Vous êtes sur la page 1sur 36

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima


UDK: 904 : 726.8 (497.6) 653 726.8.031.4.046.1 (590) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 1. 2. 2009. Prihvaeno: 5. 2. 2009. Ivan Mui HR, 21 000 Split iovska 2 imuzic@yahoo.de

315

U literaturi o stecima zakljuuje se da oni pripadaju i Vlasima, ali se ne konkretizira taj vieznani termin. Samo u tonom zakljuivanju da su Vlasi balkanski starosjeditelji, nije sadrana bit vlake problematike, koja se sastoji u stvarnosti da imamo, na primjer u Bosni, starosjeditelje Vlahe od antikih vremena, ali i one malobrojnije balkanske starosjeditelje Vlahe koji su se doselili iz drugih istonobalkanskih predjela tijekom srednjega vijeka. Termin Vlah je s vremenom obuhvatio i balkanske stoare, pa se od tada moe koristiti i toniji izraz vlah. Steke su podizali i ukraavali i nevlasi i Vlasi, ali ne svi Vlasi. Bilo da su Vlasi, koji su se doselili na srednjovjekovni bosanskohercegovaki i hrvatski prostor, preuzeli zateenu pretkransku simboliku jelena ili su je donijeli sobom iz svojih dotadanjih obitavalita, ta je simbolika starobalkanska. Kultno znaenje jelena, (i) kao simbola obnavljanja ivota, potvreno je na Balkanu brojnim prikazima iz prapovijesnoga i antikog doba.

Kljune rijei: Bonjani, Bosna, starosjeditelji, jelen, Vlasi, vlasi, Vlasi u Hrvata, maurovlasi, romani, steci, kolo, lov

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

I. 1. o problematici vlaha vlaha Rije Woch potjee vjerojatno iz germanskog Walhaz, Walh.1 Germani su imenom Walah nazivali Kelte koje su Rimljani zvali Gali.2 U historiografiji se istie kako podrijetlo Vlaha ni do danas nije rijeeno, jer o tome ni povijest, ni etnografija, ni lingvistika nisu dale jednoznana objanjenja i zato s pravom moemo Vlahe nazvati zagonetnim narodom.3 Doseljenici sjeverno od Dunava mogli su pod pojmom Vlasi podrazumije vati vie znaenja,4 ali je mogue i da su po doseljen ju sve balkanske starosjeditelje tako nazivali i da su doivljavali starosjeditelje kao etniku posebnost. Iz vanjska (nevlaka) svjedoanstva potvruju da je ime Vlah od poetka bio naziv za distinkciju ne Slaven, ne German i slino, a ne etnonim.5 To ne znai da su se i oni balkanski starosjeditelji koji su bili vie manje romanizirani, a koji su ivjeli stoljeima na prostoru izmeu Dunava te Crnog, Sredozemnog, Egejskog i Jadranskog mora, osjeali pripadnicima jedinstvenog etnosa. U starijoj historiografiji zastupalo se miljenje da su Vlasi romanizirano prastanovnitvo Balkana,6
1 2 3 Czarnecki 2003, str. 10. Usp. Koroljuk 1979, str. 10. Postoji mnogo razliitih miljenja o podrijetlu naziva Vlah. Usp. Kaser 1992, str. 94 95. Gavela 1977, str. 237. Antonijevi 1982, str. 20 24. Ako posmatramo stoarsku vlaku etniku masu na Balkanskom poluostrvu moe mo govoriti samo o dve potpuno razliite etnike grupe: o Karagunima (tj. onih koji nose crne gunjeve) i Fareri otima (ije ime potie od mesta Fareri u Albaniji, a nose iskljuivo bela odela)... Aromuni sebe esto nazivaju jed nostavno Vlasi. (Antonijevi 1982, str. 20 24.) Miljenje D. Mandia da su Vlasi na Balkanu potomci od Rimljana koloniziranih Maura u potpunosti su opovrgnuli rezul tati antropolokih i antropogenetikih istraivanja. Usp. Mandi 1963, str. 515 575. D. Mandi je ovaj rad objavio prvi put pod naslovom Postanak Vlaha prema novim poviestnim iztraivanjima u ediciji Hrvatska misao, sv. 18 19, Buenos Aires, 1956, str. 1 48. Zakljuivanje o tome je veoma teko. Na Balkanu, jedva da se moe pratiti staro stanovnitvo u unutranjosti, do priblino IX. stolea (juna Bugarska). (Iz pisma ora Jankovia autoru iz Beograda od 8. 12. II. 1991.) Buzov 1992, str. 48. Petar Skok je drao da je bilo razliitih naina latinizi ranja starobalkanskog stanovnitva (vojska, dovoenje italskog puanstva u nae krajeve, odline rimske ceste, islueni vojnici koji su dobivali zemljita, osloboeni robovi, vjera, rimska dravna vlast). Na temelju takva zamiljanja Skok je stvorio zakljuak: Tako se zgodi te cijela teritorija na Balkanu, poevi od mjesta gdje se na Jadranu nastavlja balkanski dio od Via Egnatia, cesta koja je spajala Rim preko Soluna i Carigrada sa istokom, pa sjeverno od Scupi i zapadno od Serdike (Sofije) i crtom

316

a da je Vlah svuda ovjek romanskog podrijetla.7 I Vlasi su se kao starosjeditelji stoljeima nazivali i im enom Romani Romeji, i to vjerojatno kao nekadanji pripadnici Istonoga Rimskog Carstva.8 Nije vjerojatno da su Sklavini po doseljenju za vladali svim dijelovima Balkana i zato moe biti mogue miljenje E. P. Naumova da su uz Sklavinije mogle postojati i male Vlahije (Vlake)9 koje su mogle biti napuene samo starosjediteljima. U balkanskim krajevima ve od ranoga srednjeg vijeka spominju se Vlasi.10 Samo je dio tih nomada koji su se nazivali Vlasi, i to onaj koji potjee iz stare Daci je, bio jako romaniziran. Ti su Vlasi u IX. i X. stoljeu za borba izmeu Avara, Franaka i Bugara bjeali na bizantsko podruje, gdje se spominju kao Vlahi ili Volohi.11 U jednom se izvoru navodi kako su godine 976. vlaki nomadi ubili Samuilova brata Davida i to je prvi spomen vlakog imena. Prema D. Antonijeviu te Vlahe preveli su u grko pravoslavlje grki mision ari, ali su oni ostali i nepismeni, a nisu ni znali da se
preko Hemusa na Crno more pripadne sferi latinskoga jezika. Na taj nain Rimljani su, prema Skoku, i od kon tinentalnog stanovnitva stvorili puanstvo, homogeno rimskome i po jeziku i po pravnim navikama. P. Skok je odluno zakljuio da se u istonoj balkanskoj Romaniji mogao da odri od balkanskih starinaca Iliro Traana samo jedan mali dio koji ivi danas pod imenom Arba nas ili Arnauta. On je naveo da su Rumunji balkanski narod koji je izaao iz rimskoga osvojenja Balkana, a da su Arnauti (Arbanasi) balkanski narod koji je da nanji preostatak onih antikih starinaca na Balkanu, koje su Rimljani zatekli ovdje i potedili od potpunog romanizovanja. (Skok 1934, str. 19 20, 22, 25, 43.) Danas bi, vjerojatno, i P. Skok drukije formulirao svoja navede na razmiljanja. Bogumil Hrabak o shvaanjima vlake problematike u P. Skoka tono zakljuuje: Nema sum nje da su u planinskim krajevima dela Hrvatske i Dal macije neki starinci mogli govoriti nekom varijantom latinskog jezika, razliitom od italijanskog i latinskog knjievnog, ali iz toga ne izlazi da su svi starinci bili Ro mani, pa ni romanizovani Iliri. (Hrabak 2003, str. 86. U historiografiji o balkanskim Vlasima nezaobilazne su rasprave B. Hrabaka jer su napisane na temelju viede setljetnih istraivanja arhivske grae u Veneciji, Zadru, Dubrovniku, Kotoru i drugdje.) 7 Usp. Jireek 1959, str. 193. Branko Gavela doputa mo gunost da podrijetlo romanskih elemenata u mentali tetu, jeziku i odreenim obiajima Vlaha valja traiti u njihovim keltskim predcima, a ne u rimskom pokuaju romanizacije Balkana koja je, i prema njegovu miljenju, bila bez veeg uspjeha i bez trajnijih posljedica. (Gavela 1978, str. 225.) 8 Kulii 1967, str. 236. 9 Naumov 1979, str. 202. 10 Comsa 1986, str. 138. 11 Comsa 1986, str. 124, 137 138.

5 6

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

Rimsko carstvo raspalo.12 Vlasi se na kraju X. stoljea iz Larise sele u unutranjost Bugarske, a kao vojnici se javljaju u grkoj slubi godine 1091. u borbama protiv Peenega, a godine 1166. u borbama protiv Madara. Od XII do XV vijeka Tesalija je u tolikoj mjeri naseljena vlakim stanovnitvom da se naziva Velika Vlaka, dok se Etolija u isto vrijeme nazivala Mala Vlaka.13 Prvi veliki dolazak starobalkanskog stanovnitva tre ba vremenski locirati u kraj X. i poetak XI. stoljea, a zbio se prisilnom seobom vlakog ivlja Tesalije u doba makedonskog vladara Samuila.14 Od XIII. do XIV. stoljea i balkanski pastiri na zivaju se Vlasima.15 injenica je da je poetkom XII. vijeka pojam vlah bio ekonomska kategorija, to dokazuje ika hrisovulja, jer se vlasima suprotstavljaju ratari koji su u Povelji navedeni kao zemaljski ljudi... Pored ovog najstarijeg srpskog zakonskog spomenika ima jo niz drugih u kojima se ratari suprotstavljaju stoarima, pa su prvi navedeni kao ljudi ili zemaljski ljudi, a stoari kao vlasi.16 B. Hrabak tono napom inje da nisu svi stoari i pastiri u unutranjosti Bal kanskog poluotoka nazivani Vlasima. Arbanasi su bili tipini stoari, a nikad nisu zvani Vlasima. Bugarski vladari Asen i Petar su mogli zaista biti Vlasi i govoriti vlaki.17 injenica je da su se Vlasima na Balkanu na zivali i stanovnici koji su govorili slavenskim jezikom. U literaturi se istie kako je jo Ana Komnenova upotrebljavala re Vlah oznaavajui negrka plemena u prvom redu Slovene i Romane. S tim je u loginoj vezi kasnije oznaavanje tom rei svih pastira i seljaka u unutranjosti Balkanskog poluostrva.18 Ana Komnena (1083. 1148.), Georgios Pahimeros (1242. 1310.), Ni ketas Akominatos Honijat (XIII. stoljee) i neki drugi bizantski pisci upotrebljavaju izraz Vlah da bi njime oznaili negrka plemena Balkanskog poluostrva, tj. Slovene i Rumune. Tako Honijat i njegovi savremenici bugarske careve Asena i Petra kao i Bugare nazivaju Vlasima, a njihov jezik vlaki.19

2.vlasi u hrvata temeljni dio vrela, koji je poznat kao Libellum Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur regnum, nastao je najkasnije do svretka XII. stoljea. U petoj glavi latinske redakcije ovoga spisa, kada se pria o osva janjima Vulgara, navodi se (u hrvatskom prijevodu) i ova reenica: Zatim osvajajui zauzmu cijelu Makedoniju; potom itavu pokrajinu Latina, koji se u ono doba zvahu Rimljani (Romani), a sada se zovu Morovlasi, to jest Crni Latini.20 U istoj glavi hrvatske redakcije ovoga vrela ta reenica glasi: Posli obujae Sledusiju i pojdoe u Macedoniju, i nju prijae i svu zemlju latinsku, ki se onda (za) Rimljane drahu, a sada se zovu rni Latini, kih cesar s onimi ima mnogo rvanje.21 Dakle prema ovom spisu Crni Latini (Morovlasi) prvotno su nazivani i Romanima,22 a u latinskoj se redakciji Romani Latini identificiraju s pojmom Vlah. Ovaj izvor postojanje naziva Vlah datira u dru gu polovinu VII. stoljea. Ivan Ostoji napominje da su Hrvati poznavali naziv Vlasi vjerojatno ve od IX. stoljea to moemo neizravno zakljuiti iz tipino vlakih osobnih imena u ispravama toga stoljea.23 U povelji hrvatskog kralja Kreimira koja je dati rana u Biogradu 8. srpnja 1071. godine, spominje se selo Vlai na otoku Pagu (uillas Pagi: Pecani, Murowlani, Wlasici).24 B. Hrabak zakljuuje kako je nesumnjivo da su postojali stari Vlasi u hrvatskoj dravi prije godine 1102. i da su bili ne samo slobodni stoari nego i zavisni, na primjer od splitske crkve, a da su se etniki i po nainu svog zanimanja, ali ne i po

317

12 Antonijevi 1982, str. 28 29. 13 Kulii1967, str. 235. O Vlasima u Tesaliji i Makedoniji vidi raspravu G. G. Litavrina (Litavrin 2001, str. 607.) 14 Hrabak 2003, str. 127. 15 Giadrini 1986 1987, str. 2. 16 Vukevi 1981, str. 329 330. 17 B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989. 18 Draki 1970, str. 87. 19 Vukevi 1981, str. 334.

20 Igitur impugnantes Sylloduxiam, expugnaverunt eam Inde debellando ceperunt totam Macedoniam; post haec totam provinciam Latinorum, qui illo tempore Romani vocabantur, modo vero Moroulachi, hoc est Nigri Latini vocantur. (Mui 2002, str. 140.) 21 Mui 2002, str. 64. 22 Porfirogenet razlikuje stanovnike koje naziva Romaei od Romana. Romani su mu u dalmatinskoj temi: u gradovima...; oni su mu i predslovensko (odnosno predavarsko) stanovnitvo Hrvatske, Srbije, Zahumlja, Neretve i Duklje. Romaei su mu Grci. (Skok 1927, str. 63.) Romani su prvobitno bili graani Rima. Josef Rungg tumai pojam Romani u smislu da je oznai vao pripadnike razliitih naroda i etnikih skupina koje su nekada bile pod rimskom dravom. (Rungg 1963, str. 131.) 23 Ostoji 1974, str. 72 74. 24 Diplomatiki zbornik 1967, str. 123 124. Karakteristike pisma upuuju da je ova isprava napisana krajem dva naestog ili poetkom trinaestog stoljea. (Diplomatiki zbornik 1967, str. 123.) D. Mandi je prvi (1956. godine) upozorio na taj podatak. (Mandi 1963, str. 515 575.)

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

318

vjeri, razlikovali od hrvatskog stanovnitva.25 Hrvati su se po doseljenju, kako navodi Toma Arhiakon, stopili s dijelom starosjeditelja. Dakako da se svi sta rosjeditelji na prostorima koje su osvajali Hrvati nisu asimilirali, tako da se dio njih nastavio u planinama baviti stoarenjem, od ega su mnogi od njih i ranije stoljeima ivjeli.26 Neasimilirani starosjeditelji, ug lavnom stoarskog zanimanja, nazivani su od Hrvata Vlasima i oni su u kasnijim vremenima tretirani kao hrvatski Vlasi.27 Ti se Vlasi dugo vremena tijekom srednjeg vijeka nisu mijeali s Hrvatima, i to sve dok su mogli ivjeti u svojim posebnim skupinama kao transhumantni stoari.28 Navedeni su Vlasi ivjeli u hrvatskoj dravi i u hrvatskim upama i mnogo pre dolaska Osmanlija. To su bili starinaki, lokalni vlasi, po veri nesumnjivo katolici. Deo njih je bio etniki apsorbovan do XIV. stolea i vie se nije pojavljivao pod vlakim imenom.29 Vlaki naziv u hrvatskim krajevima nose potkraj srednjega vijeka i pastiri u planinama, bolje reeno, njih gradsko i prigradsko stanovnitvo naziva Vlasi ma. Reeni Vlasi, odnosno Morlaci, u ispravama iz prve polovice XIV. stoljea tretiraju se i kao pastiri u planinama koje dijele Bosnu od Hrvatske.30 Bosan ski Vlasi posebno dolaze i u kopnenu Dalmaciju us poredno s nastojanjem bosanskog kralja Tvrtka I. da
25 Hrabak 2003, knj. II, str. 86. 26 Po svim dijelovima Balkana stoljeima se ivjelo od sto arstva. Na osnovu praistorijskih arheolokih nalaza na podruju Like i Primorja, naroito onih u okolini Vele bita, moe se utvrditi da su ondanji ilirski stanovnici bili sezonski stoari i da se stoarska kretanja Liburna i Japoda na relaciji planina primorje i obrnuto mogu rekonstruisati i uporediti sa savremenim stoarskim mi gracijama koje ne pokazuju nimalo odstupanja ni razlike u pogledu mar rute kretanja. (Antonijevi 1982, str. 36.) U De admistrando imperio, dakle sredinom X. sto ljea, opisuje se neretvanska Paganija, spominju se otoci Mljet, Korula, Bra i Hvar, a posebno se navodi da sta novnici posjeduju svoja stada i da od njih ive. (Ferjani 1959, str. 35.) 27 U izvoru iz 1433. godine imamo ovakve stilizacije: vsi dobri Vlasi v Hrvatih ; da niedan Vlah mei nami na brat hrvackih Vlahov. (Klai 1972, str. 278.) Neki su starosjeditelji na teritorijima koje su zauzimali Hr vati dugo opstali pod svojim ranijim imenom, kao na primjer, Dalmati. 28 Nomadizam kao starije stanje stoarenja u balkanskim zemljama vezuje se za antiki period i rani srednji vek. U balkanskim zemlja, na primer u XIV. veku, nije moglo vie biti nomadizma, jer su i planine dobile svoje gospo dare: vladara, crkvu ili osamostaljene oblasne gospoda re. (Hrabak 2003, str. 41.) 29 Hrabak 1988, str. 121 122, 124 125. 30 Lui 1979, str. 623.

zavlada Dalmacijom. Svi katuni u sjevernoj Dalmaciji (osim jednoga) u posljednjem desetljeu XIV. stoljea nisu bili iz Hercegovine, nego iz Bosne ili tadanje Hrvatske, koja je obuhvaala i Donje kraje, to jest dananju Bosansku krajinu.31 Naziv Vlah, posebno od XIV. i XV. stoljea, oznauje i na hrvatskom prostoru, uz stoare, dijelom i vojnike najamnike koji su kao takvi uivali posebne povlastice. Tako se Vlasi u Dalmaciji spominju 1322. godine kao vojnici bana Mladena II. ubia u bitci kod Blizne nedaleko od Klisa, a za bitke kod Krke godine 1324. vojska Mladenova brata Jurja II. ubia sastojala se od Poljiana, Vlaha i Bonjaka. D. Mandi navodi kako se dri da su Vlasi iz prve bitke 1322. go dine potjecali iz Bosne, ali da se to ne moe rei za one iz 1324. godine. On misli da su Vlahe u dalmatinsku Hrvatsku doveli banovi Pavao I. ubi (1278. 1312.) i njegov sin Mladen II. (1312. 1322.) iz Bosne i Zahum lja, i to u vojnike svrhe. D. Mandi zakljuuje da su oni poetkom XIV. stoljea doveli iz Bosne i Zahumlja vei broj Vlaha i naselili ih na kraljevskim i banskim dobrima oko gornje Cetine i drugdje, uz obvezu da e im sluiti u vojnikim potrebama. Iz pisma Ljudevita Velikoga Ivanu Nelipiu od 21. studenoga 1345. godine stalni broj Vlaha (Olachi) nalazio se na kraljevs kim dobrima oko gornjega toka rijeke Cetine, a 1357. godine Vlasi su i u okolici ibenika. Iz povelje bana Nikole Sea od 25. oujka 1362. godine spominju se deset puta Morovlasi (Morovlachi), koji su iz zagorske Dalmacije sili na zimovanje u okolicu Trogira. 32 U predtursko vrijeme (posebno u prvoj polovini XV. stoljea) glavne naseobine Vlaha u hrvatskim zem ljama nalazile su se izmeu Trogira, ibenika i Dinare, s jaim uporitima u Kninu, Vrlici i Nutjaku kod Sinja, a zatim u Lici i Krbavi.33 Zakon o povlasticama za cetinske Vlahe potjee iz XIV. stoljea, kada su doli u slubu kneza Ivania, a sauvali su svoj povlateni poloaj i u XV. stoljeu.34 B. Hrabak, navodi da su cetinski Vlasi u velikoj mjeri doseljeni hercegovaki Vlasi koji su donijeli i svoj govor.35 Cetinski Vlasi luili su se od Hrvata kao veinskog stanovnitva tako da ni
31 Hrabak 2003, knj. II, str.88 32 Svi podatci iz ovoga pasusa navedeni su prema: Mandi 1963, str. 551 553. 33 Mandi 1963, str. 551 553 34 Klai 1972, str. 278. 35 Kod likih vlaha u pogledu jezika imamo dve katego rije: ikavci su zaista domai i oni nisu morali biti roma nizirani ili su rano pohrvaeni; drugi su ijekavci, koji su s pravoslavnim vlasima doli u XVI. st. iz Hercegovine. (B. Hrabak u pismu autoru iz Beograda od 24. V. 1989.)

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

godine 1436. nisu doputali da im cetinski knez posta vi Hrvata za vojvodu niti da im na njihovu sudu moe biti sudac Hrvat.36 Iz ovoga izvora proizlazi i da su se cetinski Vlasi dijelili na one koji stalno ive na selu i na one koji su za vojnu slubu. Ovi cetinski Vlasi razliku ju se i od Srba, kako to potvruje isto vrelo iz godine 1436., koje uz njih posebno spominje Srbe.37 Cetinski Vlasi nose i katolika imena. Vlasi u Hrvatskoj imaju u velikoj veini hrvatska narodna imena,38 a to prevla davanje hrvatskih imena u Vlaha potvruje da su ti Vlasi govorili hrvatskim jezikom.39 Ovi cetinski Vlasi podizali su i ukraavali steke etrdesetih godina XV. stoljea. Kao cetinski Vlasi spominju se i Kustraii 1436. godine u Zakonu, koji je za njih te godine u Klisu potvrdio Han Frankapan ban Dalmacije i Hrvat.40 U Cisti (prema Imotskom) pokopan je pod jednim sljemenjakom Herko Kustrai (sin Jur/o/ja), a poslije njegove smrti i u blizini njegova groba, pod drugim sljemenjakom njegova dobra ena Vladna Kustrai.41 3.vlasi u bosni i hercegovini U Bosni se Vlasi prvi put spominju u povelji bosan skog bana Ninoslava oko godine 1234. No to nijesu

36 I da ne dre Hrvati Vlahov mimo jednoga bravara (pa stira). (Klai 1972, str. 280 281.) 37 I da ne more otdati (tuiti) najamnik (plaenik) ni lo vas (konjuar) na gospodara, i Srblin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah na Srblina. (Klai 1972, str. 281.) 38 Ostoji 1980, str. 28. Mnoga imena Vlaha (Danilo, Nino je, Piavi, Martin Dehonijevi, Radi Guljevi, Radmil Babi, Mozgota Guljevi, Radovan Skali, Matija Tere himi, Tome Kali, Bartol Trhunac, Toma Gari, Mi lovan Pilipovi, Jakov Radkovi, Ivan Pavlovi) nalaze se u ispravama koje ja objavio Radoslav Lopai. Usp. Lo pai 1943, str. 236 237; Lopai 1894, str. 8 12, 381 382, 408 409. 39 Pre svega, u to vreme Hrvati, kao katolici, ree nose na rodna a znatno vie katolika imena. Upravo tim narod nim imenima se i izdvajaju Vlasi od svoje isto hrvatske sredine. Vlasi, koji su rano primili katolianstvo, i u tom se pogledu ne razlikuju od Hrvata, tj. i oni preteno nose katolika imena. (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989. godine.) Gotovo se ne moe pretpo staviti da bi ti Vlasi, koji se jo nazivaju hrvatski Vlasi ili Vlasi u Hrvata i koji imaju hrvatska imena govorili ne kim romanskim jezikom. Dakako, dio je doseljenika iz istonih balkanskih krajeva govorio posebnim vlakim jezikom koji se shvaao kao sinomim za latinski jezik (npr. u Bartola Kaia) ili za talijanski jezik (npr. u Ivana Tomka Mrnavia). 40 Klai 1972, str. 278 281. 41 Petrievi 1995, str. 151 157; Petrievi 1999, str. 26 30. Usp. Lozo 1985, str. 8.

bili domai Vlasi, nego oni iz srednjega Balkana, koje su Dubrovani upotrebljavali kao prenosnike svoje trgovake robe.42 Vrela u XIV. i XV. stoljeu razlikuju u Bosni Vlahe od Bonjana (Vlachy et Bosgniani).43 Dubrovani su stanovnitvo oko Trebinja, Ljubinja i Gackoga smatrali u srednjem vijeku Vlasima. Tako se u dubrovakim izvorima spominju 1376. godine Vlachi et Bosgnani, a godine 1454. zna se za Vlahe i druge Bosance.44 Vrela iz 1361., 1385., 1399., 1406., 1407., 1408. i 1417. godine spominju Vlahe bosanskih banova i kraljeva.45 Bitno je znati da su u Bosni mnogi od onih koji su nazivani Vlasima autohtoni jo od antikih vre mena. To je Marko Vego ovako obrazloio: Vojvoda Donjih Krajeva Juraj Vojsali, brati hercega Hrvoja, darujui neke posjede humskim knezovima, brai Jurjeviima, gospodarima zapadnog Huma, spomenuo je u darovnici 1434. god. i vlaka plemena Voihnie, Pribinovie i Hardomilie. Poznato mi je da danas postoji u blizini Ljubukog selo Hardomilje, selo Vojnii i selo Pribinovii kod irokog Brijega. Jasno je da su poslije 1434. g. od ovih vlakih plemena nastala sela: Hardomilje, Vojnii i Pribinovii... Ovaj podatak iz povelje govori da je vlako pleme Vojnii posjedovalo nekropolu Graine Iz toga podatka zakljuujem da je nekropola Graine (Vojnii) iz XIV i XV vijeka i da je pripadala samo pomenutim Vlasima. Iz izloenoga se vidi da je Vlaha bilo i u stoarskom predjelu irokog Brijega i da je kulturni uticaj iz Vojnia (Graine) dopirao i do irokog Brijega. Gornja tvrdnja nije nimalo udna jer su Rimljani imali u Vojniima (u upnici) svoje veliko naselje i jedno drugo u Bigesti (na Humcu) u blizini vlakog naselja Hardomilja, gdje se nalo nekoliko rimskih spomenika s natpisima. To znai da su Vlasi autohtoni na tom podruju i da ih Slaveni nisu mnogo uznemiravali iako su ih poslovenili.46 B. Hra bak potvruje kako je Marko Vego u pravu da je u Zahumlju (Humu) bilo Vlaha ne samo pre Turaka nego i pre Bosanaca (trea decenija XIV st.).47 D. Mandi navodi da se u poveljama srpskoga kralja Uroa I. (1243. 1276.), koje je izdao pravoslavnoj Humskoj episkopiji (1243. i 1253. godine), Vlasi spom inju u srpskim zemljama oko Lima, ali se ne spominju na imanjima stolakoga podruja od Bivoljega Brda kod Domanovia do Stona na poluotoku Peljecu.
42 43 44 45 46 47 Mandi 1966, str. 237 246. Kulii 1967, str. 239. Mirdita 2004, str. 110. Mandi 1963, str. 556. Vego 1954, str. 32. B. Hrabak u pismu autoru iz Beograda od 19. I. 2009.

319

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

320

1. Vlaki katuni u srednjovjekovnoj Hercegovini. Iz knjige: Karl Kaser, Hirten Kmpfer Stammeshelden. Bhlau Verlag, Wien Kln Weimar, 1992, str. 153.

Prema D. Mandiu u tim se krajevima Vlasi Burmazi prvi put spominju 1305. godine, a Vlasi Zotovii u Ljubomiru (istonom dijelu Zahumlja), spominju se 1313. godine, to svjedoi da su se Vlasi doselili u Zahumlje krajem XIII. stoljea, za srpske vladavine u ovim krajevima (1284. 1304).48 Hercegovaki Vlasi doseljeni su iz Tesalije, Epira i Makedonije.49 B. Hrabak zakljuuje da su najznaajnija stanita vlaha romana bila u Tesaliji, odakle su i nai hercegovaki vlasi.50 Neki potomci tih doseljenih Vlaha, koji su govorili posebnim jezikom, mogu se po svojim imenima ili prezimenima i danas prepozna ti.51 Prva najstarija faza doseljavanja stoara u Herce
48 Mandi 1966, str. 237 240. 49 Hrabak 2003, str. 284. 50 B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989. godine. 51 Na pravo podrijetlo ovih doseljenika upuuju nas i stara njihova porodina imena, mada su ona sauvana u malom broju, jer su u Bosni i ta imena zamjenjivana patronimikonom, izvedenim po oevu imenu, zvanju ili zanimanju, ili hipokoristikonom po njegovu zaviaju, a vrlo esto i nadimkom, koji su im nadijevali njihovi suseljani. Ipak meu potomcima doseljenih Vlaha ima mnogo

govinu nastala je dolaskom starobalkanskih katuna52 arbanakog tipa iz dananje Metohije, zapadne Makedonije i Albanije preko Zete, i to najkasnije
porodinih imena sauvanih iz doba njihovih seoba. Od velike mnoine imena evo nekoliko najznaajnijih: Banjani, Balac, Bilbija, Boban, Bokan, Banduka, Bencun, Belen, Bender, Besara, Bovan, okorilo, Darda, Doman, Dreo, erman, Gac, Gala, Jarakula, Kalin, Keelj, Keser, Koo, Kalaba, Kokoru, Kosor, Lopar, Macura, Mataruga, Paen, Palavestra, Punja, Rian, ola, olaja, abat, urla, atra, kipina, pira, Tubin, Taor, Tintor, te konano razni Kecmani, ikmani, Toromani, umani, Karani, urlani, Servani. Sva ta imena skroz su neslovjenska i nehrvatska, a mogao bi ih protumaiti samo dobar romanista; ali se i ona slaviziraju u novije vrijeme nastavkom i ili ovi, evi. (Truhelka 1941, str. 41.) U XVII. stoljeu bilo je Vlaha koji su ljetovali na Vitorog planini i Kupresu, a zimovali u Makarskom primorju i oni su govorili vla kim jezikom, bili su katolike vjere, a pratio ih je jedan franjevac. (Daja 1970, str. 20 21.) 52 Bratstvo je najee obuhvaeno katunom. Katun bi, prema tome, bio organizovana ekonomska, socijalna i demografska zajednica kao i samo stanite biregionalnih i bisesilnih stoara, koji su u optim feudalnim uslovima potovali oinsku liniju srodstva. Katun je postao selo tek sa teritorijalizacijom Vlaha. (Hrabak 2003, str. 35.)

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

poetkom XIII. stoljea. Druga faza doseljavanja Vla ha u Hercegovinu povezana je s dolaskom bosanske vlasti oko godine 1330., kada se spominju vlaki katu ni. Ti vlasi nisu bili arbanakog porekla i pokazuju vii stepen organizacije; nisu poreklom od istog roda, nastupaju sa mnogo vie slovenskih imena i oni doprinose punoj slavizaciji zateenih vlaha arbanakog porekla. U Hercegovini kao deo bosanske drave, u kojoj je feudalni sistem bio mnogo blai nego u Vizantiji, bugarskoj i srpskoj dravi, sve vie dolaze nove vlake grupe i tu, u Hercegovini, koja prua i zimski boravak stoci, stvaraju neku vrstu nove Vlahije, posle one u Tesaliji, odakle je takoe bio izvestan broj skupina. Najivlje naseljavanje vlaha u Hercegovini tako traje od oko 1330. do oko 1420. godine. Pojava Turaka ubrzala je dobeavanje vlaha ak na Ston i dubrovaku teritoriju poslednje decenije XIV. veka. Vlasi Ugarci moda potiu iz ugarske drave u Erdelju. Posle 1420. godine zavrava se proces teritorijalizacije hercegovakih vlaha Takva je bila situacija i u Crnoj Gori (tu se slaem sa prof. V. ubriloviem), gde su crnogorska takoe vlaka plemena spreila dalje nadiranje arbanakih stoarskih grupa iz Albanije ili iz Metohije u dananje oblasti Crne Gore.53 B. Hrabak posebno navodi da je 1530. godine donja Bosna mogla kod starosjeditelja imati katoliku veinu i zato to su to do tada bili krajevi stare hrvatske drave. Meutim, druga doseoba srpsko martoloka, je zaista u to vreme (1530.) dolazila od Beograda i Smedereva Nesumnjiva je injenica sledea: sa bosanskom vlau dolaze u Neretvu i u Hercegovinu i bosanski vlasi, koji su uticali (od 30 ih godina XIV st.) na slavizaciju hercegovakih vlaha. Za te bosanske vlahe se moe tvrditi da su bili neromanizirani ili malo romanizirani.54 Posljednjih godina XIV. stoljea (1396. godine) poelo je izjednaavanje pojma Slaven s pojmom Vlah, to bi ukazivalo na to da je kod Vlaha u Herce govini ve naveliko zapoeo proces slavizacije.55 Migracije prastanovnitva iz istonog dijela Balkan
53 Hrabak 1983, str. 149 151. 54 B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989. godine. Kad su se Bosanci spustili na more (trea decenija XIV st.) pridoli stoari su uticali na slavizaciju zateenih Vlaha (jer su sami u Bosni pre slavizovani), a zateeni Vlasi su im nametnuli ortodoksiju Nisu svi Vlasi obavezno bili pravoslavni i nisu svi bili Srbi. Bilo je Vlaha katolika, patarena pa i muslimana, samo nisu svi u isto vreme apsorbovani od sredine u kojoj su iveli. Ta apsorpcija je bila najbra na severozapadu, ali su seobe, tako karakteristine za zapadni Balkan, mutile tu stvarnost. (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 19. sijenja 2009.) 55 Hrabak 2003, knj. II, str. 26.

skog poluotoka, do kojih je dolazilo prije provale Tura ka, u nekim zapadnobalkanskim zemljama bile su bez veeg znaenja. Tih migracija bilo je mnogo vie ve u prvo vrijeme turske vladavine, ali ni tada nisu bile to liko velike da bi bitno mijenjale nekadanji etniki sas tav starosjeditelja u Bosni.56 D. Dragojlovi zakljuuje da do tada kao i kasnije sve do dolaska Turaka, nema u izvorima spomena o pravoslavnim vlasima u Bosni osim u starom Humu i na podruju kasnije Hercegovine.57 Da su svi pravoslavni u Bosni bili doseljeni Vlasi, proi zlazi i iz Putopisa Benedikta Kuripeia, koji je godine 1530. putovao i Donjom Bosnom, koja je po njemu tada obuhvaala teritorij od Une do Vrhbosne s glavnim mjestom Jajcem i samo s jednim manjim dijelom Gornje Bosne. Oni su, prema njemu, doli u Donju Bosnu iz Smedereva i Beograda i kranske su vjere sv. Pavla.58 Ne bi odgovaralo srednjovjekovnoj bosansko herce govakoj stvarnosti da se predimenzionira uloga Vlaha. D. Mandi istie da su naselja srednjovjekovnih Vlaha u dananjoj Hercegovini odreda nosila patronimike nazive, to govori da su se u poetku u pojedine krajeve doseljavale samo pojedine obitelji ili mali broj srodnih istoimenih porodica. Te su se stalno drale na okupu i inile zasebnu jedinicu, koja se zvala katun. Prije pada Bosne (1463.) u cijeloj dananjoj BiH nije bilo vie od 100 vlakih katuna, od kojih pojedini nijesu brojili vie od 20 obitelji. To nam govori, da su Vlasi prije turskoga zaposjednua bili neznatna manjina puanstva BiH, najvie 2% ...59 4. literatura o vlasima i stecima Naziv steak ne moe se primjenjivati na srednjo vjekovne nadgrobne ploe u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, a niti na one koje su ispisane ili ukraene simbolinim prikazima. Nada Mileti misli da su najstariji steci jednostavne nadgrobne ploe koje se s natpisima osoba moe datirati u drugu polovinu XII.,
56 Migracije su u Bosni tek u XVIII. st. poele menjati strukturu stanovnitva, ali u kopnenoj Dalmaciji ta je izmena, i to bitna, izvrena jo u prva turska vremena. Bukovica pa i Ravni Kotari (a doseljavanjem iz tih matica i primorski deo i otoci) su dobili novo stanovnitvo, doseljeno iz Hercegovine. Treba upozoriti na otok Korulu. To je nekad takoe bila akavska regija; od kraja XVII. stolea ona je tokavska. (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.) 57 Dragojlovi 1987, str. 85. D. Dragojlovi prihvaa i mi ljenje M. Filipovia da su pravoslavni Vlasi, koji se spo minju tek od 1305. godine, bili naseljeni na podruju od Drine i Lima do Huma. Ibid.) 58 Matkovi 1881, str. 162. Usp. i Kuripei 2001, str. 26 27. 59 Mandi 1966, str. 243 244.

321

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

322

odnosno u poetak XIII. stoljea, ali oito je da ona to navodi u smislu kako su te ploe prethodile san ducima i sljemenjacima.60 Stecima se stvarno mogu smatrati samo sanduci i sljemenjaci jer je narod samo njih stoljeima tako i nazivao. Imenom steci (maeti, mramorovi, grka greblja) zove narod po Bosni ove obilne goleme monolitne spomenike, to se esto u velikim grupama, ali i pojedince, nalaze na raznim planinskim mjestima Na samim natpisima, koji se, ali na alost samo vrlo rijetko, nalaze, zovu se ti gorostasi naprosto biljezima (bilig, kamen bilig ili kamen).61 uro Basler tono utvruje: Rijeju steak kod naroda u Hercegovini naziva se samo usko i visoko stojee kamenje, ali je u XX. stoljeu taj naziv prihvaen u znanosti kao opi pojam.62 Sigurno je da je naziv steak postao od rijei stojeak, to znai neto veliko, visoko i postojano63 i koritenje toga naziva za nadgrobne ploe protivno je samom njegovom prvobitnom i te meljnom smislu. Steak je nezamjenjivo toan naziv za sanduke i sljemenjake. Literatura koja spominje mogunost vlake pripadnosti steaka i ukrasa na njima pozivlje se na Bogumila Hrabaka, Marianu Wenzel i Alojza Ben ca, a u novije doba i na Antu Miloevia. Meutim, engleski arheolog Arthur (John) Evans (1851. 1941.) prvi je u knjizi Antiquarian Researches in Illyricum (Westminster, 1883.) povezao steke s Vlasima. Petar Kaer (1848. 1919.) o tome je upoznao domau javnost 1898. godine donosei u hrvatskom prijevodu veo ma zanimljivo sljedee Evansovo zakljuivanje: Izpadak izkopina poduzetih po g. Luschanu i po meni u sredovjenim grobitima Konavlja, sude po obliku lubanja, dokazuje, da je tu ivjelo u XIII. i XIV. vieku neko pleme ne slovensko, jasno slino plemenu ilirskomu i arbanakomu. U tom pogledu opazit mi je, da veliki broj lubanja, na kojima se temelji taj dokaz, bio je izkopan u sredovjenomu grobitu vie Mrcina, sela poznata u dubrovakim spomenicima, kao sredite Vlaha ili Rumunja (Vlach or Rouman) sve do XV. vieka Ogromno kamenje sa udnovatim prikazam i nakitima, koje pokriva grobnice u Mrcinam, dokazuje, da oni koji su ga podizali, imali su na razpoloenje ogromna sredstva. U srednjem vieku za stalno ti potomci pokrajinskih Iliro Rimljana (these descendants of the Illyro Roman) bili su kiridije i trgovci ivotinja
60 Mittelalterliche Grabmler 1967, str. 7. 61 Truhelka 1914, str. 20 22. 62 Basler 1986, str. 102. (Literatura u kojoj se ne znaju razli kovati nadgrobne ploe od sanduka i sljemenjaka nije znanstvena bez obzira tko su njezini autori.) 63 Belagi 2004, str. 13.

po poluotoku. U nut/a/rnjosti Balkana bili su provodii dubrovake trgovine. Njihova skitalaka poduzea pronadje trgovake puteve, te rek bi da su prokrili stare rimske ceste, njima samima poznate. Na trgovakomu putu koji s te postaje Vlaha vodi u Trebinjsku dolinu, druga je postaja iste naravi, zanimiva danas samo radi starinskih grobova i spomenika, i jer je sauvala karakteristiko rumunjsko ime Turmente.64 B. Hrabak je 1953. godine u svojem radu naglasio da donosi nekoliko podataka iz Dravnog arhiva u Dubrovniku koji mogu pomoi u datiranju bosan skih i hercegovakih steaka. Tako je utvrdio da je kova klesar Gruba iz Boluna mogao izraditi nad grobni kamen Bogavca Taraha Bolunovia najkasnije 1477. godine. On je uz to donio i nekoliko arhivskih vijesti o Donjim Vlasima, a to je bila skupina vlakih bratstava koja su ivela oko Stoca i Hrasnog i zakljuio: U svakom sluaju, izgleda da e najvei deo spomenika spomenika sa natpisima koji se nalaze nad grobovima hercegovakih vlaha, a moda i ne samo hercegovakih i ne samo vlaha, otpasti na drugu polovinu XV veka, t. j. u doba pred kraj samostalnosti Bosne i Hercegovine a do prvih decenija XVI stolea. Kada se detaljnije proue vesti Dubrovakog arhiva o situaciji na privrednom i drutvenom planu u Hercegovini i u istonoj Bosni, vidi se da epoha najveeg prosperiteta domaeg ivlja upravo pada u to doba. Tada je svakako bilo i najvie podsticaja da se ukraavaju i ispisuju i sami steci. 65 Iz ovoga Hrabakova navoda jasno je da on obrauje datiranje steaka, a da steke ni ukrase na njima ne pripisuje samo vlasima. Marian Wenzel (1962.) navodi da se u drugoj polovici XV. stoljea razraeni i dekorirani nad grobni spomenici rade uglavnom za paleobalkansko stanovnitvo, koje ona naziva Vlasima, ali istie da su ti Vlasi prihvatili ve postojei obiaj upotrebe mono litnih kamenih blokova kao nadgrobnih spomenika koji su u Hercegovini uveli sredinom XIV. stoljea neki lanovi feudalne klase. Prema njoj, taj su obiaj kasnije prihvatila plemena koja su ivjela na tom podruju, a to su Vlasi koji su uveli bogatu figural nu dekoraciju. Oni su bili stoari ija je vanost rasla poslije sredine XV. stoljea, kada su se u istonoj Bosni poeli otvarati novi rudnici kovine pa su njihovi konji postali vrlo potrebni da prate karavane u Dubrovnik i iz Dubrovnika.66 M. Wenzel je posebno napomenula da je u svom prouavanju datiranih srednjovjekovnih
64 Kaer 1898, str. 136 137. 65 Hrabak 1953, str. 325 328. 66 Wenzel 1962, str. 102 143.

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

nadgrobnih spomenika utvrdila kako se obiaj post avljanja velikih i stalnih oznaka po grobovima na ot vorenome u Bosni proirio poslije godine 1350., a da su prvi poznati povei steci postavljeni u Hercegovi ni sredinom XIV. stoljea.67 Alojz Benac je 1982. godine korektno upozorio: Svakako je od interesa istai da najvea koncentracija nekropola sa natpisima postoji u junoj Hercegovini (podruje Trebinja, Bilee, Ljubinja i Stoca). Ovdje je ustanovljeno oko 80 nekropola sa takvim stecima, a gotovo polovina svih natpisa potie iz ove oblasti. U ovim podrujima je to elim naroito podvui bila i znatna koncentracija vlakog stanovnitva... U itavom ovom sklopu pitanja ostaje jo uvijek otvoren i problem odnosa steaka prema vlakom stanovnitvu. To je takoer stara tema rasprave, no ovdje bi spomenuli samo nekoliko novih injenica. Odreen broj natpisa, naroito u junoj Hercegovini, odnosi se na vlake starjeine. Tako su Tarah Boljunovi iz BoljunaStolac i Vukosav Vlaevi iz VlahoviaLjubinje bili vlaki katunari; Hrabreni Miloradovii pokopani na RadimljiStolac su bili vlake starjeine i sl. Samo usput spominjemo da tim i takvim starjeinama pripadaju veoma lijepi primjerci steaka, ak oni najljepi No, moda je sljedei detalj mnogo interesantniji. Zbog podizanja brane na Neretvi u Rakoj Gori kod Mostara izvreno je istraivanje grobova pod stecima na tamonjoj nekropoli. Tom prilikom je dolo i do kompletne antropoloke obrade skeleta u tim grobovima pa je ustanovljeno da skeleti iz 108 grobova (XIII. XIV. vijek), prema srednjoj vrijednosti mjerenja lobanje i skeleta, potvruju punu antropoloku homogenost ove serije. Osnovna svojstva te serije skeleta, bez ikakve sumnje, upuuju na isti dinarski antropoloki tip, bez ikakve druge primjese(. Miki, 1978.). Napominjemo da i analiza nekih skeleta iz nekropole u Grborezima kod Livna, na osnovu fotodokumentacije, pokazuje iste karakteristike... Analiza skeleta iz Rake Gore, pa i Grboreza, jasno upuuje na autohtono odnosno neslovensko stanovnitvo koje se pokapalo pod stecima. U tom sluaju se moe govoriti samo o vlakom stanovnitvu. Ostaje otvoreno pitanje da li je to openitija pojava a nije iskljueno da jeste i da li ipak zastupnici teze o vlakom karakteru steaka imaju zaista pravo? Bie od velike vanosti u tom pogledu dalje antropoloko istraivanje, naroito u junoj Hercegovini i istonoj Bosni... Znatno je napredovalo i ispitivanje odnosa steaka prema vlakom etnikom elementu. Pokazalo se da ta veza nije beznaajna, da e se i u ovom ok67 Wenzel 1999, str. 45.

viru traiti neka rjeenja o pripadnosti i rasprostranjenosti nekropola sa stecima.68 A. Benac u svojem posljednjem radu o ovoj problematici navodi (ne ba najtonije!) da je M. Wenzel u radu iz 1962. godine iz razila miljenje da je jednu od glavnih uloga u podizanju steaka odigralo vlako stanovnitvo u Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima i da se to odnosi i na mnoge lijepo ukraene spomenike. On, zatim, tono zakljuuje: Nema sumnje da su i Vlasi prihvatili ovakav nain obiljeavanja grobova, ali se i oni u sutini ukljuuju u aroliki mozaik stanovnitva koje je koristilo taj obiaj. Koliki je njihov stvarni udio u svemu tome pokazae tek nova vjerovatno viegodinja istraivanja. A. Benac ponavlja svoj raniji sud u svezi s Mikievim antropolokim ispitivanjima nekih nek ropola sa stecima, ali ispravno sudi: Sline analize na drugim nekropolama bi sasvim sigurno utvrdile koliki je procenat uea Vlaha u podizanju ovakvih kamenih spomenika.69 M. Wenzel je, suoena s potpuno pogrjenim in terpretiranjem njezina pisanja o Vlasima i stecima, ve 1981. godine upozorila da grijee svi oni koji tvrde kako je ona postanak i ukraavanje steaka vezala samo uz Vlahe vlahe. Krajem XIV i poetkom XV veka plemii polako prestaju da prave steke a obian narod preuzima ovaj obiaj. Ekonomski uslovi u Bosni tada su bili izvanredni zbog razvijene trgovine metalom. Mnogi novoobogaeni ljudi koji nisu bili plemii ali su imali bolje materijalne mogunosti poeli su da kopiraju plemie u raznim stvarima. Meu ovim svetom bilo je i lanova bosanske crkve i naroito mnogo stoara vlaha koji su se naglo obogatili snabdevanjem trgovaca konjima i praenjem trgovakih karavana. Oni preteno nisu bili lanovi bosanske crkve, kao na primer Miloradovii Hrabreni. U rukama vlaha stoara iji su preci bili starosedeoci, motivi na stecima su se mnoili i dobijali poseban karakter. Scene starih posmrtnih obiaja prikazane su bile u gotikom stilu. Nekoliko autora (Belagi, Mandi, anjek) smatraju da Wenzel u sutini tvrdi da su vlasi prvobitno stvorili steke to pokazuje da nisu razumeli njene radove u kojima se odreeno kae da su obogaeni stoari vlasi preuzeli taj obiaj od plemia i obogatili ve odreenu ikonografiju Nema nikakvih dokaza ni da je bosanska crkva inspirisala pojavu steaka. Steci koji su sigurno pripadali lanovima bosanske crkve retki su i netipini po obliku i ukrasima, i datirani su uglavnom meu mlae spomenike XV veka. Kako je davno zakljuio A.
68 Benac 1982, str. 200 203. 69 Benac 1989, str. 204, 206.

323

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

324

Benac, steke su pravili i katolici i pravoslavni i lanovi bosanske crkve.70 Izloeno shvaanje M. Wenzel je veoma logino i mogue. Ante Miloevi je godine 1991. obradio prob lematiku steaka, posebno u Cetinskoj krajini, i to u monografiji koja je objavljena pod naslovom Steci i Vlasi. Ovaj autor je naveo da na prostoru srednjeg toka rijeke Cetine istodobno egzistiraju groblja bez steaka uz ranosrednjovjekovne crkve na poloajima koja odravaju prethodni srednjovjekovni kontinuitet i nekropole sa stecima koje pripadaju u XV. stoljeu pridolim Vlasima. Autor steke (nadgrobnike) oko gornjeg toka Cetine stilski i tipoloki vezuje za one u kninskom i drnikom podruju, te Livanjskom polju. Groblja su na cijelom tom teritoriju, prema njemu, nerijetko locirana uz nekadanje srednjovjek ovne crkve, a na njima su dominantne nadgrobne ploe, rijetki su monumentalni sanduci, a sljemen jaci i drugi temeljni oblici steaka gotovo potpuno izostaju. Te injenice nesumnjivo dovode ova podruja u jedinstven kulturni kompleks uvrujui vjerojatne etnike i politike veze livanjskog podruja s ostalim dijelovima Dalmacije cijelo vrijeme srednjeg vijeka. Autor u ovoj knjizi posebno navodi da monumen talnih ukraenih sljemenjaka i visokih sanduka ima na kasnosrednjovjekovnim grobljima na srednjem toku Cetine i da su oni ogranieni na njezinu desnu obalu, i to kao manja groblja prostorno i vremenski izolirana podalje od dominantnih naselja toga vremena. Njegovo je miljenje da ovakve sljemenjake, kojih ima i u Imotskoj krajini, a zatim u Duvanjskome i Kuprekom polju, nalazimo samo u onim predjelima Dalmacije i jugozapadne Bosne u kojima gospodare Kosae, i on to dovodi u svezu s povlaenjem Vlaha prema Bosni.71 Napominje da prve pretpostavke o vlakoj pripadnosti steaka u strunoj literaturi donosi B. Hrabak, a da su razmiljanja o vlakoj pripadnosti steaka dobila u znaenju objavom studije M. Wenzel, ali da takve njezine pretpostavke o vlakoj pripadnosti prvenstveno ukraenih steaka uglavnom

nisu prihvaene. Autor dalje navodi da e on ovim radom nastojati osnaiti miljenja onih autora koji nastajanje i razvoj tih monumentalnih nadgrobnih spomenika kasnog srednjeg vijeka (posebno sljemenjaka) veu uz vlaki dio stanovnitva, i to prvenstveno polazei od rezultata istraivanja steaka i grobalja sa stecima na podruju cetinske regije Nove znaajne potvrde vlake pripadnosti veine steaka pruaju nedavno provedena antropoloka prouavanja skeletnih ostataka u grobovima pod samim stecima, pri emu je utvreno, da najvei dio ove populacije upuuje na isti dinarski antropoloki tip, to bi znailo da su pokojnici pod stecima velikom veinom autohtonog (antropoloki neslavenskog), tj. preteno vlakog porijekla. A. Miloevi posebno dodaje uz pojam Vlah i vlaki napomenu: ini mi se, (da) za objanjenje ovih pojmova treba prihvatiti rjeenja koja nudi P. Skok.72 A. Miloevi 2004. godine ponavlja da e izravno nas tojati osnaiti pretpostavke onih autora koji nastajanje i razvoj ovih monumentalnih nadgrobnih spomenika kasnog srednjeg vijeka povezuju s Vlasima koji su u to vrijeme na zapadnom Balkanu starosjedilako, prvenstveno preivjelo romansko ili romanizirano ilirsko stanovnitvo... Prostorno polazite pri tome su rezultati izuavanja ovih spomenika na prostoru Cetinske krajine u Dalmaciji.73 Navedene stilizacije A. Miloevia u literaturi se shvatilo u smislu da svi monumentalni nadgrobni spomenici (posebno sljemenjaci), dakle i oni izvancetinski, pripadaju samo Vlasima.74 A. Miloevi nije posebno pisao o podrijetlu Vlaha, koji su podizali steke na srednjem toku Cetine. Ovom au toru dogodilo se i potpuno pogrjeno interpretiranje njegova teksta.75
72 Miloevi 1991, str. 7 8. 73 Miloevi 2004, str. 202. 74 Temeljno pitanje kojim se bavi autor u svojoj knjizi jest odnos srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika steaka i vlakog etnosa, a osnovna teza koju zastupa je ta da se oni mogu, odnosno moraju atribuirati vlakom elementu. (ebotarev 1995, str. 321. A. ebotarevu je u ovom osvrtu M. Wenzel njemaka autorica.) Usp. i: Purgari Kui 1995, str. 252 253. 75 A. Miloevi nije posebno analizirao nastanak ni znae nje motiva na stecima i zato je neshvatljivo kako ovaj njegov rad prezentira Zef Mirdita. Ovaj autor navodi tobonje shvaanje M. Wenzel da su steci vlake pro venijencije, odnosno da su nastali pod utjecajem nesla venskih Vlaha, a zatim dodaje da se na tu pretpostavku oslanja i A. Miloevi, koji je zakljuio da nekropole sa stecima na podruju od Cetine prema Imotskom i Ku presu pripadaju Vlasima, koji su zasebne etnike pripad nosti i koji su se tu doselili u XV. stoljeu. (Mirdita 2004, str. 314.) Z. Mirdita dalje iznosi da su balkanski Vlasi i

70 Wenzel, Koji 1981, str. 208. (M. Wenzel /1932. 2002./ je Amerikanka, koja je od pedesetih godina XX. stoljea preko tri desetljea radila u Bosni. Diplomirala je na Columbia University u New Yorku, a zatim je studirala na Courtauld Institute of Art u Londonu, gdje je i dok torirala na temu Ukrasni motivi na stecima. M. Wenzel je 1992. godine postala ravnateljica novonastale nevladi ne organizacije Bosnia Herzegovina Heritage Rescue / BHHR/ Drutvo za spasavanje bosansko hercegova ke batine registrirano u UNHCR u.) 71 Miloevi 1991, str. 39, 42, 54, 57.

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

5. nemogunost identificiranja steaka s vieznanim pojmom vlah vlah Neprihvatljivo je miljenje da se sve pripadnike dinar skog antropolokog tipa pokopane pod stecima na ziva Vlasima. Takvo miljenje ne bi bilo tono ni zato to se ne moe, na primjer, starosjeditelje koji su se iz Tesalije, Epira i Makedonije doseljivali u XIII. stoljeu i kasnije na bosanskohercegovake prostore identi ficirati sa starosjediteljima koji su u Bosni ivjeli od antikih vremena. Svjetovi balkanskih autohtonaca poznatih kao Iliri i Traani, i ako mogue pripadaju is tom antropolokom tipu,76 bili su u antropogenetikom i kulturnom (duhovnom) smislu razliiti i zato se ne moe poistovjetiti njihove potomke u svakom vre menskom razdoblju.77 Rezultati antropogenetike
zbog svoga arijanstva, odnosno poluarijanstva, lako pre lazili iz jednog vjerskog sustava u drugi pa tako konkret no i na bogumilstvo. Tu bogumilsku pripadnost Vlaha najoitije pokazuju steci, nadgrobni spomenici, prisutni osobito u istonoj Hercegovini, pa i ire. Z. Mirdita se radi dokazivanja ovoga svoga miljenja poziva u biljeci posebno na knjigu A. Miloevia Steci i Vlasi. (Mirdita 2007, str. 260.) Meutim, injenica je da se iz navedene knjige A. Miloevia ne moe izvesti takav zakljuak jer on ni na navedenom podruju Dalmacije i jugozapadne Bosne ne dovodi u svezu ni jednom reenicom simboli ku na ovim stecima s bogumilstvom. Simbolika stea ka nema nieg bogumilskog, a oni Vlasi za koje sigurno znamo da su pokopani pod stecima (na primjer u Her cegovini) bili su pravoslavni, a ne bogumili, za koje nije potvreno da su bilo kada postojali u Bosni. Inae Mir ditina monografija je vrijedna jer donosi prikaz vanije literature o Vlasima u razliitim historiografijama. Usp. Mui 2005, str. 22 23. 76 Prema reima dr . Mikia, tridesetih godina engleski antropolog Kun je utvrdio da se taj, dinarski tip najjunije prostire do reke Mati u Albaniji, dok se juno od te reke nailazi na mediteranski tip. Na severozapadu je granica prostiranja alpskog, takoe brahikranog antropolokog tipa. Od Alpa do reke Mati u Albaniji, dakle, svi smo iste gore list Sloveni su drugi (dugoglavi) antropoloki tip koji se veoma lako razdvaja od starosedelakog, dinarskog. Ispitivanja nekropola u Vini, kod Beograda, zatim kod Bugojna, u Bosni, na Radovita kraj Ohrida znai, u oblastima centralnog, istonog i junog Balkana pokazala su, kae dr Miki, da sve do 12, 13. veka nema na ovim prostorima meanja sa novopridolim Slovenima. Do znaajnih populacionih meanja dolazi tek sa osmanlijskom okupacijom. (Razgovor sa . Mikiem. Politika/ Beograd/, LXXXVIII/1991, 27762, 13. Broj od 21. I. 1991.) 77 Stare etnike granice oituju se jo i danas razlikama u mnogim ustanovama i obiajima kod onih Junih Slovena koji sada ive na negdanjem traanskom odnosno ilirskom tlu. I predstave o povorkama mrtvih u vidu konja i ritualne povorke jahaa ograniene su uglavnom samo na negdanju traansku teritoriju. (Filipovi 1986, str. 17, 5758.)

analize Vlaha, za koju su uzorci uzimani iz Albanije, Makedonije i Rumunjske, pokazuju da unutar Vlaha postoji velika genetika raznolikost.78 Vlasi nisu bili svi istoga govora, niti etnikog podrijetla, a sam na ziv Vlah nije u sva vremena imao isto znaenje na raznim teritorijima.79 Zbog toga u povrnoj stilizaciji da su Vlasi starosjeditelji, nije sadrana bit vlake problematike. Temeljna je injenica da imamo sta rosjeditelje koji su na tlu dananje Hrvatske, Bosne i Hercegovine od prapovijesti i starosjeditelje koji su se u ove zemlje doselili iz drugih balkanskih predjela tijekom srednjeg vijeka.80 U razrjeenju simbolike na stecima nuno je razlikovati autohtone bosanske i hrvatske Vlahe starosjeditelje i balkanske Vlahe sta rosjeditelje koji su se iz drugih dijelova Balkana dosel javali u srednjovjekovnu Bosnu i Hrvatsku. Pojam Vlah, osim toga, s vremenom je obuhvatio i stoare, a to su bile obje vrste navedenih starosjeditelja, ali i doseljenici sa sjevera od Dunava, i od tada se moe koristiti i toniji termin vlah. Na temelju podataka da su neke vlake obitelji, na primjer u Hercegovini, podizale i dekorirale mono litne kamene blokove kao nadgrobne spomenike, ne moe se sa sigurnou zakljuiti da su steci po drijetlom i ukrasima djelo doseljenih Vlaha. Ljubo Sparavalo je na nekropolama ume Trebinjske (u Hercegovini) utvrdio da su se pod stecima pokapali krani razliitih konfesija (rimokatolici i pravoslav ni), ali da se nisu pokapali svi Vlasi.81 Ne postoje potvrde da su ti Vlasi, na svojim pr
78 Ivan Juri, Recenzija (od 10. rujna 2006.) knjige I. Mu ia, Hrvatska povijest IX. stoljea, str. 3. 79 B. Hrabak 2003, str. 78, 284. 80 Usp.: Marjanovi, Primorac, Hadiselimovi 2008, str. 105 119. 81 U Cerovakom groblju, u kome nema ni grobne gomile, ni crkvine, ni steaka, umrli su sahranjivani u obine zemljane rake, a na grobove su im postavljene manje amorfne kamene ploe. Neki grobovi u njemu (za koje nismo sigurni da su nastali do kraja XV vijeka) su obiljeeni i stavljanjem jednog neobraenog duguljastog kamena uspravno iznad glave i nogu pokojnika, a sa istone strane nadglavnika uklesan je mali ravnokraki krst. Znamo da je Cerovako groblje bilo groblje i srednjovjekovnog sela Svinja u kome su ivjeli Vlasi. Ako bismo zakljuili da su ovi Vlasi bili siromani stoari, pa da zbog siromatva nisu postavljali steke na grobove, pogrijeili bismo. Nisu oni svi bili siromani. Vidjeli smo da je Chrianus Pasqualis iz Svinje mogao da otkupi roba za 24 velika solida. On bi sigurno isto tako bio u stanju da snosi i trokove oko izrade i postavljanja steaka, recimo, na grob svog oca. Istina e prije biti: da kod ovih Vlaha, kao ni kod Vlaha Zurovia u Raiima, nije bio obiaj da steke postavljaju na grobove svojih umrlih. (Sparavalo 1979, str. 130.)

325

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

326

vobitnim stanitima iz kojih su se iseljivali, poznavali steke ni ukrase na njima.82 To moe znaiti i da su doseljeni Vlasi zatekli steke i ukrase na njima, pri hvatili ih kao svoje nadgrobne spomenike i, kad su gospodarski ojaali, nastavili dalje razvijati umjetnost steaka.83 Mogue je i da se kontinuitet nadgrobnika i njihove simbolike na bosansko hrvatskim prosto rima odrao tako da su kamenim stecima kasnoga srednjeg vijeka stoljeima ranije prethodili nadgrob ni spomenici od drva. ore Jankovi napominje da su neki steci iz XIV. i XV. stoljea u vidu stuba krunog ili osmougaonog preseka sa etvrtastim vrhom na kojem moe biti natpis sa imenom pokojnika nesumnjivo pravljeni po drvenim uzorima, to se vidi po ukrasu.84 Meutim, ne moe se iskljuiti ni velika mogunost da su na bosanskohercegovaki i hrvatski prostor doseljeni Vlasi zatekli samo nadgrobne ploe i, kad su gospodarski ojaali, nastavili podizati steke i ukraavati ih, mogue i svojom vlastitom funeralnom simbolikom (moda posebno u prizorima lova, kola, jelena, konja i ljudskih likova s uzdignutim rukama). Te simbolike nema ni na nadgrobnim ploama, to upuuje na mogunost da pripada Vlasima koji su se iz nehrvatskih i nebosanskih predjela doselili u Her cegovinu. Pojedine skupine tih Vlaha mogle su iselja vanjem iz Hercegovine donijeti svoju simboliku, dak le i onu s jelenom ako je stvarno bila samo njihova, u dijelove Bosne i Dalmacije (pa tako i na srednji tok Cetine u XV. stoljeu). . Belagi je naveo vei broj primjera da su se is pod steaka pokapali Vlasi posebno pravoslavne vjere, kao na primjer: Tarah Boljunovi, Vukosav Vlaevi, Radosalii, Hrabreni Miloradovii i drugi, ali dodaje: I mnogi drugi vlasi bili su pravoslavci. Bilo je i vlaha rimokatolike vjere, a vjerojatno i pristaa bosanske crkve. Meutim, postoji vie primjera steaka koji pripadaju rimokatolicima, a vrlo lijepo su klesani i ukraeni, i to ba motivima koji se pripisuju vlasima. Ta82 D. Mandi se prvi kritiki osvrnuo na dio izlaganja M. Wenzel. (Mandi 1966, str. 237 246.) Miljenje D. Man dia zatim je u potpunosti prihvatio Ante kobalj u svo joj knjizi: kobalj 1970, str. 239 244. A. kobalj posebno istie da ornamentika steaka sadri poganske magijske simbole. (kobalj 1970, str. 243.) 83 U rukama Vlaha monolitski nadgrobni spomenici stekli su novi prosperitet i ukraavani su s figurama. (Wenzel 1962, str. 102 143.) 84 Dakle, na gromilama su prvobitno stajali drveni spomenici, steci. Vezu izmeu gromila IV IX stolea i kamenih steaka (mramorova) XIV XV stolea, uspostavlja gromila XII stolea iz okoline Sjenice. (Jankovi 1998, str. 123 124.)

kovih primjera ima naroito mnogo u zapadnoj Hercegovini. Tu spadaju, npr. steci koji pripadaju feudalcima Komlinoviima, iz okoline itluka. Isto tako, postoji vie primjeraka takovih steaka koji pripadaju pristaama bosanske crkve. Naroito je to izrazito kod steaka s natpisima u kojima se spominju linosti rimokatolike vjere, ili one koje pripadaju bosanskoj crkvi. Tu bi, npr., pored ve pomenutih, spadali oni steci koji pripadaju tepiji Batalu iz Turbeta kod Travnika, gostu Milutinu iz Humskog kod Foe i drugim svetenicima bosanske crkve.85 Za pripadnike bosanskih feudalnih velikaa Sankovia, koji su imali nekropolu steaka (iz XIV. i XV. stoljea) na lokalitetu Grka Glavica u selu Bisk up, neki autori pretpostavljaju da su bili krstjani.86 Radenovii Pavlovii bili su meu vodeim vlastel inskim obiteljima srednjovjekovne Bosne i dri se da nekropola steaka na Pavlovcu (u blizini Sarajeva) izmeu sredine XIV. i druge polovice XV. stoljea pri pada upravo njima. Prema Mikievoj analizi iz 1982. godine 11 kostura iz grobova na Pavlovcu, rije je o autohtonom etnikom elementu s naglaenom robusnou oba spola, koji odlikuje dinarski antropoloki tip bez primjesa i utjecaja drugih antropotipolokih elemenata.87 Povijesna vrela ove bosanske autohtone Pavlovie ne nazivaju Vlasima. U bosanskoj historiografiji posebno se zastupa teza da su steci i ukrasi na njima nastali u srednjo vjekovnoj Bosni. A. Benac dri da je najstariji datirani steak ploa trebinjskog upana Grda i da je iz druge polovice XII. stoljea, a da ni jedan spomenik u ob liku kovega nije dosad mogao biti datiran prije prve polovice XIV. stoljea, te da se ni jedan (sigurno dati rani) sarkofag ne moe pouzdano datirati prije kraja XIV. stoljea. Na temelju toga A. Benac zakljuuje da je oblik ploe najstariji oblik steka, a to znai da poetni stadij u razvoju steka poiva na onom obliku koji je openito poznat u mnogim, naroito mediter anskim zemljama i koji ne podlijee nikakvom vjer skom uvjerenju. On tvrdi da je koveg postao glavni oblik tih spomenika, ali napominje da kameni koveg nije nita drugo nego manje ili vie poviena ploa i da, prema tome, steak u svojoj biti nije nikakva origi nalna tvorevina bosanskohercegovakog podneblja, nego samo prilagoena i uvelike upotrebljavana, vrlo rairena forma nadgrobnog spomenika. A. Benac dalje kae da se na teritorijima steaka istiu dvije osnovne
85 Belagi 1971, str. 98, 100 101. 86 Lovrenovi 2008, str. 142. 87 Lovrenovi 2008, str. 153 154.

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

klesarske i umjetnike kole: hercegovaka (sarkofazi s arkadama, figuralni prikazi, bogatstvo motiva), i istonobosanska (sarkofazi u obliku brvnare, floralni motivi i dr.). A. Benac je, osim toga, uoio injenicu da je u sredinjoj Bosni, ondje gdje su bila najvaniji centri bosanske drave i gdje bi morali biti i glavni centri bosanske crkve, prilino manja koncentracija steaka nego u nekim drugim krajevima. On je iz te injenice izvukao zakljuak da to ne ide u prilog tezi o neposrednim vrstim vezama izmeu steaka i bosanske crkve.88 Vana je i injenica da u sredinjoj Bosni ima vei broj steaka vrlo slabe izrade kao i onih koji su amorfni vie nego u drugim podrujima Bosne i Hercegovine, iz ega se moe izvui zakljuak da su takvi oblici relativno neto stariji.89 Dakako da se na temelju toga moe zakljuiti i to da su steci na bosanskohercegovakom podruju nastali upravo u sredinjoj Bosni i odatle se irili dalje i ak se jo jae razvijali, posebno u krajevima istone Bosne i Herce govine. Na to moe upuivati i to to su nekropole sa stecima nastajale gotovo redovito na starim, dotadan jim mjestima pokapanja, to je dokaz neprekinutoga kontinuiteta mjesta i naina pokapanja sve do turskih provala u ove zemlje.90 Neke formulacije tekstova na rimskim epitafima asociraju na natpise koji se nalaze na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini.91 Razliita je simboli ka na hercegovakim i istonobosanskim stecima, i kada bi se pretpostavilo da je jedna i druga orna mentika donesena na teritorij srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, teko je zamisliti da su doseljenici iz raznih balkanskih predjela u svim tim dotadanjim stanitima podizali takve nadgrobnike, a da o njima nije ostalo traga. I to upuuje na zakljuak da su doseljenici preuzeli u Bosni i Hercegovini zateeni obiaj podizanja steaka i njihova ukraavanja. Teritorij dananje Bosne i Hercegovine u antiko je doba pripadao i Japodima i Dalmatima, a u X. stoljeu, i prema De administrando imperio, bio je di jelom sastavni dio srednjovjekovne hrvatske drave. Starosjeditelji koji su zapoeli podizati i ukraavati steke, mogu biti potomci Dezitijata i Daorsa, ali i Japoda i Dalmata. . Belagi (1908. 1990.) je u dosadanjoj his
88 Benac 1982, str. 199 200. 89 Belagi 1967, str. 112. 90 Usp. Belagi 1971, str. 78 79; Belagi 1962, str. 96; Mile ti 1982, str. 234. Usp. Mileti 1988, str. 167. Usp. i: Spara valo 1979, str. 53; Benac 1950, str. 5; Tomasovi 2008, str. 124.

toriografiji najupueniji poznavatelj problema tike steaka. On u svom posmrtnom djelu Leksikon steaka napominje da pitanje etnogeneze bosan skohercegovakih Vlaha jo nije do kraja rijeeno i zakljuuje: Teorije o pretenom pripisivanju steaka Vlasima je neosnovana iz vie razloga. Stoarsko zanimanje Vlaha nije moglo biti presudan faktor za klesanje konja i scena sa konjima na stecima, zbog toga to je i privreda ostalog stanovnitva po svom karakteru bila stoarska. Osim toga, mnogo steaka ima i u krajevima gdje nisu bila obitavalita Vlaha, zatim steaka nema u vlakim podrujima izvan Bosne i Hercegovine. Nije mogue ukazati ni na jedan posebni vlaki oblik ili ukras steaka, jer oblici i ukrasi su zajednika osobina steaka, bez obzira da li su u vlakim ili drugim predjelima. Treba rei da ni odreena podruja nije mogue u svakom sluaju vrsto vezati za vlaka plemena, s obzirom na okolnost da je u toku vremena bilo mnogo migracija tih plemena. Postoje i drugi razlozi koji se mogu navesti kao protuargumenti vlake teorije. Treba rei i to da postanak steaka ni u emu nije bio uslovljen utjecajem Vlaha. Neki istraivai steaka samo na prvi pogled stiu utisak o pripadnosti steaka Vlasima. Vlasi su prihvatili i njegovali obiaj klesanja i ukraavanja steaka naroito u XV. i XVI. vijeku, kada im je relativno dobro ekonomsko stanje omoguilo da ih ljepe kleu i bogatije ukraavaju, ali ne postoje ni oblici ni ukrasi koji bi se mogli pripisati samo Vlasima.92
91 Na jednom latinskom natpisu s groba iz 441. godine nae ere postoji sljedei tekst: Zaklinjem vas Kristom, neka me niko ne dira i neka niko moj grob ne oskrvne! Sadraj ovog natpisa je gotovo istovjetan s tekstom i rilskog natpisa Pavka Radohnia iz Hodova kod Stoca koji proklinje svakog ovjeka ko bi mu kosti pretresao. Natpis u cijelosti glasi: A sije lei Pavko Radohni. Ovi kami usijekoh na se za ivota. Molju vi se, brao i gospo do, nemojte mi kosti pretresati! Natpis je iz 15. stoljea Na mnogim latinskim rimskim spomenicima se nagla avaju roditelji koji postavljaju spomenik svojoj djeci ili obratno. Ovo se vidi i na naim stecima s natpisima. Rimski pisari epitafa esto su izraavali tugu, alost za pokojnikom, kao to su pisali dijaci i kovai u teksto vima naih srednjovjekovnih natpisa Na rimskom sarkofagu iz 1 2. stoljea nove ere iz Dalmacije pie slje dee: Livius Primitivus: dobri ovjek ovdje lei i Julija Firma ena. Na kriu s irilskim natpisom u Boljinama iz 15. stoljea pie: A se lei dobri junak i ojek Vlatko Vukovi. Pie Semorad Rimljani su ponekad biljeili imena skulptora pojedinih spomenika, kao to su radili i kovai pomenuti u tekstovima steaka i krieva. Tako je kranin Arpacius iz Dalmacije naruio grobni spome nik eni Maksimili od kamenara majstora Projekta. U Bekiji (zapadna Hercegovina oko Gruda i Posuja) dugo je djelovao vjeti rimski skulptor Maksiminus u 2 3. sto

327

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

II. 1. Jeleni na stecima nisu prikazi iz realnog ivota U Bosni i Hercegovini bilo je u stara vremena u izo bilju jelena, to posebno dokazuju mnogobrojni nal azi jelenjih rogova iz razliitih epoha, poevi od prapovijesti pa sve do u novije doba.93 Jelen je od svih prikaza ivotinja na stecima najvie zastupljen. Motiv jelena (ne raunajui scene) javlja se u oko 100 prikaza na stecima najvie u okolini Ljubinja, Nevesinja i Kalinovika, te u oko 165 prizora lova na jelena (najvie u okolini Ljubinja i Kalinovika, Popo vom polju i na Kupresu). Postoji i nekoliko mjeovitih kola koja predvodi mukarac jaui na jelenu (okolina Stoca, Nevesinja i Trebinja).94 Iz navedenih podataka moe se zakljuiti da funeralna simbolika s jelenom nije bila mnogo poznata u istonom, a posebno ne u sredinjem dijelu srednjovjekovne Bosne. Najraniji datirani lov na jelena nalazi se na spome niku u Boljunima kod Stoca, to ga je za pokojnika Taraha Boljunovia (umro oko 1477. godine) potpisao
ljeu. Od njega se do sada pronalo dva vajarska rada s latinskim natpisom. Na kraju epitafa stoji urezani tekst: Maksimin izradi Maximinus sculpet. Jedan spome nik pomenutog vajara je pronaen u selu Prolocu kod Imotskog, a drugi nedavno u selu Soviima kod Gruda s likom pokojnice u tadanjoj nonji sa ukrasima. Gotovo na istovjetan nain su se izraavali pisari irilskih tek stova na stecima: Gruba, Semorad, Radoje, Mili, Ivko, Pribisav i ostali. Iz navedenog izlaganja se vidi da su stari iliro rimski obiaji u pisanju epitafa preli i u srednji vijek na podruje stare rimske Dalmacije. Ne postoji sta lan kontinuitet zbog toga to se u staro vrijeme pisalo i na drvetu koje je propalo. (Vego 1974, str. 409 412.) 92 Belagi 2004, str. 187. 93 U jednoj lednici jami u Romaniji planini istono od Sarajeva, naen je pred mnogo godina nemalo potpun skelet jelena zajedno s rogovljem U srednjem vijeku bijae obiaj kod Dubrovana, da alju bosanskim veli kaima darove, a ovi bi ih uzvraali. Tako se meu da rovima, to su ih Dubrovani iz Bosne dobivali, spomi nju osim razliite stoke i jeleni i koute. Sulejman beg, hercegovaki krajinik u Foi, alje Dubrovanima god. 1495. est jelena na dar. Poiljka krajinika Mustafa bega dvanaest kouta stie u Dubrovnik 29. oujka 1496. Ovi darovi dokazuju, da je u naim umama onoga vre mena bilo zaista u izobilju jelena i kouta. Spomen na njih sauvao se u naega naroda u njegovoj narodnoj pjesmi i u narodnom vezu. Mnogobrojna imena mjesta, planina i voda u Bosni i Hercegovini ivo spominju tu plemenitu divlja kao: Jelen, Jelenac, Jelendo, Jelenak, Kouta planina, Kouta (seoce) i t. d Zadnja pismena vijest, koja govori o jelenu, potjee iz Ljubukoga, gdje je god. 1814. u selu Otoci ubijen posljednji jelen. (uri 1936, str. 81 87.)

328

majstor Gruba.95 Niz likovnih prikaza na stecima nije mogue protumaiti kao realne scene iz ivota. Na primjer, prikaz tita na stecima ne moe biti grb, jer je na stecima pronaeno vrlo mnogo jednakih grbova, najee s prekom, polumjesecom i zvijez dom, i to u razliitim krajevima, pa je nevjerojatno da svi takvi grbovi pripadaju jednoj plemikoj obitelji96 ili da su sve te obitelji imale isti grb. A ni motiv ljil jana nije upotrebljavan na stecima u heraldikom znaenju. . Belagi je istaknuo da je na stecima ljil jan stiliziran, da se na grbovima, novcu i peatima jav ljaju isti naturalistiki ljiljani i da nije vjerojatno da bi na jednome manjem podruju, a pogotovu ne na jed noj nekropoli, i to u stoarskom kraju, bilo vie ljiljana kao heraldikih znakova.97 Na umjetniki najvrjedni jem steku, sljemenjaku iz Donje Zgoe, vidi se iznad privezanog leoparda krilati zmaj.98 Dakako da se poja va krilatoga zmaja ili drugih fantastinih ivotinja na stecima nikako ne moe tumaiti kao prikaz realnih scena iz ivota. Konjanici na stecima, u brateljevikoj peini, a slino i u peini u Vjetrenici, ne dre rukama konjima uzde to bi bilo normalno ve su im ruke rairene, upravljene nebu, to upuuje da imaju kultni znaaj.99 Kada bi prikazi lova na stecima predoivali omiljenu zabavu iz ivota pokojnika, ne bi se u tom smislu moglo objasniti prizor lova na jelena na slje menjaku ene Vladne Kustrai. . Belagi je objavio potpunu sintezu prikaza jelena na stecima. Kao samostalan motiv jelen se najvie pojavljuje na stecima u okolini Ljubinja (22 puta), a potom u okolini Nevesinja i Kalinovika. Malo ga ima u okolini Kupresa, vrlo rijetko se javlja oko Stoca, u Popovu polju i u Crnoj Gori, a nikako ga nema oko Litice, Ljubukog, Duvna, u centralnoj i istonoj Bosni, u Srbiji i u primorju. U nekim podrujima ga, ipak, nalazimo u scenama, kao npr. u centralnoj Bosni, Imotskoj krajini, oko Ljubukog i Litice, u Popovu polju, kao i na Blidinju i u Ziemlju. (Uz put napominjem da se jeleni naroito istiu u scenama oko Ljubinja i Kalinovika, zatim u Popovu polju, a onda i na Kupresu i Blidinju.)... Vie puta je sa jelenom vezana ptica, nekada ona stoji na leima ili rogovima jelena, a nekada je u njegovoj neposrednoj blizini. Ponekad je krst ili neki biljni motiv isklesan u neposrednoj blizini jelena, kao npr.
94 Navedeni podaci su prema: Belagi 2004, str. 83, 88 89. 95 Wenzel 1965, str. 397 398. 96 Belagi 1971, str. 48. 97 Belagi 1971, str. 168. 98 Truhelka 1941, str. 57. Usp. Belagi 1966, str. 77. 99 Hadijahi, H. H. S. 1979, str. 490.

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

na Kupresu ili Ludmeru, a u okolini abljaka vidimo luk pokraj jelena. este su predstave nizova jelena ili kouta, npr. u Premilovu polju, kod Ljubinja, u Popovu polju, ili u Domaevu, kod Trebinja Meutim, jelen je na stecima najee klesan u neposrednoj blizini lovca, sokola, psa, ili u blizini samoga luka sa strijelom.100 Na stecima je pronaeno oko 165 reljefnih prikaza lova na jelena. Relativno najvie ovih scena ima u istonim krajevima Hercegovine, dosta ih ima u Primorju i njegovom zaleu, a iznimno se javlja u istonoj Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Postoje scene u kojima uestvuje samo jedan lovac obino konjanik, a nekada pjeak, zatim one u kojima vidimo dva lovca na konjima, ili jedan na konju a drugi pjeak. Daleko najvie je scena s jednim lovcem konjanikom... esto u lovu uestvuje i pas, a vieput i soko. Ponekad vidimo po dva pa i po tri psa. U nekoliko sluajeva, lovac umjesto koplja dri ma, nekada o bedru, a nekada u ruci. Ako je lovac pjeak, on obino dri napet luk. U scenama s dvojicom lovaca, jelen je obino izmeu njih, rijetki su primjerci da su oba lovca okrenuta u istome pravcu, u potjeri za jelenom. Ako u lovu uestvuju jedan lovac na konju i drugi lovac pjeak, obino je konjanik sa kopljem, a pjeak sa lukom u ruci, tako da obojica napadaju na jelena koji se nalazi izmeu njih. U scenama sa dva lovca obino uestvuju i psi, kao i sokoli. Nekada u ovim scenama vidimo i po dva, tri, pa i etiri jelena, kao i srne.101 Zdenko Chavrak, polazei od pretpostavke o real nosti lovnih scena, nije mogao protumaiti prizor gdje divlja, predvoena jelenom, odnosno koutom, mir no prilazi lovcu.102 Ima spomenika na kojima se nalaze samo jeleni kojih su likovi ili nerazmjerno veliki ili su prikazani s neobino razgranatim rogovima,103 iz ega
100 Belagi 1982, str. 251 256. 101 Belagi 2004, str. 83, 88 89. 102 Z. Chavrak, vjerujui da se na prizorima lova stecima uistinu prikazuje lov, nije posumnjao u to ni kad je opi sivao prikaz lova na vepra u donjem desnom prozoru na steku iz Donje Zgoe. Na tom prizoru vepra, kojega gone psi, doekuje lovac s kopljem sprijeda pa je Z. Cha vrak zakljuio da se tu radi vjerojatno o umjetnikoj slo bodi, jer bi udarac kopljem sprijeda na vepra kojeg gone psi imao za neizbjenu posljedicu pad lovca ukoliko bi doekao vepra udarcem koplja odozgo nadolje, namjesto obratno ili postrance koso iza pleke. Z. Chavrak je po sebnu pozornost svratio i na lov s lovnim pticama. Prema njemu, i prikaz toga naina lova na stecima specifian je nain lova; drugim rijeima, bez ikakve bitne slinosti s takvim nainom lova u ostaloj Europi. Z. Chavrak s uenjem konstatira da je bosanski lovac upotrebljavao lovnu pticu i za lov na jelensku divlja. (Chavrak 1954, str. 15, 16, 23, 25, 28 31.) 103 Belagi 1962, str. 19, 34, 72.

jasno proizlazi da se radi o simbolikim prikazima.104 2. jelen kao pretkranski simbol balkanskih starosjeditelja Jelen je kao sveta ivotinja poznat u Maloj Aziji jo iz druge polovine treeg tisuljea prije Krista.105 Njegov se lik ve u prapovijesti koristi u funeralnoj simbolici. Prikaz jelena nalazimo na kneevskim grobovima (Chatti, danas u Muzeju u Ankari) iz razdoblja od 2300 do 2000 godine prije Krista.106 I na Balkanu su iz prapovijesti sauvani razliiti prikazi jelena (Lepenski vir, Vuedol i drugdje).107 Jelen se esto pojavljuje u prizorima na ilirskom tlu, to upuuje da je u vjerovanjima toga puanstva igrao veoma vanu ulogu.108 Meu japodskim figur alnim prikazima postoje mnoge figure jelena. Vjerovanje u zagrobni svijet i nastavak neke vrste ivota u njemu, samo je dio ukupne religijske svijesti prahistorijskih Japoda, kao i ostalih istovremenih naroda.109 Posebno su znakoviti crtei u Lipcima (Boka kotor ska), 500 m od morske obale, gdje su nacrtane predstave jelena, koji se kreu s lijeva na desno, a poreani su u dva niza. Jeleni su naroito karakterizirani veli kim rogovima, a pored jelena iz drugog niza nalazi se
104 Maja Mileti je poslije objavljivanja disertacije o krstja nima Bosne u svjetlu njihovih kamenih spomenika spre mala u Rimu rad o nekim temama umjetnosti steaka, posebno o lovu i turniru pratei te motive od njihovih najstarijih prikazivanja, zatim kroz antiku i prakran stvo, da pokae da su oni uvijek na sepulkralnom po druju nosili izraziti religiozni karakter i zakljuila: Jest smijeno, povrno i posve neznanstveno tvrditi, da su se na pr. teme sepulkralnog prikazivanja odnosile na svagdanji ivot ovjeka i njegova uivanja Tvrdi se tako i za nae steke i njihova prikazivanja to je posve pogrjeno. (Navod M. Mileti iz pisma koje je uputila Muhamedu Hadijahiu iz Rima 1. svibnja 1985. godi ne.) 105 Kulii, Petrovi, Panteli 1998, str. 229. 106 Schmidt, Schmidt, 1982, str. 67. 107 Srejovi 1955, str. 231 237; Milievi Brada 2002, str 7 41. 108 Iz bronanog doba potjee jedna grupa zanimljivih crtea jelena na stijeni u mjestu Tren blizu Kor u Alba niji. Tu je prikazana scena lova u kojoj lovci na konjima sa kopljima u ruci love jednog jelena. Scena podsjea na slike na stijenama iz Val Camonice u sjev. Italiji i ne moe se sa sigurnou datirati, no moe se zasada pri hvatiti pretpostavka M. Korkutija da pripadaju vremenu konca II. ili poetka I. tisuljea pr. n. e Moda iz istog vremena je i slian crte lova na jelene na stijeni u Lip cima na Bokokotorskom zaljevu. Znaenje te figuralne kompozicije bilo je oito identino sa onim iz Trena u Albaniji. (Stipevi 1981, str. 21 23.) 109 Raunig 2004, str. 25 26, 256 259.

329

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

330

2. Konjanik progoni jelena. Datiranje nije utvreno. Fototeka Konzervatorskog odjela u Zadru. Presnimila Jelena Sori.

svastika. Ovaj nalaz u Lipcima jedinstven je na cijelom teritoriju Balkana i datira se u bronano doba.110 Miljenje da je jelen tek u eljezno doba uzdignut na razinu boanstva,111 teko je potvrditi. U smislu nje gove neunitivosti posebno su znakovite scene u koji ma lovac na konju kopljem gaa jelena u vrat, a ovaj niim ne izraava da je smrtno pogoen.112 Oboavanje jelena, odnosno boanstva ija je sveta ivotinja jelen bilo je poznato stanovnicima jugoistone Europe, posebno Balkana, prije dolaska Kelta.113 U antiko doba vjerovalo se da jelenu svake godine otpadaju rogovi, da bi mu idue godine ponovo izrasli vei, snaniji i ljepi. Tako su ti rogovi u narodnom shvatanju postali simbol koji u sebi ujedinjuje na najlepi nain smrt i ponovo raanje, vaskrsenje i besmrtnost.114 Na jednoj
110 Usp. Istorija Crne Gore 1967, str. 71.) Ti prikazi u Lipci ma toliko slie nekim prikazima na stecima da je jedan autor bio miljenja da su oni nastali u srednjem vijeku. (Bokovi 1965, str. 13 21.) 111 Evers 1991, str. 153. 112 Praistorija jugoslavenskih zemalja 1987, str. 100. 113 Srejovi 1955, str. 235. Bog jelen Cernunnos u Kelta bio je veliko boanstvo izobilja i plodnosti, ali i smrti. (Cer manovi Kuzmanovi, Srejovi 1996, str. 85.) 114 Srejovi 1955, str. 231 237. Usp. Biedermann 1989, str. 194 196.

je gemi za prsten iz IV. stoljea, koja je pronaena u Bosni, prikazan lovac na konju kako s kopljem u ruci navaljuje na jelena, ali ga ne ubija.115 U izvorima su sauvane pretkranske legende (na zapadu ve od VI. stoljea) u kojima jelen, kada se pojavljuje kao vodi (puka, vojske), dovodi samo do spasonosnog iz bavljenja.116 Na izgubljenom ulomku ploe, koja se do dvadesetih godina XX. stoljea nalazila pred zidom crkve sv. Kate u Novigradu, unutar pravokutnog ok vira od troprute vrpce, prikazan je jaha koji progo ni jelena. Simbolika je oito pretkranska, pa se ne moe sa sigurnou iskljuiti ni mogunost da se radi o originalu iz antikog doba.117 Kultne posude nainjene od jelenjih paroaka
115 Kulturna istorija Bosne i Hercegovine 1984, str. 318. (Ovaj nalaz je mogao biti i unesen u Bosnu.) 116 Lindner 1940, svezak II, str. 432. 117 Ivo Petricioli misli da ovaj ulomak iz Novigrada i ulo mak s jahaem iz Pridrage, koji jai bez sedla s kopljem i rairenih ruku, dio istog predromanikog pluteja i da je majstor koji je isklesao likove imao pred oima neki antiki predloak. On je svojedobno predlagao iru da taciju ovih ulomaka od IX. do XI. stoljea, uz napome nu: Bio bih skloniji ranijoj dataciji. (Petricioli 1975, str. 111 117.) I. Petricioli je kasnije ove ulomke datirao u VIII. stoljee. (Petricioli 2005, str. 114.)

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

relativno su brojne u starohrvatskim grobljima s po ganskim nainom pokapanja na tlu Dalmatinske Hrvatske. U groblju na drijcu u Ninu naena je u dvojnom enskom grobu i jedna posuda od jelenjeg roga poloena povie glave starije pokojnice. Na jed noj strani te posude prikazan je veoma shematizirano lov na jelena na kojemu lovac s kopljem u ruci ubada jelena u bijegu.118 Motivi scena s jelenom poznati su nam s vaza, novca, gema, zidnog slikarstva, mozaika u gotovo u svim rimskim provincijama, a prikazi jelena u ranokranskoj umjetnosti ukraavali su podove bap tisterija, bazilika, kapela, mauzoleja, narteksa, konsig natorija i katekumenejona.119 Motiv jelena zapoeo se u kranstvu koristiti tek od sredine IV. stoljea, tako da ga ve tada nalazimo i na kranskom grobu s Kris tovim monogramom.120 Prikazi jelena u kranskoj simbolici posebno se susreu od VI. stoljea i nastav ljaju u istom smislu u VII. stoljeu. Od VIII. stoljea ivotinjski likovi, a meu njima i jelen, poprimaju uz simbolino i samo ornamentalno znaenje.121 U XI. i XII. stoljeu oituje se i jedno novo shvaanje sim bolike u umjetnosti. Ono se nadahnjuje na Svetom pismu, ali i na drevnoj mitologiji, a posebno se temelji na Fiziologu (Physiologus). Taj spis je nastao u Alek sandriji oko 200. godine poslije Krista,122 doao na Za pad pod izmiljenim imenom sv. Ambrozija, i to vje rojatno prije 431. godine, i od tada se poeo s grkoga prevoditi na mnoge jezike.123 Jelen, po Fiziologu, usmruje zmiju (zmaja).124 U kranstvu se drevne prizore lova na jelena tumailo i kao simboliku dobra i zla. Neki crkveni oci shvaali su lovca koji lukom i

118 Beloevi 2007, str. 418, 422. J. Beloevi vjeruje da se ovi recipijenti mogu smatrati avarskim kulturnim dobrom jer su brojno zastupljeni u avarskim grobovima ve od VII. stoljea, a najbrojniji su u njihovim grobljima VIII. stoljea na irokim podrujima Karpatske kotline. (Be loevi 2007, str. 422 423.) 119 Buzov 1991, str. 55 58. 120 Urech 1985, str. 102. Usp. Sachs, Badstbner, Neumann 1983, str. 181. 121 Beissel 1901, str. 279 281. U jednom grobu u Gali kod Sinja uz glavu s lijeve strane pokojnika bila je ukraena ploa na kojoj su stilizirane ribe i jelen u visini ije gla ve je jednostavni istokraki kri. A. Miloevi datira ove motive u kasno IV. stoljee ili prvu polovinu V. stoljea. (Miloevi 2008, str. 81; Miloevi 2005, str. 457.) 122 Michel 1979, str. 52. 123 Beissel 1902, str. 54 56. 124 Seel 1983, str. 26 27.) Usp. Lexikon der christlichen An tike 1999, str. 175. Jelen koji ubija zmiju posebno se pri kazuje od XI. stoljea. (Molsdorf 1984, str. 202 203.)

strijelom progoni jelena kao sliku avla.125 Na nekim kranskim ukrasima s lovnim prizorima koji potjeu iz kraja VI. stoljea, nije jasno koje se tada znaenje pripisivalo lovcu.126 Jelen svoje simbolino znaenje u kranstvu poprima od rijei Psalma 42: Kao to kouta udi za izvor vodom, tako dua moja ezne, Boe, za tobom.127 U kranskoj umjetnosti prikazana su dva jelena koja u savrenom miru s obje strane dolaze na izvor ili iz njega smireno piju, a poznat je i jelen kao simbol Krista neprijatelja zmije koja je znak sotonskih moi.128 Dobro, u kranskim simbolima metafizike borbe, zauvijek u konanici nadvladava zlo, unitava ga, a na srednjovjekovnim prikazima njegov se lik smrtno ranjava, ubija. Dragoslav Srejovi zakljuuje da irenje kranstva nije nanijelo tete starom vjerovanju u boga ija je sveta ivotinja jelen i da ono nije unijelo gotovo nikakvih znatnih promjena u stari kult ni na Balkanu. Zahvaljujui tome mi u dananjim obiajima moemo otkriti pokoje staro boanstvo i njegov kult, u ovom sluaju veliko boanstvo vegetacije i smrti, ija je sveta ivotinja jelen.129 Na mogunost postojanja boanstva jelena pod imenom Ljeljo upuuje i postojanje naziva vezanih uz jelena na bosanskohercegovakom pros toru. Na granici izmeu Bosne i Hercegovine, u kotaru Konjica nalazi se planina Visoica sa 1964 visokim vrhom Ljeljenom, poznatim eldoradom za lovce, jer obiluje divokozama. Ta planina odavno mi je poznata, ali tek u posljednje vrijeme, kad sam naao jo nekoliko topografskih oznaka istoga korijena, palo mi je na pamet, da bi ime Ljeljen moglo imati mitoloko znaenje Na tu sam zamisao doao naavi Ljeljen kao ime gore na vie mjesta u Bosni i Hercegovini: tako na pr. na Romaniji Planini kod Mokroga 1321 m visoko Ljeljen brdo; na granici izmeu Dalmacije i Hercegovine 4 km daleko od Mrcine u Konavlima 983 m visoku Ljeljenu Glavicu; u Hercegovini Leliju Planinu (2070 m), i t. d. Ima i imena mjesta istoga korijena, na pr. selo Ljeljena u bijeljinskom kotaru u sjeveroistonoj Bosni; selo Ljeljenica u srezu Mileevo, uika oblast, i t. d.130 Primjeri koje navodi Ivo Pilar nalaze se u Her
125 Schmidt, Schmidt 1982, str. 69. 126 Testini 1985, str. 1128 1129. 127 Badurina 1979, str. 296. 128 Schmidt, Schmidt 1982, str. 67 69, 105. Usp. Toynbee 1973, str. 132. 129 Srejovi 1955, str. 231 237. 130 Pilar 2007, str. 142. I. Pilar je mislio da se radi o staro slavenskom boanstvu Ljeljo, koga prema njemu dal matinski pisci iz doba Renesanse spominju uvijek kao sinonim za Amora ili Kupidona. No sa kompetentne

331

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

332

3. Lov na jelena u peini Vjetrenica. Iz knjige: Fr. B. Laska, Das Waidwerk in Bosnien und der Hercegovina. Naklada Joh. Leon, Klagenfurt, 1905, str. 63.

cegovini i u istonoj Bosni ne mnogo daleko (na za padu) od Drine. Ako se navedena sela i brda stvarno odnose na boanstvo u svezi s jelenom, onda se moe raditi samo o kultu balkanskih starosjeditelja. Nazivi koji asociraju na jelena, prevladavaju u Hercegovini, dakle na istom teritoriju na kojemu dominiraju i prikazi jelena na stecima. Vladimir orovi istie da se ve u obliku steaka, bili oni tumbe ili vrsta sarkofaga, osea nesumnjiv uticaj tehnike starosedelaca. To se vidi, pre svega, u upotrebi kamenog materijala. Stari Sloveni nisu upotrebljavali monolite ili vee blokove kamena ni da prave svoje stanove, a kamoli za nadgrobne znake. Jo su manje po njima pisali ili ornamentisali.131 Sam prikaz naina lova na stecima upuuje vremenski na obiaje starobalkanskoga autohtonog stanovnitva i to Z. Chavrak naziva isto ilirsko keltskim nainom lova.132 Pri utvrivanju starosti simbolike na stecima sve vie dolazi do izraaja injenica da su mnogi od simbola na stecima poznati od prapovijesti. . Belagi je tono zakljuio da znatan broj naih osnovnih reljefnih motiva vode svoje porijeklo jo iz predhistorijskih vremena.133 A. Benac je, meu prvima (1953. godine), upozorio na kontinuitet starobalkanske pretkranske simbolike. On se u jednoj analizi srednjovjekovnih steaka od Slivna do epikua u veoj mjeri osvrnuo
lingvistike strane sam upozoren, da ime vrha Ljeljen ne moe potjecati od mitolokoga imena Ljeljo. Ja to kao jezini nestrunjak nemam suda. (Pilar 2007, str. 142.) 131 orovi 1956, sv. III, str. 143. 132 Chavrak 1954, str. 14.. 133 Belagi 1982, str. 199, 221, 264, 277.

na simboliku konja, zmije i ptice na stecima, istiui da je konj na sarkofagu iz Provia bez sedla i vodia, da mu je pokret glave neobian, a uz to kombiniran sa zmijom. Poznata je stvar, da je zmija od pradavnih vremena predstavnik htonskog svijeta J. Kunst npr. smatra, da takve i sline predstave konja oznaavaju nosioce dua umrlih na drugi svijet. To isto dri i za predstave jelena, i kod toga izriito navodi primjere sa steaka... Kada uemo u ilirski krug, naii emo na sline predstave konja na japodskim urnama Idui istim putem kao i kod konja, predstave zmije vidimo i na japodskim urnama Sline ptice na leima jelena poznate su iz Uboskog kod Ljubinja, ali u cjelini njihove su predstave neto rjee. J. Kunst smatra da ptice na leima jelena iz Uboskog predstavljaju due umrlih a jeleni nosioce tih dua. Na sanduku iz Topola one ne jau na jelenima, nego stoje na titu i oborile su glave. Kao da tu izraavaju alost. Neobino je zanimljivo, da i na jednoj japodskoj urni vidimo dva goveeta na ijim leima stoji po jedna ptica... Paralele koje sam naveo s japodskim urnama navode moda na razmiljanje o ilirskoj tradiciji, koja se dugo zadrala u vjerovanjima i umjetnikim predstavama kod naih naroda!134 U svojim brojnim raspravama M.Wenzel zakljuuje da su neki od prikaza na stecima preivjeli ostatci antikih pretkranskih vjerovanja koja su preostala
134 Benac 1953, str. 78 80. Dimitrije Sergejevski je svoj po smrtni rad (1965. godine) o problematici ilirske umjet nosti zakljuio miljenjem da je posebno vano pitanje imaju li skulpture na stecima kakvu vezu (daleku, svakako) sa starim ilirskim stanovnitvom, njegovom umjetnikom obdarenou. (Sergejevski 1965, str. 140.)

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

333

4. Dva prizora lova na jelena na jednome steku. itomisli. Preuzeto iz knjige: Z. Chavrak, Lovne scene kamenih spomenika srednjeg vijeka Jugoslavije. Lovaka knjiga, Zagreb, 1954, slika br. 29.

u Bosni i Hercegovini do srednjeg vijeka. Kruno Pri jatelj zakljuuje kako se teko oteti dojmu da su neke od skulptura, kao na primjer lov na jelena iz Novigra da, lovac i ratnik iz Pridrage itd., moda nekima od kompozicija i tema, koje se na stecima esto javljaju, bile samo logian preludij.135 Na primjeru prikaza konja na stecima koji se po javljuje s jelenom takoer se radi o starobalkanskoj pretkranskoj batini.136 Meutim, ako se pogleda jo dalje u prolost, utvrdie se da ovakvu pretstavu o bogu konjaniku i demonskom konju nisu doneli sa sobom slovenski narodi iz svoje prapostojbine, a ni da
135 Prijatelj 1954, str. 68. 136 Od osobite su vanosti prikazi konja sa konjanikom ili bez konjanika na urnama iz okolice Bihaa, jer njihovo prisustvo na pogrebnim objektima kazuje da je konj i u Ilira igrao veliku ulogu u posmrtnoj simbolici Konj personificira smrt, on je povezan sa demonima podzemlja. Stoga se i njegov lik tako esto vidi na grkim i rimskim nadgrobnim spomenicima. Po vrlo rairenom vjerovanju sama smrt jai na konju, jednako kao i pokojnik na putu u zagrobni ivot. Osim toga, konj personificira duu pokojnika on je, drugim rijeima sam pokojnik. (Stipevi 1981, str. 61 63.)

je to originalna religiozna tvorevina naih slovenskih predaka. U to nas uverava obilje arheolokog materijala znatno starijeg datuma od tragova slovenske kulture. To su rimski nadgrobni spomenici, na kojima vrlo esto nalazimo pretstave konjanika u pokretu ili mirnom stavu, ili konja usamljenog i u kompoziciji s ljudskim figurama... O ovome nas uveravaju podaci iz dela antikih pisaca Od naroitog znaaja za poznavanje ilirske religije je natpis iz Lambeze u kome se pominje Medaur, bog i zatitnik ilirskog grada Risna. Iz te dedikacije se vidi da je bog pretstavljen na konju s kopljem u ruci. U isto vreme treba se setiti i reljefa trakog konjanika koji su naeni u naim oblastima... Meutim, pogreno bi bilo smatrati da su Iliri i Traani bili tvorci ovakvih religioznih motiva, jer je pretstava boanstva na konju ili boga koji stoji u najuoj vezi s njime dobro poznata iz religija mnogih starijih naroda no to su Iliri i Traani Ova oigledna podudarnost motiva s glavnim osobinama konja kakvog nalazimo u naem narodu doputa da se pretpostavi da naa savremena verovanja i helenska mitologija pripadaju jednom zajednikom supstratu odakle je jo u VIII. i VII. veku s. e. helenski mit stvorio svoje religiozne pret-

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

334

stave koje su se prenosile i irile do naih oblasti... Sada postaje jasno da sve varijante ovog motiva pripadaju ustvari jednom istom supstratu, koji se formira ve u doba evropske praistorije na Balkanu i srednje heladske i mikenske kulture u helenskim oblastima.137 I esti motivi kola s jelenom na stecima takoer potvruju njihov pretkranski simbolini smisao. Na kamenoj urni iz Ribia (V.VI. stoljee prije Kr.) urezan je crte koji prikazuje povorku od pet ena koje se dre za ruke. To je, prema A. Stipeviu, na jstariji prikaz plesa, i to pogrebnog, na ilirskom tlu. A. Stipevi navodi da slinih pogrebnih plesova ima i na ilirskim spomenicima iz rimskog doba, a da ima mnogo prikaza plesaa i na prapovijesnim ilirskim spomenicima.138 Ve oblik kola na stecima ide u prilog miljenju da je posrijedi posmrtno (naopako) kolo.139 Kolo naopako se u narodnim pesmama uvek pominje povodom smrti nekog lica. U Bosni je zabeleeno da se pogreb propraao igranjem alostivog kola koje se igralo u pravcu suprotnom od onoga u kome se igralo u veselim prilikama. Ovo je savremeni odjek tradicije najstarijih vremena ija verovanja su dobila svoje daleke odjeke u naim narodnim pesmama.140 Olivera Mladenovi je zakljuila da se htonski karakter kola na stecima ne moe poricati, ak ni onda kad je kolo prikazano u ivom pokretu, i da kolo valja promatrati zajedno sa scenama turnira, lova, vitekih igara, jer je ba ta iroka povezanost svih vrsta igara obredna potpunost koja se vidi u pogrebnim ceremonijama mnogih naroda.141 U istonoj Bosni i Hercegovini poznato je Ljeljenovo kolo, a kako je u tim krajevima ljeljen narodni naziv za jelena, to je Ljeljenovo kolo zapravo jelenovo kolo.142 S. Zeevi napominje da se dananje Ljeljenovo kolo moe smatrati survivalom
137 Nikoli 1959, str. 277 283. 138 Stipevi 1974, str. 231. Prikazano kolo na urni iz Ribia kree se slijeva nadesno i prema tome pripada tipu tzv. naopakih kola, koja se inae pleu... nad grobovima, od nosno uope u vezi sa smru. (Stipevi 1981, str. 83 85.) Manje vedro djeluju kola koja se kreu prema zapadu. To se bez dvojbe najbolje oituje u pogrebnoj povorci ena prikazanoj na urni iz Ribia kod Bihaa, s izrazitom orijentacijom put zalaska sunca. Te su japodske ene isto tako okrenule svoje kolo naopako kao to to ine dana nje ene Bosne i Hercegovine i Crne Gore kad oplakuju svoje pokojnike. (Maleti 2002, str. 260 261.) 139 Pravac kretanja kola nije uvijek mogue utvrditi, i to posebno zbog toga to ene imaju duge haljine, pa se ne vide njihove noge, a u mukarca jedna noga ima pravac udesno, a druga ulijevo. (Belagi 1966, str. 77.) 140 Zeevi 1966, str. 380. Usp. Dopua 1966, str. 360 374. 141 Mladenovi 1973, str. 44. 142 Zeevi 1964, str. 702.

igara htonskog rituala naih predaka. Oblik igre i pravac njenog kretanja takoe u sebi nose htonske karakteristike. Na kraju kola suprotnom od kolovoe, dvoje igraa naprave kapije od uzdignutih ruku a kolovoa kroz ovu kapiju provlai celo kolo, sve dok se kolo ne zaplete. Posle toga, igranjem u suprotnom pravcu, kolo se rasplie... Prema rezultatima prouavanja istorije igre, ovaj motiv ima znaenje obnavljanja ivota... Stoga ovaj motiv u Ljeljenovom kolu jasno ukazuje da je njegovo poreklo u mrtvakom ritualu... Na jednoj predstavi igre na steku, lepo se vide igrai koji se provlae kroz kapiju od uzdignutih ruku, dok ene stoje sa strane upajui kose, tuei i pjevajui igraima.143 M. Wenzel posebno spominje da postoji jedno kolo u kome tri plesaice nose izmeu sebe bukete cvijee, a kolovoa nosi ma. Izvode ga Vlasi u Dubokom, istono od Beograda prema rumunjskoj granici. Kolo je sastavljeno od tri djevojke i tri mladia. Ono se izvodi svake godine na Duhove za due pokojnika, a treba da poslui za dobrobit i utjehu mrtvima. Postoji podatak o tome da kolo slui kao voa dui na njenom putu na onaj svijet. Ve smo spomenuli da ovu istu funkciju voenja due moe imati usamljeni jelen.144 Simbolini smisao gotovo svih prikaza jelena na stecima pretkranski je i pripada starobalkanskom autohtonom stanovnitvu. Na temelju uvjerenja da su mitologije Istonih i Zapadnih Slavena gotovo identine, jo pojedinci nameu gotovo kao dogmu nikad dokazanu pretpostavku da postoji i zajednika slavenska mitologija. Iz toga je izvuen prirodan zakljuak kako je i mitologija Junih Slovena jednaka mitologiji Istonih, odnosno Zapadnih Slovena, to se ini pogrenim. Naime, u mitskom i religijskom promiljanju Junih Slovena, mislim da su veoma prisutni i prepoznatljivi natrunci mitskog promiljanja starosedelaca Balkana: Traana, Ilira, Kelta, Grka, Rimljana.145 Be smisleno je poslije antropolokih i antropogenetikih utvrenja vjerovati da su malobrojniji doseljenici mogli brojano mnogo nadmonijim starosjeditelji ma nametnuti svoja vjerovanja. Aleksandar Gura u monografiji o simbolici ivotinja u slavenskoj naro dnoj tradiciji tono navodi da predstave lisice, losa, jelena i divokoze relativno su slabo odraene u slavenskim mitolokim predstavama, mada ine popularne folklorne likove (delimino takoe i obredne), te ih zato

143 Zeevi 1964, str. 703, 705, 707 710. 144 Wenzel 1965, str. 348. 145 Ljubinkovi 2007, str. 12.

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

posebno ne razmatramo.146 Prikazi jelena na Balkanu koji se datiraju u prapovijest i u antiko doba posve su identini onima na srednjovjekovnim stecima. Ta injenica nedvojbeno dokazuje da je njihovo kultno znaenje na Balkanu stoljeima neprekinuto nastav ljeno, odnosno da nije doneseno od doseljenih Sklavina.147 3.smisao simbolike jelena na stecima Za ljude tradicionalnih kultura svijet je prostor no vremensko jedinstvo.148 Primitivnom mentalitetu smrt i uskrsnue nedjeljiva su cjelina149 i zato se smrt ne shvaa kao zlo, odnosno kao unitenje svega. Vje rovanje u zagrobni ivot nerazdvojni je deo uenja o dvojnoj prirodi ljudskog bia, ije se jedinstvo smru razdvaja na smrtno telo i dugovenu ili besmrtnu sen,
146 Gura 2005, str. 89. 147 Neki autori o problematici jelena u Hrvata piu na go tovo beletristiki nain. Tako Marija Novak tvrdi kako smo sigurni da je ljeljenovo kolo (pletikolo) obredno kolo, kultno kolo za plodnost, miljenja smo da je na spomenutim stecima prikazano boansko kolo za koje se moe rei da pripada pretkranstvu, ali i da je kolo na stecima odraz nove vjere Hrvatakranstva, i to uzevi u obzir upravo jelena (koji je zauzimao znaajno mjesto u kulturi Hrvata prije pokrtavanja, a i kranstvo mu pridaje veliko znaenje) i kri, pa je to ujedno i nebesko kolo, kako ga primjereno i prikladno naziva kobalj. (Novak 2007, str. 221.) Kolo na stecima nema veze s kranstvom, a o ulozi jelena u kulturi Hrvata prije pokrtenja ne znamo apsolutno nita. Jelenji paroci u starohrvatskom groblju na drijcu su, po J. Beloeviu, avarsko kulturno dobro. M. Novak o jelenu pie i ovako: Rekli smo da je boginja Ljelja Perunova ki pa je tako mogue da je i Ljeljo Perunov sin. Dakle, Ljelja i Ljeljo su braa. Jesu li oni istodobno i roeni, teko je razabrati iz vjerovanja De vudri strela, tam rastu ljeljuje!. S obzirom na ljeljuju koja moe biti i ljiljan, nije teko zakljuiti da je i Ljeljo dobio ime po biljci ljeljuji/ljiljanu, zvanoj i perunika. Prema tome, kako je boginja Ljelja/Perunika, tako moe biti i Ljeljo/Perunko iako za to nismo nali potvrde. ak bi se moglo pomisliti da su blizanci jer u navedenom vjerovanju drugi dio reenice oznaava mnoinu rastu ljeljuje. Imena Perunika i Perunko mogui su hipokoristici jer se radio o Perunovoj djeci... Doli smo do spoznaje da su poganska imena Perunove djece Ljeljo i Ljelja u kranskom razdoblju zamijenjena imenima Jura i Mara. Kod nekih slavenskih naroda, prema Katiiu i Belaju, Jura je naslijedio Jarila, meutim, u hrvatskoj tradiciji Jarilo se ne spominje. (Novak 2007, str. 311.) Na ovakove hrvatske primjere moe se primije niti miljenje B. Hrabaka: Prijateljski bih Vam savetovao da ne pridajete veliku panju radovima etnologa, pogotovo beogradskih, jer oni nisu osposobljeni za istraivanje, nego su tipini kompilatori. (B. Hrabak u pismu autoru iz Beograda od 7. prosinca 2008.) 148 Servier 1973, str. 325, 465. 149 Srejovi 1955, str. 235.

335

5. Steak Herka Kustraia. Muzej HAS a u Splitu. Crtei Branka Penera (Arheoloki muzej u Splitu). Preuzeto iz: M. Lozo, Dva steka iz Ciste. Imotska krajina. Broj od 1. IV. 1985, str. 8.

odnosno duu koja, kao duhovno naelo, nastavlja bestelesni, zagrobni ivot na zemlji, u podzemlju, na nebu ili na nekom nebeskom telu.150 Prema operairenom shvaanju, u svakom ovjeku postoji jedno nemateri jalno, nevidljivo bie koje je njegova bit i ini ga ivim i aktivnim, i to se bie svuda nazivalo duom.151 Dua
150 Dragojlovi 2008, str. 351, 402. Narod nije imao odre enu predstavu o dui Pridavani su joj telesno oblije, veliina i osobine njegovog vlasnika, ona je bila njegov duplikat... Paralelno s verovanjima o prelazu due na onaj svet, ivelo je i verovanje da dua veito boravi u blizini mesta gdje je pokopano telo ili oko stvari koje su pripadale pokojniku Dua je neko vreme posle smrti ostajala u blizini tela, ali je posle 40 dana postajala slo bodna i samostalno nastavljala put u svet dua... Starije verovanje da na drugi svet odlazi i pokojnikovo telo vidi se iz priloga materijalnih dobara koji su se pri sahrani stavljali u koveg ili u grob: tap, duvan, toaletni pribor (brija, sapun) i slino. (Zeevi 1982, str. 10 104.) 151 Bandi 1991, str. 246 250.

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

336

naputa tijelo kada ovjek umre i odlazi na onaj svijet, drugi svijet, donji svijet, donju zemlju.152 Val erius Maximus (prva polovina I. stoljea poslije Kr.) ironizira Gale zato jer pozajmljuju novac tako da im bude vraen na drugom svijetu vjerujui da je dua besmrtna.153 Jelen se na stecima ne moe shvaati u kranskom smislu154 ili, kako to misli Georg Wild, kao simbol ob nove osobe kroz krtenje.155 Prikazi jelena na stecima vezani su s pretkranskim shvaanjem smrti. Veina predstava lova na jelena na stecima okrenuta je prema zapadu. Ako je scena na sjevernoj strani spomenika, jelen odvodi lovca desno. Ako je scena na junoj strani, jelen ga odvodi lijevo. Najmarkantniji primjer ovog manira vidimo na jednom steku iz Bekavaca u Lovreu kod Imotskog, gdje je ista scena prikazana na obje strane spomenika, jednom okrenuta nadesno, drugi put nalijevo. U oba sluaja jelen odvodi lovca na zapad.156 Poznato je da je zapadna strana, na koju ide jelen na stecima, strana smrti.157 Posebno je vano da nema gotovo ni jednog primjera da je jelen prikazan ubijen ili da je posrnuo smrtno ranjen, ve je uvi jek prikazan s visoko uzdignutom glavom.158 Lovci na stecima upravljaju svoja koplja prema jelenu, ali tako da ga gotovo i ne ranjavaju. Nebrojene scene lova na jelena ukraavaju steke. Uvijek je jelen progonjen; nikad nije taknut strijelom ili kopljem koje mu prijeti.
152 Bulat, ajkanovi 2007, str. 35, 52, 112. 153 MacBain 1989, str. 80. 154 Usamljeni jelen je simbol pravedne due, a ak i samog Isusa Onda i pretstava lov na jelena, koju smo ubrojali u profane slike, moe isto biti protumaena kao verski simbol. Motiv napadnutog jelena 'cervo assalito' po znat je na starohrianskim spomenicima od VI. do IX. veka. Slika lova moe da simbolie oveju duu (jele na) napadnutu od duha zla (konjanika) i gonjenu od grehova (lovakih pasa). (Solovjev 1956, str. 55 57.) A. Solovjev je, kao profesor u enevi, na isti nain uvjera vao inozemnu znanstvenu javnost: Die Hirschjagd, die auch ziemlich selten vorkommt, drfte gleichfalls einen tieferen symbolischen Sinn haben. Der Hirsch kommt auch allein vor und ist bekanntlich ein frhchristliches Symbol der von ihren Snden verfolgten Menschensee le. (Soloviev 1959, str. 188.) Pretpostavke A. Solovjeva opirnije je izloila i kritiki komentirala Zrinka timac. (timac 2004, str. 96 117, 122 123.) 155 Wild 1970, str. 30 35. 156 Wenzel 1965, str. 397 398. 157 Istok uvek oznaava ivot, zapad smrt Istona ili de sna strana znae jo i zdravlje, plodnost, raanje muke dece, jagnjenje ovaca, blagostanje, slobodu, mir, sreu. Zapadna, leva strana znai bolest, jalovost, raanje en ske dece, raanje ovnova, nematinu, ropstvo, rat, nesre u. (Antonijevi 1982, str. 104.) 158 Belagi 1971, str. 330.

(Osim na jednom steku u vrtu Muzeja u Sarajevu: na steku iji se stil dosta razlikuje od stila ostalih steaka koje obino nalazimo.) Ovo daje povoda miljenju da ove scene imaju skriveno znaenje i da simbolika lova na jelene ima neko posebno znaenje. Na kapitelima romanskih crkava mnogobrojne su predstave jelena: esto je on prikazan ranjen strijelom koju je odapeo kentaur. To izgleda normalno kad se radi o pravom lovu. Jedna druga umjetnost mnogo je predstavljala jelena koga love i koga vidimo kako ga gone, pritijenjenog i ranjenog: paranska i sasanidska umjetnost... U galo rimskoj umjetnosti, kao i u sasanidskoj umjetnosti, jelen je jedna od mnogih ivotinja koje se love. Naprotiv, na stecima, jelen je gotovo uvijek jedina ivotinja koja ima tu ulogu.159 Jelen u prikazima lova na jelena na stecima nikad nije smrtno ranjen ni ubijen. On je vezan sa smru, ali ta se smrt u metafizikom smislu ne shvaa kao prestanak sve ljudske egzistencije. Kon janik koji na konju s kopljem lovi jelena, prikaz je sm rti, a sam jelen simbolizira ili odvodi neumrlu duu pokojnika. Takvo pretkransko shvaanje jelena posebno je prikazano na stecima u hercegovakim i dalmatinskim predjelima u koje su se doselili Vlasi iz drugih dijelova Balkana. Pretkranska simbolika mogla se sauvati do kasnoga srednjeg vijeka. Pozna ti su neki od majstora koji su ukraavali steke. Oni su bili klesari, ali i dijaci koji su mogli biti upueni u znaenje starodrevne simbolike, jer nema iznimaka u njihovim prikazima strane smrti ni u lovu na jelena koji nikad ne biva smrtno ranjen. Vana je injenica i da dio Vlaha koji je doseljivao iz jugoistonog Balka na u Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu nije bio kristi janiziran.160 Papa Grgur IX. u pismu kralju Beli IV. od 14. XI. 1234. godine navodi da Vlasi, iako se imenom smatraju kranima imaju obiaje i obrede koje su kranskom imenu neprijateljski.161 Papa Grgur XI. go dine 1372. pie franjevcima u Bosni da obraaju Vlahe koji stanuju pod atorima i po panjacima (Wlachorum quorum nonnulli in pascuis et tentoriis habitant).162 Veina tih doseljenih Vlaha, posebno u Herce govini, bila je pravoslavne, grke vjere po kojoj su
159 Challet 1965, str. 25 30. 160 Vaan je Lopaiev podatak da Vlahe, koji su se pojavili na poetku XVI. st. oko dinarskih planina i kod izvora Une oko Unca, Srba i Glamoa, hvale 1530. ban Ivan Kar lovi, Mikula Jurii i graani bihaki molei generala Katzianera da ih primi u kranstvo. Ti isti Vlasi nase ljeni su poslije u umberku. (Usp. Lopai 1943, str. 17.) 161 Mirdita 2007, str. 260. 162 Vego 1957, str. 128.

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

337

6. Steak Vladne Kustrai. Cista Velika. Snimio Marijan Lozo.

nazivani i Grci,163 ali njihovo kristijaniziranje bilo je povrno.164 Ne treba mnogo insistirati na religioznoj pripadnosti stoara. Na celom Balkanskom poluotoku stoari (Vlasi) obrazovali su se u zajednice u IX stoleu. Tada hrianska crkva jo nije bila podeljena. No, ni mnogo kasnije, u drugoj polovini XV st. u Hercegovini nema svetenika u katunima (stanitima transhumanskih, ne nomadskih, stoara), i tek kad su se obrazovala plemena ili skupine istoimenih katuna, svetenik je bio lan vrhuke plemenske organizacije i obino je pripadao mlaim lanovima vladajue porodice. Ako bi
163 Karta (zemljopisnog rasprostiranja ovog termina, op. I. M.) ujedno pokazuje da su predanja o grkom stanovni tvu najbrojnija u onim dinarskim predjelima u kojima je, i prema istorijskim izvorima, bilo najgue naseljeno vlako stanovnitvo: u Crnoj Gori, u Hercegovini, u slivu Ibra, u Starom Vlahu, sve do Drine i Romanije, a zatim i u drugim dinarskim krajevima, gdje su takoer utvr eni znatni tragovi vlakog elementa i vlakih migraci ja, sve do Istre i ostrva Krka. (Kulii 1967, str. 234 235. Usp. i Palavestra 1966, str. 5 54.) Naziv grka groblja za nekropole steaka bio je udomaen i u XIX. stoljeu. Das Popovo polje ist an Alterthmern ungemein reich. Bei jedem Dorfe ohne Ausnahme findet man alterth mliche Grber, die im Volksmunde griechische Grber (grko groblje) genannt (Renner 1897, str. 368.) Isti naziv (grko greblje) spominje i Eduard Khlig (Khlig 1895, str. 19.) Ovaj naziv prvobitno se mogao odnositi na starosjeditelje kao nekadanje pripadnike Bizantskog Carstva ili kao na vjernike pravoslavne vjere. 164 I u naroda na Zapadu, dugo poslije kristijaniziranja, preivljavale su mnoge poganske tradicije. Usp.Testini 1980, str. 140 149.

pravoslavni Vlasi doli kao naseljenici u katoliki kraj, preko noi su postajali katolici, jer nisu manje grupe imale svoje svetenike za obrede. Naelno govorei, pravoslavlje je primitivnom svetu bilo blie od feudalnoga katolianstva, i to naroito zato to je ortodoksija, da bi postala narodna konfesija, upila mnoge ranije obiaje naroda, tako da se svet u toj veri lake oseao, nego u strogoj dogmatici katolianstva. to se tie poganstva, njegovo vreme, bar za istono Zahumlje, je prolo i pre 1300. godine. Stoari su zadrali dosta poganskih obiaja, ali su oni ugraeni u pravoslavlje.165 U jednoj dokumentaciji o imenima hercegovakih Vlaha sredinom i u drugoj polovini XV. stoljea navodi se 156 imena i analiza pokazuje da su nesrpskohrvatska, romanska imena pravi izuzetak (Bil, Bol, Baleta, Bul), a posebno je znaajno da od toga imamo samo 14 kranskih imena.166 Slobodan Zeevi zakljuuje da je kult mrtvih i samrtni ritual kod vlake etnike skupine u istonoj Srbiji ouvao arhaine elemente, da je veoma razvijen tako da moe biti jedan od putokaza za upoznavanje ranijih vjerovanja drugih etnikih skupina i da analiza pokazuje kako je ta tradicija do naih dana sauvala mnotvo nazora koji potjeu iz pretkranske epo he.167
165 B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 19. sijenja 2009. 166 Hrabak 2003, str. 192. 167 Zeevi 1982, str. 101 104. Shema smrti i uskrsnua u

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

338

Da Vlasi i drugi koji su podizali i ukraavali ste ke nisu bili u potpunosti kristijanizirani, potvruje i njihov obiaj polaganja priloga uz pokojnike. U doba steaka nastavljen je stari obiaj ostavljanja priloga uz mrtvace, pa je tako u rakama naen znatan broj raznovrsnih predmeta od metala, tekstila, keramike i koe, a bilo je i novia. Relativno dosta je naeno naunica od srebra, pozlaenog srebra i od istog zlata.168 Toni Buri je analizirao pojavu grobnih priloga u grobovima pojedinih grobalja u razvijenom i kasnom srednjem vijeku na prostorima sjeverozapadnoga i sredinjeg Balkana. Samu pojavu boca i aa u grobovima na grobljima koja nisu pripadala Vlasima, mogue je povezati s njihovim utjecajima na pojedine oblasti u vrijeme njihove ekspanzije na zapad (Putalj u splitskom distriktu) ili zbog blizine izvornih vlakih podruja (donje Podunavlje)... Budui da starohrvatski poganski horizont ranoga srednjeg vijeka, kao ni druge slavenske, nije mogue dovesti u izravnu vezu s Vlasima i njihovim pogrebnim obiajima, preostaje jedino povezati te vlake rituale s kasnoantikim obredom, posebice stoga jer su Vlasi izvorno romanofoni ivalj koji se u svojoj ranijoj etnogenezi direktno naslanja na romanizirane populacije kasne antike u rimskim provincijama na Balkanu.169 Maja Petrinec posebno navodi nalaze ob javljene u literaturi da su u vie sluajeva registrirane pogrebne gozbe (ptije kosti, gare) kao dio tipinoga

stoarskim dramskim misterijama istie oveka koji pobeuje smrt i pretvara je u obred prelaska. Drugim reima, uvek se umire, smrt je kao neka vrhovna inicijacija, kao poetak nove duhovne egzistencije. Trajanje, smrt i obnavljanje (ponovno raanje) uzimaju se kao tri trenutka jedne iste misterije, a celokupan duhovni napor arhainog oveka sastoji se u tome da pokae kako izmeu ovih trenutaka ne sme postojati prekid... Tako veruju da im preci mogu sauvati stoku od bolesti, a takoe i podariti im velike prinose i izobilje u stoci. I pored fizike smrti, pokojnik fiktivno zadrava svu vlast i ulogu zatitnika, pogotovo ako je bio domain i glava porodice... Antiki sloj u pogrebnim obiajima stoara je iv... Meutim, biblijska predstava o dui nije oigledno svojina stoara. Re je o predstavama koje nose sasvim druge osobine, o dui kao materijalizovanoj kategoriji koja se razliito manifestuje: u disanju, krvi, senci i ivotu. Koreni ovih predstava, kao to je poznato, javljaju se u veoma ranim stadijumima razvoja religijske misli, daleko pre hrianske ideologije. (Antonijevi 1982, str. 68 69, 138 140.) 168 . Belagi, Leksikon steaka. Nav. dj., str. 168. Belagi 2004, str. 168. 169 T. Buri, Boce, ae i vrevi kao grobni prilozi u kasnom srednjem vijeku na sjeverozapadnom i sredinjem Bal kanu. HA, sv./vol. 14., Pula, 2006., str. 225 237.) Usp. Toni Buri, Sv. Juraj od Putalja. (Toni Buri, Slobodan ae, Ivo Fadi), MHAS, Split, 2001, str. 254 255.

poganskog pogrebnog ritusa upravo na grobljima pod stecima (GrboreziMramorje, TriljBorinovci), ali i nekim drugim kasnosrednjovjekovnim grobljima (opot kod Benkovca). Ove pojave, prema M. Petrinec, upuuju na mogui utjecaj novodoseljenih skupina Vlaha, koji se od XIII. stoljea nadalje sve ee spom inju u povijesnim vrelima, ali je polazite za rjeenje ove problematike upravo autoriino upozorenje da je, primjerice, obiaj polaganja posua za pie u grobove, i to vrlo esto upravo uz glavu pokojnika posebno poznat i u antici.170 Obiaj polaganja priloga u starohrvatskim grobo vima, ako je u Hrvata nastao na Balkanu, mogao je od njih prvotno biti preuzet od starosjeditelja koji su tako obiavali u predantiko i antiko doba. Ti bi starosjeditelji mogli biti i oni koji su kasnije naz vani hrvatski Vlasi. Japodi, koji se pokapaju u kon tinuitetu na istim mjestima od kasnog bronanog doba do dolaska Rimljana, a negdje i poslije rimske okupacije, pokraj pokojnika prilagali (su) darove u hrani i piu.171 injenica je da se prilozi pojavljuju i u starohrvatskim grobljima s poganskim nainom pokapanja. Tako su u grobovima (arheoloki najvrjed nijega starohrvatskog groblja) na drijcu u Ninu vrlo brojni prilozi.172 Starohrvatska groblja s poganskim nainom pokapanja otkrivena su na podruju zapadne Bosne u Grborezima kod Livna, u Reetarici kod Livna i Rudiima kod Glamoa, a na tlu june Hercegovine u Mogorjelu kod apljine.173 Polaganje priloga uz pokojnika zadralo se u Bosni do kraja XIX. stoljea i ono se ne moe vezati samo uz Vlahe, niti samo uz njihov utjecaj. Adolf Strausz je u drugoj polovini XIX. stoljea, obilazei Bosnu, zakljuio da su se u narodu zadrali stoljeima mnogi poganski obiaji, a poseb no uvjerenje da pokojni nastavlja ivjeti tjelesno i poslije smrti i da mu zato nose hranu i pie na grob.174
170 Petrinec 2008, str. 263. 171 Oluji 2002, str. 64, 82. 172 Beloevi 2007, str. 32. 173 Beloevi 2007, str. 22. U jednom grobu u Trilju kao prilog smo nali dio ljuske kokojeg jajeta, a na poklopnicama drugog ivotinjske kosti kao preostatak posmrtne gozbe nad grobom pokojnika. Slini nalazi evidentirani su i prilikom istraivanja groblja sa stecima u Grborezima kod Livna. (Miloevi 19861987, str. 95 96.) 174 Manchmal kann man geradezu heidnische Gebruche beobachten, die sich in einer so dummen Art offenba ren und so wenig poetisch sind, dass man staunen muss, wie sich diese durch Jahrhunderte erhalten konnten. Sie glauben heili, dass der Verstorbene nach dem Tode wei terlebt, aber nicht blos bezglich seiner Seele, sondern sowie im ersten Leben mit dem ursprnglichen Krper. Daher kommt es, dass die Familie ihren Todten lange

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

Branko akovi navodi kao primjer knjigu Luke Ilia Oriovanina Narodni Slavonski obiaji (izdana u Za grebu 1846.), u kojoj se spominje obiaj sahranjivanja duvankese, novca, jedaeg pribora, vekovite lampe i sl. uz umrloga.175 U Bosni je preostao obiaj (zabiljeen 1908. godine) da kada netko umre, za ive nose na groblje jelo i pie, dok je u Hercegovini taj obiaj ra

nije nestao.176 Katoliki seljaki puk u Bosni je jo u XX. stoljeu vjerovao u ukazivanje pokojnika, prema kojima je uz strah povezano veliko potovanje.177 Kult predaka izraen je u patrijarhalnom drutvu i oznaavao je vjeru ivih u nastavljanje povezanosti s duhovima svojih pokojnika. Grobni prilozi trebaju olakati putovanje umrlih u drugi svijet. Kranstvo je ovaj kult posvuda potiskivalo.178

Zeit Speise und Trank auf s Grab stellt, wie wenn der Leichnam vom Neuen schmausen knnte. Die Zaube rei der Frauen ist bei den Griechisch Orientalen am weitesten ausgebildet. Sie beginnt bei der Geburt und zeigt sich bei der Heirat, dem Gebren, bei Krankheit und jedem Familienereignisse, beim Tode und selbst nach dem Tode... Am Tage nach dem Begrbnisse tragen die Weiber dem Todten Speise und Trank hinaus und schtten es aufs Grab, damit der Todte geniesse, denn sie sind heilig davon berzeugt, dass der Todte dasselbe Bedrfniss nach Speise habe, wie der Lebendige. An den Gedenktagen fr die Todten, deren es mehrere im Jahre gibt, besuschen die Verwandten ebenfalls mit verschi edenen Speisen ihre Todten, znden dort viele kleine Kerzen an, beten und singen. In zahlreichen Gegenden tragen sie mit Wasser und Wein gefllte Gefsse zum Grabe und stellen sie mit dem Wunsche Bog da prosti dem Todten zur Verfgung. Je mehr Getrnke und Spe isen sie in den Friedhof tragen, umso mehr glauben sie, der dem Todten gebhrenden Liebe und Piett Genge gethan zu haben. All dies sind noch Ueberreste des Hei denthums, welche der christliche Glaube bei ihnen nicht ganz ausrotten konnte. Sie passen sogar die christlichen Heiligen mglichst den heidnischen Gepflogenheiten an und sie versehen sie mit tausend Eigenschaften, wel che die entsprechenden heidnischen Gtter besassen. (Strausz 1882, str. 261 263.)

175 Prilozi iz straha (da se umrlog isplati, da se ne vrati i da se ne povampiri) u stanovitom smislu obuhvaaju dio vjerovanja, a time i razloge postojanja obiaja da vanja priloga iako ne zaokruuju konanu tipologiju i sistematizaciju... S druge strane davanje priloga je mo tivirano vjerovanjem u drugi ivot (na onome svijetu, na nebu, katkad da ima u zagrobnom ivotu) koji kako vidimo nije uvijek tono odreen niti lociran... Gorski Kotar i republika granica Hrvatske i Slovenije gotovo su nepremostive prepreke u daljem irenju obiaja da vanja priloga tako da je iza te granice znatno reduciran i transformiran... Prilozi kao to su hrana, novac, osobni predmeti i sl., a koje smatramo starijima, potvruju ovaj obiaj kao vrlo izraen u Makedoniji, jugoistonoj Srbiji, istonoj Srbiji, zatim u umadiji pa Crnoj Gori, isto noj Hercegovini, Dalmatinskoj Zagori, Lici, Kordunu, Baniji, umberku, Pokuplju, te u Posavini, dijelovima Podravine i Slavonije. U Bosni su uoljive vee, relativ no izolirane zone izuzimajui kontinuitet na potezu ju gozapadna sjeverozapadna Bosna. (akovi 1989, str. 136 158.) 176 Buconji 1908, str. 117. 177 Ivandi 1963, str. 87. 178 Kaser 1992, str. 272273.

339

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

skraenice AHID AMZ AN ANUBiH BI CANU CBI EI SANU FFS GID BiH GVIS GZM GZZZSK
340

HA HAZU HI HIP HPI HPIR HR HSN IDZ IP IEF IPU JAZU KS MANU MH MHAS ND BiH NS NZ MH PPUD RZZSK SANU SKA SKZ SN SHP SSSR ZHPFF ZM ZZSK ZZSK BiH

Anali Historijskog instituta u Dubrovniku Arheoloki muzej u Zadru Akademija nauka Akademija nuka Bosne i Hercegovine Balkanoloki institut Crnogorska akademija nauka i umjetnosti Centar za balkanoloka ispitivanja Etnografski institut SANU Filozofski fakultet u Skopju Godinjak istoriskog drutva Bosne i Hercegovine Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u Sarajevu Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu Godinjak Zemaljskog zavoda za zatitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Bosne i Hercegovine Histria Antiqua Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Historijski institut Hrvatski institut za povijest Hrvatski povijesni institut Hrvatski povijesni institut u Rimu Hrvatska revija Hrvatska sveuilina naklada Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu Institut za povijest umjetnosti. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Kranska sadanjost. Makedonska akademija na naukite i umetnostite Matica hrvatska Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Nauno drutvo Bosne i Hercegovine nova serija Nakladni zavod Matice hrvatske Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji Regionalni Zavod za zatitu spomenika kulture u Splitu Srpska akademija nauka i umetnosti Srpska kraljevska akademija Srpska knjievna zadruga Sveuilina naklada Starohrvatska prosvjeta Savez sovjetskih socijalistikih republika Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu Zemaljski muzej Zavod za zatitu spomenika kulture Zavod za zatitu spomenika kulture Bosne i Hercegov

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

literatura Antonijevi 1982


D. Antonijevi, Obredi i obiaji balkanskih stoara. Beograd: SANU, 1982., 194, 22 str. s tablama. (Posebna izdanja / Srpska akademija nauka i umetnosti, Balkanoloki institut; knj. 16).

Belagi 1962
. Belagi, Kalinovik. Sarajevo: Zavod za zatitu spomenika kulture, 1962. 108 str.

Belagi 1966
. Belagi, Popovo. Sarajevo: Zavod za zatitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, 1966. 170 str. (Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine; sv. 8).

Arheoloki leksikon 1988


Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Zemaljs ki muzej Bosne i Hercegovine, 1988. T. 1: 242, 23 str. ; T 2: Arheoloka nalazita regija 1 13. 206, 14 ; T. 3: Arheoloka nalazita regija 14 25. 388 str.

Belagi 1967
. Belagi, Steci Centralne Bosne. Sarajevo: Zavod za zatitu spomenika kulture, 1967. 115 str.

Badurina 1979
A. Badurina, (uredio). Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva. Zagreb: Liber: Kranska sadanjost : Institut za povijest umjetnosti, 1979. 621 str.

Belagi 1971
. Belagi, Steci i njihova umjetnost. Sarajevo: Zavod za iz davanje udbenika, 1971. 158 str.

Bandi 1991
D. Bandi, Narodna religija Srba u 100 pojmova. Beograd: Nolit, 1991. 366 str.

Belagi 1982
. Belagi, Steci kultura i umjetnost. Sarajevo: Veselin Maslea, 1982. 638 str.

341

Beissel 1901
S. Beissel, Zur Geschichte der Thiersymbolik in der Kunst des Abendlandes. Zeitschrift fr christliche Kunst, 14 (1901), 9, 275 286

Belagi 2004
. Belagi, Leksikon steaka. Sarajevo: Svjetlost, 2004. 304 str.

Beissel 1902
S. Beissel, Zur Geschichte der Thiersymbolik in der Kunst des Abendlandes. Zeitschrift fr christliche Kunst, 15 (1902), 2, 51 62

Biedermann 1989
H. Biedermann, Knaurs Lexikon der Symbole. Mnchen: Droemer Knaur, 1989. 591 str.

Bokovi 1965
. Bokovi, O poreklu kompozicije sa predstavom lova na jelene u Lipcima. Starine Crne Gore (Cetinje), 3/4 (1965), 1321

Beloevi 2007
J. Beloevi, Starohrvatsko groblje na drijcu u Ninu. Zadar: Arheoloki muzej, 2007. 606 str.

Buconji 1908
N. Buconji, ivot i obiaji Hrvata katolike vjere u Bosni Hercegovini. Sarajevo: Daniel A. Kajon, 1908. 125 str.

Benac 1950
A. Benac, Radimlja. Sarajevo: Zemaljski muzej, 1950. 47 str., XL tabli.

Bulat, ajkanovi 2007


P. Bulat, V. ajkanovi, Mitoloki renik. Beograd: Srpska knjievna zadruga, 2007. 165 str.

Benac 1951
A. Benac, Olovo. Beograd: Savezni institut za zatitu spome nika kulture, 1951. 77 str., XL tabli + plan VI. (Srednjovek ovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine ; sv. 2)

Buri, ae, Fadi 2001


T. Buri, S. ae, I. Fadi, Sv. Juraj od Putalja. Split: Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, 2001. 323 str., [7] str. s tablama.

Benac 1982
A. Benac, Jedan istorijski pogled na izuavanje steaka. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja : materijali od simpoziumot. Skopje: Make donska akademija na naukite i umetnostite [etc.], 1982, 195 206

Buri 2006
T. Buri, Boce, ae i vrevi kao grobni prilozi u kasnom srednjem vijeku na sjeverozapadnom i sredinjem Balkanu. His tria antiqua (Pula), 14 (2006), 225 237

Benac 1989
A. Benac, O problematici srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Ar heologija (Sarajevo), n. s., tom 44 (1989), 201 208

Buzov 1991
M. Buzov, Prikaz jelena na ranokranskim mozaicima prema srednjovjekovnoj umjetnosti. Starohrvatska prosvjeta (Split), ser. III, 21 (1991), 55 86

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

Buzov 1992
S. Buzov, Vlako pitanje i osmanlijski izvori. Povijesni prilozi Hrvatski institut za povijest (Zagreb), 11(1992), 39 60

Dragojlovi 1987
D. Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva bosanska. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, Balkanoloki institut, 1987. 281 str. (Posebna izdanja / SANU, Balkanoloki institut ; 30).

Cermanovi Kuzmanovi, Srejovi 1996


A. Cermanovi Kuzmanovi, D. Srejovi, Leksikon religija i mitova drevne Evrope. 2. dopunjeno izd. Beograd: Savre mena administracija, 1996. XLII, 610 str.

Dragojlovi 2008
D. Dragojlovi, Paganizam i hrianstvo u Srba. Beograd: Slubeni glasnik, 2008. 418 str.

Challet 1965
J. Challet, Bogumili i simbolika steaka. Nae starine : godinjak Zavoda za zatitu spomenika kulture S. R. Bosne i Hercegovine (Sarajevo), 10 (1965), 19 38.

Draki 1970
M. Draki, Narodna kultura ue Srbije u svetlosti etnikog meanja poromanizovanog (vlakog) i slovenskog stanovnitva. U: Radovi XI. savjetovanja etnologa Jugoslavi je. Zenica: Muzej grada Zenice, 1970, 87 104

Chavrak 1954
Z. Chavrak, Lovne scene kamenih spomenika srednjeg vijeka Jugoslavije. Zagreb: Lovaka knjiga, 1954. 37 str.
342

Daja 1970
M. Daja, Sa Kupreke visoravni. Otinovci Kupres, 1970. 547 str.

Comsa 1986
M. Comsa, Romanen Walachen Rumnen. U: Welt der Slawen / hrsg. von Joachim Herrmann. Mnchen: Verlag C. H. Beck, 1986, 128 142

akovi 1989
B. akovi, Prilozi u grob. Studia ethnologica (Zagreb), 1(1989), 136 158

Czarnecki 2003
T. Czarnecki, Gotisches im Wortschatz des Polnischen. Studia Germanica Gedanensia (Gdask), 11 (2003), 5 25

Evers 1991
D. Evers, Felsbilder Botschaften der Vorzeit. Leipzig; Jena; Berlin: Urania Verl., 1991. 200 str.

ebotarev 1995
A. ebotarev, Ante Miloevi, Steci i Vlasi. (Recenzija). Povijesni prilozi Hrvatski institut za povijest (Zagreb), 14 (1995), 321 324

Ferjani 1959
B. Ferjani, (obradio). Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom 2. Beograd: Nauno delo, 1959. XII, 98 str. (Posebna izdanja / Srpska akademija nauka; knj. 323. Vizantoloki institut; knj. 7).

orovi 1956
V. orovi, Prilog prouavanju naina sahranjivanja i podizanja nadgrobnih spomenika u naim krajevima u srednjem vijeku. Nae starine : godinjak Zemaljskog zavoda za zatitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine (Sarajevo), 3(1956), 127 147

Filipovi 1986
M. S. Filipovi, Traki konjanik. Beograd: Prosveta, 1986. 353 str.

Gavela 1977
B. Gavela, Iz dubine vekova. Zagreb: Tehnika knjiga, 1977. 328 str.

uri 1937
V. uri, Lov sa sokolom u Bosni i Hercegovini. Napredak : hrvatski narodni kalendar (Sarajevo), 1937(1936), 81 100

Gavela 1978
B. Gavela, Predanja i znanja o starom Balkanu. Beograd: No lit, 1978. 225 str.

Diplomatiki zbornik 1967


Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae). Sv. 1: Listine godina 743 1100 / uredio Marko Kostreni. Zagreb: JAZU, 1967. 285 str.

Giadrini 1986 1987


F. Giadrini, Morlacchi e morlacchismo. (Tesi di laurea. Uni versit degli studi di Padova, Facolt di lettere e filosofia). Padova, 1986/1987. 125 str.

Dopua 1964
J. Dopua, Narodne igre u vezi sa smrti : (Primjeri iz Bosne i Hercegovine). U: Rad XI. kongresa Saveza folklorista Jugo slavije u Novom Vinodolskom 1964. Zagreb, 1966, 360 374.

Gura 2005
A. Gura, Simbolika ivotinja u slovenskoj narodnoj tradiciji. Beograd: Brimo : Logos : Aleksandrija, 2005. 645 str.

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

Hadijahi, H. H. S. 1979
M. Hadijahi, H. H. S., Peina u Brateljeviima kod Kladnja kao kultno mjesto. Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva (Sarajevo), 42 (1979), 5, 473 490

Klai 1972
N. Klai Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Zagreb: kolska knjiga, 1972. XII, 386 str.

Koroljuk 1979
V. D. Koroljuk, Termin Voloskaja zemlja v ranesrednevekovnih pismenih istonikah. U: Etnieskaja istoria vostonih Romancev. Moskva: Akademija nauka SSSR, Nauka, 1979, 517

Hrabak 1953
B. Hrabak, Prilog datovanju hercegovakih steaka. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), n. s., 8 (1953), 29 39

Hrabak 1983
B. Hrabak, Diskusija. Simpozijum Vlasi u XV i XVI vijeku (Sarajevo, 13 16. XI 1973.). Radovi Akademija nauka i um jetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje drutvenih nauka (Sarajevo), knj. 73(22) (1983), 149 152

Kulii 1967
. Kulii, Neki etniki problemi u predanjima o starom stanovnitvu dinarske oblasti. Godinjak Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Centar za balkanoloka ispitivanja (Sarajevo), knj. 5(3) (1967), 233 241

Hrabak 1988
B. Hrabak, Vlaka i uskoka kretanja u severnoj Dalmaciji u XVI stoleu. U: Benkovaki kraj kroz vjekove. 2. Zadar: Naro dni list, 1988, 107 258

Kulii, Petrovi, Panteli 1998


Kulii, Petrovi, Panteli, Srpski mitoloki renik. 2. dopun jeno izd. Beograd: Etnografski Institut SANU : Interprint, 1998. Str. XX, 485.

343

Hrabak 2003
B. Hrabak, Iz starije prolosti Bosne i Hercegovine. Knj. 1. Beograd: Vl. naklada, 2003. 417 str. ; Knj. 2. Beograd: Arhi var, 2003. 403 str.

Kulturna istorija Bosne i Hercegovine 1984


Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod Osmansku vlast / Alojz Benac et al. 2. izd. Sarajevo: Veselin Maslea, 1984. 588 str. Kuripei 2001 B. Kuripei, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Beograd: igoja tampa, 2001. 62. str. Lexikon der christlichen Antike 1999 Lexikon der christlichen Antike / hrsg. von Johannes B. Bau er und Manfred Hutter unter Mitarb. von Anneliese Felber. Stuttgart: Krner, 1999. XXXI, 387 str.

Istroija Crne Gore 1967


Istorija Crne Gore. Knj. 1: Od najstarijih vremena do kraja XII vijeka / autori Zarije Bei, Draga Garaanin, Milutin Garaanin, Jovan Kovaevi. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore, 1967. XIII, 508 str.

Ivandi 1963
Lj. A. Ivandi, Puko praznovjerje kod Hrvata katolika u Bosni. Madrid; Buenos Aires: Hrvatski nakladni zavod Do movina, 1963. 119 str.

Lindner 1940
K. Lindner, Die Jagd im frhen Mittelalter. Berlin: Walter Gruyter, 1940. IX, 477

Jankovi 1998
. Jankovi, Srpske gromile. Beograd: Sveslovenski savez : Knjievna re, 1998. 174 str.

Litavrin 2001
G. G. Litavrin, Vlahi vizantijskih istonikov XXIII vv. U: Litavrin, G. G. Vizantija i slavjane. Sankt Peterburg: Alete ja, 2001. 607 str.

Jireek 1959
K. Jireek, Vlasi i Mavrovlasi u dubrovakim spomenicima. U: Zbornik Konstantina Jireeka. I. Beograd: Nauno delo, 1959., 193 204

Lopai 1894
R. Lopai, Hrvatski urbari. I. Zagreb: Jugoslavenska aka demija znanosti i umjetnosti, 1894. VIII, 484 str. (Monu menta historico iuridica Slavorum Meridionalium; vol. 5).

Kaer 1898
P Kaer, O stecima. Starohrvatska prosvjeta (Knin), 4 (1898), 34, 135139 .

Khlig 1895
E. von Khlig, ber die Bogumilengrber in Bosnien und der Hercegovina. Graz: Leykam, 1895. 24 str. P.o.: Deutsche Rundschau fr Geographie und Statistik ; 17 (1895), 6/7.

Lopai 1943
R. Lopai, Biha i Bihaka krajina. Zagreb: Matica hrvats ka, 1943. 292 str.

Lovrenovi 2008
D. Lovrenovi, Topografija steaka u BiH. Groblja steaka gradovi mrtvih. U: Steci. (Katalog izlobe) (Koautori: Ivan AldukLidija Fekea MartinoviMaja PetrinecMarinko Tomasovi.). Zagreb: Galerija Klovievi dvori, 2008, 140195

Kaser 1992
K. Kaser, Hirten, Kmpfer, Stammeshelden : Ursprnge und Gegenwart des balkanischen Patriarchats. Wien; Kln ; Wei mar : Bhlau, 1992. 462 str.

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

Lozo 1985
M. Lozo, Dva steka iz Ciste. Imotska krajina (Imotski), 16 (1985), br. 342/343 (od 1.4.), str. 8.

Mileti 1988
N. Mileti, Steak. U: Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine. T. 1. Sarajevo: Zemaljski muzej BiH, 1988. Str. 167.

Luci 1979
I. Luci, Povijesna svjedoanstva o Trogiru. Sv. 2. Split: akavski sabor, 1979, 723 1220

Milievi Brada 2002


M. Milievi Brada, Of deer, antlers, and shamans. U: Znakovi i rijei. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 2002, 7 41

MacBain 1989
A. MacBain, Keltska mitologija i religija. Beograd: Zajednica knjievnih klubova Srbije, 1989. 144 str.

Miloevi 1986 1987


A. Miloevi, Preitak poganskog obreda sahranjivanja na stecima. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Split), 26 (1986/1987), 91 97

Maleti 2002
A. Maleti Povijest plesa starih civilizacija. Zagreb: MH, 2002. 276 str.

Miloevi 1991
A. Miloevi, Steci i Vlasi : steci i vlake migracije 14. i 15. stoljea u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni. Split : Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture u Splitu, 1991. 63 str.

Mandi 1963
344

D. Mandi, Postanak Vlaha: nova povjesna istraivanja. U: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti / Dominik Mandi. Rim: Hrvatski povijesni institut, 1963, 515 575

Miloevi 2004
A. Miloevi, Steci chi li fece e quando? Hortus artium medievalium, 10 (2004), 187 202

Mandi 1966
D. Mandi, Vlaka teza o B. H. stecima. Hrvatska revija, 16 (1966), sv. 2/4(62/64), 237 246

Miloevi 2005
A. Miloevi, Jesu li prilozi u grobovima ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji posljedica poganskog obreda sahranjivanja? Histria antiqua (Pula), 13 (2005), 457 460

Marjanovi, Primorac, Hadiselimovi 2008


D. Marjanovi, D. Primorac, R. Hadiselimovi, Naseljavanje Bosne i Hercegovine. U: Mui, Ivan. Vjera Crkve bosanske. Split: Muzej HAS a, 2008, 105 119

Miloevi 2008
A. Miloevi, Krievi na oblonicama ranosrednjovjekovnih grobova u okolici Sinja. Dubrovnik: Omega engineering ; Split: Filozofski fakultet, Centar Studia mediteranea, 2008. 104 str.

Matkovi 1881
P. Matkovi, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka. Rad JAZU (Zagreb), 56 (1881), 141 232

Michel 1979
P. Michel, Tiere als Symbol und Ornament. Mglichkeiten und Grenzen der ikonographischen Deutung, gezeigt am Beispil des Zrcher Gromnsterkreuzgangs. Wiesbaden: Ludwig Reichert Verlag, 1979. 173 str.+VII tabli.

Mirdita 2004
Z. Mirdita, Vlasi u historiografiji. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2004. 562 str.

Mirdita 2007
Z. Mirdita, Vlasi, polinomian narod. U: Povijesni prilozi (Zagreb), 26 (2007), 33, 249 269

Miki 1978
. Miki, Dinarski antropoloki tip sa srednjovekovne nekropole Raka Gora Steci kod Mostara. Godinjak Akademija nau ka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Centar za balkanoloka ispitivanja (Sarajevo), knj. 17(15) (1978), 223280 + X

Mittelalterliche Grabmler 1967


Mittelalterliche Grabmler aus Bosnien : Ausstellung des Landesmuseums von Bosnien und der Herzegowina in Sa rajewo vom 1. Sept. bis 5. Nov. 1967 im Rmisch Germanis chen Zentralmuseum Mainz / mit Beitr. von Nada Mileti (Text) u. Olaf Hckmann (Bibliographie). (Katalog izlobe). Mainz: Verl. des Rmisch Germanischen Zentralmuseums; Bonn: Habelt in Komm, 1967. VIII, 39 str., 8 tabli.

Miki 1985
. Miki, Prilog antropolokoj strukturi skeleta iz nekropola sa stecima u Jugoslaviji. Godinjak Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Centar za balkanoloka ispitivanja (Sarajevo), knj. 23(21) (1985), 55 68 + 4

Mileti 1982
N. Mileti, Steci arheoloki i likovni aspekt. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja : materijali od simpoziumot. Skopje: Makedonska akademija na naukite i umetnostite [etc.], 1982, 233 240

Molsdorf 1984
W. Molsdorf, Christliche Symbolik der mittelalterlichen Kunst. 2. dopunjeno izd. Graz: Akademische Druck u. Ver lagsanstalt, 1984. XV, 294 str. + XI tabli.

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

Mui 2002
I. Mui, (priredio). Hrvatska kronika : 547. 1089. 5. izd. Split: Marjan tisak, 2002. 260 str.

Petrievi 1999
I. Petrievi, Iz lovreke prolosti. U: Lovreki libar. Zagreb: Drutvo Lovreana u Zagrebu, 1999, 12 35

Mui 2005
I. Mui, Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji. Slobodna Dal macija, br. od 22 1. 2005, 22 23

Petrinec 2008
M. Petrinec, Nalazi u grobovima ispod steaka. U: Steci. (Katalog izlobe). Zagreb: Galerija Klovievi dvori, 2008, 246 263

Naumov 1979
E. P. Naumov, K voprosu o znaeniji termina Vlahija v hronike tak nazivaemogo Ansberta. U: Etnieskaja istoria vostonih Romancev. Moskva: Akademija nauka SSSR, 1979, 191203

Pilar 2007
I. Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i znaenju. Pilar (Zagreb), 2 (2007), 1(3), 91 151

Nikoli 1959
D. Nikoli, Konj u verovanjima naeg naroda. iva antika (Skopje), 9 (1959), 271 283

Praistorija jugoslavenskih zemalja 1987


Praistorija jugoslavenskih zemalja. Sv. 5: eljezno doba / glavni urednik Alojz Benac. Sarajevo: Svjetlost : Aka demija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1987. 1006 str.+LXXXVIII tabli.

Novak 2007
M. Novak, Tragovi hrvatske mitologije. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2007. 361 str.

Prijatelj 1954
K. Prijatelj, Skulpture s ljudskim likom iz starohrvatskog doba. Starohrvatska prosvjeta (Zagreb), III. serija, sv. 3 (1954), 65 91

345

Oluji 2002
B. Oluji, Japodski svijet mrtvih. U: Znakovi i rijei. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 2002, 63 83

Ostoji 1974
I. Ostoji, Vlasi u Hrvatskoj. Krapina: Vl. naklada, 1974. 204 str.

Purgari Kui 1995


B. Purgari Kui, Dosadanja istraivanja o stecima. Ra dovi Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, 28(1995), 242 253

Ostoji 1980
I. Ostoji, Prilog onomastici ibenskog kraja. I: Antroponimi. Krapina: Vl. naklada, 1980. 197 str.

Raunig 2004
B. Raunig, Umjetnost i religija prahistorijskih Japoda. Sara jevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2004. 301 str.

Ostoji 1982
I. Ostoji, Prilog onomastici ibenskog kraja II. Zemljopisna imena i dopune prvom dijelu. Krapina: Vl. naklada, 1982. 94 str.

Renner 1897
H. Renner, Durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und quer. 2. Aufl. Berlin: Dietrich Reimer, 1897. XVI, 567 str.

Palavestra 1965 1966


V. Palavestra, Narodna predanja o starom stanovnitvu u dinarskim krajevima. Glasnik zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Etnologija, n. s. 20/21 (1965/1966), 5 86

Rungg 1963
J. Rungg, Ortsnamen der Goten, Rmer, Franken in Rtien, Noricum, besonders Tirol. Innsbruck: Universittsverlag Wagner, 1963. 207 str.

Petricioli 1975
I. Petricioli, Reljef konjanika iz Pridrage. Diadora (Zadar), 8 (1975), 111 117

Sachs, Badstbner, Neumann 1983


H. Sachs, E. Badstbner, H. Neumann, Erklrendes Wrterbuch zur christlichen Kunst. Hanau: Dausien, [1983]. 384 str.

Petricioli 2005
I. Petricioli, Umjetnika batina Zadra. Zagreb: Matica hrvatska, 2005. 322 str.

Schmidt, Schmidt 1982


H. Schmidt, M. Schmidt, Die vergessene Bildersprache christlicher Kunst. Mnchen: Beck, 1982. 337 str.

Petrievi 1995
I. Petrievi, Prilog poznavanju steaka zapadnog dijela Imotske krajine. Imotski zbornik (Imotski), 3 (1995), 135 168

Seel 1983
O. Seel, Der Physiologus. Zrich ; Mnchen: Artemis, 1983. 103 str.

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

Sergejevsk 1965
D. Sergejevski, Iz problematike ilirske umjetnosti. Godinjak Nauno drutvo Bosne i Hercegovine, Cen tar za balkanoloka ispitivanja (Sarajevo), knj. 3(1) (1965), 119 143

Testini 1980
P. Testini, Archeologia cristiana. Bari: Edipuglia, 1980. 840 str.

Testini 1985
P. Testini, Il simbolismo degli animali nell arte figurativa paleocristiana. U: L uomo di fronte al mondo animale nellalto Medioevo / Centro Italiano di Studi sullAlto Medioevo. Spoleto: presso la sede del Centro, 1985. Str. 1107 1168 + XLIV table.

Servier 1973
J. Servier, Luomo e linvisibile. Milano: Rusconi, 1973. 497 str.

Skok 1927
P. Skok, Kako bizantinski pisci piu lina i mjesna slovenska imena. Starohrvatska prosvjeta, n. s., sv. 1 (1927), br. 1 2, 60 76

Tomasovi 2008
M. Tomasovi, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici makarsko neretvanskog podruja. U: Steci. (Katalog izlobe). Zagreb: Galerija Klovievi dvori, 2008, 120 129

Skok 1934
P. Skok, Dolazak Slovena na Mediteran. Split, 1934. 141 str.

Solovjev 1946
346

Toynbee 1973
J. Toynbee, Tierwelt der Antike. Mainz am Rhein: Verlag Philipp von Zabern, 1973. XV, 489 str.

A. Solovjev, Simbolika srednjevekovnih grobnih spomenika u Bosni i Hercegovini. Godinjak istoriskog drutva Bosne i Hercegovine (Sarajevo), 8 (1956), 5 67

Truhelka 1914
. Truhelka, Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u prehistoriko doba : voa kroz prehistoriku zbirku Bos. Herc. zemaljskog muzeja. Sarajevo: Zemaljski muzej, 1914. 167 str. + [9] listova s tablama.

Soloviev 1959
A. Soloviev, Bogomilentum und Bogomilengrber in den sdslawischen Lndern. U: Vlker und Kulturen Sdosteuropas. Mnchen: Sdosteuropa Verl. Ges., 1959, 173 198 Sparavalo 1979 Lj. Sparavalo, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na podruju ume trebinjske. Tribunia (Trebinje), 5 (1979), 53 137

Truhelka 1941
. Truhelka, Studije o podrijetlu. Zagreb: Matica hrvatska, 1941. 136 str.

Urech 1985
E. Urech,. Lexikon christlicher Symbole. Konstanz: Christli che Verlagsanstalt, 1985. 256 str.

Srejovi 1955
D. Srejovi, Jelen u naim narodnim obiajima. Glasnik Et nografskog Muzeja u Beogradu, 18 (1955), 231 237

Vego 1954
M. Vego, Ljubuki. Sarajevo: Zemaljski muzej, 1954. 49 str.+XLIV table.

Stipevi 1974
A. Stipevi, Iliri. Zagreb: kolska knjiga, 1974. 246 str.

Stipevi 1981
A. Stipevi, Kultni simboli kod Ilira. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1981. 204 str., XXXVI tabli.

Vego 1957
M. Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne drave. Sarajevo: Svjetlost, 1957. 184 str.

Vego 1974
M. Vego, Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih natpisa u Bosni i Hercegovini. Pregled (Sarajevo), 64 (1974), 4, 409 412

Strausz 1884
A. Strausz, Bosnien : Land und Leute : historisch ethnographisch geographische Schilderung. Bd. 1. Wien: Gerold, 1882. XII, 340 str. ; Bd. 2. Wien: Gerold, 1884. IX, 328 str.

Vukevi 1981
N. Vukevi, Etimologija pojma Vlah i njegova razna znaenja. U: Predmet i metod izuavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji. Titograd: CANU, 1981, 315 342

kobalj 1970
A. kobalj, Obredne gomile. Sveti Kri na iovu, 1970. VIII, 683 str.

timac 2004
Z. timac, Die bosnische Kirche : Versuch eines religionswissenschaftlichen Zugangs. Frankfurt am Main: Peter Lang, 2004. 139 str.

Wenzel 1962
M. Wenzel, Bosnian and Herzegovinian tombstones who made them and why. Sddost Forschungen (Mnchen), 21 (1962), 103 143

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

Wenzel 1965
M. Wenzel, Ukrasni motivi na stecima. Sarajevo: Veselin Maslea, 1965. 459 str.

Zeevi 1964
S. Zeevi, Ljeljenovo kolo. Narodno stvaralatvo Folklor (Beograd), 9/10 (1964), 702 710

Wenzel 1999
M. Wenzel, Bosanski stil na stecima i metalu. Sarajevo: Sa rajevo Publishing, 1999. 312 str.

Zeevi 1966
S. Zeevi, Igre naeg posmrtnog rituala. U: Rad XI og kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom, 1964. Zagreb, 1966, 376 383

Wenzel, Koji 1980


M. Wenzel, Lj. Koji, Osvrt na tri inostrane knjige o stecima. Austro Ugarska i nauka o bogumilskim stecima. Starinar (Beograd), n.s., knj. 31 (1980), 203 212

Zeevi 1982
S. Zeevi, Kult mrtvih kod Srba. Beograd: Vuk Karadi : Etnografski muzej, 1982. 125 str.

Wild 1970
G. Wild, Bogumilen und katharer in ihrer Symbolik. Teil I. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag, 1970. XIII, 236 str. + 31 tabla.
347

Starohrvatska prosvjeta

III. serija - svezak 36/2009.

Walachen und die altbalkanische vorchristliche Symbolik des Rehs auf Grabsulen
Schlsselwrter: Bonjani, Bosna, Alteingesessene, Reh, Walachen, Walachen bei den Kroaten, Maurowalachen, Romani, Grabsulen, Kreis, Jagd

348

in der geschichtsschreibung wird hervorgeho ben, dass die Herkunft der Walachen bis heute nicht geklrt ist, da weder die Geschichte noch die Ethno graphie und auch die Linguistik keine einheitliche Erklrung fr diese Frage gaben. Nicht walachische Zeugnisse besttigen, dass die Bezeichnung Walache von Anfang an zur Unterscheidung von Nicht Slawe, Nicht Germane u.. diente und nicht als Ethnonym zu gebrauchen war. Walachen bezeichneten sich auch mit dem Namen Romani Romeji, und dies vermutlich als einstmalige Angehrige des Ostrmischen Reiches. Deutlich romanisiert war nur ein Teil der Nomaden, die sich Walachen nannten, und zwar jener, der aus dem alten Dakien (lat. Dacia) stammte. Ab dem XIII. und XIV. Jahrhundert fangen auch die balkanischen Hirten an, sich Walachen zu nennen. Alle Angehri gen des anthropologischen Typs aus dem Dinara Ge birge, die unter Grabsulen bestattet wurden, sind auf dem Balkan autochthon, doch weisen sie untereinan der starke Unterschiede auf. Die alteingesessenen Wa lachen, die aus Thessalien, Epirien und Mazedonien im XIII. Jahrhundert und spter beispielsweise in das Territorium der Herzegowina zogen, knnen nicht mit den alteingesessenen Walachen identifiziert wer den, die schon seit der Antike in Bosnien anwesend sind. Die Welten der autochthonen Bevlkerung auf dem Balkan, bekannt als Illyrer und Thraker, waren in anthropogenetischem und kulturellem (geistlichen) Sinne unterschiedlich, auch wenn sie dem gleichen anthropologischen Typen angehren wrden. Dem zufolge knnen ihre Nachkommen nicht in jedem ge schichtlichen Zeitabschnitt gleichgestellt werden. Die Ergebnisse der anthropogenen Analyse der Walachen, fr die Proben in Albanien, Mazedonien und Rum nien genommen wurden, zeigen, dass innerhalb der Gruppe der Walachen groe genetische Unterschiede existieren. Aufgrund der Angaben, dass einige walachische Familien, beispielsweise in der Herzegowina, mono lithische Steinblcke als Grabdenkmler errichteten und dekorierten, kann nicht der Schluss gezogen werden, dass Grabsulen und deren Verzierungen

von den zugezogenen Walachen herstammen. In den Nekropolen in den Wldern von Trebinje (in der Her zegowina) wurde festgestellt, dass unter den Grabsu len Christen unterschiedlicher Konfessionen bestattet lagen, aber auch, dass nicht alle Walachen bestattet wurden. Es bestehen keine Zeugnisse, die besttigen, dass diese Walachen in ihren ursprnglichen Lebens rumen, aus denen sie fortzogen, Grabsulen noch Verzierungen wie auf den Grabsulen kannten. Die Mglichkeit ist nicht auszuschlieen, dass die zuge zogenen Walachen im bosnisch herzegowinischen, aber auch im kroatischen Raum Grabplatten vor fanden und, als sie wirtschaftlich strker wurden, die Errichtung von Grabsulen und ihre Auszierung fort setzten, mglicherweise mit eigener Grabessymbolik (besonders mit Jagdszenen, Kreisen, Rehen, Pferden und menschlichen Gestalten mit hoch erhobenen Ar men). Die Kontinuitt solcher Grabdenkmler und ihrer Symbolik in bosnisch kroatischen Gebieten knnte mglicherweise in der Weise beibehalten wer den, dass den steinernen Grabsulen aus dem spten Mittelalter Jahrhunderte vorher bereits Grabdenkm ler aus Holz vorausgingen. Die kultbezogene Bedeutung des Rehs auf dem Balkan ist durch zahlreiche Darstellungen aus der Vorzeit und Antike belegt. Im nicht christlichen Ver stndnis von Gut und Bse koexistieren sie im Mikro und Makrokosmos, wie auch ersichtlich ist aus den Darstellungen von Rehjagden in vorzeitlichen Hhlen bis hin zu den Bestattungssymbolen auf Grabsulen. Die Ausbreitung des Christentums brachte fast keine bedeutenderen nderungen in diesen alten Kult. Das Reh ist von allen Tierbildnissen auf Grabsulen am hufigsten vertreten. Im Sinne seiner Unzerstrbar keit, bzw. seiner Ausdauer sind jene Szenen bezeich nend, in denen der Jger auf dem Pferd mit einer Lanze auf ein Reh zielt und gleiches in keinerlei Weise zeigt, dass es tdlich verletzt ist. All diese Darstellun gen von Rehen auf Grabsulen sind an die vorchrist liche Auffassung des Todes gebunden. Es ist bekannt, dass die Westseite, wo sich das Reh auf den Grabsu len befindet, die Seite des Todes ist. Dieser Tod wird in

Ivan Mui

Vlasi i starobalkanska pretkranska simbolika jelena na stecima

metaphysischer Hinsicht nicht als Ende aller mensch lichen Existenz gedeutet, und das Reh wird zudem als Symbol der Erneuerung von Leben interpretiert. Der Reiter, der auf dem Pferd mit einer Lanze reitet und das Reh jagt, stellt den Tod dar, wobei das Reh selbst die nicht verstorbene Seele des Toten symbolisiert bzw. sie abfhrt. Die symbolische Bedeutung fast aller Rehdarstellungen auf Grabsulen wird der altbalkani schen autochthonen Bevlkerung zugeordnet. Es ist kaum glaubhaft, dass, nach durchgefhrten anthro pologischen und anthrogenetischen Feststellungen in Bosnien und Herzegowina, die zahlenmig schwach vertretenen Sklavinier bei ihrer Zuwanderung der zahlenmig berwiegenden alteingesessenen Bevl kerung ihren Glauben aufzwangen, und besonders nicht den Reh Kult, der bei den Zuwanderern nicht

sonderlich besttigt werden kann. Auch der Brauch der Grabbeigabe neben den Toten bezeugt, dass die Walachen und alle anderen Vlker, die Grabsulen errichteten und verzierten, nicht vollstndig christianisiert waren. Das Ritual der Grabbeigabe in altkroatischen Grbern, falls es auf dem Balkan entstanden ist, konnte ursprnglich von den Einheimischen bernommen worden sein, die in diesem Territorium diese Tradition in der Vorzeit und Antike pflegten. Diese Einheimischen knnten somit auch jene Bevlkerungsgruppe sein, die spter kroatische Walachen genannt werden. Der Brauch der Grabbeigabe blieb in Bosnien bis Ende des XIX. Jahr hunderts erhalten und kann lediglich mit den Wala chen, bzw. mit ihrem Einfluss verbunden werden
349