Erwin Panofsky : Idea (ideja pokreta svega) Uvod Platon koji je zasnovao metafiziki smisao i vrijednost ljepote i ije

je uenje o idejama za estetiku likovnih umjetnosti postajalo sve znaajnije nije bio sasvim pravedan sudija prema istim. Platonovu filozofiju ne moemo oznaiti kao apsolutno '' neprijateljsku umjetnosti'' i tvrditi da ona slikaru ili vajaru osporava sposobnost sagledavanja ideja, jer kao to Platon u svim oblastima ivota razlikuje pravo od lanog, pravilno od nepravilnog bavljenja zanatom, tako u likovnim umjetnostima predstavnicima koji znaju podravati samo ulnu pojavu tjelesnog svijeta (ono vidljivo) suprostavlja one umjetnike koji u svojim djelima pokuavaju da istaknu vanost ideje. Ti slikari koje, u duhu Platonovog jezika, moemo oznaiti kao ''pojetske'' i '' heuritske'' e konstantno gledatina dvije strane: s jedne strane na pravinost samu po sebi, na lijepo, umjereno, a s druge strane na osobine koje ljudi ve posjeduju i koje e mijeati i stvoriti neto slino i jednako sa bogovima. Zato Platonovu filozofiju moemo oznaiti ne kao neprijateljsku prema umjetnosti nego kao stranu umjetnosti. Dok god Platon stvaranju palstike i slikarstva daje stran pojam spoznajne istine, tj. usklaenost sa idejama, u njegovoj filozofiji nema mjesta za estetiku likovne umjetnosti kao duhovnog podruja sui generis sa latinskog se prevodi kao svoje(iste) vrste, roda, a oznaava da je neto jedinstvetno po svojim karakteristikama; izraz su uveli filozofi skolastike kako bi oznaili ideju. Umjetnosti Platon daje uslovnu vrijednot: ako je zadatak umjetnosti da njena ideja bude istinita ( tj. da stupi u konkurenciju sa spoznajnim umom), onda se kao njen cilj nuno javalja svoenje vidljivog svijeta na nikad promjenjive, opte i vjeno vaee forme, prilikom ega joj oduzima onu individualnost i originalnost koju smo mi navikli da sagledavamo u njenim postignuima. (zbog toga Platon grkoj umjetnosti suprostavlja kanonizovanu umjetnost Egipta ija djela prije 10 hiljada godina nisu bila, ni lijepa, ni runija od dananjih, narotiv raena su u istom stilu). U desetoj knjizi Drave i u Sofistima Platon daje svoju uvenu anatemu: umjetnik u povoljnom sluaju ili proizvodi savjesne kopije koje reprodukuju sadraje ulno spoznajne stvarnosti (pojavnog svijeta koji i onako podraava ideje) ili pak stvara sumnjive lane, varljive slike koje u smislu mimezis fantastike (mimezis-oponaanje-podraavanje, fantastike-izmiljeno, tj. izmiljeno oponaanje) umanjuju veliko, a uveavaju malo s ciljem da zavedu nae nesavreno oko.

(dovodi do toga da istinita vrijednost zaostaje za pojavnim svijetom) Platon navodi i da onaj koji je morao da objelodani svijet ideja nije bio umjetnik nego dijalektiar (onaj koji ima umjee dobrog govornitva), jer dok umjetnost insistira na provoenju slika, filozofija rijei koristi kao najnii stupanj na putu spoznaje. Ako nasuprot ovome uzmemo shvatanja jednog mislioca iz XVI vijeka-vremena koje je naviklo da likovna umjetnost shvata apsolutno kao mimezis, ne kao podraavanje u smislu realizma naprimjer Melanchthona koji smatra da ideje vie nisu metafizike supstance koje egzistiraju vam ulnog pojavnog svijeta, nego predstave ili intuicije koje svoje mjesto imaju u duhu samog ovjeka , zatim da misliocu tog perioda od sada izgleda da normalno vidi ispoljavanje ideje u umjetniko djelatnosti. Takoer navodi da slikar nije vie dijalektiar, ve onaj na koga se u prvom redu pozivaju kada je rije o pojmu ideja. Na kraju antika, pripremajui tlo za renesansno shvatanje, Platonov pojam ideje preobraava u oruje protiv Platonovog shvatanja umjetnosti.

ANTIKA Ciceronov Orator, autoapologija ( ) navodi kako ideju ne moemo nai u iskustvu, ve je samo moemo predstaviti u duhu, tj. ona u svojoj savrenosti se ne moe sagledati oima, nego ivi kao misaona slika u unutranjosti umjetnika. (knjiga str. 47 opis vajarskog stvaranja Fidijinih djela-citat) Platona naziva monim uiteljem i majstorom koji forme stvari naziva idejama, porie njihovu prolaznost i tvrdi da postoje vjeno i da su zakljuane u umu i miljenju. Sve nastaje i prolazi, protie i otie, ne istrajava dugo u jednom te istom stanju. Ciceron navodi, da umjetnik nije ni podraavalac pojavnog svijeta, a ni zagovornik metafizikog koji se dri krutih formi, ve da u njegovom duhu obitava praslika ljepote na koju on moe baciti unutranji pogled. Iako, savrenstvo unutranje praslike ne moe ui u stvoreno dijelo, ona ipak moe otkriti ono lijepo, koje je vie nego kopija stvarnosti, ali ipak dato varljivim ulima i drugaije od istog refleksa istine-koja se saznaje samo intelektom. U helenistiko-rimskom miljeu najprije je poraslo tovanje umjetnosti i umjetnika; najprije se slikar,a potom i vajar u sve veem stepenu poinje priznavati za uglednu i poasnu linost, a slikarstvo se, kako navodi Plinije, prima izriito u red slobodnih umjetnosti.

Takoer u pomenutom miljeu poinje cvjetati poznavanje umjetnosti, pisanje spisa o umjetnosti, budi se sakupljaka strast, a upravo naklonost vladara i bogataa je podigla sam ugled umjetnosti. Ukoliko miljenje antike za premet uzima umjetnost, u svojoj naivnosti od poetka uporeuje dva suprotna motiva: predstavu da je umjetniko djelo manje od prirode-jer ono nju jedino kopira i u najboljem sluaju do obmane i predstavu da je umjetniko djelo vie od prirode- jer ono otklanjajui nedostatke njenih proizvoda ( tenja ka idealnosti) i tako nezavisno od prirodene suprostavlja jednu novostvorenu sliku ljepote. Slikarstvo ovog perioda je prinueno i sposobno da naini lijepim po pojavi jedno predstavljeno tijelo na nain da sa mnogih tijela uzima najljepe i oblikuje jedno novo tijelo. Tako Sokrat pretpostavlja da je Zeuksid ( slikar iz Herakleje, bio bolji od Polignota, jer se bolje znao sluiti bojama, a usavrio je upotrebu svjetlosti i sjenke. Naslikao je groe tako vjerno da je slika prevarila vrapce koji su doli da ga zobaju) za predstavljenje Helene traio pet najljepih djevica iz Krotone da od svake upotrijebi najljepi dio za svoju sliku. U antici umjetnik-slikar, vajar se nalazi naspram prirode ne samo kao njen pokorni kopista nego kao i njen rival koji slobodnom stvaralakom moi ispravlja njena nesavrenstva. Druga linija helenistikog miljenja odnosi se na Fidijinog Zeusa za kojeg se u olimpijskom govoru kae: ak ni ludaku nebi palo na pamet da je Fidijin Olimpijski Zeus, s obziroma na svoju veliinu i ljepotu, slian bilo kojem smrtniku. Filostrat stariji, koji je na podrugljivo pitanje jednog Egipanina da li je Fidija bio na nebu i posmatrao bogove u njihovom pravom obliku, odgovorio: to je uinila fantazija, koja je bolja umjetnica od podraavanja, jer e podraavanje predstaviti ono to je vidjelo, a fantazija ono to nije vidjelo. Ovdje dolazi do izjednaavanja platonske ideje sa umjetnikom predstavom koja nastanjuje duh umjetnika. Stoici su platonske ideje smatrali uroenim to prethodi iskustvu. To uroeno Platon naziva sadrajem svijesti. Aristotel dualizam izmeu svijeta ideja i svijeta pojava u oblasti teorije spoznaje je zanmijenio sa odnosom opteg pojma i individualne predstave, a u oblasti filozofije prirode i umjetnosti odnosom izmeu forme i materije. To jest, to god nastaje od prirode ili ovjeijom rukom, vie ne nastaje kao podraavanje odreene ideje nego ulaenjem odereene forme u odreenu materiju. Samo to se proizvod umjetnosti razlikuje po tome to se njengova forma prije nego to ue u materiju nalazi u dui ovjeka. *Aristotel smatra da se forma umjetnikog djela nalazi u dui njegovog stvaraoca prije nego ue u materiju; za primjer navodi kuu smiljeneu u duhu

arhitekte i statuu smiljenu u duhu vajara i kae dog got forma ne ue u materiju kua nije ustvari nije kua, a statua nije statua. Po Aristotelu forma onoga to se treba stvoriti mora imati uzor (similitudo) u onome koji je stvara. ( Aristotel-umjetniko shvatanje nastaje iz nagona za oblikovanje i iz enje za emocionalnim izrazom.Umjetnost je podraavanje stvarnosti, a ona pred prirodom dri ogledalo.Umjetnost tei podraavanju unutranjeg smisla spoljnjih stvari, jer se tu nalazi njihova realnost.) Seneka-rimski filozof i politiar navodi na mogunost da umjetnik umjesto prirodnog predmeta moe kopirati predstavu koja je poizvedena u njemu samom i on izmeu toga ne vidi sutinsku razliku; za njega je to isto pitanje injenice da li umjetnik radi prema idealnom ili prema realnom objektu, tj. da i mu predmet izlazi pred oi kao stvarna pojava ili se nalazi u njegovom duhu kao njegova predstava. U svom dijelu Pisma o moralu, daje etiri uzroka umjetnikog dijela: materija iz koje ono nastaje, umjetnik kroz koje ono nastaje, forma u kojoj ono nastaje i svrha zbog koje ono nastaje. ( Platon dodaje jo peti dio prasliku-exemplar koju sam naziva idejom , to je ono u ta umjetnik gleda da bi izveo svoje djelo i nije bitno da li prasliku ima izvan sebe ili u sebi) Ono to slikar preuzima od prauzora i uvodi u svoje dijelo jeste idos.= forma Umjetnik podraava prauzor, a stvara formu, tj. statua ima lik, i to je idos, prirodni uzor koji umjetnik posmatra ima lik i to je ideja (izjednaavanje forme i ideje). Seneka unutranjoj predstvi predmeta nedaje ni najmanju prednost spoljanjem shvatanju predmeta i oboje naziva idejom. Plotin se okree protiv Platonovog poimanja umjetnosti (kopija kopije) i kae da ako neko potcjenjuje umjetnost zbog toga to ona stvara tako to oponaa prirodu, prvo treba rei da i prirodne stvari oponaajuneto drugo. Umjetnost ne oponaa ono to vidi , ve se uzdie iznad onoga iz ega priroda nastaje. Umjetnost stvara mnogo toga sama od sebe ak i dodaje-tako je Fidija stvorio svog Zeusa na nain kakav bi zeus bio ako bi poelio da nam se ukae. Tako je umjetnikoj ideji dat jedan novi oblik, ona sa sebe skida krutu nepokretljivost, postaje iva umjetnikova vizija i sve prisutna u ljudskoj svijesti. Za Plotina, se prirodna ljepota sastoji u realzovanju ideje u materiji. Takoer kae da se ljepota umjetnikog djela sastoji u tome da se u materiju ugradi idelana forma i da joj se da tj. pokua dati dua. Na taj nain umjetnost bije bitku za pobjedu forme nad bezoblinim. ( Plotinje grki filozof i osniva novoplatonizma)

*Materiju ne oblikuje umjetnost, ona miruje, ve ideja koja dolazi iz umjetnika, ali ona nikad ne moe biti oblikovana onako kako je umjetnik htio, zamislio, ve onoliko koliko dozvoljava sama materija.

Srednji vijek Morikeovo estetiko shvatanje smatra da ono to je lijepo izgleda blaeno u njemu samom. Suprotno tome novo platonistiko estetiko shvatanje smatra da vidljiva ljepota predstavlja samo refleks nevidljive, a ona samo opet refleks apsolutne. Augustin priznaje da umjetnost dovodi do neposrednog saznanja lijepog koje boravi u duhu samog umjetnika, odakle se prenosi u materiju. No, i za njega je ovo vidljivo-lijepo je samo alegorija (simbola) nevidljivog, a divljenje pojedinim ljepim oblicima ( koje majstor nosi u svojoj dui i kao posrednik izmeu boga i svijeta materije uinio vidljivim u svom dijelu) vodi ga ka oboavanju velike ljepote koja je iznad dua. Nju umjetnik shvata svojom duoma, a otkriva rukama. Augustin je imao zadatak da zamjeni bezlini novoplatonizam linim bogom hrienstva da bi dobio prihvatljivo i za cijeli srednji vijek mjerodavno shvatanje: ''Ideje su postojane i nepromjenjive, praforme ili praprincipi stvari koje same nemaju formu.One postojano traju u jednom te istom stanju i lee zatvorne u boijem duhu.Ideje moraju da postoje iz razloga to je bog stvorio svijet po jednom ratio, koje shodno razluitosti pojedinanih stvari i sutina moe se zamisliti samo individualno; ideje mogu samo da se predstavljaju kao sadraj same boanske svijesti, jer bi prihvatanje izvanboanskih uzora bilo jednako bogohuljenju. Ideje, kojima po Platonovom shvatanju pripada jedno apsolutno bie, izmjenile su se u sadraje stvaralakog svijetskog duha i na kraju u smislu jednog linog boga, tj. transcendetalno-filozofsko znaenje preobratilo se u kosmoloko i na koncu u teoloko. Uenje o idejama- prvobitna filozofija ovjeijeg uma (metafizika)- u ovom periodu se preobraava u logiku boanskog miljenja. Pokreu se tri velika pitanja koja opet pokreu duh svih mislilaca, a na njih je odgovorio Augustin : Da li u Bogu postoje ideje? Da li ih j evie ili samo jedna? i Da li Bog stvari moe da spozna samo pomou ideja? -Augustinu su za sva tri pitanja potvrdna. Jasno da u ovim okolnostima o jednoj umjetnikoj ideji vie nije moglo da bude govora budui da je skolastika (filozofija srednjeg vijeka, a zadatak joj je bio da

objasni religiozne dogme; 1. period izjednaavanje uma i vjere, 2. period uoavanje razlika i 3. period predstavlja razdvajanje vjere i uma) za problem umjetnosti, na isti nain kao i Platon, pokazivala manje interesovanja nego za problem lijepoga. Proizvoditi i sadravati ideje, postala je privilegija boanskog duha, a o ovim u Bogu proizvedenim slikama ovjek je imao mistian pogled. Srednjovjekovna filozofija predstavlja umjetniki, stvaralaki postupak, ne da bi ukazala potovanje umjetnosti, ve da bi olakala razumijevanje sutine djelovanja boanskog duha, te tako omoguila razrijeenje teolokih pitanja. Autor uzima dvije paradigme kuu iz arhitekture i sliku rue, koja ne nastaje iz prirode nego na osnovu slike dovrene u dui, te ne nalazi sutinsku razliku izmeu njih. odlomak : '' Forma , slika ili oblik samo jedne stvari su u sutini jedno, kao na primjer slika jedne rue. Jedna stvar je da ja prema obliku slike u dui slikam jednu ruu na bilo kojoj materiji, odatle je forma rue slika u jednoj dui. S druge strane ja u untranjoj slici rue jednostavno saznajem druge rue, ak i ako ih nikad neu nacrtati kao to u sebi nosim oblik kue koju neu napraviti ...'' ( ovjek nosi ljepotu u sebi , bez obzira da li e ikada iz njega kao ideja izai u neku materiju) Po srednjovjekovnom shvatanju umjetniko djelo ne nastaje sukobom ovjeka i prirode, nego projektovanjem unutranje slike u materiju, slike koja ne moe da se oznai pojmom ideja, ali moe da se izjednai sa sadrajem ovog pojma. Dante je obuhvatio ovo srednjovjekovno shvatanje umjetnosti rekavi da se umjetnost zatie u tri stupnja: u duhu umjetnika, u odruu i u materiji koja korz umjetnost dobiaj svoj oblik.''

Renesansa Teorijski i istorijski pisci renesanse kau da je zadatak umjetnosti neposredno podraavanje stvarnosti. Traktat Cenninoa Cenninija (talijanski slikar) daje savijet umjetniku, koji eli predstaviti planinski pejsa, da uzme stijenu i da je naslika u pristojnoj veliini i osvjetljenu, a oznaava poetak jedne nove kulturne epohe. Slikaru se savjetuje da se suoi sa modelom, to teorija umjetnosti, poetkom antike, od novo platonizma iskorjenjuje, a u srednjem vijeku jedva da dolazi u obzir, da umjetniko djelo bude reprodukcija stvarnosti vjerna modelu. Kada je u pitanju slinost sa prirodom Leonardo da Vinci postavlja naelo:Slika koja se vie slae sa slikanim stvarima zasluuje veu

pohvalu.Ovo postavljam zbog zbrkanosti onih slikara koji hoe da ispravljaju stvari prirode. Paralelno sa misli o podraavanju ila je misao o nadvlaivanju prirode koja se ostvaruje time to slobodna stvaralaka fantazija moe da proizvodi nove vrste prirode i time to djelatnost umjetnikog razuma moe da dovede do neposrednog saznanja o ljepoti koja nikad nije sasvim realizovana u stvarnosti. Poziva se na to da se iz mnotva onoga to priroda daje uvijek izabere ono to je najljepe tj. izbjegava ono to je ravo, stvoreno naroito u pogledu proporcija. Slikar Demetrije nastoji da se tei u predstavljanju ljepote, da se podigne ljepota iznad prirodne istinitosti. Jednako antici i renesansa od svojih umjetnikih dijela je u isto vrijeme zahtjevala i prirodnu vjernost i ljepotu. Znaajno je da u renesansi susreemo upozorenje na imitatio drugih majstora i to ne sa stanovita siromatva u idejama, nego sa stanovita da je priroda beskrajo bogatija od djela slikara. Renesansno shvatanje umjetnosti, nasuprot srednjovjekovnom, karakterizira to to ono izvlai objekat iz unutranjeg svijeta predstava subjekta i daje mu mjesto u vrsto utemeljenom spoljanjem svijetu, to stvara jednu distancu izmeu subjekta i objekta. Umjetnost koja je izrasla u XV stoljeu bila je u prvom redu praktina, a u drugom redu istorijska i apologetska (grana teologije koja se bavi odbranom religije), ali nije nastojala nita drugo osim da, s jedne strane, identifikuje savremenu umetnost kao nasljednicu grko-rimske antike i da joj nabrajanjem njenih vrijednosti osigura mjesto u artes liberares-slobodnim umjetnostima, a s druge strane da umjetnicima da vrsta i nauno zasnovana pravila njihove stvaralake djelatnosti. Alberti i Leonardo pokuali su da iz matrijala, preienog sudom javnog mjenja ili miljenjem poznavalaca, stvore neku vrstu norme i da je suprostave samo individualnom sudu ukusa. Alberti je kao teoretiar umjetnosti dao fenomenalan nain shvatanja grke klasike, a suprostavlja ga metafizikom nainu shvatanja (ljepota je pobjeda boanskog uma nad materijom):Ljepota je izvjesna slinost i sklad dijelova prema jednoj cjelini srazmjerno odreenom broju, proporcionalnosti i redu, onako kako to zahtjeva cocinnitas, tj. najvii apsolutni prirodni zakon spoznaja. Naroito se mora paziti da pojedini dijelovi dobro odgovaraju jedan drugome, a odgovarae jedan drugome ako su u odnosu na veliinu, namjenu, karakter, boju i druge sline stvari usklaeni u jednu ljepotu. Harmonija mjera i harmonija kvlaiteta je ono u emu je Alberti, a zajedno s njim i svi ostali teoretiari renesanse, sagledavao sutinu ljepote. U filozofiji Marsiglioa Ficinoa ideje opstaju kao prave supstance dok su zemaljske stvari samoimagines tih ideja i vae za jednostavne, nepomine i neatentine primjese.

Ideja lijepog je urezana u na duh u obliku jedneformule i samo ova uroena predstava nam daje sposobnost da vidimo ono vidljivo lijepo. Ljepo je ona zemaljska stvar koja posjeduje usklaenost sa idejom ljepote, a mi ovu usklaenost saznajemo u momentu kad ulna pojava doe u vezu sa formulom koju uvamo u naoj unutranjosti. Leonardo u svojim djelima uopte ne upotrebljava termin ideja i dugo je potrajalo dok italijanska teorija umjetnosti nije pojam ideje podigla do veeg znaaja. Kod Albertija u djelu Ideja delle bellezze ideja se pojavljuje kao zavisna od iskustva, ali se i dalje ne navodi da svoje porijeklo vue iz iskustva. Ona radije bira duh prisan prirodi, a ne onaj koji nedostaje u konkretnom shvatanju i jo uvjek fali trvrdnja da je ideja sama. Kant je govorio da je idjea kopirana sa prirodnih predmeta. Vasari navodi da je crte otac triju umjetnosti i da on crpi iz mnogih stvari univerzalni sud (giudizio universale), jednak formi ili ideji svih stvari prirode koja je u svojim mjerama veoma pravilna, ne samo u ljudskim i ivotinjskim tjelima, nego i u biljkama, graevinama, slikama i vajarskim djelima. Poto iz ovog proistie izvjestan sud koji u duhu formuje stvar koja e kasnije biti rukom oblikovana i kasnije nazvana crteom, moemo zakljuiti da crte nije nita drugo nego uobliavanje i razjanjenje misli koja se nalazi u glavi ,predstavlja u duhu, a proizvodi u ideji. Tako ideja u iskustvu nema svoje pretpostavke nego svoje porijeklo. Ona je neposredno shvatanje stvarnosti. Od sada ideja vie ne prebiva u umjetnikovoj dui(kao to kae Ciceron), manje mu je uroena (kao to je to rekao novoplatonizam) nego umjetniku ona dolazi u pamet, nastaje, crpi se iz stvarnosti, ona se stie. Sredinom XVI stoljea, moglo se desiti da se izrazom ideja oznaava ne samo umjetniki sadraj ve i umjetnika mo predstave, te se u tom sluaju ideja izjednaava sa imagizione-nepostojee. Po renesansnom miljenju samo uenje o idejama moglo je da rijei problem subjekt-objekt, jer ona ideja koju umjetnik stvara u duhu, ini i izraava je kroz crte nikako ne vodi porijeklo ba iz njega samoga, nego se uzima iz prirode kao giudizio universale- univerzalni vodi i ini se da je ona pripremljena ve u objektima. Dobar slikar posmatranjem prirode mora da ispravlja svoje unutranje predstave, ali i obrnuto, tamo gdje nedostaje posmatranje prirode on se mora koristiti steenim lijepim idejama; jer savrenstvo se sastoji upravo u tome da se sa ideje prelazi na prirodni uzor i obratno. Renesansa pojam ideje je tumaila u smislu specifinog novovremenskog shvatanja umjetnosti, ija je sutina u tome da preoblikujui pojam ideje u pojamideala, svijet ideja identifikuje sa svjetom preuvelianih stvarnosti.

Time je ideja liena svog metafizikog, dovedena je u lijep, razumljiv sklad, proizvedena ovjekovim duhom, a u isto vrijeme udaljena od subjektivnosti i proizvoljnosti. Izraz idea u XVI vijeku posjeduju dva razliita teorijsko-umjetnika znaenja. 1.(kao kod Albertija i Raffaella):Ideja=predstava ljepote koja prevazilazi prirodu, u smislu tek kasnije pojmaideal; 2.(kod npr.Vasarija):Idea=predstava od prirode nezavisnog likovnog oblika uopte koja u XVII vijeku postaje pojam Ideal. Umjetniki duh kojem se pripisuje sposobnost da sam od sebe intuitivno preoblii stvarnost u ideju, da sam od sebe izvrava sintezu objektivno datog, dunost mu je da svojim snagama zaradi onu perfetta cognizione dell obietto intelligibile- koja je kao jeziki sklop u 16. i 17. st oznaavala ideju. Po ordanu Bruni umjetnik je pokreta pravila, a pravila egzistiraju samo utoliko i u onolikom broju ukoliko i koliko ima pravih umjetnika, tj.moe se potpuno razumjeti samo u vezi sa uenjem o idejama. Prava je renesansa malo doprla do umjetnike genijalnosti, ali je s druge strane doprla je do pojmaideal. Pojam ideje jasno izraava pomirenost suprotnosti(slobodu umjetnikog duha naspram zahtjeva stvarnosti), a u sito vrijeme pokazuje i sigunrost i ogranienost.