice atributu dovoljan. Nasuprot tome, pojedinana imenica Zagreb, kao ime, toga leksikog sadraja nema pa u zamjenu za nj, pridruujui se pridjevu kao atributu, dobiva iskustveno utvrdiv sadraj. Kad dobije takav sadraj, npr. u sintagmi bijeli Zagreb, rije Zagreb prestaje biti ime objekta koji je njome imenovan, pojedinana imenica koja uz atribut ne moe stajati i postaje pojam toga objekta, pojmovna imenica s iskustveno utvrdivim sadrajem koji uz atribut moe stajati. 5. Peti su kontekst gubljenja funkcije imena znaenjska obiljeja kategorije nebrojivosti, njezina semantikoga oblika cjelovitosti. Brojivost9 se, naime, temelji na opreci jedininost # mnogost10, a sadraj kategorije brojivosti na leksikom znaenju imenica. Npr. tumaei poloaj imena u reenici vidi, vidi Marije, s rijeju Marija kao izravnim objektom gdje takoer dolazi do promjene imena u pojam, Katii (1986: 95) kae da se "i osobna imena
7 8

I u ovom sluaju treba voditi rauna o razlici izmeu pojmovne i ope imenice. Samo ime po definiciji svoje imenske funkcije uza se ne moe imati atribut, osim ako on nije, izgubivi svoju atributsku funkciju, ve sastavni dio imena, kao npr. Sveta Ana, Filip Lijepi, Velika Kapela... 9 U slavenskim jezicima koji nemaju lan kategorija brojivosti realizira se na nekoliko naina: redom rijei, obavijesnim ustrojstvom reenice ili na nain da se ta kategorija utopila u gramatikoj kategoriji broja i pridjevnom vidu. U jezicima s lanom on ostvaruje formalnu funkciju sintaktike veze pridjeva i imenice. Naime, larticle possde encore la proprit de designer la quantit des tres du monde auxquels le nom est appliqu Seul larticle dfini est commun toutes les manires de percevoir les objets ; lindfini convient seulement la dsignation des objets comptables, le partitif dtermine les objets non comptables (Denis, Sancier-Chteau, 1994 : 47-48). 10 M. Znika (2002: 36-39) navodi da je u gramatici poljskog jezika mnoina mogua ako se ime rabi kao apelativ izricuci osobinu ili ima funkciju opisa, a isto vrijedi i za eski jezik. U gramatikama hrvatskog jezika nema slicnih referenci o imenu u funkciji izricanja osobine ili opisa.

mogu pomiljati kao da znae neku tvar od koje se u direktnom objektu uzima samo neka koliina. Tu takvo uvrtavanje osobnog imena izrie snano uenje nad nekim nepoznatim i neoekivanim Marijinim svojstvom". Funkcija imenovanja u jezinom se znaku smjenjuje s funkcijom oznaivanja imenovanoga. 6. esti su kontekst gubljenja funkcije imena padeni izrazi sa svojom specifinom semantikom. Izvan nominativa, u ostalim, tzv. kosim padeima odnosno padenim izrazima, ime taj svoj nebrojiv oblik pojedinanosti i s njime imensku funkciju redovito gubi. Na imensku se rije u funkciji imena u padenim izrazima obvezno preslikava iskustveno utvrdiv sadraj, tj. ime postaje pojam.11. Imena su pojedinane rijei to znai da su u svojoj funkciji imenovanja pojedinog objekta ili osobe nezamjenjiva. Ba kao i line zamjenice vlastita imena su rijei koje ine samostalnu semantiku i gramatiku paradigmu. I vlastita imena i zamjenice nemaju kao sadraj skup situacija, nego se odnose samo na jednu situaciju, pripadaju trojstvu koje ini osnovu referencijalne funkcije: ja, ovdje, sada. Nekim je imenom imenovan odreeni objekt ili osoba, ba kao to se nekom zamjenicom zamjenjuje odreeno glagolsko lice. 7. Sedmi su kontekst gubljenja funkcije imena prijedloni izrazi. Uz prijedlog kao gramatiku rije ne moe stajati imenska rije bez sadraja, kao to je ime. Da bi takva rije mogla stajati uz prijedlog, mora dobiti sadraj od objekta ili osobe koji su njome imenovani. To nije leksiki sadraj, nego sadraj koji je iskustveno utvrdiv12. 8. Osmi kontekst gubljenja funkcije imena je aktualizacija opreke u gramatikoj kategoriji broja, meu jedninom i mnoinom, za rijei kojima se objekt ili osoba imenuju. U reenicama: Marta je u nas esto ime i Sve Marte nale su se na proslavi imendana, rije Marta, izgubivi semantiki nebrojiv oblik pojedinanosti, vie nije ime. U tim reenicama rijeju Marta ne imenuje se pojedinana osoba koja bi toj rijei kao imenu bila onomastiki sadraj. Bez osobe na koju bi upuivalo, samo na apstraktnoj imenskoj razini te razlikujui osobe samo kao muke i enske, ime prestaje biti ime i postaje apelativ, opa imenica13.
11

U reenicama: Vidi Marka, Novac sam dao Marku, Juer sam vidio Marka, Markom su se posluili kao alibijem, rije Marko vie nije ime, ve se u tim reenicama osoba imenovana kao Marko oznauje po nekom njezinu svojstvu koje je dio iskustveno utvrdiva sadraja u vezi s tom osobom. Jedino se u nominativu, u reenicama tipa: Ti si Marko, Marko vozi brzo, osoba imenovana Marko ne oznauje po nekom njezinu svojstvu, nego se samo imenuje (Peti, 1999: 115). 12 Gramatiki je utemeljena sintaktika struktura reenica: Razgovarali smo o Marku i Razgovarali smo o umjetnosti jednaka. A ipak, te se dvije reenice ne mogu jednako i razumjeti. Da bi to bilo mogue, moraju se izjednaiti u svojoj semantiki utemeljenoj sintaktikoj strukturi: rije Marko u prvoj, u funkciji imena i bez sadraja, mora dobiti sadraj. Taj sadraj moe biti jedino onaj koji je iskustveno utvrdiv. Prva se reenica bez toga ne moe razumjeti potpuno za razliku od druge koja je s poznatim sadrajem, umjetnost, posve razumljiva (Peti, 1999: 117). 13 U objema reenicama ta je rije opa imenica s uspostavljenom oprekom meu oznakama u gramatikoj kategoriji broja: Marta Marte. Rije Marta u navedenim reenicama nije ime zato to se ne odnosi na pojedinane osobe u izvanjezinoj zbilji, svaku posebno, nego se u prvoj reenici odnosi na bilo koju ensku

Procesima apelativizacije vlastitog imena, koje bismo mogli poistovjetiti s gore navedenim kontekstima gubljenja onomastike funkcije imena, mogu se suprostaviti procesi deapelativizacije kakvi se oituju u primjerima apelativa to oznauju jedinino egzistentni entiteti (Znika, 2002: 116) i u jeziku poinju funkcionirati kao vlastita imena. Proces deapelativizacije uoljiv je u kontekstu nadijevanja nadimaka kada (najee) apelativ postaje vlastito (nad)ime osobe. Za situacije u kojima ime gubi strogo onomastiku funkciju te preuzima neke druge funkcije kaemo da je to ime promijenjeno (fr. modifi). Promijenjeno vlastito ime to predstavlja termin promijenjeno vlastito ime?14. Ovaj je termin preuzet iz logike te ne odgovara u potpunosti onome emu vlastito ime odgovara u lingvistici. Prije svega termin je nejasan jer se iz njega ne moe oitati radi li se o sintaktikoj ili semantikoj razini opisa. U sintaktikom smislu promijenjeno vlastito ime dio je imenske sintagme, a u semantikom je ono uistinu promijenjeno, ono je metafora. Ipak, promijenjeno vlastito ime je, prema Kleiberu (1981: 332), ono ime koje se upotrebljava u sintagmi s determinantima koji ini da to ime izgubi karakter jedinstvenosti na osnovi kojeg se i razlikuje od ope imenice. Kao u bilo kojoj imenskoj grupi, determinant je i ovdje onaj element koji aktualizira ime, te ga s razine jezika (Roland) premjeta na razinu govora (cet imecile de Roland), tj. diskursa. S pozicija semantike pak, promijenjeno vlastito ime je ono ime koje posjeduje kontekstualno utvrdiv sadraj po kojemu rije u funkciji imena prestaje biti ime osobe ili objekta i postaje njihov pojam. Prema denominaciji procesa preobrazbe, koju koristi Alenka ivic-Dular, taj kontekstualno utvrdiv sadraj zapravo je funkcionalno znaenje vlastite imenice. S druge pak strane postoji standardno vlastito ime, tj. ono koje nije promijenjeno, ono koje je kruti oznaitelj za konkretnog nositelja u konkretnoj govornoj situaciji.

osobu s imenom Marta, a u drugoj na enske osobe s tim imenom kojih ima vie (Peti, 1999.). 14 U vezi s ovim problemom upuujem na Gary-Prieur (2005.)