1

IVAN RAOS / ALOSNI GOSPIN VRT

SUVREMENI PISCI HRVATSKE

IVAN RAOS

ALOSNI GOSPIN VRT

KRONIKA MOGA DJEATVA

ZORA ZAGREB, 1962 5

ALOSNI GOSPIN VRT

TAKVO NETO... TAKVO NETO

Zgrada kakve Bog ni svijet nisu vidjeli. Dugaka itavu ulicu, pa jo jednu sa strane, dugaka kao od moje kue do crkve u Medovdocu, dugaka kao najdui dernek, tiha kao najtia jama i alosna kao crna misa. Takvo neto... takvo neto... Prozori u prizemlju okovani, a izmeu njih i ulice hodnik, pa zid, pa plonik, i sve to putuje uz itavu zgradu... Boe, vrti mi se od tolikih pruga, i od Strinia auta k tome... od vonje i vruine, od brda koja su projurila pokraj mene, od tuge to sam od svog vjeno nasmijanog neba otiao u ljude. Auto je stao pred golemim eljeznim vratima sa eljeznim lukom, na kojemu pie: RELIGIONI ET BONIS ARTIBUS. to mu ga je to. Boe moj, kakva mu je to zaskoica? Bit e nekakva pobona zaskoica, jer ovo je kua pobonosti, kao rasadnik neki, sjemenite, pa se u nj kao u gnoj ubaci sjeme, a ono izraste, hoemo rei, meslien iliti bosiljak, oket i barbaroa. to mu ga to pie? pitam ja.

Ali nitko ne zna to mu ga to pie, ni ofer Strini, ni moja mater, ni mali Iko Antukin, koji zajedno sa mnom ulazi u ovu svetu zgradu, ni njegova sestra, ni brat mu konobar nitko to ne zna. To su valjda neke arobnjake rijei, nekakva velika popovska tajna, koju nitko ne smije znati osim popova, jer bi sigurno umro. Skidaju nae madrace s blatobrana i unose ih kroz rastvorena vrata u neko okruglo predvorje, iroko kao livada, pa kroz druga drvena vrata sa staklenim okom u jo golemije predvorje, puno slika, hodnika i stubita, staklenih pregrada i sunca za staklenim pregradama. Kao da si upao u klopku, u neke vilinske podzemne dvore, zatravljene. Takvo neto... takvo neto... Pred nama su jedna manja vrata, vrata kapelice, duge i sunane kapelice, zaguene mirisima, cvijeem i zelenilom. O, kako je ovdje lijepo dragom Bogu ovdje ima vie cvijea u jednome danu, nego u mojoj crkvi na kamenju u stotinu godina. Ovdje dragi Bog pliva u samim mirisima, i kupa se u mirisima, i lebdi u mirisima, pa se i sam u miris promee. Takvo neto... takvo neto... to je ovo? pitam pokazujui kroz veliki stakleni zid na prostranu betoniranu prostoriju s viseom motkom i konopom, s nekakvim alkama i totigaznam. Bit e neto odgovara moja mater. Toliko i sam znam, pa je vie i ne ispitivam. Ni drugi ne znaju. ini se, da je ova sveta kua puna nebeskih tajna o kojima nitko nita ne zna osim: bit e da je neto. I meni je najudnija od svega ta prostorija s konopima i alkama, prostorija koja ima strop i pod i samo tri zida, a 10

umjesto etvrtoga stupove i lukove iza kojih se otvara veliko, veliko dvorite. Premda je u kui, nije ni kua ni soba. Vrag Boe mi oprosti, ja posveen ovjek ne smijem vie uzeti u usta to prokleto ime, pa ipak vrag bi je znao, to je. To je kao neki prijelaz, kao neto to nitko nikada nije vidio, kao rasipnost neka, ili.. ili neimanjtina. I ja, koji sam to se zna bio najpametniji u Medovdocu, i ovdje sam. Pa se odmah domiljam. To ti je neimanjtina tumaim ja materi. Hajde, bolan, popovi ne znaju kamo bi s novcima. E, ne znaju! Rei e ti meni, ne znaju. Kad bi imali novaca, kao da to ne bi zakrpili i napravili jednu veliku i lijepu sobu. Moda im se ba tako svia. Ona uvijek neto govori i ne misli to govori. Kako se pametnu i razumnu ovjeku moe sviati kua bez jednoga zida i bura, i praina, i zima takva kua bila i ne bila.. Vie s materom i ne razgovaram, nego lijepo svoje pametne misli mislim, i one mi govore, da je siromatvo razlog to nema tog etvrtog zida. Ako itko, ono ja sasvim sigurno znam, da je Sveta Mater Crkva tako siromana, da siromanija ne moe biti. To je najvea prosjakinja, koju je Bog ikada stvorio, jer za nju prose ak i u mom selu, od kojega su i najtuniji prosjaci digli tapove. Rei e ti meni: ne znaju kud bi s novcima! Boe, koliko se naroda mota ovim predvorjima, ovim hodnicima, koliko se madraca nosi, koliko djeurlije, koliko momaka u mantijama sa sitnom svjetlucavom pokoenom dugmadi... koliko momia ko pjevia samo to ne zastruu krilom. Takvo neto... takvo neto... kao neki sajam popova. 11

Iz drugoga predvorja tri dugake stepenice vode na kamenu poljanu u kui, a iz te poljane irok i taman hodnik ponire negdje u dubinu, u duboku, u daljinu, u daleku, da se oznoji dok ga sagleda. U tom je predvorju stup, a na stupu zvono. To je neko malo, smijeno zvono, kao aneosko grabovako. I jo moja mater kae, da ne znaju kud bi s parama, a imaju tako jadno zvono od naega medovakog stotinu bi ih mogao aliti! U nii na podnoju irokih stepenica od bijeloga kamena sa eljeznom ogradom, sav u staklu nalazi se dragi Bog, naime, dragi Isus s plamenim srcem i zrakama. Gleda te kudgod se makne, gleda te ozbiljno i paljivo, da ne bi togod ukrao. Ja ne znam, ali tu i nema to ukrasti, osim zvona, a ono je previsoko. Upravo pokraj toga Isusa, koji je vii od najviega o vjeka, uspinju se stepenice na kat. I nema toga boga, kad prolazi pokraj njega, da ga nee pogledati, i on tebe, i onda te premda nisi nita ukrao niti kanio ukrasti proe neka nevaljala zebnja i osjeti se krivim, makar nita nisi skrivio. Istina, Isus je drag, Isus je dobar, ali svejedno, kad ga proe, nekako ti je lake... kao da si andaru umakao. Na prvom katu opet velika, velika dvorana, opet hodnici i vrata od soba, a tamo, s desne strane, upravo nad onom dvoranom bez etvrtoga zida, vele, da je pozornica, gdje se odrasli aci oblae kako god zaele, lijepe brade i brkove, pa predstavljaju careve i kraljeve, svece i muenike, i sve govore nekim promijenjenim glasom, da ih ni roena majka ne bi mogla prepoznati. I ja bih se tako obukao i predstavljao, recimo, andara ili dida Buju, a mater bi mislila, da sam pravi did Buja, pa bi mi rekla: Hvaljen Isus, aa. A ja bih pukao od smijeha. 12

I na tu sam se pomisao htio nasmijati, ali ove stepenice, ovi utljivi zidovi, sve ovo golemo i glomazno, kao da mi prijeti, kao da me strai i ja duu u se. Dobar je strah kome ga je Bog dao. To se zna. Ali ja bih ovdje htio vidjeti nekoga kome ga Bog nije dao. Odmah do pozornice, nad samom kapelicom Boe, kakva svetogra ravnatelj ima svoje dvije sobe, i tu spava! I tu spava! Nad kapelicom spava, nad kuom Bojom, nad samim Bogom!... Ima dvije sobe i spava. Bog spava dolje, ispod njega. Kako je dobar Bog, kad ga jo nije sagao. Spavati i hrkati nad svojim Bogom! Tako neto... tako neto... hrkati nad samim dobrim Bogom. Mnogo soba i hodnika, mnogo slika po hodnicima, i svetaca i nesvetaca s dugim bradama i tunim osmijehom, mnogo tiskanih poslovica. Ali to nisu poslovice, kao one nae u Medovdocu. Tu nema ni Trla baba dlan, da joj proe dan, ni Lako je tuim gloginje mlatiti ni Nestalo vragu posla, pa materi prkno lie i totigaznam. Tu su ti sve nekakve poslovice, koje nitko ne razumije: Neka sunce ne zae nad svaom vaom, Dom moj, dom je molitve, pa onda Ispeci, pa reci. Lako je njima rei ispeci kad imaju to pei, a kod nas osim kruha nita se i ne pee. Strah me je nekako od svega, pa i od ovih poslovica. Ni jedna te ne gleda nasmijano, sve su nekako tmurne i namrtene. Ne, ne moe se smijati. Ljudi, nigdje se ne moe nasmijati. Ni na drugom katu. Ni tamo se ne moe nasmijati. Eto, zastajemo tu pred velikim bijelim vratima nad kojima pie, tako lijepo, kao da je Ivan Lucin ispisao: Spavalite I. To znai, da ima i drugo i tree, i svih osam za nas sto i osamdeset sjemenitaraca... pa posebno za asne ses13

tre, sluge i starjeine (svaki od starjeina ima svoju sobu, a to je velika, prevelika rasipnost). I mater kae, da je to velika, prevelika rasipnost, jer se u Medovdocu itava obitelj lijepo i kranski smjesti na dvije slamarice oko komina, a malo podalje krava i poneka ovca pa je toplo ljudima i ivini. Ali popovi su toliko bogati i rasipni, da svaki spava u svojoj sobi, pa i nas otjerali u rasipnost nekakvu jer i mi, eto, spavamo svaki u svojoj postelji. Ne kaem, da bi i krave morale spavati s nama, da nam bude toplije ovjek treba da ivi bolje ali to je previe, previe. Moda mater ima i pravo, moda popovi zaista ne znaju kamo bi s novcima. Uh, majku mu sve mi se zavrtjelo, i ovjek bi i opsovao, da se ne sprema za sveca. Stariji oni iz drugog razreda govore, da tu ima jo nevienih udesa: da svaki razred ima svoju uionicu zasebno i kolski razred zasebno, i svoje zahode, molit u fino! Zajednika je samo nekakva golema kuhinja i jo golemije blagovalite, pranje nogu i tu. tomugaje to tu? Kao uzvik nekakav ili tako neto. Drugai kau, da je to kupanje neko, koje trca. I to e to kupanje, koje trca, pa i kad ne bi trcalo to e! Kau, da se ovdje svake subote kupaju od glave do pete. Ja odmah vidim, da je la, a ako nije la, ono nikako nije ni kransko ni pobono djelo. Jer Boe moj kupaju se samo mala djeca kad u pelene naprave one stvari... A mi smo veliki i jasna stvar, da ne pravimo u pelene one stvari... Ali ako i ovdje netko takvo neto napravi, mar na kupanje, svinjo jedna neista! Ostale treba pustiti na miru! Noge i ruke, vrat i ui svake subote to je u redu. I onda to nije nikakvo prokleto trcanje, nego sredno i uredno kransko umivanje. I Isus je govorio: Tko je ist, treba mu samo noge oprati. Ja sam ist, a tko je svinja i tko radi u gae, eno mu taj prokleti tu, kao uzvik neki, kupanje nekakvo, koje trca. 14

Takvo neto... takvo neto... I to spavalite prvo s trideset i sedam kreveta, a nas je trideset i est tako su nam rekli i svaki krevet ima svoju ianu mreu na koju emo staviti madrace i... ljuljati se, ljuljati, ljuljati... Boe moj, ni Ivan Lucin, ni itko iv u Medovdocu nee vjerovati, da Ivan Bujiniin to se zna da sam ja spava na postelji koja se treska, na madracu i bijelim plahtama... sam samcat u svojoj postelji! Takvo neto... takvo neto... sam samcat u svojoj postelji, i taj tu, trcanje neko. Mali Iko Antukin, strievi moje majke, i on je sa mnom. Mislim, bit e mi lake uvijek je lake kad ima nekoga svoga. Njegov brat Pero i udana sestra Ivanka ive u gradu. O, lako njemu. Istina, oni su i meni roaci u drugom i po koljenu, ali koljena su drugo, a braa su jedno. I jasna stvar, oni sve oko njega, a mene jedva da i pogledaju. Pomau mu, i svoj trideset i estorici netko pomae. I svi su sretni, presretni, rumeni. Svi odvie glasno govore, a moja mater glasnije od svih, jer nema toga koji bi nadvikao Bujinicu. Ona je svugdje i sa svakim kao sa starim prijateljem. Samo vrcka na onim sitnim noicama i neprestano se smijulji u aku. Ljudi joj prilaze i pitaju, kako to, da ona tako mlada ima tako velikoga sina upravo kao da ne znaju kako to. A ona se sve smijulji u aku i topi se od dragosti. Nekom starcu sve brk poigrava i jedno modro nasmijano oko, pa sve skakue oko moje matere i nabaciva se, a ona se izdire na nj, kako ga nije stid nevaljano se aliti u ovoj svetoj kui, u koju je sina doveo na posvetilite Gospodnje. On joj odgovara, da odavde izlaze vragovi na to se moja majka kria a ne posvetilinici, i da e njegov sin biti bez ene samo zato, da bi itavo selo bilo njegovo. Tako je to veli on, i sve mu se brk smijulji. 15

Zatim opljune prste, pa ga usukuje i gladi: I sjemenini ekonom ima ker, kakvu ljepotu od djevojke! Ali on mu ne bi povjerio ekonomat, jer budala pravi dijete djevojci, a pametan pop samo udatim i potenim enama. Njegov e sin biti pametan pop jer od pametna oca ne ispada ekonom... Kako moe tako govoriti otac buduega sveenika, i u ovoj posveenoj kui, kako moe govoriti... Tako neto... tako neto... Sto osamdeset i sedam je dimova u Medovdocu. I kad bi sve te kue sloio jednu uz drugu i jednu na drugu, ta bi gomila jo uvijek bila manja od ove kuetine. Valjda vee i ljepe nema na itavom svijetu. I ba je mene zapala takva srea da u njoj od sveg srca stanujem. Pa blagovalite u podrumu s golemim stolovima, podijeljeno u dva dijela: za nie i vie razrede, blagovalite vee od doca dida Buje, vee od najvee livade na Vilinjaku. Pa ti mirisi, to bogatstvo hrane, mesa i manistre, ljudi, koliko mesa i manistre, kao da je Boi. I onda ti uz to daju jo kruha i krumpira. I nema tu, da se jede iz jedne zdjele. Jok, batkane! Svaki ima svoj tanjur, kao da si ve pop. Hm... Moda popovi i nisu tako siromani. Ljudi, mesa i manistre do grla. Ni traga kakvoj puri i krumpirima na pilje. Meso, pravo pravcato meso u radni dan, u najradniji, i manistra... Ljudi, mesa i manistre, do grla, ljudi.. . Mislim, moda je to samo prvi dan, jer to je ipak kao neka sveanost, goenje neko. Meutim, stariji kau, da je tako iz dana u dan, i da je uvijek meso osim u posne dane, i kako je sve to jadno i loe to toliko, da se preivi, a ne da se najede. Mesa i manistre svaki dan, i oni 16

to nazivlju to toliko, da se preivi. Trebalo bi im pljunuti u lice. Uope, ti su stariji i odvie bezobrazni. Sve nas gledaju preko oka i podsmjeljivo: kreu se po svim tim udesima, kao po vlastitoj kui, kao da se oni i ne boje ovih svodova, ovih zidova, ovih hodnika bez kraja, onog Isusa to straari na stepenicama, kao da se niega ne boje. I da pokau kako se niega ne boje, razgovaraju to mogu glasnije, cie i urliu. O, ho, milo moje, nee ti mene prevariti! Kao da ja ne znam, da oni koji se najvie strae, najvie i viu. Meutim, oni se izmotavaju i kau, da viu samo zato, da se izviu, jer e od sutra morati utjeti. Pamet u glavu kae majka na rastanku. Kao da svaija pamet nije u glavi, ili kao da netko odreuje gdje e je staviti. Pamet u glavu! kae brat Ike Antukina. Pamet u glavu! kae onaj to opljuckiva prste i usukiva brk. Pamet u glavu... Pamet u glavu... svi koliko ih je Bog dao kau Pamet u glavu, kao da je to pozdrav neki: Hvaljen Isus ili Dobar dan. Odlaze, svi odlaze... I to ih vie odlazi, to je vea pusto u ovoj beskrajnoj zgradurini, to su svodovi sve tei i zidovi sve vie mrki, neprijateljski. .. Jedan pop okuplja oko sebe nas prvae, pa nas vodi u crkvu i u spavalite prvo. Ovdje veli mora biti potpuna tiina. Kao u crkvi. Nikakvi razgovori, nikakva doaptavanja. Zajednika molitva, i spavanje, jer spavalite je spavalite, a ne brbljalite... ne moe se u crkvi jesti i tako... A jedan do mene ape: Ni u zahodu moliti, i tako... 17

To se zna mislim ja, ali utim. Laku no kae taj pop, taj stariji prefekt, gasi bijelo svjetlo i pali crveno. A to crveno svjetlo zaskakuta po sitnoj pokoenoj dugmadi njegove mantije, i uini mi se da to vie nije dugmad, ni crveno svjetlo, nego itava krunica malih nasmijanih glavica, rumenih. To e gorjeti itavu no ape drug do mene. to e gorjeti? To crveno svjetlo. Glupost! Ali on zna sasvim sigurno, da gori itavu no, i da je to velika rasipnost. Kae, da je od Sinja, i da je ovdje isto dobro. Da li je i meni dobro? Ne znam, i meni je dobro, samo kad ne bi bilo ovih zidova, koji te nekako stiu, koji su svugdje prisutni, i koji kao da imaju i ruke i oi i duu... i neke goleme kljucave kljove. Proi e to tjei me i ja volim kad krov prokapljava. ujem, kako i drugi razgovaraju aptom. Onda kao da je netko noem prerezao sve rijei, sve aptove. To se stariji prefekt vratio. Rekao sam, da se u spavalitu uti. On ne vie, ali taj njegov mir gori je od svake vike. To svi osjeamo. I svima su nam oi na zemlji. Svlaimo se krivi i pokunjeni. On izlazi. Ali vie nema apta. Boe, tu i tamo poneka rije. I to je sve. Ovdje se mora utjeti, kao da si siao u grobnicu. Nije da sam ja protiv utnje. Ja sam i kod kue 18

utio kad me san poeo svladavati. Ali sluao sam, sluao sam ljudsku rije, sluao sam oca kad bi razgovarao s gostima ili s majkom. I ti su me razgovori tako lijepo uljuljavali. Ovdje je tiina, a tiina je glasnija od svih razgovora, munija, hou rei. Laku no kae drug do mene, onaj koji voli kad krov prokapljava. Ne smije se rei ni: Laku no! dobacuje neki trei i prkosno skae na postelju. Umoran sam. Boe, kako sam umoran, od puta, od vonje, od stajanja, od svih tih udesa i tog crvenog svjetla. Svuem se i legnem. Opruim se koliko sam god mogao. Kako je to divno. Prvi put u ivotu sam u svojoj postelji, u istoj i kao namirisanoj. Jest, namirisanoj o, kako zna mirisati isto rublje... Takvo neto... takvo neto... Sve se lagano, lagano njie: soba rumena od rumena svjetla, i trideset i est postelja, i trideset i est rumenih glavica na rumenim jastucima, i sve kao da tone u neku beskrajnu mekanu dubinu, u mrak, u svean san, iz kojega se nitko ne bi elio probuditi. Mislim: trideset i est djeaka u jednoj sobi i svaki u svojoj postelji... I tada u ovoj rumenoj tiini iskrsnue pred mojim oima pozlaeni vrhunci mojih brda, Orljae i Sidaa, iskrsnue tako tuni, tako sami, naputeni. Na njihovim padinama bleje moje ovce, i klepke se uju, i obani se dozivlju, a moje se medovako zvono odbija od svih vrhunaca, radosno, veliko zvono... o, zvono moje medovako! Boe, kako je teko u ovoj tuoj samoi, kako je nevaljalo ovo bogatstvo, kako je bljutavo ovo meso i manistra 19

 kako bih se sada najeo pure, svoje vesele pure iz zajednike zdjele, iz koje s nama i maka jede... kako je ljepa zajednika postelja, na kojoj su samo daske i slamarica, koliko su te daske meke od ovih ica koje treskaju... Vratite mi moja brda, moje klepke, moje ovce, moje kamenje... moje medovako zvono! Ne, ne mogu gledati te utljive zidove, to zaklano crv eno svjetlo, podrugljivo... te stravine kljove, kljucave. itav se zavuem ispod pokrivaa i plaem, plaem... i sve je mokro od suza, i lice i ruke, i jastuk i plahta. .. I ni na to ne mogu misliti, nego na svoja brda i na onu malu osamljenu kuicu u strani, osutu zlatom predveerja... Zato sve to nije samo ruan san, zato sve to nije.. .

20

JEDAN DAN I MNOGI ISTI DANI

Najgore ti je, batkane moj, dok se ne upozna. Ni vrag nije crn kakvim ga prikazuju. To se zna. Bilo je ljudi, koji su se s njim spetljali, i da nisu duu prodali, mogli su se tako krasno pozabaviti. Jer on ima kopita i plameni jezik, i mudar je avo ga nosi i mora da zna mnogo aljivih pripovijesti. Ali k vragu vrag, ovdje se o njemu ne radi, nego o sjemenitu o kui Bojoj. Priznajem, plakao sam, kukao i uzdisao za svojim kravama i obanima, i bojao sam se, ljudi, bojao sam se ovih golemih zidova-kljova i jo golemijih praznina meu njima, ovih starijih prefekata-andara, ovih mirisa... svega ovoga. Ali kad ovjek dozna, da i nema mirisa, nego da je to jedan jedini miris bijele kave pomijean s tamjanom, votanicama i mirisom lizola po zahodima, onda se nema ega straiti. Kad dozna da su ti zidovi isti, kao i oni u Medovdocu, samo malo vei, onda se ne boji ni zidova ni onoga to je za njima. Stariji su prefekti popovi, kao i drugi popovi, a sjemenitarci obani, kao i ja, e pa majku mu oh, ovo je sveta kua i ne smije se kleti e pa majku mu, 21

ovjek se zaista nema ega bojati osim da ne prekri sveta sjemenina pravila. Ni vrag nije crn kakvim ga prikazuju. To se zna. Ja sam uvijek govorio, da se ovjek bolje snalazi u gramu a to ti je vrlo mala mjera velim, u gramu svjetla, nego u vagonu mraka. A svjetlo kae, da smo tu samo zato, da sluamo. Sada treba doznati koga se mora sluati, a kad to dozna, onda ti je sve jasno. Ja sam na brzinu doznao, tko sve zapovijeda u sjemenitu, a za drugo me nije ni briga. Mnogi zapovijedaju u sjemenitu, ali ponimo po redu: Prvo, dragi Bog. ast mu svaka, jer on zapovijeda svugdje, pa neka i ovdje zapovijeda. Drugo, Blaena Djevica Marija sa zlatnom krunom, plavim platem i pascem oko struka, s kuglom zemaljskom i zmijom pod nogama. Neka i nje lijepa je. Tree, kosti svetoga Krescencija, muenika i zatitnika naega. ast i njemu, napose od kako sam doznao, da Krescencije dolazi od rasti. Rasti, rasti, duo moja, ali kako e mi izrasti, kad kosti same ne izrastaju. Ali bolje je da si tako mali, da imamo nekoga i od naih, koji zapovijeda. etvrto, zapovijedaju svi sveci i ugodnici Boji povjeani po zidovima i utopljeni (utopliti, a ne utopiti) po molitvenicima. Peto, sveti otac papa, etiri metra visok sveti otac papa, koji visi u blagovalitu i u svakoga upire okom bilo u elo, bilo u zatiljak; ali upire... visi i upire... Neka i njega, tu je, ali daleko je, i neka upire, samo neka uti. esto, kardinali, koji, istina, ne vise na zidu, ali vise u misli i pozna ih se po eiru, kakav ni jedan drugi ovjek ne 22

nosi. Neka i njih, kad imaju eir kakav nijedan drugi ovjek ne nosi; nitko se nije uplaio eira za koji zna da je eir. Sedmo, nadbiskup. S njim je isto, kao i s kardinalima, ali ne ba sasvim isto, jer on je Hrvat. Osmo, biskup. E, biskup je sasvim druga stvar. On je tu, naime, on gdjekad doe tu to je njegovo sjemenite. Ali s njim je lako, i dobro bi bilo da ee dolazi, jer on samo etucka po vrtu, a sve sjemenine starjeine, koje emo tek spomenuti, skakuu oko njega i kokodau, da je milina. I tako, oni rade svoj posao, a mi svoj. To se zna. Ovi, to sam spomenuo, i jesu i nisu starjeine, i s njima bi poten ovjek ve nekako iziao na kraj, ali s ovim, koji slijede, ba nikako. Ovi su uvijek uz nas, i kad im se najmanje nada, najee na njih naleti. Prvo, ravnatelj jedan komad po dva i pol komada; ovo drugo s obzirom na teinu. Drugo, duhovnik jedan komad po jedan i pol komad; on je malo mraviji. Tree, stariji prefekt dva komada po jedan komad; ti su debeli ba kako treba. etvrto, ekonom jedan komad po desetinu komada. I to je najsmjenije od svega. Bar bi on morao biti kao bava, a bakalar je tovljena svinja prema njemu. On nam uostalom i ne zapovijeda. Peto, mlai prefekti est komada, za svaki razred po jedan. Oni nisu ni popovi ni blizu popova, nego aci iz starijih razreda, priipetlje starijega prefekta. A oni su ti najgori, kao i kaplari u vojsci. Osim toga u sjemenitu se nalaze i oni, koji nisu starjeine, niti nam zapovijedaju, a niti nas sluaju. Mi radimo svoj posao, oni svoj i mirna Bosna. 23

To je u prvom redu asna sestra predstojnica, pa est asnih sestara i pet pomonica, koje nam kuhaju, peru rublje i krpaju arape. Zatim pet momaka, pet gortaka, koji metu sve, i uione, i kupaone, i razrede i spavalita, ureuju vrt, reu kruh i stavljaju nam tanjure na stolove. Da, i zvone... E, e, i crkvu rede... i... i svata. Tu ti je jo lijenik, bog bogova lijenik, koji sve lijei aspirinom i ricinusom. On spava u gradu. I mali grbavi knjigovoa spava u gradu, i uitelj glazbe taj je opet Dodobemol i taj spava u gradu, i... i gotovo. Da, vraga Boe, oprosti vraga i gotovo. A gimnazija, moj gospodine, gdje ti je gimnazija? Pa tu je, tu je... Direktor, kanonik sa tapom i bolesnom nogom; profesori, osamnaest na broju, svi graani i honorarni, osim dvojice sveenika, koji i spavaju u zgradi. Sada je sve tu, gospodine moj, i to hoe?! Ako ovjek malo mune glavom, onda dozna, da u zgradi osim svetaca i svetica Bojih spava nas stoosamdeset, njih dvadeset i pet, to iznosi, gospodine moj dvije stotine i pet to osoba, to osobica, ne raunajui kokoinjac i dva psa. Svinjac nemamo, to ima bogoslovija. ovjek moe stotinu godina misliti, pa se ne bi mogao domisliti koji je najvei starjeina u sjemenitu. Dragi Bog? An, an! Ravnatelj? An, an! Pa tko onda? Zvono. 24

 Zvono?! Zvono... Da, da, zvono... Zvono je glas Boga ivoga, koji govori: 5.30 5.45 ustaj, moli se i oblai, operi se i namjesti postelju. 5.45 5.55 svlai se, tri, uanj, raskorani stav, jedan-dva... 5.55 6.40 ibaj na misu, klei, moli se i priesti. 6.40 7.30 moli, ui, pa opet moli. 7.30 7.45 moli, posri kavu s kruhom, pa opet moli. 7.45 8.00 odmaraj se, pripremaj knjige i tornjaj se iz uione u razrede. 8.00 8.45 moli, budi paljiv i posluan na prvom kolskom satu i uvaj se jedinice i razrednice. 8.45 8.50 pet minuta bez buke, bez velike buke. 8.50 9.35 budi paljiv i posluan na drugom kolskom satu i uvaj se jedinice i razrednice. 9.35 9.40 pet minuta bez buke, bez velike buke. 9.40 10.25 budi paljiv i posluan na treem kolskom satu, uvaj se jedinice i razrednice i moli, to nisi dobio jedinicu, ili ako si je dobio, da ne dobije jo jednu. 10.25 10.40 idi po komad suhoga kruha, ako hoe i u crkvu i spremaj se za etnju. 10.40 11.50 etaj onamo kamo te odvedu i ne uzvraaj kad ti mularija vie: Popii govnii. 11.50 12.00 raspremi se od etnje i ne zaboravi oistiti cipele. 12.00 12.30 moli, ruaj, moli.

25

12.30 13.30 ljeti spavaj, a zimi, kasnoj jeseni i ranom proljeu igraj na svom igralitu. Ako hoe naas posjetiti kapelicu, moe. 13.30 14.50 moli, ui, moli. 14.50 15.00 pripremi knjige i seli iz uione u razrede. 15.00 15.45 moli, budi paljiv na etvrtom kolskom satu, uvaj se jedinice i razrednice. 15.45 15.55 ne galami za kolskog odmora. 15.55 16.40 budi paljiv na petom kolskom satu, uvaj se jedinice i razrednice, moli. 16.40 17.00 pojedi kruh svoj nasuni i ako hoe svrati u kapelicu. 17.00 18.00 na igralite, na svoje igralite, a ne u Gospin vrt. 18.00 19.30 moli, ui, moli. 19.30 20.00 moli, veeraj, sluaj Marthyrologij, moli. 20.00 20.35 odmaraj se u uionicama, ljeti proetaj po vrtu. 20.35 21.00 u kapelicu, ispitaj savjest, moli. 21.00 5.30 moli, svui se, spavaj, ne misli neisto i ne sanjaj neisto, i im te ujutro probudim, odmah na noge, jer dok lei u toplom, nee se othrvati neistim mislima ni djelima, da, nedjelima! Tako zapovijeda svakim danom, osim etvrtka i subote kad je kola ujutro, osim nedjelje i blagdana kad nema kole, kad su odmori dui i etnje tako dugake, kao najdui kilometar, osim listopada kada je listopadska pobonost s krunicom, osim svibnja kad je opet svibanjska pobonost s pjevanjem i blagoslovom, osim Velikoga tjedna kad je, zna se to je, osim... Da, kad su sveane akademije, tamburai, 26

predavanja o svetom Tomi i Augustinu, kad su predstave o Tomislavu, mlinovima cara Proba i tko zna o emu, ili kad doe kakav arobnjak s golubovima i jajima, koja guta, da ih opet iz depa izlee, ili kad naie kakav pop-putnik, koji nam pripovijeda o krajevima, koje je vidio i na platnu nam ibom tumai snimke, koje je sam snimio i sam kupio... ili kad ravnatelj govori o Parizu, Rimu, Veneciji i drugim kranskim gradovima... Boe, kako su veliki ti kranski gradovi, u kojima nita i nema osim crkava i same samohrane pobonosti. Eto, u Parizu, ima samo nekakav visoki toranj, a ostalo same crkve, crkva do crkve i samo poboni krani, koji u njih ulaze preko velikih trgova. I u svim gradovima tako: same crkve i sama pobonost. Boe, kako nam srce ponosno udara: svugdje sami samohrani kranski svijet, same crkve i sjemenita. I ja ne znam zato nas u propovijedima strae svijetom i njegovim grenim napastima kad u stvari nigdje i nema toga svijeta osim u Splitu i okolici. Da, imamo i duhovne sastanke, ali ti ne mijenjaju glas zvona, glas Boji, jer se obavljaju za vrijeme uenja. I to nije ravnateljev posao, ni posao starijega prefekta. To je posao duhovnika i nikoga drugoga na svijetu. O, duhovnik, o... sama alost i ljepota.

27

TKO TO JEDE U SJEMENITU

Mi, aci, mesa i manistre, kupusa i krumpira, jaja i mrvica i svega blaga Bojega, kao to nitko nikada nije jeo u Medovdocu, pa ni sam pop. Ovdje se mesa i manistre pojede vie u mjesec dana nego kod kue u dvije godine. I nikada nema ni pure ni kukuruznog kruha, nego fini pekarski kruh, da ga se najede dok ga gleda. Posluga se hrani nakon nas u blagovalitu i jede koliko moe. I nema tu Ostavi, bolan, malo i za veeru, jer veera ti se, moj batkane, kuha sasvim iznova, da prste oblie. asne setre jedu jo bolje i od nas i od posluge vidio sam kad sam upao u kuhinju, jer je tamo jedna asna sestra iz Medovdoca. Njima je, hoemo rei, svaki dan Boi. I nama je, ne kaem, ali njima je ipak malo boiniji. Starjeine?! Ej, starjeine! Njima nije ni Boi ni boiniji! Sigurno ni kralj bolje ne jede. Oni jedu ovo moram apnuti peeno meso i peen krumpir i jo salatu k tome. Svaki dan imaju punu puncatu au vina, a kola tri puta tjedno... tri puta na tjedan, moj batkane, i to pravi pravcati kola, tortu ili savijau, dok ti se ne podrigne.

28

I prosjaci jedu u sjemenitu. Gore na sjevernoj strani, na malim vratima koja vode u kuhinju. Tih prosjaka ima kao kusih pasa. Svaki od njih lijepo nosi svoj tanjur ili svoju zdjelicu i eka. Ima ih mukih i enskih, mladih i starih, arenih. Tako lijepo stoje u repu pod zidom i ekaju... ekaju dok mi pojedemo, a onda sluge sve nae ostatke nabacaju na jednu hrpu i to lijepo njima razdijele. I tako prosjaci dobiju i mesa i manistre, i kupusa i krumpira i svega blaga Bojega. O, i prosjacima je svaki dan Boi. Ne moraju imati ni zubi, da to progutaju, a ne kao oni nai nesretni bezubnjaci u Medovdocu, to po tri dana razmau kukurunjak u vodi, da ga onda na neki nain uzmognu progutati. Ovdje se svaki dan piruje, svaki dan. A sinovci kanoniki i sinovi vinogradarski govore da je to napoj, a ne ljudska hrana. Marva jedna ohola i laljiva! Kao da itko na svijetu, osim bogova olimpskih, ovako raskono jede! Svaki dan mesa i manistre. Svaki dan mesa... Pa opet... jesi sit i opran, svoju vlastitu postelju ima i toplo ti je... pa opet, gdje su otvoreni prostori mojih brda, klepke mojih ovaca, kamenje bez kraja i obanske vatre na kamenju, vrisak do umora i sna na gumnu punom pljeve i izvijana ita? Zato se tamo ne moe uiti za popa i ovjeka? Zato ne uz ivanjske kresove bez straara, pod golim nebom bez ica, bez krletke? Moda to samo Bog moe: biti sit i slobodan.

29

UIONA JE JEDNO, A RAZRED DRUGO

Trideset i estorica u prizemnoj dvorani, popoenoj nauljenim mornarskim podom, u velikoj dvorani s prozorima koji gledaju na dvorite asnih sestara i na kokoinjac. Ali mi ne moemo vidjeti ni asne sestre ni kokoinjac, jer su prozori tako visoki, da se mora ljestvama penjati do njihovog donjega praga. A ba bih volio vidjeti kokoinjac i asnu sestru u njemu bilo bi kao da sveti Franjo govori pticama. Osamnaest crnih i dubokih klupa s rupicama za tintu, s policama za knjige, sa sjedalom i naslonom, uope sa svim to aku treba. I ovdje je, kao i u svakoj sobi na zidu kri, kri je svugdje osim to se ve zna a pod kriem stol mlaeg prefekta, to jest onog estaa u mantiji, koji nas uva kao torni pas. Na se prefekt zove ic. I to mi je tako lijepo, jer se u mom selu tako drae goveda i bijesne ene: ic, vole, ic! A kad se kravu vodi pod bika, onda se govori Ki, vole, ki, krava! I kad se ve tako zove, onda je svakako svetije da se zove ic, nego Ki. To se zna. Svi se ovi mlai prefekti epire i prave se kao da su oni nekakvi veliki starjeine. A estai su. Pa to?! Kilenc, bato, 30

budi ti esta. O, kad emo biti petai i estai i branati mantijom po svim hodnicima, brijati bradu i imati dlake pod pazuhom i tako... Taj je ic ozbiljan i veoma poboan, a to je udnovato kod ovjeka s takvim imenom. Boe, on bi se morao smijati kao lud. Tko zna, moda njemu njegovo ime i nije tako smijeno. Jedan se zvao Guzina, i to je njemu bilo isto, kao i meni Raos. Ja nikada neu biti prefekt, jer se ne znam u crkvi onako pobono drati, iskriviti vrat i oi i gledati kao da si erav. Eto, ne znam se iinjati. A kad bih se iinjao, bilo bi mi kao da me nema pred Bogom. A ja s Bogom volim razgovarati onako ljudski, kao ovjek s ovjekom, kazati mu koliko ga volim, i da on meni kae koliko me voli i kako se za mene dao razapeti na kri. Onda i ja njemu kaem, kako bih se i ja za nj dao razapeti, ako bi mu to to pomoglo. I tako, sve ljudski, i to tu treba iskrivljavati vrat i oi! Nikada neu biti prefekt. Dragievi, Zukan, Merep i Vranje, to je druga stvar. Oni jo bolje od ovoga ica znaju nakriviti glavu i iskrenuti oi, oni e biti i prefekti i sakristani. I kad se oni mole Bogu, usne im klepeu, kao zmiji jezik. Ja stanem, pa ih gledam i divim se njihovoj pobonosti. Drugai ih nazivlju farizejima. Uope ti drugai... ti su drugai strano pokvareni, i pakao je otvoren pod njima. Misle, ako su svrili prvi razred, da su Boga za bradu uhvatili, a ne znaju nesretnici, da Bog nije maji kaalj, da ga se za bradu hvata. I onda pljujem ja na tu njihovu pobonost, jer se i u crkvi smijuckaju i neprestano se okreu, da li ih prefekt promatra. Ja sam poboan sam za sebe, i to je moja stvar. Stoga najradije idem u kapelicu kad u njoj nema nikoga, nego ja i 31

Bog i vjeno svjetlo. A nema nita ljepe od polumraka i vjenoga svjetla u njemu. Sve je tiho, sve mirno, sve otajstveno... crveni se crveni ogrta svetoga Karla Boromejskog, a u svetohranitu, u maloj bijeloj hostiji kuca majuno srce Isusovo... kuca kao i moje, jer, eto, mi se tiho volimo, i znamo da se volimo, i najradije smo sami. Tada ne molim, niti on trai da molim. Stojimo tako u polutami, gledamo se, utimo se, i lijepo nam je. Starjeine bi rekli, da to ne valja. Ali to znaju starjeine to se dogaa izmeu mene i moga Boga! Ali sada smo u uioni, nas trideset i estorica, i prefekt ic straari. Ipak je to velika stvar biti estokolac, i biti prefekt. Onako fino imati svoj stol na podiju, svoje knjige na stolu i nemati nikoga, da te gleda, da te nadzire... pa se etuckati meu prvaima i znati, da te se boje, da te se svi odreda boje... Imati biljenicu s naim imenima i svakoga mjeseca u nju unositi ocjene za svakoga od nas pojedinano: pobonost, urednost, ponaanje i totigaznam, i tu knjigu nositi starijemu prefektu i razgovarati s njim, kao s jednakim, s rukama na stranjici! I onda svakoga mjeseca stariji prefekt s tom knjigom upada u uionu. A kad on s tom knjigom upadne, onda nema toga ovjeka, koji bi i u jednom od nas napipao srce. Za vrijeme uenja ui i prefekt ic. Sjedi podlaken, prstima zaklanja oi, a kroz prste gleda. Kao da mi ne znamo, da on kroz prste gleda, naime, izmeu prsta. Sve vreba, vreba, kao maak, a onda najednom zaskoi. I ne zaskae on vikom i bukom. Zaskoi kao zmija: pogledom. im ulovi kakav apat, kakav nemir, samo te probode pogledom, opljune prste i prevre, prevre stranice Knjige ponaanja dok ne nae tvoje ime, i onda te samo zabiljei. Ne kae 32

nita, samo te zabiljei. I itav je dan nesretan, ako nekoga ne zabiljei. Uvijek i svugdje je s nama, osim u koli. Tada i on ide u svoj razred i nikada ne dre pred profesorima, jer on je prefekt ic, prefekt i odlika. Nikoga se ne bojim, kao njega. Ni pisnuti, ni okrenuti se, a bolje ti je odmah umrijeti, nego zijevnuti. Ako ti je neto nejasno, ne obraaj se ni drugu s lijeva ni drugu s desna, ni drugu ispred sebe, ni drugu iza sebe, ve bez uma i na vrcima prstiju prii prefektovu stolu i ekaj dok on ne podigne glavu. On e ti rastumaiti. Ako pak kani ii na zahod, onda ne prilazi na vrcima prstiju, nego lijepo sjedi u svojoj klupi i podigni dva prsta. I onda ekaj, ekaj, ekaj, ako moe doekati, a doekati mora, jer se nikada nije dogodilo, da bi se estit sjemenitarac u gae napravio. Uvijek imaj na umu, da si ti svet ovjek i da je uiona sveta stvar. Razred je neto drugo. Tamo nema ni prefekta, ni starijih prefekta, uope nikakvih andara. Tamo ti je sloboda, kakve nema nigdje na svijetu. I to nije podrum s prozorima do kojih se ljestvama treba penjati, to ti je prvi kat, a ne maji kaalj, prvi kat, batkane moj, sa irokim prozorima i parketom. A na je razred najljepi. Iz njega se vidi i dvorite asnih sestara, i kokoinjac, i sva pusta igralita, kao i Gospin vrt, vidi se ak i na drugu stranu preko sjemeninog zida, vidi se obrtna i srednjotehnika kola. Tamo idu i muki i enski aci, ve momci i djevojke, i razgovaraju izmeu sebe, kao da to nije nita. Kako ih nije stid! A zato bi ih bio stid, kad nee biti sveenici, nego ovce sveenike. Da, da, oni su S v i j e t . Sve to je izvan ove svete zgrade zove se S v i j e t . A S v i j e t je neto nisko, najnie, a33

volski greno i prljavo. Mi smo zato tu, da taj Svijet uinimo manje grenim i manje prljavim, mi, zamjenici Boji. Ja neprestano mislim, kako mora biti avolski teko s tim Svijetom, ta toliko ga je popova popravljalo, a on je opet ostao to je i bio Svijet. Valjda stari popovi nisu bili toliko sveti, koliko mi, valjda nisu bili toliko blizu Bogu, nego su se mijeali s tim Svijetom, jeli i pili s njim, kao to i danas rade popovi u mom selu i oko njega. O, treba se uzdii visoko, visoko nad taj Svijet i gledati ga to je mogue s vieg. Moj je otac imao tako malo razbora kad je usporeivao popa s asnikom... nesretnik se nije ni sjetio, da nema toga generala, cara i kralja, koji ne bi kleknuo pred najbjednijim seoskim upnikom i povjerio mu prljavtine, koje ni roenome ocu ne bi povjerio. O, kako je car kukavan pred jednim najobinijim popom. I sam general De Sonis, pobonjak veliki od Solferina, pada na koljena, pada, majku mu Boe oprosti, ne smije se kleti ali pada na koljena pred obinim popom. O, sveenik je neto veliko, najvie, a opet skromno, najskromnije, kako ono ree Izidor Poljak, najvei od svih pjesnika:

Na grobu mi nee biti mramornoga spomenika, ve kri, priprost, jednostavan, ko i ivot sveenika.
E, moj jastrebe, ko i ivot sveenika! Preko puta hihou djevojke i vjeaju se o ruke mladia. I onda se opet javlja najvei od svih pjesnika:

eno, ja se bojim, pa sam zato svojim

34

oima ja reko: Pogledajte u tla kada mimo idu djevojke sa bijelim ljiljanom u ruci, a sa grenom eljom u oima toplim.
E, moj sokole, a sa grenom eljom u oima toplim! S djevojkama sam prekriio jednom zauvijek. Dosta ih je bilo u pukoj koli za itav ivot. Vidi, ja pripovijedam o djevojkama, umjesto o razredu. Ljudi, ovdje nema velikog tuanog zvona. Elektrino zvonce zvoni prije i poslije svakog kolskog sata. I to je najvea radost i najvea promjena: cilie to zvonce, cilie, da ga je milina sluati. I nema ovdje straha. A, jok! Ni mantije s onom blistavom i pokoenom dugmadi, ni ovratnika, ni prsnice. Ovdje su kravate, kravate i svijetla odijela, ovdje su profesori svjetovnjaci s dugim i zalizanim kosama nas iaju pri koi. Ovdje se nema koga bojati. Jer svi ti profesori svjetovnjaci, ako malo munu glavom, odmah e razumjeti, da su oni manji od nas, da e danas sutra kleati pred nama i istresati svoje gadarije, a mi emo im u ime dragoga Boga oprostiti ili ne oprostiti. I sve to razdrijeite na zemlji, bit e razdrijeeno i na nebesima. Znaju oni to, batkane moj, ali znamo i mi. Meni su i inae ti ljudi zgodni. Najzgodniji je profesor crtanja, veliki kipar Mirkovi, to neprestano nekog vraga radi s licem i poziva nas, osobito mene, u svoju radionicu na Marsu. I Do-dobemol je zgodan. 35

Taj Do-dobemol najsmjeniji je ovjek na svijetu. Sav je bijel, podrezuje bijeli brk, neprestano govori, ali ga nitko ne razumije. I on je zabio u glavu, da e nas nauiti, kako se ita pjevanje. Zamislite: itati pjevanje. Donio nam nekakve brabonjke s repovima i kae, da su to kajde, da je to to. Ja sam se, kao pametan ovjek, odmah nasmijao i rekao mu, da se sve na svijetu moe nauiti itati osim tih brabonjaka. Onda su se ovi mudrijai oko mene kanoniki neaci meni u brk nasmijali i rekli, da se to zaista ita harmoniumom i pjevanjem. Zatim su, toboe, pjevali kao da pjevaju iz tih brabonjaka... Nee, majin sine! Ako je tebi stric kanonik, nije ni mene drebica odrebila. To se zna. I onda: do, re, mi, fa, sol, la, si, do... do, si, la, sol, fa, mi, re, do... Sve kao neke arobnjake rijei babe Dalerue, koje izgovara dok skae po trbuhu moje matere i iz njega boljeticu izgoni. Pa onda: do-dobemol, re-redjezis, fala domi, mido lafa i totigaznam. I onda nam u kapelici pokazuje jo i sliku svete Cecilije s anelima. Ona sva blaena svira na harmoniumu, na koji su joj podmetnuli isto ovakve papire s kvaicama, brabonjke s repovima, toboe: eto, vidite, i svetice itaju brabonjke. A da nas sasvim izlude, rekoe, da je to izum nekoga svetoga oca pape, Grgura. Sve ekam kad e se sjetiti nekog drugog svetog oca pape, koji je izumio pismo za miris i okus, za svaku vrstu vina i slatkia, pa, batkane moj, jedi nejedui i pij nepijui... E, to neka oni meni, pa u im sve uzvjerovati. Ali ja sam o svemu tome mislio i na kraju se domislio. Kakvo vraje itanje! To su oni sloili, da ispitaju nau pamet: tko e prvi otkriti prevaru. A tko e prije od mene! 36

I tako ja ustanem i sve lijepo i skladno rastumaim uitelju pjevanja, gospodinu Do-dobemolu. A njemu se sve kosa die i ruke tresu nije se ni u snu nadao, da e ga jedan prva ovako, na brzinu raskrinkati. O, ho, dragi moj, Do-dobemol, taj sam! Bum ti zapisal razrednicu, ti klipan, ti osel, ti hudi prekleti... Boe moj, kakvim to smijenim jezikom govori! To ola, to ne krma, prekleti hudi... Majko slavna, kakvim to jezikom govori! Najednom mi postade jasno, da sam morao utjeti. Jer sve je ovo i napravljeno zbog toga, da se uti, i da se tako svaija pamet ispita. To je kao natjeaj neki. Morao sam apnuti i to samo uitelju pjevanja ili kojem od starjeina. Istina, sada svi znaju, da sam ja pametan, ali o drugoj trideset i petorici ne znaju nita, osim o Marku, a njega e tako i tako za koji dan istjerati, jer mokri poda se. To mi nikako ne ide u duu. Pa to ako mokri poda se! Nije svetost u mokrenju. Moja baba Kata zna, da se pokojni don Pavao ne jedanput probudio i mokar i pijan, pa opet je bio svet i estit pop. Ona je vidjela i nekoga biskupa, kojega je prevarilo vino. A mnogo je gore kad ti vino smuti pamet, nego voda pialo. To se zna. To znam ja, ali ovdje, ovdje... I tako e jadni Marko opet k ovcama, samo zato to je mokrio poda se. A mogao je biti svet i uzorit sveenik. Ne, nisam ja protivan ni pjevanju, ni crtanju, ni gimnastici, jer tu se ipak ovjek oslobodi i razbrblja, a nema ni bojazni od drugoga reda, no poteno sudei, sve su to skupa glupe stvari, a gimnastika gluplja od svega. Nastavnik gimnastike zove se Murat. Ja mislim, da se drukije i ne mogu zvati nastavnici gimnastike. Obuen je, 37

da ljepe ne moe biti, i sve se smjeka, sve se kooperi i vjea se palcima o prsluk dok mi plazimo jezik do zemlje. E, nee, majin sine mislim ja ako si ti izmislio tranje, i ja sam slezenu! Slezena, slezena, pa bog! I ne trim. I koji je vrag doveo tjelovjebu u ovu svetu kuu, kad joj i samo ime govori, da pripada ljudima od tijela, a ne nama odabranicima Promisli Boje promislene. A ovdje ne samo, da se radi kolska gimnastika, nego svako ubogo jutro prije mise, prije svete priesti, prije svega: Raskorani stav! uanj! Jedan-dva! Jedan-dva! Savijaj se u pasu! Ispravi koljeno! Prste k zemlji... I klanjaj, klanjaj, kao da se za hodu sprema, a ne za katolikog popa! Neka te kukavne starjeine samo jedanput zamisle svetoga oca papu, kako gol golcat do pasa pravi unjeve i klanja! Neka zamisle ti nesretni starjeine! Inae je kola sasvim podnoljiva stvar, dapae vesela... samo kad bi ovjek mogao nauiti sve ono to od tebe zahtijevaju. Ali kad bi ovjek sve znao, onda ne bi bio ovjek, nego Bog. I ja sam se odmah na poetku sloio s pokojnim Sokratom: Znam da nita ne znam. Samo se profesori nisu sloili sa mnom ali to je tek sitna razlika u miljenju. Na kraju ja ipak stotinu puta vie volim razred nego uionu. Naime, u razredu smo i mi u neku ruku svjetovnjaci, pa se i svjetovno smijemo. Nekidan je posjetio na razred don Frane o, ho, don Frane Buli, moj batkane, najvei uenjak svijeta i kud e, kud e... pravo na mene. Prevedi mi veli Ti si magarac. Tu es asinus velim ja. 38

 Ne ja, nego ti veli on. Non ego, sed tu velim ja. On se sve smjeka i tambura prstima po klupi. Ja stojim i gledam ga ravno u oi, ali malo rubom oka gledam razred, koji se u pregrt smije. Sada i ja shvaam to govorim i pomalo se stidim. Ali opet nisam ja takav ovjek, koji bi se do kraja zastidio i... kad upnem, upnem, pa bio zid od kamena ili stakla. Don Frane dugo griska usnice, pa e onda, kao da se neem domislio: Prevedi ovako: ja sam magarac. E, nee, moj sokole! Tu es asinus. I opet ja! Zar ti ba nikako ne moe biti? Ja ga pogledam i namignem mu, o, imam ja srca i namignuti: Da ne bude svae, recimo: Is est asinus. Dugo sam bio ponosan na taj razgovor i razred na mene, napose zbog onoga: Da ne bude svae... Odakle si? okrenu don Frane na drugo. A kad sam mu sve pravo i poteno kazao, nasmijei se i ree: Iz Vlake? A? Ubij Vlaja, pusti vuka! Kakva je to poslovica, koja se ne slae kaem ja Da je: Ubij Vlaja, pusti jaja bila bi sasvim druga stvar. On mi malo rukom prodrma glavu: Mui! Jo e od tebe biti ovjek. Nisam Splianin Onda se brzo ispravim Vranjic je drugo, mala Venecija i tako Don Frane je bio iz Vranjica. 39

 Lopuo ree on i osmjehne se A sad u vam ispriati jedan svoj razgovor s nekim prijateljem. Sreli se ba na Peristilu. Izmijenismo nekoliko svakidanjih rijei, kad se on uozbilji i upita me: Sluaj, don Frane, sve mi se ini, da ovaj sveti Duje i nije svetac, nego nekakav rimski legionar, pustahija neka. Po emu ti se ini? upitah ja malo iznenaen. Vidi ree on je patron Splita. Patron uvijek neto uini za svoj grad. Pa mislim: kakav ti je to patron i svetac, koji u tisuu i pet stotina godina nijednoga Splianina nije mogao uiniti ovjekom! Boe moj, svi smo se raspukli od smijeha, razumije se, osim trojice Spliana. I tako, u razredu se smijemo kao svjetovnjaci ba nas briga a u uioni se ne smijemo nikako; ako se gdjekad i omakne, onda je to nekakav poboni smijeh... kao u crkvi ili na groblju.

40

TO JE GOSPIN VRT I GOSPIN DJEAK

Boe moj, evo me opet izjeda tuga... Veeri su najgore, veeri prije spavanja, veeri uguene samoom. Sve je mrko, i obijeljeni zidovi mrki, i trideset i est eljeznih kreveta, kao trideset i est jasala s kojih visi trideset i est lanaca tiine. Dave, dave... i ovjek se ne smije osmjehnuti ovjeku, ne smije ga nazvati imenom i apnuti mu jednu rije, jednu sasvim nedunu rije: teko ili kii ili svetu rije Bog. Ima zlih ljudi, koji hvataju ptice i zatvaraju ih u krletke, ali ni u snu im ne pada na pamet, da ih veu lancima tiine. Ptice vrgolje i pjevaju, i nitko im ne oduzima pjesmu. A ovdje prefekt jo bdije, jo je potpuno obuen, pa ipak se ni jedna od ulovljenih ptica ne smije oglasiti. Jo malo i utrnut e bijelo svjetlo, a upaliti crveno, koje e sablasnim sjajem osvijetliti trideset i est mrtvaca omotanih bijelim pokrivaem, mrtvaca koji diu. I to mrtvako disanje, i crveno svjetlo, i tiina u kojoj nema ni pucketanja parketa, u kojoj se nita ne uje osim alosnih udaraca srca i tekih neprijateljskih koraka u hodniku... Koraci, koraci, koraci... 41

To stariji prefekt obilazi krletke i oslukuje da li e kakva ptiica zacvrkutati. Stariji je prefekt crn, i brada mu je otra. U ruci nosi priklopljen asoslov, a crna mu se mantija vue po zemlji, crna mantija na kojoj gori trideset rumenih svjeica, trideset dugmeta upaljenih ovom crvenom svjetlou. Zato gori ta arulja i trideset sablasnih svjeica kad se u mojoj kui prije sna gasila petrolejka, a otac nije obilazio s poklopljenim asoslovom, uope nije obilazio. I nitko mi ne moe rei, da se nije ivjelo dobro s kolobarom petrolejke na stropu. Dolazi i odlazi stariji prefekt, ali ostaju tragovi njegovih irokih stopa, i ini se, da netko nevidljiv itavu no, itavu vjenost ulazi u njih i eta, eta... s asoslovom u ruci i s trideset rumenih svjeica od vrata do vrka cipela... itavu no nevidljiv netko. Vani je kia, sitna kia i tjeskoba. I ta sitna kia itavu no pucketa na staklima i sa svojim bezbrojnim nogama tapka dolje po dvoritu asnih sestara, a onda tiho, sasvim tiho odlazi u Gospin vrt i nastavlja beskrajno koraanje po liu, po laticama, pa travi i ivici, po puteljcima, po bijelim poljunanim puteljcima... Kad bih bar o toj kii mogao progovoriti drugu s lijeva ili on onome s desna i upitati ga za kie u njegovom kraju, da li su tako mekane i usitnjene i kako mirie opalo lie u jeseni za dugih jugovina u kronjama borova i empresa. Desni je s mora. Boe, kako to u njegovu svijetu sve mirii i kako pod sagnjijalom travom ive itavi narodi crva i bubica, goli i mokri, pa ipak ne loe vatru i ne trae komadi suhe zemlje... A more se samo propinje i hui i nosi te negdje daleko, daleko, u samu vjenost... Boe moj, zato se nisam rodio na moru. 42

Lijevi je s brda, kao i ja, s gola kamenja. Tu i tamo kakav grm, tu i tamo kakav osamljen hrast. Kako izgledaju danas ti grmiki i ti hrastovi, danas dok po njima pada sitna kia, a jugovina ih pokuava odnijeti u svom irokom i turobnom naruju... Kad bih mogao progovoriti! Znam, da bi i onaj drugi progovorio, da je i kod kue progovarao i dozivao majku. Majku je mogao uvijek dozvati, kadgod mu se prohtjelo, i rei: Vani je kia, i ne lete imii. Mogao joj je rei to, da po kii ne lete imii, ili bilo to. Ali... mogao je rei... po kii ne lete imii. Mogao je rei i kako imii imaju lijepu, njenu ruiastu njuku i kako ih voli. I ja volim imie i Gospinu sliku na barunu. I nekako mi je tuno i lijepo kad mislim na imie i Gospu, pa zaelim, da je i Gospa imi, onaj mali, ciavi, ili opet, da sam ja imi, pa da se skutrim na njenoj barunastoj ruci... Gospa je jedino lijepo u ovoj sivoj zgradurini s deset krletaka, u kojima uti sto i osamdeset zatoenih ptica. Jedino lijepo... Ona i njen vrt. I po tom vrtu etao bih ja i mali Isus drei se za ruke, kao dva brata, dva tuna brata, a Marija bi nas gledala i smjekala se. I tako ja, Isus i Marija... Bog Otac je neto sasvim drugo. To je ono golemo oko na kapelici, to uvijek gleda, to uvijek strai, a ne smije se nikada. Ni onaj raspeti Krist, ni on nije tako moj, ni onaj veliki, veliki na poetku stuba. Moj je Isus mali, onaj iz Betlehemske pilje, na slamici ispod pobonih volova. Sva su mu lea rumena od slame, i mala okrugla stranjica rumena. Kako bih je poljubio, tu malu okruglu! Igrao bih se s tim 43

djetiem, nosao ga i tepao mu, brisao mu suze svojim dugakim: Oooo... Volim i onog pametnog dvanaestgodinjeg djeaka, to sveenicima tumai Sveto pismo, njega najvie volim pametnog djeaka. S njim bih mogao razgovarati o svemu, o ocu, o majci, o vragolijama moga djetinjstva, uio bih ga pjesme koje se uz gusle pjevaju, arolije to oko ognjita etuckaju, stotine smicalica i doskoica. On bi me paljivo sluao i smijeio se. Zatim bi on meni pripovijedao svoje doivljaje: kako je na magarcu bjeao u Egipat, to je sve tamo vidio i jeo, o palmama i datulama, kako se vratio i sve to je radio u svom djetinjstvu, a to nitko nije opisao. To bi bilo divno. To bi zaista bilo divno. E, samo kad bi se Isus pojavio, pravi, ivi, maleni... Lijepo bismo se uhvatili za ruke i oduljali u Gospin vrt. On bi me uinio nevidljivim, tako da me stariji prefekt ne otjera, i onda bismo u miru etali tim prekrasnim poljunanim stazama izmeu rua i cvijea, izmeu mirisa. Drati se za ruke i etati, etati... Na igralitima oko Gospina vrta sto sedamdeset i devet sjemenitaraca skae u oblacima praine, urlie i vriti, a pomahnitala lopta udara o ruke, o glave, o trbuhe, o ramena... Ta bi nam daleka buka godila, kao da ljetnim popodnevnim snom okruuje ovaj arobni perivoj... sanjiva buka sunanog podneva, usanjano plavo nebo... I nitko ne bi doznao, da ja drim Isusa za ruku, da etam s njim i razgovaram... Boe, to bi to bilo divno, da nitko ne dozna za nau ljubav, za nae razgovore. E, kad bi se Isus pojavio! to kaem pojavio! On je tu! I tako esto, tako gusto uvijek je tu, uvijek kad se kriom uuljam u Gospin vrt. Istina, ja ga ne vidim, ali utim ga: rame uz rame, korak uz 44

korak. Osjeam ga, ljudi, osjeam kako zrai, kako je jednak meni, jednako visok, jednako star, jednako pametan i jednako tuan... toplina je njegove ruke u mojoj ruci, i neka me udna silina proima, sanjiva krv oblijeva, pijanstvo neuvene dragosti. Znam da je uza me, da nita ne postoji zvan nas dvojice, da nitko na svijetu ne moe razbiti nau ljubav i privrenost, nitko osluhnuti one slatke rijei koje jedan drugome apemo. O, kako razgovaramo, kako ozbiljno i mudro, kako ljudski... a toplo, toplo, majko Marijo, da se rastopi. I tajanstveno. Nekome, koji bi nas sa strane promatrao, inilo bi se, da sam sam i da sam sa sobom razgovaram a to je najljepa tajna. Da pravo kaem, ni ja ne ujem Isusa, pa se i meni ini da i umjesto njega govorim. Ali nije tako. On mi u misli ape... jer otkud bih znao sve ono to mi on o sebi otkriva, otkud bih znao, kad to nitko ne zna! A on mi pripovijeda o svemu, to je kao djeak radio. Da li si ti pitam ga dok rue miriu, a rosa skakue niz okupano lie da li si ti iz obijesti krao kokoi majci Mariji? Nisam ape mi u misao nisam, jer majka Marija nije imala kokoi. Po tome se odmah moe znati, da mi zaista ape, jer otkud bih ja mogao znati da majka Marija nije imala kokoi! Da sam ga pitao, da li je puke pravio i Josipu krao barut, onda bih i ja mogao odgovoriti, da nije svi znamo da onda nije bilo ni baruta ni puaka! Ali da majka Marija nije imala kokoi, to nitko ne moe znati, ako mu on ne otkrije. Ti nisi imao prijatelja Ivana Lucina i Ivana Dajuina, ni strica Miku?

45

 Nisam imao nikakva strica ni polustrica, a to mi je ao. Moj se prijatelj nije zvao Ivan Lucin, nego Kainan ben Jared. Eto, i otkud bi mali Raos znao, da postoji nekakav Kainan ben Jared! Onda mi je pripovijedao kako su on i taj Kainan ben Jared svakakva uda stvarali, kako su nekom starom Jonathanu, dok je spavao, bradu za maslinu privezali, a on se uplaio, da je iz masline izrastao... Pa to sve nisu stvarali u tesarskoj radionici svetoga Josipa: kako su sjekire nazubljivali i poslije ga uvjeravali, da su to mievi uinili... Boe, kako smo se smijali stotinama naih ala i smicalica! Onda bih se ja uozbiljio i rastuio: Kako je sada sve to daleko, kako je sve to daleko, mali Isuse, odkad odosmo u ljude! Na to bi se i on rastuio i uozbiljio: Jest, prijatelju moj, zaboravismo se smijati i neemo se nasmijati dok nas ne razapnu. Tad bih osjetio kako me grevito stie za ruku, i taj bih mu gr uzvratio. U tome je bilo neto osobito toplo i lijepo, nikada tako lijepo kao u tuzi. Htio sam mu se toliko puta potuiti na starijega prefekta, na strah, na one zidove-kljove, i na to, to me tjeraju na igralite, umjesto da me ostave na miru, tu, u samoi Gospina vrta, da razgovaram s Isusom... htio sam se potuiti, ali onda bih se sjetio, da bih se morao potuiti onom velikom Isusu, razapetom i uskrslom, jer tko e posluati ovoga maloga Isusa, ovog alosnog djeaka! Ali onog velikog Isusa kao da i ne poznam, on je sasvim drukiji, i kao da nije moj nije ovaj djeak, isto tako bespomoan i tuan kao i ja sam... O, mi smo mali, ubogi i ustraeni... i on se 46

sigurno boji starijega prefekta, i prefekta ica, i drugaa Brekala. Mali, ubogi, i nitko nas ne razumije osim majke Marije, koja sjedi pod sjenicom usred perivoja, meu samim ruama, plete i od vremena na vrijeme pomiluje nas svojim krupnim i toplim oima. A mene te oi proimaju kao neka silna milina, sav zadrem, i toplo mi je, toplo... izgorjet u. Prekrasna je tvoja majka apem mu. I tvoja je kae on, a ja znam da samo tako kae. Moja je m a t e r kaem ja a tvoja je m a j k a . To je jedno te isto. A ne, ne! M a t e r je tako neto to mora biti, a m a j k a mu doe, kao neka velika i fina gospoa...lijepa... A majka Marija, kao da sluti da o njoj govorimo i to govorimo, gleda me, toboe, mrko napoprijeko, ali ja vidim, da joj se zjenice smijee i da joj je milo to je m a j k a , a ne mater. Zatim opet etamo i priamo o tugama i radostima... i opet prolazimo pokraj sjenice i majke Marije, koja plete. .. i opet taj pogled, taj blagi smijeak, te vlane ruiaste usne kao najfinija ruina latica.. . poludjet u od tolikih vlanih rua, od tolike miline. Zvono. Zvono kaem ja, kao da kaem: smrt. Zvono kae Isus, i ja osjeam kako mu se glas slomio kao napukla bronza. Mora se kaem ja. Mora se kae on. Mora se ponavljam alosno. A kad je zvonilo u mome selu, onda se nita nije moralo. Mogao si se ispruiti

47

na unju ili na travi i sluati kako zvonjava ispunja itavu dolinu. Za veernjih zvona mogao si zapaliti vatru kae on. Zapaliti vatru... A sada se mora. Vele, dunost. I majka Marija postaje ozbiljna, stroga. Znam, mali Isuse, znam, majko Marijo... dunost. I kakav bih to bio sveenik kad ne bih vrio svoje svete dunosti! Rav sveenik, mali Isuse, rav sveenik, majko Marijo! Pa to, ako tuga legne na duu... treba muki stisnuti zube. Muki ponavlja mali Isus, ponavlja tvrdo kao da izrasta. Muki kaem i ja to mogu tvre, i okreemo se brzo svaki na svoju stranu, da ne vidimo slabost, da ne vidimo suzu. I dok tako odlazim ne osvrui se, ujem majku Mariju kako ape za mnom: I to e proi... A kad vas zvono ponovo istjera na igralite, dokradi se opet... Dokrast u se, majko Marijo, dokrast u se, mali Isuse, pa emo se opet drati za ruke, etati i aputati... Priat u ti jednu smijenu priu strica Mike i kako sam volio truli miris juga u grmlju moga kamenja, u prohladnom umiranju jeseni kad isto tako sitne kie padaju... Doi u, mali Isuse... Ali. .. Sada nema zvona. Sada je no i tama, i crveno svjetlo, i trideset i est ptiica u krletci, vezanih lancima tiine. Dugo e me ekati, majko Marijo, dugo... svog malog osamljenog djeaka. 48

Vani neprestano rominja sitna nona kia, i uje se teko razdaleko disanje tame. Vie se ne uvlae sjene u zaboravljene stope starijega prefekta, a crveno svjetlo sve vie slii smirenju i snu. Male se oi sklapaju, i malo tijelo propada u duboko, toplo, zanjihano... Dugo e me ekati, mali Isuse, dugo, majko Marijo, dugo... To san silazi, to umor, to zaborav... to sanja o velikom bijelom svjetlu... Kuica u prisoju gori od ljetnog podneva. S njena poploena krova die se zaareni zrak poput plamena. Jedna djevojica po krovu baca krv, i od toga nastaje vatra. Kakva je to djevojica na krovu moje kue? To nije djevojica, to je valjda san. Jugovina putuje svijetom. eljeznica. Brod. I roke dvije tisue divljih svinja s jeevom glavom, itav grad igra nogomet, i sve je nogomet, itav je svijet golema nogometna lopta. A Petar Brekalo, onaj iz drugoga razreda, slavodobitno vie: Sjemenite mirii po skorupu i lizolu. Hej, po skorupu i lizolu... I misli, da je neto veliko otkrio. A opet ja bez njega ne bih znao odakle taj miris u svim zidovima, u svim hodnicima... To je valjda san. Kia hoda Gospinim vrtom, tiho, maji. Djeak se Isus naslanja na mladi empres i gleda nekud u daljinu. Sanjiv je i tuan, a ja znam i zato je tuan: nema s kim razgovarati, nema koga drati za ruku. Ujutro, mali Isuse, ujutro... nije dugo, ujutro... nije tako dugo... A sam znam, da je dugo, predugo. Kia pada oko njega, a on je sasvim suh, i kosa mu je suha. A bila bi stoput ljepa kad bi pokisla, kad bi se s onih 49

zlatnih uvojaka cijedila kap po kap, kap po kap... Boe, to volim kisnuti. Ovdje nam ne daju ni kisnuti. Kap po kap, kap po kap... To vjenost hoda... To san. To vjenost. To kie... Mali Isus spava u aki goleme, goleme rue. Majka Marija ne spava. Plete. I dugo e plesti u dugu, kiovitu jesenju no... Mali Isus spava... Zato i ja ne spavam do njega u aki goleme, goleme rue... Ovdje nam ne daju ni kisnuti.

50

MUSA JE SAN, MUSA JE NEDOKUIVOST

Nekoliko tisua etvornih metara utoptana zemljita ograuju s juga i sa zapada Gospin vrt. S istoka je dvorite i sjemenina zgrada, a sa sjevera visok betonski zid, koji iste due odvaja od S v i j e t a . Ti etvorni metri, to su vam igralita. Prvo igralite, odmah do bogoslovije, pripada nama prvaima. Naime, s nama prvaima, a i s ostalim je sve nekako udno i kao nekako nepravedno i nevaljalo. Prvo i prvo, svi dobivamo podjednako jela a to nije pravedno, jer oni osmai mogu pojesti svakako vie od nas prvaa. Drugo i drugo, u kapelici, mi prvai, koji smo u stvari najdalje od Boga i oltara, kleimo najblie oltaru, a osmai, koji e sutra biti bogoslovi, sasvim na poetku kapelice, odmah do vrata, da mogu prvi kliznuti. I onda to igralite meni je svejedno, najvie bih volio, da ga uope nema ali to najgore igralite daju nama prvaima, a mi smo najblii igri. Premda se ve u petom razredu oblai mantija, ipak s petaima i estaima ovjek nekako izie, jer ni njihova igralita nisu bogzna to, ali izii ti na kraj sa sedmaima i osmaima! To ti obuku listere, zabiju ruke u njihove sjajne depove i izigravaju gospodu kakvu ni Bog ni ovjek ne 51

izigrava. Jedino je pravedno to, to gradska mularija i za njima, kao i za nama jednako vie: Popii-govnii. Svaka ast gradskoj mulariji! Eto, ta gospoda sedmaka i osmaka imaju Musu, pola metra povienu nad svim ostalim igralitima i uionicu u istoj sobi, gdje i razred. I sad mi se ini pravedno, da ti sedmai i osmai jedu to i mi i jednaku koliinu, i da su to dalje od Boga, jer to i zasluuju. I neka im kao i nama: Popii-govnii! Boe, kad emo mi opruiti itavu ruku, svih pet prstiju, pet razreda, obui mantiju i brijati se, izgledati tako ozbiljno i tako staro. .. Kad emo imati Musu? Jo est godina, est godina itav ivot. Ne, ne, nije meni do Muse, ni do trave na Musi, meni je do ivota, do veliine, pa onako s visoka gledati one jadne prvae na njihovom jadnom glinenom igralitu. Mora da je to silan uitak. Kako je nae igralite uza sam Marijin vrt, kadgod mi se prui prilika, mugnem tamo. Zavuem se meu lie i rue. Ako doe mali Isus, dobro, ako ne doe, onda mislim na nj i na Mariju, mislim i o mojoj maloj crkvici u Medovdocu, o crkvici okruenoj empresima i grobovima. Tako matam i danas. Matam, matam... A onda: lagan dodir na mom uhu, kao od grane. Duu u se! Dodir se pojaa i nekakva sjena na rubu oka. Trgnem se. Najednom mi se uini, da ta sjena ve dugo stoji na rubu oka i da taj dodir ve dugo pritie moje uho. uo si, da se ne smije odvajati od drugih bio je stariji prefekt. Tu je tako lijepo mucam tu je Gospa i... Gospi e biti miliji, ako si meu svojima, ako se vlada po pravilima sjemenita, po njenim pravilima. 52

Tu snizi glas i tajnovito proapta: Ona ih je kazivala u pero onome, koji ih je pisao. Tuno oborim glavu i teka se srca popnem uz nekoliko stepenica na svoje igralite. Boe, kolike vike i cike, kakve jurnjave za onom loptom, kakve dernjave, kakvog bijesa... i kako je sva ta razigranost daleko od mene. Vue, Vue... Ovamo deru se svi u jedan glas, bijesni, uznojeni i zapjenjeni Vue... zar me ne vidi... Meni... Ovamo... Vue... To zovu Vuka, onoga Vuka, to ima glavu za dvije kape i vrat za dvoja vjeala. Neukrotiva je ta glava za dvije kape i mlatarala bi bilo po emu, po klupama, po klecalima, po tanjurima, a najradije po lopti. Bio je lud za loptom. Znao bi je poloiti na zemlju i udarati je glavom tako brzo, da nisi mogao brojiti udarce. Onda bi se oko njega okupili, bockali ga i draili dok netko ne bi aptom najavio dolazak prefekta. to se to njega tie mrmljao bi Vuk moja glava, moja lopta. No svejedno bi ustao, zatrao se i uz mahnitu dernjavu raspalio loptu nogom a to je bilo zabranjeno snanije od bilo kojega osmaa. A lopta bi se uzvila, Boe, do neba i pala preko visokoga zida u dvorite bogoslovije, ili na drugu stranu do Srbinove daare, onoga metar i pol visokog Srbina, to makedonski govori i mulariji iznajmljuje bicikle. Eh, to je udarac divio bi se itav razred, a i u preziru drugaa ja sam vidio divljenje. Vuk bi se od srca smijao svojim golemim ustima, i taj je smijeh bio glasniji od svega smijeha zajedno, mogao si ga uti daleko preko Hajdukova igralita.

53

Poinio bi udesa taj Vuk kad ne bi bilo mantije starijega prefekta. Pokazao bi on to svima, a u prvom redu drugaima, koji se najvie epire i najvie nas preziru. Ukrotio bi on te drugake tikve, i ne samo drugake. Neka me samo puste, Musa je naa! Onda smo ga svi gledali s udivljenjem. Taj bi momak rascijepao sve osmake glave, a kad bi ih rascijepao, raskreio bi nourine na njihovom igralitu i riknuo: Bog i pravda, Musa je prvaka! Kad bi bilo po mome, mogli bi ukinuti sva igralita. Pa ipak sam svim srcem uz Vuka, jer svi misle da su prvai stoka jedna, a u stvari svi su drugi stoka, i raspali ih po njuci, a prvae pusti na miru, jer su najmanji i najustraeniji. A tajni glas govori: Ljubi i neprijatelje svoje. Lako je ljubiti neprijatelja, koji je stotinu kilometara daleko, ali ljubi onoga, koji je tu i koji ti se svakim danom ruga samo zato, to si u prvom razredu (a on u drugom) i koji ti svako jutro otima po prst-dva igralita. A igralite je sve! Ako je dragi Bog povukao crtu i rekao: Ovo je prvako!, onda je to, moj sokole, prvako, pa makar Brekalo i Orlandini stranjicu oderali. Ali drugai su Sodoma i Gomora, ne potuju Boju crtu, nego mlataraju nekakvim kolcima i viu: To je nae, nae, nae... Jo te ivotinje prijete, da e razmrskati sve prvake glave, ako se usude preko granice. Ali mi imamo Vuka, a on se zalijee kud mu se svidi. Ako se zaleti kakav druga i takne ga, onda: neka Bog bude milostiv njemu i svim drugaima redom. Ali drugai se boje Vuka vie nego starijeg prefekta. Vuk se opet ne boji nikoga osim starijega prefekta. I tako ja, onako zbunjen i nespretan, iziem iz Marijina vrta i zaem meu svoje, u svu tu viku i zarumenjene obraze. 54

 Vue, ovamo, Vue... Vue... I ja se moram igrati. Zato moram? U vrtu je tako lijepo, tako tiho, misliti o Isusu i Mariji, u grmlju meu ruama, etati s Isusom i aputati... Ali prefekt kae, da moram meu svoje, mahnitati i bacati loptu daleko preko zida bogoslovije, i da je to njihova sveta volja. Ne, ja ne znam zato bi to bila njihova sveta volja, ali kad prefekt tako ape ono o pravilima... U taj as lopta, kao pun mjesec, stade silaziti s vrha v isokih borova. Moram vriti sveta pravila, koja je Gospa u pero aptala.. . Sada! Zatrim se natrake, da doekam tu golemu loptu, da je dohvatim i potrim s njom, da zaboravim na sve to nije igra, to nisu sjemenina pravila, to nije Boja volja.. . Lopta je sve blia i blia, a ja trim natrake sve bre i bre. I onda... udarim glavom o neto tvrdo kao kamen, kao elik. Izbi mi oko... Sotono... Zatim snaan udarac nogom u moju stranjicu. Pridignem se i prijeem dlanom po zatiljku. Bio je krvav. I ja krvarim mislim zato me onda nazivlje sotonom i jo k tome udara! Prestade igra, i razred se natiska oko nas. Zapamtit e svoga Boga tuli glava za dvije kape, a usta joj razvaljena, Boe, kako golemo, kako runo. to se dogodilo? Sada tek Vuk udari u pla, u krivljavinu. inilo se da je uvao najbolje snage za dolazak starijega prefekta. 55

 Ova mi je ivotinja oko izbila. Kako to govori bratu svojemu? Kad jest ivotinja i sam vrag slinavi. Vue! zagrmi stariji prefekt, a moj ti Vuk utihnu, utihnu, da se i sam uplaio tolike tiine. Pogledaj me ree stariji prefekt, a Vuk skinu ruku s lijevoga oka, oblivena krvlju, i pogleda ga s oba. No, vidi, da ti nije nita izbio. Ali meni se inilo, kao da mi je izbio. Ti si njega vidio, a on tebe nije, Vue. Ja nita ne vidim cmolji Vuk kad igram, ja mislim samo na igru kako nalau sveta sjemenina pravila. Protiv toga ni stariji prefekt nije mogao nita, tek ree: Ali Pravila kau, da se i u igri treba obuzdati. To ti je pouka za drugi put. A sada ga lijepo zamoli za oprotenje. I ovaj medvjed meu djeacima, koji bi prije samome sebi odgrizao ruku, nego svojevoljno molio tog slinavca, to jest mene, za oprotenje, zastrue hrapavo, negdje iz dubine grla, iz utrobe: Oprosti. Nemam to oprostiti rekoh, toboe, lijeno, a srce mi sve dre od radosti opratanja i pomirenja. Bre oprosti! odree stariji prefekt. Nemam to oprostiti kad me nije ni uvrijedio iz javih sveano. Onda stisnite ruke... Tako... A sada u bolnicu, neka vam zaviju rane. Kako je to lijepo kad te oviju bijelim zavojem poto su ti obrijali obrvu, a meni potiljak. Kod kue rana i nije rana, 56

nego ogrebotina, na koju se metne malo pepela ili zemlje, tople kravlje balege ili plijesni s pruta. Kod kue je sve crna zemlja kae Vuk crna zemlja i crne teake ruke. Ono je la o bijeloj pogai. Kakva pogaa u teaka! anak nezainjene pure i krumpiri u ljusci. A i jest tako! Ja se zamislim i opet u sebi kaem: A i jest tako. I to tu laje gospodska deriad Drvi i Dragievi i Vuli, da ne mogu probavljati ovako ogavnu hranu... kao da su im kod kue padale u vale peene jarebice. Vrane! E, da je i vrana bilo... Sve bi te cmizdravce trebalo svui do gola i iibati. Ako doe do ibanja, tu sam kae Vuk. I onda te majke u eirima... kaem ja. Da, majke u eirima zarea Vuk. I dolikuje li da majka jednog sveenika nosi eir! Vuk me nekako ozbiljno pogleda, kao da mu je neto ovaj as sinulo. Pa da! Samo kojekakve droljetine nose eire. Primi bratsku opomenu! uletim ja kao iz topa. Bratske opomene dijele se uvijek kad se neto loe uini, a Vuk je izgovorio jednu runu, veoma runu rije. Primam bratsku opomenu, ali svejedno samo drolje nose eire. Pa kad se i ja malo zamislim, ima pravo. Jesi li nastavlja Vuk ikada vidio eir na Blaenoj Gospi? Na kakvoj djevici i muenici? Pa zbilja.. . Ovaj Vuk mora da je strano pametan. 57

 Nego ekam se za uhom nije meni do eira, nego do pekmeza. Sve bih ja to u zahod plane Vuk, a zatim prezrivo pljune pekmezari! Nekoliko ove gospodske deriadi nije, toboe, moglo jesti suh kruh, pa bi im majke donosile pekmez, a oni su ga drali u posebnom ormaru u predvorju blagovalita. Nikada u ivotu nisam okusio pekmez, ali prije bih umro, nego njihov liznuo. Pljujemo mi na njihov pekmez i na njih, i na sve one koji ne mogu ivjeti o kruhu i vodi. I ba mi je drago to sam se sudario s Vukom, jer da se nisam sudario, moda nikada ne bih doznao, da i on mrzi te ljigave pekmezare, kojima ni vrat nije ispucao od sunca, nego mlatara onako fin kao u golovrate kokoi. Ali razred je razred i uvajui razred i sebe uva, branei sjemenite i sebe brani. A tko kae, da sebi nije najblii, treba mu javno pljunuti u usta. Tako i Vuk govori. Najprije on, Vuk, s glavom za dvije kape, uza nj gortaci, pa uzmorci, tek onda razred, a sasvim na kraju gospodska deriad. Drugi razred spada u neprijatelje, i svi razredi u neprijatelje, a sedmi i osmi u krvne, jer oni imaju Musu, najljepi san na svijetu i loptu broj pet. Pa ipak, kad ovjek pravo razmisli, i ti sedmai i osmai opet su nam blii od starjeina, od ravnatelja i prefekta... A od duhovnika? O, to je drugo. O, duhovnik je drugo. Don Grgo ili kako ga ja zovem Don Aneo. A i jest aneo s ljudskim rukama, i nema toga djeaka, koji ne bi kroz oganj protrao, da mu ruku poljubi. Starjeine se moe mrziti, moe voliti, a moe se pokraj njih i sasvim ravnoduno proi. Pokraj Don Anela ne pro58

lazi se tako. On je nad svima i nad svecima. Istina, i on je debeo. Ali njegova debljina nije ravnateljeva debljina, njegova je debljina nekako prozirna, kao da je od slonove kosti, i njegovo oko uvijek suzno od ljubavi. Nema toga, koji ne bi oboavao Don Anela. Zato njega ne izaberu za papu? upita me odjednom Vuk. Boe, kako na to nisam prije pomislio. Pa da, treba ga odmah izabrati za papu. Pa da kaem on je zaista svet. Jesi li vidio, on kao da i ne koraa, nego lebdi. Ja sam siguran da otisci njegovih stopa ne bi ni u snijegu ostali. Bit e zato Vuk opet svoje misli to ovaj papa jo nije umro. Zna, bilo bi dobro, da umre papa. Ja sam se odmah s njim sloio, ali sam za svaku sigurnost nadodao: Boja volja. Zatim uutjesmo. I svaki misli svoje. Ja mislim kako je svijet dobar kad ga gledamo kroz Don Anelove ruke. I drukije. Uope, svijet je dobar i poboan; zato nas strae! I zato kau, da ima onih, koji ne vjeruju u Boga! Kako se moe ne vjerovati u Boga, kad svako dijete zna da postoji!... I izvan ovih zidina ljudi idu na ispovijed i priest, i razgovaraju s Bogom, kao to i ja razgovaram. Samo to oni nemaju toliko vremena, koliko mi imamo i ne vise im po zidovima svete poslovice, kao to nama vise: Dom moj, dom je molitve i Ne pljuj po podu. Je li tako, Vue? to, je li tako? Nita. Hoemo li na igralite? A da gdje e! 59

Ali ba u taj as zvono prekinu odmor. Igralita se zaas ispraznie. aci se sa svih strana slijevaju u dvorite. Sve ih je vie i vie i svi kliu Vukovoj povezanoj glavi. A Vuk je volio da mu kliu, da mu se smiju i bio je pripravan na svaku ludoriju, samo da ga svi gledaju. O, inio je svata i smijao se s njima, smijao se svojim golemim ustima u kojima se nisu vidjeli ni zubi ni jezik samo duboka tamna praznina. Gomila nam dolazi u susret, a mi se jo uvijek drimo za ruke. Onda nekakav sedmokolac doviknu: S kim si se boo, Vue? A to boo tako je fino pristajalo njegovu vratu, tako fino... S njim naceri se i upre prstom u me. S Buljookim! nakesi se jedan druga. Sa Semideponencijom! dometnu drugi i prasnu u smijeh. S Paralelama i Meridijanima! povika ih jo nekoliko. I svi se smiju, svi iz svih razreda, sva sto sedamdeset i devetorica. A ja stojim sam samcat, sam nasred dvorita, kao uzet. Mislim: umrijet u od tolikoga ponienja. Nemam snage da se maknem, ali smaem je da ne proplaem. Smijeh i poruga nestade negdje s koracima i glasovima, i kad sam se pribrao, vie nikoga nije bilo na pustom dvoritu... tek jedna blaga ruka na mom ramenu... don Anelova. Oprosti im za male crnie. Njegove me oi gledaju tako milo, tako blago, tako dobro. Mogao sam progutati suze uvrede, ali ne i suze ljubavi... 60

MOJA KAPA, MOJE CAJGANO ODIJELO I SEMIDEPONENTNE HLAE

Buljooki! Semideponencija! Paralele i meridijani! Nitko to ne moe razumjeti, nitko utjeiti osim duhovnika. A nikome nita nisam skrivio, nikome se nisam podrugnuo, nego svakoga nekako obilazim i potujem, ustraen od svih, ustraen od svega. I onda, emu tolika poruga, kad je to bilo najljepe odijelo, koje je itko ikada obukao u Medovdocu. Novo novcato sa sivim prugama. Mislio sam da nitko nee imati ljepe, i da e mu se svi diviti, a ja u skromno oboriti glavu i oi, kao da kaem: Eh, nije to nekakvo bogatstvo, nego eto... Majka ga je tri dana krojila i ivala, i kako pomnjivo! Svi su me kod kue gledali kao mladu nevjestu i govorili o tom odijelu, kao o nekakvom udu nevienu. I postavu je imalo, i dugmad, i depove, i jedan unutranji dep, toboe, za novanik. Ali meni je taj unutranji dep sasvim suvian. To se zna. Ipak, neka ga gdje je. Jer oni kanoniki neaci, krmci jedni Boe, oprosti imaju ne samo depove, 61

nego i novarke u njima s pravim i ivim novcima. Upravo su odvratno bogati. I peru zube. Oni i jo neki vinogradarski mokljani. Izbio bih ja njima te zube i tu razmetljivost. A opet. .. lijepo je to oprati zube i imati u ustima pregrti one mirisave pjene. Boe, da mi je samo jednom oprati zube, samo jednom... Ali tko e to kad Kalodont kota sedam dinara, a etkica dvanaest! Nije moj otac kova dukata ni udovica svetoga Ilije, nego neispavani mlinar u Marinkiinu mlinu. Ali samo jednom, samo jednom okuati tu prokletu m irisavu ruiastu pjenu... I dok su svi bili na igralitu, uuljam se u spavalite, uzmem iz Dragievieva nonog ormaria etku i savijem na njoj arobnu ruiastu zmiju. Kakva je to slast, ljudi moji, kakva slast... i ona pjena, i ono ugodno peckanje po desnama i nepcu... Boe, zato mi ne da bar jednu tubu na godinu i jednu malu, sasvim malu etku s prozirnim drkom... Ne bi bilo bogatijega od mene. Ali kud bi Bog doao kad bi dijelio zubne paste i etkice... a moj otac nije milijuna... Jednu tubu i jednu etkicu... Mrnji nas nitko ne mora uiti. Ja to znam. Mrzio sam ovu gospodsku deriad. Ne, ne, nisam ih mrzio, jer ih nisam smio mrziti. Nisam ih mrzio, mrzio sam samo njihova runa djela, oholost, bogatstvo i prodrljivost. Oni svake nedjelje popodne izlaze u grad, ulaze u slastiarnu i kakve li rune prodrljivosti svaki od njih pojede po itava dva kolaa, i jo se tim hvali. Dragievi se razmee, da je juer pojeo est, est kolaa u jedno popodne... Ljudi, pa to neuporedivo vie kota od jedne paste za zube. I onda nose odijela od vune, kao da su ve neka velika gospoda, i kravate, kao uitelj i, profesori i sudac u Imotskome. I eire bi nosili, samo da smiju. A jok, batkane, kape 62

sa zaslonom, kao i svi! E, ba mi je drago. No njihove su kape mnogo ljepe i mnogo manje od moje, premda su im glave vee, kao da ih je netko napuhao. A i jest ih napuhao. To se zna. Glupou. I ja imam kapu. Tugu, a ne kapu. Moe se rei da nije lijepa, ali opet nije ni toliko runa, da bi izazivala smijeh itavoga razreda, itavoga sjemenita. Istina, velika je to kapa i kao naduvena. Rub joj tano pristaje mojoj glavi, ali ona upljina razlijeva se uokrug, kao izduena lopta, pada mi preko zatiljka, preko ramena... Bila je to svijetlosmea kapa s tamnosmeim prugama u obliku meridijana i paralela. Meridijani i paralele... Meridijani i paralele. .. i svi su se smijali, svi su se rugali, itavo sjemenite i gledali me kao nekakav nevaljao izuzetak, kao neto runo i smrdljivo, to nikako ne spada meu njih. Vie nije bila sramotna kapa, ja sam bio osramoen. Prestajali bi tek onda kad se vie ne bi mogli smijati. A mene je boljelo, Boe, kako me je boljelo, i nita nisam mogao uiniti, tek snositi bol to si mogao tie i misliti: lako se rugati siromatvu jednog maloga djeaka. S koliko sam mrnje stavljao na glavu tu prokletu kapu, s koliko zebnje oekivao prvu porugu, prvi smijeh, prvo: Meridijani i paralele! I nisu stali na tome. Kao krpelji. Ne putaju te dok se ne presite krvi, a onda prederani otpadnu. Ovo su neki osobito prokleti krpelji, koji se nikada ne mogu nasititi. Jedan razroki druga rugao se dugo mojim krupnim oima i nazivao me buljookim. I to nije dovikivao, nego bi u prolazu apnuo, a to je gore od svega, to aptanje u prolazu i onaj nijemi pakosni smijeh na njegovom iskrivljenom 63

licu. A bio je razrok, majko moja, kako uasno razrok... i ja mu nisam mogao porugom odvratiti bilo mi ga ao. No njegov se apat proirio, i svi su me zvali buljookim, a ja nisam buljook. Ljudi, doite i vidite, da nisam buljook, jer ovdje to nitko nee da vidi. Nije samo kapa, nisu samo oi, i hlae su bile. Ni duge ni kratke s valjkastim nogavicama, od kleanja napuhnutim koljenima, a sezale su jedva do polovice lista. Prozvae ih semideponencijom, a i mene uz njih. Kad bi se umorili kapom, hvatali bi se hlaa, i svi su se hvatali, od onih najmanjih do onih to branaju mantijom. Svi su se smijali, pa i Branko, koji je imao isto takve cajgane hlae, ni duge ni kratke, samo to njegove nisu bile do polovice lista, nego tri prsta ispod koljena. Najvie me je boljelo, to se on smije, umjesto, da bude sretan to se njemu ne smiju. Toliko sam puta odluio, da mu uzvratim, a onda bih se uvijek u posljednji as predomislio i njega mi je bilo ao. A mene nije bilo ao nikome. Boe, kako je ovaj svijet nevaljalo sagraen. Paralele i meridijani! Semideponencija! Buljooki! I svaki dan tako, svaki dan, svake etnje, svake igre... Ali bilo je neto emu se nikada nisu smijali, o emu ih nikada nisam uo govoriti, bilo je neto stranije od meridijana i paralela, izbuljenih oiju i semideponentnih hlaa... moje cajgano odijelo m r t v a k i z a u d a r a . Nitko na svijetu ne moe znati odakle taj smrad, taj z adah. A smrdjelo je, smrdjelo po plijesni i zahodskoj jami. Da li je to takva roba, ili ju je vlanu uhvatila plijesan, ili... To nitko iv ne zna. Ali nije bilo toga komadia, koji nije 64

zaudarao, odvratno, nepodnoljivo. U poetku sam mislio, da mi netko zloban neto strano podmee. Pretraio sam sve depove, iskretao, izvrtao, stotinu puta pregledao itavo odijelo centimetar po centimetar, i podstavu. Nita. Stresao sam ga, provjetrivao, istio i prao. Uzalud. Zaudaralo je itavo, zaudaralo je jednako. I ramena, i rukavi, i depovi, i okrajci, i sami su rubovi zaudarali. Sve je bilo jedan neuven smrad, kao da se sam raspadam. Drugovi su utjeli, i svi su utjeli. Ali stoga su govorila njihova lica i njihovi pogledi... Da su se bar smijali! Ali oni su skovali zavjeru utnje i nenapadno se odmicali od mene, toboe, da naprave rtvicu uinivi mi mjesta. A to je bilo gore od svega, to odmicanje, te rtvice. Kad bih se nekome odvie pribliio, vidio bih, kako mu se lice gadljivo skuplja i nosnice stiu. Na etnji, u uioni, u razredu, u blagovalitu, u crkvi, i u crkvi su se, toboe, nenapadno odmicali od mene. O, nemojte, nemojte bar u crkvi, bar za Krinog puta nemojte, bar za priesti zaboravite da sam kuan... Ali i tu, i svugdje i uvijek. I nema nikoga, koji bi me potedio, koji bi izustio makar jednu toplu, srdanu rije, neto, kao: Ti si dobar. Ti si alosno nesretan. Samo Isus i Marija, samo se oni nisu nikada odmakli od zadaha raspadanja. O, prinesite jednu rtvicu za mene! Ali. .. ovdje se ne prinose rtvice za mene, nego za obraanje malih crnaca. I ostavlja se drago jelo i jede se mrsko, skupljaju se marke i staniol s okolade, koju jedu samo gospodska djeca... Ta gospodska djeca, ona mogu kupiti itava brda okolade i obratiti itavu vojsku malih crnaca a mi, koji nemamo ni za zubnu pastu, mi ne mo65

emo nikoga obratiti, mi, koji ne znamo ni kako izgleda okolada. Bog je deranju Gavana bacio na dno pakla, a kud e s nama Lazarima, koji nita ne moemo rtvovati ni marke, jer nam nitko ne pie, ni staniol, ni milostinju... o, mi siromasi, mi smo jedna sasvim nepotrebna stvar. Boe, kako se osjeam malim i slabim, nitavnim, kao pokisli pti, kao nepotrebni stari dronjak, sasvim nepotrebni stari dronjak. Jedan mi se jedini ovjek nikada nije narugao, ni u misli. Don Aneo. S koliko su me blagosti doikale njegove vjeno turobne i kao nenazone oi, njegovo blago lice od bjelokosti. Na oca me podsjea don Aneo, ma onog mog oca u isto ovakvim semideponentnim hlaama, samo starim i iskrpljenim, skorenim od znoja i brana. Tek mi se sada poinje otkrivati moj otac, ta neizreena prijetnja djetinjstva. Nikada se nije spustio do mene, ljubio me i tepao, a ipak... ipak me je tako silno volio. I tek sada vidim njegove dobre crne oi, kako me kriom promatraju, njegovu natuenu mlinarsku ruku, kako mi se primie, da me podraga, i kako se s polovice puta zbunjeno povlai... Toliko me volio, da se stidio ljubavi. I don Aneo se stidi. Stoga je tako strog i dostojanstven. A ja sam uvjeren, da bi najradije zagrlio jednoga od nas, jednoga najalosnijega, i rasplakao se s njim i nad njim, rasplakao se, tako... od ljubavi. Kad bi on znao, da mi se uvijek rugaju, kao to su mi se danas narugali, ne bi nikada skinuo ruku s mojega tjemena, nego bi ostao uvijek uza me i plakao sa mnom, a ja bih ljubio njegovu mekanu, mekanu ruku... Ali ne, ne! Nita mu neu rei. Neka misli, da je to danas bilo samo sluajno. 66

Trpjeti, najbolje je trpjeti, za nj, za Mariju, za djeaka Isusa i za obraenje malih crnaca. Jer mi, mi siromasi, koji ne moemo obraati staniolom i milostinjom, mi emo trpjeti valjda i to kod Boga neto vrijedi. Paralele i meridijani... Paralele i meridijani... Boe, ne mogu vie podnijeti.. . Mislim i mislim... Da mi kapa, kao sluajno padne u more? Da odijelo, kao sluajno, potrgam na bodljikavoj ici? Ne, ne! Treba trpjeti. Sveci su i gore stvari otrpjeli. .. Osim toga moj je otac tako siromaan, tako umoran i neispavan, da bi ga tolika nesrea ubila.

67

DUHOVNI SASTANCI I MALI CRNII

Svaki dan nas sto i osamdeset prisustvuje njegovoj misi, slua njegovu propovijed, prieuje se iz njegove ruke. Najslae se priestiti iz njegove ruke, ini ti se, kao da se dvostruko prieuje. Da nije njega, ovo bi bila kua mrnje. Jer stariji prefekt andar i upravitelj poglavica andarski zar te mogu nauiti ljubavi?! Svatko zna, da su nam oni neprijatelji, da nas uhode i vrebaju, prijete i kanjavaju, da nikada s njihovih usta ne silazi ni jedna prijateljska rije, ni jedna topla. A s njegovih samo takve silaze. Kakav sam ja bio djeak u svojim brdima? Rav djeak i rav kranin, ohol i neposluan, kradljivac i naprica. A sada? Sama svetost. Istina, starjeine ne vide neke osobite pobonosti u meni, a pogotovo prefekt, koji moju molitvu jedva jedvice ocjenjuje s tri htio bih znati koliko ocjenjuje svoju i kada to moli, kad neprestano uhaa nau! Ali ja sam ipak svet, jer se u dui svetim osjeam. Ako i ne izvrem bjeloonice i ne krivim vrat, ipak molim, usrdnije od svih, i ako se smjekam za vrijeme molitve, 68

to se smjekam od milja malom Isusu i njegovoj maloj nauljanoj stranjici. Ali don Aneo zna, da ja molim, don Aneo sve zna. Kad si tuan, ne govori: Trpi, Gospodin e ti stostruko vratiti. To zna svatko rei. On uope nita ne govori, samo te gleda i onda ti nekim blagim, neljudskim glasom pripovijeda neku tunu priu, da te jo vie raalosti i dovede dotle, da se tugom pone naslaivati. I onda ti kae neku toplu rije, kao: Nitko ne moe osjetiti ljepotu, ako nije alostan u dui, Nitko se ne moe oistiti, ako ne spozna bol. O, to je veliko, to je najvie. I sada znam, da nikada nisam toliko sretan, kao onda kad sam alostan, kad sam povrijeen, kad je jugo i kad trune lie u naputenom Gospinu vrtu... i don Aneo nije nita drugo nego jedna velika, velika tuga. Svakoga tjedna, za vrijeme uenja, odrava sa svakim razredom napose, duhovni sastanak. Duhovni sastanak... o, velika je stvar duhovni sastanak, velika radost. U svakom razredu visi drvena krabica s imenom sveca zatitnika. U tu se krabicu stavlja staniol i marke s pisama, koja najprije proitaju stariji prefekti. emu slue marke i staniol? Tome se nikada ne biste domislili, da vam ve nisam rekao. Da, da, za obraanje malih crnaca. Malo markica, malo staniola, sve se to smijea i izmijea, pa poalje misionarima. Misionari, ne budi lijeni, to odmah pokau crniima; ovi se zatru na staniol i arene markice, a moji ti misionari bre bolje za kropionicu, pa kropi i krsti. I eto ti malih crnaca krana, da ne zna kud bi s njima.

69

Ej, na ih je razred najvie obratio. Staniol, markice i rtvice, rtvice, moj sokole. to su to rtvice? Stani. Ponimo ispoetka. Duhovni je sastanak jedno veliko veselje, u prvom redu zato, to tada ne uimo, nego razgovaramo, i nije u sobi onaj andar ic, nego don Aneo. A kad je on meu nama, onda je to rajsko uivanje sviju svetih. Don Aneo otvara sastanak s velikim izmirenjem, pod geslom svetoga Pavla: Neka sunce ne zae nad svaom vaom, a to je najljepa izreka, koju je ikada itko izrekao. Tko je s nekim u svai? pita blago don Aneo. Ustajem ja, upi i jo neki. Rekao sam Drviu, da je deronja kae upi. Moli ga za oprotenje. Molim bratsko oprotenje. Opratam kae Drvi nekako s visoka, kanoniki neak. A ti? pita mene. I ja sam Drviu rekao, da je deronja. Onda ja pitam oprotenje, a on mi oprata sve su to rtvice za obraanje malih crnia. A ti? pita otu I ti si rekao Drviu, da je deronja? Ne, ja sam rekao Vuliu. Ovaj je onome rekao, da je tovar, onaj onome da je glava kupusa... i sada, na duhovnom sastanku, sve se to mora izgladiti i svak se sa svakim izmiriti. A mi to tako uvijek i upriliimo da se na duhovnom sastanku ima to govoriti i is kim izmirivati. A to je najljepe 70

od svega. Zlo je onda kad nitko nikome nita runo nije rekao. Ali mi uvijek neto pronaemo, a ako nitko nita ne pronae, onda se neto izmisli, pa ovjek sam sebe pravedan optui i tako napravi dvostruku rtvicu. Osim toga opratanja, najljepa je bratska opomena. A te se bratske opomene dijele, da je milina. Uenje je dosadna stvar. I onda neprestano vreba hoe li netko apnuti. Pa kad apne, onda mu ti odmah apatom dovikne: Primi bratsku opomenu! Ali ne dovikne mu samo ti, nego i drugih pet, jer nitko ne eli, da mu jezik zaboravi hodati. Primi bratsku opomenu, onda ti on odgovara: Primam bratsku opomenu. I to je najzabavnije ba onda, kad se uope ne smije govoriti. Naime, bratske se opomene mogu uvijek dijeliti. A mi smo ih dijelili akom i kapom. Ako u crkvi prestane na as moliti, ako se glasno nakalje, ako se namrgodi na jelo, ako opere samo polovicu nogu, a koljena, toboe, zaboravi, ako si se pokuao kriom nasloniti dok drugi klee, ako runo pogleda starijeg prefekta, ako mrkne, ako ti izmakne vjetar, uvijek se nae netko koji e ti doapnuti, a jo radije doviknuti: Primi bratsku opomenu! A ti e mu kao kranin i sjemenitarac odgovoriti: Hvala na bratskoj opomeni! Onda sve te bratske opomene, oprotenja i izmirenja, i mnotvo drugih lijepih stvari svakoga tjedna jo ljepe ispie na komadiu papira i dakako bez potpisa, tutne u krabicu. Pa uz staniol i marke eto ti pune vree rtvica za obraenje malih crnaca. Evo mojih rtvica za posljednjih sedam dana: Prikazao svetu misu za misije 5 puta Prikazao svetu priest za misije 6 puta Prikazao Gospinu krunicu za misije 3 puta 71

Prikazao kratke molitve i uzdahe 100 puta Pitao oprotenje 23 puta Oprostio 32 puta Otrpio uvredu 19 puta Dao bratsku opomenu 90 puta Primio bratsku opomenu 35 puta Jeo nedragu hranu 1 put Odrekao se drage hrane 20 puta Odmah ustao 5 puta Oprao vrat i ui 2puta Oprao koljena 2 puta rtvovao se na gimnastici 1 put Ima tu gadnih stvari i isto uperenih protiv mene. Osim rizi-bizi za mene nema nedrage hrane, pa tako ja tu rtvicu jedva jedvice jedanput tjedno mogu zabiljeiti. Ali to nadoknadim na taj nain, da se odreknem posljednjega najslaeg zalogaja. Ja mislim, da bi nam svaki dan morali davati uza sve drugo i rizi-bizi, onda bih se ja odricao drage i jeo nedragu hranu, a mali bi crnii curili kao iz vodovoda, i zaas bi bio obraen itav svijet. Koliko rtvica, Boe moj, koliko rtvica, a najvie kratkih uzdaha i bratskih opomena... Pa kad se sve to zbroji, onda smo mi najbolji razred u itavom sjemenitu, a to emo i ostati, jer emo te rtvice gomilati i gomilati, da ih ni brod nee moi odnijeti. Evo, sada, kad don Aneo izie iz uionice, svi e ustati, a ja u i dalje sjediti. Onda e svi u jedan glas: Primi bratsku opomenu: ustani! I eto ti trideset i pet rtvica. Onda u ja rei: Magarci!, a odmah zatim: Molim bratsko oprotenje! Oni e oprostiti, i eto ti jo trideset i pet rtvica... Boe moj, mi emo ih na milijune napraviti. I ne treba vie nitko brinuti o malim crniima. 72

I onda kad malo porastemo za etiri pet godina i obuemo crnu kleriku mantiju, doi e u sjemenite posebni papin izaslanik i upitati: Gdje su petai? Tada emo biti u petom razredu i pomalo brijati bradu. Tu smo, preuzvieni rei u ja i poljubiti mu prsten. Hitno se spremite rei e on Po nalogu svetoga oca pape moram vas odvesti u Afriku. Zato upitat u ja kad mi pripadamo biskupiji splitsko-makarskoj, neko solinskoj? Vi ete i ostati u svojoj biskupiji. Afriku ete samo posjetiti, zato to je va razred obratio gotovo polovicu crnia. Obraenici ele da vas vide i da vam zahvale. I odlazimo u Afriku, igramo se s crniima, i oi su nam pune suza zbog njihova obraenja, a i zbog toga to smo tako odrasli, pokroviteljski odrasli.

73

ETNJE NAE
Tko kaza da je etnja nita! etnja je sve, naime, etnja bi bila sve kad ne bi bilo moje kape s meridijanima i paralelama i moga cajganog odijela, to zaudara mrtvaki na semideponentne sam hlae navikao, to vie, gdjekad mi se priinja da je to dobro, da je to nekakav osobiti znak Providnosti: ti goli glenji od nogavica do cipela to podsjeaju na take i drvene noge. Sasvim sigurno neki osobiti znak, jer sam i nekoga sveca vidio u takvim hlaama, a to sasvim sigurno znai, da hlae imaju nekakvu vezu sa svetou. Tko zna, to je Providnost namjerila sa mnom? U Katolikim misijama uz Anela uvara najboljem asopisu na svijetu, vidio sam misionare pod ljemovima, i sve mi se ini, da je jedan od njih imao iste ovakve hlae. Samo sad ne znam, da li je to bio misionar ili uroenik. Svejedno, glavno da ih netko svet nosi i da se probija kroz dunglu, a lavovi ga gledaju pospano, kao staroga prijatelja: ni da mrdnu, ni da zaroku. Tko zna, to u ja postati, svetac ili misionar ili lav, koji ne roke. Pojud, Pojian, Turska kula, Marjan, sunce, more, i nas sto i osamdeset uz more. A more ti je najljepe. 74

Mi se tako raziemo po obali, po kamenju i lijepo sk idamo cipele i arape. A onda zagremo nogavice, i svi zagru nogavice, svi osim mene i onih, koji nose kratke hlae. Nikada u ivotu nisam nosio kratke hlae uvijek sam bio odrastao. Tako stojim i gledam kako zavru nogavice, gledam i uivam. A ispod nogavica duge bijele gae s onim vrpcama i vrpicama, s onim, kako vele kurdelama i ukurima... Hohoho... Neka mi sada kau, da li je ljepe vidjeti te zasukane nogavice sa svim zavrzlamama ili moje semideponentne hlae! Sve ih to stee, kao guve oko nogu, a ja lijepo i kranski gazim u more, i nikom nita. I kape skidamo. O, i to je velika radost! Neka sada stanu pa gledaju, ija je glava manja i ljepa! O, ho-ho, batkane moj! A oni pusti borovi miriu nad nama, miriu avolski, tako da se ne moe osjetiti ak ni mrtvaki vonj moga cajganoga odijela. Ej, sad smo ravni, prijatelji, sad moemo o svemu govoriti, pa emo vidjeti tko e pametnije. I to ova gospodska deriad zna o obanima i ivanjskim kresovima, o bolesnim tabanima, sijelima i guslama! Mi znamo plivati. udna mi uda, i konj zna plivati. Ali ti ne zna. Nisam valjda konj. I onda se oni hvataju toga plivati, kao i splitska mularija: popii-govnii, i nita drugo pod kapom nebeskom ne znaju izmisliti. A da je sjemenite u Medovdocu, to bi se svaki dan nova pjesma pjevala, i smijena, da ti se pupak od smijeha odrijei.

75

 Ovamo, dragovii, ovamo svi, osim Ike Antukina. Vidite onaj bor? I vidite kriljku u mojoj ruci? Vidite? A sada gledajte. Zasuem rukom i trznem, a kamen pogodi bor u sred sredine. I oni se nadimlju, ali ne ide. Tu treba gaati, moj sokole! To konj ne umije, konj zna samo plivati. Gdjekad vi mene mislim pritisnete vaim bogatstvom i vaom porugom, ali opet sam ja na nogama, moj sokole, kao maka, svoj na svome, svoj na tuemu i na sjemeninome. To se zna. Samo da nema starijega prefekta i Dobar je strah, kome ga je Bog dao, pokazao bih im ja stotinu udesa, od kojih ni jedno ne bi bilo za obraanje malih crnia. Ovako: duu u se, moje kljuse, i: tko te hrani, toga ocem zovi. Neu ja, da zbog vas izletim iz sjemenita, kad su me ve ovdje ugurali. Ne zbog toga, to se stidim biti obanin, nego to vie ne mogu biti sad bi mi se tamo rugali poganije, nego to se vi rugate. etnje nae, etnje nae.. . I sunca, i zraka, i ume, i tog prokleto opakog svijeta mrzim ga zbog grijeha, a ipak ga volim zbog slobode. Moe skakati po kamenju, moe traiti pueve i priljepke, moe razgovarati o svemu i svaemu, moe se ak i iskrasti, pa se zavui u osamu stariji prefekt ne moe oima u svaku rupu i svaki bun. I onda to, to je najvanije, da smo gologlavi i da oni imaju zasukane nogavice i da je miris borova jai od smrada moga cajganoga odijela... onda sam ja prvi, dragovii.

76

 Znadete li vi neto o Zlatarovu zlatu i Kletvi nevjere? A? Strievi su vam kanonici, a moja baka seljanka, pa je ipak proitala sve romane koji su ikada napisani. Uitelj ih je Bili imao pun puncat ormar. Drvi se odmah isprsi: I ti misli da su svi romani na svijetu stali u taj o rmar? Ti ne misli? Moe biti, moe biti osmjehuje se ako je ormar bio kao Biokovo. Ma nemoj! sad se i ja osmjehujem Bio je to jedan obian, obian, najobiniji ormar. Jasno, da je to tebi zaudno, kad nikada nisi ni uo za nekakav roman. Dobar dio razreda skupio se oko nas i bulji kao u dva pijevca, koji su se tek poeli kostreiti. A meni to godi, godi... neka vide, kako u tog uenog kanoniia stjerati u kravlji rog. Moj stric uvijek se on na strica oslanja ima etiri ormara puna tvojih romana. A ja mislim, da jo ima poneka knjiga, koje on nema. Prvo i prvo kaem ja ti ne zna koliki je ormar uitelja Bilia. Moda je to kakva ormarusina vea nego sva etiri tvoga strica. Drugo i drugo, da li tvoj stric kanonik ima samo romane ili ima i svetih knjiga? Ima i svetih knjiga. E, moj batkane, i svetih knjiga! A tih je najvie. Onda je razumljivo, da se na svijetu nae jo poneki roman, koji on nema. to sam se smijao, i svi su se smijali sa mnom. A on je ostao kao popiana primi bratsku opomenu koko. 77

Drae mi je to, nego ita na svijetu. Takva pobjeda nad kanonikim pekmezarom. To me je toliko zanijelo, da sam htio jo vie, jo vie slavlja i divljenja. Najprije sam se u misli obratio dragom malom Isusu: Isuse, ovu mi la oprosti za moju kapu, za moje oi i za moje cajgano odijelo, a onda sam rekao osobito ponosno: Znadete li vi, da je enoa bio roak moje bake? Aaaa... Nema tu Aaaa... , nego zaista. Neto kao tvoj stric? upita netko. Da, da uvlaim bradu u podbradak tako neto. Aaaa... sad je to bilo iskreno udivljenje. A ja odahnem. Sada i ja imam nekakva strica, koji nije maji kaalj, nego malo vea zvijer od tih kanonika i potanskih inovnika.

78

OTKRIVENJE
Sjemenina je knjinica golema, valjda isto tako golema, kao i uitelja Bilia, i svatko moe posuditi kakvu god zaeli. Ja sam odmah zaelio enou. To se zna. Je li mi stric ili nije, trista mu gromova... dictum, factum et perfectum! itao sam njegove romane i plakao, itao pjesme i opet plakao. Ej, kad bi se moglo uvijek itati i uvijek plakati! Ali itati se smije samo za kratkih odmora u uioni i za vrijeme uenja, ako ti prefekt dopusti, a on ti dopusti samo onda, ako si se izvrsno pripravio za kolu ja se nikada nisam ni poluizvrsno pripravio. No ipak sam itao, trista mu gromova kako to samo enoa lijepo kae: Trista mu gromova! ja sam itao pod klupom, pod jastukom, za kratkih kolskih odmora, u onom kratkom asu prelaenja s dunosti na dunost, i u zahodu, trista mu gromova, i u zahodu! I nije bio tu samo enoa, niti sam ja itao samo enou. Bilo je tu, moj sokole, na stotine velikih i proslavljenih pisaca od Milutina Mayera i Ise Krnjavoga do Velimira Deelia oca i sina, i Narcis Jenko tu je bio i Izidor Poljak, najvei pjesnik... pa onda knjige nenadoknadive i nedokuive: Genoveva, Ruica Cesargradska, Osveta je moja, ja u je vratiti.. . pa onda ona najljepa knjiga od svih 79

knjiga, knjiga o Jusufu, koji se pokrstio i postao Josip kad je vidio sve muke i nevolje bosanske raje. A ta se raja, moj sokole, digla na straan ustanak i sve pod tajnim glasom ukanja. To je tako sablasno, da ovjek sav protrne i led ga ledeni oblije kad u noi, dubokoj i gluhoj, uje samo: uk... uk... uk... , a zna da to ne ue uk, nego ovjek, ustanik i osvetnik, borac za krst asni i slobodu zlatnu. I ovjek sav strepi, da li e ubiti uka-osvetnika ili e im umaknuti. Boe, umrijet u od bojazni. Daj, daj, bre, hoe li im umaknuti... Bravo! Umakao je... Kakvo odahnue... Kako to ljudi piu, kako umiju splitati i rasplitati, kako te zarobe i rane. Kako to umiju, kako to umiju... Pa Petar Preradovi, general i pjesnik. Taj Petar Preradovi, i Putnik, i Zmija... udesa. Pa opet enoa, besmrtni enoa: Kugina kua, Fratarska oporuka, Postolar i vrag, Strmogled Propast Venecije i totigaznam. I kamen bi proplakao! Da li bih i ja mogao pisati? Ali o emu pisati? O emu pjevati kad je Kai sve junake opjevao, sve bojeve i okraje, kad je i zmija opjevana, i kugina kua, i poklade, kad je sve opjevano... Da to nisu drugi uinili, ja bih uinio, isto tako kao i oni, ama ba isto od stiha do stiha, od slova do slova ta drukije se i ne moe uiniti. Trista mu pasjih para, zato je sve opjevano! Ipak... Vidi, nije sve. Tko je, uzmimo na primjer, opjevao moju babu? Nitko, uzmimo na primjer. Fino. Onda u je ja opjevati:

Moja baba babuka na dueku deduka.

80

Bila je to duga, duga pjesma i zaudo nimalo plana. Razred ju je otkrio i glasno proitao, i smijao se razred. Boe, od svega se srca smijao. A to ti je to deduka? pita podrugljivo kanoniki sinovac Drvi. I moram priznati, zbunio me, jer ja ni sam ne znam to bi to moglo biti... ali mora da jest neto, kad je napisano. Onda me prefekt ast svaka tome icu izvlai, pametno i ueno: To je kae pjesnika sloboda. Jasna stvar smjekam se pobjedniki pjesnika sloboda i tako neto... pametno, to se zna. Kanoniki sinovac Drvi smije se kroz napuhnuta usta i namiguje prefektu icu, kao da je s njim koze pasao. Onda se vie ne moe suzdrati i smijati se u napuhnuta usta, jer se sama od sebe razvalie u gadan hihot: Pametno, to se zna... Sada i prefekt ic hulja jedna andarska hihoe s kanonikim sinovcem i dobacuje mi bezono: ini se da tu pjesniku slobodu i na latinski primjenjuje, a da se o francuskome i ne govori. I itav se razred smije s njima. Primite bratsku opomenu! To je sve to sam mogao rei. Ali poruga je jaa od rtvica. 81

Malo kunja, malo spava, bijeli joj se bijela glava. Sitna kia sipi, moja baba hripi!

AROLIJA VELIKIH BLAGDANA

Kako je to svemudrost Boja sve lijepo uredila u ovjeku i oko njega, i kako jedan ovjek u sebi nosi stotinu ljudi, i svi su ti ljudi razliiti, a opet isti, opet jedan ovjek. ovjek u uioni uvlai duu u se, u razredu se obijesti, na igralitu je postien i pokunjen, u Gospinu vrtu rasplakan... Boe moj, kako je sve to napravljeno, i kako se ne moe, kad se govori o blagdanima, uzvikivati, ni trista mu gromova, ni moj sokole ni batkane moj, nego sve pobono i ozbiljno, da ne moe ozbiljnije. A blagdani su neka osobita stvar. I nije to stoga, to nema kole, to su odmori dui, to vie svijea gori u kapelici i to pokaznica itav dan zrai kao najare sunce. Sve je to drukije, i Bog drukije silazi nego obinim danom, nekako sveanije i blistavije. I onda kupanje. Ono tu nije uzvik neki i podvala, nego zaista kupanje, koje trca i lijepo te svega opere od glave do pete, vruom vodom, da je milina. A onda otar glas starijega prefekta: Pusti hladno! Tada ibne mlaz studene vode, misli, oborit e te. No pravi sjemenitarac stisne zube i prinese rtvicu za obraenje nekog malog crnca. Kolike sam ja obratio, majko mila, ali mogu vam rei, da je 82

to najtee obraenje. Ima i takvih, koji se uklanjaju tom ledenom mlazu, skvre se u kutu kabine do zapovijedi: Zatvori! Ali zlo se provedu. Jer stariji prefekt eka vani i svakome stavlja ruku na golo rame. I onda je to jedna velika sramota. A jo gore od sramote jest glas savjesti koji govori: Mogao si spasiti duu jednog crnia, a nisi htio. Crnii, crnii, mali, prljavi, zamazani, musavi moji crnii, ivotinjice moje uboge, ja u vas obratiti, sve do jednoga. Najlake ih je obraati na velike blagdane. Tada ovjek ima toliko vremena za molitvu i za rtvice... i na kraju to mu pravi veliki uitak. Na primjer, kad umre i doe u raj, samo pljesne rukom, a ono se stotinu malih crnia stri oko tebe: to ti ljube ruke, to ti zahvaljuju, to hoe da ti budu sluge itavu vjenost ta bez tebe bi otili u muke paklene za sve vijeke vjekova, amen. A ti se onda sve stidi, a ipak ti je drago, pa ih sve odbija: Manite, manite... sad smo u raju, i ovdje, ba ovjeku sluge i nisu potrebne. A oni opet navaljuju: Mi emo te sluiti, i gotova stvar. E, pa kad ba hoete kaem ja onda mi lijepo napravite postelju i na neki nain oistite cipele. Kaem vam, blagdani su neizreciva stvar. Bezgreno zaee, kad petai oblae mantiju, pa Boi. Ej, Boi! Svi ga doekujemo budni u blagovalitu, uz sto i jednu pobonu pjesmu, a bogme i uza smijeh. Pa kad doe vino i mandulet, ne pjevamo na tom mladom ljetu, nego:

Na tom manduletu veselimo se, mladoga kralja mi molimo.

A onda kad popijemo ono malo vina, i kad nema starijega prefekta, onda pjevamo najdrau i najsmjeniju pjesmu na itavom svijetu: 83

Niti biskup, niti papa, ni njegova sveta klapa nee nama zabraniti ovo rujno vino piti.
I smijemo se, grcamo od smijeha, i na poklade grcamo od smijeha i pjevamo rugalice starjeinama i profesorima:

A Barbetti Klaudije profesor je iz kemije. Kyrie, Kyrie, Kyrie, leison, Kyrie, Kyrie, Kvrie, aba ima perje. Pa sve vie: Dat u dvicu, zapisat u razrednicu. Kyrie...
Boe, kako su to smijene pjesme, i kako mora biti velik pjesmik, koji to sastavlja neki petokolac. I tako je svaki veliki blagdan veliko veselje, a Veliki tjedan velika alost. Od Gluhe nedjelje srce se stee, a od Cvjetne umire. Pa Tualjke u sumrak, i nigdje nijedne svijee osim onih trinaest na trokutu. I to sumrak vie pada, to Tualjke postaju sve alosnije, svijee se na trokutu gase polagano, jedna za drugom, a zebnja postaje sve gua i gua, mogao bi je rezati. Na kraju ostaje samo jedna svijea, Isusova, koju sklanjaju iza oltara, gdje su pjevai, harmonium i slika Svete Cecilije s onim repatim brabonjcima, koji se zaista mogu proitati.

A mene boli taj glas, ta pjesma, taj mrak, ta no, to je pritisla kapelu kao grobnicu, boli, ljudi, svisnut u od bola. 84

Jerusolime, Jerusolime, Obrati se Gospodinu Bogu svojemu...

I onda ono najstranije, najpotresnije: Smiluj se meni, Boe, po velikom milosru svojemu, i po mnotvu smilovanja svojega, zbrii zlou moju. Tada mi se ini, da su svi ljudi bolesni i nesretni, gladni i promrzli, da su svi na koljenima i u neopisivim mukama vape, oajniki vape, i da im nitko nee pomoi. itavu no sanjam o tim bijednim ljudima, o tom bijednom sebi. A na Veliki Petak svi idemo u grad na nonu procesiju, i to je neto najdivnije, to je Bog i svijet upamtio. To te udesno udo zapljusne u oi, i jednostavno onijemi. Na svim prozorima votanica do votanice, a iza njih pobone glave staraca i starica, kao od voska salivene. A procesija, procesija se pruila u beskraj, s jedne i s druge strane ulice tiskaju se milijuni ljudi i gledaju, gledaju, ludi od pobonosti. Biskup i kanonici, vikari i monsignori, popovi i akoni, redovnici, asne sestre i klerici, i svi u predivnom sveanom ruhu, u bijelim kotama, u bogatim platevima nose moi svetaca, kosti u zlato i srebro okovane, svete ruke, svete noge i drvo kria Jelene Krianice, kria na kojemu je Gospodin za nas izdahnuo. A biskup pod zlatnim nebom okolo torci i ferali na stoinama arenih stakala... Boe, kolike rasipnosti svijea, boja, sjaja i pjesme... Pa stari Katelani u narodnoj nonji s golemim arenim votanicama, pa Luani i Varoani, inovnici i obrtnici, kole i katolika drutva... to ide u beskraj. I mi sjemenitarci s krunicom u ruci. Sve je to beskrajno veliko, a najvei kanonik Luger, kanonik nad svim kanonicima, bas nad svim basovima: Pue moj, to uinih tebi? Ili u em raalostih tebe? Odgovori meni. 85

I nita se ne uje osim tog njegova glasa na Narodnom trgu. A meni se ini, da taj glas upa podlogu ispod nas i da svi polagano propadamo sve nie i nie, do samih vrata paklenih. Ja pred tobom otvorih More Crljeno, a ti kopljem otvori rebra moja. I uju se glasni jecaji starih ena, starih ena, koje su mnogo trpjele i koje su sada nepotrebne. I ja plaem s tim starim enama, s mojom dobrom oravom babom Katom, koja je uvijek trpjela, s raspetim Isusom i sa svim ovim ljudima izgubljenim u plamenu votanica, u grijehu, bijedi i nezahvalnosti. Ja tebe napajah vodom spasenja iz stijene, a ti mene napoji ui i octom. Sve mi se vrti, sve me boli do sna, do povraanja, i te stare zidine sa stotinama svijea, i te stare ene koje su uvijek trpjele i taj demonski bas, koji do vrata pakla silazi... Slomljeni se vraamo i teturamo, pijani od umora, od boli, od arolije votanica, od Golgote, od raspetoga... O, treba biti milosrdan prema alosnom Bogu.

86

DUHOVNE VJEBE
Duhovne vjebe. To je fina stvar. Ne, nije to fina stvar. Tri dana utnje, potpune utnje, posvudanje. Tri dana... tri dana kao tri godine. Tri dana... Koliko je to sati? Hej, koliko je to sati, koliko minuta! Ni apnuti ne smije, ni okrenuti se drugu. Nigdje. Ni na hodniku, ni u vrtu, ni na igralitu. Jer ako se okrene, onda e se i osmjehnuti, a osmjehnuti se, Boe, to je jednako ubojstvu. Nitko ne zna kakve su to muke. Tantalove. Evo, rije ti je na vrh jezika, ali mora je progutati. Tantal bar nije morao gutati jabuke. Ali mi se ipak domiljamo, i svaki se domilja na svoj nain, i onda svi opet doemo na isti nain. Ispovijed. Naime, na ispovijed moe ii i govoriti koliko hoe. Onda bre bolje napravi kakav grei, pa tri na ispovijed, pa opet napravi grei. I tako po dva tri puta dnevno inae bi poginuo od utnje. Na kraju ispovijed i nije nekakav govor, jer tamo mora aptati. A opet.. . makar i aptati. Od moga razreda na to sam prvi doao ja. To se zna. A meni je dan prije toga rekao jedan druga. I to se zna. E, ba to se ne zna. I tako sam ja postao nekakav izumitelj, hoemo rei, Tesla na podruju duhovnih vjeba. 87

I za tih duhovnih vjeba ima ispovjednika koliko god hoe. I sve vanjski, isusovci i kapucini, pa pater Perica, sveti pater Perica s dugom bradom, jer mu puca koa pod britvom. On nam, uz duhovnika i ravnatelja, dri svete rekolekcije, peterostruke dnevne propovijedi: o Bogu, o Majci Bojoj, o anelima i svecima, o paklu, o paklu najljepe govori, kao da se upravo iz njega vraa, o ljiljanima svetog Alojzija, hoemo rei, Vjekoslava, o velikom slovu T svete Tereze od Malog Isusa, upisanom u zvijezdama, o nebu i rajskom uivanju svih svetih... da proplae, da se iskida, i nikako ne moe prealiti to ve nisi mrtav, pa lijepo u bijelim bjelcatim haljinama ne radi nita, nego pjeva Bogu, i nije te briga ni za kolu, ni za drugi red, ni za starijega prefekta, ni za to... Divno govori pater Perica, i ja mislim, da nikada, zanikada nije bilo na svijetu takva govornika. Samo... samo kad bi se nakon toga moglo istrati na sunce, na igralita i brbljati, pet minuta brbljati, bilo to, pa makar ponavljati jednu jedinu rije: pop-top, snop-op... bilo to. E, kad bi se moglo brbljati, onda bi to bile jezine, a ne duhovne vjebe. Ovako smo uvijek u crkvi na molitvi i vjenom klanjanju. Dragi Isus neprestano stoji u pozlaenoj pokaznici i sve zrai. Zrai i uti. Pa kad pomislim, kako i on tu po itav dan stoji i uti, onda je i meni lake utjeti. Kad nismo u crkvi, etamo po igralitima i Marijinom vrtu. Svaki za sebe, svaki s knjigom u ruci i pobonom milju u glavi. Sad bar mogu biti u Gospinu vrtu koliko me volja. Ali sada me taj vrt nikako ne privlai. Niti se javlja mali I sus, niti majka Marija plete u grmu rua sve je nekako pusto i prazno, valjda zato, to Gospin vrt ne okruuje vika djea88

ka, pa se onaj zrak u njemu ne moe zgusnuti, ne moe te opiti ni zaarati. I sada ja ulazim u taj vrt, ali dabe ti, nije to onaj moj vrt u koji se iskradam, niti je u mojoj ruci topla ruka nevidljivog Isusia. Do koe oiane glave prolaze i samo prolaze, a ovjeku se ini da su to sve neki gluhonijemi, neki ludi, i pomalo se poinje bojati, da zaista nismo onijemili. A rije te kaklje u grlu, majko mila, kako kaklje ne moe je zadrati. Ne mogu, ubijte me, ljudi, ne mogu. U susret mi dolazi Vuk, onaj s glavom za dvije kape i vratom za dvoja vjeala. Kako tek njemu mora biti dosadna ova grobna tiina, ovo mrtvako vucaranje, u kojemu se ne uje nita osim utanja mantija i ljunka pod koracima. A on mudar li je ubija tu utnju tako, da svom snagom strue vrkom cipela po ljunku. I onda kalje: kad ne moe izbaciti rijei, bar da kaalj izbaci. I meni u taj as sine divna misao. Stanem preda nj, iz neba pa u rebra: Primi bratsku opomenu. Ne kalji. Hvala na bratskoj opomeni. Neu kaljati. to je? i prefekt ic uvijek pada iz neba u rebra. Dao sam bratsku opomenu opravdavam se. A ja sam je primio kae Vuk I neu vie kaljati. Da je to netko drugi rekao, prefekt ic bi pomislio, da mu se ruga. A ovako samo to nije isplazio jezik od blesava iznenaenja. To je dobro, dobro je da se i on jedanput blesavo iznenadi i zapilji se u ovjeka, i da sve, to ima rei, jest blesavo uenje: Kako se moe ne kaljati! Sve se moe kad se hoe kaem ja. To se zna. 89

A Vuk saimlje ramenima i gleda neduno i kao pr evareno: Ne znam, ali kad je bratska opomena, onda se valjda moe i ne kaljati. Za duhovnih vjeba nema bratskih opomena i prefektu se icu sastavie obrve. On misli, da je osobito pametan kad sastavi obrve. Ni da se zapali kua? mudrijam, samo da izgovorim to vie rijei. Dosta! Mogao bi lako odetati do starijeg prefekta, a ti zna to te tamo eka. Znam, ali ja tu nisam... uti! Hvala na bratskoj opomeni, utjet u. Ja ne dijelim bratske opomene, nego zapovijedam bjesni prefekt ic Ja nisam tvoj kolega, nego tvoj prefekt. Znam ja... ovaj... kako bismo rekli... uti! I prefekt ic ode dostojanstveno kao onaj glasoviti puran iz dvorita asnih sestara. Ipak sam se narazgovarao makar i ovako i svalio kamen sa srca. Treba jo samo jedan dan utjeti. I to e proi, a onda... to onda? Kao da emo onda bogzna kako pametno razgovarati! Sada tek vidim, da mi gotovo nikada pravo i ne razgovaramo. Prvo i prvo, zabranjeno je s pojedincima drugovati, drugo i drugo, odmori su tako kratki, da baci u tutanj desetak rijei... za veerom se itaju ivoti svetaca... jedino se malo razbrblja za vrijeme ruka ili na etnji, a i tada brblja gluposti. Kao da je vano to se brblja, glavno je, da ovjek ne zaboravi govoriti! 90

Ali kad jednom pone brbljati, onda te ni Bog ne moe zaustaviti. Sve samo izmilja, kako bi nekako nekanjeno... Evo prilike. Dolazi mi ususret ota. To je opet jedan iz moga razreda. Ja lijepo zabijem glavu u ivot velikog hrvatskoga sveca Petra Barbaria, i onako, toboe, kao da nita ne vidim, zabuim se u otu. On odskoi i htjede vrisnuti. Ja pobono iskrivim lice: Oprosti, brate, nisam te htio. Opratam kae on. Brate, drugi u put malo bolje pripaziti, da ti ne nanesem kakvo zlo. E, ako je prefekt ic mudar, mudar sam i ja. Pa ako se ne smije davati bratska opomena, moe se pitati bratsko oprotenje sve dotle dok prefekt ic ne zabrani. A kad zabrani, ve u ja neto drugo izmisliti. Sutra svravaju duhovne vjebe. Boe, bit e takve galame kakvu Bog ni svijet nisu upamtili. Ja u galamiti vie od sviju. To se zna.

91

MARIJO, SVIBNJA KRALJICE...

Ej, kad doe svibanj, Gospin mjesec, e kad doe svibanj...

Marijo, svibnja kraljice, ti majko rajskog slavlja, pred sliku tvoju ruice na pozdrav svibanj stavlja.
A rua, ruica, Boe moj... puna kapelica, puni oltari, pun Gospin vrt. I sve mirii, sve mirii, itavo sjemenite, i ne po skorupu i lizolu, nego po ruicama, po rosi, po mladom jutru, a najvie po tome, to moja krialjka ima sve vie i vie crnih takica. Kakva krialjka, kakve takice? E, sokole moj, to je i opet moj izum. Drugai kau, da to i oni rade, i da to svatko radi. Ali tko e vjerovati poganim drugaima! Ja sve to imam lijepo na kockastom papiru. Otvori papir i odmah vidi, da do kraja kolske godine ima jo 17 puta hrvatski, 15 puta latinski, 15 puta matematiku... A onda kad svri kolski sat, ti opet izvadi svoju krialjku i 92

zacrni... e, vie nije 15 puta latinski, nego 14 puta, a prekosutra e biti 13 puta. .. Pa kad itava krialjka bude crna, eto ti esti lipnja! Svi dolaze k meni, zaviruju u moju krialjku, i ja u neku ruku postajem vrlo vana linost. I vidim, kad se o krialjci radi, da ih ne smeta ni moja kapa, ni moje cajgano odijelo, ni semideponentne hlae. Sad mi se uope ne rugaju, a da se i rugaju, ne bi me ni izdaleka boljelo kao u poetku ovjek navikne, kao magare na batine. I u tom ti je sve! Koliko jo puta imamo povijest? pita upi. to e ti velim ja povijest mora znati svaka eprtlja. Jedanaest. A matematiku? to e ti to! velim ja matematiku zna svaki brija. Ja sam sve to u pukoj koli nauio. Deset. On me gleda nekako ispoprijeka: A francuski? E, to je druga stvar kaem ja to emo odmah pogledati. Sad se on naceri: E, druga stvar, je li?! A to zna ne samo svaka eprtlja i svaki brija, nego i svako francusko dijete... I ceri se, kako se ceri i sve do pusta uivanja grize nokte on itave godine nita drugo i ne radi nego grize nokte, do mesa, a kad vie nema to gristi, grize meso. I to on meni tu o francuskom, kad u ja sigurno ne ba sigurno, ali po svoj prilici izvui dobar. Evo, i sada, da me baci gola golcata u tu Francusku, znao bih bez rjenika zapitati komadi kruha i au vode a to e ti vie,

monsieur, mademoiselle!

93

I tako ja lijepo sat za satom kriam u svojoj krialjci i uivam ko prasac u brlogu. A kad ba hou, da se od srca nauivam, onda ne kriam sat za satom, nego, toboe, zametnem krialjku, pa je nakon dva dana pronaem to ti je pravo veselje i onda s osobitom sporou iskriam deset proteklih sati a to ti je drugi i najvei uitak. I onda razgovara sam sa sobom: Da ti to nisi neto odvie prekriio? Nisam, na asnu rije. Nemoj ti tu na asnu rije i tako... nego daj da to lijepo pogledamo. I onda gledam, prebrajam, provjeravam i nalazim da je sve u redu. A koliko to jo imamo sati toga i toga? Toga i toga imamo toliko i toliko sati. Mnogo. A sutra koliko emo imati? Toliko i toliko. Bolje bi bilo da je toliko i toliko danas. E, i ja znam. Jo bi bilo bolje da je toliko bilo prekjuer, ali, rokane moj, carta canta i protiv toga, kakono kae sudac u Imotskome, nema pravnoga lijeka. I tako ja razgovaram sam sa sobom i sve ee zalazim u kapelicu i molim Gospu, onako prijateljski, da mi da dobar iz francuskoga i latinskoga, a za sve ostalo u se sam pobrinuti. Istina, ona mi nije nita zasigurno obeala, ali ja mislim, da je to sasvim sigurna stvar, jer, eto, itavu smo godinu nekako prijateljevali i razgovarali se, a sada sam svako jutro u njenom vrtu, i nijednu joj ruu nisam otkinuo, nego ih sve milujem i redim molim joj se pedeset puta na dan i pjevam 94

joj bez sluha e, lako je sa sluhom pjevati, ali pjevaj ti bez sluha... I na kraju ne traim ne znam to, samo to toliko, da se ovjek nekako izvue iz neprilike i da mi se Matkovii ne rugaju kad doem na praznike u Medovdolac. Osim toga kad bih ja bio na njezinu mjestu, a ona na mome, ja bih joj bez daljnjega iziao na ruku. A tko e pomoi sirotinju, ako ne sirotinja, ona je u talici rodila, a i ja tako rei.

... pred sliku tvoju ruice na pozdrav svibanj stavlja.

Boe moj, tko li je napisao te predivne stihove! O, kad bih ja mogao neto takvo napisati, a ne moja baba babuka na dueku deduka. O, napisao bih ja, ako ne ba tako, a ono slino, samo da nema starijega prefekta. On kae, da je moje uiti, a ne pisati nekakve glupe stihove, jer da iz latinskog i francuskog epam, kao da sam vuk eponja. I jo nadodaje, da je to Boja volja. Sve togod on kae, sve je Boja volja, kao da dragi Bog nita drugo ne moe eljeti, nego to eli stariji prefekt! I kao da dragi Bog nema ba nikakva drugog posla osim da sve povjerava ovoj etverouglastoj glavi. Mrzim ga. Ne, ne, dragi Boe, ja znam, da bi tebi bilo krivo kad bih rekao, da ga mrzim, stoga neu nita rei, a ti misli, misli to hoe. I ruku mi sijeci, ali ne mogu priznati, da je njegova volja isto to i tvoja volja, i da i ti dok govori pljucka na sve strane, kao da kia pada. Ruku mi odsijeci, ali ne mogu priznati, da ti pljuje ovjeku u lice. Ne smijem rei, da ga mrzim, ali mogu rei, da se veselim to je na krialjci sve manje i manje dana, sve manje i manje sati, i to u uskoro kui, na praznike, u moje kamenje, u moje trave, koje mirie kao i Gospin vrt... i to u 95

tamo slobodan sastavljati pjesme Mariji, kad mi brane, da ih sastavljam u njenom vrtu. Boe, da mi je taj vrt ponijeti sa sobom na praznike, pa ui u nj rano rano ujutro, kad se sunce tek pomoli, a pusta rosa pada po ruama, svjea i nasmijana... i onda samo malo povue jednu granu, a rosa se strese kao biseri, kako pregrti bisera... Nikada nisam vidio biser, ali to bi se sigurno stresalo kao biseri. Jo malo, nekoliko dana, i vratit u se kui. Eto, prola je itava godina, govorio sam o svemu, a o drugovima ni rijei. Ne znam. ini mi se, da su oni manje nego ita u me ulazili. A i kako bi uli, kad ne smije ni s kim prijateljevati, nego pristupiti svima kao da jednome pristupa. I mali Iko Antukin, s kojim sam proveo najvei dio djetinjstva, i on mi je nekako tui, moda zato, to ga ovdje ne zovu Iko, nego Ante, kako mu pie u krsnom listu. Moda i zato. Moda i zato, to sam ustraen, to su mi se rugali... moda i zato... Tko e znati. Moda najvie zato, to su me iupali iz moga kamenja, iz mojih opanaka i presadili u ovaj gospodski svijet site tuge.

96

PRVI PRAZNICI
Sjedne u autobus, i on te vozi u tri mjeseca slobode. Divno je to. to sve ne obeavaju ta tri mjeseca. I ne sjeda vie onako ustraeno i izgubljeno. Ta pred kim bi se straio! To su sve sami samohrani seljaci, ovice moje budue. Premda jo nisam pop, ali ipak, oni se ve sada moraju s nekakvim potovanjem odnositi prema meni: sutra u biti. Osim toga ja sam prvi ovjek iz Medovdoca, koji je, uz pomo Boju, svrio prvi razred gimnazije, i to klasine, moj batkane, i tu ti je klasina naobrazba, a ne maji kaalj. I to ti seljaci znaju o klasinoj naobrazbi... Ovdje sam ja vei od ofera i od bilo koga, osim od Petra Brekala, koji e sada u trei razred. I dogodine, kad se budemo vozili, opet e taj Petar Brekalo biti vei od mene, jer e ii u etvrti razred... i to je najgluplje od svega, to: Petar Brekalo. Ali ako ja dogodine postanem veliki katoliki pjesnik, onda on moe ii i u stoti razred, pa e me opet odozdo gledati. Dakako, da e tada biti najvei Izidor Poljak, pa uro Sudeta, pa ja jer za nekog treeg i nisam uo, a kad ja, kao sveeniki podmladak, nisam uo, onda ni ne postoji trei, osim moda kakav eprtlja. 97

Svakim okretajem toka srce mi sve bre i bre kuca: vidjet u svoja brda, svoje gole kamene vrhunce Sidaa i Orljae... Eno, eno, ve se vidi vrh Sidaa, onaj vjeno sivi i vjeno alosni vrh, koji mi je izmamio suze kad sam ga pred devet mjeseci posljednji put gledao. Sve blie i blie u moje kamenje, moju jasenovinu i tilovinu, koja vie i nije uta, u suze i smijeh moga djetinjstva. Katuni. Cista. Lovre. Otac mlinar, sav branav, izlazi preda me. Rukujemo se. On je ponosan na me i ja na nj, i oi nam sve nekako igraju, a njemu i gornja usna. Majka te eka na Kaiputu. I zaista eka. S uem. Prti moj pleteni koveg. Povila se malo pod njim i gleda me, nekako odano, nekako ponosno i misli: Za inat, za inat itavome selu... moj sin je svrio prvi razred... I tko e se od vas s njim mjeriti, a i sa mnom uza nj. I pravo misli ta majka, i zna to je red i pomazanik Boji sveeniki podmladak. Iz ruku mi uzima i jedan lagani smotuljak: da se, eto, uena glava ne umara. A ja koraam uza nju, i sretan sam to prepoznajem svaki kamen, svaki grm, svaku kuu... i sjeam se svih vragolija djetinjstva. O, sada e se sve to obnoviti. Tri Ivana Medovljana, tri Raosa, gola bosa... Boe, kako elim, da se sve to obnovi, a znam, da se nita nee obnoviti, jer ja sam ve rekao: Zbogom mladosti! i otiao u ljude. Rana, ranae... Bit e i 'rane, sinko, glavno je da si mi ti iv i zdrav i da si proao u koli. Ja je u udu pogledam, a onda se, toboe, prisjetim: Ja i zaboravio da ti ne zna latinski. Nije to hrana, majko, nego rana, ranae... aba. 98

 ula sam da tamo u Metkoviu i abe jedu, ali nije ti to dobra 'rana. Ja je onako samilosno gledam, pokroviteljski nekako: Ne radi se ovdje o hrani, majko, nego ja mislim svoje misli. Ona zastade i nekako me zabrinuto pogleda: Ne valja se, sinko, dati u misli. Jer eno ti Ivan Gajtan. Svrio est razreda kod fratara, mislio, mislio... pa poludio. Ja joj ne odgovaram nita, tek mislim: Ne mogu ja s tobom razgovarati, majko. Ja sam klasino naobraen ovjek, a ti ni itati ne zna. Kako e onda shvatiti, majko, to je to sacerdos in aeternum ono ae ita se e kako e shvatiti! Nije ti to rana, ranae, majko, to je sacerdos in aeternum! Baba Kata me grli i ljubi i gleda me zadivljeno onim svojim jednim okom i govori kako e i njoj biti bolje dok sam ja kod kue, jer onda moja majka nee na njoj iskaljivati bijes, kako ga iskaljuje dok mene nema. Sestra Kata u nekim tunim modrim suknenim dronjcima... Devet joj je godina, a gola i bosa, i gladna... a na njoj lei sve. uva dijete Mariju, i dijete Boicu i ono najmlae, koje se ove godine rodilo, dijete Antu. Njega je Providnost poslala, da se ne zatre loza i da razuvjeri starjeine u sjemenitu, koji ne vjeruju, da su me moji poslali s istim nakanama, nego, eto, da izuim, jer je kod njih najjeftinije, a poslije, da ja tu lozu sadim. Ba mi je drago to ih je Providnost zaskoila i poslala nekoga tko e lozu saditi. Babe Kate mi je ao, gladne, i ove druge gladne Kate na kojoj sve lei. Ali ini se, da tako Bog hoe i bolest moje majke, koja kad god ushtjedne, moe biti bolesna, a tada 99

povuci-potegni, i devetgodinje dijete bez djetinjstva itavu kuu dri! I to je dijete zbunjeno preda mnom, pred svojim velikim i uenim bratom. Slaba je i krljava, bljedolika, po itav dan se tare i jo k tome ide u kolu. Ali to se moe! Ne valja se mijeati u Boje poslove. Kod kue se jede, kao i prije, ali ipak mnogo slabije, jer, eto, na mene se golem novac troi vie od dvije treine oeve zarade, a od one jedne njih se sedmero hrani i oblai. Kubure s malo krumpira i ratike, zainjaju lojem, jer je mast preskupa Boe moj, pruaju se koliko je dug pokriva a nedjeljom otac donese goveu digericu od petest kila i plati je manje nego kilo mesa, i onda ti je to prava sveanost, koja se zna i u drugi dan protegnuti. Ja ne jedem to i ukuani to se zna jer, hoe nee, ja sam ipak gospodin i sveeniki podmladak, pa ne bi ni pristajalo niti bi Bogu bilo ugodno, da jedem soparnu seljaku hranu. Meni skuhaju malo manistre i rie i zaine uljem. Onda poneka seljanka poalje kakvo jaje ili komadi sira, kao to i popu alje i stavlja mi na duu, da je se sjetim s ponekom misom kad je vie ne bude. Osim toga ja sam svake nedjelje, a gdjekad i u obine dane na ruku kod upnika, kod don Ivana. Njemu seljaci daju janje za jednu misu, i onda kod njega te peene janjetine koliko god hoe. Svake nedjelje dolaze mu na ruak uitelji i uiteljice iz Grabovca, a i ovi iz Medovdoca, jer sada i Medovdolac ima kolu. Tada se peku po dva janjca, a don Ivan toi svoje dobro jeseniko vino. Svako jutro slui misu, a ja mu kod mise pomaem. Mlad je to ovjek, nema jo trideset godina, rumen i veseo, uvijek nasmijan. Poslije mise etamo njegovim oborom, ili sjednemo na bucal njegove atrnje i razgovaramo. 100

On me pita kako je u sjemenitu i tako. Ja sve hvalim, hvalim i onim to bih morao pokuditi, ali zato bi ovjek kudio, kad iz toga moe izvui samo neugodnosti. Na tom oboru uvijek ima ponetko: don Ivanova majka i sestra, zvonar, crkovnjaci, pa jo neki seljaci i djeca. Kad ih je najvie, tada mi je najmilije razgovarati s don Ivanom. Nominativ s infinitivom? pita don Ivan. Luna solis lumine colustrari putantur. Bene kae on. A i jesmo bene kau seljaci i na nas oima zjevkaju. Ej, ne znate vi, to je to klasina naobrazba! i gledam ih nekud s visoka, sav sretan, to ja i pop tako ueno razgovaramo, a oni od toga vrag mrve ne razumiju. A kad razgovor zapne, i kad seljaci misle, da smo izrekli sve to znamo, ja samo onako lijeno i umorno uzdahnem: Cornix cornicis oculos non efodit. A don Ivan nadometne: Post durum vinum purum, i onda se ja divim njegovoj pameti, a on mojoj, a svi seljaci naoj. Kad sam dolazio kui, mislio sam kako u se izbjesniti s djecom svoga djetinjstva, a sada, kad sam doao, vidim, da se prolost nikako ne da vratiti, da su oni jedno, a ja sveeniki podmladak, i da se vie osjeam ravnim s don Ivanom, nego s njima. I oni to osjeaju. Neki mi i vi govore, ali to ne mogu podnijeti. Neka se oni dive mojoj pameti i uenosti, ali kad smo ve jednom bili per tu, i ostanimo. Boe moj, kako sam ja odskoio, kako odskoio to sve od ovjeka ne uini klasina naobrazba i sveeniki podmladak!

101

Pa i uitelji i uiteljice... nije to nita veliko, to su u neku ruku kolege i kolegice, samo to oni nemaju klasinu naobrazbu, pa ja i don Ivan opet nekud odskaemo. Tu lijepo sjedimo za stolom, smijemo se i pjevamo, gloemo janjce s ranja i pijuckamo vino... I sve je dobro, i sve je izravnano, dok ja i don Ivan ne prijeemo na latinski, a onda svih tih uitelja i uiteljica jednostavno nema. Ja samo sipljem latinske poslovice, a don Ivan mi ponosno kima glavom i kae: Discipulus meus. A ja im jo ponosnije prevodim: Moj uenik. Onda se don Ivan rastui i pone skandirati i ja u to nauiti u petome razredu nekako alosno, Boe, kako alosno:

Cum subiit illius tristissima noctis imago, qua mihi supremum tempus in Urbe fuit, cum repeto noctem qua tot mihi cara reliqui, labitur ex oculis nunc quoque gutta meis...
I onda onako na smrt tuan uzima au i s dubokim je uzdahom strusi u oaloeno grlo. A zatim, da razbije mru zapjeva:

Gaudeamus igitur...
A uitelji i uiteljice prihvate to je jedino to imaju od klasine naobrazbe, mislim, da ih je i to don Ivan nauio. Volim toga don Ivana, ne zbog janjetine i latinskoga, ni zbog toga to je pop, nego zbog toga to je uen ovjek i to mi je pruio najveu radost, koja se moe pruiti: um102

jesto njega, ja drim dotrinu, hoemo rei, pouavam djecu katekizmu i pripremam ih za prvu svetu priest. Odmah im sam doao na praznike, ree mi Doi popodne, i ja sam doao. Djeca se okupila u hlad pod kestenom ima tu djece i starije od mene a don Ivan im tumai tajnu presvete hostije i to tako pametno, kako nitko na svijetu ne zna: I u najmanjem dijelu svete hostije nalazi se sva krv i itavo tijelo Isusovo, itav Krist. To vam je kao veliko ogledalo. Uzmite ga i razbijte, pa e i u najmanjem komadiu biti itavo vae lice... Boe moj, kakve mudrosti! Ima li i jednoga bezbonika, koji na ovo moe odgovoriti! I dok ja tako stojim osupnut i zanesen, don Ivan me povue za rame: Hajde, sada ti nastavi, ja idem za svojim poslom! Taj se njegov posao sastojao u etnji kroz selo, ili bi se spustio u Grabovac do pote i uitelja i tamo malo zaigrao na karte ili na balote. A kad uitelji odu na praznike, igrat e sa seoskim momcima, i ako pobijedi, onda e skakati kao mladi drebac od puste sree i radosti. Uzmi i to, iba je u raju izrasla. A ja sam smeten, ljudi, strano smeten: eto, tek sam svrio prvi razred gimnazije, i ve sam jednak i popu i uitelju... i mogu ibati, ibati. .. ljudi, ja mogu ibati, i Ivan Lucin, i Ivan Anin, i svi ti moji vrnjaci stoje tu oko popova obora i gledaju me kako tumaim djeci i starijoj od sebe, i kako se igram ibom pred njihovim oima, i kako sva ta djeca dru preda mnom... ljudi, poludjet u i ja, i Ivan Lucin, i Ivan Anin, i svi moji vrnjaci od tolikoga uda.

103

Djeca gledaju u me, kao u Boga, a ja sve ekam izmeu njih, tumaim im, ispitujem i sve ruke drim prekriene na stranjici, kao stariji prefekt... smjekam se kao i on, svijestan vlasti koju imam u ruci. Djeca shvaaju i ne shvaaju, znaju i ne znaju, ali mirni su i posluni, kao da don Ivan nije ni otiao. I ja ih zaista nikada ne bih ni oinuo, da iba nije u raju izrasla, i da se oko popova obora ne kupe druga djeca, moji vrnjaci, a i odrasli ljudi. I onda, da pokaem tko sam i to sam, pograbim prvoga koji je nemiran ili ne zna i nekoliko mu puta ibom pokakljam dlan. Samo nikada nisam udario dvije male s Dobrinaa, kojima e uskoro biti etrnaest godina, i grudi su im poele bubriti. Kad bih god odluio, da ih udarim, te bi me grudi ubole ravno u srce i neka bi se udna milina oko njega razlila nikako ih nisam mogao udariti. I u san su mi dolazile te grudi, i ne pod bluzom, nego odstupite neiste napasti nego gole i sve se nekako uvijale i bubrile, da si ih mogao pogledom pratiti. Budio sam se sav uznemiren i odmah se obraao Gospi, da me zatiti, da obrani svoga jadnog djeaka, koji toliko voli nju i njen vrt. to si ljubio, dobro si ljubio govorio bih sebi sjeajui se djevojaka svoga djetinjstva vie tvoje posveene usne ne smiju taknuti avolska usta ene... Kada bih sutradan ponovo doao drati dotrinu, rekao bih sebi, da ne smijem ni pogledati djevojice s Dobrinaa. Ali avao je u ovjeku, i oi bi same od sebe padale na njih, i ba na grudi, na grudi, koje su iz dana u dan sve vie bubrile i sve nasrtljivije u san dolazile. Tako sam sm samcat djecu pripremao na prvu svetu priest, i svi smo bili zadovoljni, i ja, i djeca, i don Ivan. 104

Toga dana rodila se u meni silna elja, da se popnem na oltar i da umjesto don Ivana odrim propovijed: Boe, to bi moja baka Kata bila sretna, i moja majka, i svi koji me vole ostali bi zapanjeni i zadivljeni, kao sveenici u sinagogi kad im je djeak Isus propovijedao Boe... a Matkovii bi pukli od jada, oni Matkovii, to neprestano zadirkuju moju mater: Bit e ti on pop kad i moja krava! Ne, ne, ne usuujem se na to ni misliti, a kamoli pitati don Ivana. Osim toga znam, da bi me morao odbiti sve kad ne bi htio... Boe, da mi je odrati propovijed o katolikim misijama. O, nisam ja samo zableuio selo svojim pouavanjem djece, ni svojim razgovorima s don Ivanom, svojom, kako da kaemo, klasinom naobrazbom... ja sam ga oarao s Jakovom. Kakvim Jakovom? Jakovom, prijaine moj, Jakovom. Svi su mislili, da ni Bog ni vrag ne zna razgovarati s Jakovom, dok ja nisam doao. Jakov ti je bio deset godina u Belgiji i talio elik. Vratio se s tri nova odijela, dvije lule, jednim pokoenim tapom i jezikom koga ni Bog ni vrag ne razumije. Jednom se pred mojom kuom okupilo dvadesetak seljaka kad naie Jakov s lulom meu desnima, jer vie nije imao ni jednoga zuba. Comment a va, mon garon? obraa mi se s osobito gospodskim dranjem. Ja sasvim ozbiljno odgovaram i jo k tome sa zidia, da budem malo vii, a usput i vei: Bien, bien, mon ami. O, la la. Vous parlez frangais trs bien. 105

ceau de pain. Cherchez chez ma mre. a va bien... a va bien. Adieu, mon garon! Adieu, mon ami. Dans Paris il y a une rue. Dans Lige aussi.

Oui, oui, mon cher ami. Dans Paris il y a une rue. Dans Lige aussi, mon garon. Donnez moi un mor-

A seljaci izdreili oi na nas i ne mogu, a da se glasno ne dive i sve govore Jakovu: Eto, ti deset godina u Belgiji, a on godinu u Splitu. .. i eto, on nauio i tvoj i popov jezik. He, he smijem se ja i povijest, dragi moji, i matematiku, i fiziku, i zemljopis, i.. . do sutra bih mogao nabrajati. Tako ja njima, neka znaju s kim razgovaraju. A Matija Jukuia ape: Boe moj, kad je u godinu dana toliko nauio, koliko e jo nauiti u jedanaest godina... Praznici su velika stvar, a ja u njima jo vea. To se zna.

106

GRANICA SE POMAKLA
Praznici brzo prolaze. I kad bi kola tako brzo prolazila, nitko me ne bi izbacio iz sedla. Evo nas opet u onoj golemoj sivoj zgradurini, koja mi se vie ne ini ni golema ni siva, ni strana, a najmanje najvea na svijetu. I hodnici vie nisu dugi kao najdui kilometar, ni predvorja kao najvea livada, ni dvorana s lukovima kao rasipnost neka i siromatvo. Danas je to sve tako malo, zato to je poznato, a dvorana s lukovima obina gimnastika dvorana. Nema vie miolovke ni straha, da e te neto odnekuda zaskoiti: to je naa kua, i svaka je stvar na svom mjestu, isti neprijateljski vosak na licu starijega prefekta i ista blagost na don Anelovim obrazima... Sada smo mi drugai, a na svijetu nema nita vee nego biti druga, osim dakako biti trea. I kao to sam lani mrzio te ohole drugae, tako mi je danas jasno, da drugai drukiji i ne mogu biti. Prvai? Prvai su opet isti, kao to smo mi lani bili. Klinii moji, blesavi! Zabulje se bilo u to, ukopaju se kao magare meu tranice i ni makac. 107

I tako nekako nepovjerljivo i ustraeno gledaju Isusov kip na poetku stepenica, Boje oko nad vratima kapelice, zvono, zid, bilo to, kao da je to neko udo nevieno. Onda i u tebe gledaju kao u udo, u tvoje slobodno ponaanje, u tvoje korake, koje nita ne moe zbuniti... Onda vidi, da si im i ti jedno od udovita, pred kojim dru. A ti samo raste, raste... do neba. Hej, dragovii, ne znate vi s kim imate posla. I kooperi se vie, nego to bi se sam od sebe kooperio. U jednom uglu otvorene gimnastike dvorane zgurio se jedan prvonja, i sve mi se ini, da e napuniti gae. Gleda sav u strahu sva ova udovita, gimnastiki stol s prekama, motku, konope, karike... i to ih vie gleda, sve je ustraeniji. Izgubio si oca? prilazim mu ja onako, drugaki. Jesam dre mali. Nee ga vie nai kaem ja sasvim mirno, a mali brizne u pla. Jesi li ti nastavljam jesi li ti ikada u svojoj prvakoj glavi uo za Dantea, na primjer? Nisi! A i gdje bi uo! Kod ovaca se nita ne uje o Danteu. Dante je rekao, moj mokljane: Napustite svaku nadu, vi, koji ulazite. A ti si uao, zar ne? Maloga oblie suze. I taman sam ga htio utjeiti, kako to nije nita izgubiti oca u ovakvoj zgradurini, i kako u se ja pobrinuti, da ga smjestim u postelju, a on e me iz zahvalnosti potivati vie nego ikoga, kad odnekuda uskoi otac i mali, sav uplakan, potri k njemu. Nita, doi e drugi mislim ja. 108

I zaista doe neki drugi, zastade kao ukopan i zagleda se u motku koja visi, u konop i karike... Gleda? pitam ga to sam mogao bezbrinije drei ruke na leima. On ne ree nita ve i dalje pilji u ta udesa i ne mislei nita zabaci i on ruke na lea. Gdje to stavlja ruke! dreknem ja Ti i ne zna, s kim govori. On se sav strese, skupi ruke preda se i pogleda me preplaeno: Ne znam, gospodine. E, to mi se svia, to gospodine. Tako e mi uvijek govoriti. Hou, gospodine. I on se opet zagleda u ta uda neviena. Gledaj apem ja samo gledaj. Za koji e dan i ti visjeti. Za svaku neposlunost visjeti. On uti. Ded ti, zelembau, odgovaraj kad te stariji pita. Gospodine, niste me nita pitali. Jest. Nisam ga nita pitao. Ali ja se inim, kao da mi on itavo vrijeme nije rekao ni jednu rije. Neka odmah upozna, da sve ono to on govori nema ama ba nikakve vrijednosti. Stoga ga upitam: Zar si nijem? Nisam. E, ba lijepo od tebe, to nisi nijem. Jer kakav bi to pop bio? Nijemi pop, nevaljao pop, sine. Ima li oca? Imam. Nee ti jezik otpasti, ako nadoda: gospodine. 109

 Imam, gospodine. Vidi, i to je dobro, to ima oca. Jer pravi pop mora imati oca, a taj otac vinograd. Ima i vinograd. Ja ga pokroviteljski potapam po ramenu i kaem: To je dobar znak, sinko... A da li te je esto tukao? Ponekad. I ovdje e te tui. Moda u te i ja tui, jer i ja sam tvoj stariji. Recimo, ako ne opere ui. Pere li ui, mali? Gdjekad, gospodine. A to gospodine ulazi u me kao zadovoljtina za sve meridijane i paralele, za semideponentne hlae, za cajgano odijelo, za sav strah i sve uvrede. I sada straei tog jadnog prvaa, osjeam neku osobitu slast osvete, osjeam kako perem onoga lanjskog prvaa isto tako izgubljena i ustraena, osjeam kako mu vraam istou i ljudskost. Vidi, golube, ovdje nema gdjekad, nego uvijek, svaki dan, dragi moj, svaki dan. Ali u tome ima i jedna velika utjeha: svaki put kad opere ui, obratit e jednog malog crnia. Kako obratiti? Dovesti ga u krilo Svete Matere Crkve. Ti opere uho i kae, ne, ne mora nita kazati, dovoljno je i pomisliti: Ovu rtvicu namjenjujem za obraenje crnia Tumbe ne mora mu ni ime spomenuti, kae za bilo kojega crnia a otac misionar ve tri za njim, lovi ga lasom i pokrtava. Ako ne opere ui, onda... Pogledaj ove alke. Zovu se: karike, upamti: karike. Jesi li upamtio? Jesam... Crnia Tumbe...

110

 Karike, magare. Ah, oprosti za ljubav maloga Isusa... uti? Ti mora odmah odgovoriti Oprotam ti za ljubav maloga Isusa. To su ti bratska oprotenja, a postoje i bratske opomene... mlad si, to e ve nauiti. On me gleda i nita ne razumije, a ja uivam, to nita ne razumije. Neka zna s kakvom uenom glavom razgovara. Ali mi smo o neem drugom govorili. Ako ne opere ui, gledaj to e se s tobom dogoditi. I skoim na karike, estoko se zanjiem, zatim u njih uvuem noge i stadem se njihati strmoglavce. I tako njiui se naglavce gledam kako se njegove oi ire od uasa i divljenja. Pol e dana ovako visjeti, ako ne opere ui. Prije nego sam siao s karika, on je sav izbezumljen prekrio lice rukama i pobjegao. Neka. Tako mu i treba, majku mu Boe oprosti prvaku! Granica se pomakla. I nije to, gospodine moj, Spavalite prvo, Igralite prvo, Uiona prva, i Razred prvi i prvi do oltara, a na ruak posljednji... Nije to, gospodine moj, sve je to: drugi, druga, drugo, iliti meu nama, ljudima klasine naobrazbe: secundus, secunda, secundum... E, dragi moj... Onda je Drvi, kanoniki neak, nekog malog pouio da se Hvaljen Isus latinski kae: Ego sum asinus, to hoe rei Ja sam magarac, i onda je bilo smijurine koliko ti Bog hoe. Ali ima i jedna alosna stvar: iz moga razreda vie ne moe biti trideset i est sveenika trojica se nisu vratila, ostalo nas je trideset i tri, a to je sveti broj Isusovih godina. E, pa ni to nije ala: trideset i tri sveenika iz mog razreda... 111

 Sada smo na drugom igralitu, i tko e s nama... klie Vuk, to ima glavu za dvije kape i Puvalica, kojega su prozvali tako, jer nije znao kako se zove pumpa, pa je nazvao puvalicom, kliu i drugi, kliu svi osim mene. I nogomet bi trebalo igrati buni se Vuk a ne ovaj piljivi rukomet, bablju igru. A nogomet je najstroe zabranjen, i pravo je to je zabranjen, ja bih i ovo zabranio: ovjek samo skae i divlja, a ne zna zato divlja. Zato ne nabave bicikle, kao i ovaj Srbin ispod sjemeninog zida, koji ih iznajmljuje splitskoj mulariji, pa bi ovjek znao, da se vozi. Ili, na primjer, da nam dadu puke, pa da gaamo u ploice ili u kape imao sam ja puaka u djetinjstvu i onda bi ovjek znao, da je pogodio ili da nije pogodio. Base-ball... Base-ball.. . klikne Drvi, kanoniki neak, i Dragievi nakrivljene glave, i Vranje, najljepi od svih djeaka, koji su ikada ivjeli na tom svijetu... I ja donekle volim taj base-ball... i batinom tui tenisloptu. Ali ni to nije nita, ovjek samo besmisleno tri. A biciklom bi se bar vozio... Ali svejedno mi smo sada glavni, drugai su uvijek glavni to se zna, a dogodine e biti treai, i to se zna. Sada je svugdje drukije, i u uioni, i u razredu, i u Marijinom vrtu... Pa kad se gdjekad iskradem, vie ne razgovaram samo s Isusom i Marijom, nego i sa samim sobom, potpuno zaboravljajui na njih i sve mislim, kako bi bilo divno, kad bih uinio neto veliko, veliko, udesno: preskoiti sve razrede do mature i bogosloviju zavriti za godinu... onda me sam

112

papa zaredi za sveenika, za najmlaega sveenika, koji je ikada koracao po zemlji. O, Boe, to bi to bilo fino: petnaest- pa i esnaestgodinji sveenik... Boe, prosvijetli me i apni, to bih to mogao veliko napraviti. Pjesme? Moda pjesme! Vidi, dragi Boe, s pjesmama bi se moglo neto uiniti. .. ti bi mi mogao aptati najljepe pjesme na svijetu, a ja bi ih biljeio... Uini mi to, uini svom malom Raosiu, to tebi nije nita... Ti samo api, a za ostalo u se sam pobrinuti... za papir. Istina, nemam novaca, ali nauit u sitno, sitno pisati. .. samo Ti api... pisat u na starim zadanicama i izbrisanim pismima moga oca, samo api...

113

NJIHOVA KUHINJA
Ljudi, nita se ne moe bez klasine naobrazbe. Kad kaem klasino naobraenom ovjeku: Mens sana in corpore sano, sve je razumio. A ostalima bih to mogao itav sat ponavljati, pa ne samo nego i... Stoga, batkane moj, ako nisi klasino naobraen ovjek, uzalud je sve ovo to pripovijedam. Kad kaem: Mens sana in corpore sano, klasino naobraen ovjek odmah pomilja na kuhinju, a to je ba ono to hou. Njihova kuhinja. To je u stvari i naa kuhinja, ali samo po tome to se u njoj i za nas kuha. Dakako, tamo nitko od nas ne smije ni nos gurnuti, ne zato to bi ti ga vrata piiklijetila, nego to tako nareuju sveta sjemenina pravila. A kome to nije dosta, ima i drugih dokaza. to ne smije nitko, smijem ja. To se zna. asna sestra Teofanija roena je u Medovdocu. Tamo se zvala Marija ili tako neto i bila je smea, vrat joj ispucao od sunca i ua, a ruke hrapave i crne od branja jasenova lia, od guljenja krumpira i orahove ljuske. Ali, kad se ovjek Bogu posveti, onda sve to ode k vragu... i sada su joj ruke glatke i meke kao tijesto, a put bijela bjelcata kao mlijeko... Bog 114

tako obijeli svoje. Jo je i sveti kralj David znao da milost Boja poljepava: Pokropi me isopom, i obijelit u se; operi me, i postat u bjeliji od snijega. Isop je valjda nekakva milost Boja, jer da je kre, rekao bi: okrei me! I tako, zahvaljujui sestri Teofaniji, ja sam jedini mogao ui u krilo asnih sestara osim, ne daj, Boe, u njihovo spavalite i guliti krumpir. A nema vee asti ni ljepote od guljenja krumpira dok se drugi loptaju i urlaju. Ovdje je neka sveta, pobona tiina, i asne sestre ispod glasa kakou. ovjek se tako ugodno osjea, meu ovim svetim enskim svijetom, s noiem i krumpirom u ruci. Onda se sjea djetinjstva i toga kako si kod kue krao salo i kopao krumpirie, i strica se Mike sjeti: Odnesoe lonie, pokopae krumpirie. To-dorede! pa ti je pri srcu jo ljepe i meke. Ali nije ljepota samo u guljenju krumpira i kvocanju asnih sestara, nego i u samoj kuhinji. Sve bijela ploa do ploice, tednjak kao naa medovaka crkva... pa se kuha, pa se pee za nas, za njih, za starjeine.. . kao da su svatovi! Pa pusti lonci, kao u najveoj trgovini. Oni veliki, najvei, to su nai, a oni mali, najmanji, puni nekakvih umaka i umaia, mirisa i miriia, to su njihovi starjeinski, to se zna. Volim asne sestre ne samo zbog tih miriia, a i one mene ne samo zbog sestre Teofanije, nego i zbog toga to sam uen ovjek, pa im tumaim mnoge stvari iz povijesti, fizike i latinskoga. I one, kao i popovi, mole asoslov, i to latinski, a kako latinski ne znaju, to im ja lijepo tumaim: Credo, to ti je Vjerovanje, Miserere mei Deus... to ti je Smiluj se meni, Boe!, Stabat Mater Dolorosa to ti je Stala mati pod Raspelom... 115

Tako i one uza me postaju uene i klasino naobraene ene. Dva tri puta ulovio me je stariji prefekt i zabranio, da vie ulazim, ah dobre asne sestre uvijek bi krivnju uzele na sebe, i tako pravile rtvice za obraenje malih crnia. Ponekad, kad nikoga ne bi bilo u blizini, mlada i lijepa sestra kuharica digla bi poklopac s onih malih loniaumaia-miriia i dodala mi zalogaji. Boe moj... to je ambrozija. Kuaj malo ovo i dodaje mi zalogaj. To ti je veli janjetina u umaku od rajica. Drugi put: Kuaj ovo. Ovo ti je veli govedina na lovaku. Ovo su ti veli punjena telea prsa... ovo ti je odrezak esterhazi. Boe moj, Boe moj, kakva sve udesa ne jedu te starjeine... Gdjekad bi mi odrezala komadi torte, i onda vie nisam znao gdje sam. Ali. .. jednoga dana znao sam i odvie dobro gdje sam i kako sam. Kad bih rekao, da je odrezak otriji od noa, nitko mi ne bi vjerovao. A ja ponavljam i ponavljat u dok sam iv, da je naravni odrezak otriji i od najotrijega naravnog noa, otriji i od britve. Upravo ga je sestra kuharica izvadila iz tave i stavila mi ga na kriku kruha, koju sam drao u ruci, kad se vrata naglo otvorie. A u vratima, sokole moj, jastrebe, nitko ni manje ni vie, nego ravnatelj. 116

Svega si me mogao izrezati, ali ne bi iscijedio ni kapi krvi. Boe moj, znaju li i ljudi, koji nisu klasino naobraeni, to je to strah? Mene nigdje ne naputa, a najmanje u kuhinji. I u drugim bih se prilikama trzao na svaki um koraka, neprestano oekujui, da e se pojaviti stariji prefekt. Ljudi, ja sam sa svih strana obzidan strahom, iva me u strah uzidae. Pozna sve te zidove, sve te svodove, sve slike i sva vrata i ne osjea straha sve dotle dok ne kri sveta pravila sjemenita. Ali, ako ih i najmanje prekri, jao tebi... neprestano e osjeati neije korake za sobom, utanje mantije starijega prefekta, neko oko skriveno u zidu, neije uljanje, tiho, maje... netko te neprestano vreba, vreba, vreba... Ako te uvreba, pa to? U itavom zavodu nema ni jedne ibe, ni jedne uke, ni jednoga stajanja u kutu, ni magaree klupe... Ali ima neto stranije od svega: mogu te istjerati. A onda, Zbogom mantijo, Zbogom sveti oltaru, Zbogom Isuse u bijeloj hostiji. .. Zbogom, gospodine kolare... cur, quomodo, quare fecerunt me arare. Ali ni orati se vie nee moi, jer e se itav ivot smijati tebi i tvojoj klasinoj naobrazbi, a mlinaru e Petru puknuti srce od sramote. I dok sam obim rukama trpao u dep odrezak, koji je jo cvrao, nisam vidio ravnatelja, nego mlinara Petra kojemu je puklo srce. to se tu dogaa? pita ravnatelj glasom ovjeka, pred kojim se hoe neto sakriti. Nita kae sestra kuharica. Nita protisnem ja i grizem se za usne: onaj prokleti odrezak pee, pee kroz dep, kroz hlae, kroz koulju, a vrua mast probija na sve strane. Boe, izgorjet u. Kakve tek moraju biti muke paklene. 117

 to bi se dogaalo? sada pita sestra kuharica. Nekako ste se trgnuli kao neista savjest govori ravnatelj dok mu ruke od debljine nekamo na stranu stre, bljeska se oznojena ela, a nauljena i skovrana kosa sa zatiljka pokriva debeli golokosi vrat. Naa je savjest ista govori sestra kuharica i nekako se povrijeeno isprsava. Za leima krim masne ruke, masne i ispeene, i sve jednom drugu stiskam, ali je nikako ne mogu stisnuti, klizi, klizi... Boe, pa ovjek se ne moe ni zaboljeti. I to ti s tim rukama obraa se meni kao kakav maioniar? Nije to mucam kao kakav maioniar... To je ovako, eto, u neku ruku... Iz potovanja... Pa ih iz potovanja dri na stranjici! Bre bolje stavim ih preda se, ali opet provlaim jednu kroz drugu. Oprostite... mucam. On sada prie blie ne diui pogleda s mojih ruku, a ja samo mislim: gotovo je, mlinaru Petru puknut e srce, a Matkovii e likovati: Bit e pop kad i moja krava! Prokleti Matkovii, prokleti odrezak, prokleti... Kakve su ti to ruke? Jesi li moda mast mijeao, to li? To su... ovaj... vjebe. Kakve vjebe? skida naoale i zapilji mi se u oi. Umrijet u. Ja sam kriva ujem negdje u dalekoj daljini sestru kuharicu omakla mi se boca s uljem i tako sam ga prolila. Ali ravnatelj je ne slua, nego pilji u mene: 118

 Kakve vjebe? Pa te... gladijatorske... Kau, da su se mazali uljem i klizili... Htio sam to vidjeti... kae asna sestra... I mens sana in corpore sano, i sveta sjemenina pravila... Boe moj, da mi je znati to on misli, dok mu ja tako lijepo i kranski govorim. to tu petlja! Hajde, odlazi k svojima, jer sveta sjemenina pravila nalau, da uvijek bude sa svojim razredom. Ne znam kako sam iziao, ali to je bio najsretniji tren utak pod ovim krovom. Mlinaru Petru nee pui srce, i Matkovii se nee naslaivati: Bit e pop kad i moja krava, i odrezak me nee nauiti orati, i... Boe, koliko slatkih i !

119

I OKO NJIHOVE KUHINJE

Svijet poinje tu, odmah preko zida, kod Srbinove barake, na cesti izmeu nas i obrtne kole, svijet poinje odmah do njihove kuhinje. Giovannina Cocola ima mua sokola. jora Vice Boina udavat se poina. tipe Bala, tlenta-tle. A za njima itava povorka staraca i starica u krpetinama itavo bojako carstvo na malim vratima. Ima i mlaih meu njima, ali svi su nekako podjednako obueni, hou rei, goli, i svi podjednako gladni, hou rei, siti naim ostacima. Ima ih i cotavih, i grbavih, i kljastih, i onih kojima se tresu ruke, i onih kojima se trese itavo tijelo. Ali svi imaju krmelje u oima i nekakvu ugaslost, to li, koja na as nestane kad stanu jedan drugoga zabadati ili se svaati s asnim sestrama. Sigurno su mnogo grijeili ovi ljudi mislim kad im je Bog oduzeo pamet i kaznio ih na svakakve naine. I starjeine kau, da ispataju lakomislenu mladost. 120

Ja ih ee promatram i razmiljam kako je Bog sve to premudro skrojio i podijelio kome gae, kome opanke, i kako je u premudrosti svojoj izabrao dva mjerila kazne: svijet kanjava neimanjtinom, a odabrane izobiljem, jer samo dobri i milosrdni sveenici hodaju poderani i gladni. Ravnatelj je, ini se, mnogo grijeio, jer je tako ugojen, tako pretio. I don Aneo je ugojen... Ah, don Aneo je neto sasvim drugo on sam sebe kanjava debljinom to je rtvica za obraenje crnia. Da su veliki grenici ovi prosjaci oko kuhinje ne potvruje samo njihova bijeda, nego i bogohulne rijei koje dobacuju asnim sestrama dok im dijele nae ostatke. Ali ni tu nisu vrsta znaaja, jer im im asna sestra kae, da nee dijeliti, odmah udare u druge diple, i da vidi, javore moj, kako se melju Oenai i Zdravomarije, kako se sklapaju ruke, klei i totigaznam. Kad dobiju, pripiju se uza zid i isprazne zdjelicu dok bi okom trepnuo. I opet su gladni nezajazi. Giovannina Cocola ima mua sokola stanu draiti ludu Cocolu, kojoj nema vie od trideset godina. To je draenje zdravo i ne drai je, nego joj godi, te se, onako uspravna kao svijea, svija u pasu, vrti bokovima i pljuje na njih, jer joj zavide to se udaje za kapetana. Tu je i Stipe (tipe) Bala, ali ne jede ovdje on je stalno aboniran kod pojudskih fratara a ovdje dolazi, kao jedna vrsta inspekcije. On nema ni tanjura ni zdjelice, pa se prema njemu s nekim potovanjem odnose, i kad on kae tipe Bala, tlenta-tle, onda ti je to najvea mudrost, a osim te najvee mudrosti nikada nita ni ne izgovara. Ovo dvoje i jora Vicu Boinu pozna itav Split, i itav ih Split zadirkiva, osim nas, kojima je to zabranjeno. Ravnatelj kae, da su ih Spliani izludili, jer Spliani su opak i 121

od Boga proklet narod, uhvate se ovjeka kao avo due i ne putaju ga dok ne poludi. Zatim ga sjemenite hrani, a oni se s njim zabavljaju... Boe moj mislim ja zato ti Spliani ne izlude i starijeg prefekta... Kako bismo se svi natiskali na ovu ianu mreu, koja nas dijeli od dvorita asnih sestara i gledali ga kako jede nae ostatke... Zato ga ne izlude... jora Vice Boina, to je opet neto posebno. To je neka sitna, mala enica, kao moja baba Kata, s pletenom kapicom na maloj staroj glavici, sa suknjom do zemlje... a gipka je u toj suknji, tako gipka, kao da joj je dvadeset godina. Ima tap kojim razgoni splitsku mulariju, piskutljiv glas kojim prosvrdla i najtvri zid, na kraju bakren prsten s golemim staklenim kamenom. Usprkos svim zabranama starjeina, ne moe srcu odoljeti, a da se i ti gjekad ne podrugne tim grenicima, koje je Bog kaznio, ne moe a da bar ne podvikne: Giovannima Cocola ima mua sokola. jora Vice Boina udavat se poina. tipe Bala, tlenta-tle. Svi znamo, da je to runo, da je grijeh, ali ne moe: stotinu ga puta povue s vrha jezika, ali sto i prvi preskoi, i tu se ne da nita uiniti, nego otrati na svetu ispovijed. Lagao bih kad bih rekao, da nam je ao to preskoe... ljudi, slast je rugati se iskrnjemu svomu, velika slast. Ali to nae ruganje nije bilo onako okom u oko, jer izmeu nas i njih ima dobrih ezdeset metara. Moralo se dovikivati, a nikako nisi mogao naravnati glas tako, da te oni uju, a stariji prefekt ne uje i to je bila najvea muka u toj raboti. Ali mi smo izmisliti trube od papira, pa je bilo lake. 122

Jednoga dana kad smo tako draili jora Vicu Boinu, ona se otcijepi od ostalih prosjaka i poe ravno prema ici maui svojim crnim tapom: Pokazat u ja vama vriti onim svojim kao igla otrim glasom kome ete se rugati, popii, vraji popii... govna popovska... Po tome sam poznao da ona nikada nije bila klasino naobraena ena. I mae onim tapom, i mae, i vriti. .. sve do ice. A dalje... ica je. Svi se oko mene smiju i jo je grublje zadirkuju, a ja onako vie zauen, nego ustraen, gledam je nekako znatieljno i nastojim je to bolje vidjeti, to bolje upamtiti, jer je nikada nisam vidio iz takve blizine, i one njene oi, i pletenu kapicu, i prsten s golemim kamenom... Zaustavlja se preda mnom, a meni se ini, da me probola pogledom. Boe, oprosti, u tim oima vidio sam neto ljudsko. Ti si dobar. Tebe neu govori i ne skida pogleda s mene, a ja se ne usuujem ganuti, kao da me je zmija zaarala. Pogledaj ovaj prsten i unosi mi prsten gotovo u oi. Drugovi je prestaju izazivati i natiskuju se oko mene, da je uju. Ja u njemu sve vidim nastavlja jora Vice sve. Sudbinu svakoga od vas, i znam sve o svakome. Malo vas je dobrih. I malo e vas rei misu. Ni ti nee biti pop. A i to e ti to. Pred tobom je velika budunost, momiu, velika budunost... oenit e najljepu enu, joru Vicu Boinu. estitam ti, sretnie! i kroz ianu mreu provlai svoja dva modra staraka prsta.

123

Boe, kako me ispunjaju gaenjem ta dva stara kotunjava prsta, ali opet u meni se budi neto ljudsko, i ja hvatam ta dva prsta rukujem se. Tako, momiu moj... Bit e mi mu. Ti i ne zna kako dugo na tebe ekam. Bit e gospodar ovoga arobnoga prstena, kraljevat e nad sudbinom, a popove poalji k vragu. I dok svi oko mene vrite od smijeha, ja je gledam u nedoumici i mislim: Boe, ako je to zaista moja sudbina? uje li kako se glupani smiju. Ljudi ne znaju kad im dolazi srea, i stoga su nesretni, a ti zna... Niega se nemoj bojati, a najmanje toga to sam stara. Na dan naega vjenanja bit u tako mlada, kao kap rose... i u ovoj mojoj kapici... Ne svia ti se moja kapica? Ne znam zato, ali rekoh: Lijepa je. Je li da je lijepa? Plela sam je pred etrdeset godina, i jo je uvijek lijepa. A? Bit u ti lijepa, golube boj, bit u ti lijepa na dan vjenanja, kao nijedna. Sada se tek sa svih strana prolomi grohot i sjemenitarci i prosjaci i mularija, koja se popela na sjemeninu ogradu a pogrde poee pljutiti kao ljetna kia. jora Vice se opet zblani, uzmaha se svojim tapom i svojim prodornim vriskom nadvikuje smijeh. Ali on je rastao nezaustavljiv i nepobjediv. Kad je skinula pogled s mene, osjetih kao da sam se neeg neugodno tekog oslobodio, a sa mnom se oslobodi i moj smijeh. Ljudi, to sam se smijao, smijao... Ja neu biti pop... o, luda eno... ja neu biti pop...

124

Uto se ona okrenu i pogleda me ne u oi, nego negdje izmeu oiju, a ja sam vidio kako u tim oima mrnja prelazi u tugu, u golemu. I ti, vjerenie moj... i vie ne ree nita. A meni je bilo. .. Boe, a meni je bilo, kao da sam svih sedam smrtnih grijeha poinio. Oprosti, za ljubav maloga Isusa oprosti... Ali ona me ne uje ili nee da uje. Vraa se prosjacima, ne onako mladenaki ustro, kao kad je dolazila, vraa se bolno, staraki slomljeno... Boe, to sam uinio i kakvo to avolski okrutno srce nosim... avolsko srce!

125

ROMANOPISAC VELIKI
Boe onoj, koliko je to jedan mali ovjek kao to sam ja nagruvao ljudi u sebi, i kako svi ti ljudi nekim drugim jezikom govore, i kako je svaki od njih nekakva linost, a opet svi zajedno ja. Ali drukiji su svi ti ja, drukiji u kuhinji, drukiji u koli, drukiji u uioni, drukiji na praznicima, drukiji u kapelici i najdrukiji, hoemo rei, u sebi. Jesi li ti, moj Boe, tako odredio, ili je to klasina naobrazba... Ljudi, ja piem roman, najvei poslije romana Muenici i Sanguis marthyri. Kako se zove? ... Nestor. Homerov? Odmah se vidi, da ste klasino naobraen, ali moj Nestor nije Homerov Nestor. Moj se roman zapravo zove Nestor roman iz prvog doba kranstva. Tako, dakle! Dobro je da ste rekli ovo dakle. Zaista, dakle, to je najbolji roman poslije romana Muenici i Sanguis Marthyri. 126

Moj Nestor nije nikakav starac, nego kran kranski mladi iz Nicomedije, junaina od brka do brka, a poboan, poboniji od kadionice. Nije nikada postojao, kao to nikada i ne postoje osobe u romanima Boe moj, pisci su zato, da ih izmiljaju, a oni to tako lijepo izmisle, kao da su zaista ljudi ivjeli i radili ono i onako kako to oni piu. Dakle, poeo sam pisati roman, naslov i sve to treba. Pisao sam ga u biljenicu s kockama, pisao za kratkih odmora, kriomice za vrijeme uenja i na satu crtanja i pjevanja. Pisao, pisao... i napisao pedeset stranica. I onda sam ih jednog lijepoga dana proitao... i, neu da ti duljim, dogodilo se udo: Nestor vie nije bio izmiljena osoba, jer nije mogue, da bi mali Raos mogao sve to izmisliti. Ja sam bio samo sredstvo, a Bog je aptao od rijei do rijei sve kako je bilo s tim velikim i svetim kranskim muenikom. I tako sam na pedesetoj stranici prestao pisati i odluio prije svega pronai tijelo ovog svetoga muenika, a onda dovriti zapoeto djelo. Jer to vie nije roman, nego pravi i istinski ivotopis jednoga velikoga sveca. I otada sam se za svakoga odmora, za svake etnje, za svakog sna uspinjao na veliki bijeli brod, kojim je putovao na profesor zemljopisa i drao nam predavanja s projekcijama, uspinjao se, kaem, na taj brod i putovao. Putujem tako mrk i ozbiljan, uronjen u misli u stvari se pretvaram, samo da me putnici to vie promatraju i da se to vie raspitkuju o meni, da se dive mojoj ozbiljnosti i, hoemo rei, misaonosti. Brod putuje na istok i zaustavlja se. Dostojanstveno silazim i ne osvrem se. Znam, da su oi sviju uperene u me, i cvatem, tono rije, kao oholost i paunov rep. Putujem kopnom, putujem... i onda: tu smo! 127

Nicomedia! Da, nekada Nicomedia. Danas Izmit. Izmit... to svi znamo. Ali pod Izmitom?! Vidjet emo, smjekam se. Moji me kopai ve ekaju s uzdignutim maklinima, hoemo rei, budacima. Kopajte ovdje zapovijedam dostojanstveno. I stotine se budaka zabi u zemlju. Sada opreznije! I oni zaista kopaju opreznije. Najednom netko povika: Rupa. Ja se s visoka osmjehnem: Nije rupa nego rov. A oni zijevaju na me onim svojim zauenim oima... otkud ja sve to znam. Ali ja se samo znaajno smjekam i velianstveno silazim u rov okruen desetcima bakalja. Preda mnom se otvaraju najvee katakombe svijeta. Hodnik do hodnika, sarkofag do sarkofaga, muenik do muenika. I na svakom mueniku ime i prezime, podaci o roenju i smrti sve to lijepo visi ispisano na ceduljici, kao u muzeju. Ali mene ovi muenici ne zanimaju. Samo naprijed, samo naprijed, iz rova u rov, i ne treba posipati pepeo niti sukati preu povratak prepustite meni. Stoj! kliknem, ali ne vie dostojanstveno. Na sivom kamenu velika rimska pismena:

Nestor Marthyr.
I nita vie.

128

Nalaem da se sarkofag otvori. Unutra sasvim uuvano muenikovo tijelo: ovjeku se ini, da nije umro, nego da spava. Pod glavom muenika svitak poutjele pergamene. Razvijam ga. Ljudi... ama od slova do slova sve ono i onako kako sam ja u svom romanu napisao. Sada u itavome svijetu dokazati, da Bog nadahnjuje pisce, da im upravo u pero govori... Dakako, govorim o katolikim piscima; one druge nadahnjuje avao, i ovo je velika i sveta istina. I tako svakim danom, i u crkvi, i u koli, putujem bijelim brodom, utljiv i zagonetan, ve poznajem sve putnike na brodu, sve njihove navike i nevolje, svakoga od svojih kopaa, svaki hodnik katakomba, svakog muenika s ceduljicom... I u tim slatkim putovanjima zaboravih pisati o Nestoru. Onda je i onih pedeset stranica iezlo. Tko ih je uzeo, tko ih je unitio... nikada neu doznati. Za jedne burovne etnje, jest, za jedne burovne etnje jo sam se jednom sreo s Nestorom. Ljudi, zima nije od Boga! Ovo smrznuto nebo kao neko vraje ogledalo, a bura cvili poput nekrtene djece ni disati ne da. I tako etamo u dugom dvoredu, kad oni prvi poee uz glasan smijeh izvikivati: Nestor! Nestor! Pomislih, da to mene zovu kad sam poeo pisati roman, prozvae me Nestorom ali ba u taj as bura prilijepi o moje semideponentne hlae arak papira. Veliki nespretni naslov: Nestor roman iz prvog doba kranstva. Ne sagnuh se, ne digoh ga. Dva tri koraka ostade tako prilijepljen o moje semideponentne hlae, a onda ga novi zamah vjetra odnese niza smrznutu ulicu...

129

Istina, u tome sam vidio prst Boji, ali nije mi se dalo pisati ono to sam ve jedanput napisao, a osim toga sjetio sam se svoga oca i njegova pripovijedanja o smrznutim vojnicima pod brzojavnim icama tamo negdje na Piavi, u Tirolu, gdje li. I onda ti smrznuti ljudi pod tim smrznutim icama, Boe moj, bit e to udesan roman: ika Petar pod brzojavnim icama roman s talijanskog ratita. Napisao sam dvadeset i dvije stranice, i ni makac... zapravo nije se vie ni moglo napisati o smrznutim ljudima pod smrznutim icama. Zatim sam preao na veliki roman u tri dijela Palikua. Napisao sam naslov i jednu stranicu, a onda mi je sinulo, da je najvea glupost pisati romane, ne glupost, nego trud, i rekao sam samome sebi: Budalo, zato je Bog stvorio pjesme! Pjesmu je najlake pisati, i to je najglavnije, ona je uvijek dovrena. Ako ne zna to bi dalje pisao, stavi taku, i Bog te veselio! Stariji mi prefekt zabranjuje da piem pjesme, ali ispovjednik mi kae, da nije grijeh pisati pjesme, dakako, pobone pjesme: Isusu i Mariji, svetom sjemenitu i tako... Marvo jedna, stariji prefekte, sluat u ja svoga ispovjednika, svetog oca kapucina, a ne tebe andara! Ovo ti najozbiljnije govorim.

130

BOGA I SAVJEST MOE VARATI SAMO DOK GRIJEI

Ispovjedaonica je ichthys, a ichthys je riba, a riba uti. Koliko je bilo rtava ispovjedne tajne, koliko je svetih sveenika smaknuto, to nisu htjeli odati grenika... Ichthys je riba... Ispovijedam se svake nedjelje, i ee nije se igrati s duom, ni s paklom, a s Bogom je dobro biti dobar. Ispovijedam se kod don Anela, ili kod patra Perice, ili kod oca kapucina s dugom riom bradom. Danas je neki drugi kapucin, neki novi, i ja ga gledam zaueno, a on mene i ne vidi, jer su mu vjee sputene i glava nekud ustranu okrenuta. Jesi li dirao porko? Jesam kad bi se prolila tinta ili na etnji kad bih n aao kakvu krpicu... tako mi je ostalo iz djetinjstva. Ne pitam to, sinko moj, nego jesi li dirao ono na to mokri? To na to mokri kod nas se drukije zove. Ali neka bude porko kad se zaintaio. 131

 Jesam. Koliko puta? Ne mogu se sjetiti. Dva, tri? A, vie, vie... On uzdahne: Sinko moj, to vie ne smije raditi, jer je sveta istoa najdragocjeniji alem-kamen u kruni Blaene Djevice Marije, a Gospodinu se nita vie ne mili od ista narataja. Pokaj se i ne grijei vie. Boe moj, Boe moj, kako sam okorio u neznanju i opaini. Nikad nisam ni pomislio, da je to grijeh. Ali to u sada, dragi Boe, to u i kako u kad si ti sve to nezgodno uredio, nezgodno smjestio i objesio, kako da kaem. ovjek mora biti veliki vjetak, da se pomokri, a da ne dodirne porko. Ali kad je to takav grijeh, Gospodine, bit u vjetak veliki. Nije to ba tako laka stvar. Hlae moe raskopati, a onda? Skakue, treska, naginje se, muku mui, ali ne ispada. Onda se sav u groznici obraam nebu: Gospodine, u gae u ako mi ne pomogne. I pomogao mi je Gospodin. Upravo kao da mi je aputao: Pa skini gae. I tako sam ja skidao gae, a poslije sam se domislio, da se to porko moe i maramicom obaviti. A kad smo se tuirali, Boe, bio sam tako silno oprezan... Jesi li dirao porko? A ja sav blistam: Ni jedan jedini put. Vjetak sam ja veliki. 132

On se, kao malo trgnuo i pogledao me, ali nije ispitivao dalje, nego opet svetaki zaklopio vjee i glavu odvezao ustranu. O, vjetak sam ja veliki. Jednoga dana penjao sam se uz glatku drvenu gimnastiku motku, est metara visoku motku. Boe, neki neobini pritisak na ramenima i grudima, a krv pusta udara na sve strane, a neka milina dolje, Boe, neka udnovata milina. I to se vie uspinje uz tu motku, to je i milina vea, to krv u tebi bubnja, to te sanjivi umor gui, buka u sljepooicama, u mozgu... to je tako ludo, Gospodine, ta motka i to to se u nama dogaa. Penjem se, penjem do stropa, i osjeam da se sve vie guim, da se gubim... past u u nesvijest, Gospodine, od te sile neviene, od te sile neuvene... I kad sam se glavom dotaknuo stropa, srui se slabost na mene, i skliznuh. Vie nije potrebna ni maramica ni skidanje hlaa, ni vjetak veliki, Gospodine. Znam ja to je to, samo to u mojim brdima obani drukije zovu. Sladak je grijeh, Gospodine. Da li je to uope grijeh? Jer nisam znao, jer... na koncu to ja nisam ni uinio, nego glatka drvena motka i napor i... Dragi Boe, o tome moramo ozbiljno razgovarati. Ti zna da ja ne volim gimnastiku. Ali ti mi zapovijeda, da je moram raditi. Budimo poteni. Ti si mi zapovjedio, da se penjem uz ovu prokletu motku. Je li tako, da si mi zapovjedio? Ako si mi zapovjedio, pa makar se ne znam to dogodilo, ja sam vrio tvoju svetu volju. Budimo do kraja poteni, Boe moj... jer da ti nisi naredio... A onda nekakav debeli glas promrmlja u meni: 133

 Ako nisi sagrijeio, to se toliko opravdava! Protrnuo sam od toga glasa i odmah otiao u ispovjedaonicu: ichthys je riba. Jesi li dirao porko? Jesam premda nisam. O, sada znam sve, i nisam vie vjetak veliki. Sutradan je bila znatielja. A znatielja je bila sve dotle dok je trajalo, a onda kratko uvjeravanje Boga o znatielji i na kraju pakao otvoren i ispovjedaonica. Onda se opet penjalo na motku, jer je Boja volja da se penjemo, jer je gimnastika i sveta sjemenina pravila... jer je stotinu jer, stotinu isprika, ali... samo dok grijei moe varati savjest i Gospodina.

134

DOKLE E ME MUITI, O, GOSPODINE!

Ako ima anela meu djeacima, onda je to Vojtjeh. Takvo lice nema ni jedna djevojica, takvu kosu ni jedan mali crni. Kako me je zaokupio! I najednom. Kud god pogledam, njega vidim, na to god pomislim, on iskrsne. Kad sam mu blizu, trnem. to se ovo sa mnom dogaa. Gospodine? Kao da se nastanio u meni. Sve to kae ili uini, sve je savreno. Volite se podjednako govori don Aneo. Ne odvajajte se od ostalih, i ne prijateljujte u dvoje, i ne apite u dvoje, i ne uite u dvoje, i ne molite u dvoje... I sjemenina pravila, i stariji prefekti, i ravnatelj, i svi najstroe zabranjuju drugovati u dvoje. Zato to zabranjuju, zato? Volite se podjednako. Kako se to moe podjednako voljeti druga s desna i druga s lijeva, kako Vuka i Vojteha? Ne, ne moe se podjednako voljeti, nikoga jednako voljeti.

135

Ja maloga Iku Antukina sada ga zovemo Cvite volim od djetinjstva, i ne samo zato, to mi je roak i to sam s njim itavu kolu svrio... volim ga, eto... tko zna zato volimo. Ali... htio bih s njim razgovarati o naim brdima, o mjeseini, o zvonima i kravljim klepkama, ali on kae, da su to gluposti i misli samo o tome, kako bi se u Grabovcu moglo napraviti igralite i osnovati nogometni klub, a ne ovaj odvratni rukomet. Mogu li ja s njim razgovarati o Gospinom vrtu i ponekoj suzi... Vojtjeh je drukiji. I on igra, i on se ukrada u tree spavalite, da moe gledati utakmice na Hajdukovom igralitu, ali kod njega mi je ne znam zato sve to drukije. Boe, pa ja ga volim vie nego ita na svijetu. I sve je to najednom iskrslo, i mui me, neprestano mui... u koli, u crkvi, na ulici, u postelji, u postelji se najee javljaju nekakve prikaze: gole ene s don Anelovim licem, s Vojtjehovim, sve ee s Vojtjehovim. I tipljem se, o prevrem se, i ne mogu zaspati... Nekud iz daljine, iz peine, don Anelov apat: Zaspi im legne i ustaj na prvi zvuk zvona. Bjei od sebe, bjei od samoe, bjei od lijenosti, i nikada nee sagrijeiti. A kada te spopadnu velike napasti, iskoi iz postelje i ispljuskaj se hladnom vodom to osobito titi svetu istou. Lako je tebi govoriti, don Anele, kad si ti aneo i kad te ne mue napasti jake i velike, jake i velike, don Anele... Napasti su jake, ali volja je jaa i milost Svevinjega... Milost Svevinjega, milost Svevinjega... Istina, milost Svevinjega, ali ukloni motku iz dvorane, ukloni gole ene iz due, ukloni ruke, uini, da ne grijeim bez straha dok grijeim i otvori strah pred paklom prije grijeha. 136

Boe moj, Boe moj, tako sam kukavan, tako slab i gnjio. Najvei sam grijenik, koji je ikada hodao po zemlji, ali Vojtjeha ne volim, tono rije, bludno, ne volim ga bludno. .. I ne api mi kako nije bezgrena moja naklonost prema njemu. Bezgrena je, kunem ti se, bezgrena je! I ne api, da me i sama pomisao na nj uzbuuje, da mi srce jae kuca, a usne se sue, i kada svi pospu, da se uljam njegovoj postelji i ljubim ga u lice. Samo tri puta, Gospodine, samo sam se tri puta douljao i poljubio ga u obraz, ali tako lagano, tako lagano, Gospodine... I pri tome ti najbolje zna nisam imao ni jedne zle primisli, ak ni golih ena, ni napasti bludne, to vie, Gospodine, ja ne mogu ni sagrijeiti dok na nj mislim, ne mogu se penjati uz motku ni druge stvari raditi. Ja ga isto volim, Gospodine. Nije li tada jedna druga naslada u tvojoj dui, u tvome srcu? Nisu li ti grudi i opet pune, prepune? Ali nije to tjelesnost, Gospodine, to je... to je... kako bih ti rekao... Sjedinjenje dua, zar ne? Sjedinjenje dua i onda kad u noi poput aveti lunja pustim hodnicima i okree glavu od moje slike, koja te tako dobrohotno gleda? Zatim, pun nemira, ulazi u spavalite i pri rumenoj svjetlosti gleda ga kako spava, gleda ga i gui se ... Nije li to tjelesnost? Nije! Nije? Zato vriti, ako nije! Nije, Gospodine, nije... vidi li kako ti tiho i sa suzom govorim. 137

 Nikada nisi povika Gospodin glasom bijesnim i velikim nikada nisi poelio biti s njim u istoj postelji, s tijelom uz tijelo, s obrazom uz obraz? Ali nita drugo, ni jedne sramotne elje, Gospodine; asna rije, Gospodine. Zato onda to ne uini? Zato mu ne kae? Ne predloi? Zato?... Ali ti mu nikada nisi ni doapnuo, da ga voli vie nego druge, niti si mu iim dao naslutiti. Naprotiv, toliko si puta bio surov prema njemu, samo da te ne otkrije, da ne posumnja. Ti bi umro od stida i straha, da se probudio dok si ga ljubio. Samo tri puta, Gospodine, samo tri puta i neu nikada vie. Zato bi umro od stida i straha? Odgovori! Zbog srodnosti dua? Umro bih zbog srodnosti dua... Dokle e me muiti, o, Gospodine! Dok ga ne iupa! Vidi li, da ga ne mogu iupati... Moe i mora, jer Sodomu sam sagao sumporom ! Boe moj, Boe moj, zato mi ne vjeruje! Ja ga ne volim tako, kako ti govori... ni sam ne znam kako ga volim ni zato ga volim... tako to doe, Gospodine, tako to doe. I ne mui me vie! I jecam od boli, od ame, od ponienja... Tko e me osamljena utjeiti! Djeak Isus, samo djeak Isus u Gospinu vrtu. On razumije, on sve razumije: to je to drati se za ruke i voljeti se... jer zato imamo srce! Dobro je da je svibanj, da uskoro odlazimo kui, da sam i drugi razred zavrio, da i djeak Vojtjeh odlazi... dobro je 138

otii kad nitko nikoga ne razumije, kad svatko ivi u sebi i za sebe i to svoje prokleto srce nosi zatvoreno.

139

DRUGI PRAZNICI
Taj pas... taj pas... Zna li tko, na primjer, to je to kilometar? To ti je veli udaljenost od nas do one zgrade. Lijepo. No ja ne govorim o takvom kilometru, o kilometru u pravcu. Uzmi ti neki drugi kilometar, recimo, od Samca duba do popove kue, a izmeu njih nekoliko breia i breuljia, dolinica i zavojia, uzmi ti jedan takav kilometar, koji ti se ini triput duljim. Sada kod Samca duba zamisli djeaka, koji se nakon devet mjeseci vraa kui, a na nevidljivom popovu oboru psa, kojemu je taj djeak kuicu sagradio odmah do popove kue. I tako, eto, djeak dolazi, pas ui na popovu oboru, a vjetar pue prema Samcu dubu. Nema tu tako vrajega njuha, koji bi te donjuio. I najednom, da ne duljim, i najednom taj pas skoi meni za vrat... i njegovu veselju nema kraja. A ni mome. A sada ti nai nekoga, da mi sve to lijepo rastumai. I taj popov bijeli pas, s tri okerne mrlje, bio je moje najvee prazniko veselje. Tako me je tim doekom zarobio, da nisam mogao bez njega, a ni on bez mene. Kamo god bih se maknuo, u stopu me je slijedio: po ogradama, po brdu, po vinogradima i cestama. Dok bismo don 140

Ivan i ja bili u crkvi, on nas je ekao pred crkvenim vratima. Kad bih ja drao djeci dotrinu, a don Ivan negdje u selu igrao na karte ili balote, on bi leao u hladovini kestena i mirno ekao dok ne otpustim djecu... I taj pas bio je neto najvee ovih praznika... Da, i jedna mala s Dobrinaa, koja je ove godine dolazila na dotrinu. I lani su bile dvije male s Dobrinaa, kojima su grudi bubrile i u san mi dolazile, ali lani, lani jo nije bilo drvene motke, lani nisam ni znao to je grijeh. A ove godine nije napast bila neto neodreeno i skrivala se samo u grudima, koje bubre, ove godine... dok bih djeci tumaio vjerske istine, neki bi avao skidao ovu malu s Dobrinaa, svu je skidao, i moje su se oi obarale s grudiju dolje, ali ne od svetoga stida. A kad bi se djeca razila, ja bih se povlaio negdje u ogradu... i mislio na tu malu s Dobrinaa... a onda sav uasnut pred slikom nenadane smrti, kao mahnit pojurio bih don Ivanu, da me pomiri s Bogom, da ne umrem u smrtnome grijehu... ichthys je riba. Inae je sve bilo kao i lani: svake nedjelje uitelji i uiteljice, oko janjca na ranju, ueni razgovori, karte i bue, hoemo rei balote mene i popa malo tko moe pobijediti, a ako i pobijedi, to je samo sluaj. Nekoliko sam puta s don Ivanom iao k bolesnicima udaljenim po desetak kilometara. On je jaio na konju, u bijeloj koti, sa svetotajstvom na prsima. Ja sam iao pred konjem i zvonio malim srebrnim zvoncem. I to je bilo lijepo, najljepe. Kud god smo prolazili, ljudi su skidali kape i klecali na koljena, a meni je srce raslo, raslo. .. Boe, znao sam da svaki od njih pomilja: Vidi Ivana Bujiniina, kako raste i kako se ubrzo nee vie zvati Ivan, nego don Ivan. Kako je to lijepo, jablane moj, kako lijepo... a od svega 141

najljepe to tako zajedno u skladu i ljubavi putuje Bog, pop i sveeniki podmladak, to se ljudima opet priinja, da putuju tri nerazdruiva ratna druga. Kod kue je isto kao i lani. Mater iskaljuje bijes na babi i na itavom selu, a orava baba Kata u ono jedno oko siplje prainu od sipine kosti, koju sam joj ja iz Splita donio, a to joj vidu uvelike pomae, i neprestano uzdie nekako alosno: Sinko, sinko, da mi je doekati tvoju mladu misu, pa umrijeti! Ja je bodrim, da e je sigurno doekati, jer ona je jo tako rei mlada, ta ima jedva sedamdeset i devet godina... pa jo devet godina... pa jo devet... sitnica.

142

JEDAN RADOSTAN DOGOAJ

Radostan za nas sjemenitarce, a alostan i tuan za ravnatelja bogoslovije Kasku. On je odmah izvjesio crnu zastavu. Mi smo oklijevali, oklijevali, ali kad je dola guva k vratu, na je ravnatelj kranski razmislio: bolje izvjesiti crnu zastavu, nego da gimnaziji oduzmu pravo javnosti. Ali tugu nije mogao izvjesiti, jer ne znam da li je itko od sveenikog podmlatka i njegovih pastira, osim ravnatelja bogoslovije, don Marka iz Grabovca i don Luke iz Lokviia, bio alostan zbog ove nenadane smrti. A i kako bi bio alostan kad je taj ovjek oalostio itav hrvatski narod, ubio mu Stipicu, a osim toga, kau, da nije vjerovao ni u Boga. Ako netko ne vjeruje u Boga, onda ga ni na groblju ne mogu pokopati, nego kao psa... u gomilu. Da mi je znati zato ga kanonik Kaska voli. Valjda ga je taj ovjek nekada potapao po onom debelom trbuhu i rekao: Ti za sve nas moli, kao to je nekad potapao po ramenu moga oca, mlinara Petra, njega jedinoga izmeu tisuu Lovreana, i rekao mu: Ti nas sve hrani... zato to je moj otac iziao preda nj u skorenom mlinarskom odijelu. I moj ti se otac raspekmezio. A nije ga volio, nije. Ali otkad ga je potapao po ramenu, brk mu sve poigrava, i nikada ne 143

proputa priliku, da uz au vina onako, toboe, uzgred ubaci: To se dogodilo one godine kadno me je kralj potapao po ramenu. Mene nije tapao, i ja ga nemam za to spominjati. Umro, pa umro! Jedan bezbonik manje u kraljevstvu Bojem na zemlji. Kau da su mu posljednje rijei bile uvajte mi Jugoslaviju! Peta Jaka, najvei politiar, kae, da je to izmiljena glupost. Veli: ako ovjek vjeruje u Boga, duboko i predano, onda e u takvom nezgodnom asu dok ga metci reetaju rei: U ruke tvoje predajem duh svoj!, a ako nije poboan, onda e rei Majko mila! A uvajte mi Jugoslaviju? kaem ja. Ne! Samo ono dvoje, treega nema. Nema? Nema! A kad Jaka kae: nema, onda nema. Meni je svejedno to je rekao. Moda bi za spasenje njegove due bilo pametnije da je rekao U ruke tvoje predajem duh svoj, jer to bi u neku ruku bilo savreno pokajanje. Zvono. to je sad? U spavalite! Oblaite se za doek! Kakav doek? Moramo ii na brod i pokloniti se kae kanoniki neak Drvi. Kome se pokloniti? Sjeni velikoga kralja kae on pobono obarajui oi i cerei se pakosno. 144

 Jeste li poludjeli! uzrujavam se ja Ii na doek bezboniku! Srdba Boja past e na nas i sagat e nas ognjem i sumporom kao Sodomu i Gomoru! Mora se i to kae mirno Vranje jer zbog ove etnje neemo tri dana imati kole. E, to je onda sasvim druga stvar pomirljivo u ja. Mrtve treba potivati. Kau da se pristojno ponaamo i da se izvana poklonimo, a u srcu neka nosimo to nosimo. E, i to je onda druga stvar kaem ja izvana nema kole, a iznutra, tko te pita! Boe moj, to je ovo! itav Split crn, kao i ovaj crni parobrod. Zar je svijet zaista poludio?! Na svakoj kui crna zastava, a odmah vidi, da to nije ni sjemenite, ni gimnazija, ni ured... Kue stambene, mirne, gradske. I crne zastave! Dobro sjemenite; ono ima gimnaziju i pravo javnosti. Ali stanovi? Nee valjda stanovima oduzeti pravo javnosti! Sve se u crno zavilo, i sve kao alosno. Samo je mularija ostala ista. Popii-govnii! Prvi put da mi je to bilo drago uti. Eto mislim jo ima ivih ljudi u ovoj grobnici. I meni doe da poviem Popii-govnii ili neto slino, samo da ne bude ovo. itav se Split natiskao na obali. Mnogi imaju rupie i briu oi. I ene, domaice. E, neka profesori, e neka djaci, neka i inovnici... ali zato domaice, nae vrijedne katolike domaice? Tako mislim i tako apem. A peta Jaka stoji do mene i samo s visoka kae: To je Split! kao da je tim sve objasnio. 145

Ja ga pogledam kao tele arena vrata, na to on ree odluno, da ne moe odlunije: Da, to je Split! A odlika Zukan ape do mene: Tko ima oi, neka vidi; tko ima ui neka uje sada, i vazda, i na sve vijeke vjekova. Amen. Branko opet mrmlja: Da je izmolio devetnicu sv. Anti Padovanskom, svetac bi ga ouvao od nenadane smrti. Pravoslavci dobacuje upi izmeu griskanja nokata nemaju sv. Antuna Padovanskoga. Odmah do mene ota sve na prste neto broji, sve kima glavom i uzimlje ramenima, pa se opet vraa, ponitava i nanovo broji nikako ne moe uskladiti raunicu. to to broji? upitam ja. Koliko bi dana bilo, odnosno koliko ih ne bi bilo kad bi se umiralo. Kakvih dana? Bez kole! Da kakvih! Pa? Nakupilo bi se podosta, a kad bi sve polo za rukom, i odvie. Eto, sada je umro kralj, pa tri dana nemamo kole. Onda od tuge za kraljem umre kraljica. Brat bratu vrijedi i ona dva dana. To ti je pet. Onda umre kanonik Kaska. I njemu dva dana! To ti je sedam. Pa ni biskup nije vie mlad ovjek... Primi bratsku opomenu! Ne dam ja biskupa. Hvala na bratskoj opomeni. Vidim, malo mu je neugodno, malo se i zacrvenio, a onda, kao maak oko vrue kae: 146

 Ali, recimo, kad bi se radilo o pet dana? Ne rekoh odluno Ja ga poznam od svoje etvrte godine. A kad nekoga poznaje od svoje etvrte godine, onda mu ne moe eljeti smrt. Ne kaem da mu ja elim uvija se ota nego ako bi se onako, kao sluajno dogodilo... E, ako je kao sluajno, bez ikakva naega udjela i elje; pa ako se uz to i s Bogom naredio... Nu, dakako, nego s Bogom naredio! Onda pribroji i to! I tako, u tom brojenju i pribrajanju, nismo pravo ni vidjeli to se dogaalo na brodu ni u vlaku na koji su ga prenijeli, ni tko je govorio ni to se govorilo, samo sam jedno nauio: svaka smrt donosi nekima radost, a nekima suze.

147

VELIKA BOLEST
Napokon! Doe najljepa stvar u mom ivotu. Velika bolest. Velika gripa. Hura... Zvono. Neka ga, neka zvoni! Zvoni za druge. I crkva je za druge, i kola je za druge, i gimnastika je za druge... sve je za druge. Za nas je sloboda, najvea sloboda samo kad ne bi bilo iznenadnih posjeta starijega prefekta. Kao vjetar naleti na vrata, i baci se na prvoga od nas, upravo zaskoi. Hop! Knjigu! Ne znam, to ima protiv knjiga i zato ti ba uvijek otima knjigu iz ruku. Lista, okree, prevre, a oi mu se steu kao u make, i na kraju ti je vraa. Kakva mu je to naslada listati knjige! Velika bolest, to je najvei dar za nas djeake. Nije to dan-dva, aspirin-ricinus u bolnici s devet kreveta, i gotovo. Dvije su uione ispraznili, itave dvije uione. I tako nas trideset-etrdeset a i vie, lei danima, danima i pokrivaem nadie termometar, ako se pod pazuhom ne nadigne. I onda itamo, itamo... enou? Ma kakvog enou! On je bezuvjetno velik, ali ne i najvei. Stasio i Nela, Zbiko i Danua, Vinicije, eh, Vinicije... Quo vadi, Domine? i riba u 148

pijesku, i Petronijeve prerezane ile, arena... Bazarov... besmrtni Bazarov... Sve za Bazarova! Svi smo mi Bazarovci, a ja najvei to se zna. Ne, ne, to nije mogao napisati ovjek. To je neki silni demon napisao. Jer i ja sam, pobogu, knjievnik, pa to? Napisao sam Lastavicu:

Pa mi ree: Bolan brate, pozdravi mi sve Hrvate!

Gdje ti je to, a gdje Bazarov! A Dostojevskij? A Gonarov? A Gogolj? zapitkiva netko podrugljivo A Lavi Tolstoji, golubinji moj? O kakvim to glupostima govori kad je na svijetu jedan Bazarov u romanu, kao jedan Bog u Svetome pismu! I kakva to imena izmilja, da se uenim pokae? I to mu je to Dostojevskij, kad samo Lovreani umjesto dosta kau dosto, pa bi prema tome morao biti Dostajevskij, osim ako ne dolazi od: do sto avola! I Lavi Tolstoji... tko mu ga je opet to! Bazarov, sokole moj, Bazarov! To ti je neto. Kolikogod nas je bilo u bolnici, svi smo ga proitali i bili i ludi i pijani... Bazarov, i nita vie. itaj, mome i onaj netko gurne mi pod nos dvije knjige Je li to Dostajevskij ili Dostojevskij? I zbilja pie: F. M. Dostojevskij Ponieni i uvrijeeni. Ali svejedno, ja se ne dam smesti: A tko ti kae, da to nije tamparska pogreka!... Hej, dragi moj, kad bi ti znao to je to tamparska pogreka!

149

 Hej, dragi moj odgovara on kad bi ti znao, da ima itav metar razliitih knjiga s tom istom tamparskom pogrekom... Uzmi i itaj! I taman ja otvorio knjigu i proitao tri etiri reenice, kad naleti stariji prefekt: sve mu mantija vijori, sve mu oi sijevaju, i ravno na mene: Ha! Dostojevskij! i zgrabi mi knjigu. Onda priskoi drugome: Ha, Turgenjev... Opet Turgenjev... Sve to sklonite iz knjinice, svu tu rusku pogan, do posljednjega slova... Bjesni on, a ja ne znam zato bjesni. Kupi knjige, a ja ne znam zato ih kupi. Svu tu pogan rusku, svu tu pogan komunistiku... A kad se izvikao kae: itajte Milutina Mayera, oba Deelia, enou, Tomia, Osman-Azisa... Hej, hej mislim ja kud si otiao! Ako pravoslavne ne smijemo itati, zato bismo itali Turke, koji su krane na kolac nabijali. Osman-Azisa, Mulabdia i tako... Uostalom, sve smo to proitali. ivote svetaca itajte! I to smo proitali, i svake nam veeri za vrijeme veere itaju iz Marthyrologija, znamo ih napamet. Poslije podne jedan se vratio iz ake knjinice: Sve su ruske klasike odnijeli u nastavniku knjinicu. I tako, sada leimo i ne itamo nita. Bar ja ne itam. Da mi je bar dao da proitam to pie taj bezboac Dostojevskij. Ali oteo mi ga je tako rei na prvoj rijei. I Vojtjeh je doao u bolnicu. Boe moj, kako mi je ravnoduan. I to je to bilo u meni, da nisam mogao spavati, da 150

sam ga svugdje vidio, da sam kao pijan lunjao hodnicima i bio sretan to sam ga triput poljubio u usnuli obraz. Kad bih ga sada morao poljubiti, zgadio bi mi se ivot. to je to u nama, Boe moj! Otkad nam odnesoe knjige, ubi nas dosada. Onda me je Bog prosvijetlio, i ja sam jasno uo kako mi govori: Sinko moj, ako ti se ne da itati, a ti pii, jer jesi li ili nisi katoliki knjievnik? Jesam, Gospodine moj. I poeo sam pisati: Dujam Vukodlak istiniti roman s Lovrea. A to je zaista bio veliki i sveti dogoaj u kojemu je sudjelovao i moj otac. On mi je itavu stvar po istini ispripovijedao. Bio je nekakav krmar Dujam, koji je za ivota pravio stotine lakrdija. Bio je toliki lakrdija, da ga ni smrt nije mogla smiriti, pa se lijepo povukodlaio i lakrdijao dalje. Valjao se kao mjeina po krovovima i cestama, stavljao brabonjke u ktle s mlijekom, crknute mieve u burae, jeeve u postelje i svata... I molili su, i zaklinjali, ali badava. I onda moj otac sabere sedam svetih fratara, sedam najveih zaklinjaa i za mrane noi odvue ih na groblje. Fratri se poredali oko Dujmova groba i itaju zakletvu, a zvonari i crkovnjaci stoje pripravni, da na mig moga oca dignu grobnu plou. Nitko itavu no nije smio ni zakaljati ni kihnuti, a to je bilo najtee, pogotovu mojemu ocu, jer on neprestano kalje. U prvi cik zore moj otac zgrabi s obje ruke dobro naotren glogov kolac i dade znak. Digoe plou, a on u tren oka svom snagom zabije glogov kolac u Dujmovu mjeinu i prikova ga o zemlju. A iz te mjeine razli se pusti smrad, da Lovre jo i danas od njega smrdi. 151

I tako ja, batkane moj, napisah roman na sto i dvadeset stranica, istiniti kranski roman o moi svetoga zaklinjanja i svetog glogova tapa. Svi mi se u bolnici dive, i tako... Eh, da ga je tiskati kaem ja. Nita lake od toga kae Milo iz moga razreda. Moj brat radi u tiskari. A tko e mi dati novaca? Kakvih novaca, budalo Boja. Oni e to tiskati i jo e tebi platiti. Tako se to radi. to ovaj naklapa! ovjeku e tiskati knjigu i jo mu platiti! Sigurno mu se od boljetice pamet preokrenula. Dakako nastavi Milo ali sve ono to tiskaju to je njihovo. A tako? Kako sam sretan, kako sretan... vie i ne sumnjam u njegove rijei, nego mu apem: Reci ti svome bratu, neka ga tiska, i neka mi dade samo dva primjerka, a ostalo njemu. I nikakvih novaca neu. Je li poteno? Ne budi lud skae on sav zapanjen ni pare im ne poklanjaj: to je tvoje, tvoje je. Govori ti s bratom, a za drugo emo lako. Jasna stvar da u govoriti. Ni jedne noi nisam tako slatko usnuo.

152

DON ANELOV IMENDAN

Dugi slabo osvijetljeni hodnici pokraj spavalita. Tiina, duboka i tajanstvena. Gdjekad sam od sebe zapucketa drveni pod. I nita se vie ne uje. Tek daleko kucanje zidnoga sata na dnu hodnika. Sve spava... samo ja ne mogu zaspati, moje je srce ludo od nemira. Lagano se uljam hodnikom do zahoda i natrag do spavalita. Ako me netko uhvati. Ne, ne moe me zaskoiti. Boe, kako sporo odmie vrijeme... uljam se gore-dolje, gore-dolje izmeu dva siva zida, koji kao da diu, diu i sputaju prsa... i ove slike po zidovima u tom krtom svjetlu, kao da se pomiu, da ive, kao da e izii iz svojih okvira i poeti razgovor sa mnom. Jedanaest je sati. Jo itav sat, itav sat, a klatno se tako jednolino i tako polagano njie. Meni srce sve jae udara, sve mi vea teina u grudima, neka udesna i topla teina, kao slast neka, blaenstvo. Nitko nije tako blizak ovjeku, kao ovjek, dobar ovjek mogao bih za nj umrijeti. Jo je sat do njegovog imendana, manje od sata. itavu sam godinu spremao ovo iznenaenje, itavu godinu, i uvao ga od svakoga, i od sebe. 153

Don Aneo... Sve to o njemu mogu rei jest njegovo ime... O ovjeku, koga volimo ne moemo nita drugo rei, nego ime, jer togod ree, sve je nedoreeno. Iako su joj spori koraci, ipak je dokoraala. Upravo otkucava... pono. Tada i ja zakucah na njegovim vratima. Polagano. Bojaljivo. Pa jo jednom. Nitko se ne odazva. Lagano pritisnem kvaku i odkrinem vrata. To ga je probudilo. Protare dremovne oi i zaueno se zagleda u me. Ne kaem ni Hvaljen Isus. Nita. Poem k njemu, zapravo poletim, vrsto ga zagrlim i poljubim u oba obraza. Dvije godine nosim elju, da ga poljubim u oba obraza. I, eto, poljubio sam ga. Kakve radosti, kakva olakanja. Sretan vam imendan. On ustaje. Ganut. Neko vrijeme dri moju glavu na svojim grudima i miluje me po kosi. Onda digne moju glavu i poljubi me u elo. Hvala ti, sinko. Oi su mu pune suza. A sada poi spavati! Odlazim. Boe, skakao bih, skakao, itavu bih no skakao...

154

APOSTOL ILI HERETIK

Sve je malo pomalo pogdjekad nekako dobro i veselo. I Gospin je vrt veseo u rano proljee. I stariji prefekt. Jest, sokole moj, jastrebe, i stariji prefekt nije osobito strailo. Tako, osrednje. Treba se samo naviknuti. A ja sam se pomalo navikao i s klasinom naobrazbom razumio: omnia tempus habet, to je rekao mudri Salomun pred toliko i toliko stotina godina. I stariji prefekt ima svoje vrijeme, u kojemu pripovijeda vragolije, a onda svi u svako vrijeme znamo, da on nije oduvijek bio adaja (u krialjkama: ala) i andar. Spartanci su bili pametni ljudi: neka djeca rade to ih je volja, neka i kradu, ali... ako ih uhvatimo, zapamtit e svoga boga! Tako mu i treba. I ivjela Sparta, Lakedemon, da se klasino izrazim! I ivjela spartanska djeca u sve vijeke vjekova, amen. Glavno je da stariji prefekt vidi samo dobro, onda je svima dobro: on radi svoje, mi svoje, pa Bog te veselio! Jedino se tako moe lijepo ivjeti, kranski i sjemenitarski. Kad za kupanja pusti hladnu vodu, skloni se u kut, ali malo smoi ramena, jer te samo po ramenima pipa. Brbljaj dok se ne otvore vrata spavalita, a onda brzo zatvori oi, kao da si umro, a ne zaspao, i dii pravilno i duboko 155

 jer stariji prefekt zna: kad se spava, da su oi zatvorene i da se die pravilno i duboko. Za vrijeme uenja ne smije itati, ali smije ii u zahod. Knjigu pod koulju, pa zadovoljan ti, i on, i sveta sjemenina pravila i mir Boji u kui molitve. Ljudi uvijek pronau nain da se lijepo ivi. Mora da je stariji prefekt strano glup ovjek. Vojtjeha sam zaboravio to sam ve rekao i to je u redu. Ali opet nita nije u redu, jer Vojtjeha sam volio bez grenih elja, a sada kao golema rijeka navaljuju elje u obliku djevojaka to vrckaju stranjicama tu preko puta, u obrtnoj koli. Opiremo se, opiremo, ali ne moe se neprestano opirati. No Bog je i to uredio: otri na ispovijed, i opet si ist, kao da si tri dana bio pod tuem od samoga mlijeka i kajanja. I tako je sve to lijepo i kranski ureeno. I zidovi vie nisu sazdani od opeka straha, niti slike izlaze iz okvira, zastraujue slike. Sve je pomireno. Kaem vam, dade se ivjeti. Koji mi vrag neprestano ape, gdje treba i gdje ne treba: stariji je prefekt ipak glup ovjek. Osuit e vam se kima! Ja nisam vidio nikoga kome se osuila kima. Ali mora da se gadno sui kad se o tome toliko govori. Gdjekad me obuzme uasna strava, jer protiv toga ne pomae ni sveta ispovijed. Ali pustimo to. Naime, moram rei, iako sam malo doao k sebi, da je ipak jo uvijek ljepe u koli, nego u uioni, premda se ba u kolu strah preselio. Ako padne, moj sokole, nitko te vie nee podii iznad ovaca! No uz strah Boji i malo vlastite pameti, i slaba se ocjena uredi, jer nije samo stariji prefekt glup ovjek. 156

Lani smo, na primjer, morali nacrtati ruu. Ja sam lijepo uzeo nov novcat blok broj V i odnio nastavniku crtanja: Gospodine profesore, ne znam poeti... Kad biste mi vi samo malo olovkom... A on mi olovkom izvue i lie, i ruu, i sve. Sutradan opet u ja: Gospodine profesore, ja sam ovo malo zguvao olovkom... Kad biste mi vi samo lie obojili, onako zelenkasto, u preljevima... I on oboji. Onda opet i konano: Gospodine profesore, evo ja sam olovkom, i lie, i tako... teta da pokvarim... nekako ne mogu ba pravu crvenu boju izabrati... to si daltonist? uvijek je iskretao i vrat i glavu, kao da guta onu Adamovu jabuku i nikako je ne moe progutati. Molim? kaem ja. Slijep na boje? Ne zna razlikovati? Tako nekako, molit u fino, kako god izvolijevate zakljuiti.. . meni bi trebalo, ovako, samo ruu zacrveniti. I on zacrveni. Sutradan se itav razred smijao, jer sliku koju je itavu sam naslikao, ocijenio je: d o b a r . E, kad bi svi bili takvi! I nastavnik je fracuskoga divan ovjek. Kau, da sedam jezika govori, i nema te proklete internacionalne rijei koju on ne zna. Ja sam se uvijek udio zato ne pie romane kad zna toliko rijei! Bez pretjerivanja, mislim da bi to bio najvei knjievnik na svijetu. Ali za nas je i ovako dobro, jer 157

kad smo nespremni ili kad nam se ne da odgovarati, samo gurnemo Merepa. Merep je uglavnom odlika i najvei politiar u sjemenitu, poslije petaa Jake. Taj Merep ita MOSK i same samohrane politike i socijalne knjige. Njegova je razredna dunost, da iz njih vadi tuice. I onda, moj sokole, kako smo rekli, kad nam se ne da odgovarati: Gospodine profesore, to znai homeoterapija? A moj ti se profesor odmah i s veseljem ukapa, i ne moe nahvaliti nau e za naukom. I tako je itav sat izgubljen, hou rei dobiven. Kaem ja, treba znati s ljudima. Nastavnik je fizike opet sila na svoj nain, to sila! Najsilnija sila, koju je ikada Bog i svijet vidio. Umalo to nije dorastao do dva metra. Obrvice mu nisu morske pijavice, nego dobre podlanice, a oi kolutaju, kao vrtuljak. Trza ustima, trza ramenom, trza itavim tijelom trzavac neki. Svi mu se smiju, i profesori, i starjeine, a mi aci to se zna najvie. I u lice mu se kesimo. On nita. Tko zna na to misli i kakvi ga strahovi obuzimaju, jer to je najvei straljivac kojega sam ikada vidio. Dosta je samo apnuti Direktor, da se zabaci na lea i da mu se vjeno kolutave oi ukoe. Govori nekakvim dubokim, dubokim glasom, a svaku rije rastee do Braa i natrag. Od svih pjesama na svijetu on zna samo jednu:

Hej, dragi na, mislimo mi, ti si je uio, pa kako to prolazi?! Tako da pred svakim dre, ustraeni miiu poljski, a ne kuni! 158

Fizika je sila, fizika je mo. Tko ne ui fiziku taj ne moe pro.

 Sada emo svaka mu je rije dva pedlja dua od kilometra i naslanja se ili na grika ili na dlika sada emo, gorika, prei na novu lekciju. Dlika kaemo mi. On kao da i ne uje. Tu emo se, dlika, sresti s jednim od najveih fizika svijeta. Tko bi mi znao rei ime toga velikana, dlika, koji je prvi, grika, formulirao tri osnovna zakona gibanja? Ja, gospodine profesore jer dok je on izgovorio tu renicu, ja sam ve zavirio u slijedeu lekciju. No da ujemo, grika, Raosa. Ja sam dlika, gospodine profesore, a vi ste grika. Ti si jednako mudar i grika i dlika ree on i ne nasmija se, i ba tim to se nije nasmijao, postidi me. Ali stoga je razred prasnuo u smijeh, i najednom se svi naoe na njegovoj strani. Zbunio me taj smijeh, ta nevjera razreda, i sam ne znam ni zato stojim ni to je pitao... No, Raos, ako zna kai? to? i odmah se priberem. No? Nevton, gospodine profesore. Nevton?! Nevton! Nevton... Nee biti Nevton. Valjda Njutn? Kakav Njutn!... Nitko nju ne tone, jer tonuti je neprelazan glagol, gospodine profesore ako emo o gramatici, tu sam! E, nee ti mene, majin sine. I ja uivam u sebi, i ra zred uiva u meni, i svi se cere aavom profesoru fizike. 159

 Njutn, Raos, Njutn. Osim toga brzam ja onako, sigurno, kako i dolikuje osim toga tako pie i u Fizici, i ja u vam crnim po bijelom bjelodano dokazati. A ma nemoj ti meni, dlika, dokazivati... Pie se Newton, a ita se Njutn; pie se i: bon jour, a ita se: bon ur. E to je druga stvar. To je francuski, a ovo je ime. Nomina asinorum ubique scribuntur. Nee ti mene, majin sine, da si jo jedanput toliki. To ti je klasina naobrazba a ne fizika, miu moj. A ma tvoj jezik grika-dlika, kao kravlja klepka. Kad bi dragom Bogu bilo milo, da se jezik ukiseli, onda bi umjesto njega stvorio krastavac. I neka se i to upamti. Tako ja njemu. On zakima glavom: Raos. Raos... bit e veliki apostol ili veliki heretik. Neka se i to upamti. A to me uvrijedi, Boe, sva kranska krv plane u meni: Bio ja apostol ili ne bio, ali misionar u biti. I sve u crnie ovoga svijeta uiti Nevton, i svi e crnii ovoga svijeta od jutra do sutra vikati Nevton, Nevton, Nevton... Zlo e ih uiti. A sada da te urazumim. Nema mene tko urazumijevati.. . Tako se moglo razgovarati s jednim jedinim profesorom na svijetu, s njim. I jedino si prema njemu mogao biti bezobrazan, a nama je ba to trebalo: biti zao prema nekome, a mogao si samo prema dobrome. Heretik e biti, veliki heretik. Hoe, Boga mi.

160

 Ne kuni se ni pravo ni krivo govorim mu lijepo propovjedniki Rije vaa neka bude: da-da, ne-ne... I ja to moram prijaviti direktoru. Problijedio je, Boe, kako problijedio... Na itavom svijetu nije bilo jednog jedinoga aka, koji bi se toliko bojao direktora. Gleda me jedan asak bez kapi krvi, a onda, kad se malo oporavio od prvog udarca, ree, toboe, smireno: Ja sam rekao: bora mi. A niste, niste. .. Rekli ste, Boe oprosti, Boga mi. Ne klevei me, Raos. Rekao sam: bora mi. Je li, Vojtjeh? Ja sam uo: Boga mi kae sasvim mimo Vojtjeh. A ti, Drvi? to si ti uo? Boga mi. A ti? A ti? A ti?... Ali svi su uli Boga mi, i uivali u njegovim mukama, u oima punim straha, u oima koje su s uasom gledale kako niz brzac odmie korica kruha. Onda se ja razmetnuh dobroinstvom: Ovaj put emo vam oprostiti. Bravo, Nevton, bravo... povika Branko, onaj Branko, koji kao i ja ima semideponentne hlae, i itav mu se razred pridrui. Ali profesor se fizike ne uzradova, nego jo vie problijedi od straha, da e buka domamiti direktora, a onda vie nitko nee moi sprijeiti nesreu. Mislim, da nitko nije bio sretniji od njega kad je zvonce najavilo konac sata. Junaki si ga izmuio... Bio je sav u znoju, Nevtone... 161

Od tada me ne zovu Raos, nego Nevton. Ali to nije bila poruga u znak poraza, nego veselost neka, priznanje poast u neku ruku. Ipak nam je od svih profesora ovaj bio najdrai; moda zato to smo ga muili i to je bio isto tako ustraen mi, kao i mi sami. Apostol ili heretik... Mjesecima sam bio sretan. Ta o meni se govorilo, i ne samo u mome, nego u svim razredima, i svi su se smijali, i profesori, i starjeine. Teku dani, teku... a onda jednoga dana, hopa-cupa, stvori se inspektor iz Beograda. Da je i iz Rima kau Vranje i Zukan. Lako njima, oni su odlikai, ali za nas druge ne moe se rei da srce ne drhti, a nastavniku fizike ne drhti samo srce, nego itavo dva metra dugako tijelo... kao trska, kao prut, Boe, kao da ga ljuta groznica trese. Ne zna kud bi s oima, ne zna kud bi s rukama, s onim dugakim, dugakim nourdama... samo mlatara sobom od jednoga kraja razreda do drugoga i neprestano izbezumljeno ponavlja: Sad e upasti... Sad e upasti... Pazite, sad e upasti... Kako li se ono zvae? pitam, da ga rastresem, jer mi se gadno saalio. Magaraevi zamuckiva, a onda kao da se neega uplaio, naeg huncutskog smijeha, ega li To je ime, kao i svako drugo ime, upamtite, kao i svako drugo ime... ni runo, ni smijeno... jedno obino, najobinije ime. Prezime kaem ja jer to je gramatiki. Da, da, prezime. Evo ga! protrnuo bi na svaki um s hodnika. 162

I zaokupljeni njegovim strahom, zaboravismo na svoj. I tako se na strah polagano pretvarao u apat, u amor, u smijeh... Mir, djeco, za jedinoga Boga, mir preklinje nas oajniki, a meni se ini, na, sad e kleknuti mir za vae drage male crnie... Zatim dugo eta, eta i mrmlja: Glavno je da ovjek ne izgubi glavu, glavno je da ne izgubi glavu... Najednom, kao da je naao slamku spasenja, sav se ozari: Zukane, to ti zna najbolje? Sve ree odlika i ne trepnu okom. Pitat u te barometar i termometar. Upamti. I digni ruku kad te upitam to: barometar i termometar. I svi dignite ruku, osim dvojice trojice, ali ja u samo njega pitati. A ti, Merep? to ti najbolje zna? Emulziju. Emulziju? Dobro, emulziju. Upamtite, kad kaem: emulzija, svi dignite ruke, a ja u samo njega pitati... Dragievi? Sila ustrajnosti. Vrlo dobro. Sila ustrajnosti. Vrlo dobro... A ti, ota? Ja ne znam nita. Razred prasnu u grohot, a jadni se profesor pograbi za kose: On ne zna nita... on ne zna nita... Svejedno, digni tu prokletu ruku, koja nita ne zna. Neu te nita pitati, ali digni je... A ako me inspektor upita? 163

 O, Gospode, Gospode... Onda, onda... srui se u nesvijest, razumije li: u nesvijest! A ti, Raos? Jasna stvar, Nevtona! I jo jasnija stvar, razred se prolomio od smijeha. Boe... sve se treslo, a on jadnik vie od svih, ali ne od smijeha. Ako sada naie inspektor... I ba u taj as netko apnu: Inspektor! Razred uuti, kao da si ga presjekao, a on se, kukavac, skameni. Zatim, kad se nita ne dogodi, dovue se do podija i srui na stolicu. Ja dignem dva prsta i iziem. Proetam malo hodnikom, pogledam malo kroz prozor i vratim se. Koji mi je vrag apnuo, da pokucam na vrata... Slobodno! Bezbrino uetam u razred. Ali u istom asu kad sam ja otvorio vrata, golemim korakom, najveim korakom, koji je ikada u ivotu napravio, iskorai prema meni profesor fizike. Kakav izbezumljeni izgled kad se umjesto pred inspektorom naao preda mnom. Jedna mu je noga na podiju, a druga se ispruila gotovo do vrata. Tijelo mu se savilo u pravom kutu, a ruka istrala na rukovanje, kao batina, kao buzdovan... Stegnem tu ispruenu ruku i srdano je potresem. No, pa kako ste? upitah, dok jo nije doao k sebi. A razred... Boe, da je u taj as naiao inspektor, mislim da bi vrisnuo od straha vidjevi naeg nevoljnog profesora tako raskreena, tako zateena s obrvama kao podlanice, s kosom

164

koja mu se rasula preko obrva, s usnama, koje se i skamenjene trzaju... ustraena, gola i posramljena. Ali inspektor nije uope doao ni na jedan sat profesora fizike. Heretik e biti, najvei heretik ree mi drugi dan. A ja sam ga zbilja volio... moda sam ga zato i muio.

165

OTAC IZIDOR
Boonti. Bengalija. Nije to bengalska vatra, nego hrvatska katolika misija. Pred nama stoji pravi i ivi hrvatski misionar, koji sutra odlazi u Indiju, u dunglu, meu lavove i tigrove, da odnese lu Evanelja. Ljudi, u Indiju, ljudi... E, sad je gotovo. to je gotovo? Gotovo! Nema na svijetu te sile, koja bi me odvratila od moje davne elje i volje Boje. I to ti je to biti pop u Medovdocu, ispovijedati stare babe, uiti djecu vjeronauk i s uiteljima igrati na bue! Gotovo! Bog me je za neto vie odredio, za neto strano veliko. Idem u misionare! I ve se gledam na golemom prekooceanskom parobrodu. Vjetar me ugodno iba po obrazima i raznosi kose. Lijepa li popa kae neka mlada i krasna djevojka. Ja se ne osvrem, tek kaem u sebi: Odstupite paklene napasti. Ali opet ne mogu rei da mi ne laska. 166

U to s donje palube dopre do mene uasna svaa i bogohulna psovka. Trgnem se i spustim se s pramca na palubu, ozbiljan i dostojanstven, kao spomenik. A zatim poviem glasom stranim i velikim: Sinovi bezumlja, kojim putem udariste! Milost Boja i gnjev Boji, kao plameni ma lebdi nad glavama vaim. Izaberite! A oni, svi do jednoga, najprije zanijemie, a potom se rasplakae kao djeca. Sve ih ispovijedim i priestim, i mnogi od njih javie, da e me slijediti na mom munom misionarskom putu. I opet apnu ona ljepotica: Divna li misionara! Ja se i opet ne osvrnuh, tek promrmljah: Odstupite, paklene napasti! Evo me u Indiji. Isti dan otpoe veliko djelo obraenja. Kao munja letim od grada do grada, a ljudi se samo prostiru u prah i pepeo i jecajima zazivaju Boga. Na lomaama izgorjee knjige neznaboke. Indija je obraena. itava. Ama, ljudi, itava. itava! Gazim u Kinu. I Kina pada na koljena pred rijeju Bojom. Gotovo sam je itavu obratio kad se dogodi strahota. avao ue u velikoga amana na sjeveru. Provalie divljaci na metlama i lisijim repovima, sijui smrt u hodu. Padaju moji vjerni, padaju kao snoplje. Ali nijedan ne krenu vjerom. Zazivlju Isusa i Mariju, ivio Krist kralj i sami se bacaju na maeve. Goloruk srem meu pobjenjele krvnike i stanem plameno propovijedati. Ali tko e kamen taknuti...

167

 Na kri s njim zagrmi aman veliki na kri s njim, kao i s njegovim bogom! Molim samo jednu milost. Ho, ho, ceri se aman sa zubima glodavca milost moli... Molim samo to, da me pribijete s glavom prema zemlji. Vrlo duhovito, vrlo duhovito, samo to smo to ve jednom vidjeli i nasmijali se tome. Ukoso emo mi tebe razapeti, ukoso! Ili ne. Jo bolje kroz nogu i kroz ruku isti avao. Hahaha... Tako emo mi tebe, tako... Visjet e kao aba... Hahaha... kao aba... I aba u biti za svoga Boga odgovaram dostojanstveno. I raspee me kako rekoe. I kri moj zabie u peinu na obali. Ali tada Bog odredi, da se razbjesni more, i ono se razbjesni i kri moj iupa iz stijene, te ga ponese sa sobom. A orao jedan, od Boga poslan, neprestano krui nada mnom i donosi mi hranu i vodu u kljunu. I onda jednoga dana kakve radosti donese mi Kalodont i etkicu za zube. Eto, sada i ja imam etkicu za zube, a ne samo Vranje, Dragievi i Drvi, neak kanoniki... I orao mi pere zube drei drak u kljunu. I usta su mi puna pjene kako to pecka i mirie, Boe moj... usta su mi puna mirisave pjene. More me nosi danima i danima, a orao me slijedi u stopu. I onda... jednog bijelog proljetnog podneva... Ne, ne mogu zamisliti... more me unese u splitsku luku. itav se Split slegao na obalu, itav do posljednjega djeteta. Vijore zastave, hrvatske i one srca Isusova, mau bijele maramice, a iz stotina grla uzdie se jedan jedini poklik: 168

 ivio otac Izidor! to sam ja, taj otac Izidor. ivio na muenik, na svetac! Mene proima neka udna milina, kao ona kad sam se verao uz motku, ali ova nije grena. Skidaju me s kria, ali tragove avala ne mogu skinuti. Stigme... stigme... Isus, Sveti Franjo, Tereza Neumann i ja! Stigme... Stigme... Oblae mi ornat od srebra i zlata, stavljaju mi u ruku srebrni pastirski tap, a na prst ribarski prsten s alemkamenom. Sjajim kao sunce... Najednom se raspukoe nebesa, i glas strani, straniji od najstranije grmljavine, glas Boga ivoga, koji govori: Oe Izidore, oe Izidore, plau si svoju pobrao na ulici i ne trai je od mene! Tako je i Mojsiji morao govoriti. Skidaj pauinu sa sebe, odbaci lani sjaj, trebam te na drugom kraju! I zastidim se uvelike. Trgam sa sebe srebro i zlato i drago kamenje, svu tu ovozemaljsku slavu i sjaj biskupski, i eto me opet na brodu. Lijepa li popa kae neka mlada i krasna djevojka. Ali ja se ne osvrem, tek kaem u sebi: Odstupite, neiste napasti. Eto me opet u Indiji, u Kini, na kriu, eto opet orla s vodom i hranom, s etkicom za zube, eto opet Splita i poklika, zlata i srebra, i glas iz grmljavine: Oe Izidore... Onda opet bijeli brod... danima, tjednima, u molitvi, u snu, u suzama...

169

I apem ispovjedniku, kapucinu, jer to don Anelu ne mogu povjeriti: Je li to oholost? Tatina? Grijeh? Ili moda ljubav, ljubav nebeska? Je li me to demoni raspinju ili se duh Boji nastanio u meni? Mora li to tako biti, i to mi je initi? A on odaptava iz daljine, ledene i tue: Treba se toga kloniti, sinko moj, moliti i ne misliti. Kako se moe ne misliti kad je uvijek bijeli brod, i Kina i aman veliki, i kri i glas Boji strani. .. Rei u don Anelu, moram mu rei. On e zasigurno znati je li se duh Boji nastanio u meni ili je sotona bacio klicu oholosti. Ali nisam mu rekao. Nisam imao odvanosti. Bojao sam se da ne pomisli da sam poludio.

170

RASADITE GENIJA
Boe moj, Boe moj, koliko toga u jedan mah ivi u ovjeku: i otac Izdor, i smijeh u koli, i bojazan od loe ocjene, i svae na etnji, i nemir u blagovalitu, i varanje starijega prefekta, i molitva ista najistija, i poputanje neistoj napasti, i razgovori s Isusom i Marijom u Gospinu vrtu, i... stotine i, Boe moj, kako si nas to nevaljalo stvorio... I knjievnost... Eto, ja sam knjievnik. Eto, to ti govori i Dujam vukodlak istiniti roman s Lovrea, i pjesme i... Ja ne znam nita, nita ne znam, samo to, da sam genij, i da tome nisam kriv. I to je jo gore, nisam jedini. itav moj razred, razred je genija! Eno ti Zukan! Taj ti, batkane moj, svu svetu teologiju ima u malom prstu, a da se o grkom i latinskom i ne govori. Odluio je uiti i hebrejski, i onda je gotovo. Eno ti Merep! Taj ti je opet, batkane moj, sociolog kakva zemlja nije rodila. Nema toga to on ne zna o ureenju ovog naeg svijeta, o korporacijama, sindikatima, trajkovima, i svemu. 171

Eno ti Vranje! Takva pjevaa majka nije rodila. I nije to u zboru. On ti sam pjeva, i u naoj kapelici i u katedrali svetoga Duje. Eno ti taj i ovaj.. . ah svi, brate, to emo ih nabrajati! Pa onda Benzon! Taj ti je vei pjesnik od mene, mnogo vei, i tono rije, suvremeniji. Ja volim onako, kao Preradovi, kao enoa... a on ti sve nekako drukije, kao nekakav Sudeta, Lendi, Koki, Ujevi, Cesari i Tadijanovi vrag bi znao sva ta imena i gdje ih on pronae. On e biti najvei satirik, kojega smo ikada imali. To se odmah moe razabrati iz njegove prve satirine pjesme, namijenjene drugu oti:

ota Marko, terika, ui mi za klerika. Kad obue bijelu kotu, nitko nee poznat otu. Jupaj-dija, jupaj-da, ota Marko terika!
Kako to tee, kako se prelijeva. I zamisao! O, ho, i zamisao! Pa ono: Jupaj-dija, jupaj-da odakle li to izmisli! To je jedina pjesma, koja stoji, jer ima srok. Inae, on tvrdi, da suvremeni stihovi uope ne trpe srok, i da tako pjevaju svi pravi pjesnici. .. I, eno ti ga na! Kako sam mogao zaboraviti! Martin Kutlea iz petoga razreda on je bez sumnje najvei pjesnik u sjemenitu, najvei marijanski pjesnik. Samo kau, da i on pjeva u tom slobodnom stihu. Bilo kako bilo, ja mu ne priznajem pjesmu bez sroka, i gotovo! 172

I tako ovdje moe genije grabiti i akom i kapom. Samo Branko nije nikakav genij, onaj Branko to kao i ja nosi semideponentne hlae. Ne, ne, nije! Jer kakav mi je to genij... Odmah ete vidjeti. Naime, preveo je Lafontaineovu basnu Vuk i janje:

Vuk i janje stajahu jednom pre-' dubokom rijekom...

Gdje ti je tu srok? pita profesor iz francuskoga, onaj koji zna sve tuice i koji bi mogao napisati stotinu romana samo da hoe. Kako: gdje je srok?! udi se Branko Pa tu je: jednom rijekom! I ne samo da se slae m, nego i om. To je dvostruko dobar srok, gospodine profesore, dvostruko dobar srok. Nikada od njega pjesnika, i to tu treba troiti rijei. Nisu geniji samo u mome razredu, premda ih je tu najvie, ima ih po itavome sjemenitu, i na svakom podruju. Spomenuo sam petaa Kutleu, pa Jaku kau da na itavom svijetu nema jaega politiara od njega. On zna sve o Obznani i Hrvatskom pitanju, o Stareviu i Radiu, a da se o meunarodnoj politici i ne govori. Jes vidio, moj sokole, koliko genija na jednoj hrpi! to o tome treba govoriti, kad je Bog najprije sebi bradu stvorio, pokupio sve to je valjalo i doveo u ovu svetu kuu svoju, a Svijetu ostavio glupost i tu i tamo ponekog pametnog ovjeka u Katolikoj Akciji, kao na primjer Dr Braju, koji je i nama drao divno predavanje o Augustinovim Ispovijestima i katarzi boli.

173

DON ANELOVA SMRT

Jo juer, kad sam mu se ipak do kraja povjerio govorio mi je blago, kako samo on zna govoriti: Svi smo mi u tvojim godinama puni velikih snova. To nisu obini snovi kaem ja to je poziv. Sinko, moj, otac Izidor nije poziv, nego tatina. Ti odlazi u misije, da uini udesno djelo, kojemu nisu dorasli svi misionari zajedno i da ih je jo tisuu puta toliko. Za nekoliko dana obraa Indiju, Kinu, itav svijet... Zato? Da uvelia slavu Boju? Dakako! kaem ja. Ili da se slavan vrati? Ovo me je malo zbunilo, te ne rekoh nita, jer sam pomislio na glas iz grmljavine i... Da li bi otiao u misionare i onda, kad bi znao, da za itavoga ivota nee obratiti ni jednoga neznaboca i da nitko nee znati ni gdje si ivio, ni gdje si umro? Pa bih kaem to tako, tako nesigurno.

174

 Otii meu gubavce, sam ogubaviti i nepoznat umrijeti u tom jadnom svijetu gubavaca, popljuvan od onih za koje se rtvuje! Pa bih ali to vie nije samo nesigurno. On se nasmijei onako blago, kako se samo on zna smijeiti: Sve e to doi s vremenom. Zasada naui biti dobar ovjek... jer tko zna, dijete moje... tko zna, da li e biti i sveenik, a kamoli misionar! Boe, kako su me juer zaboljele te rijei i kako danas vidim, da me je zaboljela tatina. Sino je jo bio zdrav, a jutros ga naoe mrtva, na podu, do postelje. Izdalo ga srce u nastupu padavice tumai etvrta Brekalo. Padavice?! pitam skamenjen. On zazvidi nekako otegnuto: Nisi znao da je padaviar? Ma bravo. I nikada se nisi upitao, odakle mu tolika dobrota! A onda doda nekako poslovino i zamiljeno: Svi su padaviari dobri. I Dostojevskij je bio padaviar. Kako moe tako svetogrdno govoriti! Kako moe usporeivati ovoga sveca s tim ugavim pravoslavcem, ija je djela stariji prefekt izbacio iz ake knjinice... Pobjegoh od njega, od sviju i od svega u svoj alosni Gospin vrt, kojim je on tako esto koraao to koraao, lebdio i rasplakah se kako se nikada u ivotu nisam rasplakao. Znao sam, da sam izgubio neto to mi je bilo najvrednije na svijetu, da sam izgubio jedino ognjite uz koje sam se mogao ogrijati. 175

U mojim suzama on ponovo oivljava: njegove oi, njegovo lice, njegova tiha pojava, tiha kao oaloena rua. Opet me je pronaao stariji prefekt, od kojega sam uspio sakriti suze, i otjerao me k mojima. Za vrijeme odmora prilazim njegovu odru i gledam ga, dugo ga gledam. O ne, on nije mrtav, on samo spava. I stojim tu sav u strepnji: sad e podignuti vjee i nasmijeiti se svojim vjeno dobrim okom. Na hodniku ujem kako netko poluglasno govori: Tri dana neemo imati kole. Ba fino. Boe, mogao bih ga ubiti. A kad je pala no, ja sam se javio, da jo s trojicom uvam odar. Nikada nisam bdio uz mrtvaca, ali on kao da i nije mrtvac. Razgovaram s njim, kao da ivi. On kae, da je pretjerao ono, da moda neu biti sveenik, a ja opet kaem, da sam i ja pretjerao s ocem Izidorom i tako... priznajemo. Onda mu ja kaem, da je njegova smrt u stvari samo ala. I on kae, da je ala, i da se priinio mrtvim samo zato, da vidi tko ga sve voli, a sada je vie nego sretan jer zna, da ga toliko volim. Zatim se ispravlja i kae, da on zaista nikada nije posumnjao u moju ljubav, samo u snagu. Ja njemu opet kaem, da bi bilo sasvim besmisleno kad bi stvarno umro jer to e nam sjemenite bez due. Onda opet govorim samome sebi, da su sve to gluposti on je zaista umro, i tu vie nema pomoi. Gledaj! Najednom kao da mu se lice pomaklo, kao da se nasmijeilo. Ne: ono se uistinu nasmijeilo, i vjee su se na trenutak podigle. Jo jedanput, jo jedanput, mnogo puta, i sve ee to je no vie odmicala. 176

Nije umro! Nije umro! Samo je zamro, jer ima onih, koji samo zamru... I sav zadihan u zoru budim starijega prefekta: Nasmijeio se... nasmijeio se... Nije se nasmijeio, sinko moj odakle toliko blagosti u glasu starijega prefekta nije se nasmijeio ni otvorio oi. To su samo votanice drhtale na njegovom licu. Ali ja sam tako jasno vidio i ne jedanput... Odvie si uzbuen, sinko, i pospan, i... Ali ja sam vidio kako mu se podiu kapci, samo nema snage da ih podigne. Treba mu dati snage, snage, injekciju... i stanem oajno lomiti prste. Moda ima pravo. Obeaj mi da e se umiriti i poi spavati, a ja u odmah upozoriti lijenika. Hou, hou... Boe, kako sam mu zahvalan: oivjet e, oivjeti... i ova golema zgrada, ledena i stravina, opet e dobiti svoju duu.

177

NALOITI VATRU...
Uuuuu... ovako isto zavijala je bura u Medovdocu. Uuuuu... kao prigueno zvidanje u golemu puevu koljku. U ovjeka se uvlai strava. Ne, ne strava, neka udna nelagodnost, neki dragi strah izgubljenosti. ini se, da je sve ometeno i da nita ne postoji osim tog zlokobnog zvidanja i male, ugodne, sanjive topline zatvorene u tebi. I taj divlji studeni vjetar, kao da je sve smrznuo, sve umrtvio i zavijao, sve osim one male sanjive topline proete udesno dragim strahom izgubljenosti. Da sauva taj strah i tu toplinu potrebno je biti u zavjetrini i naloiti vatru, potrebno je biti u Medovdocu ispod zida imatorja. imatorja? Groblja! Ne, ne groblja: groblja su svugdje po svijetu, u svakom gradu, u svakom selu, a imatorje je samo moje, medovako: s poploenom crkvicom i zdepastim zvonikom, sa est empresa, tri bora i etiri hrasta, s dvadesetak drvenih krieva okienih papirnatim vijencima, rastrganim od kia i vjetra, s golemom, nekoliko metara dubokom jamom, u kojoj se zidaju grobovi, s visokim stepeniastim zidom, to zatvara tiinu. I onda pod tim zidom... did Mate, did Iko, Kljajo, Stipe Pavlov, Jozo Carev, did Ikia, ja i vatra. Ja mali, mali, a oni 178

veliki i stari. Lule pripaljuju ugarcima i mijeaju buku; onda je unose unutra, u onu veliku jamu, zidaju nove grobove i ude se to se grobovi grade istim materijalom kao i kue. A i jest to udno. A bura preko visokoga zida kao pobjenjela britva. Sve je ispunjeno njenim zvidanjem i fijukanjem, sve je skamenjeno njenim dahom, sve osim mene i moje male topline pod zidom u zavjetrini, gdje nema ni uha vjetra. Sjedim sklupan i podstiem vatru. Bijeli i vrui dim bljeska se na zimskom suncu, kao u ljetno podne isijavanje s kamenih krovova. Meni je toplo, i bura mi nita ne moe, nitko mi nita ne moe, jer sam zatvoren u svoj mali prostor pod zidom u pranioku. Sjedi skutren uz svoju malu vatru, sa svojom malom toplinom, udie reski miris vapna, spokojno oslukuje zavijanje vjetra i mirni polagani razgovor staraca. Oduvijek sam volio razgovor staraca, ne kao neku priu, kao neku smislenost... volio sam ga kao zvuk, kao glazbu koja uspavljuje. Bio je uvijek ist i topao, a ovdje najistiji i najtopliji, i bura mu ne moe nita. A to je najdivnije: bura mu ne moe nita. Ona, koja uvijek donosi i odnosi glasove, lomi ih, utajiva, pojedina koljenca jednostavno brie, ovdje je nemona: svaki treptaj njihovih glasnica ist je i potpun, kao da nema ni daka vjetra. Isto tako svaki zviduk bure bio je ist i potpun kao da nema ni njihova disanja. Ona je imala itavu dolinu i sve nad zidom, a oni svoj mali prostor pod njim. I zatvoren tako u svoj mali prostor pod zidom u pranioku, uz svoju malu vatru, zatvoren u svoju malu toplinu i dragi strah izgubljenosti, satima sam mogao sluati zajedniku pjesmu ljudi i bure, zajedniku, a ipak tako otro odvojenu. 179

Uuuuu... i ovdje zavija isto tako, ali nema pjesme moje bure, moje male vatre u zavjetrini, razgovora mojih djedova, sna koji silazi od male topline, od dragoga straha izgubljenosti. Uuuuu... ovako isto zavijala je bura u Medovdocu, kao to zavija ovdje, na junoj strani Marjana, kod pilje Svetoga Jere. Kad zavija bura, zato uvijek ne idemo ovamo, nego po Turskim Kulama, Pojudima i Trstenicima? I kad dolazimo ovamo, zato ne naloimo vatru i utimo... samo da prefekti i osmai govore, kao starci, polako i razgovjetno, i da su njihovi glasovi jedno, a zvidanje bure drugo? Zato svi viu i vrite i skau... Zato ne smijem naloiti vatru! Iskradam se sam pod golemu liticu, u zavjetrinu. Eto tu, tu bi trebalo naloiti vatru. Ali ne smijem naloiti vatru, sve da imam ibice ne bih smio naloiti vatru. Nita se ne bi dogodilo. Tu je gol kamen pod golim kamenom. Skupio bih malo suharaka i eera, potpalio, pripio se uz stijenu, sluao buru i amor ljudskih glasova. Nita se ne bi dogodilo. Ali... ... ne smijem naloiti vatru. Iz dana u dan, iz bure u buru, iz godine u godine ... ... ne smijem naloiti vatru. Ljudi, ali ja silno elim naloiti vatru. Zar je to tako velik grijeh, zar je to tako velik zloin naloiti vatru! Iz dana u dan, iz bure u buru, iz godine u godine ... ... ne smijem naloiti vatru. I da imam i suharke, i eere i ibice ... ... ne smijem naloiti vatru. 180

Zavlaim se pod peinu, u osamu, alostan se grijem na alosnom zimskom suncu i sanjam o vatri. Uvijek se nekamo odvaja. Bjei k svojima! Neprestano mi je za petama. Ne samo da mi ne da naloiti vatru, nego ni sanjati kako bi bilo lijepo naloiti vatru... kao u Medovdocu pod visokim zidom imatorja, dok vapno mirii, a bura i starci razgovjetno razgovaraju zatvoreni u svoju malu toplinu. Ne daju mi naloiti vatru.

181

TREI PRAZNICI
I ove su godine, i don Ivan, i bolesnici, i peeni janjci, i dotrina, i pas, i moja brda, i sestre me eu po leima i tabanima, i ograde i obani, ali... ove godine ovjek je i odvie odrastao, da bi se sitnicama zadovoljio. A sitnice su i svakidanji odlasci u Grabovac, k didu Buji, koji ima krmu i pee janjce za puste grabovake i lovreke momke. Tu su karte, tu su bue, tu je lamura, pa i nas dva kolarca ja i mali Iko Antukin zaigramo protiv velikih i, jasna stvar, dobivamo. Koji e vrag nadigrati kolovane ljude. A nama to godi, pa se pravimo i kolovaniji nego to jesmo, i sve latinski razgovaramo, toboe da nas ne razumiju. Secundum magnam misericordiam tuam kaem ja. Et secundum multitudinem miserationum tuarum dele iniquitatem meam nadovezuje on nekako teko zabrinuto. Dixit Dominus Domino meo: Sede a dextris meis nastavljam ja ovaj ueni razgovor recitiranja psalama, a on ga objeruke prihvaa. Donec ponam inimicos tuos scabellum pedum tuo-

rum.

182

Eh, to nam tee taj latinski. Ni hrvatski ne bismo bre govorili. Ante, apud, ad, adversus, circum, circa, citra, cis... In mundo non de mundo! prosijeca me odluno. Eo rus magis itineribus protivim se ja nekako povrijeeno. Nomina asinorum ubique scribuntur na to e on pomirljivo. A seljaci nas gledaju s udivljenjem i ude se kako to nama lijepo tee, pa kad sjednemo s njima kartati, onda nas sasvim ozbiljno opominju: Da nam sada ne vrdate tim prokletim popovskim jezikom. E, kad bi oni znali, da nam nita ne bi pomogao taj prokleti popovski jezik! Samo did Buja sjedi na solaru s bukarom u ruci i smijucka se ispod sijedoga brka: Pred rajom svaka gradska baraba moe igrati u enjaka... Ali ja svejedno vidim, da uiva u nama, u naoj uenosti, pa da ga poastimo, obraamo mu se s osobitim potovanjem, kao na kraju pisma: De profundis clamavi ad te, Domine: Domine, exaudi

vocem meam.

Na to did Buja savije almu od runika i klanja nam se do zemlje: Merhaba, efendije. uur Allahu, hamam, turbe, kurbe... I sad on veze turski, a mi latinski, a sva trojica mislimo: U Turina vjere ne imade i Latini su varalice stare, i 183

kako su jedni i drugi hara kupili po ovom kamenju samo nam ne ide u glavu to su mogli skupiti. Eto tako. U Grabovcu je, hoemo rei, raj na zemlji prema onome kako je u sjemenitu. Tu se oko krme dida Buje skupljaju galantari iz nekoliko sela; svaki se prsi i troi, da se dopadne djevojkama, a Manje die bavu proeka i razbija je o betonski pod ma da je najruniji, najljepi je. Galantari to je naa dika, dika cijele Imotske Krajine. Duani na trbuh, pa po Evropama! Nema toga grada u kojemu nisu kao kod kue, ali ipak kod kue su najvie kod kue. Njihovim priama i priicama ni kraja ni konca samo to uvijek govore o jednom te istom: kako su prevarili ovoga i onoga vabu i udiju, ili opet kako su prevrnuli ovu ili onu vabicu ili ehinju... A nakon tih vabica i ehinja, nema toga sveca koji ne bi dirao porko. A opet nema toga sjemenitarca, koji zatim ne bi otrao na svetu ispovijed, pa opet ist kao od majke roen sve do nove prie. I tako se sve to lijepo Boe oprosti gadno vrti. Cvitin brat ima bicikl, i to je velika radost. U jedno popodne obojica smo nauili voziti, i majstorski voziti, batkane moj, sokole. A sutradan ja sam se isto tako majstorski prosuo po cesti. Na sreu, osim dragoga Boga nitko me nije vidio. Osim toga u Grabovcu ima, to Slavonci kau: tuta i tma lijepih djevojaka, pa se nas dvojica s njima uputamo u ale i razgovore, i mislimo. A pri tim mislima i primislima srce uvijek nekako udnovato udara, i krv udara tamo, gdje po svetim sjemeninim pravilima nikada udarati ne bi smjela. O, kad bi se meu tim djevojkama nala samo jedna milosrdna i samo jedanput dala sveenikom podmlatku, da ovjek kranin i to jedanput okusi. Onda bi Bog uinio, da nam se to zgadi, i nikada vie ne bismo dirali porko, pa 184

ak ni u elji ne bismo sagrijeili protiv svete istoe. E, kad bi se nala jedna jedina! Ali ni u Grabovcu ni u Medovdocu ne nae se ni jedna milosrdna, kao to se u Sodomi i Gomori ne nae ni jedan pravednik. O, gdje si, milosrdna, da ne bude zlo ovjeku, a sjemenitarcu napose! Boe, samo jedanput... samo jedanput apni jednoj da bude milosrdna... Odstupite, neiste napasti! Ove godine Cvite bratu, a ja ocu ponekad ukrademo cigaretu, i onda puimo negdje pod meom, u kamenju, da nas nitko ne vidi, eda ne bismo sablaznili iskrnjega svoga, jer bolje ti je mlinski kamen oko vrata i oko... i jezik... nego... Onda opet vozimo bicikl, svaki dan bicikl... Bit emo najbolji biciklisti na svijetu. I okolici kae did Buja i namiguje i okom i brkom. Nakon takve poruge o tome vie ne govorimo pred njim, niti pred ikim drugim, osim pred samim sobom. Zamisli kliem kad budemo prvi na svijetu, onda e sve novine pisati: Dva klerika, dva popa prvaci svijeta u biciklizmu ! To e biti velika pobjeda Svete Matere Crkve. U kratkim hlaicama i mornarskoj majici Cvite pobono iskrivljava glavu. Jesi li poludio! skoim Kakve kratke hlae i mornarske maje! U mantijama, jablane, u mantijama! Neka se zna, da se voze klerici, a ne uga svjetovna!... Osim toga, kad ide uz brijeg, lijepo skupi mantiju, i nikom nita. Kad ide niz vjetar, ti je rairi, pa e ti sluiti kao jedro. E zanese se on e, na to nisam mislio. Ali moram priznati da je lukavo. Samo suci... 185

 Ostavi ti suce. Bog e suditi svojima. Mi treba da uzjaimo, a drugo je njegova sveta briga. Grabovac je eto tako, ali Lovre je... Lovre. Tamo je moj otac mlinar u motornom mlinu tetke Kate. Jasna stvar, da sam ja tamo kao u svome i da ruam kod tetke i da mi njena ki Anelka uvijek gurne u dep nekoliko cigareta. I to je djelo kranskoga milosra, veoma fino. Ali najfinije je to, to na Lovreu ima mnogo vie djevojaka nego u Grabovcu i Medovdocu, i to su mnogo bolje obuene, gotovo kao Splianke, i to su okate i bokate, sisate i guzate Boe oprosti. I onda mi je toplo, toplo, naalost samo meni.

Oj, djevojko sa Lovrea? je li iko u te krea? Je tijo, nije smijo, oj!

I ja bih htio, ali to moe jadna kranska dua kad one nee da se rtvuju za sveeniki podmladak! Tada bjeim iz mjesta gore u gradinu, meu stare rimske ruevine, jer Lovre je (Ludrum, Labineca, a moda Laureatae) rimsko vojniko naselje, a moda i biskupija Ludrensis. I ba tu me je Bog prosvijetlio i nadahnuo... kad sam otkopao tri rimska novia. zagrmio je i zatutnjio u meni glas strani i veliki koji govori: Don Franu sam poslao, da otkopa Solin i kraljevstvo hrvatsko, tebe aljem, da otkopa Ludrum i sva rimska naselja u Imotskoj Krajini. Bit e arheolog veliki. A otac Izidor? pitam, toboe, alosno. Pusti oca Izidora, za ovo sam te odredio. Neka se vri volja tvoja! 186

U stvari se vri moja, jer ono o ocu Izidoru, podmetnuo sam, toboe, kao da se nisam odrekao misija i muenja, i Kine i pribijanja na kri... To je, toboe, moja najvea elja, ali ako je Bog drukije odredio njegova volja! Ja i dragi Bog uvijek i sve nekako pomirljivo uredimo zadovoljan on, zadovoljan ja. To mi je zaista najbolji prijatelj, jer za mene uvijek neto novo izmisli ba kad se staroga zasitim. Tako i te veeri, im sam se vratio kui, udari me milju pod rebra: za arheologiju ima vremena to je ionako odreeno za kasnije sada treba napisati putopis, da knjievnost ne zanemari. Ali kako pisati putopis, ako se ne putuje? Pa putovat emo, trista mu gromova, rekao bi enoa. I sutradan, s trideset dinara u depu, s olovkom i biljenicom u drugom, krenuh na veliko putovanje. Pjeice naravno jer ja sam uenjak, istraiva, a ne turistiko smee. Prebacim se preko Orljae u Zagvozd. Odmah se vadi biljenica: osvajaki pohod Napoleona, pobune krajinika, probijanje velike ceste, careva ploa usjeena u prokop prijevoja Turija. Sve to treba pogledati u povijesti. A ovdje treba pribiljeiti izvjetaj potanskoga slubenika talijanskoj upravi pota u Splitu: Monte Turia, pasja vira. Karoca

rota, mula cota. Marko Lueti, potijer.

Tako se piu putopisi, batkane moj, sokole! Treba sve unijeti, i brda, i cestu, i kue, i ljude, i povijest, i smjeice... Bit e to najbolji putopis, koji je ikada napisan. I politiku! Jasno, i politiku treba unijeti. Eno ti u upi dva seljaka pjevaju gange:

Priko neba poletila zvizda,

187

za Jevtia glasovala... (domisli se sam!)

Ovakva jedna politika pjesma nije na odmet. Odmah ovjek zna gdje je i s kakvim narodom ima posla. Kad to ne bi bio sveti sveeniki putopis, unosio bih ja i ljubavne pjesme, na primjer, kad se govorilo o Zagvozdu:

Oj curice iz Zagvozda, bi li dala za dva grozda?

Ali to ne dolikuje sveenikom podmlatku, i stoga e putopis, u neku ruku, ostati sakat bez onoga, to je, hoe-nee, ipak Bog ovjeku dao. Umjesto toga napisao sam itavo malo poglavlje o stecima, pa neka se kranski svijet radije zabavlja smru, nego poganim stvarima. I tako ja, kao sveeniki podmladak, spavam i jedem kod upnika ili kod drugova. Sa upnicima veoma ozbiljno razgovaram o svom znastvenom putovanju, o knjizi, koju u im na dar poslati kad bude objavljena. Oni nekako sumnjaju, da e ikada biti objavljena, a to me kao uenjaka pomalo vrijea. No tjeim se, da seoski upnici nemaju nikakva smisla za putopise i druge uene stvari: u vjenom druenju sa seljacima i sami ponovo postaju seljaci. Od sela do sela, od upnika do druga, i onda bijelom c estom, bijelim privijama preko vrletnoga Biokova na more, u Podgoru, u Tuepi, u Makarsku... Ovdje se, milo moje, ne moe nita pribiljeiti osim puste ljepote. Planina i more, more i planina. Tu u u putopis unijeti trideset i sedam, ako ne i etrdeset stranica o prirodnim ljepotama.

188

MakarskaBaka VodaBrela. Vrulja! Vrulja! To oko ljudsko nije vidjelo. To uho ljudsko nije ulo. Toliko jezovite ljepote vriti iz nje, iz te beskrajno modre uvale, ustraeme prijetnjom planine. Ne, ne, to se ne da ispripovijedati moe se samo jednom potpuno doivjeti i samo jednom zabiljeiti. Evo stranice iz putopisa: Podne. enoa bi rekao: Mili Boe, sunce vraki ee. I kad cesta zavi iza jedne vrleti, pue... pue poda mnom, preda mnom, nada mnom, pue toli lijepa, toli duboka, toli modra, toli grgoljava Vrulja. Toli divlja kamena planina, kao od komada da se ueno izrazim kao rasjeeno grlo ljevka gotovo se okomito rui na tisue metara (pjesnika sloboda, a ba se tako i ini) u sinje more. To je Vrulja. Vrulja, jer vrije. To vrije ne odnosi se na 100 C, nego se samo ini da u irokom kolobaru vrije, a ono u stvari ne vrije nego izvire u vrtlogu, u moru, u sinjem i dubokom, Mare nostrum, i sto velikih i ezdeset malih laa. Tu je smrt i za ovjeka i za amac. Nema evrljanja: ako hoe okusiti ljepotu, mora se otrovati i umrijeti baba mi je i o tom priala jednu priu, o trovanju... Kako je ovdje sve to lijepo i ubavo! Lijepo i ubavo more. Lijepe i ubave sike, otre kao noevi. Lijepo i ubavo suro kamenje, na kojemu nema nita osim kamenja, to se rui u obliku rasjeena ljevkova grla. Lijepo i ubavo sunce na nebosklonu. Lijepo je i ubavo stajati ovdje na okuci toli tvrde i toli bijele kamene ceste, nasloniti se na prsobran i biljeiti u putopis najljepu i najubaviju stranicu... A sada u Rogoznicu, da me ne uhvati gluha i neprijateljska no. Lijepa je i ubava i Rogoznica, i Omi i pakleni kanjon Cetine, kroz koji sam proao u gluhoj i slijepoj noi, ali najljepe i najubavije su Jesenice, jer u u njima ostati dvadesetak dana kod don Ivanove rodbine. 189

Jesenice su lijepe osobito zato, to sam se ba tamo, na licu mjesta, uvjerio, da je svijet ne samo opak i zao i do dna due pokvaren, nego i neizrecivo glup. Sada znam, da je pobonost samo u mojim brdima, a da je svijet ova prljavtina uz more. Tu ima sva sila komunista i drugih svjetovnih gadova... Da sam ja Bog, ne bih ekao ni pokoru ni pokajanje, nego s izmetom ravno u pakao! Ravno u pakao s huljama! Ne samo da kunu i psuju Boga i kod nas ga ljudi za nevolju opsuju nego ga i nijeu, prokletnici. A to je vrhovna glupost to im je lijepo dokazao don Jure, najpametniji pop, kojega sam ikada sreo: Prijatelji moji a to prijatelji moji uvijek je izgovarao pomalo podrugljivo Tja, prijatelji moji, samim tim to psujete Boga, priznajete ga. Psujem ja i vjetice dobaci mu jedan bezbonjak. Don Jure se malo povue i sve se gladi dlanovima po prsima. Vidim ja: smilja. Smislit e on, ne boj se. I smislio, ali neto kudikamo vee nego odgovor na to vjetije pitanje, neto to mora pokositi sve bezbonike ovoga svijeta: Tja, prijatelji moji, nijeete Boga. Moda je i tako. Jer i bez njega je sve razumljivo. Tako malo prije, polazei od upnoga dvora, nekakav me bljesak ubode u oko. Ja odmah rukom: hop ba kaza hop i ulovim sat u zraku. Evo ovaj. Ma nije mogue, don Jure zaudi se netko. Tja, prijatelji moji, sve je mogue. I to je najzanimljivije ovaj je sat sam nastao, sam se pokrenuo i sam se o zrak objesio. Glupost! pljune u stranu onaj bezbonik. Tja, prijatelji moji, vi ne vjerujete, da je tako mali mehanizam mogao sam od sebe nastati? A vjerujete, da ovaj 190

silni svemirski mehanizam sam od sebe jezdi ba tako kaza: jezdi a da ga nitko nije ni stvorio ni pokrenuo, nikakav urar nebeski! Gukni sad, golube, isprsi se, majin sine! Da mi je biti tako pametan kao don Jure... Sam me je Bog na nj namjerio, da u svoj putopis ovu predivnu mudrost unesem. U Jesenicama sam ostao dvadesetak dana. Kod don Ivanovih. Groe, vinogradi, breskve, teaci koji uz nadnicu, dobiju i pet litara vina. Stranci zijaju od uda: kako to da nisu pijani, a oni su u stvari jo uvijek edni. Tu je i tvornica na Dugom Ratu s bezbonim radnicima i studentima. Najbezboniji je neki Bogoslav kakvo bogohulno ime Kadi za kojega drugi Kadii, sjemenitanci i bogoslovi, mole Boga i usput ga mau na balote. Tako smo ja i Branko igrali protiv njega i jo jednog bezbonika i jasna stvar, gdje Bog nee biti na strani svojih odabranih! I moja je tetka na Dugom Ratu ona uvijek govori protiv popova, i kae, da ja nikada neu biti pop, jer mi ona stvar viri iz oiju. O tom je najbolje utjeti. Najljepa stvar u itavom ovom kraju dakako, da to neu unijeti u putopis jest don Ivanova neakinja, godinu dana starija od mene. To je zaista najljepa djevojka, koju je oko ljudsko vidjelo. Rumena, Boe, kako rumena... tvrda, Boe, kako tvrda, kao najtvra ljiva. Kad je vidim, samo otvorim usta; kad zatvorim oi, samo je ljubim platonski, Boe, platonski bez ikakve grene primisli. Ustajem prije sunca, samo da je vidim kad otvara prozor; odlazim u vinograd, u koji je ona otila; pripovijedam joj o svom putovanju, o Medovdocu, o don Ivanu, a mislim kako bih dao sve na svijetu, da je mogu poljubiti u onaj ljivasti obraz, u ustaljive. I ona mene nekako milo gleda. O, kad bih smo191

gao snage za jednu pravu rije... ali prije bih propao u zemlju od stida. Ne mogu spavati, ne mogu pobono ni svetu misu sluati volim je. Vrag me je potpuno zaosjenio. Kako bi bilo lijepo biti pop i nju oeniti. Odstupite paklene napasti! Da je se oslobodim, silazim na Mali Rat. Tamo ljetuje neki student prava iz Zagreba s dvije djevojke. Bili su neko vrijeme kod uitelja u Medovdocu, i djevojke su se na zgraanje itavog sela sunale u kupaim kostimima na terasi kolskog zahoda. A selo je pljuvalo, selo je vikalo: Kurvetine... Dole ste nam zrak ogaditi. ene su bile najbjesnije. Htjele su ih kamenovati. Don Ivan se zaloio, i kae da su takvi obiaji u svijetu. Ali ene iz Medovdoca ne priznaju takve obiaje. I ja sam, kao svjetski ovjek i sveeniki podmladak, rekao da to doputa Sveta Mater Crkva. I da dokaem, kako u tome nema sablazni, svaki sam dan silazio do kole i gledao ih kako se sunaju. Umalo nisam obnevidio od tolikoga dokazivanja. Poslije bih iao don Ivanu na ispovijed, i sve bi bilo u redu. A to je bio zaista poboan svijet, samo to sam ja u dui neist nisam toliko ni neist, koliko lako podlijeem napasti. Eto, oni su sada tu na Malom Ratu. Iznajmili nekakvu sobu i lee na podu na madracima. Sve troje. U kostimima. Ja u semideponentnim hlaama, istina nekim novim, ali opet semideponentnim. ale se sa mnom. Prevru se onako polugole. A meni krv samo tutnji u sljepooicama. Griskam donju usnu i mislim: Eto, taj student... Jedna je sigurno njegova. Sigurno. A druga? Zato se druga ne smiluje meni, to joj vjerojatno nije teko.. . Zato mi se ne smiluje, da i ja 192

jednom vidim to je to, da to nije nita, pa da bude vjeni mir i istoa. Zato mi se ne smiluje... A moda su i djevice?! Moe biti. Jer su tako pobone, i znaju mnogo pobonih pria, osobito o iskuavanju svetaca. I s kakvim pobonim licem pripovijedaju: Sveti Antun pustinjak ivljae na stupu vrlo visokom i ne imaae nita osim eira, kojim se branijae od sunca. I Bog dopusti avlu da ga iskua. A avao posla enu lijepu i pohotnu. I ena svue sa sebe haljine svoje do krpice i posljednje i stade pred stup. I zovne sveca glasom umilnim i bludnim: Antune, Antune... A svetac ree: Evo me. Tko zove? Ja te zovem, Antune, da me pogleda. A Antun spusti svoje oi k zemlji i vidjevi enu golu i napasnu, spozna, da ga Bog iskuava, te skide eir svoj s glave svoje i pokri sramotu svoju drei eir obim rukama. Tada ree ena: Antune, Antune, uzdigni desnu ruku k nebu! I Antun uzdigne desnu ruku k nebu. Tada ree ena: Antune, Antune, uzdigni lijevu ruku k nebu. Antun spusti desnu ruku i prihvati eir svoj, kojim je pokrivao sramotu svoju, i podie lijevu ruku k nebu. Tada ree ena: Antune, Antune... a sada obje ruke uzdigni k nebu! Antun obje ruke uzdigne k nebu. I gle, Gospodin uini udo, eir ostade na mjestu svojemu. 193

Mora da su veoma pobone kad znaju i one ivote svetaca, kojih nema ni u velikom Marthyrologiju, iz kojega nam pri svakoj veeri itaju... Ne, ove se nee smilovati. Ali dobro je, da sam se sreo s njima, jer ovaj lijepi ivot sveca uvelike e obogatiti moj putopis. Vraam se kui za dernek na svetoga Roka, medovakog zatitnika. I dobro je, to se vraam, da pokaem Matkoviima, onim Matkoviima, koji neprestano govore, da u biti pop kad i njihova krava, da im pokaem tko sam i to sam, i da im sad kad je Maek pobijedio u brk zabiberim hrvatsku zastavu. Oni su uvijek uz velikosrpsku vladu, uz andare i uz austrijske pandure. Pokazat u ja njima i njihovim andarima, to je sjemenitarac, to je sveeniki podmladak, to sam ja. Ispnem se na zvonik i razvijem hrvatsku zastavu. ivio biskup! a mislim u sebi ivio Maek!, i oni znaju da to mislim, i andari znaju, pa nekako zastaju meu narodom i sve me odozdo mrko gledaju. A u meni kuha sveta sjemenina krv: ivio biskup! ivio biskup! Vikni neto drugo! izaziva jedan od njih. A u meni pue i bijes i junatvo, pa neka me istjeraju iz kole: ivio biskup! ivio Maek! I zatvorim oi ekajui kad e andari zapucati. A onda, kad nitko ne zapuca, povikah nekim upljim prebijenim glasom: ivjeli i kanonici.. . Poslije mi je majka rekla, da su se andari raspitkivali tko sam i to sam, i da su htjeli podnijeti prijavu, ali kad su 194

doznali da sam Bujin unuk, samo su odmahnuli rukom vrednije je Bujino vino od prijave. E, kad je tako, ba mi je ao to se nisam jo potenije izvikao. Vikao bih ak i ivio stariji prefekt! mrcina jedna gadna. Vikao bih bilo to, samo da viem, da se izviem, da se isprkosim. Kad je otac doznao za taj moj junaki podvig, umjesto da me pohvali, to sam mu na diku, pogleda me ozbiljno, a ipak nekako dobro i toplo: Ne budalai, sinko!

195

SVE JE GROBLJE
Sve je groblje. Ova je kua groblje. I ja sam groblje. Tako ovjeku doe, da je sve groblje, sve sami mrtvaci, i ovjek zaeli da i sam bude mrtvac. I kakve su to gluposti i misije i putopisi... ovjeku je najljepe kad je mrtvac. Lijepo umrijeti pomiren s Bogom i usnuti u Gospodinu tamo kod nasmijeenog don Anela. Ne, ovaj ivot ne valja. Imamo novoga duhovnika. ovjek bi mogao itav ivot pogaati tko je, i ne bi pogodio. Stariji prefekt! Boe, kako se to ovjek izmijeni preko noi. Sama blagost i toplina. I pogled mu je nekako mekan, plaan, i ruke, kao da uvijek sanjaju, i lice tako dobro, tako aneosko... Kako se to ovjek moe od andara preobraziti u anela. I glas mu je postao tih i sladak, kao bolestan. Ljudi, taj je glas do juer straio. Kako to moe, kako to moe... I da nisam poznavao don Anela, mislio bih da na svijetu ne ma takva ovjeka, takve dobrote. Ali tko je poznavao don Anela i samo se jednom zagledao u njegove oi... toga se ne moe prevariti. 196

Mene se ne moe prevariti. Ova je kua ostala bez due, i nitko joj je nee vratiti. Tako sam alostan i tako sam. Ostalo je samo zvonostrailo. etnje nisu vie etnje: vrisak, prepirka, smijeh. Teke su etnje. Drugi jo i sada zavru nogavice i namau noge u more. Oni koji znaju plivati, kupaju se. A meni je najljepe pod kakvim borom, pod kakvim kamenom... meni je najljepe kad idemo na Sustjepan, staro splitsko groblje, kad idemo na razvaljene Kavanjinove dvore, na rt Marjana ili do peine svetoga Jere. Meni je najljepe samovati meu ruevinama, meu mrtvacima. I ruevine i mrtvaci su tuni i bespomoni kao i ja. I more volim. Gledati ga s litica. Ma koliko builo, ma koliko se propinjalo, ja znam, da je osamljeno, i bespomono tuno, kao i ja. Na Sustjepanu je najljepe. Tamo su utljivi osamljeni svjetionici, more i okomita litica, grobovi pod tihim plaem vjetra u empresima i gola bronana ljepotica s oima izgubljenim u smrti i beznau kau da je to Rendieva No ili Tuga, ja ne znam, ali znam da bi ba tu, do te nesretne ene, i moja alost lake plakala. O, kako bih ostao ovdje sam sa svojim nevoljama i nevoljnim mislima, kako bih radosno samovao. Ali ovdje ti ne daju samovati. Misle, da neiste misli misli. A kad je ovjek tuan u zavjetrini na ruevinama i meu mrtvacima, ne moe misliti neiste misli. ovjek je tuan, pustite ga tuzi. Dovraga, pustite ga tuzi, pustite ga groblju! Hajde k svojima! Hajde k svojima! Hajde k svojima... 197

A gdje su moji?! Kad je ovjek tuan, onda nema svojih, onda nikoga nema. Pustite ga groblju. Pustite ga da razgovara s mrtvacima!

198

STIGME, ISUSE, STIGME...

Mnogi su ga vidjeli plakati, ali nasmijeio se nije nikome. Ni Ivanu, kojega od svih najvie ljubljae. I ja se vie ne smijeim. Ve dugo. alostan sam i izgubljen na tom svijetu. I tako ja volim njega, i on mene. Voli me vie od sviju, i mora me voliti vie od sviju, jer ga volim vie, nego to ga svi zajedno vole. I ne djeaka koji je sa mnom prvih godina etao po Gospinu vrtu, ne. Ni onoga Isusa na kriu umorena. Ne! Volim ovog Isusa... ovog pravoga Isusa, onakvog kakav je naslikan na drugom katu suelice stepenicama... ovoga nujnog, nujnog Isusa. Svaki dan ga sve vie volim, svaku no. Kad svi zaspu, ja se iuljam iz svoga kreveta i tiho, tiho, na vrcima prstiju, priljubljen uza zid hodnika idem k njemu. Stajem pred njegovu sliku i gledam ga. I on mene gleda. Kudgod se maknem, njegov turobni pogled ne silazi s mene. To je pogled pun ljubavi, ljubavi kakve nigdje nema. Dugo, dugo stojim pred njim, tronut do suza i sa suzom u oku apem mu: Nasmijei mi se, nasmijei mi se, makar sa suzom. 199

I kada tako dugo, dugo stojim i kad ga tako dugo, dugo molim, on se gane i u slabom utom svjetlu njegovo se lice pomakne, a na usnama mu zadre tako alostan, tako divno alostan smijeak. A ja plaem, plaem od sree, to se osmjehnuo, to se od svih ljudi jedinome meni osmjehnuo. Vraam se u spavalite i blaeno zaspim. Iz noi u no tako. Ispoetka je strog i nepomian, i odvie ozbiljan, i odvie boanski. Ali to due stojim, to ga due preklinjem i to no dalje odmie, njegovo lice postaje sve meke, sve tronutije... i na kraju vie ne moe odoljeti mojoj ljubavi, slomi se, nasmijei se i proplae. Sino sam jasno vidio kako mu se suza zabljeskala u utome svjetlu. Kako se volimo, kako se volimo... I svaki dan sve vie, i svaki dan sve lue, i svaku no sa sve vie suza... Ja mu obeajem, da u se pokoravati svetim sjemeninim pravilima, da neu misliti neiste misli, niti initi neista djela, da u uiti koliko budem vie mogao, samo da on nekako uredi, da me nitko od starjeina ne zatee dok s njim razgovaram. I ja sam inio tako, i on je inio tako, i bili smo svake noi sve blii i sve se vie voljeli.. . Poludjet u, koliko se volimo... I onda jedne noi, kad je bio veoma tuan i kad mi se vie nego ikada smijeio svojim tunim smijekom, rekao sam mu to sam tako dugo, dugo tajio... kao da se pred njim moe neto sakriti, kao da on ne ita i najskrovitije misli, ali, eto, ja sam tajio, a on se inio da nita ne zna. Stigme, Isuse, stigme... Kao da se iznenaeno trgnuo, a ja znam, da on zna za moju eu i da se ne treba trzati.

200

 Stigme, Isuse, stigme... kao svetome Franji, kao Terezi Neumann... Udijeli to i jednom malom tunom Hrvatu, da i ovaj narod, koji je tisuu godina za tebe krv lio, antemurale christianitatis, da i taj narod ima svoga sveca, svoga Franju iz Assisia, svoju Terezu iz Konensreutha u svjetlu religije.. . Nemoj me tako samilosno gledati. Udijeli, pa smo gotovi! A on me i dalje samilosno gleda, nekako tuno, nemono, kao da bogzna to traim. A i jest, traim mnogo, ali to je to njemu! I slijedee noi tako, i mnogih drugih noi, mnogih tjedana i mjeseci. Onda sam uzeo britvu i zarezao dlanove. Vidi, ja sam naeo, a ti dovri. Ne mora nita uiniti nego rairi ruke i pusti zrake iz svojih rana, da otvori moje. A to ti nije teko. Reci bratski: rairiti ruke i pustiti zrake, i moji e dlanovi zakrvariti, a bezboci e pasti na koljena kliui imenu tvojemu. Zato ne obrati bezboce? Ili eli da odu u pakao! Sutradan sam zarezao jo dublje. Evo vidi, sada su to prave rane. I ako pusti samo jednu zraku, probit e mi dlanove, lako e ih probiti. Ako ti je jo uvijek teko, samo reci, ja u ih sutra jo vie izdupsti... Stigme, Isuse, stigme... svom malom nesretnom djeaku. On uti. Gleda me nujnim rasplakanim pogledom i uti. Najednom nestade blagosti iz tih oiju, nestade boli. To vie nije pogled prijatelja, nego pogled stranca sumnjiav, nepovjerljiv, ispitivaki. A to me ubode tako duboko... o, nita ne moe zaboljeti kao sumnja onoga kojega voli vie od samoga sebe.

201

 Ne, Isuse, ne! Nije to iz oholosti, iz tatine. Nije to zbog toga, da se pred drugima mogu pohvaliti tvojom milou, tvojim biljegom,... nije to da me za druge biljeguje, nego za sebe... Kako me ne razumije! Ja vie nemam nikoga i nita osim groblja. Don Aneo je umro, i nitko vie ne razumije siromanoga djeaka, nitko s njim ne razgovara, nikome ne smije otkriti ranu... jer sve je grijeh i sve je zloin togod napravi. Novi duhovnik samo ispovijeda, a kad propovijeda, propovijeda svima. Profesori su tui, i ravnatelj je tu i dalek, kao i uvijek, a prefekti su andari, koji su sretni samo onda kada te u zlu uhvate, andare ne moemo dobrotom obradovati, andari nemaju razumijevanja za nau bol... Razumije li. .. nitko ne pita maloga djeaka to ga boli... to ga boli groblje, to ga boli samoa, to ga mame mrtvaci... I da me uhvate kako ti svake veeri u pola noi na ovom pustom hodniku sazdanom od samoga straha oitujem ljubav, kaznili bi me, kaznili bi me... jer ni svoga Boga ne smije voljeti kad hoe, nego kad ti zvono zapovjedi. A koliko djeak pati to voli svoga Boga, to nitko ne pita... Nitko nita ne pita maloga djeaka. Daju mu jesti, da moe uiti i moliti. Smiju mu se to ima traljavo odijelo, to je siromaan, smiju mu se kad kae da je pjesnik, smiju mu se kad kae, da je tvoj vitez, smiju mu se... Onda on lakrdija i lupeta svata, da ih nadvie, da glupou i smijehom sakrije suzu, koju nikome ne smije pokazati osim tebi... Nije oholost, eto to je: mali djeak nema prijatelja. A ti misli, da tvoje znamenje traim iz tatine, da im doviknem tko sam i to sam, da ih bacim na koljena, jer si me uinio svetim... O ne, Isuse moj, ne! Traim samo svog velikog prijatelja, odraslog, prijatelja sazdana od boli, prijatelja koji tu bol voli... Njegove oi opet postaju mekane, blage, i jedna golema suza zamuti njegove iroke zjene. 202

 Evo, u ovim dugim ledenim noima, nadojenim strahom, dok svi spavaju, dok smo ovako nevieni i sami, progovori. Progovori... Malo je to to se milo gledamo, to ti lice omeka i zadre suza, malo je. Progovori! U poetku bijae Rije, i Rije bijae u Boga, i Bog bijae Rije. Rije hou, hou svojega Boga! Zar je to grijeh i tatina? Ispraznost zar je to?... Eto, eto to traim. Razgovarajmo kao ljudi, kao prijatelji, da ne budem ovako prokleto sam, da znam da me voli, da me netko izuzetno voli, kao to i ja nekoga izuzetno volim. O, da zna kako prokleto mogu voljeti, kako ludo, kako neodgovorno do smrti. Voli me i api mi kako me voli... Ili dokai da me voli, dokai i daj mi stigme... elim ih da znam da si ti uvijek uza me i u meni, da me i z u z e t n o voli. Nikoga nemam osim tebe zato me mui!... Zar je to zaista tako golema stvar za tebe, koji si svemoan, to: udijeliti stigme jednom malom alosnom djeaku... I nemoj ih udijeliti kao znak, kao biljeg, nego zaista kao pravu i ivu otvorenu ranu, neka boli, neka boli do neizdrljivosti. .. za tebe e boljeti. Sada me gleda nekako ozbiljno, preozbiljno, i svake noi sve ozbiljnije i sve tunije. I onda mi se uini, da se njegove usne potresno miu i da mi kroz progutane jecaje ape: Ne trai udesa. Hou da me spoznaju po ljubavi. A sam si udesa uinio; i ki Jairova, i sin udovice iz Naima, i Lazar, i bolesnik subotnji, i vragove si u krmke prometao... Nita. On ne iri ruke, ne puta zrake na moje rastvorene i ranjene dlanove. A ja svejednako plaem, plaem i zaklinjem. A kada se isplaem, uzdiem oi k njemu i vidim, da i on plae, i da mu teku suze krupnije od mojih, i da su mu oi na smrt alosne. I kao da ape rasplakani Bog: 203

 Vidi li koliko te ljubim i koliko sam alostan poradi tebe! Ali ne mogu ti udijeliti to trai. Ne mogu, i ne ispituj zato... I plae, plae... O, kako je teko gledati rasplakana Boga. I tako svake noi kad svi zaspu... u hodniku bez kraja, u slabanom utom svjetlu punom sjena, u pucketanju drva i njihajima stare ure... itavu jesen i zimu proplakasmo ja i moj Bog.

204

TO! POPA U MEDOVDOCU...

Ubie ga. Ne ubie ga ba, ali grdno ga ranie. Matkovii, JRZ-ovci, a da tko bi! Zbog ega? Zbog Svete crkve katolike i hrvatskoga naroda. Glasovao je za Maeka a za koga e! na Maekov roendan nas smo dvojica po brdima vatre palili i iz muara pucali... dok su se Matkovii pjenili od bijesa. Samo bi mrke objesili brke, krgutali zubima i utjeli.

Na njene usne utnja je stala, ko da je znala: vlada je pala...

E, majku mu, neka pada i vrijeme joj je. Ako emo pravo i po dui, i ti su Matkovii po roenju Hrvati, pa i dobri katolici svi su na nedjeljnoj misi, ispovijedaju se i prieuju, kranske dunosti vre... Ali, eto, oni hoe uvijek i svugdje biti prvi, pa misle: ako smo uz vladu, i mi smo vlada. Kilenc, bato! rekao bi Toma, ne moe ti protiv sela, protiv naroda. 205

I iz prkosa prema selu sagradili su i kapelu. Zovu biskupa, da im je posveti. A selo k biskupu: Prisvitli, takva i takva stvar... vi je posvetiti moete, a mi svi odosmo u lutorane! Biskup odmah vidi na ijoj je strani pravda, i sada neka u kapelu tjeraju ovce. Nisu oni dorasli selu, pa pucaju od bijesa. A selo njima lijepo pjesmu pod nos:

Matkovii gradili kapelu. U nju meu Trteljinu Jelu, (gobavu usidjelicu) Viculina da ih ispovijeda, (to je opet raspop) a Davida, da im propovijeda, (to je opet gluhonijem) na oltaru Franu i Gobicu, (to su opet grbavci) svoga sveca i svoju sveticu.
A don Ivan na strani sela, Boga i naroda. I onda: pras! Iz petnaest metara punu puku same u iju. I tek mi se sada objasnilo, zato je Providnost don Ivana obdarila takvom bikovskom ijom. Inae, Zbogom. Ovako se sama zabila u slaninu, pa ni makac. I da si vuju kuglu stavio. Providnost uva svoje. I nemoj se sada izmotavati pred istraiteljem, da je don Ivan, toboe, napastovao tvoju enu i tako. Tko e u to povjerovati, da pop, da svet ovjek napastuje neije ene! Samo ti lijepo u tamnicu, kako Bog zapovijeda, a za drugo emo lako. Ba zavidim don Ivanu. Tko bi rekao, da e neto tako veliko postii, da e postati muenik svoga Boga i svoga naroda. Nekoliko sam ga puta posjetio u bolnici. Kakvim je samo svetakim mirom podnosio bol; kau, da nije ni zajauknuo dok su mu samu iz vrata upali. 206

O tom zloinu spjevali su u Medovdocu kilometar dugaku pjesmu, i sada je uz gusle pjevaju na svim sijelima i u svim selima. Boe, kako su me pretekli, jer ja sam se ba na to spremao. teta. Svaki put kad iziem iz bolnice, pomislim: Kakav muenik, kakav muenik! I svaki put nadometnem: teta, to ga nisu ubili. Kakav bi tek onda bio muenik, kakav muenik...

207

OKRUNI URED
to, doktori... ti kiobran! Svi oni oko mene moraju badava plesati. Tako je govorio moj otac kad bi nedjeljom skinuo svoje ukrueno mlinarsko odijelo i obukao svetano, koje je jo prije deset godina iz Srijema donio. Neka se svi moji razbole sve e to krankasa! I to krankasa, to je kao nekakav Sezame! A i jest Sezame! Jednog lijepog dana ponosno uetam u razred i sve se smijuljim, a najradije bih se raspukao od smijeha, i ne zato, to mi je neto smijeno, nego zato to sam tako, tako sretan. Idem u grad kaem. A itav razred zinuo od uda: U grad? U radni dan! Pa to je na tome kaem ja bezbrino, kao da je to sasvim obina stvar, a najradije bih se rasuo od oholosti. Pa ni Drvi ne izlazi u radni dan. A ja, eto, izlazim, makar nisam kanoniki neak. Kakva je to pobjeda, batkane moj, kakva pobjeda! Nitko iz ove kue ne izlazi u grad, osim kanonikih neaka i onih 208

koji imaju roditelje ili brau u gradu a eto, ja izlazim i u radni dan. To vam je krankasa, prijatelji izetam iz razreda, i da imam krilo, zastrugao bih. Onda lijepo na krankasu iliti okruni ured. Divna je stvar taj okruni ured, najdivnija na svijetu. A od svega je najljepe ekanje. Tu ti je ponajprije onaj fini miris bolnice, eta, eta i udie taj miris. Drugi ti je uitak pljuvanica. Ima ih nekoliko po hodnicima, a ti eta od jedne do druge i sam se sa sobom natjee: tko e bolje pljucnuti u sredinu. I onda tu dolazi mnogo ljudi, ena i djevojaka. A ti sve to gleda i prislukuje to govore i lijepi su ti svjetovni razgovori sve dotle dok ne dirnu u Boga, u lijenika i u ekanje. Ja ne znam to oni imaju protiv ekanja, kad je to od svega najljepe. Evo, na primjer, sada svi moji, i kanoniki neaci s njima, ue... sada izlaze na mali odmor... sad su u crkvi... sad opet ue... stariji prefekt svugdje straari.. . A ja lijepo etuckam ovim hodnicima, sluam svjetovne razgovore, gledam svjetovne cure, pijuckam u svjetovne pljuvanice i ekam... Trebalo bi do sutra ekati! Samo da taj svijet nije toliko nevaljao i ogrezao u grijehu i svakoj opaini. Psuje Boga, i lijenika i kurvanjsku bolesniku blagajnu i da e sve to lijepi avao odnijeti kad se zgre pesti... Onda su pozvali mene. Bijeli lijenik i bijela sestra. Boe, kako je lijepa ta bijela sestra najljepa na svijetu. A jo je ljepa u tom mirisu bolnice i ovjeka kranina prome neka milina Odstupite paklene napasti!

209

Taman poeh govoriti lijeniku kako su mi oi nevaljale, kad u sobu provali nekakva ljudeskara ruei sve to je ikada bilo na nebu i zemlji. Ako me je zarazila, doktore, ako me je zarazila, zaklat u kurvetinu! Uzdiem oi k nebu i zazivam Boga, da mu oprosti. A kada oi spustih, imao sam to vidjeti. Onaj nesretnik izvadio sramotu svoju, pa je pokazuje i sestri i lijeniku... a oni sve to gledaju i pipaju. Boe, prije bih umro, nego to pokazao! Pravi su muenici i sestre i lijenici, oni to jo i dodiruju. Zarazila te je ree lijenik. A on poskoi, kao da je pomahnitao, kao da je stotinu avola ulo u nj, a sigurno ih je ulo barem deset: Zaklat u kurvetinu, zaklat u je, svih mi bubrega Bojih... Veliko je milosre tvoje, o Gospodine, kad nisi otvorio zemlju pod nogama njegovim. Prikazat u dvadeset misa za spas njegove jadne due. I kad ne bi bilo ovakvih bogohulnika, onda bi okruni ured bio raj na zemlji. Ovako me je sasvim zbunio, jer nije bilo dana kad se ne bih zavjetovao, da u prikazati toliko i toliko svetih misa i priesti za toga i toga grenika... I sada sam sasvim zbunjen: ne znam ni za koga ni koliko... ali ini mi se, da bih morao ivjeti barem tisuu godina, da svoj zavjet ispunim. Atropin! Atropin je najljepa stvar na svijetu. Vidi, a ne vidi, ide u kolu, a ne dre ne smiju te pitati; sjedi u uioni i ne ui... Divota jedna predivna! Osam dana. Na kraju kau: jedno oko + 0,25, a drugo + 0,50. I naoale. To svakako. Vraki me raduju te naoale, samo to mi sme210

taju gledati. No kad itam, ja ih skinem. Ali kad idemo u etnju ili kad zaem meu starije, onda ih stavljam: neka se zna, da od gluposti nitko nije obnevidio. Kad je svrila stvar s oima, izmislih zube. I tako svakoga tjedna na okruni ured. A sestra zubarica najljepa sestra na svijetu. Boe, kako rumena i ljivasta. Gledam je, da poslije mogu o njoj sanjati, a poslije sna otrati na svetu ispovijed. Vie mi nije najljepe ekanje i pljuckanje u pljuvanicu. Izmislio sam neto bolje. Ujak mi je na prolasku ostavio dvadeset, a tetka Kata deset dinara. Svaki put uzmem dinar i kupim jedan Vardar i bronhi-bombon. Onda u jednoj zabitnoj ulici puim i siem bombon. Boe, itav mi tjedan prsti miriu najudesnijim mirisom na svijetu. Ipak ima neto dobro u svijetu, kojim nas strae taj svjetovni miris.

211

KNJINIAR SAMOZVANAC
ovjek uvijek izmisli nekakvu portvovnost, da promijeni ovaj strani glas zvona, koji mi sve manje slii na glas Boji. Onda ovjeka uhvati portvovnost za zdravlje, pa ide u sjemeninu bolnicu ili u okruni ured; pa portvovnost pomoi, te se otkrade u krilo asnih sestara, pa im pomae guliti krumpire, pei hostije i glaati rublje; portvovnost molitve, pa se lijepo zavue u kapelicu dok drugi nabijaju loptu, grije se uz prozor na suncu i moli se svome Bogu. Uope, portvovnost je najljepa stvar na svijetu samo to se stariji prefekt s tim uvijek ne slae. Knjiniar je neto veliko, najvee u itavom sjemenitu ima samo jedan. A ja sam jo kao prva sanjao o tome, kako je na svijetu najljepa stvar ivjeti meu dvije tisue knjiga, dok drugi sjede u uioni, a na njih neprestano vreba maji pogano oko prefekta. Istina, ni knjiniar nije itav dan u knjinici, nego sat-dva, ali to se niim ne da naplatiti: hoda kad te volja, sjedne kad te volja, izda knjigu kad dou po nju... Knjiniar se razbolio, a mene isti dan sveta portvovnost zgrabi za kose i dum u knjinicu. Preuzimam komandu. 212

I kao da se nita nije dogodilo: aci dolaze po knjige, ja im dijelim, prema njihovoj dobi i mom nahoenju. I nema toga, da u ja izdati knjigu, koja aku ne odgovara. Dolazi mi neki mali prva i gleda u mene kao u Boga ili u starijega prefekta, a meni se srce topi od miline. Daj mi U pustinji i praumi. Mar! Vidi ti njega, ja sam tek u treem razredu poeo itati Sienkiewicza, a ovo derle prvako... Evo ti Genovevu. To sam ve proitao. itaj jo jedanput, nee ti koditi. Kidaj. A prva se isprsi: Primi bratsku opomenu. Primam bratsku opomenu. I ne kaem ti: kidaj, nego te bogoljubno i kranski molim, da nestane. I moj prva ode s Genovevom. Htio bi odmah U pustinji i praumi! A gdje mu je Milutin Mayer, gdje Deeli otac i sin, gdje Gospodin Rafo! Ej, batkane moj, jo e se ti nakusati sjemenine orbe do enoe! I tako ja lijepo izdajem knjige prema brku i obrazu, a svome razredu togod hoe. Najslaa mi je stvar kad doe kakav sedma ili osma i trai ba onu knjigu, koju sam za nekoga iz svoga razreda odvojio: alim kaem ja ali ve je na itanju. Tako, tako, moja gospodo... i mali maturanti imaju nekakvu vlast. Prolo je mnogo dana, a da me nitko nije upitao: tko me je postavio za knjiniara. Moji u razredu su znali, da me nitko nije postavio i zvali su me samozvancem... ali sve 213

ono to se dogaa u razredu, to u razredu i ostaje don Aneo je prokleo dounike. Stariji je prefekt gotovo svaki dan dolazio na as-dva u knjinicu, razgovarao sa mnom, gledao tko to ita i pohvalio me, to sam se sam sjetio urediti knjinicu kako Bog zapovijeda... i gdje sam ja to nauio. Sam od sebe. Prije je bila samo biljenica po abecedi, a sada si n apravio karticu za svakoga pisca, pa opet karticu za svako djelo... Tako mi je zgodnije. Lijepo, lijepo, trebalo je to jedanput urediti. A onda, kao da mu je najednom neto sinulo, ugrize se za usnu: Sluaj! A tko je tebe postavio za knjiniara? Ovaj... kaem ja U stvari... moglo bi se rei... kako da kaem, to je nekako samo od sebe dolo. Samo od sebe, veli? Pa tako... recimo... onaj se razbolio... ja sam htio itati, drugi je htio itati, svi su htjeli itati, a nema knjiniara... Onda ti kao Napoleon! Uskoi, brate, i dri. Ja sam to... kako bih rekao... ja sam to iz svete portvovnosti, i to sam prikazao za misije. On neko vrijeme stoji namrten, kao da premilja, a onda kucne srednjakom o stol: Dobro. Ostani. Samo pazi, ti ove godine ima malu maturu. Uim ja, uim... Hvaljen Isus i ode. Onda malo zastade pa se vrati: 214

 Pjeva li jo pjesme? Pjevam. Nemoj mi pjevati pjesme. Ui, i ui. Ako je Bog odredio, da bude pjesnik, kao upnik e imati i previe vremena. Ali to u tome ima zla? Eno, u crkvi pjevaju moju himnu svetom Krescenciju, na akademiji pjevaju moju pjesmu etvi... Profesor ih je glazbe uglazbio... Znai da to nije maji kaalj. A ja ti kaem ui... i zaplijenit u ti svaki stih, koji napie. Zavidan mi je kao pas. Svaka ua-bua moe postati nekakav stariji prefekt, ali pjesnik... No danas mu opratam sve, jer me je ostavio u knjinici. A za drugo emo lako. I tako lijepo sat-dva na dan ivim tu meu knjigama, listam koju hou i ostavljam ih kad hou. A dok sam je ureivao, ispisivao one puste kartice, a to je trajalo itavu vjenost, dopustili su mi da radim i preko odmora. I tako sam sretan, ljudi, tako sam sretan, to me nema na igralitima, u onoj buci, u onom ludom natjerivanju lopte... ja i moje knjige... Samo teta to su izbacili ruske klasike, toga Dostojevskog, i Gogolja, i Gonarova, i... A ipak je ostalo i Rusa: Lermontov, evenko, Pukin... Oh, Pukin i divni stihovi iz Evgenija Onjegina:

Tu ima i indeks zabranjenih knjiga, koje kranske due bez velikoga smrtnoga grijeha itati ne smiju. Tu je nekakav Flaubert, Gorkij, Renan, pa najvei od svih bezbonika 215

A Onjegin ode kui, otio se preobui.

Zola... i stotine i stotine drugih. O, taj indeks ima vie stranica, nego sjemenite aka... Boe moj, Boe moj, da mi je negdje pronai jednu takvu knjigu, da vidim to ti bezbonici piu, samo tako, iz znatielje... Odstupite, paklene napasti! Ali ja, Boe moj... kao knjievnik... razumije ti mene... samo da vidim... Kau, da biskup moe dopustiti. Meni bi to svakako morao dopustiti, jer nisam samo knjiniar nego i knjievnik, Boe moj. Kad bi bila jedna takva knjiga u knjinici, ja bih je proitao... onda bih se odmah ispovjedio, Boe moj... jer katoliki knjievnik mora znati to bezboci piu, da ih potue. I onda izvuem neku tanku, tanku knjiicu. Pjesme. Ne, jedna jedina pjesma. Kakva li svetogra! Kako je to moglo doi u aku knjinicu! Besramnost besramna... Tu se pjeva o nekom osjekom franjevcu i o tome to je i kako je radio sa enama, s razvratnicama... Boe, krv mi bubnja o slijepooice: prsnut e. Uf, to je on to sve radio, uh, i koliko puta, uf... poludjet u. Ne, ne smijem to itati! Ne smijem to itati. .. Polako kae neki glas u meni Najprije pogledaj, da li je na Indexu. to tu treba gledati. To se odmah vidi. Nita se odmah ne vidi kae sabrano onaj glas Pogledaj. I ja sam gledao, i gledao, proitao itav Index od poetka do kraja, ali nigdje ni traga toj knjiici. No kae onaj glas ako je nema u Indexu, znai da nije zabranjena.

216

 Nije priznam poteno, ali ipak neki trei glas eprka po meni. Nije i gotovo kaem ja, i proitam pjesmu do kraja, i jo jedanput, i jo nekoliko puta... Onda sam otiao na ispovijed, ali ne toliko zbog knjiice. to je ovo opet?! Na sreu, tu se ne pogruje sveenika. Marin Bego: Niz nau obalu. O, koliko je tu pipkanja i gonjanja i svakakvoga drakanja, a kad padne no, onda svaki kao orao grabi svoj plijen... Odstupite, paklene napasti! Sve mi se zavrtjelo, zavrtjelo, i gui me... Ne, ne, ovo je velika knjiga, i ne mogu je utajiti, ne mogu rei, da je nisam vidio; da se zalijepila za drugu... I poem starijemu prefektu: to emo s ovim? On uzme knjigu i proita naslov: Niz nau obalu. Zemljopis. Lijepo. Da... U prvom redu daj je svome razredu, jer vi se spremate za malu maturu, bit e vam od koristi. Mislio sam, da u se sruiti. No to kod mene traje samo asak, a onda mi doe, da puknem od smijeha... Ej, prefekte, moj crni prefekte, koristit e nam, koristiti... I ne boj se, da je svi neemo proitati, i ne jedanput! I dvostruko e vie smrtnih grijeha kapnuti u ispovjedaonicu. Svi smo je proitali, i ne jedanput, i ne dvaput... i ne nae se ni jedan Juda u Israelu.

217

PUDING, MOJA GOSPODO, PUDING...

Bio je to najizbrijaniji, najpodianiji, najnamirisaniji i najnakinureniji vjerouitelj na svijetu. Ni mrav na debeo, ni krupan ni trkljast ba kako treba. Lice rumeno i napeto kao u djevojke, a kau, ako nije prevalio, ono nije ni daleko od pedesete. Bio je kao uenik, kojega Gospodin ljubljae. Mi se divimo njegovom stasu i obliju, i potajno i u brk, a on se samo smjeka i ueno odbija pohvale: To je tlak, mlada gospodo, niski tlak. Tlak je bitno u ovjeku, tlak je pokreta svih ljudskih djelatnosti. Ja imam tlak osamnaestgodinjaka, i stoga su svi moji pokreti, pokreti osamnaestgodinjaka, i stoga se nikada ne osjeam starijim od bilo kojega bogoslova. Ali, mlada gospodo, za to da me krivo ne shvatite nisam ni kriv ni zasluan. Na to mu se mi jo vie i bezobzirnije divimo, a bogme i zavidimo primisli su tu zle i opake i govorimo: Nije to samo tlak, a da i ne slutimo to bi drugo moglo biti. A on objeruke prihvaa:

218

 I nije samo tlak, mlada gospodo, svakako da nije samo tlak. I dragi je Bog rekao: uvaj se, uvat u te! ovjek mora paziti na sebe. Imao je nekakav visoki, visoki, gotovo ukopljeniki glas: Ja se svako jutro do pasa ispljuskam ledenom vodom. To je veoma vano. Krv ivne, i ile se jaaju. Dakako bez sapuna, gospodo, jer sapun sui kou, i ona postaje hrapava, lisnata, suha i stara, i to je najvanije svrbljiva. Zamislite, ja se operem u sapunu, uem u razred i stanem se eati... Molim?! Molim, kako bi to bilo neozbiljno i neugodno! Ali ne govorimo o tome... Svako jutro i svako vee tjelovjeba. To je vano, djeaci moji, tjelovjeba i masaa, vrlo vano... A mi u zboru ponavljamo: Vrlo vano. Onda svaki dan brijanje, i to kod brijaa... runik uronjen u toplu vodu, ali ne prevru, ne prevru, to je vrlo vano. Vrlo vano ponavljamo mi. I na kraju: gastronomija. Gurmanstvo, moji djeaci. Znate li vi to je to gurmanstvo? Kako ete i znati uz ovu praseu hranu! Bez hvale mogu ustvrditi, da sam ja jedini pravi gurman u ovoj zemlji. To nije ni teko. Ovo je zemlja ovara i govedara, u kojoj nitko i ne trai kruha vrh pogae, u kojoj je peena janjetina najvei domet, a to je vrlo vano. Vrlo vano ponavljamo mi. Kad pone govoriti o tom gurmanstvu, zbogom, vjeronaue! I grkljan, i jednjak, i vrat, i ile, i podbradak, i usta... sve se to razmeckano stee od puste sline, napunjene svim gurmanskim udesima.

219

 Kavijar... kavijar, na primjer. Nije to peena janjetina. Kineska jaja, jastog s majonezom... majoneza, gospodo... pa stotine vrsta vicarskoga sira s crvima i crviima! Lijepo uzme no i vilicu, pa te male debeljukaste crvie ieprka i pojede, a sir, naravno, ostavi... Blaenstvo, mlada gospodo, blaenstvo iliti eutanazija. I bijela gusta pjena savija mu se u kutovima usana. Ali puding, gospodo, puding... Ne ovaj od praka ! Fuj! Pravi puding u dvostrukoj pari kuhan... puding... Zamirio bi i otiao nekud daleko, kao da s blaenom slau tone u golemo i mlako pudingovo jezero. Puding, gospodo, puding... tako je Romeo morao uzdisati za Julijom. I koji mu je vrag taj puding! Da mi je to bar jednom u ivotu okusiti, to to se u dvostrukoj pari kuha i to mora biti laganije od pare. Ali nama sirotnim sjemenitarcima nije dano da okusimo ni puding ni Juliju. Putovati, moji aci, putovati... vraa se sanjivo iz pudingova jezera putovati... I to uva mladost. Novi krajevi, novi zrak, novi vidici, i nadasve promjena hrane. Ja svake godine putujem bar mjesec dana. Obiao sam sve evropske zemlje, osim onoga oslobodi nas, Boe crvenoga pakla. Bio sam u Turskoj i Perziji, Egiptu i Palestini. I nije bilo tog prokletoga nacionalnog jela, tog prokletog specijaliteta, koji ova usta nisu kuala. To je ivot! A glupani uzmu vodi pod ruku, pa od crkve do damije, od spomenika do mosta, od muzeja do galerije, i ruaju s nogu. Kad se vrate kui, misle da su pozobali svu pamet svijeta, a u stvari, vraaju se gluplji nego to su bili kad su otili... Krmice, moji aci, krmice, male, zabaene, neugledne krmice, i nita drugo, krmice... Pa kad te konobar poslui jelom, u tanjuru ti je donio sav drutveni i kulturni ivot 220

svoje zemlje. Posluajte me, pa kad uzrastete, traite ljude u tanjurima, a ne u muzejima... Na stranu to nas to zabavlja, i to se smijemo, ali... kako jedan sveenik moe tako govoriti! Kao da je jelo... Bievati bi ga trebalo. A jeste li vi glasno se u meni buni sveeniki podmladak a jeste li se vi ikada odrekli toga pudinga za obraenje malih crnia? Sinko moj uzdahnu duboko vjerouitelj jeo ja puding ili ne, crnii e se obratiti ili se nee obratiti. Vi znate, da jedna sveta misa vie vrijedi od svih pudinga. Pa ja umjesto pudinga prikaem svetu misu, i miran sam za itavu godinu. Ako biste se jo i pudinga odrekli... navaljujem ja. Ma pusti, sinko, ja prikaem i deset misa, i dvadeset... Ali ako biste se jo i pudinga... ustrajan sam dozlaboga. Ama, sinko, dokle e ti s tim pudingom!

221

INAE, KOLA JE SAGRAENA OD SMIJEHA

A najvei je na pol korizme. To je dan lai i podvala. A podvaljivati se moe svakome, i drugu, i prefektu, i profesoru i direktoru i nitko ti nee za zlo uzeti. Preklani je bio direktor don Stipe, onaj don Stipe, to smo ga zvali: He melete, Don Stipine gete. Na pol korizme predavao je u sedmom razredu. Prije nego je uao u razred Dragi je iziao, a na svoje mjesto posjeo pravog i ivog karnevala. Onda je don Stipe prozvao Dragia. Boli ga kae drug do njega i sve karnevala miluje po glavi, koju je spustio na klupu. to te boli? pita don Stipe zabrinuto. Boli ga, boli kae drug ne moe ni govoriti. A razred samo guta smijeh. Onda don Stipe sie s podija i poe do Dragia. Kako je slabo vidio, nije ni primijetio da to umjesto Dragia sjedi karneval. Don Stipe ga sve gladi po glavi, po tikvi, i sve ga hrabri: Nije to nita.. . Nije to nita... Popij aspirin... 222

A kad je vidio, da se Dragi ne mie, podie mu glavu, i onda... Boe, razred pue u takvu smijurinu, da se jeka do danas ula. Ove se godine Drvi toliko proslavio, da mu opratam, to je kanoniki neak i pekmezar, i to svake nedjelje jede kolae. Profesor iz zemljopisa bio je pop, uspravan kao svijea; glavu uvijek dri etiri prsta iznad vrata, kao da preko brda gleda. Nikakvih gluposti uleti u razred bijesan kao vjetar. Danas je pol korizme, i svatko zna da je pol korizme, a ja najbolje. Unaprijed znam sve vae trikove: vodu u tintarnici, prolijevanje ljepila po stolici itd.. . Za mene nema pol korizme, nego rad! Mogu vas jo i na to upozoriti, da nikada nisam nasjeo tim glupim i jeftinim akim tri... Ali ne dovri, nego poleti sa sve etiri u zrak: pod svaku nogu na stolici podmetnuli smo staklenu kuglicu. O ho! Ne nasjedam ja trikovima... i razred se valjao od smijeha. Ustaje bijesan, kao nikada: Razrednicu, razrednicu u ja vama dere se, umae pero u tintarnicu i pie. Brus, batkane moj! U tintarnici je voda. Za ui u ja vas, za ui. .. I potri izmeu klupa prema jednome, koji se najvie smijao. Jest, ueni moj... konopac, i on se preko konopca skljoka koliko je dug i irok. Takve smijurine Bog ni svijet nisu zapamtili.

223

I onda se Drvi proslavio, proslavio sebe i razred. A ta se slava pronijela po itavom sjemenitu, pa ak izvan njega sve do bogoslovije, i jeka e o tome trajati dok je Boga i svijeta. Privezao na konopac desetak praznih kutija od paste za cipele, pa kad je sat svrio, a don Ivo od zemljopisa jo uvijek bjesnio, pribije mu avliem jedan kraj konca za petu. I moj ti don Ivo izlazi iz razreda, a mi iga, uz dreku i viku u gomili pratimo kroz cijeli hodnik. Za njim zvee one prazne limene kutije, kao tisuu praporaca. Hoete li prestati s tom bukom, divljaci... A mi pucamo od smijeha... poludjet u. Jedan mu se od nas, sav rasceren, unese u lice. A don Ivo od zemljopisa izmahne onom svojom ruetinom i odvali mu takvu pljusku, kakve nikad nisam vidio. Ti e se meni u lice ceriti. I vie mahnit nego bijesan s onom uzdignutom glavom uleti u zbornicu, a za njim svih deset praznih limenih kutija. Boe, kakav se grohot prolomi u zbornici! Boe, umrijet u...

224

IMA I PONEKA SUZA

Suza je, na primjer, pater Ante. On nije nikakav pater Ante, nego svjetovnjak. No, mi ga zovemo pater Ante, jer je imao postati Isusovac, pa je prije zareenja pobjegao. Predaje nam latinski. To nije profesor, to je zvijer. Kladio bih se, da u nedjelju na veer ne moe zaspati: jer nije nikome zabiljeio drugi red. Nikoga na svijetu ni starijega prefekta ne mrzim koliko njega. Istina, esto matam o tome kako bi bilo lijepo, da sam andar, pa da malo pokakljem starijega prefekta, ili da sam kineski car, pa da mu malo zasladim ivot kineskim klijetima ili onom kineskom kapljom na elo, ili da sam ljudoderski poglavica, pa ga onako malo skuham... Ali otkad je doao pater Ante, ni jedanput nisam skuhao starijega prefekta. Kuham njega. Onako ga malo zaronim u vrelu vodu, pa ga izvadim i sve mu sa smijekom govorim: Kako je, a? Ovako ti nas u latinski. Mar u lonac! Onda ga opet vadim, opet mu se smjekam i razgovaram, pa opet: Mar u lonac!... Mar na raanj,... Mar u kineska klijeta! Jadna ti majka on svugdje gdje god ga tutnem. I kad itamo Cezara, nema toga majina sina, koji e proitati: quod pater nte habuerat, svi mi itamo i itavo 225

sjemenite: quod pater Ante habuerat. A on nikako ne moe shvatiti, da znamo, ali neemo, pa bjesni: Proitaj ti, ota! Pater Ante. Ti, Cvitkovi! Pater Ante. Ti, Zukan! (a to vam je odlika veliki) Pater Ante. I svi: pater Ante, i uvijek: pater Ante. Pater nte, pater nte... bjesni jadni pater Ante, a mi opet: Pater Ante... I onda se sasvim izbezumi, siplje druge redove i prska ih slinom. Kad se god radi o njemu, onda smo svi sloni kao pele, i o tome se ne treba dogovarati. Nekidan ota ita, kad ga on presijee: Kako?! I a m? Tako kod mene pie. I a m? Pie i a m, gospodine profesore. Evo ti jedinicu. A kod tebe, Raos? I a m. Evo i tebi jedinicu! A kod tebe, Dragievi? I a m. A kod tebe?... A kod tebe?... A kod tebe... Uzalud bjesni, pater Ante, kod svih pie: i a m, i kod drugoredaa i kod odlikaa. I kad je itavom razredu podijelio jedinicu, sav zapjenjen i izbezumljen otri po direktora. 226

 Kakve su to gluposti? upita direktor. Nisu to gluposti kae pobonjak veliki i odlika Zukan Gospodin profesor je pitao, kako u naim knjigama pie. A u naim knjigama pie: i a m. Da se i a m ita j a m, to zna svaki prva, a kamoli nee mali maturant. Kako to mali maturant gordo zvui A gospodin profesor nije pitao: Kako se u tvojoj knjizi ita? Na to direktor neto apne u uho pater Anti, koji jo vie pocrveni. Valjda mu je apnuo: Glupane! ili tome slino. Bilo kako bilo na ti je pater Ante sve do kraja sata brisao druge redove. A mi smo itavo to vrijeme aputali: Tko ne zna pisati, zna brisati. Da si nauio, ne bi se muio. i druge kranske i sjemenitarske poslovice. Ma koliko sam ga god u mislima muio i raspinjao i u loncima kuhao, ipak mi se jednom grdno raalio. Upravo smo izili iz sjemenita, zaokrenuli kod Hajdukova igralita, da se popnemo na Marjan, kad povika Dragievi: Eno pater Ante sa svojom... Uz ogradu Hajdukova igralita eta neka djevojka, a uz nju pater Ante. Boe, kako je rumen i kako stidljivo gleda u zemlju. Ni jednom nije podigao pogled ni na nebo, ni na djevojku, ni na nau kolonu. I nita joj nastavlja Dragievi pristojnije nije mogao pokloniti od Tivarova hubertusa! Tek sada primijetih, da djevojka ima nov novcat Tivarov hubertus. Dragievi je sve uo od svoje tetke: kako je pater Ante zaljubljen ko sivonja, kako dre, kako joj donosi po jedan karamfil, i kako joj je, sav rumen od stida, poklonio hubertus: Primi ovaj sitni darak...

227

I svi se smiju, itava kolona, itavo sjemenite pria o hubertusu i ljubavi za as je obila sve, od prvoga prvaa do posljednjega osmaa. A Dragievi se uzobijestio i vie: Umro bih od stida prije nego bih nekome poklonio Tivarov hubertus. Da li ga je uo? Sigurno ga je uo, jer nas ni dvadeset koraka ne dijeli; sigurno ga je uo, jer je nevoljni pater Ante jo dublje zario glavu u vrke cipela i pocrvenio, kao da si mu kou oderao. Bio sam sretan, silno sretan, ali na as. Onda me zaboli njegovo siromatvo, kao i siromatvo moga oca. I tko e se narugati mome ocu, zato to mi kupuje cajgano odijelo i najjeftiniju kapu?! I kad bi honorarni suplent Ante mogao kupiti krzneni ogrta, kupio bi ga djevojci koju voli. Ali on je morao otkidati od usta, da joj i to kupi. Zli smo, Boe, zli... Neu ga vie kuhati ni bacati u kineska klijeta.

228

NAJSTRANIJI DAN
Da su pogani Grci znali koliko e jada nanijeti jadnom sveenikom podmlatku, nikada ne bi izmlisili nepravilne glagole. Sutra u ispitati ovu trojicu spomenu i mene meu njima za konanu ocjenu. Nauiti nepravilne glagole. Zatim umirovljeni profesor Gross s dugom sijedom bradom i s isto tako dugim i sijedim nosom prie na svoje omiljene savjete: Kad zabijate avao u zid, morate najprije vrkom avla ostrugati malo, veoma malo boje, krede ili krea prema tome im je i kako je stijena obojena a zatim lagano, lagano zabiti tanji, po mogunosti elini avao, a onda ga lagano iupati vukui ga u istom smjeru u kojemu ste i zabijali. Ne smijete ga drmati, jer ete tako otetiti kredu ili kre, ve prema tome im je i kako je stijena obojena. Zatim ete uzeti malo deblji avao i zabijati ga, opet lagano, lagano i uvijek u istom smjeru... Kako je bilo lijepo sluati te divne savjete umjesto grkoga, a kako je sada strano...

229

Profesore Grosse, sve nepravilne glagole! Ja ne znam ni jedan, niti u ga ikada nauiti. Do sutra? Sve nepravilne glagole... Ne zna li ti, nesretni profesore Grosse, da ih jedino Zukan zna, i da ih je uio danju i nou, i po zahodima, i po etnjama, i umjesto Oenaa u crkvi... Ne zna li ti, nesretni profesore Grosse, da ovim ubija jednoga sveenika! Sutra u pasti. Onda u petnaest dana uiti samo grke nepravilne glagole, i opet pasti. Onda u k ovcama, profesore Grosse... Zbogom moj lijepi sveeniki pozive! Sjeti se Boga! Toliko e dua otii u muke vjene samo zato, to si me pitao nepravilne glagole. Sjeti se Boga, profesore Grosse, i dua to e otii u pakao. Kad je iziao, itavom je razredu bilo jasno, da je moja sudbina zapeaena. Strana no... No bez sna, no ispunjena molitvom i zaklinjanjima. Nije bilo toga sveca, kojega nisam zvao. Ako mi nebo ne pomogne, nitko mi nee pomoi. Ne, ne, na sat ne smijem doi. Umrijeti, ali na sat ne! U bolnicu! pomislim. Onda za kratkog odmora... Ali... na vratima sjemenine bolnice ispeo se golem lik starijega prefekta, i svaki put kad bih ga ponovo pogledao, bivao je sve golemiji i golemiji. Kerber je to, a ne stariji prefekt. Ve zvoni. Bjeim. Kamo? Ne znam. Bjeim. I onda mi opet sine spasonosna misao: u zahod. Zakljuam se i brojim: Jedan... dva... tri... pedeset devet... ezdeset. Jedna minuta... Jedan... dva... tri... to je to? Ja sam davno nabrojio etrdeset i pet minuta, a ne zvoni! to je to? Ja sam davno nabrojio pedeset... ezdeset... sedamdeset minuta, a ne zvoni! 230

Zazvonilo je kad sam nabrojio devedeset. Najuasniji sat u mome ivotu. Smrt bi bila milosrdnija od tih minuta, od tih misli meu minutama, meu brojenjem... Silna graja na hodniku i glas profesora Grossa nad svim glasovima: U trideset i devet godina slube ovo mi se nije dogodilo. Letjet e iz svih gimnazija u dravi, iz svih. .. Ma nemojte... ma nemojte... plaljivi glasovi mojih drugova. Iz svih! Iz svih! Iz svih... vie profesor Gross i svaki put stranijim glasom. A ja mislim: Ne treba iz svih. Dosta je i iz ove, da se vratim k ovcama. I vidim oca, i vidim majku, vidim sramotu, koju vie nitko ne moe oprati. A sa svih me strana oblijee ona prokleta reenica: Bit e pop kad i moja krava... bit e pop... Da se nisam prislonio o zid, pao bih. Moji me sveci iznevjerie. Starjeine skoie na mene, svi od prefekta do ravnatelja, kao psi, kao zulumari. Ubijte me, ali nisam mogao drukije. Letjet e iz gimnazije, iz sjemenita... I onako bih odletio... Ubijte me... ali ne kesite zube na mene te strane zube, ubojite... Dan nakon sjednice ulazi u razred direktor, don Lovre, s prozivnikom pod rukom. Sjeda. Govori o pripremama za malu maturu. Zatim ita ocjene, po abecedi. Ja znam to e mi proitati. Raos!

231

Ustajem. Podupirem se rukama o klupu da se ne sruim. On me uporno gleda, strogo, strogo i sve se vie smrkava. Dugo uti. Kako je uasna ta utnja... Napokon obara pogled na prozivnik. ita: Vjeronauk: 5, hrvatski: 4, francuski: 3, latinski: 3, grki... I uti. itavu je vjenost trajala ta utnja. ...slab. Ne ree dva, nego slab, a to je bilo najgore, to slab. Premda sam oekivao, pogodi me kao noem, i sruih se. Negdje kao iz magle, iz duboke, ujem direktorov glas: Ipak smo ti dali dobar, da se ne vrati k ovcama. Ali ja vie nisam bio u takvom stanju, da bih se mogao radovati.

232

MATURA PRED VRATIMA

Ipak me nisu napustili moji sveci zatitnici i moja majka Marija. Dadoe mi dobar iz grkog, i sada mogu kao ovjek, kao i drugi ljudi uiti za maturu, istina za malu, ali ipak maturu. Treba svojski prionuti uz knjigu. Glupost! Moji su sveci uza me vie se niega ne bojim. I kakvi su mi to predmeti na maloj maturi! Hrvatski? U malom prstu, i pravopis i gramatika! Ja sam roen u Medovdocu, batkane moj! A pjesnici? Napamet... Sam sam pjesnik i proitao sam sve pjesnike ove zemlje, i Milakovievu i Badalievu antologiju... Matematika? Pa to smo sve uili u pukoj koli. Ne ba sve, ali dobar dio. Nije to nita. Istina, ovjek mora malo uiti, malo ponoviti... ali. .. ovaj mjesec treba ivjeti! Jer sve do velike mature nema vie ovakva mjeseca, sve do velike mature zapovijedat e zvono. Za nas nema zvona, osim za molitvu i ruak. I dok se drugi znoje u koli, mi etamo njihovim igralitima, svim igralitima, svim puteljcima rascvjetanog Gospina vrta. Gospin vrt... itav mjesec dana u Gospinu vrtu, itav mjesec mladih jutara, itav mjesec pupoljaka i rua, itav mjesec rose... 233

Svaki dan gledati kako se otvara novi pupoljak, kako dozrijeva nova rua i stotine bumbara u ruama, stotine arenih leptira... A mirisi, ljudi, mirisi, pitomi mali vraii, to se po itav dan izleavaju u ruama, dobri vraii Gospina vrta. Rue, bijele i crvene, perunike i zijevalice, ljiljani, otrovni ljiljani. I sjenica usred vrta, gdje je majka Marija plela dok smo ja i djeti Isus etali drei se za ruke... Pa Gospina pilja. Lani smo je sagradili i u njoj napravili izvor, koji nikada ne presahnjuje. U dubini pilje bijela Gospoa govori maloj Bernardici, a ja stojim sakriven iza glogove ivice i prislukujem. Boe, da mi je ovaj vrt i ovu pilju prenijeti u moj Medovdolac! itavih se praznika ne bih iz njega maknuo. Ali tamo nema perivoja, tek neto vrijeska i smilja meu kamenjem. Imat u jednom takav vrt, i bit u Gospin vrtlar. Tko kaza, da ne znam pjevati i da nemam sluha! Ta ja itava jutra pjevuim sebi i Gospi, i moje me pjevanje zanosi vie od iijega. Tako etam i pjevuim, stvaram sasvim nove stihove, sam ih uglazbljavam i odmah pjevam. Gospa me slua i divi mi se. Bit u Gospin cvrak i cvrati dok se ne raspuknem. Jo sedam mjeseci, pa u i ja imati i ovratnik, i prsnicu, i mantiju. Bit u Gospin gavran, gakati joj itava jutra i zasipati je cvijeem. A kada doem na praznike, neu nita raditi, nego itave dane kititi njen oltar mojim siromanim cvijeem: meslienom i garifulima, oketom i barbaroom. Bit u Gospin cvjear.

234

Onda u je jednoga dana lijepo izvesti iz svoje male medovake crkvice i odvesti u brdo, na Vilinjak ili Munitia dolac i rei: Lijepo je ovdje. Ona e rei: Bit e jo ljepe. I kao to je naredila anelima, da prenesu trsatsku, odnosno loretsku crkvicu, tako e im i sada narediti, da prenesu Gospin vrt na Vilinjak... da ga prenesu sa svim ruama i zijevalicama, sa svim perunikama i ljiljanima, sa svim ivicama i stazama, sa sjenicom. Onda emo ui pod sjenicu, sjesti jedno uz drugo i drati se za ruke. Bit u Gospin enik. A mirisi, ljudi, mirisi, pitomi mali vraii, itav e se dan izleavati u ruama u Gospinim ruama Gospini vraii.

235

VELIKO PODNE
Zato dru, Boe, zato toliko dru? Da je crni stol, razumio bih. Ali zeleni stol zelena nada. Pred profesorima? Profesori su na naoj strani. Njima je i te kako stalo do toga, da se iskau naim znanjem. Znamo mi to. I direktoru je stalo, i ravnatelju, i svima. To je najbolja gimnazija u dravi... ne ba najbolja, ali druga po redu. Pred inspektorom? Da je to Magaraevi razumio bih. On ima podrezane brkove i nekakva je krupna ljudeskara. Ali ovaj ovo pred nama s punim brkovima... Je li Bog i svijet zapamtio, da netko s punim brkovima moe biti zao i nekome uliti strah! Kau, da taj inspektor pie uene knjige, da se zove Bazala i da je filozof. A svakome je glupanu jasno, da filozof ne moe biti rav ovjek. Zato ga se onda boje! Kau, da ne vjeruje u Boga, da je slobodni zidar i da je uz vladu. I to je glupost. Dovoljno ga je pogledati. Gdje bi ova ovica boja, ovaj nasmijeeni brk mogao biti uz vladu, i slobodni zidar, i ne vjerovati u Boga! Boe, ja dobrotu 236

osjeam na godinu svjetlosti. Drag mi je, a kad je meni netko drag, onda ti je to najbolji znak. Sjedi tu i, toboe, sa zanimanjem slua ispite, kao da zna svaki predmet. Brus! Ne zna ti, brkati miu moj, ni pola mise. A direktor ga mota oko prsta, da je milina, im pone odgovarati kakav loiji ak, direktor se odmah naginje k tom inspektoru i neto mu ape, toboe, neto neobino vano... A mi znamo, da ga zavodi, dok profesor aku ne doapne odgovor. Ne moe pasti, da hoe, kad nas se toliko udruilo protiv jednoga ovjeka, i jo k tome dobroga ovjeka. Lijepa je predstava ta mala matura, i taj zeleni stol, i profesori koji sjede i ute, pobono kao u crkvi... Ali dugo traje, i postaje pomalo dosadno. Treba na neki nain razbiti dosadu i progovoriti dvije rijei. Obijest se neka uzvrpoljila u meni i silom hoe da izie. Prilike ima uvijek, ako hoe. Eto, profesor hrvatskoga Dunatov otri olovku. A meni avao ne da mira, te mu dobacim svoju, kao da je dobacujem drugu. Naotri der i meni i ti mu kaem, kao drugu. Bio je to dobar profesor i aljivina velika, pogleda me, toboe, mrko, zarei i opsova mi majku. I ja tebi! nema ti toga kod mene. Kako ti meni, tako ja tebi, pa Bog i Marija. to je to? to je to? uplete se direktor, i sve mu oi sijevaju. Uh, vraki je strog taj direktor. Nita odmahne profesor hrvatskoga i usput mi namigne otrimo olovke. Kako moe tako ravnoduno lagati, a ja sam sav protrnuo na jedan direktorov pogled. Hvala mu, stotinu mu puta hvala: da je rekao istinu, odoh ja k ovcama. 237

Nekako oko podne, jadna ti majka, prozvae mene. Moja se stara pouzdanost vratila, odgovaram sigurno, da je milina. Predmet za predmetom odlazi nadajmo se da se vie nikada nee vratiti. Matematika. Dva zadatka zguvam na brzinu. Ali trei! Da me ubije ne mogu se sjetiti. A profesor matematike, Tocilj, najstroi i najljepi profesor na svijetu, ape mi i nogama i rukama i ustima. Uzalud. Toliko sam zbunjen, da ga ne bih uo i kad bi glasno govorio. I drugi apu. Nita, nita, ljudi, nita.. . nemojte aptati, nita ne ujem. Spasio me Bog i moja bezobraznost. Veselo, i sigurno, kao da svu matematiku svijeta imam u malom prstu, bacim na plou prvu formulu, koja mi je pala na pamet. A moj profesor zinuo i oima i ustima i sve vrti glavom, da ne valja. Kao da i sam ne znam da ne valja. Ja mu samo namignem i apnem: Ne zna on matematike. On inspektor. I moja kreda skakue po ploi plesaica, a brojevi vrcaju varnice. Tuf-tuf-tuf... i onda tri brze i odlune crte ispod rezultata. Gotovo. Profesor tek to se od uasa nije uhvatio za glavu, kad od zelenog stola dopre dvostruki Bravo!. Inspektor, zadivljen mojim znanjem i mojom brzinom, nije mogao odoljeti, da mi pljeskom ne oda priznanje. A ja to iskoristih, pa iz svete skromnosti, u trenutku izbrisah zadatak za svaki sluaj. Usput namignem profesoru: Jesam li vam rekao, da on nema pojma o matematici. Svejedno nee dobiti odlian odapne on kad je doao k sebi.

238

 Ja sam i s dobrim zadovoljan apem i mislim, I s dobrim se ne vraa ovcama. Sjednem na klupu i s uitkom odahnem. Eto, i to je prolo, to strailo od male mature... sad sam napokon odrastao ovjek. Sada emo etiri nia razreda, itava etiri razreda (gledati onako s visoka, oholo, kako samo petai umiju. Petai... petai.. . Na svijetu nema nita vee od petaa.

239

ETVRTI PRAZNICI
Pljunem ja na svakoga, koji ne brani sebe i svoga. Stoga potujem Ujevia, onoga Ivana Ujevia, koji ui za fratra, i sada je kao i ja svrio etvrti razred. On ti, brate, brani fratre, a ja popove. Ve se dva dana prepiremo o tome tko je korisniji crkvi i hrvatskome narodu. On kae: fratar. Ja kaem: pop. I da se prepiremo do sudnjega dana, on bi govorio: fratar, a ja: pop. To mi se svia, makar je svakome ovjeku jasno, da se fratar uope ne moe usporediti s popom. Ja tvrdim, da je bio jedan jedini vrijedan fratar, sveti Franjo, a i taj je bio bos. On opet kae, da ne vrijedi ni jedan pop osim don Petra, kod kojega smo gosti. I to je poteno i s moje i s njegove strane: ja njemu priznajem jednoga, on meni jednoga; da ja njemu priznajem dvojicu, i on bi meni. Ali meni se ini, da je dosta priznati jednoga. Ja mu tvrdim, da je sva pamet ovoga svijeta skupljena u popovskoj glavi. ut e danas i pri tome mislim na propovijed, koju e u ovome selu odrati na stariji prefekt onaj bolji, don Jakov, koji je sada postao duhovnik. Bio je to velik govornik i od Boga prosvijetljen. Ve se unaprijed topim od sree, kako e ovo fratarsko ae ostati otvorenih usta. 240

Ali taj duhovnik, taj stariji prefekt, uniti sve: Kranske majke, ugledajte se u gordi primjer svete Ane, iji blagdan danas slavimo, i uite svoju djecu, kao to je i ona Mariju uila. Keri moja, blaena keri moja govorila je sveta Ana kadgod proe pokraj djeteta ili starca, pokraj gavana ili ubogara, pokraj sveca ili psovaa, sagni glavu svoju, ponizno i kranski, i pozdravi s Hvaljen Isus. I neka ne bude ni jednoga dana u tvome ivotu, u koji ne bi izmolila Gospinu krunicu... I vi, kranske majke, uite svoju djecu, sinove i keri... Mene obliva i rumen i stid, a Ujevi me gurka laktom pod rebra i ape fratarski zlobno: Eto ti popovske pameti. Ana je uila Mariju pozdravljati s Hvaljen Isus i moliti Gospinu krunicu... eto ti popovske pameti... A mene stid i sramota, i... ali ne dam se, ne dam se: Vidi li, da sve ene plau, sve do jedne... i to e vie! Don Ivan se nakon one pucnjave nije vie vratio u Medovdolac. Novi upnik nije doao, i tako grabovaki vodi obje upe, naime, bolje rei on slui misu, a matini ured vodim ja. Boe moj, kako je to divan osjeaj: voditi matine knjige... Izdavati dokumente, krtenice i vjenane listove, a najdivnije je od svega, to i Matkovii oni Matkovii, koji su govorili da u biti pop kad i njihova krava dolaze ve sada meni kao pravome popu. U svako doba dana ili noi, kadgod seljacima to zatreba, odem i napravim. Ali kad mi dou Matkovii, onda kaem: Ljudi, imam ja i svoga posla, doite sutra. Ma hajde, bolan Ivane, to ti je deset minuta... ao mi je kaem ja ali imam i svoga posla. 241

A moja mater uiva vie nego itko na svijetu, pa kudgod stigne, prva joj je: Eno im na, ni u vojsku, ni u kolu bez moga Ivana. I tako ja umjesto grabovakoga popa vodim matini ured, ali novac za uslugu ne ubirem za se, nego za nj. To se zna. No ipak sam se nadao, da e mi dati koji dinar. A kad mi ne dade ni pare bio je to krtac nad krtcima udarim i ja u druge svirale. Da bude vuk sit, i koza cijela, on oteen, a moja savjest umirena, poeo sam izdavati dokumente na vjeresiju. Ja, istina, nisam imao koristi, ali nije ni on. Koliko sam duan pitaju me seljaci. Ja lijepo odgovaram: Toliko i toliko. Plati grabovakom popu kad bude imao. A oni nikad nita nemaju, pa Bog te veselio. Onda, jednog lijepog dana, dosadi mi i takav posao, i grabovaki pop i upni ured, skupim svoje rute i odoh u Jesenice don Ivanu. Ovaj put nisam iao pjeice, jer me prola volja za naukom i putopisima, nego lijepo i gospodski autobusom. Dakako, da novaca nisam imao. Ali i ovaj se put za to pobrinula moja nebeska zatitnica. Ja sam lijepo stao pred nju i otvoreno joj rekao: Draga moja Gospe, poao bih u Jesenice, ali nemam ni prebijene pare. Treba mi pedeset dinara. Hoe li mi posuditi? Vratit u ti poteno, im budem, imao. Ona je kimnula glavom, u znak privole, a ja sam istresao krabicu. Istina, savjest mi je rekla, da je to u neku ruku kraa. Ali ja sam savjesti rekao, da to ni u jednu ruku nije kraa, 242

nego posudba. Baba mi je pripovijedala, da su, negdje u njenom djetinjstvu, uhvatili nekog siromaka, koji je s Gospe skinuo zlato. Taj je siromah izjavio na sudu: Nisam ukrao. Rekao sam Gospi, da mi pozajmi, jer sam siromaan i ne mogu platiti put do Amerike, pa kad u Americi zaradim, ja u joj vratiti. Gospa je rekla: Uzmi! Onda je sud pozvao biskupa i upitao ga: Da li je to mogue? Biskup je odgovorio: Mogue je. I ovjek je bio osloboen. Tako i ja sada odgovaram, samo malo uenije od biskupa, kao to je veliki skolastik Duns Scott odgovorio i na malo kakljivije pitanje: Mogao je. Dolikovalo je. Dakle je uinio. Po-

tuit. Decuit. Ergo fecit. I to: Potuit. Decuit. Ergo fecit bio je moj odgovor na

sve, a najvie na bezbone gluparije studenta Kadia i drugih bezbonih studenata u Jesenicama i na Dugom Ratu. Kau oni meni: Ako Bog postoji, jesi li ga vidio? A ja njima: Ako Staljin postoji, jesi li ga vidio. Potuit. Decuit.

Ergo fecit.

A oni se smiju i kau: Vidi, da Staljin postoji, jer i sam kae: mogue je, dolikuje, dakle postoji. Da, da, batkane moj smijem se slavodobitno Potuit. Decuit. Ergo fecit i tebe i tvoga Staljina, da vaom glupou dokae postojanje svoje. Jer da da nema nevjernih, kako bi bilo vjernih, da nema tmine, ne bismo poznavali svjetlo, da nema pakla za vas, kako bismo se radovali nebu! I da vas avli nabiju na raanj ... potuit, decuit, ergo fecit, batkani moji... A sada, da vas smaemo na bue. 243

Lijep je ivot u ovim Jesenicama, i more, i ljudi, i sv ijet... I svi se kupaju osim mene, jer ne znam plivati. A i da znam, to svlaenje, to oblaenje... samo se ovjek umara. Osim toga nije Bog za alu stvorio hladovinu, nego da se kranske due odmore. Potuit. Decuit. Ergo fecit. Ipak naljepe razgovaram s don Ivanom, jer se u svemu slaemo. No znam, da bih se jo ljepe slagao s njegovom neakinjom, koja je ove godine dvaput ljepa nego lani. Eh, slagao bih se ja, samo se ona ne bi sloila. Trebalo bi da Bog i to uredi, bar jedanput. Potuit. Decuit. Ergo fecit. Vraga fecit! I ove sam godine otiao, a da je nisam ni poljubio, tek sam joj na rastanku neto due zadrao ruku u ruci, a ona je moju neto ivlje stisla, i taj stisak osjeam jo i sada, u Medovdocu. Boe moj, hou li ikada doznati kako je to sa enom! Samo jedanput, Boe, makar u znanstvene svrhe! E, pa i to mora jednom biti. I ustremih se na svoje medovake djevojke i obanice. Vie nemam dlake na jeziku, nego odmah kranski i otvoreno: Bi li mi dala? One odgovaraju kranski i otvoreno: Oeni nas, pope, pa isti as! E, mile moje, oeni nas... Naao bih ja i boljih za oeni nas. Napokon je jedna pristala, ali pod uvjetom, da je prije toga trideset puta poljubim u usta. I to muki. Kako to muki? Onako, sa slinom kae ona. Kako sa slinom? 244

 Onako, na mokro. Na mokro?! Je, pope, na mokro. Usta na usta, jezik na jezik i onda vai. Ma to vai? Kruha i pruta! vai... kaem vie za sebe. Neka je i to. Ali kad osjetih tuu slinu na usnama, u meni se sve preokrenu i pobjegoh to su me noge nosile. Ako se svugdje mora na mokro ljubiti, nikada neu poznati enu.

245

MARIJA AGREDSKA, SESTRA BRANDIJANA I JA

Neka je silna gorina u ustima, i nepce se sui. Hodnici postaju sve iri i iri, a zidovi mekani kao jastuci. agor drugova oko mene tone negdje u daljinu, u ljeto, u livadu. Bljeskaju munje i vatrometi uz tutnjavu bubnjeva. To Bog silazi niz rijeku, Bog-ratnik sa svim vojskama i silom nebeskom... sve se raspada u prah pred srdbom njegovom. Na mene ide Bog-ratnik s plamenim oima i maem, ubojitim, na mene ide... Oganj je silni oko mene, pogiboh... Neije me ruke hvataju, neije bijele ruke, neprijateljske. Ne u oganj, nisam vjetica nego kranin, sjemenitarac, sveeniki podmladak... Ne u oganj! U ispovijedi emo sagati sve grijehe, sve rune misli... Ne u oganj! U ispovijed! etrdeset i jedan sa dva ape bijela sestra Teofila. etrdeset i jedan sa dva mislim. Kakav je to sveti broj: etrdeset i jedan sa dva? Tri je sveti broj, i pet, i sedam i devet, i dvanaest... etrdeset i jedan sa dva, to mora biti neki osobito svet broj, koji se ui u trinaestoj

246

koli, etrdeset i jedan sa dva... etrdeset i jedan sa dva... to mu je ono sa dva... Trbuni tifus. Treba ga smjesta prenijeti u zaraznu bolnicu. Tko to govori sestri Teofili?... Tifus... Zarazna bolnica... O kome to govore? O meni... Valjda o meni, a ja nemam snage da ita poduzmem. Tifus... Smrt... ludilo... ispadanje kose... to smo u higijeni uili. Tako je, smrt. I ja u umrijeti, kao to je umro Bilii, kao to je umro ike... U ovoj kui svi dobri umiru. Oni su umrli od tuberkuloze, i nisu bili pjesnici. Kau od slabe prehrane. Nitko ne umire od slabe prehrane, nego od Boje volje... A ovdje je hrana dobra, dobra, najbolja, u Medovdocu ni na Boi nije takva... Samo kanoniki neaci govore, bagra jedna... I ja u umrijeti. Boe, moda ve sada. Dobro je umrijeti kad ovjek nema smrtnoga grijeha, i kad te gore eka don Aneo, moj don Aneo... Kamo me to nose, nose, nose... i voze i opet nose... U oblake? U perje?... Sada je mir. I ovjek tone, tone... Spava mi se... Budim se osut krupnim gracima znoja. Bijela bolnika soba s tri postelje, s tri tua ovjeka, sasvim tua. Jedna asna sestra sjedi na mojoj postelji. To je zarazna bolnica? pitam ja. Dobro je smijei se sestra Pala je ispod etrdeset. Ja sam sestra Brandijana. Zgodna je sestra Brandijana, premda je ve davno prela tridesetu. Hou li umrijeti, sestro Brandijano? Svi emo umrijeti. Ali od ovoga nee. Moda e oelaviti... 247

 Oelaviti?! O, smrt je bolja od elavosti! Sve je bolje od smrti kae sestra Brandijana i prua mi alicu aja. Tim e se hraniti dvadeset dana. Samo da ne oelavim... Divna je sestra Brandijana, tuna je sestra Brandijana. Ubrzo smo se sprijateljili.

Svaka ptica svome jatu, koludrica popu bratu.

To se zna. Sestra mi Brandijana pripovijeda svoju tunu priu. Ostala je siroe ubogo u najranijem djetinjstvu. Stric joj je postao skrbnikom i muio je na najstranije naine. Onda se sestra Brandijana zaljubila u nekoga mladia i zaklela se da se ni za koga nee udati nego za nj. Stric je na brzinu iskoristio zakletvu, dao momku lijepu svoticu novaca, i momak se oenio drugom. A sestra Brandijana od alosti otila u samostan. To je stric ba i htio, da se tako doepa njena imanja. Meutim, udnovati su putovi Boji. Kad je sveti red doznao za namjere strica, zgrabio je imanje za sebe a stricu ipak. Red sveti zna to ini, i nekakav seljo ne moe nadmudriti Boga. Napisat u roman o tome, o toj divnoj ljubavi sestre Brandijane, o tom krvolonom stricu i mladiu kukavici, a iznad svega treba istai ulogu svetoga reda, neka lopovi spoznaju, da ovdje od krae nema vajde. Bit e to roman pun suza i svete pobonosti. Ljudi, itajte roman U masliniku! Ve sam napisao dvije stranice. I vjerujte mi, napisao bih ga itavoga, da nije bilo Marije Agredske. Naime, svemu je tome kriva sestra Brandijana. Ona mi je donijela ivot Blaene Djevice Ma248

rije koji je napisala Marija Agredska. U stvari ta Marija Agredska bila je samo pero u Gospinoj ruci, jer joj je Blaena Djevica sve od rijei do rijei, od slova do slova u uho aptala. Marija Agredska bila je samo pisar, a pisac je bila Blaena Djevica, stoga je naslov djela sasvim pogrean i neistinit. Moralo je lijepo pisati: Majka Boja iliti Blaena Djevica Marija: Moj ivot i moje uspomene kazivane u pero pisarici Mariji iz Agrede, mojoj dobroj sluavci. Ovako se ta Marija iz Agrede kiti Gospinim perjem, a o Gospi se tek u uvodu govori, pa ispada da knjievnik nije ona, nego Marija Agredska. Ja bih na Gospinu mjestu pobjesnio. Ali sve to nije vano. Najvanija stvar u svemu jest ta, da je ipak Gospa knjievnik. Gospa knjievnik, ja knjievnik kud e ljepe. Sad mi je jasno zato smo se od poetka zavoljeli i zato smo najradije boravili u Gospinu vrtu. Onda mi pade na um predivna misao. Napisat u roman o Isusovu djetinjstu i dvadesetak legenda o Gospi. Pa kad sve to lijepo napiem, poi u u Marijin vrt, sjesti u sjenicu i ekati. Onda e doi ona i sjest e pokraj mene. Kad se lijepo narazgovaramo o svemu i svaemu, ja u joj sa smijekom predati rukopis: Molim te, proitaj. Ona e sve to paljivo proitati i rei: Ovo valja, ovo ne valja... Ovo se u istinu tako dogodilo... ovo se uope nije dogodilo... ali dogodilo se ovo i ovo, to ti nisi spomenuo. I onda e mi kazivati ovo i ovo to nisam spomenuo. Pa kad mi sve to lijepo izdiktira, onda emo tiskati knjigu:

Blaena Djevica Marija i Ivan Raos: ivot djetia Isusa i legende o Gospi
249

Knjievnici

Tako, batkane moj! Tada e zaista biti dva pisca, a ne pisara. Hvala Bogu, temperatura mi je nekoliko linija pala ispod etrdeset, i sada mogu mirno pisati legende o Gospi. Ve sam dvije napisao i poeo treu kad me prekinu mladi obalni radnik, koji je leao do mene: Pusti to pisanje i fantaziraj. O emu? kaem ja. Fantaziraj, bolan, o golim enama. O kurvama. Ti nikada nisi bio kod kurve? Kako te nije stid! kaem ja i zazivam Boga. Ti jo i nisi pop. Mogao bi jednom otii. Ja znam mnogo dobrih drolja. Samo se ti osloni na mene, i nee se zaraziti. Brat uvijek nosi limun sa sobom... Ima i potenih drolja, koje ti odmah kau: Bolesna sam. Ja im onda dam deset dinara za potenje i ne trebam limun. Ima potenih drolja, ali ima takvih pogrda, koje ute. Tim ne dam nita, nego ih ispljuskam... Jednom u te odvesti, pa e vidjeti da to nije rava stvar. Ne mora ni limun nositi, ja u ga ponijeti. Gospe moja apem ne daj da sluam ove neiste rijei. Oglui me... ali ne sasvim. I nema te drolje nastavlja obalni radnik i nema te proklete drolje, koja nee zajauknuti, ako je i najmanje bolesna. Osloni se na me, mali moj, i ja u ponijeti limun za obojicu, da se zna to je pravo prijateljstvo. To vrag ape na njegova usta. Ne, ne, ne sluam te, vrae... ja piem legende o Gospi. A bila je opet jedna, mali moj, jedna prokleta mala drolja s takvim udesnim grudima, s takvim grudima ... kao 250

dva ukvasana kruha... jedna prokleto vjeta drolja, izmij eana. I svaki dan tako, svako vee... I onda te drolje, s grudima kao dva ukvasana kruha itav dan i itavu no mijeaju se s legendama o Gospi. A bila je opet jedna, mali moj, jedna prokleta arcidrolja. Gospe moja, ti me nisi ba nimalo ogluila. Ja ga psujem, ja ga karam, ja ga odvraam... pomozi mi, da ga obratim i izvedem na put pravde i istine, pomozi mi bar to, kad me nisi htjela ogluiti. Svaki dan, svako vee, svaku no... dva ukvasana kruha i arcidrolja. Izvukli smo se, mali moj, i to je dobro. Kad budemo mogli stajati na nogama i doemo do nekakve snage, odvest u te. Nemam novaca! Bio je moj odluan odgovor. Nita zato. Prvi put u ja platiti i odvest u te majici sviju drolja: ovjeku je vano kad ide prvi put, da bude poteno. Trideseti dan ustajemo obojica, i ni jedan ne moe stajati na nogama. Rukama se pomaemo, da ne padnemo. Svaki je izgubio preko dvadeset kila. Nevaljala je to bolest, mali moj. ovjek se osjea kao da je iz groba ustao, pa se uplai ivota. Morat e nas odvui do koije. Ja u pjeice u sjemenite. Ne moe, sinko kae sestra Brandijana ne moe ni stajati.

251

 ovjek ima volju kaem ja i dignem ruke sa stranica kreveta. Stojim. Zatim utisnem zube u donju usnu i prijeem itavu sobu, a da se ni na to nisam oslonio. Umjesto pljeska, sestra Brandijana zakima tuno glavom: Ne moe, sinko moj, ne moe. I ono ega sam se najvie stidio, nisam vie mogao skrivati: Nemam novaca za koiju. Ne brini, mali moj, imam ja, ionako zajedno izlazimo. A kad sam siao pred sjemeninim vratima, stisne mi junaki ruku: Moju adresu zna. Iskradi se jednom, i ja u te odvesti najljepoj, majici sviju drolja: ovjeku je vano kad ide prvi put, da bude poteno... inae mu se zgadi, mali moj... Pusti ti mene kaem i sve obaram oi i izvlaim ruku iz njegove oznojene ruke. A on ne puta, nego ape kao avo pakleni: Ne brini, mali moj, odvest u te jednoj prokletoj arcidrolji, majici sviju drolja. .. samo se osloni na mene... Dok mi stariji prefekt pomae da uem u sjemenite i neto govori, zapitkiva, ja neprestano sluam jedno te isto: Odvest u te jednoj prokletoj arcidrolji, majici sviju drolja... odvest u te... osloni se na mene... majici sviju drolja... prokletoj arcidrolji. ..

252

JA SE OPORAVLJAM, A ONI U TROJE, GOSPODE

Leim u sjemeninoj bolnici. Mogu ustati i pomalo hodati. Sestra Teofila kae, da e se izgubljena teina ubrzo vratiti. Kljukaju me odrescima i jajima na oko. Tako neto ne jedu ni starjeine. Hoe li kui na oporavak? pita stariji prefekt. Ostat u ovdje kaem ja Revnost za dom tvoj izjede me. A u sebi mislim: Ti ne zna, moj stariji prefekte, kako bih ja elio otii kui, u moja brda, meu svoje ljude, u svoje ograde, to udesno tuguju, u mladu junu jesen. Ali, dobri moj, ako zaista misli na moj oporavak, nemoj mi to vie predlagati. Tamo je samo kupus, krumpir i poneko jaje, u nedjelju govea plua... ovdje me kljukate odrescima, i naravnim i bekim, i sirom i jajima, ovdje danomice boiujem. Dobro, sinko moj kae on ostani. Bit e manje izloen napasti svijeta. Napasti ima svugdje, dobri moj, jo nitko nije uspio pobjei od sebe. 253

I tako leim u sjemeninoj bolnici, jedem kao papa, i svaki dan dobivam gotovo itav kilogram. Na veliko udo, kosa mi nije opala, tek se neto prorijedila, i nije vie onako kovrava kakva je bila pred mjesec dana kad sam se prvi put fotografirao, onako sam za sebe. To je bila najudesnija stvar: biti sam na svojoj fotografiji. I sve ti se vidi, i nos, i usta, i uho, sve, sve, i nekako veliko... I onda nema tu hoe li me prepoznati meu desetcima drugih oianih lubanja na izletu, na Jadru, na Klisu, u olti i Trogiru. Tu sam sam na svojoj fotografiji, na koju sam potroio itav imetak. Ali, moja je! ovjek bi mogao itav ivot proivjeti u sjemeninoj bolnici. Tu je sve lijepo, bijelo i isto. Uvijek mnogo aka iz svih razreda. Ujutro se priesti i popije kavu, onda rua i veera... i onda gotovo. Zvono neprestano za druge zvoni, i ono kolsko, i ono od uenja, i ono od molitve. Nita se tebe ne tie. Sve ti je na volju ostavljeno: moe uiti, moe itati, moe razgovarati, a ja mogu i pisati, premda je stariji prefekt upeo ba na to, da ne piem. A ja piem, legende o Gospi i roman o sestri Brandijani. Napisao sam ve deset stranica toga romana, pa zapeo, zapeo sam i s legendama o Gospi. Ali sa stihovima nikako ne mogu zapeti. To curi; to curi samo od sebe. Neprestano me progone slike golih bludnica, o kojima je pripovijedao onaj obalni radnik. Gledam ih, eto, tako sad jednu sad drugu, i onda piem ljubavne pjesme. Ali svete ljubavne pjesme, mili moj, svete. Svete? Jest, svete. Kau, da su starim slikarima bludnice pozirale za sliku majke Boje; potene nisu htjele. I po tome sam spoznao, da je dragi Bog bludnice stvorio za modele. Ako mogu pozirati za Gospinu sliku, mogu i za Gospinu pjesmu. 254

Tako su se i meni priviale bludnice, ja sam ih gledao i drhtao gledajui, a onda pjevao njihovim draima, pjevao i pjevao, i na kraju objasnio, da se tu radi o Blaenoj Djevici, odnosno svetoj Crkvi. Nekoliko je takvih pjesama iznenada epao stariji prefekt i andarski se obradovao kad je vidio naslov Moja vjerenica. A ha! ree samo to, a oi mu prasei zasjae, i sjale su sve jae i sve pakosnije to je dalje itao. A onda se razoarae i oi i stariji prefekt moja je pjesma svravala:

jer to znade svaka beba, da je Crkva sveeniku vjerenica dana s neba.

Tako ti je to, mili moj stariji prefekte! A ti mislio: hop izgon iz ove kue, svetosti i mar k ovcama! I tako ja njemu uvijek, pa neka lovi! Svete su ovo pjesme, stariji prefekte, a ti si pogana i sitna duica. Taman kad sam iziao iz bolnice, potpuno oporavljen, i ponovo se ukljuio meu sto osamdesetoricu do koe oianih, naie ujak Ikica i ostavi mi pedeset dinara. Toliki novac nikada nitko nije vidio. Boe, mogao bih kupiti etkicu za zube i sve, ali... ne mislim vie na etkicu, ni na to, tek na jedno: kako sam mogao zaboraviti adresu onoga nesretnog obalnoga radnika, kako sam je mogao zaboraviti... I ne mora on meni nita plaati. Imam ja toliko novaca, da mogu i dva puta posjetiti majicu sviju drolja. Ali ne! Po sjetit u je samo jednom, da ispitam to je to, da prouim dragi Boe, ne gledaj me tako poprijeko, to u uiniti samo iz znanstvenih pobuda, iz znanstvenih... 255

Ali nikako se ne mogu sjetiti adrese obalnoga radnika, mali moj, ba nikako. Pa to! Mogu i sam. Eto, izie, pa ide. Doe u one sitne splitske uliice i eta, eta... Jedan mali grbavac mora biti grbavac promatra te svojim sitnim uigranim oima, zelenim. On tano zna to ti u srcu nosi, ali nee da se oda. Gleda te i smijulji ti se: puta te da se mui. A kad si se dobro namuio, prilazi ti s podrugljivim smijekom u brku, u oku i na grbi. Htio bi, momiu? Samo iz znanstvenih pobuda branim se ja dostojanstveno. Da, da on se uozbilji rijetki su danas junaci nauke. Ba te alim. Moramo neto i rtvovati kaem ja. Dok lijenici raskapaju leine, ne moe se rei da uivaju govori on ozbiljno i s razumijevanjem, a onda se naceri. I ja tebe, momiu, vodim jednoj leini. Vodi me u nekakvu trulu veu i uz trule drvene stepenice. Sve ovdje zaudara po truleu, po vlazi, po plijesni. Zbogom, momiu, naceri se jo jednom samo zakucaj na ova vrata. Poekam dok sie niz stepenice, a onda pokucam. Naprijed. I ja ulazim. A ena bludnica, izvaljena na postelji gola golcata, pui cigaretu i eka me. Samo izvolite, samo izvolite govori i ne ganjava se. A meni srce u grlo zadavit e me. Hvaljen Isus, gospoo bludnice. 256

I odmah se ugrizoh za jezik: nije tu ni mjesto ni vrijeme, da se slavi Gospodina, te promucah: Dobar dan, gospoo kurvo. Ona samo kimne glavom, pokae mi da sjednem do nje na postelju a meni oi ispadoe, Boe, ne mogu ih nikamo pomaknuti, kao da su prikovane. ime mogu posluiti? pita ona. to tu treba pitati. Samo me stavlja u nepriliku. Ja mislim ovaj... ukratko, neto emo obaviti u znanstvene svrhe, jedan, hoemo rei, pokus... Nemojte me krivo razumjeti, jer i ovo, to emo raditi moe biti nauka, ako je Duh Sveti i pomonica krana... razumijete li... prosvjeta narodu! Kojeg to vraga blebee! uti i skidaj se. A mene nekako stid skinuti se. Ali, ako je to jedanput i u znanstvene svrhe... Primi bratsku opomenu i ne gazi me! prodere se netko. Trgnem se. Gdje sam to? U sjemeninom dvoritu. Hvala na bratskoj opomeni, i oprosti mrmljam To je samo mata. On oprata i odlazi, a ja nastavljam etati... I onda opet pakosne zelene oi malog grbavca, trule stepenice i Hvaljen Isus, gospoo bludnice... Kako sam mogao zaboraviti adresu obalnoga radnika! I onda jednoga dana izbacie iz moga razreda trojicu, i to smjesta. I to smjesta. Nou kad bi svi pospali, oni bi se zavukli pod isti pokriva i u troje dirali porko. Sada ih u troje izbacie. Isuse, 257

onda je motka pametnija, i to to ovjek uradi ostaje izmeu njega i tebe, a ti nisi stariji prefekt, nego dobrijan, uvijek spreman za opratanje. Tih veeri nije dolazio grbavac niti me je vodio uz trule stepenice, tih dana ni motka me nije privlaila, tih su se dana i noi sasvim povukle neiste napasti od straha pred Bogom, paklom, motikom i ovcama. Mislio sam na studente u Dugom Ratu i na jedan njihov razgovor o egipatskim sveenicima, koji su se dali ukopiti radi nauke i bogova. Zato i nas nisi ukopio, Gospodine? Zato i mi nismo oni iz Evanelja po Mateju: Jer ima ukopljenika koji su se tako rodili iz utrobe materine; a ima ukopljenika koje su ljudi ukopili; a ima ukopljenika koji su sami sebe ukopili carstva radi nebeskoga? Zato nas nisi ukopio u utrobi materinoj, da ti se u istoi moemo posvetiti? Zato se sam ne ukopi? Ne znam se ukopiti, i bojim se... gledao sam ovna i oblicu drvenu, i eki drveni, i nigdje nisam vidio toliko uasne boli kao u ovnovim oima, toliko udnje za smru. Nitko od tebe ne trai bol, nego odricanje. Kad bih se mogao odrei, ne bih ti predbacivao to me nisi u majinoj utrobi ukopio.

258

UDNOVATI SUSRET MNOGO BLII ISTINI NEGO SNU

Mjesec me uze za ruku i odluno ree: Slijedi me! Povede me kroz grad nepoznatim ulicama. Koraa muevnim korakom i ima samo jedan obraz osvijetljen. Kamo me vodi? Vidjet e. Prolazimo kroz grad, koji i nije grad, nego nekakva sablasna razvalina. Sretosmo tek dva pijanca i jednu bludnu enu. A bludna ena nije bila nitko drugi, nego jedna uenica obrtne kole, koju je vjetar zagalio do kukova kad sam je jednom promatrao s prozora u hodniku. Da li je to uinio da se nasladi ili da joj se naruga? Da je ponizi odgovori tvrdo Mjesec. Kad iziosmo iz grada, ree: Ti si veoma osamljen? Veoma potvrdih.

259

 I nema nikoga u toj prokletoj kui, kome bi se izjadao, tko bi te utjeio i savjetovao, nema nikoga kome bi se do kraja povjerio? Nemam. I sav blaen oekujem, da e mi on pokazati nekoga, pred kim se nita ne mora skrivati, nekoga... ali umjesto svega on ree s dosadom: Nigdje nema nikoga, tko bi pomogao ovjeku, ni u toj prokletoj kui, ni u tom prokletstvu izvan nje. Sve je prokleto, moj pjesnie. Zato: pjesnie? Zato, jer ti godi nasmijei se nekako podrugljivo i izvede me iz grada. Putujemo tako kroz no, kroz utnju. Penjemo se na veliku ruevnu tvravu. O, tu sam tvravu vidio sa svim njenim kulama i pukarnicama ovoga smo proljea bili na njoj. To je klika tvrava! Nije dobro oivljavati mrtve. to on to govori? I to tu ulaze mrtvaci? Zar ne smijem rei, da sam prepoznao tvravu u kojoj sam bio? I kamo me to voi? Strano je sluben taj Mjesec - andar, pandur nijedan. Ne govorei nita jednostavno me ugura u mrani i vlani podzemni hodnik. Dugo, dugo silazimo niz skliske kamene stepenice, a onda opet dugo, dugo putujemo, dok se ne zaustavismo pred tekim elinim vratima. Mjesec ih otkljua i otvori, zatim se ukoi i gledajui nekud kroza me, ree i odvie dostojanstveno: Izvolite. A meni to bi smijeno, te se i ja naprih: 260

 Hvala, gospodine lakaju. Nego, gospodine lakaju, niste li vi moda upropastili onu malu iz obrtne kole, kojoj je vjetar digao suknju? On se ne ganu, niti me pogleda, tek ree onako uspravan i nepomian, kao da si ga od bronce izlio: Gospodine, morali biste se stidjeti zloe. Idite, ekaju vas. Ja se postidjeh i uoh. Silna me svjetlost obasja, i stadoh bez daha. Jedne se ruke raskrilie, i prije nego to sam se mogao pribrati, naoh se u neijem zagrljaju. Sinko moj, sinko moj... Bio je don Aneo. Onakav isti kakav je za ivota bio, s onim svojim punanim rukama punim dobrote, s oima punim blagosti, s licem dobrim kao od voska. Obamrjeh od sree. Vi?!... Boe, vi... Da, Ja... Pozvao sam te, jer si tako osamljen i preputen samome sebi ree i povue me na klupu od samoga cvijea. Klupa se nalazila na rubu prostrane cvjetne terase. Pogledam dolje, a ono se u beskraj pruio prekrasan perivoj pun vodoskoka i sjenica od samoga mramora. Po stazama u svetoj utnji eta mnotvo golobradih sveenika i klerika i svaki od njih ita Augustinove Ispovijesti. Meu njima prepoznajem nekoliko sjemenitaraca, koji su ovih godina umrli. Dragievi kae, da su umrli od jadne hrane, i da bi i on umro kad ne bi imao pekmez u ormaru. Na to sam mu rekao, da ja nemam nikakva pekmeza u ormaru, i da ga gotovo nitko nema osim njih pekmezara, pa smo svi ivi i zdravi! Je li tako? upitah don Anela. 261

A on ne upita: to: je li tako?, nego, kao da ita moje misli, ree: Bog ih je pozvao, jer su mnogo trpjeli. Ja iskolaih oi. On se blago osmjehne: udi se kako znam to misli? Kad ti objasnim, nee se uditi. Ti sada upravo misli: zato i tebe Bog nije pozvao, kad si i ti mnogo trpio? Ja jo vie razgoraih oi. Nije te pozvao, jer nisi trpio. Kako kad sam... On me presijee: Nisi trpio, sinko moj! Ti si patnju pretvorio u nasladu. Ti se nisi muio, nego radovao, tvoja je bol ustvari bila radost. Sve tvoje trapnje, sva tvoja rezanja dlanova i jauci za stigmama i misijama, sva raspinjanja oca Izidora, sve tvoje suze pomijeane s Kristovim na slici u hodniku, sve je to blie grijehu, nego kreposti. Ti si blagosivao patnju, a ovi su je mrzili, pa su joj se ipak utke podvrgli. U tome je njihova veliina. A kad je iskrsla opasnost, da i oni pou tvojim stopama, Bog ih je k sebi uzeo. Odgovorit u ti i na to to sada misli. Ali otkud zna to mislim? On zakima glavom: Zaboravlja, da mi vie nismo ljudi, nego duhovi, a duhovi imaju daleko vei broj osjetila od vas. Osim toga vae ljudsko znanje tako je ravo i puno zabluda, da vi u stvari ne znate nita. Vi, na primjer, drite, da se misao raa u vaoj glavi; nasmijao bi se, kad bih ti rekao, da je misao fino eterino bie, koje se slobodno kree svemirom. A ona to i jest! Slobodno eterino bie, koje se giblje 101245786 bre od svjetlosti. A ta je brzina pravi puev hod ako se usporedi 262

s brzinom drugih, vama potpuno nepoznatih, eterinih bia misli kojima duhovi misle. Ako su misli... Znam. Ima biljaka, koje jedne ivotinje truju, a druge lijee. Ima i misli, koje su jednima glupe, a drugima mudre. Pa ipak ljude dijelimo na pametne, osrednje i glupane uspio sam do kraja izrei reenicu. Vara se. Jedni i drugi i trei hvataju misli, koje jure strahovitom brzinom, tek su jedni sabraniji pa ih vie uhvate i znaju ih izrei, a drugi u njima ne nalaze nita osobito, pa ih putaju da lutaju dalje. Kad bi ti malo prisnije ivio s ljudima, vidio bi kolike gluposti znaju izrei mudraci i kolike mudrosti luaci. Rekoh ti, da ima i otrovnih misli, a te su najpogubnije, jer ih ljudski soj najradije prihvaa. I to je misao pogubnija, to je lake prihvaaju opake su misli kao i korov: rastu i na najloijoj zemlji. Ne, to mi o mislima ne ide u glavu, osim toga mene vie zanima ono to vidim, te ga upitah: Mi smo sada u raju? Da, sinko. Uvijek sam mislio, da je raj negdje gore nad zvijezdama, a on je, eto, smjeten ispod stare hrvatske tvrave. Ni prije ni sada ne misli dobro. Raj je isto tako beskonaan kao i svemir. A to smo mi ba tu... zaboravlja, sinko, da smo i odvie srasli sa zemljom. ovjek voli kamen na kojemu je nikao i eli to dulje ostati na njemu. Tako je i s nama. Teko se odijeliti od sunca, od mora, od ljudi, od domovine, od svega onoga, to nas je za ivota radovalo. Stoga nastojimo ostati to due. A kad se jednom otisnemo u istou zraka, kad nas svemir zaara svojim prostranstvom, onda se teko vratiti u taj mali i bijedni kraj. 263

Pa kad se jednom navratimo, tada vie nee biti ni Gospina vrta, ni Gospina djeaka, a moda ni zemlje ni iega to nas je za ivota veselilo. Stoga nastojimo to due ostati u starom kraju. Zapamti, sine, da je sekunda vjenosti neizmjerno dua od ivota zemlje. A pakao? Gdje je onda pakao, ako je itav svemir raj? Pakao? Nema pakla, sinko. Ili... ovo je pakao. Ja se trgoh od tolike bogohule. Jest, sinko moj, nema pakla, jo bolje: ima samo pakao. Istina, nema ni zmija, ni kipue vode, ni zapaljene smole, ni vragova to ti duu na ranju okreu, ali ima neto uasnije od svega toga, ima v j e n o s t . Vi to zovete vjenost, a mi d o s a d a . Nikada stati, nikada otpoinuti zauvijek. Ti misli, da je velika stvar skakati od zvijezde do zvijezde, pa makar sliile jedna drugoj kao jaje jajetu. Jest, lijepo je to skoiti jedanput i dvaput, i dva milijuna puta. A onda? Skakati bezbroj milijuna puta... Koliko ezne za samoom u Gospinu vrtu, pa ipak, kad bi ti dopustili, da tamo bude koliko god hoe, pobjegao bi nakon deset dana. Moe li sada pojmiti kakav je pakao v j e n o s t ? A Bog? Misli li da je on osloboen toga pakla? Zaboga, don Anele! On se osmijehnu nekako turobno: Kao da i On to ne zna, kao da i njega ne ubija dosada. Istina, on je u neto boljem poloaju od nas, jer je svemogu, pa izmilja stotinu naina, kako bi ubio dosadu i vrijeme, koje ne moe ubiti. Ponekad stvori kakvu novu zvijezdu, pa je razbije, da je opet moe stvoriti, umijesi kakvog glupana iz blata i osudi ga na besmrtnost. Ali kako je sve te gluparije neizmjerno puta napravio, i to ga je poe264

la ogaivati. Onda mu uhne, da se pretvori u ovo ili ono bie, sie na ovaj ili onaj planet, dade se muiti i raspeti pa onda opet i opet... dosada, beskrajna paklena dosada. Najednom se trgne, kao da se neega prestraio i ree: Rekao sam ti mnogo vie, nego to sam ti smio rei. Ne zbog sebe i zbog toga, to bih nekome za to morao odgovarati ovdje se nikome ne odgovara nego zbog tebe. Pomutit u ti ono malo veselja, to ga jo u vremenu nosi, ono malo uitka u boli. A sada idi. Toplo mi stisne ruku i primi me u svoje iroko naruje: Vrati se, sinko moj, vrati se u alosni Gospin vrt i. .. ljubi gusjenice, ljubi gusjenice... Velika me kornjaa iznese. Dok je svojim glomaznim i golemim tijelom gazila niz strminu, dopirao je do mene preklinjui don Anelov glas: Ljubi gusjenice... sine moj... ljubi gusjenice.. . Ljubit u gusjenice, don Anele, ljubit u gusjenice. Svi smo mi neke tune gusjenice, koje se nikada nee iahuriti u leptira. Okovani smo, a ne vidimo okova navikosmo. Obzidani strahom, ne straimo se navikosmo. Jadne tune gusjenice ubrzo na sve naviknu, ako se nae vlat trave i murvin list, jadne i tune gusjenice, koje su poele svoj vijek dosade, svoj vijek vjenosti. .. I tu malu ovozemaljsku ljudsku dosadu treba ubiti, ubiti velikim strastima, ubiti velikim djelom. A ja veliko djelo zapoinjem, veliko djelo dovravam deseteraku tragediju u pet inova: imi Andrijica, hajduki harambaa. Deseterac tee, tee, da ga ne moe zaustaviti, tri su biljenice ispisane, a na kraju tree pie velikim slovima: KRAJ. Ipak kraj, ipak jedno zamano djelo do kraja dovedeno. Kraj, ipak kraj... 265

Ali. .. tu ima i enskih uloga, i ljubavi, i ena, koje govore o ljubavi. Tko e to izvesti? U sjemenitu ne igraju ene, niti se mukarci u ene preoblae. Eh, zato nisam u obrtnoj koli, tamo ima ena, mnotvo arobnih ena, koje zagaljuje vjetar tamo bismo mogli izvesti tragediju, i bila bi to predstava, kakva predstava... Ja bih na primjer igrao Andrijicu, a ona mala, ona crna mala, igrala bi njegovu djevojku. Pa kad bismo se ljubili, mi bismo se zaista poljubili, i meni bi svijet iskliznuo ispod nogu, meni hajdukom harambai... Milo sjedi do mene, onaj Milo, koji ima brata u p opovskoj tiskari. Istina, taj mi brat nije nikada tiskao Dujma vukodlaka, ali to nije ni vano. Vano je je samo ono to Milo govori. A Milo govori: Bogovi bi prste lizali. Igrat emo je ovoga ljeta. Igrati, igrati... srce mi staje i onda opet tue, ludo. Obii emo sva sela Imotske Krajine. I Hercegovine? pitam bojaljivo. Naravno, imi je Hercegovac. I mogu ti rei: past e velika para. A meni samo oi igraju, i u tom igranju zaboravljam i gdje sam i to sam, i zidovi vie nisu obzidani strahom, nego pripremom. Moja baba ima starinske haljine, a djed jeermu sa srebrnim tokama, a kubura, pekira i pojasa. .. koliko ti dua eli u Medovdocu. Moje bi selo i deset druina moglo odjenuti kae Milo. Onda ovih praznika? Ovih praznika! 266

I svaki dan smo zavravali s Ovih praznika! i to je bilo kao neka vrsta Oenaa.

267

OBRTNA KOLA I TO SE TAMO VIDI

Nasuprot sjeverne strane sjevernog krila neka udna stvar obrtna kola. U ranu jesen i kasno proljee spavamo popodne, a ja neka udna stvar ne spavam nikada. Hodnik do spavalita i zahodi do hodnika sa svim svojim prozorima i opet neka udna stvar gledaju u obrtnu kolu. A najudnija stvar u stvari jest zahod, jer svi viu, zidovi i duhovnici, starjeine i ispovjednici: Bjeite od zahoda, kao od budne postelje! Kako poslije podne ne mogu spavati, onda mi je sasvim svejedno bio u zahodu ili u budnoj postelji nee, batkane, utei neistoj napasti. I mogu vam rei, da imaju pravo svi zidovi i duhovnici, starjeine i ispovjednici: zahod je najvei neprijatelj svete istoe. U svom predavanju O svetoj istoi, koje sam odrao na duhovnom sastanku, i koje sam nakitio mnotvom grkih i rimskih citata, upravo ta zahodska nakaza zauzima jedno od najvidljivijih mjesta i predstavlja vjeno ivu opasnost za estita sjemenitarca. 268

Predavanje je bilo toliko uvjerljivo, da mi je poslije duhovnik rekao: Sinko, i odvie dobro poznaje sve opasnosti. To se zna kaem ja znanost trai... ... pokuse! Mnogo si grijeio, sine, mnogo... Mnogo sam grijeio! uzdahnem, i umjesto, da kaem: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen, ja rekoh Kako grijeio, kad jo nisam ni jednoj eni ni ruku stisnuo! Ali stotinu si ih puta u misli svlaio. E, to je bila istina. Ali kakva ti je to istina! alosna... To moje predavanje o svetoj istoi bilo je toliko dobro, da su ga pojedini drugovi i po nekoliko puta proitali sami za sebe. Kasnije sam doznao, da im je sluilo u veoma, veoma grene svrhe. A Dragievi ape: Preko bludnosti se prelazi utnjom, ako se eli sauvati istoa. A ti si mi se i odvie razgalamio. Naravno, ja sam se duboko uvrijedio i zgranuo, ali nisam mogao razuvjeriti ni njega, ni... sebe... ni prozor koji gleda preko ceste na obrtnu kolu. Taj zahodski prozor, to je jedino oko, kroz koje se moe donekle slobodno gledati u movaru bludnosti i prljavosti, neznanja i svake opaine, u pakao koji se zove s v i j e t . I tako ovjek kroz to oko gleda u taj pakao, da se zgrozi i da se to vie sjedini s Bogom. Moramo upoznati neprijatelja, da bismo se znali protiv njega boriti. Ja paljivo upoznajem i gledam ga isto znanstvenim pogledom. Ali ma koliko se god uvjeravao, da je sve to iz znanstvenih pobuda, uvijek neka prokleta crna ruka ispie u zraku crnim slovima: In mundo, noti de mundo. 269

Nije to neka potena ruka, jer bi inae znala, da ja nisam od svijeta, nego u svijetu, ali ako sam u svijetu taj opaki svijet moram i upoznati. I tako, dok drugi spavaju, stojim nalaken na zahodski prozor i gledam s v i j e t , te arene djevojice, gipke kao make i pune kao ljive, te arene mogue bludnice ispod moga prozora. Dva me kata dijele od njih i jedan zid, koji bi skokom preskoio, pa ipak nikad zanikad zauvijek nijedna nee usnuti na mojim grudima. To je prokletstvo! Isuse... samo jedanput, da mir sie u duu... Onda naie vjetar i igra se njihovim haljinama, zavlai se pod njih, miluje ih... eto, jedan ih vjetar miluje, a jedan Gospin pjesnik nikad ih nee pomilovati. Te haljine, te haljine... kratke i iroke... da mi ih je skinuti, samo jednom skinuti... Odstupite neiste napasti! Tu es sacerdos in aeternum! Odlazi od prozora vie neki grubi glas u meni Odlazi i misli na svetoga Alojzija...

Alojzije, Vjekoslave, rajsko dijete, rajski cvijete...

Mislim ja, mislim govorim ali ne mogu spavati, spavanje me ubija. I kad bi te lijeilo, ti bi ostao ovdje. Djevojke iz obrtne kole primijetile su me na prozoru, pa mi svakim danom domahuju i cere se. A ja, eto, stojim tu ukipljen i votan i buljim u njih, a da mi se ni jedna ilica ne pomakne. Gledaju me i s ceste, i iz dvorita obrtne kole i sa kolskih prozora. Cerekaju se, svijaju i dovikuju: Jesi li se u me zaljubio, popiu! 270

A ja sam bio zaljubljen u svaku od njih i svaku svaki dan u mislima svlaio. I tako stojim na prozoru, nemoan da im bilo to doapnem, nemoan, da im se osmjehnem, nemoan i umoran njihovim ivotom i njihovom slobodom. O, one mogu hodati same kud ih je volja, i kad je sunce na ulicama, i kad su elektrine svjetiljke, i poljubiti se mogu, i... A mi kad iziemo, izlazimo u redu, u tom prokletom redu od stoosamdeset pri koi oianih glava. Iza prozora modelarnice, momak se itav unio u usta djevojke, a ona ukapa nokte u njegov vrat... Boe, samo jednom da mi je tako. Bila je to divna ena, predivna, najdivnija, koja je ikada ivjela u tom paklu, to se naziva s v i j e t . I gledao sam je i elio prokleta li mene elio, da je gledam onako dugo, sanjivo i uplakano, kao to sam gledao rasplakana Krista, da je molim za poljubac, kao kad sam njega za stigme molio. Gospodine, Gospodine, jesi li me prokleo, da tako mislim, ili ti je jo uvijek drag tvoj nesretni djeak? Ako me nisi prokleo, upravi moje korake da ispijem kale gorke elje, pa u ti itavog vijeka sluiti u istoi. Ne, ne sluaj me, Gospodine, jer to ne govorim ja, nego sotona paklena iz usta mojih, ja samo tebe s ljubavlju gledam, jer jedino si ti ljubav. Bila je samo slabost, jadna ljudska slabost, koja se vie nee ponoviti. Odsijeci mi nogu, ako se ikada vie primaknem zahodskom prozoru, iskopaj mi oko, ako ikada vie spuze u dvorite obrtne kole. A sutradan? Opet sam se zaklinjao Gospodinu... 271

JEDNA NESVJESTICA
Gospodine, zato si izmislio obrtnu kolu i djevojke pod suknjama? Zato si izmislio etnje u dvoredu? Zato si izmislio andare nad svim naim satima? Zato si izmislio, da nas boli ljubav, i Tvoja ljubav, i ljubav cvijea i ljubav ene, svaka ljubav? Zato nisi izmislio mir i mnogo malih uliica, koje vode od okrunog ureda, i svaki dan bronchibombon i cigaretu da nam mirie na kaiprstu? Zato si izmislio grki? Neka ga ue arheolozi, ali ne i tvoji sveenici, koji te nee hvaliti na grkom, nego ti glagoljati, tvoji popoviglagoljai! Zato si izmislio grki? Ali, na sreu, umjesto Grossa izmislio si Niku Kuia. I to je dobro, jer da nema toga profesora, nikada te ne bih pretvorio u kruh i vino to si pametno uinio, Gospodine. Rao, ne nam sto cu s tobom... Nita, gospodine profesore, najbolje nita. Nita? Ma nemoj... smijucka se on, i brk mu se smijucka Najbolje nita. Onda ja tebi zapisem dvojku i nita. 272

 Zapiite vi meni trojku, pa me nemojte pitati sve etiri godine. Tovar i ti, Rao, veliki tovar. Sve premiljam, da li bih mu dao bratsku opomenu za uvredu, ali nisam siguran u to e se to izroditi, te rekoh: Tovar je Gospodina u Egipat nosio, sveti ga Franjo naziva bratom, a... Putimo mi vetoga Franju, on je imao lab iz grkog. Hajde doi, da te malo proresetam. I gleda me onim sitnim oicama, onim slatkim ustima pod brkovima, to se uvijek smijee. Ovaj... ekam se po glavi kako bih vam, hoemo rei, kazao... Kazi ti meni: Ne nam, kao sto nikada ne nam, i spusti mi dvojku. Kad god izgovori dvojku, nekako se sav rastopi od miline, kao vjerouitelj kad kae puding. Kakva dvojka njiem se licem i ramenima Kaem, da se ba za odlian nisam pripravio, ali vrlo dobar... Vrlo dobar... uilji se on i kao nekako iskoi preda se i stade se od srca smijati neprestano ponavljajui vrlo dobar... vrlo dobar... kao da sam rekao ne znam kakvu alu. A i jest bila ala. Prilazim mu, stajem u istu ravninu s njim i pruam mu biljenicu s nepoznatim rijeima. On poinje pitati ili s vrha ili s dna stranice ne preskae ni jedne rijei. Tako on lijepo ita hrvatske rijei, a ja grke, on grke, ja hrvatske i sve ide kao po vrpci, ovjek sve zna. Najednom se okrene i pogleda me s nevjericom: Rao, pa ti i naucio vaku rijec. 273

 To mi je u krvi. Sve ili nita. A itav razred zna, da ne znam ni jednu jedinu rije od svih koje sam znao, i ve se poinje smijati. A sada itaj! Ponem itati i brzo ubacujem papiri s prijevodom. Sto to cinis? Neka vidim knjigu. Brzo izvlaim papiri i zajedno s rukom gurnem ga pod stol. Moja je knjiga ista kaem ja. Cista? A imas deset rijeci ispisanih. Vidjeli ste da znam rijei. Promijeni ti knjigu. Mijenjam knjigu kod prvoga druga i vjeto u nju ubacujem papiri s prijevodom. Profesor ne zna to se dogaa, ali zna, da neto nije u redu. Daj mi tu knjigu. Vadim papiri, i opet s rukom pod stol. Ma sto to cinis? Nita. Malo sam nervozan, zubobolja... Pod stolom zubobolja? U stvari i nije prava zubobolja, jer me koljeno boli, ali moe se rei zubobolja... Ti mi sve nekako vrda. Hajde, itaj iz ove knjige, cista je. Ja opet s papiriem u knjigu. On hvata taj moj pokret i baci se s obim rukama na knjigu. Ja opet hitro izvlaim papiri i guram ga u dep, razred puca od smijeha. On zna, da se neto dogaa, neto nevaljalo, samo to ne moe uhvatiti. 274

Lista, lista, itavu je knjigu prelistao, a onda ree poraeno: Nema, nita nema, a opet ima. Ti mi ovdje carolijas.. . Ovaj, oprostite, ali Bojem sveeniku rei, da arolija. .. Kakav si ti sveenik! Ti si tovar! Vraa mi knjigu i ne skida pogleda s mene, ne skida ga s ruke, koja eka samo jedan trenutak nesabranosti, da izvue papiri iz depa i stavi ga na pravo mjesto. Citaj! Ne ces ti mene... Sada citaj. Boe, sad je gotovo. I onda pogledam u strop i ustraeno zaviknem: Pazi! Svijenjak! Svi se trgoe, i on se tre, a to mi je bilo dovoljno, da izvuem papiri i ubacim ga u knjigu. Sto opet carolijas? Oprostite, uinilo mi se da svijenjak pada. On se upilji u me, sav blaeno nasmijeen. Ucinilo ti se da pada, pa nije pao. A meni se ucinilo, da ce ti pasti cetvorka, a pade ti dvojka. Hajde na mjesto. Zato? Ja znam. Sve sam rijei znao, a prijevod imam u malom prstu. Rekao am: na mjesto, i dvojku... Vidis, kako cu ti je lijepo napisati. Drugima tako lijepo ne pisem ni peticu. Vidi, tako... Kad je tako kaem ja onda moram pasti u nesvijest. Sto?! Kaem, da moram pasti u nesvijest. Zatim se polagano spustim na pod, stavim knjigu pod glavu i rairim ruke i noge. 275

 Sto je tebi? Jei li poludio... Ne kaem ja samo sam pao u nesvijest. Dizi se! Ne moe kaem ja Tko je ikada vidio, da se onesvijeten ovjek die bez octa. Dat cu ja tebi i opasku. Najbolje, ubijte me. I dijete moe ubiti onesvijetena ovjeka. Razred se davi u smijehu, a on, jadnik, toliko se izbezumio, da ne zna to bi uinio. Najednom skoi i potri kroz razred: Idem ja po direktora! Zaas nestade smijeha, i svi se ukipismo na svojim mjestima. I opet ti, Raos grmi don Lovre I opet ti, i uvijek ti.. . cukun cukunitis iz cukunskoga sela. Letjet e mi, letjeti, a da se nee ni okrenuti. Kad se izvikao, ode. A ja sam bio tako siguran, da neu letjeti. Malo zatim pozove me k sebi. Nakon duge propovijedi, ree mi, da od profesora zamolim oprotenje. Ulazim u razred, kao u grobnicu. Mir. Profesor neprestano gleda u stol. Onda se ohrabruje i podigne pogled na mene, ali ne moe izdrati osjea se krivim. Ja mu prilazim, polagano i ponosno i ne skidam oiju s njega. Kako mu je neugodan taj moj uporni pogled. Sada misli, kako ga mrzim i kaje se zbog svega a ja ga volim, tako silno volim. Zaustavljam se pred katedrom. Dugo ga gledam, dugo i uporno. On opet podie zbunjene oi: 276

 Sto sad? Sto sad? Hajde na voje mjeto... Gospodine profesore, kao kranin i sveeniki podmladak, molim vas, da mi za ljubav malog Isusa oprostite. Hajde na svoje mjeto... hajde i uci grcki. .. Ne, ne, ne miem se odavde dok mi ne oprostite. Dobro, dobro, oprastam, oprastam... Ali ne tako. Ja to hou imati napismeno. Ma sto napimeno?! Hou da dan i no imam pred sobom crno na bijelom, da ste mi oprostili. Ma sto da ti napisem, ma sto? Neto emo napisati kaem ja. Nakon dugog savjetovanja i dogovaranja napisa to je ljepe mogao:

Je li sada dobro? Mnogo vam hvala, gospodine profesore, i nikada vam to neu zaboraviti. Hajde, hajde, nemoj e jos i raplakati.

NAPISMENA OPROSNICA Ovim opratam Ivanu Raos, ueniku V. razreda Biskupske klasine gimnazije u Splitu, nanesenu mi uvredu, koju ovdje neu navoditi, kao i njegovu nesvjesticu s time, da me vie nee uvrijediti niti padati u nesvijest za vrijeme moga sata, a napose za vrijeme njegova ispitivanja. Nastavnik grkog jezika prof. Niko Kui

277

A razred se sve u aku smije. On to i ne opaa. Vidim, da neprestano razmilja o prvoj napismenoj oprosnici u svojih trideset i nekoliko godina slubovanja. Uputim se prema klupi, a onda se, toboe, stidljivo o krenem: A to emo s dvojkom, gospodine profesore? Hm... griska sijedi podrezani brk Hm... Ipak i neto nao... Dat u ti trojku... Covjek vas mora malo zastrasiti, inace bi mu se popeli na glavu. Boe, hvala ti do groba, i ove si mi godine pomogao u grkome.

278

DVA VELIKA DANA, NAJVEA

Pljesak. Kakav pljesak! Kakav prolom slave! Kakva krupa i grmljavina kua e se sruiti, i moje malo, ludo srce nee izdrati. To meni tako sumanuto pljeu, i sjemenitarci, i majke, i sestrice sjemenitaraca, male, lijepe sestrice bijelih ruku i ruiastih usana, male, mirisave sestrice... i stariji prefekt pljee. Svi pljeu meni, izgubljenom na otvorenoj pozornici, meni, idovu-lihvaru iz Podzemnih mlinova, iz najljepe drame, koju je ikada Bog i svijet napisao. I Petar je Barbari igrao u Podzemnim mlinovima, blaeni Petar Barbari, na ovjek, golubinja dua, blaeni... sigurno e i mene proglasiti blaenim, i kad Sveti otac papa bude najavio moju beatifikaciju.. . Ali dosta je i ovo, ovaj pljesak, ovaj oduevljeni apat: ni pravi glumac ne bi tako odigrao. Neki poboni odvjetnik uvjerava starijega prefekta, kako sam ja najizrazitiji glumaki talent, kojega je ikada vidio. A meni je najdrae, to to ba starijem prefektu govori, ba starijem prefektu, glupanu, neka zna s kim ima posla. Boe, igrati, igrati, tu u tom svjetlu, u tim kulisama, u toj odjei, s tom nosurinom, s tom kesom, s tom minkom... igrati, itav ivot ne silaziti s pozornice, igrati... 279

Tebi u slavu. Nisi mi udijelio stigme, nisi me uinio misionarom, ni arheologom, uini me... glumcem velikim. Ljudi, pijan sam, pijan... teturam, toliko sam pijan. Bio je to velik dan, najvei i ivio sam od njega do novog, jo veeg i jo blistavijega dana... do najveega dana koji je ikada bio i koji e ikada biti. Bio je to trideseti travnja dan hrvatskih muenika. Na taj se dan svake godine daje sveana akademija, a ove godine, uz akademiju, Boe... ove divne godine uz akademiju... Ova e se godina pamtiti dok je svijeta i vijeka:

POSLJEDNJI RAZGOVOR HRVATSKOGA BANA GROFA PETRA ZRINSKOGA I URJAKA MU FRANJE KRSTE FRANKOPANA U TAMNOJ TAMNICI BEKOG NOVOG MJESTA Dramska slika u jednom inu Napisao: IVAN RAOS, uenik V. r. Biskupske klasine Redatelj: Ivan Raos Scenograf: Ivan Raos Rasvjeta: Ivan Raos Kostimi: Ivan Raos
gimnazije u Splitu

Kakav pljesak! Kakav prolom slave! to se dogaalo u mom prokletom srcu, to se dogaalo.. ...To je bila najbolja drama na svijetu, bolja i od samih Podzemnih mlinova, a gluma... Bit u pisac, bit u glumac, bit u redatelj, bit u... bit u.. . Bit u sve, bogare ti, Boe oprosti!

Ban Petar Zrinski.. Ivan Raos Franjo Krsto Frankopan Ante Cvitkovi apta nepotreban

Osobe:

280

PETI PRAZNICI
Dobili smo novoga popa kae majka u kasnu veer na autobusnoj postaji. To je lijepo kaem ja razborito. A tko je s njim? Neakinja. Valjana djevojka. Stara djevojka? upitam, a mislim: nee bit. Mlada kae majka i krna. Bit e joj dvadeset i est ili dvadeset i sedam godina. utimo i odgrizamo komadi po komadi noi. Najednom e majka: Samo, sinko, pametno. O politici uti. Kau, da je jeftievac. Neakinja? Pop. Kako se nosi? Kao i svaki pop. Ma ne pop. Neakinja? Na gradsku, sinko. Sama svila... Hm... Kae, na gradsku? I sama svila... arena? 281

 arena, sinko. Gotovo! Ljudi, gotovo! Zaljubljen sam prije nego to sam je vidio: sama svila, arena... kao djevojke iz obrtne kole. Onda sasvim sigurno u hodu vrcka, kao i djevojke iz obrtne kole, onda sasvim sigurno... Ma gotovo, i ovo je odvie, da se ovjek do ludila zaljubi. Deset godina starija mislim a moda i dvanaest. Pa to! Stara koka, dobra orba. To se zna. I onda: prava ljubav ne pita za godine. A ako ovo nije prava Ijubav, onda ja ne znam to je! Jer prava ljubav, batkane moj, jer prava ljubav nastaje ba ovako akom pod rebra! Gazim tako kroz no po kamenoj cesti, pod nebom punim zvijezda, pod mojim blistavim nebom. Sa svih me strana okruuju mrke sjene brda, ali ne osjeam se zarobljen, nego slobodan, slobodniji nego ikada; i ta brda ne smanjuju prostore, nego ih otvaraju o svijet je premalen za naa slatka uzbuenja, a naa uzbuenja krnja bez pjesme. Pjevajmo pjesmu u ovu gluhu no, pjevajmo divnu, najdivniju pjesmu ljubavi:

Oj ti seko Jelo, tvoje lice bijelo, tvoje lice rumeno, ljubit u ga ja.
Sinko, to je tebi! to to pjeva? usprkos noi razabirem u njenim oima i stravu i iznenaenje. Ne brini velim majko, to je... tako... iz znanstvenih pobuda. Folklor. Hej, ne zna ti, stara majko, to je to folklor, na hrvatski folklor, naa samonikla kultura, majko stara...

282

 Ne znam ja to ti je to, ali, sinko, ne dolikuje sveeniku pjevati takve pjesme. Nemam vremena velim ja da ti tumaim to je to sveti hrvatski folklor, ali kaem ti: to je vezano uz svetu tradiciju i hrvatsko dravno pravo. Eugen Kvaternik, Mihovil Pavlinovi na imotski zastupnik, pokojni, Ante Starevi, Vlatko Maek, zna... Eto, sveto je. Sinko, ti si sasvim poludio. Poludio mislim i osmjehujem se s visoka to bi tek rekla, moja jadna seljaka majko, da zna kako sam se u ovoj toploj noi, punoj zvijezda i kamenja smrtno zaljubio u... Kako joj je ime? upitah glasno. Kome? Pa toj popovoj neakinji? Slavica. ... u Slavicu, deset, a moda i dvanaest godina stariju od sebe, a da je nisam ni vidio! to bi na to rekla, moja jadna seljaka majko, koja valjda i ne zna to je ljubav, to bi rekla na to, da se ovjek zaljubi, a da i ne vidi predmet svoje ljubavi! Kako u ti ja objasniti, da je to intuicija navrnuta na klasinu naobrazbu, i da takvo groe ne raste u seljakim vinogradima; i da je to neto tako silno i veliko, da se sve seljake ljubavi Imotske Krajine kao od ale moe strpati u mali dep na hlaama... Mare, Mare, ni Bog ti ne bi objasnio to je to intuicija stopljena s klasinom naobrazbom. To ti je kemijski proces, Mare, a ne maslokaa, to je barut, i dosta je samo odsjaj jedne zvijezde, da sve ode u vraju mater.

283

Kad smo prolazili ispod popove kue, petrolejka je jo gorjela, a to je bio vidni znak, da je ona do petrolejke. Veze. Veze maramu svom nevienom draganu:

Sedam dana ljubila se nisam. Maramica, marama, ostala kod dragana. Pa se pusta osuila usta. Maramica, marama, ostala kod dragana.
Nema tu vrdanja. Treba je odmah u prolazu zapljusnuti podoknicom. Neka zna, da se brat ne ali. I to smeta, ako nemam sluha imam srca! Sinko, umukni, da te pop ne uje! Neka uje isprsim se prkosno. Neka jeftievac slua hrvatsku pjesmu u Hrvatskoj zemlji! Ama, sinko, ti ba misli, da sam budala! Pomalo ljuta i uvrijeena pouri, a upren se koveg zaljulja na povinutim leima. Sada je ona prestala vesti mislim i nagaa tko je to propjevao s toliko ljubavne boli i bolnog eznua. to tu treba nagaati! Jer na takav nain moe pjevati samo ovjek klasine naobrazbe, a u ovoj pustoi... Boe, ona ve zna, ona ve mora znati koliko je ljubim, i njeno srce ve zamire s mojim... itavu je no bila u mom snu. U zoru sam se probudio i do sunca kolebao na kakav nain da joj otkrijem ljubav. Boe, kako? Aha, sjetio sam se jedne vojnike. No odmah sam odustao, jer mi se uinilo nedostojnim, da ovjek klasine naobrazbe stane mirno i vojniki odree:

Gori lampa, gori gas, ja vas volem, lino vas.

284

Onda mi je mnogo blia naa lijepa hrvatska narodna:

Ta bi bila osobito prikladna i zbog toga, to joj je stric jeftievac, pa neka zna, da je ovdje hrvatska pjesma i hrvatska ljubav. Tako u i uiniti. Odmah nakon mise i priesti. Uputim se crkvi. Kako je crkva izmeu moje i popove kue, dogodilo se, da smo se ja i don Jozo ba pred crkvom sreli. Doe, Ivane? i kao da smo se stotinu puta vidjeli, srdano mi potrese ruku. A evo dooh, don Jozo i ja njemu kao starom znancu. Tako ti je to meu sveenicima i sveenikim podmlatkom, kao da se od roenja poznaju. Jasna stvar, nakon mise ja s njim njegovoj kui. Boe, to mi srce udara dok se penjem na travnati popov obor, obor moga djetinjstva, najljepi obor na svijetu. Na oboru ona. Slavica. Onakva vilinska i udesna, kakvom sam je i zamiljao, arena svila na boanski bijelom tijelu. Ah, kakvo tijelo, divno, prostrano. I kukovi, i struk, i ramena... od komada. Kao odvaljena od krnosti i ljepote. Bijela i debela, kako ruiasto debela kao rua. Doe, Ivane? i kao da smo se stotinu puta vidjeli, srdano mi potrese ruku. A evo dooh, Slavice zadrhtah itavim tijelom i svim eima prolosti, svim romanima i stihovima, i hajdukom tragedijom u pet inova. Treba odmah, pomislih, a onda se stadoh skanjivati. Ne valja. Dovraga, ja sam pjesnik, pa da joj narodnom pjesmom ljubav izjavljujem! I odmah. Iz neba, pa u rebra! Ne, 285

U te sam se zajubijo kano pae u koicu.

dragi moj, zna brat to pristaje. Osim toga i kad bih htio, ne bih mogao: onijemio sam od tolike ljepote. Ni sutra, ni prekosutra. Tek nakon sedam dana, jednog sunanog popodneva kad je don Jozo otiao u Grabovac. Sjedi ona na drugoj, a ja na prvoj kamenoj stepenici pred kunim vratima. Ona veze, a ja guvam snop papira u depu od hlaa. Divno veze kaem ja. Tako uimlje ona boanskim ramenima. Onda opet veze, a ja guvam snop papira u depu od hlaa. Ovu si ruicu predivno napravila kaem ja. Tako uimlje ona boanskim ramenima. Ona opet veze, a ja guvam snop papira u depu od hlaa. Ne mogu vie najednom provali iz mene, kao u hropcu. A to ne moe? zaudi se ona boanskim oima. To skoim i bacim joj u boansko krilo snop zguvanih i oznojenih papira. To su moje noi, golubicelastavice, to su moje neprospavane, ili pravilnije reeno, probdjevene noi... golubice-lastavice... I inilo mi se, da nita na svijetu ne moe nadomjestiti te dvije arobne rijei: golubice-lastavice. I opet sam joj itavu no pisao pjesme, i drugu i treu no. I svako joj jutro donosio taj svoj krvavi ljubavni bol. A ona, nedokuiva i neosvojiva, smjeka se sa zvjezdanoga prijestolja, i dok je gledam psei alosno, ona sasvim mirno zabija no u sve kljetke i pretkljetke jadnog pjesnikova srca: Ne budalai, bolan Ivane i to je sve to kae.

286

Dok don Jozo eta oborom i moli asoslov, ja s njom sjedim na bucalu atrnje i vapim iz dubina: Smiluj se meni, Slavice, po velikom milosru svojemu, i po mnotvu smilovanja svojih uslii ljubav moju. A ona: Ne budalai, bolan Ivane, mater bih ti mogla biti. Ah uzdiem ja ne govori rijei gorke, pregorke, ne razdiri razderano pjesnikovo srce noem mesarskim, jer u ti svriti, lastavice-golubice, jer u ti svriti kao Luna sije, kladvo bije pozne, kasne ure e. Kakva ti je to opet zavrzlama?! O, ubij me, ali ne govori tako, kao da ne zna to je to klasina naobrazba i Preernova Julija i antieva Emina! Opameti se, Ivane. Ti ui za popa, ima svoje sveto zvanje... Pusti zvanje, nego se ti smiluj i poljubi me. A ona, nemilosrdna kao i Preernova Julija, gizdava i ohola, valja se kao da sjedi ne znam na emu, otvara boanska usta da neto kae, pa ne kae nita, gnjei ruku u ruci, eka se za boanskim uhom: Ne znam... ne znam... Proi e to tebe. Golubice-lastavice, ni poslije smrti! A ona se opet svija, previja i uzdie: O, kako bih ti pomogla... Poljubi me, golubice-lastavice, pa smo gotovi! Ona se ugrize za usnu: Sluaj! Jedanaest sam godina starija od tebe. Pa to?! Pogledaj me, dovraga! Ja sam i zdepasta i debela i.. . 287

 O, nebesa! kliknem, da se don Jozo na drugom kraju obora trgao. Zdepasta i debela! Tako huli na sebe najljepa od svih ena, ljepa od sunca i mjeseine bajne, od Danice zvijezde sjajne, od moje pjesme ispjevane. O, nebesa! O, rajske sile! O, moje pjesme tebi proplakane! Sjeti se, okrutnice, da su samo pjesme istinite, da su pjesme svetita nad svetitima; sjeti se to sam rekao u noanjoj pjesmi:

Nema stasa, tvoga stasa kud prolazi ljudska noga, kud se trusi milost Boga: u koute ni u pasa nema stasa, tvoga stasa, tvoga stasa umilnoga.
Sasvim bi sigurno pala na tu divnu pjesmu, da don Jozo nije zavrio asoslov i pozvao me: Ivane, proetajmo do Matkovia. Jao, mila apnuh joj ostavljam svoj emer do tvojih nogu. Sutradan je bilo prekasno. Uvukao se jad u me, jad i oaj, spoznaja o... Znam, golubice-lastavice, da me ne moe ljubiti. A i kako bi mogla blistavija od sunca i mjeseine bajne zavoljeti prosjaka, runa, nakazna, buljooka, koji je osim toga imao i trbuni tifus. Ona uvue ramena, kao da ne zna to bi rekla. Boe... pone i zapne. Nema tu: Boe... pone i zapne! Nego reci otvoreno, da hoe moju smrt. To je uostalom i sudbina pjesnika. Svi smo mi Preerni, svi moramo biti ubijeni od okrutnice. Ne govori gluposti. 288

 Gluposti! plane u meni sva ljubav Gluposti, a za mene je konopac ve objeen. Za samoubojice nema spasenja. E, to me jedino zadrava, to: pakao. Ali od ovoga pakla ni pravi nije gori. Ako ne eli da siem na dno pravoga pakla, onda postupi onako kako sam ti savjetovao u esnaestoj kitici pjesme Ljubi me, koju sam ti prekjuer poslao:

Ljubi me, jer kajat e se gorko kad ugleda pjesnika gdje visi. Tvoje suze presahnuti nee, jer nitko ga vie ne uskrisi.

Boe, to si brbljav. A meni srce pue, ljudi, pue kao tikva. Stisnuh meu zube svu svoju bol: Ima pravo, golubice-lastavice, ima pravo da gazi i zgazi, to... Molim te, samo jednu rije. Koliko god hoe, neprealjena ljubavi moja. Prezreno pjesnikovo srce sasluat e rije tvoju, kao to.. . Samo jednu rije... ... kao to bi slualo pjev rajske ptice. I primit e tvoju rije, ma kako gorka bila, kao melem na ranu, kao zraku sunca ozebla ruka... Molim te... Nema ti to moliti. Samo zapovijedaj, golubicelastavice... Ali dopusti mi...

289

 Nemam to doputati. Na meni je da sluam, da te itav ivot sluam, jer nema ljepega ubora od tvoga glasa, to sam, ukoliko se sjea, u jednoj pjesmi izriito istakao:

Tvoj glas je romon potoia hitrih i zveket srebra u idovskoj kesi; pa makar tota govorili ljudi, najljepa bit e, jer najljepa jesi.
Smijem li napokon i ja progovoriti? O, vrijeaj me, okrutnice, vrijeaj! Drugo i ne zasluujem. Smije li napokon i ti progovoriti! Kakve li ubojite ironije, da ne kaem sarkazma, to opet spada u trope i figure. Ta ja nita i ne elim, nego da jeku tvog srebrnog glasa ponesem sa sobom na drugi, moda bolji svijet. Ona duboko uzdahnu: Potreban je glas da nastane jeka. Dobro, dobro. Uutjet u kao zaliven, deset u godina utjeti, mila, deset robijakih godina, jer slomljeno je srce moje i alosna je dua moja dok ne otpoine u tebi ili kako sam ti u onoj pjesmi rekao:

Osamljen sjesti na kakav sinji steak ostavie ga bogumili da svijetu pjesnik okrene svoj pleak i svoju tunu tugu da zacvili.
Dobro, dobro, a sada sluaj. Ja sam potena djevojka... A u meni plane sva kranska i sjemenitarska krv: Potena! O, kako moe to i spominjati! Zar si tako brzo zaboravila moje stihove pune svetoga bijesa: 290

Ja sam ko ranjen lav: bijesan, pomaman, ljut kad jedna rijeca podla pane ti na isti put.
Boe moj... majko moja... Ne prevri oima, draga, nego govori. Uho je moje poeljelo rije tvoju, kao ozebao rosu... ne, ne rosu... sunce, sunce, sunce moje previsoko! I leti soko s niska na visoko, oj Zoro, Zorice... A ono o rosi odnosi se na Rosite, nebesa, Pravednoga... A sada me posluaj! I upravo kad mi htjede rei neto veliko, najvee, izie don Jozo: Ivane, proetajmo do Matkovia. I tako ostadoh bez njenih boanstvenih misli. Boe, moda je to moja brbljavost skrivila, ali to mogu kad mi je srce prepuno. Sinko moj jedne veeri stade majka kriti ruke sinko moj, avao te je zaosjenio, i itavo selo zna, da te je zaosjenio. Tako ne bi smjela govoriti majka jednoga sveenika. Oi joj najprije planue, a onda se zalie suzama: Matkovii imaju pravo, ava im srce odnio, svi imaju pravo i svi se naslauju mojoj nevolji uvijek se netko naslauje njenoj nevolji. Bit e pop kad i njihova krava. I koja je sotona dovela tu pogrdu, da ti duu opogani. Sluaj, maja, da mi o njoj nisi vie ni rije progovorila, jer u zaboraviti tko smo i to smo. A ona u pla kuknjavu! 291

 Kukavica, da bi kukavica. Vrag ju je doveo, da momie zavodi! Sluaj, maja, ako ne umukne... Vii, vii, sine! Na koga e, ako ne na onu, koja te je rodila i bijelim mlijekom zadojila. Ali sjeti se, da ima Bog i aa: jedan gleda, a drugi e uti! To me pogodi, ljudi, pogodi do bubrega. Ne, ne ocu, ne Petru mlinaru! Ne ai, maja, ne ai... Ona se primiri kao da postade razborita. Pa to misli, tugo moja? to naumi s ovom ludom glavom? Tada i ja poeh razborito i kranski: Bolje biti dobar katolik, nego rav pop. Tako misli, jade moj! I oenit e curetinu dvanaest godina stariju? Jedanaest, samo jedanaest! A im e je hraniti, kukavice moja? Imam zdrave ruke i svoje pjesme. Oho, zna li ti to su to pjesme! Ona me oinu onim svojim udnim oima: Budalai pjevaju pjesme, a ljudi uljevima puru zarauju. Ona ne e pure, sine, nego mesa i manistre, i svile i kadife... A to e ti, kukavice moja, ako aa digne ruke od tebe? Bog koji se brine za ptice nebeske i ljiljane u polju... Ljiljani slabo jedu, sine. A da nema ainih uljeva, slaba ti korist, Boe, oprosti... 292

A u meni izraste sveeniki podmladak, izraste kao hrast: Ne huli, eno! Na to ona htjede jo neto rei, ali meni dobro dola ona hula, uhvatih se za nju i estoko se uvrijedili umjesto Boga: S onima koji hule na Svemoguega, nije meni razgovarati rekoh i povukoh se u sobu. Dugo sam uo kako sjedi pred kuom na osami, kako sjedi i plae. Bilo mi je ao, ali tko moe protiv ljubavi! to mi je initi? Boe, to mi je initi? Najbolje se objesiti. O, kad ne bi bilo pakla. Pregorjeti? O, da, da! Moram je pregorjeti! Ima uitka u odricanju, ima naslade u patnji. Sutradan sam joj napisao najbolniju i najoajniju pjesmu:

Obui u na se crnu reverendu, sluit u vjerno Bogu kod oltara, tiho u jecat i moliti za te, jer ljubav moju nita ne obara.
I tako, sav izrazbijan, izlomljen, izgubljen, nosim joj pjesmu i svoje zguvano srce: Proitaj je, preda mnom je proitaj, moda u umrijeti od bola. I taman kad je poela itati, izie iz kue don Jozo: Ivane, idemo u Mustapie, zaklinjati vrane! Zaklinjati vrane? O, zakljinjati vrane! Najednom zaboravim na svoju bol, na svoju ljubav, na crnu reverendu, i na samu smrt: prvi put u vidjeti kako se zaklinju vrane. I ne 293

zaklinje ih ma tko, nego don Jozo, najvei zaklinja u krajini, a moda i na svijetu. Boe, bit u zaklinja veliki, nita drugo ne elim, nego biti zaklinja veliki, najvei. Zbogom ljubavi, odoh u zaklinjae! Uzimam kropionicu punu svete vode, a don Jozo izlizanu, poderanu, u kou uvezanu knjigu. Kakva me sveta strava proima pred tom knjigom, kakva sveta strava dok preko don Jozina ramena gledam krupna crna, arobna slova i sluam rijei velike i strane. Sa svih strana navalila Mustapia i Matkovia eljad, poklecala i raskajniki se buba u prsa: Smiluj se nama, Gospodine! A don Jozo, velik, velik do neba grmi glasom stranim i arobnjakim: Zato za Uputjegnie iste Riii Boxje i putti gniegova Porodjegnia za kripost, i Moghuchstvo Boxje Riii u kriilu Otcza, vigniim nainom stojechi za ishodjegnie Riii od istoga Bogha Otcza, Boxanstveniim nainom proghlassujuchie za jednakost iste Riii s Boghom Otczem za jedinstvo nerazdiglienoga biitja Riii Boxje s Otczem Boghom za prinessegnie iste Riii k Otczu jednaku sebbi, i vigniemu Boghu za sveto Zaetje Porodjegnie Navisstegnie i Uznessegnie D. Marie za Vellianstvo gniezino, i onniih Nebbeskiih Moghuchstvaa Mihovilla, Gabriella, Raffaella, i ostallih Angelaa, i Arhangelaa Pristogliaa Gospostvaa Poghlaviczaa Vlastiih Kripostiih Keerubinaa i Serafinaa koi istomu Boghu svaki daan pivatti faale nepristaju govorechi: Sveet, sveet, sveet Gn Bogh Sabaot, i za Angele nasse Straxanine, i odvitnike ovoga Puuka, i stagni Mihovilla Arkangela, Jakova Apostola, i Kristofora Muenika, i Sveetoga Roka. Ja, don Jozo, nedostojni, Svechienik, i sluxbenik Bogha Svemoghuchiega, naslognien na onnoga, kojega oblast no294

sim, istim Oruxjem oruxan, nadskaem vaas sve Duhove Odmetnike proghnane od Nebbeskiih Sidalisstaa, kojegakodi naroda, varste, ina, reda, naravi, staressinstva, i Vladavstva jeste, i vaas Vlasti Ajerske, alli Covianske, alli Diavaoske u ovomu Ajeru alli gdise nahodite, koim potajno, alli oitto dana jest vlastita oblast probuditi, uzbuiti, darxati, liipiti, motati ove Oblake, gradde, Vitre, Mugnie, i Vrane, i ovo sve smuchiegnie Ajera vexem i svezati, i stisnuti odluujem; zato u Riii primoghuchioj Bogha zaetoga zakligniem kunnem prokligniem stiskam vexeem tirram proghonim vaas od Ajera od Nebba od Oblakovaa od gradda od Vitaraa Zakligniem stiskujem vexeem Omlohavivam i razsipgliem vaas Vrane od Oghgnia od Vode od Jamme od Goraa od Varkovaa od Dubinaa vaas Ajerske vlasti ovianske, alli Diavaoske, i vamii protivnikom, ako neispunite podpunno zapovidi po menni, don Jozi, zapovidane, i Vrane ne napusstite ova poglia i vinograade Proklea vaas Bogh Ottacz Bogh Siin Bogh Duuh Sveti, smeja vaas Bohg Ottacz Bogh Siin Bogh Duuh Sveti, iskorenua vaas Bogh Ottacz Bogh Siin Bogh Duuh Sveti, u nissta obratio vass Bogh Ottacz Bogh Siin Bogh Duuh Sveti, i ovo smuchiegnie Ajera. Opet vexeem, i vezati, i stisnuti vaas sve Vrane odluujem, i zapovidam vamii svima navisehiujem, i govorim pod ossudu proklestva Svemoghuchiega Bogha... I dok govorae ove rijei svete i strane, mene sveti i strani srsi proimahu. A kad je svrio, rekoh u strahu Bojemu: Idem pokupiti crknute vrane. Na to e Nikola Mustapi, koji zna mnogo o zaklinjanjima: 295

 Mora proi crna no sotone, i ta e crna no sotone prije sutranje zore u svom naramku odnijeti vrane na kukuruze i polja, koja nisu zaklinjana ni blagoslovljena. I zaista, ljudi, zaista, sutradan nijednu vranu nisi mogao vidjeti u Mustapia docima. O, bit u zaklinja veliki, najvei, zaklinja i samo zaklinja... Ali kako su vrane otile, a Slavica ostala... Boe, srcu se ne moe zapovijedati. I onda, onda je doao najdivniji izlet u mome ivotu, u Vrgorac, u don Jozino rodno mjesto. Dopratio sam ih do Grabovca. A kad su sjeli u potanski auto, ja sam se odmah pozdravio i pobjegao, da mi rastanak bude laki. Onda ujem don Jozin glas: Vrati se, vrati! Poi ti s nama, bit e lijepo. Na moj raun. Potri. A meni srce u grlo. Trim, trim to mogu bre. Gubim dah, i neka se silna draga slabost razlijeva po itavom tijelu. Bre, bre, bre... a slabost je sve vea, sve lua, sve opojnija. Gotovo... Boe, tranje je kao i motka... Sada je dobro, sada je sve dobro. Ja sam uza nju, i auto vozi kroz beskrajno duboku i dugu planinsku dolinu. To je najarobnija dolina, koja je ikada po svijetu hodala, ovaj, bila... Kad bih je mogao primiti za ruku! Dolinu? Ne, Nju! Ali i ovako... Ne trai kruha vrh pogae. Polje hercegovako zeleno i modro, drvoredi najvitkijih jablana uz najbjeliju cestu! O, koraci nai, tako lagani i tako mekani, kao da ne dodirujete zemlju! O Vitino i Vritice, najljepi od svih izvora iz grotla peinskoga! O, kavanice do izvora: 296

U jednoj maloj turskoj kavani sjeasmo sami, pili smo aj.

Istina, nismo sjedili sami, jer je s nama bio don Jozo i jo neki, i nismo pili aj, nego kavu, ali meni je srce udaralo, kao da smo bili sami i pili aj. O, kad bi se smilovala i poljubila me samo jedanput, samo jedanput na mekoj zelenoj krpici trave do zelenoga izvora... Vraamo se iz ovoga raja zemaljskoga opet kroz pjesmu jablana, samo to je sada no. Pun se mjesec razlio poljem, cestom, nama i jablanovima. Nikada takve mjeseine:

Obasjala, obasjala, obasjala je sjajna mjeseina, obasjala, obasjala obasjala je brda i doline.
O, kakve arobne, opojne i lude mjeseine u drvoredu jablana, u potoku, na kamenju i kalpacima abljih ljubavnika, kakve arobne, opojne i lude krvi u meni. Za ovu se no isplatilo ivjeti, za ovu mjeseinu, za kao sluajan dodir njene gole ruke golom rukom, njene gole miice golom miicom. Ljudi, isplatilo se ivjeti za ove slatke trnce, koji te od pete do tjemena proimlju kroz sve ile, kroz sr, za don Jozinu pjesmu u pustom polju, punom zrikavaca:

A ja joj apem:

Kukuruzi ve se beru. Haj, haj, haj! to mi radi, moj dilberu? to radi, to ini, to me ne eni?
297

 Zapjevaj i ti tu pjesmu, meni je zapjevaj, najmilija. Ona se osmjehnu, namigne mi nekako prpono, vragoljasto i zapjeva:

enit mi se jo je rano. Haj, haj, haj! enit mi se jo je rano, poekaj me, djevojano, dok smislim, dok se promislim.
Promisli se to bre. A ako me kani ubijati, ubij me odmah. * Praznici postaju sve manji, a moja bol i oaj sve vei. Jo nekoliko dana, i ja u se vratiti u sjemenite, na koje sam tako rei i zaboravio, i nekako u drugoga ovjeka izrastao, jo nekoliko dana... Don Jozo ode nekamo, ode nekamo na tri dana. Sada ili nikada! No i tmina su uvijek na strani zaljubljenih. Kako su prokleto sitne rupice na visokom zidu popove kue! Oprezno, oprezno do prozora u polukatu. Hop! Ljos!... Po koji sam to put opet na zemlji! Oprezno, oprezno... Hop! Ljos... Prokleto su sitne rupice na visokom zidu popove kue. Oprezno, oprezno... Hop! Napokon. Ali... prozor je iznutra zatvoren. Na sreu, okviri su truli i iskrivljeni. Ii e. eljezna ipka i odvie glasno govori. Ako me uje! Nee valjda. Prozor je na stubitu polukata, a njena soba na katu.

298

Krrr... Duu u se. Nita. Mir, duboki mir sna. Evo me na stubitu. Pametno. Korak po korak suspregnuta daha. Tako. Tiho. Beumno. Maji. I maji na kvaku vrata njene sobe. Samo da ne zakripe. Lagano, lagano... Samo su zacijuknula. I onda krik, sablastan krik. U svjetlu mjeseine, koja se razlila po njenoj postelji, ugledah nju i Gobicu Matkovu kako su se skvrile i priljubile uza zid, izbezumljene od strave. A mene icnu golema bol, te upitah iz tame: to se dogodilo, golubice-lastavice? Kao da nestade uasa s njena lica, ali jo uvijek ostade strah: Jesi li to ti, Ivane? A tko bi drugi mogao biti, golubice-lastavice? Ona odahne: Bogu hvala. Mislila sam da je provalnik. Pa i jest provalnik, golubice-lastavice, provalnik ljubavi viteke, najvitekije, u neku ruku, Romeo bez balkona. Ako ti nisi lud... Ja se primakoh i sjedoh na rub postelje: Toliko ti je trebalo da to sazna! O, golubicelastavice, kako ti nepaljivo ita moje zanosne pjesme... jer ja sam ti to matematski tano, uza svu pjesniku slobodu, matematski tano saopio:

Moj korak, korak je luaka. to ljubav od mene ini! Uskoro u biti opsjednuta baka sa tapom na mjeseini.
299

A ona samo uzdie: Boe... Boe... kao da na ovom svijetu nema nikoga osim Boga. Na mjeseini razabirem kako se Gobica Matkova podsmjehuje pakou svih grbavaca, i misli: Bit e ti pop kad i moja krava! Sada ili nikada! ape avao. to: sada ili nikada? Jesi li muko ili baba razgovjetno me izaziva Poljubi je! Muko sam, trista mu gromova. Poljubit u je nisam se verao uza zid da joj krpe istresam! I onako, odvano i muki, iznenada pograbih njenu oblu i punanu ruku i poljubih je... u lakat. Ljudi, takve naslade, takog blaenstva, ljudi, poludjet u od ljepote... I onda, tako pijan od slasti i pobjede, nisam vie trebao ni etvrtinu snage, da je jo jedanput poljubim... u lakat! Neka zna s kakvom mominom ima posla! Htio sam i trei put, ali ponestade mi muke snage, te onako omamljen i pijan otrah u pijanu no...

Ljubim tebe, duo, Ludo bez prestanka I opih se tobom Od ake do lakta, Pa kad mjesec zae I zahre tama, I ti e se ganut Goloruka, sama.
Ovu joj pjesmu nisam poslao mogla bi seljaki proitati ono od ake do lakta. A ao mi je. To je moja najbo300

lja psiholoka pjesma, jer tano kae na emu e se okrutnica slomiti i zato e se ganuti. Osim toga sadri dvije prekrasne pjesnike slike: Goloruka, sama, pa ono I zahre tama. Ali ja u to ve nekako izbrusiti sretan ovjek ne poznaje zapreke, ni vatru, ni vodu, ni no! Sretan sam ovjek.

301

RAZGOVOR SA ZIDOVIMA
Boe, koliko trpim! I pravo je da trpim. Propao, nestao, sasuio se, ali nitko mi ne moe oteti moj san o poljupcu u lakat. Vratio sam se u sjemenite, u tamnicu. Mora da sam izgledao kao mrtvac, jer su me odmah poslali kui na oporavak i produili mi praznike za mjesec dana. Kakve radosti, kakva ushienja! Opet je vidjeti, opet biti njen pas i moda, moda opet jedan do smrti otrovan poljubac u lakat, moda... Ali ne bi nita osim tuge, koja je postala golema, pregolema, osim vjeno budne slabosti pod koljenima... I tako proe i taj alosni mjesec oporavka, i evo me opet tu, pred tom sivom zgradom, koja me vie ne doekuje kao svoga, kao sjeme Boje i pomazanika Kristova. Stranac sam, kukavan i prezren stranac. Kako to teko pada, to: stranac. Kako su mrki i neprijateljski ovi zidovi, kako me gledaju s gaenjem i govore s mrnjom: Okreni se! Tvoj je ulazak laan, i tvoja molitva lana! Nemojte, zidovi, nemojte molim ih, ubog i malen. Nije moj povratak laan, nego sam izubijan i zauen. Kad bi me ona voljela, ne bih se vie vraao, naao bih 302

komadi kruha. Ovako... ne znam to mi je initi. Izubijan i zauen... loman kameni na otvorenoj cesti: prvi kota, koji bi me mogao mimoii, zdrobit e me. Neka te zdrobi kad si ve prvoj kunji podlegao. Vie i nisi ovjek, nego dronjak na vjetru. Pogledaj zavodsku svjedodbu prole godine, i nee se prepoznati. to svjedodbu prole godine! Ista je kao i ova, ista! Njegovo je vladanje prema pravilima sjemenita slijedee. Vanjska pobonost: v e o m a d o b a r . Drutveno vladanje: U ponaanju vie puta neoprezan i neozb il j a n . P u n o p u t a s l o b o d e j e z i k u . Urednost: v e o m a d o b a r . Ista je zidovi, ista. Ti nisi isti. Isti sam, isti, samo to mi je srce smueno, i nema nikoga kome bih se povjerio, osim vama, zidovi, ali ni vi me ne razumijete. Tko moe razumjeti pomazanika Bojega, koji luduje za starim enama! O njoj vam zabranjujem govoriti! Misli li, da e joj vitetvom smanjiti broj godina! Uutite, uutite... vi, vi, koji zatvoriste jedan svijet i uiniste ga lanim i neljudskim! Oduzeste nam ljubav. Zato? Zato, pitam vas? Nije Grgur VII. uveo celibat, da nam uuva istou, nego da zatiti crkvena dobra, da ih siromani sveenici ne potroe na gladnu djecu. Crkveni vinogradi i oranice otee nam oinstvo. Ukopie nas zbog dukata. Zaboga, zidovi, ukopie nas zbog dukata i crkvenih vinograda! I enidba je sakramenat! Jest, ali ne ovo! to: ovo? Zar je putenost poljubiti nekoga u lakat, gledati ga u oi i eljeti, da te pomiluje oima? U braku se 303

ne miluje oima, u braku samo postelja kripi, kao to mi je oeva i djedova kripjela. U braku i nema nita osim kripanja postelje. Ali... enidba je sakramenat! Vidite li, zidovi, kripanje je postelje sakramenat! Bogohulnie! Jest, zidovi apem slomljeno i razoarano jest, tako to ispada: ja sam bogohulnik, ali... ipak u braku kriplje postelja, a enidba je sakramenat. Ja sam bogohulnik, zidovi, pa ipak, da nije bilo Hildebranda, bio bih i pop, i mu, i otac. Da nije bilo Hildebranda, da nije bilo srebra... postelja bi kripjela, a ja ostao svet ovjek, s v e t , zidovi. Zlo je s tobom, sine na, tvoje je srce opako i u zlu ogrezlo, te nema ni toliko potenja, da se vrati s naega praga, nego ulazi da okui ovaj sveti zrak. Okreni se i odlazi... f a r i z e j u ! Meni je potrebna utjeha, a ne psovka, kransko milosre, a ne proklinjanje. Okrutni ste, zidovi, i bezduni, i sve je bezduno nakon don Anelova odlaska. Nitko vie ne razumije malog nesretnog djeaka. No to ne smeta malom nesretnom djeaku, da i dalje dolazi srkati sjemeninu orbu... maloj prepredenoj hulji! Dolazim, to nemam gdje skloniti glavu. Ali ne sklanjam je badava. Misli, da su dovoljni dugovi mlinara Petra, da prehrane i koluju maloga hulju? Dugovi, na iji raun? A stipendija? Na iji raun? Vratit u je, ako iziem. Ali sada ne mogu izii. Razumijete li, ne mogu izii! Mlinar je Petar poten ovjek i vratit e svoje dugove. Glavno je da glupi popovi kreditiraju? Zar ne, mala huljo? 304

 Mnogo je djece u mlinara Petra, a ono to zaradi jedva im dostaje za puru i kukuruzni kruh. Oni gladuju, zidovi, svi oni gladuju, da bih ja bio sit; oni su svi goli, da bih ja mogao imati semideponentne hlae. Mlinar Petar ne zna to se u meni dogaa, ali ja znam: kad bih iziao, da bi ga to ubilo. Suze me dave, zidovi, ali to bi ga ubilo. Vie ni nedjeljom ne jedu govea plua samo puru, puru bez mlijeka i zaina. A najstarija sestra, u dvanaestoj godini, slui negdje... kod tuih ljudi, gola i bosa, siroe malo, ubogo. Ali vas ne moe ganuti ljudska bol, vi imate svoja upisana pravila. No i ja imam upisano svoje ljudsko potenje. Ne bojte se, ne ulazim da izigram, ne ulazim da lupeki jedem tui kruh na vjeresiju. Ako je moje srce alosno, moj je razum zdrav i znaaj vrst ukrotit e to prokleto nevaljalo srce kao odvaan jaha pomahnitala konja:

Obui u na se crnu reverendu, sluit u vjerno Bogu kod oltara, tiho u jecat i moliti za nju, jer moju ljubav nita ne obara.
I bit u dobar pop, veoma dobar pop pregaeni su uvijek najbolji. Bit ete sretni, zidovi, i vi, i mlinar Petar, i majka Mara, i ona, ona okrutnica... svi ete biti sretni, a bol prepustite meni. Ja u biti rtveno janje, jaganjac Boji koji uzima grijehe svijeta... I kao da su omekali ovi kruti i sivi sjemenini zidovi, kao da su se ganuli i sa suzom proaptali: Ui, nevoljno dijete, ui mnogo ti se oprata, jer si mnogo ljubilo...

305

SONETNI VIJENAC
Sve je opet po starom i smijeh, i suze, i pjesnik veliki, najvei. Jesi li ti, mili moj tioe, ikada uo za sonetni vijenac? To je vee udo nego beki odrezak u Medovdocu. A moj je nisam siguran etvrti ili peti u naoj knjievnosti. To ti, milo moje, u prijevodu znai, da sam etvrti ili peti nisam siguran pjesnik pod naim rosnim pjesnikim nebom. Svaka eprtlja moe napisati pjesmu, pa i sonet, ali sonetni vijenac! est sam ga mjeseci skladao, a ti ga proita za jedan sat i nikom nita! Gorko je biti pjesnik, gorko moj brate, a najgore je pisati sonetni vijenac, i to njoj svojoj neprealjenoj ljubavi... a opet pisati ga, kao toboe, Bogu i Hrvatskoj, kako mu i akrostih magistrala govori:

MAGISTRALE Bogata ti si, domovino, svime: Od mora, polja, stazica i puti Gora do vrlih, gdje hajduci ljuti Uvijek apu tvoje divno ime I mriju hrabro na usnama s njime.
306

Hrvatska zemljo, pamet moju smuti, Ruka ti arna aran san ukruti, Ve ko da nisam ja sin tvoje klime. Avarski, hunski sad se barjak vije, Turski alaj-barjak, lav mletaki rie; Stani, ne kloni, pjesnik suze lije Koje sad grudi boanske ti lie, O, samo jednom daj da sa njih pije, Jao, i ve ti posljednji srok srie.
O, nitko, nitko nije nanjuio, da to nije samo Bog i Hrvati uti pa plati, nego da netko drugi pamet moju smuti. A opet jest i Bog, i Hrvatska, i Ona o sve je moju pamet smutilo, a najvie stariji prefekt, njukalo jedno prokleto, koji nema drugoga posla nego preturati po mojim stvarima dok se prieujem ili u molitvi sjedinjujem s Bogom. Poi sa mnom! To je najgore od svega, to Poi sa mnom! Ulazi u svoju sobu kao gizdavac neki, a ja mislim: glupan i andar. Sjeda za stol. Ja stojim. Gleda u stol, ja u njegovu ruku na stolu. Nikako se sav dre od bijesa, a ja znam da puca od zavisti nikako se ne moe osloboditi tih vrajih pjesama? To su Boje pjesme kaem ja i pobono obaram oi. I Martin Kutlea je pisao Boje pjesme, a otkad je iziao iz sjemenita, potpisuje se Amor Amoenus. Prevedi to! 307

 Mila Ljubav prevodim pobono, a mislim Blaeni Martin Kutlea, blaena Mila Ljubav. E, kad bi i meni moglo biti! Eto, tako ti ide: pone se s Bogom, a svri s vragom. Ali meni je mucam meni je mila ljubav Bog, Hrvatska, crkva... I njemu je bila. A sada? Mila Ljubav! Mila ljubav, avaoska... O, kad bih i ja mogao... mislim, a kaem: Moda je on u svetu crkvu zaljubljen. Jo e ga i braniti! Ne branim ja njega, nego samo tako kaem. Boe moj, kad bi on znao, da sam i ja nekakav zaljubljenik, samo ne sretni kao Martin, mislim da bi me smrskao. Sluaj to u ti rei uozbilji se nakon duge utnje radije ti vie ljubi Boga i Hrvatsku, a manje im pjevaj. Gospodin voli isto srce, a ne rijei velike i razmetljive. Sveci su utke pjevali Bogu i umirali utke. A ti pjeva iz oholosti i tatine. I ne pjeva na slavu Boju... A mene neto ubode otkrio me je, otkrio... i sada natrag ovcama! ... nego na svoju! Ako ne zarobi oholost, zarobit e ona tebe. A sada idi i ne grijei vie, idi i ne pjevaj vie. Hvaljen Isus! to je sad? Zar zaista nije nanjuio ljubav u mom sonetnom vijencu? Zar nije nanjuio, ili me hvata na lijepak? No, to stoji? Rekao sam, Hvaljen Isus! Ne, ne hvata me na lijepak. Na sve vijeke promucah i izioh sretan, presretan kao nikada. 308

JEDAN TUROBAN DAN

Bezgreno zaee. D e c u t . P o t u i t . E r g o f e c i t . Bez toga se ne da ni zamisliti, a s tim je tako kristalno jasno: majka-djevica i bez istonoga grijeha k tome. Ulazna vrata, predvorje, hodnici i vrata od kapelice u borovini i lovoru. Danas je sveanost nad sveanostima: oblaenje novih klerika, tj. nas, estaa.

Marko ota, terika ui mi za klerika. Kad obue bijelu kotu, nitko nee poznat otu.
Onoga otu iz avine, kojemu otac od prvoga razreda govori vi, jer kako bi se jednom sveeniku, pa makar bio i moj sin, moglo rei ti, kao i svakom obaninu! To je onaj Marko ota iz avine, to je ona glasovita Benzonova pjesma, to je... ali vie nije ni zabavna ni smijena. alosna je. Boe, kako je danas alosna! I Marko ota alostan. Kapelica izgara od pustih svijea, glazbe i pobonosti, blistaju se oltari u ukrobljenoj preobuci, ljeska se srebrno i 309

pozlaeno posue, svijenjaci od ute mjedi. Miris tamjana, miris molitve, miris svetosti sve je zagueno mirisima. Na klupama prekrivenim krvavim barunom klei nas sedamnaest (toliko nas je ostalo od one trideset i estorice) klei s rasporenim mantijama na sebi, s bijelim kotama preko ruke, s ovratnikom i prsnicom u aci... I Marko ota. Boe, zato mi se danas ba ota ini tako alostan! Bruji harmonium i zbor djeaka:

Magnificat anima mea Dominum: et exultavit spiritus meus in Deo, salutari meo.

Otraga, sasvim u dnu kapelice, teku suze radosnice ubogih seljakih roditelja. O, ovo nije na dan, moj dan, ovo je dan mlinara Petra i Mare Bujine, na kojemu e im zavidjeti svi u selu. I svim e ovim roditeljima zavidjeti svi u selu, i svi e uz sinove klerike postati neto vie, veliko... prvi, prvi u Alpama... Okreem se i promatram svoga oca. Kako je ozbiljan, kako svean. Nitko ne moe primijetiti da je uzbuen, nitko osim mene. A ja vidim onu njegovu gornju usnicu kako lagano, lagano podrhtava ispod podrezana brka i znam, da bi mlinar Petar kad ne bi bilo mukoga ponosa najradije zaplakao, i kad svri ova sveanost, najradije bi me izgrlio i izljubio, ali znam i to, da e mi brzo i to bude mogao ravnodunije samo stisnuti ruku. Boe, koliko ga volim, to tako moe suzdrati suzu i to uvijek prozrem kad je suzdrava.

Quia respexit humilitatem ancillae suae; ecce enim ex hoc beatam me dicent omnes generationes.

To je njegov veliki dan i veliki troak: odijelo, kaput, cipele, mantija... na sreu, platio je samo robu, a tetak je sve besplatno saio. Inae, da je ivao kod Gaperta u Zagrebu, kao mali Ante i drugi, bio bi do kraja upropaten... 310

Ovo je njegov veliki dan. Eto sina u mantiji, pa jo dvije gimnazije i etiri bogoslovije, i bit e pop, pravi pop, a ne kad i Matkovia krava. Najvanije su dvije gimnazije, jer se bogoslovija ne plaa. A to je vano, najvanije, jer, eto, uza svu stipendiju, on je jo uvijek duan, i uvijek duan... Ali kad se obue mantija, onda se ne tjera samo tako zbog duga. Zna to dobro mlinar Petar, stoga je njegovo srce radosno i za nj se pjeva Magnificat. A majka Mara klei, gleda me i ne moe sakriti ni smijeka ni suza, ni ono to misli. A misli: Neka sada Matkovii kau Bit e pop kad i moja krava, neka kau, majin sine, staru im majku! Puknut e od zavisti. I Marino srce puca od sree, to e oni pui od zavisti. Boe, zato se nisam obukao lani, preklani, da i ja osjetim radost ovoga dana. Ovako Magnificat... ulazi u me kao De profundis... Ljubim te, ljubim te, Slavice, i ne mogu misliti na ovu svoju alosnu sveanost, nego na te i na Hamleta: Ofelijo, idi u samostan! O, sestro Brandijano, nevesela sestro! Dok sam plakao nad tvojom nesretnom ljubavlju, nisam ni mislio, da e me za godinu dana ista kob skobiti. Ti si se obukla, i ja se oblaim. Ofelijo, idi u samostan!

Quia fecit mihi magna qui potens est: et sanctum nomen eius.

Gospode, kako je danas gorka ta pjesma, a kako je nekada bila arobna i uznosita. Gospode, gorka je... O, kad bi svi ti prireivai sveanosti, stariji prefekti i ravnatelji, mlinar Petar i mitronosac biskup... kad bi mogli zaviriti u moju duu, u moju gorkost pregorku, kako bi se zgrozili i kako bi me osudili. Nitko ne bi razumio malog, oajnog djeaka, nitko osim don Anela, a don Anela nema. 311

Jedan po jedan prilazimo k oltaru. Mitronosac na nas navlai bijelu halju i ara, ara iskrenutim oima, rukama i glasom: Svukao Gospodin s tebe staroga ovjeka i obukao te u novoga: sveta, pravedna i istinita. ara, ara, ara... Sve je neka opaka arolija, opsjednue neko. Hajde, ti si na redu gurka me drug sa strane. Ja sam na redu? Boe, ja sam na redu! Morao bih se okrenuti i izii, jer to nije za mene ja sam prokockao sveto zvanje. Morao bih se okrenuti. Ali, kada se okrenem, kamo u? Neu se okrenuti, jer se ne mogu okrenuti, jer se ne smijem okrenuti. Gospodine, ti zna, da se ne smijem okrenuti. Ali ne smijem ni pristupiti moje srce nije isto. A moram pristupiti, ti zna, da moram, moram radi mlinara Petra, radi Matkovia, radi svega, jer ako ne pristupim, pogiboh. I nemoj me spriti, to ne pristupam ista srca i iste elje. Ubio si mnoge koji su se igrali s tobom, koji su ti svetogrdno prilazili, sagao si gromom, usolio i pougljenio. Nemoj mene, nemoj svoga maloga djeaka, koji te je toliko volio, i elio stigme, i elio raspinjanje, i drao te za ruku u alosnom Gospinu vrtu... nemoj svoga alosnog djeaka... Prilazim pun zebnje i strave, svetogrdan i proklet. Gospodin e me ubiti, ubit e me Gospodin... a mitronosac e umjesto arolije ustuknuti uasnut: Odlazi, sotono, iz kue Boje, jer... Neu uti to dolazi iza toga jer... , jer e Gospodin pustiti strijelu svoju, i umjesto mene ostat e na podnoju oltara komad ugljena, kao opomena svima onima, koji svetogrdno pristupaju.

312

I onda... u magli, u polusnu, u rumenilu straha vidim blage mitronoeve ruke kako araju oko mene, kako na me navlae bijelu kotu, i negdje iz daljine, iz daleke i provlane, dopire mekani apat: Svukao Gospodin s tebe staroga ovjeka i obukao te u novoga: sveta, pravedna i istinita. Hvala ti, Gospodine, to me nisi sprio... moda ti jedini razumije nevoljnoga ovjeka, ti jedini... raspeti... Kao pijan odteturam na svoje mjesto, preliveno krvavim barunom. Sveani ruak, bobii i vino, i suze moje majke. Mlinar Petar zadrao je svoje dostojanstvo i muevnost. Zadrao ih je i na fotografiji, na kojoj nitko ne bi mogao primijetiti, da je u tuem kaputu. Bio je sretan, znam da je bio sretan neka je bar netko. Sunce na dvoritu, sunce na igralitima, i u sjemeninoj lourdeskoj pilji sunce. I ne kiljavo, prosinako, ve veliko, blistavo i sjajno, mlado i okupano sunce, koje kao da se dotjeralo za ovu sveanost, da svojim sjajem uvelia slavlje sedamnaestorice novih klerika. O, sve je bilo sjajno i blistavo, i sretan smijeak na svim usnama, neka vedra pobonost u svim rukama... samo na uto lie Gospina vrta, umjesto rose, padala je moja tuga duboko u no, u emernu sveanost samoe.

313

HOFFMANNSTAHLOV OVJEK I NJEGOVA MAJKA

ovjee... ovjee... Glas nevidljivoga iz tmine, iza sablasnih kulisa: ovjee... ovjee... Divna li sna, divne li stvarnosti. To je ono pravo, ono veliko, to je umjetnost, to je kazalite. Prvi put u pravom kazalitu, u amaterskom, ali pravom. U est godina gledali smo tri pobona nijema filma, ali u kazalitu nikada nismo bili, nikada. I sada smo tu. Svaki na svom mjestu i pred svakim pozornica, velika pozornica, kao pet sjemeninih, i glumci, pravi glumci amateri i prave glumice i prava velika predstava: Hoffmannstahlov ovjek. ovjee... ovjee... Na svaki zov itavog me proimlju srsi i ona udesna strava pred nepoznatim i tajnovitim, pred velikim najveim nema toga pisca koji bi mogao kriknuti potresnijim krikom. ov... je... e.. . kao zla savjest, kao posljednja opomena Bojega milosra. Vjenost, ponori, vjenost. Propa314

dosmo, spasite nas, propadosmo. I modre koate ruke na vjenost osuenih. Ah, te ruke, te modre, te koate, te ruke oajnika za koje vie nema milosra... Zar zaista nema milosra, ili je Boje milosre tako maleno, da ga jedan grei, jedna no s bludnom enom, jedna no i jedna nenadana smrt moe preskoiti? ov... je... e. .. Boe... jedna no i jedna smrt, koja te je zaskoila prije pokajanja... zar je to dovoljno da bude izgubljen za svu vjenost! Gledaj Vjeru gurne me drug s desna Imam ja vjeru, imam... branim se zateen Ma Vjeru, Burievu sestru. Ona igra majku. Ah, pa ja je gledam itavo vrijeme ugrizoh se za jezik ali nimalo mi se ne svia. to! okomi se on, ali ga smiri pogled starijeg prefekta. Dobro sam se izvukao mislim dobro sam se izvukao. Pa ja itavo vrijeme gledam nju, i samo nju, i skidam joj crnu koprenu i ljubim je u uplakane obraze. Zaljubio sam se prije nego sam je i pogledao. A Slavica?... Nije poteno... to nije poteno? Ljubi li ona mene? Ne ljubi. E pa onda?! Osim toga, ta Slavica, to je stara ena, jedanaest godina starija ena, a ova je moja vrnjakinja, moda i mlaa. Hej, moda i mlaa, i tako boanski divna, predivna... Izlazim iz kazalita, pijan od predstave i jo pijaniji od Vjere. Te sam veeri, dakako u zahodu, napisao jedan boanski sonet:

PRVI SUSRET
315

Ko no si bila arobna i bajna na daicama pozornike sale; i nisi znala da si moja tajna; premuna tajna bez ikakve ale. Blijedo ti je lice kao krajna bljedoa ptice, golubice male. I dok je bila svud sparina stajna, umoran, strven molio sam vale da miris tvoj mi donesu u aci: neka se jedna uspokoji dua. I moja usna tebi cjelov baci, al tvoje srce san moj i ne slua. emerno e moji odzvanjat koraci, od tekih suza izrast e mi gua.
Njena je ljepota bila dostojna toga soneta, kao i taj sonet njene ljepote. Sutradan je dola posjetiti brata. A meni srce u grlo, i samo me odnese u ekaonicu. Ona sama. Ja sam. Ona promatra slike na jednoj strani zida. Ja promatram slike na drugoj strani zida. Ja nju pogledavam ispod oka. Ona mene. utim ja. uti ona. E mislim ja to je konano prava, ona prava, to ona misli, to ne znam. Ali ini mi se da podrhtavam i ja i ona. Podrhtavamo i utimo. Na kraju, vie kao za sebe, progovori ona: Gdje li je taj moj brat! Na igralitu uskoim kao strijela i kao strijela nadodam Moram vam estitati.

316

 Na emu? oi joj se razgoraie, toboe, od uenja, ali rumen koja joj je udarila u obraze, rekla joj je, da je izdana. Na ulozi Majke i mene obli rumen. I tako oboje rumenimo. Ja se uz to i znojim. Nije ala, mili moj, voditi ovakav smion razgovor i uz to muki pruiti ruku. Eto, estitam. Hvala ree ona i obori oi. Eto kaem ja malo zbunjen, gdje nee, bilo je divno a u sebi mislim Bila si divna, a danas si jo divnija. Trebalo bi jo neto rei. Ali taj moj prokleto brbljavi jezik kao da se ukoio. I kao da se moja ruka uklijetila u njenu... to u s tom nesretnom rukom? I zato taj prokleti brat ve jednom ne doe! Od vremena na vrijeme ja bih rekao: Eto estitam. Bilo je divno. Ona bi na to odgovorila: To nije nita. Obina predstava. Ali ja sam znao, da joj je drago, da joj i stotinu puta ponovim, samo sam se bojao, da me zbog toga ne proglasi glupanom, pa rekoh: Znate... i ja sam u neku ruku... tako neto... pjesnik. Znam, brat mi je pripovijedao. Da, ovaj... Jednom ete mi pokazati vae pjesme. Kako sam uzdrhtao. Ona bi eljela proitati moje pjesme! Koliko sree, koliko sree u jednom jedinom asu! A onu sam u Medovdocu morao prisiljavati da ih ita. U to doe brat, a mi se veoma nespretno oprostismo. Prvo to mu je rekla bilo je: Doi u ti opet preksutra pod veer. Odmah sam shvatio, da je to namijenjeno meni, a ne bratu. 317

I dola je preksutra podvee. ekao sam je u predvorju, a brat je i opet bio na igralitu. I opet je dugo trajalo dok joj nisu doveli brata. I svaki dan bi dugo trajalo dok joj ne bi doveli brata. Otada je ee dolazila, a ja sam znao da dolazi vie meni, nego bratu, i to je bila najljepa spoznaja. Dugo smo bili zbunjeni. Onda smo se polagano poeli oslobaati. Kao nehotice dotaknuo bih njenu ruku, kao nehotice oeao bih se o njeno rame, kao nehotice, kao nehotice malo bih se sagnuo, i moje bi usne, kao nehotice, dodirnule njenu kosu, njeno elo, njen obraz. I ona je sve to primala, kao nehotice... Kad se u atriju ne bi uli nikakvi koraci, ugasili bismo na as svjetlo u ekaonici, toboe, da se obradujemo sumraku i kao nehotice pribliili obraz obrazu i kao nehotice usnom se dotakli usne. I bili smo ludi od sree cijelu no, cijeli dan do novoga sastanka. Boe, da je u taj as naiao stariji prefekt... jadan ja i jo jadniji mlinar Petar. Ali stariji prefekt nikada nije naiao. Bio je s ostalima na igralitu. Jednom je zavirio, ali mi smo unaprijed znali da dolazi, pa sam ja gledao slike na jednom zidu, ona na drugom. Nije rekao nita, tek: Vi ekate brata? I otiao. Onda se naglo vratio, kao da je neto zaboravio: A ti? Ti bi radije bio i u zahodu nego na igralitu. Tri k svojima. I ja sam otrao. Tako je to ilo. Dolazila bi svaki drugi dan podveer. Vie ne utimo. Razgovaramo, neprestano razgovaramo. Ja kaem: Volim te. Ona kae: I ja tebe. Ja kaem: 318

 Mnogo te volim. Ona kae: I ja tebe. Ja kaem: Bolje je biti dobar kranin, nego lo sveenik. Ona obara glavu i kae: I ja tako mislim. Onda ja opet kaem: Volim te. Ona kae: I ja tebe. I tako lijepo razgovaramo onih deset-dvanaest minuta do bratova dolaska, i oboje smo sretni cijelu no i cijeli dan do novoga susreta. A ja se cijelu no i cijeli dan prisjeam naih pustih razgovora. Sada malo due zadravamo usne na usnama. I onda... Jedne veeri dogodila se strana stvar. Ne znam to je bilo, ali ja sam malo vre pritisnuo usne na njena usta i zahvatio joj vrak jezika. Ona je uasnuto ustuknula: To je grijeh! To je smrtni grijeh. To ni oenjeni ne smiju initi. Zaklinjao sam se svim na nebu i na zemlji, da to nije bilo hotimice, nego, eto, ni sam ne znam... Svejedno ree ona svejedno se ispovjedi, kao da si smrtno sagrijeio. Obeajem joj sa suzama. Ona se malo umiri, a onda ree: Neemo se dva tjedna vidjeti. .. za pokoru grijeha.

319

REMETA
Vie nisam knjiniar, a to znai da vie nemam onog svog posebnog vremena u kojemu zvono zvoni za druge. Sada zvoni i za me. Remeta! Sjajna misao! Mene Bog i dobra misao nikada ne naputaju. A mislim ovako: Ja sam pjesnik, Martin Kutlea je pjesnik. Martin Kutlea dok nije izletio, bio je remeta pjesnici su remete. Dakle, moj pjesnie... Razumije se, razumije se.. . I ja opet, utke, uskoih u ispranjeno mjesto. Revnost za dom Tvoj izjede me. Remeta je sve. Remeta je vie nego sve. On priprema misnu odoru, kiti oltare, pali i gasi svijee, iz krila asnih sestara donosi misno vino i hostije... on se kree, on se kree, za itavoga obreda on se kree ispred oltara, po sakristiji, prebire, sreuje, prka, prka... Ljudi, on bilo to prka, dok stoosamdesetorica klee na tvrdim hrastovim klupama i na koljenima dobivaju kopita. On eta po sakristiji, i nitko ga ne promatra osim oka Bojega i njegove sav320

jesti. A savjest kae i Bog kae: moe se etati, jer koljenima se ne moli, nego srcem. Hej, ljudi, srcem se moli, tedite koljena. I onda dok na svih paze prefekti i stariji prefekti, na tebe ne pazi nitko. Sam si svoj gospodar u svojoj sakristiji, eta, etucka, sjedi, sjeducka, radi, raducka to ti se sviucka. uje li: raditi to ti se svia... Raditi to ti se svia... raditi to ti se svia... Kako je onda sve lake, sve ljepe, sve smislenije. Ni kola vie nije strah, ni stariji prefekt strailo. Ima gdje odahnuti, ima svoj kutak i malo slobode u tom svom kutku. Moe zakasniti, svugdje moe malo zakasniti, i u blagovalite, i na igralite i u uionu crkvu si spremao! I moe otii malo ranije i s odmora, i s ruka, i s uenja crkvu ide pripremiti. Ne, ne, zvono ti nita ne odreuje uvijek moe prije i poslije njega, ali ne po njemu, ne po njemu... pa makar minutu, ali ne po njemu. I onda stane pod to zvono, gleda ga i ceri se, a ono ti ne moe nita ne zapovijeda ti vie. Ti si remeta! Kale... Kale... etiri sam godine drhtao i zavidio svima koji mogu taknuti kale, pozlaeni kale. A, eto, sada ga ja dotiem, pripremam, oblaim, imam ga u obim rukama... u obim rukama, i... veselim se to mi zavide. To je sve. Imam kale u obim rukama, a oni ga smiju samo gledati. Ako hou mogu svaki dan ii u krilo asnih sestara: donijeti vino za mise i rezati hostije i pei hostije, ako mi se svia. A svia mi se, kako se ne bi svialo. I nisu to klijeta, roae, klimava i zarala kao u Medovdocu, i ne pee se na lozini. To su ti, roae, elektrina klijeta itava naprava. 321

Sestra Teofanija umuti brano, a ja kaiku mutea na klijeta i pritisni. Gotovo. Pa opet tako, pa opet. Treba mnogo toga: preko dvije stotine priesti svaki dan, a i za moju gubicu neto neposveenih i okrajaka. Ree, ree, ree... a rezai otri, kao britve. Velike i male hostije ree i pomalo jeducka, i tu kod asnih sestara i tamo u sakristiji nakon priesti. Popije naprstak misnoga vina, i tko e s tobom. O, remeta je najvea stvar, koju je sjemenite izmislilo. Stoga je i pravo, da tu najveu stvar prigrabe i najvei ljudi, a tko je vei od pjesnika, od Martina Kutlee i mene! I onda uvijek moe nai izliku za malo mira, za malo samoe: treba urediti oltar, treba pripremiti crkveno ruho i posue, treba pripaziti na vjeno svjetlo, treba... stotine treba... Tada se zavue u crkvu i malo se razgovara s Isusom, sa svetim Stankom i Alojzijem, sa svetim Karlom Boromejskim i svetom Terezijom od Malog Isusa, s Marijom ili sa samim sobom. Sjedi i brblja bilo to, dok te sveci nijemo gledaju sa zidova i nekako prekorno. A ti ih onako malo podbada: Bojite se takmienja. A? Krivo vam je to sam doao malo blie k vama, pa strepite, da vas ne pretaknem? Polagano. Okuat emo se. Mi se Imoani volimo sa svakim okuati: to je bolji junak, vie nas izaziva. Ne zaboravite, da sam ja veliki Isusov prijatelj. I to mi nije udijelio stigme, ne znai, da me je odbacio. Plakao je sa mnom i jo e plakati. Moj Karlo Boromejski, jednom e umjesto tvoje visjeti moja slika, jer ja u biti makar pedalj blii prijestolju Gospodinovu. Od remete do sveca nije velik korak, ako si dobar s Bogom. A ja sam dobar, da ne mogu biti bolji. to kaete? Djevojka Vjera? Pa to onda? Kao da ona umanjuje moju svetost? Ona me ba u posljednje vrijeme nagovara, 322

da nema smisla zbog nje profukati sveto zvanje, treba ostati tu i sasvim se posvetiti Bogu. To u i uiniti, iz prkosa prema vama, prema vaoj zavisti i oholosti... He, he... A osim toga dobro se zaljubiti, dobro je grijeiti, biti veliki grenik, najvei... kao da ste zaboravili, da je u nebu vee veselje zbog jednog obraenika, nego zbog stotinu pravednika. Vi ste pravednici, a ja u biti veliki, najvei grenik, da zbog mene na nebu bude vie veselja, nego zbog milijun vas... Hehehe... A vi ste uplje glave kad se tome niste mogli domisliti... I tako ja njih od vremena na vrijeme icnem, a oni se pokunje ne mogu na kraj sa mnom. A podveer, kad ima doi Vjera, uvijek izmislim neki sveti posao u sakristiji i kapelici. I to je dobro, to je najbolje. Deset minuta u ekaonici, deset minuta o kojima je vrijedno danima sanjati. Gledamo se u oi, apemo i drimo za ruke. Gdjekad naslonimo lice na lice, usnu na usnu, i onda se sve zacrveni od puste krvi koja navre i navire, kao da u nama i nisu potoii, nego goleme i silne rijeke.

323

RAZGOVOR S VRAGOM
Molite, molite, molite i nikada neete izgubiti vjeru, nikada posumnjati. Molim, molim, molim. Boe moj, molim. A sotona ape: Divna li rjeenja! Jedite, jedite, jedite, i nikada neete ogladniti. Molite, molite, molite... Nemojte misliti, i nikada neete izgubiti nita. Nema milosti molitve, mali moj, to je samo vezanje vremena. Dok moli, misli na ono to moli; dok misli na ono to moli, nema mogunosti misliti na ono to ne moli, glupaniu. Treba te zaokupiti, milo moje, i onda ti se ini, da e prije zaspati, ako moli Oenae, nego ako broji do tisue. A jednako e zaspati, glupaniu, i jednako nee sagrijeiti bludno. Broji i misli na brojeve, nikada nee sagrijeiti, jer i brojevi su jednako arobni i sveti kao i Oenai. Odstupi, avole, odstupi od krtene due, brojevi nisu jednako sveti kao i Oenai. Pokuaj, glupaniu... broji, broji... do tisue, do dvije i neprestano misli na brojeve, usnut e bez grijeha. 324

I ja sam brojio, brojio i neprestano mislio na brojeve, i zaista usnuo bez grijeha. I brojevi su sveti! A sotona se ceri: Vidi, mali moj... ja uvijek istinu govorim. Osim toga, od kako si remeta, ti pomalo i zaboravlja moliti. Krade hostije, krade vino, eka po sakristiji dok drugi klee, eka i utuca vrijeme, jer te nitko ne promatra. Klekne samo za vrijeme podizanja. Jo malo pa nee ni tada kleati. Bit e moj, milo moje, sasvim moj... i to je jedino razborito, to e u ivotu napraviti. Neu, neu biti tvoj, sotono! Marija je moja, Isus je moj i Boje oko na vratima kapelice, to je moje od kad sam se rodio, i ni smrt mi to nee oteti.. . moje... I bit u pop, sveti pop, i ne zato, to mlinar Petar nema novaca, i ne za inat selu, i ne to sam razoaran u ljubavi... Hahaha... nego za inat meni?! Hahaha... Kakvo je to zvanje, golubice-lastavice, kakvo je to sveto zvanje iz inata? A htio si ga se odrei zbog jedne debele babe! Sluaj, mokljane, ako i bude pop, bit e upravo zbog onoga, to sada nijee: zbog mlinara Petra, zbog prkosa, zbog nesretne ljubavi, zbog puta manjega otpora. Ali, golube moj, sokole, nee mi pobjei. Hahaha... kako je to divna stvar imati jednog stigmatiziranoga, jednoga oca Izidora, misionara i muenika... Baba ti je neprestano govorila: Pakao je poploan kaukama popova i fratara. I tvoju u kauku u kaldrmu ugraditi, i tvoju, moj pope-jastrebe. Dosta! I letim na ispovijed, i plaem, i kajem se, i molitva se opet vraa, i kleim, kleim itavo vrijeme u sakristiji, premda me nitko ne vidi. Bit u pop, bit u sveti pop. Isuse, pomozi... 325

Ne, ne, nije ovo tamnica, ovo je kua ljubavi i milosra. A sotona ape: Poi sa mnom u predvorje, da ti pokaem kransko milosre. Hahaha... Rosite, nebesa pravednoga... Velika kia pljuti, pljuti.. . velika kia.. . Dva mladia gledaju prosjaki starijega prefekta. On skuplja lice u neugodnu grimasu i slijee ramenima. Mladii pokunjeno odlaze... u kiu, u veliku kiu. Stariji prefekt pogleda mene, i kao da je osjetio potrebu, da nekome neto kae, ree: Nismo sklonite za skitnice. Kakve skitnice? upitah. Ova se dvojica izdaju za njemake bogoslove. Moda i jesu. Tako im i u putnicama pie. Pa to? Htjeli bi badava jesti i spavati. Kau da su pobjegli pred Hitlerom. Pred zatornikom vjere kaem ja. On se ledeno osmjehnu: Da su zaista vrijedni kranski pastiri, ostali bi tamo i poloili ivot za svoga Boga, kako ree mudri Tertuglian: Sanguis marthyri semen christianitatis. A oni bi badava jeli i spavali. Ne znam njemaki, ali sigurno su to protestantski bogoslovi. Ja se odmah zagrijem: Fino! Da smo ih zadrali, mogli smo ih lijepo obratiti. Da potrim za njima: sigurno su gladni i okisnut e? Velika je kia. Stariji se prefekt razljuti: A to se to tebe tie! Na te nee pasti ni jedna kap. 326

I ode. Onda promrsi, kao da sebe umiruje: Uostalom rekao sam im da nemamo praznih postelja, kao to i nemamo, jer one prazne... to su ipak neije postelje. A sotona se ceri za mojim leima: Rosite, nebesa, pravednoga... Moda su protetestantski bogoslovi, zar ne? Kao da protestantski bogoslovi ne kisnu na velikoj kii. Nemamo postelja. Pa jasno. Onih est praznih... to su opet neije postelje, onih u bolnici ili onih kod kue. A ako su gladni, Boe moj, neka stanu na mala vrata s Giovaninom Cocolom, jorom Vicom Boinom i s Tlenta-tle! Ako nemaju zdjelice, neka je kupe ili potrae u smeu... Zgraa se, mali moj? Zgraa se na samu pomisao, da bi izvukli zdjelu iz smea, zaepili rupe kruhom i s prosjacima na malim vratima jeli tvoje ostatke... Kakva ponienja, mali moj, kakve uvrede! A nikada nisi pomislio, glupaniu, da su i prosjaci ljudi, i Giovanina Cocola, i jora Vice Boina... da i njih vrijeaju ti vai ostaci, kojim se razbacujete kao milosrem? Nikada se nisi upitao, zato i bogoslovija nema mala vrata? Zato i ona ne dijeli ostatke? Zato? Zato, mali moj, to uzgaja opor svinja, a sjemenite ih ne smije uzgajati. Osim toga jeftinije je podijeliti siromasima, nego odvoziti smee. Odlazi, sotono, jer oni bi mogli u dvoritu bogoslovije hraniti svinje, ako ne smiju ovdje. Bio sam tako ponosan, to sam ga pribio uza zid. Ali sotona se ne da smesti, nego se jo vie naceri: Vidim, bit e izvrstan pop, lukaviji si od njih. A onda nekako preozbiljno uzdahne: Vidi, mali moj, tome se nisu dosjetili. Sotono, sotono, nee me na lijepak dobiti. 327

Onda mi se priini, da se naglo uhvatio za bradu i stao se grozniavo neega prisjeati. Najednom, kao da se domislio, udari me po ramenu: Poi sa mnom. I uvede me u glazbenu dvoranu. Zaboravio sam rei, da ve pet godina uim glasovir, a da jo nisam doao ni do bas-kljua. Nije to udno. Naime, uim glasovir iz dva neobino vana razloga: prvo, da jedan sat tjedno izbjegnem uionici i prefektovu oku, a drugo, da se malo porazgovorim sa starim i dragim uiteljem glazbe. Adami. On je uglazbio nekoliko mojih pjesama i misu, kau, najljepu misu. Ima enu i dvije keri, a ovo mu je jedina zarada, neka jadna honorarna zarada: ni estito odijelo ne moe kupiti. I zbog toga mi je jo vie omilio toliko me podsjea na oca, i volim ga kao oca. Uem u dvoranu. Sam je i okrenut mi leima. Stoji na lijevoj nozi i na prstima prebaene desne. Gleda nekamo kroz prozor u kiu, u veliku kiu. Neposluna mu se sijeda kosa razletjela. Divna je ta njegova neposluna kosa. Kad sam uao, on se ne okrenu. utim, dugo utim; teko je osloviti ovjeka, koji ti je okrenut leima. Ne boj se, prii glas mu je nekako udan, taman, pomalo gorak, a pomalo drhtav. Prii Raos. Uplaen tim glasom, a jo vie svojim imenom, prilazim polagano, da ne naruim ovu sivu tiinu, to je napuila mrtvu dvoranu. Kad sam mu priao, on se lagano okrene. Bio je udnovat: i jak i strven, i prkosan i uplakan... bio je ovjek, koji se lomi, ali jo uvijek pridrava prije nego se potpuno slomi. udi se, to sam te prepoznao, a da se nisi ni oglasio. Prepoznao sam te po utnji.. . po utnji, koja nasluuje i po328

tuje tuu bol. I ja sam takav. Stoga te i volim. Nee se sjeati.. . Doao sam kad si bio u drugom razredu. I ti si doao uiti glasovir, u stvari, doao si ukrasti malo slobode, malo vremena, u kojemu te ne gleda andarsko, nego ljudsko oko, malo vremena osloboena od straha. Sjeam se kako ti se jedan bezono nasmijao: A po to dolazi, ti s magareim uhom! I svi su se smijali i vriskali: Semideponencijo i Paralele i meridijani. U tvojim zaprepatenim oima nisam vidio uvrijeenost, nego oaj za izgubljenim jedinim slobodnim i jedinim ljudskim satom na tjedan. Kako si se obradovao kad sam rekao: Mir! Svirat e bolje od svih vas. Toga smo asa obojica znali, da u ovih pet godina nita nee nauiti. Eto, zavolio sam te, to te je boljelo. Zavolio sam te, to... Ti ne vae, nego slijepo leti za prvim udarcem srca. I dobro je da si takav, i ostani takav. Mata je ljudska... i srce je ljudsko... a pamet je avolsko djelo... Eto, to sam ti htio rei na rastanku. Na rastanku?! Ne zna? Saznat e. Ali ja sam bio uporan. On me pogleda i nekako se gorko osmjehnu: Odlazim. Lani je otiao stari nastavnik crtanja, onaj koji vas je pozivao u svoje ateliere na Marsu, i doao novi. Obojici je trebalo kruha, ali. .. Ali...? Nita. I meni sine, te rekoh: ... novi je roak direktora gimnazije. A moj je nasljednik nadoda gorko brat ravnatelja sjemenita, a osim toga radi i na dravnoj gimnaziji. Ja imam cestu... 329

Onda se jo jednom gorko osmjehne: I cesta ima svoju ljepotu i... svoju tugu. Cest la vie. Neu umrijeti od gladi, nai e se kakav privatni uenik. Ali nije stvar u tome, moj djeae. Neka ravnateljev brat ubire tri plae. Neka ravnateljev je brat. To je ljudski. I da je rekao: ovjee, razumije li, to mi je brat, ja bih razumio. Ali on je imao smjelosti... Ti zna, da sam dan i no ovdje radio: kola, crkva, pouavanje, zborovi, akademije, i misu sam im skladao i totigaznam... Ali ravnatelj je imao smjelosti da me gleda u oi dok govori: Pet smo godina iz kranske samilosti podnosili vae neznanje, vae arlatanstvo, sve u nadi, da ete jednom neto nauiti. I samo zbog vae bijede nae je oinsko srce kroz prste gledalo vae nedostatke. No kako niim niste pokuali zadrati nae milosre, to smo zakljuili, da vas ovim danom otpustimo. Shvaam va poloaj, ali shvatite i vi moj: ne smijemo uludo rasipati nebeski novac, a s druge strane ne mogu iskopati talent ondje, gdje ga Svemogui nije zakopao. Nitkov! rekoh obliven suzama. On me pomiluje po kosi: Tie, mladiu moj, sami smo krivi, to smo mnogo vie prostoduni, nego oni lukavi. Do juer je govorio, da je moja misa izvanredna, i da je moj zbor najbolji u gradu... Da, ali do juer je njegov brat bio na gimnaziji u Osijeku, a danas je doao u splitsku gimnaziju... Nitkov! Svi su ovdje nitkovi... Pssst... Umiri se. Ti... ti ostani ovjek. Jer nema toga blaga kojim se ovjenost moe kupiti. Makar itav svijet bio protiv tebe, ako si pred sobom ist, vei si od svih. I ako te pregaze, ne mogu pregaziti ovjeka u tebi. Nitkovi... 330

 A malo je ljudi... veoma, veoma malo ljudi... veoma malo... Nitkovi... nitkovi.. . nitkovi... govorim sve tie, sve gore, i sve tie i gore plaem na jednim ljudskim grudima.

331

DRUGI RAZGOVOR S VRAGOM

Za odmora jedan straari pred vratima uionice, ba kao onda kad smo provaljivali u zbornicu da popravimo latinske zadae, jedan straari, dok se gotovo itav razred natiskao oko harmoniuma i poluglasno pjeva:

Moja je enica ptiica selica, rado mijenja dom; sad ljubi jednoga, sad ljubi drugoga, ljubi duom svom...
Merep, veliki sociolog, u jednom kutu raspravlja s odlikaem Zukanom o papinim enciklikama Rerum novarum i Quadragesimo anno kao o konanom i jedinospasavajuem drutvenom ureenju, a ja nekad najglasniji sjedim u drugom kutu i promatram kako se vijaju oblaci nad osamljenim Gospinim vrtom. I onda, sasvim iznenada, avao sjede do mene i naceri se: Kakvu li to pobonu pjesmu sveeniki rasadnik pjeva! 332

 to je u tome zla slegnuh ramenima. To je samo dobro, sokole moj, jastrebe, za mene dobro. I dobro je, da straar pred vratima straari, kako ne bi paklene napasti ule. A meni dosta avla i njegova podbadanja, te rekoh ljutito: Straari samo zato, to je stariji prefekt veoma glup ovjek. Don Aneo bi razumio... Vrag se nekako gadljivo namrti i odmahne rukom: Bah! Don Aneo bi sve razumio! Ne zabavlja me nego umara, te mu rekoh umorno: Razumio bi, crni moj, razumio bi, da je mladost, da je ludost, da u mladim nogama tee mlada krv, i da mlada grla kakljucaju pjesme, koje itav svijet pjeva. Don Aneo bi sve razumio, a ovaj andar ne razumije nita. Don Aneo je ostavio neto veliko u nama... Kukavica kuka! podrugne se zajedljivo. Ostavio je drugarstvo. Kod onih, koji ga nisu poznavali, vie i ne zna tko je dounik... kod nas nema pijuna. Ali ima drugih divota, sokole-jastrebe, ima toliko toga, da sam sasvim zadovoljan. Ja se nakostrijeih: to toliko toga? Ima moda jedino mene, jer je krv... jer je ena... jer je... ali oni su prostoduni, valjda i ne znaju to pjevaju... pjevaju tako, iz znatielje, iz umjetnikih pobuda... Hehehe... Jo si ti najneduniji meu njima, ali i... najtatiji. I ta ti tatina ne doputa, da ni u zlu nitko nema prednost pred tobom. U svim ovima gleda anele, jer ako bi im priznao jednakost, ode tvoja linost. Njihovi su doiv-

333

ljaji sitni, beznaajni, a tvoji golemi, pregolemi, da ih jedva moe nositi. Siniu moj... Ne zovi me svojim sinom! I ne zovem te. Zovem te siniem. Siniu moj, svi su ovi na jedan ili na drugi nain proivljavali sve to i ti: i misije, i ekstaze, i raspinjanja, i stigme, a i... ljubavi... tek to su oni bili malo smioniji. Ti samo sanja o eni, a ja znam dvojicu iz tvog razreda koji su je imali. Hehehe... kako ti se to lice iskrivilo, siniu! Kako se netko usudio, da prije od tebe pozna enu! Hehehe... Nije istina! A on se i dalje kesi i gleda me s visoka s jednom avolskom nasladom: E, nije istina!? Kako te to upee, a!... da i u zlu ima boljih od tebe. Ti misli, da si vrag zna to otkrio, kad onoga glupana naziva glupanom, kad zna, da su kranski muenici jedno, a kranstvo drugo, da je gramzivost presvete hijerarhije potisnula osnovne kranske zasade: ljubav i milosre, da nije bilo Teodozija, kako bi sve to drukije izgledalo, i da Hildebrand nije izmislio neenstvo, kako bi ti toplo i pobono preo uz svoju popadiju. Vidi, Drvi, kanoniki neak i pekmezar, misli pametnije: dobro je da je bio Teodozije i Hildebrand onako bi imao jednu enu, a ovako je itavo selo moje i jo poneka iz drugoga sela. Ne, ne misli on tako! Svi oni misle: samo jednom okusiti enu, a Bog e uiniti, da mi se zgadi, a onda itav ivot ivjeti u istoi. Siniu, siniu, nikada nita od tebe. itav e ivot smatrati ljude boljima, samo zato, da ih ne smatra jednakima... i oslijepit e od tatine, teta to nee biti pop.

334

 Ja u biti pop, sveti pop, i popravit u kuu Gospodnju, koja se poela ruiti. I ne zovi me siniem. Nita ti nee popraviti, siniu, nego nadrljati. Hehehe... to se tu neprestano cereka. Misli.. . Hehehe... jest, mislim. Mislim, kako vas je pred est godina bilo trideset i est, kako vas se zakrabuljilo sedamnaest i kako e samo jedan biti pop. A taj u biti ja! Nee, siniu, nee. Ti e biti pop kad i Matkovia krava. Doe mi da mu pljunem u usta, kad on odskoi: ini se, da je ovakvim pjesmicama odzvonilo. Evo tvoga glupana, nosi oi pola metra pred sobom. I avao nestane. Vrata se naglo otvorie i uleti izbezumljeni straar: uo vas je iz druge uionice. I ue glupan s oima pola metra pred sobom, s bijesom punim zamuckivanja: Svi ravnatelju, svi! Svi ete letjeti iz kue Boje! Onda Bai, sazdan od same pobonosti i alojzijanski iskrenutih oiju, stade preda nj i ree sveto, kako samo on zna: Veleasni, tu je vie kreposti nego grijeha. Da je to ma tko drugi rekao, razletio bi se od bijesa. Ali stariji je prefekt potivao Baievu pobonost, i bijes mu neto splasne: Kreposti?! Veleasni ree Bai i poniknu oima besramni plesovi sve vie obuzimlju svijet: tango, fox i drugi, ba oni 335

u kojima tijelo dolazi uz tijelo, oni, koje je sveta Majka Crkva najstroe zabranila. Mazurku, polku, valcer Sveta Mater Crkva doputa. A mladost hoe ples. Ako je mi ne nauimo doputenim plesovima, onda e je kakav bezboni uitelj ili komunist s harmonikom nauiti zabranjenima i odvui k vragu i... Ovo je valcer... krepostan ples. to on dulje govori, stariji ga prefekt sa sve vie zanimanja slua, da se na kraju preda: Moda ima pravo, ali onda ne pjevajte taj valcer s neistim rijeima, nego neki... neki poboniji.. . Moemo i narodne pjesme javi se odnekuda Kai. Stariji prefekt ivne: E, e, to! To, to... narodne valcere i narodne pjesme... nae hrvatske katolike pjesme i valcere. Na to Kai stavi prst u uho i na uas sviju zapjeva:

ivo meso u loncu se vari...

Problijedismo kao krpe. S Kaiem je gotovo, a mi emo, u najbolju ruku, proi s ukorom ravnatelja. Ali stariji prefekt, na nae najvee zaprepatenje, nasmijei se iroko i kao polaskano: Eto to! To je i pjesma i zagonetka: puevi se ivi vare, zar ne?! Gospode. .. arciglupana! Puevi... Lijepi puevi...

336

TE DEUM...
Nije to:

Zakantae, Te Deum popovi, Zagrmie sileni topovi, potrese se Dunav voda ladna...
Nije to, batkane moj, nije to... Ispruena je itava ruka i neto vie. est prsta, est razreda, est latica divljih rua, kojima je vjetar oeao ramena u sinkopiranju proljetnih gitara i enoinih stihova, hramlje. Hramlje, sve hramlje, a ini se: stoji na zdravim nogama i nema optike varke. A tko zna to je optika varka dok je ne otkrije... Kapelica je imala biti sunana gimnastika dvorana s karikama i motkom, grenom motkom, na kojoj se vara Boga i savjest i dostojanstvo sveenikoga podmlatka Kako je lijep ist narataj. .. i tako, ali Providnost je Providnost i protiv Boga ne pue juina, niti smrtnici okreu elik, da se ne bi rastopio. Uzaludno je bombardiranje atoma kad Pasteur trovatelj kunia i druge nedune zvjeradi ide na svibanjske pobonosti s krunicom i elijom ivota omne 337

vivum ex vivo, don Toma Karmeli i posljednjem glupanu dokazuje kako Zakoni prirode potvruju obstojnost Boju, Augustin pie Confessiones, a Toma Akvinski stotine

tomova. I neka onda Voltaire umire u proklinjanju s rukama zagaenim u vrini, neka zaziva Boga, koji mu se nee odazvati, i neka slijepi Kelsos lae ono o Pantherasu, koija nijedan! I to laje Jena s Diederich-Verlagom, i neki Drewsi, Reimarusi, Smithi, Robertsoni, Jenseni, Kalthoffi, Vollersi, Renani, Straussi ne valcerai, nego oni drugi Dupuisi, Lublinski, Binet-Sanglei i Rasmusseni, opsjednuti vragom, kad je Biblija najitanija knjiga, a Toma Kempenac projezdio na oblacima svjetlosti kroz sve muskule sa sedamdeset i vie udaraca u minuti... da nema tame, ne bismo poznavali svjetlo: omnia ad maiorem Dei gloriam. Piskutljiv glas generalnoga vikara Njegove Preuzvienosti kadi velikoga Boga i uzima finim punakim prstima obrednik rimski s potpisima biskupskim i same Svete Stolice imprimatur iz drhtavih ruku malog ministranta, njiui nad albom vestis teki bijeli pluvijal izvezen srmom eenom sa srcem Isusovim u plamenu za nas. Tope se svijee, i svetohranite lebdi u tamjanu. A avao ape o lijepoj bijeloj lakrdiji, ali dosadnoj u ponavljanju, i kako je kranstvo predrasuda kao i djevianstvo na pomolu Tanithinih vrtova, heladskih hetera, rimske Sobure i uope trgovine enskom robom, gdje je novo bilo uvijek skuplje od upotrebljavanoga... i to to se sauvalo ne pokazuje prst Boji, jer se mnogo tame nakupilo i mnogo religija sauvalo starijih od ove, i da Tibetanci poznaju rabo, a Indijci Trojedinoga, i na kraju medicina i fiziologija doputaju zaee, ali ne i poroaj s hymenom, i neka se to za svaki sluaj zapamti. 338

Tebe Boga hvalimo...

Decuit. Potuit. Ergo fecit. Odstupi, sotono, iz hrama Bojega, iz due moje. A avao ape: Glupan si ti, eto to. Decuit. Potuit. Ergo fecit. Treba vjerovati u ivot, u napredak, u ljubav, u gondulu sa enskim izgubljenim gaama umjesto zastave, u elik, u nebodere, u bode sa zaliscima... Kakav mu je to bode, tilet s jelenovom nogom!
Sveti Alojzije i bucmasti sveti Stanko. Freska. Gledaju me nekako prekorno, i ja se povijam pred tim pogledom kao srameljiva povijua, a nemam se pred im povijati, jer moja je vjera nepokolebljiva, a to avao ape, on uvijek ape, i Bog ga je postavio, da ape i svojim aptom neprestano potvruje opstojnost Boju i cerenjem mu odaje slavu. Sunce je zaplesalo vrtoglavicu, i boje su vrtoglave uz koveg zavjetni, pogane. Ipak je sve to netko stvorio, netko pokrenuo, da se vrtuljak zavrti u svemiru, da dim bude dim i ena rodi enu u ognju, sve je to netko zapalio plamenom stvaranja. I neka avao ape to hoe, ali eljezo nije boja, ni sat nije pao umjesto ira na donju eljust ispod pohlepnog svinjskog jezika, urar je to nebeski... netko je sve zapalio. I Dragievi se pravi vaan i kae, da svako dijete od Hollywooda do Manile, od Hammerfesta do Capetowna vrijedi onoliko, koliko po posljednjoj modi skrojenih odijela ima on ba ima takvo jedno Polonije Laertu.

Tebe anela silna vojska...

Odijelo imaj skupo prema kesi, ni areno, ni pirlitano sjajno, jer ovjeka po ruhu esto pozna, a rodom, zvanjem u Francuskoj prvi
339

ba u tom birani su, gospodski su.

I jo kae, da je Gospodin s njega svukao staroga ovjeka i obukao ga u pravedna, sveta i istinita. Sveti moj Stanko i Alojzije, ne gledajte me tako, jer ja tvrdim i uvijek u tvrditi, da je sve ovo ipak netko stvorio, do vraga, urar nebeski, sat se ne lovi u zraku, kao u ljubavnom zanosu iupano pero golubice. Sveti Franjo u kostrijeti i Martin na konju s polovicom kabanice to bi se dogodilo s tom kabanicom kad bi na svakom kilometru sreo novoga prosjaka i kolika bi bila krpica pri sto i pedesetoj diobi? A to to neto jest, nije ni rod, ni zvanje, ni djevojka s perajama. Ono ima svoj put u krinolini i smokvinu liu, jer vjenost je jedna i jedan pogled iz nje, a ti, avle, odlazi, jer nee iskuavati Gospodina Boga svojega na gori vele visokoj uz okole neprijateljske. Kau studenti s Dugoga Rata, da Francuska nije mogla roditi Johnsona (Sloboda Fraza, koja nije drugo, nego zabava puku) kao prijatelja Burkea, Wilkesa i oboavatelja Foxa. Ja opet kaem, da je Crkva golemi brod, a molitva bunar dragoga kamenja. Drerov plavokosi Krist veoma je sladak, sladak, kao moj. Brada mu je djetinja, i u pogledu ima mnogo enskosti, neto plaljivo i njeno. Kau da to i nije Krist, nego sam Drer, a ja kaem, da je Krist i da je glupo misliti na autoportret, jer zato bi Drer visio u sjemeninom predvorju kad nije ni pop, ni svetac, ni hrvatski knjievnik. to to avao neprestano ape o enama, o golim enama i o tome kakav je enski pupak, i da je to na kraju pred Bogom svejedno: peo se uz drvenu motku, zavukao se pod 340

Tebe sveta uzvisuje Crkva...

pokriva ili prespavao sa enom, sve je to smrtni grijeh i za sve je pakao otvoren, i kako je ta Boja pravda ustvari primitivna i djetinjasta, okrutna i nerazborita i togod hoe. Jer, mali moj ceri se avao kao obalni radnik uzmi no i pokolji sve ljude, sve do jednoga, sve ene i svu djecu, obeasti sve crkve, iznii sve psovke, zatri sve, samo ostavi jednoga ispovjednika, lijepo se ispovjedi, i eto raja koliko god hoe. Ali jednom prespavaj sa enom, koju si uz to, poteno platio, i dozvoli, da te udari, recimo, grom, taman dok si grijeio i nisi imao vremena da se pokaje... doe ti, mali moj, na moj raanj za svu vjenost. I pravo je mislim ja. avola je pravo. A ako se onaj ne pokaje, obojica ete doi k meni na svu vjenost, zar je i to pravedno, mali moj? Sve zloine sabiti zajedno, a na drugoj strani samo penjanje uz motku i da je vaga izravnana? Kukavno ti misli, glupaniu, kukavno. Prespavaj sa enom, i sve e proi.

eno, ja se tresem pred ljepotom tvojom; radi nje su mnogi izdali i Boga.

i jedna slobodnozidarska bolnica u Katolikom aku s devedeset i osam postotaka onih, koji jurnue na estu zapovijed Boga Mojsijeva, Israelova, Abrahamova Boga. Eto, eto to donosi blud i bludna ena i gaenje svete istoe... eto, bolnice pune mladei, kojoj nosovi otpadaju i sue se kime, sue se kime, to su se uz motku penjale, sue se kime... I tako ti mladii hodaju s isuenim kimama to 341

je uasno, Boe kao kosturi i sasuena drva i ne mogu ni gledati, jer su im oi suhe od sasuene kime. Tamo nas Spasitelj pozdravlja kroz sunanu prainu, jedna mu je zraka zaparala jagodicu, rumeni se dijete nad zakaenom udicom, i luduju ruke dojeneta na majinim prsima mislei da jabuku grizu. Pogled starijega prefekta poiva na mom zatiljku ja uvijek sasvim tano znam kad mene gleda, i svaki zna kad njega gleda, jer pee, zaista pee i tano u onoj jamici na zatiljku. Boe, mnogo ih je istjeranih, mnogo onih koji su se za vlaili jedan drugome u postelju i dirali porko, mnogo onih koji su prkosili, onih koji su opsovali Boga... Da, da, i izmi... je jo don Anelu na samom oltaru opsovao Boga, i don Aneo mu je onda odvalio uku, jedinu koju je ikada ikome odvalio. A izmia su isti dan otpustili, i vrata su se za njim zauvijek zatvorila. Eto, duhovnik nam preporuuje molitvu za istjerane, jer je vrag riui lav, a Bog je istoa i voli ist narataj. Molite... Oh, molim, molim za izmia i za sve izgnane, molim i guim se u molitvi. A vrag ape: Treba itati Salambo, sokole moj, jastrebe, i Madamme Bovary, i Zolu i jo mnogo lijepih knjiga, da se ovjek oslobodi predrasude, koju nazivlju vjerom, da progleda. A vjeru nije teko izgubiti, recimo, kao narukvicu i dragu maramu. ovjek malo ali, a onda se utjei, i dobro mu je bez uholae u uhu i muice u nozdrvi. Stariji je prefekt kozmika osoka i trebalo bi ga po goloj itkom pruti ibati i uiti ga odgoju. Uostalom, sva ta zavodska atmosfera podsjea na katakombe i gnjila jaja, sve bi to trebalo 342

Vjerujemo da e doi kao sudac.

ognjem saei, i ne boj se mlinara Petra, mudar si ti, djeae, sam e se snai... i niije pseto ivi bolje od svih gospodskih pasa na ulici slobodno je i put manjega otpora nije onaj koji je naoko laki, nego onaj koji nam je vredniji; ne zanosi se blezgarijama per aspera ad astra, zvijezde su tako daleko, a ljudske stvari na dohvatu ruke, i djevojake grudi miriu na mjeseini po mladome sijenu i oroenim jaglacima. La je i tu i tamo, momiu, i Times lae kao i Osservatore Romano sve je to krljavo kao rahitina djeca i jezici s lanom, i neu ti nita vie rei, jer i ovo to sam ti rekao, nisi razumio. Drhtaj proe kapelicom. Neije blijede punane ruke, eljne milovanja, jee uz stijene u upljim drvenim bokovima uklete ene-boice utopljene u bojama, to nestaju za barunastim prijestoljem velike Bogomajke. Vikar je mitronosac, i oi su mu lomaa Bruna i Spinoze, po kojoj se prosuo sagoreni prah brata Girolama s kucajuim srcem, eppur si muove vidjelo se nad mrljom od nosa, i trbuh uskisao i meckast. Kroza nj se provlae djeca, malena djeca u stvaranju kad se stoina u gumno utae. U tamnoj smrdljivoj sobi umire gordi Mel... kh, kh... Melangton, Lutherov pobratim i brat po sotoni. Do njega njegova majka. Sinko moj ree starica koja je vjera bolja? Na to e skreni heretik u zavijanju i mukama paklenim: Majko, u naoj se ljepe ivi, a u rimskoj umire. S tim rijeima... skvren, kao pu iilen.. . u zabludu, predragi... na praznike... vjera. .. djevojke, kao od sotone opsjednute, vrebaju na vau mladost. Svijet je pakao, drzak i sebeljubiv... kriari... maevi... krepost... Klonite se ena i mirisa grijeha njihovih, sauvajte svetu istou, jer Duh

Aaaa... aaa... aaamen!

343

Sveti kae: Sve to se moe cijeniti, ne moe biti dostojno istoga srca. (Crkv. XXVI, 20)... Sada, predragi... A avao ape: Starci postaju dalekovidni i uzimlju naoale, Bog je prilino star, i lee mu moraju biti veoma teke. Tri godine zloina od lopova do pijuna. Papa se uasno razbolio, i to je izazvalo strahovitu zabrinutost u nebeskom Gornjem Domu, te je unajmljen kuhar s transatlantika Saturnia (modra vrpca!), crnac Jimmy C. specijalist za folklorna jela, vone sokove i puding, gospodo, puding. Jedna mala djevojica skliznula je po ljestvici: Djevica MarijaMarija Mary, i nita se zbog toga nije sruilo, ni zemljotres ni vulkan, tek je banjo zagluniji i balafo sentimentalniji. Odstupi, sotono, hram je ovo Boji, i kua molitve. Neu izdati Boga svojega! Kapelica se prazni. Sto i osamdeset pri koi oianih lubanja izlaze iz mraka tisuljea i nikako ne mogu izii. To opet avao ape, opet avao... Poneki odvrne nekoliko navrtaka, ali nikakve koristi od toga, jer se ivotni sok iz polomljenih mladica cijedi i neplodan kaplje na zemlju, a da ne pokrene ni jedan pup svi su orunjeni negdje davno u pramaljeu kad se trenje plode i enke najradije zainju. Odstupi, sotono, i ne otvaraj mi u mislima Adamovievu Francusku gramatiku: Le premier besoin de l'me est

celui daimer et dtre aim.

Ne otvaram je ja, mali moj, ona je neprestano pred tobom otvorena, i ne samo pred tobom. Svi je znate naizust i usprkos vaem htijenju, ona postaje vaom najdivnijom i najiskrenijom molitvom, pred svakom je Madonom molite, premda vam zapinje i u grlu i na nepcu, i ba stoga to za344

pinje, ona je vaa najiskrenije se uvijek ljubomorno proguta. Iz crkve u blagovalite. amor se die u hodniku, najprije lagan, kao kad se vraa sa sprovoda, a onda sve ivlji i buniji, kao da se ide na pijanku. Jedna rije starijega prefekta, i sve utihnu. Tako je to, mali moj ape zabrinuto sotona za mojim leima tako je to, jer je tako napisao Paragraf Prvi najstarijega nepisanoga zakona o robovima: Ne laj, cuko, ostat e bez kosti. A Paragraf Prvi dobacuje kosti. Ako ih eli imati, uti, mali moj, psei moj sokole. U blagovalitu visi tri metra visok papa i straari nad svim naim razgovorima, nad svim naim mislima. Blagosivlja nas s jednom rukom i briljantnim prstenom na njoj, a u drugoj dri serdarsku batinu. Dragievi sjedi do mene, i dok se pui Kneippova sladna kava, Dragievi mi kriom pokazuje sliku djevojke s duboko izrezanom haljinom na grudima, i aptom pripovijeda da se zove Marija i kako ga je jedne tople noi odvukla na sjenik i pomamno se bacila na nj u agoru mora i mirisu trave. Znao je to je htjela Marija, i on je htio. Ali stid i neznanje i krv u obrazima... Pobjegao je u no i spoticao se o gustu mjeseinu, to se motala izmeu nogu i kesila se, kesila, Boe... Ah, odvanosti je nedostajalo. Sada duboko ali to nije pio kad je mogao piti, a ja alim to nisam bio na njegovu mjestu. No ne smijem aliti, jer vrag neprijatelj ljudi kao riui lav, i sveti otac papa, i stariji prefekt, i ita se iz Marthyrologija velikoga ivot svetoga Sebastijana kod golih bludnica on je izabrao strelice krvave. A avo ape: Juda, sin Jakova Israela dobro se ponio pri susretu na raskru s Tamarom, nevjestom svojom, prespavavi s njom 345

kao s bludnicom, i uope, svi su se Jude dobro ponijeli, i to je comme il faut, pa makar i ne cvjetale breze, ne ostavljali se tapovi i ne zvonili srebrenjaci. Putifarka nije bila ena ili je Josip bio ukopljenik. A Dragievi opet pokazuje sliku: Svia ti se ovo ene? Boe... to tu treba govoriti o eni i enskom stidljivom rublju i gonduli sa enskim gaicama umjesto zastave sve je to strast i grijeh, znak protiv neba i svetoga zvanja... a Anki je vidio grudi kad joj je pukla naramenica, i jo je neto vidio na rubu tog nesretnog kupaeg kostima, na pijesku, u kapljicama mora... i ja sam to neto vidio u djetinjstvu, to neto... to neto... mar u ispovjedaonicu! A avao ape: Znao je Hildebrand to radi. I nije bila mala stvar troiti crkvena dobra na gladna usta popovske djece, a simonija je meetarenje, kao i svako meetarenje, makar ne vuklo korijen od Simona Maga, kao magija, ni od kakvog Simona. Stoga, mali moj, ne ostavljaj madrac ove godine, jer sedamnaest kila vune ipak je sedamnaest kila vune, a to je dosta za poetak. Poslije e se nai kakav izlaz, jer sve na svijetu ima barem jednu rupu. Ponesi ti taj madrac tamo u svoju Vlaku bolje e se provjetriti, tamo je zrak ist i zdrav, a ovdje su moljci i rav ivinski narataj. Nita neu nositi, sotono o sada se i ja njemu s nasladom kesim nita neu nositi, i bit u pop, bit u pop, bit u pop... a ti crkni na eravici. Ali avao se ne da smesti i niim mu ne moe podrezati onaj iskeeni smijeh: Budi pop, golube moj, sokole, budi pop. Popovi su ukopljenici po Mateju, koji sebe ukopie kraljevstva nebe346

skoga radi. No stoga se ispee na ljestvicu posredniku i kao marvinski trgovci hodaju po svim zemljama i svim religijama kupujui due Bogu, osiguravaju ti nebo za kakvo iljee ili jalovicu, za nekoliko novia i tucet jaja, za variak penice... Oni tebi molitvu, ti njima paricu, i izdaju ti propisnu putnicu za nebo sa svim tranzitnim vizama preko istilita. I tako lijepo prosjede u kakvom selu, na ladanju, jedu i piju i neprestano ponavljaju: To nam je jedino zadovoljstvo ta nemamo ena! A, mangupi jedni, imaju i ena! I dobro je, orle moj, to je tako i to si taj put izabrao, jer filozofija Oenaa nije Budi volja Tvoja, nego: Kruh na svagdanji daj nam danas... i da ja, mali moj, dijelim smaragde i briljante, tijare i kruh na svagdanji, nitko se ne bi sjetio dobroga Oca, koji ne moe ili nee da dade ita osim kraljevstva nebeskoga, a i to je problematino. Odstupi, sotono, i svoj prokleti jezik ne dii na onoga, koji te je za svu vjenost prokleo. Ne, ne, neu izgubiti vjeru! Prije i ruke i oi i mlinski kamen oko vrata, nego vjeru, moju vjeru, vjeru djedova, vjeru milijuna svetih... Sloboda, sloboda, i buka, i vika... danas odlazimo na praznike. est razreda, est je razreda ostalo za mnom, est prsta, est latica divljih rua... Danas odlazimo, danas... Sotono, neu izgubiti vjeru, neu je izgubiti... ni vjeru, ni sveto zvanje! Efeta, to jest: otvori se na ugodan miris, a ti, avle pakleni, odlazi...

347

JACCUSE...
Boe, koliki sam to izrastao. Momina. I nema vie semideponentnih hlaa ni kape s meridijanima i paralelama. Mantija je tu. I crno odijelo ispod mantije teta to se ne vidi i eir, kranine, crni eir na crnoj glavi. I kaput, crni, dakako, i cipele crne, i prsnica, samo ovratnik bijel bjelcat, kao da je od same istoe. Vrtim se po predvorju i epirim se meu svim niima, meu neobuenima. Prvae jedva da i pogledam, ali stoga oni gledaju u me, kao u Boga i sve negdje skrovito uzdiu: Kad emo i mi tako. Polako, polako, golii, nakusat ete se sjemenine orbe dok doete do mene. A kad doete do mene, ja u ve pjevati mladu misu, i Bog me veselio. A sada pleteni trskov koveg u ruku i ibaj kui. I ba kad sam uzimao koveg, ue u predvorje moja uiteljica iz puke kole, moja uiteljica Mra. To je najljepa djevojka, koju je oko ljudsko vidjelo. Onda je imala osamnaest, sad e valjda dvadeset i pet, ali nita se nije promijenila: ista je, kao onda kad je dola. Uskoro e se udati za nekoga studenta prava, samo eka da on svri. Danas odlazi? pita me. 348

 Danas velim. Zna to, ostani za sutra, pa emo zajedno. Kako hoete kaem ja, onako uljudno i posluno, a u sebi se radujem, to u malo s njom proetati po Splitu i narazgovarati se... eto, draga mi je, mnogo mi je draga. Iziemo u grad. Sunce pripeklo, Boe... Pasja vruina kae ona i brie znoj s vrata i s ela, a na sebi nema nita osim ljetne haljine. Najednom pogleda mene i zastane zauena, kao da je ne znam to vidjela. Sinko moj, pa tebe e kap udariti! Skini taj zimski kaput sa sebe. Ne smijem kaem ja ne dolikuje se sveenikom podmlatku hodati u samoj mantiji. Gae, koulja, odijelo, mantija i zimski kaput broji ona i svaki se put nanovo zauuje. Gae, koulja... Kad bih imao lister, ne bih morao nositi zimski kaput, ali lister je preskup. I tako hodamo gradom, po tom Bojem lipanjskom suncu, a znoj probija, probija, probija... kako je teko biti sveeniki podmladak. Najednom me Mra uzme pod ruku: O, Paul Muni! To svakako moramo pogledati. Savjest ovjeanstva. I drei me vrsto za ruku uvede me u kino. Upravo kad smo ulazili, proe mimo nas Vjera. Boe, zato se tako trgla i na moj zanosni pozdrav okrenula glavu. Istina, tri sam filma gledao, ali ovo je prvi put, da gledam pravi film. Jer Put u Svetu zemlju, Sveta Terezija 349

od maloga Isusa i Sestra Marija bili su neizrecivo dobri i veliki filmovi, ali ovo... ovo... ovo je udesno. Jaccuse... Jaccuse... Jaccuse... Boe, kako to ape, kako to ape... u koloplet brzoga vlaka. I taj je Zola oprosti mi, Boe ljudski, ljudski. ovjek je taj Zola, koji se do kraja bori za ovjeka... Jus-tice. .. Jus-tice... Jus-tice... U tokove brzoga vlaka, u savjest ovjeanstva, u ovjeka... Ljudski je taj Zola, ljudski. A na Indexu je, i ne smijem ga itati, napose ne Lourdes, ne Lourdes. Ali, ako ovdje ima potpuno pravo, onda i tamo ima barem malo prava, jer ovjek koji negdje iznosi itavu istinu, na drugom mjestu ne moe iznijeti potpunu la. Boe, to on pie u tom svom Lourdesu. Ja sam itao Bertrainovu kritiku Lourdesa, moda taj Bertrain, makar bio uenjak svjetskoga glasa i imao ne znam kakve veze sa Svetom Stolicom jedinom sveticom na etiri noge moda taj i taj Bertrain i nema sasvim pravo, moda ipak taj Zola govori dobar dio istine, jer ovdje govori itavu istinu... Ali tko zna to on govori u Lourdesu udesa svakako priznaje, jer su oigledna. Divan je Paul Muni kae Mra. Ja ne rekoh nita, niti sam mislio na Paula Munija, nego na Zolu, na Lourdes, na Bertraina, na optubu, na istinu, na pravdu... na izbaenoga uitelja pjevanja i nastavnika crtanja, na veliku kiu i otjerane njemake bogoslove, na siromahe pred malim vratima sa zdjelicama iz smea izvaenim, i opet na Zolu, pravdu, na optubu... Jaccuse... Jaccuse... Jaccuse... Jus-tice. .. Jus-tice. .. Jus-tice... u tokove brzoga vlaka, u savjest ovjeanstva, u ovjeka. 350

OKO VELIKE SMOTRE

Seoski upnici ne nose mantiju, nego samo odijelo, eir, ovratnik i prsnicu. I klerici mogu tako. Ali ja ponosno nosim mantiju i branam njom kroz itav Medovdolac, kroz sve ograde i vinograde, kroz sve komiluke: neka se vidi tko je tko i neka Matkovii puknu od bijesa. Bogme i pucaju na veselje meni i mojoj materi, i ne govore vie Bit e pop kad i moja krava, nego mi lijepo, skladno i pognute glave kau: Hvaljen Isus, a ja svoju glavu zabacujem kao mlado drijebe i odgovaram Vazda budi. Nema to: ponosan sam i gizdav. A imam i zbog ega. Stoga me je svugdje: po Lovreu, po Grabovcu, po Poljicima i Imotskome, i svugdje branam ovom svojom mantijom... neka se zna to se ima znati! Neprestano mi se ini, da su oi sviju uprte u me, da mi se dive, da sve djevojke uzdiu: Krasna li popia.. . e da k nama doe kad ree misu! A meni srce u grlu, meni je srce neprestano u grlu. I roak mi se obukao, mali Iko Antukin, hoemo rei Cvite pa tko e s nama! esto smo zajedno u Grabovcu tamo ima zgodnih djevojaka, a Cvite s jednom i nasamo ostaje i kae, da se ljube pravo u usta. 351

Svraamo i uiteljicama, i ve se davno ne ponaamo kao aci, nego kao kolege i jo vie ta mi smo klasino naobraeni ljudi. I pop dolazi, i potar i dva studenta igramo karte i popijemo po au vina. To je velika stvar, to je najvea stvar, koju jedan ak moe poeljeti. Lovre, to je opet druga stvar. Tamo odlazim sam. Kaem, Lovre je sasvim izuzetna i isto moja stvar. Tamo su najljepe djevojke, golube moj, i najdivnije sise, tamo dojke rastu na uvojke... A dvije djevojke, ej, ej, dvije djevojke! Lijepe, najljepe. A od svega je najljepe to, to su me uvele u sobu. Sve im grudi igraju, sve im bedra poskakuju, sve im oi gore, a usne se sue, pa ih svaki as oblizuju kao maka ranjenu apu... poludjet u. I grle one mene, i grlim ja njih, i sve se troje steemo i stiemo. Samo malo odvanosti, i ovdje ne treba ekati mjesecima, da ih poljubi u lakat, samo malo odvanosti... Tuf! Pravo u usta, jednu pa drugu. I na divno udo, nit su me opsovale, nit pljusku odvalile, nego poljubac uzvratile. I jedna i druga, ljudi, na divno udo. I na divno udo gorim ja, gori i jedna i druga, i sve pr stom struu po mojemu dlanu. Grle me i ljube u usta, i sve moju glavu dre, a ja nekako njihove obje drati ne mogu, pa ih grlim oko pasa i ljubim ih sad u obraz, sad u oko, sad u usta, gledam ih nekako prosjaki i mislim svoje neiste misli, ali one ne razumiju molitvu moju. Najednom kao po dogovoru obje prasnue u smijeh: Popiu, popiu, pa ti jo nijednom u ivotu nisi p oljubio curu... Hahaha... Jadni na popiu, slabo su te uili. Ti samo cmae, a ni cmakati ne zna, a kamoli bi znak razumio... 352

I smiju se, smiju kao lude, nateu me, povlae. Vie nema ara u njihovim oima, to je sama prokleta obijest. U to ue majka jedne. Odoh ponien i postien. Boe, kako se ljubi i kakvi su to tajanstveni znakovi... Pitao sam momke i momci su mi rekli. Sada znam i ja, ali znam i to: kad te ismiju... ponovno te nee pozvati u sobu. I eto.. . ... tu je poelo Hrvatsko kraljevstvo, tu na Duvanjskom polju, u Tomislavgradu. I danas pritisnue polje desetci i desetci tisua ljudi, ena i djece, s hrvatskim pjesmama i trobojkama, pijani od narodnog zanosa, od narodne tamburice i pjesme, od dobrog narodnog vina, mostarske ilavke i peene janjetine... Boe moj, eto tu je sav hrvatski narod sa svojim zastavama i arenim krpicama, sabio se tu oko peenog janjca i peene gude, uz bukaru vina, uz mjeinu... sav moj hrvatski narod na kraljevskom polju. Divota jedna. A jo su vea divota ogranci Hrvatske seljake sloge na visokom podiju, podignutom usred polja, usred kraljevskoga polja... pjesme poju, noge diu i kola izvode. Divota jedna, kraljevski arena! I govori se dre, i zdravice, i pljesak, i potcikivanje, i ivio Maek!, ivio Pernar!, ivio Baria Smoljan! Eno Barie, eno Barie... ivio Baria! ivio Pako Kaliterna! (Onaj Pako Kaliterna: a puate da van se seredu na glavu otvorite justa!) ivio Maek! To se grli, to se ljubi, to suze u oima: eto, tu smo mi, Hrvati i katolici. I toliko nas je, da smo itavo polje pritisli. A andari pitomi kao jaganjci: ako pisnu, itavo e se areno more preliti preko njih, i puke ih nee spasiti. Ali i oni to znaju, pa u svojoj andarskoj glavi pametno misle: bolje 353

je sjediti uz bukaru vina i peena janjca, nego zameati kavgu. Ogranak za ogrankom, kolo za kolom, pjesma za pjesmom, bukara za bukarom... I one dvije s Lovrea pjevaju, rumene i zagrijane, a trobojke im vijore oko struka, oko kuka, oko sisa, koje nikad mira nemaju. Ah, ove dvije, ove dvije na itavom polju nema ljepih dviju... O, sve je na njima hrvatski-katoliki ludo i napeto, noice igraju, a bokovi mijese, mijese ispadoe mi oi:

Tri su boje u tkanice moje: crven, bijela, a na kraju plava, znai da sam Hrvatica prava.
Jesi, duo, jesi, Hrvatica i katolikinja... a kad se budemo vraali kui... Hej, Hrvatice, Hrvatice, kad se budemo vraali kui... I vraamo se, u noi, kamionom. Jedna sjedi na klupi preda mnom, a druga je negdje postrani. Sve je veselo, sve je pijano, sve promuklo od vina i pjesme, i sve govori, a nitko ne slua. O, dobro je da je sve pijano i da sve govori, a nitko ne slua. Moje su ruke na njenim ramenima. Oj, Hrvatice, katolikinjo, na tvom vratu... A krv samo ie, ie, i kad bih razrezao ilu, briznula bi do neba. Kamion naglo uleti u priviju, a mi se zaljuljasmo. I... ljudi, divote jedne... djevojka mi se srui u krilo sa svom svojom pogolemom napetou. Ostani tako apem ja ostani tako, Hrvaticekatolikinjo, ostani tako u hrvatskom katolikom krilu. Neko vrijeme ostade ugrijana i rumena, a onda se naglim trzajem uspravi i prasne u grohot: 354

 Hahaha... Ne mogu, pope, ne smogu. To je hrvatsko krilo tvre od kamena. Nauljat e me, pope... I to su prokletstvo jedno svi uli, i svi u ivinski hihot prasnuli, a ja oborih oi u hrvatsko krilo tvre od kamena. A kad se sve zaboravilo, opet se odvaih i uzeh njenu ruku. Dugo sam je drao u svojoj i dugo je stiskao. I ona je stiskala moju. Ah pomislim sve e biti dobro. I onda joj kranski i muki zastruem kaiprstom po dlanu. Ona umjesto, da to shvati ozbiljno i pobono, prasne opet u smijeh: Uznapredovao si, popiu, uznapredovao, ali... malo prekasno. Ubio bih je. Tako ona meni, Hrvatu i katoliku, tako ona meni na presjajnoj proslavi Hrvatskoga kraljevstva! Od bijesa nisam je vie ni dotakao, nisam htio ni pomisliti na nju, nego sam itavo vrijeme, iz prkosa, mislio i govorio o velikom hrvatskom i katolikom slavlju na Duvanjskom polju. I neka, sotona paklena, sjedi na jelovoj dasci kad joj je hrvatsko krilo pretvrdo!

355

NINOKA
Dananji dan kao da je roen za velike ogoaje. Ponajprije jutro je bilo blistavo i sjajno pontifikalna misa. Kao da sam mali kanonik ika, najvei majstor ceremonijala, svim tim upravlja. Podigao je tapi, i sunce je odskoilo na vrh planine, svi kameni bregovi i visoravni, protkani grmljem, planue najprije zlatom, a onda rastopljenim srebrom; umjesto orgulja zasvirae krave i obanski rogovi od jasenove kore, zbor djeaka nadomjestie ptice, oltarske ipke cvijee i leptiri, a dolje, iz duboke doline, s osamljene zelene rijeke velianstveno se uzdizae oblaci tamjana u beskrajno plavetilo, isto kao suza, isto kao dua sjemenitarca. Boe moj, zato don Ivan, onaj don Ivan na kojega su pucali, a koji sada upnikuje u ovoj pustoi bez puta i oputine, zato taj don Ivan u ovo okupano jutro, ni u jedno jutro, ne silazi sa mnom u ovu arobnu dolinu? Bolje da ne silazi: mnogo brblja, a svaka rije skrnavi ljepotu. Ljudi, sve je divno, sve je prijateljsko! I riovka je prijateljica, ova stara riovka smotana u lijepi areni kola pod meom, pod suhoziem. Siguran, da mi u ovo jutro nee nita uiniti, pruam ruku da je pomilujem. I pomilovao bih je, da nisam primijetio kako dvije lijepe male riovke repe356

lje oko nje. Povlaim se, jer to vie nije riovka, nego majka-riovka. Dolje na dnu duboke doline nema ni ovaca ni obana, ni ljudskih glasova. Dolje je veliki mir zelene rijeke, dolje su bumbari i rakovi, dolje je divota samoe i okupano nebo nad iezlom maglom. Ne znam plivati, ali svlaim se i gol silazim u golu vodu, siguran, tako siguran u dobrotu ovoga jutra, a siguran i zbog toga, makar je rijeka ovdje sami brzac, ono je i sami pliak. itavo jutro tako: ja i rijeka i rakovi, koji sve vie i vie pune moju torbu. Tko e pojesti tolike rakove kad ih ni don Ivan, ni sestra mu Ana ne jedu! Gade im se. A nita na tom svijetu nema ljepe od rakova. Znam unaprijed to e rei Ana. I rekla je: Opet moram kuhati tu gadalinu. Samo ti kuhaj rekoh ja za pokoru grijeha. A ja u ih takoer za pokoru grijeha... pojesti. I pojeo sam ih. To se zna. Poslije ruka htjedoh opet na rijeku. No don Ivan upravi moje korake na drugu stranu. Bolje. Spasio sam ast jedne estite djevojke. Ivane ree pruajui mi popis nove kolske djece molim te odnesi ovo onoj drolji, jer s njom ne razgovaram. Oi mu bljesnue nekim nepoznatim sjajem. Zatim se smiri i mirno mi pone objanjavati, ali glas mu je svejednako bio drhtav i kao napuknut. Ne dolikuje sveeniku da razgovara s takvim... nekakvim... to ja znam, zavela je dva popa, tri uitelja i jednoga ofera.

357

Meni oi kao lopari. Pomislih: O kad bi bar mene htjela zavesti, a i hoe, akobogda, jer Providnost se brine za nevolju svojih odabranih, a rekoh: Don Ivane, ne treba bjeati, nego lijeiti grenike, jer na nebu e biti vee veselje zbog... Zbog ove nema nigdje veselja, sinko. Nju je uzaludno lijeiti, jer je neizljeiva. Hajde, i vrati se odmah. itavim putem Bog je aptao: Evo ti prilike: obrati je! itavim putem vrag je aptao: Evo ti prilike: povali je! Boe moj, ja bih htio i drugo i jedno! aci su jo bili u razredu kad sam uao. Ljudi, kakva divna zavodnica! Ovo vam alje don Ivan kaem to mogu mirnije, ali sada je i meni glas nekako drhtav i kao napuknut. Ona mi veselo prua ruku. Hvala, mladi gospodine o, mladi gospodine! Ja sam Ninoka, a vi ste sigurno Ivan, don Ivanov gost? Kako znate? Kao da vi... moemo i ti... kao da ti ne zna, da sam ja Ninoka! Odmah u pustiti djecu, pa emo popiti crnu kavu. Znate... Zna! zaprijeti mi smijekom i prstom. Zna, nikada nisam popio crnu kavu. Onda e ti ovo biti prvi put. Negdje se mora poeti, deko moj. Ljudi, Gospoda vam Boga, ljudi, tek to smo se povukli u njenu sobu, ona pristavila dezvu, a ja sjeo na postelju, ve sam bio smrtno zaljubljen. 358

Ona sjede do mene, nabaci ruku na moju, a mene svega podioe marci. Sigurno su ti o meni runo govorili? Ovaj... Znam, znam. Tako je to uvijek. Kad je djevojka mlada i poeljna, pa odbija nasrtljive mujake, onda je iz osvete blate. Sasut u im zube u grlo! planuh. Vidi se da si valjan momak. Ali pusti ih neka govore, umorit e se. O ne izgovaram sveano. Ja sam gledao Jaccuse, molit u lijepo. A tko je jednom gledao Jaccuse, molit u lijepo, taj ne moe utjeti na nepravdu. Kako sam ponosan, Gospoda vam Boga, kako sam ponosan! Nema samo Zola, i ja imam svoga Dreyfusa! im smo popili kavu, ustadoh. Kamo e? Don Ivanu, da mu sve skreem, da mu... Pusti... Gdjekad moramo i oprostiti. I opratanje ima svoje granice. Boje nema uzdahne ona pobono i prebaci ruku preko moga ramena. Ljudi su zli, pa ako i mi dobri postanemo zloesti, tko e opstati! O kako sveto izgovara svete rijei, i onda oni... O, ne, ne! Ja osjeam, da tu nema opratanja ni pomirenja. Ja sam gledao Jaccuse! Ona me umiruje milovanjem po kosi i vratu: Pusti, Ivane. Gdjekad se ne da nita uiniti. Ljudi se raaju pod dobrim ili zlim zvijezdama, a ja sam roena pod najgorom... Eto, kad ti ispripovjedim svoju tugu... Pred 359

nekoliko godina voljela sam nekoga mladia, ludo... ludo smo se voljeli... Ali njeni su prijeili tu ljubav. To ih je natjeralo, da se jo vie vole, do suza, do nesree. Onda je netko nekoga ubio. A njeni rekoe momku: Idi u Ameriku ili emo se zakleti, da si ga ti ubio. Momak je stisnuo zube i otiao. Ona je za sve to saznala u noi njegova odlaska. U spavaici je iskoila iz postelje i pojurila na kolodvor. A snijeg je bio. Ona je svejedno jurila. Prekasno. Vlak je upravo izlazio iz postaje. Bio je snijeg. Vikala je, on je nije uo. Trala je za vlakom, vlak je bio bri. Snijeg je bio, veliki, bijeli snijeg... Posrtala je, ustajala, trala, pa opet posrtala i ustajala. Bio je veliki, bijeli snijeg. .. veliki, bijeli... Onda sam konano pala i da sada opet ne padne, obim se rukama objesi o moj vrat, a oi, iz kojih su tekli potoci suza, udarie u moje oi. Oprosti! Tako si me na nj podsjetio dah joj gori na mom licu. Nita, nita rekoh razumijem ja ljudsku bol. U to netko snano zakuca na vrata. Tko je? tre se Ninoka. Mate, lugar. Posla me pop, da se Ivan vrati. Ve je est ura. Odmah u, odmah rekoh i htjedoh ustati, ali njene me ruke posjedoe. Ostani jo malo. Tako si me na nj podsjetio. Oprui se! i polegne me na postelju. Sama ostade sjediti. Njene me oi majinskom utnjom promatraju, njene se ruke sestrinski provlae kroz moje kose... Tako si mio, djeae, i plemenit... plemenit... I ti si dobra... najbolja. .. 360

Njene oi, pune suza, ne silaze s mojih, njene grudi drhte od unutranjeg plaa i polagano se sputaju prema meni, sve majinskije, sve drhtavije. I usne su ti kao njegove tako slomljeno ape kao barun... Polagano, polagano njene usne sioe na moje. Ja se trgoh od iznenaenja, od miline, od tisua slatkih avola, koji zaigrae u meni. Ona potrese glavom, kao da sam je prenuo. Oprosti ree bolno ne znam to radim. Na as mi se uinilo, da si On. Nita, nita hrabrim je muevno dogodi se. To je u medicini poznato pod nazivom halucinacija. Bit e da je tako neto. Ali ako ti to pomae rekoh samo se olakaj. A ini se, da joj pomae, jer se jadnica tako pohlepno bacila na moja usta, kao da je mjesec dana gladovala. A meni to drago, ljudi, a meni to drago. Samo ona ne smije znati, da mi je drago, jer bi je duboko zaboljelo kad bi saznala, da tu ima i uitka, a ne samo kranskoga milosra. Sigurno bi pljunula na me kad bi saznala, da ovako prljavo iskoritavam sjeanje na bolnu i svetu ljubav. Tako me na nj podsjea ape i otkida usta od mojih samo dok to ape. Ba mi je drago uspijem i ja apnuti to mogu uiniti neto, da ti olakam bol. Jo bi mi vie olakao kad bi se znao poljubiti. O, znam se ja ljubiti rekoh uvrijeeno. Zna, ali ima i drukije... i usnama, kao klijetima, zahvati moje usne i stade ih iz sve snage nekamo odvlaiti. 361

 Daj mi jezik ape slomljena ludim bolom. To je grijeh kaem, a mislim: Nije to lo grijeh. Tko ti je to rekao? Vjera, jedna moja djevojka rekoh ponosno. Reci joj, da ne zna nita. Ovako se ljubi, mali moj... ovako... ovako... ovako... Boe, kako je to divno i neiste misli pobuuje, ali. .. ostat u bez usana, sigurno bez usana. Tako, mali moj... tako se ljubi... grizi, grizi me... do krvi... Sad opet zaboravih na svoju ugodnost, sjetih se njene boli i pomislih Eto, sirotica poludjela. Bolje bi bilo da nisam doao: ne bi se sjetila svoje nesretne ljubavi, ne bi je dua tako zaboljela, da je moram gristi kako bi joj laknulo! Zagrli me, zagrli me... vrsto... vre... i itava se pruila po meni, hrope od muke, grca. O, siroe malo, ubogo. Onda opet kucanje na vratima i glas lugarev iza vrata: Reka je pop, da odma doe. Ve je devet ura. Odmah u, odmah u. Ostani jo malo, mali moj, mali moj... dahe mi u kose, u lice, u usta. Ostat u dokle god eli, jer si toliko pretrpljela svi moji jadi inili su mi se tako nitavni prema ovoj jednoj jedinoj njenoj boli... Bio je snijeg, veliki, bijeli snijeg... i vlak progutan od noi... Grlimo se, ljubimo se, valjamo se po postelji. Ali ini mi se, da joj sve to ne olakava bol, nego je jo i poveava, jer sve istrganije ape, jae dahe i prevre oima.

362

A sotona ape: Uhvati je za grudi kad toliko eli, nee ni primijetiti. Odstupi, avle! O, kad bih smio taknuti te boanske grudi, mislim da bih umro od ljepote. Ali da ih taknem, kako bih jadno ispao u njenim oima: tako podlo iskoristiti neiju bol, neije povjerenje... tako podlo... Ne, ne, ne mogu biti takav gad! Ali. .. onako sluajno? Sluajno?! Vidi, to bi se moglo. Moda u tolikom uzbuenju i ne primijeti. Fuj, i to je podlo! Ako i primijeti, to je opet kao sluajno... A?!... Ne! Boe, ispalo je ljepe nego to sam mogao sanjati. im sam ruku stavio, ona mi je obima pritisnu: Tako. Samo stisni. Jae... jae... gubi dah srce e mi popustiti. Tako, tako pritisni, onda manje boli... Tek tada primijetih da joj stiem desnu dojku. O, tugo moja, jo se i ta nevolja morala dogoditi ovoj divnoj eni: srce na desnoj strani! Ne uje se zaprepateno proaptah, vie za sebe. Zamrlo je dahe promasiraj, promasiraj... Jo i ta nevolja! Ove divne grudi, stvorene za milovanje, moram guvati i gnjeiti, jer srce poputa. Ali to se tu moe, kad se radi o jednom dragocjenom ivotu. Najednom se osjetih velik, i vra, i arobnjak i lijenik: uslijed tog trljanja, srce je prokucalo... na lijevoj strani. Onda opet prokleti lugar za vratima: Ve je jedanaest sati... Doi u im izlijeim gospoicu. ujem kako se iza zakljuanih vrata nakaljava, a zatim njegove korake koji se lijeno udaljuju.

363

Ninoka, jadnica, iz zahvalnosti to sam je vratio u ivot, baci se estoko na mene i stade mi obasipati poljupcima i vrat, i oi, i kose... uguit e me u zagrljaju. Stee me, prevre, itavo joj se tijelo trza, a haljina se povukla visoko iznad koljena. Morao bih spustiti tu haljinu. Ali ne! init u se kao da je nisam ni primijetio, a od vremena do vremena kriom u pogledati ta gola boanska koljena. Njene se grudi lome pod mojim grudima, njeno se tijelo trza pod mojim tijelom.. Koliko trpi, koliko trpi!... Najednom grevit i bolan pla, kao da itavo tijelo plae. A mene neto probode: Duo, zaboga, zar ti je opet zlo? Nije. Lijepo mi je Plaem od toga to mi je lijepo. Onda i ja zaplakah od toga to mi je lijepo, od toga to sam nekome olakao bol, od kranskog milosra. Suze nam se mijeaju s poljupcima i poljupci sa zagrljajima. Ali sotona paklena tu kransku pjesmu dobrote ogauje neistim mislima: kako bi bilo divno... zavui ruku pod njeno koljeno. O, ni sotona paklena ne usuuje se zamisliti dalje, samo pod koljeno i dva prsta vie. Odstupi, sotono! A ona dahe i dahe... itava je sami samohrani gr. Kao da se opet vratila stara bol... bio je veliki snijeg i tako... Moda ne bi ni primijetila da joj zavuem ruku pod koljeno i dva prsta vie. Luae, ako primijeti, propade sve, a potonja e bol biti gora od prve. Dragi, dragi, mali dragi... i njena koljena lome moju nogu. Boe, zavui ruku pod to koljeno i dva prsta vie! Stisni me! Slomi me!... ini mi se da sam roena s tobom, dragi moj. 364

Eto vidi, jadnica misli, da mi je sestra. Kako je to milo, i sada jednom svinjarijom pokvariti sve. Samelji me, zgnjei me... uzmi me... Kakva naivnost! O, milo moje! Uzmi me! Kad bi ona znala to to znai! Sad mi je sve jasno. Jadnica je negdje izlanula to Uzmi me i jasna stvar, da su prljavci, koji ne znaju to je to naivna ljudska dua, rije protumaili u njenom pravom znaenju i proglasili je droljom... Uzmi me!... A da samo pokuam zavui ruku pod koljeno i dva prsta vie, kako bi se brzo osvijestila! Valjda je mislila: uzmi me na krilo. I ja je uzimam na krilo. Ona samo uzdahnu i zakoluta oima. Jasno. U to opet prokleti lugar iza vrata: Reka' je pop, da je pono ve prola i da te dovedem iva joli mrtva. Ona skoi s moga koljena, zabaci kosu i spusti haljinu: Moe ii. Bilo je divno rekoh. Da odsijee ona nekako tvrdo, a ja sam odmah spoznao, da se uvrijedila i razoarala: proniknula je, da joj namjerno nisam htio spustiti podignutu haljinu, nego da sam se kriom naslaivao njenim golim koljenima. Don Ivan me doeka s provalom bijesa: I tebe je smotala kuka! Don Ivane isprsih se nije lijepo tako govoriti o djevici. O djevici?! Da, o djevici. Ja to najbolje znam. Po emu ti to najbolje zna?

365

 Ovo vam je pod ispovjednu tajnu: nisam joj se usudio zavui ruku pod koljeno, a to je najbolji znak. Najednom nestade bijesa i pogleda me kao u nekom udu: Sve je u redu, ali... za svoje dobro vrati se sutra kui.

366

STARIJI PREFEKT, JUGOVINA I JA

Sve se svrilo tako iznenadno i tako glupo, kao prepad iz zasjede. Uiteljice iz Grabovca zaboravile su klju od stana kod potara u estanovcu. I to je zapeatilo moju sudbinu: zaboravljeni klju u estanovcu. Kampijune tako su me nazivale skokni po klju. Ja na bicikl, i kao vjetar s vjetrom. Za dvadeset minuta etrnaest kilometara. Sa estanovca se utrkujem s autobusom. E, nee, majin sine! I nije. U stopu smo doli u Grabovac. Ja, stari Boji biciklist! Sav si u znoju veli Mra bre u kuu! Uem i obriem se. Zatim se sve troje naslanjamo na prozor i promatramo kako jugovina povija i kri kronje stabala. Ima neka sotona u jugovini: ovjeka uvijek pograbi ama i osjeti se tako malim i ubogim i tako sretnim to je jo topao. U to iz autobusa, s kojim sam se utrkivao, izie stariji prefekt, koji je sluajno doao u Grabovac odsluiti misu. I vidjevi me ovako nasmijana izmeu dviju mladih uiteljica, tko zna to je pomislio u svojoj ludoj glavi. Uvijek 367

sam govorio da je glupan i arciglupan, a kako i moe biti pametan netko tko se zove don Ivan Kalajdi. Zastade pod prozorom i oinu me andarskim pogledom. Izlazi! prodera se i proslijedi prema upskom stanu. Uiteljice me pogledae: Ajme, kakvo je ovo udovite! est godina ivim ja s tim udovitem mislim, ali ne govorim nita, ve se uputih k vratima. Jesi li poludio skoi Mra dobit e upalu plua! A ja razmislih i uvidjeh, da u dobiti upalu plua, te ostadoh. Proe tako nekoliko minuta, a spljotena se glava starijega prefekta pomoli na prozoru. I opet bez pozdrava, bez naklona, pasji se izdera: Ne kani izii! A Mra ree nekako prkosno i izazovno: Hvaljen Isus, veleasni. Uznojen je, i ako izie, dobit e upalu plua. On joj ne odgovori ni Vazda budi niti je pogleda, nego se utke epiri pod prozorom, kao da je ovo dvorite njegova kokoinjca, kao da je Grabovac i itav svijet sjemenite, a on jedini gospodar u njemu. Izlazi! Vidim, vrag odnio alu, te iziem. Stanem uza nj. Kao da je pas stao. Ne osvrnu se na me, nego poe cestom gledajui pitajboga gdje. A jugovina pue, pue vie nisam uznojen, nego oledenjen. Ima neka sotona u jugovini. etamo i utimo. Pas i gospodar. 368

 Svreno je provali iz njega kao povraanje. Dosta ti se govorilo, dosta savjetovalo, dosta se za tebe molilo. Ali tebe je avao obiljeio. Crkvu si osramotio i sveto zvanje, i ovu svetu haljinu koju nosi. Uznojen sam bio, a vani je jugovina. Jesi li bio uznojen kad si gledao od Boga i od Crkve prokletoga bezbonika Zolu? A to je, dakle pomislim. Vjera me izdala, ljubomorna Vjera. Pa to... zamucah. uti! Ili, govori to te volja. Od danas su za tebe vrata sjemenita zatvorena, za svu vjenost, a vrata se paklena uz kripnjavu poinju otvarati. S kolikom je nasladom to izrekao. Ba kao da uiva to e biti jedan pop manje. Ja ne protrnuh, niti se uzbudih. I ba mi je drago, da se sve tako svrilo, da je on bio tako ivotinjski iskeen, i da sam gledao Zolu, i da je bila jugovina... da nisam osjetio strah, kojim sam se itavo djeatvo straio, da nisam osjetio krivnju. Tek mislim: Boe, koliko sam se borio da ouvam sveto zvanje... borio protiv lijenosti, protiv zloe, ponosa i bijesa, protiv neistih napasti i ena, protiv suenja kime i motke, i avla, protiv svega, svega... i onda ova andarska ivotinja u ivotinjskom bijesu sve to srui. Jedino bi don Aneo razumio, jedino bi don Aneo pomogao... i ja bih sasvim sigurno bio dobar pop. Ali ove andarske ivotinje nita ne razumiju osim jednoga, da su gospodari sjemenita i da je sjemenite itav svijet. Dobro, da je tako, da ne vide jednu pukotinu na nebu koje nije njihovo, dobro je da ne razumiju nita, dobro je... 369

 Dobro, da je jugovina rekoh glasno. to kae? vlani mu se zubi zabijelie, kao zubi make. Nita samem nevoljko ramenima nita. Ni ja tebi nemam vie to rei i ode u upni dvor.

370

MOJ OTAC RAZGOVARA S RAVNATELJEM I SA MNOM

Ukoila se majka, ukoio se mlinar Petar. Razbijen je veliki san o velikom sinu, Matkovii e s pravom udarati o tave i vae i vikati: Bit e pop kad i moja krava! Trebalo bi pisati biskupu kae otac trebalo bi otii u sjemenite i razgovarati s ravnateljem, kao ovjek s ovjekom. I ja tako mislim sloi se majka kao ovjek s ovjekom. I eto nas pred ravnateljem, pred debelim, debelim ravnateljem osava potiljka, osava tjemena i gotovo osava lica. Bog neka vas ouva obiljeenih! im smo uli, ve u predvorju naletjesmo na nj. Moj otac skinu kapu, pokloni se duboko i ree: Hvaljen Isus, preasni. Ali osavi mjehur ne odgovori, nego se jo vie nadu i izmjehuri, stade se razmahivati napuhnutim ruetinama i vikati: Ne moe, ne moe, ne moe... 371

Meni doe da viknem Moe! samo da ga nadviem, da ga uutkam. Ali ne rekoh nita, vidjevi jadno pognutu glavu mlinara Petra, vidjevi je prvi put pognutu, prvi put ponienu. Ni jedan kralj nije imao dostojanstvo moga oca, a sada se slomio kao pregladnjeli prosjak. Mi i ne znamo muca zato ste ga izbacili. Ali mi znamo! grmi generalni vikar mitronosac. Kao otac... Mi smo oevi! Ja vas ipak najponiznije molim i Bogom zaklinjem, da mi kaete zato ste ga izbacili. Ali mitronosac ne govori, nego bijesno prica slinu kao iz polivaljke za loze: aa je puna, puna, puna... kupila se kap po kap, i posljednja se prelila. aa se prelila, eto to je, posljednja je kap prelila, i... i.. . Hvaljen Isus. Ali rekoh ja gdje su te kapi i koja je posljednja? I za ovu bi te drskost trebalo istjerati! uti, sine ape otac uti i ne bacaj slamu na vatru. Onda se prosjaki obraa generalnom vikaru mitronoscu, od bijesa izbezumljenom: Za ljubav Boju, smilujte se: siromaan sam ovjek. On vam se morao smilovati upre prstom u me, a da me nije ni pogledao. I: Hvaljen Isus! Vazda budi kae ponizno otac. Mi emo do biskupa. Tako? Idite, idite i do pape! Ali zapamtite, da u izii s jednim nepokolebivim zahtjevom: ja ili on! Mislim, da vam je jasno za koga e se odluiti i biskup i papa. 372

 Za jedinoga Boga, smilujte se. Evo... Na sreu, to je debelo klupko mesa okrenulo glavu i otilo. Na sreu, velim, jer moj je otac ve bio spreman da sklopi ruke i klekne, a ni ja ni on to ponienje ne bismo mogli podnijeti. Ubio bih, ubio tog presitog mitronosca, koji je est godina mljackao o ljubavi, o milosru, a danas ne moe smoi jednu jedinu ovjeansku rije. Uzmem oca ispod ruke i iziemo. Jaccuse... Jaccuse.. . Jaccuse... u tokove brzoga vlaka, u savjest ovjeanstva, u ovjeka... Ali grad i sunce i to to se moj otac nije ponizio do kraja, moj bijes pretvorie u utljivi prezir. Uniten i slomljen vue se otac dva koraka za mnom i uti, Boe, kako ga je to satrlo, kako je najednom posivio i ostario, kako se nikada vie nee pomladiti. U to odnekud iskrsnu Ninoka. Prie mi nasmijano i sretno: O, momiu... Mislila sam, da se nikada vie neemo sresti. Otprati me malo. Kako te ne bih otpratio! I onako u mantiji i zimskom kaputu u podnevnom sveenju kamena i asfalta, uzmem je pod ruku i ne osvrnuvi se na oca proslijedih s njom. Otac ustukne, ali ne ree nita, tek se u pristojnoj udaljenosti uputi za nama. Tko ti je to? upita Ninoka. A mene stid priznati, da mi je taj srueni posivjeli ovjek, to tako izgubljeno i pijano tetura za nama, da mi je taj nevoljni ovjek, koji nikada vie nee biti mlad, da mi je to otac, te apnuh brzo i tajanstveno: 373

 Agent. Pod paskom sam. Zato? pita i ona aptom. Buntovnik, i tako... Politika. Ti to ne razumije. O, kako sam narastao i u svojim i u njenim oima... to sve ne znai buntovnik jednoj maloj seoskoj uiteljici, koja drhti pred svakim za svoju mjesenu plaicu... ovdje plaaju ovjeka, da mene slijedi! Ja sam stigla zaustavi se naglo. Zbogom, moda emo se na jesen vidjeti. Svakako i dugo drim njenu ruku u svojoj. Ona naglo prinese svoje lice mojemu, poljubi me i apne: uvaj se tog prljavog agenta i klizni mu to prije. Kada ostadoh sam s ocem, omjeri me nekako tuno i prijekorno: Mislio sam, da su oni krivi, ali sada sve vidim: enske su ti udarile u glavu i odvrnule te od Boga. U pol bijela dana ljubi se nasred ulice... kao pas... kao pas... a ne misli to e sada! Zatim uuti. I tako u dugoj utnji besciljno se klatimo gradskim ulicama. Ui ovamo zapovjedi. Uosmo u perivoj. Sjedni! Sjedosmo. Mune su utnje, mune i beskrajno duge. Ne gledamo se. Naime, on mene ne gleda, a ja uporno promatram njegovu gornju usnu, koja neprestano drhti, drhti... kao to nikada nije drhtala... Kakva oluja bjesni u njemu, kakav rsak polomljenih nada. A sada? 374

Ne odgovaram. Fakin i gradski lopov. Drugoga nema, jer ja te dalje ne mogu kolovati. A tko e kad ja ne mogu?! I to sada? Nita. Ni seljak, ni gospodin. Sa est razreda ne moe biti ni opinski pisar, jedino... Fakin i gradski lopov. Lijepo si odabrao, estitam. Onda opet utnja na pijesku s kojega isijava toplina. On me uporno ne gleda, a ja uporno promatram njegovu gornju usnu, koja jo upornije drhti. Fakin i gradski lopov. To i, to me i avolski smeta. A on ba upeo na te rijei i na to prokleto i. Fakin i gradski lopov. I to to vie ponavlja, u meni sve vie nestaje suuti i javlja se dosada, umor, ravnodunost. to tu glupari taj moj seljaki otac, koji je etrdeset i jednu godinu uvao nekakvo kraljevsko dostojanstvo, da ga u jednom asu baci u blato do tustih nogu naduvenog kukca-mitronosca! A kad je valjda po stoti put ponovio Fakin i gradski lopov, ustane i ree: Moda jo sve nije izgubljeno. Poi u ibensko sjemenite i moli. uo sam da tamo primaju svako smee. Primit e i tebe. Zavue ruku u unutranji dep i izvue posljednje novce: Poi odmah odavde, jeftinije je. Ako te ne prime, otac... otac e ve neto smisliti. Gume mi novac u ruke i okrene se da sakrije suzu. Kakav sam ja gad, kakav gad!... a njemu su suze u oima ne zbog vlastitog ponienja, nego zbog moje sitosti! I uzmem tu natuenu ruku, pocrnjelu od varnica ispod soivice, od komadia mlinskog kamena, koje se usjeklo u 375

svaki milimetar koe, uzmem tu ruku i poljubim je.. . kao da je don Anelova.

376

BIT U POP IZ PRKOSA

Dok me vlak vozi prema ibeniku, neprestano ponavljam jedno te isto: Bit u pop, bit u pop iz prkosa! Iz prkosa prema onom ivotinjski utom andaru, iz prkosa prema osavom mitronoscu, iz prkosa prema svim tim jadnicima... S kakvim u ih prezirom gledati na mladoj misi! Ne, ne biti upnik, jadni, odbaeni seoski upnik. Naprijed, naprijed do kanonika, do biskupa, i nikada ne imati trbuh kukca-mitronosca! Bit u mrav biskup, najmraviji biskup koji je ikada bio. Onda u pozvati preda se tog zelenog glupana sa spljotenim licem i tog meckastog kukcamitronosca i gurnuti im prsten na poljubac. A onda... onda zagrmjeti za sve to su uinili nevoljnom djeaku i mlinaru Petru, i svima, svima... Za sve e odgovarati, za to to je toliko sjemenitaraca pomrlo i izletjelo; to je izletio Marko, jer je mokrio poda se; to su izletjeli Ante, ime, Slavko, Mirko i toliki drugi, jer su asovito podlegli napasti i zajedno dirali porko, to je umro Bilii i ike... za sve e odgovarati! A ja u sam, kao biskup, svoje sjemenite uzeti u svoje ruke, i sa svakim ubogim djeakom razgovarati kao otac, kao prijatelj, kao don Anelo... i nitko nee biti istjeran, niti e itko pobjei, sve e biti sami samohrani sveti 377

popovi i misionari... a mlinar Petar bit e sretan, presretan, jer njegov sin nee proigrati njegovu bol i ruke izranjene varnicama mlinskog kamena... I sve do ibenika tako. A u ibeniku? Nema biskupa. U toplicama je. Pooh u sjemenite u haljinama najsveanije pobonosti. Odmah se ponudih, da u posluivati kod mise. Pokazah sve svoje znanje remete, svu pobonost sveenikog podmlatka: uzdasi, iskretanje oiju, lomnjava prstiju, oduljeni obrazi svetoga Alojzija... neka vide, neka svi vide kakvog svetoga ovjeka tjeraju iz onoga andarskoga sjemenita. Moe ruati kod nas ree toplo ovaj stariji prefekt. To je ovjek pomislih, ruah kod njih i upitah: Biskup sutra nee doi? Nee ni za mjesec dana. to emo sada? zabrinuto ga pogledah, kao da je to naa zajednika briga. Vrati se kui i napii molbu. Vjerujem, da emo te primiti, jer ti u stvari nisi lo djeak. Erare humanum est. Hvala vam lijepa i... Hvaljen Isus. Primit e me, primiti, i dokazat u svima, dokazati... Divan je ovo grad. ubievac, Mandalina, borovi, more, vinogradi... I opet borovi, mnogo borova... Kala Larga, trg, katedrala... Tu se isplati ivjeti. I etam tim najljepim gradom, etam... Prije sutra nema vlaka. Nije mi krivo da jo malo ostanem ovdje. Morao bih negdje i prespavati. U sjemenitu? Ne, ne! Mislili bi da sam prosjak, a ja imam neto novaca, imam novaca. 378

U hotel? Pa jasno, u hotel! Gospodski. No kako nikada nisam prespavao u hotelu, spopade me nelagoda: ne znam kako se to radi, kako se to plaa, kako se to spava... Nita. Probdjet emo no. etati, etati... I etnja me odvede daleko izvan grada. Cesta, no, vinogradi i glad. Boe, kako sam gladan. A groe je odmah do puta. Boe, groe je odmah do ceste, i izmeu mene i njega samo bodljikava ica kroz koju se moe provui. Boe, groe je odmah do puta... Vraam se sit, a ipak umoran. No je duboka i beskrajna. Nikada svanua. Sjedam na klupu u perivoju i sluam glazbu iz Narodne kavane. Tamo su ene, bludne ene... Boe moj, bludne ene, i nije da ja nemam novaca... Odvuku te u sobu i zaas se skinu. Kau, da arape ne skidaju, da im to oduzima mnogo vremena. Pa neka ostanu u arapama. Ona smea to pjeva pred otvorenim prozorom... Gaice skidaju. Punana je ova smea i mora da ima vrsta bedra. Nije to kao Ninoka: moe slobodno zavui ruku pod koljeno i vie. Kae da ti je zima i da bi ogrijao ruku na gnijezdu od mahovine. I grije ruku! Onda se usplahiri itavo malo ruiasto tijelo, i predmeti gube svoju tvrdou, i ti je gubi... raspline se, sve se raspline.. . Odstupite neiste napasti! Ne smije vie pogledati u prozore Narodne kavane, ne smije ispod prozirne haljine nasluivati nita. Makni se, Smea! A ba u tom asu Smea se previla preko prozora i snop svjetla osvijetli joj dvije jabuke, ruiaste jabuke ispod crne prozirne haljine, koja se rastvorila na grudima... Ne, ne! A kad je Smea nestala s prozora, i meni drijem poeo padati na oi, pomislih: trebalo bi popiti crnu kavu. 379

Dobro, popij kavu, ali da se oko tvoje ne zaustavi ni na jednoj... O, nee! Ulazim. Svi me nekako udno gledaju, to je to udno! Kao da klerik u mantiji ne moe ui u dva sata u noi i popiti kavu. Kao da klerici nisu edni i pospani, kao da njima kava san ne razbija i ne pomae, da bdiju, da proe no, i da mogu otii. Crnu kavu stidljivo gledam u stol dok govorim konobaru. Molim kae on, i premda ga ne vidim, znam da se belji i namiguje gostima. Jedna od onih ena prilazi mome stolu njiui se u bokovima. Nije Smea. Bijelka. Ispod lagane oprave, umjesto trbuha, previjaju se tri savijae. Boe, trebalo bi ih zamijesiti i napraviti jedan estit okrugao kruh, s mnogo kvasa... svakako s mnogo kvasa... I toplo mi je od toga mijeenja na loparu bez drka... Kakav je to lopar bez drka?! Drak svakako treba nasaditi. A tri savijae, kao tri debele zmije, kao tri goleme uigrane usne prilaze sve blie i blie... golema dvostruka usta. Slobodno? Ne rekoh nita, nego se ustraen jo vie uvukoh u se: inilo mi se, da se svi udovi uvlae u me, da sam klupko, da sam nekakva mjeina omotana vreom mantije. Doao i ti u kuu Boju, da odslui svoju prvu misu smije se Bijelka nekim udnim upljim smijehom i da grenicu svetom vodom pokropi. Hahaha... Moja je kropionica dobra, ako je tvoje kropilo estito. Hahaha... Sagnu se i hitro zavue ruku pod mantiju. Odskoim kao sa eravice. 380

 Hahaha... Boji li se kropila ili kropionice... ili je sveta vodica iscurila... Hahaha... Smije se ona, i itava kavana s njom. Ali ja ih ne ujem. Bacam na stol dvadeset dinara i bjeim, bjeim, rumen i zbunjen, postien, bjeim u no, u tminu, da doekam jutro.

381

LJUBICA
Reu se pruti, peku se janjci, pohaju se pilii, a vino se toi, rumeno vino, i rumene ga djevojke raznose. Dvorite je prepuno uzvanika, sretnih roditelja, roaka, prijatelja i sveenika. A on, mladomisnik, zbunjen i smeten, kao mlada nevjesta, sjedi na elu stola i stidljivo slavi svoj najsretniji dan. Lijepa li popa, lijepa li popa apu djevojke. teta to je pop. Da nije dobaciva nekakav brkonja sigurno bi vas oenio. Ali ako ste ba navalile, ni popovi nisu bez kranske stvari. Pogrdo! Kaem vam, cure moje, popovima se sve moe dirati osim tjemena i prsiju, jer su posveeni. A onu stvar ni vrag ne mae svetim uljem. Boe moj, kako se moe tako neukusno govoriti, a pogotovo sada i ovdje, na mladoj misi! I onda, onda... kao da mi je netko dah oduzeo i svu krv sledio. To lice, bijelo i blijedo. Boe... Kao da i ona nema krvi. ili kao da ta krv tee negdje duboko ispod ove bijele koe... 382

Kakva bjelina, i lice, i ruke, i ovratnik, i pregaa... oi, oi... samo te oi gore tisuama ognjeva, te zelene oi prikovane o moje. Oboje smo tako zateeni, tako osupnuti, zaarani. Nai su se pogledi uklijetili i ne mogu se rastaviti. I svi primjeuju, da se ne mogu rastaviti, da su se zaglavili i da ih nita ne moe otrgnuti. itavu vjenost. Onda se ona prva otre i naglo se okrenu s posluavnikom. Tko je... Tko je ova mala? Ne pozna je? Mislio sam nakesi se student do mene da se popovi i koludrice bolje poznaju. Jo sam uvijek bio pop. Naime, nitko nije znao da sam izbaen, a ja sam marljivo nosio ovratnik i prsnicu usprkos ravnateljeva pisma, da ih skinem i prijetnje, da e me u protivnom predati sudu. Koludrica? Nije ba koludrica. Ui u Splitu kod asnih sestara. Zove se Ljubica. Ima petnaest godina, i tko mi kae, da na svijetu postoje ljepe oi, ovim u ga rukama zadaviti. A zadavit u i onoga, koji ustvrdi, da je ljubav na prvi pogled samo bajka i opet mi se naceri. Za itave sveanosti, duboko u no, duboko u mjeseinu, nae se oi nisu odvajale i ne znam da li se ikada itko tako ludo grlio, kao to su se grlili nai pogledi. Jo gozba nije svrila, jo ni ruke nismo stisli, a ve su dva sela znala za ljubav popa i koludrice, ve se njen otac prijetio sjekirom, a moj izgubio svaku nadu da u postati bilo to osim fakina i gradskog lopova. Nismo se smjeli vidjeti, nismo se smjeli uti. Bilo je bolno, ali bilo je i divno, ludo smo se voljeli i boljeli. Bolje-

383

la me je svaki dan, svaku no, a ta je bol bila ljepa od svega to sam ikada doivio. Pisma, pisma, pisma... i cvjeti poneki, na cvjeti s kamena. Prijateljice su prenosile pisma i cvjetie s kamena. Upravo kad sam se upisao u splitku gimnaziju, dobijem obavijest da sam primljen u ibensko sjemenite. Hvala ti, Gospodine, to si sve tako divno uredio, to je zakasnilo pismo iz ibenika, to nikada vie neu biti zatvoren u krletku sa sto i osamdeset do koe oianih ptiica, to nada mnom nitko nee straariti, nitko, ni andar-prefekt, ni kukac-mitronosac, ni Krist iz nie sa srcem punim plamenih zraka, to u se utopiti u najdivnijim oima, koje je tvoja ljepota stvorila... Moj autobus odlazi. Hou li je vidjeti na prolasku ispred njene kue? Hou li je vidjeti prije, nego doe u Split, u slobodu? Hou li... S breia uz priviju dvije ruke, kao dva bijela leptira, kao... Sretna li mene, sretna li mene... I sve do Splita ponavljam: Sretna li mene, sretna li mene... Dva dana nakon toga sastasmo se u bai male, osamljene gostionice. Kakve snove nismo kovali uz au limunade, na to se sve nismo zaklinjali... Nitko nee unititi nau ljubav apem ja. Nitko ape ona. Ni sjekire tvoga oca! Ni sjekire ponavlja ona. Mi smo prokleti od ljubavi. Blagoslovljeni ispravlja ona.

384

Napustila je kolu i vratila se kui. Pisma, i pisma, svaki dan pisma. I u svakom pismu kao da joj aljem itavoga sebe, kao da je itavim sobom prieujem. I onda... Onda... u nekoj prljavoj krmi neki se tridesetgodinjak razmee djevojkama, vadi nekakvo pismo i gura mi ga u ake: itaj, momiu, to mi pie jedna guica... kolovana, meni seljaku. itam: Besmrtni moj... A dalje? Dalje... dalje je moje posljednje pismo od rijei do rijei prepisano njenom rukom, moje pismo... u kojem joj aljem itavoga sebe... u kojem je... itavim sobom prieujem...

385

ALOSNI GOSPIN VRT

Lutam po ghettu s trideset dinara u oznojenim prstima. Sve je nestalo, i Bog, i ljubav, i ovjek... ostao je samo satrven djeak na mrtvoj ulici... itavim je sobom prieujem... A trideset dinara postaje sve vlanijim i vlanijim u ruci... itavim je sobom prieujem... Boe, kolike gorine... Treba ve jednom k njima tjeiteljicama, treba ve jednom poznati enu. Jedna kiljava, naslonjena na ugao uglovnice, pui. Mali, hoemo li? Ne, neu s tobom, mislim, ali ne kaem, da je ne uvr ijedim. Onda jedna druga, debela i pijana, podboila se i raskreila, da se odri na nogama: Hoemo li, mali? Mali... Mali... Mali. .. Neko sitno mravo stvorenje, otuno se upiljilo u mrke zidove Dioklecijanova zdanja. Zastajem dva koraka ispred nje i promatram je. Osjetivi da je gledam, prenese oi na me. Boe, koliko je ravnodune tuge u tim prerano ugaenim oima. 386

 Zovem se Anka i stanujem tu, u ovoj kui kao da je duna rei ime. Isti onaj vlani zapah zidova, iste trule drvene stepenice, ista rasklimana vrata kao u mojim matanjima, u kojima me je onaj lukavi i podrugljivi grbavac vodao: Hvaljen Isus, gospoo bludnice. Visoko gore u potkrovlju nekoliko metara pljesnivoga prostora i prozori, koji gleda samo zvijezde. Zguvana postelja, bolje divan i umivaonik s izrazbijanom pokou. To je sve... i zadah mrtvaca. Moram li se skinuti? Ne kaem zbunjeno, postieno i nemam hrabrosti, da je pogledam. A vi? Ne! Ni jaketu? Ne. O, vi ste tako dobri, gospodine. Vjerujem, da me neete mnogo guvati. Bolesna sam. Suica. Ne izgovaram, a da vie i ne znam to izgovaram i sav drem od neega udnog i nevaljalog, od toga velikoga asa, koji sam s toliko znoja itavo djeatvo oekivao. Moja su plua reeto... jo malo... ne znam. Vi ste tako dobri, kao nijedan do sada. Skinut u samo gaice. Ne bi bilo loe kaem ja. Ona lee preko postelje i nekako me blago povue za ruku. Nemojte me poljubiti, gospodine, to za vas nee biti dobro. Tamo, malo podalje, izvan ovih sagnjijalih zidina, u jesenjoj tuzi opala lia, tamo na osamljenom zaravanku u zavjet387

rini, tuguje alosni Gospin vrt bez Gospe i djeaka turobnih oiju, naputen i opustoen. Okruuju ga samo sivi zidovi mrnje, igralita buke i ree ga andarsko oko starijeg prefekta. I nema nikoga tko bi ostavio srce meu njegovim uvelim ruama, nema don Anela, nema Gospina djeaka.. . Potoi je odskakutao, ocvali mirisi, i u naruju dobre suiave djevojke spoznaje, da je proteklo neto lijepo, neto bijelo i neduno, zauvijek proteklo, i da se nikada vie nee vratiti bure i juni oplodni vjetrovi, da nikada vie nee onako ludo, onako bezumno poletjeti za svojim snom. Nikada vie nee drhtati pred osuenom kimom, ali ni muiti se ludom enjom za enstvom. Nemojte me poljubiti, gospodine, to za vas nee biti dobro. Ne zna, mala djevojko, da te i onaiko ne bih poljubio. Nitko ne zna, mala djevojko, da te ionako ne bih poljubio, kao to ni ti niti itko zna, da se u ovom asu u tvom suiavom krilu jedan djeak slomio i jedno djeatvo pokopalo. I nitko ne sluti, da su ovog sivog jesenjeg popodneva kradljivci opustoili Gospin vrt, koji se nikada vie nee pomladiti, nikada osmjehnuti u kaplji rose, alosni vrt. Moete se oprati, gospodine. Oprati? Nikada vie... djevojko!

Zagreb, svibanj kolovoz 1950. Doraeno od 15. I do 15. II 1958.

388

BILJEKA O PISCU
Rodio se 1. sijenja 1921. u Medovdocu kod Imotskog. Puku kolu zavrio u Grabovcu, est razreda klasine gimnazije u Biskupskom sjemenitu u Splitu, a maturirao na Klasinoj gimnaziji u Splitu. Promijenio je niz zanimanja: od pipniara i konobara preko honorarnog uitelja, trgovakog putnika i statistikog inovnika do novinara. Radio je u nekoliko redakcija asopisa i dnevnika. Sada je tehniki urednik asopisa Arhitektura i ovjek i prostor. Stalno ivi u Zagrebu. Od g. 1939. surauje u mnogim asopisima, povremenim izdanjima i dnevnoj tampi. Pie pripovijetke, romane, drame, pjesme i pjesme u prozi. Pojedini su mu manji radovi prevedeni na slovaki, eki, bugarski, talijanski, njemaki, francuski i engleski jezik. Objavljena djela: Utjeha noi (pjesme u zajednici s P. Metroviem, 1942) Grold Taguart (pjesan u prozi, 1943) Pjesan Nikoemova (pjesan u prozi, 1943) Dvije kristalne ae (drama, 1952) Banalna tema (drama, 1953) 389

Bango-bango (lakrdija, 1953) I plovi bijeli oblak (drama, 1954) Tri ratne prie (drame u jednom inu: Treba sauvati zelene krijesnice, Kolica ne mogu hramati, Bol bi se dala podnijeti, 1955) Kako je New York doekao Krista (alosna igra, 1956) Tri egzotine prie (drame u jednom inu: Uznemire se mornari, Tojo-ljubiasti obru, Dvije tisue prvi, Tri Ijubavi (drame u jednom inu: Rue hodaju, Dolje nema zvijezda, M. At. Regul, 1956) Volio sam kie i konjanike (dvije pripovijesti, 1956) Gaudamada (neobine prie, 1956) Zagreb (monografija, 1956) Knjiga o Taquartima (tri pjesni u prozi, 1956) Autodafe moga oca (herojska tragedija, 1957) Vjetar je zastao... (drama, 1957) Vjeno nasmijano nebo (kronika moga djetinjstva, 1957) Zagreb 1957 (monografija, 1957) ene i muevi (deset scenskih monologa, 1958) Tri groteske (groteske u jednom inu: Pod guillotinom, Pua-Pua, Ima i veih hulja, g. Fares, 1959) Pod slijepom pjegom (drama, 1959)
1956)

390

SADRAJ
TAKVO NETO... TAKVO NETO ...................................... 9 JEDAN DAN I MNOGI ISTI DANI ...................................... 21 TKO TO JEDE U SJEMENITU ......................................... 28 UIONA JE JEDNO, A RAZRED DRUGO .......................... 30 TO JE GOSPIN VRT I GOSPIN DJEAK ............................ 41 MUSA JE SAN, MUSA JE NEDOKUIVOST ..................... 51 MOJA KAPA, MOJE CAJGANO ODIJELO I SEMIDEPONENTNE HLAE ............................................... 61 DUHOVNI SASTANCI I MALI CRNII ........................... 68 ETNJE NAE ........................................................................ 74 OTKRIVENJE ......................................................................... 79 AROLIJA VELIKIH BLAGDANA ..................................... 82 DUHOVNE VJEBE .............................................................. 87 MARIJO, SVIBNJA KRALJICE... ........................................ 92 PRVI PRAZNICI ..................................................................... 97 GRANICA SE POMAKLA................................................... 107 NJIHOVA KUHINJA ............................................................ 114 I OKO NJIHOVE KUHINJE ................................................ 120 ROMANOPISAC VELIKI .................................................... 126 BOGA I SAVJEST MOE VARATI SAMO DOK GRIJEI ............................................................................... 131 DOKLE E ME MUITI, O, GOSPODINE! .................... 135 DRUGI PRAZNICI ............................................................... 140 JEDAN RADOSTAN DOGOAJ ........................................ 143 VELIKA BOLEST ................................................................ 148 DON ANELOV IMENDAN .............................................. 153

391

APOSTOL ILI HERETIK ......................................................155 OTAC IZIDOR ......................................................................166 RASADITE GENIJA ...........................................................171 DON ANELOVA SMRT ....................................................174 NALOITI VATRU... ..........................................................178 TREI PRAZNICI .................................................................182 SVE JE GROBLJE .................................................................196 STIGME, ISUSE, STIGME.. . ...............................................199 TO! POPA U MEDOVDOCU... .........................................205 OKRUNI URED ..................................................................208 KNJINIAR SAMOZVANAC ......................................212 PUDING, MOJA GOSPODO, PUDING... ...........................218 INAE, KOLA JE SAGRAENA OD SMIJEHA .............222 IMA I PONEKA SUZA .........................................................225 NAJSTRANIJI DAN ...........................................................229 MATURA PRED VRATIMA ................................................233 VELIKO PODNE ...................................................................236 ETVRTI PRAZNICI ............................................................240 MARIJA AGREDSKA, SESTRA BRANDIJANA I JA .......246 JA SE OPORAVLJAM, A ONI U TROJE, GOSPODE .........................................................................253 UDNOVATI SUSRET MNOGO BLII ISTINI NEGO SNU ............................................................................259 OBRTNA KOLA I TO SE TAMO VIDI ..........................268 JEDNA NESVJESTICA ........................................................272 DVA VELIKA DANA, NAJVEA ......................................279 PETI PRAZNICI ....................................................................281 RAZGOVOR SA ZIDOVIMA ..............................................302 SONETNI VIJENAC .............................................................306

392

JEDAN TUROBAN DAN ..................................................... 309 HOFFMANNSTAHLOV OVJEK I NJEGOVA MAJKA ................................................................................. 314 REMETA ............................................................................... 320 RAZGOVOR S VRAGOM ................................................... 324 DRUGI RAZGOVOR S VRAGOM ..................................... 332 TE DEUM... ......................................................................... 337 JACCUSE... .................................................................... 348 OKO VELIKE SMOTRE ...................................................... 351 NINOKA ............................................................................. 356 STARIJI PREFEKT, JUGOVINA I JA ................................ 367 MOJ OTAC RAZGOVARA S RAVNATELJEM I SA MNOM .................................................................................. 371 BIT U POP IZ PRKOSA ............................................... 377 LJUBICA ............................................................................... 382 ALOSNI GOSPIN VRT ...................................................... 386 BILJEKA O PISCU............................................................. 389

393

Korektor Smiljka Mohari - ileti Izdava ZORA Izdavako poduzee Zagreb, Prilaz JNA 2/II Za izdavaa Ivan Donevi Rkp. br. 1181 20 tiskanih araka Tiskanje dovreno 12. XII 1962. u tiskari Grafikog zavoda Hrvatske Zagreb, Frankopanska 26 Din 1500.

52859
With love, Scan & e-booking by M, Beograd 2013.

394

395

396

397

398