ZEUS-JUPITER Zeus je bio najmlai sin Uranove i Gejine keri Reje i njezina mua, ujedno i brata, okrutnog Krona

(Saturna), Uranovova nasljednika u vladavini svijetom i najmlaeg meu dvanaestoricom titana i njihovih sestara titanida. U bogatoj antikoj mitolokoj batini Zeus (Jupiter) je bio vladarom nebeskog svijeta, a ujedno je bio predvodnikom cjelokupnog grko-rimsko panteona. Od bojazni da ga netko od vlastite djece ne svrgne s vlasti, to je prethodno zadesilo njegova oca Urana, dotadanjeg vladara svijeta - njemu je Kron srpom odsjekao spolovilo te ga bacio u more, nakon ega je od oca naslijedio vladavinu svijetom - Kron je svoju novoroenu djecu odmah po roenju progutao. Namjeravao je na isti nain postupiti i s najmlaim sinom Zeusom, ali je umjesto novoroeneta progutao kamen ovijen pelenama, to mu ga je zabrinuta Reja podmetnula elei ga zavarati i sprijeiti u njegovu naumu. Prema poznatoj mitolokoj prii moni "otac bogova" - takvim je, naime, Zeus doivljavan i esto nazivan - roen je na otoku Kreti. Savjetovana od Urana i Geje, a elei zatititi barem svoje najmlae dijete, trudna Reja pohitala je na taj najvei grki otok, elei se poroditi podalje od Kronovih oiju. Rodivi Zeusa dijete je sklonila u dubinu kretske Diktine peine i tamo su ga medom i mlijekom koze Amalteje hranile i odnjegovale nimfe Adrasta i Ida. U prikrivanju tadanjeg Zeusova boravita sudjelovali su i poznati kretski gorski demoni kureti, koji su zveketom oruja stvarali veliku buku pred ulazom u peinu, prikrivajui na taj nain djetetov pla, koji je Kronu mogao odati skrovito mjesto u koje je Zeus bio sklonjen. Ubrzo je, meutim, Zeus, uz pomo Geje te Okeanove i Tetidine keri, boice mudrosti i razboritosti Metide, uspio Krona prisiliti da nakon ispijena lijeka to mu ga je spravila mudra Metida, iz utrobe povrati svu progutanu djecu, prvoroenu Hestiju, zatim Demetru i Heru te stariju Zeusovu brau Posejdona i Hada. Uz njihovu pomo i uz sudjelovanje jednookih kiklopa - njih je Zeus prethodno oslobodio prisilnog boravka u Tartaru, dobivi zauzvrat na poklon grom, munju i bljesak (prema atenskom piscu Apolodoru tom su prigodom kiklopi Hada opskrbili kacigom, a Posejdona trozubom) - Zeus je udario na Krona i titane koji su mu solidarno pritekli u pomo te ih je nakon desetgodinje borbe

uspio savladati te ih potom okrutno kazniti, bacivi ih okovane u bezdan Tartara, najmranijeg dijela podzemnog svijeta. Nakon to mu je uspjelo osloboditi se Krona i titana Zeus je vladavinu svijetom podijelio sa starijom braom. Posejdonu je pritom pripala vladavina Morem i Vodama, Hadu Podzemljem, dok je Zeus sebi osigurao vladavinu Nebom, odnosno itavim nebeskim svijetom. Uskoro mu je, takoer, uspjelo poraziti jo i pobunjene gigante, divovske sinove Urana i Geje. Tek tada Zeus je s Herom, Posejdonom, Hermesom, Hefestom, Atenom, Artemidom, Hestijom, Afroditom i Demetrom, zatim Helijem, Selenom, Letom, Dionom, Dionisom, Temidom, Eojom, kao i nekim boanstvima nieg ranga, odluio zaputiti se do planinskih vrhunaca mitskog Olimpa, mjesta koje e od tog trenutka dvanaestorici boanstava postati stalnim boravitem. Slavni Homerovi epovi spominju, naime, dvanaest olimpskih boanstava: osim Zeusa meu dvanaestoricom boanstava koja su boravila na Olimpu spominju se Hera, Posejdon, Apolon, Artemida, Ares, Atena, Afrodita, Demetra, Hestija, Hefest te posljednji u tom nizu, Hermes. Druga boanstva grkog panteona tamo su boravila povremeno pa je, primjerice, drugi Zeusov brat, nepopularni bog Podzemlja Had, do Olimpa stigao u samo jednoj prigodi, sudjelujui u tamonjem okupljanju razliitih boanstava grkog panteona. Zeus je isprva odravao vezu s boanstvom razboritosti Metidom, koja mu je prethodno pomogla obraunati se s Kronom. Bojei se, meutim, sudbine svojih prethodnika, a elei sebi priskrbiti mudrost i razboritost, trudnu Metidu Zeus je progutao, to je u njega izazvalo nesnosnu glavobolju. Da bi ga oslobodio boli koju je trpio, njegov i Herin sin Hefest sjekirom ga je udario po glavi - po nekima je, dodue, to bio in Prometeja, jednog od potomaka prve generacije titana - izazvavi na taj nain roenje boice Atene! Poslije Metide Zeus je bio u vezi s Temidom, boicom pravednosti, odnosno vjenog zakonitog poretka, jednom od est titanida, Gejinih i Uranovih keri. Ona mu je rodila est keri, tri Mojre i tri Hore. Sa sestrom Demetrom imao je ker Perzefonu, dok je iz veze s jo jednom od titanida, boicom pamenja i umjetnosti Mnemosinom, imao devet Muza, zatitnica razliitih vjetina i grana umjetnosti. Nakon mnogih veza kojima je teko odoljevao naposlijetku je brakom ozakonio vezu sa sestrom Herom, koja je na taj nain, a u skladu sa Zeusovim ovlastima, i sama postala vladaricom nebeskog svijeta. Zeusu je Hera jo prije sklopljenog braka rodila sina Hefesta, boanstvo vatre i kovanja. U braku

mu je rodila jo i Aresa, koji je postao boanstvom rata. Brojnu djecu (meu ostalima i boga Hermesa, roenog iz veze s Atlantovom keri Maiom) Zeus je imao i iz mnogih izvanbranih veza. Meu majkama Zeusove djece bile su, primjerice, Okeanova ki Eurinoma, kao i neke nimfe, ali je djecu esto imao i u vezama to ih je odravao s obinim smrtnicama. Sve su takve Zeusove izvanbrane veze nailazile na estoko protivljenje i bijes ljubomorne i osvetoljubive Here . S obzirom na ovlasti koje su mu pripale o Zeusu (Jupiteru) je ovisilo mnogo toga vanog za ivot ljudi pa je, primjerice, bio odgovoran za atmosferske prilike na nebu i na zemlji: sabiranjem kinih oblaka Zeus je, naime, bio u mogunosti na zemlju slati kiu i gromove. U kasnijim razdobljima njegova rimska inaica Jupiter, s kojim se u potpunosti identificirao, postao je, meu ostalim, vrhovnim boanstvom rimske drave. Od, priblino, 4. st. pr. Kr., odnosno od razdoblja helenizma, Zeusovo ime esto se pridodaje i pojedinim boanstvima negrkog podrijetla. Izjednaavan je, primjerice, s egipatskim bogom Amonom pa se u takvom kontekstu pojavljuje u liku Zeusa (Jupitera)Amona. Zanimljivo je da se s tim boanstvom identificirao i Aleksandar Makedonski pa se na portretima velikog grkog vojskovoe i osvajaa esto pojavljuju Amonovi ikonografski atributi, poglavito ovnujski rogovi, koji su primjetni meu pramenovima njegove kose. Osim tog karakteristinog detalja Amonove ikonografije, figuralni prikazi Zeusa (Jupitera)-Amona odlikuju se karakteristinim obiljejima Zeusove (Jupiterove) ikonografije. Glava mu je prikazivana obrasla gustom kosom, a licem dominiraju brada i brkovi. Poznate su jo neke Zeusove (Jupiterove) orijentalne inaice; jedna od njih, vrlo rairena tijekom rimskog razdoblja, odnosi se na kult sirijskog boanstva Jupitera Dolihenskog (nazvan je po gradu Doliche u sirijskoj Komageni). Lik tog boansva objedinjavao je osnovne elemente Jupiterove (Zeusove) ikonografije, ali i neke detalje koji su tipini upravo za to orijentalno boanstvo. Jupiter Dolihenski prikazivan je u stojeem poloaju na biku, odjeven u rimsku vojniku odoru, a od atributa su karakteristini munja u jednoj te dvosjekla (dvostrana) sjekira u drugoj ruci. Od Zeusovih drugih orijentalnih inaica vrlo je popularan bio jo i lik Jupitera Heliopolijskog (Heliopolitanskog).

Najstarije Zeusovo svetite na grkom tlu nalazilo se u Dodoni u Epiru, a od poznatih treba jo spomenuti svetite na planini Likej u Arkadiji (Likejski Zeus!) te osobito njegovo glasovito svetite u Olimpiji. U Zeusovu hramu u Olimpiji nalazila, naime, znamenita Fidijina hriselefantinska (od zlata i bjelokosti) statua sa Zeusom prikazanim u sjedeem poloaju, u liku vladara koji sjedi na prijestolju. Poznata su i druga njegova svetita, primjerice hramovi u Ateni, Nemeji na Peloponezu, kao i na mnogim drugim mjestima, gotovo posvuda diljem nekadanjeg helenskog (antikom) svijeta. Jupiter je, u osnovi, bio staro italsko boanstvo neba i munja (u skladu s tim su i njegovi karakteristini epiteti Fulgur, odnosno Fulgurator), a u irem smislu vremenskih prilika, poglavito kie (J. Pluvialis). Smatran je vrhovnim boanstvom i ujedno zatitnikom rimske drave (Kapitolinski Jupiter, s epitetima Najbolji i Najvei Optimus, Maximus): takvo doivljavanje uloge Jupitera u hijerarhiji boanstava rimskog panteona na najbolji nain odraava glasovito poprsje poznato pod nazivom "Jupiter Verospi". Jupiter je u potpunosti poistovjeivan sa Zeusom pa je stoga i razumljivo to su njegovi prikazi pod potpunim utjecajem grke ikonografije. U rimskoj interpretaciji on se esto pojavljuje kao predvodnik Kapitolinske trijade, jedan iz trolista boanstava u kojemu su, osim Jupitera koji je bio sredinji lik, redovito prikazivani Junona i Minerva. U likovnoj umjetnosti Zeus (Jupiter) prikazivan je kao odrasli, zreli mukarac, s bujnom kosom, bradom i brkovima, nag ili polunag, u uspravnom, ali i u sjedeem poloaju, kao vladar na prijestolju: od karakteristinih atributa esto je u jednoj od njegovih ruku prikazivana munja, ponekad i vie njih u snopu, a od drugih atributa gotovo neizostavno je i vladarsko ezlo (skeptar). Poput mnogih drugih boanstava i u ruci ponekad dri i pateru, plitku zdjelu namijenjenu prinoenju rtava ljevanica. Od atributa koji se esto pojavljuju u njegovoj blizini potrebno je spomenuti orla, a njegovoj ikonografiji pripada i lik krilate boice Viktorije (Nike), najee prikazivan malih dimenzija. Znamenita hriselefantinska statua Fidijina Zeusa iz njegova svetita u Olimpiji, koja je boanstvo prikazivala na tronu, odnosno u sjedeem poloaju, poput sudbine mnogih djela velikih grkih umjetnika, naalost nije sauvana, ali taj se prikaz, to

nije rijedak sluaj, ipak sauvao zahvaljujui novcu grke pokrajine Elide. Od brojnih sauvanih figuralnih prikaza Zeusa (Jupitera) meu najpoznatijima je Jupiterovo poprsje iz mjesta Otricoli u talijanskoj pokrajini Umbriji, danas pohranjeno u Vatikanskim muzejima, nastalo prema helenistikom izvorniku: rije je o bisti koju je, pretpostavlja se, izradio kipar Brijaksid u 4. st. pr. Kr., a koju pojedinci smatraju najvjernijom replikom nestalog Fidijina remek-djela, znamenitog Zeusova lika iz hrama u Olimpiji, prikazanog u sjedeem poloaju, na prijestolju.

HERA-JUNONA

U mitolokoj batini antike Grke Hera je hijerarhijski bila meu najvanijim boanstvima, poglavito smatrana zatitnicom obiteljskih vrijednosti, braka i kue, ali takoer i ireg okruenja, grada, odnosno zemlje. I Hera je, poput brata i ivotnog suputnika Zeusa, kao i druge brae i sestara, bila dijete titanide Reje i vladara svijeta Krona, najmlaega meu titanima. I nju je zadesila sudbina Kronove djece, koju je otac progutao zbog bojazni da ga netko od njih ne bi razvlastio, to je sam prethodno uinio svojemu ocu Uranu, preotevi mu vlast nakon to ga je osakatio i njegove genitalije prosuo morem. Osim to je bila Zeusovom sestrom, Hera je udajom postala i njegovom zakonitom enom, postavi na taj nain Gospodaricom nebeskog svijets. Ta njezina uloga ogleda se u njezinu imenu (Hera = Gospodarica!). Jo prije udaje Zeusu je rodila sina Hefesta, dok je kao zakonita ena s njime imala i boga rata Aresa, kao i boanstvo vjene mladosti Hebu. Brojne Herine suparnice, mnoge ene s kojima je nevjerni Zeus imao ljubavne veze meu njima su, primjerice, bile Semela, Leto, Alkmena, Ija i dr. pa ak i njihove potomke, kao i sve one koji su im pomagali, uporno je i nemilosrdno progonila te ih je nastojala okrutno kazniti. Meu onima kojima se silno trudila nakoditi bile su i neki najpoznatiji i najpopularniji protagonisti grkog mitolokog nasljea, poput Semelina sina Dioniza ili Alkmenina sina Herakla. U Trojanskom ratu zduno je pomagala Grcima, a osobito je bila privrena najslavnijem grkom junaku Ahilu i spartanskom kralju Menelaju. Naprotiv, trojanske junake nastojala je progoniti, a meu njima i poznatog Eneju, koji je bio prisiljen trpjeti njezin gnjev sve do trenutka dok u potrazi za novim boravitem nije stigao do obala apeninskog Lacija. Najpoznatija Herina svetita bila su na Peloponezu, u Olimpiji, ali takoer i na Siciliji, a osobito je na glasu bilo njezino svetite na otoku Samu (Samos), mjestu gdje je, smatralo se, Hera bila roena.

Hera je u umjetnosti prikazivana u liku zrele odrasle ene, gotovo uvijek odjevene u dugake haljine. Najee je prikazivana u uspravnom poloaju, premda je u tom pogledu bilo i iznimaka, osobito kad se nalazila u Zeusovu drutvu. Lik Polikletovove Here iz njezina svetita u Argu na Peloponezu bio je, primjerice, prikazan u sjedeem poloaju, na prijestolju, a tomu u prilog govori i podatak da ju je Homer, osim epitetom "kravooka", nazivao jo i "zlatotronom", to bi trebalo znaiti da je njezin lik doivljavao i u sjedeem poloaju, kao vladaricu na prijestolju. Njezini su najei atributi dijadem na glavi te ezlo u jednoj, a patera u drugoj ruci. Ponekad se, premda se to ne dogaa odvie esto, Herin lik pojavljuje i sa titom i kopljem. Lik rimske Junone susree se, meutim, i u drugaijim ikonografskim interpretacijama. Jedna se, primjerice, odnosi na njezin prikaz s velom prebaenim preko glave (Iuno Regina), dok se u drugoj varijanti pojavljuje s djecom u naruju ili pored sebe (Iuno Lucina).

Rimska Junona poistovjeivana je s grkom Herom. Poglavito je bila zatitnicom zakonita braka te s tim u vezi udatih ena, to je podrazumijevalo vjenanja, plodnost, poroaj i sl., svega to se odnosilo na obitelji i njezine vrijednosti, a bila je ujedno smatrana i zatitnicom rimskoga naroda i drave. Nije pretjerano zakljuiti da je, na stanovit nain, Junona bila zatitnicom i pokroviteljicom Rima. Osim to su se, iz razumljivih razloga, s Junonom identificirale pojedine rimske carice, u lokalnim inaicama ona se pojavljuje i u nekim specifinim ulogama. Iuno Lucina smatrana je, primjerice, zatitnicom svjetlosti i poroaja te je prikazivana okruena djecom, ponekad i s bakljom u jednoj, a novoroenetom u drugoj ruci; Iuno Regina ("J. Kraljica"), prikazivana je s velom na glavi te ezlom, paterom i munjom u rukama. Nadalje, Iuno Sospita ("J. Spasiteljica") pojavljuje se s kozjim krznom te rogovima oko glave i na ramenima, ponekad i na upregnutom dvopregu, s vojnikim atributima, titom i kopljem; Iuno Caelestis ("Nebeska J.") prikazivana je kao jahaica na lavu, dok se pored nje pojavljuje karakteristina Solova zvijezda. Naposljetku, u njezinu hramu na rimskom Kapitoliju, okruenog guskama koje su joj bile posveene, tovana je Iuno Moneta ("Opominjua J."): njezin kult primarno je bio u funkciji zatite rimske drave od opasnosti kojima je ona bila izloena. Prikazi na novcu Junonina hrama s guskama u letu u osnovi su vizualizacija poznate legende o guskama koje su smatrane spasiteljicama grada Rima.

ATENA-MINERVA

Atena (Minerva) je u podjednakoj mjeri simbolizirala mudrost i pravinost, kao i stvaralatvo u irem smislu, a poglavito umjetnost i znanost. Smatrana je i zatitnicom gradskih utvrda, odnosno gradova-drava (polis), a poglavito eponimnoga grada Atene. Za nju je, takoer, karakteristino da meu ratnicima raspaljuje sranost i hrabrost, ali njoj je, za razliku od, primjerice, Aresa (Marsa), bilo svojstveno rjeavanje problema razboritou, umjesto ishitrenou i nepromiljenou, barem kad je rije o koritenju ratnih vjetina. Atena je bila ki "oca bogova" Zeusa i boanstva mudrosti i razboritosti Metide, Okeanove i Tetijine keri, koja mu je pomogla prisiliti oca da povrati progutanu brau i sestre i na taj se nain domogne vladavine nad svijetom. Prema mitolokoj prii Zeus je, meutim, trudnu Metidu progutao, to se, meu inim, tumailo i eljom da sebi na taj nain priskrbi navedene Metidine vrline, mudrost i razboritost. Osjetivi nakon toga nesnosnu glavobolju pozvao je u pomo Hefesta i Prometeja da mu pomognu rijeiti se boli. Prema Heziodovoj "Teogoniji" bog vatre i kovanja Hefest ekiem ili sjekirom udario je Zeusa po tjemenu, nakon ega je iz njegove glave iskoila naoruana "sovooka" Atena, kako ju je u svojemu djelu nazivao Heziod. Potrebno je, meutim, spomenuti da se njezin dolazak na svijet u opisanim okolnostima pripisuje, takoer, i titanu Prometeju, jednom od najslavnijih i u razliitim oblicima umjetnikog izraavanja najee interpretiranih likova antike mitoloke batine. Ponekad se, meutim, opisani in Atenina roenja dovodi u sumnju.

U Ateninu odgoju vano mjesto pripadalo je Tritonu, morskom boanstvu iju je ker Paladu Atena nehotice ubila kopljem. Taj nemili dogaaj priskrbio joj je pridjevak Pallas (Palada Atena), a tu su oigledno i korjeni nazivu paladij (paladion) za kipove koji su bili posveeni Ateni, a postali su svojevrsnim simbolima neosvojivosti pojedinih gradova. Prema legendi, paladij je s neba pao na Troju, osiguravi joj - tako se, naime, vjerovalo - zatitu od mogueg unitenja. Iz tog su se razloga slavni grki junaci Odisej i Diomed trudili doi u posjed trojanskog paladija, sluei se u tim nastojanjima samo njima svojstvenim lukavstvom. U jednoj od pria to se odnose na taj posveeni Atenin kip navodi se da je naputajui razruenu Troju tamonji paladij sobom ponio slavni trojanski junak Eneja, sin dardanskoga kralja Anhiza i boice Afrodite i saveznika trojanskog kralja Prijama. Lutajui svijetom po zavretku dugogodinjeg rata Eneja je dospio do Lacija, odnosno mjesta koje e kasnije postati ishoditem grada Rima. To je bio razlog to su tom legendarnom trojanskom junaku pripisivane zasluge za osnutak "vjenog grada". Kip to ga je, prema legendi, Eneja ponio sobom iz Troje u Rimu je uvan u znamenitom rimskom Vestinu hramu, kao iznimno velika dragocjenost Osim opisane epizode s Enejom i njegovim paladijem s mitolokog je stanovita zanimljiva i legenda koja govori o Ateninu djevianstvu, zabiljeena i u njezinu epitetu Partenos (A. Parthenos). Istog je podrijetla i naziv glasovita Atenina hrama na atenskoj Akropoli, kao i tip statue za koju je prototip, nainjen od zlata i bjelokosti, takoer izradio Fidija, najvei kipar klasinog razdoblja grke umjetnosti. Taj kip neko se nalazio u Partenonu.

10

Usprkos nastojanjima hromog i neuglednog Zeusova i Herina sina Hefesta, koji je, po svemu sudei, provocirao Atenino roenje iz Zeusove glave, da Atena bude njegovom zakonitom enom, ona se toj Hefestovoj elji uspjeno opirala. Prema jednoj od mnogih poznatih legendi na atenskoj se Akropoli, na mjestu gdje je kasnije bio podignut Erehtejon, Atena nadmetala sa Zeusovim braom, vladarom morskog i vodenog svijeta Posejdonom, za prevlast nad pokrajinom Atikom, odabravi za poklon njezinim stanovnicima maslinu (Atenina "sveta maslina"). Odabirom poklona nadmudrila je suparnika, koji je, udarivi prethodno trozubom u tlo, na tom poloaju stvorio slano jezero. Darovanom maslinom tamonjem stanovnitvu Atena im je simboliki podarila mir. Kao boanstvo mudrog ratovanja Atena je znatno pridonjela i pobjedi bogova nad gigantima. titila je brojne grke mitske junake, primjerice vou Argonauta Jazona, zatim Herakla, Belerofonta, Tezeja, Perzeja i dr., a pomogla je i slijepom tebanskom proroku Tireziji. U Trojanskom ratu bila je na strani Grka i njihovih najistaknutijih junaka, Odiseja, Ahila, Menelaja, Diomeda i dr. Kanjavala je, meutim, sve koji bi se odvaili suprotstaviti joj se u vjetinama u kojima je sebe smatrala najboljom i nedodirljivom, to je, primjerice, na svojoj koi osjetio poznati svira frule Marsija, kao i Gorgona. Atenin lik u grkoj je umjetnosti prikazivan u uspravnom ili sjedeem poloaju; uvijek je meutim rije o prikazu mladolike ene, najee odjevene u dugaku odjeu (peplos), ali su jo ei njetini prikazi u oklopu. Najvaniji Atenini atributi su koplje, kaciga te tit krunog oblika. Za nju je, meutim, nadasve karakteristian atribut bila egida, oklop presvuen kozjom koom i obrubljen zmijama, s prikazom gorgonine (Meduza) glave, tzv. gorgoneion. Meu njezinim vlasima kose, ili ak umjesto njih, isprepletene su bile zmije otrovnice, jer je vladalo vjerovanje da e njezin zastraujui lik skameniti svakoga tko bi se usudio prema njoj svrnuti pogledom! Nakon helenistikog doba umjesto uobiajena oklopa Atenina je egida prikazivana u obliku jednostavnog ogrtaa.

11

Od ostalih njezinih atributa najee se pojavljuje lik sove, simbol Atenine mudrosti, zatim zmija te nekoliko drugih ivotinja poput, primjerice, pijetla. Iz biljnog svijeta posveena joj je bila maslina. U 6. st. Fidija je izradio jo jedan poznati prototip, slavni bronani kip "Atene Predvodnice" (A. Promachos, ona koja poziva u boj), koji je neko je stajao pred Partenonom. Umanjenu kopiju tog Fidijina kipa vjerojatno predstavlja tzv. Varvakejska Atena iz atenskog Narodnog muzeja, koji Atenu prikazuje s kacigom na glavi te orujem u rukama. Poznat je i lik bronane Fidijine Atene Lemnije (A. Lemnia), kao i lik Atene Polijas, prikazivane bez oruja i u sjedeem poloaju, s krunom na glavi te Gorgoninom (Meduzinom) glavom sprijeda na oklopu. Zanimljivo je da se istovjetan motiv, glava Meduze, u velikom broju sluajeva pojavljuje na oklopima ili titovima rimskih careva. U Rimu je Minerva u poetku bila smatrana zatitnicom zanatstva, a tek kasnije, nakon to je, poput niza drugih boanstava domaeg, italskog podrijetla i ona bila u potpunosti helenizirana, bila je izjednaena s Atenom, poprimivi na taj nain i sve njezine najvanije ikonografske karakteristike. U gradu Rmu, kao i posvuda diljem Rimskog Carstva, Minerva je bila tovana zajedno s Jupiterom i Junonom u sklopu Kapitolijske trijade, skupini boanstava kojima su podizana brojna svetita na najistaknutijim mjestima u najznaajnijim ondanjim urbanim sreditima.

APOLON - FEB (Foibos = "Sjajni")

12

Apolon je bio boanstvom svjetlosti i sunca, kao i umjetnikog nadahnua, poglavito glazbe i pjesnitva, a ujedno je smatran i zatitnikom mjere, reda i zakona. Meu Grcima je doivljavan kao pokrovitelj muke mladei, zatim kao vrsni vra i prorok te kao nepogreivi strijelac. Nedvojbeno je bio meu najpopularnijim boanstvima grko-rimskog panteona vjerojatno, u vjerojatno i najvanije boanstvo u itavom heleniziranom svijetu. Za njega je vladalo miljenje da je bio praocem Helena, a poznato je, takoer, da su ga smatrali osnivaem mnogih gradova, od kojih je veliki broj nosio njegovo ime.

13

Bio je sin Zeusa i titanke Lete, Artemidin brat-blizanac. Kao i njegova poznata sestra i on je svijet ugledao na egejskom otoku Delu (Delos), premda se kao njegova rodna mjesta spominju jo i Likija te gaj Ortigija u blizini Efeza. Progonjena od ljubomorne Here i nemani Pitona trudna Leto je, prema legendi, u kleeem poloaju rukama obujmila palmu na delskom brdu Kintu, porodivi najprije Artemidu, a odmah zatim, uz pomo boice poroaja Ejlejtije, jo i Apolona. Kae se da je njegovo roenje na otoku izazvalo bujanje cvijea i irenje ugodnih cvijetnih mirisa. Odmah po roenju, odbacivi sa sebe pelene, od svog oca Zeusa na dar je dobio zlatnu kitaru i kola s upregnutim labudovima, dok mu je Hefest izradio srebrni luk sa strijelama. Po Zeusovoj naredbi ubrzo je, meutim, bio prisiljen zaputiti se u Delfe, gdje je odmah po dolasku kiom strijelica zasuo uvara Gejina svetita spominje se da je to bila Delfina ili Piton - ubivi zateenu neman te ju potom sahranivi pod delfijskim, odnosno zemljinim "pupkom" (omfalos). Na taj nain Apolonu je uspjelo prisvojiti Gejino svetite, kojemu je u toj prigodi posvetio tronoac, jedan od njegovih karakteristinih ikonografskih simbola. U jednom trenutku taj je tronoac nakratko uspio prisvojiti Heraklo, to je izazvalo Apolonov estoki bijes te sukob izmeu te dvojice iznimno popularnih protagonista antike mitoloke batine. Nakon devet godina provedenih u Tesaliji, gdje je toliko vremena bio prisiljen boraviti zbog oienja od grijeha koji mu se pripisivao nakon ubojstva uvara Gejina svetita, "oienim" od grijeha Apolonu je uspjelo vratiti se u Delfe. Od tog vremena Apolon je najee nazivan boanstvom svjetlosti. Prema Plutarhu i Eshilu, kao i navodima drugih grkih pisaca, Apolonovo ime Feb simbolizira suneve zrake; isto se ime pojavljuje, meutim, i sa znaenjem "ist", odnosno "svet". Zanimljivo je da Apolona Homer esto naziva Febom, uope ne spominjui ime Apolon. Veina njegovih tovatelja ipak ga je najbolje poznavala pod imenom Apolon, kako u grkom, tako i u rimskom svijetu.

14

Poput drugih olimpskih boanstava i taj Zeusov sin, smatran oevim ljubimcem, bio je sudionikom bespotedne borbe bogova s gigantima (gigantomahija). Taj motiv bio je veoma omiljen u antikoj likovnoj umjetnosti, a najpoznatija likovna obrada te popularne teme vjerojatno je monumentalni reljefni prikaz gigantomahije, velikim dijelom sauvan na znamenitom Pergamskom rtveniku, danas pohranjenom u istoimenome muzeju u Berlinu. Kao boanstvu kojemu se pripisivalo istono, azijsko podrijetlo ak i Homeru nije bilo neobino to je u Trojanskom ratu Apolon bio na strani Trojanaca. tovie, bio je smatran glavnim krivcem za Ahilovu smrt, budui da je najslavnijega grkog junaka pred gradskim vratima u Troji smrtno ranio, pogodivi ga odapetom strijelicom u petu, jedini ranjivi dio njegova tijela. Zbog uvreda nanesenih majci, koja je imala samo dvoje djece, zajedno sa sestrom Artemidom Apolon je iz osvete strijelicama usmrtio brojnu djecu tebanske kraljice Niobe, a u vjetini sviranja nadmetao se s poznatim antikim sviraem, frigijskim satirom Marsijom, koji je, smatralo se, bio izumiteljem frule-dvojnice. Posluivi se lukavstvom, svirkom na kitari Apolon je tekom mukom ipak uspio nadmudriti samouvjerenog Marsiju te ga u tom nadmetanju pobijediti te ga sukladno prethodnom dogovoru i okrutno kazniti. Apolonu legenda pripisuje da je s muzom Kaliopom imao sina Orfeja, slavnog trakog sviraa na harfi, kao i da je s tesalskom princezom Koronidom imao sina Asklepija, omiljenog zatitnika ljenitva. Kult Apolona na neki je nain bio vrlo irokoga spektra. Njega se povezivalo sa stadima, vegetacijom i usjevima, nerijetko i s lijeenjem ili pak morskim putevima, ali i s arobnjatvom i proricanjem. Dobro je, naime, poznato da je znamenito proroite u Delfima bilo Apolonovim proroitem!. Budui da je bio povezan s pomorstvom u takvom mu se kontekstu pripisivala i povezanost s grkim kolonizacijim aktivnostima, koja nisu mimoila niti naa istonojadranska podruja. Nije stoga neobino to mnoge grke kolonije a slina pojava vrijedi i za Herakla nose njegovo ime. Od 6. st. pr. Kr. Apolon se esto poistovjeivao s bogom suneve svjetlosti Helijem, to se poglavito odnosilo na svjetlost nebeskog podrijetla.

15

ini se da je njegov kult do Rima dospio posredovanjem Etruana i grkih kolonija na italskom tlu, a o njegovu utjecaju i velikoj popularnosti i u rimskom drutvu svjedoi i podatak da je prema nekim tumaenjima prvi rimski car August bio smatran Apolonovim sinom! Njemu su posvuda bila podizana svetita: u tomu, dakako, nije zaostajao niti glavni grad Carstva Rim, u kojemu je, na breuljku Palatinu, bio podignut veliki hram posveen Apolonu. U skulpturi arhajskog doba Apolon je prikazivan mladolikim i golobradim. U slikarstvu na vazama njegov lik pojavljuje se, meutim, odjeven, ponekad i s bradom. Vrlo je esto prikazivan s kitarom (A. Kitarod, Kitharodos), to je, primjerice, sluaj s njegovim likom pripisanim slavnom grkom kiparu Skopasu. Za Apolona se, takoer, smatralo da je bio predvodnikom muza, odnosno voom njihova kora (A. Musaget, Musagetes). Sa sestrom Artemidom uvijek je bio u iznimno bliskim odnosima (delski mit), a u dobrim je odnosima bio i s bogom vina Dionisom (delfski mit) te osobito i s draesnim Zeusovim kerima haritama, kao i nimfama. Apolonovi karakteristini atributi su luk s tobolcem i strijelama, potom tronoac i kitara (lira), kao i oev poklon, kola s labudovima. U nekim prizorima uz njega su i drugi atributi, primjerice patera, a nije se libio, kad je bilo potrebno, posluiti se niti maem, branei, primjerice, majku od nasrtljivaca. Luk i kitara (lira) bili su, ini se, Apolonovi tipini atributi jo u pretpovijesno doba. Od stvari koje su mu bile posveene potrebno je spomenuti lovor i labuda. U ranijim razdobljima Apolon je najee prikazivan s dugakom kovravom kosom. Od 5. st. pr. Kr. njegova ikonografija definitivno je utvrena: od tog vremena Apolon je prikazivan mladolikim i bez brade, s kratkom valovitom kosom, najee uspravljen, a samo rijetko i u sjedeem poloaju, nag, ali takoer i u odjei. Najeee je prikazivan u akciji, a to znai u pokretu. Lik mu je zraio mladenakom snagom, i neim to bi se moglo karakterizirati svojevrsnom boanskom uzvienou.

16

U doba helenizma nastaju razliiti tipovi prikazivanja Apolona; osim kao tzv. A. Kitaroda, prikazivanog s kitarom (lirom), poznat je i tip koji Apolona prikazuje kao predvodnika kora Muza (A. Musaget), kao i tip koji ga prikazuje dok promatra gutera kojega je pripravan ubiti (A. Saurokton), nastao prema slavnom Praksitelovu modelu (sauvan je u razliitim kopijama iz rimskog vremena). Skopasov A. Smintej prikazuje Apolona s nogom na svetoj ivotinji, odnosno na miu. Najpoznatiji sauvan Apolonovov prikaz ipak je, ini se, glasovita statua Apolona Belvederskog (sauvana je rimska kopija grkog originala pripisivanog kiparu Leoharu, pohranjena u Vatikanskim muzejima). Ta je statua pandan jednako znamenitom kipu Artemide Versajske iz parikog Louvra.

17

ARTEMIDA DIJANA

Artemida (Dijana) je boanstvo ijem se imenu, kao i Apolonovu, pripisuje maloazijsko podrijetlo. U grkom svijetu smatrana je gospodaricom divlje prirode, planinskih panjaka i uma, zatim lova i ivotinja, a prvobitno jo i boanstvom mjeseeva svjetla te zatitnicom enske mladosti. Ki Zeusa i titanke Lete, ujedno i sestra (blizanka) boga svjetlosti i sunca Apolona, takoer je, poput svojega slavnog brata, roena na otoku Delu, premda se kao mjesta njezina roenja spominju jo i Likija te gaj Ortigija, a takoer i mjesto u blizini Efeza, grada kojemu je u susjedstvu Artemidi bilo podignuto glasovito svetite, impozantni hram Artemizion, koji je smatran jednim od sedam uda starog svijeta.

18

Prema mitolokim zapisima roena je neposredno prije nego to je na svijet doao brat blizanac Apolon, na otoku na kojemu je Leto bila prisiljena potraiti utoite, skrivajui se pred ljubomornom Herom, odnosno nemani Pitonom. Od oca Zeusa zatraila je da ju podari vjenim djevianstvom (Homer takvom Heru i naziva u svojim epovima!), a od oca je na dar dobila i luk te tobolac sa strijelicama. Sebi je, takoer, priskrbila drutvo devetogodinjih nimfi te tovanje ak tridesetak gradova koji su bili nazvani njezinim imenom! Darovani srebrni luk i tobolac sa strijelicama po narudbi su za nju iskovali kiklopi na otoju Lipari, dok joj je Pan darovao lovake pse. Smatralo se, takoer, da je posjedovala koije s upregnutim jelenima, kao i baklju. Bila je vrlo osvetoljubiva, a odlikovala se i iznimnom strogou, to vrlo dobro ilustrira podatak da je zbog uvrede nanesene majci zajedno s bratovom poubijala brojnu djecu ponosne tebanske kraljice Niobe. Na Apolonovoj strani nala se u njegovu nadmetanju u vjetini sviranja s frigijskim satirom Marsijom, kao i u Apolonovu sukobu s Heraklom u delfijskom proroitu. Odgovorna je bila i za nesreu kalidonskog kralja Eneja, kojemu je poslala velikog vepra, a u lovu na njega sudjelovali su mnogi poznati junaci, meu kojima i kraljev sin Meleagar: prizori iz lova na kalidonskog vepra bili su vrlo est motiv na razliitim antikim spomenicima, a osobito u reljefnim ukrasima atikih sarkofaga iz rimskog doba. Meu onima kojima se nastojala osvetiti su mnogi pripadnici antikog mitolokog svijeta. Pripisivana joj je, primjerice, odgovornost za pogibiju Minojeve i Pasifajine keri Arijadne, zatim Asklepijeve majke Koronide, kao i ljepukastog Akteona, strastvenog lovca, kojega je kaznila samo zbog injenice to ju je uspio vidjeti nagu pa je to bio razlog to ga je pretvorila u jelena, nakon ega su ga rastrgli vlastiti psi! U Trojanskom ratu i ona je, poput brata blizanca, bila na strani Trojanaca, a osobito se isticala naklonou prema mitskim ratnicama, ratobornim Amazonkama.

19

Lik Artemide u osnovi je stvoren saimanjem svojstava razliitih boanstava prirode. U tom procesu osobito je zanaajan udio imalo minojsko boanstvo od davnina znano pod nazivom Gospodarica ivotinja (poglavito se mislilo na koze, ali i na druge vrste ivotinja). Bila je, takoer, zatitnicom drvea, zatim lova i rata, a njezinu su zatitu osobito uivala djeca (u takvom kontekstu prikazivana je u liku A. Kurotrofos, koja hrani, odnosno doji djecu!). Zasebno mjesto pripadalo je orgijastikom kultu orijentalnog podrijetla u liku A. Efeke, u likovnim obradama prikazivanim s velikim brojem dojki. Taj Artemidin majinski, odnosno hraniteljski karakter, u kasnijim razdobljima postupno slabi, a sve su vie prisutne njezine druge osobine. Zanimljiv je, primjerice, podatak da je od 5. st. pr. Kr. Artemida sve ee prikazivana kao boanstvo Mjeseca te je izjednaavana s boanstvom mjeseeva svjetla Selenoma, koja je u rimsko doba poistovjeivana s Lunom. Artemidini atributi od davnine su bili luk sa zapetom strijelicom i tobolac sa strijelicama, zatim baklja, kao i Mjesec koji je bio prikazivan u obliku srpa, prepoznatljivog atributom niza boanstava s kojima se Artemida esto identificirala. U grkim pokrajinama Arkadiji i Atici posveena joj je bila medvjedica, u Efezu pela, ali najomiljenije ivotinje, esto prikazivane u njezinoj pratnji, bili su pas (psi) i kouta (jelen), a rjee jo i lav i pantera. Od biljaka posveene su joj bile palma, mirta i maslina. U vrlo ranim figuralnim prikazima njezna je ikonografija usklaena s ulogom koju je imala kao Gospodarica ivotinja. Ponekad se na tim prikazima pojavljuje i s krilima, jo ee bez njih, gotovo uvijek u okruenju divljih ivotinja, lava i pantere i ptica. U antikoj likovnoj umjetnosti ipak su najei bili prikazi tipa tzv. Dijane lovkinje (obino je prikazivana u lovu na jelene); najpoznatiji meu njima svakako je prototip to ga je osmislio jedan od najznaajnijih umjetnika iz razdoblja helenizma, slavni grki kipar Praksitel.

20

U rimskoj mitolokoj batini Dijana je na prvome mjestu bila staroitalskim boanstvom svjetla, zatim plodnosti i materinstva, ali takoer i divljai. S razliitim svojstvima bila je tovana u pojedinim italskim sredinama (D. Tifatina, Aventinska D. i sl., a osobito je bila poznata Aricijska D., tovana kao D. Nemorenzis, poglavito zbog injenice to se u Ariciji nalazio njezin sveti gaj, jedno od najznaajnijih kultnih mjesta na itavom italskom podruju). Tek u 4. st. pr. Kr. Dijana je bila helenizirana te u potpunosti izjednaena s grkom Artemidom. Bila je iznimno popularna u gotovo svim rimskim provincijama, a to se odnosi i na antiku Dalmaciju, gdje je bila tovana kao domae, autohtono boanstvo, zajedno s malobrojnom skupinom boanstava domaeg, ilirskog, poglavito delmatskog panteona, vodeim boanstvom te specifine kultne zajednice Silvanom, prikazivanim u liku grkog Pana, zatim s nimfama i jo nekim protagonistima delmatskog panteona. Prema staroj grkoj ikonografiji to popularno boanstvo bilo je, takoer, prikazivano sa zmijama u rukama. Dijana je najee prikazivana kao mladolika ljepukasta ena, najee, premda ne iskljuivo, u pokretu. Veina njezinih prikaza odnosi se na prikaze lovkinje odjevene u kratki, gusto naborani, dvostruko potpasani hiton (tuniku) bez rukava, s lovakim izmama ili sandalama na nogama te odgovarajuim lovakim priborom, lukom i tobolcem sa strijelicama te koutom i psom. Takvom ju, primjerice, prikazuje i poznata rimskodobna kopija nekadanjeg grkog izvornika, tzv. Artemida Versailleska iz parikog muzeja Louvre: njezin prototip dovodi se u vezu s poznatim grkim kiparom Leoharom, a potrebno je naglasiti da je ujedno rije o statui kojoj je svojevrsni pandan jednako glasoviti kip Apolona Belvederskog iz Vatikanskih muzeja. Zanimljivo je da je identina glavi slavne mramorne statue iz Louvra poznata bronana glava enskog boanstva iz muzejske zbirke u Visu, koja je tek nedavno sa sigurnou atribuirana Artemidi!

21

Na grkim vazama iz 5. st. pr. Kr. Artemida je esto prikazana s bakljama u rukama, kao "nositeljica svjetla" (A. Fosfros). Pojavljuje se, takoer, i kao "hraniteljica djece" (A. Kurotrphos), odnosno kao Artemida Ejlitija, poistovjeivana s istoimenim (Ejlitija), boanstvom poroajnih trudova. Prikazivana je, takoer, i u dugakoj haljini, bilo s bakljama (bakljom) u ruci (D. Lucifera, "koja nosi baklju", odnosno "donosi svjetlo"). Upravo takvog tipa je i poznata mramorna statua pohranjena u zbirci Franjevakog samostana u Sinju, jedan od najkvalitetnijih primjeraka antike figuralne plastike sauvan u naim krajevima.

HELIJE SOL Helije je smatran bogom Sunca te je po tim osobinama slian Zeusovu najdraem sinu Apolonu. Sin je titana Hiperiona i titanke Tije, sestre boanstava mjeseeva svjetla Selene i jutarnje zore (praskozorja) Eje (Eos). U bljetavoj odjei i sa zlatnom kacigom na glavi Helije je svakog jutra na zlatnim koijama s istoka izranjao iz Okeana, donosei svjetlost nadolazeeg dana; naveer bi, meutim, na suprotnoj strani, daleko na zapadu, u zemlji uvarica stabla sa zlatnim jabukama Hesperida, ponovno nestajao, uranjajui u valove Okeana. Prema legendi od Zeusa je Helije zatraio vlast nad otokom Rodom (Rodos), zbog ega mu je na tom grkom otoku bio podignut golemi kip, znameniti Kolos s Roda, smatran jednim od sedam svjetskih uda. Helije je zemlju obasjavao sunevim zrakama, a iz udaljenih nebeskih visina sve je vidio i uo pa je, primjerice, od njega Demetri uspjelo doznati tko je oteo njezinu ker Perzefonu, povevi ju sa sobom u mrano Podzemlje. U likovnim djelima Helije (Sol) je najee prikazivan s etveropregom upregnutim krilatim konjima, kao i sa sunevim diskom, odnosno zrakama sunca oko glave.

22

U rimski panteon kult Sola (Sunca), identificiranog s Helijem, bio je uveden razmjerno kasno. Zanimljivo je da je Sol prvotno bio zatitnikom cirkuskih igara, poglavito utrka etveroprega (kvadriga), a najee je bio tovan zajedno s Lunom, rimskom inaicom boanstva Mjeseca.

AFRODITA VENERA

Afrodita (Venera) je boanstvo koje nadasve utjelovljuje ljepotu enskog tijela, odnosno putenu ljubav i ljubavnu enju. Kao i u mnogim slinim sluajevima podrijetlo njezina kulta treba, po svemu sudei, traiti na istoku, ali je injenica da je ve u predhomersko vrijeme to boanstvo bilo u potpunosti helenizirano te je bilo smatrano grkim boanstvom. Homer u Ilijadi iznosi miljenje da su joj roditelji bili Zeus i boica kie Diona, dok je prema pjesniku Heziodu, odnosno njegovu djelu Postanak bogova (Teogonija), Afrodita bila roena iz morske pjene: na takvo podrijetlo upuuje i poetak njezina imena, afrs = pjena!. Prema istoj mitolokoj prii, morsku pjenu oplodile su genitalije prethodno osakaena boga neba Urana, koje su plutale uzburkanim morem. Netom roeno boanstvo more je na koljci najprije odvelo do ala otoka Kitere, zbog ega u Odiseji Homer nju naziva A. Kiterejom. Na kopno je, ipak, prvi put stupila na junoj obali Cipra (otuda joj i naziv A. Kiprida!), u blizini grada Pafa (Pafos), mjestu gdje je kasnije bilo podignuto poznato Artemidino svetite. Njezin izlazak iz mora prema legendi je popratilo cvjetanje zemlje kojom je boanstvo koraalo. Afroditin izlazak iz mora na najljepi nain likovno je ovjekovjeio najpoznatiji kipar grke klasine umjetnosti Fidija, oblikujui poznati reljefni prikaz na postolju Zeusova kipa u Olimpiji. Ljupke Hore, uvarice ulaznh vrata na Olimp, personifikacije godinjih doba i zagovornice reda i prirodnih zakonitosti, keri Zeusa i Temide, Afroditu su spremno prihvatile te joj na glavu stavile zlatni vijenac, nakon ega su ju odjenule i raskono okitile. Nedugo zatim Afrodita se, meutim, zaputila do svojega konanog odredita na Olimpu.

23

Zeus je lijepoj Afroditi za zakonita mua odabrao svojega i Herina sina, neuglednog i epavog boga vatre i kovanja Hefesta. Taj neeljeni, Artemidi nametnuti brak, nije, nju nije omeo u odravanju ljubavnih veza s nizom besmrtnika, a nerijetko su to bili i obini smrtnici. Odravala je, primjerice, strastvenu vezu s bogom rata Aresom - o tomu je prevarenog mua obavijestio bog suneva svjetla Helije a iz te ljubavne veze imala je i nekoliko djece, sinove Dejma i Foba, ker Harmoniju, a vrlo vjerojatno jo i Erosa i Anterosa. Iz njezine ljubavne veze s glasnikom bogova Hermesom roen je bio ljepukasti mladi Hermafrodit, koji je voljom bogova i nimfe Salmakide bio feminiziran. Boanstvo plodnosti Prijap plod je Afroditine veze s bogom vina Dionizom. U mitolokim priama spominje se, takoer, i njezina veza s lijepukastim lovcem Adonisom: ta je tema privlaila mnoge umjetnike i bila je ovjekovjeena u likovnim interpretacijama ne samo u antikoj, nego i u likovnoj umjetnosti iz kasnijih razdoblja. Ljubavnikom joj je bio i dardanski kralj Anhiz, saveznik trojanskog kralja Prijama, s kojim je imala sina Eneju, jednog od najistaknutijih trojanskih junaka. Bjeei iz razruene Troje, u lutanjima svijetom, trojanski je junak dospio do Lacija i mjesta na kojemu je, vjerovalo se, kasnije nastao grad Rim. Zanimljivo je da mitoloki kontekst prie o Enejinu boravku na italskom tlu - osim to ga dovodi u vezu s osnutkom grada Rima - trojanskog heroja dovodi u vezu s rodom Julijevaca, budui da je je Enejin sin Jul Askanije, smatralo se, bio Afroditinim (Venerinim) unukom, osnivaem roda Juljevaca, iz kojega je potekao i poznati Julije Cezar, to je potaknulo tovanje Venere kao vjerne zatitnice grada Rima!. Poput Apolona i Artemide i Afrodita je, kao Enejima majka, u Trojanskom ratu bila na strani Trojanaca, a osobito je bila naklonjena Prijamovu sinu Parisu. Prema legendi, u njezinu nadmetanju u ljepoti s Herom i Atenom - nakon to je prethodno Parisu Hermes povjerio nezahvalnu ulogu suca - trojanski junak trebao je presuditi koja od njih je najljepa meu besmrtnicama. Zlatnu jabuku namjenjenu pobjednici Paris je predao Afroditi. Ona mu se oduila pomogavi mu da u Troju povede lijepu Helenu, enu spartanskog kralja Menelaja, za koju je vladalo miljenje da je najljepa meu smrtnicama (prema Homeru to je bio razlog izbijanju dugotrajnog Trojanskog rata!). Pretpostavlja se da je Afroditin lik, koji je poznat iz grkog ikonografskog nasljea, nastao po uzoru na prikaze nekih enskih boanstava orijentalnog podrijetla. Zanimljivo

24

je da se na pojedinim najstarijim, ali i nekim kasnijim, rimskim prikazima Afrodite, ona ak pojavljuje s orujem, titom i kopljem (takvom je, primjerice, prikazana na poznatoj pompejanskoj freski, u drutvu s boicom Viktorijom i erotima), a pojavjuju se, takoer, i prikazi na kojima joj je glava pokrivena velom. Od davnine je bila tovana i kao boanstvo mora, ali ne s ovlastima to ih je imao bog mora Posejdon, nego poglavito kao zatitnica dobre i sretne plovidbe (A. Euploja), dubokog i otvorenog mora (A. Pontija, odnosno A. Pelagija) i luka (A. Limenija). Bila je i boanstvom iste nebeske ljubavi (A. Uranija), a tovana je i kao svenarodno boanstvo (Pandemijska A.). Nema ipak dvojbe da je najpoznatija bila kao boanstvo nesputane, strastvene, ljubavi i mladenake ljepote. Nakon 8. st. pr. Kr. bila je gotovo iskljuivo tovana s osobinama koje su ju definirale kao boanstvo ljepote, ljupkosti i ljubavi, odnosno strasne i vatrene ljubavne enje. Afroditi su bile posveene brojne ptice i ivotinje (golub, vrabac i lastavica, delfin i labud te zec, koza i leptir), kao i razliite biljke ugodna mirisa, primjerice rua i mirta, a takoer i plodovi voa, s naglaskom na ipak i jabuku. Prikazi Afrodite (Venere) vrlo su brojni i raznoliki, podjednako u grkoj, kao i u rimskoj interpretaciji. Svima je, meutim, zajedniko prikazivanje lika lijepe i vitke, skladno graene ene mladolika izgleda. U najveem broju sluajeva na likovnim se prikazima njezin lik pojavljuje nag ili polunag, premda nisu izuzetak niti prikazi u kojima se pojavljuje u dugakoj odjei. Ponekad na glavi nosi dijadem, a kosa joj je ili uredno zaeljana ili rasputena. Od karakteristinih ikonografskih atributa pojavljuju se ogledalo, jabuka, zatim leptir, mak i dr. Nerijetko je u njezinoj blizini prikazivan Erot, ili pak eroti, ponekad i njezin i Dionizov sin, bog plodnosti Prijap, kao i neka druga boanstva koja su joj bila bliska i po nekim osobinama srodna. Od starijih prikaza Afrodite osobito se istie znameniti mramorni reljefni koji se odnosi na prikaz njezina izlaska iz mora, poznat pod nazivom A. Ludovisi (rije je o jednom od motiva prikazanih na glasovitom spomeniku nazivanom Prijestolje Ludovisi (Trono Ludovisi). Od sredine 5. st. pr. Kr. postala je jednim od najomiljenijih motiva u sveukupnoj antikoj umjetnosti, a takvom je ostala i u umjetnosti kasnijih epoha, gotovo

25

bismo mogli zakljuiti do naih dana. U interpretiranju njezina lika oprobala su se najpoznatija imena grkog kiparstva, od velikog Fidije (za svetite u Olimpiji od zlata i bjelokosti izradio je lik A. Uranije) pa do Praksitela, tvorca niza prikaza nage Afrodite. Meu njegovim likovnim ostvarenjima najpoznatiji je poznati prikaz tzv. Afrodite Knidske, sauvan u mnogobrojnim replikama iz kasnijega, rimskog vremena. Od drugih poznatih prikaza izdvajaju se, primjerice, prikazi Venere poznati pod nazivima Kapitolijska, odnosno Mediejska Venera, a moda je od svih njezinih prikaza najpoznatija znamenita statua Afrodite Milske iz 2. st. pr. Kr., koja potjee s otoka Mela (Melos) i jedan je od aktualnih simbola glasovitog parikog muzeja Louvre. U helenistiko doba, kao i u kasnijoj rimskoj umjetnosti, podjednako u skulpturi kao i u slikarstvu, tipoloki repertorij njezinih prikaza vrlo je raznolik. Pojavljuju se, primjerice, tipovi poznati pod nazivima "Afrodita koja skida sandalu", zatim "Afrodita koja ui", a vrlo je popularan bio i prikaz njezina lika u trenutku dok izranja, ili je netom izronio, iz mora: Afrodita je u takvom kontekstu prikazana s uzdignutim rukama kojima u obje strane rasplie mokre i neuredne pramenove dugake kose (A. Anadyomena). Najomiljeniji meu njima ipak je, nema dvojbe, bio tip nazivan "Stidjivom Afroditom (A. Pudica), uspravljeni prikaz nage Afrodite, koja se diskretno trudi rukama prikriti stidna mjesta na svojemu tijelu. U rimskoj mitolokoj batini Venera (Venus) prvotno je smatrana italskim boanstvom cvjetanja prirode, vrtova i sl., ali je od 3. st. pr. Kr., otkako je bila u potpunosti izjednaena s grkom Afroditom, postala ujedno i boanstvom ljepote i ljubavi. U rimskoj interpretaciji ona ponekad simbolizira i sreu (V. Felix, "Sretna V."), ili jo ee pobjedu (V. Victrix, " V. Pobjednica", prikazivana s krilima na leima, poput boice Viktorije). U kasnijim razdobljima Venera je osobito bila tovana kao pramati roda Julijevaca pa sukladno tomu i rimske drave i naroda (V. Genetrix, " V. Praroditeljica"). Zbog toga joj je Julije Cezar na Julijevskom forumu u Rimu podigao hram, koji je bio dostojan njezina znaenja i velikog ugleda to ga je uivala.

26

HERMES MERKUR

Hermesovo ime oznaava "onoga koji je s gomile kamenja". To ime Hermes je dobio po gomilama kamenja (hermaia, takoer i hermekes = kamene gomile, odnosno "Hermesovi breuljci") to su se nalazile na putovima, a najee na raskrijima prometnica. Te su kamene gomile usmjeravale putnike koji su naumili zaputiti se prema razliitim odreditima. Iznad gomila kamenja kasnije su podizani pravokutni kameni stupovi, u ranije vrijeme vjerojatno nainjeni od drva. U gornjem dijelu takvi stupovi zavravali su Hermesovom bistom ili glavom (otuda i naziv "herma"). Kasnije se u donjem dijelu spomenika, na ravnoj prednjoj strani kamenog stupa, poinje pojavljivati jo i prikaz falosa, a ponekad i natpis relevantnog sadraja. Hermes je bio najmlai od dvanaestorice olimpskih boanstava. Od ovih kojima je Olimp bio stalnim boravitem upravo on je, ini se, bio najbliim i ljudima najomiljenijim. Resila ga je lukavost, okretnost i snalaljivost. Homer ga u Odiseji prvi naziva slugom i glasnikom bogova, poglavito Zeusa, a navodi i podatak da je bio na usluzi Perzefoni i Hadu, ijom se "nevidljivom"kapom koristio te je i njega ona inila nevidljivim. Ponekad je nazivan i "Podzemnim Hermesom" (H. Htonij, H. Chtonios), zaduen za sprovoenje dua pokojnika ("sprovoditelj dua", odnosno H. Psihopomp, H. Psychopompos) u mrani svijet Podzemlja. Budui da su mu bile povjerene due onih koji su zauvijek usnuli, Grci su ga ujedno smatrali i zatitnikom sna. Bila mu povjerena uloga posrednika izmeu besmrtnika i smrtnika. Od drugih njegovih zaduenja a njih je bilo doista mnogo bio je jo i zatitnikom pronalazatva, a na taj nain i svakog inovativnog djelovanja. Hermes je roen iz veze vrhovnog boga Zeusa i - prema miljenju pjesnika Horacija Atlantove (Atlasove) keri Maje (Maia). Prema homerskoj himni nedugo nakon roenja upustio se u krau Apolonovih goveda, to je izmeu dvojice polubrae izazvalo estoki sukob. Svaa je, meutim, ubrzo bila okonana, a u znak pomirdbe Hermes je Apolonu poklonio liru sa sedam ica, koju je prethodno sam nainio od kornjaina oklopa. Svirajui na tom glazbalu Hermes je zadivio starijeg polubrata, ali unato tomu ipak mu je bio primoran vratiti ukradena goveda. Ushien neoekivanim poklonom Apolon je,

27

ipak, odluio velikoduno predati Hermesu sporna goveda, to je on prihvatio i zauzvrat Apolonu poklonio sjajni bi. Za poklonjenu frulu, odnosno pastirsku sviralu, koju je Hermes navodno pronaao - prema homerskoj himni i frula je, meutim, bila njegovim izumom! od Apolona je dobio na poklon zlatni glasniki tap koji je donosio sreu i suzbijao svako zlo. Glasniki tap karakteristina oblika postao je prepoznatljivim ikonografskim detaljom figuralnih prikaza tog popularnog boanstva. Grka mitologija Hermesu je pripisivala mnoga dobra i korisna djela. U brojnim je prigodama pomagao Zeusu, Aresu, Dionizu (potonjeg je odmah po roenju prihvatio te ga predao svojim hraniteljicama), a pomagao je i Apolonu i Artemidi, zatim Perzeju i Tezeju, u dva navrata Haraklu, a naposljetku i Odiseju. Nasuprot tomu, Hermes je smatran indirektnim krivcem za otpoinjanje Trojanskog rata, budui da je na mitsku goru Idu nadomak Troje poslao Heru, Atenu i Afroditu da Paris tamo presudio u njihovu nadmetanju za najljepu meu besmrtnicama (zlatnu jabuku namjenjenu pobjednici Paris je, prema legendi, u toj prigodi dodijelio Afroditi!). Od njegovih ljubavnih veza najee se spominju odnosi s Perzefonom te osobito s Afroditom, s kojom je imao sina Hemafrodita, osobu boanske ljepote u koju se zagledala nimfa Salmakida: ona je Hermafrodita preobrazila u feminizirano bie koje je nakon 4. st. pr. Kr. u likovnoj umjetnosti prikazivano s karakteristinim enskim atributima u gornjem dijelu tijela, ali s mukim genitalijama u donjim dijelovima tijela. Meu Hermesovom djecom je i arkadski Pan, popularno kozorogo i kozonogo boanstvo, zatitnik uma, panjaka i pastira. Zanimljivo je da je u ranijim razdobljima i Hermes bio tovan kao onaj koji titi pastire i stada pa se stoga njegov lik pojavljuje s ovnom na pleima (H. Kriofor, H. Kriophoros), ili s teletom na ramenima (H. Moshofor, H. Moshophoros). Bio je, meutim, i zatitnik kockara i kradljivaca, odnosno razliitih oblika prijevara i lukavstava. Kao boanstvo kamenih gomila bio je usko povezan s putovima, osobito raskrijima cestovnih pravaca: njegovi najraniji prikazi odnosili su se, po svemu sudei, na drvene, a tek kasnije i na kamene"herme". U njegovoj su nadlenosti bili i kuni ulazi (H. Propylaios). Vjerovalo se da je odbijao svako zlo (H. Apotropaios), a smatran je i zatitnikom mladei. Njemu se pripisuje i otkrie brojeva i pisma, zatim mjerenja duine i teine, a ak i paljenja vatre pomou kresiva, svime to je

28

imalo veze s pronalazatvom i inovativnou. Posveen mu je bio broj etiri (roen je, naime, etvrtog dana u mjesecu). Od ivotinja posveena mu je bila kornjaa (od njezina oklopa i trstike nainio je glazbalo to ga je poklonio Apolonu!), a takoer i ovan te pijetao. Hermes, slino rimskom Merkuru, bio je boanstvom trgovine i trgovaca, kao i svih putnika. Najee je, premda u tomu ima i iznimaka, prikazivan u uspravnom poloaju, u najveem broju sluajeva u pokretu. Najvaniji su mu atributi putniki eir iroka oboda s karakteristinim krilcima (petas, petasos - petasus), zatim njegov najstariji atribut, glasniki tap (kerikej, kerikeion, odnosno Merkurov kaducej, caduceus), atribut glasnika bogova: u vrijeme Rimske Republike u Merkurovoj ikonografiji taj je atribut simbolizirao jo i mir i blagostanje. Od drugih atributa za Hermesa su karakteristine zlatne sandale ili izme sa zlatnim krilcima (pedila), kao i kesa s novcem (marsupij, marsupion - marsupium), atribut koji se vrlo esto nalazi u jednoj od njegovih ruku, a koji je naglaavao Hermesovu (Merkurovu) ulogu zatitnika trgovine. Ponekad je Hermes bio prikazivan i s arobnim putnikim tapom (rabdos). U ranoj umjetnosti arhajskog doba Hermes je poglavito prikazivan u liku zatitnika pastira, kao starac sa iljatom bradom i dugom kosom, odjeven u kratki hiton, s ogrtaem (hlamida) prebaenim preko ramena i ruke, putnikim eirom s dva karakteristina krilca na glavi te s odgovarajuom obuom na nogama, iz koje takoer izrastaju karakteristina krilca. U rukama najee ima glasniki ili pastirski tap, a pored njega ponekad su prikazani ovan ili jarac te pas. Od sredine 5. st. pr. Kr. Hermesova ikonografija poprima novi oblik. Lik popularnog glasnika bogova umjetnici od tada nastoje prikazati mladim i okretnim. Prevladavaju prikazi u kojima je njegov lik odjeven u kratki hiton, na glavi, odnosno na potiljku, primjetan je karakteristini eir s krilcima, dok mu je na nogama prikladna obua, najee takoer s karakteristinim krilcima. U razdoblju helenizma dvojica istanutih predstavnika ondanjeg grkog kiparstva Praksitel i Lizip prikazuju ga kao skladno graena mladia (takvim je, primjerice, Praksitel prikazao njegov lik oblikujui mramornu statuu Hermesa iz Olimpije s malenim Dionizom u ruci, koji je, prema poznatoj legendi, odmah po roenju bio

29

prihvaen od Hermesa i predan nimfama hraniteljicama). Vrlo su zanimljive i rimske kopije Lizipovih prikaza Hermesa, to se osobito odnosi na glasovitu herkulansku statuu Hermesa-Merkura iz napuljskog Nacionalnog muzeja, koja ga prikazuje u sjedeem poloaju, u odmoru na stijeni, kao i na statuu koja je pohranjena u muzeju Louvre koja Hermesa prikazuje u trenutku dok vezuje sandalu na nozi. Od 3. st. pr. Kr. na njegovoj obui gotovo su redovito prikazivana krilca, a glasniki tap, kerikeion, prikazivan je ovijen s dvije zmije. U rimskoj mitolokoj batini Merkur je nadasve bio zatitnikom trgovine, prometnica i putovanja, odnosno trgovaca i putnika, to pokazuju i njegovi epiteti ("M. Putnik", M. Viator), a tomu u prilog govori i podatak da mu ime (lat. Mercurius) potjee od rijei merx (nadnica, plaa), to je jasan pokazatelj takve njegove funkcije. Zanimljivo je, meutim, da njega nema meu najstarijim italskim boanstvima. Izjednaavanjem s grkim Hermesom prihvaen je kao glasnik bogova, poglavito Jupitera, kojemu je pomagao i u njegovim ljubavnim poduhvatima. U rimskoj interpretaciji Merkur je, slino Hermesu, smatran, takoer, i sprovoditeljem dua u Podzemlje. U kasnijim je razdobljima, poput mnogih drugih boanstava, i Merkur se pojavljivao sa svojstvima "domaih" boanstava pa se u pisanim izvorima pojavljuje s epitetom "domai" (M. Domesticus). Smatran je, takoer, i obnoviteljem drave (s epitetom "pobjednik", M. Victor). Ponekad se Merkur pojavljuje i s obiljejima genija mora, a susree ga se i s epitetom "mirotvorni" (M. Pacifer). Njegov kult bio je rairen diljem rimskih provincija, a u velikom broju sluajeva identificiran je i s razliitim lokalnim boanstvima. U rimskoj interpretaciji smatran je, takoer, ocem "kunih" boanstava Lara. Preuzevi elemente Hermesove ikonografije Merkur je najee prikazivan s prethodno opisanim ikonografskim detaljima. Prikazivan je nag ili polunag, najee u uspravnom, ponekad i u treem poloaju, rjee i u sjedeem ili leeem stavu. esto je prikazivan s ogrtaem prebaenim preko jednog ili oba ramena, odnosno putnikim platom kojim je pokriven vei dio tijela. Neovisno o tome nosi li na glavi kapu, ili je prikazan gologlav, krilca rijetko nedostaju. U razliitim interpretacijama njegova lika ima i takvih koja ga prikazuju bez sandala, bosonogog, ali su i u tom sluaju krilca srasla uz stopala. Meu Merkurovim

30

najeim atributima je glasniki tap, kaducej, pa otuda potjee i epitet Caducifer ("onaj koji nosi kaducej"). U ispruenoj Merkurovoj ruci gotovo je uvijek prisutan marsupij (marsupium), njegova karakteristina kesa s novcem.

ARES MARS

Ares je boanstvo roeno u ozakonjenoj branoj vezi Zeusa i Here. Bio je bog rata i, takvim je bio smatran, nemilosrdni ruitelj gradova. Najvie je boravio u Trakiji, to je bio razlog da mu se pripisivalo oinstvo - po nekima rije je bila o praoinstvu - nad poznatim mitskim ratnicama, nemilosrdnim Amazonkama. U Trakiji su ivjela su jo neka njegova djeca, a njih je, takoer, imao i u Tesaliji: u tamonjoj prijestolnici Tebi, gradu legendarnog kralja Kadma, boravila je, naime, Kadmova ena Harmonija, Aresova ki iz njegove veze s Afroditom. Za Aresa se vjerovalo da je prijateljevao s Enijom i Eridom, personifikacijama bijesa i ratnog ubijanja, odnosno srdbe i nesloge, a djeca su mu bila i demoni uasa, odnosno straha i strave, Dejm i Fob te, po svemu sudei, Eros i Anteros. U Trojanskom ratu Ares je bio na strani Trojanaca, zbog ega je bio izloen srdbi i napadima Atene. Agresivnost koju je esto ispoljavao znao je ukrotiti Heraklo, kojemu je uspjelo ak i raniti ga. Stanovito vrijeme bio je prisiljen provesti u zatoenitvu, odakle ga je oslobodio najmlai od brae, snalaljivi Hermes. Po njemu je bio nazvan i Areopag ("Aresovo brdo"), poznata kamena uzvisina nasuprot atenskoj Akropoli, mjesto gdje je sjednice odravao atenski sud, a na oblinjoj Agori bio mu je podignut hram. Poznat je bio po strastvenoj ljubavnoj vezi s boicom ljepote i ljubavi Afroditom, premda se nije libio ljubavnih veza niti s drugim pripadnicama ljepeg spola, meu kojima je bilo i obinih smrtnica. Zanimljivo je da u antikoj Grkoj Aresova popularnost nije bila velika, to nije bio sluaj s nekim drugim sredinama. Veliku popularnost uivao je, primjerice, meu ratnikim narodom Skita, ali nadasve meu Rimljanima, koji su ga,

31

poistovjetivi ga s italskim boanstvom Marsom, tovali kao jedno od najznaajnijih boanstava rimskog panteona. U arhajskoj umjetnosti Ares je prikazivan odraslim bradatim mukarcem, najee s kopljem u ruci. Na vazama je vrlo esto prikazivan u drutvu drugih boanstava, a osobito je esto likovno interpretiran njegov sukob s Heraklom, kao i razliiti prizori u kojima se njegov lik pojavljuje u drutvu s Afroditom. Nakon 5. st. pr. Kr. u umjetnosti je Ares prikazivan u liku mladia bez brade, esto s atikom kacigom na glavi. U doba helenizma umjetnici Aresa prikazuju kao zaljubljenog mladia, polunagog ili nagog, lienog striktno vojnikih odlika, u sjedeem ili uspravnom poloaju, dok mu oruje vie-manje slui kao svojevrsna scenografija, element koji je poglavito u funkciji sigurnije identifikacije lika. U rimskoj mitologiji Aresov alter ego Mars imao je neusporedivo vee znaenje. To je u potpunosti odgovaralo vojnikom svjetonazoru rimske drave, orijentirane na osvajanja i irenja teritorija. U takvim okolnostima Mars je, to je posve razumljivo, bio osobito tovan kao kao bog rata i pouzdani zatitnik rimske drave (s epitetom "silni", M. Gradivus), ali je ponekad doivljavan i kao zatitnik zemljoradnje i stoarstva (s epitetom "oinski", M. Pater). Po njemu je bio nazvan i mjesec oujak (Mart), prvi proljetni mjesec u godini, osobito zbog injenice to je to bilo najpovoljnije razdoblje za otpoinjanje vojnih aktivnosti. Najstarije Marsovo svetite nalazilo se na Marsovu polju u gradu Rimu. Njegovi simboli poglavito su sveta Marsova koplja (hastae Martis) i sveti titovi (ancilia), a posveeni su mu bili vuk, bik i djetli. Prvi rimski car August podigao mu je u Rimu ak dva hrama, jedan na Kapitoliju, posveen M. Osvetniku (M. Ultor), a drugi, koji je bio jo vei, na rimskom forumu (posveen je bio Marsu poistovjeenom s Aresom, kao i Veneri s kojom je Mars bio u strastvenoj ljubavnoj vezi). U rimskoj mitologiji Mars je, osim Veneri, bio, takoer, blizak i s Minervom. Prema nekim tumaenjima navodno je bio i otac Romula i Rema, legendarnih osnivaa grada Rima. Zanimljivo je, takoer, da ga je , prema legendi, Junona zaela zahvaljujui cvijetu to joj ga je prethodno darovala boica proljea i cvijea Flora. Marsova ikonografija, neovisno o tome je li prikazivan u stojeem ili sjedeem poloaju, gotovo u potpunosti odgovara Aresovoj. Premda je prikazivan s razliitim

32

ikonografskim obiljejima najei tip ipak se odnosi na lik nagog, ljepukastog mladia, bez brade i brkova, s kacigom na glavi te kopljem i maem u rukama. U Rimu je, meutim, bio iznimno popularan i prikaz tzv. Marsa Osvetnika (M. Ultor). Rije je o tipu koji boanstvo rata prikazuje u posve razliitoj ikonografskoj shemi, kao odrasla bradata mukarca, odjevena u karakteristinu rimsku vojniku (legionarsku) odoru.

HEFEST VULKAN Hefest (u rimskoj interpretaciji Vulkan) u grkoj je mitologiji takoer bio pripadnikom dvanaestorice olimpskih boanstava. Bio je bog vatre i metalurgije, popularni boanski kova, nenadmani majstor u toj iznimno cijenjenoj vjetini, zbog ega mu se pripisivao pokroviteljski odnos prema zanatlijama i zanatstvu. Njegove kovanice nalazile su se pod vulkanima. Prema rimskoj mitolokoj batini njegove radionice nalazile su se pod vulkanom Etnom na Siciliji. U radu su mu od velike pomoi bili kiklopi, kojima je bio gospodarom, a koji su zajedno s njim sudjelovali u izradi zlatnog i srebrnog oruja i nakita namijenjenog boanstvima i najpoznatijim grkim junacima. Otac mu je bio Zeus, a majka Hera, ali je bio dijete roeno prije ozakonjenja njihova braka. Bio je hrom i neugledan, zbog ega ga je, prema legendi, okrutna Hera po roenju bacila u more. Na morskom dnu proveo je devet godina izraujui nakit svojim spasiteljicama, meu kojima i Ahilovoj majci Tetidi. Prije nego se, protiv svoje volje, zaputio prema Olimpu - na teko pristupanu planinu stigao je, naime, jaui na magarcu, to je bila posljedica Dionizova lukavstva, budui da mu je uspjelo Hefesta prethodno opiti - Hefest se osvetio okrutnoj majci poslavi joj na dar zlatno prijestolje uz koje je, nakon to je na njega zasjela, ostala prikovana sve do trenutka dok ju voljom bogova ipak nije bio prisiljen osloboditi. Doavi meu bogove koji su boravili na Olimpu kao uvjet Herina oslobaanja od prijestolja uz koje je bila okovana zatraio je da mu za enu budu dodjeljene Atena ili Afrodita: Zeusovom odlukom oenio je lijepu, premda nevjernu Afroditu. Njoj i njezinu ljubavniku, bogu rata

33

Aresu, prevareni Hefest osvetio se, meutim, razapevi mreu kojom ih je okovao, oslobodivi ih tek na nagovor vrhovnog boanstva mora i voda, Zeusova brata Posejdona. Meu djelima to mu pripisuje grka mitoloka batina - a ona su potanko opisana u Heziodovoj Teogoniji - pozornost privlai podatak da je Hefest, potaknut Zeusovom naredbom, nakon to je prethodno titan Prometej ljudima otkrio vatru i na taj nain znatno unaprijedio kvalitetu njihova ivota, od zemlje i vode nainio prvu enu Pandoru ("svime obdarena"), koju su bogovi opskrbili mnogim vrlinama, ali i manama. Sva zla i bolesti Hefest je zakljuao u krinju (aru s poklopcem), predavi ju potom Prometejevu bratu Epimeteju. On se, meutim, zaljubio u Pandoru te se njome i oenio. Prema legendi je znatieljna Pandora otvorila zakljuanu krinju, nakon ega su se iz nje svijetom razmilile bolesti, nevolje i patnje, dok je na dnu krinje ostala samo nada. Po Zeusovoj elji dobroinitelja ljudi Prometeja Hefest je nakon toga okovao na azijskoj planini Kavkazu. U odnosu na Hefesta poznata je, takoer, i pria o nainu na koji je on postao sudionikom dolaska na svijet Palade Atene: unato zaslugama koje mu se u vezi s time pripisuju, Atena je odluno i uporno odbijala sve Hefestove brane ponude! U poetku je Hefest najee prikazivan na oslikanim grkim vazama. Prevladavajui su bili motivi njegova sudjelovanja u procesu Atenina dolaska na svijet, kao i njegovo pojavljivanje u trijumfalnoj povorci formiranoj prigodom Hefestova dolaska na Olimp: U umjetnosti arhajskog doba esto je naglaavana njegova hromost, to iezava u vrijeme klasine umjetnosti, tijekom 5. st. pr. Kr., kad se Hefest poinje prikazivati prema karakteristinom, dobro poznatom ikonografskom obrascu. To u osnovi znai da je najee prikazivan kao odrasli, bradati mukarac, premda je ponekad prikazivan i u liku mladia. Gotovo uvijek je odjeven u kratku praktinu odjeu, egzomis, s ogrtaem (hlamida) ovijenim oko donjeg dijela tijela i prebaenim preko jednog ramena. Na glavi mu je neizostavna iljata kapa (pilos), dok u rukama dri karakteristine kovake alatke, eki i klijeta. U rimskoj interpretaciji Vulkan je poglavito bio italskim bogom vatre, poglavito vulkanske. U ranijim povijesnim razdobljima osobito je, stoga, bio tovan kao boanstvo koje titi od poara. Pod grkim utjecajem, kao i mnoga druga boanstva, bio je u potpunosti izjednaen s Hefestom, poprimivi na taj nain njegova

34

ikonografska i sva druga obiljeja, zadravi ipak i svoju primarnu funkciju italskog boanstva vatre.

HAD PLUTON U grkoj mitologiji Had je smatran boanstvom podzemnog svijeta te gospodarom mrtvih, svih koji trajno borave u svijetu vjenog mraka i tame. U antikoj mitolokoj batini njegova je uloga stoga bila manje istaknuta od uloge njegove brae Zeusa i Posejdona. Od 5. st. pr. Kr. tovan je, takoer, i kao gospodar rudnih bogatstava, metala i minerala, ali ujedno i sjemena, odnosno svega to je skriveno ispod zemlje, zbog ega je bio identificiran s Plutonom, boanstvom za kojega se u rimskoj mitologiji vjerovalo da je ljude opskrbljavao bogatstvima zemlje. Poput Zeusa i Posejdona, odnosno Here, Demetre i Hestije i on je bio sin titana Krona te Uranove i Gejine keri Reje pa je i njega zadesila sudbina subrae i sestara koje je otac, zbog straha od gubitka vlasti nad svijetom kojim je vladao a nakon to je sam prethodno na okrutan nain liio vlasti svojega oca Urana - najprije progutao, a potom, najvie zahvaljujui Zeusu, povratio iz utrobe. Podjelom svijeta meu braom, nakon to su bogovi pobijedili titane i njemu kockom bilo odreeno da vlada Podzemljem, carstvom vjene tame, pripala mu je nezahvalna uloga: ona mu nije priskrbila omiljenost meu bogovima, a jo manje meu ljudima. Svoj mrani svijet Podzemlja rijetko je naputao, a onda kad je to ipak bio prisiljen uiniti uvijek je to radio u crnim koijama u kojima je u svoje podzemno carstvo privodio due pokojnika. Svima koji su dospjeli u podzemni svijet trudio se prijeiti povratak u ovozemaljski svijet, a jednako je postupao i s onima koji su iz nadzemnog svijeta iz bilo kojeg razloga htjeli zaviriti u njegovo podzemno carstvo. Nekima je to ipak uspjelo, dodue samo rijetkim pojedincima. Uspjelo je to, primjerice, Heraklu koji ga je odapetom strijelicom ak uspio raniti, a u Podzemlje je uspjelo zaviriti i slavnom mitskom pjevau Orfeju te glasovitom atenskom junaku Tezeju, kojega je otuda uspio osloboditi upravo Heraklo. Mlai Hadov brat Zeus (u rimskoj interpretaciji Jupiter), vrhovno boanstvo cjelokupnog antikog, grko-rimskog panteona, vladar nebeskog svijeta, dopustio mu je oeniti se

35

Perzefonom, kerkom boice plodnosti zemlje i poljodjelstva Demetre (Cerere), koja mu je ujedno bila i sestrom. Prethodno je, meutim, Perzefonu (Prozerpinu) bez majina znanja i pristanka oteo na zemlji. Tom je dogaaju svjedoio samo Helije, koji je s nebeskih visina promatrao otmicu te je kasnije rastuenoj Demetri otkrio to se uistinu zbilo s njezinom miljenicom. Mjesta njegova tovanja preteito su se nalazila posvuda gdje se smatralo da je bio mogu silazak u Podzemlje. Njegovim carstvom tekle su rijeke (Stiks, Aheront, Kokit, Piriflegeton), koje je trebalo prijei, a koje su mu ujedno bile i granicama. Vjerovalo se, takoer, da su daleko na zapadu Elizijske poljane, mjesta gdje su vjeno poivale due pravednika, dok se Tartar nalazio u veim dubinama i tamo su poivali oni koji su bili smatrani grijenicima. Na ulazu u podzemni svijet stajao je troglavi pas Kerber, koji je proputao ulazak, ali je sprijeavao izlazak onima koji su dospjeli u Podzemlje. Vanu ulogu na putu do konanog boravita u Podzemlju imao je i Haron, starac prikazivan u dronjcima i sa iljatom kapom na glavi, koji je due pokojnika prevozio na svojemu amcu preko Aheronta, naplaujui tu uslugu odgovarajuom poputbinom. Hadova palaa i prijestolje nalazili su se u najmranijem dijelu Podzemlja. Hadovi karakteristini atributi su kapa ona ga je inila nevidljivim, a dobio ju je na dar od kiklopa (atenski pisac Apolodor govorio je da su kiklopi, nakon to je vladavina svijetom bila podjeljena izmeu Kronovih sinova, Hadu tada poklonili kacigu!) - zatim ezlo te ponekad rog obilja i mjerica. Posveeni su mu bili konj, pas, pijetao i zmija te ipak, mak i neke druge biljke. U arhajskoj je umjetnosti, osobito na vazama crnofiguralnog stila, prikazivan je slino dvojici poznate brae, to znai kao odrasli mukarac stroga pogleda, bradat i najee raupane kose, odjeven u hiton i himation, sa ezlom u ruci i vrpcom u kosi. Na vazama crvenofiguralnog stila, tijekom 5. st. pr. Kr., esto je prikazivan s rogom obilja te ipkom u ruci. est motiv na vazama junoitalskog podrijetla bili su i prikazi Podzemlja, odnosno Hadova dvora i tamonjeg prijestolja, kao i pripadajue, ne osobito brojne svite, koja je boravila u podzemnom svijetu. Vrlo brojni prizori Hadova podzemnog carstva sauvani su na freskama iz rimskog doba i na sarkofazima, a u oba sluaja prevladavaju prizori otmice Perzefone.

36

Najpoznatije Hadovo svetite bilo je u grkoj pokrajini Elidi, otvarano samo jednom godinje, a u njega su mogli silaziti samo Hadovi sveenici. Plutonovo znaenje boanstva Podzemlja u rimskoj mitolokoj i kultnoj batini nije imalo znaenje kakvo je Had uivao u grkom svijetu.

PERZEFONA (KORA) - PROZERPINA

Perzefona (Kora) je poglavito bila boanstvo Podzemlja, mranog svijeta mrtvih, smatrana mladom i ljepukastom enom tamonjeg vladara Hada, koji nije bio omiljen meu boanstvima, a jo manje je to bio meu ljudima; kao Demetrina (Cererina) i Zeusova (Jupiterova) ki bila je ujedno i boanstvo prirode. Kao Kora (Djevojka, Ki) ivjela je s majkom, provodei vrijeme na mirisnim livadama obraslim cvijeem, sve do trenutka dok ju Had, izaavi samo u toj prigodi iz podzemnog na ovozemaljski svijet, na prijevaru nije ugrabio te Zeusovim pristankom poveo u Podzemlje, da bi se ubrzo njome i oenio. Prema mitlokoj prii, boica zemlje Geja nainila je, naime, Hadu uslugu stvorivi lijepi cvijet narcis, koji je Kora (Perzefona) odmah pazila meu ostalim cvijeem te ga je pokuala i ubrati: u tom se trenutku na zlatnim koijama pojavio Had, zgrabivi ju te ju sobom povevi u svoj podzemni svijet. Majka Demetra nestalu je ker posvuda bezuspjeno traila devet dana, ponekad i s bakljama u rukama, sve dok od boga Helija, koji je otmicu promatrao s nebeskih visina, nije saznala to se doista zbilo i tko je stvarni krivac za nestanak njezine keri. Osjeajui se odgovornim to je odobrio Perzefoninu otmicu te svojoj sestri Demetri priinio toliku bol, Zeus je u Podzemlje poslao glasnika Hermesa sa zadatkom da otetu ker vrati majci, emu se nezadovoljni Had ipak nije imao mogunosti usprotiviti. Uspjelo mu je, meutim, nagovoriti ju da prije naputanja Podzemlja pojede zrno ipka (nara),

37

svojevrsni simbol brane povezanosti, to je bio dovoljno vrst razlog da ju je trajno uspio vezati uz sebe i svoj podzemni svijet. Od tog je vremena Perzefona dvije treine godine provodila na zemlji, a jednu uz mua u Podzemlju. Njezin je kult bio stoga specifian, proet svojevrsnim mitolokim dualizmom. U prenesenom smislu, ona je simbolizirala obnavljanje ivota na zemlji, proljetno buenje prirode, kao i njezino zamiranje krajem jeseni. Kao boanstvo podzemnog svijeta njezin kult je usko povezan s Hadovim, dok je kao djevojka, odnosno kao Kora, najee tovana zajedno s Demetrom, osobito u Eleuzini, nedaleko od glavnog atikog sredita Atene, poglavito u sklopu tamonjih poljodjelskih sveanosti, poznatih Eleuzinskih misterija. Spominje se takoer njezina zaljubljenost u ljepukastog Adonisa, takoer simbola raanja i umiranja vegetacije, strastvenog lovca kojemu je uspjelo oarati i boicu Afroditu. U takvom kontekstu i likovni prikazi Perzefone odnose se na lik mlade i njene djevojke, ponekad zastraujueg, ali i dobrohotnog izgleda. Gotovo uvijek prikazivana je u drutvu s majkom Demetrom, a od atributa najee su prisutni baklja i pijetao. Vrlo su esti i prikazi njezine otmice i povratka iz Podzemlja, a brojni su i motivi s prikazima njezina boravka u Podzemlju, gdje se uvijek nalazi u drutvu s Hadom. Kod Rimljana je Perzefona bila izjednaena s Prozerpinom te, na neki nain, tijesno vezana uz Liberu, boanstvo koje je bilo enskim pandanom bogu vina Bakhu (Liberu), a tovana je bila i u drutvu boanstva s imenom Dis, odnosno Dis pater, to je bilo drugo ime za Plutona, identificiranog s grkim Hadom. Njezin kult meu Rimljanima ipak nije bio toliko razvijen kao u grkom svijetu.

DEMETRA-CERERA

Meu Kronovom i Rejinom djecom koju je otac najprije progutao, a potom bio prisiljen povratiti, Demetra je bila boanstvom plodnosti zemlje, svekolikog raslinja, ali ujedno i Podzemlja. U rimskoj mitolokoj batini bila je izjednaena s jednim od

38

najstarijih italskih enskih boanstava, zatitnicom vegetacije, plodnosti polja, itarica i etve, Cererom. Prema Heziodovu Postanku bogova, s najmlaim bratom Zeusom, predvodnikom sveukupnog grkog panteona, imala je ker Perzefonu (Koru). Jedan od brae, bog Podzemlja Had, Perzefonu je po Zeusovu odobrenju, a protivno njezinoj volji, oteo te poveo u svoje podzemno carstvo, kasnije se njome i oenivi. Kad je nakon viednevna lutanja od boga sunca Helija saznala to se dogodilo s tom njenom djevojkom, preruena u staricu napustila je Olimp te dospjela do Eleuzine, mjesta udaljenog dvadesetak kilometara zapadno od Atene, gdje se susrela s kerima tamonjeg kralja Keleja. Unato injenici to joj je kralj u Eleuzini podigao hram, srdita Demetra potrudila se sprijeiti klijanje sjemena i sazrijevanje plodova, uinivi na taj nain zemlju posve neplodnom. Tek nakon to je Hermesu uspjelo ispuniti Zeusovu naredbu te Perzefonu vratiti iz podzemnog svijeta otac bogova je pozvao je Demetru s Perzefonom na Olimp. Pred odlazak iz Podzemlja lukavi Had ponudio je, meutim, Perzefoni plod ipka (nara), koji je ona spremno progutala, to mu je omoguilo da je Perzefonu barem djelomice uspio vezati uz sebe i svoje podzemno carstvo. Vei dio godine ona je od tada ipak provodila izvan Podzemlja, najee u majinu drutvu. Iz zahvalnosti to je Perzefoni pruena mogunost boravka izvan podzemnog svijeta, majka i ki su oivjele zamrlu prirodu, a eleuzinske kraljeve uputile u tajne svojih Misterija. U potrazi za nestalom Perzefonom Demetra je, meu inim, boravila i u domu Baube i njezinih sinova Triptolema, Eumolpa i Eubuleja (u nekim mitolokim navodima od sinova se spominje samo Triptolem!), koji se nalazio na putu izmeu Atene i Eleuzine; budui da je od Eubuleja tom prigodom saznala da su svinje koje su mu bile povjerene na uvanje nestale u procjepu kroz koji je Had, navodno, Perzefonu odvukao u svoje podzemno carstvo, otkrio je Demetri mjesto boravka otete keri te joj omoguio da kroz isti procjep sie u Podzemlje. Jednom od sinova, prvotno uvaru krava, a kasnijem kralju Triptolemu, Demetra je iz zahvalnosti poklonila kola s krilatim zmajevima, kao i sjeme ita, poduivi ga obradi zemlje te mu naloivi da se zaputi u svijet i ljude naui razliitim poljodjelskim vjetinama, od oranja zemlje, sijanja i klijanja itarica, do rasta, dozrijevanja i etve, odnosno zamiranja vegetacije, ali takoer i uzgajanju voa i povra. U Demetrinu ast u jesenskim i zimskim mjesecima u Eleuzini su slavljene Male i Velike Eleuzinije. One su bile sastavnim dijelom znamenitih Misterija, kojima poetci seu jo u

39

mikensko doba. Najvaniji objekti iz razdoblja kasnijih adaptacija eleuzinskog svetita potjeu iz 5. st. pr. Kr., a to se poglavito odnosi na pravokutni telesterion i odgovarajuu pozornicu za obrede obavljane u Demetrinu ast. Demetra je nerijetko bila tovana i kao zatitnica ena i djece. Demetrini atributi primjereni su njezinoj ulozi zatitnice plodnosti zemlje. Najee su to vijenci itnog klasja u ruci, a ponekad se kao atribut pojavljuje i mak. Nisu, takoer, rijetki niti prikazi na kojima se pojavljuje kalatos (kalathos, koara od isprepletena prua, ispunjena klasjem i razliitim plodinama), a ponekad i dijadem na glavi. Od atributa se pojavljuju jo i ipak (nar), kao i svinja. Osobine boanstva podzemnog svijeta, odnosno njezina htonskog karaktera, esto su, odobito od razdoblja helenizma, naglaene prikazom baklji i zmija. Potrebno je ipak kazati da Demetrini likovni prikazi nisu odvie esti. Od 5. st. pr. Kr. pojavljuju se prikazi Demetre u drutvu s Perzefonom (Korom) i Triptolemom: najbolji primjer svakako je poznati reljef pripisan Fidijinoj koli, podrijetlom iz Eleuzine.

U priblino isto vrijeme Demetra je bila izjednaena s Cererom, keri Saturna i Ope (Ops), jednim od najstarijih rimskih boansta, koja je bila zatitnicom plodnosti, itarica i etve, ali i braka. Prikazivana je s bakljom i zmijom, atributima koji su isticali njezin htonski karakter, kao i klasjem ita, makom, jabukom i kalatosom, elementima koji su naglaavali poljodjelski karakter tog boanstva.

POSEJDON-NEPTUN

Poput svoje brae Zeusa i Hada i Posejdon (Neptun) bio je sin Krona i Reje, jedno od djece koju je otac, da bi izbjegao liavanje vlasti, najprije progutao, a potom ih,

40

zahvaljujui Zeusu, bio prisiljen povratiti. Podjelom vladavine nad svijetom meu Kronovim sinovima njemu je pripala vladavina morem, kao i svijetom voda i jezera, premda su rijeke u antikoj kultnoj ostavtini imale i vlastita boanstva, nazivana njihovim imenima. Posejdon je, takoer, bio meu dvanaestoricom olimpskih boanstava. U morskim dubinama vladao je iz palae podignute na dnu u Egejskog mora, gdje je ivio sa zakonitom enom Amfitritom, jednom od Nereida, s kojom je imao sina Tritona i ker Rodu. Svojim raskonim kolima, u koje su bili upregnuti konji sa zlatnim grivama (Posejdonu se, naime, pripisuje i stvaranje prvog konja Skifija, kao i spremnost da ljude naui krotiti konje, a povezivan je i bikom, odnosno stvaranjem tog vjenog simbola snage i izdrljivosti!), Posejdon je naputao zlatne odaje svoje palae. Kretao se morskom povrinom u pratnji drugih morskih boanstava i raznolikog svijeta morskih stvorenja, u estim obilascima svojega prostranog morskog carstva, ili na putu do sjedita bogova na Olimpu. Pritom su pod njim podrhtavale zemlja, planine i ume, a dok se kretao morem dizali su se golemi valovi. U Trojanskom ratu bio je meu boanstvima koja su bila na strani Grka: prethodno je pomogao izgradnju bedema u Troji, ali ih je kasnije svojim trozubom i razruio. U kontekstu dogaanja vezanih uz junake iz Trojanskog rata zanimljivo je istaknuti da je uporno progonio Odiseja, budui da je on prethodno oslijepio njegova sina Polifema. esto je bio u sukobu s pojedinim boanstvima, a osobito je poznato, za njega, dodue, nimalo uspjeno, nadmetanje s Paladom Atenom, u nastojanju tih istaknutih boanstava da se dopadnu graanima Atene te na taj nain ovladaju njihovim gradom i pokrajinom Atikom. O njegovu znaenju i popularnosti govori i podatak da su u grkom svijetu mnogi gradovi nosili njegovo ime. U 5. st. pr. Kr. bio je izjednaen s rimskim Neptunom. Posejdonov (Neptunov) najprepoznatljiviji ikonografski simbol je njegov karakteristini trozub, dok su meu ostalim atributima najee su zastupljeni dupin ili konj, odnosno vodeni konj, a posveen mu je bio i bik, simbol snage. U ranijoj, arhajskoj umjetnosti, prikazivan je posve nalik svojoj brai, starijem Hadu i mlaem Zeusu, a to znai kao odrasli mukarac snane muskulature te stroga i dostojanstvena pogleda, s kovravim pramenovima kose i gustom bradom i brkovima, nag ili polunag, odjeven u dugaki hiton i himation. esto je prikazivan u

41

uspravnom poloaju, jednom nogom oslonjen na dupina, Prikazivan je na konju ili hipokampu, nerijetko i sa zapregom koju su inile udovine morske nemani, u pratnji Nereida i mnogih drugih morskih bia, razliitih vrsta riba, a osobito dupina.

AMFITRITA

Boica Amfitrita, kraljica Mora, ki je morskog boanstva Nereja i njegove ene Doride - pisac Apolodor istie, dodue, da joj je otac bio titan Okean, a mati Tetija bila je predvodnicom morskih nimfa Nereida. Udala se za monog vladara mora Posejdona (Neptuna) pa je kao njegova ena i sama bila gospodaricom morskih valova i svekolike morske faune. Prije udaje skrivala se nastojei umaknuti Posejdonu, odbijajui njegove brane ponude. Iza Heraklovih stupova, u dalekim morskim dubinama, prema legendi ju je uspio otkriti Posejdonov delfin, ili delfini prema nekim drugim izvorima, koji su Amfitritu ispratili do Posejdonova boravita te ju nagovorili da se za njega uda. S Posejdonom je imala sina Tritona i ker Rodu. U likovnoj umjetnosti njezin lik prikazivanje zajedno s Posejdonovim (Neptunovim), najee na upregnutim kolima i u brojnoj pratnji morskih boanstava i drugih morskih bia, a poznati su i njezini prikazi u prizorima gigantomahije.

TRITON Triton je bio morsko boanstvo, posve nalik boanstvima poput Nereja, Glauka, Forkisa i dr. Nereju sin Posejdona (Neptuna) i njegove ene Amfitrite. Prema legendi

42

smatran je boanstvom Tritonskog jezera, za koje se vjerovalo da se nalazilo nadomak sjevernoafrikoj obali, u Libiji. Kao boanstvo mora bio je osobito sklon mornarima, a uvijek je bio pripravan biti na usluzi ocu i majci, koje je i sam esto pratio u njihovim lutanjima morem. Legenda spominje njegovu intervenciju u poznatoj prii o Argonautima, a uz njega se vezuje i lokalna legenda koja ga vezuje s gradom Tanagrom u grkoj pokrajini Beotiji. Triton je boicu Atenu poduavao ratnim vjetinama. Imao je dvije keri, od kojih se Palada druila s Atenom, koja ju je tijekom vjebanja nehotice ubila kopljem. Triton je esto prikazivan u trenutku dok jai na dupinu ili u koiji, s malim trozubom u ruci i sa savijenom koljkom koja mu slui kao truba i u koju pue da bi podigao ili smirio morske valove. Glava mu je vrlo esto prikazivana ovjenana raznolikom morskom florom i faunom. Od 4. st. pr. Kr. tritoni se spominju u skupini, najee u Posejdonovoj pratnji. U gornjem dijelu Tritonovo tijelo imalo je ljudske osobine, dok je donji dio tijela prikazivan u obliku ribe, poglavito dupina.

DIONIZ (BAKHOS)-BAKHO (BACCHUS), LIBER PATER

Dioniz (Bakhos), u rimskoj interpretaciji Bacchus, bio je izjednaen sa starim italskim boanstvom Liberom (Liber Pater). U klasino doba postao je bogom vina te s time u vezi mistinih delirija. Legende o tom boanstvu vrlo su kompleksne naravi, budui da on ujedinjuje razliite elemente koji ne potjeu samo s grkog tla, nego i iz susjednih zemalja, a poglavito su maloazijskog podrijetla. Smatra se da je bio sin Zeusa i Semele, kerke tebanskog kralja Kadma i njegove ene Harmonije. Poput nekih drugih boanstava, Apolona, Artemide, Hermesa i dr., Dionis je bio pripadnikom druge generacije olimpskih boanstava. ..

43

44