Ante ovi Etika i bioetika.

Razmiljanja na pragu bioetike epohe

Pergamena, Zagreb 2004., 166. str.
123

Kako ve sam naslov djela govori rije je o veoma vanom predmetu etike i bioetike. Pojavu bioetike izazvali su problemi naega postmodernoga ivota i drutva. Bioetika se prvotno predstavila kao nova medicinska etika, dok se danas smatra etikom ivota. Bioetika je znatno ira i od medicinske etike upravo stoga to obuhvaa i medicinsko-bioloka istraivanja, njihove primjene na ovjeka i njihovo drutveno normiranje. Dananji pojam bioetike obuhvaa ljudsku odgovornost naspram svih oblika ivota koji postoje u svijetu. Autor veoma struno raspravlja o metodolokim i filozofskim aspektima bioetike koja je nastala iz nove medicinske situacije koju je stvorio znanstveno-tehniki napredak. On jasno razlikuje pozitivne i negativne aspekte bioetike analizirajui stavove P. Singera i rekonstruira strukturu bioetikog postupka. On smatra da bioetika treba ostati vezana uz filozofiju i definira je kao podrunu i pluriperspektivnu etiku. elei istaknuti ogromnu vanost bioetike, autor jasno govori o rastuem bioetikom senzibilitetu te naglaava da zapoinje nova paradigma trea znanost ili bioetika epoha. Naime, autor, analizirajui znanje i moralnost jasno naglaava da je starinska znanost, poevi ve od Sokrata i Aristotela, povezivala znanje i dobro (Sokrat: vrlina je znanje; Aristotel: znanje je vrlina) i tako bila etiki usmjerena. Novovjeka se znanost na krilima Baconove velike obnove-instauratio magna (znanje je mo) konstituirala kao znanost s onu stranu dobra i zla. Znanje se shvaa kao mo kojom ovjek podinjava prirodu radi koristi ljudskoga roda. Tako je nastao generiki utilitarizam, a znanost je postala apsolutna i slobodna od moralnih obzira. U suvremenoj znanosti nema vie ni drugih integrativnih dimenzija

Ante ovi, Etika i bioetika.

124

te je suvremeni svijet sveden na znanstveno-tehniku sliku. Upravo stoga raste i ono spasonosno (Hrderlin) u naem svijetu, a to je poetak nove epohe i tree znanosti. Zanimljiva autorova analiza knjige Skafander i leptir J.D. Baubyja uz pomo kategorijalnog aparata egzistencijalistike filozofije. Na Heideggerovom razlikovanju egzistencije i egzistencijalnosti, autor navedeno djelo oznaava kao egzistencijalnu prozu, a Baubyijevo iskustvo s granice ivota razrauje uz pomo Jaspersove teorije graninih iskustava. Upravo u tome horizontu autor pronalazi egzistencijalnost kao apsolutnu vrijednost ivota koja se oituje u biopozitivnosti i biopoetinosti egzistencije. I zbog biopoetike navedeno djelo ulazi u podruje bioetike. Naime, iskustvo egzistencijskog izmaka Baubyju nije razotkrilo egzistencijalnost kao upuenost na istinu bitka (Heidegger), niti na predanost transcendenciji (Jaspers), niti kao izruenost apsolutnoj slobodi (Sartre) nego kao apsolutnu vrijednost ivota koja se oitovala kao biopozitivnost i biopoetinost egzistencije. Autor jasno naglaava da bioetika nije nastala u krugu etike, ve u krugu moralne refleksije, to on jasno razlikuje. Nasuprot tzv. etici osjeaja (kotska etika struja), karakter morala je, po autoru, refleksivan (Kantova legalnost). Na toj ketegorijalnoj podlozi autor i razmatra nastanak bioetike, njezin karakter i razvitak. Bioetika je i nastala kao moralna refleksija unutar nove medicinske situacije, ali kako se brzo mijenja i eli obuhvatiti itav ivot, ona postaje i pokazatelj nove civilizacijske situacije. Kao takva, ve je dostigla razinu etike refleksije, dok je njezino problemsko podruje poprimilo globalne razmjere i postala planetarna etika ivota. Stoga o njoj treba biti rijei i u nastavnim programima etike u srednjim kolama. Naime, u programu etike u srednjim kolama uenici bi se trebali upoznati s temeljnim kategorijama i sadrajima filozofske etike tako da ih se uvodi u problemsko podruje bioetike i tako im otvori misaone perspektive prema filozofiji povijesti. Ovo djelo Ante ovia se moe ocijeniti kao izvorno traganje za utemeljenjem tree znanosti (bioetike i bioetikog pristupa) u novoj epohi kada je itav na ivot i svijet postao ugroen znanstveno-tehnikim pristupom nadmoi nad prirodom i koji se, u konanici, svodi na korisnost. U tom smislu je ovo znaajan doprinos razvoju humanistike znanosti i traenje novih orijentacijskih okvira, kako etikih tako i filozofskih. On

Sluba Boja 44 (2004.), br. 4, str. 123-125

sam u predgovoru veli: Kriza dovrenosti znanstveno-tehnike civilizacije, koja se kristalizirala upravo u etikim implikacijama kategorije ivota, moe biti produktivno razrijeena u osmiljenom obratu epoha samo na osnovama one duhovnosti iz koje je taj civilizacijski i svjetsko-povijesni ciklus i proiziao. Ovo znanstveno djelo autora Ante ovia je dokument o misaonim nastojanjima koja su bila usmjerena na etabliranje etikih perspektiva u bioetici, te istodobno voen programatskim zadatkom europeiziranja bioetike. Tu je njezina izvornost i u usporedbi s drugim djelima koja ve postoje na hrvatskom jeziku (Matuli, egota, Valjan, ehok-Koprek, Pozai). Autorov pristup cjelokupnom problemu novovjeke znanosti i ocrtavanje puta za novu epohu je prikladan i sustavan jer rjeenja trai u svjetlu filozofskih i etikih promiljanja. Djelo je usmjereno prema itateljstvu iz kruga humanistikih znanosti, posebice za bioetiare, dakle i za teologe, ali moe imati, posebice u nekim dijelovima (npr. 6. pogl.) i ire odjeke zbog neposrednosti i bistrine misli. Djelo pokriva jednu veliku prazninu na hrvatskom jezinom podruju upravo zbog sjajne analize novovjekovne znanosti i njezine krize, kao i pokuaja utemeljenja nove bioetike epohe. Stoga ga valja preporuiti itateljima jer je istinski doprinos hrvatskoj misli i kulturi. Luka Tomaevi

125