Zija Dizdarevi NAZA VEZILJA

Jo jedno proljee. Najprije su "babine huke" provele svoje, zasipajui kasabu as kiom as snijegom, da bi istog dana na trenutak provirilo bijelo, vrue sunce. Tri noi su nekakvi daleki umovi slijetali niz ariju i gubili se dolje u ajirima, blato se mrzlo, kravilo, i opet mrzlo, a nemiri se poeli uvlaiti u ljude. Ilija Rezikin, zelen i suiav starac, protegao se na tamnoj postelji, pogledao kroz pender u potok to mu je lizao kuni zid natapajui ga vlagom, pa zastenjao: Sa' e pramaljee, bome, mene tui a kosti mi kripe, dabogda da mognem dihat' kroz dvi nedilje. "Zamjenici" smijenie zimu i digoe snijeg sa sokaka. Samo je jo Matorac utio, bijel, pogrbljen i moan u svojoj starosti. A kad proe devet opraica i deseti vrbolom, zahukta Kri i Matorac se proara. Sletiee osloboeni vjetrovi i ispunie ulice planim jekom, zvidei niz Rijeku, povrh nadolih voda i vraajui dim u kue. Bogami, jugovina, vakat je i proljeu, gunao je osamljenik Karo, uzalud pokuavajui da naloi vatru. Izgubljeno su tulili psi tih vjetrovitih pomrina i drhtale kue, kripei pocrnjelim kanatima, a u svijetu nemiri su narastali do iekivanja, nejasnog a napetog, i utljiva lica kao da su govorila: Mui, ekaj jo malo, da vidimo... Onda je dolo proljee kao vrisak. Otvorilo se sivo zimsko nebo i itava poplava sunca sruila se na grad, potekla sokacima i zalila svaki oak, a odmrznuti duvarevi u Pavlovcu propitae memlom. Vejsil se kao probuen iz dubokog i tekog sna podigao i protegnuvi se dobro zijevnuo: He-ee-eh! Doje premaljee, nek je s hajrom! Pa bez ikakva posla i razloga krenu iz kue kao da ima neto svriti; kad izae pred vrata, zasjeni ga sunce, zijevnu jo jednom okreui se na sve strane pa, poto mu tek tada pade na pamet da nema ama ba nikakva posla i da je onako dabe ustao, kao da ga je neto podbolo, on se poea za vratom pa sjede na prag mirkajui. A proljee je putovalo niz pavlovaki potok, pa niza Hadrovie, razlijevalo se po budacima, bljetalo u srmali zrnima starinskog abenskog tespiha Omerefendijinog. Prialo je to proljee

uvijek istu a uvijek novu priu pavlovakoj djeci sa krivim nogama i bijelim podbulim licima, priu o onim plavim visovima to lie na polegle zmajeve i svake sedme godine jedanput prelete kasabu, pa onda bude rodna godina i puno hljeba u kui (samo to niko iv ne pamti kada su to zmajevi posljednji put preletieli). Pria proljee kad se izmeu vlanih trepavica probije do zjenice o zlatnim prostorima gdje sve iskri i sja i treperi u svilenim bojama i gdje se samo leti i vriti. U studeni ivot naih pogrbljenih kueraka zaviri ono, dovikne, digne, obodri. I trgnuo se svako. ... Po ariji ljudi poeli bre prolaziti, konji natovareni ubretom penjali su se s njiskom uz Ravan, polusuhe strehe, isparavale se, sve kao da je uskomeano, i Amir, sjedei prekrtenih nogu na seiji u hanu (tako je presjedio cijelu zimu ne mijenjajui mjesto), okrenu se pa poe, ko zna zato, darati po odaku. Jah, proljee! Tako kasaba svake godine jedanput oivi. Uini ti se onda da si neto zaboravio ili da te neto eka napolju, ustane i izae pa luta arijom, zagleda u pijace i kafane, oslukuje, ode na tabhanu pa satima s ostalim svijetom gleda kako se capini zabadaju u balvane, neko vie otegnuto, sporo: "Ohohoooj! eheheeej!" i kroz mutnu vodu gaze splavari iz Prokosa; zatim zaeli da potri, da vikne, pa kad sunce zae i mrak se natoi meu strehe, ti jo uvijek uznemiren traga za onom izgubljenom milju i ne spava ti se.

*** Jo jedno proljee. U Nazin ivot ono je ulo iznenadno i buno, dok je prljav, pocrnjeo snijeg jo amio po uglovima bae. Oglasilo se prije dolaska golemim mokrim kolutom na tavanici pa je Naza, vezui danima, sluala jednolino kapanje kroz prodrt krov: kap! kap! i ve tada u njoj su poele rasti tople proljetne nade. Povijena nad erefom do duboko u no sluala je vjetrove i vode od otopljenih snjegova to su negdje vani umjeli, pa kad bi je od duga bdijenja i sitnih ara pred njom zapeklo u oima, ona bi mirei legla nauznak i podavala se nekakvoj toploj drhtavici; osjeti kako joj vrhovi prstiju gore, izbodeni, stavi ih na jastuk i poinje nesvjesno, polako, pa sve bre da prevlaci njima preko mekane povrine jastuka, milujui i derui tronu tkaninu, a kroz uarenu svijest promiu udne, nikad nedokuene slike, i iz svakog oka proviruje po jedno muko lice. Zatim se sve misli rasplinu i sjeanja kao kroz dalek i zaboravljen san jave se. Ispreturane slike prolosti, poneki do tanina zapamen razgovor s Nezirom, a onda sanjarenje, mata se otrgne i prsti ponovo padnu po jastuku. U tim budnim snovima iezavao je sav dotadanji ivot, i lanjska materina smrt i muni dani u fabrici ilima i otegnut piskav glas brata koji plaui trai dinar, jer mora kupiti novu pisanku i onaj sve ei bol u oima, bol od kojeg su

tekle suze, sve je to nestajalo pred zamiljenim zbivanjima ili davnim djetinjim sjeanjima. Prialo se u ovoj prostranoj kui a pusti ardaci i odaje to su potvrivali o zlatnom vremenu koje je prolo, o pjesmi, vilenim konjima, kmetovima i sevdahu, prialo se nekad, i u djetinjstvu Naza je, lutajui prostranim odajama i halvatima osjeala i strah i neku tajanstvenu, skrivenu ljepotu minulih vremena. Teak vazduh iza muebaka (u tom vazduhu zadri se uvijek kakav star miris suhog bosioka ili karanfila), oeve objeene haljine srmom izvezene, puka na zidu i one pokretljive umne sjenke to se u akam javljaju po budacima oivljujui mrtve stvari i punei upeatljivu djeiju duu grubom stvarnou, sve se to jednom zauvijek utisnulo u Nazino sjeanje. Pa su dola druga vremena (njihov dolazak Naza je upamtila po tome, to su sobe i zidovi ogoljeli, a teka materina ogra dukata koji su zveali meko, kao prigueno, izgubila se i Naza nikad nije smjela pitati gdje, bojei se stranog nekakvog odgovora), vremena koja ona nije htjela i protiv kojih se iz sve snage bunila. Kad je ostala sama s majkom i bratom, djetetom krljavim, nedoraslim i uvijek nekud utljivim, inilo joj se a tako je samu sebe uvjeravala da je to samo privremeno, da e se sve to je prolo opet vratiti. Jer, ona je tako eljela. Sve je poslije toga bilo neugodan san. I zaputena baa, i hljeb sa sirom i studene zimske noi i, najzad, fabrika ilima sa strogim pogledom nastojnice, ropskim strahovanjem to su ga red i mogunost izgubljene nadnice ulijevali, i sa ubogim mjesenim ajlukom. Sve vie je Naza mrzila ovo svakodnevno nemilo snivanje, sve se vie povlaila u se i tako odvojena vezla je danima, upisujui u eref sva svoja prieljkivanja. Sve stoje nestalo, sve to nije bilo i nije moglo biti, sve to je drago, sve je to Naza ostvarivala na erefu. U krivim linijama spavali su zmajevi i sokoli i serhatlije iz divnih pria, micale su se one udne sjenke iz starinskih odaja, oev fermen svijetlio je crvenom ohom, zlatan zvek zvonio je u vezu i slike daleke budue sree, slike neodreene, pune boja i treperenja, te nestvarne slike gledale su je iz erefa nasmijane. To to je svoje drage vezove prodavala, jer je trebalo kupiti drva, to je opet bio ruan san. I sve je bio san, i materina smrt, a potreba, neodoljiva potreba za buenjem, javljala se s proljea. Svake godine, tako, iznova oive nestale prie. Radosno ekanje neeg svijetlog, lijepog, to je nalik onom zlatnom vremenu iz pria, takvo ekanje ispuni je svu i pogrbljena Naza ispravi se koraajui arijom prema ilimari. Nezire, eno ti Naze! ale se namjerno glasno arilije. Nezir, obijestan sin bega i trgovca Makia, prima alu: Nazo, srce, kako si? Ho' po' za me? Sunce je, proljee, i sve je mogue. Naza, puna prijatnog nadanja, zaustavlja se pred Nezirovim duanom i s puno povjerenja gleda bega pravo u oi. Nezir se pojavio u jedno takvo proljetno buenje. Bio se tek zamomio kad su ga, kao i svakog neiskusnog momia, poeli zadirkivati za Nazu, siromanu usidjelicu vezilju. Te

prve ale sa tek sazrelim djeacima, pune neobuzdanosti, postale su obiaj i Nezir se tom obiaju povinovao. Da li iz elje da pretekne starije, ili iz obine djeije sklonosti za ismijavanjem, tek on je bio glasniji od svih. Nazo moja! Nazo, duo! Srce! Uzeu te. Beg misli: Nazu s podsmijehom gleda cijela kasaba i nita obinije nego da se ovjek s njom makari. A Naza, povuena stara djevojka, vjeruje rijeima. Dopiru do nje rijei slatke kakve joj jo od djetinjstva niko nije govorio, rijei tople, mladenake i u njima ona ne osjea pretvornost. Prolazi pognuta, utljiva izmeu nasmijanih epenaka, slua i ini joj se kao da to same njene vrele probdjevene noi govore: Srce! I tako je jedanput zastala, pogledala Nezira, pravo u oi, on joj se iznenaen i pomalo crven od zbunjenosti, ukazao lijep kao upis, i ona mu je odgovorila: Srce! Od toga otvorenog i predanog pogleda beg se zaplaen trgnuo, naslutivi golemu ozbiljnost Nazinog odgovora, a onda, kao umirujui se silom, poe glasno, preglasno da se smije. Naza taj grohot nije razumjela i otada se sve ee zaustavljala pred Nezirovim duanom. Noi su bile pune privienja i sva su ona liila na bega. Tako je dolo i ovo proljee. Kroz zastrt prozor na ilimari probila se suneva zraka i praina to se u njoj kovitla, modra i treperava, bila je u taj prvi dan proljea jedini Nazin doivljaj. Zamiljena, pogleda uperenog neodreeno kuda, nasmijeena, utila je itavo jutro, oslukujui udare krvi u sebi i podajui se samo onom prvom utisku to ga je u njoj proizvela ona suneva zraka: daleko negdje u prostoru nasluuje se suncem obasjana prilika mladog nasmijeenog ovjeka to mnogo lii Neziru i prua taj sunani ovjek ruke. Sjede povijene ene i tkaju, zujanje pritajeno, dosadno i puno nekakve guste praine od tkanja, poneko se iskalje, a Naza budna sanja. "Dolo joj njezino!" saaptavaju se druge. Znamo se: kad Nazi doe "ono njezino", ni itav svijet ne moe je razuvjeriti u njenim samoobmanama. Godinama tako mirna, povuena, vezui po est mjeseci sitan i teak vez da ga proda za dvjesta dinara, Naza se grbi, uti i radi, da bi svakog proljea razbila taj svoj mir i sobom ispunila kasabu. Kao da krikne nad bezizglednom amotinjom i poput utopljenika poinje ludo da se hvata za najsmjelije nade. "to i mene ne bi kogoerce uzeo? Eto, imam sto i pedeset dinara na mjesec, pa bi zauhar bilo ako ' ba i samom Neziru. Lijep je to ajluk. A more se togoerce privrijedit' i vezui pa ku'

e bolje. A nije da sam stara..." lae tako samoj sebi i vjeruje duboko, oajniki u te lai. Samo Neziru Makiu, begu i koljenoviu, sve vie dosauju peckanja okoline i sve se tjeskobnije osjea pred njenim nametljivim i punim povjerenja pogledom: Kad e me, bolan Nezire, vodit' kadiji? Ama ta joj bi, e e ona za me? Ja se naalih, a ona ba sveosve zabudali. Nejma nigdjen nita, a starija je osam godina od mene, pa kakva je runa... uh! sikterisau je jednom pa nek mi vie ne zanovijeta. Jah, e pobudali zdrava i estita, a ojli cura, a ni po em se ne vidi da je enula. Eto kad radi, ja l' govori s tobom, rek'o bi pametna, vanj tako, a vamo niko je ne mere urazumit' kad zaintai za udaju. E vela havle, vela havle! govorilo se za njom i oko nje. Tako je dolo i ovo, trideseto Nazino proljee. U noi prvoga dana dugo je prebirala po ruhu. Skupljano s mukom i godinama, zatvoreno u tekoj okovanoj sehari (ostatak bogate prolosti) to ruho odisalo je onim posebnim mirisom noene tkanine. Bile su tu i stare materine svadbene damfez-dimije i jedna ko zna odakle skrivena zlatom proarana papua, pa nekoliko Nazinih najdraih vezova, lijepo sloene krpe (bogzna emu namijenjene) i koulje, i preko svega toga Naza je dugo prevlaila rukom gledajui ukoeno, kao nekom vizijom oarana, u unutranjost sanduka i ponavljajui uporno dvije rijei: Udau se! Udau se! Pa je doao drugi dan. Rano izjutra probuena s jednom stalnom milju na svoje ruho, gledala je kroz pender nalakena. Grane stare kruke, pod kojom djeca svake jeseni dugo stoje i enjivo gledaju u ute kolaue, te grane miruju tamne u svijetlom jutru. Kao udan i pun ivota vez razapet na modrom erefu neba, crn, izlomljen i izukrtan vez sa sitnim, jedva primjetnim zelenim pupoljcima, ukazuju se te grane Nazi. Sjela je za eref. Taj tajanstveni nebeski vez proljea, moe li se on izvesti? Proljea su uvijek donosila Nazi nova i nanovo doivljena uzbuenja i ta uzbuenja Naza nije umjela kazati niti bije ko sluao. Samo su greviti potezi na razapetom platnu govorili o tim doivljajima, i stoga su proljetne vezove njene gospoe najradije kupovale, plaajui izuzetno i razmetljivo po deset dinara vie. Drhtavi, ti su crveni i zeleni potezi zadihano jurili nekud vijugajui, gubei se, da najzad izbiju na plavu irinu u nekoj vritavoj boji to podsjea na prekinut uzvik. I danas Naza je zaboravila otii na posao, zaboravila da e joj nadnica propasti i od jutra do duboko u no, dok joj se oi nisu zamaglile od suza, vezla je i vezla. Ne osjeajui umor, ponesena eljom da uhvati i ispie na erefu onaj svoj veliki jutarnji doivljaj, ona je urila da to prije svri (sve s potajnom milju na sinono ruho), kao da e poslije toga odmah doi ono neto, davno oekivana posljednja srea. Nita odreeno nije imala pred sobom, ni sama nije znala ta eka, ali duboko u njoj poivalo je uvjerenje da e se brzo, im zavri ovaj vez, moda jo sutra, dogoditi "ono" i da poslije toga nee vie biti tegoba. A u dnu toga uvjerenja poivala je jedino stvarna, neodoljiva enja za ovjekom.

Nezir! Iz erefa gledale su muke oi. U podne doao je brat iz kole, tiho sjeo u oak i ekao da mu sestra da ruak. Poto je uzaludno prosjedio ko zna koliko i poto je izgubio svaku nadu da e ruati, snudeno je otkinuo komad hljeba i izaao na sokak, utljiv i neopaen. Naza je vezla i smijeila se. "Nezire"! govorile su krivulje sa erefa. U trei svijetao proljetni dan (ba kad su Iliju Rezikinog nosili na groblje) Naza je pola u susret dogaaju voena svojim ludim nadanjem. Sigurna da se sad mora zbiti "ono", ila je arijom uspravljena i vedra. Negdje povrh glava svjetlucale su niti pauine, ili joj se samo tako inilo. Huzbain kanat lupkao je na vjetru. Posred arije gega se bezbrino iroka, blatom zamrljana guska. Pred duanom Nezir se svaao s nekim seljakom zbog vjeresije. Nezire! ta je! Najednom, bilo je tiho, tako tiho da se prepala. Onaj veliki dogaaj lebdio je u vazduhu i trebalo ga je dohvatiti, a nju je obuzeo strah pred Nezirovim smrknutim pogledom. ta je? Prisiljena da pone ona se najzad oslobodila: Ja ne mogu vie ekat'... vo-vodi me... i ... vjenaj, ako ' sad, namah!... Pusti me, vidi da imam posla, nije mi do makare, djevojko! Ne alim se, dina mi, nego ti ozbiljno kaem, vodi me kadiji na niah!.... Ama ta ti je, idi dovraga! e si ti za me i ta mi se, kog belaja, namee! Neu te! Dostaje ale, skini mi se s vrata, budalo budalasta, sikter! Naza se lecnu. Sve dok je Nezir govorio, raspaljujui se vlastitim rijeima sve vie, ona je otvorenih usta, sa jo nasmijeenim izrazom i sa onim punim povjerenja pogledom pratila njegov govor ne vjerujui ni u jednu jedinu rije, sigurna da se on samo ali. A kad u ono "sikter!" izgovoreno otro i popraeno pokretom ruke kao da je izgoni napolje, ona zadrhta. U taj as srui se sve to je bilo svijetlo. Ukaza joj se crveno, zadrigle i srdbom iskrivljeno lice pred njom, odrpan seljak smije se s ulagivanjem begu, udna golotinja zja iz tamne unutranjosti duana, a ona prljava guska zaustavila se i gae. U jedan trenutak zaudi se kako je sve novo i nepoznato tu unaokolo. Zatim joj se lice tre kao od velikog bola, pokri ga

rukama i dok ju je Nezir gurao grubo rukom, ona je, vrsto stisnutih oiju, bojei se da ponovo pogleda u ruevine jednog dragog svijeta, ila nasumice preko arije. Kad je opet progledala, one svilene pauine nije bilo, ili joj se samo tako inilo. Huzbain kanat je lupkao, zvona su zvonila Ilijinu smrt i taj zvon mijeao se s dalekim dovikivanjem splavara s rijeke. "Uzaludno proljee!" pade joj iznenada na pamet. I dok je, pogrbljena i skrena, ila polako prema fabrici, u njoj se je javljalo jednolino i uporno: Uzaludno proljee! Uzaludno...