PRVI SAGOVORNIK Ne govorimo vie o tome! DRUGI SAGOVORNIK Zato? PRVI To je djelo vaeg prijatelja.

D. Didro

DRUGI Zar je to vano? PRVI Veoma vano. Zato da doete u dilemu da prezrete ili njegov talenat ili moj sud i da umanjite dobro miljenje koje imate o njemu, ili ono koje imate o meni? DRUGI To se nee dogoditi. A kad bi se i dogodilo, moje prijateljstvo prema obojici, utemeljeno na bitnijim dobrim svojstvima, ne bi od toga trpjelo. PRVI Moda bi. DRUGI U to sam sasvim siguran. Znate li kome ste vi ovog trenutka slini? Jednom autoru, mome poznaniku, koji je na koljenima zaklinjao enu koju je volio, da ne prisustvuje prvom izvoenju jedne od njegovih drama. PRVI Va je autor bio skroman i oprezan. DRUGI On se bojao da njeni osjeaj, koji mu ona iskazuje, ne bi zavisio od cijene koju pripisuju njegovoj knjievnoj vrijednosti.

PARADOKS O GLUMCU

Ja to vjerujem. PRVI To bi se moglo dogoditi. Biu strog. DRUGI Bojao se da ga javni neuspjeh ne ponizi donekle u oima njegove ljubavnice. PRVI Da kao manje uvaen ne bude i manje ljubljen! I to vam se ini smijeno? DRUGI Tako se o tome sudilo. Loa je bila prodana, on je imao najvei uspjeh, i bog zna, kako je bio slavljen, ljubljen i milovan. PRVI Bio bi to mnogo vie da mu je drama bila izvidana. DRUGI U to ne sumnjam. PRVI A ja ostajem kod svoga miljenja. DRUGI Ostanite samo, ja se tome ne protivim, ali imajte na umu da ja nisam ena, i da je potrebno, molim vas, da se izjasnite. PRVI Potpuno? DRUGI Potpuno. PRVI Bilo bi mi lake da utim nego da prikrijem svoju misao. DRUGI DRUGI Pa to bi moj prijatelj od vas i zahtijevao. PRVI Dakle, kako je potrebno da vam to kaem, rei u vam: njegovo djelo, pisano tekim, nejasnim, zakuastim, nadutim stilom, puno je obinih misli. Kad ga proita, veliki glumac nee od njega postati bolji, a slab glumac nee biti manje lo. PRVI

Lina svojstva, kao lice, glas, razum, osjetljivost, treba da da priroda. A prouavanje velikih uzora, upoznavanje ljudskog srca, drutvena uglaenost, predani rad, iskustvo i glumaka navika treba da usavravaju priroeni dar. Glumac imitator moe doi do tog stepena da glumi sve prilino dobro - u njegovoj glumi nema nita ni da se hvali, ni da se kudi. DRUGI Ili sve treba kuditi. PRVI Kako elite. Glumac po prirodi esto je lo, samo ponekad odlian. uvajte se stalne osrednjosti u bilo kojoj vrsti! Kakvom god strogou se postupalo s nekim poetnikom, lako je naslutiti njegove budue uspjehe. Zvidanja gue samo nesposobne. Kako bi priroda bez umjetnosti i oblikovala velikog glumca kad se na pozornici nita ne zbiva tano onako kao u prirodi i kad su sva dramska djela sastavljena prema odreenom sklopu naela? A kako bi dva razliita glumca glumila na isti nain jednu ulogu kad ni kod najjasnijeg, najtanijeg, najsnanijeg pisca rijei nisu i ne mogu biti nita drugo nego samo priblino iskazivanje jedne misli, jednog osjeanja, jedne predodbe, iskazivanja kojima ivahnost, kretnja, ton, lice, oi, odreena okolnost dopunjavaju vrijednost? Kad ujete rijei: "... ta radi tu vaa ruka? - Pipam vau odjeu, njena je tkanina tako meka" ta znate?

Nita. Odmjerite dobro ono to slijedi, i shvatite, kako esto i lako dva sagovornika, upotrebljavajui iste izraze, misle i govore sasvim razliite stvari. Primjer, koji u vam za to dati, neka je vrsta uda, a to je upravo djelo vaeg prijatelja. Zapitajte jednog francuskog glumca ta o tome misli, i on e priznati da je tu sve istinito. Postavite isto pitanje jednom engleskom glumcu i on e se zaklinjati "by God" da nema ni jedne reenice koju treba izmijeniti, i da je to isto jevanelje pozornice. Meutim, kako ne postoji nita zajedniko izmeu naina pisanja komedije i tragedije u Engleskoj i naina na koji se ta pjesnika djela piu u Francuskoj, budui da i po samom Garrickovu miljenju onome koji zna sjajno da prikae neki prizor od Shakespeara, nije poznato ni najosnovnije u deklamaciji nekoga prizora od Racinea, i budui da bi zbog toga to je sapet zvunim Racineovim stihovima kao mnotvom zmija, koje mu svojim savijanjem steu glavu, noge, ruke, bokove i ramena, njegova radnja gubila svu svoju slobodu, jasno je da se francuski i engleski glumac, koji jednoglasno priznaju istinu naela vaeg pisca, ne mogu sloiti, i da u pozorinom strunom govoru postoji izvjesna sloboda i tako velika neogranienost, da razumni ljudi dijametralno oprenih miljenja vjeruju da su u tome nali razjanjenje. I drite se vie no ikada svoga gesla: "Ako elite, da vas razumiju, ne objanjavajte se!" DRUGI Vi dakle mislite da u svakom djelu, a naroito u ovom, postoje dva smisla koja treba razlikovati, oba sadrana pod istim znakovima, jedan u Londonu, a drugi u Parizu? PRVI I da ti znakovi predstavljaju tako jasno ta dva smisla da se ak i va prijatelj u tome prevario, jer je, povezujui imena engleskih glumaca s imenima francuskih glumaca, primjenjujui na njih ista pravila i dajui im iste ukore i iste pohvale, on bez sumnje mislio da je ono to je rekao o jednima isto tako tano i za druge. DRUGI Prema tome nijedan autor ne bi nainio toliko pravih besmislica. PRVI Iste rijei kojima se on slui da izrazi jednu stvar u predgrau Bussy, izraavaju sasvim drukiju stvar u "Drury-Laneu". Treba na alost da to priznam; uostalom, ja mogu i ne biti u pravu. Ali glavna taka o kojoj va autor i ja imamo sasvim razliita miljenja, to su osnovne osobine velikoga glumca. Ja traim od

njega mnogo razuma; hou, da taj ovjek bude hladan i miran posmatra; zahtijevam stoga od njega pronicljivost, a nikakvu osjeajnost, umjetnost da sve oponaa, ili, to izlazi na isto, jednaku sposobnost za sve vrste karaktera i uloga. DRUGI Nikakvu osjeajnost! PRVI Nikakvu. Nisam jo dosta suvislo povezao svoje razloge, i vi ete mi dozvoliti da vam ih iznesem onako kako mi budu dolazili u zbrci samog djela vaeg prijatelja. Kad bi glumac bio osjeajan, zar bi mu s najboljom voljom bilo mogue da glumi dva puta redom istu ulogu s istim arom i s istim uspjehom? Vrlo zagrijan na prvoj predstavi, bio bi iscrpen i hladan kao mramor na treoj. Naprotiv, kad se kao paljivi imitator i promiljen uenik prirode prvi put pojavi na pozornici pod imenom Augusta, Cine, Orosmana, Agamemnona, Mahometa, kao taan imitator samoga sebe ili svojih prouavanja i kao neprestani posmatra naih osjeaja, njegova e gluma, umjesto da sve vie slabi, ojaati novim opaanjima koja bude sabrao; on e se ili zanositi ili smirivati, i vi ete biti njime sve zadovoljniji. Ostane li, kad glumi, on sam, kako e prestati da bude on? A ako eli da ne bude vie on, kako e uoiti onaj pravi momenat od kog treba da polazi i kod kog treba da se zaustavi? Ono to me uvruje u mome miljenju, to je neujednaenost glumaca koji glume srcem. Ne oekujte od njih nikakvu izjednaenost; njihova je gluma naizmjenino snana i slaba, vrua i hladna, beznaajna i uzviena. Oni e sutra loe glumiti ono u emu su danas bili odlini, a naprotiv, oni e biti odlini na onome mjestu gdje su dan prije pogrijeili. Nasuprot tome, glumac koji glumi razumom, prouavajui ljudsku prirodu, stalno oponaajui neki idealni uzor, glumi po zamisli, po sjeanju, bie uvijek jedinstven, uvijek isti u svim predstavama, uvijek jednako odlian: sve je naime bilo odmjereno, smiljeno, naueno, sreeno u njegovoj glavi; u njegovoj deklamaciji nema ni jednolinosti ni neusklaenosti. Zanos ima svoj uspon, svoj zalet, svoje poputanje, svoj poetak, svoju sredinu, svoju krajnost. To su uvijek isti naglasci, isti poloaji, iste kretnje; ako postoji kakva razlika izmeu jedne predstave i druge, ona je obino u korist druge. On nee biti nestalan; to je ogledalo, koje je uvijek spremno da pokazuje iste predmete i da ih pokazuje istom tanou, istom snagom i istom istinitou. Kao i pjesnik i on e neprestano crpsti iz nepresunih bogatstava prirode, umjesto da brzo ugleda kraj svog vlastitog bogatstva.

Koja je gluma savrenija od glume Claironove? Meutim, pratite je, prouavajte je i biete osvjedoeni da kod este predstave ona zna napamet i sve pojedinosti svoje glume i sve rijei svoje uloge. Ona je sebi bez sumnje stvorila uzor kome je isprva teila da se prilagodi; ona je bez sumnje zamislila taj uzor kao najvii, najvei i najsjajniji to joj je bilo mogue; ali taj uzor koji je ona pozajmila iz istorije, ili koji je njena mata stvorila kao neko veliko privienje, to nije ona; kad bi taj uzor bio samo iste veliine kao to je ona, kako bi njena gluma bila slaba i malena! Kad se ona uporno radei pribliila toj zamisli to je vie mogla, sve je svreno; ostati vrsto pri tome samo je stvar vjebe i pamenja. Kad biste prisustvovali njenom uenju uloge, koliko biste joj puta rekli: "Evo, sad ste uspjeli!" ... A koliko bi vam puta ona odgovorila: "Vi se varate"!... To je isto tako kao to je Le Quesnoyu doviknuo njegov prijatelj uhvativi ga za ruku: "Stanite! Najbolje je neprijatelj dobroga. Vi ete sve pokvariti"... "Vi vidite ta sam uinio", odgovorio je umjetnik dahui ushienom poznavaocu, "ali vi ne vidite ta ja imam tu i za im ja teim". Ne sumnjam da i Claironova osjea iste muke kao i Le Quesnoy u svojim prvim pokuajima; ali kad je borba prola, i kad je ona ve dosegla visinu svoga privienja, ona vlada sama sobom i ponavlja se bez uzbuenja. Kao to se i nama kadikad dogaa u snu, njezina se glava dotie oblaka, a njezine ruke hoe da dohvate oba kraja horizonta; ona je dua neke velike lutke koja je postala njeno tijelo koje su njena prouavanja i pokuaji na njoj konano ustalili. Bezbrino ispruena na divanu, skrtenih ruku, zatvorenih oiju, nepomina, ona moe, ponavljajui svoj san po sjeanju, uti, vidjeti, ocijeniti i sebe i utiske koje e pobuditi. U tome asu ona je dvostruko bie: mala Clairon i velika Agripina. DRUGI Prema tome, nita ne bi bilo toliko slino glumcu, kad glumi na pozornici ili kad prouava svoju ulogu kao ona djeca koja nou oponaaju duhove na grobljima, diu nad glavu veliku bijelu ponjavu na vrhu motke i proizvode ispod tog pokrova neki zloslutni glas koji plai prolaznike. PRVI Imate pravo. Dusmemlova ne postupa kao Clairanova. Ona stupa na pozornicu a da ne zna ta e rei. Polovinu vremena ona ne zna ta govori, ali tada dolazi jedan uzvieni as. A zato bi se glumac razlikovao od pjesnika, slikara, govornika, muziara? Karakteristine se crte ne pokazuju u estini prvog izliva, ve u asovima mirnim i hladnim, u sasvim neoekivanim asovima. Ne zna se odakle te crte dolaze, one su posljedica nadahnua. Ovi geniji, koji se nalaze izmeu prirode i

svojih pokuaja, posmatraju budnim okom as jednu, as drugu. Ljepote nadahnua, nepredviene crte koje unose u svoja djela, i ije nenadano pojavljivanje zapanjuje i njih same, imaju i uinak i uspjeh koji im je time kudikamo sigurnije zajamen nego onim to su nabacili u svom zaletu. Hladnokrvnost treba da ublai bunilo pretjeranog oduevljenja. Nemojmo oekivati od naglog ovjeka koji ne vlada samim sobom da e na nas uticati; taj je uspjeh ostavljen ovjeku koji vlada sam sobom. Veliki dramski pjesnici naroito su tani posmatrai svega onoga to se dogaa oko njih i u fizikom i u moralnom svijetu. DRUGI Koji je u biti jedan isti. PRVI Oni prikupljaju sve to ih se doima, i iz toga prave svoje zbirke. I upravo iz tih zbirki koje se stvaraju u njima samima, bez njihovog znanja, toliko rijetkih i neobinih pojava ulazi u njihova djela. Osjeajni, estoki, vatreni ljudi se iivljavaju, oni se izlau pogledima, ali u tome ne uivaju. Po njima genijalan ovjek stvara svoju kopiju. Veliki pjesnici, veliki glumci, a moda i svi veliki imitatori prirode, koji god oni bili, nadareni lijepom matom, velikom sposobnou prosuivanja, osjetljivom pronicljivou, vrlo sigurnim ukusom, bia su najmanje osjeajna. Oni su jednako sposobni za mnoge stvari. Oni su suvie zauzeti time da gledaju, da spoznavaju i da imitiraju, a da bi bili dubako uzbueni u sebi samima. Vidim ih bez prestanka s biljenicom na krilu i s olovkom u ruci. Mi osjeamo, a oni promatraju, prouavaju i slikaju. Smijem li rei? A zato ne? Osjeajnost nije nipoto osobina velikog genija. On e voljeti pravdu, ali on e tu vrlinu ispunjavati, a da ne prihvati njenu blagost. Ne njegovo srce, ve njegova glava stvara sve. Kod najmanje nepredviene zgode, osjeajan ovjek gubi glavu; on nee biti ni veliki kralj, ni veliki ministar, ni veliki vojskovoa, ni veliki advokat, ni veliki ljekar. Ispunite gledalite tim plaljivcima, ali nemojte mi ni jednog od njih stavljati na pozornicu! Pogledajte ene, one nas sigurno i te kako nadmauju u osjeajnosti: koje li razlike izmeu njih i nas u asovima strasti! Ali koliko mi za njima zaostajemo kada daju sebi maha, toliko one zaostaju za nama kad oponaaju. Osjeajnost je uvijek u vezi sa slabim tjelesnim ustrojstvom. Suza, koja se omakne mukarcu, pravom mukarcu, vie nas dira nego pla jedne ene. U velikoj komediji, svjetskoj komediji, u onoj na koju se uvijek vraam, zagrijane due likovi su pozorinog stvaranja, a genijalni ljudi ih prouavaju. Prve nazivamo ludacima, a drugi, koji nastoje da oponaaju njihove ludosti, nazivaju se mudracima. Oko mudraca zapaa smijene osobine

tolikih razlinih osoba, slika ih i navodi vas da se smijete tim mrskim udacima ija ste bili rtva, pa i sebi samima. To vas je oko promatralo i nacrtalo smijenu kopiju tog mrskog eljadeta i vae muke. Kad bi ove istine i bile dokazane, veliki ih glumci ne bi priznali - to je njihova tajna. Osrednji glumci ili poetnici kadri su da ih odbace, a o nekim drugim moglo bi se rei da oni misle da osjeaju, kao to se govori o praznovjernom ovjeku da on misli da vjeruje, i da za njega bez vjere, a za glumca bez osjeajnosti, nema spasa. Pa zar e se rei da ove tako tune i tako bolne glasove, koji se toj majci otimaju iz dna srca i koji tako snano uzbuuju moje srce, ne izaziva zbiljski osjeaj, da ih ne namee oaj? Nikako! Dokaz za to je da su oni odmjereni, da su dio jednog sustava deklamacije, da su neuvjerljivi ako su za jednu dvadesetinu etvrtine tona vii ili nii, da podlijeu jednom zakonu jedinstva, da su, kao u harmoniji, pripremljeni i pridrani, da zadovoljavaju sve potrebne uslove samo dugim studijem, da pridonose rjeenju zadanoga problema, da su zato da budu tano izvedeni bili sto puta ponavljani, a da uprkos tim estim ponavljanjima mogu ipak biti promaeni. Jer glumac je dugo sluao samoga sebe, prije nego to e rei: "Zairo, vi plaete!" ili "Vi ete to razumjeti, moja keri." On sebe slua u asu kad vas uzbuuje, i njegov se talenat ne sastoji u tome da osjea, kao to vi to mislite, ve da tako tano iznosi spoljne znakove osjeanja da bi vas zavarali. Krikovi njegovog bola zabiljeeni su u njegovom uhu. Geste njegovog oaja su u njegovom pamenju, i unaprijed su bile pripremljene ispred ogledala. On zna taan as kad e izvui svoju maramicu i kad e suze potei - oekujte ih kod odreene rijei, kod odreenog sloga, ni prije ni kasnije. Taj drhtaj glasa, te nedoreene rijei, ti prigueni ili razvueni glasovi, to drhtanje udova, to klecanje koljena, te nesvjestice, taj bijes, sve je to ista mata, lekcija unaprijed nauena, patetina grimasa, uzvieno majmunisanje koga se glumac jo dugo sjea poto ga je prouio, koga je bio svjestan u asu kad ga je izvodio, i koje mu ostavlja - sreom za pjesnika, za gledaoca i za njega samoga - svu slobodu njegovog duha i koje mu ne oduzima nita drugo, kao ni ostale vjebe, osim tjelesne snage. Kad svue odjeu kominog ili traginog glumca, njegov glas utihne, on osjea strahovit umor i mora presvui rublje ili lei, ali mu ne ostaje ni uzbuenje, ni bol, ni melanholija, ni duevna malaksalost. Vi ste onaj koji odnosi sve te utiske. Glumac je umoran, a vi ste alosni, i to zato jer se on razmahivao a da nita nije osjeao, a vi ste osjeali a da se niste razmahivali. Kad bi to bilo drugaije, zvanje glumca bilo bi najbjednije zvanje. Ali on nije dotino lice, on ga samo glumi, i tako ga dobro glumi da vi mislite da je on zaista to lice: iluzija je samo na vaoj strani, on sam dobro zna da nije onaj koga prikazuje.

Razliite osjeajnosti koje se meusobno spajaju da bi proizvele to jai uinak, koje se usklauju, umanjuju, pojaavaju, koje postepeno prelaze jedna u drugu da bi stvorile jedinstvenu cjelinu, to mi je smijeno. Odluno tvrdim i kaem: "Krajnja osjeajnost ini glumce osrednjim, osrednja osjeajnost stvara mnotvo loih glumaca, a potpuni nedostatak osjeajnosti stvara divne glumce." Suze glumca teku iz njegova mozga; suze osjeajnoga ovjeka naviru iz njegova srca; srce prekomjerno zbunjuje glavu osjeajnog ovjeka, a kod glumca glava uzrokuje ponekad prolazno uzbuenje u njegovom srcu. On plae kao svetenik koji propovijeda muku Hristovu a u to ne vjeruje, kao zavodnik na koljenima pred enom koju ne ljubi ali koju eli prevariti, kao prosjak na ulici ili pred crkvenim vratima koji je drzak od oaja to vas nije mogao dirnuti, ili kao kurtizana koja ne osjea nita, a prenemae se u vaem naruju. Jeste li ikada razmiljali o razlici izmeu suza koje izaziva neki tragini dogaaj, i suza koje uzrokuje neka patetina pria? Sluate prianje o nekoj lijepoj stvari: malo pomalo glava se zbunjuje, srce se uzbuuje i suze poteku. Naprotiv, kad vidite neki tragian dogaaj, predmet, osjeaj i uinak se dodiruju; u jednom asu srce se uzbudi, vi kriknete, gubite glavu, i suze poteku; ove suze dole su naglo, a one suze dolaze postepeno. Prednost prirodnog i istinskog neoekivanog preokreta na pozornici nad nekim rjeitim prizorom je u tome da on izvodi naglo ono na to se u tom prizoru mora ekati; ali je mnogo tee proizvesti iluziju toga preokreta; neka je patvorena, loe izvedena upadica moe razoriti. Lake se oponaaju glasovi nego kretnje, ali kretnje imaju mnogo snaniji uinak. Temelj jednog zakona, koji po mom miljenju nema izuzetaka, jeste da treba razmrsiti zaplet radnjom a ne rijeima, pa i uz opasnost da bude hladan. A zar vi nemate nita da primijetite? Razumijem vas. Vi u drutvu neto priate, vae se srce uzbuuje, glas vam je isprekidan, vi plaete. Vi kaete da ste osjeali, i to vrlo ivo osjeali. Ja vam to priznajem. No jeste li se za to pripremili? Niste. Jeste li govorili u stihovima? Niste. A ipak ste sluaoce zanijeli, zapanjili, dirnuli i proizveli dubok utisak. Istina je. Ali prenesite u pozorite svoj obian nain govora, svoj jednostavan izraz, svoje svakidanje dranje, svoje prirodno kretanje i vidjeete kako ete biti bijedni i slabi. Uzalud ete prolivati suze, biete smijeni, smijae vam se. Neete glumiti tragediju, ve traginu lakrdiju. Zar mislite da se prizori iz Corneilla, Racinea, Voltaira pa ak i Shakespeara mogu recitovati vaim glasom za obine razgovore i nainom kojim se sluite u kui? To je isto tako nemogue kao to je nemogue doivljaje u dnu svoje due iznositi s patosom i s pozorinim nainom govora. DRUGI

Pa moda Racine i Corneille, koliko god oni bili veliki ljudi, nisu stvorili nita, to bi vrijedilo. PRVI Kakva li huljenja! Tko bi se to usudio izrei? Tko bi se to usudio odobravati? ak se ni najobinije Corneillove stvari ne mogu izrei obinim glasam. Ali vi ste jamano ve sto puta doivjeli, da na koncu vaeg prianja, usred zbunjenosti i uzbuenja, koje ste unijeli u svoj mali krug sluatelja u salonu, ulazi neko novo lice, kojemu radoznalost treba zadovoljiti. Vi to vie ne moete, vaa je dua iscrpena, nije vam ostalo ni osjeajnosti, ni ara, ni suza. A kako to da glumac ne osjea istu malaksalost? Zato, jer postoji velika razlika izmeu zanimanja, kojim on uestvuje u nekoj prii za zabavu, i zanimanja, koje u vama pobuuje nesrea vaeg susjeda. Zar ste vi Cina? Jeste li ikada bili Kleopatra, Meropa, Agripina? to vas se tiu svi ti ljudi? Kleopatra, Meropa, Agripina, Cina na pozornici zar su to uope povijesne linosti? Nisu. To su izmiljeni pjesniki likovi. Rekao sam odvie! To su utvare naroitog oblika ovog ili onog pjesnika. Ostavimo te vrste nemani s njihovim dranjem, njihovim kretnjama i krikovima na pozornici; u povijest bi one loe pristajale; one bi izazvale grohotan smijeh u nekom uskom krugu ili u nekom drugom drutvu. aputali bi jedni drugima u uho: "Zar je poludio? Odakle dolazi taj Don Quijote? Gdje se tako neto pria? Na kojem se to planetu tako govori?" DRUGI A zato nas ti likovi ne smetaju na pozornici? PRVI Zato, jer su tamo uobiajeni. Taj je obrazac dao ve stari Eshil, to je pravilo staro tri hiljade godina. DRUGI A hoe li to pravilo jo dugo vrijediti? PRVI To ne znam. Sve, to znam, jest, da se od njega to vie udaljujemo, to se vie elimo pribliiti njegovu stoljeu i njegovoj zemlji. Poznajete li situaciju, koja bi bila slinija Agamemnonovoj u prvom prizoru "Ifigenije", nego to je situacija Henrika IV, kad je on, opsjednut stravama, koje su bile i te kako opravdane, rekao svojim najbliima: "Ubie me, sasvim je sigurno, ubie me..." Zamislite, da taj izvanredni ovjek, taj veliki i nesretni vladar, muen nou tim kobnim

predosjeajem, ustaje i odlazi da pokuca na vrata svoga prijatelja i ministra Sullya. Mislite li, da postoji tako lud pjesnik, koji bi Henriku stavio u usta ove rijei: Da, to je Henrik, tvoj kralj, koji te budi, Doi, prepoznaj glas, koji dopire do tebe..., a Sullyu ovaj odgovor: Vi ste to glavom, gospodaru! Kakav vaan posao Vas je potaknuo, da ustanete jo prije zore? Jedva vas slabo svijetlo obasjava i mene vodi, Vae i moje oi jedine sad su otvorene!" DRUGI Pa moda je to bio pravi Agamemnonov jezik. PRVI Nije, kao to nije bio ni jezik Henrika IV. To je jezik Homera, Racinea, to je jezik pjesnitva. Samo nepoznata bia mogu upotrebiti taj sveani jezik, i samo pjesnika usta mogu govoriti pjesnikim tonom. Razmislite malo o onome, to se u pozoritu naziva "biti istinit". Zar to ne znai prikazivati stvari onakve kakve su u prirodi? Nikako ne. U tome bi smislu istinito bilo samo obino. to je dakle istina na pozornici? To je usklaivanje radnje, govora, lica, glasa, kretnje i dranja s nekim idealnim uzorom, koji je pjesnik zamislio, a koji glumac esto pretjerava. To je ono udesno. Taj uzor ne utjee samo na ton, on mijenja ak i hod i dranje. Zbog toga su glumac na ulici i glumac na pozornici dva tako razliita bia, da ih jedva prepoznajemo. Kad sam prvi put vidio gospoicu Clairon u njezinu stanu, sasvim sam prirodno poviknuo: "Ah, gospoice, mislio sam, da ste za itavu glavu vii!" ena nesretna, zaista nesretna, plae, a ne gane vas; jo i gore, neka neznatna crta, koja nagruje njezino lice, navodi vas ak i na smijeh, neki izgovor, koji joj je svojstven, zvui loe vaem uhu i neugodan vam je, neka je njezina uobiajena kretnja dovoljna, da vam se njen bol uini nedostojan i mrzak. To je zato, to se gotovo sve pretjerane strasti izraavaju grimasama, koje umjetnik bez ukusa ropski oponaa, a koje veliki umjetnik izbjegava. Hoemo, da ovjek u najveim mukama sauva karakter ovjeka, dostojanstvo svoga roda. Kakav je uinak toga junakog napora? Ukloniti se bolu i ublaiti ga. elimo, da ta ena padne dostojanstveno, njeno, a da taj junak umre kao nekadanji gladijator, usred arene, u ljepoti i plemenitosti, s otmjenim i slikovitim dranjem, uz odobravanje itavoga cirkusa. Tko e ispuniti nae oekivanje? Hoe li to biti onaj atleta, koga bol podjarmljuje, a osjetljivost izobliava? Ili majstorski atleta, koji vlada sam sobom i koji se i pri posljednjem izdisaju dri pravila

gimnastike? Nekadanji gladijator, kao ni veliki glumac, a veliki glumac, kao ni nekadanji gladijator, ne umiru onako, kako se umire u krevetu, ve treba da nam prikau drukiju smrt, da bi nam se svidjeli; osjetljivi gledalac naime osjea, da bi gola istina i radnja bez ikakva udeavanja bila oskudna i u opreci s poezijom svega ostaloga. To ne znai, da ista priroda nema svojih uzvienih asova, ali ja mislim, ako postoji iko siguran, koji moe uhvatiti i sauvati njihovu uzvienost, to je onaj, koji ih je naslutio matom ili genijem i koji e ih hladnokrvno iznijeti. Meutim, ja ne bih zanijekao, da ne postoji neka vrsta izvjetaene ili steene uzbudljivosti nae nutrine, ali ako traite o tome moje miljenje, smatram, da je ta uzbudljivost gotovo isto tako opasna kao i prirodna osjeajnost. Ona mora malo pomalo odvesti glumca u maniru i jednolinost. To je elemenat, koji je obratan od raznolikosti djelovanja velikoga glumca; on je esto primoran da je se oslobodi, a to zatomljivanje samoga sebe mogue je samo onome, tko ima glavu od eljeza. Osim toga bi za olakanje i uspjeh kod studija, za univerzalnost talenta i za savrenu glumu bilo bolje, da glumac ne mora provesti ono neshvatljivo odvajanje od samoga sebe; kako taj preteki napor ograniava svakoga glumca na jednu jedinu ulogu, glumake su druine osuene na to da budu vrlo mnogobrojne, a gotovo svi igrokazi da budu loe glumljeni, osim ako se okrene poredak stvari, te se drame ne piu za glumce, koji bi, tako mi se ini, morali naprotiv biti stvoreni za drame. DRUGI Ali ako mnotvo ljudi, sakupljenih na ulici oko neke nesree, pone iznenada i svatko na svoj nam pokazivati vlastitu prirodnu osjeajnost, a da to nije dogovoreno, oni e stvoriti prekrasan prizor, tisuu dragocjenih modela za kiparstvo, slikarstvo, muziku i pjesnitvo. PRVI To je istina. No bi li se taj prizor mogao usporediti s onim, koji bi bio posljedica dobro smiljena sklada i one harmonije, koju bi umjetnik u taj prizor unio, kad bi ga prenio s raskra na pozornicu ili na platno? Ako vi to tvrdite, odgovoriu vam, gdje je onda onaj toliko hvaljeni ar umjetnosti, kad je ona svedena na to, da iskvari ono, to su sirova priroda i sluajni stjecaj okolnosti uinili ljepe od nje? Poriete li, da prirodu uljepavamo? Niste li nikada hvalili neku enu govorei, da je lijepa kao Rafaelova Madona? Niste li, ugledavi neki lijepi krajolik, uskliknuli, da je romantian? Ostalom, vi mi govorite o realnoj stvari, a ja vam govorim o imitaciji. Vi mi govorite o prolaznom asu prirode, a ja vama o umjetnikom djelu, koje je smiljeno i suvislo, koje ima svoj uspon i svoje trajanje. Uzmite svakog pojedinog

od ovih glumaca, promijenite prizor na ulici kao da je u pozoritu, pokaite mi svoja lica postepeno, pojedinano, dva po dva, tri po tri. Prepustite ih njihovim vlastitim uzbuenjima, neka budu potpuni gospodari svojih ina, i vidjeete udnovatu kakofoniju, koja e iz toga proizai. Da biste sprijeili tu pogreku, hoete li im omoguiti da zajedno uvjebavaju? Nestae onda njihove prirodne osjeajnosti, a to je i bolje. Pozorite je kao neko dobro ureeno drutvo, u kojemu svatko rtvuje neto od svojih prava za dobro cjeline i zajednice. Ko e najbolje znati cijeniti vrijednost te rtve? Hoe li to biti zanesenjak? Fanatik? Sigurno ne! U drutvu e to biti pravedan ovjek, u pozoritu glumac trijezne glave. Va je prizor na ulici prema dramskom prizoru kao divlja horda prema skupu civiliziranih ljudi. Ovdje je mjesto da vam govorim o poraznom utjecaju osrednjega partnera na odlinoga glumca. Ovaj je zamislio svoju ulogu velianstveno, ali e biti prisiljen da odstupi od svog idealnog uzora, da bi se stavio na razinu onog bijednika, s kojim se nalazi na pozornici. On odstupa tada od onoga, to je prouio, i od ispravnog prosuivanja i instinktivno radi ono, to se dogaa na etnji ili sjedei uz vatru, naime da onaj, koji govori, snizuje ton svoga sagovornika. Ili, ako vam se vie svia jedna druga poredba, to je kao kod partije whista, gdje gubite jedan dio svoje spretnosti, ako ne moete raunati na svoga suigraa. Ide to jo i dalje: Claironova e vam rei, kad god to elite, da ju je Le Kain iz zlobe inio loom ili osrednjom po miloj volji, i da je za uzvrat i ona njega kadikad izloila zvidanju opinstva. to su dakle dva glumca, koja se zajedniki podravaju? Dva lica, kojih su uzori, sauvavi proporciju, bilo jednaki, bilo podreeni, kako to odgovara prilikama, u koje ih je pjesnik smjestio, jer bi inae jedan od njih bio ili odvie jak ili odvie slab. Da bi se sprijeio taj nesklad, jaki e rijetko podii slaboga do svoje visine, naprotiv e se on spustiti do njegove siunosti. A znate li svrhu tako estih pokusa? Svrha je, da se uspostavi ravnotea meu razlinini talentima glumaca, i da bi iz toga proizala cjelokupna radnja, koja bi bila jedinstvena. A kad se samosvijest jednoga od njih suprotstavi toj ravnotei, uvijek je to na tetu savrenosti cjeline i na utrb vaem uivanju, jer je rijetko, da vam odlina gluma jednog jedinog glumca nadoknadi osrednjost ostalih, koju ona upravo istie. Vidio sam katkada, da je linost velikoga glumca bila kanjena, to je bilo onda, kad je publika glupo izjavljivala, da je on pretjerao, umjesto da je osjetila, da je njegov partner bio slab. Recimo, da ste pjesnik. Vaa se drama ima prikazivati, i ja vam preputam, da izaberete glumce sa sposobnou dubokog rasuivanja i hladne glave, ili osjeajne glumce. Ali prije no to se odluite, dopustite, da vas neto upitam? U kojoj dobi ovjek postaje veliki glumac? Da li je to u dobi, kad je pun ara, kad krv kipi u njegovim ilama, kad i najmanji potres zbunjuje njegovo srce, kad mu se duh

rasplamti i od najmanje iskre? ini mi se, da nije. Onaj, koga je priroda opredijelila da bude glumac, odlikovae se u svojoj umjetnosti tek onda, kad stekne dugo iskustvo, kad splasne estina strasti, kad mu se glava smiri, i kad dua vlada sama sobom. Vino najbolje vrste oporo je i kiselo, kad vri; ono postaje plemenito tek onda, kada dugo stoji u bavi. Ciceron, Seneka i Plutarh predstavljaju mi tri dobi ovjeka, koji stvara: Ciceron je esto samo vatra od slame, koja razveseljuje moje oi, Seneka, vatra od loze, koja ih vrijea, a ako kopkam po pepelu staroga Plutarha, u njemu otkrivam velike komade eravice, koji me ugodno griju. Baron je glumio grofa Essexa, Ksifara, Britanika, kad je proao ezdeseto godinu, i glumio ih je dobro. Gaussinova je oduevljavala u "Proroanstvu" i "tienici", kad joj je bilo pedeset godina. DRUGI Njezino lice nije uope odgovaralo njenoj ulozi. PRVI To je istuna, i to je moda jedna od nepremostivih zapreka, da bi predstava bila odlina. Potrehno je proboraviti duge godine na daskama pozornice, a uloga zahtijeva kadikada prvu mladost. Ako se ikada nala glumica od 17 godina sposobna da glumi ulogu Monime, Didone, Pulherije ili Hermione, onda je to udo, koje se vie nee vidjeti. Uza sve to stari glumac postaje tek onda smijean, kad su ga snage potpuno napustile, ili kad nadmonost njegove glume ne uklanja opreku izmeu njegove starosti i njegove uloge. U pozoritu je isto tako kao i u drutvu, gdje se eni predbacuje njezina koketnost samo onda, kad ona nema ni dosta talenta ni drugih vrlina, da prikrije neku manu. U nae su doba Claironova i Mol, kad su prvi put nastupali, glumili kao neki automati, a tek su se kasnije pokazali pravim glumcima. Kako je to mogue? Zar im je dua, srce, osjeajnost dolazila tek postepeno s godinama? Samo se u jednom asu, nakon deset godina izbivanja iz pozorita, Claironova htjela ponovo vratiti. Ako je glumila osrednje, zar je to zato, jer je izgubila duu, osjeajnost i srce? Naravno da nije, nego zato, jer je zaboravila svoje uloge. No vidjeemo, to e jo budunost pokazati. DRUGI Pa zar vi mislite, da e nam se ona vratiti? PRVI

Ili da e umrijeti od dosade, jer ime mislite, da se moe nadoknaditi odobravanje publike i velika strast? Kad bi taj glumac ili ta glumica bili duboko uzbueni, kao to to ljudi smatraju, recite, molim vas, da li bi onda jedan pomislio na to da baci pogled na loe, ili drugi da dobaci smijeak prema kulisama, a gotovo svi da se obraaju publici u parteru, i da bi ili u "foyer", da prekinu neumjereni smijeh nekog treega i upozore ga, da je vrijeme, da doe poiniti samoubojstvo? Upravo elim da vam pokuam prikazati jedan prizor izmeu nekoga glumca i njegove ene, koji su se mrzili, a glumili su prizor izmeu njenih i strastvanih ljubavnika. Taj je prizor izveden javno na pozornici onako, kako u vam ga sada prikazati, a moda jo i malo bolje. To je prizor, u kojem to dvoje glumaca nije nikada snanije glumilo svoje uloge, prizor, koji je izazivao neprekidno odobravanje i parketa i loa, prizor, koji su naa pljeskanja i nai povici deset puta prekidali. To je trei prizor etvrtog ina Molierove komedije "Ljubavni spor", pravi trijumf tih glumaca. Glumac ERASTE, Lucilin oboavatelj, LUCILE, Erastova draga i glumeva ena GLUMAC Ne mislite, gospo, O ljubavi da opet u vam zborit. Glumica: Savjetujem vam to. GLUMAC Svreno je sve. Glumica: Nadam se. GLUMAC Izlijeiu se ja i dobro znam, Koliko je vaeg srca mojem srcu pripadalo. Glumica: I vie no to ste zasluili. GLUMAC Tolika uporna srdba zbog uvrede sasvim male.

Glumica: Vi da ste me uvrijedili? Tolike vam asti nisam iskazala. GLUMAC Ravnodunost mi je vau i predobro pokazala, I dokazat vam moram, kako preziranja znak Glumica: Najdubljeg GLUMAC Plemenit samo duh osjetiti moe Glumica: Da, samo plemenit. GLUMAC Priznau vam, da vaeg oka dra, to nigdje je ne naoh, Ushitila me najvie na svijetu. Glumica: Niste pogrijeili, sto ste je vidjeli. GLUMAC Zanesen, ja sam okove nosio, S prijestoljem ih ne bih mijenjao, Glumica: Al' jeftinije ste ih dali. GLUMAC ivjeh samo za vas, Glumica: To nije istina, i slagali ste. GLUMAC I priznat mogu ak, Da teko bih ja, premda uvrijeen, Bez njih ivot zamisliti mogo. Glumica: Da, to bi bilo alosno.

GLUMAC I usprkos pokuaju da se izlijei, Dua e mi od te rane jo dugo krvariti. Glumica: Ne bojte se nita. Gangrena je ve tu. GLUMAC Osloboen jarma, koji sva srea mi bi, Ja odluit se moram, da nikad vie ne ljubim. Glumica: Predomisliete se jo. GLUMAC Neka bude! I jer vaa mrnja Odbija srce, to toliko vas ljubi, Znajte, da ovo posljednji je pokuaj Odbaenih elja mojih. GLUMICA Iskaite vi mojima milost potpunu, I potedite me, gospodine, od pokuaja tog! Glumac: Srce moje, vi ste bezobrazinica i kajaete se jo zbog toga. GLUMAC Pa dobro, gospo, budi vaa volja! Jest, prekidam i prekmuu zavijek, Kad elite, nek smrt me snae, Progovorim li ikad s vama jo. GLUMICA I bolje je, to obveza je za me. GLUMAC Ne, ne bojte se, Glumica: Ja se vas i ne bojim. GLUMAC

10

Da rije odrat neu. Pa sve da i ne mogu Iupat vau iz svog srca sliku, Ne mislite, da ikad ete imati tu sreu, Glumica: Nesreu, hoete rei. GLUMAC Da vam se jo vratim. GLUMICA Pa bilo bi i uzalud. Glumac: Vi ste, duo moja, najvea prostakua, koju u ja ve nauiti, kako treba da govori. GLUMAC I sto puta bih prije probo sebi grud, Glumica: Da bar to uinite! GLUMAC No to bih ikad takvu podlost ja poinio, Glumica: A zato ne biste poinili i ovu nakon toliko drugih? GLUMAC Da nakon sramotnoga postupka ja tog Jo zaelim da vidim vas. GLUMICA Nek' bude tako! Govorit vie ne treba nam o tome. I tako dalje. Nakon tog dvostrukog prizora, od kojih je jedan prikazivao ljubavnike, a drugi, brane drugove, i kad je Eraste vodio svoju ljubljenu Lurile iza kulisa, stisnuo joj je tako snano ruku, da umalo nije iupao komad mesa svojoj dragoj eni, a na njene je krikove odgovarao najbezobraznijim i neumjesnim rijeima. DRUGI

Da sam ja uo ta dva istodobna prizora, mislim, da ne bih vie cijeloga svog ivota prekoraio prag pozorita. PRVI Ako vi tvrdite, da su taj glumac i ta glumica osjeali, onda u vas zapitati, da li je to bilo u prizoru ljubavnika ili u prizoru branih drugova, ili u jednom i drugom? Posluajte meutim ovaj prizor izmeu te iste glumice i nekoga drugog glumca, njeitna ljubavnika. Dok ljubavnik govori, glumica kae za svoga mua: "On je prostak, nazvao me ....... ne usuujem se to ni ponoviti." Dok ona odgovara, njezin ljubavnik joj kae: "A niste li ......" I tako od stiha do stiha. "Hoemo li danas zajedno veerati? - Vrlo bih rado, ali kako u pobjei? To je vaa stvar. - Ako on to dozna? - Pa nee ni prvi ni zadnji put, a mi emo provesti lijepu veer. Koga emo pozvati? - Koga god elite. - Pa u prvom redu viteza, kako je uobiajeno. - to se tie viteza, znate li, da bi ovisilo samo o meni, da ne budem na njega ljabomoran? "A samo o meni, da biste imali pravo." I tako vam se inilo, da su se ta bia, tako osjeajna, potpuno predala onom glasnom prizoru, koji ste vi uli, a bila su naprotiv uistinu samo u onom tihom prizoru, koji niste uli. I vi ste poviknuli: "Treba priznati, da je ta ena draesna glumica, da nitko ne zna sluati kao ona, i da glumi s inteligencijom, s njenou, s predanou, sa shvaanjem i osjeajnou, kakve je teko nai..." A ja sam se smijao vaim povicima. Ta glumica meutim vara svoga mua s nekim drugim, toga glumca s vitezom, viteza s nekim treim, kojega vitez iznenada nae u njezinu zagrljaju. On tada smisli veliku osvetu. On e se smjestiti na pozornici na najniu klupu. (Grof Lauraguais nije jo u to doba bio oslobodlo nau pozornicu klupa.) Tamo je sebi preduzeo, da e svojom prisutnou i svojim prezirnim pogledima tako smesti nevjernicu, da e je izloiti pogrdama publike. Predstava poinje, njegova se nevjernica pojavljuje; ona ugleda viteza i doviknne mu smijeei se, a da se nimalo nije zbunila u svojoj igri: "Fuj, gadni prkosnie, koji se ljuti ni za to! Tada se i vitez nasmije. Ona nastavi: "Hoete li doi veeras?" On uti. Ona dodaje: "Svrimo s tom glupom svaom, i poaljite svoju koiju!" A znate li, u koji je prizor ovo umetnula? U jedan od najdirljivijih La Chaussovih prizora, u kojem je ta glumica jecala i izmamila nam vrue suze. To vas zbunjuje, a to je ipak ista istina. DRUGI

11

To e mi ogaditi pozorite. PRVI A zato? Kad ti ljudi ne bi bili sposobini za takve vjetine, onda zaista ne bi trebalo ii u pozorite. Ovo, to u vam sada priati, to sam vidio. Garrick tura glavu kroz dvokrilna vrata, i u razmaku od etiri do pet sekunda njegovo lice postepeno mijenja izraaj od ludoga veselja do umjerene radosti, od toga veselja do smirenosti, od smirenosti do iznenaenja, od iznenaanja do zauenja, od zauenja do alosti, od alosti do malodunosti, od malodunosti do straha, od straha do uasa, od uasa do oaja, i vraa se od toga posljednjeg stupnja na onaj, od kojega je poao. Zar je njegova dua mogla osjetiti sva ta uzbuenja i izvesti u skladu s njegovim licem cijelu tu ljestvicu? Ja to ne vjerujem, kao to ne vjerujete ni vi. Kad biste zamolili toga znamenitog ovjeka - koji bi sam isto tako zasluio, da se zbog njega poe na put u Englesku, kao to svi ostaci Rima zasluuju, da se zbog njih poe na put u Italiju - kad biste ga dakle zamolili, da glumi prizor iz "Slastiareva egrta", on bi vam ga glumio. Kad biste ga odmah iza toga zamolili prizor iz "Hamleta", on bi vam ga izveo i isto je tako spreman da plae, kad mu popadaju kolaii, kao to je spreman da oima slijedi put bodea u zraku. Zar itko moe po miloj volji plakati i smijati se? ovjek je sposoban da naini grimasu vie ili manje vjernu, vie ili manje lanu, ve prema tome, da li je Garrick, ili to nije. Katkada oponaam, pa ak i dosta uvjerljivo, da bih zavarao i najbistrije poznavaoce ljudi. Kad oajavam zbog simulirane smrti svoje sestre u prizoru s advokatom iz Normandije, ili kad u prizoru s mornarskim oficirom sam sebe optuujem, da sam nainio dijete eni kapetana broda, onda zaista izgleda da osjeam bol i sramotu; ali jesam li ja doista alostan, stidim li se uistinu? Nimalo, ni u svojoj maloj komediji, ni u drutvu, gdje sam izveo te dvije uloge, prije no to sam ih uvrstio u svoje pozorino djelo. Pa to je dakle veliki glumac? Veliki tragini ili komini oponaatelj, kojemu je pjesnik nametnuo svoj govor. Sedaine je prikazivao "Filozofa bez svoga znanja". Ja sam se vie zauzimao za uspjeh toga djela nego on. Ljubomor prema talentu je mana, koja mi je strana; imam ih dosta i bez nje. Pozivam za svjedoke sve svoje drugove u knjievnosti, kad su se udostojali kadikad da me pitaju za savjet o svojim djelima, nisam li uinio sve, to je ovisilo o meni, da odgovorim dostono na taj izvanredni znak njihova tovanja. Uspjeh "Filozofa bez svoga znanja" bio je neodluan na prvoj i na drugoj predstavi, to mi je bilo vrlo ao; na treoj je bio ogroman, i ja sam bio izvan sebe od sree. Sutradan ujutro skoih u kola i potrah da potraim Sedainea. Bila je cia zima; iao sam svuda, gdje sam se nadao da u ga nai. Saznao sam, da je na kraju predgraa Saint-Antoine, i dao sam se tamo odvesti. Naoh ga, bacih mu se oko vrata,

ponestalo mi je glasa, i suze su mi potekle niz obraze. Eto vam osjeajnog i osrednjeg ovjeka! Sedaine, nepomian i hladan pogleda me i ree mi: "Ah, gospodine Diderot, kako ste lijepi!" Takav je promatra i genijalan ovjek. Taj sam dogaaj priao jednoga dana za stolom kod ovjeka, kojega su njegovi veliki talenti opredijelili, da zauzme najvii dravniki poloaj. Bilo je to kod gospodina Neckera, gdje se okupio dosta veliki broj knjievnika, meu njima i Marmontel, kojeg volim i kojemu sam drag. Marmontel mi ree ironino: "Ako se Voltaire duboko rastui kod jednostavne prie dirljiva karaktera, a Sedaine zadrava svoju hladnokrvnost, kad vidi prijatelja, koji se gui u suzama, vama e se initi, da je Voltaire obian ovjek, a Sedaine genijalan! Taj me je prijekor zbunio i prisilio me, da zautim, jer osjeajan ovjek, kao to sam ja, koji ozbiljno shvaa sve, to mu se prigovori, gubi glavu i snalazi se, kad je ve kasno. Drugi pak, hladnokrvan i gospodar samoga sebe, odgovorio bi Marmontelu: "Vaa bi primjedba bolje pristajala drugim ustima, nego to su vaa, jer vi ne osjeate ba kao ni Sedaine, a stvarate takoer vrlo lijepa djela, i jer imate isto zanimanje kao on, mogli ste ostaviti svojem susjedu brigu, da nepristrano procijeni njegovu zaslugu. Ali biste li mi mogli rei - a da ne pretpostavite Sedainea Voltairu, ni Voltaira Sedaineu - to bi se rodilo u glavi autora "Filozofa bez svoga znanja", "Bjegunca" ili "Spaenog Pariza", da je on upotrebio svoje vrijeme, kao to ste ga upotrebili vi, ja i Voltaire itajui i studirajui Homera, Virgilija, Tassa, Cicerona, Demostena i Tacita, umjesto da je trideset i pet godina svog ivota strpljivo i teko radio? Nikad mi neemo znati gledati kao on, a on bi nauio govoriti kao mi. Smatram ga kao nekog Shakespearova praneaka, onog istog Shakespeara, kojega ne u usporediti ni s Apolonom Belvederskim, ni s Gladijatorpm, ni s Antinojem, ni s Heraklom Glikonskim, ve sa svetim Kristoforom iz crkve Notre-Dame, onim nezgrapnim gorostasom, grubo isklesanim, ali izmeu ijih nogu bismo svi mi mogli proi, a da nae elo ne bi dodirnulo njegove sramotne dijelove." Ali evo drugog primjera, u kojem u vam pokazati osobu, koja je zbog svoje osjeajnosti u jednom asu izgledala glupo i beznaajno, a u iduem asu uzvieno zbog hladnokrvnosti, koja je slijedila iza priguene osjeajnosti. Neki je knjievnik, ije u ime preutjeti, pao u krajnju bijedu. Imao je brata bogatog duhovnika. Zapitao sam tog bijednika, zato ga brat ne pomae. "Zato", odgovori mi on, "jer sam s njim u ljutoj svai." Dobio sam od njega doputenje, da posjetim gospodina duhovnika. Poao sam k njemu. Najavie me, i ja uem. Rekoh duhovniku, da u mu govoriti o njegovu bratu. Uhvatio me naglo za ruku, rekao mi, da sjedanem, i primijetio, da razborit ovjek mora poznavati onoga, za koga se eli zauzeti. Zatim, obrativi mi se grubo, ree: "Poznajete li moga brata? - Mislim, da poznam. - Jeste li upueni u njegov postupak prema meni? - Mislim, da

12

jesam. - Vi to mislite? Znate li vi dakle... ?" I moj mi duhovnik pone nabrajati s brzinom i s neobinom estinom itav niz postupaka sve okrutnijih i odvratnijih jedan od drugoga. Glava mi se smutila, osjetih se shrvan. Izgubih snagu da branim tako strano udovite, kao to je bilo ono, koje mi je on ocrtao. No na sreu mi je moj duhovnik, malo preopiran u svojoj filipici, dao vremena, da se oporavim. Osjeajan se ovjek malo pomalo povlaio i prepustio mjesto rjeitom ovjeku, jer usuujem se spomenuti, da sam u toj prilici bio rjeit. "Gospodine", rekoh hladno duhovniku, "va je brat uinio jo gore stvari, i moram vas pohvaliti, to ste mi zatajih njegov najvei zloin. - Ja nita ne tajim. - Mogli ste dodati svemu onome, to ste mi rekli, da vas je on jedne noi, kad ste izlazili iz kue da poete na zornicu, zgrabio za vrat, i da vam je no, to ga je drao sakriven ispod odijela i izvukao, htio rinuti u prsa. - On je u stanju da to uini, ali ako ga zbog toga nisam optuio, to je zato, jer to nije istina.. ."Nato sam naglo ustao i, bacivi na moga duhovnika otar i strog pogled, poviknuo gromkim glasom i svom jainom i snagom srdbe: "A kad bi to bila istina, zar ne bi i onda trebalo dati kruha vaem bratu?" Duhovnik je, zaprepaten, poraen, zbunjen, ostao nijem, proetao se i vratio se k meni odobrivi godinju rentu za svoga brata. Zar ete u asu, kad izgubite svog prijatelja ili svoju ljubavnicu, sastaviti pjesmu o njihovoj smrti? Neete. Jao onome, koji u tome asu uiva u svom talentu! Kad je velika bol prola, kad je krajnja osjetljivost ublaena, kad je ovjek daleko od katastrofe, kad je dua mirna, kad se ovjek sjea svoje minule sree, kad je sposoban da procijeni gubitak koji ga je zadesio, kad se sjeanje sjedini s matom zato da bi sjeanje predoivalo, a mata da bi uveliavala ljepotu vremena koje je prolo, onda tek ovjek vlada samim sobom i izraava se kako treba. ovjek tvrdi, da plae, ali ne plae onda, kad uporno trai neki izraajan pridjev, koji ne moe nai. ovjek tvrdi, da plae, ali ne plae onda, kad je sav zaokupljen time, da stvori neki harmonian stih; ili, kad suze teku, pero ispada iz ruke, ovjek se predaje svom osjeaju i prestaje stvarati. Najvea je radost kao i najdublja alost podjednaka, obje su nijeme. Neki se njean i osjeajan prijatelj ponovo susree s prijateljem, kojeg je zbog duge odsutnosti izgubio. Taj se prijatelj pojavljuje u neoekivanom asu, i srce se prvoga prijatelja zbunjuje. On dotri, zagrli prijatelja, hoe progovoriti, ali ne moe; muca isprekidane rijei, ne zna, to govori, ne uje nita od onoga, to mu prijatelj odgovara. Koliko bi trpio, kad bi znao, da njegov prijatelj ne dijeli s njime taj zanos! Prosudite po istinitosti toga prikaza lanost onih pozorinih susreta, na kojima su dva prijatelja tako razborita i tako se svladavaju. to bih vam sve mogao rei o onim neukusnim i rjeitim prepirkama na ivot i smrt, kad nas ovaj predmet, o kojem bih jo toliko mogao govoriti, ne bi udaljivao od naega sadraja? To je dosta za ljude

sigurnog i pravog ukusa; ono, to bih dodao, ne bi nita pouilo one druge. Tko e napokon ukloniti te apsurdnosti, tako uobiajene u pozoritu? Glumac, a kakav glumac? Ima tisuu mogunosti prema jednoj, kad je osjeajnost isto tako tetna u drutvu kao na pozornici. Evo dva zaljubljena mukarca, obojica treba da izjave ljubav. Koji e to bolje uraditi? Ja sigurno ne. Sjeam se, da sam se pribliio ljubljenoj osobi drui. Srce mi je lupalo, misli su mi se pobrkale, glas me je izdao, izopaio sam sve, to sam rekao; odgovarao sam "ne", kad je trebalo odgovoriti "da", poinio sam hiljadu nespretnosti, beskrajno mnogo gluposti. Bio sam smijean od glave do pete, opazio sam to i postao sam jo smjeniji. Meutim je pred mojim oima neki veseo, lakomislen i zabavan suparnik vladao sam sobom i uivao u samom sebi, nije gubio nijednu priliku da hvali, i to umjesno, te je zabavljao, imao je uspjeha i bio sretan. Traio je ruku, koja mu se preputala, a kadikad ju je uhvatio, a da nije ni traio odobrenje, cjelivao ju je i cjelivao, dok sam ja, povukavi se u kut, odvraao pogled od prizora, koji me je ljutio, guio sam svoje uzdahe, stezao ake, da su mi prsti pucketali, bio sam shrvan od alosti, oblio me hladan znoj, i nisam bio kadar ni da pokaem ni da prikrijem svoju bol. Govori se, da ljubav oduzima razum onima, koji ga posjeduju, a daje ga onima, koji ga nemaju, to jest drugim rijeima, ljubav ini jedne osjeajnima i glupima, a druge hladnima i poduzetnima. Osjeajan ovjek slua pozive svojeprirode i izraava zapravo samo krik svoga srca. U asu, kad ublauje ili pojaava svoj krik, to vie nije on, to je glumac, koji glumi. Veliki glumac promatra pojedine pojave; osjeajan mu ovjek slui kao uzor, on ga prouava i razmiljajui nalazi ono, to treba dodati ili oduzeti, da bude najbolje. Uostalom, djelo je posljedica razuma. Na prvoj predstavi drame "Ins de Castro", u asu, kad se pojavljuju djeca, parket se poeo smijati. Duclosova, koja je prikazdvala Ins, ozlojeena je rekla parketu: "Smij se, glupi parkete, kod najljepeg mjesta drame!" Parket ju je uo i uzdrao se; glumica je nastavila svoju ulogu, plakala je i ona i gledaoci. Pa zar je mogue prelaziti tako iz jednog dubokog osjeaja u drugi duboki osjeaj, iz bola u gnjev, iz gnjeva u bol? Ne mogu to shvatiti. Ali vrlo dobro shvaam, da je gnjev Duclosove bio istinit, a svoju je bol hinila. Qutnault Dufresne prikazuje ulogu Severa u "Polyeuctu". Car Decije ga je poslao, da progoni krane. On povjeri svome prijatelju svoje tajne osjeaje o toj otpadnikoj sekti. Zdrav razum je zahtijevao, da se ta tajna, koja ga je mogla stajati careve milosti, njegova dostojanstva, bogatstva, slobode, pa ak i ivota, kae sasvim tiho. Parket mu dovikne: "Glasnije!" "A vi, gospodo malo tie", odgovori on parketu, Da je on zaista bio Svre, zar bi bio mogao tako brzo postati Quinault?

13

Kaem vam, da je to nemogue. Samo ovjek koji moe vladati samim sobom, kao to je bez sumnje on vladao, samo rijedak glumac, odlian glumac moe ovako skinuti i opet natrag staviti svoju masku. Le Kain-Ninias silazi u grob svoga oca, da bi tamo zaklao svoju majku; on izlazi iz grobnice okrvavljenih ruku. Groza ga proima, uda mu dru, oi mu blude naokolo, a kosa kao da mu se die na glavi. Vama se koa jei, obuzima vas strah, obezumljeni ste kao i on. Meutim Le Kain-Ninias gurne nogom prema kulisama dijamantnu naunicu, koja je pala s uha neke glumice. Zar taj glumac osjea? To je nemogue! Hoete li rei, da je on lo glumac? To nipoto ne vjerujem. to je dakle Le Kain-Ninias? To je hladan ovjek, koji ne osjea nita, ali koji savreno prikazuje osjeajnost. Uzalud on vie: "Gdje sam?" Ja mu odgovaram: "Gdje si? Pa ti to dobro zna! Na daskama si i nogom gura naunicu prema kulisama." Neki glumac strastveno ljubi neku glumicu. U nekoj e drami oni sluajno glumiti prizor ljubomore. Taj e prizor biti bolji, ako je glumac osrednji, a slabiji, ako je on pravi glumac; veliki glumac prikazuje tada samoga sebe i nije vie onaj uzvieni i idealni uzor, to ga je sebi stvorio o ljubomornom ovjeku. Dokaz je da se onda i glumac i glumica sputaju na razinu svakidanjeg ivota to, to bi se jedno drugome nasmijali u lice, kad bi ostali patetini. Naduta i tragina ljubomora esto bi im se inila samo lakrdija njihove vlastite. DRUGI Bie tu meutim i istina po prirodi. PRVI Kao to ih ima i u kipu onoga kipara, koji je vjerno isklesao lik loeg modela. Tim se istinama divimo, ali cjelina nam se ini oskudna i bijedna. Rei u jo i vie; siguran je nain da netko glumi slabo i bijedno, ako glumi svoj vlastiti karakter. Vi ste tartif,1 krtac, mizantrop i te ete karaktere dobro glumiti, ali neete stvoriti nita od onoga, to je stvorio pjesnik, jer je on stvorio Tartuffa, krca i Mizantropa. DRUGI Pa kakvu vi razliku nalazite izmeu bilo kojega tartifa i pjesinikova Tartuffa? PRVI
1 U originalu: un tartutfe - bilo koji tartif, t.j. licemjer; le Tartuffe - glavno lice u Molirovoj istoimemoj komediji, tip licemjera.

inovnik Billard je tartif, opat Grizel je tartif, ali on nije pjesnikov Tartuffe. Bankar Toinard bio je skrtac, ali nije bio pjesnikov krtac. krtac i Tartuffe stvoreni su kod pjesnika prema svim Toinardima i svima Grizelima na svijetu. To nije toan portret nijednoga od njih, to su njihove ope i najbitnije oznake, i zato se nitko u njima ne prepoznaje. ive komedije, a naroito komedije karaktera pretjerane su. Drutvena je ala lagana pjena, koja na pozornici hlapi; pozorina je ala otar ma, koji bi u drutvu ranjavao. Za izmiljena bia nemamo onaj obzir, koji dugujemo stvarnim biima. Satira se odnosi na nekog tartifa, a komedija prikazuje Tartuffa. Satira napada razvratnika, a komedija razvrat. Da su postojale samo jedna ili dvije kaiperke, mogla bi se bila napisati satira, a ne komedija. Idite k Le Grenu i zamolite ga, da vam naslika "Slikarstvo", i on e smatrati, da je zadovoljio vau elju, ako prikae na platnu enu pred slikarskim stalkom s paletom na palcu i s kistom u ruci. Zamolite ga, da vam naslika "Filozofiju", i on e misliti, da ju je prikazao, ako naslika za pisaim stolom, nou kod svijetla svjetiljke, enu, naslonjenu na lakat, zamiljenu i rasupanu, koja ita ili razmilja. Traite od njega "Pjesnitvo", i on e vam naslikati istu enu, kojoj e glavu ovjenati lovorom, a u ruku e joj staviti svitak papira. Ako zatraite "Glazbu", to e biti opet ista ena s lirom umjesto sa svitkom papira. Zatraite "Ljepotu", zatraite ak taj isti lik od nekog spretnijeg slikara no to je on, vrlo bih se prevario, kad i ovaj ne bi bio uvjeren, da od njegove umjetnosti traite samo lik lijepe ene. Va glumac i taj slikar upadaju obojica u istu pogreku, i ja bih im rekao: "Vaa slika, vaa gluma samo su portreti pojedinih linosti, to ni najmanje ne izraavaju opu zamisao, koju je pjesnik zasnovao, ni onaj idealni model, kojega sam kopiju ja oekivao. Vaa je susjeda lijepa, ak vrlo lijepa, slaem se s time, ali ona nije "Ljepota". Od vaega je djela do vaega modela isto tako daleko, kao to je daleko od vaega modela do ideala." DRUGI Nije li taj idealni model samo zamiljen? PRVI Nije. DRUGI No budui da je idealan, on i ne postoji! Nema naime nita u misli, to ne bi postojalo u osjetu.

14

PRVI To je istina. Ali, uzmimo jednu umjetnost u njezinu poetku, kiparstvo na primjer. Ono je kopiralo prvi model, na koji je nailo. Vidjelo je zatim, da postoje savreniji modeli, koji su mu se vie svidjeli. Ispravilo je najprije grube pogreke tih modela, zatim one manje, dok nije dugim i postepenim radom dolo do lika, koji nije vie bio priroda. DRUGI A zato? PRVI Zato, jer je nemogue da razvoj tako sloenog stroja, kao to je ivotinjsko tijelo, bude pravilan. Poite jednog blagdana u Tilerije ili na Elizejske Poljane, promotrite sve ene, koje e ispuniti aleje, i neete nai nijednu jedinu, koja bi imala dva ugla usta sasvim jednaka. Ticijanova Danaja je portret, a Amor pred njezinim leajem je idealiziran. Na Rafaelovoj slici, koja je prela iz galerije gospodina de Thiersa u galeriju Katarijne II, sveti Josip je sasvim prirodan, majka boja je lijepa ena, kakva stvarno postoji, a dijete Isus je idealizirano. Ali ako elite saznati vie o ovim teoretskim principima umjetnosti, poslau vam svoje "Salone".2 DRUGI uo sam ovjeka finog ukusa i izbirljivog duha govoriti o njima s mnogo pohvale. PRVI Gospodina Suarda. DRUGI I jednu enu, koja posjeduje sve ono, to istoa aneoske due pridonosi finoi ukusa. PRVI Gospou Necker. DRUGI Ali vratimo se svome predmetu!
2 Diderotove umjetnike kritike pod naslovom "Les Salons".

PRVI Pristajem na to, iako vie volim hvaliti krepost nego raspravljati o prilino ispraznim stvarima. DRUGI Quinault-Dufresne, koji je bio tata karaktera, odlino je glumio "Hvalisavog vojnika". PRVI To je istina, ali odakle vi znate, da je on pirikazivao samoga sebe? Ili zato priroda ne bi bila stvorila od njega tata ovjeka vrlo bliska onoj granici, koja dijeli stvarnu ljepotu od idealne ljepote, granici, na kojoj se razilaze razliite kole? DRUGI Ne razumijem vas. PRVI Jasniji sam u svojim "Salonima", u kojima vam savjetujem, da proitate odlomak o Ljepoti openito. A meutim mi recite, da li je Quinault-Dufresne doista Orosman? Nije. No, tko ga moe nadomjestiti i tko e ga nadomjestiti u toj ulozi? Zar je on bio ovjek iz "Modnih predrasuda"? Nije. A kako ga je ipak istinito glumio! DRUGI Po vaem je dakle miljenju veliki glumac ili sve ili nita. PRVI I moda ba zato, to nije nita, on je u pravom smislu rijei sve, jer se njegov naroiti lik ne protivi nikada tuim likovima, koje mora poprimati. Meu svima onima, koji su vrili korisno i lijepo zvanje glumca, ili svjetovna propovjednika, jedan od najpotenijih ljudi, jedan od onih, koji su najvie imali njihovu fizionomiju, glas i dranje, brat "Hromog avla", "Gil Blasa", "Studenta iz Salamanke", bio je Montmnil... DRUGI Sin Le Sagea, zajednikog oca cijele ove zabavne obitelji.

15

PRVI On je glumio s jedinakim uspjehom Arista u "Stienici", Tartuffa u istoimenoj komediji, Mascarilla u "Scapinovim vragolijama", advokata ili Gospodina Guillauma u farsi "Advokat Patelin". DRUGI Vidio sam ga. PRVI I na vae veliko zauenje imao je masku tih razliitih lica. To nije bilo od prirode, jer mu je Priroda dala samo njegovo; sva mu je ostala lica dala umjetnost. Postoji li uope umjetna osjeajnost? Bila umjetna ili priroena, osjeajnost se ne pojavljuje u svim ulogama. Koja je dakle ona steena ili naravna sposobnost, koja stvara velikoga glumca u "krcu", "Igrau", "Laskavcu", "angrizavcu", "Lijeniku protiv svoje volje", bie s najmanje osjeaja i najamoralnije, to ga je pjesnitvo zamislilo, u "Graaninu plemiu", u "Uimljenom bolesniku" i u "Rogonji", u ulozi Nerona, Mitridata, Atreja, Foke, Sertorija i tolikih drugih traginih ili kominih karaktera, u kojima je osjeajnost dijametralno oprena duhu uloge? To je sposobnost poznavanja i oponaanja svih naravi. Vjerujte mi, ne umnoavajmo uzroke, kad jedan jedini dostaje svim tim pojavama. as je pjesnik osjetio dublje nego glumac, a as je opet, i to moda ee, glumac zahvatio snanije od pjesnika. Nita nije istinitije nego Voltairov usklik, kad je uo Claironovu u jednoj od svojih drama: "Zar sam to zaista ja napisao?" Zar Claironova zna vie od Voltaira? U tom je asu barem, dok je deklamirala, njezin idealni uzor bio svakako iznad onog idealnog uzora koji je pjesnik zamiljao, dok je pisao, ali taj idealni uzor nije bila ona sama. U emu se dakle sastojao njezin talenat? U tome da zamisli neki veliki lik i da ga genijalno oponaa. Ona je oponaala uzbuenje, ivost kretnje, itav izraz bia, koje je kudikamo iznad nje. Ona je pronala ono, to Eshinu, kad je recitirao neki Demostenov govor, nije nikada uspjelo, izvesti rikanje ivotinje. On je govorio svojim uenicima: "Ako vas se to tako snano doima, to bi tek bilo, 'si audivissetis bestiam mugientem'?"3 Pjesnik je stvorio stranu ivotinju, a Claironovoj je uspjelo postii, da ta ivotinja rie. Rijei bi se zloupotrebile, kad bismo tu sposobnost da se prikau sve naravi, ak i zvjerske, nazvali osjeajnou. Osjeajnost je, im mi se, prema jedinom znaenju koje se tom izrazu do danas pridavalo, ona sposobnost, koja je u
3 kad biste uli zvijer kako rie

vezi sa slabou organa, koja je posljedica pokretljivosti oita, ivosti mate, osjetljivosti ivaca, koja je sklona tome da suosjea, da dre, da se divi, da se boji, da se zbunjuje, da plae, da gubi svijest, da pomae, da bjei, da vie, da gubi razum, da pretjerava, da prezire, da odbacuje i koja nema nikakve tone predodbe o istini, o dobrom i o lijepom, te nagoni ovjeka, da bude nepravedan i lud. Umnoite osjeajne due i umnoiete u istom omjeru dobra i loa djela svih vrsta, pretjerane pohvale i pogrde. Pjesnici, stvarate li za narod, koji je njean, boleiv i osjeajan, ne udaljujte se od skladnih, njenih i dirljivih Racineovih elegija; taj bi narod htio pobjei od Shakespearovih pokolja; te slabe due nesposobne su da podnesu estoke potrese. uvajte se toga da im prikaete odve snane slike! Pokaite im, ako hoete "Sina, to sav je krvav i od umorstva svog oca, Te dre njegovu glavu u ruci, trai svoju plau", ali ne idite preko te granice! Kad biste se usudili, da im kaete zajedno s Homerom: "Kuda ide, nesretnie? Ne zna li, da meni nebo alje djecu nesretnih oeva; nee ti uivati u posljednjim zagrljajima svoje majke, vidim te ve, kako lei na zemlji, i kako ti ptice grabilice, skupljene oko tvoga lea, kljuju oi iz glave i od veselja udaraju krilima", sve bi nae ene okrenule glave i poviknule: "Kojeg li uasa!" A to bi bilo jo gore, kad bi te rijei izgovorio neki veliki glumac, te bi bile pojaane njegovom istinskom deklamacijom. DRUGI Htio bih vas prekinuti, da vas upitam, to mislite o onoj posudi, predanoj Gabrielli de Vergy, koja je u njoj vidjela krvavo srce svoga miljenika. PRVI Odgovoriu vam, da ovjek mora biti dosljedan, i kad se buni protiv takvog prizora, on ne smije dopustiti ni to, da se Edip pokae s iskopanim oima, a treba otjerati s pozornice i Filokteta, kojega mui rana, te odaje svoj bol neartikuliranim glasovima. ini mi se, da su stari imali drugi pojam o tragediji, nego to ga imamo mi. A ti su stari bili Grci, Atenjani, taj narod tako osjetljiv, koji nam je ostavio u svim vrstama uzore, koje drugi narodi jo nisu dostigli. Eshil, Sofoklo, Euripid nisu trebali itave godine, da bi stvorili samo one male prolazne utiske, koji se raspruju u radosti jedne veeri. Njihova je elja bila, da se gledaoci duboko raale nad sudbinom nesretnika. Oni nisu htjeli samo pozabaviti svoje sugraane, ve ih uiniti i boljima. Jesu li imali krivo? Jesu li imali pravo? Zbog toga su postavili na pozornicu Eumenide, koje su slijedile trag ocoubice, voene vonjem krvi, koji je draio njihov njuh. Imali su odvie razuma, a da bi odobravali one zamrene zaplete,

16

ono brzo sakrivanje bodea, to je samo za djecu. Po mojem je sudu tragedija samo jedna lijepa stranica povijesti, koja je razdijeljena na izvjestan broj jasno odreenih prekida. Narod eka suca. On dolazi. Ispituje seoskog vlastelina. Predlae mu, da otpadne od vjere. Ovaj to odbija. Osuuje ga na smrt. Baca ga u tamnicu. Ki dolazi da moli milost za svoga oca. Sudac pristaje na to pod odvratnim uvjetima. Seoski je vlastelin smaknut. Stanovnici progone suca. On bjei pred njima. Oboavalac vlastelinove keri ubija ga udarcem bodea, i nesnoljivi okrutnik umire usred naroda, koji ga proklinje. To dostaje pjesniku, da stvori veliko djelo: da ki odlazi traiti savjet na majin grob, da bi saznala, to duguje onome, koji joj je dao ivot, da joj nije jasna rtva asti, koja se od nje trai, da u toj nesigurnosti dri miljenika daleko od sebe i izbjegava njegove strastvene rijei, da dobiva dozvolu da posjeti svoga oca u tamnici, da je otac eli sjediniti s njezinim miljenikom, ali ona na to ne pristaje, da se obeasti, a za to je vrijeme njezin otac smaknut, da vi ne znate nita o njezinu obeaenju do asa, kad je njezm miljenik nalazi oajnu zbog njezina oca, iju joj smrt on javlja, a ona njemu odaje rtvu, koju je pridonijela da bi spasila oca, i da tada dolazi sudac progonjen od naroda, a djevojin ga miljenik ubija. Eto samo jedan dio pojedinosti takvog sadraja. DRUGI Samo dio! PRVI Da, samo dio. Zar mladi ljubavnici nee predloiti seoskom vlastelinu, da se spasi? Zar mu stanovnici nee predloiti, da smakne suca i njegove suradnike? Zar nee tu biti sveenika, branitelja snoljivosti? Zar e toga bolnog dana djevojin oboavatelj ostati skrtenih ruku? Ne mogu li se pretpostaviti neke veze meu tim licima? Zar se te veze ne mogu iskoristiti? Zar taj sudac nije mogao biti ljubavnik vlastelinove keri? Zar, se on nee vratiti pun elje za osvetom u dui i protiv oca, koji ga je istjerao iz grada, i protiv keri, koja ga je prezrela? Koliko se vanih dogaaja moe izvui iz najjednostavnijeg sadraja, kad ovjek ima strpljenja da o njemu razmilja! Koliko se boje moe svemu tome dati, kad je ovjek rjeit! Svaki dramski pisac mora biti rjeit! Zar mislite, da neu nainiti dobru predstavu? Ta e se pitanja rjeavati i razvijati u potpunom sjaju. Dopustite mi samo, da raspolaem prostorom, i zavrimo s ovim odstupanjem od predmeta! Uzimam za svjedoke tebe, engleski Roscije, slavni Garicku, tebe, koji se jednoglasnim pristankom svih naroda, to postoje, smatra prvim glumcem, kojega su ikad poznavali, ti nam kai istinu! Nisi li mi rekao, da bi tvoja gluma bila slaba, koliko god ti snano osjeao, i ma kakva bila strast ili karakter, koji mora prikazati,

kad se ti milju ne bi znao uzdii do veliine nekog homerskog lika, s kojim se eli izjednaiti? Priznaj, kakav si mi odgovor dao, kad sam ti prigovorio, da ti dakle ne glumi prema samome sebi. Nisi li mi povjerio, da se toga i te kako uva, i da si samo zato tako udasan na pozornici, jer bez prestanka prikazuje neko izmiljeno bie, koje nisi ti sam? DRUGI Dua je velikoga glumca stvorena od osjetljivog elementa, kojim je na filozof ispunjavao prostor, koji nije ni vru ni hladan, ni teak ni lagan, koji ne poprima nijedan odreen oblik i koji, jednako sposoban da ih poprimi sve, ne zadrava nijedan. PRVI Veliki glumac nije ni klavir, ni harfa, ni klavsen, ni violina, ni violonelo. On nema svojih vlastitih akorda, ali poprima akord i ton, koji odgovara njegovoj ulozi, i sposoban je da se prilagodi svima. Imam vrlo visoko miljenje o talentu velikoga glumca: takav je ovjek rijedak, kao veliki pjesnik, a moda i rjei. Onaj, koji se u drutvu namee i ima nesretan talanat da se svia svima, nije nita i nema nita, to bi bilo njegovo, ime bi se odlikovao, to bi oduevljavalo jedne, a zamaralo druge. On stalno govori, i uvijek kako treba; to je laskavac od zanata, to je veliki dvoranin, to je veliki glumac. DRUGI Veliki dvoranin, navikao, otkada ivi, na ulogu prekrasne lutke, poprima sve oblike prema tome, kako njegov gospodar vue uzicu, koja je u njegovim rukama. PRVI Veliki glumac takoer je prekrasna lutka, koje uzicu dri pjesnik i kojoj on u svakom retku naznauje pravi oblik, koji treba poprimiti. DRUGI I tako su i dvorjanin i glumac, koji su sposobni da poprime samo neki oblik, kakogod on bio lijep i zanimljiv, ipak samo dvije loe lutke? PRVI Nisam imao namjeru da ogovaram zvanje koje volim i koje cijenim; govorim naime o zvanju glumca. Bio bih oajan, kad bi moje primjedbe, loe protumaene, pobudile ma i trunak prezira prema ljudima, kojih je talenat rijedak, a

17

korist istinska, prema onima, koji igou smijene osobine i poroke, prema najrjeitijim propovjednicima potenja i kreposti, prema prutu, kojim se genij slui, da kazni zle i lude. Ali pogledajte oko sebe i vidjeete, da ljudi, koji su neprestano veseli, nemaju ni velikih pogreaka ni velikih vrlina, da su aljivine po zvanju obino lakomisleni ljudi bez vrstih naela, i da su oni, koji nemaju nijedan karakter - poput nekih osoba, to se kreu u naem drutvu - sposobni da ih odlino glume sve. Zar glumac nema oca, maiku, enu, djecu, brau, sestre, znance, prijatelje, ljubavnicu? Kad bi on bio nadaren tom sjajnom osjeajnou, koja se smatra glavnom osobinom njegova zvanja, i kad bi njega proganjale i muile kao nas bezbrojne nevolje, koje dolaze jedna za drugom i koje ponekad tite nae due, a ponekad ih razdiru, koliko bi mu dana preostalo, da nam prua zabavu? Vrlo malo. Uzalud bi mu redatelj nametao svoju vlast, on bi esto bio u prilici da mu kae: "Danas se, gospodine, ne bih mogao smijati," ili "Imam drugih briga, nego to su Agamemnonove, da zbog njih plaem". Mi meutim i ne opaamo, da ih koe ivotne brige, isto tako este za njih kao i za nas, a koje su mnogo tetnije slobodnom izvravanju njihova zvanja. U drutvu mi se, kad nisu lakrdijai, ine uglaeni, hladni i zajedljivi, raskoni, lakoumni, rasipni, sebini, vie ih se doimaju nae smijene osobine, nego to ih diraju nae nesree. Duh im je prilino miran, kad vide neki nemio dogaaj, ili kad se pria neki uzbudljiv doivljaj. Oni su osamljeni, nestalni, stoje na zapovijed velikih, imaju malo ivotnog morala, nemaju prijatelja i gotovo nijednu od onih svetih i dragih veza, koja nas veu s mukama i radostima onoga, koji dijeli nase. esto sam vidio glumca, kako se smije izvan pozornice, ali se ne sjeam, da sam ikada vidio i jednoga, kako plae. Ta osjeajnost dakle, koju oni sebi prisvajaju, i koja im se pridaje, to oni s njome rade? Ostavljaju li je na daskama, kad ih naputaju, da bi je opet poprimili, kad se na njih vraaju? to ih potie da navuku odjeu komedijaa ili trageda? Nedostatak odgoja, bijeda i raskalaenost. Pozorite je utoiste, a nikada slobodno odabrano zvanje. Nikad ovjek ne postaje glumac zato jer voli krepost i zato to bi htio biti koristan drutvu ili sluiti svojoj domovini ili obitelji, nikad iz onih potenih pobuda, koje bi mogle zanijeti ispravan duh, toplo srce, osjeajnu duu prema jednom tako lijepom zvanju. I ja sam, dok sam bio mlad, kolebao izmeu "Sorbonne" i "Komedije". Po najljuoj zimi etao sam osamljenim alejama Luxembourga recitirajui na glas uloge iz Molira i Corneilla. Kakve sam nakane imao? Da mi netko pljee? Moda. Da ivim intimno s glumicama, koje sam smatrao neobino ljubaznima, i za koje sam saznao, da su lakomislene. Svakako. Ne znam, to sve ne bih uradio, da bih se svidio Gaussinovoj, koja je upravo onda prvi put nastupala i koja je bila utjelovljena

ljepota, ili Dangevillovoj, koja je bila tako privlana na pozornici. Reeno je, da glumci nemaju nikakva karaktera, jer, glumei sve karaktere, gube onaj, koji im je priroda dala, i da postaju isto tako lani, kao to lijenik, kirurg i mesar postaju okrutni. Mislim, da se tu zamijenio uzrok i posljedica, i da su oni samo zato sposobni da glume sve karaktere, jer ih uope ne posjeduju. DRUGI ovjek ne postaje okrutan zato, jer je krvnik, nego postaje krvnik zato, jer je okrutan. PRVI Uzalud promatram te ljude. Ne vidim nita, to bi ih, razlikovalo od ostalih graana, osim neke tatine, koja bi se mogla nazvati drskou, i neke zavisti, koja ispunjava smutnjama i mrnjama njihovu okolinu. Meu svim zvanjima nema moda nijednoga, u kojem bi zajedniki interes sviju i interes publike bio tako neprestano i tako oito rtvovan bijednim uobraenim zahtjevima. Zavist je meu njima jo vea nego meu autorima. Smionost je to rei, ali je istina. Pisac lake oprata drugome piscu uspjeh njegova djela, nego to jedna glumica oprata drugoj pljeskanje, koje je istie pred kakvim poznatim ili bogatim zavodnikom. Vi tvrdite, da su veliki na pozornici, jer imaju duu. Ja ih vidim malenima i plitkima u drutvu zato jer je nemaju. Uz ton i rijei Kamile ili staroga Horacija u njima se uvijek krije moral Frosine i Sganarella. Ako dakle treba prosuditi sutinu srca, zar u se obazirati na posueni govor, koji oni znaju tako sjajno izrei, ili na prirodu njihovih ina i na sadraj njihova ivota? DRUGI Pa nekada Molire, Quinaultovi, Montmnil, a danas Brizard i Caillot, koji je isto tako dobro doao kod velikih kao i kod malih, kojemu biste povjerili bez bojazni svoju tajinu i svoju novarku i kojemu biste povjerili ast svoje ene i nevinost svoje keri mnogo sigurnije nego nekom velikau s dvora ili nekom uvaenom sluzi nae crkve...
PRVI

Ta pohvala nije pretjerana, ali krivo mi je, to nisam uo, da nabrajate vei broj glumaca, koji bi to bili zasluili ili koji to zasluuju. Krivo mi je, da su meu tima ljudima, koji po svojem zvanju posjeduju jednu sposobnost, koja je dragocjen i plodan izvor tolikih drugih sposobnosti, uljudan mukarac glumac i glumica potena ena dvije tako rijetke pojave. Zakljuimo dakle iz toga, da je krivo miljenje, da

18

glumci imaju neko osobito pravo na to, i da osjeajnost, koja bi njima vladala u drutvu kao na pozornici - kad bi je posjedovali - nije ni temelj njihova karaktera, ni razlog njihovih uspjeha, da im ona nije svojstvena - ni vie ni manje nego kojem drugom drutvenom staleu. A razlog je da vidimo tako malo velikih glumaca u tome, to roditelji ne namjenjuju svoju djecu pozoritu, to se za to zvanje ne pripremaju odgojem, koji poinje od rane mladosti, to glumaka druina nije cijenjena, kako bi to moralo biti kod naroda, gdje se zvanju, koje govori skupu ljudi, da bi ga odgojilo, zabavilo i popravilo, pridaje ona vanost, one asti i nagrade, koje ono zasluuje; to nije stale, koji se sastoji, kao sve ostale zajednice, od lanova iz svih slojeva drutva, koji dolaze na pozornicu, kao u vojniku, sudsku ili crkvenu slubu, po vlastitom izboru ili po sklanosti i s privolom svojih roditelja. DRUGI ini mi se, da je poniavanje modernih glumaca nesretna batina koju su im ostavili stari glumci. PRVI Mislim, da je tako. DRUGI Kad bi se pozorite stvaralo danas, kad imamo pravilnije pojmove o tim stvarima, moda bi... Ali vi me ne sluate! O emu sanjarite? PRVI Nastavljam svoju prvu misao i mislim o utjecaju pozorita na dobar ukus i na moral, kad bi glumci bili poteni ljudi, i kad bi njihovo zvanje bilo cijenjeno. Gdje je taj pjesnik, koji bi se usudio predloiti uzornnim mukarcima, da javno ponavljaju grube i neukusne rijei, ili enama, otprilike isto tako estitima kao to su nae, da javno deklamiraju pred mnotvom sluatelja rijei, zbog kojih bi se crvenjele, kad bi ih ule potajno izgovorene u svome domu? Doskora e se nai dramski pisci dovinuti do istoe, do osjetljivosti i otmjenosti, od koje su sada jo i dalje, nego to to misle. Sumnjate li, da to duh naroda ne bi osjetio? DRUGI Moda bi vam se moglo prigovoriti, da su drame, i stare i moderne, koje bi vai poteni glumci izbacili iz svoga repertoara, upravo one, koje mi prikazujemo u drutvu. PRVI

Pa to vrijedi, da se nai sugraani sputaju do stepena najniih komedijaa? Zar ne bi bilo korisnije, i ne treba li eljeti, da se nai glumci uzdignu do stepena najpotenijih graana? DRUGI Ta metamorfoza nije laka. PRVI Kad sam prikazivao "Oca porodice", policijski mi je indvnik savjetovao, da nastavim tu vrstu drama. DRUGI A zato to niste uinili? PRVI Jer nisam imao uspjeha, kakav sam oekivao, i jer se nisam nadao, da bih mogao neto mnogo bolje napisati, zamrzio sam karijeru, za koju sam mislio da nemam dosta talenta. DRUGI A zato je ta drama, koja danas puni gledalite prije pola pet, i koju glumci oglauju svaki put, kad treba da zarade hiljadu talira, bila tako mlako primljema u poetku? PRVI Neki su tvrdili, da je na nain ivota odvie izvjetaen, da bi se mogao prilagoditi tako jednostavnoj vrsti drama, da je odvie pokvaren, da bi ljudi uivali u tako umjerenoj pjesnikoj vrsti. DRUGI To je prilino vjerojatno. PRVI Ali iskustvo je pokazalo, da to nije istina, jer nismo postali bolji. Uostalom, istinitost i potenje imaju toliko utjecaja na nas, te ako djelo nekog pjesnika posjeduje te dvije osobine, i ako je autor genijalan, njegov e uspjeh time biti svakako osiguran. A naroito, kad je sve lano, volimo istinu, kad je sve iskvareno, pozorite je najie. Graanin, koji se pojavljuje na ulazu "Komedije", ostavlja

19

tamo sve svoje poroke, da bi ih ponovo uzeo, tek kad izae. U pozoritu je on pravedan, nepristran, dobar otac, dobar prijatelj, prijatelj kreposti. esto sam vidio kraj sebe zle ljude duboko ozlojeene radi onih ina, koje bi oni sami svakako bili poini da su se nali u istim prilikama, u koje je pjesnik stavio lice, koje im se gadilo. Ako nisam odmah uspio, to je zato, jer je ta vrsta drame bila strana i gledaocima i glumcima, jer je postojala predrasuda, koja postoji jo i danas, prema svemu onome, to se zove "la comdie larmoyante",4 i jer sam imao veliko mnotvo neprijatelja na dvoru, u gradu, meu inovnicima, meu klerom i meu knjievnicima. DRUGI A kako ste navukli na sebe toliku mrnju? PRVI Ni sam ne znam kako, jer nisam nikada napisao satiru ni protiv velikih ni protiv malih, i nisam nikome stajao na putu do bogatstva i do asti. Istina je, da sam pripadao onima, koje nazivaju filozofima, na koje se tada gledalo kao na opasne graane, i protiv kojih je ministarstvo tada nahuckalo dvije ili tri podlone, bezvrijedne nitarije bez znanja i, to je jo gore, bez talenta. No pustimo to. DRUGI A da ne govorimo o tome da su ti filozofi uinili dunost pjesnika i knjievnika openito teom. Da bi ovjek postao slavan, nije vie bilo dosta da zna vjeto sastaviti neki madrigal ili neku besramnu pjesmicu. PRVI To je mogue. Neki je mladi razvratnik, umjesto da marljivo pohaa atelijer slikara, kipara ili umjetnika, koji ga je primio k sebi, izgubio najdragocjenije godine svoga ivota i ostao je s dvadeset godina bez sredstava i bez talenta. Pa to da onda postane? Vojnik ili glumac. Stupio je tada u neku putujuu glumaku druinu. Luta naokolo, dok mu se ne ostvari nada da nastupi u glavnom gradu. Neko je nesretno stvorenje ogrezlo u blatu nemorala. Dodijalo joj to najgnusnije zanimanje, zanimanje obine kurtizane, i ona naui napamet nekoliko uloga i uputi se jednoga jutra Claironovoj, kao to bi nekdanji rob otiao k edilu ili pretoru. Ova je uzme za ruku, naui je nekoliko pokreta, dotakne je svojim arobnim stapiem i ree joj: "Idi, zabavljaj, nasmijavaj, ili rastuuj dangube!"
4 Vrsta sentimentalne drame koja se razvila u XVIII vijeku.

Oni su izopeni. Ona publika, koja bez njih ne moe biti, prezire ih. To je roblje, koje je bez prestanka pod biem drugoga roba. Mislite li vi, da ig takvog neprestanog poniavanja moe ostati bez posljedica, i da dua pod bremenom rugla moe ostati tako jaka, da se uzdri na visini jednoga Corneilla? Taj despotizam, koji se vri nad njima, vre oni nad autorima, i ne znam, tko je gori, ili bezobrazan glumac, ili autor, koji to trpi. DRUGI Autor eli da ga prikazuju. PRVI Pod bilo kojim uvjetima. Svima je njima dodijao njihov zanat. Ostavite samo svoj novac na ulazu, ne treba im ni vae nazonosti, ni vaeg odobravanja. Kako im dostaje prihod od malih loa, oni umalo nisu odluili, ili da se autor odrekne svoga honorara, ili da njegova drama ne bude primljena. DRUGI Ali ta je odluka vodila zapravo do toga, da dramsko pjesnitvo izumre. PRVI Pa to se to njih tie? DRUGI Mislim da vam je ostalo jo malo toga da kaete. PRVI Varate se. Treba da vas uzmem za ruku i da vas odvedem Claironovoj, toj neusporedivoj arobnici. DRUGI Ona je barem bila ponosna svojim staleom. PRVI Kao to bi to bile sve one, koje su odline glumice. Samo oni glumci preziru pozorite, koje je zvidanje iz njega istjeralo. Moram vam pokazati Claironovu u istinskoj navali bijesa. Kad bi ona pri tome sluajno zadrala svoje dranje, svoj naglasak, svoju pozorinu ivost sa itavom neprirodnou i patosom, ne biste li se uhvatili rukama za bokove i biste li se mogli uzdrati da ne prasnete u smijeh? to mi dakle time kaete? Ne izjavljujete li jasno, da su istinska osjeajnost i

20

glumljena osjeajnost dvije sasvim razliite stvari? Smijete se onome emu biste se u pozoritu divili. A zato, pitam vas? Zato, jer istinski bijes Claironove nalii hinjenom bijesu, i jer vi tano razlikujete masku te strasti i njezinu osobu. Slike pojediriih strasti u pozoritu nisu dakle prave slike, to su samo njihovi pretjerani portreti, velike karikature prilagoene konveincionalnim pravilima. Zapitajte se dakle, koji e se umjetnik najtonije prilagoditi tim odreenim pravilima? Koji e glumac najbolje shvatiti tu propisanu pretjeranost? Hoe li to biti ovjek kojim vlada njegov vlastiti karakter, ili ovjek, koji je roen bez karaktera, ili onaj, koji se moe liiti svoga karaktera, da bi navukao na sebe neki drugi karakter, vei, plemenitiji, snaniji. uz-vieniji? ovjek ima po prirodi svoje vlastito ja, a oponaanjem postaje netko drugi. Srce, koje ovjek sebi prisvaja, nije ono srce, koje on ima. Koji je dakle pravi talanat? Onaj, koji dobro pozna vanjske znakove pozajmljene due, koji se obraa osjeajnosti onih, koji nas uju, koji nas vide, i umije zavarati ih oponaanjem tih znakova, oponaanjem, koje ima da uvelia sve u njihovim glavama, i koje ima da postane uzor njihova prosuivanja, jer je inae nemogue ocijeniti ono, to se zbiva u nama samima. Pa to nas se onda tie, da li oni osjeaju ili ne osjeaju, glavno je da mi to ne znamo... Najvei je dakle glumac onaj, koji najbolje pozna i najsavrenije prikazuje te vanjske znakove prema najbolje zamiljenom idealnom uzoru. DRUGI A najvei je pjesnik onaj, koji najmanje puta velikom glumcu da izmilja. PRVI Upravo sam to htio rei. Kad se zbog dugih pozorinih navika sauva pozorini patos i u drutvu, i kad se tu netko vlada kao da je Brut, Cina, Mitridat, Kornelije, Meropa ili Pompej, znate li, to to znai? To znai, da ti ljudi dodavaju maloj ili velikoj dui, to ima tonu mjeru, koju joj je Priroda dala, vanjske znakove neke pretjerane i goleme due, koju ne posjeduju, i iz toga se raa kominost. DRUGI Kako ste okrutnu satiru na glumce i pisce izrekli time bilo bezazleno, bilo zlobno! PRVI Kako to? DRUGI

Mislim, da je svakome doputeno, da ima veliku i snanu duu; doputeno je, mislim, vladati se, govoriti i djelovati vlastitom duom, i mislim, da slika istinske veliine ne moe nikada biti smijena. PRVI to slijedi iz toga? DRUGI Ah, izdajico! Ne usuujete se to rei, i bie potrebno da se ja umjesto vas izloim opem negodovanju. Pravu tragediju treba naime tek pronai, i stari su joj sa svim svojim pogrekama moda blii nego mi. PRVI Istina je, da sam ushien sluajui Filokteta, koji tako jednostavno i odluno odgovara Neoptelomenu, kad mu ovaj vraa Heraklove strelice, koje mu je bio ukrao na Uliksov nagovor: "Gledaj, to sipoinio: osudio si nesretnika, da pogine od bola i glada, a da to nisi ni primijetio. Tvoja je kraa zloin nekoga drugoga, no kajanje pripada samome tebi. Da si bio sam, nikada ti ne bi bio pomislio da poini takvo nedostojno djelo. Shvati dakle, moje dijete, koliko je vano u tvojoj dobi, da se drui samo s potenim ljudima. Eto, to si nauio u drutvu jednog lopova. A zato si se zdruio sa ovjekom takvog karaktera? Zar je to ovjek, kojega bi tvoj otac bio izabrao za svoga druga i prijatelja? to bi ti rekao tvoj dini otac, koji se druio samo s najasnijim ljudima iz vojske, da te je vidio s jednim Uliksom?"... Ima li u tom govoru ita drugo, no to biste vi rekli mome sinu, ili ja vaemu? DRUGI Nema. PRVI A ipak je to lijepo. DRUGI Zacijelo. PRVI I zar bi se nain toga govora na pozornici razlikovao od naina, kojim bi se on izgovorio u drutvu?

21

DRUGI Ne vjerujem. drugi. PRVI A bi li taj nain govora bio smijean u drutvu? DRUGI Ni najmanje. PRVI to je radnja snanija, a rijei jednostavnije, to vie se divim. Bojim se, da smo itavih stotinu godina madridsko razmetanje smatrali za rimski heroizam i da smo ton tragine muze pomijeali s jezikom epske muze. DRUGI Na je aleksandrinac za dijalog odvie dug i odvie uzvien. PRVI A na deseterac kratak i odvie lagan. Kako god bilo, elio bih, da poete na predstavu bilo koje Corneillove tragedije iz rimske povijesti tek onda, kad ste proitali Ciceronova pisma Atiku. Kako mi se nai dramski autori ine bombastini! Kako mi je odvratna njihova deklamacija, kad se sjetim jednostavnosti i snage Regulova govora, kojim je odgovarao senat i rimski narod od zamjene zarobljenika! Govorio je u odi, pjesmi, koja sadrava vie topline, poleta i snage nego tragini monolog. Rekao je: "Vidio sam nae zastave objeene u hramovima Kartage. Vidio sam rimskoga vojnika, lienoga njegova oruja, koje nije bilo obojeno ni jednom kapljom krvi. Vidio sam, kako se sloboda morala zaboravila, i kako su graani imali svezane ruke na leima. Vidio sam vrata gradova irom otvorena, a ito poleglo po poljima, koja smo mi unitili. I vi mislite, da e oni postati hrabriji, ako ih otkupite za skupe novce? Sramoti dodajete poraz. Vrlina, koja je istjerana iz poniene due, vie se u nju ne vraa. Ne oekujte nita od onoga, koji je mogao umrijeti, a koji se dao svezati. Kako si velika i ponosna, Kartago, zbog nae sramote!.. " Takav je bio njegov govor i takvo njegovo dranje. Odbio je zagrljaj ene i djece, jer se smatrao nedostojnim kao prosti rob. Upirao je svoj bijesni pogled u zemlju, nije se obazirao na pla svojih prijatelja, dok nije doveo senatore do odluke, koju je on jedini bio sposoban da donese, i dok mu nije bilo doputeno, da se vrati u progonstvo. PRVI Imate pravo. DRUGI Znao je za muke, koje mu sprema Okrutni neprijatelj. A ipak je zadrao svoju vedrinu, oprostio se od svojih najbliih, koji su pokuavali da odgode njegov povratak, i to s jednakom slobodom, s kojom se nekada opratao od mnotva svojih klijenata, da bi otiao odmoriti se od naporna posla na svoje imanje u Venafri ili na svoje ladanje u Tarentu. PRVI Vrlo dobro. A sada stavite ruku na srce i recite mi, da li kod naih pjesnika ima mnogo mjesta, gdje bi izraaj odgovarao tako plemenitoj i tako jednostavnoj kreposti, i kako bi vam izgledale u tim ustima nae njene jadikovke ili veina naih junaenja po uzoru na Corneilla. Koliko ima stvari, koje se usuujem povjeriti samo vama! Bio bih kamenovan na ulicama, kad bi se saznalo, da sam ja kriv za to hulenje, i nema takva muenika, iji bih lovorvijenac ja elio. Ako se jednoga dana neki genijalni ovjek usudi dati svojim licima jednostavni nam izaaavanja antikog heroizma, glumeva e umjetnost biti i te kako teka, jer e deklamacija prestati da bude neka vrsta pjevanja. Uostalom, kad sam izjavio, da je osjeajnost osobina dobre due a prosjena duha, priznao sam neto, to se obino ba ne priznaje, jer ako je Priroda ikada stvorila osjeajnu duu, onda je to moja. Osjeajan je ovjek odvie preputen na milost i nemilost svome oitu, a da bi bio veliki kralj, veliki politiar, visoki inovnik, pravedan ovjek, dubok promatra i prema tome uzvieni imitator prirode, osim ako je sposoban da zaboravi samoga sebe i da se od sebe odvoji, te da umije pomou snane mate sam sebe stvarati, a pomou upornog sjeanja cvrsto zadrati svoju panju na privienjima, koja mu slue kao uzor. Ali tada nije vie on onaj, koji djeluje, ve je duh nekoga drugoga njime ovladao. Trebao bih se ovdje zaustaviti, no vi ete mi lake oprostiti, ako izreknem misao, koja nije na pravome mjestu, nego da je uope izostavim. To je iskustvo, koje ste po svoj prilici i vi kadikad imali, kad bi vas koji poetnik ili koja poetnica pozvala k sebi u malo drutvo, da kaete, to mislite o njezinu talentu. Priznali ste joj duu, osjeajnost i srce i obasuli je pohvalama, te ste, opratajui se od nje, pobudili DRUGI To je jednostavno i lijepo, ali as, u kojem se taj junak pojavljuje, tek je

22

u njoj nadu u najvei uspjeh. Meutim, to se dogaa? Ona se pojavljuje na pozornici, izvidana je, i vi sami sebi priznajete, da su ti zviduci opravdani. A kako to? Zar je ona izgubila duu, osjeajnost i srce od jutra do veeri? Nije. Ali vi ste u njezinu stanu bili na istoj razini s njom, sluali ste je bez obzira na pravila, ona je bila pred vama, i izmeu vas i nje nije postojao nikakav uzor za usporedbu. Bili ste zadovoljni njezinim glasom, njenim kretnjama, njenim dranjem i izraajem. Sve je bilo u skladu sa sluateljstvom i s prostorom, nita nije zahtijevalo uveliavanja. Na pozornici se sve izmijenilo: tu je trebalo nastupiti drugo lice, jer je sve bilo uveliano. U nekom privatnom pozoritu, u nekom salonu, gdje je gledalac gotovo na istoj razini s glumcem, pravo bi vam se dramsko lice inilo ogromno, divovsko, i vi biste, odlazei s predstave, rekli povjerljivo svom prijatelju: "Ona nee uspjeti, odvie pretjerava", a njezin bi vas uspjeh u pozoritu iznenadio. Ponavljam, bilo dobro ili loe, glumac ne kae i ne ini nita u drutvu tano onako kao na pozornici; to je drugi svijet. Opat Galiani, ovjek istinit, originalna i zanimljiva duha, priao mi je nepobitnu injenicu, koju mi je kasnije potvrdio markiz Caracciolli, napuljski ambasador u Parizu, ovjek jednako vjerodostojan i isto tako originalna i zainimljiva duha, da u Napulju, domovini jednoga i drugoga, postoji neki dramski pisac, ije glavno zanimanje nije u tome da napie dramu. DRUGI Vaa je drama "Otac porodice" imala tamo ogroman uspjeh. PRVI Bila je prikazivana etiri puta redom pred kraljem, protivno dvorskoj etiketi, kojav propisuje toliko razlinih predstava, koliko ima pozorinih dana, i narod je bio oduevljen. Ali glavna je briga onog napuljskog pjesnika da nae u drutvu ljude, koji bi po dobi, po stasu, glasu i karakteru bili sposobni da glume njegove uloge. Ne usuuju se da mu to odbiju, jer se radi o razonodi vladara. On uvjebava svoje glumce est mjeseci, pojedinano i zajedno. I to mislite, kad ova druina poinje glumiti, slagati se, primicati se toki savrenstva, koju on trai? Tek onda, kad su glumci iscrpeni od umora tim mnogobrojnim pokusima i kad postanu ono, to mi nazivamo zasienima. Od toga je asa napredak udesan, svaki se glumac izjednauje s licem koje glumi. I tek nakon takvih napornih vjeba te predstave poinju i nastavljaju se est mjeseci redom, a kralj i njegovi podanici uivaju najveu nasladu, koju nam pozorina iluzija moe pruiti. Smatrate li, da ta iluzija, isto tako snana i savrena na zadnjoj predstavi kao na prvoj, moe biti posljedica osjeajnosti?

Uostalom, to pitanje, koje elim temejito prouiti, bilo je nekad naeto izmeu Remonda de Saint-Albina, osrednjega pisca, i velikoga glumca Riccobonija. Pisac je branio tezu osjeajnosti, a gluniac je branio moju. Tu sam anegdotu upravo saznao, nisam je prije poznavao. Rekao sam, vi ste me uli, a sada vas molim, da mi kaete, to o tome mislite. DRUGI Mislim, da bi onaj mali, drzoviti, odluni, osoni i tvrdoglavi ovjek kojemu bi se mogla priznati prilina mjera nadmoi, kad bi je imao samo etvrtinu one uobraenosti kojom ga je rasipna priroda obdarila - bio malo uzdrljiviji u svome sudu, da ste vi imali dobrotu izloiti mu svoje razloge, a on da je imao strpljenja da vas slua. Nesrea je meutim, da on sve zna i da kao svestran ovjek misli, da mu nije potrebno sluati. PRVI Publika mu to dobro uzvraa. Poznajete li gospou Riccoboni? DRUGI Tko ne pozna spisateljicu mnogobrojinih draesnih djela, punih duha, potenja, miline i njenosti? PRVI Mislite li, da je ta ena bila osjeajna? DRUGI Ona je to dokazala ne samo svojim djelima, ve i svojim ponasanjem. U njezinu se ivotu zbio dogaaj, koji je umalo nije odveo u grob. Nakon dvadeset godina suze joj jo nisu presahnule, a izvor njenih suza jo nije presuio. PRVI Ta ena dakle, jedna od najosjeajnijih, to ih je priroda stvorila, bila je jedna od najslabijih glumica, koje su se ikada pojavile na pozornici. Nitko ne govori ljepe o umjetnosti, nitko ne glumi slabije. DRUGI Dodajem, da ona to priznaje, i nikada joj nije ni na pamet palo, da bi se potuila na nepravedno zvidanje.

23

PRVI PRVI A zato je Riccobonijeva sa svojom neobinom osjeajnou, to je po vaem miljenju glavna odlika glumca, tako slaba glumica? DRUGI Vjerojatno zato, jer su joj druge odlike toliko nedostajale, da ih osjeajnost nije mogla nadomjestiti. PRVI Ali ona ima lijepo lice, ima duha i otmjeno dranje, a u njenu glasu nema nita neugodno. Posjedovala je sve dobre osobine, koje stiemo odgojem. U drutvu se nije vladala ni najmanje nepristojno. ovjek je rado gleda i slua je s najveim uivanjem. DRUGI Od svega toga ne razumijem nita. Sve to znam, je to, da se publika nije nikada mogla s njome pomiriti, i da je ona itavih dvadeset godina bila rtva svoga zvanja. PRVI I svoje osjeajnosti, nad koju se nikada nije mogla uzdii. Publika ju je stalno prezirala zato, jer je uvijek glumila samu sebe. DRUGI Vi poznajete Caillota, zar ne? PRVI Vrlo dobro. DRUGI Jeste li ikada s njime o tome govorili? PRVI Nisam. DRUGI Ja bih na vasem mjestu bio radoznao da saznam njegovo miljenje. Znam ga. DRUGI Pa kakvo je? PRVI Isto kao to je vae kao to je miljenje vaeg prijatelja. DRUGI Imate dakle straan autoritet protiv sebe. PRVI Priznajem. DRUGI A kako ste saznali za Caillotovo miljenje? PRVI Saopila mi ga je knjeginja de Galicin, ena puna duha i otroumnosti. Caillot je glumio "Dezertera" i doao je upravo do mjesta, gdje je osjetio - a pored njega i ona s njime - sav oaj jadnika, koji e izgubiti ljubljenu enu i ivot. Caillot se priblii njezinoj loi i upravi joj nasmijeena lica, koje vam je dobro poznato, vesele, uljudne i ljubezne rijei. Knjeginja mu zauena odgovori: "Kako, zar vi niste mrtvi! Ja, koja sam samo gledala vae muke, ja se jo nisam od njih oporavila. - Ne, gospoo, ja nisam mrtav. Odvie bi me trebalo aliti, kad bih tako esto umirao. - Pa zar vi nita ne osjeate? - Oprostite.. ." I oni se upustie u raspravu, koja se meu njima zavrila tako, kao to e se meu nama svriti i ova naa, ja u naime ostati kod svoga miljenja, a vi kod svoga. Kneginja se nije vie sjeala Caillotovih objanjenja, ali je primijetila, da je taj veliki imitator prirode u asu svoga umiranja, kad su ga imali odvesti na stratite, i kad je opazio, da je stolica, na koju je trebao smjestiti onesvijetenu Lujzu, loe postavljena, tu stolicu stavio na pravo mjesto i samrtnim glasom rekao: "Lujza ne dolazi, a as smrti se pribliava" No vi ste rastreseni, na to mislite? DRUGI

24

Mislim o tome da vam predloim neki sporazum: ostaviti prirodnoj osjeajnosti glumca one rijetke asove, kad gubi glavu, kad ne vidi vie predstavu, kad zaboravlja da je u pozoritu, kad zaboravlja samoga sebe, kad je u Argu, u Mikeni, kad se smatra onim licem, koje glumi, kad plae. PRVI Je li to kadar? DRUGI Kadar je. On i vie. PRVI Doista? DRUGI Doista. Uzbuuje se, bjesni, oajava, prikazuje mojim oima istinsku sliku, a do mojih uiju i srca dovodi pravi zvuk strasti, koja ga potresa, i to tako, da me povue za sobom, da sam sebe ne poznam, da to nije vie ni Brizard, ni Le Kain, ve Agamemnon, kojega vidim, Neron, kojega ujem... itd., a umjetnosti treba prepustiti sve ostale asove. Mislim, da je onda moda s prirodom kao i s robom, koji se nauio slobodno kretati u lancima, jer on zbog navike to ih nosi ne osjea njihovu teinu i sapinjanje. PRVI Osjeajan e glumac imati moda u svojoj ulozi jedan ili dva takva trenutka opojnosti, koji e to vie biti u neskladu s ostalima, to budu ljepi. No recite mi, molim vas, zar pozorite ne prestaje tada biti uivanje i ne postaje li muka za vas? DRUGI Ni najmanje. PRVI Nema li ta tobonja patetinost prednost pred obinim i istinskim prizorom ucviljene obitelji oko odra dragoga oca ili ljubljene majke? DRUGI Nema.

PRVI Ni glumac, ni vi niste dakle sami sebe tako potpuno zaboravili... DRUGI Ve ste me dosta stavili u nepriliku, i ja ne sumnjam, da biste me mogli staviti u jo veu. Ali bih, mislim, i ja vas mogao zbuniti, ako mi dopustite, da naem jo jednog sumiljenika. Pola pet je. Daje se "Didona"; poimo posjetiti gospoicu Raucourt, ona e vam odgovoriti bolje od mene. PRVI To elim, ali se tome ne nadam. Mislite li, da ona moee uiniti ono, to nije uspjelo ni Le Couvreurovoj, ni Duclosovoj, ni de Seineovoj, ni Ballincourtovoj, ni Claironovoj, ni Dumesnilovoj? Usuujem se ustvrditi, ako je naa mlada poetnica jo daleko od savrenstva, da je to zato, jer je jo odvie mlada, da ne bi osjeala, i mogu vam prorei, ako bude i dalje osjeala, glumila samu sebe i vie voljela ogranieni prirodni instinkt od neogranienog prouavanja umjetnosti, da se nikada nee uzdii do visine onih glumica, koje sam vam nabrojio. Imae lijepih momenata, ali nee biti lijepa. Dogodie se s njome kao Gaussinovom i s mnogim drugima, koje su itavoga svog ivota bile izvjetaene, slabe i jedinoline samo zato, jer nikada nisu mogle izai iz onog uskog kruga, u koji ih je zatvorila njihova priroena osjeajnost. Ostajete li i dalje kod svoje namjere, da mi suprotstavite gospoicu Raucourt? DRUGI Svakako. PRVI Usput u vam priati dogaaj, koji je dosta blizak sadraju naeg razgovora: Poznavao sam Pigalla i imao sam slobodan pristup u njegov atelijer. Poao sam jednoga jutra onamo i pokucao sam. Umjetnik mi je otvorio sa dlijetom u ruci i, zaustavivi me na ulazu u atelier, ree mi: "Prije nego to vas pustim ui, zakunite mi se, da se neete prestraiti lijepe ene sasvim gole..." Nasmijao sam se i uao. U to je doba radio na spomeniku marala Saksonskog, i neka vrlo lijepa kurtizana sluila mu je kao model za lik Francuske. No to mislite, kako mi se ona inila meu onim ogromnim likovima, koji su je okruivali? Siromana, malena, bijedna kao neka aba; oni su je prignjeili. A ja bih bio, vjerujui rijeima toga umjetnika, tu abu zaista smatrao lijepom enom, da nisam ekao svretak seanse i da je nisam vidio onako sasvim neznatnu i okrenutih lea prema tim gigantskim likovima, koji su je sveli na nita. Preputam vam, da primijenite tu udnovatu

25

pojavu na Gaussinovu, na Riccobonijevu i na sve one, koje se nisu umjele uveliati na pozornici. Kad bi neka glumica - a to je nemogue - posjedovala osjeajnost u onom stupnju, koji se moe usporediti s osjeajnou, to je umjetnost, dovedena do krajnosti, moe hiniti, pozorite prua toliko raznih karaktera, koji se mogu oponaati, a jedna jedina glavna uloga donosi toliko oprenih situacija, da bi se ta neobina plaljiva ena, nesposobna da dobro glumi dvije razne uloge, jedva odlikovala na nekim mjestima iste uloge. To bi bila najneusklaenija, najogranienija i najinesposobnija glumica, koju bismo mogli zamisliti. Kad bi se upustila u zanos, njezina prevelika osjeajnost brzo bi je svela na osrednjost. Manje bi naliila snanome vrancu u brzom trku, a vie slabom, poplaenom kljusetu. Njen snani trenutak, prolazan, nenadan, bez gradacije, bez priprave, bez jedinstva, inio bi vam se kao neki napadaj ludila. A jer je osjeajnost zaista pratilica boli i slabosti, recite mi, da li je blago, slabo i osjeajno stvoranje sposobno da shvati i prikae Leontininu hladnokrvnost, Hermionin ljubomorni zanos, Kamilin bijes, Meropinu majinsku njenost, Fedrinu mahnitost i grinju savjesti, Agripininu tiransku oholost, Klitemnestrinu estinu? Ostavite tu svoju vjenu plaljivicu u ono nekoliko naih elegijskih uloga i ne izvlaite je vie odanle! Biti osjeajan je jedno, a osjeati je drugo. Jedno je svojstvo due, a drugo svojstvo uma. To je zato to ovjek snano osjea a ne bi to znao izraziti; to je zato, to se ovjek moe izraavati, kad je u drustvu, uz kamin, itajui, glumei za nekoliko slualaca, a ne moe izraziti nita, to bi vrljedilo na pozornici; to je zato, to se u pozoritu onim, to nazivamo osjeajnost, dua, srce, mogu dobro izrei jedna ili dvije tirade, a sve ostalo je promaeno; to je zato, to zahvatiti itavu irinu neke velike uloge, u njoj paziti na svijetla i sjene, na blago i nenaglaeno, pokazati se uvijek ujednaen, i na mirnim i na uzbudljivim mjestima, biti raznolik u pojedinostima, a skladan i jedinstven u cjelini, stvoriti za sebe postojan sustav deklamacije, koji bi mogao prikriti ak i pjesnikove nesmotrenosti, to je posao hladne glave, dubokog rasuivanja, odlinog ukusa, napornog studija, dugog iskustva i sasvim neobine snage pamenja; to je zato, to pravilo "qualis ab incaepto processerit et sibi constet"5, koje je za pjesnika vrlo strogo, za glumca je to do krajnosti; to je zato to e onaj, koji izlazi iz kulisa, a da nema svoju glumu pred oima i da ulogu nije nauio, itavog ivota imati osjeaj poetnika, ili e vas, ako ima smionosti, samosvijesti i ivosti te rauna na snalaljivost svoje glave, na naviku svoga zvanja, obmanuti svojim arom i svojim zanosom, i vi ete pljeskati njegovoj glumi, kao to se poznavalac slikarstva smijei nekoj raskalaenoj skici, na kojoj je
5 nek' ostane kakav se u poetku pokazao, i nek' bude dosljedan (Horacije "Ad Pisonem", stih 127.)

sve naznaeno, ali nita konano izvedeno. To je jedno od onih udesa, kakva smo ponekad vidjeli ria sajamskim pozoritima ili kod Nicoleta. Moda je dobro, da ti luaci ostaju ono to jesu, nedovreni glumci. Vie rada ne bi im nadomjestilo ono to im nedostaje, a moglo bi ih liiti onoga to posjeduju. Smatrajte ih onakvima kakvi jesu, ali ih ne stavljajte uz neku dovrenu sliku! DRUGI Preostaje mi samo jo jedno pitanje. PRVI A to bi bilo? DRUGI Jeste li ikada vidjeli jednu itavu dramu savreno glumljenu? PRVI Moram priznati, da se toga ne sjeam... No ekajte... Jesam, katkada neku osrednju dramu, koju su prikazivali osrednji glumci... Naa su dva SAGOVORNIKa pola u pozorite, no jer nisu dobili mjesta, uputili su se u Tilerije. etali su neko vrijeme utei. Izgledalo je da su zaboravili da su zajedno, i svaki se razgovarao sam sa sobom, kao da je sam, jedan glasno, a drugi tako tiho, da ga se nije ulo, samo bi od vremena do vremena izgovorio pojedinane rijei, ali razgovjetne, iz kojih se lako moglo nagaati, da se nije smatrao poraenim. Ja mogu iznijeti samo misli ovjeka paradoksa, i evo ih isto onako nesuvisle, kao to se one i moraju initi, kad se ispuste posredne misli, koje povezuju rijei onoga, koji govori sam sa sobom. On je rekao: Postavite na njegovo mjesto osjeajnoga glumca, i vidjeemo, kako e se snai. to e on uiniti? Stavie nogu na ogradu, popraviti podvezicu, odgovoriti dvorjaniku, kojega prezire, gledajui mu preko ramena. I tako neki iznanadni dogaaj, koji bi zbunio svakoga drugoga osim toga hladnog i uzvienog glumca, koji se odmah zna prilagoditi okolnosti, postaje genijalnim inom. (Mislim, da je govorio o Baronu u tragediji "Grof d'Essex". Dodao je smijeei se): On e zaista misliti, da ona glumica osjea, a ona, svalivi se na grudi svoje pratilice i gotovo umirui, okree oi prema treoj loi, ugleda tamo nekog starog prokuratora, koji se gui u suzama, i kojega je bol smijeno iznakazila, i govori: "Pogledaj malo gore ono smijeno lice...", ona mrmlja u grlu te rijei, kao da su one nastavak neke neartikulirane tualjke...

26

Priajte to nekome drugome! Ako se toga dobro sjeam, to je bila Gaussinova u ulozi Zaire. A onoga treeg, koji je tako tragino zavrio, dobro sam poznavao. Poznavao sam njegova oca, koji me je kadikad pozivao, da mu kaem par rijei u njegov sluni rog. (Nema sumnje, da se ovdje radi o Montmnilu). Bio je asta nevinost i samo potenje. to je bilo zajedniko izmeu njegova prirodnog karaktera i karaktera Tartuffa, kojeg je tako odlino glumio? Nita. Odakle je uzeo ono ukoeno dranje, ono naroito prevrtanje oima, onaj sladunjavi glas i sve druge istananosti uloge licemjera? Pazite, to ete odgovoriti! Drim vas za rije. - U dubokom oponaanju prirode. - U dubokom oponaanju prirode? Vidjeete, da se vanjski znaci, koji najjae oznauju osjeajnost due, ne nalaze u prirodi kao ni vanjski znaci licemjerja, da se u njoj oni ne bi mogli prouavati, i da e glumac velikoga talenta imati mnogo tekoa da shvati i oponaa i jedne i druge. A ako tvrdim, da je od svih duevnih osobina najlake oponaati osjeajnost - jer moda ne postoji nijedain ovjek tako okrutan, tako neovjean, da ne bi u srcu imao jezgru osjeajnosti, da je nikada ne bi bio osjetio - ne bi li se to moglo ustvrditi i za sve druge strasti, kao npr. za krtost ili nepovjerenje? Zar neko odlino sredstvo...? - Razumijem vas. Uvijek e biti izmeu onoga, koji oponaa osjeajnost, i onoga, koji osjea, razlike izmeu oponaanja i same stvari. - To bolje, kaem vam, to bolje. U prvom se sluaju nee morati dijeliti od samoga sebe, on e se odjednom i naglo uzdii na visinu svoga idealnog uzora. - Odjednom i naglo! Hvatate me za rije. Hou rei, da e on, ne vraajui se nikada na onaj maleni uzor, koji se nalazi u njemu, biti isto tako velik, isto tako izvanredan, isto tako savren. imitator osjeajnosti kao i krtosti, licemjerja, dvolinosti i svakog drugog karaktera, koji nije njegov, svake druge strasti, koju ne posjeduje. Ono, to e mi prikazati osoba od prirode osjeajna, bie maleno; oponaanje one druge osobe bie snano; ili kad bi se dogodilo da njihova oponaanja budu jednako snana - to vam uope ne priznajem - jedna od njih, potpuni gospodar sama sebe i glumei na temelju svoga prouavanja i rasuivanja, bila bi takva, kakvu je svakidanje iskustvo pokazuje, bila bi jedinstvenija nego ona osoba, koja e glumiti napola po prirodi, napola po svom prouavanju, napola prema nekom uzoru, a napola po samoj sebi. Kako se god vjeto te dvije imitacije stopile zajedno, osjetljivi e ih gledalac razabrati lake, nego to bi veliki umjetnik na nekome kipu raspoznao crtu, koja bi dijelila dva razliita stila, ili prednji dio kipa, izraen po jednome modelu, od stranjega dijela, izraenoga po drugome. - Neka savren glumac prestane glumiti glavom, neka se zaboravi, neka mu se srce uzbudi, neka ga osjeajnost obuzme, i neka joj se prepusti, on e nas zanijeti. - Moda. - Zanijee nas pune divljenja. - To nije mogue, ali samo pod uvjetom, da, ne napusti svoj sustav deklamacije, da ne

nestane jedinstvenosti, jer ete inae rei, da je poludio... Da, priznajem, s tom ete pretpostavkom imati ugodne asove, ali zar vie volite ugodne asove od lijepe uloge? To je moda va izbor, ali nije moj. Nato je ovjek paradoksa zautio. etao je velikim koracima, ne gledajui, kuda ide; bio bi se i lijevo i desno sudario s onima, koji su mu dolazili u susret, da oni nisu izbjegli sukobu. Zatim, zaustavivi se najednom i uhvativi svoga protivnika vrsto za ruku, ree mu mirnim i odlunim glasom: "Prijatelju, postoje tri uzora: ovjek prirode, ovjek pjesnika i ovjek glumca. ovjek prirode manji je od pjesnikova ovjeka, a ovaj opet manji od ovjeka velikoga glumca, najpretjeranijega od sviju. Ovaj se penje na ramena onoga preanjega i zatvara se u veliku lutku od trske, kojoj je on dua; on pokree tu lutku na straan nain, straan ak i za pjesnika, koji sam sebe vie ne prepoznaje, i plai nas, kako ste to vrlo dobro rekli, kao to se djeca meusobno plae diui svoje kratke kaputie preko glave, miui se i oponaajui pri tome to bolje mogu mukli i zloslutni glas duha, koga ele prikazati. Jeste li ikada sluajno vidjeli te djeje igre nacrtane? Niste li tu vidjeli djeaia kako se pribliava pod runom maskom starca, koja ga prekriva od glave do pete? I pod tom se maskom smije svojim malim drugovima, koji od straha bjee. Taj je djeai pravi simbol glumca, a njegovi su drugovi simboli gledalaca. Ako je glumac nadaren samo osrednjom osjeajnou, i kad bi to bila njegova jedina odlika, neete li ga smatrati osrednjiin ovjekom? Pazite, i opet vam postavljam zamku. - A ako je nadaren krajnjom osjeajnou, to e se dogoditi? - to e se dogoditi? - On uope nee glumiti, ili e glumiti smijeno. Da, smijeno, a dokaz ete vidjeti kod mene, kad god zaelite. Kad moram ispriati neku malu dirljivu priu, moje srce i moja glava zbunjuju se, jezik mi se plete, glas mi se mijenja, moje se misli izobliuju, govor mi se prekida, poinjem mucati i svjestan sam toga, suze mi poteku niz obraze, i ja zautim. - Pa to vam je uspjeh. - U drutvu. U pozoritu bi me izvidali. - A zato? - Zato, jer ljudi u pozorite ne dolaze, da gledaju suze, ve da uju rijei, koje e izmamiti suze, jer ta prirodina istina nije u skladu s konvencionalnom istinom. Objasniu vam: hou da kaem, da se ni dramski sistem, ni radnja, ni pjesnikov govor ne bi mogli zadovoljiti mojom priguenom, isprekidanom i plaljivom deklamacijom. Vidite, da nije ak ni doputeno oponaati prirodu, ak ni lijepu prirodu, ni istinu iz prevelike blizine, i da postoje granice, u koje se treba zatvoriti. - A tko je postavio te granice? - Zdrav razum, koji ne eli, da jedan talenat kodi nekom drugom talentu. Treba kadikad da se glumac rtvuje pjesniku. - No kad bi se pjesnikovo djelo s tim uskladilo? - Onda biste imali drugu vrstu tragedije, sasvim razliitu od vae. - Pa kakva teta u tome? Ne znam pravo, to biste time dobili, ali vrlo dobro znam, to biste tu izgubili.

27

Sada se ovjek paradoksa pribliio po drugi ili trei put svome protivniku i rekao mu: "Ova je anegdota neukusna, ali duhovita, a tie se glumice, o talentu koje ne postoje dva razna miljenja. To je vrlo sliino situaciji i rijeima Gaussinove; i ona pada u naruaj Pillot-Polluxa i ona umire, ja tako bar mislim, a ona mu sasvim tiho ape: "Ah, Pillote, kako zaudara!" To se pria o Arnouldovoj, kad je glumila ulogu Tlare. Je li u tom asu Arnouldova zaista Tlare? Ne, ona ostaje Arnouldova, uvijek Arnouldova. Neete me nikada navesti na to, da hvalim srednje stepene jedne osobine, koja bi pokvarila sve, kad bi bila dovedena do krajnosti, i kad bi ovladala glumcem. Ali ja zamiljam, da je pjesnik napisao prizor, da bude recitiran u pozoritu, kao to bih ga ja recitirao u drutvu. Tko bi onda glumio taj prizor? Nitko, ba nitko, ak ni onaj glumac, koji potpuno vlada svojom radnjom; ako bi se jedamput i izvukao, on hiljadu puta ne bi uspio. Pa zar uspjeh ovisi o takvoj sitnici?... To moje posljednje zakljuivanje ini vam se slabo obrazloeno, zar ne? Neka bude! No ja u ipak zakljuiti, da treba umanjiti malo nau bombastinost, ublaiti poneto nau pretjeranost i ostaviti stvari otprilike onakve, kakve jesu. Na jednog genijalnog pjesnika, koji bi dosegao tu udesnu istinu Prirode, dolo bi golemo mnotvo beznaajnih i glupih imtatora. Nije doputeno, pod prijetnjom da bude neukusan, dosadan, mrzak, spustiti se i za jednu crtu prirodne jednostavnosti. Zar vi ne mislite tako? DRUGI Nita ne mislim. Nisam vas uo. PRVI Pa zar nismo nastavili da se prepiremo? DRUGI Nismo. PRVI Pa to ste onda, dovraga, radili? DRUGI Sanjario sam. PRVI A o emu ste sanjarili?

DRUGI O jednom engleskom glumcu, koji se zvao, ini mi se, Macklin (toga sam dana bio u pozoritu), i koji se morao ispriati pred publikom zbog svoje smionosti, to se usudio poslije Garricka nastupiti u jednoj od uloga Shakespearova "Macbetha", pa je meu ostalim rekao, da su mu utjecaji, koji podjarmljuju glumca i podvrgavaju ga geniju i nadahnuu pjesnika, vrlo tetni. Ne znam vie, koje je dokaze naveo, ali znam, da su bili vrlo otroumni, da su bili dobro pripremljeni, i da im se odobravalo. Uostalom, ako vas zamima, nai ete to u jednom pismu uvrtenom u "Saint James Chronicle", pod imenom Quinctilien. PRVI Zar sam ja dakle tako dugo sasvim sam priao? DRUGI Moda. Isto tako dugo, kao to sam ja sasvim sam sanjario. Znate li da su nekada glumci glumili enske uloge? PRVI Znam. DRUGI Gellius Aulus pripovijeda u "Antikim noima", da se neki Paulus, odjeven u Elektrinu crnu haljinu, umjesto da je stupio na pozornicu s urnom Orestova pepela, pojavio drei urnu, koja je sadravala pepeo njegova vlastitog sina, kojega je upravo bio izgubio. Tada to nipoto nije bila neka lana predstava, neki neznatan glumljeni bol, ve je itavo gledalite odzvanjalo od istinskih krikova i pravoga jecanja. PRVI I vi vjerujete, da je Paulus u tome asu govorio na pozornici, kao to bi govorio u svome domu? Ne, nije tako. Taj udesni uinak, u koji ne sumnjam, nije bio posljedica ni Euripidovih stihova, ni deklamacije toga glumca, ve ga je svakako izazvao pogled na oajnoga oca, koji je suzama natapao urnu vlastitoga sina. Taj Paulus bio je moda samo osrednji glumac, nita bolji od onoga Ezopa, o kojemu Plutarh pria, da je "glumio jednoga dana u punom pozoritu ulogu Atreja, koji razmilja, kako bi se mogao osvetiti svome bratu Tijestu, te je nekoga slugu, koji je sluajno htio u naglom trku proi pored njega, on, Ezop, koji je bio sav izvan sebe zbog snanoga osjeaja i ara, to ga je obuzeo prikazujui straan gnjev kralja

28

Atreja, tako jako udario po glavi ezlom, koje je drao u ruci, da ga je na mjestu ubio..." To je bio luak, kojega je tribun imao smjesta poslati na Tarpejisku hrid. DRUGI Tako je po svoj prilici i uinio. PRVI Sumnjam. Rimljani su toliko drali do ivota velikoga glumca, a tako malo do ivota roba! Ali kae se, da govornik vrijedi vie, kad se raspali i kad ga spopadne bijes. Ja to poriem. On je bolji, kad oponaa bijes. Glumci ostavljaju dojam na publiku ne onda, kad su bijesni, ve kad dobro glume bijes. U sudnici, na skuptinama, na svim mjestima, gdje ovjek eli ovladati duhovima nazonih, treba da hini as srdbu, as strah, a as samilost, da bi u drugima pobudio te razline osjeaje. Ono to sama strast nije mogla uiniti, moe uiniti dobro hinjena strast. Zar se ne kae u drustvu, da je neki ovjek dobar glumac? Time se ne misli, da on osjea, ve naprotiv, da vrlo dobro zna hiniti, iako nita ne osjea. Ta je uloga mnogo tea nego uloga glumca, jer taj ovjek mora jo usto nai i rijei i izvravati dvostruki zadatak, zadatak pjesnika i zadatak glumca. Pjesnik na pozornici moe biti vjetiji, nego to je glumac u drutvu, no moe li se vjerovati, da bi na pozorrnci glumac bio dublji ili spretniji da hini radost, alost, osjeajnost, divljenje, mrnju, njenost, nego neki stari dvoranin? Ali ve je kasno, poimo na veeru.

MILJENJA NEKIH FRANCUSKIH POZORINIH STRUNJAKA O UMJETNOSTI GLUMCA6 Diderotov "Paradoks o glumcu" izazvao je itav niz polemika poevi od vremema, kad je izaao, pa sve do danas. Mnogi pozorini strunjaci javno su izraavali svoje miljenje o tom "evainelju" glumake umjetnosti i otro branili, a jo vie napadali velikog enciklopedista, koji se u svom svestranom znanju pokazao i kao teoretiar glume. Sigurno je, da je jedan od njegovih najvjernijih sljedbenika bio Coquelin stariji i da je taj veliki komiar pokuavao dosljedno provoditi u praksi sve teorije svog uitelja. Sarah Bernhardt, suvremenik Coquelina, jedna od posljednjih
6 Ta "Miljenja" nisu u cijelosti prevedena, nego su u prevodu tano citirana samo najkarakteristinija mjesta.

predstavnica stare francuske kole, ipak je otro napadala Diderotovu teoriju i Coquelinovo stajalite .prema njoj, te je ak tvrdila, da Coquelinov uspjeh treba pripisati samo nezaboravnom "timbru" i umjetnikoj modulaciji njegova glasa, jer je on, nemajui osjeaja za lica, koja je glumio, ostavljao i publiku sasvim hladnom prema njegovoj glumi. Zato mu nikada nije uspijevalo, tvrdi "boanska Sarah", da besprijekorno glumi uloge dramskog karaktera. Umro je, a da nije shvatio, da se umjetnost ne moe stei ni u Akademiji za pozoriinu umjetnost, ni na samoj pozornici, ve se ovjek ili raa umjetnikom, ili to nikada ne postaje. Tako je Sarah govorila god. 1920. Tada je ve bila navrila sedamdesetu godinu. Od vremena, kad je "Paradoks" napisan, proteklo je stoljee i pol. Beatrix Dussane, jedna od prvakinja "Comdie Franaise", koja se ogledala i na knjievnom polju, izdala je meu ostalim djelo "Le comdien san paradoxe" (Glumac bez paradoksa), u kojem iznosi miljenja svojih drugova, lanova "Comdie Franaise", mi-ljenja Mouneta Sullya, Wormsa, Alberta Lamberta, odlunih protivmika Diderotovih teorija. "Glumac", tvrdi Dussaneova, nema "glavu od eljeza", o kojoj sanjari Diderot, ve bolje rei "glavu od kuine", koja se lako upali i ugasi, koja je uvijek spremna da se uzbudi i koja je osjetljiva fotografska ploa. Pravi e se glumac kod prvog itanja teksta uzbuditi kao i svaki drugi italac nad nevoljom pojedinog lica, ali e glumac teiti za tim, da upravo njegovo uzbuenje doe do izraaja - njegovo vlastito uzbuenje - a ne uzbuenje lica, kojega rijei on ita. U sasvim instinktivnom pokuaju, da se ve i fiziki priblii svom junaku, an e zamisliti njegove pokrete, pokuae izvoditi ih i poee ivjeti 'drugi ivot'. Glumac je bie, kod kojega se uzbuenje izazvano tekstom pretvara smjesta u ine. Nije li glumac onaj koji djeluje? itava fizioloka i psiholoka tajna glumca sadrana je u samom znaenju njegova zvanja. Glumac je onaj, koji je pripravan da bude 'ganut', da njega prvoga svijesno, a ujedno i opojno obmane ona iluzija, koju sam treba da stvori." Marc Blanquet pokuao je nakon Drugog svjetskog rata opet jednom prikupiti miljenje suvremanih francuskih pozorinih strunjaka o toliko ve diskutiranom Diderotovu "Paradoksu". Donosimo samo u glavnim crtama rezultate provedene ankete, osvrui se samo na miljenja najprominentnijih predstavnika francuskog teatarskog ivota i na njihovo tumaenje Diderotova pojma i znaenja rijei "osjeajnost", koja je upravo izazvala najveu polemiku. "Osjeajnost kod Diderota", tvrdi Jacques Copeau, "nije jednostavna sposobnost osjeanja", to nije ak ni ona velika "tanost", koja se pripisuje pojedinim instrumentima, i koja ih ini kadrima da izraze "najsitnije razlike", te koja bi se mogla zahtijevati kao najdragocjeniji dar nekog umjetnika. Kad Diderot pie: "Veliki pjesnici, veliki glumci, a moda i svi veliki imitatori prirode", mislim, da on

29

brani umjetniku, to jest "Misliocu" neku "prijemljivost za dojmove moralne prirode", koju je on sam toliko volio, i onu "pristupanost" za sve "osjeaje ovjenosti, samilosti, njenosti", koju je Bossuet nazivao "vulgarnom", a koju mi bez ikakvog potovanja nazivamo "lanom osjetljivou". "Osporavati glumcu njegovu osjeajnost s obzirom na njegovu prisutnost duha", pie Jacques Copeau, "znai braniti je svakom umjetniku, koji primjenjuje zakone svoje umjetnosti i koji nikada ne doputa, da vrtlog uzbuenja koi njegovu duu. Umjetnik vlada mirno i sabrano nad neredom svoga atelijera i svog materijala. to vie uzbuenje u njega navire i to ga vie uzburka, to je njegov mozak bistriji. Ta hladnoa i to drhtanje spojivo je u groznici i u pijanstvu. Gdje je zapravo tajna one mate, koja omoguava glumcu, da doivljava muke kraljevia Hamleta ili nevolje Edipa rodoskvrnitelja i ocoubojice?" Po Copeauovu se miljenju na to pitanje moe odgovoriti samo ovim Goetheovim rijeima: "Da nisam ve sam u sebi nosio svijet, koji sam osjeao i nasluivao, bio bih kod otvoranih oiju ostao slijep." Louis Jouvet, veliki pozorini i filmski glumac, redatelj i pozorini strunjak "par excellence", smatra, da je Diderot imao u izvjesnim pogledima pravo, ali glavna mu je pogreka, to nije poznavao psihologiju glumca, jer je napisao: "Trajna osjeajnost ini glumce osrednjima, osrednja osjeajnost stvara mnotvo loih glumaca, a potpuno pomanjkanje osjeajnosti oblikuje sjajne glumce." Po Jouvetovu je miljenju to pitanje mnogo zapletenije. Psihologija glumca nije psihologija obinog smrtnika. "Ne moe se neko obino bie usporediti s onim naroitim uzorkom ovjejeg roda, kojega nazivamo glumcem, a koji provodi svoj ivot u tome da se prikazuje drugim nego to jest, ili barem nastoji da ga takvim smatramo. Diderot, koji je promatra, moe prouavati glumca samo kroz samoga sebe. Kako bi on sebi mogao predoiti ono, to se zbiva u tom neobinom stvorenju izmeu asa, kad naima neku ulogu, li asa, kad postaje junak? Nesporno je, da bi glumac bio samo osrednji glumac, kad bi mu njegova osjeajnost omoguavala samo da osjeti, samo da usvoji osjeaje lica koje glumi. Pronicavost, sposobnost promatranja, boju Diderot smatra oitovanjem glumeva intelekta, zavisi o njegovoj osjeajnosti. Glumev intelekt jest i ostaje njegova osjeajnost, koja se uzdie sve do intuicije i to u svim stadijima njegova stvaralatva, onim stadijima, onim fazama i onim prijelazima, koje Diderot nije mogao ni slutiti ni zamisliti, smatrajui glumca ve dovrenom linosti." Po Jouvetovu miljenju glumac mora pristupiti svojoj ulozi s iskrenou i potpunim uvjerenjem, ako eli nai pravi izraz za tu ulogu. U drugom stadiju razvitka uloge, osjeajnost glumca mora mu omoguiti, da bude svijestan samoga sebe i da se dovine do neke vrste neiskrenosti, iz koje e se onda u treem stadiju, u treoj fazi ispoljiti ona profinjena, jasna i kontrolirana iskrenost, koja mu omoguava da glumi, da hini i da se ini, da je on ono lice, koje mu je bilo povjereno

da glumi, i da tako postane, a da nikad ne skri polet svoje osjeajnosti, onaj "hladni i mirni promatra", kojega je Diderot zamiljao i elio. Pretvaranje je nauka utemeljena na poznavanju samoga sebe, a glumeva je pronicavost samo njegova osjeajnost, koja kontrolira sama sebe", tvrdi Jouvet na kraju postavljenog pitanja. ujmo sada Charlesa Dullina, kako tumai Diderotovu "osjeajnost". On kae da je Diderot imao potpuno pravo, ako se radi o osjeajnosti, koju je mislila da posjeduje naka filmska "zvijezda", kad je zahtijevala, da joj omiljeni violinist svira sentimentalne pjesme, da bi tako prolijevala "istinske" suze pred kamerom, dok je redatelj nastojao da pod svijetlom reflektora uhvati te suze. "Ako se naprotiv radi o onoj sposobsnosti osjeanja, po kojoj se prepoznaje pravi glumac, ja je smatram neophodno nunom za na zanat. Svi su veliki glumci osjeajni na svoj nain, pae i oni koji su u svom ivotu najsuhoparniji, osjeajni su u svojoj umjetnosti, ali oni su "veliki" samo zato, jer znaju kontrolirati uinke svoje osjeajnosti. Bez te bi se kontrole osjeajnost doskora pretvorila u lanu osjetljivost, iskljuujui svaku nijansu glume... Osjeajnost je potrebna, ali je mora nadzirati glumev intelekt." "Vjerujem svakako u glumevu osjeajnost, rekla je Batrice Bretty, prvakinja "Comdie Franaise", "i sve vie u injenicu da glumac donosi na pozornicu malen dio i samoga sebe, onoga, to on u ivotu jest." Kad je rije o osjeajnosti, "ne radi se tu o fizikim manifestacijama, o bujicama suza, koje su neki kadri prolijevati zahvaljujui samo prekomjernom djelovanju svojih suznih lijezda. Biti osjeajan na pozornici, to znai biti iskren, ali pod uvjetom da glumac nikada ne izgubi iz vida uinak svoje osjeajnosti, i to zahvaljujui onom kontroliranju svoje osjeajnosti, koje svaki glumac posjeduje u veem ili manjem stupnju, i koje je neka vrsta uzde i upravljaa, neophodno potrehnog za vrenje njegove umjetnosti... Glumac nee nikada moi prevariti publiku, bilo kako vrio svoj zanat, bilo kakvim se umijeem sluio." Denis d'Ins, "doyen" pozorita "Comdie Franaise", smatra, da je osjeajnost neophodno potrebna glumcu umjetniku. Glumac e iz svoje uloge stvoriti istinsko umjetniko djelo samo onda, "ako glumi iskreno, ako proivljava svoju ulogu, bila ona tragina ili komina". ovjek, kae on, postaje veliki glumac tek kasno u svojoj karijeri. "Treba meutim paziti, da se ne zamijeni osjeajnost s pretjeranom uzbuenou, ...s onim ivanim stanjem, u kojem su glumci na premijerama, i pomou kojega mladim glumcima kadikad uspijeva da se uzdignu nad sebe same"... "Glumeva je osjeajnost osjeajnost koju stalno treba kontrolirati, to je sposobnost da osjeti, da usvoji i da izrazi osjeaje jednog lica s najveom intenzivnou, a istodobno i s najveom prisebnou, to je sposobnost, koja omoguava jednom Denisu d'Insu da trpi, a drugom Denisu d'Insu da onog prvog iz prikrajka promatra i nadzire."

30

Napustimo ulicu Richelieu i staru Molirovu kuu i poimo u pozorite Marigny, da ujemo to Jean-Louis Barrault misli o Diderotovu "Paradoksu". "Faradoks o glumcu", miljenje je "gledaoca". to se jo moe tome dodati? Samo smione tvrdnje, kao to je na primjer ova: ovjek je dvostruko bie. Tako se bar vjeruje. "U meni su dva bia..." rekao je ve Racine. Ne vraajmo se dakle natrag na raspavljanje o ovjeku i njegovu dvojniku. Posluimo se time kao injenicom. U ovjeku postoje dakle dva bia: jedno stvarno, opipljivo i vidljivo, a drugo neopipljivo i koje samo nasluujemo, koje je dodue prisutno, ali nevidljivom prisutnou; to je to dvostruko bie. Kad to bie tano i uporno promatramo, ono se konano ipak gotovo stvarno otkriva s dvije strane, ili bolje, na dva naina. Ponajprije okom. Kad se s mnogo panje promatra neko ljudsko bie, na koncu nam se ini, da vidimo neku ivotinju, mekanu, dakako, sasvim uvuenu u svoju kotanu ljusku, i od koje vidimo samo oi. Svako vas oko gleda kroz svoj vlastiti prozor, svoju onu upljinu. Ono gleda dolje, gore, okree se poudnio. Najednom se jezovitom nepominou iskosa zaustavi na vama, onda se, stidljivo, napola sakrije i napokon nestane iza zastora, to ga je spustilo. ini nam se, da bismo tu nesnosnu ivotinju, koja se sakriva u svojoj kotanoj ljuski, itavu mogli izvaditi otrom vilicom zabodenom u oko, kao to to inimo s nekim koljkama. Radi li se o mekanoj ivotnji ili ne, elimo li je izvaditi iz njene ljuske ili ne, sigurno je, da nas ovjeje oko promatra na nain "koji ima dva naina". "Dvojnik se takoer otkriva i glasom. Pred nama je ovjak osrednjeg stasa, sasvim obine vanjtine..., kad najednom iz tog obinog ovjeka izlazi zvuan, silan, plemenit, inteligentan i blistav glas, a nain govora mu je odabran, toan i otmjen. Kad bismo zatvorili oi i sluali samo glas tog ovjeka, mislili bismo, da imamo posla s nekim visokim ovjekom, otmjenim i snanim u isti mah, gotovo bismo rekli sa ovjekom neke odabrane rase. Kad otvorimo oi, ini nam se da vidimo neko drugo bie. Drugi put opet iz ovjeka atletske veliine, lijepog kao antikni kip, izlazi bijedan i slabaan glasi kao u djevojice" "I tako se po glasu i po oku mogu razabrati dva bia u ovjeku"... "Ne samo da pozorite iznosi na pozornicu karaktere, koji su dvostruki, nego je ono i samo u sebi dvostruka igra." "Ljudsko bie, koje pozorite dovodi na pozornicu, "u najveoj je mjeri dvostruko." Oba lika tog ljudskog bia imaju svaki svoje ime: prvi, onaj, koji je opipljiv, stvaran, vidljivo nazoan, zove se "Lice"; drugi, onaj, koji se krije u kotainoj ljuski i odaje se to je manje mogue, zove se "Glumac". "Da bi vjerodostojnost bila potpuna, neophodno je potrebno, da lice bude "iskreno", ali nije obavezno, da to bude i glumac u svojoj unutranjosti. Ako je uloga laka, glumac e se moi predati iskrenosti, a lice, koje glumi, bie time jo istinitije. Ali ako je uloga teka, bie potrebno da glumac savlada i uva svoju iskrenost, da bi

bio spreman da prebrodi sve neprilike, ili samo zato, da utedi svoje snage. Jer ako glumac nije primoran da bude iskren, potrebno mu je da osiguira "neprestanu kontrolu". On je taj, to vodi lice, koje glumi." "Glumac traged, ija je gluma stilizirana do maksimuma, koji govori u aleksandrincima, koji se kree usred neke ktistalizirane situacije, zamrene dodue, ali simetrine, koji se i svojim tijelom i svojim glasom podvrgava nekom aritmetiikom ritmu, mora stei sposobnost kontrole, bez koje bi mu bilo nemogue da dovede svoje lice do kraja. to su potekoe vee, to vie mora glumac iza svoga lica tedjeti svoju iskrenost... Glumev je dakle problem u tome, da stekne "kontrolu iskrenosti", a to nije paradoks, budui da je ovjek dvostruko bie. Pozorite je s glumcem izgradilo itavu umjetnost polazei od "ovjeka i njegova dvojnika", t.j. od glumca i njegova lica." Pierre Fresnay tvrdi, da je nemogue rei, na koji nain uloga postaje lice. Isto je tako nemogue protumaiti samu glumu i definirati taj "dar", koji izvjesnim biima omoguava da se njime odlikuju. "Moemo bez sumnje ustvrditi da je osjeajnost bitni elemenat glume, i da je iskrenost potrebna i u kominim i u dramatinim ulogama". Nemogue je meutim iz toga izvesti pravila i utvrditi istine, jer "postoji isto toliko istina, koliko ima glumaca, a moda ih ima jo i vie". Problem stvaralatva postavlja se pred glumca kao pred svakog drugog umjetnika, no ipak s tom razlikom, da se slikar, kipar ili muziar slue u svom stvaralatvu bojama, glinom ili nekim instrumentom, dok je glumev instrumenat on sam. Neka mu stoga bude oproteno - barem onda, kad rijei taj znaajan problem - to ne moe objasniti, kako se to udo dogodilo." Ludmila Pitoeff tvrdi, da je glumaka umjetnost misterij. Ona je itala Diderotov "Paradoks" i dugo se bavila problemom, to ga je Diderot postavio. U svojoj karijeri naila je na glumce umjetnnike, koji su takoer tvrdili, da glumac mora vladati svojim uzbuenjem, i da njegova savrena gluma postaje neka vrsta stroja. Velika se umjetnica otro protivi toj dogmi. "Kad glumim", kae ona, "tako sam kancentrirana na svoj predmet, da nemam vremena analizirati samu sebe... Kad itate neku uzbudljivu knjigu, ujete li uope, kad vas zovu k stolu? Glumac je strastveni italac, kojega niikakav glas - a najmanje glas razuma - ne moe otrgnuti od njegova predmeta. Iako sam paljiva prema onome to radim, nisam kasnije kadra da kaem to sam radila. A kako bih to mogla analizirati?"... "esto sam ula govoriti, da publika zanosi glumce. Ja naprotiv tvrdim, da smo mi oni koji zanosimo publiku, i to ne pomou svoje prisebnosti - kaiko to tvrdi Diderot - nego jedino pomou svoje snane osjeajnosti. Kad bismo se liili te osjeajnosti, bili bismo nesposobni za takav pothvat. Naprotiv, kao robovi svojih lica sposobni smo za sve. Nemojte pitati ni zato, ni kako, jer je to nemogue razjasnjiti, budui da je naa

31

umjetnost misterij, koji je usto tako nemogue protumaiti kao i misterij samog postojanja." "Glumeva je umjetnost misterij i za samoga glumca", miljenje je Pierra Brasseura. Diderot je, kae on, naeo vrlo opasan zadatak tvrdei da e se glumac vie pribliiti licu koje glumi onda kad njegov intelekt nadvlada njegovu osjeajnost. Brasseur naprotiv smatra, da glumac pomou svoje osjeajnosti i moe da s vie ili manje tanosti obnovi pievu osjeajnost, koja je njime upravljala kod stvaranja odreenog lica. "Dok je glumac jo mlad, vodie ga njegov instinikt, no u veini sluajeva vodie ga loe prema onom cilju koji e vrlo esto premaiti, a da to nee ni opaziti. Kad bude ve malo vjetiji u svom zanatu, kad se njegov neumjesni zanos malo stia, kad se u neku ruku oslobodi samoga sebe, lake e doi do svoga cilja. Kad bude sve manje unosio svoj lini ivot u ivot lica, koje glumi, postae to lice i bie samo to lice." "Svaki put, kad bih se za vrijeme pokusa udaljio od onog prvog utiska, koji je na mene uinilo neko djelo kad sam ga itao, osjetio sam da sam postao kudikamo slabiji glumac. Potreban nam je dakle taj prvi utisak, taj prvi odziv nae osjeajnosti, jer samo pomou nje moemo uvjeriti gledaoca i sluaoca o osjeajnosti autora, a u isto vrijeme biti ono lice koje za njih treba da utjelovimo. "Glumaka je umjetnost sama po sebi paradoks, kae Ren Simon. Po njegovu mnijenju "upravb taj paradoks stvara veliinu glumakog zvanja, koje omoguava najnjenijim biima, da se istaknu u ulozi ubojice, najiim mladim djevojkama, da sjajno glume ulogu "vampa", a najpokvarenijoj eni, da raznjeuje publiku u ulogama naivke." "esto sam se u svom pozivu "pedagoga" uvjerio, da svi glumci na poetku svoje karijere - a veliki broj, uostalom, i za vrijeme itave karijere - odabiru upravo one uloge, koje nee moi glumiti kako treba, jer ne posjeduju onaj naroiti dar, koji je potreban za prikazivanje tih uloga. Jedina je krivnja tome njihova osjeajnost. Glumeva osjeajnost je ona, koja ga zavarava, jer snamo pobuuje u njemu onaj osjeaj, koji on nee biti kadar da pobudi u publici. Iz toga moemo zakljuiti da je osjeajnost glumcu najvei neprijatelj." "Vano je meutim, da uinimo razliku meu glumcima, mislim, meu velikim glumcima. Postoje isti "umjetnici", koji, naravno, ni u jedinom stadiju svoga stvaralatva ne mogu biti bez svoje osjeajnosti. Drugima pak, onima, koje ja nazivam "glumcima", nikada, ni u kojem od tih istih stadija ne treba osjeajnost. Ovi zato nisu manji od onih prvih, ako, dakako, njihova darovitost u toku njihova pripravnog rada, to ga zahtijeva prevrtanje neke uloge u lice, nadomjetava tu naravnu osjeajnost - vie ili manje uspjenu - jednom drugom osjeajnou, koja je bez sumnje sasvim intelektualnog porijekla, ali koja bi bila uspjenija."

"to se mene tie, ja - osim malih izuzetaka - vie volim one glumce, koji "glume", od onih, koji i "jesu" ona lica, koja prikazuju, one, koji daju publici iluziju osjeajnosti, od onih, koji bez sumnje imaju plemehitu nakanu, da sa sluaocima podijele uzbuenje, koje su sami osjetili, koje moda ak osjeaju svake veeri, ali koji u tome pothvatu rijetko uspijevaju, samo donekle uspijevaju, ili uope ne uspijevaju. Veliki je glumac onaj koji kao "profesionalni mistifikator", to on zaista jest i mora biti, savreno hini i gotovo uvijek dosie svoj cilj, koji je mistifikacija." Na koncu svoje ankete Marc Blanquet kae: "Diderot se samo napola prevario, kad je napisao: "Kad bi ove istine bile i dokazane, veliki ih glumci ne bi priznali." I zaista,- oni ih, gotovo jednoglasno, ne priunavaju. Postavlja se meutim pitanje, da li su te istine bile dokazane. ini se da nisu." Sve ono, zakljuuje Marc Blanquet, to su glumci i razlini pozorini strunjaci izjavili o osjeajnosti, nije pomoglo, da se olaka to dokazivanje. I. B.

REGISTAR IMENA ANTINOJE iz Bitimije, ljubimac cara Hadrijana, mladi vrlo lijepa stasa. APOLON Belvederski, jedan od najljepih kipova u vatikanskom muzeju. esto se pravi aluzija na Apolona Belvederskog, kad se govori o ovjeku savrana tijela i klasine ljepote. ARNOULD Sophie, slavna operna pjevaica, roena u Parizu god. 1744., umrla god. 1802. Naroiti je uspjeh postigla u ulozi Tlare, u Rameauovoj operi "Kastor i Poluks" i u Gluckovoj operi "Ifigenija u Aulidi" u ulozi Ifigenije. Bila je neobino lijepa i poznata zbog svoje duhovitosti. Umrla je sasvim naputena u velikoj bijedi. ATIK Tit Pomponije (109.-32. pr. n. e.), rimski vitez, prijatelj Bruta i Cicerona, uestvovao je u politikom i knjievnom ivotu Rima. ATREJ otac Agamemnona i Menelaja, kralj Mikene. Poznat u grkoj legendi radi mrnje prema svom bratu Tiestu i radi strane osvete, koju je nad njim izvrio. Zaklao je njegova dva sina i dao ih kod gozbe pojesti ocu. Tiestov sin Egist ubio je iz osvete Atreja. BARON Michel (Boyron) slavni glumac i dramski pisac, roen i umro u Parizu (1658.-1729.). Od ranog djetinjstva siroe, nastupa najprije u druini kraljeva sina, a zatim s velikim uspjehom u Molirovoj trupi. Na neko je vrijeme napustio tu druinu, ali se opet u nju vratio i u njoj ostao do Molirove smrti. Zatim je preao u pozorite "Bourgogne" i tamo je glumio glavne uloge u Racineovim tragedijama.

32

Baron je bio visoka stasa, a glas mu je bio neobino zvuan. Bio je neobino darovit pa je imao vrlo veliki uspjeh i u komediji i u tragediji. Povukao se 1691. usred svoje slave i tek se ponovo pojavio na pozornici 1720. Bilo mu je tada 67 godina. Nastupao je velikim uspjehom do svoje smrti. BARRAULT Jean Louis, glumac, redatelj, jedan od najpoznatijih francuskih modernih pozorinih strunjaka. Nastupao je u "Comdie Franaise", gdje se naroito istakao u ulogama klasinog repertoara. Danas nastupa sa svojom vlastitom druinom u Parizu i u inozemstvu. BERNHARDT Sarah, slavna francuska glumica, roena i umrla u Parizu (1844. 1923.), lan "Comdie Franaise" i mnogih ostalih pariskih pozorita. Stekla je veliku slavu na mnogobrojnim gostovanjima u inozemstvu. Odlikovala se naroitim timbrom glasa, savrenom dikcijom i osebujnim temperamentom koji je dolazio do izraaja kod uloga dramskog karaktera. Najpoznatije su joj kreacije bile Fedra, uloga kraljice u Hugovoj drami "Ruy Blas" i uloga Done Sol u "Hernaniju", te itav niz uloga u Sardouovim djelima, pa uloga Hamleta itd. BRASSEUR Albert Jules, francuski glumac, roen i umro u Parizu (1862.1932.). Istakao se naroito u ulogama kominog karaktera, u koje je unio finou i jednostavnost interpretacije. Najbolje je kreacije ostvario u pariskom pozoritu "Varits". BRETTY Batrice, lan "Comdie Franaise", debitira god. 1915. Od toga doba istakla se u velikom broju uloga klasinog i modernog repertoara, naroito u ulogama subreta. BRIZARD Jean Baptiste, francuski glumac, roen u Orlansu god. 1721., umro u Parizu god. 1791. Glumio je u "Thtre Franais" od god. 1757.-1786. CAILLOT Joseph, pjeva i glumac, roen i umro u Parizu (1732.-1816.), bio je jedan od najboljih glumaca "Talijanske komedije". Napustio je pozorite god. 1772. CARACCIOLI marquis de, Daminique, talijanski politiar, roen i umro u Napulju (1715.1789.). Ambasador u Torinu, Engleskoj i Francuskoj, guverner Sicilije, ministar vanjskih poslova za vrijeme kralja Ferdinanda I, povezao se u Parizu s Diderotom, Condorcetom i ekonomistima, kojih je nauka imala utjecaja na njegova djela. CICERON Marko Tulije (106.- 43. pr. n. e.), rimski govornik, otkrio je Katilininu urotu, dao je smaknuti njegove sauesnike i dobio radi toga nadimak "otac domovine". Nakon Cezarove smrti nastupio je protiv Marka Antonija, a ovaj ga dade ubiti. Na knjievnom je podruju razvio mnogostrani rad, odlikovao se naroito svojim govorima, od kojih su najpoznatiji "Filipike", etiri govora protiv Katiline itd.

CLAIRON (Claire-Joseph Leris, nazvana Mlle), slavna francuska tragetkinja, roena god. 1728., umrla u Parizu god. 1803. Poela je nastupati u provinciji i u inozemstvu u druini sastavljanoj za engleskoga kralja. Kratko je vrijeme nastupala u operi, a zatim je debitirala u ulozi Fedre u "Comdie Frainaise". Ne naroite ljepote, malenog stasa, ali umiljata i njena, postala je tragetkinjom samo neumornim radom i snanom voljom. Njena dramska karijera trajala je od god. 1743. do god. 1765. Najvee je uspjehe postigla u "Ifigeiniji na Tauridi", u "Opsadi Calaisa" i "Trojankama", te u glavnim ulogama Voltairovih tragedija. Uinila je mnoge korisne promjane u nainu obraanja na pozorrnci. Ostavila je interesantne memoare. COPEAU Jacques, francuski glumac i poznati pozoriini strunjak (1879.-1948.) Sa svojom druinom osnovao je god. 1913. pozorite "Vieux Colombier", gdje je pokuao provoditi svoje line ideje o pozorinoj umjetnosti, tj. svesti pozorinu predstavu na najveu jednostavnost. Ostvario je niz velikih reija u "Comdie Franaise" i u ostalim pariskim pozoritima. Okuao se i na knjievnom polju. COQUELIN Benoit Constant, nazvan Coquelin An (stariji), francuski glumac (1841.-1909.). Dugo godina lan "Comdie Franaise", gdje je ostvario bezbroj kominih uloga. Istaknuo se naroito kao interpret Molirovih komedija. Stekao je veliku slavu na gostovanjima u inozemstvu. Jedan od najveih uspjeha bila mu je uloga Cyrana u Rostandovoj drami "Cyrano de Bergerac". Jedan od posljednjih sljedbenika stare francuske kole i pristaa Diderotovih teorija. CORNEILLE Pierre (1608.-1684.), francuski dramatik u doba klasicizma, nazvan ocem francuske tragedije. Glavna su mu djela "Le Cid", "Horace", "Polyeucte", i komedija "Le menteur". Vrlo snanim, esto patetinim stihovima trsio se da prikazuje ljude onakve, kakvi bi morali biti: puni vrlina, hrabri, plemeniti, kod kojih bi snana volja i osjeaj dunosti nadvladali svaki drugi osjeaj. DANGEVILLE (Marie Anne Botot), francuska glumica, roena i umrla u Parlzu (1714.-1796.) Godine 1730. debitira u "Comdie Franaise". Nastupala je u tom pozoritu do god. 1763. u ulogama subreta i velikih koketa. DEMOSTEN (384.-22. pr. n. e.), znameniti atenski govornik, protivnik Filipa Makedonskoga, protiv kojega je napisao svoje znamemite "Filipike". DENIS D' Ins, poznati glumac "Comdie Franaise". Debitira god. 1914. Od toga doba do danas kreirao je niz najrazliitijih uloga u "Molirovoj kui". Istakao se naroito u karakternim ulogama. DUCLOS (Anne Marie Chateaubeuf), francuska glumica, koja je nastupala najprije u "Operi" bez velikog uspjeha. U "Comdie Franaise" ulazi god. 1673. i ostaje do god. 1736. Do konca svoje karijere glumi esto uloge mladih ljubavnica, zahvaljujui svjeini, koju je zadrala do svoje starosti.

33

DULLIN Charles, glumac i poznati pozorini strunjak (1885. -1948.). Nakon to je nastupao u raznim pozoritima Pariza, sudjeluje u osnivanju avangardistikog pozorita "Vieux Colombier". Jedan je od glavnih Gmierovih suradnika. God. 1920. otvara sa svojom druinom pozorite "Atelier". U elji da vrati pozorite svojoj prvoj koncepciji "istog spektakla", provodio je u svom pozoritu metodu utemeljenu na improvizaciji. DUMESNIL (Marie Franoise Marchand 1713.-1803.), vrlo omiljela tragetkinja "Comdie Franaise. Na poetku svoje karijere nastupala je u Strasbourgu i Compignu, a god. 1737. ulazi u "Molirovu kuu". DRURY - LANE, pozorite u Londonu, sagraeno za vladavine Jakoba I. DUSSANE Batrice, lan "Comdie Franaise" od 1903. do 1941. Istakla se naroito u ulogama subreta. Ogledala se i na knjievnom polju. Izdala je nekoliko manjih studija o raznim glumakim problemima i historijat "Molirove kue" pod naslovom "La Comdie Franaise". EDIP, kralj tebanski, sin Laja i Jokaste. Ne znajui ubio je oca i oenio se svojom majkom koja mu rodi Eteokla i Polinika, Ismenu i Antigonu. Zbog toga je sam sebi iskopao oi. Sofoklo je obradio njegov ivot i patnje u tragediji "Kralj Edip". ELEKTRA, ki Agamemnona i Klitemnestre, ena Piladova, sestra Oresta i Ifigenije, koja je osvetila smrt svoga oca. Sofoklo i Euripid napisali su tragedije pod imenom "Elektra". ELIZEJSKE POLJANE, uveni nasadi i avenija u Parizu, nazvana po mitskim grkim "Elizejskim poljanama". ESHIL (Aischylos, 525.-456. pr. n. e.), grki pisac, osniva grke tragedije. Glavna su mu djela: "Perzijanci", "Orestija", "Okovani Prometej". Svojim velianstvanim sadrajima, dubokim osjeajem, filozofskim pogledima, on je u isto vrijeme veliki mislilac i duboki lirik. Kao dramatiar ima velikih zasluga, usavrio je radnju i uveo dva do tri glumca. ESHIN (Aushines 389.-314. pr. in. e.), atenski govornik, pristalica Filipa Makedonskog, Demostenov protivnik. ESOPUS, znameniti rimski glumac, koji se odlikovao naroito u traginim ulogama. Prijatelj Ciceronov i Pompejev. EUMENIDE su kao i Erinije boice noi i osvete. Kao "Milostive" (Eumenide) potivali su ih naroito u Ateni. EURIPID (480.-406. pr. n. e.), grki pisac tragedija, od kojih su najpoanatije "Medeja", "Hipolit", "Ifigenija u Aulidi", "Ifigenija na Tauridi", "Andramaha", "Trojanke" i "Elektra". Od grkih tragika imao je najvei utjecaj na svjetsku literaturu. Racine ga je esto imitirao u svojim tragedijama. Njegove se tragedije odlikuju savrenim crtanjem ljudskih strasti i vanredno lijepim jezikom.

FILOKTET, lice iz grke mitologije, prijatelj Heraklov, koji mu je davao svoje strelice. Zmija ga je ujela na otoku Lemnosu, gdje su ga zatim ostavili zbog stranog zadaha njegove rane. Ostao je dok ga Odisej nije spasio. FRESNAY Pierre, lan "Comdie Franaise" od god. 1915.- 1928. Nastupao je u nizu uloga klasinog i modernog repertoara. Nakon odlaska iz "Molirove kue" nastupa u raznim drugim pozoritima Pariza. GALIANI (abb Ferinand), diplomat, knjievnik i talijanski ekonomist (1728.1787.) Bio je sekretar talijanske ambasade u Parizu od g. 1759. i stekao ogroman uspjeh u knjievnim salonima onoga doba svojim ivahnim duhom i velikim znanjem. Naroito je posjeivao salon Mme de Geoffrin i Mme d'Epinay, kojoj je pisao, kadse vratio u Napulj, pikantna pisma. GARRICK (David), angleski dramski glumac i pisac, roen 1716., umro u Londonu 1779. Njegov pradjed bio je francuski trgovac, koji se sklonio u Englesku nakon Nanteskog edikta. Prijatelj znamenitog dr. Johnsona, debitirao je 1741. u ulozi Riharda III. Glumio je sve glavne uloge u Shakespearovim tragedijama. Kroz trideset godina bio je direktor pozorita "Drury-Laine". Jednako je bio velik u komediji, tragediji i farsi. Sastavio je veliki broj monologa i epiloga u stihovima, koji su se recitirali na raznim pozornicama. Mnogo je pridonio tome da su Shakespearova djela ula u modu. Napisao je oko etrdeset drama, meu kojima je veliki broj adaptacija tuih komada. GAUSSIN (Jeanne Cathrine Gaussem), francuska glumica, roena i umrla u Parizu (1711.-1767.). Debitirala je u "Comdie Franaise" god. 1737. u ulozi Junije, a zatim se naroito istakla u ulogama Voltairovih tragedija. Osobito su joj uspijevale one uloge, koje su zahtijevale naroitu njenost, umiljatost i naivni izraz ljubavi i bola. GELLIUS Aulus, ivio je u Rimu u drugom stoljeu. Gramatiar i kritik, pisac dragocjenog djela "Noctes Atticae", iz kojega crpemo mnotvo podataka o antikoj knjievnosti i obiajima. HENRIK IV, engleski kralj (1367.-1413.), prvi u dinastiji Lancaster, potukao Francuze kod Azincourta. Glavno lice u Shakespearovoj drami istoga imena. HERAKLO Glykonov, poznat ee pod imenom Heraklo Farnesijski, kip koji se nalazi u muzeju u Napulju. Snana personifikacija blagosti ujedinjene sa snagom. HORACIJE Kvint Flak (65.-8. pr. n. e.), poznati rimski lirik, prijatelj Vergilijev. Napisao "Ode", "Satire", "Epistule" u kojima se nalazi "Ars poetica". Augustov prijatelj i Mecenin tienik. Smatrao je da se srea nalazi u umjerenom uivanju zemaljskih dobara. Njegove pjesme slue kao uzor finoe i dobrog ukusa. IFIGENIJA, ki Agamemnona i Klitemnestre, grka boginja plodnosti i poroda, sveenica boice Artemide na Tauridi, odakle ju je Orest ugrabio.

34

INES DE CASTRO, ena infanta Petra Portugalskog, znamenita zbog svoje ljepote i nesree koju je imala u ivotu. Njezin je udes nadahnuo portugalskog pisca Ferreira (16. st.) i francuskog pisca Lamotte (18. st.), koji su pisali dramu o njezinu alosnom ivotu. JOUVET Louis (1887.-1950.), poznati francuski pozorini i filmski glumac, redatelj i pozorini strunjak, profesor "Akademije za pozorinu umjetnost". Pripadao je najprije pozoritu "Vieux Colombier", a zatim je nastupao i reirao u raznim pozoritima Pariza, kao i u "Comdie Franaise". Napisao je niz vrlo zanimljivih studija o raznim pozorinim problemima. KLITEMNESTRA, sestra Helenina, ena Agamemnonova, majka Elektrina, Ifigenijina i Orestova. LA CHAUSSE (Pierre-Claude, Nivelle de), francuski dramski pisac, roen i umro u Parizu (1692-1754.). Osim jedne tragedije, jedne tragikomedije i jedne lakrdije, devetnaest ostalih drama koje je napisao pripadaju novoj dramskoj vrsti koju je on stvorio i koju su zlobno nazvali "comdie larmoyante", plaljiva komedija. Ta nova vrsta drame, utemeljena na samilosti ljudskih nesrea i bijede, drama puna morala i optimizma, u kojoj se tragini i komini elementi bez prestanka u istoj mjeri isprepleu, najavljuje nam u mnogim crtama "comdie de moeurs", drutvenu komediju XIX stoljea. Slab stil i loa versifikacija razlog su da su gotovo sve te drame danas zaboravljene. LAMBERT Albert, poznati glumac pozorita "Comdie Franaise". Debitira 1885. u "Comdie", gdje ostaje do svog odlaska u mirovinu 1936. Istakao se naroito u ulogama klasinog repertoara. Jedan od posljednjih predstavnika stare francuske patetine kole. LAURAGUAIS comte de Brancas (1733.-1824.), najprije vojnik, nakon ega se posveuje knjievnoj karijeri i filozofiji. U povijesti francuskog pozorita zauzima vidno mjesto, jer je on prvi, koji je zahtijevao, da se s pozornice "Comdie Franaise" maknu klupe, na kojima su uvijek sjedili visoki plemii, i koje su smetale glumcima u njihovu radu na pozornici. Voltaire mu je iz zahvalnosti posvetio svoju dramu "Ecossaise". Sam je napisao neke drame i veliki broj epigrama protiv lijenika, inovnika i naredaba parlamenta. Bio je dopisni lan "Acadmie des sciences" i francuski pair. LECOUVREUR (Adrienne), francuska glumica (1692.-1730.), isprva pralja, organizirala je pomou susjeda i drugova malo privatno pozorite. Glumac Legrand davao joj je prve lekcije iz glume. Nakon to je mnogo nastupala u provinciji, debitira u "Comdie Franaise" god. 1717. Nije bila lijepa, no lice joj je odraavalo inteligenciju. ivot joj je bio ispunjen bezbrojnim ljubavnim avanturama. Maurice de Saxe, za koga je rtvovala itav svoj imetak, napustio ju je radi vojvotkinje

Bouillon, pa se prialo da ju je vojvotkinja dala otrovati, jer je Adrijanina smrt ostala do danas tajnovita. Taj posljednji isjeak njezina ivota posluio je Scribu kao sadraj za njegovu dramu "Adrienne Lecouvreur". LEKAIN (Henri Louis Cain), francuski traged (1728-1778.). Poeo je nastupati u raznim druinama i na Voltairov nagovor uao je u "Comdie Franaise". Publika se teko priuila na toga glumca koji nije imao nikakve fizike ljepote i koji se morao dugo boriti s mnogim suparnicima dok je stekao svoj zamjeran poloaj u "Comdie". Njegova je zasluga da je uveo prirodnost u tadanji stil pozorine deklamacije i da se stalno borio za nov nain insceniranja, "mise en scne", koje je u ono doba bilo neobino zapostavljeno u "Comdie Franaise". LESAGE (AIain Ren 1668.-1714.), francuski pisac i dramatiar koji se na pozorinom polju naroito istakao svojom drutvenom satirom "Turcaret". "Gil Blas", njegov roman, koji je smjestio u panjolski okvir, istinska je i iva slika francuskog ivota i obiaja. "MAHOMET ou le Fanatisme", Voltairova tragedija, prikazivana prvi put u Lillu 1741., a zatim u "Comdie Franaise" 1742. Zabranjena je nakon tree predstave i ponovo uzeta na repertoar tek nakon devet godina. Voltaire je u njoj napao fanatizam i praznovjerje. MARMONTEL Jean Franois (1723.-1799.), francuski pisac, iji ivot poznajemo po njegovim "Memoarima". Knjievnik osrednjih kvaliteta, napisao je "Moralne prie", "Belizara" i "Inke" u prilino dosadnom stilu. Imao je uspjeha u svoje doba, jer je ustao protiv barbarstva panjolaca u odnosu prema Indijancima i protiv ropstva. "MEROPE", Voltairova tragedija u pet inova u stihovima. Voltairov cilj je bio da napie tragediju kojoj e jedini sadraj biti majina ljubav. MOL Franois Ren, francuski glumac (1734.1802.) Poeo je svoju karijeru u "Comdie Franaise", a zatim je poao da se usavri u svom zvanju u razna provincijska pozorita. Vrativi se u Pariz, nastupao je daljih etrdeset godina u "Comdie Franaise", gdje se istakao naroito u ulogama ljubavnika. Njegove su najpoznatije uloge bile u "Misanthrope", "Chevalier la mode", "Turcaret". Bio je lan "Francuske akademije". MOLIRE, pravim imenom Jean Baptiste Poquelin (1622.- 1672.), najvei francuski komediograf. Studirao je pravo, ali se kasnije potpuno posvetio pozoritu, najprije kao glumac, a onda kao komediograf i redatelj. Otri kritik doba kralja Luja XIV i ljudskog drutva uope. S neobino mnogo sposobnosti iznio je u svojim komedijama ljudske poroke i slabosti. Napisao je niz komedija, od kojih su mu najpoznatije: "krtac", "Tartuffe", "Uene ene", "Kaiperke", "Umiljeni bolesnik",

35

"Graanim plemi, "kola za ene" itd. Imao je veliku ulogu u povijesti francuskog pozorita kao borac za moderniji stil prikazivanja. MONTMENIL Ren Andr Lesage, francuski glumac (1695.- 1743.) Poeo je svoju karijeru u "Comdie Franaise". Njegov otac, autor "Gil Blasa", koji je mrzio glumce, prekinuo je svaku vezu sa sinom. Montmenil je doskora postao poznati glumac, koji se naroito istakao u ulogama seljaka i slugu. NECKER Jacques (1732.-1804.). francuski dravnik i finansijer. Otac ge de Stal. NECKER Suzanne (1730.-1794.), francuska spisateljica, koja je u XVIII st. imala poznati literarni salon. NEOPTELOMEN, drugo ime Pira, sina Ahileja i Deidamije. OREST, sin Agamemnona i Klitemnestre, brat Ifigenijin i Elektrin, ubojica svoje majke, jer je ova s Egistom ubila Agamemnona. PIGALLE Jean Baptiste, slavni francuski kipar (1714.-1785.). Nakon dueg boravka u Rimu postigao je svoje prve uspjehe. Izradio je znatan broj velikih skulptura, a naroito se istakao svojom bogatom fantazijom i stilom. Najpoznatija su mu djela: "Spomenik Morisu Saksonskom", "Grob vojvode d'Harcourta", "Ljubav i prijateljstvo", "Djeak s pticom" itd. PITOEFF Ludmila (1896.-1953.). ruska glumica, koja je sa svojim muem nastupala u Parizu u ulogama iz ruskog repertoara i u dramama francuskih i drugih svjetskih pisaca. Unosila je u svoje uloge mnogo topline i osjeajnosti. PLUTARH (50.-120.) grki pisac, vrlo uvaan u Rimu, uitelj Hadrijanov. Pisac znamenitog djela "ivot slavnih rimskih i grkih mueva". QUINAULT Dufresne, Abraham Alexis (1693.-1767.), glumac pozorita "Comdie Franaise", koji se naroito istakao u glavnim ulogama Voltairovih tragedija. Oenio se glumicom Jeanne Marie, poznatom pod imenom Mlle de Seine, lanicom "Comdie Franaise". RACINE Jean de (1639.-1699.), slavni francuski pisac tragedija u doba Luja XIV. Glavni su mu djela: "Andromaque", "Phdre", "Britanicus", "Athalie", "Brnice" itd. U svojim se dramama istakao suptilnom analizom, naroito enskih likova i ljudske strasti. Odlina kompozicija njegovih drama, produbljena psihologija lica, savren jezik i elegantan stil ine ga najboljim francuskim dramatikom, najveim predstavnikom francuske klasine tragedije. RAUCOURT Franoise Marie-Antoinette, francuska glumica (1756.-1815.). Kao ki glumca poela je svoju karijeru s trinaest godina. Zbog nestaloenog ivota mora napustiti "Comdie Franaise", odlazi u Rusiju i nakon tri godine opet se vraa u "Comdie", gdje se naroito istakla u ulogama majki i traginih likova kraljica. Njezin je talenat bio snaan, ali joj je nedostajala svaka dra. Za vrijeme Revolucije bila je zatvorena, zatim je pola sa svojom druinom u Italiju. Umrla je u Parizu.

REGULUS Marcus Atilius, rimski konzul u treem stoljeu prije nae ere. RICCOBONI Louis Andr, talijanski pisac i glumac (1675.- 1753.), imao je neobino mnogo uspjeha u "Comdie Italienne" u Parizu, u kojoj je kreirao veliki broj uloga. Napisao je manja djela o pozorinoj i glumakoj umjetnosti. RICCOBONI Marie Jeanne Laboras de Mezires, njegova ena, glumica i francuska knjievnica (1714.-1792.). Napisala je vei broj romana i novela. ROSCIUS Quintus, slavni rimski glumac, prijatelj Ciceronov. SAINT ALBIN, francuski dramski pisac i teoretiar francuskog pozorita. SALONI (Les Salons) Diderotove kritike o slikarskim djelima izloenima god. 1765. i 1767. SEDAINE Michel Jean (1719.-1797.), francuski dramski pisac. Najpoznatija su mu djela: "Philosophe sans le savoir" i "Gageure imprvue", prikazivana u "Comdie Franaise". SENEKA Lucije Anej, rimski filozof, Neronov odgojitelj, pisac tragedija, za kojim su se esto povodili francuski klasici. (od 4. pr. n. e. do 65. n. e.) SHAKESPEARE William (1564.-1616.). najvei engleski dramatik, jedan od prvih dramatika svih vremena. Glavna lica njegovih drama odlikuju se produbljenom psihologijom i izraenim karakterom. Najpoznatije su njegove drame: "Julije Cezar", "Koriolan", "Hamlet", "Macbeth", "Otelo", "Kralj Lear", itd., zatim dramske historije Henrika i Rikarda, komedije "San ljetne noi", "Mletaki trgovac", "Kako vam drago" itd. SIMON Ren, poznati francuski pozorini strunjak, profesor u "Akademiji za pozorinu umjetnost. SOFOKLO (496.-406. pr. n. e.). grki pisac tragedija. Napisao je oko sto dvadeset drama, od kojih je sauvan tek malen broj. Najpoznatije su: "Elektra", "Antigona", "Kralj Edip", "Trojanke". Jedan od trojice najveih grkih dramatiara. Smanjio je ulogu kora, uveo treeg glumca, traio bit radnje u ovjejoj volji. Vrlo bogatim rjenikom, snanim stilom, raznolikou fraze stvorio je savren stil grke tragedije. SUARDE Jean Baptiste (1734.-1817.), francuski knjievnik i novinar, autor velikog broja literarnih kritika i filozofskih eseja. SORBONA (La Sorbonne), pariko sveuilite, nazvano po osnivau Robertu de Sorbonne. TILERIJE (Les Tuileries), nekadanja palaa francuskih vladara u Parizu. Izgorjela je god. 1871. Prekrasan park, projektiran od Le Ntra, omiljelo etalite Pariana. TORQUATO Tasso (1544.-1579.), uz Ariosta najvei pjesnik talijanske renesanse. Napisao je romantino-herojski ep "Osloboeni Jeruzalem".

36

VERGILIJE Publije Maron (70.-19. pr. n. e.), rimski pjesnik Augustova doba, poznat po svojim "Bukolikama" (pastirske pjesme), "Georgikama" (ratarske pjesme) i po svom junakom epu "Eineida". "VERGY Gabrielle de", tragedija od de Belloya (1777.), pa-rodirana od Flersa i Caillaveta u djelu "Le Sire de Vergy" ("opera buffo" u tri ina (1903.), muzika od Cl. Terrasse). VOLTAIRE Franois Marie Arouet (1694.-1778.), francuski knjievnik i filozof, napisao niz tragedija, od kojih su najpoznatije: "Brutus", "Mrope", "Smiramis", "Zare, koje su imale vrlo mnogo uspjeha u svoje doba. Kao historiar napisao je "Stoljee Luja XIV" i "Karlo VIII", pripovijetke "Zadig", "Candide", filozofska djela "Filozofska pisma" i "Filozofski rjenik" te veliki broj pjesama i ogromnu korespondenciju. Pristaa prosvjeenog apsolutizma, borio se protiv vjerskih predrasuda. I. B.

NEKOLIKO RIJEI O DIDEROTOVU "PARADOKSU" Denis Diderot (1713.-1784.), francuski filozof i knjievnik, ideolog predrevolucionarnog buroaskog drutva, jedan je od najznaajnijih francuskih teoretiara dramskog stvaranja i pozorine umjetnosti uope. Njegovi pozorini komadi "Vainbrani sin" (Les fils naturel, 1757.) i "Otac porodice" (Le pre de famille, 1758.) zanimaju nas danas jo samo kao tipini primjeri graanske drame, koju je Diderot, uzevi kao primjer englesku dramu onoga doba (George Lillo, Edward Moore) htio pod svaku cijenu nametnuti kao novu vrstu i jedini ispravni put, koji vodi modernijem i stvarnijem kaza-linom shvaanju u Francuskoj. Meutim je Diderot kao teoretiar pozorine i glumake umjetnosti ostavio nekoliko dragocjenih dokumenata neprolazne vrijednosti, koji se jo i danas smatraju djelomino kao osnovne analize glumakog stvaranja. Najbolji je dokaz tome to brojne publikacije, studije i kritike, koje su izlazile od dana kada je objavljen "Paradoks" do danas, bilo da se slau ili ne slau s Diderotovim teoretskim postavkama, sve od reda potvruju i ne poriu znaenje Diderota kao teoretiara glumake umjetnosti. "Paradoks o glumcu" (Paradoxe sur le comdien) zapravo je samo dio Diderotove trilogije, koje je prvi dio "Razgovori o vanbranom sinu" (Entretiens sur le Fils Naturel), drugi "Razmatranje o dramskoj poeziji" (Discours sur la posie dramatique), a tek trei "Paradoks", najznaajnije njegovo djelo na podruju teorije o glumakoj umjetnosti.

Diderotov "Paradoks" kao i ostala njegova teoretska djela o dramskoj umjetnosti treba promatrati kao loginu posljedicu cijeloga pozorinog razvitka u toku XVIII stoljea u Francuskoj. Velika pozorina tragedija i komedija pomalo su se preivjele. I publika i autori trae neto novo. Ne ide se za tim, da se potpuno odbaci pozorina tradicija XVII stoljea, ve je ele donekle obnoviti i proiriti. Trai se smjer kojim bi trebalo poi francusko pozorino stvaranje. Opera je u svom punom sjaju, sajamska pozorita imaju ogroman uspjeh sa svojim lakrdijama i esto neukusnim burleskama. Svako ozbiljno djelo, koje je na repertoaru u "Co-mdie Franaise, brzo doivljava parodiju u konkurentskim pozoritima. "Plaljiva komedija" (comdie larmoyante) puni dvorane. Diderot je dakle ozbiljno zabrinut zbog te dekadanse francuskog teatra i eli ga pod svaku cijenu spasiti. Naravno da novom dramskom "genru" treba nai i prikladan ton i adekvatnu deklamaciju. Ako junaci drame nisu vie kraljevi i visoki dostojanstvenici ve pripadnici treeg stalea, ako pozorite treba da bude prava slika francuskog graanskog drutva, onda treba da se i glumac lii stare patetine deklamacije, emfaze i pretjeranosti i da krene novim putem u svom stvaralatvu. Budui da je dobar glumac isto tako veliki umjetnik kao i veliki slikar, kipar i muziar, on nee svoju ulogu, tj. svoje umjetnko djelo stvarati u ekstazi, ve u dobrom umjetnikom nastojanju, kojim e upravljati razum. I sami glumci tee za novim prirodinijim nainom glume. Riccoboni u svpm djelu "Dell' arte representativa" udi se, kako stariji glumci upotrebljavaju ton koji je tako daleko od svake istine. Raymond de Saint Albine priznaje, da je pitanje deklamacije jedno od najbitnijih, koje treba rijeiti. Baron, Claironova i Lecouvreurova sigurno duguju velik dio svog uspjeha jednostavnosti, bar relativnoj, u svojoj glumi i svojoj deklamaciji. Diderot dramatiar eli i kao teoretiar skrenuti francusku pozorinu umjetnost na novi put. "Paradoks o glumcu" izdan je meutim 1830., dakle tek poslije smrti autora. Sam nain kako je Diderot uope doao na ideju da napie svoj "Paradoks", i estoka polemika nakon njegova izdanja o tome, da li je itav "Paradoks" Diderotovo djelo, ili tek samo djelomino njegovo, nije veinom poznata irem krugu italaca, a ipak predstavlja, po naem miljenju interesantan dokumenat za bolje poznavanje Diderotove stvaralake djelatnosti. "Paradoks o glumcu", takav kakvoga mi danas poznajemo, tj. kakav je bio izdan god. 1830., djelomino je reprodukcija jedne Diderotove rasprave, koja je ve bila izila za vrijeme autorova ivota u "Correspondance de Grimm". Te vrste "knjievnog dopisivanja" bile su vrlo u modi u XVIII stoljeu, naroito u Francuskoj. Ljudi iz raznih zemalja pretplatili su se na tu novu vrstu literarnog asopisa, koji im je donosio svaki mjesec obavijesti o pariskom knjievnom i

37

umjetnikom stvaranju i aktuelnim dogaajima na podruju lijepih umjetnosti. "Grimmova korespondencija" bila je remek djelo te vrste u kojem su sudjelovali mnogi francuski pisci onoga doba. U brojevima od 1. i 15. studenoga 1770. izala su kao dva pisma Diderotova opaanja o izdanju jedine engleske broure od nepoznatog autora, nazvane "Garrick ili angleski glumci". Ta je broura predstavljala jedan od prvih pokuaja da se teoretski obrazloi i rastumai princip "uivljavanja" i "predstavljanja" kao temelj glumakog stvaralatva. Grimm je u nekoliko redaka upozorio svoju kneevsku publiku na vanost ove Diderotove rasprave koja je nosila ime "Opaanja o jednoj knjiici, nazvanoj Garrick ili engleski glumci. Opaanja o dramskoj umjetnosti. umjetnosti glume i o pisanju glumaca s historijskim napomenama i kritikama o pojedinim londonskim i pariskim pozoritima." Djelo je preveo s engleskog glumac Antonio Fabio Sticoti. Ta dva pisma sadravaju temelje kasnijeg "Paradoksa", koji je vjerojatao napisan god. 1773. i to knjievni historiari zakljuuju po tome, to je poznata glumica onoga doba Mlle Raucourt, na koje se "dbut" Diderot osvre u svom djelu, prvi put nastupila god. 1772. God 1778. Diderot je ponovo uzeo u ruke svoj "Paradoks", vjerojatno ga preradio i dodao neke odlomke, to se zakljuuje po aktuelnosti nekih politikih i pozorinih dogaaja, kao npr. aluzije na imenovanje Neckera god. 1777., na premijeru drame "Gabrielle de Vergy" iz iste godine itd. Zna se, da je Didarot u to doba naao malo vremena da dotjera neka svoja ranija djela, meu kojima je naroitu panju posvetio. "Paradoksu" i svom romanu "Le Neveu de Rameau" (Ramov neak). U izdanjima iz god. 1705.-1798., u kojima su objelodanjena Diderotova posmrtna djela, "Paradoks" nije izaao. Meutim postoji vjerojatnost da je Naigeon, koji se bavio izdanjem Diderotovih rukopisa poznavao tu studiju, jer se u katalogu knjiga njegove sestre iz god. 1820. nalazi oznaka br. 45: "Paradoks, prijepis jednog Diderotova djela rukom prepisanog od gospodina Naigeona." Neki francuski kritiari pokuali su dokazati, da "Paradoks" nije iskljuivo Diderotovo djelo, ve uglavnom Naigeonovo, i u nizu studija potkrijepili su te svoje tvrdnje. Najistaknutiji pobornici ove teze bili su Dupuy i Gustave Laourret. Meu polemikama o pravom autoru "Paradoksa" vidno mjesto zauzima studija Josepha Bdiera, poznatog francuskog literarnog historika, koji je konano rasvijetlio hipotezu o autoru "Paradoksa", dokazao da je on originalno Diderotovo djelo i otkrio tajnu, kako je uope moglo doi do navedene sumnje. Naigeon je bio ovjek osrednje inteligencije, marljiv i prilino pouzdan, kojem je Diderot dopustio da surauje u "Enciklopediji". On ga je ak imenovao izdavaem svojih posmrtnih djela kad je od carice Katarine bio pozvan u Rusiju. Naigeon je svojim lijepim rukopisom nakon Diderotove smrti briljivo prepisao prvu

verziju "Paradoksa", tj. onu koju je Diderot publicirao u "Grimmovoj korespondenciji". Taj je prijepis bio izvren bez ikakvih ispravaka, Naigeon je naao drugi tekst "Paradoksa", ispravljen od samog Diderota. On je mogao nainiti novi prijepis i ponititi prvi. Ali da sebi utedi veliki trud i muku oko novog prijepisa, on je poeo ispravljati prvi tekst slovo po slovo i ostavio tako rukopis u prilino neurednom stanju. Naigeon je umro god. 1810. "Paradoks" je izdan tek 1830. Dupuy tumai tu injenicu na ovaj nain: rukopis je bio prodan nekom knjiaru i izdan s ostalih pet svezaka Diderotove ostavtine. Taj knjiar, ruskog porijekla, dao je za sebe prepisati "Paradoks" u carskoj biblioteci u Petrogradu, gdje se rukopis nalazio. Zna se naime, da je carica Katarina, jo za Diderotova ivota kupila rukopise njegovih neizdanih djela za svotu od 40.000 franaka pod uvjetom, da ih Diderot moe zadrati do konca svog ivota. Tri godine poslije smrti velikog filozofa carica je traila ono to je bila ranije kupila. Rukopis je bio poslan u Rusiju s ostalim dijelom Diderotove ostavtine. Knjiar Gouruff je dakle dao prepisati u Petrogradu sadraj tih pet svezaka neobjavljenih Diderotovih djela, koja su onda izdana u Parizu god. 1830. i 1831. "Paradoks" je sainjavao prvi svezak tog izdanja. Treba naglasiti, da je Katarina priliino nesmotreno postupila kad je pozvala Diderotove nasljednike i prijatelje da poalju, ako posjeduju, bilo kakve Diderotove rukopise i osim onih, koje je ona ve prije bila platila, obeavi bogatu nagradu. Naravno, da su na taj poziv odgovorili i oni, koji nisu posjedovali originalne rukopise, nadajui se velikoj zaradi. Tako je i Naigeon odgovorio na taj poziv, poslavi, kako tvrdi Dupuy, prvobitnu Diderotovu raspravu, znatno proirenu i preinaenu. Dupuy opirno dokazuje sve ono, to je Naigeon dodao, a toga po Dupuyevu miljenju ima vrlo mnogo. Svoje je djelo Naigeon nazvao "Paradoxe", poslao ga u Petrograd, a knjiar Gouruff ga je tamo dao prepisati i poslati u Paris, gdje ga je izdao kao Diderotovo originalno djelo. Zato se esto nailazi na naziv "petrogradski rukopis", kad se spominju studije o "Paradoksu". Larouet potkrepljuje jo Dupuyevu teoriju time to pokuava dokazati kako se ve po samom naslovu vidi, da djelo nije Diderotovo: Naigeon zapravo pripada, tvrdi Larouet, drugoj generaciji nego Diderot. On pie u doba, kad je manija paradoksa i te kako u modi u francuskoj knjievnosti. Oblik dijaloga Naigeon je imitirao prema ostalim Diderotovim djelima, smatrajui to vrlo spretnim knjievnim izrazom za iznoenje pojedinih problema. Tako je dakle dolo do zablude oko spornog pitanja o autoru "Paradoksa", koji je definitivno raistio Joseph Bedier god. 1903. Naigeon nije dakle autor "Paradoksa", ve je samo u prvi Diderotov rukopis unio one dopune, koje je sam Diderot napisao kasnije. Poznato je naime, da je Diderot obiavao ostaviti na neko

38

vrijeme rukopis pojedinog djela i tek ga nakon nekoliko godina opet uzeti u ruke i dovriti. Vidjeli smo dakle da je ve samo djelo zbog svoje istovjetnosti izazvalo prilian broj polemika. Mnogi su se pozorini strunjaci osvrnuli u veim ili manjim studijama na Diderotov "Paradoks" i negirali ili povlaivali teorije francuskog filozofa. U nastavku samog prijevoda iznijeli smo u glavnim crtama miljenja pojedinih, mogli bismo rei suvremenih francuskih pozorinih strunjaka o Diderotovu pojmu osjeajnosti. Postoje meutim jo tri opirnija djela na koja bismo htjeli skrenuti panju i koja nadopunjuju polemike i studije oko Diderotova "Paradoksa". Donosimo ih kronolokim redom. God. 1929. izala je u Parizu knjiga s ovim naslovom: "Diderot, Paradoxe sur le comdian, prsent par Jacques Copeau. Rflexions d'un comdien sur le Paradoxe de Diderot." (Paradoks o glumcu, prikazan od Jacquesa Copeaua. Opaanja jednog glumca o Diderotovu Paradoksu). Copeau hvali Diderotovo stanovite o visokom pozivu, koji dobar glumac mora ispunjavati u drutvu, i o glumevoj umjetnosti, koja zahtijeva velik broj vrlina, to ih priroda rijetko daje jednoj istoj osobi. Meutim, Copeau smatra, da je Diderot odvie velik pesimist, kad tvrdi, da glumcem postaje samo onaj koji inije mogao uspjeti u drugim zvanjima i ne zna koji bi ivotni put odabrao. Ne smijemo dodue zaboraviti slab socijalni i materijalni poloaj glumaca sve do novijeg doba, to je vjerojatno razlog Diderotovu miljenju. Ljudi preziru glumaki stale, smatraju ga amoralnim i osuuju ga zbog njegove tajanstvenosti. Tu lei duboki uzrok te pojave; jer glumac zapravo radi zabranjenu stvar, tj. on dodue prikazuje ljudsko drutvo, ali mu se ruga. Njegovi osjeaji i njegov razum, njegovo tijelo i njegova dua nisu mu bili dani zato da se njima slui kao sredstvom i da ih prisiljava da se okreu na sve strane. Ako je glumac umjetnik, onda je on od svih umjetnika onaj koji se najvie osobno rtvuje u pozivu koji vri. Njegov e poziv biti sasvim promaen ako mu se ne preda duom i tijelom bez ikakvog posrednika. On je u isto vrijeme i subjekt i objekt svoje uloge, njezino sredstvo i njena materija, jer je njegovo stvaralatvo on sam. Tu zapravo lei misterij, da ljudsko bie moe raspolagati samim sobom kao materijalom svoje umjetnosti, upravljati samim sobom kao sredstvom, s kojim treba da se bez prestanka izjednauje i da se od njega razlikuje, da bude u isto vrijeme i prirodan ovjek i marioneta. To to je kod glumca strano, to nije la, jer on ne lae. To nije prijevara, jer on ne vara, to nije hipokrizija, jer on primjenjuje svu svoju iskrenost da se pri-kae onakvim kakav on nije a ne da izraava ono, to ne osjea, ve eli osjetiti ono, to je zamislio. to se tie osjeajnosti, Copeau smatra da je sam Diderot pao nekoliko puta u protivurjeje svoje vlastite teze dopustivi zdravom razumu da govori. U jednom

pismu gici Jodin, Diderot je napisao: "Glumac, koji posjeduje samo osjeaj i razum, hladan je. Onaj pak, koji ima samo osjeajnost i polet, lud je. Izvjesna ravnotea zdravog razuma i topline stvara uzvienog ovjeka." U svom "Drugom razgovoru o vanbranom sinu", Diderot veli: "Glumica ogranienog prosuivanja, prosjene pronicavosti, ali velike osjeajnosti bez muke e shvatiti neku duevnu situaciju i nai e, a da i ne misli, akcenat, koji odgovara razliitim osjeajima koji se stapaju zajedno." Iste je godine 1929. Pierre Livre izdao knjigu pod naslovom: "Supplment au Paradoxe sur le comdien". (Nadopuna Diderotovu Paradoksu). Knjiga je pisana u formi dijaloga izmeu Livra i Jouveta i iznosi Jouvetova miljanja. Na pitanje Livrovo, da li treba da glumac vlada svojom ulogom, ili treba da ga ona zanese, Jouvet odgovara, da ima kod svakog pojedinog glumca asova kad je zanesen, a opet drugih kad nije. Najjaa je ovjeja strast da se oslobodi samog sebe i da pokua biti neto drugo nego to jest. Glumac je s jedne strane neka vrsta ekshibicionista. On je razdragan svojom vlastitom ljepotom ili rugobom, te svim moguim vanjskim sredstvima pokuava ovladati publikom i ukrotiti je. S druge strane on stalno eli odugovlaiti onaj as kad e stupiti u kontakt s tom istom publikom. Odluiti se na to, svakidanja mu je muka. On se sakriva iza lica koje glumi. Jouvet priznaje da glumac nosi maske koje mijenjaju izgled, ali ipak postoji granica u toj metamorfozi. Kako je to uvijek isti glas, koji izlazi iz ustiju ovih lanih lica neto od samog ovjeka morae se otkriti kroz posuene prividnosti kojima se ovio. Glumac ne postaje na pozornici drugo lice, ali tei za tim da to postane. I kadikad se dogaa kad se strastveno studira neka uloga, da je glumac najednom iznenaen nepoznatim akcentima koji izlaze iz njegovih usta. Nikada prije nije imao takav glas i najednom osjea da mu se lice jo nije nikada tako zgrilo. Posljednje djelo koje ponovo tretira Diderotov "Para-doks", je knjiga Yvona Belavala: "Esthtique sans Paradoxe de Diderot." Paris 1950. (Estetika bez Diderotova Paradoksa). Belaval, koji nije ni glumac ni pozoriini strunjak ve filozof, smjestio je "Paradoks" u opu Diderotovu estetiku. On smatra, da je Diderotov "Paradoks" neobino vano djelo, koje nas upoznaje sa svim potekoama i problemima moralnog, umjetnikog i religioznog porijekla, protiv kojih se veliki enciklopedist morao boriti da bi bar donekle prikazao svoju tezu "treba oponaati prirodu". Teza da je pravi glumac onaj koji ne pozna pretjeranu osjetljivost ve vrsto rasuivanje, da glumac treba oponaati prirodu, tj. otkriti je u onom svijetu koji je njegov, dokazuje samo tvrdnju koju je Diderot uvijek sebi stvarao o umjetnosti i umjetniku i rekao: "Cilj je sveukupne umjetnosti ne da kopira prirou, ve da izraava njena znaenja i njenu moralnu vrijednost. U tom nastojanju hladan

39

e promatra bolje prosuditi istinu nego osjeajan ovjek koji svuda vidi samo samoga sebe." to se tie osjeajnosti glumca, Belaval smatra, da se tom problemu pridavalo odvie vanosti, i da to nije ni izdaleka glavna tema "Paradoksa". Jedni su glumci osjeajni, a drugi nisu. Oni osjeajni moraju se koji put obuzdati, a bezosjeajnost onih drugih, koju Diderot toliko hvali, slina je onoj kojoj bi se Diderot divio kod Victora Hugoa koji je dugo vremena promatrao oluju na moru, vratio se kui i napisao svoje impresije. Diskusija o osjeajnosti ila je ak tako daleko da su se u povijesti francuskog pozorita stvorila dva tabora, tabor "diderotovaca" i onaj "rjanista". Ovi posljednji bili su pristalice velike glumice Gabrielle Rjane (1836.-1920.) i teili su za tim, da se potpuno identificiraju s licem, koje prikazuju. Pieree Brisson posvetio je studiju tima dvjema strujama i tvrdi, da "diderotizam" prevladava kod francuskih glumaca, tj. navika prosuivanja, elja za dubokom analizom, umjerenost i pomanjkanje uzbuenosti. "Rjanisti" pak sainjavaju falangu i ostaju nosioci lui svoje profesije, ali oni moraju biti okrueni "diderotovcima", koji daju vrijednost toj lui i koji su temelj i potpora jednog zvanja, u kojem su "rjanisti" njegova lu. Htjeli bismo na koncu jo samo spomenuti, da je Diderotov dramski sistem, a naroito njegov "Paradoks" imao vrlo mnogo utjecaja ne samo na razvitak pozorine umjetnosti u Francuskoj, ve na razvitak evropske drame, naroito u Njemakoj. Lessing nije dodue ekao Diderota da napie svoju dramu "Miss Sarah Sampson, ali je preveo Diderotove "Razgovore", a u svojoj je "Hamburkoj dramaturgiji", kritizirajui dodue Diderotove postavke o principima pozorine i glumake umjetnosti, ipak poao stopama francuskog filozofa.