Ivan Jurić - Genetičko Podrijetlo Hrvata

Vlastita autorska naklada Ivan Juri, Radaueva 11, 10000 Zagreb, Hrvatska E-mail: ijuric@agr.
hr
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica -Zagreb UDK 575.17(497.5) 572.083(497.5) JURI, Ivan Genetiko podrijetlo Hrvata: etnogeneza i genetika otkria / Ivan Juri. - Zagreb: vlast, nakl., 2003. Bibliografija. ISBN 953-99217-0-8 I. Genetika populacije - Hrvatska II. Antropoloka istraivanja Hrvatska 430506115 ISBN 953-99217-0-8 Copyright Ivan Juri 2003. Sva prava pridrana. Ova se knjiga ni cjelovito ni djelomice ne smije umnoavati, fotokopirati ili na bilo koji nain reproducirati bez pismenog doputenja nakladnika.
VLASTITA AUTORSKA NAKLADA
ZAGREB, 2003.
Sadraj
Predgovor Dragana Primorca Predgovor autora l.Uvod 2. Genetika i mogunost otkrivanja podrijetla 3. Haplotipovi na Y kromosomu 4. Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata 4.1. Baskijski haplotip Eul8 4.2. Hrvatski haplotip Eu7 4.3. Neolitski haplotipovi: Eu4, Eu9, EulO i Eull 4.4. Slavenski haplotip Eul9 4.5. Azijatski haplotipovi Eul4 i Eul6 4.6. Ostali haplotipovi i mjesto haplotipova otkrivenih u Hrvatskoj 5. Haplotipovi u Europi prije neolitske revolucije 6. Neolitska revolucija i rast brojnosti stanovnitva 7. Neolitska revolucija na podruju Hrvatske 8. Danilska kultura i seljenje na sjever 9. Hipoteze Bartela Leenderta van der Waerdena i Colina Renfrewa ..
l 7 11 17 23 27 29 32 38 44 46 46 55 65 73 85 .. 93
Genetiko podrijetlo Hrvata
Predgovor Dragana Primorca
10. Vuedolska kultura 11. Slavenski haplotip i dogaanja u podruju stepe 12. Nova teorija o vremenu nastanka i irenju indoeuropskog jezika 13. Mitohondrijska DNK 14. Genom i haplotipovi naroda 15. Nastanak hrvatskog politikog naroda/nacije (etnogeneza) i genetiko podrijetlo Hrvata 16. Neke slinosti i razlike u nastajanju politikog naroda/nacije Hrvata i Maara 17. Genetiko podrijetlo Hrvata i dosadanje teorije o podrijetlu Hrvata 17.1. Teorija o perzijskom podrijetlu 17.2. Teorija o doseljavanju u sedmom stoljeu 17.3. Teorija o germanskom podrijetlu Hrvata 17.4. Teorija o autohtonosti 18. Povijest srodnosti meu narodima 19. Knjiga Postanka i genetike spoznaje 20. Umjesto pogovora Literatura ..,,
97 103 109 113 123 127 155 161 162 168 174 176 179 187 197 203
isati o vlastitom narodu uvijek je veliki izazov, no pisati o njegovu podrijetlu iznimna je i odgovornost. Biotehnoloka revolucija, ostvarena prvenstveno kroz molekularnu genetiku, otvorila je nove, no jo uvijek nejasno sagledive vidike. Otkrie grae ljudskog genoma, uz razvoj novih tehnologija, dovelo je ponajprije do ubrzanog razvoja dijagnostikih ali i terapeutskih postupaka u medicini. Istodobno, molekularna je genetika postupno postala sastavnim dijelom istraivanja o podrijetlu naroda i moda dala najvaniji doprinos u razumijevanju do tada (pret)povijesno nejasnih injenica, pogotovu onih koje su se odnosile na posljednjih 40.000 godina.
S obzirom na "slubenu" jezinu paradigmu ("Hrvati od stoljea sedmog"), istraivanja o predslavenskom, antikom podrijetlu ("Hrvati do stoljea sedmog") bila su nekad proskribirana, tako da tek danas postaju predmetom sustavnih rasprava. Umnoavale su se zato brojne teorije temeljene na spoznajama koje esto i nisu mogle graditi jednu suvislu cjelinu. U poznatim prijeporima, napose izmeu slavistike i iranistike paradigme, esto po crti "do istrage nae i vae", najee je stradala istina. Mogu li prvi rezultati genetske analize dananjih Hrvata pripomoi u njihovoj identifikaciji? Sigurno da mogu, budui daje neprijeporno utvreno da uzorci iz Hrvatske sadre sedam haplotipova na Y kromosomu, koji veim dijelom odreuju nau prolost. Upravo se takvom analizom haplotipov^ u Hrvata utvrdilo da smo i mi narod koji je
od svojih samih poetaka prolazio kroz dramatine etape razvoja suvremene civilizacije. to nam govori genetika slika Hrvata? Ponajprije, nedvojbeno je da Hrvati posjeduju neto vie od 10% najstarijeg haplotipa Eu 18, koji je sa prostora sredinje Azije na podruje Europe stigao prije negdje 40.000 godina. Isti taj biljeg nosi vie od 80% dananjih europskih mukaraca. No, zasigurno je da se najvaniji rezultati dobiveni iz nae nedavne studije odnose na postojanje haplotipa Eu 7, starog oko 24.000 godina, koji prema dananjim spoznajama dolazi iz jugozapadne Azije. Njega Hrvati imaju gotovo 45 %, najvie od istraenih europskih naroda. Tzv. "balto-slavenski haplotip", Eu 19, koji je u panonskih Hrvata pronaen u 29 %, a u populaciji june Hrvatske oko 23 %, govori u prilog tomu da dio naeg nasljednog materijala potjee iz sredinje Europe. S obzirom na spomenutu uestalost haplotipa Eu 19 u hrvatskoj populaciji, to je mnoge i iznenadilo, znanstvenici poput Passarina Hrvatsku ne uvrtavaju u geografsko podruje s preteitim udjelom slavenskog haplotipa. O svemu tome govori i ova iznimno zanimljiva i poticajna knjiga "Genetiko podrijetlo Hrvata: etnogeneza i genetika otkria", autora prof. dr. sc. Ivana Juria, ije sam se recenzije sa zanimanjem prihvatio. Naime, poao sam od nade da e autor vrlo sloen jezik znanosti pribliiti ne samo tzv. prosjenom itatelju, nego i onim strunjacima, posebice humanistikih i drutvenih znanosti (biogenetika je izvan korpusa tzv. pomonih historijskih disciplina), to na ovaj ili onaj nain sudjeluju u prouavanju etnogeneze kao nezaobilaznog uvodnog dijela povijesti svakog naroda. Ve na temelju pregledane prve verzije rukopisa, sada ve propedeutike knjige, moje su nade u najveem dijelu i ispunjene, iako e o svemu tome, reklo bi se frazeoloki, svoj sud donijeti prvenstveno struka i zainteresirani itatelji. Posve ispravno, autor genetsko podrijetlo i politiko nastajanje naroda dri odvojenim procesima, ali ipak dodaje da poslije velikih genetikih otkria i spoznaja, politiko oblikovanje nekog
naroda postaje potpuno jasno tek kada se zna njegovo genetiko podrijetlo, a izvjesno je da e tako biti i s hrvatskim narodom (nacijom). Nadalje, autor dri da ve danas moemo "ne samo pisati o genetikoj strukturi hrvatskoga naroda, nego se moe tumaiti kako je ona nastala i kako se genetikim spoznajama mogu bolje razumjeti dosadanje teorije o podrijetlu naroda i hrvatskoj etnogenezi". Prema tome, tragom arheogenetikih istraivanja, autor evaluira najpoznatije teorije o podrijetlu Hrvata (perzijska, slavenska, germanska i autohtona). U raspravi o ovim teorijama, treba podvui, autor nije iskljuiv, tako da ne odbacuje a priori ni jednu, premda se priklanja autohtonoj teoriji. Zato? U posljednja dva desetljea, dri autor, shvatilo se da integracijski procesi u Europi trae pisanje europske povijesti koja polazi od teze autohtonosti. Naime, dri se, neolitska revolucija nije samo iznjedrila dananju genetsku strukturu Europljana, ve i Indoevropljane te indoeuropski jezik na prostoru "civilizacije stare Europe". Ukratko, tada su poloeni temelji europske civilizacije. U tim procesima, to je za nas iznimno zanimljivo, autor posebno mjesto pridaje Vuedolskoj kulturi, "kao izvoritu europske civilizacije", ija su dostignua "ugraena i u razvoj bronanog doba zapadne Europe te u mikensku dravu, to je bio poetak razvoja grke kulture". Upravo, polazei od vuedolske paradigme ("Vuedolci su preci dananjih Hrvata"), napose uvaavajui poznata metodoloka polazita akademika Mate Suia, zaglavljuje autor, "autohtonost je glavno obiljeje populacija na prostoru Hrvatske". Meutim, uz teorije o autohtonom podrijetlu Hrvata (sjetimo se samo ilirizma), poznato je, vezano je mnogo nada, iluzija i, ne manje, nemilih uspomena. Moda upravo zbog toga, poput opreznog akademika Katiia, neki smatraju da su mnogo prihvatljivije migracijsko-autohtone teorije o podrijetlu Hrvata. Po svemu sudei, njihov je rodonaelnik povjesnik Josip Mikoczy (1734.-1800.), koji je na zagrebakoj Kraljevskoj akademiji (1797.) branio doktorsku tezu o podrijetlu antikih Hrvata od Medijaca iz zapadnog Irana (a tamo je negdje prvotno geografsko ishodite "hrvatskog" Eu 7), koji su potom slavizirani u Europi.
Razraena na temelju antikih i kasnijih povijesnih dokumenta, temeljna misao o sarmatsko-medijskom podrijetlu slaviziranih Hrvata preuzeta je od Plinija, koji kae: "Na rijeci Tanaisu (Donu) stanuju Sarmati, potomci, kae se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove" (Hist. nat. 6, 7). Stotinu godina kasnije, njegove su teze i arheoloki potvrene, kad su pronaene - prole godine ponovno "otkrivene" - Tanajske ploe (273. st. po Kr.), iji se natpisi imena Hrvat (Horuathos ili Horoathos) uzimaju kao prva potvrda nae europske identifikacije. Tragom toga svjedoanstva, danas se smatra da je podrijetlo imena Hrvat "najvjerojatnije iransko" i, tovie, "da je vjerojatno neki narod toga imena postojao u zaleu Tanaisa, gdje je u antiko doba bilo stepskih nomada iranskog jezika" (Radoslav Katii). Meutim, ova su pitanja i dalje otvorena, posebice kad je rije o vremenu nastanka i irenju praindoeuropskog jezika, emu autor posveuje posebnu pozornost u svojoj knjizi. Spominjui neke teorije o tome, autor se priklanja tezama Colina Renfrewa koji smatra da je neolitizacija izrodila indoeuropski jezik, koji se kasnije prodorom konjikih naroda proirio na Istok. Ukratko, dosljedan autohtonoj teoriji, autor tvrdi da se praindoeuropski jezik iz "naih podruja proirio po Europi, a onda oko 2000. godine prije Krista, iz ukrajinske stepe i u Perziju i Indiju". Neke, ne manje zanimljive alternativne teorije, o emu upozorava i Andrija-eljko Lovri, govore o postanku praindoeuropskog jezika u srednjoj Aziji i Indiji. Prema nekim od rezultata analize genetikog materijala ciljanih populacija, te na osnovu novijih arheonalaza, kao mogue ishodite sve vie se spominje ono azijsko. Naime, suvremena paleolingvistika (Zdenko Eiler, Konrad Elst, Michael Witzel, "Sarasvati, Behistun, and early origins of the name Hrvat/Croat" Indian Lexicon/Corpus of Inscriptions/ ed. S. Kalyanaraman, New Delhi, 1999) zakljuuje da su indovedski Sarasvati-Haraquati iz doba prije nekoliko tisuljea rani preci etnogrupe Horouathos oko Azova (crnomorski Hrvati) i dananjih Hrvata na Jadranu. S obzirom na to, poznati zlatni lanac ("Hrvat-Horvat-Horoat-HoruatHorohvat-Harahvat-Harahvait-Harahvati", koji se rasprostire "od
Jadrana do Indijskog oceana"), to ga uspostavlja Stjepan Krizin Saka (1952.), otac moderne hrvatske iranistike, naknadno dobiva svoju potvrdu. tovie, o tome svjedoi i prof. Juri kad kae: "ini se da se nije uspjelo osporiti Sakaev slijed kojim tumai izvorite i nastanak imena Hrvat". Ipak, najvjerojatnije e tajna postanka i irenja praindoeuropskog jezika ubrzo biti rijeena, pri emu e zasigurno pripomoi i biogenetika. Pitanje jezika u surjeju podrijetla naroda oduvijek je bilo prijeporno. S tim u svezi, autor dobro zapaa da je politika nadmo ili politiko opredjeljenje vladajuih slojeva odreenih naroda imalo najvie utjecaja na irenje jezika. Prema tome, u mnogim sluajevima nije mogue povezati geografska ishodita haplotipova i postojanje slinog jezika. Zato kasnije razlike izmeu indoeuropskih jezika i genetike strukture haplotipova nisu povezane, to paradigmatski svjedoi primjer maarskog i hrvatskog naroda. Ipak, naa je specifinost u tome, to je "hrvatski" genotip (Eu 7) jedini ostao bez posebnog jezika, budui da drugi haplotipovi u Euroaziji barem u dijelu populacije imaju posebne jezike. Sve u svemu, daljnja istraivanja koja se nameu (npr. genetske strukture svekolikih tzv. junoslavenskih naroda, zatim geografskog razmjetaja ovih haplotipova u samoj Hrvatskoj i dr.), svakako e pridonijeti razumijevanju "nedovrene povijesti" na ovim prostorima. Naposljetku, emu uope pria o podrijetlu? U brojnim razgovorima s kolegama znanstvenicima esto bi se postavilo pitanje: "to e zapravo znaiti u svakodnevnom ivotu utvrena istina o podrijetlu Hrvata"? Daje li nam to pravo da se smatramo originalnim, ponosnim, intelektualno osvijetenim ili samo neto bolje obavijetenim? Odgovor se zapravo moe neizravno potraiti u pitanju "zbog ega ljudi tee istini ili pak zato je istina ipak najvri temelj znanja?" Naime, spoznaju o naem stvarnom podrijetlu ipak e veina nas obraditi samostalno, moda samo u jednom trenutku, a moda u preostalom dijelu ivota. Nedvojbeno je da narodi nejasne prolosti na budunost gledaju s tjeskobom. Bez obzira koliko nam naa prolost izgleda teka poput najteeg bremena, ona je kroz tu muku i brojne rtve iznjedrila
dananju hrvatsku dravu, dakle nacionalnu identifikaciju, u kojoj po prvi put u povijesti imamo privilegij odluivati to s istinom initi. U svakom sluaju, nezavisno od moguih pitanja i odgovora, koja pokree biogenetika i, s tim u svezi, ova znaajna knjiga, vie je nego sigurno da hrvatski narod, kao i svaki narod, ima pravo na istinu, tj. pravo odgovora na pitanja: tko smo, odakle dolazimo, gdje smo danas i kamo idemo! Zbog svega toga, utvrivanje istine 0 podrijetlu jednoga naroda, njegove povjesnice, nosi sa sobom veliku odgovornost. Naime, jednom zatvoreni spoznajni ciklus raa vrste temelje vlastite budunosti koja e, svi se vrsto nadamo, biti predvidljiva generacijama koje dolaze. Upravo je s tom nadom pisana ova vrijedna i poticajna knjiga. Naime, zavravajui knjigu poglavljem "Knjiga Postanka i genetike spoznaje", profesor Juri znakovito istie "kako se biblijska pria o nastajanju naroda u svojoj biti podudara s genetikim otkriima o diversifikaciji na Y kromosomu i genetikom podrijetlu naroda". O spomenutom zaglavku svoju e rije zasigurno vrlo brzo dati i bibliari, budui da se otkrie strukture DNK esto naziva 1 otkriem "Bojeg rukopisa". Zasigurno je toga "rukopisa" bio svjestan i Ante Starevi, taj svjetlonoa u tami pomuene nam nacionalne identifikacije, kada, slijedom glasovita traktata "Bi-li ka Slavstvu ili ka Hrvatstvu" (1867), poruuje "svaki je narod edo Boje i sam Bog zna to je on kojemu svojemu djetetu odredio".
Predgovor autora
rujnu 2002. naglo sam donio odluku o pisanju knjige "Genetiko podrijetlo Hrvata". Grozniavo sam skupljao najnoviju literaturu i knjigu poeo pisati sredinom prosinca. U drugoj polovici oujka 2003. rukopis sam predao dvjema izdavakim kuama. Obje su prihvatile rukopis. Izabrao sam onu koja je obeala da e knjiga izii do kraja svibnja. Kada sam se uvjerio da obeanje ne moe biti ispunjeno, odnosno da e kanjenje biti predugo, na brzinu sam organizirao tiskanje knjige.
Literaturu sam prikupljao praenjem Current Contensa, a s praenjem literature za knjigu prestao sam s petnaestim tjednom 2003. godine. Najvaniji podaci o genetikoj strukturi potjeu iz 2000. godine, odnosno poslije te godine. Uvjeren sam da e do kraja 2007. godine biti toliko mnogo novih podataka da e biti detaljno poznati genetiko podrijetlo i genetika povijest naroda Europe. Vjerujem da e do tada i aci osnovnih kola, a pogotovo srednjih kola, mnogo toga znati o genetikom podrijetlu svojih naroda, a drugaiji e smisao dobiti i prouavanje razdoblja koje nazivamo prapovijest. Kada je rukopis bio zgotovljen, nekako samo od sebe postavljalo mi se pitanje: Kako mije uspjelo napisati ovu knjigu? ini mi se da je ona rezultat dugotrajnog dogaanja.
Dragan Primorac
Predgovor autora
Asistentom na Agronomskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu postao sam kad je akademik Albert Ogrizek 1969. godine otiao u mirovinu, jer se njegovim odlaskom otvorilo nastavno mjesto asistenta. elio je da kod njega, iako je bio u mirovini, polau ispite studenti kojima je on drao nastavu. Ja sam skupljao prijavnice, nosio ih njemu doma, studenti su mu odlazili i u stanu polagali ispite, a ja bih kasnije odlazio po prijavnice. Profesor Ogrizek, gotovo redovito, pokretao je dugotrajne razgovore, najvie o povijesti poljoprivrede, ali i o biometrici i genetici. Jednom mi je rekao da je on jako davno, do oko 1925. godine, drao nastavu na predmetu "Povijest literature i gospodarstva", ali da je predmet nerazumno ukinut te da e hrvatski narod imati tekoa u razvoju jer ne poznaje svoju gospodarsku povijest. Zato je elio da, ako ikako budem mogao, vratim u nastavne programe predmet "Povijest poljoprivrede". Poslije mnogo vremena u tome sam uspio i danas predajem taj predmet. I ideja za moj doktorat proizila je iz razgovora s profesorom Ogrizekom. Mjesto prof. Ogrizeka preuzeo je prof. Milivoj Car, a ja sam mu bio asistent. Pri izradi prvih promjena nastavnih programa, prof. Car unio je u program izraune genskih efekata, promjene frekvencija gena, izraun heterozisa, heritabiliteta i genetikih korelacija, ukratko veliki dio kvantitativne genetike. Rabili smo knjige Falconera "Introduction to Quantitative Genetics" (1967.) i Beckera "Manual of Quantitative Genetics" (1964.). Na moj prijedlog kasnije je na Agronomskom fakultetu osnovana katedra "Populacijska genetika" za koju sam napisao prvi nastavni program, a pokrenuo sam i poslijediplomski studij "Genetika i oplemenjivanje ivotinja". Negdje oko 1992. godine postalo je jasno da e se molekularna genetika najbre razvijati u sklopu humane genetike te da bi se bilo informirano o razvoju molekularne genetike, valjalo je svakako pratiti literaturu iz podruja humane genetike. Podruja na kojima radim i koja istraujem dugi niz godina, postala su nezaobilazna da bi se moglo neto napisati o genetikom podrijetlu naroda. Knjigu ne bih napisao da nisam traio i odgovor
na pitanje: "Tko su i odakle su nai preci?". Traenje odgovora na to pitanje postalo je jedan od mojih hobija. Knjiga je nastala u kratkom razdoblju, ali je ona rezultat i sinteza moga dugog profesionalnog rada i moga hobija. Pisanju knjige pristupio sam i zbog jednog vrlo znaajnog metodolokog razloga. Naime, postalo je bjelodano da smo novim genetikim otkriima dobili novu bioloku metodu istraivanja podrijetla naroda. Rezultati strukture haplotipova raznih populacija ne mogu se osporavati nikako drukije nego novim istraivanjima, a svi dosadanji rezultati su ponovljivi i provjerljivi. Naravno, izbor metoda, analiza i tumaenje povijesnih zbivanja kojih su posljedice utvreni haplotipovi, a pogotovo naini oblikovanja haplogrupa (na osnovi kojih se mogu obaviti izrauni slinosti podrijetla dalekih predaka) vjerojatno e biti predmetom brojnih rasprava. Potakne li ova knjiga takve rasprave, smatrat u to uspjehom. U ovu knjigu ugraena je pomo prijatelja, znanaca i velika pomo sina Davora. Zahvaljujem se ponajprije recenzentima: prof. dr. se. Zdravku Martiniu-Jeriu, akademiku prof. dr. sc. Franji anjeku i docentu dr. sc. Draganu Primorcu. Osobitu zahvalnost dugujem profesoru genetike Zdravku Martiniu-Jeriu na trudu uloenom u razjanjenje i tumaenje podataka iz literature. Njegova temeljita analiza brojnih radova koje sam citirao omoguila mi je uoavanje detalja koje prije njegovih analiza nisam uoavao. Osjeam veliku potrebu izrei zahvalnost akademiku Franji anjeku to je, uz veliku zauzetost, naao vremena da obavi recenziju i upozori me na potrebne dopune i pojanjenja. Docentu Draganu Primorcu, osim za obavljenu recenziju, dugujem i zahvalu na pomoi u prikupljanju literature. Dr.
Primorac bio je organizator skupljanja uzoraka za radove Semino i sur. objavljenog u asopisu "Science" 2000. godine te Passarino i sur. objavljenog 2001. godine. Bez navedenih radova i podataka dobivenih njegovim nastojanjem, na knjigu s ovom tematikom trebalo bi jo priekati. Zahvaljujem se dipl. ing. Mirjani Miheli na pomoi u kompjuterskom slaganju rukopisa, docentu Ini uriku na donoenju literature iz Bea, jer k nama stie sa zakanjenjem. Zahvaljujem se i svima koji su obavili profesionalne poslove potrebne da bi se knjiga tiskala: dipl. ing. arh. Draganu Tupajiu, to je osim tehnikog urednitva nainio sve slikovne priloge, kreirao korice i omot knjige; profesoru Ivanu Martiniu na trudu da lektoriranje bude obavljeno brzo, a dipl. ing. Zdenku Milasu to je obavio dio poslova koje u pravilu obavlja izdava.
Uvod
U Zagrebu, 12. svibnja 2003.
ada sam odluio pisati ovu knjigu, znao sam da u imati problema s jasnoom izlaganja. elio sam o ovim genetikim istraivanjima pisati na nain koji je razumljiv itateljima koji o genetici imaju znanje na razini srednje kole. Problemom mi se inila i potreba da se istraivanjem genetikog podrijetla vrati u duboku prolost. Vjerovao sam da e mnogi itatelji biti iznenaeni da analiza genetike prolosti Hrvata zahtijeva bavljenje vremenom od prije 40.000 godina. Kada se govori o prolosti Hrvata, odmah se i nehotice pomilja na vrijeme: "od stoljea sedmog". Genetikim otkriima upravo se to mijenja. Ne poinje se od stoljea sedmog, nego od pojave Homo sapiensa sapiensa u Europi, a on se u Europi pojavio prije 35.000-40.000 godina. Razvoj genetike znanosti omoguio prodiranje duboko u prolost. ini se da nam je genetika pribliila daleku prolost i pokazala da je vrijeme koje nazivamo pretpovijest itekako bitno za razumijevanje sadanjosti. Vrlo je mnogo genetikih informacija na podruju spoznaja o podrijetlu naroda. Za pisanje o podrijetlu Hrvata veliki je problem brojnost literature o genima (DNK). Valjalo je pronai prijeko potrebne radove za obradu ove teme. Za pisanje o povijesti Hrvata i genetikim spoznajama koje pomau da se ta povijest objasni trebalo je istraiti brojnu literaturu o genetikom podrijetlu i povijesti veeg dijela Europe, Bliskog istoka, pa i centralne Azije. No, to ne znai da podataka o genetikom podrijetlu Hrvata ima mnogo. Upravo suprotno, ima ih jako malo u usporedbi s podacima
Uvod
za neke druge narode, na primjer za idove. Najvei mi je izazov bio nai izvore na osnovi kojih se moe shvatiti zato je to to je genetika otkrila upravo takvo te kako je i kada nastalo to to je otkriveno. Mislim da bi za veinu itatelja bilo zamorno iznoenje previe genetikih podataka i biometrikih analiza koje objanjavaju to ti podaci znae. Zato u iznijeti samo ono to je najvanije, teei da to bude razumljivo. Mislim da je svakako potrebno usporediti Hrvate i druge narode mjerei njihovu slinost. Postavio sam vrlo jednostavan nain takva mjerenja, koji je lako razumljiv, a genetiki ispravan. Ipak moram i u uvodu neto rei o genetikim osnovama na kojima se temelji mogunost pisanja o genetikom podrijetlu nekog naroda. Poslije Watsonova i Crickova ("Nature", 1953.) otkria strukture DNK (dezoksiribonukleinske kiseline) razvoj molekularne genetike bio je iznimno brz i uspjean. Karta genoma ovjeka objavljena je ve 2001. godine (The Human Genome, "Science", 2001.). Istovremeno, zahvaljujui razvoju raunala, na podruju populacijske genetike omogueno je da se mnogo bolje razumije kako su promjene na genomu ovjeka utjecale na promjene u populacijama. Stvorene su mogunosti da se znanjima s podruja genetike razumiju promjene u prolosti i da se poznavanjem genoma svakog ivog pojedinca i genoma dalekih predaka utvrdi njihova rodbinska veza. To je pak omoguilo razumijevanje genetikog podrijetla populacija, odnosno naroda. Pri tome je vano da izvorni geni i njihovi mutanti u sadanjim populacijama ljudi opstaju kroz dugo razdoblje, pa se i na osnovi poznavanja sadanje genetike strukture ljudske populacije otkriva i povijesni razvoj. U genima je zapisana evolucija svih ivih bia pa i ovjeka. Osobito velik interes vlada za otkrivanje genetikog podrijetla Europljana, pa time i svakog europskog naroda. Poeo se rabiti izraz: "genetika povijest Europljana" (Sykes, 2002.), ali meni se ini da je u ovom sluaju bolje i tonije rabiti pojam podrijetlo
nego pojam povijest. Mislim da treba razdvojiti pojmove genetiko podrijetlo i genetika povijest. Genetiko podrijetlo obuhvaa genetiku strukturu populacije i poznavanje dogaaja i procesa koji su do takve strukture doveli, a genetika povijest jest evolucija nastajanja gena koji ine strukturu neke populacije pa i svih stanovnika Zemlje. U ovoj knjizi istraivat u genetiku strukturu Hrvata i drugih naroda da bi te druge narode mogao usporeivati s Hrvatima. Obavljena su osobito detaljna istraivanja genetike strukture idova te slinosti njihova podrijetla s podrijetlom okolnih naroda Bliskog istoka (Hammer i sur. 2000., Nebel i sur. 2001., Thomas i sur. 2002.). Jasnoi razlika genetike strukture naroda na Bliskom istoku pridonose i istraivanja podrijetla Palestinaca (ArnaizVillena i sur. 2001.). Podruje istraivanja genetikog podrijetla populacija odnosno naroda poinje se nazivati arheogenetikom (Renfrew i Boyle, 1999., Renfrew, 2001.). Renfrew na primjeru engleskih otoka (Wilson i sur. 2001.) objanjava mogunost razumijevanja genetikog podrijetla pa time i utvrivanja genetikog ishodita i vremena doseljavanja odreenih dijelova populacije koja danas ivi na nekom podruju. Za mnoge europske narode ve postoji veliki broj analiziranih uzoraka i genetiko podrijetlo tih naroda uvelike je razjanjeno. Za neke narode analize jo nisu ni zapoele, a za podruje Hrvatske postoji brojano vrlo malo analiza, ali i s tako malo podataka moe se dobiti slika o genetikom podrijetlu Hrvata. ini se da e se i nakon istraenoga malog uzorka moi protumaiti genetika struktura stanovnitva na podruju Hrvatske. Razumijevanje rezultata dosadanjih istraivanja za podruje Hrvatske jednostavnije je nego za neka druga podruja, jer je genetika struktura stanovnitva Europe protumaiva poznavanjem mezolitika, odnosno razdoblja neposredno poslije ledenog doba, te poznavanjem razdoblja u kojem se zbivala neolitizacija. Upravo to razdoblje neolitizacije na podruju omeenom Egejskim i Jadranskim morem na jugu, te Alpama i Karpatima na sjeveru,
Uvod
iznimno je dobro arheoloki istraeno, napose u radovima stranih svjetski poznatih znanstvenika (Gimbutas, 1996., Gronenborn, 1999., Harris, 1996., Renfrew, 1987., 1999., 2000., Price i sur. 2001., Otte i Noiret, 2001.). Dolina Vardara i Panonska nizina (Prie, 2000., The Times, 1986., 1995a, 1995b, Juri i sur. 2001., Juri, 2002.) bile su vrlo vane pri irenju poljoprivrede, a razumijevanjem poetka poljoprivrede, odnosno poetka proizvodnje hrane, moe se razumjeti porast brojnosti stanovnitva, a od porasta brojnosti stanovnitva ovise pak i sadanji odnosi broja stanovnitva raznoga genetikog podrijetla. Upravo to razdoblje neolitizacije, kako piu Chikhi i sur. (2002.), dramatina je epizoda europske pretpovijesti. Ve sada se moe rei, na osnovi malog broja analiza, da genetika struktura Hrvata pa time i podrijetlo Hrvata imaju odreene specifinosti te se Hrvati genetiki razlikuju od naroda oblinjih drava za koje postoje publicirani podaci. Hrvati se dosta razlikuju od slavenskih naroda za koje postoje podaci, primjerice od Poljaka i Ukrajinaca. Za podruje Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Slovenije za sada mi nisu poznati rezultati istraivanja na osnovi kojih bih mogao utvrditi razinu identinosti podrijetla, jer su podaci koji postoje za te narode analizirani po starijoj metodi i prikazani starijim sustavom haplogrupa (Rosser i sur. 2000.). Budui da je usporedba Hrvata, Crnogoraca i Srba uvijek interesantna, a usporedivih podataka nemam, ipak u govoriti i o postojeim neusporedivim podacima. Genetika struktura i genetiko podrijetlo stanovnitva Grke i Italije bitno su drukiji od genetike strukture i genetikog podrijetla stanovnitva Hrvatske. Te razlike u podrijetlu Hrvata i stanovnitva Ukrajine, Poljske i Maarske, s jedne strane, navedenih junih naroda, s druge strane, pa i udaljenih naroda za koje postoje odgovarajui podaci, nastojat u objasniti prikazom povijesnih mijena i dogaanja koja su utjecala na sadanje genetike strukture europskih naroda. Analizirat u i rezultate istraivanja s drugih udaljenijih podruja koji se mogu usporediti s analizama s podruja Hrvatske, a koji olakavaju razumijevanje genetike
strukture stanovnitva Hrvatske. Takvo je podruje, na primjer, Bliski istok. Potrebno je napomenuti da "podrijetlo populacije stanovnitva s podruja Hrvatske" i "podrijetlo Hrvata" rabim kao sinonimne izraze, jer je prema popisu stanovnitva Republike Hrvatske iz 2001. godine u populaciji stanovnitva Republike Hrvatske bilo 89,65 % Hrvata, uz znatan postotak nepoznate narodnosti. Moemo oekivati da e se genetika struktura i genetiko podrijetlo svih europskih naroda pa i Hrvata znati mnogo tonije vrlo brzo, odnosno za desetak do dvadeset godina. No razjanjenja nastanka takve genetike strukture mogla bi potrajati iznimno d!ugo, napose za neke narode. Zato e se u ovoj knjizi napose govoriti o tumaenju ve poznate genske strukture Hrvata te kako je ona nastala. Prikazat u znaenje dosadanjih arheogenetikih spoznaja za postavljene teorije o podrijetlu Hrvata. To su teorija o doseljenju Hrvata u sedmom stoljeu i pripadnosti slavenskim narodima, teorija o autohtonosti Hrvata, teorija o germanskom podrijetlu Hrvata i teorija o perzijskom podrijetlu Hrvata. Otkria o genetikoj strukturi pojedinih naroda pokazuju da treba razlikovati genetiko podrijetlo naroda od stvaranja politikih naroda/nacija (etnogeneze). Moda e se ipak pokazati da e se i podruje genetikog podrijetla naroda moi uklopiti u etnogenezu. Tada bi pojam etnogeneze obuhvatio i pojam genetikog podrijetla, a to bi znailo da etnogeneza ne poinje sa stvaranjem hrvatske drave nego s nastankom Homo sapiensa sapiensa koji se javlja oko 200.000 godina prije Krista, a u Europi oko 40.000 godina prije Krista. Hrvatski te, napose, maarski narod mogu biti primjeri za razlikovanje genetikog podrijetla od nastajanja politikog naroda/ nacije. Neki narodi, primjerice Talijani, genetiki su, promatrano teritorijalno, nehomogeni, jer su Talijani na jugu genetiki razliiti od Talijana na sjeveru. Drugi su narodi izrazito genetiki homogeni, primjerice Baski i Irci. Neki su narodi kao populacija nehomogeni, ali nema razlike meu njima u teritorijalnom razmjetaju. Maari
su, na primjer, iako im je jezik potpuno razliit od slavenskih naroda, po genetikom podrijetlu vrlo slini Ukrajincima i Poljacima (Semino i sur. 2000., Guglielmino i sur. 2000., Passarino i sur. 2001.). Maari su podrijetlom, nedvojbeno, genetiki vie slavenski narod nego Hrvati (Passarino i sur. 2001.). Napor koji sam uinio da bih, ponajprije sam sebi, protumaio prve nalaze o genetikoj strukturi stanovnitva Hrvatske, ini se, dao je neke rezultate. Raspravljajui poesto sa znancima i prijateljima o toj temi, uoavao sam njihovu veliku zainteresiranost za to podruje. To me je dodatno potaknulo da napiem ovu knjigu. Vjerujem da e itatelji moi zakljuiti da mi je veliki izazov bilo pitanje: Tko su, odakle potjeu i kada su pristizali na podruje Hrvatske nai preci? Pri traenju odgovora imao sam na umu da su genetiko podrijetlo i politiko nastajanje naroda odvojeni procesi. Ali sigurno je da e poslije velikih genetikih otkria i spoznaja politiko oblikovanje nekog naroda postati potpuno jasno tek kada se utvrdi njegovo genetiko podrijetlo. Tako e biti i s hrvatskim narodom. Na kraju uvoda napomenuo bih da sam pojmove naroda, nacije, dravljanstva, nacionalnih manjina prihvatio onako kako ih tumai upanov (1998.). U literaturi nisu jasno odijeljeni pojmovi genetike povijesti i genetikog podrijetla naroda. Ja sam te pojmove meusobno razdvojio i odijelio od etnogeneze. Takva podjela moda bi mogla biti i u skladu s Vicovim (1982.) shvaanjem povijesti kao posljedice djelovanja ljudi, pa bi genetika povijest naroda bila izdvojena iz povijesti naroda, a podrijetlo bi naroda inilo dio povijesti naroda jer je posljedica seljenja i porasta brojnosti populacija. Genetika povijest naroda pokazuje se iskljuivo kao posljedica pojave novih gena i nestajanja starih gena. Po svemu sudei na taj proces ovjek ne djeluje, odnosno ako i djeluje, ne zna kako i zato djeluje.
Genetika i mogunost otkrivanja podrijetla
mmerman i Cavalli-Sforza (1984.) postavili su fundamentalna pitanja na koja je trebalo odgovoriti da bi se razumjelo podrijetlo i genetika struktura dananjih populacija stanovnitva Zemlje. Oni su na ta pitanja pokuali dati i odgovore, barem za Europljane. Najprije treba razjasniti to nazivam genetikom strukturom neke populacije odnosno naroda. To je zbroj postotaka nekoga gena (haplotipa) koji je molekularno-genetikim analizama utvren na uzorku neke populacije, primjerice u naem sluaju najee na uzorku iz hrvatskog naroda. Zbroj postotaka za sve utvrene gene (haplotipove ) jest 100 %. Na primjer, meu Hrvatima je utvreno 29 % slavenskog gena (haplotipa), a ostalih gena (haplotipova) 71 %. To se odnosi samo na gene koji imaju isto mjesto na kromosomu, u ovom sluaju na Y kromosomu, i to na dijelu Y kromosoma koji se u literaturi oznaava NRY (non-recombining Y-chromosome region). Kao znanstvenik ije je podruje populacijska genetika i koji je prouavao genetike strukture populacija i zakonitosti promjena u genetikim strukturama populacija, Cavalli-Sforza (1971., 1996., 1997a, 1997b) zakljuio je da postoje dva osnovna pitanja na koja je potrebno odgovoriti da bi se razrijeilo pitanje podrijetla stanovnitva planeta Zemlje, kontinenata, nekog podruja, drava ili naroda. Mislim da je veliki interes znanstvenika za
tu temu potaknuo rad Hammera (1995.) u kojem je objanjeno znaenje Y kromosoma za razumijevanje podrijetla ljudi. Moda je i brojnost istraivanja genetike strukture idova kao biblijskog naroda pridonijela naglom rastu tog interesa i brojnosti genetikih istraivanja podrijetla naroda. Na putu razvoja genetikih znanja o podrijetlu, prvo pitanje koje je trailo odgovor bilo je: Postoje li geni koji se ne mijenjaju kroz slijed mukih i enskih narataja i postoje li analitike molekularne metode kojima se takvi geni mogu otkriti? To znai da se pitamo postoje li geni koje nose dananji stanovnici naeg planeta, a da su ih sigurno imali i njihovi roditelji i djedovi, odnosno i njihovi preci koji su ivjeli u dalekoj prolosti, i do 40.000 godina unazad. Iako se mijenjao (mutirao), taj je gen cijelo to vrijeme ostao na svojem stalnom mjestu (lokusu) na kromosomu. Kada se otkrije slijed tih mutacija, upravo se s pomou nastajanja te razliitosti na istom mjestu (lokusu) otkrivaju geografska ishodita tih gena i njihove migracije. Odgovor na postavljeno pitanje trai se za pojedinca. Budui da skup pojedinaca ini populaciju, spoznaja o podrijetlu grupe pojedinaca, u naem sluaju Hrvata, omoguuje donoenje zakljuaka o podrijetlu cijele populacije, dakle hrvatskog naroda. Naravno, ne analiziraju se cijele populacije nego uzorci iz populacije, i to za sada relativno mali uzorci, najee do stotinjak pojedinaca. Meutim, postoje radovi u kojima je u uzorku bilo nekoliko stotina pa i tisua pojedinaca (Rosser i sur. 2000., Underbill i sur. 2000.). Drugo pitanje na koje je trebalo odgovoriti ticalo se dinamike brojnosti stanovnitva, odnosno traio se odgovor na pitanje: Kako, zato, gdje i u koje je vrijeme brojnost stanovnitva rasla? Odgovor na ta pitanja zahtijevao je otkrivanje i razumijevanje poetka i irenja neolitske revolucije, odnosno razumijevanje poetaka proizvodnje hrane i naina geografskog irenja proizvodnje hrane. Odgovore na prvo pitanje trait u u ovom poglavlju o populacijskoj i molekularnoj genetici, a odgovor na drugo pitanje u 6. poglavlju i daljim poglavljima.
Danas, poslije objavljivanja genoma ovjeka (The Human Genome, "Science", 2001.) znamo da ovjek ima oko 30.000 gena (Claverie, 2001.). Za razumijevanje podrijetla nekog naroda potrebno je sve gene razvrstati u tri skupine: geni koji se rekombiniraju, geni koji se ne rekombiniraju i nalaze se na posebnom dijelu Y kromosoma (NRY), geni koji se ne rekombiniraju i nalaze se u citoplazmi, a ne u staninoj jezgri, a to su mitohondrijski geni. Y kromosom s genima koji se ne rekombiniraju imaju samo mukarci. Mitohondrijske gene (mtDNK) koji se ne rekombiniraju imaju i ene i mukarci, a i gene koji se rekombiniraju imaju takoer i ene i mukarci. Gene koji se rekombiniraju i keri i sinovi mogu dobiti i od oeva i od majki. Gene na Y kromosomu koji se ne rekombiniraju majke nemaju, a od oeva ih mogu dobiti samo sinovi i ba zato to su dobili te gene i jesu mukog spola. Mitohondrijske gene imaju i oevi i majke, ali i keri i sinovi nasljeuju ih samo od majke, to znai da ih sinovi na potomstvo ne prenose. To znai da muki unuci imaju Y gene od djeda koje e dalje prenositi na svoje muko potomstvo kroz stotine i tisue generacija. Mitohondrijsku DNK majka e prenijeti na ker, njezina ki na svoju ker i tako opet kroz brojne generacije. Mitohondrijske gene koje majka prenosi na sina njezin sin ne moe prenijeti na ker ili sina, jer njegove keri i sinovi mitohndrijski gen dobivaju od majke, to jest od njegove supruge. Tako mitohondrijske gene u rod (obitelj) unose ene koje od davnina udajom ire mitohondrijske haplogrupe. Haplotipovi mukaraca ostaju na onim podrujima gdje rodovi obitavaju i ire se seljenjem. Zato irenje haplotipova (gena) na Y kromosomu i mitohondrijskih haplogrupa (gena), analizirano kroz povijest, moe biti dosta razliito. Gene koji se rekombiniraju svaki sin i ki dobivaju po pola od oca i majke, ali nema metode s pomou koje bi se otkrilo koja je polovica roditeljskih gena dobivena od majke, a koja od oca. Ujedno ti geni mijenjaju mjesta pa gen koji je dobiven majinim kromosomom moe otii na kromosom koji
je dobiven od oca. Zato se analizom gena koji se rekombiniraju ne moe doznati neto o genetikom podrijetlu pojedinaca i naroda u dugom slijedu generacija. Spoznaje o podrijetlu naroda mogu se dobiti preko gena koji se ne rekombiniraju. Bitna je injenica da se geni koji se ne rekombiniraju takoer mijenjaju, mutiraju kao i svi geni. Za utvrivanje podrijetla vano je to to se molekularno-genetikim analizama, odnosno istraivanjima, utvrdilo iz kojega je gena nastao koji mutant, a to je prikazao Hammer (2002.). Za veinu gena (haplotipova) danas se zna gdje su se u prolosti prvi put pojavili, odnosno gdje su nastali kao mutanti. Naravno, uvijek postoji mogunost da se nau jo stariji mutanti ha nekom drugom mjestu, ali ve sada s velikom sigurnou znamo geografsko ishodite svakog od takvih gena (haplotipova). Moe se rei da se sve brojnijim istraivanjima otkriva povijest takvih gena (haplotipova). Upravo povijest nastajanja pojedinih gena nazivam genetikom povijesti nekog naroda, pa i hrvatskoga, a strukturu gena u nekoj populaciji nazivam genetikim podrijetlom. Starost svakog naenog organskog materijala utvruje se metodom 14C. Metodom 14C, s pomou radioaktivnog ugljika, izraunava se i starost naenih arheolokih uzoraka koji potjeu od ljudi. Upravo analizama gena i starosti na arheolokim nalazima dobivamo genetiku strukturu stanovnitva nekog podruja kroz vrijeme duboko u prolost, a s pomou takvih znanja razumijevamo pojave haplotipova na pojedinim podrujima Zemlje, pa i Hrvatske. Postavljene su uspjene metode otkrivanja mitohondrijske DNK na ostacima ljudi i ivotinja starim i desetke tisua godina, ali takvi postupci, za sada, za haplotipove na Y kromosomu ne daju dovoljno jasne rezultate. Razrauju se metode utvrivanja starosti na haplotipovima pomou izraunavanja potrebnog vremena za dogaanja mutacija. Veliki poticaj istraivanjima genetikog podrijetla europskih naroda dala je knjiga Ammermana i Cavalli-Sforze "The Neolithic
Transition and Genetics of Populations in Europe" (1984.) (Neolitska tranzicija i genetika populacija u Europi). Upravo analize gena na Y kromosomu i gena mitohondrijske DNK, te utvrivanje vremena kad su se i gdje takvi geni nalazili, omoguuju da spoznamo odakle se dananje stanovnitvo Hrvatske doselilo i kada se doselilo. Genetiari poinju rabiti izriaj: geografsko ishodite nekoga gena. Poznata su geografska ishodita za sve haplotipove utvrene na populaciji Hrvata. Budui da su ve obavljene prve analize gena na Y kromosomu i mtDNK dananjih Hrvata, moe se obraditi i tema "genetiko podrijetlo Hrvata". Potrebno je istaknuti da se i za veliku veinu gena koji se rekombiniraju mogu nainiti analize te da je napravljeno i mnogo takvih analiza za populacije Europljana. Ima dosta takvih analiza i na uzorcima iz Hrvatske. Ali s pomou tih analiza moe se samo konstatirati genetika slinost pojedinih populacija, a velika je slinost po uestalosti (frekvenciji) pojedinih rekombinirajuih gena meu europskim narodima. Budui da upravo taj dio genoma koji se rekombinira ima ogromnu ulogu u genetikim svojstvima populacija, jer je broj takvih gena najvei, mogue je da nisu genetiki razliiti narodi, ili skupine pojedinaca, koji imaju razliito genetiko podrijetlo. To istovremeno znai da pojedinci unutar nekog naroda koji imaju razliito genetiko podrijetlo mogu biti genetiki bliski pa ak i visoko srodni. Budui da u ukupno oko 30.000 ljudskih gena ima najvie gena koji se rekombiniraju, te budui da su ti geni podloni mijenjanju pod ekolokim utjecajima, objanjivo je i zato su narodi na nekom geografskom podruju slini, a zato se populacije koje imaju iste daleke pretke, ali obitavaju na ekoloki razliitim podrujima, mogu jako razlikovati. Te spoznaje objanjavaju zato se usporedbom fenotipskih obiljeja kostura u brojnim istraivanjima zadnjih 150 godina nisu postigli eljeni rezultati u razumijevanju podrijetla ljudi iz naenih arheolokih nalaza. Ve je vie puta upotrijebljen izraz haplotip. Haplotipovi su geni koji se ne rekombiniraju i nemaju svoj par na drugom
kromosomu. Zato sve gene na Y kromosomu i mtDNK koji se ne rekombiniraju, a ujedno nemaju par na drugom kromosomu, nazivamo haplogrupama odnosno haplotipovima. Svi haplotipovi na Y kromosomu i haplogrupe mitohondrijskih DNK imaju svoju oznaku, a budui da ih nema mnogo koji nas zanimaju, lako ih je pratiti u daljem tekstu. Dalje emo takve gene nazivati samo haplotipovima odnosno haplogrupama uz oznaku njihove ifre odnosno imena. Potrebno je razlikovati haplogrupe od haplotipova. Te pojmove objanjava Hammer (2002.) navodei prethodne definicije de Knijffa, a najjednostavnije reeno haplogrupe (HG) su skupine vie haplotipova. Starija istraivanja temeljila su se na haplogrupama, a razvoj metoda omoguio je da se naine tonije podjele na haplotipove. Kada budem ubudue analizirao gene na Y kromosomu u Hrvata, to u initi samo na haplotipovima, znai samo po najnovijim metodama. Bit e nekih komentara i izrauna i u haplogrupama, jer ako se slinost podrijetla izraunava na haplogrupama, zapravo se izraunava slinost podrijetla predaka usporeivanih naroda. Takve usporedbe Hrvata i drugih naroda daju vrlo zanimljive rezultate. Mitohondrijske rezultate analizirat u u haplogrupama, jer jo nema rezultata istraivanja dovoljno preciznih da bi se moglo rei da su to haplotipovi.
Haplotipovi na Y kromosomu
prethodnom poglavlju prikazao sam genetike mogunosti utvrivanja haplotipova i otkrivanja starosti uzoraka metodom 14 C. Stoga se moe pristupiti prikazu rezultata istraivanja i otkria koja vode prema spoznaji genetikog podrijetla Hrvata.
Dakle, haplotipovi se mogu nalaziti samo na Y kromosomu i u citoplazmi kao mtDNK. Ima vie sustava oznaavanja haplotipova na Y kromosomu. Noviji je nain oznaavanja po Semino i sur. (2000.) i u njemu postoje podaci za Hrvate; to su oznake Eul, Eu2 itd. Tim oznakama haplotipova tumait u podrijetlo Hrvata. Prema Bryanu Sykesu (1999.) haplogrupe mtDNK oznaavaju se velikim slovima na primjer H, K itd. Sykes im je dao i enska imena (2002.) tako da je ensko ime poinjalo slovom kojim se oznaava haplogrupa, na primjer haplogrupi H dao je ime Helena, haplogrupi K Katarina itd. Nazivanje haplotipova enskim imenima Sykes je uveo da bi razumijevanje nasljeivanja mtDNK bilo jednostavnije irem krugu italaca. Zbog slinih razloga uzet u si pravo da haplotipovima kojima se moe tumaiti genetiko podrijetlo Hrvata, uz upotrebu njihova oznaavanja po Semino i sur. (2000.), dam i posebna imena. U ovome poglavlju obradit u haplotipove na Y kromosomu, a mitohondrijske haplogrupe obradit u kasnije, jer se s pomou njih, barem za sada, mogu samo nadopunjavati spoznaje dobivene preko Y haplotipova.
Haplotipovi na Y kromosomu
Haplotipove koje u obraditi prikazujem na shemi 1. objavljenoj u asopisu "Science" od autora Semino i sur. (2000.). U tome radu koautori iz Hrvatske jesu: Dragan Primorac i Mladen Marciki. Prema docentu dr. Draganu Primorcu (2003.) pripremom uzoraka iz Hrvatske za radove Semino i sur. (2000.) i Passarino i sur. (2001.) rukovodio je on, a analize uzoraka obavljene su na Sveuilitu Stanford u SAD. To su prve analize haplotipova na Y kromosomu obavljene na uzorcima iz Hrvatske.
Shema 1. Prikaz razvoja haplotipova na Y kromosomu
Ispod svakog haplotipa (shema 1.) koji je otkriven u Hrvatskoj povukao sam dvije crtice, da bi bili lako uoljivi. Prenosim i shemu povezanosti razliitih sustava oznaka za haplotipove na kojima e biti obavljena analiza podrijetla Hrvata, a kako ih je prikazao Hammer (2002.). Na obje sheme vidljivo je da je vei broj haplotipova nastao iz EulO, pa i Eu7, koji je najbrojniji meu Hrvatima. Ima mnogo naina i prikaza nastajanja raznolikosti (diversifikacije) haplotipova, a izabrao sam tri sheme od autora: Semino i sur. (2000.), Underbill i sur. (2000.) i Hammer (2002.). Nainio sam i etvrtu shemu tako da sam na shemu Underhilla i sur. (2000.) ucrtao slijed haplotipova (loze) za sedam haplotipova koji su naeni na uzorku s podruja Hrvatske. Trea i etvrta shema bit e potrebne kasnije.
Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata
ostoji samo nekoliko radova koji meu analizama haplotipova na Y kromosomu sadre i analize uzoraka iz Hrvatske. Svakako da su najvaniji radovi Semino i sur. (2000.), Passarino i sur. (2001.) i Chikhi i sur. (2002.).
Nasuprot tome, postoje brojni radovi koji istrauju haplotipove koji su otkriveni na uzorcima iz Hrvatske, ali su ta istraivanja izvedena na uzorcima iz drugih naroda, ili podruja unutar kojih je katkad i Hrvatska (Underbill i sur. 2000., 2001., Zerjal i sur. 2002., Wells i sur. 2001.). I ti potonji radovi osobito su vani jer omoguavaju usporedbe i razumijevanje ishodita pojedinih haplotipova, koji su bitni za razumijevanje genetikog podrijetla Hrvata. U radu Underhilla i sur. (2000.) obavljena su istraivanja za cijelu Zemlju, a uzorci su uzimani iz veih geografskih podruja, poput Europe ili centralne Azije i Sibira, ali i iz malih populacija koje su autorima bile zanimljive, na primjer sa Sardinije ili od male etnike grupe Druza. Iz takvih sveobuhvatnih radova moe se dosta doznati o genetikom podrijetlu Hrvata, jer su informacije o razmjetaju haplotipova na cijeloj Zemlji vane za razumijevanje podrijetla i irenja haplotipova koje imaju Hrvati. Na uzorcima iz Hrvatske naeni su haplotipovi: Eu4, Eu7, Eu9, Eull, Eu 16, Eul8 i Eul9. Sykes (2002.) nadjenuo je imena mitohondrijskim haplogrupama, a ja u nadjenuti imena pojedinim haplotipovima ili
grupama haplotipova na Y kromosomu. Haplotip Eul8 nazvat u baskijski haplotip zato to ga najvie ima meu Baskima i zato to se pretpostavlja daje s podruja koje nastavaju Baski poslije ledenog doba poelo njegovo irenje. Haplotip Eu7 nazvat u hrvatski haplotip zato to je do sada njegov najvei postotak naen u Hrvata i to se vjerojatno irio s obale Jadranskog mora. Haplotip Eul9 imaju najvie slavenski narodi pa u ga zvati slavenski haplotip. Haplotipove Eu4, Eu9, EulO i Eull nazvat u neolitski haplotipovi zato to su se po Europi rairili u neolitiku te su njihovi nosioci donijeli rezultate neolitske revolucije. Haplotipove koji su azijskog podrijetla i u Europu su ih donijeli konjiki narodi, a ima ih na podruju Hrvatske (Eul6) ili se navode uz spominjanje Hrvata (Eul4), nazvat u azijatski haplotipovi. Na taj nain analizirat u tri pojedinana haplotipa Eul8, Eul9 i Eu7, nazvana baskijskim, slavenskim i hrvatskim haplotipom, i dvije grupe haplotipova, nazvane neolitskim i azijatskim haplotipovima. Vremenski slijed pristizanja tih haplotipova na podruje Hrvatske bio je ovakav: 1. Prije oko 40.000 godina: haplotip Eul8: baskijski haplotip; 2. Prije oko 24.000 godina: haplotip Eu7: hrvatski haplotip; 3. Prije oko 8000 godina: haplotipovi Eu4, Eu9, EulO i Eull: neolitski haplotipovi; 4. Prije oko 4000 godina: haplotip Eul9: slavenski haplotip; 5. Prije oko 1600 godina: haplotip Eul6: azijatski haplotip. Udio otkrivenih haplotipova u postocima u Hrvatskoj: Utvreni postotak Zaokrueni postotak
4.1. Baskijski haplotip Eul8

U Hrvatskoj je ovaj haplotip utvren na 10,34 % analiziranih mukaraca. Taj se haplotip pojavio kao mutant na nekom mukarcu u dalekoj prolosti i preko sinova prenosio se do dananje generacije mukaraca u cijelom svijetu. Budui da je to najstariji europski haplotip i da ga je u Europu donio Homo sapiens sapiens, potrebno je neto rei o nastanku Homo sapiensa sapiensa, kojega u ubudue nazivati samo Homo sapiens. Danas vie nema sumnje da je predak svih ljudi na Zemlji upravo Homo sapiens. Ni u jednom uzorku haplotipova, ni na Y kromosomu ni mtDNK, nisu naeni haplotipovi neandertalca, odnosno krapinskog ovjeka, kako ga mi u Hrvatskoj poesto nazivamo. Homo sapiens pojavio se u Africi i iz Afrike se proirio po cijeloj Zemlji. Kartu njegova irenja prikazujem po L. L. CavalliSforza i F. Cavalli-Sforza (1996.). Prema prikazu na karti 1. preci Europljana koji su imali haplotip Eul8 u Europu su stigli iz pravca junog Urala oko 40.000-35.000 godina prije Krista. U atlasu "Povijest svijeta" (The Times, 2002.) prikazano je da se ovo pristizanje Homo sapiensa odvijalo iz Male Azije (Anatolije) preko Balkana. Sjeverni smjer, kako ga prikazuje karta 1. potvren je najnovijim istraivanjima (Underhilla i sur., 2001.) zato to je haplotip M09 i M45 nastao u centralnoj Aziji i jugozapadnom Sibiru, a baskijski haplotip proizaao je mutacijama izM45.. Danas haplotip Eul8 u najveem postotku imaju narodi najzapadnijeg dijela Europe, napose Baski, koji ive na sjeveru panjolske i jugozapadu Francuske. Veliki postotak toga haplotipa imaju i Irci, ali i ostali zapadni Europljani. panjolski Baski imaju ga 88,9 %, a francuski Baski 86,4 %. U Hrvatskoj je utvreno 10 % toga haplotipa. Svakako treba objasniti kako se dogodilo da je udio toga haplotipa u populaciji zapadne Europe tako visok, a podrijetlo mu je iz centralne Azije i jugozapadnog Sibira. Objanjenje njegova
irenja po Europi vrlo je bitno i za razumijevanje cjelokupnog genetikog podrijetla Hrvata. Zato u neto opirnije objasniti kako je mogue da se jedan haplotip koji je nastao mutacijom na podruju udaljenom tisue kilometara pojavljuje sada u visokom postotku tako daleko od svoga geografskog ishodita. Naime, prema sadanjim spoznajama ini se da je haplotip Eul8 bio jedini haplotip Homo sapiensa prisutan u Europi od pristizanja prije 35.000-40.000 godina pa do prije oko 24.000 godina, kada dolazi stanovnitvo koje nosi hrvatski haplotip Eu7. Meutim, za vrijeme ledenog doba stanovnitvo sa sjevera povlailo se na jug i brojno stanovnitvo koje je bilo najblie gotovo nenaseljenim podrujima smjestilo se uz neto toplije obale Atlantika, na podruje gdje danas ive Baski. Prestankom ledenog doba to se stanovnitvo irilo na sjever i ono, nosei baskijski haplotip, danas ini najvei udio u populacijama stanovnitva zapadne Europe. Stanovnitvo koje je nosilac Eul8, nakon pristizanja stanovnitva koje ima hrvatski haplotip (Eu7), zatim stanovnitva s neolitskim haplotipovima, te slavenskim i azijatskim haplotipovima, biva potiskivano i mijea se s te etiri grupe stanovnitva koje su nosile druge haplotipove i koje su dolazile s istoka. Prva populacija koja je pristigla imala je hrvatski haplotip i doselila se prije ledenog doba te donijela Gravettian kulturu u Europu. Druga grupa, koja e se infiltrirati meu nosioce haplotipa Eul8, ali tada ve i haplotipa Eu7, donijet e tehnologiju proizvodnje hrane i u Europu e poeti pristizati u 7. tisuljeu prije Krista, a njihovi haplotipovi bili su Eu4, Eu9, EulO, i Eull. Trea grupa bili su nosioci slavenskog haplotipa (Eul9), nastalog sjeverno od Crnog mora. etvrta grupa pristizat e iz Azije, i to iz dva smjera. Prvi je smjer iz podruja sjevernog Urala i znatnije e prodirati samo podrujem hladne klime. Taj smjer nije imao nikakav utjecaj na podruje Hrvatske. Drugi je smjer s podruja srednje Azije, a bit e to prodori azijatskih konjikih naroda Huna, Avara, Bugara, Maara, Mongola i Turaka. No njihov je genetiki utjecaj neznatan i genetike analize pokazuju da se njihovim pristizanjem na zapad uz njih vezalo lokalno stanovnitvo, koje je prihvaalo ratne pohode
i vrlo brzo mijenjalo njihovu genetiku strukturu. Oito je da se to dogodilo i s Maarima i Bugarima, a i na podruju dananje Turske najvei postotak haplotipova potjee od zateenog i poturenog stanovnitva. Vjerojatno bi se to isto dogodilo i na podruju Hrvatske i Bosne da je opstala turska okupacija. Moe se oekivati da e haplotipovi populacije muslimanske vjeroispovijesti u Bosni i Hrvatskoj imati drukiju strukturu haplotipova od dananjih Turaka. Da ponovim, sve govori da se haplotip Eu 18, poslije ledenog doba, proirio s podruja gdje obitavaju Baski, pa sam ga nazvao baskijski haplotip.
kultura koje su se smjenjivale na podruju Hrvatske. Analizirat u i podruja na koja su se kulture s hrvatskog podruja irile, ali i utjecaje kultura s drugih podruja koje su uzrokovale mijene na hrvatskom podruju. U literaturi nema dvojbe, haplotip Eu7 nastao je mutacijom iz haplotipa EulO na Bliskom istoku izmeu 25.000 i 23.000 godina prije Krista. Brojnost stanovnitva s tim genom poveala se najvjerojatnije na sjevernom i sredinjem podruju dananjeg Izraela, zapadnog Jordana, sjeverozapadne Sirije i Libanona, odnosno na podruju pogodnom za ivot. Na tome su podruju u prolosti uvijek postojale dinamine promjene i uvijek je stanovnitvo iz manje plodnih podruja s istoka i juga nastojalo naseliti plodnija i bogatija podruja u dolini rijeke Jordan i sjevernije. Vjerojatno je stanovnitvo s hrvatskim haplotipom bivalo potiskivano od stanovnitva iz manje plodnih podruja pa se poelo pomicati prema zapadu. Stanovnitvo koje ga je potiskivalo nosilo je uglavnom haplotip EulO, koji i danas u velikom postotku imaju Beduini, Palestinci i idovi. Pomicanje hrvatskog haplotipa na zapad odvijalo se obalnim podrujem Sredozemnog mora te je to stanovnitvo pristiglo do istone obale Jadrana. Mogue je da se jedan dio stanovnitva s hrvatskim haplotipom pomicao i na sjever prema Kavkazu. Ta pretpostavka, o pomicanju i prema Kavkazu, moi e se potvrditi kada bude poznato to sadri haplogrupa HG2 u istraivanjima Zerjala i sur. (2002.). Nastajanje hrvatskog haplotipa prije 27.000 godina, njegovo pristizanje u Europu i irenje po Europi mogu se dokazati njegovim dananjim razmjetajem te razmjetajem haplotipa EulO, iz kojega je nastao. Iz EulO kasnije je na Bliskom istoku nastao i Eu9 i Eull, i njih e u Europu donositi prvi poljoprivrednici irei neolitsku revoluciju. I ta dva haplotipa nastala su na plodnijem podruju Bliskog istoka, sjevernije od suhog pustinjskog podruja na jugoistoku. Stalne migracije stanovnitva s Bliskog istoka prema centralnoj Aziji, Europi i na istok prema dolini Inda bile su
4.2. Hrvatski haplotip Eu7

Haplotip Eu7 ima 45 % mukaraca u Hrvatskoj. Upravo taj haplotip daje posebnost hrvatskom narodu. Njegova obrada u znanstvenoj literaturi vrlo je skromna, jer se o hrvatskom haplotipu i njegovu nastanku iznose uglavnom uzgredne napomene. Iako mu je geografsko ishodite Bliski istok, u literaturi nema vrstih dokaza o podruju na Bliskom istoku s kojega je poelo njegovo irenje. Zato treba oekivati da e se poslije otkria njegova velikog udjela meu stanovnitvom Hrvatske tek razviti znatan interes za istraivanjem populacije Hrvata i traganjem za uim podrujem njegova geografskog ishodita. Otkrivanje njegova visokog udjela na uzorku stanovnitva iz Hrvatske ve je uzrokovalo da se Hrvatska ne uvrtava u geografsko podruje s pretenim udjelom slavenskog haplotipa Eul9 (Passarino i sur. 2001.). Spoznaje o hrvatskom haplotipu koje iznosim u ovoj knjizi uglavnom su rezultat prouavanja objavljenih radova, ali objanjenja zato je to haplotip s najveim udjelom u analiziranom uzorku iz Hrvatske dat u na osnovi sinteze povijesnog razvoja drevnih
uzrokovane irenjima i povlaenjima podruja pod pustinjom. Tako se moe zakljuiti stoga to je svemu stanovnitvu koje je napustilo Bliski istok izvorni gen haplotip EulO, ali u svakom od navedena tri smjera kasnije su mutacije imale zasebne tokove. U slijedu mutacija iz haplotipa EulO, prvi nastaje Eul6, zatim hrvatski haplotip Eu7, teondaEu9iEull. Dri se sigurnim da je hrvatski haplotip Eu7 postojao u Europi i prije poetka ledenog doba (Semino i sur. 2000.). Dokaz je za to njegov veliki udio u maloj populaciji Saama (u Hrvatskoj ih nazivamo Laponcima) na sjeveru vedske. Saami uglavnom imaju hrvatski haplotip te haplotip Eul4 sjeverno-uralskog podrijetla. Zato se moe pretpostaviti da se manja skupina stanovnitva koja se s podruja Jadranskog mora prije ledenog doba pomicala na sjever, za vrijeme zahlaenja prilagodila hladnoj klimi, te se to stanovnitvo prilagoeno na hladnou poetkom otopljavanja oko 18.000 godina prije Krista poelo pomicati na sjever. Veina se toga stanovnitva s haplotipom Eu7, kad je nastupilo ledeno doba, povukla na jug do toplijih podruja juno od Mosora i Biokova. Stanovnitvo s baskijskim haplotipom povlailo se do podruja Baskije, stanovnitvo s hrvatskim haplotipom do obala Jadrana, a stanovnitvo sa slavenskim haplotipom do obala Crnog mora. Ta se podruja u literaturi nazivaju podrujima utoita (The Times, 2002). Sjeverno od obala Jadranskog mora za vrijeme ledenog doba prostirala se hladna tundra s rijetko naseljenim stanovnitvom, a meu tim rijetkim naseljenicima oito su bili i preci dananjih Laponaca, koji su nosioci haplotipa Eu7. Tu hipotezu, iznenaujue velikog junoga genetikog utjecaja u Laponaca, prihvaa i Sykes (2002.), tumaei taj utjecaj podrijetlom sa sjevera Balkana. Semino i sur. (2000.), objanjavajui veliki udio hrvatskog haplotipa na podruju srednje Europe, pretpostavljaju da je njegova ekspanzija poslije ledenog doba mogla potjecati s podruja istono od Alpa. Za takvu tvrdnju dokazom se dri irenje Gravettian kulture, koju su u Europu donijeli doseljenici s hrvatskim haplotipom prije ledenog
doba, a od srednje Europe do atlantske obale Gravettian kultura proirila se tek poslije ledenog doba. injenica da na podruju Francuske meu Baskima nema haplotipa Eu7 dokaz je da je irenje stanovnitva s haplotipom Eu7 nastupajuom hladnom klimom zaustavljeno u centralnoj Europi na sjeveru, a na zapadu je to stanovnitvo moglo prodrijeti do predalpskog podruja. Dakle, irenje je zaustavljeno nastupajuim ledenim dobom, jer bi se to stanovnitvo naprednije kulture inae proirilo i izvan podruja srednje Europe. Meu stanovnitvom koje se povuklo pred ledom i hladnoom na podruje koje nastanjuju Baski nije bilo hrvatskog haplotipa ili ga je bilo iznimno malo, jer prije ledenog doba to stanovnitvo nije stiglo do blizine atlantske obale. Zato je za stanovnitvo s hrvatskim haplotipom povlaenje na jug zavrilo pristizanjem do toplijih jadranskih obala. Razina Jadrana tada je bila za oko 120 metara nia od sadanje. Razina Jadranskog mora poela se podizati topljenjem leda u vremenu i na nain kako to pokazuje karta 2. Na prikazanoj karti vidljivo je da je povlaenje stanovnitva sa sjevera moglo ii kopnom i dalje na jug pa je situacija na junim obalama Apeninskog poluotoka bitna za razumijevanje nastanka haplotipova u Europi. Zanimljivo je nastajanje haplotipa Eu8 mutiranjem iz Eu7, a danas ga u visokom udjelu imaju stanovnici Sardinije. Posljedice podizanja razine Jadranskog mora od velike su vanosti za razumijevanje dananjeg udjela hrvatskog haplotipa na podruju Hrvatske, ali i u srednjoj i istonoj Europi. Naime, tada, u vrijeme podizanja razine Sredozemnog mora, jo uvijek nema proizvodnje hrane, pa su stanovnitvu potrebne velike povrine da bi sakupilo i ulovilo potrebnu hranu za preivljavanje. Bilo je potrebno oko 25 kvadratnih kilometara za preivljavanje jednog lana tadanjih malih skupina ljudi. Na obalama mora naseljenost je bila vea, jer se ribolovom i skupljanjem koljaka i drugih plodova mora mogla osigurati hrana za jednog stanovnika sa samo oko kilometra obale. Dizanjem razine Jadrana brojnost stanovnitva
Prije 18.000 god. (-120 m)
s hrvatskim haplotipom rasla je pa je priobalnog stanovnitva bilo znatno vie nego stanovnitva u kontinentalnom dijelu. Prije poetka proizvodnje hrane (poljoprivrede) na teritoriju dananje Hrvatske moglo se ishraniti izmeu 2000-2500 stanovnika na kopnu dalje od obale i vjerojatno jo oko 5000-6000 stanovnika u blizini i na obali Jadrana.
f
f t .
Prije 12.500 god. (-100 m)
/")
Prije 11.500 god. (-80 m)
9.000 god. pr.Kr. (-50 m)
Takva niska brojnost posljedica je ovjekove ovisnosti o prirodnoj ravnotei, jer jo uvijek nije bilo proizvodnje hrane. Stanovnitvo je ovisilo o koliini ulova i sakupljenje hrane. Kada bi se brojnost ljudi poveala, stanovnitvo bi lovom istrijebilo faunu od koje je ovisilo. Zato se prije proizvodnje hrane cikliki izmjenjivao rast i pad broja ljudi i faune, vrsto uzrokovanih rastom jednih i padom drugih. Dok se odravala takva ravnotea, pristiu prvi poljoprivrednici. Oni su zapoeli proces nazvan neolitskom transformacijom ili neolitizacijom, a zbog velikih i dalekosenih uinaka nastupajui proces nazivat e se i neolitskom revolucijom, a katkad i agrarnom revolucijom (The Times, 1995b). U vrijeme doseljavanja neolitskog stanovnitva, oko 6000 godina prije Krista, klima i biljni pokrov na podruju Hrvatske bili su gotovo isti kao i danas. Hrvatska razvedena obala omoguavala je relativno veliku naseljenost, to je sprijeilo brojanu prevlast doseljenog poljoprivrednog neolitskog stanovnitva. Starosjedioci s hrvatskim haplotipom i poslije mijeanja tih populacija ostali su najbrojniji te je stoga hrvatski haplotip Eu7 najprisutniji u dananjoj populaciji Hrvata. Zbog velikog udjela toga haplotipa na uzorku iz Hrvatske (Semmo i sur. 2000.), ja sam haplotip Eu7 nazvao hrvatski naplotip.
Karta 2.
6.000 god. pr.Kr. (-15 m)
100 km
Podizanje razine Jadranskog mora (prema Forenbaher, 2002.)
4.3. Neolitski haplotipovi: Eu4, Eu9, EulO i Eull

U navedenom radu (Semino i sur. 2000.), u Hrvatskoj su utvreni sljedei postoci neolitskih haplotipova: Eu4:6,9 %; Eu9: 5,2 %; Eull: 1,7 %, a haplotip EulO nije naen. Neolitskih haplotipova ukupno je utvreno 13,79 % ili zaokrueno 14 %. Brojni autori poetke poljoprivrede, njezino irenje, naine i vrijeme usvajanja proizvodnje hrane od starosjedilakog stanovnitva Europe dre kljunim za razumijevanje sadanje genetike strukture stanovnitva Europe. Zato u o tom procesu nazvanom neolitska revolucija kasnije opirnije pisati, a u ovome
poglavlju njime u se baviti samo u kontekstu pristizanja neolitskih haplotipova na podruje Hrvatske. Proizvodnja hrane poinje na tri podruja u svijetu, meusobno neovisno i u razliito vrijeme. Mjesta poetaka proizvodnje hrane prikazana su na karti 3. Na karti 3. prikazana su podruja poetaka proizvodnje hrane, a to su podruja Bliskog istoka, Dalekog istoka i centralne Amerike. Na podruje Hrvatske i cijele Europe proizvodnja hrane pristie s Bliskog istoka. Pri kraju ledenoga doba na Bliskom istoku, na podruju prikazanom na karti 3., formiraju se biljne zajednice divljih itarica,
: ,
[li
I j |p
. ../:.;
Ts
Karta 3. Podruja poetaka poljoprivrede
Poljoprivredna proizvodnja na Bliskom istoku poinje domestikacijom penice i jema, na Dalekom istoku domestikacijom rie, a u Centralnoj Americi domestikacijom kukuruza.
divljih itarica (The Times, 1990., Darmon, 1996., Bar-Yosef, 1998., Kuijt, 1999.) te su se njima sve vie hranili. Adaptacija na ishranu divljim itaricama potrajala je vie od tisuu godina. Mnogi autori analiziraju ishranu pretpoljoprivrednog stanovnitva i zakljuuju da adaptacija na glavninu energije iz ugljikohidrata i eera jo nije zavrena i da je ta neadaptiranost uzronik nekih bolesti (Mann, 2000, Cordain i sur. 2000). Natufijci su pri ishrani divljim itaricama otkrili srp, napravu za mljevenje itarica, pekli su kruh i od itarica proizvodili pie koje drimo preteom piva. No tek nakon tisuu godina poet e proizvodnju itarica, ime e se stvoriti uvjeti za poetak neolitske revolucije. Poljoprivredno stanovnitvo postajat e sve brojnije i poet e se seliti, irei nova dostignua i pokreui procese koje smo nazvali neolitizacijom. Vrlo brzo poljoprivrednici e postupcima proizvodnje i naina uzgoja izazvati genetike promjene ve domesticiranog bilja, pa zatim i ivotinja. Unitavanjem divljih biljnih zajednica radi uzgajanja domesticiranog bilja krajolik e se poeti bitno mijenjati. Proizvodnja e hrane rasti pa e se stvarati uvjeti za rast populacije poljoprivrednog stanovnitva. Proizvodnja hrane i neovisnost o ekolokoj ravnotei omoguuje porast stanovnitva i za vie od 50.000 posto. Poinje nagli razvoj drutva. Kroz prethodne milijune godina, organizacijski oblici nisu se pomakli od malih skupina koje su bile stalno u pokretu za hranom, a samo nekoliko tisua godina nakon poetaka proizvodnje hrane, nastat e Babilonsko i Egipatsko Carstvo. Babilonsko Carstvo razvit e se na temelju vika vrijednosti iz proizvodnje jema, a Egipatsko Carstvo temelji se na proizvodnji penice (Thomas, 1995.). Iz podruja Jerihona, gdje je otkriveno najstarije poljoprivredno naselje, staro oko 10.000 godina, poljoprivrednici e se poeti seliti, stii e u Anatoliju (jugoistonu Tursku) prije 9000 godina, prijei e u Grku i iz dva pravca pristii na podruju Hrvatske. To irenje prikazuje karta 5.
Karta 4.
Podruje naselja Natufijaca
a na podruju izmeu Sredozemnog mora i porjeja rijeke Jordan stanovnitvo koje zovemo Natufijcima organizira se i ivi u trajnim naseljima. Najstariji nalazi Natufijaca potjeu iz vremena prije oko 12.000 godina. Arheoloka istraivanja i analize pronaenih kostiju Natufijaca nedvojbeno su dokazali da su itarice imale najvei udio u njihovoj ishrani. Potpuno je sigurno daje stanovnitvo Kanaana prvo prelo s preteite ishrane proteinima iz mesa na preteitu ishranu krobom^ iz itarica. Za taj prijelaz i adaptaciju na ishranu krobom trebalo je mnogo vremena. Oito je da su Natufijci imali u izobilju zrna
Razvijaju se tehnike izrade keramikih rukotvorina, a prikazi na njima imaju svoje mijene pa su arheolozi na osnovi razvoja tehnika i utvrenih mijena definirali keramike kulture. Poznavanjem keramikih kultura i njihova irenja po Europi lake je razumjeti i protumaiti dananje odnose haplotipova. Kako je ve reeno, s pristiglom proizvodnjom hrane omoguen je velik porast broja stanovnika i samo ono pretpoljoprivredno stanovnitvo koje je usvojilo proizvodnju hrane osiguralo si je brojani rast i drutveni razvoj. Nove spoznaje i istraivanja omoguuju postavljanje hipoteze da pristigli poljoprivrednici donose i ire praindoeuropski jezik, odnosno proto-indoeuropski, kako ga naziva Renfrew (1999.). Ako na osnovi proizvodnje hrane i keramike te razvoja drutva procijenimo koliko je rijei bilo potrebno novim pridolicama u Europu, a koliko starosjediocima, onda se ini loginim da su starosjedioci prihvaali velik broj novih rijei i da je vjerojatno nastao i proto-indoeuropski jezik, o emu najvie raspravlja Renfrew (1987., 1996., 1999., 2000.). Radi objanjenja kasnijih zbivanja u 12. poglavlju iznijet u spoznaje o nastanku i irenju indoeuropskog jezika. Oito je da je jedino u centru irenja haplotipa Eul8 opstao neindoeuropski jezik kojim i danas govore Baski. Karta 6. pokazuje znatno suavanje podruja na kojem se govori baskijskim jezikom. Proces smanjivanja podruja baskijskog jezika, jedinog preivjelog neindoeuropskog jezika predneolitske Europe, poeo je oko 6000 godina prije Krista. Kada budem navodio haplotipove koje su na podruje Hrvatske donijeli prvi doseljenici poljoprivrednici koji su zapoeli neolitizaciju i donijeli indoeuropski jezik, nazivat u ih neolitski haplotipovi. Prvi poljoprivrednici na podruje Hrvatske pristiu oko 6000 godina prije Krista, ime na naem prostoru poinje neolitizacija, ali i proces usvajanja proizvodnje hrane od starosjedilaca.
Karta 5. Smjerovi irenja proizvodnje hrane
Smjer irenja proizvodnje hrane nije bio koncentrian. Proizvodnja se hrane bre irila tamo gdje su tla bila plodnija i laka za obradu i gdje je okoli vie odgovarao uzgoju stoke. Arheoloki nalazi omoguuju lako utvrivanje mjesta na koja su pristigli prvi poljoprivrednici. Domesticirana dvozrna penica (Triticum dicoccum) nazvana emmer kao divlja je rasla samo u dolini rijeke Jordan, a jednozrna (Triticum monococcum), nazvana einkorn, domesticirana je u Anatoliji. Tih divljih oblika penice nije bilo u Europi. Ni divljih ovaca prije domestikacije nije bilo u Europi. Zato je svaki nalaz neke od tih itarica ili kostiju ovaca, uz utvrivanje njihove starosti, dokaz o pristigloj poljoprivrednoj proizvodnji (Juri, 2001.). U Anatoliji prije oko 9000 godina poinje i proizvodnja keramike, stoga po cijeloj Europi neolitizaciju oznaava poetak proizvodnje hrane i keramike.
rvata
utvreno je 29,31 %, a u radu Passarina i sur. (2001.) 23 % slavenskog haplotipa u Hrvatskoj. U radu Passarina i suradnika Hrvatska nije uvrtena u grupu zemalja u kojima je dominantan slavenski haplotip. O mjestu nastanka slavenskog haplotipa Eul9 ima razliitih miljenja. Taj haplotip postao je poznatiji poslije istraivanja Y kromosoma stanovnitva Maarske (Guglielmino i sur. 2000.). Ve u tome radu autori su zakljuili da Maari nisu azijskoga genetikog podrijetla, nego im se genetiko podrijetlo poklapa sa slavenskim. U radu Semino i sur. (2000.) autori pak zakljuuju da je maarski jezik posljedica dominacije manjine koja je pristigla u Panonsku nizinu. Geografsko ishodite slavenskog haplotipa koji je nastao mutacijom iz baskijskog haplotipa jo uvijek nije potpuno jasno. Prva je pretpostavka govorila da je slavenski haplotip moda srednjoazijskog podrijetla. Detaljna analiza pojave toga haplotipa, u kojoj je obuhvaena i analiza uzorka stanovnitva Hrvatske, omoguila je zakljuak da je njegovo izvorite na podruju sjeverno od Crnog mora. Moje spoznaje o podruju izmeu Dunava i Tise i podruja istonije od Tise, gdje se oko 5800. godine prije Krista razvila Koro kultura, omoguuju pretpostavku da je ondje pretpoljoprivredno stanovnitvo bilo glavni nosilac Koro kulture i malo je vjerojatno da su kao najbrojniji mogli imati neki drugi haplotip osim Eul9. Budua istraivanja zasigurno e razjasniti ishodite i vremensku dinamiku irenja ovoga haplotipa. Zasad je sigurno da slavenski haplotip Eul9 nije dominantni haplotip Hrvata, jer je u dva citirana rada utvreno 29 % odnosno 23 % tog haplotipa u Hrvata. Naravno, budua istraivanja moda e poneto izmijeniti postotke haplotipova, ali nema osnove vjerovanju da bi te promjene mogle biti tako velike da bi promijenile generalni zakljuak o genetikom podrijetlu Hrvata. Kako sam ve istaknuo, taj u haplotip dalje nazivati slavenskim haplotipom, a u
..
Karta 6. k kojem se govori baskijskim jezikom (prema Cavalli-Sforza, 1996.) Ipeolitizacije na podruju Hrvatske i Italije odvijao spoznaje proizale iz istraivanja u Italiji rabiti ifhzvoja i na naoj strani Jadrana. U tumaenju jlfoizvodnje hrane u sjevernoj Italiji navode se lanja s nae strane Jadrana (Benac, 1957a, 1957b) !'t'l>rocesa. Budui da je na podruju Italije mogue se rei i lako, uoiti sve procese neolitizacije, 'eliki broj talijanskih znanstvenika dao najvei panju genetikog podrijetla Europljana. U popisu radovi znanstvenika Talijana (Cavalli-Sforza, i, Barbujani, Passarino i drugi).
l f haplotip Eul9
IMip ima najvie frekvencije u Maarskoj (60 %), J> Poljskoj (56,5 %). U radu Semino i sur. (2000.) II
kasnijim raunanjima slinosti njegov udio u Hrvata uzimat u iz istraivanja Semino i sur. (2000.), a on tamo iznosi 29,3 %.
4.5. Azijatski haplotipovi Eul4 i Eul6

Ovi haplotipovi pristigli su iz Azije te ih nazivam azijatski haplotipovi. Budui da ih u Hrvatskoj ima u malom postotku, neu se njima puno baviti, ali njihove frekvencije na nekim drugim podrujima omoguuju odreene zakljuke i pretpostavke. Na uzorku iz Hrvatske naeno je samo 1,73 % haplotipa Eul6.
4.6. Ostali haplotipovi i mjesto haplotipova otkrivenih u Hrvatskoj

Izabrao sam tri sheme raznolikosti haplotipova. Po shemi 1. iz rada Semino i sur. (2000.) nainio sam prikaz o genetikom podrijetlu Hrvata. Shema 2. po Hammeru (2002.) objanjava prvoprikazanu shemu i povezuje oznaavanje u Eu sustavu s ostalim sustavima oznaavanja, napose s najeim sustavom oznaavanja slovom M. Shema 3. prikazuje diversifikaciju za sve otkrivene haplotipove po Underhillu i sur. (2000.). Sve znamenke u treoj shemi po Underhillu i sur. (2000.) pripadaju haplotipovima koji odgovaraju oznaci M. Te su oznake djelomino rabljene i u prvoj i drugoj shemi. Vjerojatno su zbog veliine sheme autori slovo M izostavili i naveli samo brojeve haplotipova. Ova trea shema nainjena je na osnovi 1062 haplotipa mukih osoba. Ukupno je otkriveno 116 vrsta haplotipova na 22populacije irom svijeta.
Istraivanja genetikog podrijetla ljudi ipak su jo uvijek na poetku. Zato nema identinih shema. Nema jo uvijek ni jedinstvene nomenklature. To je posljedica brojnih istovremenih i neovisnih istraivanja. Zato postoji vie sustava oznaavanja, a Hammer je tek 2002. godine pokuao povezati i objediniti razliite naine oznaavanja drugih autora. Smatram da su sustavi Semino i sur. (2000.) i Underhilla i sur. (2000.) do sada najuspjeniji. Oni se gotovo potpuno podudaraju, to je i razumljivo, jer je u oba rada koautor Cavalli-Sforza. Od sedam haplotipova otkrivenih na uzorku s podruja Hrvatske u radu Semino i sur. (2000.), Underbill i sur. (2000) est haplotipova stavljaju na isto mjesto u diversifikaciji s istom oznakom u M sustavu. Jedino je haplotip Eu 11 razliito oznaen. U oba rada otkriveno je pet mutanata od EulO (M89), ali u Ornelle Semino Eull naveden je kao M201, a u Petera Underhilla kao M62. Na sadanjem stupnju stvaranja jedinstvenog sustava oznaavanja takve su nepodudarnosti este. Mislim da je u ovome sluaju M201 i M62 isti haplotip, a ja u rabiti oznaku M201. Moe se rei da je to jedina dilema za mjesto u diversifikaciji za haplotipove otkrivene na podruju Hrvatske, a prikazane na shemama 1. i 3. Na uzorku iz Hrvatske pronaeno je 1,7 % haplotipa Eull (M201). Svih sedam haplotipova Hrvata imaju istog najstarijeg pretka oznake M42. Iz ovoga M42 nastao je M94, zatim M139 i onda haplotip M168. To znai da Hrvati u dalekoj prolosti, kroz etiri mutacije, imaju istog pretka. Tek e kod ovoga etvrtog haplotipa u slijedu predaka Hrvata nastati podjela u potomstvu, jer Hrvati potjeu od dva mutanta nastala iz M168. Na haplotipu M168 u dalekoj prolosti dogodile su se tri mutacije. Mogli bismo slikovito rei da su to bila tri sina. Od prvog sina oznake M01 nastali su brojni mutanti haplotipovi, a od svih je meu Hrvatima pronaen samo Eu4. Od drugoga mutanta meu Hrvatima nije otkriven niti jedan haplotip, a od treega oznake M89 nastalo je najvee potomstvo i meu njegovim mutantima nalazi se ostalih est haplotipova naenih u Hrvatskoj. To su haplotipovi Eu7, Eu9, Eull, Eul6, Eul8 i Eul9. U shemu 3. ucrtao sam slijed haplotipova naenih u Hrvatskoj i tako dopunjenu shemu 3. prikazuje shema 4.
Tih sedam nizova haplotipova koji su rezultat diversifikacije, a utvreni su meu Hrvatima, nazivat u i sedam hrvatskih loza. Za razumijevanje genetike povijesti haplotipova naenih u Europi i u Hrvatskoj osobito su vani haplotipovi M89 i M09. Haplotipovi M89 (EulO) i M09 (Eul6), iako su kao mutanti nastali u dalekoj prolosti, jo uvijek su brojni na ivuim populacijama. Haplotip EulO jo uvijek imaju stanovnici Afrike, a veliki je njegov udio u populacijama na Bliskom istoku. Imaju ga Beduini, idovi, Kurdi, Palestinci i Drui. Ima ga poneto i u centralnoj Aziji. Budui da je od njega nastao hrvatski haplotip (Eu7), i to prije oko 27.000 godina, moe se zakljuiti da su nosioci ovoga haplotipa u Europu, odnosno na podruje Hrvatske, pristigli s Bliskoga istoka. Haplotip M09 (Eul6) nastao je takoer iz M89 (EulO), ali budui da je i danas haplotip Eul6 najbrojniji u centralnoj Aziji, a ima ga i u Sibiru, proizlazi da su nosioci baskijskog haplotipa Eul8 u Europu stigli iz podruja centralne Azije. U slijedu haplotipova od M09 (Eul6) do M173 (Eul8) nalazi se i M45. Taj je haplotip izvorite haplotipova koje imaju ameriki Indijanci. Haplotipovi M09 i M45 izvor su i haplotipova koje danas ima stanovnitvo Dalekog istoka (Jin i Su, 2000.). Iz rada Jin i Su (2000.) prenosim shemu 5. Usporedba sheme 5. i sheme 3. pokazuje da su Jin i Su (2000.) i Underhill i sur. (2000.) otkrili razliite mutante nastale iz M45. Ovu usporedbu iznosim da bih pokazao da se istovremeno objavljuju rezultati istraivanja koji nisu identini i moraju se provjeravati.
inema s. napiotipovi na uaieKom istoku
Budui da su i Li Jin i Peter Underbill znanstvenici s amerikih sveuilita, razlike e sigurno biti razjanjene. Osim toga Li Jin koautor je u oba rada. Rezultati dodatnih analiza vjerojatno e utvrditi da su otkriveni novi haplotipovi, a i smjer diversifikacije bit e razjanjen. Usporeivanje ovih dviju shema i za moje je analize bilo vano, jer sam mogao sa sigurnou zakljuiti da je M09 mnogo stariji od hrvatskog haplotipa Eu7 (M170), to jest da se mnogo prije dogodila mutacija iz M89 u M09 od mutacije iz M89 u M170. Haplotip M172 (Eu9) takoer je mutant iz M89 (EulO), ali mlai od hrvatskog haplotipa. Meu haplotipovima u Hrvata, Eu4 jedini se od osnovnog stabla odvojio ranije od EulO, ali ini se da su nosioci toga haplotipa iz Afrike na Bliski istok pristigli poslije EulO, a u Hrvatsku i dalje na sjever donijeli su ga neolitski doseljenici zajedno s Eu9 i Eull. Taj slijed pokazuje da je vrlo vjerojatan sjeverni smjer pristizanja Eul8, odnosno Homo sapiensa, jer Eul6 (M09) ima geografsko izvorite u centralnoj Aziji ili u zapadnom Sibiru. Iz M89 (EulO) nastao je najvei broj mutanata. Underbill ih je otkrio
'
ak 68. Razmjetaj naenih haplotipova omoguuje tvrdnju da je na Bliskom istoku stvarana velika raznolikost na pristiglim populacijama Homo sapiensa koji su dolazili iz Afrike. Nastajanje novih mutanata nastavlja se i na podrujima na koja doseljava stanovnitvo s Bliskog istoka, ali tijekom irenja s Bliskog istoka na svakom smjeru daljnjeg seljenja nastaju razliiti haplotipovi. Ako se vratimo gornjem prikazu sedam hrvatskih loza, lako se uoava da sve imaju identian slijed od M42 do M168. Po Underhillu i sur. (2000.) haplotip M89 ima etiri mutanta u lozama Hrvata, i to M170 (Eu7), M172 (Eu9), M201 (Eull) i M09 (Eul6). Zbog jedne od tih loza Hrvati imaju specifino genetiko podrijetlo u odnosu na veinu Europljana. Na prikazanom slijedu haplotipova, odnosno prikazu loza, to se lijepo moe uoiti, jer su baskijski i slavenski haplotipovi genetiki vrlo bliski, a to su zapadni i istoni Europljani. Junije zemlje imaju neolitske haplotipove kao najbrojnije, a hrvatski haplotip Eu7 (M170) prostire se na podruju izmeu te tri grupe haplotipova. Hrvatski je haplotip u svim do sada poznatim populacijama manje brojan od barem jedne od navedene tri grupe (baskijske, slavenske i neolitske). Hrvati su jedini do sada poznati narod u kojega je haplotip Eu7 najbrojniji odnosno s najviim postotnim udjelom. Budui da je najvei udio haplotipa Eu7 prvi put i jedino pronaen na uzorku iz Hrvatske, logino je da ga nazivamo hrvatskim haplotipom. Na kraju ovoga dijela knjige u kojem sam nastojao prikazati spoznaje o haplotipovima, htio bih istaknuti daje shema 3., od meni poznatih, najpreciznija. Nainjena je na uzorku od 1062 mukarca iz 22 populacije. Ipak, u mozaiku njezina prikaza nedostaje jo mnogo kamenia, a ima dosta nejasnoa i oko nainjenih haplogrupa. Meutim, objavljuje se sve vie podataka o haplotipovima i stvara se sve jasnija shema diversifikacije i sve tonija karta razmjetajahaplotipova na Zemlji. Brzo e rasti broj analiza, odnosno broj ljudi kojima e biti utvreni haplotipovi. S poveanjem broja analiza iz
populacija irom svijeta postaje sve jasnija slika o geografskom razmjetaju haplotipova i o smjerovima diversifikacije. Realno je oekivati mnogo novih analiza jer su objavljeni radovi rezultat sustavnih istraivanja na brojnim sveuilitima i poznatim genetikim institucijama (Barbujani i sur. 1994., 1995., 1997a, 1997b, 1998., Brown, 1999., Hammer, 1995., Hurles, 1999., Chikhi i sur. 1998., 2002., Mishmar i sur. 2003., Passarino i sur. 2001., Pereira i sur. 2000a, 2000b, Richard i sur. 2000., Rosser i sur. 2000., Semino i sur. 2000., Torroni i sur. 2001., Underhill i sur. 2000., 2001.). Zato je sigurno da e pristizati mnogo novih podataka i da e se u kraem razdoblju znati mnogo o genetikom podrijetlu ljudske populacije, pa onda i Hrvata. Znanja su ipak ve sada takva da se moe ne samo pisati o genetikoj strukturi hrvatskoga naroda, nego se moe tumaiti kako je ona nastala i kako se genetikim spoznajama mogu bolje razumjeti dosadanje teorije o podrijetlu Hrvata i hrvatskoj etnogenezi. O tome i o analizi vremenskog pristizanja i irenja haplotipova koje imaju Hrvati pisat u u iduim poglavljima ove knjige.
Haplotipovi u Europi prije neolitske revolucije
rije nego se u Europi pojavilo stanovnitvo od kojeg potjeu dananji Europljani (Semino i sur. 2000., Sykes, 1999.), na podruju prikazanom na karti 7. obitavala je vrsta ljudi koju nazivamo neandertalcima.
Najpoznatije prebivalite neandertalaca u Hrvatskoj na podruju je Krapine pa se neandertalca u Hrvatskoj naziva i krapinskim praovjekom. Na podruje prebivalita neandertalca (krapinskog praovjeka) u Aziju i Europu poinje pristizati Homo sapiens, koji se naziva i kromanjonac. Prvo doseljavanje potomaka Homo sapiensa u Europu poinje prije oko 40.000 godina. Najstariji ostaci Homo sapiensa, stari oko 200 tisua godina, naeni su u Africi. Neandertalac, prema brojnim autorima (Smith i sur. 1999., Sykes, 2002.), u Europi nestaje prije oko 30.000 godina, a suvremeni Europljani ne posjeduju nita od genoma neandertalca (Disotell, 1999., Sykes, 1999.). Pokuava se objasniti zato dananji Europljani, pa tako i Hrvati, nemaju genetikog naslijea od krapinskog praovjeka. Zasad postoji jedna hipoteza koja se bioloki i genetiki ini loginom. Postavio ju je Bryan Sykes (2002.). Sykes usporeuje primate i ovjeka, prvenstveno impanzu i ovjeka, te istie da impanza i ovjek imaju 98 % istih gena. impanza ima 24 para kromosoma
Karta 7. Podruje rasprostranjenosti neandertalca odnosno 48 kromosoma, a ovjek 23 para odnosno 46 kromosoma. Kromosom ovjeka broj 2, drugi po veliini, nosi gene koje u impanze nose dva kromosoma. Ta razlika u broju kromosoma uzrok je velike genetike razlike izmeu primata i ovjeka. Sykes (2002.) pretpostavlja da je mutacija kojom su spojena dva kromosoma u jedan imala za posljedicu nastajanje Homo sapiensa. Poslije te mutacije Homo sapiens i neandertalac razlikovali su se u broju kromosoma jer je neandertalac ostao s 48 kromosoma. Ridley (2001.) i Sykes misle da se ovjek poeo ubrzano razvijati kad je nastala mutacija kojom su ta dva kromosoma spojena u jedan. Budui da postoje bioloki primjeri da vrste s razliitim brojem kromosoma nisu meusobno plodne, Sykes pretpostavlja da Homo sapiens i neandertalac nisu imali zajednikih potomaka. Takav stav podupiru i arheoloki nalazi, jer nema nalaza za koje bi se moglo pretpostaviti da su kotani ostaci potomaka krianaca^ neandertalca i Homo sapiensa. Te dvije, sada ve smatra se, vrste ljudi, u Europi su ivjele oko 10.000 godina jedna pored druge, ali nii na stupnju razvoja, a to je bio neandertalac, nije opstao i nestao je prije oko 30.000 godina. Zato ni meu Hrvatima nije pronaena veza s krapinskim praovjekom i u genetikom podrijetlu Hrvata krapinski praovjek nije sudjelovao. Pridoli Homo sapiens ostao je jedina vrsta ovjeka u Europi i, kako je ve reeno, svi Europljani potjeu od njega. Sva istraivanja vode do zakljuka da i cijela populacija ljudi na Zemlji potjee iskljuivo od Homo sapiensa. Populacija koja je potekla od Homo sapiensa, a prva je pristigla u Europu, imala je haplotip Eul8. Ti doseljenici razvili su Aurignac kulturu. Neto prije poetka ledenog doba s Bliskog istoka, preko Grke te uz sjeverne obale Jonskog i Jadranskog mora, stie nova grupa stanovnitva koje razvija napredniju Gravettian kulturu te se s obala Jonskog i Jadranskog mora iri na sjever i sjeverozapad. Novi doseljenici naprednije kulture nose haplotip Eu7, znai onaj haplotip koji danas ima najvie Hrvata. Karta 8. prikazuje smjer pristizanja
stanovnitva s hrvatskim haplotipom (Eu7) u Europu i podruje do kojega su stigli prije poetka ledenog doba. Podruje do kojega su stigli nosioci hrvatskog haplotipa, prikazano na karti 8., objanjivo je dananjim razmjetajem toga haplotipa. Kad je stanovnitvo s haplotipom Eu7 doseglo podruja kako to prikazuje karta 8., nastupilo je ledeno doba i veina stanovnitva poela se pomicati prema jugu. Prije poetka ledenog doba u Europi i na podruju Hrvatske postojali su samo haplotipovi Eul8 i Eu7. Stanovnitvo sa zapadnog podruja Europe povlailo se do sjeverozapada panjolske, a to stanovnitvo imalo je iskljuivo baskijski haplotip, jer stanovnitvo s hrvatskim haplotipom do vremena poetka povlaenja na jug jo
nije stiglo do zapada Europe. Stanovnitvo s haplotipom Eu7 do istonog se dijela sjeverne panjolske moglo povlaiti sjevernom Italijom. Malen udio haplotipa Eu7 na podrujima gdje se najranije mogao iz Baskije proiriti haplotip Eul8 dokaz je da je irenje haplotipa Eu7 zaustavilo ledeno doba, pa nije moglo biti njegova povlaenja prema Baskiji, nego se on povlaio prema jugu i zaposjeo podruje sjeveroistonih obala Jadrana. Semino i sur. (2000.) dre da je stanovnitvo s haplotipom Eu7 preivjelo ledeno doba i na podruju Austrije, eke i sjevernog Balkana. Dokaz im je za tu tvrdnju otkrie da se s toga podruja Gravettian kultura proirila na zapad i istok tek poslije ledenog doba. Za vrijeme ledenog doba na sjeveru Crnog mora obitavalo je stanovnitvo haplotipa Eul9, koje je nastalo mutacijom baskijskog haplotipa u slavenski haplotip tijekom ledenoga doba. To se stanovnitvo u velikom broju povuklo iz podruja hladne klime na obale Crnog mora, na kojima je tada vladala klima slina onoj na Mediteranu. Za razumijevanje irenja toga haplotipa vano je znati da je i u erdapskoj klisuri za vrijeme ledenog doba vladala topla klima i da je erdap tada bio dosta gusto naseljen (Benac i sur. 1979.). Pri nastupanju ledenog doba stanovnitvo se dakle povlailo prema jugu na podruja toplije klime, a zbog irenja podruja pod ledom razina se mora sputala i bila je oko 120 metara nia od dananje razine, pa je i Crno more bilo odvojeno od Sredozemnog mora. Novonastalu situaciju u srednjoj Dalmaciji, gdje ima dosta podataka o stanovnitvu i naseljenosti Hvara (Forenbaher, 2002.), prikazuje karta 9.
Karta 8. Smjer doseljavanja stanovnitva s hrvatskim haplotipom Eu7 i povlaenje stanovnitva prema utoitima za vrijeme ledenog doba f ! Smjer doseljavanja stanovnitva s hrvatskim haplotipom Eu7 Smjer povlaenja stanovnitva s preteitim Eu7 haplotipom jj Smjer povlaenja stanovnitva ^1, iskljuivo s Eu18 haplotipom Ili Smjer povlaenja stanovnitva JIL s preteitim Eu19 haplotipom
Podizanjem razine Jadranskog mora formirala se iznimno razvedena hrvatska obala. Da se nije formirala tako duga obala, genetika struktura Hrvata bila bi drukija i moe se pretpostaviti da bi u toj strukturi bilo manje hrvatskog haplotipa, a vie neolitskih haplotipova. Inae, haplotipovi koje je neposredno poslije ledenog doba imalo stanovnitvo uz obale mora danas su brojniji u
Prije 18.000 god. (-120 m)
genetikoj strukturi Europljana. Taje pojava objanjena potrebama u ishrani stanovnitva prije poetka proizvodnje hrane. Stanovnitvo koje se povuklo na jug i smjestilo na najsjevernije obale toplih mora, nastupom toplije klime poet e se iriti na sjever. Tople obale na sjeveru panjolske, jugu Hrvatske i jugu Ukrajine bile su najsjevernije tople obale, to jest najblie podrujima koja e poslije zatopljenja biti pogodnija za naseljavanje. To su podruja s kojih e se iriti tri haplotipa. Iz podruja Baskije irit e se haplotip Eul8 kao najbrojniji, a vjerojatno i jedini, a s obala Jadranskog mora na sjever e se iriti haplotip Eu7, a moda i neto haplotipa Eul8, dok e se sa sjevernih obala Crnog mora iriti haplotip Eul9. irenje haplotipova Eul8, Eu7 i Eul9 nije poelo istovremeno i nije se odvijalo u istim uvjetima. Brojnost stanovnitva odreivala je koliina hrane, a obale mora omoguavale su postojanje brojnijeg stanovnitva. Razina Jadranskog mora podizala se kako pokazuju karte 2. i 9., i nastankom osobito razvedene obale stvorila se mogunost za rast broja stanovnitva koje je nosilo haplotip Eu7 i prije poetaka proizvodnje hrane. Ipak, dalji rast broja toga stanovnitva bit e mogu tek kada ono usvoji tehnologije kojima e poeti proizvoditi hranu. Prema dosadanjim spoznajama haplotip Eul8 irio se iz najsjevernijih toplih podruja, a to je podruje Baskije, tako da se pomicao na sjever atlanskom obalom i s obale prodirao u unutranjost kontinenta. Stanovnitvo s baskijskim haplotipom naselit e i sjevernu Italiju. irenje baskijskog haplotipa na sjever i prema unutranjosti poelo je prije 11.000 godina. Stanovnitvo s tim haplotipom na sjever se irilo obalom Atlanskog oceana sve do Irske, Engleske i Norveke, i tadanje irenje uzrok je najvieg udjela haplotipa Eul8 u sadanjoj strukturi stanovnitva zapadne Europe. Sadanji razmjetaj baskijskog haplotipa omoguava tvrdnju da se nosioci hrvatskog haplotipa (Eu7) prije ledenog doba nisu proirili dalje od srednje Europe. Dananji visok udio hrvatskog
Prije 12.500 god. (-100 m)
Prije 11.500 god. (-80 m)
9.000 god. pr. Kr. (-50 m)
6.000 god. pr. Kr. (-15 m)
N
50 km
Karta 9.
Podizanje razine mora u srednjoj Dalmaciji (prema Forenbaher, 2002.)
haplotipa na podruju Nizozemske i okolnom podruju posljedica je doseljavanja tijekom neolitizacije, ali i kasnijeg doseljavanja tijekom irenja metalurgije za vrijeme bakrenog i bronanog doba. Odnos hrvatskog haplotipa i neolitskih haplotipova na podrujima Njemake, Nizozemske i Francuske dokaz je da se hrvatski haplotip irio na ta podruja i irenjem metalurgije u bakrenom i bronanom dobu. Takav razmjetaj haplotipa Eu7 protumaiv je dokazima o pristizanju metalurgije, ali i matematikih znanja iz srednje Europe i Panonije na podruje zapadne Europe (Van der Waerden, 1983.). Ipak treba ponovo istaknuti da tundra, koja se za vrijeme ledenog doba prostirala sjeverno i zapadno od Mosora i Biokova pa do ledenog pokrivaa na sjeveru, nije bila potpuno nepovoljna za opstanak rijetko naseljenog stanovnitva i mogue je da je neto stanovnitva s haplotipom Eu7 ostalo ivjeti u Panoniji pa i sjevernije i za vrijeme ledenog doba, jer se jedino tako moe objasniti udio hrvatskog haplotipa u populaciji Laponaca. Slian tijek dogaaja mogao je za vrijeme zatopljenja dovesti do irenja hrvatskog haplotipa i prema Atlantiku. Zato e tek budua istraivanja dati odgovor o tome u koje vrijeme se taj hrvatski haplotip tako brojano umnoio na prostoru sjeverno i zapadno od Alpa. Navodim da je hrvatskog haplotipa u uzorku iz Njemake otkriveno 37,5 %, u uzorku iz Francuske 17,4 %, a u uzorku iz Nizozemske 22,2 %. Slavenski haplotip (Eul9) relativno je mlad, nastao je tijekom ledenog doba i nije vjerojatno da se istono od Karpata brojano umnoio prije domestikacije konja, a to je bilo prije otprilike 6000 godina (Anthony, 1995., 1998., Anthony i Brown, 2000., Levine, 1998., 1999., Levine i sur. 1999., Lillie, 1998.). Domestikacija konja prije 6000 godina omoguila je porast brojnosti stanovnitva ukrajinskih i ruskih stepa, a tek usvajanjem jahanja i koritenjem bornih kola zapoet e irenje tih stepskih naroda. irenje konjikih naroda poinje oko 2000. godine prije Krista. Postojanje slavenskog^ haplotipa u istonoj Panoniji prije irenja konjikih naroda visoko je vjerojatno.
Podruja pogodne klime za vrijeme ledenoga doba
Karta 10. irenje stanovnitva poslije ledenoga doba
Sadanja genetika struktura stanovnitva Hrvatske ponajvie je posljedica zateene strukture prije pristizanja poljoprivrednog stanovnitva te integracije poljoprivrednog stanovnitva i starosjedilaca. Da bi se taj proces mogao pratiti, potrebno je poznavati razvoj proizvodnje hrane i razvoj kultura na podruju Hrvatske od oko 6000 godina prije Krista do bronanog doba, jer je dananja genetika struktura i genetiko podrijetlo svih Europljana, pa i Hrvata, rezultat razvoja i dogaanja u tome razdoblju. Procjenjuje se da su se poslije bronanog doba u Europi neznatno mijenjali udjeli haplotipova. Odnosi predneolitskih haplotipova u Europi rezultat su irenja baskijskog i hrvatskog haplotipa poslije ledenog doba, a prije pristizanja poljoprivrednog stanovnitva, te irenja slavenskog haplotipa poslije ledenog doba i poslije domestikacije konja i migracija konjikih naroda. Poslije ledenoga doba i nastupanja toplije klime stanovnitvo iz podruja utoita pomicalo se na sjever kako je prikazano na karti 10.
Neolitska revolucija i rast brojnosti stanovnitva
avalli-Sforza s Bodmerom (1971.) obradio je teorijske osnove i zakonitost odrivosti i promjenljivosti skupina (populacija). Stoga je mogao zakljuiti da poznavanje poetaka poljoprivrede i njezina irenja moe objasniti zato su nastale sadanje populacije stanovnika ba s odreenim genima, napose haplotipovima na Y kromosomu i haplogrupama mtDNK (Cavalli Sforza i CavalliSforza, 1996.). O tome govore brojni samostalni radovi CavalliSforze i njegovi radovi u koautorstvu (Cavalli-Sforza i sur. 1993., Cavalli-Sforza, 1997.). Kao vodei ekspert za populacijsku genetiku (Cavalli-Sforza i Bodmer, 1971.) i biometriar (Cavalli-Sforza 1971., Cavalli-Sforza i Feldman, 1981.), pokuao je matematiki, ili preciznije biometrijski, dokazati povezanost kulturne i bioloke evolucije. Lavinu diskusija i rasprava potaknula je njegova knjiga u koautorstvu s Ammermanom (1984.). Rasprave o tumaenju naina neolitizacije i utjecaju njezina irenja na sadanju strukturu haplogrupa mtDNK i haplotipova Y kromosoma vodile su se u vodeim znanstvenim asopisima kakvi su Science, Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, American Journal of Human Genetics i drugi (Barbujani i sur. 1998., Richards i sur. 1997.). Ponajvie iz istraivanja Cavalli-Sforze (1996.) postalo je jasno da se moe razumjeti zato neka geografska podruja imaju odreenu genetiku strukturu ako se poglavito zna kada su i kojim smjerom
pristigla znanja o proizvodnji hrane na to podruje. Dananja struktura haplotipova u Europi rezultat je brojanog odnosa starosjedilakog pretpoljoprivrednog stanovnitva i neolitskih doseljenika te naina nastajanja integriranih zajednica te dvije populacije. Tamo gdje su proizvoai hrane preoteli ivotni prostor starosjediocima prevladavaju neolitski haplotipovi. Podruja gdje su starosjedioci dovoljno brzo usvojili proizvodnju hrane i gdje su ekoloki uvjeti bili nepogodni za ratarsku proizvodnju prevladavaju predneolitski (paleolitski) haplotipovi. Kako je seljenje teklo s Bliskog istoka na zapad, sve je vie paleolitskog stanovnitva bivalo integrirano u zajednice proizvoaa hrane, pa se i udio neolitskih haplotipova smanjivao. To najbolje pokazuju istraivanja Chikhija i sur. (2002.). Naime, poeci poljoprivrede omoguavaju veliki porast stanovnitva. Istraivanja pokazuju da je bio mogu porast stanovnitva i za vie od 50.000 %. Kada se hoe pojednostavljeno prikazati kako je poetak proizvodnje hrane utjecao na mogunost rasta brojnosti stanovnitva, obino se kae da je prije poetaka poljoprivrede jedan stanovnik trebao 25 kvadratnih kilometara da bi mogao prikupiti hranu za preivljavanje. Osim toga morao se stalno kretati jer sakupiti ili uloviti potrebnu hranu tijekom godine moglo se samo na razliitom prostoru. Nakon poetka razvoja poljoprivrede, odnosno nakon poetka proizvodnje hrane, na jednom kvadratnom kilometru moglo se proizvesti hrane za 25 ljudi. Te promjene omoguile su navedeni veliki porast stanovnitva na podruju na kojem su usvojeni postupci proizvodnje hrane. Proizvodnja hrane poela je kad je stanovnitvo vatrom spalilo prirodni biljni pokrov na nekom prostoru i na taj opoareni prostor posijalo sjeme i time si osiguralo etvu idue godine. Prema sadanjim rezultatima istraivanja to se dogodilo prije oko 10.000 godina na podruju Jerihona u dolini rijeke Jordan. Na tome podruju kie poinju oko sredine studenog i neposredno prije toga razdoblja obavljala se sjetva. Uz nepromijenjenu tehnologiju proizvodnje itarica poljoprivredno stanovnitvo pomicat e se prema zapadu Europe. U junu Hrvatsku to e stanovnitvo stii
obalom Jonskog i Jadranskog mora, a na sjever neto dublje u unutranjost kopna probit e se samo dolinom Neretve. Da bi se proizvodnja hrane proirila na srednju Europu i dalje na sjever, morale su se promijeniti domesticirane itarice, a to su bile penice emmer i einkorn. Zbog drukijih klimatskih uvjeta u sjevernijim predjelima Europe nego na Bliskom istoku, gdje je poela proizvodnja itarica, moralo se prijei na proljetnu sjetvu. Prelazak na proljetnu sjetvu bio je prijeko potreban za proizvodnju hrane i na podruju kontinentalne hladnije klime. Za prijelaz na proljetnu sjetvu bila je potrebna genetika promjena ili modifikacija itarica. Ta se promjena dogodila u dolini Vardara pa je prvi val irenja proizvodnje hrane, a time i seljenja poljoprivrednog stanovnitva, iao na sjever u Panoniju iskljuivo preko podruja Makedonije. Pomicanje stanovnitva s podruja jadranske obale na podruje Posavine i dalje na sjever, na predalpski prostor, dogodit e se kasnije, u drugom valu seljenja. Iz Panonije e se poljoprivreda proiriti na sjever i na zapad do Nizozemske te na istok do Ukrajine i dalje prema Uralu. Poljoprivredna proizvodnja iz sjeverozapadne Ukrajine irit e se na jug uz rijeke do obala Crnog mora. ini se neobinim da se seljenje poljoprivrednog stanovnitva, a time i irenje neolitskih haplotipova iz Male Azije do sjevernih obala Crnog mora, odvijalo opisanim pravcem, to jest preko Panonije, i to zapadne Panonije. Meutim, arheoloki nalazi vrsta itarica i kostiju ovaca te utvrivanje starosti tih nalaza nepobitno dokazuju takav smjer seljenja. Takav smjer seljenja dokazuje i smjer irenja kompleksa kultura linearnovrpaste keramike. Usvajanje proizvodnje hrane od presudne je vanosti za razvoj ljudskog drutva. Uz rast brojnosti stanovnitva ubrzao se i razvoj ljudskih odnosa. Proizvodnjom hrane stvara se veliki viak vrijednosti, kojega manji dijelovi drutva prisvajaju, pa se formira vladajui sloj, i to toliko snaan da e moi ostvariti vlast i na udaljenom podruju. ivot u neolitskim poljoprivrednim zajednicama Bliskog istoka opisao je lan Kuijt (1999.), a irenje neolitizacije po Europi
dobro su obraene u knjigama Harrisa (1996.) i Pricea (2000.). Marija Gimbutas (1996.) dala je dobar pregled razvoja na podruju "civilizacije stare Europe", a ona to podruje smjeta:"... od Egeja i Jadrana, ukljuujui i otoke, do eke, june Poljske i zapadne Ukrajine na sjeveru". Gimbutas objanjava da je to podruje izvorite neolitizacije Europe i u razdoblju od 7000. do 3500. godine prije Krista naziva ga "civilizacijom stare Europe". Profesor na Cambridgeu, Colin Renfrew (1999.), raspravljajui o nazivu "civilizacija stare Europe", ne osporava poetke razvoja europske civilizacije na tome podruju, ali za to podruje predlae naziv Stara Europa, navodei da se pod civilizacijama podrazumijevaju kulture koje su posjedovale i pismo. U podruje "Stare Europe" Renfrew (1999.) stavlja nastanak protoindoeuropskoga jezika. Rasprave o neolitizaciji Europe, u posljednjih desetak godina, iznimno su otre i brojne, a u njima sudjeluju ugledni profesori s najpoznatijih sveuilita. Zadnje dvije godine ta se rasprava smiruje jer rezultati o genetikom podrijetlu dobivaju posljednju rije i jer genetika istraivanja diversifikacije bilja, napose penice (Heun i sur. 1997.), nepobitno pokazuju gdje je divlje bilje domesticirano i kako se irilo. Zapravo se na primjeru penice i poela razumijevati diversifikacija (Harlan i Zohary, 1966., Harlan, 1971.). Temelje ideji diversifikacije postavio je Vavilov jo 1926. godine. Vano je otkrie da su i emmer i einkorn domesticirani samo na jednom podruju (Blumler, 1996.). Emmer je domesticiran u dolini Jordana prije 10.000 godina, a einkorn u jugoistonoj Turskoj (Anatoliji) prije 9.000 godina. Najnovija istraivanja mtDNK goveda (Troy i sur. 2001.) pokazuju da je domae govedo u zapadnu Europu stiglo irenjem linearnovrpaste kulture, a potjee od divljih goveda iz Anatolije, a ne od divljih europskih goveda. Dananja goveda u zapadnoj Europi imaju mtDNK koje su imala anatolska divlja goveda, a ne one mtDNK koje su utvrene na kostima divljih europskih goveda.
to je bio uzrok ranije spomenutih otrih sukoba? Oito je da se u posljednja dva desetljea shvatilo da integracijski procesi u Europi trae pisanje europske povijesti, a postalo je jasno i to da je neolitska revolucija iznjedrila indoeuropski jezik, kao i dananju genetiku strukturu Europljana. Postalo je jasno da je u tome vremenu nastao temelj europske civilizacije. to je predmet sukoba? U prvoj fazi, kada se tek nasluivao sukob, bila su vana dva rada: Clarkov rad iz 1965. godine o radiokarbonskom datiranju i irenju poljoprivrede s Bliskog istoka u Europu i rad Harlana i Zoharya (1966.) o mjestu domestikacije penice. U prvom radu utvreno je da su najstarija poljoprivredna naselja bila na Bliskom istoku, potom su se razvila u Grkoj i Makedoniji pa onda u Panoniji i tek naposljetku u zapadnoj Europi. U drugom radu dokazano je da su divlje penice postojale na Bliskom istoku, a naene penice u najstarijim poljoprivrednim naseljima u Makedoniji i Bugarskoj ve su domesticirane. Odgovor "Europljana" bio je vrlo otar. Suprotna stajalita govorila su da su u Europi poeci poljoprivrede autohtoni pa je autohtona i neolitizacija. Arheolozi iz Srbije otro su se ukljuili u te rasprave postavljajui hipotezu da se poljoprivreda poela razvijati na podruju Srbije te se s podruja Srbije neolitizacija proirila po Europi. Tko eli pratiti daljnji tijek tih rasprava neka pone od simpozija "Poeci ranih zemljoradnikih kultura u Vojvodini i srpskom Podunavlju" i neka proita Srejoviev uvodni rad (1974.). Podrka toj hipotezi nije bila malena, ali genetiko razjanjenje diversifikacije penice i utvrivanje vremenskog irenja neolitizacije dovelo je do opeg prihvaanja da je neolitizacija pristigla s Bliskog istoka, da se prvotno razvila na podruju koje je oznaila Gimbutas (1996.) i koje je nazvala "civilizacijom stare Europe". Opim prihvaanjem Bliskog istoka kao izvorita neolitizacije nije prestala rasprava o pitanju je li neolitizacija u Europu donoena doseljavanjem ili irenjem spoznaja, a to je ve bilo povezano i s podrijetlom Europljana. Navest u vei broj radova i rasprava o ovoj
temi (Ammerman i Cavalli-Sforza, 1984., Aurenche i sur. 2001., Barbujani, 1997., Barbujani i sur. 1994., 1995., Barbujani i Excoffier, 1999., Bentley i sur. 2002., Casalotti i sur. 1999., Cavalli-Sforza, 1996., Disotell, 1999., Harlan, 1971., Heun i sur. 1997., Chikhi i sur. 1998., 2002., Renfrew, 1987., 2001., Renfrew i sur. 2000., Richards i sur. 1997., 2000., Sykes, 1999., 2002.). Brojni rezultati istraivanja te su rasprave svele na raspravu o tome potjee li dananje stanovnitvo Europe od stanovnitva koje je u Europi od vremena paleolitika ili neolitika, odnosno koji postotak stanovnitva potjee iz kojeg vremena. Postalo je razvidno da je to bio proces mijeanja doseljenog neolitskog stanovnitva s paleolitskim, a podruje Hrvatske interesantno je za razumijevanje neolitizacije srednje Europe i najveeg dijela sjeverne i sjeverozapadne Europe. U tablici 1. slijedit u smjer irenja poljoprivrede prema Clarkovoj karti (1965.) iznosei utvrene haplotipove u izabranim zemljama za koje je Semino i sur. (2000.) publicirala podatke.
Promatrajui tablicu 1. jasno je uoljivo da postoji zakonitost u irenju neolitskih haplotipova. Upravo prikazani postoci dokaz su da su na smjeru irenja proizvodnje hrane i procesa neolitizacije na podruju Hrvatske, pa i srednje i sjeverne Italije, te procese u znatnoj mjeri prihvatili i starosjedioci. Tijek promjena genetike strukture stanovnitva Europe utvrdili su Chikhi i sur. (2002.) prikazujui promjene modusa i medijana za frekvencije gena populacija od podruja poetaka proizvodnje hrane pa preko istoka do zapada Europe. Upravo na podruju srednje i sjeverne Italije, Katalonije te Hrvatske, pretpoljoprivredno stanovnitvo poinje brojano rasti u velikom postotku. To se moglo dogoditi i zato to je starosjedilako stanovnitvo bilo brojno, jer su na tome podruju vladali povoljni klimatski uvjeti i postojali veliki izvori hrane do koje se moglo doi lovom, sakupljanjem i ribolovom. U Hrvatskoj je stanovnitvo starosjedilaca bilo u velikoj veini hrvatskog haplotipa, a u Italiji i Kataloniji baskijskog haplotipa. U preglednom radu (Juri, 2002.) detaljnije sam opisao pristizanje i prvotni razvoj poljoprivrede na podruju Hrvatske. Moj je zakljuak da se poljoprivredno stanovnitvo selilo s Bliskog istoka do Atlantika te da se seljenjem irila proizvodnja hrane, a tek kad je stiglo poljoprivredno stanovnitvo, starosjedilako je stanovnitvo, nakon nekog vremena, prihvaalo poljoprivredu i postajalo dio stanovnitva koje je brojano raslo. To stapanje stanovnitva dogaalo se u pozadini prvog vala irenja proizvodnje hrane. U pozadini toga prvog vala irenja nastaju novi drutveni odnosi koji potom ubrzavaju seljenje prvog vala. Koliko se povealo stanovnitvo Europe poslije neolitske revolucije? Na podruju na kojem su obitavali proizvoai hrane vjerojatno je moglo biti do 25 stanovnika po kvadratnom kilometru. Takav zakljuak donijeli smo i u naim istraivanjima (Juri i sur. 2001.). S obzirom da veliki dio povrina nije pogodan za poljoprivrednu proizvodnju, mislim da su procjene Renfrewa (1999.) prilino tone. On na osnovi jednog kompjutorskog modela procjenjuje da je poslije neolitizacije na kvadratnom kilometru,
cjelokupne povrine Europe, moglo obitavati oko 5 stanovnika. To znai da je na podruju Hrvatske poslije usvajanja proizvodnje hrane, u estom tisuljeu prije Krista moglo ivjeti oko 270.000 stanovnika. Kako sam ranije naveo, prije poetka proizvodnje hrane na istom podruju moglo je obitavati oko 2000-2500 ljudi na kopnu i oko 5000-6000 stanovnika u blizini i na obali Jadrana, jer se za toliko stanovnika moglo sakupiti i uloviti dovoljno hrane. Neolitizacija je poela u Europi na podruju Grke oko 6500 godina prije Krista, a do Atlantika u Nizozemskoj stigla je oko 5000 godina prije Krista. Budui da je sadanja genetika struktura Hrvata ponajvie rezultat procesa neolitizacije, taj u proces na podruju Hrvatske detaljnije obraditi.
Neolitska revolucija na podruju Hrvatske
7
a karti 5. prikazan je smjer doseljavanja poljoprivrednog stanovnitva na podruje Hrvatske. Ta je karta objavljivana ve nekoliko puta, pa i u dvije emisije na Hrvatskoj televiziji. Tim su doseljavanjem na podruje Hrvatske doneseni domesticirana penica i jeam, a dovedene su i domesticirane ovce od divljih oblika kojih u Europi nije bilo. Nove analize mtDNK goveda (Troy i sur. 2001.) pokazale su da je i govedo u Europu dovedeno kao domesticirano s Bliskog istoka i da se vie nije krialo s divljim europskim govedima. Naime, mtDNK goveda iz zapadne Europe nemaju mtDNK koje su utvrene na kostima divljih europskih goveda, nego one mtDNK koje su utvrene na ostacima kostiju divljih goveda iz Anatolije. Donesene su dvije vrste penice: emmer (Triticum diccocum) i einkorn (Triticum monoccocum), koje se redovito nalaze kao arheoloki nalazi na putu irenja poljoprivrednika. Ti nalazi nepobitni su dokazi o irenju proizvodnje hrane diljem Europe. Prvi poljoprivrednici donose i umijee proizvodnje keramike, a razvoj izrade keramike i promjene u njezinoj izradi imaju znaenje razvoja i mijena kultura.
Prvi doseljenici donosili su na podruje Hrvatske dvije kulture. Prvo je na podruje june Hrvatske pristigla impresso kultura. Na sjever Hrvatske stiglo je stanovnitvo starevake kulture. Te su se dvije kulture srele na liniji koja otprilike ide od Pelagonije u Makedoniji, gorskim dijelom Crne Gore i srednjom Bosnom. Mjesta dodira opisao je Benac (1979.), a najsjeverniji nalaz impreso kulture
godine prije Krista pristiu nosioci starevake kulture, koji su prvi poljoprivrednici i keramiari na sjeveru Hrvatske. Postoje miljenja (Muller, 1994.) da je poljoprivredno stanovnitvo na obale istonog Jadrana pristiglo iz Apulije s Apeninskog poluotoka. Forenbaher (1999.) dri da nema dokaza o smjeru pristizanja toga stanovnitva i da se stanovnitvo pristiglo iz Grke moglo doseliti i sjevernom obalom Jonskog mora. Svoje miljenje iznio sam u nedavno publiciranom radu (Juri, 2002.), vjerujui da se doseljavanje odvijalo obalom Jonskog mora i da je vjerojatnije seljenje s hrvatske Jadranske obale u Apuliju. Takav stav opravdava injenica da na sjevernoj obali Jadrana ima malo kvalitetnog zemljita za ratarsku proizvodnju pa se stanovnitvo brzo pomicalo obalom Jonskog i Jadranskog mora prema Istri, kamo je stiglo ve neto poslije 5700. godine prije Krista, kako pokazuju nalazi koje je obznanio Forenbaher (1999.). U radu Bindera (2000.) navode se nalazi impresso keramike s podruju Genovskog zaljeva, koji su izraeni pod utjecajem, kako pie autor, s podruja balkansko-jadranskog smjera doseljavanja. Impresso se kultura na Apeninskom poluotoku ve kod podruja Ancone transformira u novu kulturu, a Jadranskom obalom impresso kultura pristie do Istre, to dokazuju nalazi i utvrena starost nalaza prikazanih na karti u radu Forenbahera (1999.). Stoga je vjerojatno da do podruja sjeverne Italije prvi poljoprivrednici pristiu hrvatskom obalom Jadrana, a oni donose i impresso kulturu. Kao to se vidi na tablici L, udio neolitskih haplotipova smanjuje se na podruju Hrvatske te srednje i sjeverne Italije. Neolitski haplotipovi oito su dominantni u junoj Italiji, a njihovo irenje na sjever zaustavili su starosjedioci nosioci baskijskog haplotipa. Iz takva razmjetaja haplotipova moe se zakljuiti da je vjerojatnije da su poljoprivrednici s podruja sjeverne obale Jadrana preko Palagrue odlazili na Apeninski poluotok nego da se seljenje odvijalo obrnutim smjerom. Teko je razumjeti kakav je bio odnos poljoprivrednika doseljenika i starosjedilaca. To se pitanje postavlja za cijelo podruje
Karta 11. Podruja impresso, starevake, Koro i linearnovrpaste keramike kulture
naen je u nalazitu Obre u srednjoj Bosni. Smjetaj tih kultura, Koro kulture te kompleksa linearnovrpastih keramikih kultura prikazan je na karti 11. Vrijeme pristizanja tih kultura dokazuju najnovije analize 14C u radu Krajcar-Broni i sur. (2002.). Iz rezultata tih istraivanja moe se zakljuiti da su na podruje june Hrvatske poljoprivrednici pristigli oko stoljee, a moda i stoljee i pol ranije nego u Posavinu oko Slavonskog Broda. Iako je nalaz iz starevake kulture iz okolice Slavonskog Broda, prikazan po Krajcar-Broni i sur. (2002.), star 6600 godina, treba uzeti u obzir da je starost utvrena na drvetu hrasta, koje je moglo biti staro i vie od 600 godina. Zato je logino pretpostaviti da prvi poljoprivrednici koji nose haplotipove kojih do tada nije moglo biti na podruju Hrvatske, a to su Eu4, Eu9 i Eull, stiu na obale Jadrana donosei impresso kulturu oko 6050 godina prije Krista, a da u istonu Slavoniju oko 5900. ili 5950.
Europe i oito je da su ti odnosi mogli biti razliiti na raznim podrujima. Meutim, kao to je Natufijcima trebalo dugotrajno razdoblje za prelazak na ishranu itaricama, tako je bilo i na cijelom smjeru pomicanja proizvoaa itarica. Pretpoljoprivredno stanovnitvo vei je interes pokazivalo za proizvodnju mesa nego za proizvodnju itarica, to znai da su se na jadranskom priobalju starosjedioci zainteresirali za ovce. Impresso kultura u jadranskom e se priobalju transformirati u danilsku kulturu, uz utjecaje iz Panonije i uz usvajanje ovarske proizvodnje od starosjedilaca prije od usvajanja ratarstva. Taj proces usvajanja ovarske proizvodnje prije proizvodnje itarica mogao je biti slian procesu koji prikazuje Binder (2000.), povlaei paralelu s dogaanjima u Dalmaciji, a citirajui Benca (1957a, 1957b). Beneva istraivanja lokaliteta Crvena Stijena i Zelena Peina prvorazredni su dokazi o mogunosti integriranja starosjedilakog stanovnitva u zajednice koje proizvode hranu. Prema Benevim nalazima starosjedioci brzo prihvaaju uporabu pa vjerojatno i izradu keramike. Mumford (1988.) u knjizi "Grad u historiji" iznosi da su predstavnici lovaca i sakupljaa, ak i kada su bili u manjini, mogli lake postajati vodei imbenik novog integriranog drutva. Na sjeveru Hrvatske proizvodnja hrane poinje pristizanjem starevake kulture, kako je prikazano na kartama 5. i 11. Nain proizvodnje u naseljima starevake kulture u naseljima izmeu Vinkovaca i Slavonskog Broda istraivali smo i publicirali rezultate istraivanja u radu Juria i suradnika 2001. godine. Starevaka e se kultura iriti na zapad do podruja Bjelovara i Garenice, gdje se transformira u korenovsku kulturu, koja pripada kompleksu linearnovrpaste keramike kulture. Pristizanjem linearnovrpaste kulture u veliki dio Europe stizat e proizvodnja hrane i keramike. Preko zapadnog dijela Panonije proizvodnja hrane proirit e se sjeverno od Alpa sve do obala Atlantika i na sjeveroistok do sjeverozapadne Ukrajine. Tim irenjem na navedena podruja pristizali su i haplotipovi Eu4, Eu9, EulO i
Eull, ali vjerojatno se poveavao udio Eu7, a moda se u irenju na sjeverozapad ve tada (oko 5000 godina prije Krista) manje poveao i udio Eul9. Nain irenja kompleksa linearnovrpastih keramikih kultura i proizvodnje hrane dobro je opisao Gronenborn (1999.). Analizirajui njegov rad, postaje vidljivo da korenovska kultura nije dovoljno poznata u svjetskoj literaturi. Uvaavajui neke utjecajne imbenike u irenju proizvodnje hrane, primjerice kakvou tla, poeljne biljne zajednice i koliinu oborina, moe se zakljuiti da je podruje Hrvatske od Bjelovara i Garenice na istoku pa do doline Save u Turopolju i Zagreba na zapadu bilo osobito privlano za doseljavanje poljoprivrednika. Na spomenutim podrujima zapadno od Bjelovara i Garenice utvreno je postojanje linearnovrpaste-korenovske kulture, pa treba oekivati da e budua istraivanja pokazati da se linearnovrpasta keramika kultura na podruju Hrvatske razvila ranije nego na sjeveru Blatnog jezera ili jugu Slovake. Manje je vjerojatno da bi se poljoprivreda s podruja oko Slavonskog Broda, a gdje su u naselju prvog poljoprivrednog stanovnitva na lokalitetu Duine otkriveni najstariji nalazi na sjeveru Hrvatske, irila mnogo bre na sjever nego na zapad jer su uvjeti za ondanju ratarsku i stoarsku proizvodnju na zapadu od Slavonskog Broda ak bolji nego na sjeveru od Drave. Pristiglo poljoprivredno stanovnitvo, koje je pripadalo korenovskoj kulturi, imalo je neolitske haplotipove Eu4, Eu9 i Eull. Ali to je stanovnitvo nailazilo i na mezolitsko stanovnitvo koje je preivjelo ledeno doba na tim podrujima. To mezolitsko stanovnitvo moglo je imati hrvatski haplotip Eu7 i baskijski haplotip Eul8. Logino se postavlja pitanje: je li mezolitsko stanovnitvo na podruju Hrvatske moglo imati i slavenski haplotip Eul9? Prema miljenju genetiara koji su istraivali Eul9, on je nastao ili u srednjoj Aziji (Guglielmino i sur. 2000.) ili sjeverno od Crnog mora (Pasarino i sur. 2001.) oko 11.000 godina prije Krista. Analize ivue populacije u Hrvatskoj pokazuju da u njoj ovoga haplotipa ima 29 % (Semino i sur. 2000.) i 23 % (Passarino i sur.
2001.), a postoji i teorija o doseljenju Hrvata iz podruja Karpata pa taj haplotip treba motriti s veom pozornou. Rad Passarina i suradnika iz 2001. godine, koji se bavi samo haplotipom Eul9, osobito je detaljan i mislim da su stajalita iznesena u tome radu openito prihvaena. Znai, u svjetskoj je literaturi prihvaeno da je podruje Ukrajine izvorite toga haplotipa, odnosno da se tamo najprije pojavio kao mutant. Ako izneseno stajalite u radu Passarina i sur. prihvatimo, treba oekivati da e budue analize najstariju pojavu ovoga haplotipa u Panoniji moi utvrditi tek oko 2000. godine prije Krista. Ranije sam napisao da se moe oekivati da se taj haplotip ve oko 5000. godine prije Krista, istina kao rijedak, mogao iz Panonije iriti na sjeverozapad. Ako se moje pretpostavke pokau tonima, slavenski je haplotip u Panoniji egzistirao ve u vrijeme pristizanja poljoprivrede, dakle u estom tisuljeu prije Krista. Gotovo je sigurno da u to vrijeme toga haplotipa nije moglo biti na podruju impresso kultura, ali u Panoniji je, i to na podruju Koro kulture, taj haplotip najbrojniji ve oko 5700. godine. Da bi se mogla shvatiti takva mogunost, valja poznavati razvoj na stepskom podruju zapadno od Karpata i nainiti usporedbe s razvojem stepskog, ali i umskog podruja istono od Karpata. Ujedno je potrebno poznavati situaciju u erdapu za vrijeme i neposredno poslije ledenog doba. Prva je vana injenica da je na sjevernim obalama Crnog mora za vrijeme ledenog doba klima bila ista kao i klima na Mediteranu. Podruje te tople klime prikazuje i Timesov atlas "Povijest svijeta", koji je preveden i na hrvatski (2002.), a prema prikazu razine mora i razmjetaja leda za vrijeme ledenog doba na navedenoj karti izraena je karta broj 10. Za vrijeme ledenog doba gusto naseljena bila je i erdapska klisura, koja je u to vrijeme bila svojevrsni veliki "termostat" (Benac i sur. 1979.). Nalazi u Lepenskom Viru (Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba, 1979.X pokazuju brz razvoj pretpoljoprivredne populacije koja se irila po istonoj Panoniji neposredno nakon ledenoga doba. Kada pristiu
prvi poljoprivrednici, oni slabo naseljavaju podruje Deliblatske pjeare i stepe sjeverno od nje. Otte i Noiret (2001.) analiziraju to podruje i navode veliki broj lokaliteta pretpoljoprivrednog stanovnitva. Na podruju istono od Dunava, a sjeverno od starevake kulture, stanovnitvo prihvaa i ovarstvo. Ribarstvo i ovarstvo dvije su glavne grane gospodarstva starosjedilaca koji su mogli imati haplotipove Eul8, Eu7, ali i Eul9. Velika je vjerovatnost da je Eul9 bio najbrojniji, upravo kako i vjerojatnost da je i stanovnitvo naseljeno u erdapu imalo i haplotip Eul9. Pomicanje stanovnitva iz podruja sjeverno od tadanje obale Crnog mora uzrokovano je probijanjem Bospora i Dardanela. Sve do 5750. godine prije Krista razina Crnog mora (Kerr, 1998.) bila je nia od razine Sredozemnog mora. Obala Crnog mora na podruju Ukrajine i Dobrue u Rumunjskoj protezala se junije i istonije. Crno more imalo je niu razinu, kao danas Mrtvo more, Galilejsko jezero i Kaspijsko jezero. Naime, do spomenute godine Crno je more bilo slatkovodno i kopnom odvojeno od Egejskog mora. Godine 5750. prije Krista, vjerojatno zbog potresa, voda probija Bospor i Dardanele i razina se Crnog mora podie. Teschler-Nicola i sur. (1999.) misle da se stanovnitvo iz poplavljenog podruja pomie do podruja Austrije, ali hipoteze o velikom pomicanju stanovnitva nisu 'utemeljene, jer na poplavljeno podruje jo nije pristigla proizvodnja hrane i naseljenost je bila vrlo niska, a stanovnitvo se trebalo pomicati kroz podruja gdje se ve razvila proizvodnja hrane, odnosno gdje je proces neolitizacije zapoeo. Ovarstvo je kao proizvodnja hrane zapadno od Karpata prihvaeno oko 1500 godina prije nego u stepskom dijelu Ukrajine. Zato je rast brojnosti nosilaca haplotipa Eul9 poeo prije u dananjoj maarskoj pusti, odnosno na podruju Koro kulture, nego na eventualnom podruju njegova nastanka. U ukrajinskoj se stepi tek domestikacijom konja stvaraju uvjeti rasta brojnosti stanovnitva. Prema tome, haplotip Eul9 mogao je poeti stizati na podruje sjeverne Hrvatske odmah poslije ledenog doba i njegov udio mogao
se stalno poveavati. To poveavanje nastojat u protumaiti u opisu razdoblja u kojem se ono najvjerojatnije dogodilo. Svakako ve sada treba istaknuti da je vjerojatno da je veliki postotak haplotipova Eul9 postojao na podruju Hrvatske i prije stoljea sedmog i prije poetka seobe naroda koja je poela 375. godine. Prema tome, u genetikom podrijetlu Hrvata, koliko se dosada zna, sudjeluju haplotipovi koje sam nazvao: hrvatski haplotip (Eu7), baskijski haplotip (Eul8), slavenski haplotip (Eul9), neolitski haplotipovi (Eu4, Eu9, Eull) i azijatski haplotip (Eul6) Prema spoznajama o podrijetlu tih haplotipova oito je da najvei postotak stanovnitva Hrvatske potjee s Bliskog istoka, stoga je interesantno vidjeti to znamo o tome podruju, napose o haplotipovima u idova, Palestinaca, Beduina i Kurda. Istraivanja su pokazala da svi navedeni narodi s Bliskog istoka imaju velik udio haplotipova Eu9 i EulO. Odnos haplotipova u naroda s Bliskog istoka prikazat u na tablici 2. Napominjem da su se u istraivanja Nebela i sur. (2001.) rabile dvije metode prikaza (po haplogrupama i haplotipovima) pa se samo djelomino ti rezultati mogu usporeivati s genetikom strukturom Hrvata, koja je prikazana po haplotipovima (haplogrupe su grublja i starija podjela od podjele na haplotipove).
Tablica 2. Haplogrupe i haplotipovi naroda na Bliskom istoku (%) Lie Haplotipovi Kurdi Palestinci Beduini idovi
Haplotipovi prikazani na tablici 2. lijep su primjer za objanjenje nekih metodolokih problema u tumaenju rezultata iz brojne literature. Metode utvrivanja haplotipova i njihova oznaavanja brzo se razvijaju. Veliki skok u tome razvoju napravljen je upravo radom Semino i sur. (2000.). Problem je u tome to su se starijim metodama utvrivale grupe haplotipova (haplogrupe), a najnovijim se metodama utvruju haplotipovi i unutar haplogrupa. U tablici 2. vidljivo je da se u prikazanim istraivanjima samo tri haplotipa mogu prikazati pojedinano, a to su Eul9, Eu9 i EulO. Haplogrupa 9 sadri haplotipove Eu9 i EulO. Na tome primjeru trebalo bi biti razvidno koje su razlike izmeu haplogrupa i haplotipova. Problem u prouavanju literature jest i u tome to ak i isto oznaene haplogrupe ne sadre uvijek iste haplotipove. Haplogrupe formiraju istraivai prema nekim naelima koje oni dre ispravnima. U radu Underhilla i sur. (2000.) opisano je naelo kako su odreene haplogrupe. Zato nigdje u knjizi neu usporeivati populacije drukije nego po Eu raspodjeli haplotipova. To je jedno od bitnih metodolokih pitanja. Hrvate mogu usporeivati s Kurdima, idovima, Palestincima i Beduinima samo za tri haplotipa koji su po istoj metodi definirani i meu Hrvatima i meu tim narodima. Ovo navodim da bi kasnije bila jasna usporedba Hrvata i Kurda. Ta je usporedba interesantna jer se Kurdi dre narodom koji je nastao od starih Perzijanaca i Medijaca (Opa enciklopedija, 1978.). Zato usporedba Hrvata i Kurda moe neto govoriti o perzijskom podrijetlu Hrvata. Prenijet u shemu strukture haplotipova koja je rabljena u istraivanju genetike strukture idova u radu Nebela i sur. (2001.) "The Y Chromosome Pool of Jews as Part of the Genetic Landscape of the Middle East". Shema diversifikacije prema kojoj su obavljena istraivanja haplotipova idova i susjednih im naroda u radu Nebela i sur. (2001.) prikazana je na shemi 6.
Hg7 O
njegovo podruje pristizalo je stanovnitvo s haplotipom EulO te nastajalo stanovnitvo haplotipova Eu9 i Eull. Na tablici 3. prikazan je postotak haplotipova na kojima se moe raunati slinost. Prikazan je i postotni udio haplotipova u ukupnom udjelu, a za taj e postotak kasnije biti izraunana slinost naroda prikazanih u ovoj tablici.
Tablica 3. Udio haplotipova Eu9, EulO i Eu19 kod Hrvata i naroda Bliskog istoka
Hg8 4
sY81
S~^\ ( Hg21 U
VVx
SRY4065
Hg4 <
YAP
Hg3
Shema 6. Shema diversifikacije prema kojoj su usporeivani Zidovi, Palestinci, Berberi i Kurdi
Shema nije potpuno usporediva sa shemom 1. koju su izradili Semino i sur. (2000.), a prema kojoj prikazujem genetiko podrijetlo Hrvata. U te dvije sheme samo su tri haplotipa usporediva. Na shemi su vidljiva mjesta haplotipova Eu9, EulO i Eul9, po kojima se jedino mogu usporeivati Hrvati i narodi prikazani u tablici 2. Haplogrupu 7 u shemi 6. i haplotip Eu7 u shemi 1. ne treba mijeati, to su dvije razliite genetike oznake. Haplotip Eu7 na shemi 6. proizlazio bi iz EulO, kao to proizlazi i Eu9. Prema tome, hrvatski haplotip Eu7 po svojem nastanku blizak je haplotipovima Eu 9 i Eull, jer se na osnovi kemijske strukture moe zakljuiti da ta tri haplotipa proizlaze iz mutacije na haplotipu EulO. Hrvatski je haplotip stariji od Eu9 i, kako sam ve naveo, stanovnitvo EuThaplotipa u prolosti se pomicalo s Bliskog istoka na zapad, a na
Moda je interesantno navesti da u Hrvatskoj do sada nije naen haplotip EulO. Vjerojatnost da taj haplotip postoji u Hrvatskoj velika je i kada bude obraen veliki uzorak, treba oekivati da e biti naen i taj haplotip, ali u vrlo malom postotku. Haplotipa EulO naeno je u Grkoj 1,3 %, u Albaniji 4,0 %, u Makedoniji 5,0 %. Na Bliskom istoku hrvatski haplotip otkriven je u niskom postotku. U Libanonu je utvreno 3,2 % hrvatskog haplotipa, a u Siriji 5,0 %. Zato je logino oekivati da e se, kada bude istraivan hrvatski haplotip meu narodima navedenim na tablici 3., i meu tim narodima pronai vjerojatno malen udio hrvatskog haplotipa. Neolitska revolucija na podruju Hrvatske u prvoj se fazi odvijala odvojeno na jugu i sjeveru. Integracijom starosjedilakog i doseljenog stanovnitva u junom dijelu Hrvatske i u Hercegovini nastat e danilska kultura, koja e postati odluujua za razvoj u srednjoj i sjevernoj Bosni te sjevernoj Hrvatskoj.
Danilska kultura i seljenje na sjever
8
i f
!
azumijevanje nastajanja danilske kulture i dogaanja za vrijeme njezina trajanja imaju veliku vanost u tumaenju i razumijevanju genetikog podrijetla Hrvata. Tada su na podruju Hrvatske ve prisutni hrvatski, baskijski, neolitski i slavenski haplotipovi, koji su utvreni na sadanjoj populaciji Hrvata. Sigurno je da tada nema haplotipa Eul6, koji nije vaan s obzirom na mali postotak udjela. Vjerojatno je da je slavenski haplotip u vrijeme nastajanja danilske kulture prisutan samo u Panoniji.
Danilska kultura nazvana je po nalazu na lokalitetu Danilo u blizini ibenika. Njezino nastajanje datirao sam u vrijeme oko 5300 godina prije Krista (Juri, 2002.), kako je vidljivo na grafikonu u tom radu. Danilska kultura razvila se na priobalju od Skadarskog jezera i Bojane do iarije i Transkog zaljeva. Razvoj te kulture bio je sinteza dostignua doseljenika nosilaca neolitskih haplotipova Eu4, Eu9 i Eull, i starosjedilaca nosilaca Eu7 i Eul8 haplotipova. Ve je reeno (Juri i sur. 2002.) da se ne moe iskljuiti daje s Bliskog istoka i tim neolitskim doseljavanjem pristiglo neto hrvatskog haplotipa Eu7, pa i Eul8. I danas bi ih mogao donijeti neki doseljenik s Bliskog istoka, jer su Semino i sur. (2000.) u Siriji nali 5 %, u Libanonu 3,2 % i u Turskoj 3,3 % hrvatskog haplotipa, a u Grkoj i Albaniji otkriven je znatniji udio haplotipa Eul8.
Hrvatski je haplotip na Bliskom istoku opstao jo od vremena njegova nastanka. Starosjedioci na podruju Hrvatske, kad je pristizalo neolitsko stanovnitvo, bili su nosioci haplotipa Eu7 i Eul8, i gotovo sigurno na prostoru na kojem e nastati danilska kultura nije bilo haplotipova Eul9 i Eul6. Na osnovi duine obale i ekosustava na prostoru oko prosjeno 50 kilometara u unutranjost, moe se procijeniti da je tu moglo ivjeti oko 5000-7000 starosjedilaca. Novopridoli poljoprivrednici imali su na raspolaganju oko 10.000-15.000 hektara vrlo kvalitetnog tla za proizvodnju itarica u blizini izvora vode, i to samo na malom broju mjesta, gdje je gustoa naseljenosti poljoprivrednika mogla biti vea. Bila su to dolina Neretve, podruje Katela, Ravni kotari i Istra. Starosjedioci, kako je pokazao Binder (2000.), najprije e pokazati interes za ovje meso i keramiku. Starosjedioci su koristili keramiku ve u ranoj fazi impresso kulture (Benac, 1957a, 1957b). Takoer e vrlo brzo prihvatiti i ovarstvo, moda ve kroz 5-7 generacija, a to znai ve nakon 200 godina. Zato e broj starosjedilaca rasti. Proizvodnju itarica moda e prihvatiti kroz 14-20 generacija, a to znai nakon 450-650 godina. Sadanja struktura haplotipova pokazuje da je u Hrvatskoj vei broj stanovnika starosjedilakog podrijetla. Moemo pretpostaviti, i ak biti sigurni, da je on bio vei jo od vremena impresso kulture. Zato u to moemo biti sigurni? Nema u Europi poznatog podruja s veim udjelom haplotipa Eu7, niti ima ikakve mogunosti da se nekim neolitskim doseljavanjem formirao odnos halpotipova koji je utvren na uzorku iz Hrvatske. Iznesena tvrdnja bila bi poljuljana samo ako bi se u budunosti nalo drugo podruje s veim udjelom hrvatskog haplotipa, te da je s toga podruja stanovnitvo pristiglo na podruje Hrvatske poslije danilske kulture. Naravno, kada bi se istraivanjima pronalo podruje gdje je udio haplotipa Eu7 vei nego u Hrvatskoj, morali bismo traiti drukije odgovore za_ objanjenje sadanje strukture genetikog podrijetla Hrvata. Prema dosadanjim znanjima to nije vjerojatno.
Naravno, ako je okolni prostor Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Slovenije pa i Srbije imao veliki udio hrvatskog haplotipa Eu7 i prije danilske kulture, to e samo znaiti da i to podruje pripada u podruje izvora iz kojeg se taj haplotip irio. No, prema mojem uvidu u postojee podatke za haplogrupe i haplotipove jedino se u Crnoj Gori i dijelovima Bosne i Hercegovine moe oekivati visoki udio hrvatskog haplotipa. Ako se takva pretpostavka pokae tonom, to nita ne mijenja u zakljucima o nainu nastajanja genetike strukture Hrvata. Danilska kultura i njezino irenje pa i naini integracije stanovnitva s hrvatskim i neolitskim haplotipovima na tome podruju i podruju Hrvatske morali su biti isti. Dokaze za to upravo s podruja Hercegovine (Zelena Peina) i granice Hercegovine i Crne Gore (Crvena Stijena) citiraju se u stranoj literaturi (Binder, 2000.), uz napomenu da se to podruje naziva Dalmacijom. Mogue je da je bolje poznavanje terena i vea pokretljivost starosjedilaca, ali svakako i brzo prihvaanje proizvodnje mesa, a moda i novih tehnika ribarenja, omoguilo uspjean rast populacije starosjedilaca. Nove tehnike ribarenja mogla je donijeti mrea jer se zna da je poljoprivredno stanovnitvo jo na Bliskom istoku poznavalo i sa sobom nosilo tkalaki stan (Zadubravlje, 1994.). Na naoj strani Jadrana razvili su se uspjeniji ribari nego na talijanskoj, jer su na jugu Italije brojniji potomci doseljenih poljoprivrednika, a Palagrua i pripada Hrvatskoj jer je to "otkako se zna" bilo podruje prava ribarenja naih predaka. Stanovnitvo danilske kulture poet e se seliti na sjever prema Panoniji. Iz Panonije e se odvijati seljenje na sjever nosilaca linearnovrpaste keramike kulture. Dalji razvoj i irenje danilske kulture i linearnovrpastog kompleksa kultura mogu objasniti veliki udio hrvatskog haplotipa Eu7 na sjeveru Hrvatske, u centralnoj Europi, Ukrajini i Poljskoj, jer e nastajanje i irenje lenelske kulture znaiti i irenje hrvatskog haplotipa. Predstavnici e danilske kulture prema Gimbutas (1996.)
pristizati u jugozapadnu Panoniju i mjenjati linearnovrpastu kulturu na tome prostoru. Mjesto nastajanja linearnovrpaste keramike kulture nije jo razrijeeno. Od novijih radova najbolje ju je obradio Gronenborn (1999.), ali i on je ostavio neobjanjenim mjesto njezina nastanka. Odbacio je mogunost da bi njezin izvor mogla biti vinanska kultura, a dokazao je da je njezina osnova starevaka kultura. Vinanska kultura kao izvor linearnovrpaste kulture odbaena je jer su nalazi linearnovrpaste keramike kulture stariji, to je dokazano najsuvremenijima metodama 14C (Gronenborn, 1999.). Zato je kao jedino podruje njezina izvora ostalo podruje najsjevernozapadnijeg dosega starevake kulture, a to je sredinja Hrvatska i jugozapadna Maarska, o emu sam ve pisao (Juri, 2002.). U linearnovrpastoj kulturi poljoprivreda i keramika proirile su se na podruje Njemake, Nizozemske, Poljske i Ukrajine, zacijelo upravo seljenjem stanovnitva i irenjem neolitskih te, moda ve tada i hrvatskih, starosjedilakih haplotipova. Kartu proirenosti linearnovrpastih keramikih kultura izradio sam koristei radove Gronenborna (1999.), Jochima (2000.) Teak-Gregl (1988.), Kalicza (1993.) i Kalicza i sur. (1998.) Karta 12. pokazuje podruje razmjetaja kompleksa linearnovrpaste keramike kulture i podruje na kojem je prije pojave tih kultura bila starevaka kultura. Objasnili smo (Juri i sur. 2001.) irenje linearnovrpastih kultura na podruje istono od Karpata, zaobilazei podruje Koro kulture odnosno stepu zapadno od Karpata. Naime, stanovnitvo te kulture razvilo je naine proizvodnje koji su bili mogui samo na prostorima umskih biljnih zajednica, pa se podrujem umskih biljnih zajednica ta kultura i irila. Linearnovrpasta kultura poinje se razvijati oko 5700. godine prije Krista, a oko 5000. pristie do Nizozemske. Hrvatskog haplotipa ima mnogo na podruju na kojem se~ proirila linearnovrpasta kultura pa je teko objasniti njegov visoki udio ako se ne prihvati hipoteza o njegovu irenju za vrijeme i poslije
Podruje starevake kulture na kojem se razvila linearnovrpasta kultura
Karta 12. Razmjetaj linearnovrpaste kulture
nastanka i irenja linearnovrpastih kultura. Velika amerika znanstvenica Marija Gimbutas istraivala je podruje od Egejskog i Jadranskog mora na jugu pa do Poljske i zapadne Ukrajine na sjeveru te napisala, kako to prenosi i Renfrew a prikazano je na slici L, daje navedeno podruje najrazvijenije podruje tadanje Europe, te ga naziva "civilizacija stare Europe". Gimbutas (1996.) pretpostavlja da se poslije razvoja linearnovrpaste kulture u Panoniju doseljava stanovnitvo s podruja jadranske obale, nosioci danilske kulture, te da se pod njihovim utjecajem razvijala lenelska kultura, a stanovnici danilskog podruja da su se infiltrirali na podruje Posavine i zapadnog dijela Panonije do Alpa. Nedvojbeno je da se u Panoniji poslije linearnovrpastih kultura pojavljuju sukobi pa se u sopotskoj kulturi javljaju prva utvrena naselja, upravo sam Sopot ili Otok. Naselje Otok istraio je i njegov izgled naslikao Dimitrijevi, kako to prikazuje Teak-Gregl (1998.). Naselja sopotske kulture, kao to je naselje Otok na slici 2., prva su utvrena naselja u Panoniji.
Cultural Background
THE DESIGNATION 'ClvnEATION OP OUJ EUROPE* AND !TS SIGNIFICANCE
Villages depending upon domesticated plants and animals had appeared in southeastern Europe as early as the seventh millennium BC, and the spiritual forces accompanying this change in the economic and social organization are manifested in the emergent artistic tradition of the Neolithic, The development of a food-producing economy and subsequent cultural innovations can no longer be simply explained as an introduction of vaguely designated colonists from Anatolia or the east Mediterranean. During the seventh, sixth and*fifth millennia BC the farmers of southeastern Europe evolved a unique cultural pattern, contemporary with similar developments in Anatolia, Mesopotamia, Syro-Palestine and Egypt. It reached a climax in the fifth millennium BC. A new designation, Civilization of Old Europe, is introduced here in recognition of the collective identity and achievement of the different cultural groups of Neolithic-Chakolithic southeastern Europe. The area it occupied extends from the Aegean and Adriatic, including the islands, as far north as Czechoslovakia, southern Poland arid the western Ukraine. Between c. 7000 and c. 3500 BC, the inhabitants of this region developed a much more complex social organization than their western and northern neighbours, forming settlements which often amounted to small townships, inevitably involving craft specialization and the creation of religious and governmental institutions. They independently discovered the possibility of utilizing copper and gold for ornaments and tools, and even appear to have evolved a rudimentary script. If one defines civilization as the ability of a given people to adjust to its environment and to develop adequate arts, technology, script, and social relationships it is evident that Old Europe achieved a marked degree of success. The most eloquent vestiges of this European Neolithic culture are the sculptures, which bear witness to facets of life otherwise inaccessible to the archaeologist: fashions in dress, religious ceremonialism and mythical images. The inhabitants of southeastern Europe 7000 years ago were not the primitive villagers of the incipient Neolithic. During two millennia of agricultural stability their material welfare had been persistently improved by the increasingly efficient exploitation of the fertile river valleys. Wheat, barley, vetch, peas and other legumes were cultivated, and all die domesticated animals present in the Balkans today, except for the horse, were bred. Pottery technology and bone- and stone-working techniques had advanced, and copper metallurgy was introduced into east central Europe by 5500 BC.
Mogue je da Teschler-Nicola (1999.) registrira sukob na podruju Austrije iz vremena pristizanja populacije danilske kulture. Gimbutas upozorava na poetak gradnje utvrenih naselja poslije utjecaja danilske kulture na Panoniju. Sa sopotskom i lenelskom kulturom poinje patrijarhat na naim sjevernim podrujima, to potvruju karakteristine pojave, kako to tumai Mumford (1988.), a prvenstveno etvrtaste kue i etvrtasti simboli. Iako u literaturi nisam naao nita o vremenu prelaska matrijarhata u patrijarhat na podruju Koro kulture, po simbolima bih rekao da je u toj kulturi od poetka vladao patrijarhat. Zato je mogue pretpostaviti da nove drutene odnose namee starosjedilako stanovnitvo, to samo ubrzava pomicanje prvog vala neolitizacije iz zapadne Panonije na sjever, zapad i istok. To pomicanje uzrokuje
.. Slika 2. Naselje Otok
..,...,,, : , : . ,,.^ . : . . . . . . .,.
Slika 1. Preslika teksta Gimbutas (1996.) koji prenosi i Renfrew (1999.)
pristizanje stanovnitva danilske kulture i razvoj patrijarhata u Panoniji. Dakle, prodorom nosilaca danilske kulture, pod ijim se utjecajem razvijaju kulture u srednjoj Bosni zatim u Panoniji, hrvatski haplotip se s podruja Jadrana irio na sjever. Njegovo irenje nastavit e se i za vrijeme bakrenog doba, o emu ima dosta nalaza i miljenja vodeih eksperata za podruje jezika i matematike, pa e se o tome vie pisati u iduim poglavljima. Na podruju danilske kulture nastavit e se razvoj i nastat e razvijena hvarska kultura, a u srednjoj Bosni butmirska kultura, koje pripadaju istom kulturnom kompleksu.
Hipoteze Bartela Leenderta van der Waerdena i Colina Renfrewa
artel Leendert van der Waerden cijenjeni je matematiar koji je imao veliku ulogu u razvoju suvremene matematike, ali on je bio i jedan od najuglednijih povjesniara matematike (Vernant, 1990.). Van der Waerden u knjizi "Geometry and Algebra in Ancient Civilizations" (1983.) razmatra poetke matematike znanosti. Zakljuuje da matematika znanost zapoinje spoznajom o tome kako nacrtati geometrijske crtee kojih se stranice odnose kao cijeli brojevi. Navodi da su se takve spoznaje razvile negdje u srednjoj Europi. Iz srednje Europe ta su se znanja prenijela u beaker kulturu i u toj se kulturi irila po zapadnoj Europi.
Oito je da su ta znanja mogla nastati upravo na podruju "civilizacije stare Europe", kako ga naziva Gimbutas (1996.). Tako Van der Waerden navodi da su Stonehenge 2 gradili poznavaoci tih matematikih znanja, da su oni pristigli u Englesku i kotsku poslije 2500. godine prije Krista te da su u Englesku pristigli s kontinenta. Prvi sustav koji je postavljen i u kojem se mogao nacrtati pravokutni trokut kojem se stranice odnose kao cijeli brojevi bio je trokut stranica 3,4 i 5. Iz te spoznaje nastalo je znanje koje je kasnije definirano kao Pitagorin pouak. Osim na zapad, prema Waerdenu, te su se spoznaje proirile i na istok preko Grke, Babilona, pa onda
Hipoteze Bartela Leenderta van der Waerdena i Colina Renfrewa
do Indije, Kine i Egipta. Ujedno Van der Waerden smatra da je to otkrie, kao i sva velika otkria, otkriveno samo jednom, na jednom mjestu, te da se s toga mjesta rairilo po svijetu. O matematikim znanjima na podruju vuedolske kulture dosta smo pisali, a radove o moguim matematikim znanjima Vuedolaca publicirali smo u asopisu "Drutvena istraivanja" (Juri i sur. 2000., 2002.). Za pitanje na koje traim odgovor vano je da se na podruju visokog udjela hrvatskog haplotipa razvila napredna kultura. Vjerojatno je, zapravo gotovo je sigurno, da je to tada bila najnaprednija kultura u Europi. Metalurzi vladajueg sloja iz vuedolske kulture irili su svoje aktivnosti na zapad Europe pa je mogue da se takvim irenjem irio i hrvatski haplotip. Colin Renfrew (1987., 1999., 2000.) postavio je hipotezu o mjestu nastanka i irenju proto-indoeuropskoga jezika. Renfrew dri da se u hvarskoj i butmirskoj kulturi, kojima je izvorite danilska kultura, razvio ilirski jezik, te se utjecaj tog jezika preko beaker kulture irio na zapad, a beaker kultura osnova je nastanka keltske kulture i jezika. Na podruju gdje se razvila keltska kultura prema radu Semino i sur. (2000.) odnos hrvatskog i baskijskog haplotipa ovakav je: u Njemakoj 37,5 % / 50,0 %, u Francuskoj 17,4 % / 79,2 %, u Nizozemskoj 22,2 % / 70,4%. Iako je baskijski haplotip brojano znatno vii od hrvatskog haplotipa, prodor stanovnitva s hrvatskim haplotipom pridonio je razvoju matematike, metalurgije i utjecao na formiranje keltskog jezika. Mislim da je osobito vano to su navedena dva znanstvenika na potpuno razliitim podrujima, u razvoju matematike i indoeuropskih jezika, zakljuila da je utjecaj s nekog podruja imao veliku vanost za razvoj zapadne Europe. Gimbutas i Renfrew to su podruje definirali. Ovaj se utjecaj mogao iriti samo preko vuedolske kulture, a ostvarivao se i seljenjem, to je moglo dovesti do poveanja hrvatskog haplotipa na podruju gdje se formirala keltska kultura. To je ujedno i podruje na kojem se nalaze najstariji nalazi beaker kulture.
Da bi se navedene hipoteze Van der Waerdena i Renfrewa mogle ispravno shvatiti, vano je spoznati veliinu vuedolske kulture.
Vuedolska kultura
10
P
odruje na kojem se razvila vuedolska kultura prikazuje karta 13. irenje utjecaja s podruja Panonije i lenelske kulture nastavit e se i za vrijeme bakrenog doba, kada e se vuedolska kultura,
Karta 13. Podruje vuedolske kulture
Vuedolska kultura
koja je trajala od 3000. do 2200. godine prije Krista, proiriti na veliko podruje, kako to prikazuje karta 13. Prema Van der Waerdenu, beaker kultura, dominantna kultura bronanog doba srednje i zapadne Europe, donijela je matematiku znanost u zapadnu Europu, koju je prihvatila od, kako Van der Waerden navodi, neke istonije kulture, a koja je zapoela razvoj matematike znanost izmeu 3000. i 2500. godine prije Krista. Drim da smo dokazali (Juri i sur. 2000.) da su u vuedolskoj kulturi postojala matematika znanja o kojima pie Van der Waerden (1983.), glasoviti povjesniar matematike (Vernant, 1990.). Vladajui sloj metalurga bronanog razdoblja irio se zapadnom Europom iz podruja vuedolskih metalurga bakrenog doba, na to upuuje i rad Pricea i sur. (1998.). Moda treba rei da nova istraivanja pokazuju da je poetak taljenja bakra u Europi poeo na Balkanu (Ryndina, 1999.). Od poetaka proizvodnje bakra, to je bio monopol elitnog sloja koji se nije mogao iriti bez suglasnosti lanova toga sloja, stoga je velika vjerojatnost irenja toga monopola upravo seljenjem, ali uz ukljuivanje starosjedilakih haplotipova, koji se tako pomiu sa irenjem metalurgije. Cavalli-Sforza (1996.), raspravljajui o nastanaku i irenju indoeuropskog jezika, prikazuje njegovo irenje u prvoj fazi kako pokazuje karta 14a, a u drugoj fazi kako pokazuje karta 14b. Piui 0 nastajanju keltskog jezika, Renfrew (1999.) navodi da izvorite ilirskog jezika moe biti hvarska i butmirska kultura, te da je taj jezik preko beaker kulture osnova keltskog jezika. Danilska kultura izvorite je hvarske i butmirske kulture, a vuedolska kultura izvorite je beaker kulture. Na podruju na kojem se formira keltski narod velik je udio hrvatskog haplotipa, ali izrazito je najbrojniji baskijski haplotip. To znai da je hrvatski haplotip na to podruje vjerojatno prodirao najvie poslije danilske kulture, jer da je pristigao s baskijskim haplotipom, hrvatskog bi haplotipa 1 danas bilo mnogo meu Baskima. No hrvatski haplotip meu Baskima u Francuskoj uope nije pronaen, a meu Baskima
u panjolskoj naeno ga je samo 2,2 %. Ne moe se iskljuiti mogunost da se hrvatski haplotip proirio u tako velikom broju irenjem linearnovrpaste keramike, jer ga u uzorcima s podruja Grke, Albanije i Makedonije takoer ima dosta, ali odnosi hrvatskog haplotipa i neolitskih haplotipova drukiji su u junom dijelu pristizanja neolitizacije nego u irenju od Panonije prema Atlantiku.
Tablica 4. Usporedba udjela hrvatskog i neolitskih haplotipova (%)
Odnosi hrvatskog i neolitskih haplotipova na podruju odakle je poljoprivredno stanovnitvo pristiglo u Panoniju i na podrujima na koja se iz Panonije proirila poljoprivreda pokazuju da nema kontinuiteta. Iz takvih podataka moe se zakljuiti da se hrvatski haplotip na sjeverozapad proirio neposredno nakon ledenoga doba, a onda i poslije pristizanja danilskih doseljenika u Panoniju. Ve sam istaknuo da se veliki postotak hrvatskog haplotipa nije mogao proiriti do Atlantskog oceana prije ledenog doba jer bi se moglo oekivati da ga u tome sluaju imaju i Baski u Francuskoj. Na podruju Njemake samo je 6,2 % slavenskog haplotipa, a na podruju Nizozemske 3,7 %. Nasuprot tome, u Grkoj je 11,8 %, u Albaniji 9,8 %, a u Makedoniji ak 35 % slavenskog haplotipa. Sve to pokazuje da se i slavenski haplotip irio ponajvie poslije domestikacije konja. U Europi i Grkoj postoje znatni i uestali nalazi konjskih kostiju tek nakon nastupa bronanog doba, iz ega proizlazi da je ekspanzija iz podruja istono od Karpata poela tek u odmaklom bronanom razdoblju, odnosno poslije 1800. godine
Vuedolska kultura
prije Krista, a tada su ve bila konstruirana i borna kola, odnosno dvokolica. Naime, veliina vuedolske kulture kao izvorita europske civilizacije mogla je postati potpuno jasnom tek kada se shvatilo da nije bilo Indoeuropljana koji su kao Kurgan kultura irili nova dostignua po Europi. Barem za sada ne elim raspravljati o svim politikim igrama oko naziva vuedolske kulture. Poslije Drugog svjetskog rata u socijalistikoj Jugoslaviji promijenjeno joj je ime, a zapravo je prihvaena promjena koju je sugerirao Schmidt u ime tvrdnje o germanskom podrijetlu Vuedolaca, pa joj je oduzeto ime pod kojim je ve bila poznata u svjetskoj literaturi, a to je ime bilo "slavonska kultura" (Forenbaher, 1994., Benac, 1957b). Sigurno je da je Schmidt (1945.) u vrijeme nabujalog nacizma, kad je shvatio veliinu vuedolske kulture, toj kulturi nastojao dati germansko ishodite, a onda je postaviti i kao osnovu grkoj kulturi, pa ak Vuedolce proglasiti i prvotnim Grcima, a time i Grke Germanima. Ali sve to ne moe biti razlog za nedopustive igre oko izvorita vuedolske kulture i izmiljanje kostolake kulture, koja je eto trajala svega stotinjak godina, i kao kultura s Avale bila osnova vuedolskoj kulturi. U zakljuku svoje knjige Gimbutas (1996.) navodi da grka kultura nije mogla nastati u kratkom razdoblju razvoja. Zato je uvela pojam "civilizacija stare Europe" oito i kao osnovu na kojoj je mogla nastati grka kultura. Stoga je i stav Schmidta (1945.) o vuedolskoj kulturi kao osnovi budue grke kulture vrijedan panje. Taj stav, poslije razumijevanja razvoja u stepi, zasluuje osobitu pozornost, jer je postalo jasno da je izvorite Indoeuropljana na podruju "civilizacije stare Europe". Naravno, treba odbaciti ideju o germanskom podrijetlu Vuedolaca odnosno o rasnom definiranju Vuedolaca kao Germana. Na poetku predgovora Schmidt pie: "Izmeu utvrda to vladaju srednjim Dunavom, Dravom i Savom, kojih ruevine i grobovi uvaju uspomene na tritisuljetne seobe i sudbine naroda stare Europe, osobito se istie^ Vuedol. On je postao simbolom jedne kulture, koja posreduje
Slika 3. Vuedolska ahovnica stara 4800 godina, naena na prostoru svetita u Vuedolu izmeu kamenog i bronanog doba, izmeu sjevera i jugoistoka. Vuedolska kultura i rasa stojei na sredini izmeu nordijskog i egejskog kulturnog svieta, a povezana i s jednim i s drugim, sprema buduu podlogu za Grke" (Schmidt, 1945.). Moda treba ispraviti tekst Schmidta jer danas znamo da vuedolska kultura poinje prije 5000 godina i traje do prije 4200 godina. Svakako da su rasprave o rasnoj pripadnosti Vuedolaca bile odraz vremena i sredine iz koje je potekao Schmidt. Budui da je veliina vuedolske kulture neosporna, a o njezinu znaenju za razvoj europske civilizacije s naeg podruja u svijet ne odlaze odgovarajue informacije, posebno je vrijedan rad Forenbahera (1994.) publiciran u Americi, u kojemu je opisan nestanak naziva "slavonska kultura" te istaknuto da je naselje Vuedol bilo oko tri puta vee nego Troja u to vrijeme. Zakljuio bih ovo poglavlje o vuedolskoj kulturi istiui da genetika struktura dananjeg stanovnitva Hrvatske nepobitno pokazuje da su Vuedolci preci dananjih Hrvata. U radovima Jelke Radau-Ribari (1978., 1981.) upozorava se na kontinuitet
ukrasa i modela, napose na podruju sjeverne Dalmacije iz vremena danilske i vuedolske kulture. U naim radovima (Juri i sur. 2000., 2002.) tragali smo za kontinuitetom simbola Vuedolaca do sadanjosti. Neke smo dokaze i pronali. Vuedolci su esto na keramici izraivali ahovnice, pa smo upotrijebili i izraz vuedolska ahovnica. Vuedolskom ahovnicom nazivam ahovnicu prikazanu na slici 3., jer je ona naena u svetitu Vuedolaca na vuedolskom Gradcu i ima 72 polja, a o znaenju 72 polja pisali smo u radu Juri i sur. (2002.). U tome radu prvi je put upozoreno da genetika struktura sadanje populacije Hrvata upuuje na zakljuak da su Vuedolci nai preci.
Slavenski haplotip i dogaanja u podruju stepe
11
rerija i stepa nisu omoguavale napuenost pretpoljoprivrednog stanovnitva (Nj0s, 1993.) jer je trebalo ak 50 kvadratnih kilometara da se za jednog stanovnika sakupi ili ulovi dovoljno hrane. Proizvodnja se hrane iz zapadne Panonije irila u sjeverozapadnu Ukrajinu, uz irenje i linearnovrpaste keramike, kako je prikazano na karti 12. Na podruju sjeverozapadne Ukrajine linearnovrpasta kultura ve oko 5000 godina prije Krista nalazi se u takozvanoj drvenastoj stepi. Proizvodnja se hrane tek oko 4000. godine prije Krista uz rijene tokove irila na jug do obala Crnoga mora (Lillie i Zvelebil, 1995., Lillie, 1998). ini se udnim da poljoprivreda iz Anatolije do sjevernih obala Crnog mora stie preko doline Vardara pa zapadne Panonije i sjeverne Ukrajine, ali arheoloki nalazi nedvojbeno dokazuju takav smjer irenja poljoprivrede. Prema Adamsu i Otteu (1999.) oko 3900. godine prije Krista na vrhuncu je suno razdoblje u kojemu se iri stepa pa se vjerojatno irio i stepski nain ivota. To je razdoblje trajalo relativno kratko, samo oko 300-400 godina, ali dovoljno dugo da nastanu promjene u biljnim zajednicama i u umskim podrujima pa su nestale vrste koje trebaju vie vode, na primjer brijest.
ini se da se prema promjenama koje su uzrokovale irenje stepe pogreno zakljuivalo o irenju Indoeuropljana. Nema dokaza za bilo kakvu ekspanziju iz podruja istono od Karpata u tome vremenu. U tim uvjetima suhe klime poinje ira primjena kotaa i kola, koja su u poetku vukla iskljuivo goveda. Meutim u
novonastaloj suhoj klimi poinje domestikacija konja kao ivotinje koja je ekonominija od goveda u takvim uvjetima. Udomaivanje poinje upravo na graninom rubu stepe i umskog pojasa. Najpoznatiji lokalitet na kojem je registriran poetak domestikacije konja jest Dereivka (Levine, 1998., 1999.). Taj arheoloki lokalitet nalazi se neto junije od Kijeva. Najstariji nalazi domestikacije konja datirani su u vrijeme oko 4200. godine prije Krista, ali tada domestikacija tek poinje. Udomaivanjem konja stvaraju se uvjeti za velik rast stanovnitva u stepi. Thomas (1995.) dri da je stanovnitvo na stepskom podruju Europe i srednje Azije poslije domestikacije konja naraslo i do 6 milijuna. Konj se ubrzo poslije domestikacije iskoritava za proizvodnju mesa i mlijeka. Kosti konja koji su bili jahani i kojima su stavljane vale datirane su oko 3500 godina prije Krista. Usvajanje jahanja omoguilo je da pastir moe uvati i do deset puta brojnija stada, a pokretljivost u stepi jako se poveala. Nema dokaza da je konj sluio kao vuna ivotinja sve do konstrukcije bornih dvokolica. Borna se kola u stepi poinju rabiti oko 2000. godine prije Krista. Poslije izuma bornih kola na dva kotaa poinje ekspanzija konjikih naroda. irenje se odvija prema Perziji i Indiji kamo se donosi indoeuropski jezik. Zato je logian zakljuak da je u stepu indoeuropski jezik doao neolitizacijom iz Panonije, a proirili su ga poljoprivrednici linearnovrpastog kompleksa keramike kulture, koji su pristigli iz umskih podruja zapadne Panonije. Razloge zato se poljoprivreda irila podrujima umskih biljnih zajednica protumaili smo istraivanjima naina proizvodnje hrane u starevakoj kulturi (Juri i sur. 2001.). U radu Passarina i sur. (2001.) navodi se da u Indiji ima 30 % slavenskog haplotipa Eul9. Konjaniki narodi prodiru i na podruje izmeu Dunava i Egejskog mora, a u Grkoj u Mikenskoj dravi vladajui su sloj upravljai bornih kola, koijai, kako ih naziva Vernant (1990.). Kako pie i Sui (1996.), na podruju june Hrvatske nema arheolokih nalaza koji bi dokazali prodor tih konjanika. Zapadno od Dunava i Morave vladajui sloj ostat e metalurzi, a istono od
Dunava i Morave vladajui e sloj postati oni koji mogu osigurati kontrolu uzgoja i posjedovanja konja. Podruje Hrvatske poslije prodora konjikih naroda nalo se zapravo na periferiji sustava koji su organizirali metalurzi beaker kulture. ini se da je od toga vremena nastajala granica dviju sustava i kultura. Za periferno podruje Hrvatske to e biti vrijeme poetka zaostajanja i za istokom i za zapadom. Centralni poloaj i podruje komuniciranja na srednjem Dunavu koje su kontrolirali Vuedolci izgubili su veliko znaenje koje su imali tijekom bakrenog doba. Dostignua Vuedolaca bit e ugraena i u razvoj bronanog doba zapadne Europe i u Mikensku dravu kao poetka razvoja grke kulture. Da se vratimo stepi. Renfrew (1987.), Cavalli-Sforza i CavalliSforza (1996.) ispravno zakljuuju da se stepa sjeverno i istono od obala Crnog mora naseljava sa zapada. Evgen Paenko (1999.) u knjizi "Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine" navodi upravo te dvije vane spoznaje: prvo, da neolitizacija u Ukrajini poinje pod utjecajem sa zapada, a da joj je ishodite u Anatoliji, i drugo, da se stepa prvotno naseljavala sa sjevera i zapada iz umskih podruja. Relativno visok udio neolitskih haplotipova u Ukrajini (14 %) i jo vei udio hrvatskog haplotipa (18 %) rezultat je pomicanja stanovnitva iz Panonije u Ukrajinu. Neto hrvatskog haplotipa moglo je kroz cijelo ledeno doba opstati na podruju Ukrajine i Poljske. Prema sadanjim spoznajama velike konjice azijatskih naroda u azijskim stepama stvaraju se mnogo kasnije, a kad oni kreu prema zapadu, vjerojatno im se pridruuje stanovnitvo koje ima slavenski haplotip. Slavenski haplotip prodro je duboku u stepu na istok i vjerojatno je najbrojniji haplotip od poetka rasta brojnosti stepskog stanovnitva. Budue analize pokazat e kakav haplotip su imali Skiti, Hetiti, Goti, Gepidi, ali hipoteza da su oni bili nosioci Eul9, odnosno slavenskog haplotipa, za sada je jedino mogua. Gote i Gepide dralo se germanskim narodima zato to su vjerojatno imali neto drukiju kulturu i drukiji jezik. Vjerojatno je vladajui sloj i potjecao sa sjevera, ali ishodite veine pripadnika tih naroda moralo je biti u panonskoj stepi zapadno od Karpata, a vjerojatno
su imali vane komunikacije s podrujem stepe sjeverno od Dunava i oko ua Dunava, jer im je osnova stepsko stanovnitvo Koro kulture. Otte i Noiret (2001.) misle da je podruje Koro kulture izvorite ekspanzije, to je djelomino tono. Haplotipovi otkriveni u Ukrajini odraz su utjecaja s juga, istoka i zapada. Uzorak iz Ukrajine imao je (Semino i sur. 2000.): slavenskog haplotipa 54 %, hrvatskog haplotipa 18 %, neolitskih haplotipova 14 %, azijatskih haplotipova 12 % (ali iz raznih izvora), i 2 % baskijskog haplotipa. Od velike je vanosti doznati geografski razmjetaj tih haplotipova u Ukrajini. Utemeljeno je oekivati da hrvatski i neolitski haplotipovi imaju vei udio na sjeveru Ukrajine, u umskom pojasu. Prema Herodotovu opisu sukoba Skita i Perzijanaca, Gollner (1898.) je zakljuio da su stari Slaveni potekli od naroda koje spominje Herodot, a naziva ih Neuri i Budini. Ti narodi obitavali su sjeverno od stepe i Skita na podruju biljnih zajednica uma ili drvene stepe (to su prelazne zajednice uma i stepa), kamo je stigla linearnovrpasta kultura i proto-indoeuropski jezik, a gdje se neto kasnije razvila tripiljska kultura. Nain ivota Neura i Budina omoguio je bioloku ekspanziju, koja je karakterizirala poljodjelce kakvi su bili narodi nazvani Slavenima. Usporede li se podaci za Ukrajinu i Maarsku, moe se zakljuiti da je na podruju Maarske vei utjecaj imalo stanovnitvo slavenskog haplotipa (Eu 19), koje se razvijalo zapadno od Karpata. U Maarskoj je naeno 60 % slavenskog haplotipa, 11,1 % hrvatskog haplotipa, 13,3 % neolitskih haplotipova, 13,3 % baskijskog haplotipa i 2,2 % azijatskog haplotipa. Takav odnos haplotipova Maarske i Ukrajine doputa zakljuak da je haplotip Eul9 iz sjeveroistone Panonije imao ekspanziju vjerojatno za vrijeme Rimskog Carstva i neposredno nakon njegove propasti, ali to je, prvenstveno, bila ekspanzija autohtonog panonskog stanovnitva. Utjecaji iz podruja istono od Urala i iz centralne Azije bili su neznatni, naravno neznatni u mijenjanju genetike strukture, jer je u formiranju vlasti i vladanju taj utjecaj bio velik.
injenica je da se rimska vlast nikad nije proirila na Baku, pa je ve na podruju izmeu Dunava i Tise vladao autohtoni politiki ustroj, koji je itekako mnogo dolazio u dodir s podrujem Rimskog limesa. Za nae je razmatranje vano da je Rim iz toga podruja regrutirao vojnike. Logino je oekivati daje stanovnitvo sjeveroistonog dijela Panonije dobro poznavalo granina podruja u Rimskom Carstvu i da su upravo Gepidi nakon propasti Rimskog Carstva pokuavali organizirati vlast na podruju koje im je bilo najblie. Goti su pokazali iznimnu sposobnost u prihvaanju dostignua Rima i bili su zainteresirani samo za preuzimanje vojne vlasti, a izvori govore da oni ostaju u strukturi bizantske vlasti i kad ih pobjeuje Justinijan. Za vrijeme kratke gotske vlasti na podruju Hrvatske Goti ujedinjuju Saviju i Dalmaciju i vjerojatno je ve za njihova vremena na podruju Hrvatske moglo biti mnogo slavenskog haplotipa. Mogue je da je slavenskog haplotipa u istonopanonskom dijelu Hrvatske u prolosti bilo mnogo vie, jer su na to podruje pristizali vojnici istono od Dunava, koje su prihvaali Rimljani, a poslije Rima na to su podruje dohrlili Goti pa Gepidi i, naposljetku, Avari s populacijom koju poinjemo nazivati Slavenima i koja nosi slavenski haplotip (Eul9). Zajedno s Avarima u Panoniju je moglo stii stanovnitvo sa slavenskim haplotipom s podruja istono od Karpata. Poslije osloboenja od Turaka na podruje Slavonije stalno su pristizali doseljenici iz Bosne, Like i Dalmacije, koji su poveavali udio hrvatskog haplotipa Eu7. Poslije propasti Rimskog Carstva u zapadnoj se Maarskoj vjerojatno poveava udio slavenskog haplotipa pa postoji diskontinuitet razmjetaja hrvatskog haplotipa. Prodor s istoka zahvaa i podruja Slovake i eke. Tako je u Maarskoj naeno samo 11,1 % hrvatskog haplotipa, u ekoj i Slovakoj 15,6 %, u Poljskoj 23,6 %, u Ukrajini 18 %, u Njemakoj 37,5 %, u Francuskoj 17,4 % i u Nizozemskoj 22,2 %. Budua istraivanja vjerojatno e pokazati da je od neolitika do doba Rimskog Carstva u zapadnoj Maarskoj bio mnogo vei udio hrvatskog haplotipa, a da je na podruju Maarske istono od Dunava, u stepskim predjelima,
uvijek bilo vrlo malo hrvatskog haplotipa. Vei udio hrvatskog haplotipa u Ukrajini posljedica je pomicanja stanovnitva umskim podrujima sjeverno od stepe, kako se to odvijalo tijekom neolitizacije, a kako pokazuju karte 5. i 12. Namee se pitanje: kako to da Maari genetikim podrijetlom nisu razliiti od Ukrajinaca i Poljaka? U "Povijesti Maarske" Peter Hanak (1995.) kae da su Maari u prolosti iz podruja istono od Urala doli u europske stepe. Na podruju s kojega su Maari eventualno doli u europske stepe poznata je genetika struktura naroda Mari, koji imaju haplotipove Eul3, Eul4 i Eul6, a koji na uzorku iz Maarske nisu naeni. Samo 2 % Eul6 naeno je u Hrvatskoj. Meu Marima haplotipa Eul3 ima 4,3 %, Eul4 ak 65,25 %, a Eul6 6,5 % stanovnitva. Meu Marima je naeno i 13 % slavenskog haplotipa Eul9. Prema tome, podruje s kojega su eventualno doli Maari i danas ima drukiju genetiku strukturu, a i genetika struktura svih naroda nastalih istono od Urala bitno se razlikuje od genetike strukture europskih naroda. Zato je mogue pretpostaviti da su Maari ve u europskim stepama bili u genetikom smislu slavenizirani, ali i populacija koja je pristigla u Panoniju morala je biti vrlo mala jer bi u suprotnom s podruja Ukrajine donijela manji udio slavenskog haplotipa, a vjerojatno i neto od haplotipova koje imaju Mari jer je takvih haplotipova u Ukrajini 8 %. Zato je vjerojatno da je slavenski haplotip imao ekspanziju i iz podruja nekadanje Koro kulture te da su narodi koji su svrstavani u germanske, kao Goti i Gepidi, vjerojatno bili nosioci slavenskog haplotipa.
Nova teorija o vremenu nastanka i irenju indoeuropskog jezika
12
T) enfrew (1999., prvo izdanje 1987.) u knjizi "Archaeology and l\anguage: The Puzzle of Indo-European Origins" obrazlae znaenje poetka proizvodnje hrane u Europi i nastajanje indoeuropskog jezika. Njegov zakljuak nedvosmislen je: on dri da su farmeri (kako ih on naziva, a bili su to neolitski poljoprivrednici) prvi govorili indoeuropskim jezikom u Europi. Kasnije e Renfrew u veem broju radova dalje obrazlagati svoje teze. Cavalli-Sforza i Cavalli-Sforza (1996.) prikazat e dvije karte koje osobito dobro ilustriraju nastanak i irenje indoeuropskog jezika. Prikaze na kartama 14a i 14b podravaju i analize Wellsa i sur. (2001.), koji navode da je na uzorku stanovnitva s juga Indije, iji jezik pripada indoeuropskoj grupi jezika, otkriveno 39 % slavenskog haplotipa, a njima susjednom stanovnitvu koje govori dravidskim jezikom naeno je na jednom uzorku 13 %, a na drugom 4 % slavenskog haplotipa. Drugo miljenje o Indoeuropljanima iznosi teorija koja pretpostavlja da su oko 4000 godina prije Krista iz podruja ukrajinsko-ruskih stepa prodrli pripadnici Kurgan kulture koji su donijeli indoeuropski jezik, a postavio ju je Childe (1950.). Ta je teorija postavljena kada nije bilo sadanjih podataka, koji zahtijevaju drukija tumaenja. Oito je da su promjenu klime (Adams i Otte, 1999.) i irenje stepskog naina ivota u vremenu
Nova teorija o vremenu nastanka i irenju indoeuropskog jezika
Proto-indoeuropski jezik Dravidski jezici Afro-azijski jezici
Karta 14a
irenje indoeuropskog jezika neolitizacijom
iNoiret, 2001.) daje izvorite indoeuropskog jezika podruje istono od Dunava i zapadno od Karpata, odnosno podruje Koro kulture. Nepobitni su njegovi navodi o velikoj brojnosti pretpoljoprivrednog stanovnitva na tome podruju. Navod Otte i Noireta (2001.) da su nosioci proizvodnje hrane u pomicanju iz Anatolije do Sjevernog mora zaobili podruje Koro kulture, podudara se i s naim istraivanjima (Juri i sur. 2001.). Razumijevanje i tumaenje dogaanja u europskoj stepi nije bilo mogue prije novih dokaza o vremenu domestikacije konja (Anthony, 1998., Anthony i Vinogradov, 1995., Anthony i Brown, 2000., Levine, 1998., 1999.) i diversifikaciji genoma konja (Vila i sur. 2001., Jansen i sur. 2002.). Zakljuci o poetku irenja Indoeuropljana oko 4000 godina prije Krista nisu potvreni novim nalazima vezanim uz domestikaciju konja. Ti novi nalazi daju podrku Renfrewu (1999.) i CavalliSforzima (1996.). Genetike analize haplotipova ne pokazuju da bi Indoeuropljani oko 4000 godina prije Krista mogli donijeti jezik na podruje gdje dominira baskijski haplotip. Taj se jezik na ova podruja morao proiriti mnogo ranije (Hurles i sur. 1999.). Nema ozbiljnih dokaza o prodoru konjikih naroda na podruje Hrvatske oko 4000 godina prije Krista. Da je takav prodor postojao, u Europi bi moralo biti mnogo nalaza ostataka konjskih kostiju, a takvih nalaza uope nema. Istraivanja poetaka proizvodnje bakra i otkria da su svi nalazi bakrenih predmeta istono od Karpata izraeni iz bakrene rude koja potjee s Karpata ili zapadnije odnosno junije, dokaz su da proizvodnja bakra i sjekira od bakra nije stepskog podrijetla. Stoga nove spoznaje ne podravaju tzv. Battle-Axe hipotezu. Naime te dvije teorije o nastanku indoeuropskog jezika nazvane su "Battle-Axe" i "Wave" (Adams i Otte, 1999.). Prvoj je autor Childe (1950.), a drugoj Renfrew (1999., prvo izdanje 1987.). Prva govori da je kurganski narod iz ruske stepe donio i proirio indoeuropski jezik oko 4000 godina prije Krista, a druga da je neolitizacijom nastao proto-indoeuropski, koji se preko naih podruja proirio
Nomadi indoeuropskog jezika Podruje dravidskog jezika u Indiji danas
Karta 14b
;:
irenje indoeuropskog jezika osvajanjem konjikih naroda
oko 4000 godina prije Krista mnogi autori protumaili kao irenje utjecaja iz ukrajinske stepe. Adams i Otte (1999.) postavljaju i treu teoriju o postojanju indoeuropskog jezika u Europi i prije pristizanja prvih proizvoaa^ hrane. Otte (1997,1998.), koji je ranije podravao ideju o pristizanju Indoeuropljana oko 4000 godina prije Krista, kasnije dokazuje (Otte
po Europi, a onda oko 2000. godine prije Krista iz ukrajinske stepe i u Perziju i Indiju. Novija arheoloka otkria i genetika struktura stanovnitva potvruju teoriju Renfrewa (1987., 1996., 1999., 2000., Renfrew i sur. 1999.) Stoga je prihvatljivo tumaenje da je neolitizacija Europe iznjedrila indoeuropski jezik, koji se kasnije prodorom konjikih naroda proirio na istok na podruje Perzije i Indije, kako prikazuju karte 14a i 14b. Utjecajem iz panonskog dijela stepe i moda iz junog dijela ukrajinske stepe, slavenski se haplotip proirio na zapadni dio dananje Maarske te prekinuo kontinuitet visokog udjela hrvatskog haplotipa izmeu podruja nastanka Kelta i teritorija Hrvatske. Prikazane karte irenja indoeuropskog jezika pokazuju da je izvorni jezik na podruju Perzije bio dravidski i da su ga potisnuli konjiki narodi iz sjevernih stepa. Udio slavenskog haplotipa meu Indijcima od 30 % dokaz je da je doseljavanje konjanika bilo brojano znatno. Pokuaji da se utvrdi korelativna veza geografskih ishodita haplotipova i nastajanja jezika dali su rezultate koji dokazuju da je geografski smjetaj jezika povezan s genetikom strukturom uz tako mnogo iznimaka da se mora zakljuiti daje politika nadmo ili pak politiko opredjeljenje vladajuih slojeva imalo najvei utjecaj na irenje jezika. Zato razlike izmeu indoeuropskih jezika i razlike genetike strukture haplotipova nisu vidljivo povezane. Primjer Maara i slavenskih naroda pa i Hrvata to dobro ilustrira.
Mitohondrijska DNK
13
ryan Sykes (2002.) opisuje kako je razvio metode analiza mtDNK i tako omoguio utvrivanje slijeda predaka enskom linijom. Tom metodom moe se otkrivati mtDNK na arheolokim nalazima ljudskih ostataka starim i tisuama godina. To znai da je ta metoda mnogo uspjenija od metode utvrivanja haplotipova na Y kromosomu na starim arheolokim nalazima. Tako je veliki interes izazvalo istraivanje poznatog kostura iz Engleske nazvanog Cheddar Man, koji je star oko 9000 godina. Kada su pronaeni njegovi ivui srodnici, koji su s osobom iji je kostur analiziran imali iste pretke, to je bila vijest koju su prenijele brojne agencije i televizijske postaje. Vijest je prenijeta i na internetu (O'Neill, 1997.), a Sykes (2001.) detaljno opisuje dogaanja uz ovo otkrie.
Utvrivanje podrijetla pomou mtDNK ipak izgleda nejasno i nesigurno. Problem koji se pojavljuje pri utvrivanju genetikog podrijetla po ovoj metodi proizlazi iz nejasnoe raznolikosti unutar haplogrupa mtDNK. Postavlja se pitanje moe li uope ta raznolikost biti poznata? Pitanje se postavlja na temelju miljenja o postojanju rekombinacije mtDNK. McVean (2001.) o tome raspravlja u radu: "What do patterns of genetic variability reveal about mitochondrial recombination?". Na to pitanje rekombinacije mtDNK, postavljano i prije McVeana, suradnici iz Sykesove grupe reagirali su odgovorom: "Mitochondrial DNA recombination - no
Mitohondrijska DNK
need to panic". (Macaulay i sur. 1999.). Ubrzo je dolo do otre reakcije na taj lanak (Eyre-Walker i sur. 1999.). U najnovijem radu grupe oko Sykesa (Richards i sur. 2002.), ali bez Sykesa kao koautora, priznaje se daje varijabilnost i diversifikacija mnogo kompleksnija nego to se mislilo. Na obraenim podacima iz Hrvatske za analize haplotipova po Y kromosomu, koje sam prikazao u ovoj knjizi, treba biti vidljivo to znai poznavanje razlika haplotipova unutar haplogrupa. Ako bi Eu7 i EulO bili u istoj halogrupi, i ako bi se po takvoj haplogrupi utvrivala slinost, onda bi slinost podrijetla Berbera i Hrvata bila velika, a kada se usporeuju haplotipovi pojedinano, slinost je jako malena. Naravno, moe se postaviti pitanje: zar ne postoji slinost ako je Eu7 nastao iz EulO? Odgovor vodi prema ve reenome: ako zanemarimo diversifikaciju, tada svi potjeemo od jednog haplotipa, ali valja raspraviti je li to jedan ovjek ili vie ljudi, a o tome u govoriti kasnije. Drugi problem jest utvrivanje vremena nastanka mutacije, a time i pojave nosioca nekog mutanta na nekom podruju. Uzmimo opet primjer haplotipova Eu7 i EulO. Ako u analizi ta dva haplotipa ne razlikujemo i stavljamo ih u istu haplogrupu, mogli bismo zakljuiti da hrvatskog haplotipa i sada ima u Africi, kao i u Hrvatskoj, u velikom postotku. Zbog svega toga mislim da istraivati genetiko podrijetlo po haplogrupama mtDNK jo nije sigurno. Ali na temelju analiza mtDNK mogu se mnogo uspjenije donositi neki zakljuci nego na temelju analiza preko Y kromosoma. Naime, ako postane potpuno sigurno da spermij ima neki utjecaj na promjenu mtDNK, i tada je vjerojatno da se odnosi haplogrupa na nekom podruju ne mijenjaju. Recimo, bilo je mogue utvrditi da neki stari nalaz, kojemu je starost utvrena metodom 14C, uistinu potjee od nekog Europljanina jer se haplogrupa mtDNK Europljana razlikuje od haplogrupa iz Amerike. Sykes (1999.) prvi je objavio vrijeme pojave pojedinih haplogrupa u Europi, navodei da su te haplogrupe pristizale u tri kolonizacije. Taj njegov prikaz dajem na tablici 5.
Tablica 5. Haplogrupe mtDNK u Europi prema Sykesu (1999.)
Taj Sykesov rad (1999.) s prikazanom tablicom tiskan je u asopisu "Philosophical Transactions of the Royal Society of London", a poslije rada objavljena je i rasprava izmeu Sykesa i Renfrewa. Renfrew je dao priznanje Sykesu, istaknuvi da je pokuaj utvrivanja makar i grubog vremena nastanka pojedinih haplotipova mtDNK svakako vaan doprinos, ali postavio je i pitanje zato nije haplogrupu I stavio u neolitik. Sykes nije imao odgovora: zapravo je rekao da je u tablici prikazano da se haplogrupe H, T, i K mogu staviti i u paleolitik i u neolitik. To znai da haplotipovi koji su u retku neolitik u zagradi i s upitnikom mogu biti mlai i desetke tisua godina nego to je prikazano u tablici u retku kasni gornji paleolitik. Ako se usporede metode na Y kromosomu i haplogrupama mtDNK, logino se moe zakljuiti da unutar haplogrupa jo uvijek postoje haplotipovi ili subhaplogrupe raznog vremena postanka. Vrlo je malena vjerojatnost takvih pojava na haplotipovima Y kromosoma. To znai: ako se sadanje haplotipove na Y kromosomu preciznijim metodama bude moglo podijeliti na recimo Eu7a, Eu7b itd., sigurno e to biti posljedica vrlo mlade mutacije, i Eu7 e biti "otac" tih novih mutanata nastalih u nedalekoj prolosti. Ipak, i pored odreene nemogunosti da se neka podrijetla protumae s pomou mtDNK, a koja se mogu protumaiti Y haplotipovima, ima mnogo sluajeva kada su rezultati dobiveni tom metodom nedvojbeni i nije ih mogue dobiti nijednom drugom metodom. Meni se kao primjer velike mogunosti razjanjenja povijesnih dogaanja osobito svia primjer publiciran u ve navoenom radu Troya i sur. (2001.). U tome istraivanju utvreni
Mitohondrijska DNK
su haplotipovi mtDNK goveda za tri grupe goveda: grupe ivuih goveda u zapadnoj Europi, kostiju divljih goveda naenih u Europi i kostiju divljih goveda naenih u Maloj Aziji. ivua goveda u Europi imaju iste mtDNK kao izumrla divlja goveda iz Male Azije, a razliite od izumrlih europskih goveda. Zakljuak je siguran: poljoprivredno stanovnitvo, koje je oko 6000 godina prije Krista stiglo na podruje Hrvatske i dalje se selilo u zapadnu Europu, dovelo je ve domesticirano govedo iz Male Azije i ta dovedena goveda vie se nisu kriala s divljim europskim govedima. ini se apsolutno sigurnim da su mtDNK neandertalca razliita od mtDNK Homo sapiensa. Zato sve grupe mtDNK koje je utvrdio Sykes omoguuju nadopunjavanje spoznaja koje stjeemo preko Y kromosoma. Sykes (2001.) sve je haplotipove grupirao u 33 haplogrupe i prikazao njihov slijed nastajanja. Taj njegov prikaz prenosim na slici broj 4.
s. cr>
o
Slika 4. Stablo haplogrupa mtDNK prema Sykesu (2001.)
Mitohondrijska DNK
Od ukupno 33 mtDNK haplogrupe prikazane na slici 4., sedam haplogrupa naeno je u Europi, a Sykes im je dao enska imena koja poinju slovom kojim je oznaena haplogrupa, a to su: Ursula, Helena, Xenia, Jasmina, Velda, Tara i Katarina. Mjesto nastanka i vrijeme pojave tih haplogrupa na karti 15. oznaeni su navedenim imenima. Za te je haplogrupe Sykes objavio postotak u europskoj populaciji, a to je prikazano na tablici 6.
Tablica 6. Postotak haplogrupa mtDNK u Europi prema Sykesu (2001.)
Uvid u stanje mtDNK haplotipova u Europi daje vie ostalih radova: Simoni i sur. (2000.), Richards i sur. (2000.) te Torroni i sur. (2001.). Na osnovi mtDNK Simoni je nainio grubu kartu smjera doseljavanja u Europu i oznaio podruja gdje je moglo biti dosta stanovnitva koje se povuklo za vrijeme ledenoga doba. Simonijevo pretpostavljeno podruje na kojemu je znatan broj stanovnika boravio tijekom ledenoga doba podudara se sa mojim miljenjem da je u istonom dijelu Panonije odmah poslije ledenoga doba bilo dosta pretpoljoprivrednog stanovnitva. Pretpostavljam da je to stanovnitvo vjerojatno nosilo slavenski haplotip. Ti su podaci vani jer potvruju zakljuak da se analizama haplotipova na Y kromosomu i mtDNK haplogrupa dolo do istovjetnih zakljuaka o seljenju s Bliskog istoka u Europu. Sykes* (2002.) takoer je iznio podatak da analize mtDNK pokazuju da je
Karta 16. Karta pristizanja nosilaca mtDNK prema Simoniju i sur. (2000.)
seljenje s Bliskog istoka na sjever ilo preko Panonije. Sykes (2002.) popularno je opisao i kako je iz centralne Azije dio populacije iao prema zapadu a dio prema istoku pa su Europljani i ameriki Indijanci potomci tih Azijaca. Bermisheva i sur. (2002.) obavili su analize, kako navode, podruja Volge i Urala, i utvrdili udio haplogrupe U od 18 do 44 %, a udio haplogrupe H od 12 do 42 %. Mislim da je zakljuak o tim haplogrupama slian zakljuku o Y-kromosomskim haplogupama koji sam donio prema Underhillu i sur. (2000.). Meutim, kod Underhilla se tono zna da se takva diversifikacija dogodila u dalekoj prolosti, a za mtDNK u citiranom
Mitohondrijska DNK
radu Bermisheve i sur. (2000,) to je nepoznanica, to se vidjelo i iz navedene rasprave izmeu Sykesa i Renfrewa. Podataka o mtDNK za populacije s podruja Hrvatske ima za nae otoke. Potpuno je razumljivo zato se poelo s analizama otoka. Naime, analize populacija s otoka, napose sa Sardinije, dale su vrijedne podatke, jer su otone populacije bile izolirane. Tamo je moralo biti znaajnog srodstva ak ako se nisu enili srodnici etiri ili pet generacija unazad. Neke od haplogrupa naenih na jadranskim otocima, na Bliskom istoku te u Baska prikazane su na tablici 7.
Tablica 7. Postotak izabranih mtDNK haplogupa nazivanja Izabrane haplogrupe (%)
Prema Sykesu (1999.) jedino je haplogrupa J u Europi sigurno neolitskog podrijetla. To znai da najvei dio populacije s istraenih otoka potjee iz vremena kada su u Europi postojali samo baskijski i hrvatski haplotip. Semino i sur. (2000.) navode da je haplogrupa U pristizala u Europu zajedno s pristizanjem hrvatskog haplotipa Eu7. Na naa etiri otoka haplogrupa U i K, za koje Sykes kae da su bliske, ima mnogo vie nego to Sykes navodi za prosjek Europe. Budui da su otoci obino izolirani i tokovi promjena u frekvencijama gena mogu tei posebnim smjerovima, znatnije razlike rezultata s Korule mogu se drati oekivanima. Za nae razmatranje najvanije je da mtDNK ne dovodi u pitanje nain i vrijeme pojave haplotipova po Y kromosomu na podruju Hrvatske. Mogue je prihvatiti navod Forenbahera (2002.)
da je stanovnitvo na Hvaru starosjedilako i jedino znaajnije doseljavanje bilo je kada su stigli proizvoai hrane prije oko 8000 godina, a to znai kad je poela neolitizacija, a da stanovnitva drugoga podrijetla praktino nema. Sve upuuje na to da je stanovnitvo hrvatskih jadranskih otoka prema podrijetlu meu najstarijim u Europi. Veina otoana podrijetlom su od stanovnika koji su se pomicali s podruja koje je sada pod morem i pristigli su na sadanje otoke prije oko 11.000 godina. Kako je prikazano na kartama 2. i 9., za vrijeme ledenog doba razina mora bila je nia oko 120 metara i prije poetka dizanja razine uvjeti ivota bili su bolji na niim podrujima. Dizanjem razine mora stanovnitvo se pomicalo na vie podruje i prije oko 11.000 godina pojavljuje se na otoku Hvaru. Zato na jugu Hrvatske nema mnogo nalaza iz vremena ledenoga doba, jer je stanovnitvo obitavalo na podrujima koja su sada pod morem. Tako su najstariji nalazi ljudskih ostataka s otoka Hvara stari samo 11.000 godina, ali dananji stanovnici imaju mtDNK koja dokazuje da su njihovi preci odavno obitavali na tome podruju. Stanovnitvo koje je donijelo proto-indoeuropski jezik i tehnologije proizvodnje itarica i uzgoja domaih ivotinja pristiglo je na otoke prije 8000 godina. Haplogrupe mtDNK pokazuju da nema dokaza da je na to podruje Hrvatske pristiglo stanovnitvo sa sjevera u vrijeme koje nazivamo prodorom Indoeuropljana odnosno kasnije seobom naroda. Znai da rezultati dobiveni analizama mtDNK i haplotipova na Y kromosomu omoguavaju identine zakljuke. Kada je ova knjiga ve bila spremna za tiskanje, doao sam do rada Cavalli-Sforze i Feldmana, koji je objavljen u oujku 2003. godine. U njemu je nainjena shema diversifikacije za mtDNK koja je mnogo jasnija od Sykesove na slici 4. Nedavno je objavljen i rad Hagelberg (2003.) u kojemu su navedeni novi dokazi o rekombinaciji mtDNK.
Genom i haplotipovi naroda
14
vo kratko poglavlje o genomu odluio sam unijeti u knjigu kada su ostala poglavlja ve bila napisana. Tako sam odluio zbog dojma da bi itatelji mogli shvatiti da se populacije s, recimo, hrvatskim haplotipom i slavenskim haplotipom genetiki jako razlikuju. Budui da razlike ili slinosti meu populacijama ljudi uvelike ovise o dijelu genoma koji ine geni koji se rekombiniraju, svakako je trebalo upozoriti na to da haplotipovi na Y kromosomu i mtDNK ine samo malen dio genoma i da su osobine svakog pojedinca uvelike genetiki odreene upravo onim drugim dijelom genoma koji se rekombinira. Osnovna obiljeja gena koji nisu haplotipovi jest da se pojavljuju u parovima. Najvee razlike i slinosti populacija ljudi temelje se na tom dijelu genoma. Prema tome, haplotipovi kojima moemo utvrivati podrijetlo nisu odluujui za razlike meu rasama ili populacijama ljudi s raznih geografskih podruja, nego je to onaj dio gena koji imaju svoj, kako kaemo, alelni par i koji se rekombiniraju. Taj dio gena ini veliku veinu od oko 30.000 gena koliko ih ovjek ukupno ima (Claverie, 2001.). O ukupnom broju gena jo uvijek ima dvojbi jer je gene mogue brojati raznim metodama. Za nae je razmatranje vano da svaka populacija moe imati drukiju genetiku strukturu i u tome rekombinirajuem dijelu genoma. Te se razlike utvruju brojanim odnosima alelnih parova
Genom i haplotipovi naroda
gena. Zapravo, izraavamo ih postotkom, ali primjerice 60 % jednog od alelnih parova piemo 0,60, a 40 % drugoga alela piemo 0,40. Postotak prvog alelnog para oznaavamo s "p", a drugog s "q", pa je p + q = l, a tada je frekvencija jednoga gena u populaciji jednaka sto posto minus frekvencija drugoga, a to oznaavamo kao: q - l - p. I za taj dio genotipa poznate su nam mutacije. Postoje dvije vrste mutacija koje su stalno prisutne i za nae razmatranje najvanije. Prve zovemo rekurentne i one se odnose na mutiranje izmeu alelnih parova gena; jedan gen mutira u drugi. Taj je proces konstantan, a koliinu mutacije u jednom smjeru oznaavamo s "u", a u drugom smjeru s "v". Koliina tih mutacija ima najvei utjecaj na izgled odnosno osobine populacija, jer od tih mutacija ovisi udio gena u populacijama, a to se prikazuje formulama:
pu = qv, pu = (1-p )v, p = v/v + u
je vie alela. Na primjer, na lokusu oznake D16S539 u Austrijanaca je pronaeno 8 gena-alela, a u Hrvata 7 gena. Razlike nisu bile statistiki znaajne. Postoji i analiza razlika izmeu sjevera i juga Hrvatske (Keys i sur. 1996.). Razlike takoer nisu utvrene. Dapae, slinost je vrlo velika. Stoga se moe rei da onaj dio genotipa koji se rekombinira daje veliku slinost populacijama koje ive u slinim ekolokim uvjetima jer se dva gena na istom lokusu konstantno mijenjaju (rekurentno mutiraju) i prelaze jedan u drugi. Njihova frekvencija teorijski proizlazi iz ve objanjene formule: p = v/v + u. Dri se da vrijednosti "v" i "u" mogu biti razliite na raznim podrujima Zemlje. Te mutacije dovode do slinosti populacija odnosno naroda koji obitavaju na istom podruju. Budui da haplotipovi nemaju parova, na njima se ovaj proces ne odvija, pa je frekvencija haplotipova rezultat podrijetla, a ne prostora na kojem se obitava, barem ne onako kako je to kod genotipa koji se rekombinira. Zamislimo da su dva mukarca, jedan sa slavenskim, a drugi s hrvatskim haplotipom, oenili blizanke, koje nuno imaju jednaku mtDNK. Njihovi sinovi imaju haplotipove otaca, jednom je muki predak stigao iz Ukrajine ili sjevernozapadne Panonije, a drugom s Bliskog istoka, ali ogromni su postotak istih gena dobili od sestara blizankinja, kojih je veina gena predaka nastala pod drukijim zakonitostima od zakonitosti nastanka haplotipova. I ostali geni dobiveni od oeva, koji nisu haplotipovi, sigurno doprinose velikoj slinosti. Njihova velika srodnost i genetika slinost nedvojbena je bez obzira na razliite haplotipove i bitno razliito genetiko podrijetlo po mukim precima. Zato su narodi slini i pojedinci unutar njih srodni iako imaju drukije genetiko podrijetlo. Zapravo, genetiari su otkrili izrazito mali broj gena s pomou kojih moemo doznati mnogo o genetikom podrijetlu, ali ne i o mijenama na preostalom velikom dijelu genoma. Nema prepreka da se u svakom narodu uzmu uzorci razliitih haplotipova i na tim uzorcima analiziraju razlike u genomu koji
Jo uvijek ne znamo kako se veliine "u" i "v" mijenjaju ovisno o geografskom poloaju, ali te veliine i veliine prirodne selekcije na odreenom podruju dovode do razlika izmeu ljudi ovisno o tome gdje te populacije dugotrajno borave. Naravno, razlike su vidljive nakon dugog razdoblja. Lako raspoznajemo da je netko s Dalekog istoka, juga Afrike ili s Anda, a mogue je i s dosta sigurnosti pretpostaviti je li netko iz Indije ili sjeverne Afrike. Te su razlike u najveem dijelu rezultat genotipa koji se rekombinira. Zato je Indijac sa slavenskim haplotipom uoljivo razliit od Ukrajinca s istim haplotipom, ali sigurno je da obojica, ako imaju slavenski haplotip, imaju istog ishodinog dalekog pretka. Druge stalne mutacije odvijaju se prema neutralnoj teoriji Kimure (1983.), i one dovode do polimorfizma (Falconer i M'ackay, 1996.). Polimorfizam znai da na jednome mjestu (lokusu) na kromosomu moe biti vie gena, ali naravno u jednoj osobi na tome lokusu moe biti samo jedan gen. Primjerice, ako ima deset gena, onda e analize pokazati postotak svakog od tih deset gena u analiziranoj populaciji. Ukupno mora biti 100 % gena. Objavljen je rad koji usporeuje populacije Hrvata i Austrijanaca za osam lokusa (Ross i sur. 2001.). Na svakom od tih osam lokusa otkriveno
se rekombinira. Sigurno je da e razlike meu onima koji ive na istom prostoru biti malene. Isto tako, ako bismo usporedili Indijce sa slavenskim haplotipom s Hrvatima sa slavenskim haplotipom, te bi se populacije zasigurno ve na prvi pogled razlikovale. To vrijedi i u situaciji kada je vie gena na jednom mjestu, odnosno kada nastaje polimorfizam po Kimurinoj (1983.) neutralnoj teoriji. Ve znamo da je udio polimorfnih gena razliit u pojedinih zemljopisno udaljenih naroda. Danas se mnogo zna o iniciranju promjena koje uzrokuju proteini. Ve 1973. godine na skupu najuglednijih matematiara i fiziara (Mehra, 1973.) postavljeno je pitanje mogunosti izmjere fenomena ivota (Eigen, 1973.). U traenju odgovora Eigen (1973.) je slikovito rekao da pitanje: to je prvo - koko ili jaje, treba zamijeniti pitanjem: to je prvo - gen ili protein? Svidjela mi se dosjetka koja kae: Protein pie zakon, a gen ga provodi, ali i protein se mora pridravati zakona. Time se otvara veliko pitanje mogunosti "zakona" da pokree proces mutiranja jednoga gena u drugi. Zato se slikovito Eigenovo pitanje (1973.) moe i ovako postaviti: Mogu li mutacije, osim to su pojedinane, biti i dugotrajniji procesi kojima veliki broj jednih gena mutira u druge? Ne bih ovdje pokuavao dati odgovor na to pitanje, ali ve mjesto nastanka mutanta Eu8 iz hrvatskog haplotipa Eu7 i udio Eu8 u populaciji na Sardiniji trai odgovor na nj. Mislim daje bilo potrebno rei neto o sloenosti razumijevanja genoma i promjena na njemu, jer je tako moda jasnija mogunost otkrivanja podrijetla putem haplotipova, toga siunog segmenta genoma, na osnovi kojega sam opisao svoje spoznaje o podrijetlu Hrvata. Jo bih jednom istaknuo da razliito genetiko podrijetlo unutar nekog naroda ne znai i razliitost ukupnog genoma; i obrnuto, isto genetiko podrijetlo dijelova populacije geografski udaljenih naroda obino ne znai i ukupnu genetiku slinost.
Nastanak hrvatskog politikog naroda/nacije (etnogeneza) i genetiko podrijetlo Hrvata
etnogenezi Hrvata napisano je vrlo mnogo. Osobito je mnogo starijih radova. I novijih istraivanja i publikacija ima takoer dosta pa navodim one koje drim znaajnim: Katii (1993.), Margeti (1995.), Budak (1995.), Mui (1989., 1996.), Sui (1996.), Raukar (1997.), Bauer i sur. (1994.), Tomii i Lovri (1999.). Iziao je i etvrti svezak Hrvatske enciklopedije (2002.) u kojemu su publicirane inaice vezane uz ime Hrvat i hrvatsku dravu. U svim nabrojanim djelima jo uvijek se nita ne govori o genetikim spoznajama koje se odnose na Hrvate. Pristupajui pisanju knjige, nije mi bio prvenstveni cilj istraiti genetiko podrijetlo Hrvata. elio sam istraiti kako genetika otkria pomau da se objasne dosadanje teorije o etnogenezi hrvatskog naroda. Ta moja prvotna nakana bila je potaknuta uvodnim prilogom Mate Suia u knjizi Ivana Muia (1989.) "Podrijetlo Hrvata" Suiev je kratki tekst naslovljen: "Korijeni nae autohtonosti". Kad god bih naiao na neki tekst o genetikom podrijetlu ili genetikoj povijesti nekog naroda, razmiljao sam o Suievim rijeima: "Kao u malo kojoj historiografiji nekog evropskog naroda, u hrvatskoj ne nedostaju teorije i teze o doseljenju Hrvata u njihovu historijsku postojbinu u zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. (...) Sve su ove teorije impozantna literarna cjelina koja obavezuje i bez koje se ne moe pristupiti prouavanju podrijetla Hrvata, njihove dijaspore u ranom srednjem
vijeku. Zaista moramo zavidjeti mnogim i u povijesti znamenitim narodima Evrope koje takva problematika ne preokupira niti ih moe zaokupiti. Naime, nitko ne moe postaviti pitanje odakle su se doselili Francuzi, Talijani, panjolci, Englezi i mnogi drugi narodi. Svi su se oni odreda formirali kao samosvojne etnike zajednice na svome povijesnom teritoriju. Najranija nacionalna povijest tih naroda usmjerena je na istraivanje procesa u kojima su ti narodi stekli svoju samobitnost. Posrijedi su tu procesi etnogeneze pojedinih naroda kojima suvremena povijesna znanost posveuje sve veu pozornost". to se tie nastajanja politikih naroda/nacija, etnogeneze naroda, Suievi se stavovi genetikim otkriima potkrepljuju, ali otvara se novi problem, a to je problem otkrivanja nastanka i genetikog podrijetla populacija koje su se oblikovale kao nacije. Stoga sam problem genetikog podrijetla i problem etnogeneze razdvojio, a opet i povezao kroz pitanje kako genetika otkria razjanjavaju ili pomau razumijevanju etnogeneze Hrvata. Zato u u iduim poglavljima analizom svega onoga to formira ideje i teorije o podrijetlu Hrvata nastojati utvrditi mogu li se takve teorije objasniti genetikim otkriima. Kad kaem "svega onoga", uistinu mislim da je potrebno obuhvatiti sve to je kao ideja izneseno o etnogenezi Hrvata. Naravno, potpunu cjelovitost ne mogu dosegnuti, jer mnoga podruja, na primjer jezino podruje, ne poznajem. Meutim, vjerujem da u moi iznijeti sve teorije o etnogenezi hrvatskog naroda i da u uspjeti prikazati to se od dosadanjih teorija, poslije prvih spoznaja o genetikom podrijetlu, moe odbaciti, a to potvrditi. Sigurno ima mnogo nejasnoa koje se ne mogu razrijeiti genetikim otkriima. Meutim, i u onim podrujima koja na prvi pogled nisu protumaiva genetikim istraivanjima, genetika ipak daje djelomine ili ak znaajne odgovore. Jedno od takvih podruja jest nastajanje i irenje jezika. Podruje koje istrauju brojni genetiki radovi jest i podruje slinosti ili razliitosti podrijetla meu narodima. Na tome podruju prednjae istraivanja vezana uz idovski narod. idovski narod najzahvalniji je za tu vrstu istraivanja jer je razasut po cijelom
svijetu pa su genetike razlike izvor i novih genetikih otkria. Drugi razlog jest mogunost usporedbe s tekstovima u Bibliji. Prvi podaci o hrvatskom narodu upuuju na odreenu specifinost hrvatskog naroda, kao to je to ranije otkriveno za baskijski narod, pa i za Samme. Ako se dobro pogleda sedam utvrenih genetikih loza Hrvata, mora se odmah uoiti gotovo identinost podrijetla baskijskog i slavenskog haplotipa. Taj na hrvatski izvor M170 velika je specifinost. Zato treba nainiti usporedbu Hrvata s drugim narodima, ali i usporedbu slinosti meu drugim narodima da bi genetiko mjesto Hrvata meu drugim narodima bilo to jasnije. Slinost drugih naroda daje potpuniju sliku o mjestu Hrvata meu narodima koji nas okruuju. Strukture haplotipova mnogih naroda, kao i hrvatskog naroda, omoguavaju tvrdnju da se narodi mogu razlikovati po genetikoj strukturi i genetikom podrijetlu. Mogu se vrlo jednostavno izmjeriti te razlike. Na primjeru razlika i identinosti podrijetla hrvatskog i ukrajinskog naroda moe se prikazati nain
Tablica 8. Slinost podrijetla Hrvata i Ukrajinaca
izraunavanja slinosti podrijetla pojedinih naroda. Izraunat u tri vrijednosti: identinost, razliitost, a odnos identinosti i razliitosti jest slinost. Prema izraunu prikazanom na tablici 8., Hrvati i Ukrajinci imaju 60,2 % haplotipova koji se poklapaju i 39,8 % koji se ne poklapaju. Moe se rei da je slinost podrijetla 60,2 : 39,8. Tu jednostavnu metodu postavio sam bez nekog uzora, jer u literaturi nema slinih izrauna. U znanstvenoj literaturi to su metode korelacija koje je najee teko razumjeti jer se izrauni obavljaju po kompjuterskim programima. Zato sam postavio ovu jednostavnu, ali genetiki potpuno ispravnu metodu, koju u pokuati na jednostavan nain obrazloiti. Zamislimo da su za 100 Hrvata i 100 Ukrajinaca (ili bilo kojeg drugog naroda) utvreni haplotipovi. Za haplotipove koji postoje u oba naroda inimo parove i svaki je par jedan postotak identinosti. Nosioci haplotipova za koje nije bilo istih haplotipova u drugom narodu parovi su razliitosti i broj razliitih parova postotak je razliitosti. Odnos postotka identinosti i razliitosti jest slinost. Stoje vie identinih parova, slinost je vea, i obrnuto, to je manje haplotipova od kojih se mogu nainiti identini parovi, razliitost je vea. Moe se postaviti pitanje zato izraunavati i identinost i razliitost kada su to postoci pa je identinost odmah postotak slinosti i automatski se zna razliitost. Treba analizirati i poznavati sadraj i identinosti i razliitosti, jer pri usporedbi raznih populacija uvijek drugi geni (haplotipovi) daju identinost ili razliitost, odnosno slinost. Tako usporedba Hrvata i Makedonaca pokazuje da veliku razliku daju neolitski haplotipovi. Usporedba Hrvata i Nijemaca pokazuje da ogromnu veinu identinosti daje hrvatski haplotip, a razliitost daje baskijski haplotip. Po opisanoj metodi raunanja, kao za Hrvate i Ukrajince, izraunao sam identinost, razliitost i slinost podrijetla i drugih naroda za koje postoje utvreni haplotipovi po novoj metodi (Semino i sur. 2000.). Usporedbu Hrvata i drugih naroda prikazuje tablica 9.
* U radu Semino esi i Slovaci u jednoj su populaciji.
Oito je da su Hrvati po podrijetlu najsliniji slavenskim narodima i Maarima, i to uglavnom preko slavenskog haplotipa Eul9. Velika je slinost s Nijemcima, ali po hrvatskom haplotipu Eu7. Od 60 % istovjetnih parova s Nijemcima, identinih parova preko hrvatskog haplotipa ima 37,5 %. Slinost podrijetla Hrvata i Laponaca ve sam objanjavao. Laponci podjednako imaju podrijetlo od hrvatskog i uralskog haplotipa Eul4. Budui da Laponaca ima samo 38.000 (Opa enciklopedija, 1978.), oito da je to narod nastao integriranjem doljaka iz podruja srednje Europe i Sibiraca koji su prodirali na zapad. Veliku razliitost Hrvata i Turaka daje udio neolitskih haplotipova, ali neto i haplotipovi koje su Turci donijeli iz Azije, a to su: Eul4, Eul5, Eul6 i Eul7, kojih je ukupno u Turaka 13,2 %. Prema prikazanom oita je velika slinost u podrijetlu Maara i Hrvata, ali i pored toga formirala su se dva politika naroda bitno razliitih jezika. Moda e slinost podrijetla Hrvata i drugih naroda biti jasnija ako se analizira slinost podrijetla drugih naroda, kako je to prikazano na tablici 10.
Na temelju genetikog podrijetla Hrvata nedvojbeno je da hrvatski narod, odnosno hrvatsku naciju ine skupine razliitog genetikog podrijetla. Tako je sa svim europskim narodima. Ipak postoje narodi, kao baskijski narod, u kojih je velika veina istoga genetikog podrijetla. Suprotno Baskima, talijanski narod izrazito je razliitoga genetikog podrijetla. Zato je politiko nastajanje naroda/nacija, koje moemo nazvati etnogenezom, proces uglavnom neovisan od genetikog podrijetla. Narod ini kulturna batina i interes da tu kulturnu batinu sauva i dalje razvija. Narod ini i zajedniki interes veine da ostane samostalan i slobodan u kreiranju svoje budunosti. Iznad svega ini ga zajedniko stvaralatvo i borba kroz povijest te stjecanje svijesti o svojoj politikoj i gospodarskoj povijesti, a na temelju te svijesti osigurava si budunost, jer samo kroz poznavanje povijesti moe stei znanja kojima e moi osigurati svoje interese i prosperitet u budunosti. Analizirajui obje tablice, postaje jasnije mjesto Hrvata. Nijemci su srodni s Poljacima i Ukrajincima preko hrvatskog i baskijskog haplotipa, a preko slavenskog samo u tragovima. Hrvati su dosta srodni i s Albancima. Razliitost Hrvata i Albanaca priblina je razliitosti Kalabreza i Talijana u srednjoj i sjevernoj Italiji. Albanci i Kalabrezi podjednako su visoko slinoga genetikoga podrijetla kao i Hrvati i Maari ili Hrvati i Ukrajinci odnosno Nijemci. Albanci se od Kalabreza razlikuju jer imaju dosta hrvatskog haplotipa, a slinost proizlazi iz velikog udjela neolitskih haplotipova. Neolitski i baskijski haplotipovi Albanaca i Grka kao i Grka i Kalabreza daju visoku slinost njihova podrijetla. Albanci i Makedonci imaju slinije podrijetlo nego Hrvati i Makedonci, jer ih jako povezuju neolitski haplotipovi, ali i hrvatski haplotip. Da bih ilustrirao velike razlike izmeu Poljaka i junih naroda, usporedio sam Poljake s Kalabrezima i Baskima u Francuskoj. to oekujem da e hrvatskom narodu donijeti spoznaje o njegovu genetikom podrijetlu? Vrlo mnogo! to bi to "vrlo mnogo" moglo znaiti? Poeci hrvatskog podrijetla poinju od nastanka Homo sapiensa. Nedvojbeno je da tada poinje podrijetlo svih pojedinaca i svih naroda. Poetak je u nastanku Homo sapiensa i njegovu irenju po Zemlji. Ali diversifikacija ljudskog roda imala je svoje tijekove i mi Hrvati u genetikom smislu imamo osobito zanimljivo mjesto u toj diversifikaciji. Genetikom spoznajom podrijetla shvatit emo da narataji naih predaka na ovome podruju borave ve desetine tisua godina. I "vrlo mnogo" je upravo ta spoznaja, spoznaja da su nai preci i oni ije su kosti naene, a potjeu iz vremena impresso i starevake kulture. Nai su preci i Vuedolci i Iliri koji su dizali ustanke protiv Rima, i Iliri koji su bili rimski carevi, i Sveti Jeronim, za koga se po zakonu vjerojatnosti moe pretpostaviti da je najvjerojatnije imao hrvatski haplotip pa je vjerojatno imao istog pretka kao i svi ivi Hrvati s hrvatskim haplotipom. Na je predak i
vladar Vuedolaca sahranjen na vuedolskom Gradcu. Preci su nam i oni koji su sahranjeni na ninskim grobljima Materizu i drijacu, a nazvasmo ih starohrvatima. Meutim, sve to ne bih mogao napisati da nije stvorena hrvatska drava, i da se ta drava nije sauvala i u Domovinskom ratu ponovno izborila. Zato je za svaki narod, pa i hrvatski, osobito vano to je postao politiki narod sa svojom dravom. Mislim da se poslije razumijevanja genetikog podrijetla Hrvata moe razluiti bitno od nebitnog u stvaranju hrvatske drave i hrvatskog politikog naroda/nacije. Iliri su nai preci. U stvaranju hrvatskog politikog naroda borba pa i politika Ilira osigurala je genetiki kontinuitet od vremena neolitizacije Europe. U formiranju drave koja bi opstala Iliri nisu uspjeli jer ih je u tome sprijeila snaga Rimskog Carstva. Prema Suievim istraivanjima (1996.), nema dvojbe da na podruju rimskog Ilirika nije postojao jedinstveni politiki interes pa nije bilo ni jedinstvene politike prema Rimu. Najvee jedinstvo postignuto je u ustanku dvaju Batona 6. godine. Bilo je velike razlike u stradanju pojedinih ilirskih podruja i naroda. Rimljani su nad Histrima proveli genocid velikih razmjera. Bila je to jedna od najgrublje nametnutih vlasti. Usporedba idovske Masade i histrijskog Nezakcija ne daje dovoljno stranu sliku o stradanju Histra. Histri su mnogo tee kanjeni nego idovi poslije njihova ustanka, koji je okonan razaranjem Hrama 70. godine i zauzimanjem Masade 73. godine te samoubojstvom 900 idovskih boraca. Slika stradanja Histra moe se predoiti tek kada se proui organizacija pulskog i porekog agera (Crnja, 1978., Sui 1996., Matijai,1998., Starac, 1999.). Na najplodnijem podruju Istre sve je stanovnitvo likvidirano ili protjerano da bi se osnovali ageri Porea i Pule. Bilo je to najvee, najdrastinije i najgrublje etniko ienje na naim podrujima. ak ni u etnikim postupcima pri etnikom ienju Hrvata na okupiranom podruju nije bilo toliko nehumanosti kao u nastupanju antike civilizacije na hrvatskom podruju. Potpuno drukiju sliku prua nastup rimske vlasti u Liburniji. Liburni su
bili saveznici i autohtone institucije romanizirane su postupno pa je romanizacija provedena samo na podruju kolonija, a i na tome podruju proimanjem dviju kultura. Granica Liburna uvijek je kroz povijest sezala do rijeke Rae, to znai da su Liburni istarskog poluotoka imali bitno drukiju povijest i sudbinu nego Histri. Borba Ilira protiv Rimljana trajala je 240 godina, od prvog poraza Teute 228. godine prije Krista do poraza dvaju Batona u ustanku koji su podigli 6. godine, a bili su svladani 9. godine. Moda je vano da su i u tome razdoblju velikih borbi Iliri pokuavali imati pa su i imali odreenu ulogu unutar rimskih borbi za vlast. Dobro su poznata uplitanja u sukobu Pompeja i Cezara. U bici kod Akcija 31. godine prije Krista Liburni su bili na strani Oktavijana i njihova flota lakih i pokretnih laa moda je i odluujue pridonijela porazu Kleopatre i Antonija. Nedvojbeno je da su Iliri i poslije 9. godine znali biti imbenici odluka unutar Rimskog Carstva. Davali su Rimu careve i ljude od znanja i utjecaja. Dioklecijan i Sveti Jeronim samo su najvei meu mnogima. Podruja Hrvatske, na kojima su latinski jezik i sustav rimske vlasti bili uvjet opstanka i uspjenosti sigurno su bila romanizirana, ali na takvim je podrujima obitavalo svega nekoliko postotaka stanovnitva. Najtee posljedice osjealo je stanovnitvo koje i nije moralo biti romanizirano, ali je izgubilo slobodu. Neslobodnog stanovnitva bilo je mnogo. Meutim, takva je situacija na podruju Rimskog Carstva bila univerzalna. Univerzalno je bilo i to, osim na podruju najplodnijih zemljita, koja su pretvorena u agere kolonija, da su Rimljani doputali autohtono organiziranje, ali i uz opstanak autohtone organizacije uzimali su prihode od biljne proizvodnje, a mnogo tee od stoarske. Nedvojbeno je da je stoarska proizvodnja osiguravala egzistenciju autohtonog stanovnitva, ak i u unutranjosti Istre (Matijai, 1998.). Zato je u vrijeme krize Rima, a ona je poela ve oko 280. godine, autohtono stanovnitvo lake podnosilo krizu Carstva.
Kako se bliio kraj Carstva, jaali su autohtoni elementi, a nametnute su rimske institucije slabile, kako to obrazlae Sui (1996.). Zar Sv. Jeronim jo potkraj etvrtog stoljea ne kae da se u njegovu Stridonu govori barbarski, dakle ne latinski. Iako je sada jasno na osnovi odnosa haplotipova Hrvata i okolnih naroda da je stanovnitvo na podruju Hrvatske, odnosno Dalmacije i Panonije, ostalo autohtono i poslije propasti Rimskog Carstva, za to postoje i drugi dokazi, te je sigurno da najvei dio stanovnitva nije mogao biti romaniziran, niti je nestao. Iz lanka Mate Suia (1996.) "Hijeronim Stridonjanin-graanin Tarsatike" moe se nazrijeti ilavost autohtonog ivlja iz kojega se lanovi pojedinih obitelji uzdiu u sam vrh kulturne elite Rima, ali i u vrh politike vlasti. Iz toga rada moe se nazrijeti i nehumanost robovlasnikog drutva; njegov slom moralo je prieljkivati neslobodno stanovnitvo, a to je bila veina. Suptilnije analize poslanica Svetog Jeronima moda bi mogle dovesti do zakljuka da je on uvidio neodrivost zla koje nosi robovlasniki sustav, to istie i Crnja (1978.). ovjek koji je bolje od ikoga u tome vremenu poznavao Novi zavjet morao je o tome razmiljati i, makar prigueno, reagirati. Na razmiljanja o tome navelo me putovanje po Izraelu 1993. godine. Bilo je to najmirnije razdoblje u odnosima Palestinaca i idova. Sretao sam idove koji su iskreno vjerovali da je vrijeme sukoba prolost i tome su se radovali, matajui o velikim mogunostima koji e nastati otvaranjem trita arapskih zemalja. U jednom sluajnom susretu s bogatim i vjerojatno utjecajnim Palestincem u Nazaretu shvatio sam daje suivot jo dulje nemogu. Bio sam skeptik i to se tie idova, jer sam kod pojedinaca osjetio neku nepomirljivost spram razliitog. Posebno sam uoio izvjesnu odbojnost prema Novom zavjetu. Kroz Izrael nas je vodila izbjeglica iz Sarajeva. Iz razgovora sam shvatio da tjedno pohaa dokolovanje za turistike vodie. Na Isusovu grobu kazala je da se u ono vrijeme nitko nije sahranjivao unutar zidina. U Nazaretu na mjestu ispod kranske crkve, a gdje je bilo boravite Marije, Josipa i Isusa, rekla je da su oni vjerojatno boravili na drugim mjestjma. U Betlehemu
na mjestu roenja Isusa obrazlagala je neloginost teksta u Novom zavjetu koji govori da nije bilo mjesta u gostinjcu. Sve sam to naveo zbog njezine izjave na mjestu gdje je Sveti Jeronim prevodio Bibliju. Priala je da Jeronim to nije radio sam, nego da je imao prosjeno oko 12 pomonika, ali da je Jeronim izabrao tekstove koji e ui u Novi zavjet. Moram priznati da mi se ova izjava jako svidjela. Razmiljao sam da bih prihvaanjem ideje o takvu nastanku Novog zavjeta mogao tvrditi da na Ilir, na predak, unosi u vjerovanje Crkve neogranienu dobrotu, mijenja naela Starog zavjeta jer odbija rjeavanje sporova silom, trai da vlada pravda i jednakost pred Bogom i ne doputa osvetu. Zapitao sam se: Jesu li poimanja ovjeka koji je vidio nepravdu robovlasnike civilizacije mogla biti drukija od poimanja koja je izabrao da tvore Novi zavjet? ini se, prema tumaenjima Jeronimovih poslanica, kako to ini Crnja (1978.), da je robovlasniki sustav, davanjem slobode djelovanja kranstvu, postao jo slabijom tokom Carstva. Volio bih da je voditeljica nae grupe imala pravo i da je Sveti Jeronim uistinu izabrao tekstove koji ine Novi zavjet. Veliki postotak neslobodnih ljudi bila je najgora tekovina romanizacije. Zato nije logino da taj dio stanovnitva nije elio propast sustava u kojem su bili roblje i nije logino da nisu sudjelovali u njegovu ruenju. Moemo zamisliti tko je ruio rimske vile rustike, tko je ruio sve rimsko to mu nije vie moglo koristiti. Haplotipovi na podruju Hrvatske dokaz su da su samo inicijatori mogli biti doljaci, a da su veina ruitelja bili oni koji su tada postajali slobodni te se ini loginim da su eventualne doljake doekivali kao osloboditelje. Sauvani zapisi o stanovnitvu koje autori nazivaju Slavenima pokazuju da su oni donosili slobodu, a ti Slaveni moda su ipak bivi robovi. ini mi se loginim tumaenje Vidovia (2001.) koji rije Slaven izvodi iz rimskog naziva za pokrajinu Saviu u kojoj je Sisak sredite. Da se lokaliteti ivljenja poslije propasti rimske vlasti nisu promijenili, svjedoe i "Obredne gomile" Ante kobalja (1970.).
Pitam se: Koliko ima lokaliteta iz rimskog razdoblja na kojima su bila naselja, a da na njima nije naeno ni jedno napisano latinsko slovo? Na razvalinama robovlasnike civilizacije (izraz uzimam od Crnje, 1978.) poinju se stvarati nove organizacije kneevina i drava, sigurno na specifine naine, ali i uz mnogo univerzalnih naela. Za nastanak hrvatskog politikog naroda/nacije vaan je razvoj Franakog Carstva i odnos Bizanta i Franaka, ali neto kasnije postaju vani i interesi Katolike crkve, odnosno pape. Poslije propasti Rima, na cijelom podruju biveg carstva nastaju rodovski odnosi. Unutar njih nastaje elitni sloj koji e biti dovoljno snaan da ostvari svoje interese obranom interesa i onih koji ga ine snanim. Ipak, na franakom podruju ve u estom stoljeu nastaju specifini i do tada nepoznati drutveni odnosi. Nastanak hrvatske drave i nacije nije mogue shvatiti bez razumijevanja izgradnje tih novih drutvenih odnosa koji su nazvani feudalnim. Na podruju gdje e izrasti snano Franako Carstvo, poslije prestanka rimske vlasti odnosi se transformiraju tako da se obveze plaanja za koritenje zemlje postupno pretvaraju u vojne obveze pa seljak postaje seljak-ratnik (Collins, 1998.). Feudalnim odnosima nazivamo sustav u kojem e seljaka-ratnika ponovno pretvoriti u neslobodnog kmeta, ali i omoguiti nastajanje snane profesionalne vojske, prvenstveno konjice, kojom e se barem pokuati obnoviti "Sveto Rimsko Carstvo". Povijest nastanka i razvoja feudalizma bolje od drugih obradio je Mare Bloch u knjizi "Feudalno drutvo" (2001.). Razvoj Karolinga i ratove protiv Avara uspjeno je prikazao Roger Collins (1998.). Razvoj franakog drutva koji e dovesti do feudalnih odnosa uzrokovale su dvije opasnosti koje su se nadvile nad Europom. Bili su to Avari koji su pristigli u Panoniju i Arapi koji su prodrli do Pirineja.
Avari su bili velika nepoznanica Francima. Nisu bili tipini stepski konjiki narod, niti su ratovali kao stepske konjice. Avarska konjica i ratna oprema nastala je na rubu Kineskog Carstva i prola je veliku udaljenost da bi stigla u Panoniju. U Panoniju donose veliko otkrie: stremen. Stremen je otkriven u zapadnoj Indiji, odakle je prenesen u Kinu (The Times, 1995.), gdje je usavren tako da je omoguio stvaranje oklopljenog tekog ratnika, koji je imao oslonac u stremenu i u dodatnom dijelu sedla. Uporaba stremena omoguila je porabu veeg i teeg maa i oklopa u kojem je bilo cijelo tijelo, to je omoguilo drukiju taktiku ratovanja. Takva oprema odgovarala je tekom konju, a u uvjetima vlane atlantske klime ve se razvio tei i snaniji konj. Bilo je vano to se osloncem na stremen ratnik manje umara. Upotreba stremena omoguavala je Avarima i kasnije Francima novu strategiju ratovanja. Teka konjica sa stremenom zahtijevala je dugo uvjebavanog konjanika i to vie nije mogao biti seljak-ratnik nego profesionalni vojnik. Meu Francima je vladala uzreica: "Od djeaka u dobi sazrijevanja jo moe nainiti konjanika; kasnije nikada." (Bloch, 2001.). Neu ulaziti u raspravu je li takva konjanika rodio feudalni odnos ili je potreba za vojskom koja e se moi suprotstaviti Avarima i Arapima inicirala feudalne odnose. injenica je da su Franci razvili feudalno drutvo i formirali teku oklopljenu konjicu koju su inili vitezovi feudalci. U tome drutvu, u prvom razdoblju, kralj je bio vlasnik sve zemlje koju je dijelio feudalcima kao leno za vjernost i obvezu sudjelovanja u ratu. U prvoj fazi razvoja feudalizma nije bilo nasljedstva nad zemljom, to je pridonijelo tome da feudalcivazali budu potpuno odani kralju. Podjela zemlje i prava imala je vrsta pravila. Najblii kralju u hijerarhiji bio je markgrof. Tako u Europi poslije propasti robovlasnitva opet nastaju odnosi u kojima se moe formirati snana vlast zahvaljujui stvaranju pouzdanih vazala-feudalaca i neslobodnih Ijudi-kmetova. Robove zamjenjuju kmetovi. Upravo nastajanje toga sustava obiljeit e odnose i razvoj dogaaja na podruju Hrvatske.
Prva vojna Karla Velikog na Avare u poetku listopada 791. nije unitila Avare. Bitke zapravo nije ni bilo. Karlo nije preao Dunav, a imao je problema sa zarazom konja. Razbolilo se oko 90 % konja i vjerojatno je vojni pohod zbog toga bio prekinut. Ali taj je pohod dao rezultata jer je nastala velika pomutna i destabilizacija centralne avarske vlasti. Izvori pokazuju (Collins, 1998.) da se jedan od avarskih voa Tudun pokorava Francima i prima kranstvo. Iz kineskih zapisa otkriveno je da je na podruju podrijetla Avara Tudun bila titula visoko pozicioniranih osoba. Meu Avarima nastaje rat 796. godine. Protiv Kagana rat vodi neki Jugur, a obojica su bila ubijena. Oito je da je to iskoristio markgrof Furlanije Erih te je s Vojnomirom, slavenskim knezom u junoj (donjoj) Panoniji, upao u centar Avara (ring). Prema Collinsovu (1998.) tumaenju izvora vjerojatnije je da je Erih samo organizirao vojni pohod, a da je Vojnomir, kao Erihov vazal, vodio pothvat. Poznavanje franakog feudalnog sustava omoguuje zakljuak da je Vojnomir postao Erihov ovjek i da je kao knez priznao vazalsku podlonost Erihu. Taj franaki sustav "ovjek nekoga drugog ovjeka" bio je koban za razvoj odnosa u panonskom dijelu Hrvatske. Priznavanjem vazalskog odnosa prema markgrofu furlanski markgrof mogao je u Panonskoj Hrvatskoj postavljati i birati sebi podinjene, koji dotadanje seljake-ratnike mogu pretvoriti u kmetove. Da bi bilo jasno znaenje priznavanja podinjenosti u franakoj organizaciji vlasti, treba rei daje najnepovjerljiviji bio onaj tko nije imao ili nije elio imati "seniora". Pravilo vladanja Karolinga bilo je: "Neka svaki poglavar na svoje nie prinudno djeluje, s ciljem da ti podanici sve bolje i sve radije sluaju i izvravaju carske naredbe i propise". Bloch (2001.) navodi da je to pravilo "jedna od temeljnih maksima u zgradi to su je podigli Pipin i Karlo Veliki". Je li Vojnomir bio svjestan poloaja u koji je doveo sebe i sve ostale kojima je tada bio na elu? Problemi koje je donijelo prihvaanje vazalstva mogu se shvatiti ako se razmotri razvoj drutvenih odnosa na podruju propasti rimske vlasti, kako u
Hrvatskoj, tako i u Germaniji. I Katii (1993.) dri da je taj odnos bio svuda generalno isti, iako kritizira zakljuivanje na temelju generalizacije drutvenih pojava. Kakva je bila situacija na podruju Hrvatske poslije propasti Rima? Moramo prihvatiti izvore koji govore o Slavenima, ali njima su identini i izvori koji govore o Germanima. Pregled opisa Slavena dalo je mnogo autora i uglavnom se svi opisi podudaraju (Pohl, 1995., Margeti, 1995.). Iz tih je opisa vidljivo da nastaju novi odnosi unutar zajednica osloboenih robova i seljaka. Izvori navode da su to zajednice rodovskog tipa koje imaju skuptine na kojima biraju poglavare. lanovi su zajednica seljaci i vojnici istovremeno. Zarobljenicima nakon nekog vremena ostavljaju na izbor hoe li postati ravnopravni lanovi zajednice ili e zajednicu napustiti. Nema nikakve sumnje da su neslobodni ljudi iz rimskog vremena u takvu sustavu nali svoje mjesto i bili veliki pobornici toga sustava. Genetika struktura sadanjeg stanovnitva Hrvatske doputa tvrdnju da je autohtono stanovnitvo bilo velika veina pa je tako postala odluujui imbenik u takvu sustavu. Vojna snaga izabranih knezova nipoto nije bila malena. Znatan broj vojnika bili su konjanici nastali u savezu s Avarima. Nedvojbeno je da su Slaveni u ranoj fazi suradnje s Avarima bili gotovo iskljuivo pjeatvo, ali ve za Vojnomira Slaveni su postali konjanici, i to sigurno sa stremenom i adekvatnom opremom koja je toj konjici davala obiljeje teke konjice. Sigurno je da su prije Vojnomirove akcije ve mnogi konjanici bili neovisni od Avara. Arheoloki nalazi, primjerice jedan u Zagrebu (Buntak, 1996.), pokazuju da vrlo rano konjanici imaju kombiniranu opremu franakog i avarskog izgleda, te da imaju i stremen. Razvoj rodovskog sustava dovodio je do vojno jakih knezova na cijelom podruju od Drave do Jadrana. Takvo drutvo teko e bez otpora prihvatiti franake feudalne odnose, odnosno nastali rodovski knezovi trait e naine da zadre poloaje, ali morat e voditi rauna i o stavu svoje sredine jer su knezovi bili birani. Svako odstupanje kneza od uobiajenih pravila, a moda bi se moglo rei i "od obiajnog prava", moglo je
dovesti do pobune. Pobuna je, izmeu ostalog, znaila je sazivanje skuptine i smjenjivanje kneza, kako to objanjava Katii (1993.). U takvim okolnostima meu knezovima se pojavljuju dva iznimno sposobna i snana kneza, na sjeveru Ljudevit i na jugu Borna. Oni imaju razliite probleme s Francima. Ljudevit je imao problema s nadlenosti markgrofa Kadaloha i 818. pa pokuava pregovorima stei podnoljiv poloaj unutar sustava franake hijerarhije (Klai, 1972.). Pregovori, ili moda tonije Ljudevitova molba, nisu prihvaeni. Izobilje plodnog zemljita donje Panonije i mogunost proizvodnje velike koliine konja bila je velika dobit za Franke, pa su eljeli zadrati ve steeno vazalstvo panonskog kneza prema furlanskom markgrofu. Ljudevit ne moe bez velikih posljedica prihvatiti feudalni sustav u kojem se gube poloaji, jer seniori postaju stranci. Ljudevit se die na ustanak, ne doputajui dalje intervencije markgrofa koje bi zasigurno vodile do uvoenja feudalnih odnosa, uz pretvaranje najbrojnijeg dijela puanstva u kmetove i dovoenje velikog broja feudalaca stranaca. Franci ta suprotstavljanja ocjenjuju kao odmetnitvo, jer su drali da su feudalni odnosi ve uspostavljeni. Isti problemi s uvoenjem feudalnih odnosa postojali su i u Istri. Franaka vojska preotela je Istru Bizantu 788. godine i odmah poinje uvoenje feudalnih odnosa. Protivljenje feudalnim odnosima pokuava se rijeiti 804. godine na saboru na rijeci Riani. Aachenskim mirom 812. godine izmeu Franaka i Bizanta nekadanje rimske pokrajine Istru, Liburniju, Dalmaciju i Donju Panoniju Bizant priznaje Francima, a Bizantu ostaju Venecija i gradovi na jadranskoj obali koji e se poeti zvati Dalmacijom, iako franaki izvori i dalje podruje pod svojom vrhovnom vlasti nazivaju Dalmacijom. Kako je ve reeno, Ljudevit nije uspio nai rjeenje s Francima za svoj poloaj i poloaj svoje kneevine. U Istri, iako Franci doputaju postojanje nekih elemenata rodovskog sustava, jaat e franaka vlast i feudalni odnosi, a knez Borna uspjet e nai
povoljna rjeenja za sebe i podruje na kojemu e biti knez. Bit e to rjeenje koje e omoguiti autohtoni razvoj rodovskog sustava i dovesti do mogunosti formiranja hrvatske drave i nastanka hrvatskog politikog naroda/nacije. Prema tome, poslije genetikih spoznaja o podrijetlu Hrvata treba postaviti pitanje: Kako je nastao hrvatski narod? Pitanje odakle je doao hrvatski narod i tko su Hrvati vie nije ozbiljno pitanje, ali analize kako je ono tako dugo moglo biti dominantno bit e i dalje predmet velikog zanimanja, uz traenje odgovora o izvorima i politici koji su omoguavali i uzrokovali postavljanje takvih hipoteza. Mislim da se moe rei da je genetikim mogunostima utvrivanja haplotipova pristup Mate Suia etnogenezi Hrvata ostao jedini znanstveno mogu pristup. Sui ga je iznio u radu "Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata" (Sui, 1995.), a smisao toga pristupa saeto je iznesen u ovoj Suievoj reenici: "Ponovit emo i ovdje ono to smo ve u jednoj drugoj prilici kazali, uz opasnost da i sada budemo krivo shvaeni: u dvojbi da li je vanije znati odakle je doao jedan narod ili kako je neki narod nastao, mi smo dali prednost ovom drugom pitanju." Analize slinosti genetikog podrijetla Hrvata u odnosu na druge narode, za koje sam imao utvrene haplotipove po odgovarajuoj metodi, prikazane u prethodnim tablicama ovog poglavlja, pokazuju da populacije razliite po genetikom podrijetlu mogu biti dio jednog politikog naroda, kakav je primjerice talijanski narod. Analize pokazuju i to da su neke jako sline populacije stvorile razliite politike narode, kakvi su primjerice Poljaci i Maari ili Grci i Albanaci, ili pak Hrvati i Maari. Zato je povijest stanovnitva na podruju Hrvatske od ledenoga doba do poetka odnosa s Francima bila uvertira koja je iznjedrila genetiku strukturu stanovnitva na podruju Hrvatske, a upravo e ono u razdoblju koje u dalje prikazati uspjeti stvoriti dravu i u njoj politiki narod/naciju. Filoloku analizu franakog zapisa o Borni nainio je Katii (1993.). Vana su tri spominjanja Borne u Analima Franakog Carstva (Annajes Regni Francorum).
Tekst iz 818. godine: U irem spominjanju legata koji su izili pred cara Ludovika spominju se i legati Borne, kneza Gaana (Bornae ducis Guduscanorum). Iste te godine Ljudevit je neuspjeno pokuavao rijeiti svoj status. Sama injenica da je Borna naveden kao knez Gaana potvruje da su mu tu titulu Franci priznavali. Tekst iz 819. godine u Katiievu prijevodu glasi: "Borna pak, knez Dalmacije, doao je s velikom vojskom do rijeke Kupe ususret Ljudevitu, koji je nadolazio prema njemu, u prvom srazu naputen je od Gaana; ipak su mu pomogli njegovi pretorijanci, zatitili ga, i tako se spasio. U toj je bici poginuo Dragomu, tast Ljudevitov, koji se na poetku otpadnitva, ostavivi svojega zeta, bio pridruio Borni. Gaane je, poto su se vratili kui, Borna opet pokorio." Tekst govori mnogo. Za sada navodim samo konstatacije: da se Borna naziva knezom Dalmacije, da je imao osobnu vojsku pretorijanaca, da su Franci Ljudevita drali otpadnikom, da su Franci znali da je Dragomu od poetka otpadnitva bio uz Bornu, da je Borna opet pokorio Gaane, to pokazuje da ih je pokorio i ranije. Tekst iz 821. godine u Katiievu prijevodu glasi: "Meutim je umro Borna, knez Dalmacije i Liburnije, i na traenje naroda te uz carev pristanak postavljen mu je neak (ili sinovac, ili unuk) Ladislav za nasljednika." Taj izvor pokazuje da Franci ne poznaju nikakvu drugu teritorijalnu organizaciju osim onakve kakva je postojala za vrijeme Rima. Najvanija spoznaja iz franakog zapisa jest navod da je u Dalmaciji i Liburniji Borna sauvao rodovski sustav, jer narod je izabrao novoga kneza, a car je dao pristanak. Znai, na podruju Bornine kneevine kralj nije mogao slati sebi pokorne vazale, to je mogao initi na podruju Ljudevitova vladanja. Iz tih franakih zapisa vezanih uz Bornu moe se s velikom sigurnou zakljuiti daje Borna bio rodovski izabrani knez. Teko je rei gdje je bio njegov posjed. Najloginija je pretpostavka da su
to bili Ravni kotari, i to njihov najzapadniji dio. Da bi bio izabran, morao je biti ekonomski moan, to je sigurno bio jer je posjedovao plaenu vojsku pretorijanaca. Zapadni dio Ravnih kotara ima dovoljno plodne zemlje nekadanjeg zadarskog i ninskog agera i dobre panjake, na kojima za zimu nije potrebna dodatna ishrana, te ljetne panjake na Velebitu (Forenbaher, 1996.), gdje su kroz dugo razdoblje, do bliske prolosti, postojali stalni sukobi za prava ispae izmeu stanovnitva s june i sjeverne strane Velebita. I to je mogao biti razlog da Borna takve sukobe rijei intervencijom i nametanjem vlasti Gaanima. Interes Franaka za mir i kontrolu nad junim susjedstvom Ljudevitove kneevine morao je biti velik, jer je ve bilo jasno da Ljudevit ne prihvaa vazalski feudalni odnos nego eli zadrati rodovski sustav. Oito je da su rodovski sustav eljeli zadrati svi rodovski knezovi od tajerske do Timoka i da Ljudevit ima veliku potporu za sukob s Francima, pa sigurno i Bizanta, koji e voditi politiku pruanja potpore rodovskoj organizaciji, jer je uvidio da se na tome moe pridobiti rodovske voe protiv Franaka. Borna je bio u neto drukijoj situaciji, jer ako je bizantski namjesnik u Zadru ita elio, upravo je elio najplodniju zemlju u zaleu, bive agere Zadra i Nina, a moda i podruje oko Vranskog jezera, koje je imalo veliku vanost za vrijeme Rima (Nedved, 1990.). Borna je dobro znao koje je probleme imao panonski knez Ljudevit jer je imao dobre odnose s Dragomuom, tastom Ljudevitovim. Dragomu je od poetka otpadnitva zetova bio uz Bornu jer je tada Borna priznat od Franaka pa je uz Bornu mogao biti siguran da njegov posjed nee dobiti neki stranac koji bi za takvo to stekao dovoljno zasluga. Moe se s velikom sigurnou pretpostaviti da Dragomu ne bi bio uz Bornu da mu posjedi nisu bili odmah uz Kupu. Vjerojatno je valjan razlog da se obitelji Dragomua i Ljudevita krvno povezu bilo to to je Dragomu imao posjede blizu Kupe i Siska u susjedstvu Ljudevita. Specifian razvoj feudalnih odnosa u Turopolju moda je dokaz da je Dragomuovo ostajanje u franakom vazalstvu bilo nagraeno, jer zato bi ga zapis istaknuo te naveo da je od poetka otpadnitva Ljudevitova bio uz Bornu. To je i dokaz da su knezovi s juga i
poslije poraza Ljudevita imali vezu s Panonijom pa je bilo logino da su Panonci znali da mogu biti sigurni u svoje poloaje samo ako poslije budu imali mogunost biranja vlastitih vladara. Zato e poslije hrvatskim kraljevima biti lako da u Panoniji na vlast dovedu svoje banove te da kasnije ban panonski Zvonimir postane i hrvatskim kraljem. Sigurno je da je Borna bio knez Dalmacije i Liburnije, da je bio vladar nad Gaanima, kojima je vladao ban koji je vjerojatno bio i na elu kneeve vojske pretorijanaca, te da su Dragomuovi nasljednici izmeu Kupe i Save bili bliski, a moda i u okrilju kneevine koju je Borna ostavio nasljednicima. Kasnije stvaranje Plemenite opine turopoljske (Laszowski, 1995.) dokaz je specifinosti razvoja feudalnih odnosa izmeu Kupe i Save. Povlateni poloaj, zahvaljujui Dragomuu, vjerojatno su sauvale obje krvno povezane porodice, i Dragomueva i Ljudevitova. Poslije Borne u Liburniji i Dalmaciji biraju se knezovi iz raznih rodova, a u upanijama u Lici na podruju gdje su Gaani vlast ima ban, to omoguava tvrdnju da Gaani nisu birali svoga rodovskog poglavara. Oni su to pravo izgubili ili pokoravanjem od Borne prije njegova izaslanstva kod Franaka, ili poslije pobune za vrijeme sukoba Borne i Ljudevita 819. godine. Vjerojatnije je da se to dogodilo ranije, jer izvori govore da su Gaani poslije pobune bili ponovno pokoreni. upanije za vrijeme Trpimira prikazuje karta 17. Poslije Borne poznati su nam knezovi Vladislav (po franakom izvoru Ladislav) i Mislav. Oni su vjerojatno bili s istog podruja kao i Borna, odnosno s podruja zapadnog dijela Ravnih kotara. Meutim, nain na koji Mislava spominje Trpimir, omoguava pretpostavku da je Mislav moda bio i s podruja agera nekadanje Salone. Ipak, vjerojatnije je da Mislav kao knez djelovao i na tome podruju. Poslije Mislava knezom postaje Trpimir. Trpimirov rod gospodari i nekadanjim agerom Salone. Imao je monu vojsku, to svjedoe pobjede protiv Grka (kako navodi Gottschalk) i Bugara. Imao je odline odnose sa splitskim nadbiskupom Petrom. Poznat je u Europi jer se k njemu sklanja benediktinac Gottschalk, jedan
Karta 17. upanije za vrijeme Trpimira
1. Kliska 2. Imota 3. Hlivanjska 4. Pesenta 5. Bribirska 6. Ninska 7. Banska oblast
od najuenijih ljudi onoga doba. Trpimir je bio osobito privren crkvi. Vjerojatno je bio toliko dominantna osoba po ugledu i moi da se njegovim izborom sredite kneevine moglo promijeniti i preseliti na podruje izmeu Klisa, Splita i Trogira. Ako se sjedite premjestilo ranije za Mislava, ono je tek Trpimirovim vladanjem postalo dominantnim centrom kneevine. Mogue je da je pobjedom protiv "Grka i njihova patricija", to je vjerojatno bila pobjeda protiv zadarskog bizantskog namjesnika, uvrstio vlast u Ravnim kotarima jer je oito da kneeva snaga u Ravnim kotarima nije bila dovoljna za svladavanje zadarskog namjesnika, koji je imao nekih ambicija koje su zasigurno kreirane u Bizantu. Moda je Bizant elio proiriti vlast na okolicu Zadra, a bez intervencije Trpimira to bi mu vjerojatno i uspjelo. Mogua je i Raukarova (1997.) pretpostavka da je Trpimir postao zatitnikom Splita, koji je elio oslabiti odnose s Bizantom, pa je namjesnik iz Zadra pokrenuo akciju protiv Splita, u emu ga je sprijeio Trpimir. Gottschalkov manuskript pronaen je u knjinici u Bernu, a jedan vaan dio donosim u prijevodu Muia (1989.): "Kad je naime Trpimir, vlada^ Sklavina (rex Sclavorum) krenuo protiv Grka i
njihova patricija, a na dvorac bijae na samoj granici budueg rata, rekao sam mu (Gottschalkovu ueniku) da ide i da priskrbi sve to je potrebno kralju i njegovoj vojsci, a to mu je i dunost. Ali ga ipak strano zakleh Gospodinom Bogom, da ne uzimlje oruja niti da ide s vojskom, nego da jae za njima i da pomnjivo pazi kako e biti dranje onoga naeg konja. Prema nedavnim naime dogaajima posve sigurno sam znao da e pobjeda pripasti onom dijelu ljudi (onoj strani) i da e njihova biti pobjeda iji konji budu veselo ili i svojim pobjednikim dranjem pokazivali radost. A tako se naskoro i dogodilo, kako je nagovijestilo i unaprijed otkrilo dranje konja koji se veselo poigravao." Grmek (1994.) ovaj tekst prevodi neto drukije. Bizant e poslije ovoga poraza promijeniti politiku i podravati Trpimirovie, ispravno procijenivi da Franci nee biti u stanju sprijeiti osamostaljenje kneevine. Bizant e imati to ponuditi Trpimiroviima: upravljanje bizantskim gradovima. Ureenjem kneevine na upanije i podruje banske vlasti Trpimir pokazuje da je potpuno neovisan u izgradnji unutranjeg ureenja te da na podruju njegove kneevine nema niega od franakog feudalnog sustava. Sada slijedi jedan od vanih zakljuaka. Naime, knez Trpimir darovnicom od 4. oujka 852. splitskom nadbiskupu Petru daruje crkvu Sv. Jurja u Putalju i potvruje vlasnitvo nad posjedima na Mosoru i Laanima, a sebe naziva "knez Hrvata". To je do sada prvi poznati spomen hrvatskog imena. Tekst prema Katiu (1938.) glasi: "Stoga ja, makar grjenik, Trpimir, knez Hrvata, potpomognut voljom Bojom...". Gottschalk je boravio kod Trpimira izmeu 846. i 848. i tada Hrvate nije spominjao. Ne moe se iskljuiti mogunost da se i ranije rabilo hrvatsko ime, ali da je imalo neko znaenje, pogotovo veliko znaenje, Gottschalk bi Trpimira nazvao knezom Hrvata, a ne knezom Slavena. Oito je postojao neki razlog da se od poetka druge polovice devetog stoljea ime Hrvat u ispravama hrvatskih knezova i kraljeva redovito rabi, pa Mui (1989.) navodi da se od Trpimirova naziva "knez Hrvata" iz 852. godine do kralja
Stjepana 1089./90. godine u dvadeset pet vladarskih isprava vladari tituliraju kao hrvatski vladari te da se ne rabi slavensko ime. Moe se zakljuiti da slavensko ime meu hrvatskim kneevima i kraljevima nije poeljno. Razlog je tome to to su Franci meu Slavenima mogli uvoditi svoj feudalni sustav i tako bi, kad god bi im to bilo korisnim, mogli razvlastiti autohtonu politiku elitu ili dio te elite. Trpimir se, istiui da je knez Hrvata, distancira od slavenskog podruja, gdje su Franci nametnuli svoj vazalski sustav. Trpimirova darovnica dokument je suverena vladara pa treba zakljuiti da je ime Hrvat vezano uz neovisnost od franakog sustava, a time moda i od njihove vlasti. Upravo je to bitna novina u pristupu odnosima s Francima na podruju Hrvatske. Treba razlikovati vrhovnu vlast Franaka, iz koje je proizlazila obveza ratovanja na strani Franaka, od obveze da unutranji sustav kneevine bude feudalni franaki sustav. Vrijeme Trpimirove darovnice jest vrijeme promjena feudalnog franakog sustava onako kako to obrazlae Bloch (2001.). U poglavlju "Kako je leno pretvoreno u vazalovu oevinu" Bloch prikazuje kako postupno vazal kojega bira kralj osigurava da taj jednom obavljeni izbor bude nasljedan, to znai da i njegovo leno (zemljite) postane zemljite njegovog sina. Taj proces dovodi do stvaranja politikih tvorevina unutar franake centralne vlasti, to Bloch (2001.) objanjava u poglavlju "Od teritorijalnih kneevina do katelanstva". Podruje od Jadrana do Poljske nalo se u novoj situaciji. Visoko plemstvo na podruju franake drave, uz slabljenje centralne vlasti, postaje nasljedno plemstvo pa podruje na istoku ostaje potencijalno podruje na kojem se jo mogu stjecati posjedi razvlaivanjem tamonje drutvene elite, kako se to dogodilo poslije poraza Ljudevita. Hrvatstvo postaje brana razvlatenju i to ime javlja se na cijelom podruju gdje sloj rodovskih poglavara eli pruiti otpor eventualnom franakom razvlatenju. Ali hrvatsko ime znai i proglaavanje vlastitih poloaja koji se nastoje pretvoriti u nasljedne. Zato je toan iskaz Konstantina Porfirogeneta da su Hrvati oni koji imaju puno zemlje. Naravno, to ne znai da ime Hrvat mora dolaziti od grke rijei za zemlju, kako on pretpostavlja.
Vjerojatnije je da je to bio naziv za odreeni sloj konjanika koji je od avarskog vremena imao neku obrambenu zadau pograninih snaga. U novonastaloj situaciji njihova se uloga shvaa na istovjetan nain, a to je bilo obraniti svoje ekonomske poloaje proglaavajui se nasljednim rodovima onoga to su posjedovali. Tumaenje pojave imena Hrvat tako naglo i na tako velikom podruju u skladu je sa svim novijim otkriima o razvoju rodova i pojavi ovoga imena te njegovu znaenju, kako iznose autori: Margeti (1995.), Pohl (1995.), Wolfram (1995.). Za naa razmatranja najvanije je da je taj vladajui sloj podrijetlom od raznih skupina koje su imale ekonomske moi da stvore vojne konjike snage i osiguraju, ili barem nastoje osigurati, poloaj slian poloaju kakav su si osigurali plemii u franakoj dravi. Rezultati analiza genetikog podrijetla nisu u suprotnosti s takvim tumaenjem, sada bih upotrijebio izraz, etnogeneze Hrvata. Hrvati vie nee imati problema s Francima. Oni e svoje pozicije braniti kroz odnose s papom, Venecijom i Maarima. Osamostaljivanjem feudalaca njihovi e interesi voditi i do decentralizacije cijelog podruja nekadanjeg Franakog Carstva, ali samo na podruju Hrvatske ime Hrvat postat e etniko ime naroda, irei se iz priobalne kneevine. Trpimir je postao knez Hrvata, a neposredno poslije njega Hrvati e imati razliitie koncepcije kako orijentirati svoju dravu. Dolaskom Mutimira dolazi na vlast i uvruje se nasljedna dinastija Trpimirovia, koja je osigurala uspjean razvoj hrvatske drave i hrvatskog etnosa. Eliti Slavena u Panoniji hrvatsko e ime znaiti sigurnost steenih poloaja, a irim slojevima sigurnost da nee biti pretvoreni u kmetove. Bizant je zainteresiran za jaanje samostalnosti svakoga tko je bio vezan na Franke. Nedvojbeno je da je Bizant pomagao i Ljudevitu, kako to opisuje Klai (1972.), a Borni su Franci bili jamstvo za otklanjanje opasnosti od Bizanta! Trpimir je sprijeio poraz kneevine u sukobu s Grcima i postao veliki autoritet u cijeloj kneevini. Bizant je procijenio da je hrvatska kneevina jamac neirenja sustava feudalne vlasti pa samim tim i franake
drave te nee imati nita protiv spajanja hrvatske kneevine i svojih gradova, naravno uz irenje svoga utjecaja, to e i pokuati uiniti preko Zdeslava. Reakcija Hrvata bila je otra, ali kasnije i dovoljno mudra, da se uz uvaavanje interesa drugih jaa hrvatska drava. Branimirovim vezanjem uz Papu i Papinim priznavanjem Branimirove kneevine stvoreni su uvjeti za razvoj odnosa s Bizantom u kojima Bizant mora biti ravnopravan partner. Papinom podrkom hrvatska kneevina toliko e ojaati da e Tomislav moi ravnopravno "trgovati" s Bizantom, uz doputanje ukidanja Ninske biskupije, ali i dobivanje vrhovnitva nad bizantskim gradovima. Bila je to politika kojom je jaao hrvatsku kraljevinu. To je postajalo lakim jer je crkvenu nadlenost nad gradovima Dalmacije tada ve imao Rim. U sklopu politike Bizanta treba promotriti djelo Konstantina Porfirogeneta "O upravljanju carstvom" koje su brojni autori bezbroj puta analizirali. Ja bih komentirao samo ono to drim da je prijeko potrebno, a u svjetlu poznavanja genetikog podrijetla. Ve i naslov djela kae da je to djelo politiki program bizantske vlasti u kojem su definirani politiki stavovi i interesi Bizanta. To je djeto napisano da bi se kolovao Konstantinov nasljednik i da bi mogao zauzimati stavove u obrani i promicanju interesa Carstva. Djelo je nastalo kad je Hrvatska bila osobito mona i kad je Bizantu trebala snana Hrvatska, preko koje se nee iriti franaki sustav pa onda ni franaka vlast, jer Franci su vrstu vlast mogli nametnuti samo dok su postavljali svoje vazale, dijelei im lena (zemlju) koja su osiguravala ekonomsku podlogu vlasti. Zato je Porfirogenetu najkorisniji politiki stav bio da su Hrvati odnekud doli i da ih je doveo Bizant jer se na osnovi takva stava mogu postaviti za Bizant korisni politiki zahtjevi kada odnos snaga to omoguava. Naglaava se da Hrvati imaju upe. To je osobito vaan podatak jer govori da na podruju Hrvatske ne funkcionira franaki politiki sustav feudalnog vazalstva.
Hrvatsko je ime vano za Bizant jer je ono samo po sebi u suprotnosti s postavljanjem franakih vazala. Zato je vano Hrvate definirati kao one koji imaju puno zemlje jer je time automatski reeno da se na njihovo podruje ne moe zakonito proiriti franaka vlast, jer su Hrvati vlasnici zemlje. Prema tome, Porfirogenetova tvrdnja o doseljenju Hrvata poslije poziva Bizanta politiki je definiran interes jer daje neka prava Bizantu. Zna da su se u to vrijeme bile doselile politike elite Bugara i Maara, pa se ini da se morala doseliti i hrvatska politika elita. Ostale su tvrdnje Porfirogeneta tone. Ali njegovo tumaenje imena Hrvat jest traenje naina da se obrazloi stanje da su Hrvati oni koji imaju zemlju, a to nisu franaki vazali, dakle oni koji ine strukturu franakog feudalnog sustava. Hrvatska kneevina za vrijeme Borne mogla je opstati jer nisu Franci kreirali vladajui sloj nego je on nastao autohtono od onoga sloja koji je posjedovao vie plodnije zemlje pa je mogao stvoriti dovoljno jaku vojsku, i to konjicu koja je bila jamstvo autonomneg razvoja. Navod Porfirogeneta o Tomislavovoj konjici od 60.000 konjanika vjerojatno nije toan, moda je broj previsok. No, bila je to konjica koja je imala snagu tako brojne konjice, jer je na podruju Hrvatske stremen otkriven ve u sedmom stoljeu, a oprema iznimne kakvoe izraivana je i za djecu, kako pokazuju djeje ostruge na slici 5. Moe se pretpostaviti da je Gottschalk ono to je pisao o ponaanju konja nauio dok je bio kod Trpimira. Mogue je da je i ranije znao da strana iji su konji veseli pobjeuje u bici. Naime, u tome vremenu to je znao svaki konjanik jer je ponaanje konja bilo uvjetovano njegovom uvjebanou. Tko poznaje konje, zna da neishranjen i uplaen konj ne izgleda veselo. Uvjeban konj moe biti veseo pred bitku. Vjerojatno je Gottschalk boravei kod Trpimira mogao nauiti da veseli konji pobjedonosnog izgleda prije bitke pokazuju da e bitka biti dobivena. Naziv mjesta Konjsko na podruju Trpimirova sredita vezano je uz uzgoj i uvjebavanje konja. Dokazi o postojanju pretorijanaca za Borne te navoenje
Slika 5. Djeje ostruge
brojne konjice u Hrvata kod Porfirogeneta u vremenu kad je konjica bila uvjet organiziranja vlasti vano je i zbog toga to je sigurno da konjicu formiraju razne etnike skupine koje predstavljaju ekonomsku i ratniku elitu na podruju od Panonije do Jadrana od vremena propasti Rima. Genetika struktura Hrvata namee zakljuak da je vladajui sloj koji e formirati dravu i omoguiti etnogenezu Hrvata nastao od uspjenih pojedinaca koji su mogli biti svih genetikih izvorita, odnosno iz bilo koje od sedam genetikih loza. Borna je moda imao slavenski ili azijatski haplotip, Trpimir i Tomislav moda su imali hrvatski haplotip, Branimir je moda imao neolitski, slavenski ili neki drugi haplotip. Genetika struktura Hrvata ne govori u prilog pretpostavci da je hrvatski narod ili njegov vladajui sloj odnekud doao u sedmom stoljeu.
Neke slinosti i razlike u nastajanju politikog naroda/nacije Hrvata i Maara
astajanje maarskog politikog naroda/nacije ugrozilo je rezultate hrvatske etnogeneze. Rekao bih da su se sukobile i razgraniile dvije etnogeneze. Zato je,za bolje razumijevanje nastanka hrvatskog politikog naroda korisno detaljnije prouiti genetiku slinost Maara i Hrvata te usporediti nain nastajanja ta dva politika naroda/nacije.
Kako je iz tablice 11. vidljivo, najvea identinost dolazi od slavenskog haplotipa, a razliitost proizlazi iz hrvatskog haplotipa. Maari imaju manje hrvatskog haplotipa od Poljaka, Ukrajinaca, Albanaca, Makedonaca i Nijemaca, a i drugih. Ve sam objanjavao upravo to geografsko smanjivanje hrvatskog haplotipa na podruju
Tablicall. Slinost podrijetla Hrvata i Maara
Maarske, a vei udio hrvatskog haplotipa u Poljaka, Ukrajinaca, kao i na podruju nastanka Kelta. Ta pojava podrava moju hipotezu da je na podruju istono od Dunava, oko toka Tise, geografsko ishodite slavenskog haplotipa. Oito je da je u prvom radu (Guglielmino i sur. 2000.) o haplotipovima Maara otkriveni udio haplotipova iznenadio autore. To je jedan od razloga veeg interesa za podruje Koro kulture (Otte i Noiret, 2001.), na kojem je postojala brojna predneolitska populacija. Maari se prema Blochu (2001.) prvi put spominju 833. godine na podruju sjeverno od Azovskog mora. Margeti (1995.) navodi da Maari za Lava IV. Mudroga (886.-912.) dolaze u Panoniju. Maarski izvori navode osvajanje Karpatskog bazena S95.-896. godine. Lav IV. u djelu "Taktici", u kojem se prema Margetiu (1995.) sluio i starijim izvorima, navodi da Maari stiu u Panoniju samo kao vojska, znai bez doseljenja naroda. Sudei prema Margetievoj opsenoj studiji, Maari, su tipian stepski narod, razliit od Slavena. Maari su se iz junog dijela ukrajinske stepe povukli pred snanijim Peanezima. Zapravo, prema izvorima u Panoniju se pred Peanezima povukla samo maarska vojska, a narod su unitili Peanezi odnosno njegov najvei dio ostao je uz Peaneze i bio asimiliran. Maari nakon pristizanja u Panoniju vrlo brzo nastavljaju pljakake prodore, pa zato Margeti (1995.) zakljuuje da vojska koja je pristigla nailazi na ustrojen velikomoravski sustav. Vjerojatno se ta vojska namee kao vladajui sloj, ali ona vrlo brzo, praktino odmah, izvodi pohode po sjevernoj Italiji i zapadnom dijelu Germanije. Prema opisu Blocha (2001.), maarski prodori zapravo su brzo i u tajnosti organizirane pljake za koje nema organiziranog vojnog doeka ni sukoba. U tim pljakama maarski su najvei plijen bili robovi, jer nisu mogli opsjedati i zauzimati utvrde i gradove, a i izbjegavali su direktne sukobe. Maari ne rabe stremen, i njihova je konjica laka i brza te vjerojatno izbjegava sukob s franakim tipom konjice. Meutim, 955. Oton Veliki susree
maarsku vojsku i nanosi joj teki poraz. Maari su ve doivjeli poraz i od Tomislava. Vojni pohodi prestaju, a u Maarskoj se reorganizira vlast tako da se stvaraju uvjeti za nastajanje politikog naroda/nacije. Mislim da je vaan Blochov (2001.) opis Maara. On navodi maarsko iznimno dobro poznavanje prilika okolnih naroda, koje posjeuju razni maarski pregovarai. Maari sudjeluju i kao najamne ete u raznim sukobima koje Franci vode izmeu sebe, to im omoguava dobro poznavanje odnosa meu sukobljenim stranama. Takva iskustva omoguit e postavljanje uspjene strategije u borbi za snanu dravu kroz koju e se formirati maarski politiki narod/nacija. Kad voa Maara 997. postaje Arpadovi Vajk (Vaik), proglaava se kraljem i prelazi na kranstvo. Hanak (1995.) navodi da je u Maarskoj ve princ Geza, otac Vajkov, namjeravao prijei na kranstvo, pa je Vajk bio krten. Ve je Geza nastojao uvesti upanijski sustav organizacije drave. Geza svoju ker udaje za mletakog kneza. Geza uspijeva da se postavi "biskup Maara". Vajk dobiva krteno ime Stjepan. Stjepan je odluio unititi plemenski savez. Njegovim unitenjem krvne veze prestaju biti vane u stjecanju poloaja u dravi. Oito je da je plemenski savez bio konica stvaranju jake drave. Papa Silvestar II. alje Stjepanu krunu 1000. godine. Stjepan ureuje zemlju na izvorni franaki nain. Sva je zemlja kraljeva, kralj dijeli funkcije vazalima, uzima u slubu strance, a lanove izvornog maarskog plemenskog saveza proganja. Kada je prijestolonasljednik Vaszoly stao na stranu plemenskog saveza, kralj Stjepan oslijepio ga je i ogluio, ulijevajui mu rastopljeno olovo u ui. Sinovi Vaszolynijevi izbjegli su iz Maarske. Za svoga nasljednika kralj Stjepan postavio je sina svoje sestre, Petra Orsula, dovodei ga iz Venecije. Moemo samo nagaati koliki je dio autohtonog stanovnitva i stranaca postao vladajuim slojem u Maarskoj. No maarski jezik je prevladao, to je morao biti interes vladajueg sloja, pogotovo jer se dinastija Arpadovia
vratila na vlast. Poslije je bilo jo problema s plemenskim savezom, ali Arpadovii e podrati organizaciju Maarske po feudalnim naelima, uz prihvaanje kranstva i organizaciju crkve koju je proveo kralj Stjepan. Za zasluge uvoenja kranstva u Maarsku kralj Stjepan proglaen je svecem. U analizi haplotipova (Guglielmino i sur. 2000., Semino i sur. 2000a i 2000b) navodi se da je u Maarskoj naeno neto haplotipova koji govore o vezi s Azijom, ali oito je to vrlo mali postotak. Mogue je da je u devetom stoljeu pristiglo i vie vojske pa moda i neto vie ostalog naroda, ali u tome sluaju Maari su ve u podruju sjeverno od Azovskog mora bili genetiki slavenizirani i morali su imati slavenski haplotip. Dvije drave, odnosno dvije etnogeneze, Hrvatska i Maarska, dolazit e u sukob. Maarska drava, koja ima obiljeja slavenskog genetikog podrijetla, u savezu s Venecijom nastojat e razvijati i iriti specifinu kulturu, drukiju od slavenske. Hrvatska e pak u nekim razdobljima u slavenstvu nalaziti potporu opstojnosti drave i specifine kulture. ini se da je strategijski najvee uspjehe Hrvatska imala kada je postojala ekonomska veza Panonije i jadranske obale pod istom vlau. Vrhunac takva dostignua bio je Zadarski mir 1358. godine. Genetiki udio haplotipova u Maara i Hrvata i naini nastajanja hrvatske i maarske drave te razvoj odnosa tijekom zajednike drave, a posebno graanski rat poslije smrti Ludovika Velikog, izazovna su tema, a njezinom e se obradom olakati objanjenje borbe za opstanak hrvatskog entiteta. No to je ipak pitanje opstanka, a ne nastanka hrvatskog entiteta. Djelo Vinka Pribojevia (1997.) "O podrijetlu i slavi Slavena" pokazuje daje u uvjetima ugroenosti rezultata etnogeneze Hrvata od strane Maara, Venecije, pa u vrijeme njegova govora (1525. god.) ve i od Turaka, ideja slavenstva bila barem djelomino uspjena obrana. Oito je da se ta ideja branila svim sredstvima. U tome kontekstu "Privilegij Aleksandra Velikog" iznimno je vaan politiki program. Nama sumnje da je taj Privilegij krivotvorina,
ali to je istovremeno i originalni dokument izraen radi strategije obrane od talijanizacije. Pribojevi Ilire dri Slavenima te je upravo takvo tumaenje slavenstva u Dalmaciji od roenog Hvaranina osobiti dokaz politikog interesa za razlikovanjem od Talijana i Maara. U takvoj politikoj borbi za etniku opstojnost Sveti Jeronim - Slaven s granice Panonije i Dalmacije, inio se Pribojeviu velikim adutom. Stoga je logina, iako paradoksalna, pojava da Maari kao genetiki Slaveni ostvaruju neslavensku etnogenezu, a Hrvati s dominantno autohtonim podrijetlom mogunost ostvarenja etnogeneze vide u borbi za slavenski jezik, glagoljicu i bogosluje na slavenskom. Zato je isto tako logino da im to slavenstvo ugroava rezultate etnogeneze, jaa teorija o drukijem podrijetlu Hrvata. Genetike spoznaje o podrijetlu-Hrvata omoguuju davanje realne, ili moda tonije reeno, realnije ocjene teorija o podrijetlu Hrvata. Teorije o podrijetlu glagoljice, koje je pregledno opisao anjek (1988.) kao da su nastajale u traenju podrke stavovima o prihvaanju ili odbijanju etnogenetskih teorija. O pitanju jezika u kontekstu novih genetikih otkria govore brojni radovi (Barbujani, 1997., Cavalli-Sforza, 1997a, Hurles i sur. 1999., Renfrew, 1999., 2000., Cavalli-Sforza i Feldman, 2003.). ini se da je nastajanje politikih naroda i interes vladajuih slojeva imao veliki utjecaj u irenju jezika, primjerice maarskog, gdje je politiki interes manjine doveo do prevladavanja jezika manjine nad jezikom veine.
Genetiko podrijetlo Hrvata i dosadanje teorije o podrijetlu Hrvata
islim da se moe rei da postoje teorije o perzijskom, slavenskom, germanskom i autohtonom podrijetlu Hrvata. Za perzijsko podrijetlo rabi se i naziv iransko podrijetlo. Izabrao sam naziv perzijsko podrijetlo, jer je povijesno gledano perzijski naziv toniji, kako to objanjava anjek (1994.). Pokuat u utvrditi kako spoznaje o genetikom podrijetlu Hrvata mogu pomoi razumijevanju tih teorija, to se u tim teorijama moe poduprijeti, a to odbaciti.
Teko je procijeniti kako e i hoe li otkria o genetikom podrijetlu naroda djelovati na svijest o pripadnosti nekom narodu. Naime, ta znanja tek trebaju ui u kolske udbenike pa da te spoznaje izazovu nekakve promjene u svijesti veine naroda. Ako se promijeni svijest o nastanku i opstanku naroda, moda e se mijenjati i osjeaj pripadnosti nekom narodu. Moda e nacionalni osjeaji jaati, a moda e ak jai utjecaj na nain razmiljanja imati vrst dokaz o velikoj srodnosti svih ljudi. Nastanak raznolikosti moda e biti shvaen kao veliko bogatstvo, a ne uzrok odbojnosti prema razliitom, a moda i nee. Moje je miljenje da e genetika otkria o podrijetlu naroda pruiti egzaktne dokaze koji e znaajno doprinijeti boljem uvidu u dogaanja vezana uz etnogeneze naroda. Oekujem da e ta otkria pojaati interes za daleku prolost tijekom koje su nastale genetike strukture postojeih naroda. Tako se dogodilo sa mnom. Zato u
genetike spoznaje, recimo to tako, unijeti u svaku od teorija o podrijetlu Hrvata, ne da bih osporavao navedene teorije, nego da bih dao prilog razumijevanju imbenika koji su do njih doveli.
govori o Kurdima, za koje se u Opoj enciklopediji (1978.) kae da su potomci Perzijanaca i Medijaca. Struktura haplotipova naenih na uzorku iz Hrvatske odbacuje mogunost da su Hrvati podrijetlom s nekadanjeg podruja Perzije. Naravno, ne moe se iskljuiti da e detaljna istraivanja haplotipova na podruju nekadanje Perzije zahtijevati korigiranje izreenog zakljuka, jer je jo uvijek malo usporedivih podataka 0 haplotipovima u Hrvata i stanovnitva s navodnog podruja podrijetla Hrvata u Perziji. Moglo bi se rei da postoji djelomina analiza podruja Medijaca, kamo ishodite Hrvata stavlja Vidovi. To je ve analizirani rad Nebela i sur. (2001.). U tome radu postoje analize za Kurde muslimane sa sjevernog dijela dananjeg Iraka. Ujedno ponavljam da se u Opoj enciklopediji iz 1978. godine za Kurde kae da su potomci nekadanjih Medijaca i Perzijanaca. Identinost 1 razliitost genetikog podrijetla Hrvata i Kurda za haplotipove za koje sam naao podatke prikazuje tablica 12.
Tablica 12. Slinost podrijetla Hrvata i Kurda
17.1. Teorija o perzijskom podrijetlu

Ta je teorija kvalitetno obraena u nedavno ponovno publiciranim te novoobjavljenim djelima Sakaa (2000.), zatim u knjigama Marinka (2000.) Vidovia (1991., 2001.), a Ministarstvo znanosti i tehnologije financiralo je projekt "Geo-bioloki i kulturno-povijesni uvjeti etnogeneze Hrvata" voditelja Andrije-eljka Lovria. Na temelju toga projekta organizirano je izdanje knjige "Tko su i odakle Hrvati" s podnaslovom "Revizija etnogeneze" (Bauer i sur. 1994.), a kasnije je objavljena i knjiga Tomiia i Lovria (1999.). Analizirajui tu literaturu, moe se nainiti gruba specifikacija elemenata na osnovi kojih je postavljena teorija o perzijskom podrijetlu Hrvata. Postoji razlika u tumaenju veza s perzijskim korijenima u tvrdnjama Sakaa i Marinka, s jedne strane i Vidovia, s druge strane. Specifikacija je ova: 1. Hrvati su podrijetlom Iranci (Perzijanci). 2. Rijei Hrvat i Hrvatska iranskog su podrijetla. 3. U hrvatskom jeziku zadralo se mnogo iranskih rijei, to ne bi bilo mogue da nije bilo doseljavanja Hrvata s podruja gdje se govorilo iranski. 4. U hrvatskoj tradicijskoj kulturi ima mnogo tragova iranskog podrijetla, a najvaniji je tit s crvenim i bijelim poljima, odnosno hrvatski grb, koji ima izvorite u Perziji. Podruje Perzije s kojega potjeu Hrvati prema Vidovievoj tvrdnji jest Medija, znai sjeverozapadni dio dananjeg Irana i sjeverni dio dananjeg Iraka. Prema Sakaevoj tvrdnji Hrvati potjeu s drugog podruja Perzije, iz dananjeg jugoistonog dijela Irana, junog dijela Afganistana i jugozapadnog dijela Pakistana. Marinko to podruje pomie na istok oko Inda, to znai i na jugozapadni dio Indije. U knjizi Bauera i sur. (1994.) dosta se
Identinost od 16,4 izraena postotkom na 53,2 usporedivog uzorka iznosi 31 %, a razliitost od 36,8 izraena postotkom na 53,2 usporedivog uzorka iznosi 69 % . Za postotak haplotipova koji su prikazani na tablici 2. (str. 80) slinost genetikog podrijetla prikazuje tablica 13. Prema izraunu prikazanom na tablici 13., vrlo je malena slinost genetikog podrijetla Hrvata i prikazanih srodnih naroda Kurda, idova, Palestinaca i Berbera.
Tablica 13. Slinost podrijetla Hrvata i naroda s Bliskog istoka
Tablica 14. Identinost i razliitost Hrvata i odabranih naroda (%)
Ako postotke haplotipova koje sam na tablici oznaio poznatim postotkom, a na kojem je izraunata identinost i razliitost, prikaemo kao 100 %, dobit emo podatke prikazane na tablici 14. Prikaz na tablici 14. nainio sam jer omoguava usporedbu s podacima u tablicama 9. i 10. Naravno, ta e usporedba biti potpuno tona tek kada se bude poznavao odnos svih haplotipova utvren po istoj metodi, ali i ovako prikazana dobra je indikacija jer je sigurno da na preostalom dijelu haplotipova koji su neusporedivi nije mogue bitno promijeniti odnos identinosti i razliitosti. Prema prikazanom izraunu velike su genetike razlike izmeu Kurda i Hrvata pa se moe zakljuiti da ne podravaju teoriju o perzijskom podrijetlu Hrvata. U istraivanju Underhilla i sur. (2000.) utvreni su haplotipovi u cijelom svijetu. Budui da je cilj rada bio ustanoviti razliku u haplotipova izmeu velikih regija pa i kontinenata, jasno je da je s velikih podruja bilo analizirano malo uzoraka. Iz Europe je analizirano 60 uzoraka, a iz Pakistana i Indije 88 uzoraka. U Pakistanu i Indiji, od 88 uzoraka, nije naen ni jedan hrvatski haplotip (Eu7). U Europi je od 60 uzoraka naeno 8 hrvatskih haplotipova. U lanku Wellsa i sur. (2001.) hrvatski je haplotip traen na 52 uzorka iz iranskih gradova: Teherana, Shiraza i Esfahana. Niti jedan analizirani graanin navedenih gradova nije imao hrvatski haplotip. U Underhillovu radu i na shemi 3. (str. 47) jasno je vidljivo da je EulO (oznaen s M89, odnosno u toj shemi
samo s 89) bio izvorite velikog broja mutanata i da su mutacije koje su se dogaale istonije od Bliskog istoka razliite od Eu7. Ipak i na Srednjem istoku i u Indiji ima neolitskih haplotipova, kao to je Eu9, kojega je u Hrvatskoj 5,2 %. Haplotip Eu9 i slavenski haplotip Eul9 za sada su jedini haplotipovi koji u izraunu daju identinost s genetikom strukturom podruja istono od podruja Kurda. U gradovima Teheranu, Shirazu i Esfahanu najuestaliji su haplotipovi EulO i Eu9. Naravno, moe se oekivati da e na podruju Hrvatske biti naen i po koji uzorak EulO kada bude vie analiza. Budui da su se prodorom konjanikih naroda na podruje Perzije i Indije proirili indoeuropski jezik i slavenski haplotip, najvei dio identinosti Hrvata i naroda koji sada obitavaju na podruju Perzije i Indije proizlazi upravo od slavenskog haplotipa. Zato se moe rei da dosadanje spoznaje o diversifikaciji haplotipova na Y kromosomu ne podupiru teoriju o perzijskom podrijetlu Hrvata; upravo suprotno, te brojano malobrojne analize sugeriraju odbijanje te teorije. Naravno, genetikim se spoznajama ne mogu osporiti Herodotovi izvori i Vidovieve tvrdnje o utjecaju Perzijanaca na naim podrujima. Tekst Herodota (2000.) o Panoniji i podruju od Panonije do Jadrana ne moe se zanemariti. Herodot navodi da se stanovnici toga podruja smatraju potomcima Medijaca i da se oblae na medijski nain. Herodot opisuje da su Perzijanci prihvaali od drugih naroda sve to im je bilo lijepo i ugodno, pa su prihvatili i medijski nain odijevanja. Ako se pretpostavi da se tekst Herodota odnosio na vladajui sloj, a ta se pretpostavka ini loginom, onda je mogue da je poslije Darijeva pokoravanja Traana uspostavljena
vlast Perzijanaca i na podruju zapadno od satrapije Skudre. Eventualni utjecaj Perzijanaca na nae podruje svakako treba dalje istraivati. O ahovnici sam ve pisao (Juri i sur. 2002.). Nedvojbeno je da su se ahovnice na naem podruju pojavile mnogo ranije nego to se teorijom o perzijskom podrijetlu na naem podruju pretpostavlja boravak Perzijanaca. ahovnica se irila s prostora Vuedolaca. Mislim da je za razumijevanje nagle pojave hrvatskog imena u devetom i desetom stoljeu vano to to se ono i u teoriji o perzijskom podrijetlu povezuje sa zemljom i to je, kako navodi i Saka, to ime znailo u Perziji podrijetlo s podruja satrapije Harauvati, u kojoj su obitavali narodi imena kojih se ne mogu povezivati s imenom Hrvat. ini se da se nije uspjelo osporiti Sakaev slijed kojim tumai izvorite i nastanak imena Hrvat. Tekst glasi: "O iranskom podrijetlu hrvatskog narodnog imena, njegovih nosilaca i glavne jezgre kasnijega slavenskoga naroda Bijelih Hrvata i sadanjih Hrvata ne moe se vie sumnjati. HRVAT-HORVATHOROAT-HORUAT-HOROUVAT-HARAUVAT-HARAUVAITIHARAUVATI: - evo karika zlatnog lanca, koji od Jadrana vodi na Vislu, od Visle na Don, od Dona dalje niz nekadanje iranske rijeke Amu-Darju i Syr-Darju do svete staroiranske gore Bogostana, do slavnog Persepolisa, do porjeja bajoslovnog Inda i do obala sadanjeg Indijskog oceana, tog nekadanjeg iranskog Crvenog ili junog mora" (Saka, 2000.) Meutim, nastajanje i irenje indoeuropskog jezika ipak ide smjerovima i u vrijeme kako to pokazuju karte Cavalli-Sforze i Cavalli-Sforze (1996.), prikazane na slikama 14a i 14b. Mogue je prihvatiti pretpostavku da je Darije organizirao vlast i na naem podruju i da se satrapija Skudra prostirala i zapadnije od Drine, ili da je na podruju Bosne i Hrvatske bila neka druga satrapija. ini mi se da se ne moe olako odbaciti ni Vidovieva pretpostavka da su Iliri na elu imali banove, koje su Rimljani nazivali Batonima. Moda to i nisu bili civilni vladari nego vojskovoe, jer se spominju kao voe pobune protiv Rima.
Moe se pretpostaviti i da je na naem podruju ostala organizacija vlasti uspostavljena od Perzijanaca i poslije njihova poraza od Skita i Grka. To bi znailo da su itelji na podruju izmeu Drave i Jadrana, za koje Herodot navodi da za sebe kau da su Medijci i da se tako odijevaju, bili vladajui sloj koji je postavljen od Perzijanaca te da su ondje ostali i poslije povlaenja perzijske vojske iz Trakije i Grke. Takva je hipoteza mogua, jer je Darijeva vlast bila iznimno tolerantna i ekonomski uspjena. Te Vidovieve tvrdnje treba istraivati, ali to nikako ne znai da su to dokazi o perzijskom podrijetlu Hrvata. ini mi se vanim Herodotov opis sukoba Skita i Perzijanaca. Iz njega se moe razabrati da je perzijska konjica bila slabija i da je snaga Perzijanaca bila u pjeatvu. Stoga je mogue da je perzijska vlast, ako je postojala na naem podruju, opstala zato to je bila uspjena, ali i zato to se, kako se moe pretpostaviti iz Herodotova opisa, veliki broj Perzijanaca vojnika pjeaka nije povukao na jug preko Dunava u Trakiju jer im je presjeena odstupnica. Moe se zakljuiti da narodi sjeverno od Skita vie razumijevanja imaju za Perzijance nego za Skite, jer Skite dre krivcima za sukob. Brojno perzijsko pjeatvo koje se, ini se, nije moglo povui na jug, negdje je ostalo, ali vjerojatno ne u stepi koju kontroliraju Skiti, nego meu narodima sjeverno od stepe u umskom podruju. Ako Herodot navodi da u Panoniji stanovnitvo sebe smatra potomcima Medijaca, moda su oni to uistinu i bili. Oni bi trebali imati velik udio haplotipova EulO i Eu9, a njih na tome podruju ima malo. Navedene izvore Herodota i Vidovieva tumaenja ne treba odbijati nego istraiti. Dosadanji rezultati analiza haplotipova ne mogu osporiti tvrdnje da je postojao utjecaj Perzijanaca na podruje Hrvatske, ali to je mogao biti utjecaj malobrojnog, vjerojatno vladajueg sloja. Soga tek neznatan postotak dananje populacije Hrvata moda i potjee od toga malobrojnog stanovnitva perzijskog podrijetla.
17.2. Teorija o doseljavanju u sedmom stoljeu

Udio slavenskog haplotipa (Eul9) na uzorku iz Hrvatske prema Semino i sur. (2000.) od 29 %, kao i na uzorku iz rada Passarina i sur. (2001.) od 23 %, nedvojbeno pokazuje da u populaciji Hrvata postoji znatan udio stanovnitva kojem je podrijetlo s podruja nastanka toga haplotipa, a to je Ukrajina i, prema mojem miljenju, sjeveroistono stepsko podruje Panonije. Nema osnove za hipotezu da je tog stanovnitva u veem postotku bilo na jugu Hrvatske prije uspostave rimske vlasti. Mogue je pretpostaviti da je poslije prodora prvih konjanikih skupina poelo i na podruje Hrvatske pristizati stanovnitvo toga haplotipa s podruja istono od Karpata. Ako se moja hipoteza da su ve pripadnici Koro kulture imali slavenski haplotip pokae tonom, taj se haplotip mogao iriti po podruju Hrvatske ve poslije 5000. godine prije Krista. Moda je neto vee bilo njegovo irenje za vrijeme bakrenog i bronanog doba jer, kako se moe vidjeti na karti 13., vuedolska se kultura proirila na veliki dio stepskog podruja gdje je postojala Koro kultura. Poslije seobe naroda sigurno je pristiglo novo stanovnitvo slavenskoga haplotipa. Za vrijeme avarske prisutnosti vjerojatno se nastavlja irenje toga haplotipa na jug. Prouavajui istraivanja koja bi morala dati dokaz o doseljavanju Hrvata u sedmom stoljeu, doao sam do iznenaujue spoznaje. Radovi na podruju uih struka daju vie dokaza o autohtonosti stanovnitva na ovome podruju nego o doseljenju u sedmom stoljeu. Zato je ipak doseljenje u sedmom stoljeu imalo podrku drugih, neznanstvenih sredina, trebat e tek utvrditi. Naravno, kada se govori o ovoj teoriji, svakako treba postaviti pitanje o slinosti podrijetla Hrvata, Makedonaca, Slovenaca, Muslimana, Srba i Crnogoraca. Za Makedonce postoje podaci kao i za Hrvate (Semino i sur. 2000.). Za Slovence i Jugoslavene (nepoznato je tko su Jugoslaveni), postoje podaci u radu Rossera i sur. (2000.), ali taj je rad naknadno analizirao i skupljao podatke od velikog broja autora. Prema podacima u tome radu moglo bi se poneto usporeivati, ali i sami autori kau da je haplogrupa
HG2 nedefinirana i da je u njezinu izraunu mogua pogreka. Mogu samo nagaati koje su to pogreke nainjene, jer je oito da se brzim razvojem metoda razlikovanja haplotipova unutar haplogrupa mogu samo djelomino usporeivati rezultati, kao to sam usporeivao rezultate iz radova Semino i sur. (2000.) i Nebela i sur. (2001.). Mislim da na osnovi rezultata iz rada Rossera i sur. (2000.) nije., mogue usporeivati narode za koje postoje podaci u tome radu. Dodue, to je, ako se zanemari ranije reeno, izniman rad u kojem je dan pregled i tumaenje literature za proces neolitizacije, povezanosti haplotipova i jezika, pa i opis razdoblja u kojem se javlja metalurgija. Na temelju radova Semino i sur. (2000.) i Rossera i sur. (2000.) ve je nainjena usporedba te su o tome drana predavanja u Zagrebu i dijeljene tablice usporedbe. U tim izraunima prikazana je velika razlika u genetikom podrijetlu Hrvata i Srba. Ja sam doao do zakljuka da usporedbe na osnovi ta dva rada nije mogue nainiti. To je usporedba dvaju ili vie naroda u raznim vremenima. Naime, genetiari su prvo otkrili metode kako utvrditi pojedine haplogrupe. To je omoguilo usporeivanje, ali kada su genetiari otkrili kako utvrditi finije mlae podjele, moralo se konstatirati daje usporeivanje po prethodno otkrivenim podjelama bilo otkrivanje slinosti naih dalekih predaka, a ne sadanje generacije. Grubo reeno, mi bismo usporeujui rezultate za uzorke iz Jugoslavije i Hrvatske na osnovi ta dva rada, usporeivali sadanje generacije Hrvata i predaka Jugoslavena koji su ivjeli moda i prije 20.000 i vie godina. Osim toga u izraunu u radu Rossera i sur. (2000.) nainjene su pogreke, kako su to priznali i sami autori. Da bih bio sigurniji da tablice koje posjedujem, a koje su bile dijeljene poslije spomenutih predavanja, nisu korektne, zamolio sam profesora Carla Pinkerta da komentira rezultate spomenutog rada, pa prilazem moja pitanja i njegove odgovore na slici 6. Velika je vjerojatnost da se u HG2 nalazi i hrvatski haplotip i neolitski haplotipovi, ak se to ini sigurnim. Mogue je da je u HG2 i dio slavenskog haplotipa, jer je nekim metodama mogue i njega dijeliti, to je vidljivo i na shemi 3. Ne bih iskljuio ni
Moje pitanje:
I am writing a study on haplotypes on Y-chromosome in sample from Croatia. I am using report by Semino et al. (Science, Vol 290,10 November 2000; pp 1155-1159) for interpreting the origins of haplotypes in Croatia. I would also comment on paper by Rosser et al. (Am. J. Hum. Genet; 67: pp 1526-1543,2000), but HG2 is not clear to me. Is Eu7 included in HG2? On p. 1539, authors say that HG2 is poorly defined and therefore constitutes a potential source of error in their analyses. Could you, please, briefly comment on HG2 as shown in that paper? Is Eu7 a part of HG2?
mogunost da su u radu Rossera i sur. (2000.) u nekim uzorcima zamijenjene HG2 i HG3. Zato neu izraunavati slinost s Jugoslavenima i Slovencima, jer jo nisam naao usporedive podatake, a podatke iz radova Semino i sur. (2000.) i Rossera i sur. (200.) nije mogue usporeivati. Od junoslavenskih naroda to je mogue nainiti samo za uzorak iz Makedonije, za koju postoje rezultati naenih haplotipova usporedivi s Hrvatima. Usporedba sa svim narodima, pa i Srbima, Crnogorcima i Slovencima, bit e mogua ubrzo jer se novi podaci objavljuju, kako se to obino kae, svakodnevno.
15.
Odgovor prof. Pinkerta:

After reviewing the two papers (Rosser et al., 2000; Semino et al., 2000), it was apparent that there was some ambiguity and possible confusion in establishing the relatedness of HG2 and the various Eu haplotypes including Eu7. Different analytical techniques and markers were used, and where there might be continuity, reasonable disclaimers were attached (e.g., "conclusions about populations on the basis of this single locus must therefore be made with caution", "published data on European Y-chromosome diversity are not extensive, markers have been of limited informativeness", and "in some cases, typed only on chromosomes classified [by an unrelated or divergent marker]"). From the work by Rosser et al (2000), HGs and EUs were not equivalent (as noted in figure 1). Yet, the respective markers were somewhat ambiguous. With Eu 7 included in only a subset of the Ml 70 polymorphism (Semino etal., 2000; Figure 1), it would be difficult to demonstrate that Eu7 was definitively included in HG2. However, the picture became clearer when reviewing a few additional reports (Underhill et al., 1997,2000; Hammer et al., 2000). In particular, the report by Underhill and coworkers (2000) permitted a more definitive assertion regarding Eu7 and HG2. Haplogroups VI was found mostly in Europe and the Indus Valley, and included markers M89 and Ml 70 (Underhill et al., 2000). Further, as noted in Rosser et al. (2000), "HG 2 is the most ancestral lineage that we find within Europe, and it lies at a starlike node within the [phylogeny] tree; chromosomes within this HG are essentially undefined and are likely to consist of a set of discrete sublineages that themselves probably have greater geographic coherence. Consistent with this, HG 2 chromosomes are widely distributed across the whole landscape and constitute the only high-frequency lineage that does not show clinal variation". One could therefore reasonably infer that Eu7 was indeed included in HG2. Slika 6. Moja pitanja prof. Pinkertu i njegovi odgovori
Usporedba uzoraka iz Hrvatske i Makedonije prikazuje tablica
Od svih izraunanih slinosti najvea je slinost Hrvata s Makedoncima. Slinost dolazi preko slavenskog haplotipa, ali i preko hrvatskog haplotipa. Vea je slinost Albanaca i Makedonaca nego Makedonaca i Hrvata.
Prema ranije prikazanim rezultatima istraivanja, Hrvati imaju izmeu 23 i 30 % slavenskog haplotipa. Sjeverni slavenski narodi imaju mnogo vie toga haplotipa i ne bi trebalo biti sumnje da je taj haplotip pristizao u Hrvatsku sa sjevera. Nema osnove
pretpostavljati da je vladajui sloj bio samo slavenskog haplotipa kada se formirao hrvatski politiki narod. ilavost opstanka hrvatskog i baskijskog haplotipa na podruju Hrvatske omoguava pretpostavku da su nosioci organiziranja hrvatske drave bili raznih haplotipova. Loginim se ini da su to u veini bili nosioci autohtonih haplotipova. Najozbiljniji radovi naih znanstvenih autoriteta, na raznim podrujima, nisu tvorci teorije o slavenskom podrijetlu. Radovi Mate Suia (1996.) nedvojbeno pokazuju daje autohtonost glavno obiljeje populacija na podruju Hrvatske. Janko Beloevi, koji je istraivao najpoznatije starohrvatsko groblje na drijacu kraj Nina, govorei o tome tko su bile osobe u tih oko 400 grobova kae: "Rezultati istraivanja i grobni prilozi iz starohrvatskih nekropola uz humak "Materiza" i na drijacu, osvjetljavaju nam duhovnu i materijalnu kulturu Hrvata 8. i prve polovice 9. stoljea. Starohrvatska kultura toga vremena razvijala se pod utjecajem Bizanta i Franaka, kao i na kulturi kasnoantikog autohtonog etnikog ivlja, i bila je na razini kulture tadanje Europe" (Beloevi, 1986., kurziv autorov). Radovi Jelke Radau-Ribari (1978., 1981.) dokazuju kontinuitet ukrasa na odjei jo iz vremena danilske i vuedolske kulture. Ti ukrasi slini su i ukrasima na stecima. Nije jasno zato znanstveni radovi o podrijetlu Hrvata daju o tome jednu sliku, a tumaenja u udbenicima drugu. ini se da to nije politiki stav samo novijeg vremena. Kada to kaem, polazim od rada Pribojevia (1997.) "O podrijetlu i slavi Slavena" Usporedbu radova Vinka Pribojevia i Mavra Orbinija nainio je anjek (1999.). Analiza tih radova, ini se, omoguava tvrdnju da je crkvena hijerarhija u prolosti slavenstvo isticala kao uspjenu branu od ugroze hrvatstva vie od strane Talijana nego Maara. Tek kardinal Haulik, uz veliku potporu Jelaia kroz crkvenu organizaciju prua uspjean otpor maarskom utjecaju, ali u poetku je taj otpor pruen kroz ilirsku idejui kako su to inili i Pribojevi i Orbini, koji su Ilire drali Slavenima.
Panteli (2002.) obradio je opsenu literaturu o svemu za to je mislio da se moe povezati sa Slavenima. Do nekog uvjerljivijeg zakljuka nije doao. Prednost je dao miljenju da je srednje Podunavlje pradomovina Slavena. Ako je slavenstvo vezano uz haplotip Eul9, onda bi to moglo biti podruje Koro kulture, a ako je slavenstvu kulturna i jezina obiljeja dalo neko manje brojno stanovnitvo, onda se treba usredotoiti na irenje linearnovrpastih kultura, kako to pokazuje karta 12. Na osnovi provedene neolitizacije tijekom linearnovrpaste kulture u Ukrajini je nastala visokorazvijena tripiljska kultura, a na nain njezina nastanka i njezino veliko znaenje za razvoj istono od Karpata upozorava i Paenko (1999.). Tom se kulturom indoeuropski jezik proirio iz Panonije na istok i vjerojatno dao jezik veinskom stanovnitvu s haplotipom Eul9. Haplotipovi koji su iz Panonije irili neolitizaciju bili su neolitski, a sigurno i hrvatski, pa moda i Eul9, ako su tone moje pretpostavke o udjelu toga haplotipa u Panoniji, prvenstveno na prostoru Koro kulture. Ideje Pribojevia, Orbinija, Pantelia, Muia i Suia imaju dosta zajednikoga, jer one podravaju tezu o autohtonosti stanovnitva, a etnogeneza se odvijala raznim strategijama elitnih slojeva. Polazim i od onoga to pokazuje etnogeneza Maara, a ona je iznjedrila narod kojem je nametnuta neslavenska etnogeneza. Odgovor hrvatskog etnosa bio je otpor kroz razliku, a to je znailo prihvaanje staroslavenske liturgije i slavenskih kulturnih obiljeja. Kasnije je velikoslavenska, odnosno velikosrpska ideja za opstanak rezultata hrvatske etnogeneze postala opasnija od maarske i reakcije su bile prirodne, a to je bio otklon od slavenstva. Moe se, dakle, zakljuiti da genetika otkria ne omoguavaju zakljuak da je hrvatski narod doselio u sedmom stoljeu, a nema osnove ni tvrdnja da bi vladajui sloj, koji je svojom politikom omoguio etnogenezu kojom je nastao hrvatski narod, bili doseljenici sa slavenskim haplotipom.
17.3. Teorija o germanskom podrijetlu Hrvata

Moe se postaviti pitanje: Postoji li uope ta teorija? Odgovor bi mogao glasiti i da ne postoji. Za pozitivni sam se odgovor odluio ponajvie zbog Katiieve knjige "Uz poetke hrvatskih poetaka" (1993.), ili tonije zbog recenzije Muieve knjige "Podrijetlo Hrvata" (1989.) u navedenoj Katiievoj knjizi. Recenzija je napisana dosta opirno (stranice 203-233) u poglavlju "Ivan Mui o podrijetlu Hrvata". Naime, Mui u navedenoj knjizi i kasnije u knjizi "Slaveni, Goti i Hrvati" (1996.) pripisuje Gotima kao Germanima veliku ulogu u formiranju vladajueg sloja koji e se nazvati Hrvatima. Drugi razlog za pozitivni odgovor jest to to mi se uinilo da je poslije izlobe "Hrvati i Karolinzi" nastala hipoteza o doseljavanju vladajueg sloja ratnika Hrvata poslije Franako-bizantskog mira 812. godine, ili neto ranije tijekom rata. Ta je hipoteza ve ula u Hrvatsku enciklopediju (2002.), u kojoj se navodi da su se doseljeni franaki ratnici naselili izmeu Knina i Nina i da je upravo to bila kulturno-socijalna skupina koju su kasniji izvori poeli nazivati Hrvatima. Slinost omjera haplotipova u uzorcima iz Hrvatske i Njemake prikazana je na tablici 16. Prema rezultatima prikazanim na tablici 16. velika je slinost podrijetla Hrvata i Nijemaca. Meutim, ta slinost ne moe biti posljedica doseljavanja malog broja Gota ili jo manjeg broja franakih ratnika. Ujedno je sigurno da se doseljavanje malog broja Gota ili franakih ratnika genetikim omjerom haplotipova ne moe iskljuiti. Slinost Nijemaca i Hrvata, istina na malom uzorku, proizlazi iz hrvatskog haplotipa. U ranijim poglavljima opisivao sam da tu slinost treba pripisati opstanku hrvatskog haplotipa u srednjoj Europi i tijekom ledenog doba, te kasnijoj selidbi za vrijeme danilske kulture pa i irenju metalurga, pogotovo za vrijeme vuedolske kulture.
Ostanak Gota na podruju Hrvatske poslije poraza koji im je nanio Justinijan nije sporno. Mogue je da su hrvatski knezovi, pogotovo Borna, unajmljivali germanske ratnike. To su radili i Maari u vrijeme stvaranja Maarske. Mogue je da su neki pojedinci, potomci Gota i franakih ratnika postajali i dio vladajueg sloja, ali nelogino je da bi ili jedni ili drugi inili taj vladajui sloj. Da su Franci mogli nametnuti vazalski sustav u kneevini Borne, oni bi ga postavili. Ne moe se postaviti hipoteza da Trpimirovi Hrvati, ako su potekli od franakih ratnika, imaju interes za slabljenje odnosa s Francima. Situacija je upravo obrnuta, hrvatstvo je brana Francima i irenju njihova sustava vlasti. Nije vjerojatno da bi poslije Bornine smrti ti ratnici bili narod koji bira svoga kneza. Mogue je da je meu Borninim pretorijancima bilo franakih ratnika koji su pokoravali Gaane. Neosporno je da je Borna imao tijesne odnose s Francima te je vjerojatno primao pomo od njih. Pomo je mogao primati i u oruju i u ratnicima. Meutim, na osnovi tih veza nemogue je postaviti teoriju o germanskom podrijetlu Hrvata. Baskijskog haplotipa, koji daje glavno obiljeje germanskim narodima, u Hrvata ima manje nego, na primjer, u Maara i Poljaka. Ve spominjani nalazi nekropola kod Nina iz osmog i prve polovice devetog stoljea, a to bi trebalo biti vrijeme koje je iznjedrilo Bornu upravo na tome podruju, prije
pokazuju da ratnici-konjanici iz toga vremena i podruja jo uvijek imaju djelove opreme koja je prihvaena od Avara.
17.4. Teorija o autohtonosti

Ve sam citirao Suia (1995.), koji kae da daje prednost pitanju kako je nastao neki narod, a ne pitanju odakle je doao neki narod. Razvojem genetike postalo je mogue ta dva pitanja analizirati odvojeno, odnosno uvidjelo se da su to dva potpuno razdvojena pitanja. Spoznajama o udjelima haplotipova u nekom narodu i otkriima o geografskom ishoditu tih haplotipova te njihovu geografskom pomicanju otkrivamo genetiku strukturu i genetiko podrijetlo nekog naroda. Stanovnitvo koje ima baskijski, hrvatski i neolitske haplotipove ima pretke koji postoje vie od 8000 godina na podrujtrHrvatske. Udio toga stanovnitva u populaciji Hrvata iznosi ak 69 %. Od tih 69 % ak 59 % potjee s Bliskog istoka, a 10 % baskijskog je haplotipa, koji je poslije ledenog doba u razno vrijeme pristizao na prostor hrvatske ili je jedan dio od tih 10 % vjerojatno tijekom ledenog doba boravio na obalama Jadrana. Velika je mogunost da je i slavenski haplotip poeo pristizati na podruje Hrvatske prije poetka seobe naroda. U naoj znanstvenoj literaturi postoje navodi i dokazi koji potvruju autohtonost utvrenu putem genetikih spoznaja. Kada to kaem uzimam u obzir i radove Muia (1989., 1996.), koji je logino zakljuio da ne moe ogroman broj stanovnitva nestati i onda se cijela populacija doseliti. Poslije takva zakljuka uloio je ogroman trud da pronae dokaze za neloginost doseljenja velikog broja stanovnitva. Takav Muiev pristup izazvao je i negativne reakcije, ali opet prije metodoloke naravi nego takve kojima bi se oborili dokazi o neloginosti doseljavanja koje iznosi Mui (Katii, 1993.).
Mislim da je ozbiljno upozorenje i dokaze o autohtonosti pruio Mate Sui. U njegovoj knjizi "Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske" (1996.) dani su elementi za zakljuak da romanizacija nije zahvatila najvei broj puanstva seoskog podruja, a i u gradovima je nastajala sinteza kultura Ilira i Rimljana. U radu "Autohtoni elementi u urbanizmu antikih gradova naeg primorja" Sui odmah na poetku istie: "Zahvaljujui ilirolokim istraivanjima iz novijeg vremena, kojima su i nai arheolozi i historiari dali vrijedan prilog, dolo je vrijeme da se odreenije govori o autohtonim ilirskim kulturnim pojavama u Iliriku u doba rimske dominacije." Naveo sam i to je rekao istraiva starohrvatskoga groblja u Ninu (Beloevi, 1986.), za koje se obino misli da je groblje doseljenih Slavena. I za autoricu Radau-Ribari (1978., 1981.) iznenaenje je specifinost ornamenata na mozaicima podova rimskih graevina na naem podruju i kontinuitet tih ornamenata do najnovijeg vremena u Slavoniji. Autorica povlai paralelu izmeu ornamenata na odjei u sjevernoj Dalmaciji i ornamenata iz danilske i vuedolske kulture, pa onda i ornamenata sa steaka. Analizirajui simbole Vuedolaca (Juri i sur. 2000., 2002.), doao sam do zakljuka da postoji kontinuitet tih simbola i da taj kontinuitet podrava teoriju o autohtonosti. To ne znai da ime Hrvat nije perzijskog podrijetla, kako tvrdi Saka (2000.), kao i naziv ban, kako to objanjava Vidovi. Panteli (2002.) navodi primjer u kojem se rat Rimljana s Ilirima naziva batonski rat (Bellum Batonianum) te da je voa Dardana bio Bato. Ne ulazei ovdje u udne zakljuke Pantelieve, htio sam istaknuti da je Batona na elu Ilira mnogo i da to moda nije ime nego naziv za vladara ili upravo vrhovnika vojske. O teoriji o slavenskom podrijetlu Hrvata moe se rei: ini se vjerojatnim da je manji dio stanovnitva s najveim udjelom slavenskog haplotipa doao na podruje Hrvatske pos.lije seobe naroda. Moda su neki pripadnici toga stanovnitva
inili dio elite ijim postupcima su se stvorili uvjeti za stvaranje hrvatske drave, a time i hrvatske nacije. Meutim, genetike spoznaje definitivno podravaju teoriju o autohtonosti veine pripadnika hrvatskog naroda na podruju Hrvatske.
Povijest srodnosti meu narodima
e sam istaknuo da genetika istraivanja omoguavaju zakljuak da podrijetlo ljudskog roda ima ishodite u jednom haplotipu. Navodio sam i autore koji o tome daju svoja tumaenja. Iz sedam genetikih loza (slijedova haplotipova) Hrvata moe se zakljuiti da bi srodnost meu narodima izraunana u nekom prolom vremenu bila drukija. Moe se zamisliti da slijed haplotipova na shemi 3. (str. 47) podijelimo na grupe haplotipova koji potjeu, ili reeno na genetiki nain, koji su mutanti od nekog haplotipa iz daleke prolosti.
Upravo je to Underhill sa svojim suradnicima i uinio (Underbill i sur. 2000.). Taj je rad nainjen suradnjom 14 sveuilita i znaajnih znanstvenih institucija, veinom iz SAD-a. Zato ne vjerujem da bi netko na podacima dosadanjih istraivanja mogao nainiti toniju hijerarhijsku klasifikaciju. Nije sluajno prihvaen nain klasifikacije koja se u biometrici naziva hijerarhijska klasifikacija varijance. Ne bih sada ire govorio o mogunostima koje prua ta metoda, ali bih napomenuo da je to metoda kojom je mogue iz ukupne genetike varijance izdvojiti aditivni dio, a to znai onaj dio koji se naziva genskim efektima, pa je preostali dio genetike varijabilnosti posljedica interakcija. Pretpostavljam da e to biti biometriki put kojim e se analizirati povijest gena/haplotipova, odnosno utjecaji diversifikacije na mijenjanje osobina ljudi. Dosta sam truda uloio da nainim nekakvu klasifikaciju koja bi dala jasnu sliku povijesti nastajanja srodnosti Hrvata i drugih
naroda. Nisam uspio nainiti nita to bi mi se inilo dobrim. No, kada sam doao do rada Underhilla i sur. (2000.) shvatio sam da nema nita boljega od onoga to je uinjeno u tom radu. Shvatio sam da je u tome radu sve uinjeno toliko dobro da se to dulje vremena nee znatnije mijenjati. Tada sam poeo izraunavati srodnost Hrvata i okolnih naroda prema deset haplogrupa koje su nainjene u tom radu. Dobio sam rezultate koji daju sliku povijesnog mijenjanja slinosti genetikog podrijetla naroda. ini mi se da je to ispravan put razumijevanja i itanja prolosti iz gena. Drei se Galilejevih rijei "matematika je jezik znanosti" (prema Hamming, 2000.), izraunao sam slinost u prolosti po Underhillovoj podjeli. To je podjela na deset haplogrupa koje su nastale na osnovi grupiranja mutanata istog ili jako slinog podrijetla. Zapravo je to slinost, u dijelu genoma Y kromosoma kojega imaju Hrvati, kakva je bila nakon nastanka mutanata iz M01 i M89. Iz M89 je od M09 nainjeno tri haplogrupe te je jedna haplogrupa od te tri ponovono podijeljena u dvije. Autori su (Underbill i sur. 2000.) do takve podjele doli na osnovi pretpostavljenog vremena i broja mutacije, a elemente koje je dala izabrana metoda jasno su opisali. Zato e izraunana slinost Hrvata i okolnih naroda prema tako utvrenim haplogrupama biti genetika slinost podrijetla dalekih predaka usporeenih naroda. Slinost je izraunana otprilike za vrijeme kada je Homo sapiens sapiens bio samo na Bliskom istoku, Srednjem istoku i u srednjoj Aziji. Za izabrane narode preci u tome vremenu imali su haplogrupe prikazane na tablici 17. Izraunana slinost podrijetla za podatke u tablici 17. prikazana je na iduoj tablici 18. Izraunana slino.st dalekih predaka vrlo je logina ako se naini sinteza onoga to je prethodno napisano. Na primjer, veliki porast slinosti predaka Hrvata i Nijemaca u odnosu na sadanje stanje proizlazi iz istih predaka baskijskog i slavenskog haplotipa, a srodnost preko hrvatskog haplotipa postojala je i ranije. Porast slinosti predaka Hrvata i Talijana proizila je iz toga to doseljenici
Tablica 17. Udio haplogrupa (%) prema klasifikaciji Underhilla i sur. (2000.)
* sjeverna i srednja Italija Tablica 18. Slinost podrijetla prije diversifikacaje na nain postavljanja haplogrupa prema Underhillu i sur. (2000.)
u estom tisuljeu prije Krista podrijetlo imaju takoer od M89 kao i hrvatski haplotip. Velika slinost predaka Talijana i Nijemaca proizila je iz istog podrijetla baskijskog i slavenskog haplotipa, ali i iz istog podrijetla hrvatskog haplotipa, kojega imaju Nijemci, i neolitskih haplotipova, kojih mnogo imaju Talijani. Slijedovi haplotipova "naTemelju kojih je izraunavana slinost prema hijerarhijskoj klasifikaciji Underhilla i sur. (2000.) izgledaju ovako:
Tablica 19. Identinost meu narodima (%) u sadanjosti (Semino i sur. 2000.) i u prolosti (Underbill i sur. 2000.)
*Sjeverna i srednja Italija Tablica 20. Identinost podrijetla sadanjeg stanovnitva i njihovih dalekih predaka (%)
Ako se bolje pogleda slijed haplotipova, jasno je da je slinost izraunana za razdoblje kada su nastali mutanti iz M168. U Hrvatsku su stigli doseljenici baskijskog i slavenskog haplotipa iz pravca junog Urala, ali slavenski je haplotip nastao mnogo kasnije kao novi mutant, a izvorni haplotip i slavenskom haplotipu jest M09. Vei dio Hrvata ima podrijetlo od mutanata M89 koji su nastali na Bliskom istoku. M09 takoer potjee od M89, ali ta se mutacija dogodila prije oko 50.000 godina u centralnoj Aziji kamo je stigao prvi Homo sapiens s M89. Hrvatski je haplotip, dakle, nastao takoer iz M89, ali prije oko 27.000 godina na Bliskom istoku, a neolitski haplotipovi koji su takoer nastali na Bliskom istoku pojavili su se znatno kasnije od hrvatskog haplotipa. Zakljuak ovoga razmatranja jest da se slinost hrvatskog podrijetla s narodima koji imaju visok udio slavenskog haplotipa kasnije poveavala ili ostajala ista, a smanjivala se slinost s narodima koji potjeu s Bliskog istoka. Na iduoj tablici su prikazane razlike u identinosti izraunane po haplotipovima prema Semino i sur. (2000.) i po haplogrupama prema Underhillu i sur. (2000.). Kako je ve reeno, raunanje slinosti prema Semino
jest izraun za sadanje stanovnitvo, a prema Underhillovim haplogrupama izraun slinosti vrijedi za daleke pretke dananjeg stanovnitva. Slinost podrijetla izraunana za prolost mijenja se i za druge narode, i to na nain koji je na prvi pogled iznenaujui, ali kada se analizira diversifikacija haplotipova, postaje sve potpuno jasno i objanjivo. Tablice 19. i 20. pokazuju da se slinost s vremenom smanjuje odnosno da razliitost raste. To vjerojatno znai da bre nastaju novi mutanti nego to nestaju postojei. Raznolikost se poveava. Taj zakljuak ini se prilino sigurnim, zato je logino oekivati da ve sada u populaciji ljudi na Zemlji ima mnogo mladih haplotipova, kojih e se nalaziti primjerice tek jedan na milijun ili desetke milijuna ljudi. Zasad je obavljeno premalo analiza da bi se na takve haplotipove nailo. Kada se i dobije drukija analiza od do
tada poznate, a to znai kad se otkrije novi haplotip, istraivai su jako oprezni i ekaju da se poklope rezultati nekoliko analiza, a to iziskuje znatno poveanje uzorka da bi se priznalo otkrie novog haplotipa. Velika slinost podrijetla Hrvata, Albanaca i Grka, kada se iskljui diversifikacija, pokazuje da im je svima podrijetlo s Bliskog istoka. Velika slinost u prolosti naroda koji imaju velik udio baskijskog i slavenskog haplotipa pokazuje da imaju zajednike pretke u centralnoj Aziji i zapadnom Sibiru. Haplogrupa IX, kako ju je postavila grupa autora s uglednih sveuilita iz Amerike (Underbill i sur. 2000.), iskljuila je diversifikacije koje su se dogaale zadnjih 50.000 godina na podruju centralne Azije. To je dosta siguran zakljuak jer su izbaene sve mutacije poslije haplotipa M45, a iz toga haplotipa diversifikacijom su nastali haplotipovi amerikih Indijanaca. To znai da su u grupi IX iskljuene mutacije koje su nastale poslije poetka irenja Homo sapiensa iz centralne Azije. Zato je tako visoka slinost predaka Poljaka, Maara i Nijemaca. To ujedno pokazuje da je u prolosti morala postojati vea slinost podrijetla predaka Hrvata i ve analiziranih naroda s Bliskog istoka nego to je njihova slinost sada, kako to prikazujem na tablici 21. Ako rezultate svedemo na postotak i usporedimo ih s rezultatima dobivenim po udjelu haplotipova po Semino i sur. (2000.), dobit emo rezultate prikazane na tablici 22. Rezultati iz te tablice potvruju da veliki dio Hrvata ima podrijetlo s Bliskog istoka. Da su Underbill i sur. (2000.) zakljuili da su Eu7, Eu9 i Eull nastali ne direktno iz M89 nego recimo preko M45, slinost podrijetla baskijskog, hrvatskog i slavenskog haplotipa bila bi mnogo vea. Oito je da su istraivanja pokazala da se stanovnitvo s haplotipom M89 s Bliskog istoka prije oko 50.000-60.000 godina pomicalo prema srednjoj Aziji i Sibiru i da se tamo pojavio mutant M45. Stanovnitvo koje je ostalo na Bliskom istoku s haplotipom
Tablica 21. Slinost podrijetla Hrvata i naroda s Bliskog istoka (%) po haplogrupama, kako su ih nainili Underbill i sur. (2000.)
Tablica 22. Usporedba identinosti podrijetla sadanjeg stanovnitva i njihovih predaka (%)
M89 imalo je drukiju diversifikaciju, u kojoj je najstariji mutant hrvatski haplotip, a stanovnitvo s tim haplotipom pomicalo se na zapad i na Jadranskoj obali poslije ledenog doba poinje njegova brojana ekspanzija, i to u vrijeme danilske kulture. Nebel i sur. (2001.) pokazali su da su Kurdi genetikim podrijetlom sliniji s obje grupe idova, Akenazima i Sefardima, nego to su prema genetikom podrijetlu sline te dvije grupe idova meusobno. Genetika veza Hrvata i idova Akenaza vea je nego Hrvata i Kurda, i to vrijedi za sadanje populacije i populacije dalekih predaka. Suprotno tome, veza sa idovima Sefardima manja je nego veza s Kurdima. Genetiko ishodite veine pripadnika sva ova tri naroda moralo je biti s istog podruja, a to je podruje od doline rijeke Jordan na jugu do srednjeg toka Eufrata na sjeveru.
Knjiga Postanka i genetike spoznaje
rije otprilike 18 godina na Agronomskom fakultetu u Zagrebu zapoeli smo zajedniki projekt sa znanstvenicima iz SAD-a. S amerike strane projekt je vodio dr. Caird Rexroad. Istraivanja su voena na podruju transfera embrija ovaca. Dr. Rexroad vie je puta boravio u Zagrebu. Za jednog od njegovih posjeta predloio je da naoj uoj grupi iznese neka dostignua u njihovim istraivanjima s podruja proizvodnje transgenetikih ivotinja. Izlaganje je slualo nas sedmero, osim mene jo: prof. Vlatko Rupi, dr. Zvonko Robi, prof. Stjepan Mui, prof. Marija iki, prof. Romano Boac i prof. Branko Liker. Prikazao nam je rezultate pokusa u kojima su bili prenoeni geni ljudi na ovce i svinje. Brojnost pokuaja prenoenja gena s ljudi na ovce i svinje bila je velika, ali je malen postotak pokuaja bio uspjean. Mnogo jednostavnije su se ljudski geni prenosili na svinje nego na ovce. Preneseni ljudski geni koje su ivotinje prihvatile bili su nasljedni, odnosno ivotinje su ih prenosile i na svoje potomstvo.
Od svih pitanja koje smo postavili, pitanje prof. Likera danas mi se ini najinteresantnijim; pitanje je glasilo: "Zato ste u pokusima upotrijebili ljudske gene?" Odgovor je bio: "Imamo izolirane jedino ljudske gene." Istraivaka grupa kojoj je pripadao Rexroad bila je prva koja je poela takva istraivanja, a u vrijeme njegova izlaganja istraivanja su zapoele jo dvije grupe. Grupa u tvrtki DNX, s prof. Carlom Pinkertom, ve je tada dosta uznapredovala, kao i prva grupa u kojoj je bio Rexroad. Tehniku proizvodnje transgenetikih
ivotinja opisao je Pinkert (1994.). No poslije Rexroadova izlaganja nisam mogao zaspati. Razmiljao sam o dalekosenosti tih otkria i kakve bi mogle biti posljedice za daljnji razvoj ljudskog roda ako se takva istraivanja nastave. Tada, a i danas, bojao sam se da se genetike manipulacije, u onome najgorem to se pod tim danas podrazumijeva, nee moi zaustaviti. \ Sutradan poslije Rexroadova izlaganja, jo zbunjen i neispavan, otiao sam profesoru genetike Zdravku Martiniu-Jeriu i ispriao mu to sam dan prije uo. Bio je iznenaen i rekao mi: "Nema podataka da je gen izoliran". Odgovorio sam mu: "ovjek je jo tu, a i ja se stalno tipam da moda ne sanjam." O tim istraivanjima kasnije su publicirani djelomini rezultati. Dr. Rexroad je, nakon nekog vremena, odrao predavanje na Zagrebakom sveuilitu. Govorio je kako se genetikim inenjeringom moe mijenjati protein. Imao sam prilike dugo sluati i mnogo pitati dr. Rexroada, jer sam ga automobilom vozio iz Zagreba na otok Pag i nazad. Imao sam 9 sati da zadovoljim svoju znatielju. Mnogo toga iz izlaganja dr. Rexroada s vremenom je postalo opepoznato. Meutim, ima neto to ne nestaje, to me stalno vraa na prve vijesti o transgenetikim ivotinjama: to je dr. Rexroadovo poznavanje biblijskih tekstova koji se mogu povezati s genetikim spoznajama. Vjerojatno je to utjecalo na to da sam takve tekstove poeo i sam prouavati te uskoro spoznao da se neki tekstovi u Bibliji mogu bolje razumjeti poslije velikih genetikih otkria. Shvatio sam da u Bibliji postoje poruke ili prie koje su u svojoj biti u skladu s genetikim zakonitostima, koji su spoznati u novije vrijeme. Vezano uz temu ove knjige, to su tekstovi iz Knjige Postanka koji govore o Adamovu i Evinu potomstvu te napuivanju zemlje. Tumaenje diversifikacije (raznolikosti) haplotipova dovodi do jednog pretka s muke i jednog sa enske strane, Ako se zamislimo nad prikazom diversifikacije na shemama 1. i 3., koje sam nainio prema Semino i sur. (2000.) i Underhillu i sur. (2000.), razvidno je da svi haplotipovi na Y kromosomu nastaju od samo jednoga praoca.
Prema tome, genetikim otkriima o diversifikaciji haplotipova postalo je jasno da je u prolosti postojao samo jedan izvorni haplotip. Identina je situacija i s mitohondrijskom DNK, pa je Sykes (2001.) na prikazu diversifikacije mtDNK, na slici 4., ak i upisao "Mitochondrial Eve" (mitohondrijska Eva). Sykes je taj naziv stavio pod navodnike, ali oito ne sumnjajui da diversifikacija u najdaljoj prolosti zapoinje od jednog haplotipa mtDNK. U znanstvenoj literaturi poinje se upotrebljavati pojam "mitohondrijska Eva" i "Y kromosomski Adam". Tako Howard (2002.) objavljuje rad naslovljen ""Mitochondrial Eve", "Y chromosome Adam", testosterone, and human evolution". U knjizi "The Great Human Diasporas - The History of Diversity and Evolution" (Velike ljudske dijaspore - Povijest raznolikosti i evolucije), Luigi Lua i Francesco Cavalli-Sforza (1996.) raspravljaju o poecima ljudske populacije od jednog enskog mitohondrijskog (Evina) i jednog mukog Y haplotipa (Adamova). Diversifikacija se moe shvatiti kao dvostruki proces; nastajanje novih haplotipova i nestajanje postojeih. Za otkrie prvog i najstarijeg haplotipa vano je razumjeti nestajanje haplotipova. Cavalli-Sforze (1996.) ostavljaju mogunost nestajanja haplotipova iz populacije i procesom koji bismo mogli nazvati izumiranjem haplotipova. Koristit u se njihovim objanjenjem nestajanja haplotipova iz populacije. Proces se moe objasniti na primjeru nestajanja prezimena. Zamislimo neko naselje u kojem se stanovnici ene i udaju samo izmeu sebe. U naselju ima sto obitelji i sto prezimena. Prezimena onih obitelji koje imaju samo keri u iduoj e generaciji nestati. Kroz dulje razdoblje u naselju bi ostalo samo jedno prezime. U Europi prezimena su openito stara samo nekoliko stotina godina, ali u Kini postoje prezimena koja su stara i vie od 4000 godina. Cavalli-Sforze navode da u Kini zato postoje sela, pa i gradovi u kojima svi stanovnici imaju isto prezime. U spomenutoj knjizi autori zakljuuju da bi kroz dugo razdoblje na cijelom svijetu ostalo samo jedno prezime. Na nain kako nestaju prezimena nestajati mogu i haplotipovi. U obitelji koja nema sinova, haplotip oca ne moe se dalje prenositi,
a u obitelji koja nema keri, mtDNK haplotip majke ne prenosi se na sljedeu generaciju. Kroz milijune godina od pojave ovjeka na Zemlji, i od pojave Homo sapiensa, nestali su mnogi haplotipovi. Istovremeno, diversifikacijom su nastajali novi haplotipovi. Taj proces nestajanja haplotipova na primjeru prezimena nije jedini nain nestanka haplotipova. Vjerojatno nain izumiranja haplotipova prenia primjeru prezimena nije samo sluajnost. Mogue je pretpostaviti da se mutacija jednog haplotipa u drugi odvija kao proces, a ne kao pojedinani dogaaj. Ranije sam to tumaio "proteinskim zakonodavstvom", koji bi mogao znaiti zakonsku naredbu mutiranja jednog haplotipa u drugi. Iako je logian zakljuak da je u prolosti postojao samo jedan poetni haplotip, moemo rei Adamov, teko je pretpostaviti da e najstariji haplotip biti otkriven, ali najstariji koji e biti otkriven poinje se nazivati "Y kromosomski Adam". Dananji stanovnici Zemlje nemaju haplotipove ljudi koji su se pojavili prije Homo sapiensa. Homo sapiensa ne moemo usporeivati s Adamom i Evom, jer je ljudska vrsta postojala i prije pojave Homo sapiensa. Homo sapiensa prije bismo mogli usporediti s Noom i njegovom enom. Ali ni ta usporedba nije potpuno tona jer su Potop preivjela etiri mukarca i etiri ene. Noa i njegova tri sina trebali bi imati isti Y haplotip. U Knjizi Postanka ne spominje se potomstvo po enskoj strani. Ali etiri preivjele ene mogle su imati razliite haplotipove. Postoji mogunost da su poslije Potopa opstale etiri mitohondrijske DNK. Ako s pomou spoznaja o diversifikaciji tumaimo biblijski tekst, tada je Noa nosilac jednog haplotipa koji nije morao odgovarati izvornom Adamovu haplotipu, nego je mogao biti jedan od mutanata. Prema dosadanjim rezultatima istraivanja, sadanje stanovnitvo Zemlje nema haplotipove prijanjih populacija ljudi, meu njima ni haplotipove neandertalca. Sykes (2001.) misli daje Homo sapiens nastao mutacijom u kojoj su spojena dva kromosoma nekog od vrste ve postojeih ljudi, a to bi vjerojatno trebao biti Homo erectus.
Nije sporno da smo svi potomci Homo sapiensa i da je njegova pojava datirana u vrijeme oko 200.000 godina prije Krista. Genetika otkria, dakle, potvruju da je nestalo stanovnitvo koje je postojalo prije Homo sapiensa, pa bi biblijska pria o unitenju svih ljudi prije Noe i njegove obitelji genetikim otkriima trebala biti na odreeni nain potvrena. Haplotipovi Y kromosoma, sukladno Bibliji, morali bi potjecati od jednog haplotipa, ali praenje mtDNK u prolost moe dovesti do od jednog do etiri haplotipa kao izvorita. U Knjizi Postanka daje se veliko znaenje Bojoj odluci da uniti dotadanje populacije ljudi. Navode se i razlozi zato je izabran Noa, potomci kojega e napuiti Zemlju, ali to nije tema naeg sadanjeg interesa. Naa je tema biblijski opis nastajanja naroda. Prema opisu nastajanja generacija i razvoja ljudi prije Noe i poslije Potopa mogue je zakljuiti da su to dva razliita razvojna zbivanja. Prije Potopa i prie o Noi ne spominju se narodi. Adamovih devet sljednika od Seta do Noe imaju brojno potomstvo, ali ne navodi se da su od toga potomstva nastali narodi. Noa je imao samo tri sina, a drugih Adamovih potomaka bilo je mnogo kad je Bog odluio da ostali Adamovi potomci nestanu. Noa i njegova tri sina teorijski bi trebali biti istog Y haplotipa, a njegova ena i tri snahe mogle su nositi svaka razliiti haplotip, ali su teorijski mogle imati i identine haplotipove i sve druge kombinacije koje mogu dati etiri haplotipa. Nema navoda da je Noa imao potomaka poslije Potopa, ali kada Bog govori da se plode i mnoe, tada se obraa i Noi i njegovim sinovima. Meutim, kada se govori o nastalim narodima govori se o potomcima samo trojice Noinih sinova. Poslije Potopa poinje ne vie samo umnaanje ljudskog roda, nego i razvoj ljudskog drutva. Od jednog potomka moe nastati vie naroda, a u zavrnom pasusu poglavlja "Napuivanje zemlje" navodi se: "To su rodovi Noinih sinova, prema svojim lozama i narodima. Od njih su se razgranali narodi po zemlji poslije Potopa." Razlikovanje loze i naroda upravo je ono to je spoznano otkrivanjem i utvrivanjem haplotipova. Haplotipovi su loze pojedinih sinova u slijedu, ali samo neki sinovi imaju vlastitu lozu, a narodi su skup loza iz nekoliko
generacija Noinih potomaka. Razlikuju se i rodovi od loza. Rod ima svaki od predaka Noinih, ali lozu moe imati samo onaj koji je genetiki razliit. Ta genetika raznolikost u razliitosti haplotipova neizbrisiva je kroz brojna pokoljenja. Stoga, prema Knjizi Postanka moramo razlikovati rod, lozu i narod. Rodovi su imali veliku ulogu u stvaranju svih naroda, pa tako i hrvatskog, te su mogli biti istih ili razliitih loza^haplotipova). Ako ponovno obratimo pozornost na zavrni pasus poglavlja o napuivanju Zemlje, vidjet emo da se ne kae da su se narodi razgranali od Adamovih sinova nego od Noinih. A to je s krapinskim praovjekom? Prema biblijskom opisu, sve potomstvo Adamovo nestalo je, osim obitelji Noe. Genetiki promatrano, uzrok nestanka ljudi nastalih prije Homo sapiensa jest mogua genetika mutacija, ili moda manipulacija, u nastajanju suvremenog Homo sapiensa sapiensa. Ipak, po logici nestajanja prezimena mogue je pretpostaviti da su haplotipovi Adama i Noe s vremenom nestali (izumrli), kao i haplogrupe (ovdje je mogue rei i haplotipovi) Noinih snaha. Zato najstariji Y kromosomski Adam i mitohondrijska Eva ne moraju biti uistinu najstariji ljudski preci. Razlika izmeu biblijskog Adama i Eve i Y kromosomskog Adama i mitohondrijske Eve upravo je u tome to genetiki najstariji haplotipovi sigurno imaju svoje potomstvo u ivuoj populaciji ljudi. Zato se, kako navodi Howard (2002.), pod "Mitochondrial Eve" i "Y chromosome Adam" podrazumijeva genetiko ishodite za koje jo uvijek ne moemo tvrditi je li to uistinu i najstarija osoba koja je imala utvreni haplotip ili je tek potomak te najstarije osobe, odnosno neki od mutanata nastao tijekom diversifikacije. Mitohondrijski i Y haplotipovi koje emo utvrditi kao najstarije samo e uz veliku sluajnost biti jednako stari. Razlika u njihovoj starosti teorijski bi trebala biti to vea to je vea razlika u brzini procesa nestajanja haplotipova i diversifikacije (nastajanja raznolikosti) na mukoj i enskoj strani. / U ovome poglavlju o genetikim spoznajama i Knjizi Postanka htio sam tek istaknuti da se i biblijski tekstovi mogu tumaiti onime to je proizilo iz genetikih otkria. Moe se konstatirali da se
genetike spoznaje i biblijski zapisi ne iskljuuju za Y haplotipove, ak se moe ustvrditi da genetike spoznaje potvruju biblijsku priu kao moguu, naravno, priu kojom je na poseban nain opisan zbiljski razvoj. Meutim, za mtDNK situacija je drukija. U Knjizi Postanka o slijedu enskih generacija nita se ne govori. Ipak, i pored toga moe se zakljuiti da nakon Potopa kao izvorita mogu postojati ne jedna nego ak etiri (ili tri) loze mtDNK. Ako je uestalost mutacija za mtDNK i Y haplotipove razliita, onda se vrijeme diversifikacija ne poklapa, a uz mogunost da je Homo sapiens u samom nastajanju imao vie mtDNK haplotipa, teko e biti objasniti pojave frekvencije haplotipova oba spola na istom podruju. Pojednostavljeno reeno, moda e na jednom podruju Hrvatske brojni biti hrvatski haplotip i haplogrupa Katarine (prema Sykes, 2002.), a na drugom podruju hrvatski haplotip i haplogrupa Helene (prema Sykes, 2002.). Mogue je oekivati veliki udio slavenskog haplotipa i Helenine haplogrupe primjerice u Ukrajini. Takva pojava moe se tumaiti time da H haplogrupa nije mutirala u vremenu u kojem je baskijski haplotip mutirao u slavenski. Zato na prvi pogled suprotna pomicanja (seljenja) mtDNK u prolost (Torroni i sur. 2001.) moda uope nisu neobjanjiva jer se na osnovi Biblije to moe oekivati, ali u Knjizi Postanka, za razliku od opisa slijeda muke generacije, o slijedu enskih generacija ne govori se nita. Ve sam rekao da noviji radovi postavljaju brojna pitanja o odrivosti mitohondrijske DNK. Profesor Carl Pinkert (2002.) koji istrauje i nasljeivanje mtDNK i interakcije mtDNK i nukleinske DNK, misli da je mtDNK vrlo promjenjiva. Velika promjenljivost znai i uestalost promjena u tisuu godina, t.j. izraeno postotkom, i jedan posto u tisuu godina. Meutim, promjenjivost mtDNK u smislu njezina rekombiniranja ne znai nastajanje novih haplogrupa i haplotipova, nego njezino mijenjanje pod utjecajem spermija. Kako je Sykes konstruirao loze po mtDNK, nazvavi ih klanovima, ali i grupirajui razliite mtDNK po slinosti, treba priekati nove rezultate vezane uz detaljnija otkria diversifikacije mtDNK.
To ne znai da istraujui mtDNK, kako sam ve ranije pisao, ne moemo mnogo doznati o genetikom podrijetlu, ali ostaje otvoreno pitanje postojanja loza po mtDNK. U najnovijem radu Sykesova uenika i nekadanjeg asistenta Richardsa i njegovih suradnika (2002.), meu kojima nema Sykesa, upravo se istie da se mogu oekivati daljnje podjele unutar sada definiranih haplogrupa mtDNK. Na osnovi svega navedenoga postaje jasno da bi potvrivanjem sumnji u mogunost rekombinacije mtDNK podudarnost prie u Knjizi Postanka i genetikih spoznaja bila jo oitija, jer bi postalo jasno da ne postoje loze po mtDNK, odnosno enskoj strani sljednika. Na kraju ovoga poglavlja moe se postaviti pitanje to je onda s haplotipovima pronaenim na uzorku iz Hrvatske? Na shemi 4. (str. 49) vidi se da Hrvati ak kroz pet generacija haplotipova imaju iste genetike haplotipske pretke. Nakon tih pet haplotipskih generacija iz M168 nastaju dva razliita haplotipa ("brata") koji se zatim dalje razmnoavaju. Potomaka prvog "brata" M89 (EulO) ima vrlo mnogo, ak oko 93 % Hrvata njegovi su potomci, a vjerojatno on jo uvijek "ivi" meu Hrvatima. Underbill i sur. (2000.) od 1062 analizirana uzorka iz cijelog svijeta otkrili su M89 u ak 87 uzoraka, to ini 8,2 %. Da bi bio jasan slijed mutacija koji je doveo do haplotipova pronaenih u Hrvatskoj, ispisao sam ih u poglavlju 4.6. Prema Knjizi Postanka ovih sedam hrvatskih nizova moemo nazvati sedam loza. Prema tome, genetiko podrijetlo Hrvata dobro je poznato, ono je u skladu s biblijskom priom za koju se moe rei da pripovijeda o istinitom dogaaju. Prikaz slijeda predaka Hrvata pokazuje veliku srodnost svih Hrvata i veliku srodnost Hrvata s ostalim narodima. Naime, nosilac haplotipa M42 najstariji je poznati na predak, ali on je i predak velike veine ljudi na Zemlji. On je posljednji na predak kojega je genetika znanost registrirala. Budui da je to najstariji haplotipski predak Hrvata kojega znamo, moemo rei da mi
haplotipu M42 ne znamo "oca". Osim M42, poznat je jo samo jedan haplotip kojemu se ne zna predak (otac), a to je haplotip M91. Ako se u buduim istraivanjima utvrdi da haplotipovi M42 i M91 potjeu od istog haplotipa, tada emo taj haplotip moi nazvati Y kromosomski Adam. Na kraju se namee zakljuak da se biblijska pria o nastajanju naroda u svojoj biti podudara s genetikim otkriima o diversifikaciji na Y kromosomu i genetikom podrijetlu naroda.
Umjesto pogovora
oznavanje genetike strukture sadanjeg stanovnitva Hrvatske bit e detaljnije i tonije kada bude vie analiziranih uzoraka. Moe se oekivati da emo u budunosti dobiti sliku razlika pojedinih podruja u Hrvatskoj, kao to je nainjeno za Italiju, Irsku, Portugal i druge zemlje. Zasigurno emo imati odgovarajue analize i za Srbe, Crnogorce, Muslimane i Slovence. Imat emo analize za Hrvate u Bosni i Hercegovini, kao i za Srbe u Hrvatskoj i Bosni. Dobit emo i odgovor na pitanje kojeg je haplotipa bilo stanovnitvo koje je prihvatilo muslimansku vjeroispovijest, a i ono koje smo nazivali Vlasima.
Svakako da e od posebne vanosti biti spoznaje o mijenjanju DNK u prolosti. Poglavito e biti interesantno dobiti sliku dinamike promjena udjela pojedinih haplogrupa od mezolitika do danas, a to znai posljednjih u 10.000 godina. Treba oekivati da e se pronai i uspjene metode utvrivanja haplotipova na Y kromosomu i na vrlo starim arheolokim nalazima. Dao bih kratak pregled moguih novih zanimljivih usporedbi i nalaza. Nedvojbeno je da e kljuni nalaz za tono utvrivanje izvorita irenja hrvatskog haplotipa biti usporedba haplotipova stanovnika iz naselja starevake, impresso i Koro kulture. Usporedba nalaza iz linearnovrpaste i lenelske kulture potvrdit e ili odbaciti hipotezu Marije Gimbutas (1996.) o irenju danilske kulture, to
Umjesto pogovora
e moda dati konaan odgovor na pitanje o nastanku dananjeg razmjetaja hrvatskog haplotipa. Usporedba haplotipova s podruja Vuedolaca i beaker kulture trebala bi pruiti odgovor o ishoditu i nastanku europske civilizacije. Zato smo duni da matematika, astronomska i metalurka znanja Vuedolaca, naih predaka, predstavimo i upozorimo na "civilizaciju stare Europe". Drim da ima osnova da, barem mi u Hrvatskoj, prihvatimo i upotrebljavamo naziv Marije Gimbutas i da razdoblje od starevake, impresso i danilske kulture do kraja vuedolske kulture nazivamo "civilizacijom stare Europe". Razvijenije kulture oblikovale su se na podruju "civilizacije stare Europe", u tome davnom vremenu, jer je upravo na to podruje isprva pristizalo stanovnitvo s Bliskog istoka, donosei nove spoznaje u Europu. Zato je irenje novih dostignua s Bliskog istoka po Europi imalo poetke na ovim naim podrujima. Razvijenije kulture u Europu je proirilo stanovnitvo hrvatskog haplotipa te, kasnije, stanovnitvo neolitskih haplotipova. Od pojedinanih nalaza, za razumijevanje podrijetla Vuedolaca bilo bi znaajno utvrditi DNK vuedolske linosti pokopane na vuedolskom Gradcu. Taj nalaz prikazuje slika 7. U ovome grobu naena je terina na kojoj se nalazi crte koji objanjava nain raunanja vremena. U taj grob bila je poloena
SlikaS.
Rekonstrukcija kneevskoga groba s poetka eljeznog doba
i posudica na kojoj su ucrtana ahovska polja. Uz pokop ovog Vuedolca povezano je i pohranjivanje vuedolske golubice. Grob se nalazi unutar megarona ljevaa bakra koji je bio svetite, a na prostoru toga svetita pronaena je i vuedolska ahovnica prikazana na slici 3. Vaan je i grob Ilira koji je bio vlasnik kneevske kacige, simbola vlasti. Kacigu i rekonstruirani grob prikazuje slika 8. Grob je otkriven na umberku. U grobu je pronaena visokokvalitetna konjska oprema, a starost je tih grobnih nalaza oko 2800 godina. Naravno, zanimljivo e biti utvrditi DNK poznatih Hrvata iz ne tako davne prolosti. Vjerojatno e biti interesantno pomou analize DNK saznati podrijetlo ivuih pojedinaca. U Engleskoj, na primjer, ima Engleza koji potjeu i od crnaca koje su Rimljani dovodili kao robove. U Portugalu nekoliko postotaka stanovnitva potjee od crnkinja koje su kolonijalne vlasti dovodile iz Afrike kao radnu snagu. Te su analize pokazale da su crnkinje dovoene na jug drukijih mitohondrijskih haplogrupa od crnkinja dovedenih na sjever, to znai da su robovi na jugu i sjeveru potjecali s razliitih
Slika 7. Grob vuedolskog vladara pronaen u svetitu na Vuedolskom Gradcu
Umjesto pogovora
podruja Afrike. Te primjere navodim da bih jo jednom pokazao daje nastajanje politikog naroda neovisno o genetikom podrijetlu. Genetike spoznaje mogu takoer pruiti nove uvide vane i za /razumijevanje novije povijesti. Metode sve detaljnijih analiza genoma ovjeka brzo se razvijaju. Svaki tjedan stiu novosti. U radu Underhilla i sur. (2000.) objavljena je openita podjela unutar M170, odnosno unutar hrvatskog haplotipa. Kada budu poznate te analize za pojedine narode, vjerojatno emo moi neto zakljuiti i o razlikama izmeu hrvatskog haplotipa u Hrvatskoj i onoga u Njemakoj, a te e razlike moda otkriti kada je hrvatski haplotip stigao u Njemaku. Posebice je zanimljiv podatak da su u Underhillovim istraivanjima dva ovjeka, jedan u Americi i jedan u Australiji, imali do tada nepoznate mutante iz hrvatskog haplotipa. Hrvatski su se haplotipovi za nijansu promijenili. Onaj u Americi razliit je od onoga u Australiji. U Australiji je otkriven mutant iz hrvatskog haplotipa u slijedu M170-M26-M161, a u Americi od 106 analiza pronaen je samo jedan hrvatski haplotip (Eu7) i jedan mutant slijeda M170-M21. Utemeljeno je vjerovati da e budue detaljnije analize omoguiti sve bolje poznavanje prolosti. Ali to je s ovjekom u budunosti? Sad, to se mene tie, to su uglavnom pitanja bez odgovora. Moda e na kraju itaocima barem neka moja pitanja biti zanimljiva. Dawkinsovim (1997.) tezama o "sebinom genu" i njegovu darvinizmu u interpretaciji genetikih otkria suprotstavio se Keina (2002.) tvrdnjom da novonastali geni ne moraju pridonositi sebinosti. Inzistiranje Vica (1982.) na povijesti kao djelu ovjeka otvara i pitanje utjecaja diversifikacije genoma, na koju volja ljudi ne utjee, na tijek povijesti. Razumijevanje teorije diversifikacije otvara i pitanje svrhe nastanka gena i genetikog razvoja u svemiru, pa i rasprave s podruja kpzmologije mogu baciti dodatno svjetlo na znaenje tih spoznaja. Tako Hawking (1996.) u svojoj knjizi o povijesti vremena razmilja: "Meutim, otkrijemo li potpunu teoriju, ona bi nakon nekog vremena mogla
postati razumljiva u glavnim crtama svakom ovjeku, a ne samo nekolicini znanstvenika. Tada emo svi mi, filozofi, znanstvenici, i obini ljudi, moi sudjelovati u raspravi zato je to tako, zato se dogodilo da mi i svemir postojimo. Naemo li odgovor na to, bit e to konana pobjeda ljudskog razuma - jer bismo tada spoznali um Boga." Pojava svakog novog gena neim je uzrokovana. Izvjesno je da to nije volja ovjeka, barem nije bila do sada. Sigurno je da su prvi organizmi imali, ili se moda moe rei da su bili, jedan gen. Je li svaki pojedinac od nas borbeno polje 30.000 gena, kako to pretpostavlja Ridley (2001.)? Opstaju li poglavito pojedinci koji imaju "sebinije gene" i je li udjel haplotipova u populacijama posljedica sebinosti kao rezultata skupnog djelovanja svih gena nekog pojedinca? U tome smislu neobjanjiva je pojava haplotipa Eu8 (M26). Na Sardiniji (Semino i sur. 2000.) nije pronaen hrvatski haplotip nego njegov "sin", zaetnik nove loze Eu8. Kako se to zbilo? Nemogue je da je to rezultat prirodne selekcije i da je genotip s haplotipom Eu8 bio sposobniji u borbi za opstanak, odnosno da su Sardinci genetiki kvalitetniji od Hrvata. Zato u Hrvatskoj nije pronaen "otac" (EulO) hrvatskog haplotipa, a meu idovima i Berberima je opstao? Jesu li Hrvati koji imaju Eu7 genetiki vredniji od idova i Berbera koji imaju EulO, zato to imaju gene "sinove" od EulO, a svaka se nova generacija prema Darwinu iri ako je uspjenija. Znai li to da su Sardinci genetiki kvalitetniji od Hrvata, a Hrvati od idova, jer je slijed mutacija EulO-Eu7-Eu8? Haplotip EulO moemo nazvati "djedom" i prilino je brojan u idova, a pogotovo u Berbera; Eu7 moemo nazvati "ocem" i uestao je u Hrvata, a Eu8 u tome je sluaju "sin" i u velikom postotku ga imaju Sardinci. Je li ta genetika mijena napredak, stagnacija ili nazadovanje? Prema Darwinu i tvrdnji o sebinim genima, u smislu sposobnosti, te bi mutacije trebale predstavljati napredak. Ako smo uli u fazu razvoja drutva u kojemu je socijalno svrhovita komunikativnost prednost, onda su, sudei po starosti EulO, idovi, takorei, najsebiniji, Hrvati, nosioci Eu7, sebini
neto manje, a Sardinci najmanje. Imaju li pele savrena drutva? Ako je primaran razvoj drutva, to e biti s genotipom pojedinaca? Hoe li doi do specijalizacije genotipova? l Nedvojbeno je da je poslije neolitizacije poeo intenzivni razvoj drutva i drutvenih odnosa. Razvoj drutva trai specijalizacije, trai li i specijalizaciju genotipa? Je li vrijeme sebinih gena prolost, a komunikativnih i drutveno korisnih budunost? Naemo li odgovore na pitanja o razlozima nastajanja novih gena i nestajanja starih, moda emo spoznati evoluciju i moi vidjeti budunost. Moda emo spoznati um Boga, kako je to rekao Hawking. Ako Zemlja i Sunev sustav imaju vremenski kraj, zato bi kraj imao i fenomen ivota koji se na ovome planetu razvio? Kao to je matematika univerzalna, pa je posvuda u svemiru dva puta dva jednako etiri, moda je univerzalno i "ono neto" to omoguava nastajanje ivota? ovjek je poeo stvarati gene i unositi ih u biljke i ivotinje, a moda i ljude, a veina se ljudi tih mogunosti uplaila. Ako ovjek sintetizira gen koji se moe replicirati, je li time stvorio ivot? Ako Sunev sustav ima svoj vijek trajanja, to nam je initi? Moda je rjeenje u diversifikaciji genoma. Imaju li ljudi u tome ikakvu ulogu, ako nemaju, tko je ima? Hoe li ovjek poeti upravljati diversifikacijom?
Literatura
Adamek, J. (1980.), Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljea, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti - Odjel za hrvatsku povijest Sveuilita u Zagrebu - Sveuilina naklada Liber, Zagreb. Adams, J., Otte, M. (1999.), Did Indo-European Languages spread before farming?, Current Anthropology, Vol. 40(1), str. 73-77. Ammerman, A. J., Cavalli-Sforza, L. L. (1984.), The Neolithic Transition and the Genetics of Populations in Europe, Princeton University Press. Ankel-Simons, F., Cummins, J. M. (1996.), Misconceptions about mitochondria and mammalian fertilization: Implications for theories on human evolution. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 93(24), str. 13859-13863. Anthony, D. W. (1998.), The Opening of the Eurasian Steppe at 2000 BCE. U: V. H. Mair (ur.), The Bronze Age and Early Iron Age Peoples of Eastern Central Asia. Volume One, str. 94-113, The Institute for the Study of Man - The University of Pennsylvania Museum Publications, Philadelphia -Washington D.C. Anthony, D. W., Brown, D. R. (2000.), Eneolithic horse exploitation in the Eurasian steppes: diet, ritual and riding. Antiquity, Vol. 74(283), str. 75-86. Anthony, D. W., Vinogradov, N. B. (1995.), Birth of the Chariot. Archaeology, Vol. 48(2), str. 36-41. Arheoloka istraivanja u Slavonskom Brodu i Brodskom posavlju (1993.), Zbornik znanstvenog skupa, Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva, Svezak 16, Zagreb. Arnaiz-Villena, A., Elaiwa, N., Silvera, C., Rostom, A., Moscoso, J., GomezCasado, E., Allende, L., Varela, P., Martinez-Laso, J. (2001.), The Origin of Palestinians and Their Genetic Relatedness With Other Mediterranean Populations. Human Immunology, Vol. 62(9), str. 889-900.
Literatura
Arnaiz-Villena, A., Martinez-Laso, J., Alonso-Garcia, J. (2001.), The Correlation Between Languages and Genes: The Usko-Mediterranean Peoples. Human Immunology, Vol. 62(9), str. 1051-1061. Aurenche, O., Galet, P., Regagnon-Caroline, E., Evin, J. (2001.), Proto-Neolithic and Neolithic Cultures in the Middle East - The Birth of Agriculture, Livestock Raising, and Ceramics: A Calibrated 14C Chronology 12, 5005500 cal Be. Radiocarbon, Vol. 43(3), str. 1191-1202. Bakija-Konsuo, A. (2001.), Mljetska bolest - juer, danas, sutra. Dubrovaki horizonti, Vol. 32, br. 41, str. 118-127. Bakija-Konsuo, A., Basta-Juzbai, A., Rudan, L, itum, M., NardelliKovai, M., Levanat, S., Fischer, J., Hohl, D., Lonari, D., Seiwert, S., Campbell, H. (2002.), Mai de Meleda: Genetic Haplotype Analysis and Clinicopathological Findings in Cases Originating from the Island of Mljet (Meleda), Croatia. Dermatology, Vol. 205(1), str. 32-39. Balasse, M., Bocherens, H., Tresset, A., Mariotti, A., Vigne, J.-D. (1997.), Emergence of dairy production in the Neolithic contribution of isotopic analysis of cattle archaelogical bones. Comptes Rendus de 1 Academie des Sciences Serie II Fascicule A-Sciences de la Terre et des Planetes, Vol. 325(12), str. 1005-1010. Bandelt, H.-J., Macaulay, V, Richards, M. (2000.), Median Networks: Speedy Construction and Greedy Reduction, One Simulation and Two Case Studies from Human mtDNA. Molecular Phylogenetics & Evolution, Vol. 16(1), str. 8-28. Barbujani, G. (1997.), DNA Variation and Language Affinities. Invited Editorial. American Journal of Human Genetics, Vol. 61, str. 1011-1014. Barbujani, G., Bertorelle, G., Chikhi, L. (1998.), Evidence for Paleolithic and Neolithic Gene Flow in Europe. Letter to the Editor. American Journal of Human Genetics, Vol. 62(2), str. 488-491. Barbujani, G., Excoffier, L. (1999.), The history and geography of human genetic diversity. U: S. C. Stearns (ur.), Evolution in Health and Disease, str. 27-40, Oxford University Press. Barbujani, G., Magagni, A., Minch, E., Cavalli-Sforza, L. L. (1997.), An apportionment of human DNA diversity. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 94(9), str. 45164519. Barbujani, G., Pilastro, A., De Domenico, S., Renfrew, C. (1994.), Genetic Variation in North Africa and Eurasia: Neolithic Demic Diffusion vs. Paleolithic Colonisation. American Journal of Physical Anthropology, Vol. 95(2), str. 137-154.
Barbujani, G., Sokal, R. R., Oden, N. L. (1995.), Indo-European Origins: A Computer-Simulation Test of Five Hypotheses. American Journal of Physical Anthropology, Vol. 96(2), str. 109-132. Bar-Yosef, O. (1998.), The natufian culture in the Levant, threshold to the origins of agriculture. Evolutionary Anthropology, Vol. 6(5), str. 159-177. Batovi, . (1979.), Jadranska zona. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba, str. 473-634, Svjetlost, Sarajevo. Batovi, ., Sui, M., Beloevi, J. (1986.), M. Povijesni i umjetniki spomenici, Arheoloki muzej Zadar, Zadar. Bauer, A., anjek, F., Kujundi, N. (ur.) (1994.), Tko su i odakle Hrvati: revizija etnogeneze, Znanstveno drutvo za prouavanje podrijetla Hrvata, Zagreb. Becker, W. A. (1964.), Manual of Quantitative Genetics, Washington State University. Beloevi, J. (1986.), Srednji i novi vijek. U: . Batovi i sur., Nin. Povijesni i umjetniki spomenici, Arheoloki muzej Zadar, Zadar. Benac, A. (1957a), Crvena Stijena. Bilten muzeja Republike BiH, br. 12, str. 19-50. Benac, A. (1957b), Zelena Peina, Bilten muzeja Republike BiH, br. 12, str. 61-92. Benac, A. (1979.), Prelazna zona. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba, str. 363-470, Svjetlost, Sarajevo. Benac, A., Garaanin, M., Srejovi, D. (1979a), Uvod. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba, str. 11-31, Svjetlost, Sarajevo. Benac, A., Garaanin, M., Srejovi, D. (1979b), Zakljuna razmatranja. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba, str. 635-667, Svjetlost, Sarajevo. Bentley, R. A., Prie, T. D., Luning, J., Gronenborn, D., Wahl, J., Fullagar, P. D. (2002.), Prehistoric migration in Europe: Strontium isotope analysis of early neolithic skeletons. Current Anthropology, Vol. 43(5), str. 799-804. Bermisheva, M. A., Tambets, K., Villems, R., Khusnutdinova, E. K. (2002.), Diversity of mitochondrial DNA haplogrups in ethnic populations of the Volga-Ural region. Molecular Biology, Vol. 36(6), str. 802-812. Biblija (1987.), Kranska sadanjost, Zagreb. Binder, D. (2000.), Mesolithic and Neolithic interaction in southern France and northern Italy: new data and current hypotheses. U: T. D. Price (ur.), Europe's First Farmers, str. 117-143, Cambridge University Press. Bloch, M. (200L), Feudalno drutvo, Golden Marketing, Zagreb. Blumler, M. A. (1996.), Ecology, evolutionary theory and agricultural orgins. U: D. R. Harris (ur.), The Origins and Spread of Agriculture and Pastoralism in Eurasia, str. 25-50, Smithsonian Institution Press, Washington, D.C.
Literatura
Bogaard, A. (2002.), Questioning the relevance of shifting cultivation to Neolithic farming in the loess belt of Europe: evidence from the Hambach Forest experiment. Vegetation History & Archaeobotany, Vol. 11(1-2), str. 155-168. ^ogunovi, M., Vidaek, ., Husnjak, S., Sraka, M. (1998.), Inventory of Soils in Croatia. Agriculturae Conspectus Scientificus, Vol. 63(3), str. 105-112. Borojevi, K. (1986.), Geni i populacija, Forum, Novi Sad. Bozilova, E., Tonkov, S., (1998.), Towards the Vegetation and Settlement History of the Southern Dobrudza Coastal Region, North-Eastern Bulgaria - A Pollen Diagram from Lake Durankulak. Vegetation History & Archaeobotany, Vol. 7(3), str. 141-148. Brinkkemper, O., Hogestijn, W. J., Peeters, H., Visser, D., Whitton, C. (1999.), The Early Neolithic site at Hoge Vaart, Almere, the Netherlands, with particular to non-diffusion of crop plants and significance of site function and sample location. Vegetation History & Archaeobotany, Vol. 8(1-2), str. 79-86. Brinzej, M. (1980.), Konjogojstvo, kolska knjiga, Zagreb. Brown, T. A. (1999.), How ancient DNA may help in understanding the origin and spread of agriculture. Philosophical Transactions of the Royal Society of London - Series B: Biological Sciences, Vol. 354(1379), str. 89-97. Brukner, B. (1979.), Koros - grupa. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba, str. 213-226, Svjetlost, Sarajevo. Budak, N. (ur.) (1995.), Etnogeneza Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb. Buntak, F. (1996.), Povijest Zagreba, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb. Casalotti, R., Simoni, L., Belledi, M., Barbujani, G. (1999.), Y-chromosome polymorphisms and the origins of the European gene pool. Proceedings of the Royal Society of London - Series B: Biological Sciences, Vol. 266(1432), str. 1959-1965. Cavalli-Sforza, L. L. (1971.), Similarities and dissimilarities of sociocultural and biological evolution. U: F. R. Hodson, D. G. Kendall i P. Tautu (ur.), Mathematics in the Archaeological and Historical Sciences, str. 535-541, Edinburgh University Press. Cavalli-Sforza, L. L. (1996.), The spread of agriculture and nomadic pastoralism: insights from genetics, linguistics and archaeology. U: D. R. Harris (ur.), The Origins and Spread of Agriculture and Pastoralism in Eurasia, str. 51-69, Smithsonian Institution Press, Washington, D.C. Cavalli-Sforza, L. L. (1997a), Genes, peoples and languages. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 94(15), str. 7719-7724. ;
Cavalli-Sforza, L. L. (1997b), Genetic and cultural diversity in Europe. Journal of Anthropological Research, Vol. 53(4), str. 383-404. Cavalli-Sforza, L. L., Bodmer, W. F. (1971.), The Genetics of Human Populations, W. H. Freeman and Company, San Francisco. Cavalli-Sforza, L. L., Cavalli-Sforza, F. (1996.), The Great Human Diasporas. The History of Diversity and Evolution, Helix Books - Addison-Wesley Publishing Company, New York-Paris-Bonn-Sydney. Cavalli-Sforza, L. L., Feldman, M. W. (1981.), Cultural Transmission and Evolution: A Quantitative Approach, Princeton Univesity Press. Cavalli-Sforza, L. L., Feldman, M. W. (2003.), The application of molecular genetic approaches to the study of human evolution. Nature Genetics, Vol. 33(Suppl S), str. 266-275. Cavalli-Sforza, L. L., Menozzi, P., Piazza, A. (1993.), Demic Expansions and Human Evolution. Science, Vol. 259, str. 639-646. Chikhi, L., Destro7Bisol, G., Bertorelle, G., Pascali, V, Barbujani, G. (1998.), Clines of nuclear DNA markers suggest a largely Neolithic ancestry of the European gene pool. Proceedings of the National Academy of Sciences of the - United States of America, Vol. 95(15), str. 9053-9058. Chikhi, L., Destro-Bisol, G., Pascali, V, Baravelli, V, Dobosz, M., Barbujani, G. (1998.), Clinal Variation in the Nuclear DNA of Europeans. Human Biology, Vol. 70(4), str. 643-657. Chikhi, L., Nichols, R. A., Barbujani, G., Beaumont, M. A. (2002.), Y genetic data support the Neolithic demic diffusion model. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 99(17), str. 11008-11013. Childe, V. G. (1950.), Prehistoric migrations in Europe, Aschehoug, Oslo. Cicvari, I. (1998.), upanijski ustroj Hrvatske za vrijeme kralja Tomislava. U: Prvi hrvatski kralj Tomislav, Zbornik radova, str. 231-258, Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad, Zagreb. Clark, J. G. D. (1965.), Radiocarbon dating and the expansion of farming from the Near East over Europe. Proceedings of the Prehistoric Society, Vol. 21, str. 58-73. Claverie, J.-M. (2001.), What If There Are Only 30,000 Human Genes?, Science, Vol. 291(5507), str. 1255-1257. Collins, R. (1998.), Charlemagne, Macmillan Press, Basingstoke-London. Cordain, L., Miller, J. B., Eaton, S. B., Mann, N., Holt, S. H. A., Speth, J. D. (2000.), Plant-animal subsistence ratios and macronutrient energy estimations in worldwide hunter-gatherer diets. American Journal of Clinical Nutrition, Vol. 71(3), str. 682-692.
Literatura
Cordain, L., Watkins, B. A., Florant, G. L., Kelher, M., Rogers, L., Li, Y. (2002.), Fatty acid analysis of wild ruminant tissues: evolutionary implications for reducing diet-related chronic disease. European Journal of Clinical Nutrition, Vol. 56(3), str. 181-191. ' Cummins, J. (2001.), Mitochondrial DNA and the Y chromosome: parallels and paradoxes. Reproduction, Fertility & Development, Vol. 13(7-8), str. 533-542. Cummins, J. (2002.), The role of maternal mitochondria during oogenesis, fertilization and embryogenesis. Reproductive BioMedicine, Vol. 4(2), str. 176-182. Cummins, J. M. (200L), Cytoplasmic inheritance and its implications for animal biotechnology. Theriogenology, Vol. 55(6), str. 1381-1399. Cummins, J. M. (200L), Mitochondria: potential roles in embryogenesis and nucleocytoplasmic transfer. Human Reproduction Update, Vol. 7(2), str. 217-228. ade, T., Ognjenovi, I. (2000.), Vuedol: Otkriven najstariji kalendar u Europi!, Globus, 28. svibnja 2000. iak-Chand, R., Kumpas, J. (ur.) (1998.), Etninost, nacija, identitet, Institut za migracije i narodnosti - Naklada Jesenski i Turk - Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb. Crnja, Z. (1978.), Kulturna povijest Hrvatske, Otokar Kerovani, Rijeka. uri, M. N. (1994.), Arijska Harauvatiya pradomovina Hrvata. U: A. Bauer i sur. (ur.), Tko su i odakle Hrvati: revizija etnogeneze, str. 43-46, Znanstveno drutvo za prouavanje podrijetla Hrvata, Zagreb. Dabinovi, A., Horvat, R., Jonji, T., Kati, L., Mui, L, Pavii, S., Pee, F. (2002.), Hrvatska povijest, Naklada Bokovi, Split. Darmon, F. (1996.), Vegetal Environment and Climate Evolution During the Epipalaeolithic and Beginning of the Early Neolithic Period, in the Lower Jordan Valley. Anthropologie, Vol. 100(1), str. 179-212. Darwin, C. (2000.), Postanak vrsta, Naklada Ljevak, Zagreb. Dawkins, R. (1997.), Sebini gen, Izvori, Zagreb. Derevenski, J. S. (2000.), Rings of life: the role of early metalwork in mediating the gendered life course. World Archaeology, Vol. 31(3), str. 389-406. Dimitrijevi, S. (1974.), Problem stupnjevanja starevake kulture s posebnim obzirom na doprinos junopanonskih nalazita rjeavanju ovog problema. U: Poeci ranih zemljoradnikih kultura u Vojvodini i srpskom Podunavlju. Simpozijum praistorijske sekcije SADJ - Subotica 1972., str. 59-93, Srpsko arheoloko drutvo, Beograd. Dimitrijevi, S., (1979.), Sjeverna zona. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba, str. 229-360, Svjetlost, Sarajevo
Dimitrijevi, S., Teak-Gregl, T., Majnari-Pandi, N. (1998.), Prapovijest, Naprijed, Zagreb. Disotell, T. R. (1999.), Human evolution: origins of modern humans still look recent. Current Biology, Vol. 9(17), str. 647-650. Draganovi, K., Buturac, J. (1944.), Poviest crkve u Hrvatskoj, Drutvo Sv. Jeronima, Zagreb. Durman, A. (1991.), Metal u prethistorijskom drutvu jugoistone Europe. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb. Durman, A. (1999.), Vuedolski rituali u slubi vatrenih bogova. Vjesnik, 8. listopada 1999. Eigen, M. (1973.), The origin of biological information. U: J. Mehra (ur.), The Physicist's Conception of Nature, str. 594-632, D. Reidel Publishing Company, Dordrecht-Boston. Ember, C. R., Ember, M. (1996.), Anthropology, Prentice Hall, New Jersey. Eyre-Walker, A., Smith, N. H., Smith, J. M. (1999.), Reply to Macaulay et al. (1999): mitochondrial DNA recombination - reasons to panic. Proceedings of the Royal Society of London - Series B: Biological Sciences, Vol. 266(1433), str. 2041-2042. Falconer, D. S., Mackay, T. F. C. (1996.), Introduction to Quantitative genetics, Longman, London. Feldman, M., Millet, E.(2001.), The Contribution of the Discovery of Wild Emmer to an Understanding of Wheat Evolution and Domestication and to Wheat Improvement. Israel Journal of Plant Sciences, Vol. 49(Suppl S), str. 25-35. Fischer, J., Bouadjar, B., Heilig, R., Huber, M., Lefevre, C., Jobard, F., Macari, F., Bakija-Konsuo, A., Ait-Belkacem, F., Weissenbach, J., Lathrop, M., Hohl, D., Prud'homme, J.-F. (2001.), Mutations in the gene encoding SLURP-1 in Mai de Meleda. Human Molecular Genetics, Vol. 10(8), str. 875-880. Forenbaher, S. (1994.), The Late Copper Age Architecture at Vuedol, Croatia. Journal of Field Archaeology, Vol. 21(3), str. 307-323. Forenbaher, S. (1995.), Vuedol: graditeljstvo i veliina vuedolske faze naselja. Opuscula Archaeologica, Vol. 19, str. 17-25. Forenbaher, S. (1996.), Da Velebit-Gebirge, DasAltertum, Vol. 41, str. 211-226. (Velebit - 9,000 years of people, goats and sheep on an Adriatic coastal range. Autorov prijevod.) Forenbaher, S. (1999.), The Earliest Islanders of the Eastern Adriatic. Collegium Antropologicum, Vol. 23(2), str. 521-530. Forenbaher, S. (2002.), Prehistoric Populations of the Island Hvar - An Overiew of Archaeological Evidence. Collegium Antropologicum, Vol. 26(1), str. 361-378.
Literatura
Gabriel, M. N., Galloway, C. D., Reynolds, R. L., Andelinovi, ., Primorac, D. (2001.), Population Variation of Human Mitochondrial DNA Hypervariable Regions I and II in 105 Croatian Individuals Demonstrated by Immobilized Sequence-specific Oligonucleotide Probe Analysis. Croatian Medical I Journal, Vol. 42(3), str. 328-335. Garaanin, M. (1979.), Centralnobalkanska zona. U: Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba, str. 79-212, Svjetlost, Sarajevo. Gimbutas, M. (1996.), The Goddesses and Gods of Old Europe. Myths and Cult Images, University of California Press, Berkeley-Los Angeles. Goldstein, D. B., Chikhi, L. (2002.), Human migrations and population structure: What we know and why it matters. Annual Review ofGenomics & Human Genetics, Vol. 3, str. 129-152. Gollner, J. (1898.), Stari Slaveni, Drutvo Sv. Jeronima, Zagreb. Gregg, S. A. (1988.), Foragers and Farmers. Population Interaction and Agriculture Expansion in Prehistoric Europe, University of Chicago Press. Grmek, M. D. (1994.), Dva filozofa, Gottschalk i Hasdai ibn aprut, o Hrvatima u vrijeme narodnih vladara. Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, Vol. 20(1-2), str. 435-448. Gronenborn, D. (1999.), A Variation on a Basic Theme: The Transition to Farming in Southern Central Europe. Journal of World Prehistory, Vol. 13(2), str. 123-209. Grupe, G., Price, T. D., Sollner, F. (1999.), Mobility of Bell Beaker people revealed by strontium isotope ratios of tooth and bone: a study od southern Bavarian skeletal remains. A reply to the comment by Peter Horn and Dieter Muller-Sounius. Applied Geochemistry, Vol. 14(2), str. 271-275. Guglielmino, C. R., De Silvestri, A., Bere, J. (2000.), Probable ancestors of Hungarian ethnic groups: an admixture analysis. Annals of Human Genetics, Vol. 64(2), str. 145-159. Hagelberg, E. (2003.), Recombination or mutation rate heterogeneity? Implications for Mitochondrial Eve. Trends in Genetics, Vol. 19(2), str. 84-90. Halstead, P. (1996.), The development of agriculture and pastoralism in Greece: when, how, who and what? U: D. R. Harris (ur.), The Origins and Spread of Agriculture and Pastoralism in Eurasia, str. 296-309, Smithsonian Institution Press, Washington, D.C. Hammer, M. (The Y Chromosome Consortium) (2002.), A Nomenclature System for the Tree of Human Y-Chromosomal Binary Haplogroups. Genome Research, Vol. 12(2), str. 339-348. Hammer, M. F. (1995.), A Recent Common Ancestry for Human Y Chromosomes. Nature, Vol. 378(6555), str. 376-378.
Hammer, M. F., Redd, A. J., Wood, E. T., Bonner, M. R., Jarjanazi, H., Karafet, T., Santachiara-Benerecetti, S., Oppenheim, A., Jobling, M. A., Jenkins, T., Ostrer, H., Bonne-Tamir, B. (2000.), Jewish and Middle Eastern non-Jewish populations share a common pool of Y-chromosome biallelic haplotypes. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 97(12), str. 6769-6774. Hamming, R. W. (2000.), Matematika na udaljenom planetu. Pouak, Vol. 1(4), str. 5-17. Hanak, P. (ur.) (1995.), Povijest Maarske, Barbat, Zagreb. Harlan, J. R. (1971.), Agricultural Origins: Centers and Noncenters. Science, Vol. 174, str. 468-474. Harlan, J. R., Zohary, D. (1966.), Distribution of Wild Wheats and Barley. Science, Vol. 153, str. 1074-1080. Harris, D. R. (ur.) (1996.), The Origins and Spread of Agriculture and Pastoralism in Eurasia, Smithsonian Institution Press, Washington, D.C. Hawking, S. W. (1996.), Kratka povijest vremena, Izvori, Zagreb. Haywood, J., Freeman, C., Garwood, P., Toms, J.. (2000.), Historical Atlas of the Ancient World, Barnes & Noble Books, New York. Helgason, A., SigurSardottir, S., Gulcher, J. R., Ward, R., Stefansson, K. (2000.), mtDNA and the origin of the Icelanders: deciphering signals of recent population history. American Journal of Human Genetics, Vol. 66(3), str. 999-1016. Helgason, A., Sigurcardottir, S., Nicholson, J., Sykes, B., Hill, E. W., Bradley, D. G., Bosnes, V, Gulcher, J. R., Ward, R., Stefansson, K. (2000.), Estimating Scandinavian and Gaelic Ancestry in the Male Settlers of Iceland. American Journal of Human Genetics, Vol. 67(3), str. 697-717. Henry, D. O. (1994.), Prehistoric Cultural Ecology in Southern Jordan. Science, Vol. 265(5170), str. 336-341. Herodot (2000.), Povijest, Matica hrvatska, Zagreb. Heun, M., Schafer-Pregl, R., Klawan, D., Castagna, R., Accerbi, M., Borghi, B., Salamini, F. (1997.), Site of Einkorn Wheat Domestication Identified by DNA Fingerprinting. Science, Vol. 278(5341), str. 1312-1314. Hillman, G. (1996.), Late Pleistocene changes in wild plant-foods available to hunter-gatherers of the northern Fertile Crescent: possible preludes to cereal cultivation. U: D. R. Harris (ur.), The Origins and Spread of Agriculture and Pastoralism in Eurasia, str. 159-203, Smithsonian Institution Press, Washington, D.C. Howard, J. M. (2002.), Mitochondrial Eve", ,,Y chromosome Adam", testosterone, and human evolution. Rivista di Biologia - Biology Forum, Vol. 95(2), str. 319-325.
Literatura
Hrvatska enciklopedija 4 (2002.), Leksikografski zavod "Miroslav Krlea", Zagreb. Hurles, M. E., Veitia, R., Arroyo, E., Armenteros, M., Bertranpetit, J., PerezLezaun, A., Bosch, E., Shlumukova, M., Cambon-Thomsen, A., McElreavey, K., Lopez de Munain, A., Rohl, A., Wilson, I. J., Sing, L., Pandya, A., Santos, F. R., Tyler-Smith, C., Jobling, M. A. (1999.), Recent Male-Mediated Gene Flow over a Linguistic Barrier in Iberia, Suggested by Analysis of a YChromosomal DNA Polymorphism. American Journal of Human Genetics, Vol. 65(5), str. 1437-1448. Ilustrirana povijest Hrvata (1974.), Stvarnost, Zagreb. Jansen, T., Forster, P., Levine, M. A., Oelke, H., Hurles, M., Renfrew, C., Weber, J., Olek, K. (2002.), Mitochondrial DNA and the origins of the domestic horse, Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 99(16), str. 10905-10910. Jaradat, A. A. (2001.), Spatial and temporal genetic structure of wild emmer wheat in Jordan. I. Phenotypic traits. Israel Journal of Plant Sciences, Vol. 49(Suppl S), str. 53-64. Jelovina, D. (1986.), Starohrvatsko kulturno blago, Mladost, Zagreb. Jin, L., Su, B. (2000.), Natives or immigrants: Modern human origin in East Asia. Nature Reviews Genetics, Vol 1(2), str. 126-133. Jobling, M. A., Bouzekri, N., Taylor, P. G. (1998.), Hypervariable digital DNA codes for human paternal lineages: MVR-PCR at the Y-specific minisatellite, MSY1 (DYF155S1). Human Molecular Genetics, Vol. 7(4), str. 643-653. Jochim, M. (2000.), The origins of agriculture in south-central Europe. U: T. D. Price (ur.), Europe's First Farmers, str. 183-196, Cambridge University Press. Jones, M., Brown, T. (2000.), Agricultural origins: the evidence of modern and ancient DNA. The Holocene, Vol. 10(6), str. 769-776. Juri, I. (2002.), Poeci poljoprivredne proizvodnje na hrvatskom povijesnom podruju, Agriculturae conspectus scientificus Vol. 67(4), str. 181-193. Juri, L, Bogunovi, M., iki, M., Balen, J. (2001.), Znaajke poljoprivredne proizvodnje u naseljima starevake kulture na prostoru izmeu Vinkovaca i Slavonskog Broda u Hrvatskoj. Drutvena istraivanja, Vol. 10(6), str. 1131-1158. Juri, L, iki, M., Petrievi, P., Balen, J. (2000.), Ishodite Pitagorinog pouka u Vuedolskoj kulturi na prostoru Hrvatske. Drutvena istraivanja, Vol. 9(2-3), str. 347-365. , Juri, L, Petrievi, P., iki, M. (2002.), Vuedolska ahovnica. Drutvena istraivanja, Vol. 11(6), str. 953-969. Jurii, M. (1992.), Lokaliteti brodskog posavlja: osteoloka analiza. (Neobjavljeni rukopis) _
Kalafati, M., Kovaevi, G. (2000.), Najnovija otkria o evoluciji ovjeka. Priroda, Vol. 90(880), str. 6-9. Kalicz, N. (1993.), The Early Phases of the Neolithic in Western Hungary (Transdanubia). Poroilo o raziskovanju paleolita, neolita in eneolita v Sloveniji, XXI, str. 85-103. Kalicz, N., Virag, Z. M., Biro, K. T. (1998.), The northern periphery of the Early Neolithic Starevo culture in south-western Hungary: a case study of an excavation at Lake Balaton. Documenta Praehistorica, XXV (Poroilo o raziskovanju paleolita, neolita in eneolita v Sloveniji, XXV), str. 151-187. Karavani, I. (2000.), Research on the Middle Palaeolithic in Dalmatia, Croatia. Antiquity, Vol. 74(286), str. 777-778. Kati, L. (1938.), Pregled povijesti Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb. Katii, R. (1993.), Uz poetke hrvatskih poetaka, Knjievni krug, Split. Kerr, R. A. (1998.), Black Sea Deluge May Have Helped Spread Farming. Science, Vol. 279(5354), str. 1132. Kertesz, R., Siimegi, P., Kozak, M., Braun, N., Felegyhazi, E., Hertelendi, E. (1993.), Archeological and Paleoecological Study of an Early Holocene Settlement in the Jaszsag Area (Jaszbereny I). Az. Acta Geographica Ac Geologica Et Meteorologica Debrecina, Vol. XXXII, 1993. Kotetebol. Reprint From Acta Geographica Ac Geologica Et Meteorologica Debrecina, Vol. XXXII, 1993., Debrecin, 1994. A Debreceni Kossuth Lajos Tudomanyegyetem. Keina, I. (2002.), Sociologija i sebini gen". Moral i etika sa stajalita suvremene biologije. Drutvena istraivanja, Vol. 11(6), str. 929-952. Keys, K. M., Budowle, B., Andelinovic, S., Defmis-Gojanovic, M., Drmic, L, Marcikic, M., Primorac, D. (1996.), Northern and southern Croatian population data on seven PCR-based loci. Forensic Science International, Vol. 81(2-3), str. 191-199. Kimura, M. (1983.), The Neutral Theory of Molecular Evolution, Cambridge University Press. King, R., Underbill, P. A. (2002.), Congruent distribution of Neolithic painted pottery and ceramic figurines with Y-chromosome lineages. Antiquity, Vol. 76(293), str. 707-714. Kiai, V. (1972.), Povijest Hrvata. Knjiga prva, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb. Krajcar Broni, L, Minichreiter, K., Obeli, B., Horvatini, N. (2002.), The oldest early Neolithic (Starevo culture) settlements in Croatia: Zadubravlje-Duine and Slavonski Brod-Galovo. Presented at: 14C and Archaeology: Fourth Symposium St. Catherine's College, Oxford, England, UK, 9-14 April.
Literatura
Kravchenko, S. A., Slominsky, P. A., Bets, L. A., Stepanova, A. V., Mikulich, A. I., Limborska, S. A., Livshits, L. A. (2002.), Polymorphism of STR Loci of the Y Chromosome in Three Populations of Eastern Slavs from Belarus, Russia, and Ukraine. Russian Journal of Genetics, Vol. 38(1), str. 80-86. 'Kronologija: Hrvatska-Europa-Svijet (1996.), Novi Liber, Zagreb. Kuijt, I. (ur.) (1999.), Life in Neolithic Farming Communities, Kluwer Academic/ PlenumPublishers, New York-Boston-Dordrecht-London-Moscow. Laszowski, E. (1995.), Povijest plemenite opine Turopolja, Glasnik Turopolja - Plemenita opina turopoljska, Velika Gorica. (Pretisak izdanja iz 1910. godine) Levine, M. (1999.), The Origins of Horse Husbandry on the Eurasian Steppe. U: M. Levine i sur., Late prehistoric exploitation of the Eurasian steppe, str. 5-58, The McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge. Levine, M. A. (1998.), Eating horses: the evolutionary significance of hippophagy. Antiquity, Vol. 72(275), str. 90-100. Levine, M. A. (1999.), Botai and the Origins of Horse Domestication. Journal of Anthropological Archaeology, Vol. 18, str. 29-78. Levine, M., Rassamakin, Y., Kislenko, A., Tatarintseva, N., with an introduction by Colin Renfrew (1999.), Late prehistoric exploitation of the Eurasian steppe, The McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge. Levi-Strauss, C. (1989.), Strukturalna antropologija, Stvarnost, Zagreb. Lillie, M. C. (1998.), The Mesolithic-Neolithic transition in Ukraine: new radiocarbon determinations for the cemeteries of the Dnieper Rapids Region. Antiquity, Vol. 72(275), str. 184-188. Lillie, M., Zvelebil, M. (1995.), The Transition to Farming in Eastern Europe: A Case Study from the Dnieper Rapids Region in Ukraine. U: 5. Colloque international UISPP, 1995, str. 429-439. Lotter, A. R, Birks, H. J. B., Zolitschka, B. (1995.), Late-Glacial Pollen and Diatom Changes in Response to two different Environmental Perturbations - Volcanic Eruption and Younger Dryas Cooling. Journal of Paleolimnology, Vol. 14(1), str. 23-47. Macan, T. (1999.), Povijest hrvatskog naroda, kolska knjiga, Zagreb. Macaulay, V, Richards, M., Sykes, B. (1999.), Mitochondrial DNA recombination - no need to panic. Proceedings of the Royal Society of London - Series B: Biological Sciences, Vol. 266(1433), str. 2037-2039. Maier, U. (1999.), Agricultural activies and land use in a Neolithic village around 3900 BC: Hornstaad Hornle I. A., Lake Constance, Germany. Vegetation History 6- Archaeobotany, Vol. 8(1-2), str. 87-94.
Malaspina, P., Tsopanomichalou, M., Duman, T., Stefan, M., Silvestri, A., Rinaldi, B., Garcia, O., Giparaki, M., Plata, E., Kozlov, A. I., Barbujani, G., Vernesi, C., Papola, F., Ciavarella, G., Kovatchev, D., Kerimova, M. G., Anagnou, N., Gavrila, L., Veneziano, L., Akar, N., Loutradis, A., Michalodimitrakis, E. N., Terrenato, L., Novelletto, A. (2001.), A multistep process for the dispersal of a Y chromosomal lineage in the Mediterranean area. Annals of Human Genetics, Vol. 65(4), str. 339-349. Mann, N. (2000.), Dietary lean red meat and human evolution. European Journal of Nutrition, Vol. 39(2), str. 71-79. Marinko, M. (2000.), Indoiransko podrijetlo Hrvata, Naklada Juri, Zagreb. Margeti, L. (1995.), Neka pitanja etnogeneze Hrvata. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Vol. 28, str. 19-55. Markovi, Z. (1994.), Sjeverna Hrvatska od neolita do bronanog doba, Muzej grada Koprivnice, Koprivnica. Matijai, R. (1998.), Gospodarstvo antike Istre, Zaviajna naklada "akan Juri", Pula. McVean, G. A. T. (2001.), What do patterns of genetic variability reveal about mitochondrial recombination?, Heredity, Vol. 87(6), str. 613-620. Medica, L, Logar, N., Peterlin, B. (2000.), Characteristics of myotonic dystrophy in Istria: Molecular genetic approach. Part II: Analysis of genetic polymorphisms. Collegium Antropologicum, Vol. 24(2), str. 287-294. Medjugorac, L, Kustermann, W., Lazar, P., Russ, L, Pirchner, F. (1994.), Marker-derived phylogeny of European cattle supports demic expansion of agriculture. Animal Genetics, Vol. 25(Suppl 1), str. 19-27. Mehra, J. (ur.) (1973.), The Physicist's Conception of Nature, D. Reidel Publishing Company, Dordrecht-Boston. Minichreiter, K. (1992.), Starevaka kultura u sjevernoj Hrvatskoj, Arheoloki zavod Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb. Minichreiter, K. (1993.), Arhitektura starevakog naselja kod Zadubravlja. U: Arheoloka istraivanja u Slavonskom Brodu i Brodskom posavlju. Zbornik znanstvenog skupa, str. 97-111, Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva, Svezak 16, Zagreb. Minichreiter, K. (2002.), Slavonski Brod, Galovo, sustavna istraivanja naselja starevake kulture u godini 2002. Obavijesti, Vol. 34(3), str. 45-52. Mishmar, D., Ruiz-Pesini, E., Golik, P., Macaulay, V, Clark, A. G., Hosseini, S., Brandon, M., Easley, K., Chen, E., Brown, M. D., Sukernik, R. L, Olckers, A., Wallace, D. C. (2003.), Natural selection shaped regional mtDNA variation in humans. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 100(1), str. 171-176.
Literatura
Mithen, S., Finlayson, B., Pirie, A., Carruthers, D., Kennedy, A. (2000.), New Evidence for Economic and Technological Diversity in the Pre-Pottery Neolithic A: Wadi Faynan 16. Current Anthropology, Vol. 41(4), str. 655-663. Mohyuddin, A., Ayub, Q., Qamar, R., Zerjal, T., Helgason, A., Mehdi, S. Q., Tyler-Smith, C. (2001.), Y-chromosomal STR haplotypes in Pakistani populations. Forensic Science International, Vol. 118(2-3), str. 141-146. Miiller, J. (1994.), Das Ostadriatische Fruhneolithikum, Prahistorische Archaologie in Siidosteuropa, Band 9, Wissenschaftsverlag Volker Spiess, Berlin. Mumford, L. (1988.), Grad u historiji, Naprijed, Zagreb. Mui, I. (1989.), Podrijetlo Hrvata, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb. Mui, I. (1996.), Slaveni, Goti i Hrvati, Biblioteka Iberia, Split. Nebel, A., Filon, D., Brinkmann, B., Majumder, P. P., Faerman, M., Oppenheim, A. (2001.), The Y Chromosome Pool of Jews as Part of the Genetic Landscape of the Middle East. American Journal of Human Genetics., Vol. 69(5), str. 1095-1112. Nedved, B. (1990.), Biogradski kraj u Rimsko doba. Biogradski zbornik l, str. 213-246. Njos, A., (1994.), Future land utilization and management for sustainable crop production. Soil & Tillage Research, Vol. 30(2-4), str. 345-357. Novak, G. (1932.), Nae more, Zagreb. O'Neill, S. (1997), Cheddar Man is my long-lost relative. Electronic Telegraph, 8 March 1997, http:/www.telegraph.co.uk:80. Opa enciklopedija 4 (1978.), Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb. Orbini, M. (1999.), Kraljevstvo Slavena, Golden marketing - Narodne novine, Zagreb. Otte, M. (1997.), The diffusion of modern languages in prehistoric Eurasia. U: R. Blench i M. Spriggs (ur.), Archaeology and Landuage I. Theoretical and methodological orientations, str^74-81, Routledge, London-New York. Otte, M. (1998.), Prehistory of the Europeans: A Comment on Cavalli-Sforza. Journal of Anthropological Research, Vol. 54(3), str. 401-405. Otte, M., Noiret, P. (2001.), Le Mesolithique du Bassin Pannonien et la formation du Rubane. L'Anthropologie, Vol. 105(3), str. 409-419. Panteli, S. (2002.), Pradomovina Slavena u srednjem Podunavlju, Laus Split Croatia antiqua Mainz, Mainz-Zagreb. Passarino, G., Semino, O., Magri, C., Al-Zahery, N., Benuzzi, G., QuintanaMurci, L., Andelinovic, S., Bullc-Jakus, F., Liu, A., Arslan, A., SantachiaraBenerecetti, S. (2001.), The 49a,f Haplotype 11 is a New Marker of the EU19 Lineage that Traces Migrations from Northern Regions of the Black Sea. Human Immunology, Vol. 62(9), str. 922-932.
Paenko, E. (1999.), Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, Meditor, Zagreb. Pereira, L., Prata, M. J., Amorim, A. (2000.), Diversity of mtDNA lineages in Portugal: not a genetic edge of European variation. Annals of Human Genetics, Vol. 64(6), str. 491-506. Pereira, L., Prata, M. J., Brion, M., Jobling, M. A., Carracedo, A., Amorim, A. (2000.), Clinal Variation of YAP(+) Y-Chromosome Frequencies in Western Iberia. Human Biology, Vol. 72(6), str. 937-944. Pereira, L., Prata, M. J., Jobling, M. A., Amorim, A. (1999.), Analysis of the Y-chromosome and Mitochondrial DNA Pools in Portugal. U: C. Renfrew, K. Boyle (ur.), Archaeogenetics: DNA and the population prehistory of Europe, str. 191-195, The McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge. Piazza, A., Rendine, S., Minch, E., Menozzi, P., Mountain, J., Cavalli-Sforza, L. L. (1995.), Genetics and the Origin of European Languages. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 92(13), str. 5836-5840. Pinkert, C. A. (2003), osobni kontakti. Pinkert, C. A. (ur.) (1994.), Transgenic Animal Technology, Academic Press, San Diego-New York-London. Pinkert, C. A., Trounce, I. A. (2002.), Production of transmitochondrial mice. Methods, Vol. 26(4), str. 348-357. Pohl, W. (1995.), Osnove hrvatske etnogeneze: Avari i Slaveni. U: N. Budak (ur.), Etnogeneza Hrvata, str. 86-96, Nakladni zavod Matice hrvatske - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb. Popari, B. (1998.), Pomorska sila Hrvata, A 3 Data, Zagreb. (Pretisak izdanja iz 1899. godine) Praistorija jugoslavenskih zemalja II. Neolitsko doba (1979.), Svjetlost, Sarajevo. Pribojevi, V. (1997.), O podrijetlu i slavi Slavena, Golden marketing - Narodne novine, Zagreb. Prie, T. D. (ur.) (2000.), Europe's First Farmers, Cambridge University Press. Price, T. D., Bentley, R. A., Liining, J., Gronenborn, D., Wahl, J. (2001.), Prehistoric human migration in the Linearbandkeramik of Central Europe. Antiquity, Vol. 75(289), str. 593-603. Price, T. D., Grupe, G., Schroter, P. (1998.), Migration in the Bell Beaker period of central Europe. Antiquity, Vol. 72(276), str. 405-411. Primorac, D. (2003), osobni kontakti. Prvi hrvatski kralj Tomislav (1998.), Zbornik radova, Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad, Zagreb.
Literatura
Qamar, R., Ayub, Q., Mohyuddin, A., Helgason, A., Mazhar, K., Mansoor, A., Zerjal, T., Tyler-Smith, C., Mehdi, S. Q. (2002.), Y-Chromosomal DNA Variation in Pakistan. American Journal of Human Genetics, Vol. 70(5), str. 1107-1124. Radau-Ribari, J. (1978.), O porijeklu vezenog ukrasa na suknenoj odjei zapadnodinarskog podruja. Etnoloki prilozi l, str. 77-95 Radau-Ribari, J. (1981.), Likovni elementi vunenih pokrivaa panonskog podruja i antikni mozaik. Etnoloka istraivanja l, str. 69-83. Raukar, T. (1997.), Hrvatsko srednjovjekovlje, kolska knjiga - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb. Rendi-Mioevi, D. (1989.), Iliri i antiki svijet, Knjievni krug, Split. Renfrew, C. (1996.), Language families and the spread of farming. U: D. R. Harris (ur.), The Origins and Spread of Agriculture and Pastoralism in Eurasia, str. 70-92, Smithsonian Institution Press, Washington, D.C. Renfrew, C. (1999.), Archaeology and Language. The Puzzle of Indo-European Origins, Cambridge University Press. (Prvo izdanje 1987.) Renfrew, C. (1999.), Time Depth, Convergence Theory, and Innovation in Proto-Indo-European: Old Europe" as a PIE Linguistic Area. The Journal of Indo-European Studies, Vol. 27(3-4), str. 257-293. Renfrew, C. (2000.), At the Edge of Knowability: Towards a Prehistory of Languages. Cambridge Archaeological Journal, Vol. 10(1), str. 7-34. Renfrew, C. (2001.), From molecular genetics to archaeogenetics. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 98(9), str. 4830-4832. Renfrew, C., Boyle, K. (ur.) (1999.), Archaeogenetics: DNA and the population prehistory of Europe, The McDonald Institute for Archaeological Research, University of Cambridge. Renfrew, C., Forster, P., Hurles, M. (2000.), The past within us. Nature Genetics, Vol. 26(3), str. 253-254 Richards, M. B., Macaulay, V. A., Bandelt, H.-J., Sykes, B. C. (1998.), Phylogeography of mitochondrial DNA in western Europe. Annals of Human Genetics., Vol. 62(3), str. 241-260. Richards, M. P., Pettitt, P. B., Trinkaus, E., Smith, F. H., Paunovi, M., Karavani, I. (2000.), Neanderthal diet at Vindija and Neanderthal predation: The evidence from stable isotopes. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 97(13), str. 76637666.
Richards, M., Corte-Real, H., Forster, P., Macaulay, V, Wilkinson-Herbots, H., Demaine, A., Papiha, S., Hedges, R., Bandelt, H.-J., Sykes, B. (1996.), Paleolithic and Neolithic Lineages in the European mitochondrial Gene Pool. American Journal of Human Genetics, Vol. 59(1), str. 185-203. Richards, M., Macaulay, V. (2001.), The Mitochondrial Gene Tree Comes of Age. American Journal of Human Genetics, Vol. 68(6), str. 1315-1320. Richards, M., Macaulay, V, Hickey, E., Vega, E., Sykes, B., Guida, V, Rengo, C., Sellitto, D., Cruciani, F., Kivisild, T, Villeins, R., Thomas, M., Rychkov, S., Rychkov, O., Rychkov, Y., Golge, M., Dimitrov, D., Hill, E., Bradley, D., Romano, V., Call, F., Vona, G., Demaine, A., Papiha, S., Triantaphyllidis, C., Stefanescu, G., Hatina, J., Belledi, M., Di Rienzo, A., Novelletto, A., Oppenheim, A., N0rby, S., Al-Zaheri, N., Santachiara-Benerecetti, S., Scozzari, R., Torroni, A., Bandelt, H.-J. (2000.), Tracing European Founder Lineages in the Near Eastern mtDNA Pool. American Journal of Human Genetics, Vol. 67(5), str.1251-1276. Richards, M., Macaulay, V, Sykes, B., Pettitt, P., Hedges, R., Forster, P., Bandelt, H.-J. (1997.), Paleolithic and Neolithic lineages in the European mitochondrial gene pool - Reply to Cavalli-Sforza and Minch. American Journal of Human Genetics, Vol. 61(1), str. 251-254. Richards, M., Macaulay, V, Torroni, A., Bandelt, H.-J. (2002.), In search of geographical patterns in European mitochondrial DNA. American Journal of Human Genetics,Vol 71(5), str. 1168-1174. Richards, M., Sykes, B. (1998.), Evidence for Paleolithic and Neolithic Gene Flow in Europe - Reply to Barbujani et al. American Journal of Human Genetics, Vol. 62(2), str. 491-492. Ridley, M. (2000.), Genome, Fourth Estate, London. Ridley, M. (200L), Genom, Izvori, Zagreb. Ross, J., Parson, W., Fura, I., Kubat, M., Holland, M. (2001.), Multiplex PCR amplification of eight STR loci in Austrian and Croatian Caucasian populations. International Journal of Legal Medicine, Vol. 115(1), str. 57-60. Rosser, Z. H., Zerjal, T, Hurles, M. E., Adojaan, M., Alavantic, D., Amorim, A., Amos, W., Armenteros, M., Arroyo, E., Barbujani, G., Beckman, G., Beckman, L., Bertranpetit, J., Bosch, E., Bradley, D. G., Brede, G., Cooper, G., Corte-Real, H. B. S. M., de Knijff, P., Decorte, R., Dubrova, Y. E., Evgrafov, O., Gilissen, A., Glisic, S., Golge, M., Hill, E. W., Jeziorowska, A., Kalaydjieva, L., Kayser, M., Kivisild, T, Kravchenko, S. A., Krumina, A., Kuinskas, V, Lavinha, J., Livshits, L. A., Malaspina, P., Maria, S., McElreavey, K., Meitinger, T. A., Mikelsaar, A.-V, Mitchell, R. J., Nafa, K., Nicholson, J., N0rby, S., Pandya, A., Parik, J., Patsalis, P. C., Pereira, L., Peterlin, B., Pielberg, G., Prata, M. J., Previdere, C., Roewer, L., Rootsi, S., Rubinstein, D. C., Saillard, J., Santos, F. R., Stefanescu, G., Sykes, B.
Literatura
C., Tolun, A., Villems, R., Tyler-Smith, C., Jobling, M. A. (2000.), YChromosomal Diversity in Europe is Clinal and Influenced Primarily by Geography, Rather than by Language. American Journal of Human Genetics, Vol. 67(6), str. 1526-1543. Ryndina, N. (1999.), Copper Production from Polymetallic Sulphide Ores in the Northeastern Balkan Eneolithic Culture. Journal of Archaeological Science, Vol. 26, str. 1059-1068. Saka, S. K. (2000.), Hrvati do stoljea VII. Izabrani radovi o hrvatskoj etnogenezi, Darko Sagrak, Zagreb. Schmidt, R. R. (1945.), Die Burg Vuedol, Hrvatski dravni arheoloki muzej, Zagreb. Schmitz, R. W., Serre, D., Bonani, G., Feine, S., Hillgruber, R, Krainitzki, H., Paabo, S., Smith, F. H. (2002.), The Neanderthal type site revisited: Interdisciplinary investigations of skeletal remains from the Neander Valley, Germany. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 99(20), str. 13342-13347. Scholz, M., Bachmann, L, Nicholson, G. J., Bachmann, J., Giddings, I., Ruschoff-Thale, B., Czarnetzki, A., Pusch, C. M. (2000.), Genomic Differentiation of Neanderthals and Anatomically Modern Man Allows a Fossil-DNA-Based Classification of Morphologically Indistinguishable Hominid Bones. American Journal of Human Genetics, Vol. 66(6), str. 1927-1932. Schroedinger, E. (1944.), What is Life?, Cambridge University Press. (Prema Eigen, 1973.) Scozzari, R., Cruciani, R, Pangrazio, A., Santolamazza, P., Vona, G., Moral, P., Latini, V, Varesi, L., Memmi, M. M., Romano, V, De Leo, G., Gennarelli, M., Jaruzelska, J., Villems, R., Parik, J., Macaulay, V, Torroni, A. (2001.), Human Y-Chromosome Variation in the Western Mediterranean Area: Implications for the Peopling of the Region. Human Immunology, Vol. 62(9), str. 871-884. Semino, O., Passarino, G., Oefner, P. J., Lin, A. A., Arbuzova, S., Beckman, L. E., De Benedictis, G., Francalacci, P., Kouvatsi, A., Limborska, S., Marcikic, M., Mika, A., Mika, B., Primorac, D., Santachiara-Benerecetti, A. S., CavalliSforza, L. L., Underhill, P. A. (2000.), The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in Extant Europeans: A Y Chromosome Perspective. Science, Vol. 290(5494), str. 1155-1159. Semino, O., Passarino, G., Quintana-Murci, L., Liu, A. P., Beres, J., Czeizel, A., Santachiara-Benerecetti, A. S. (2000.), MtDNA and Y chromosome polymorphisms in Hungary: inferences from the palaeolithic, neolithic and Uralic influences on the modern Hungarian gene pool. European Journal of Human Genetics, Vol. 8(5), str. 339-346.
Semino, O., Santachiara-Benerecetti, A. S., Falaschi, F., Cavalli-Sforza, L. L., Underhill, P. A. (2002.), Ethiopians and Khoisan Share the Deepest Glades of the Human Y-Chromosome Phylogeny. American Journal of Human Genetics, Vol. 70(1), str. 265-268. Sherratt, A. (1996.), Plate tectonics and imaginary prehistories: structure and contingency in agricultural origins. U: D. R. Harris (ur.), The Origins and Spread of Agriculture and Pastoralism in Eurasia, str. 130-141, Smithsonian Institution Press, Washington, D.C. Shishlina, N. L, Hiebert, F. T. (1998.), The Steppe and the Sown: Interaction Between Bronze Age Eurasian Nomads and Agriculturalists. U: V. H. Mair (ur.), The Bronze Age and Early Iron Age Peoples of Eastern Central Asia. Volume One, str. 222-235, The Institute for the Study of Man - The University of Pennsylvania Museum Publications, Philadelphia-Washington D.C. Simoni, L., Calafell, R, Pettener, D., Bertranpetit, J., Barbujani, G. (2000.), Geographic Patterns of mtDNA Diversity in Europe. American Journal of Human Genetics, Vol. 66(1), str. 262-278. Smith, R H., Trinkaus, E., Pettitt, P. B., Karavani, L, Paunovi, M. (1999.), Direct radiocarbon dates for Vindija Gl and Velika Peina Late Pleistocene hominid remains. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 96(22), str. 12281-12286. Srejovi, D. (1974.), Mezolitske osnove neolitskih kultura u junom Podunavlju. U: Poeci ranih zemljoradnikih kultura u Vojvodini i srpskom Podunavlju. Simpozijum praistorijske sekcije SADJ - Subotica 1972., str. 21-28, Srpsko arheoloko drutvo, Beograd. Starac, A. (1999.), Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji I, Arheoloki muzej Istre, Pula. Starost penice (2000.), Analiza Instituta "Ruder Bokovi", Zavod za ope stoarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu, broj 3/00,13. sijenja 2000. Stiner, M. C. (1999.), Paleolithic mollusc exploitation at Riparo Mochi (Balzi Rossi, Italy): food and ornaments from the Aurignacian through Epigravettian. Antiquity, Vol. 73(282), str. 735-754. Stiner, M. C., Munro, N. D., Surovell, T. A., Tchernov, E., Bar-Yosef, O. (1999.), Paleolithic Population Growth Pulses Evidenced by Small Animal Exploitation. Science, Vol. 283, str. 190-194. Sui, M. (1995.), Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. U: N. Budak (ur.), Etnogeneza Hrvata, str. 13-27, Nakladni zavod Matice hrvatske - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb. Sui, M. (1996.), Odabrani radovi iz stare povijesti Hrvatske, Ogranak Matice hrvatske u Zadru - Arheoloki muzej Zadar, Zadar.
Literatura
Sumegi, R, Hertelendi, E., Magyari, E., Molnar, M. (1998.), Evolution of the environment in the Carpathian basin during the last 30.000 BP years and its effects on the ancient habits of the different cultures. Archaeometrical Research in Hungary II, str. 183-197, Budapest-Kaposvar-Veszprem. Sykes, B. (1999.), The molecular genetics of European ancestry. Philosophical Transactions of the Royal Society of London - Series B: Biological Sciences, Vol. 354, str. 131-139. Sykes, B. (2001.), The Seven Daughters of Eve, W. W. Norton & Company, New York-London. Sykes, B. (2002.), Sedam Evinih keri. Genetika povijest Europljana, Naklada Zadro, Zagreb. agi-Buni, T. (1988.), emu istraivanje povijesti? U: E anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata 1. Srednji vijek, str. VII-XXIV, Kranjska sadanjost, Zagreb. anjek, F. (1988.), Crkva i kranstvo u Hrvata 1. Srednji vijek, Kranska sadanjost, Zagreb. anjek, F. (1994.), Povijesno-filoloke pretpostavke Iranske" teorije o podrijetlu Hrvata. U: A. Bauer i sur. (ur.), Tko su i odakle Hrvati: revizija etnogeneze, str. 46, Znanstveno drutvo za prouavanje podrijetla Hrvata, Zagreb. anjek, F. (1998.), Crkva i kranski etiki sustav u hrvatskom drutvu. U: R. iak-Chand i J. Kumpes (ur.), Etninost, nacija, identitet, str. 143-152, Institut za migracije i narodnosti - Naklada Jesenski i Turk - Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb. anjek, F. (1999.), Povijesni pogledi Mavra Orbinija. U: M. Orbini, Kraljevstvo Slavena, str. 7-54, Golden marketing - Narodne novine, Zagreb. ii, F. (1975.), Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb. kobalj, A. (1970.), Obredne gomile, Sveti Kri na iovu. koberne, Z. (1999.), Budinjak, kneevski tumul, Muzej grada Zagreba, Zagreb. Teschler-Nicola, M., Gerold, F., Bujatti-Narbeshuber, M., Prohaska, T., Latkoczy, C., Stingeder, G., Watkins, M. (1999.), Evidence of genocide 7000 BP - Neolithic paradigm and geo-climatic reality. Collegium Antropologicum, Vol. 23(2), str. 437-450. Teak-Gregl, T. (1991.), Naselje korenovske kulture u Kanikoj Ivi. Opuscula Archaeologica, Vol. 15, str. 1-23. Teak-Gregl, T. (1993.), Kultura linearnotrakaste keramike u sredinjoj Hrvatskoj, Arheoloki zavod Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb. Teak-Gregl, T. (1998.), Neolitik i eneolitik. U: S. Dimitrijevi i sur., Prapovijest, str. 57-158, Naprijed, Zagreb.
The human Genome (200L), Science, Vol. 291(5507). The Times (1986.), Atlas Svjetske Povijesti, Cankarjeva zaloba, Ljubljana-Zagreb. The Times (1990.), Biblijski atlas, Cankarjeva zaloba, Ljubljana-Zagreb. The Times (1995a), Illustrated History of Europe, Times Books, London. The Times (1995b), Past Worlds. Atlas of Archaeology, Times Books, London. The Times (2002.), Povijest svijeta, Hena com, Zagreb. Thomas, H. (1995.), An Unfinished History of the World, Papermac, London-Basingstoke. Thomas, J. (1996.), The cultural context of the first use od domesticates in continental Central and Northwest Europe. U: D. R. Harris (ur.), The Origins and Spread of Agriculture and Pastoralism in Eurasia, str. 310-322, Smithsonian Institution Press, Washington, D.C. Thomas, M. G., Weale, M. E., Jones, A. L., Richards, M., Smith, A., Redhead, N., Torroni, A., Scozzari, R., Gratrix, F., Tarekegn, A., Wilson, J. F., Capelli, C., Bradman, N., Goldstein, D. B. (2002.), Founding mothers of Jewish communities: Geographically separated Jewish groups were independently founded by very few female ancestors. American Journal of Human Genetics, Vol. 70(6), str. 1411-1420. Tokunaga, K., Ohashi, J., Bannai, M., Juji, T. (2001.), Genetic Link Between Asians and Native Americans: Evidence From HLA Genes and Haplotypes. Human Immunology, Vol. 62(9), str. 1001-1008. Tolk, H. V, Perii, M., Bara, L., Martinovi Klari, L, Janiijevi, B., Rudan, I., Parik, J., Villems, R., Rudan, P. (2000.), MtDNA Haplogroups in the Populations of Croatian Adriatic Islands. Collegium Antropologicum, Vol. 24(2), str. 267-279. Tomii, Z., Lovri, A.-. (1999.), Staroiransko podrijetlo Hrvata, Kulturni centar pri Veleposlanstvu I. R. Iran u Zagrebu, Zagreb-Teheran. Torroni, A., Bandelt, H. J., Macaulay, V, Richards, M., Cruciani, F., Rengo, C., Martinez-Cabrera, V., Villems, R., Kivisild, T., Metspalu, E., Parik, J., Tolk, H.-V, Tambets, K., Forster, R, Karger, B., Francalacci, R, Rudan, R, Janiijevi, B., Rickards, O., Savontaus, M.-L., Huoponen, K., Laitinen, V, Koivumaki, S., Sykes, B., Hickey, E., Novelletto, A., Moral, R, Sellitto, D., Coppa, A., Al-Zaheri, N., Santachiara-Benerecetti, A. S., Semino, O., Scozzari, R. (2001.), A Signal, from Human mtDNA, of Postglacial Recolonization in Europe. American Journal of Human Genetics, Vol. 69(4), str. 844-852. Troy, C. S., MacHugh, D. E., Bailey, J. F., Magee, D. A., Loftus, R. T., Cunningham, P., Chamberlain, A. T., Sykes, B. C., Bradley, D. G. (2001.), Genetic evidence for Near-Eastern origins of European cattle. Nature, Vol. 410(6832), str. 1088-1091.
Literatura
Underbill, P. A, Passarino, G., Lin, A. A., Shen, P., Lahr, M. M., Foley, R. A., Oefner, P. J., Cavalli-Sforza, L. L. (200L), The phylogeography of Y chromosome binary haplotypes and the origins of modern human populations. Annals of Human Genetics, Vol. 65(1), str. 43-62. Underbill, P. A., Shen, P., Lin, A. A., Jin, L, Passarino, G., Yang, W. H., Kauffman, E., Bonne-Tamir, B., Bertranpetit, J., Francalacci, P., Ibrahim, M., Jenkins, T., Kidd, J. R., Mehdi, S. Q., Seielstad, M. T., Wells, R. S., Piazza, A., Davis, R. W., Feldman, M. W., Cavalli-Sforza, L. L., Oefner, P. J. (2000.), Y chromosome sequence variation and the history of human populations. Nature Genetics, Vol. 26(3), str. 358-361. Van der Waerden, B. L. (1983.), Geometry and Algebra in Ancient Civilizations, Springer-Verlag, Berlin-Heidelberg-New York-Tokyo. Van Zeist, W. (1978.), Ugljenisani biljni ostaci na vieslojnom nalazitu Gomolava. Rad vojvoanskih muzeja, Vol. 23-24, str. 5-18. Van Zeist, W., Deroller, G. J. (1995.), Plant Remains from Aikli Hoyuk, a Pre-Pottery Neolithic Site in Centar Anatolia. Vegetation History & Archaeobotany, Vol. 4(3), str. 179-185. Vavilov, N. I. (1926.), Studies on the Origin of Cultivated Plants, Institute of Applied Botany and Plant Breeding, Leningrad. (Prema Harlan, 1971.) Vernant, J.-P. (1990.), Poreklo grke misli, Dobra vest, Novi Sad. (Les origines de lapenseegrecque, Presses Universitaires de France, Paris, 1988.) Vico, G. (1982.), Naela nove znanosti o zajednikoj prirodi nacija, Naprijed, Zagreb. Vidovi, M. (1991.), Hrvatski iranski korijeni, Grgur Ninski, Zagreb Vidovi, M. (2001.), Ban Kulin i krstjanska Bosna, Ogranak Matice hrvatske u Livnu - Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo. Vila, C., Leonard, J. A., Gotherstrom, A., Marklund, S., Sandberg, K., Liden, K., Wayne, R. K., Ellegren, H. (2001.), Widespread Origins of Domestic Horse Lineages. Science, Vol. 291(5503), str. 474-477. Waddington, C. H. (1957.), The Strategy of the Genes, Allen and Unwin, London. Watson, J. D., Crick, F. H. C. (1953a), A structure for desoxyribose nucleic acid. Nature, Vol. 171, str. 737-738. Watson, J. D., Crick, F. H. C. (1953b), Genetic implications of the structure of desoxyribonucleic acid. Nature, Vol. 171, str. 964-969.
Wells, R. S., Yuldasheva, N., Ruzibakiev, R., Underbill, P. A., Evseeva, L, BlueSmith, J., Jin, L., Su, B., Pitchappan, R., Shanmugalakshmi, S., Balakrishnan, K., Read, M., Pearson, N. M., Zerjal, T., Webster, M. T., Zholoshvili, L, Jamarjashvili, E., Gambarov, S., Nikbin, B., Dostiev, A., Aknazarov, O., Zalloua, P., Tsoy, I., Kitaev, M., Mirrakhimov, M., Chariev, A., Bodmer, W. F. (2001.), The Eurasian Heartland: A continental perspective on Ychromosome diversity. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 98(18), str. 10244-10249. Weng, Z. L., Sokal, R. R. (1995.), Origins of Indo-Europeans and the spread of Agriculture in Europe - Comparison of Lexicostatistical and Genetic Evidence. Human Biology, Vol. 67(4), str. 577-594. Whittle, A. (1998.), Fish, faces and fingers: presences and symbolic identities in the Mesolithic-Neolithic transition in the Carpathian basin. Documenta Praehistorica, XXV (Poroilo o raziskovanju paleolitika, neolitika in eneolitika v Sloveniji, XXV), str. 133-150. Wild, E. M., Stadler, P., Bondar, M., Draxler, S., Friesinger, H., Kutschera, W., Priller, A., Rom, W, Ruttkay, E., Steier, P. (2001.), New Chronological Frame for the Young Neolithic Baden Culture in Central Europe (4th Millennium BC). Radiocarbon, Vol. 43(2B), str. 1057-1064. Wilmanns, O. (1997.), On the History of Central European Dry Grassland Communities since the Late Glacial - Methods, Facts, Hypotheses. Phytocoenologia, Vol. 27(2), str. 213-233. Wilson, J. F., Weiss, D. A., Richards, M., Thomas, M. G., Bradman, N., Goldstein, D. B. (2001.), Genetic evidence for different male and female roles during cultural transitions in the British Isles. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 98(9), str. 50785083. Wolfram, H. (1995.), Razmatranje o origo gentis. U: N. Budak (ur.), Etnogeneza Hrvata, str. 40-53, Nakladni zavod Matice hrvatske - Zavod za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb. Xhuveli, L., Schultzemotel, J. (1995.), Neolithic cultivated Plants from Albania. Vegetation History & Archaeobotany, Vol. 4(4), str. 245-248. Zadubravlje -prapovijesno naselje, 6000godina prije Krista (1994.), Katalog izlobe, Muzej Brodskog posavlja, Slavonski Brod. Zaharova, B., Andonova, S., Gilissen, A., Cassiman, J.-J., Decorte, R., Kremensky, I. (2001.), Y-chromosomal STR haplotypes in three major population groups in Bulgaria. Forensic Science International, Vol. 124(2-3), str. 182-186.
Zerjal, T., Wells, R. S., Yuldasheva, N., Ruzibakiev, R., Tyler-Smith, C. (2002.), A Genetic Landscape Reshaped by Recent Events: Y-Chromosomal Insights into Central Asia. American Journal of Human Genetics, Vol. 71(3), str. 466-482. Zilhao, J. (2001.), Radiocarbon evidence for maritime pioneer colonization at the origins of farming in west Mediterranean Europe. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, Vol. 98(24), str. 14180-14185. upanov, J. (1998.), Etninost i politika na europskom geopolitikom prostoru. U: R. iak-Chand i J. Kumpas (ur.), Etninost, nacija, identitet, str. 199221, Institut za migracije i narodnosti - Naklada Jesenski i Turk - Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb.
Tiskanje dovreno u lipnju 2003.

Ivan Jurić - Genetičko Podrijetlo Hrvata

Transféré par

Informations du document

Titre original

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Ivan Jurić - Genetičko Podrijetlo Hrvata

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Vlastita autorska naklada Ivan Juri, Radaueva 11, 10000 Zagreb, Hrvatska E-mail: ijuric@agr.

VLASTITA AUTORSKA NAKLADA

Genetiko podrijetlo Hrvata

Predgovor Dragana Primorca

Genetiko podrijetlo Hrvata

Predgovor Dragana Primorca

Genetiko podrijetlo Hrvata

Predgovor Dragana Primorca

Genetiko podrijetlo Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

U Zagrebu, 12. svibnja 2003.

Genetiko podrijetlo Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Genetika i mogunost otkrivanja podrijetla

Genetiko podrijetlo Hrvata

Genetika i mogunost otkrivanja podrijetla

Genetiko podrijetlo Hrvata

Genetika i mogunost otkrivanja podrijetla

Genetiko podrijetlo Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Shema 1. Prikaz razvoja haplotipova na Y kromosomu

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

4.1. Baskijski haplotip Eul8

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

4.2. Hrvatski haplotip Eu7

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Prije 18.000 god. (-120 m)

Prije 12.500 god. (-100 m)

Prije 11.500 god. (-80 m)

9.000 god. pr.Kr. (-50 m)

6.000 god. pr.Kr. (-15 m)

Podizanje razine Jadranskog mora (prema Forenbaher, 2002.)

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

4.3. Neolitski haplotipovi: Eu4, Eu9, EulO i Eull

Karta 3. Podruja poetaka poljoprivrede

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Podruje naselja Natufijaca

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Karta 5. Smjerovi irenja proizvodnje hrane

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

4.5. Azijatski haplotipovi Eul4 i Eul6

4.6. Ostali haplotipovi i mjesto haplotipova otkrivenih u Hrvatskoj

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata

Genetiko podrijetlo Hrvata

Haplotipovi vani za spoznaje o podrijetlu Hrvata