Ve je dvadeset godina prolo od kada nas je ostavio na otac Alojz Benac, a jo su svjea ne samo sjeanja na njegove zadnje godine

u kojima je nastajala ova knjiga, ve i na nevine dane djetinjstva, igre u vrtu Zemaljskog muzeja, te ljeta s njim i majkom, provedena na iskopavanjima. Ponosni smo na naeg oca i na njegova nauna dostignua, ali isto tako i na sve ono to je zajedno sa majkom uinio za nas. Stoga nas osobito raduje da je Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine odluila da u okviru Centra za balkanoloka ispitivanja, koga je Alojz Benac i utemeljio, objavi ovo njegovo posljednje djelo. Iskreno smo zahvalni svima koji su uestvovali u pripremi knjige, a elja nam je da ona svakom itaocu prenese barem dio topline i radosti koju smo mi s naim ocem imali. U Sarajevu, 15. 12. 2012. Dunja i Nenad s porodicama
3

Objavljivanje knjige pomogla je:

Fondacija za izdavatvo/nakladnitvo Sarajevo

Sadraj
Sadraj............................................................................................................................................................. 5 PREDGOVOR............................................................................................................................................... 7 UVODNE NAPOMENE.............................................................................................................................. 9 I. TOTEMIZAM...................................................................................................................................... 11 1. Medvjed i jelen................................................................................................................................. 11 2. Riba.................................................................................................................................................... 15 3. Zmija.................................................................................................................................................. 17 II. HELIOLATRIJA................................................................................................................................... 25 1. Neolitsko doba.................................................................................................................................. 26 2. Eneolitsko doba................................................................................................................................ 28 3. Bronzano doba.................................................................................................................................. 30 4. eljezno doba.................................................................................................................................... 35 III. Otvorena rtvenita i svetilita........................................................................................................... 43 IV. MAGNA MATER (Kult Velike Majke).............................................................................................. 49 1. O centralnom Balkanu.................................................................................................................... 51 2. O prelaznoj zoni............................................................................................................................... 57 V. DVA POSEBNA KULTNA FENOMENA......................................................................................... 63 1. Ritoni................................................................................................................................................. 63 2. Prakentauri........................................................................................................................................ 65 VI. MORS QUID EST? AUT FIMIS AUT TRANSITUS? /ta je smrt? Kraj ili prelazak?/........................................................................................ 69 1. Paleolitsko i mezolitsko doba......................................................................................................... 69 2. Neolitsko doba.................................................................................................................................. 71 3. Eneolitsko ili bakarno doba............................................................................................................ 73 4. Bronzano doba.................................................................................................................................. 78 5. eljezno doba.................................................................................................................................... 82 SUMMARY.................................................................................................................................................... 101 POPIS ILUSTRACIJA................................................................................................................................... 105 BIBLIOGRAFIJA........................................................................................................................................... 107 REGISTAR NALAZITA, KULTURA, KULTURNIH I ETNIKIH GRUPA..................................... 111 BILJEKA O AUTORU................................................................................................................................ 115

PREDGOVOR

Djelo koje je pred nama napisano je prije vie od dvadeset godina. Jo 1991. godine je sve bilo pripremljeno za tampu, no ovom rukopisu nije bilo sueno da bude objavljen te godine. Nesretni slijed dogaaja mu je odredio sasvim drugaiju sudbinu. Najprije je u martu 1992. godine iznenada umro Alojz Benac, ne stigavi da ovo svoje posljednje djelo definitivno preda izdavau. A onda je doao rat u Sarajevo. Ljudi su odjednom bili primorani da se bore za goli ivot, malo ko je mogao misliti na tampanje knjiga. Tako je bilo svih ratnih godina, a ni dugo poslije toga nije bilo mnogo bolje. Ipak, uprkos svim tim tekim godinama, rukopis je opstao. Nala ga je Dunja Drljevi, kerka Alojza Benca u novembru 2011. godine, prilikom sreivanja oeve biblioteke koju je porodica kasnije, kao Benev legat, poklonila naoj Akademiji. Tako je nepredvidljivi splet okolnosti na kraju uinio da knjiga bude tampana 2012. godine, upravo dvadeset godina nakon smrti autora. itajui ponovno ovo interesantno tivo, uvjerio sam se da ni nakon vie od dvije decenije ono nije nita izgubilo na aktuelnosti. Naprotiv, iz svake reenice izbija nagomilano iskustvo i erudicija velikog naunika, a izneseni opisi, sistematizacija grae i lucidni zakljuci bez sumnje e jo dugo ostati dragocjena podloga za izuavanje ove tematike. Pisano akribino, jednostavnim i jasnim jezikom, ovo saeto, ali sadrajem bogato djelo, itaoca nenametljivo vodi tajnovitim stazama religioznih misli naih dalekih predaka. Mada je, kako sam autor kae, namijenjeno iroj publici, siguran sam da e i strunjaci i svi drugi itaoci rado i sa interesovanjem itati ovo djelo, jer se radi o veoma zanimljivoj i nadasve vanoj sferi duhovne kulture prastanovnika naeg tla koja je ovdje po prvi put nauno vrednovana za sva praistorijska razdoblja. Rukopis knjige je od strane redakcije lektorski i tehniki obraen i dodat mu je indeks pojmova. Poto je ilustrativni materijal bio u dobroj mjeri oteen, nadomjeten je kvalitetnim crteima istovjetnog materijala u svim sluajevima gdje je to bilo neophodno. Drugih intervencija u smislu auriranja literature i sl. nije bilo, niti je to bilo potrebno. Naime, na ovoj tematici se od ranih 90-ih godina kod nas nije mnogo radilo, te je ovo djelo, poev od citirane literature do sintetskih zakljuaka, ostalo u punoj mjeri aktuelno. Na prijedlog autorove porodice obavljena je jedna terminoloka izmjena. U originalnom rukopisu autor je u naslovu i tekstu koristio termin jugoslavenske zemlje to je razumljivo, jer je knjiga pisana u vrijeme dok je Jugoslavija jo postojala. S obzirom da te zajednice vie nema, ovaj termin je zamijen izrazom junoslavenske zemlje koji se pokazao najprikladnijim, mada obuhvata neto ire podruje. Ta izmjena, meutim, nema sutinskog znaaja, jer se djelo odnosi iskljuivo na prostor bive Jugoslavije, to je vidljivo i iz samog teksta. Porodici Benac smo veoma zahvalni to je uspjela da sauva rukopis i time omogui da se od zaborava spasi ovo posljednje djelo Alojza Benca, osnivaa i dugogodinjeg rukovodioca Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH. Posebnu zahvalnost redakcija duguje direktoru Centra akademiku Devadu Juzbaiu i naoj matinoj ustanovi, Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine za svesrdnu podrku i prihvatanje ove knjige za izdavanje u seriji Djela. Blagoje Govedarica

UVODNE NAPOMENE

Ovo stilski i sadrajno kombinovano tivo posveeno je onoj sferi duhovnog ivota praistorijskog ovjeka na tlu junoslavenskih zemalja koju bismo mogli uvjetno nazvati religioznom sferom. Svjestan sam svih potekoa u realizaciji jednog ovakvog poduhvata, ali mu prilazim sa uvjerenjem da e ono, ipak, dobro doi itaocima koji imaju naklonost prema tekstovima ove vrste i koji ele da neto saznaju o misaonim dometima praistorijskih ljudi na ovom tlu. Pri tome se oslanjam iskljuivo na sopstveno miljenje o odgovarajuim manifestacijama pa to onda iskljuuje bilo kakve tvrde polemike tonove. Strunim itaocima ostavljam ocjenu takvog vienja. esto smo svjedoci shvatanja da su praistorijski ljudi, naroito oni u starijim periodima, bili pravi barbari, bezvjerci, nesposobni za bilo kakvu suptilniju misao. Sasvim pogreno shvatanje! Neolitski ovjek je, naprimjer, imao prilino zaokruenu predstavu o svijetu u kojem je ivio, o uzrocima i posljedicama dogaaja i prirodnih pojava. Njegove predstave se sigurno ne slau sa naim dananjim misaonim dometima, ali to je naa, a ne njegova stvar. Jer tadanji ovjek je mogao razmiljati na nivou kamene sjekire, a ne na stepenu vrhunskih raunara. No, da nije bilo te kamene sjekire, ne bi bilo ni ovih raunara. Arheolozi, strunjaci za praistorijsku arheologiju, postigli su zaista impresivne rezultate u istraivanju onih perioda za koje nemamo nikakvih pisanih podataka. Pa ipak, nesporna je injenica da je njihova panja bila preteno usmjerena na klasifikaciju nalaza, tipologiju predmeta i naselja, hronologiju, ekonomiku i komparaciju. U svemu tome neki vidovi duhovnog ivota, religiozni aspekti pogotovo, ostajali su u veini sluajeva na marginama interesa. Samo rijetki strunjaci su se bavili ovim pitanjima i o tome objavili posebne studije ili kompletna djela. Moram priznati da nisam nikakav izuzetak u tom pogledu i ba zato pristupam ovom pisanju.

Kada je rije o vjerskim zasadama, dananji prosjean ovjek razmilja uglavnom u okviru velikih svjetskih religija, kao to su kranstvo, islam, judaizam, hinduizam, odnosno budizam i bramanizam pa konfucionizam. Najvei dio ovjeanstva pripada nekoj od svjetskih religija i tako formira svoj svjetonazor, pokuava da osvijetli smisao svoga postojanja. Izgledae moda udno, a nekima i neprihvatljivo, kada kaem da je ovjeanstvo u praistorijskom vremenu zaokupljalo takoer nekoliko svjetskih religija. Pri tome mislim na totemizam, heliolatriju, tovanje Magnae Matris Velike Majke, vjerovanja u zagrobni ivot. Moe li se uope govoriti o regionalnom ogranienju ovih kultno-religioznih pojava? ini se da o tome nema govora. tovanje Sunca ili heliolatrija potvrena je u mnogim neolitskim i kasnijim kulturama Evrope, pa u mnogim starim kulturama Srednje i June Amerike, Egipta, Bliskog i Dalekog Istoka, da i ne govorimo o drugim, naprijed spomenutim kultnoreligioznim manifestacijama. Prema tome, praistorijske zajednice su stvorile svoje velike vjerske sisteme. U okviru tih sistema vei dio tadanjeg ovjeanstva je zadovoljavao svoja shvatanja o zakonima u prirodi i drutvu, formirao svoj svjetonazor. Ponekad je to i vrlo prefinjen nain miljenja. U praistorijskim periodima na tlu junoslavenskih zemalja se paralelno razvijao ili se smjenjivao itav niz kulturnih kompleksa, irih i uih drutvenih zajednica. Svaki italac se o njima moe detaljnije obavijestiti u velikom, petotomnom djelu Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, koje je publikovao Centar za balkanoloka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Na osnovu podataka iznesenih u tom djelu jasno izlazi zakljuak da su praistorijski ljudi i na ovim prostorima njegovali odreene zasade spomenutih velikih kultno-religioznih sistema. Ba o njima je ovdje rije. Najvie podataka o evropskim i
9

domaim djelima i radovima koji tretiraju ova pitanja zainteresovani italac moe nai u knjizi Aleksandra Stipevia Kultni simboli kod Ilira, Sarajevo 1981. godine. U toj knjizi su navedeni podaci za literaturu i o starijim periodima, a ne samo o ilirskom dobu. Moji tekstovi su namijenjeni irem krugu italaca pa su izostale pojedinane napomene o literaturi za svaki detalj; naveo sam samo neophodne, osnovne literarne podatke. Napominjem, inae, da sam se i sam sluio navedenim djelom A. Stipevia i njegovim popisima literature. Moram naglasiti da nisam nikako imao namjeru prezentirati kompletan pregled kultnoreligioznog ivota praistorijskih zajednica na tlu junoslavenskih zemalja. Birao sam neke karakteristine sluajeve za navedene kultno-religiozne komplekse,

bez obzira na geografski poloaj lokaliteta iz kojih su preuzeti podaci. U svakom poglavlju objektivni su osnovni podaci o tretiranim arheolokim nalazitima i nalazima. Rekonstrukcija odgovarajuih kultno-religioznih manifestacija poiva dobrim dijelom na vlastitom vienju i tumaenju materijalnih nalaza. Moe se rei da je to jedan od pokuaja da se prodre u tamu praistorijskog vremena i da se baci bar malo svjetla na jednu od najinteresantnijih strana duhovnog ivota praistorijskog ovjeka koji je ivio na ovim prostorima. Odatle i naslov djela. Popratni izvjetaji, ogledi i prie su lino, sasvim neobavezno prikazivanje nekih dogaaja vezanih uz odgovarajue lokalitete i pojave, u kojima i mata igra svoju ulogu.

10

I. TOTEMIZAM

Sigurno jedan od najrairenijih kultno-religioznih sistema na svijetu je totemizam. Njegovo blie poznavanje zahvaljujemo etnolokoj nauci, odnosno velikom broju etnologa koji su esto uz mnogobrojne opasnosti prouavali ivot, obiaje i religiju primitivnih plemena i skupina na svim stranama zemaljske kugle. Totem je neka ivotinja, biljka ili prirodna pojava, sa kojom se pojedinac, grupa, pleme smatraju povezani specijalnim odnosom: to je stvoritelj, praotac roda, predak, pomonik, zatitnik. Neki naunici smatraju da je totemizam univerzalna pojava i da bi se mogao smatrati jednom od najstarijih religija. Iako je preteno vezan za lovake grupe, bilo bi pogreno ovo uoptavati, jer se totemizam javlja i kod nekih pripadnika stoarskih, pa i ratarskih kultura. Sam totemizam se oituje u nizu obiaja, propisa, zabrana, kojima se ureuje odnos ovjeka i grupe prema svom totemu. Nema nikakve sumnje da je totemizam bio rairen i kod pripadnika raznih praistorijskih zajednica. O tome, dodue, nema zapisa etnologa, ali arheolozi pronalaze valjane dokaze za prednji zakljuak. Kako bi se inae protumaile ivotinjske predstave na crteima u paleolitskim peinama, pa crtei i odgovarajue plastine izraevine ivotinja u keramici i metalu, naene u neolitskim i kasnijim praistorijskim stanicama? Sve je to, na ovaj ili na onaj nain, odraz raznih totemistikih vjerovanja. Nalazi u nekim praistorijskim stanicama na tlu jugoslovenskih zemalja upuuju nas u istom pravcu. Pa ipak, ovdje bismo izdvojili nekoliko totemskih likova za koje bi se moglo bar sa izvjesnom sigurnou rei da pripadaju totemistikom vjerovanju odgovarajue praistorijske populacije. Bili bi to: medvjed i jelen, posvjedoeni u nekim paleolitskim peinama na tlu Slovenije, Hrvatske i Hercegovine, riba u naselju Lepenski Vir na erdapu, zmija u nekim neolitskim i metalnodobskim naseljima i nekropolama. Kult med-

vjeda i ribe je geografski ogranien, dok je kult zmije prilino rairen (Hercegovina, Jadranski pojas, Crna Gora, Pomoravlje, Kosovo i neki drugi krajevi).

I. 1. Medvjed i jelen
U paleolitskom ili starijem kamenom dobu lovaka privreda je imala dominantnu ulogu u ivotu ljudskih zajednica. Zavisno od prirodnih uslova, tadanji ovjek je lovio jelena, srnu, divlju svinju i govee ili neku drugu krupnu i sitnu divlja. U alpskim i prialpskim oblastima lov na medvjeda je igrao prvorazrednu ulogu, kako zbog ishrane tako i jo vie zbog mnogostruko upotrebljivog medvjeeg krzna. Nalazi kostiju u brojnim peinskim stanicama u tim krajevima ovo nesumnjivo potvruju. Tipini primjeri u tom pogledu su peina Veternica iznad Gornjeg Stenjevca u Hrvatskoj, u kojoj preko 75% naenih ivotinjskih kostiju pripada peinskom medvjedu (Ursus spelaeus), pa Potoka zjalka na Olevi u Sloveniji, sa ogromnim brojem medvjeih kostiju, Mornova zjalka, Betalov spodmol, Mokrika Jama i neke druge peinske stanice u Sloveniji (hronoloki okvir 100.00010.000 g. st. e.). Ali, jedno je loviti medvjeda, a drugo njegov kult, totemsko tovanje. ta nas, ustvari, navodi na misao da je postojao i jedan drugi, specifian odnos izmeu paleolitskog lovca i peinskog medvjeda. Rekli bismo neke relativno upeatljive injenice. U Veternici, koja je istraivana od 1951. do 1971. godine i iji su hodnici, dvorane i kanali dugi oko etiri kilometra, na jednom mjestu je u nii bilo poredano est medvjeih lubanja i jedan broj donjih eljusti. Karakteristino je da su na nekim lubanjama posebno bueni otvori. Sama nia je bila zatvorena suhozidom od kamena. U drugoj nii je poloena lubanja velikog
11

medvjeda, okrenuta prema otvoru peine, a uz nju polovina mandibule i femur. Nia je bila blokirana velikim kamenom. Slina sadrina ponovljena je jo u jednoj nii. Potoka zjalka, istraivana od 1928. do 1935. godine, zapravo je prva paleolitska stanica sa nalazima koji su upuivali na kult peinskog medvjeda. U dvije nie bile su poloene medvjee lubanje: u prvoj dvadeset lubanja na dosta uskom prostoru, u drugoj takoer dvadeset lubanja na prostoru od etiri kvadratna metra. Uz lubanje je bio stavljen i izvjestan broj odgovarajuih eljusti. Prostore sa lubanjama je odvajao peinski pijesak i kamen. I ovdje su zapaene okrugle rupe na lubanjama. U jednom od sporednih hodnika Mornove zjalke iskoritena je manja nia za polaganje medvjee lubanje i odgovarajuih cjevanica. itav sadraj nie bio je pokriven slojem masne ilovae. Nau panju izaziva i Gigia peina u Resanovcima kod Bosanskog Grahova. Iako je ovaj prostor udaljen od Alpske oblasti, zapaena je slina situacija. U nekim prirodnim niama i ovdje su bile poloene medvjee lubanje i pokrivene kamenim ploama. Samo usput napominjemo da je takvo odlaganje medvjeih lubanja ustanovljeno dugotrajnim istraivanjem peinskih stanica u Njemakoj, Sovjetskom Savezu, Madarskoj i nekim drugim evropskim oblastima. Ne radi se, dakle, o posebnosti u alpskoj oblasti. Izgleda da stojimo pred jednim iroko rasprostranjenim evropskim fenomenom. Meu strunjacima nema prave saglasnosti oko tumaenja ovdje iznesenih pojava. Neki ak tvrde da paleolitski ovjek i nije ba mnogo lovio medvjeda, a mnogobrojne kosti u peinama bi bile samo svjedoanstva njihove prirodne smrti u peinama pa i meusobnog unitavanja. Sreko Brodar, daleko najzasluniji specijalista za prouavanje paleolitskog doba u jugoslovenskim zemljama, stavlja pod ozbiljnu sumnju tumaenje da nalazi lubanja u Potokoj zijalci svjedoe o kultu medvjeda u toj stanici i slino. Pa, da li su zaista medvjee lubanje u peinskim niama, esto uredno pokrivene ili zazidane, sluajno tamo dospjele? Da li su same ivotinje ovako paljivo sklanjale lubanje i kosti svojih srodnika pravei zimske brloge? Zaista je teko u to povjerovati. Pozovimo, uostalom, u pomo relevantne etnoloke podatke koje je u svojoj knjizi The Golden Bough objavio James George Frazer. Po njegovoj ocjeni, du cijelog sjevernog dijela starog svijeta razvijeno je kod lovakih plemena potovanje medvjeda, kojega oni, inae, redovno ubijaju i jedu. Isto potovanje
12

medvjedu iskazuju i neka indijanska plemena na amerikom tlu. Aini na Sahalinu se nazivaju potomcima medvjeda i on je njihovo glavno boanstvo. Prilikom sijeenja ubijenog medvjeda trude se da vrlo sloenim metanisanjem i molitvama umilostive boanstvo ijeg su predstavnika ubili. Lubanje ubijenih medvjeda stavljaju na poasno mjesto u svojim kolibama ili ih natiu na svete tapove ispred koliba i ukazuju im veliko potovanje. Jer, duhovi boanstvenih ivotinja obitavaju u lubanjama. Aini su izazvali panju etnologa naroito svojim medvjeim svetkovinama. Pred zimu uhvate mee, hrane ga i paze, a kad odraste, zatvaraju ga u vrst drveni kavez. Ponekad ga u kavezu hrane jo godinu-dvije i kada doe vrijeme, uz prisustvo pozvanih gostiju i uz itav niz ceremonija, ubijaju ga po tano odreenom ritualu. Meso kuhaju pa svaki uesnik u gozbi dobiva komad mesa; pripadnici nekih plemena udno piju i toplu medvjeu krv (zar nas ovo ne podsjea na ritual nekih novijih religija?!). Pred ubijanje govore medvjedu da ga alju ocu i majci sa porukom da izmoli od njih dobar lov i ribolov. Giljaci i Oroi u oblasti Amura izvode sline ceremonije i iskazuju isto potovanje medvjeim lubanjama. U ovom pogledu sasvim se podudara i konstatacija Ake Hultkrantz-a iznesena u Enciklopedijskom priruniku The Worlds Religion koja doslovno glasi: Medvjedi su bili pokopavani uz obrede, jer se vjerovalo da e se, pod uvjetom da je uistinu bila besprijekorno pokopana, mrtva ivotinja vratiti u ivot ili e nagovoriti druge ivotinje da dozvole lovcu da ih ubije. Ovi podaci etnolokih ispitivanja mogu, bez sumnje, posluiti kao izvanredna analogija nalazima u spomenutim i drugim paleolitskim stanicama. Zato bismo, naime, sumnjali u validnost odreenih svjedoanstava? Uope ne treba sumnjati da su i sami medvjedi, pripremajui se za zimski san, razbacivali zateene kosti. Ne treba sumnjati ni da su neki ugibali u takvim stanitima, Ali ne treba zaboraviti da je paleolitski ovjek, lovac na peinskog, a kasnije i na surog medvjeda, birao s njim ista boravita i da se oko peinskih domova vodila ponekad i prava borba. U veini paleolitskih peinskih stanita pronaeni su ostaci vatrita, to je oito svjedoansvo da su takve peine sluile i za dui boravak, pa se moralo esto oslobaati od medvjeih sustanara. Kontakti su, dakle, neprestano ostvarivani, a iz toga se raao i duhovni odnos. Medvjed je svojom snagom, okretnou, lukavou sigurno izazivao ne samo strah nego i potovanje prema ovoj ivotinji. Odatle nije dalek put do slinog odnosa prema medvjedu kakav je onaj zabiljeen kod Aina. Uope ne vi-

dimo valjan razlog ni za negiranje totemske uloge ove ivotinjske vrste ako pretpostavimo a morali bismo to uiniti da je i paleolitski ovjek imao bar rudimentarnu potrebu da trai smisao svog postojanja, pa i svog porijekla. Lovake grupe su okrenute ivotinjama. Kada se kao totemi kod nekih ljudskih zajednica uzimaju ivotinje mnogo manje snage i vrijednosti, onda je medvjed u oitoj prednosti. Zato smo daleko blii prihvatanju ideje da je medvjed bio i lovna i totemska ivotinja nego negiranju bilo kakve duhovne veze izmeu ovjeka i medvjeda, izmeu paleolitskog lovca i peinskog, pa i surog medvjeda. Medvjedi zimu provode u dubokom snu. Zavlae se u dijelove peina u kojima zimi vlada ujednaena klima i takva mjesta znalaki izabiru. Sasvim je blisko pameti da su paleolitski lovci, pa i ovi u alpskim i prialpskim krajevima, na najjednostavniji nain dolazili do medvjeeg krzna ubijajui zaspale i bezopasne medvjede u peinama. Morala je to biti prava feta. Njihov totem, vrlo potovana ivotinja, sama se nudila, to je sigurno izazivalo pomisao o njenom posebnom odnosu prema ovjeku, prema ljudskom rodu. Zar nismo sada na trasi vjerovanja Aina, potomaka medvjeda? Zato bismo od toga bjeali? Naravno, paleolitski ovjek je lovio medvjeda i u drugim godinjim dobima. Tada je bilo potrebno daleko vie vjetine i hrabrosti. Tek tada je paleolitski lovac mogao sagledati sve one osobine koje posjeduju medvjedi i koje bi svakako naroito snagu elio da i on posjeduje. Takva ivotinja se samo moe poeljeti kao totemsko bie. Pored sve mogue opreznosti, koju iznose pojedini strunjaci, gotovo je nemogue ne podlei uvjerenju da je medvjed bio i totemska ivotinja paleolitskih lovaca i da peinske stanice u alpskim i prialpskim prostorima pruaju snanu potporu ovom uvjerenju. Jedna od krupnih lovnih ivotinja koja je u paleolitskom pa i u mnogo kasnijim periodima izazivala panju i budila matu ljudskih zajednica bio je jelen. Gotovo da nema praistorijskog naselja iji su se stanovnici bavili lovom da meu sakupljenim ostacima nema jelenjih kostiju i rogova. U mnogim stanicama ovi nalazi i preteu meu kostima divljih ivotinja (starevaka, vinanska, butmirska, danilska, hvarska i neke druge neolitske grupe). Lov na jelena je u najveem broju sluajeva upranjavan radi ishrane i dosta je teko argumentovano posvjedoiti da je ova ivotinja u znaajnijem obimu igrala ulogu u kultno-magijskoj sferi duhovnog ivota praistorijskih ljudi na ovom tlu. Dodue na nekim izraevinama od peene gline i

bronze izvedene su predstave jelena, ali se tu vjerovatno radi o apotropejskoj namjeni ovakvih ukrasa. Mogue je da u slian kultno-magijski krug spadaju i urezani crtei lova na jelena na peinskim stijenama sa kraja bronzanog doba u Lipcima Bokokotorski zaljev. A ima jo takvih scena na zapadnom Balkanu. Poznato je, dalje, rtvovanje jelena u eneolitskom Vuedolu kod Vukovara i posebna uloga ove ivotinje u pogrebnim ceremonijama tadanjeg stanovnitva vuedolskog naselja. Neto slino je zapaeno i u Bezdanjai u Lici (bronzano doba). Samo usput spominjemo da je lov na jelena omiljena tema na reljefima srednjovjekovnih steaka, da je kranska simbolika koristila jelena u razliitim likovnim prikazima pa, gledajui unazad, imamo pravo da mislimo na razliite komparativne kombinacije. A one se kreu u pravcu shvatanja da je jelen morao, ipak, biti jedna od ivotinja kojima su praistorijski ljudi pripisivali totemski karakter i odreivali im izvjesnu ulogu u kultno-magijskim, odnosno religioznim obredima. Dragocjeno svjedoanstvo u tom smislu pruili su nalazi iz paleolitskog peinskog stanita Badanj kod sela Borojevii, na podruju Stoca u Hercegovini. Smjeteno iznad rijeke Bregave, okrueno pogodnim panjacima, ovo hercegovako stanite je prualo dobre uslove za ivot paleolitskih lovaca, pogotovo u odreenim godinjim dobima. Badanj je otkriven 1976. godine i u dva navrata su tu izvrena sistematska iskopavanja. Prvim istraivanjima rukovodio je uro Basler, a u periodu od 1986. do 1987. god. iskopavanja su vrili Zilka Kujundi i Robert Whallon. Tokom istraivakih radova ustanovljene su dvije faze razvoja koje pripadaju kraju starijeg kamenog doba, struno reeno pripadaju gravetienskom i epigravetienskom periodu. U slojevima je sakupljena velika koliina kremenih slatki, tipinih za navedene periode, ivotinjske kosti nisu naroito brojne, ali je izuzetno vano da su u svim slojevima dominantno zastupljene kosti jelena. Bila je to glavna lovna ivotinja. Vana je i konstatacija da je naeno dosta kostiju jelenje mladunadi i da, s druge strane, nisu primijeeni jelenji rogovi. Iz takve analize je proiziao logian zakljuak da se lov na jelena ovdje preteno odvijao od poetka do sredine proljea, kada dolazi mladi narataj; jeleni su potpuno bez rogova od sredine marta do sredine aprila. Oslanjajui se na ovakve rezultate, strunjaci su onda doli i do zakljuka da je Badanj bio, u sutini, neka vrsta sezonskog obitavalita manje, odabrane grupe ondanjih paleolitskih lovaca (oko petnaest individua), koji su se u tom vremenu vrlo intenzivno bavili i izradom kremenih alatki.
13

Slika 1. Gravura ivotinje na stijeni, Badanj kod Stoca

Drugi jedan nalaz svrstava Badanj meu najznaajnije paleolitske stanice na Balkanu i jugoistonoj Evropi. Na veem komadu kamene ploe, blizu izlaza iz pripeka, sauvan je dio urezane predstave neke ivotinje. (Sl. 1) Poto se radi o zadnjem dijelu, bedru i zadnjim nogama nije lako odrediti koju je ivotinju ucrtao paleolitski umjetnik. uro Basler je pretpostavljao da je prikazan konj, zbog toga to je na peinskim crteima slinog umjetnikog stila u irem mediteranskom podruju najee prikazivan ba konj. S druge strane, istakli smo da je jelen bio glavna lovna ivotinja badanjskih lovaca pa nam se ini daleko sigurnije rjeenje da je na kamenu bio ucrtan lik jelena. Kostiju konja u Badnju gotovo da i nema, a preostali dio crtea je isto toliko a ini se i vie oznaavao bedro i noge jelena nego konja. Sam crte se moe datirati u stariju fazu ovog stanita pa bi morao biti stariji od 12. 000 godina prije dananjeg vremena. Oko ove ploe naen je i vei broj perli za ukraavanje izraenih od ivotinjskih zubi, morskih koljki, puia, koica, to predstavlja posebno bogatstvo ove stanice. Zato je Badanj tako znaajna paleolitska stanica za ovaj evropski prostor? Naprosto zato to je u njemu naen prvi primjerak paleolitske umjetnosti na Balkanu i tako je ova peina stala uz bok peinama sa
14

umjetnikim ostvarenjima paleolitskog ovjeka na tlu Italije, panije i june Francuske. Nije zanemarljiva ni injenica da je u Badnju sakupljeno dosta primjeraka graviranih kostiju. Paleolitski stanovnici Badnja su, prema tome, bili izuzetno naklonjeni ondanjoj vrsti umjetnikog stvaralatva. Oslanjajui se na okolnosti nalaza u Badnju i na mnogobrojna tumaenja strunjaka koja se odnose na paleolitsku peinsku umjetnost, ve je uro Basler izrazio miljenje da ovaj crte ulazi u okvir svijeta magije. On doslovno kae: Sudei po sadraju, najblie emo biti odgovoru ako pretpostavimo da su se pred crteom mogli odvijati obredi kao to su inicijacije mladih lovaca, ili druge radnje vezane za neku od osnovnih djelatnosti praovjeka. Zilka Kujundi ide dalje pa kae da je Badanj mogao biti stanite svetilite koriteno kao sezonsko sastajalite veih ljudskih zajednica koje su ivjele na irem okolnom prostoru. Perle za ukraavanje su mogle biti izgubljene u zanosu ritualne igre, odnosno nekog religijsko-magijskog obreda. Konano, Robert Whallon rezimira osteoloke nalaze konstatacijom da je Badanj morao predstavljati mali dio itavog sistema ljudskih naselja na ovom podruju u kasnom paleolitskom dobu. Po svemu izgleda da je stanica u Badnju zaista zauzimala posebno mjesto meu paleolitskim stanitima na irem krakom podruju. Na tom mjestu su se u proljenim periodima vjerovatno sakupljale grupe lovaca radi prisustvovanja izvjesnim magijskim, religiozno-kultnim obredima. Mogao je to biti obred inicijacije mladih lovaca, mogla je biti svojevrsna proslava ponovnog buenja prirode, pozdrav jaanju Suneve snage. Ili, sve to zajedno. Otvoreno je pitanje koja grupa lovaca je u proljenom vremenu nastanjivala badanjski pripeak i vrlo intenzivno kresala nova kremena orua? Znai li to da je ova lokacija pripadala tano odreenoj skupini lovaca? Teko bi se mogla prihvatiti takva solucija, poto su paleolitske grupe bile vrlo pokretne i esto mijenjale svoja stanita. Daleko je vjerovatnije jedno kombinovano rjeenje. Badanj se nalazio u mikroregionu bogatom kremenom sirovinom. U pripeak su svraale razne grupe lovaca i ovdje jedno vrijeme proizvodile potrebne kremene izraevine, alatke i dijelove oruja. Potom su ile dalje i preputale radionicu novim pridolicama. U proljenim danima Badanj je vjerovatno postajao zborno mjesto, na kojem su se, pored svetog kamena, obavljali kultno-magijsko-religiozni obredi. Govorei savremenim jezikom, dogaao se svojevrstan religiozni sabor. Nalazi ukrasnih izraevina od morske koljke na najbolji nain potvruju ocjenu o

lutalakom karakteru paleolitskih lovakih skupina na prostoru Hercegovina Jadran. Samo u proljenom periodu u Badnju se neto trajnije naseljavala odreena grupa lovaca, uivala u lovu na jelenju mladunad i valjda rukovodila pretpostavljenim obredima ispred i pored jelenjeg lika na kamenu. Kada se uspostavi takav drutveno-istorijski okvir, nije teko stii do zakljuka da je nacrtana ivotinja, dakle jelen, imala totemsku ulogu u ovom dijelu zemlje. Samo ivotinja-totem inspirie paleolitskog umjetnika da ju prikae na stijeni, odnosno paloj gromadi kamena, samo ona izaziva potovanje i slui kao misaono-emocionalni podsticaj za magijske ili kultne, uopeno reeno, religiozne obrede. Po svemu izgleda da Badanj prua dovoljan broj argumenata za uvoenje jelena u krug onih ivotinja koje su paleolitski lovci na ovdanjem tlu smatrali svojim totemskim pretkom, zatitnikom, izvoritem ivotne sigurnosti.

Slika 2. Ribolika skulptura od kamena, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

I. 2. Riba
Prilikom izgradnje velike brane na Dunavu kod erdapa izvr ena su sistematska arheoloka istraivanja lim, na desnoj obali ove okolnih terena. Meu osta velike rijeke otkriveno je nekoliko praistorijskih lokaliteta posebne kulturne fizionomije, nazvanih po najznaajnijem lokalitetu kultura Lepenskog Vira. Pripadaju joj i Vlasac, Padina, Hajduka vodenica i sam Lepenski Vir. Za nau temu je znaajan uglavnom samo Lepenski Vir, pa njemu posveujem slijedee retke. Lepenski Vir je lociran u onom dijelu dunavske obale u kojem se Boljetinska rijeka uliva u Dunav, a po geografskom nazivu jedne uvale je i arheoloki lokalitet dobio svoje ime. Ova znamenita stanica praistorijskog ovjeka na prelazu iz srednjeg u donje Podunavlje istraivana je od 1965. do 1968. godine pod vo stvom Dragoslava Srejovia. Na otkopanoj povrini od 2500 m2 konstatovano je devet sukcesivnih slojeva sa vrlo karakteristinim graevinama za ovu kulturu i 82 grobne konstrukcije u svim slojevima. ta ustvari karakterie ovu stanicu? To su, prije svega, graevinski objekti u obliku veeg isjeka kruga koji su, prema dosta pouzdanoj dokumentaciji, bili atorasto natkriveni. U centru tih objekata je esto postavljeno veliko pravougaono ognjite, napravljeno od kamenih ploa. Pozadi takvih ognjita se obino nalazio oblutak sa krunim udubljenjem na gornjoj povrini, a na istoj strani ili ispred ognjita su polagane kamene figure izrazito originalnog stila.

Vano je napomenuti da su i skeletni ukopi veinom vreni pored ovih ognjita ili izmeu ognjita i figura na zadnjoj strani. Pri tome su ustanovljena tri osnovna naina sahrane: prava inhumacija kompletni kosturi, sekundarno sahranjivanje (sakupljene kosti i do nesene sa drugog mjesta) i parcijalno sahranjivanje (radi se o ukopu ljudskih lubanja). U vie sluajeva su ispod podne naslage ustanovljeni kosturi odojadi, to e vjerovatno upuivati na rtvovanje djece kod izgradnje nekih graevina. Mnoge dileme izaziva injenica da takav ognjini ansambl zauzima dobar dio unutarnje povrine u ovim graevinama tako da ostaje malo slobodnog prostora za uobiajenu ivotnu djelatnost u kui. Zbog toga je glavni istraiva imenovao ove objekte kue-svetilita, imajui u vidu pogrebe i skulpture, ali i prisustvo raznog kamenog i kotanog alata u objektima. Prema ocjeni Dragoslava Srejovia, hronoloko trajanje Lepenskog Vira bi se kretalo izmeu 6300. i 5400/5200. god. st. ere i oznaavalo neku vrstu protoneolitske kulture. Pravu senzaciju u naunim i umjetnikim krugovima izazvale su kamene skulpture, izraene od velikih kamenih oblutaka iz Boljetinske rijeke tehnikom iskucavanja ili klesanja. Meu njima se istie 29 ribolikih skulptura, a uz to je naen i vei broj oblutaka ukraen krivolinejnim i pravolinejnim arabeskama. Prema broju odgovarajuih udubljenja na podnicama graevina, izgleda da je broj ribolikih figura u naselju morao biti mnogo vei nego to su istraivai zatekli za vrijeme iskopa vanja. Na veini ovakvih figura umjetnik je izradio jedino predstavu glave; samo nekoliko skulptura iz najstarijih slojeva daje kakav-takav utisak cijele figure. itav izraz prikazanih likova, naroito vrlo bulja ve oi i izbaene usne, otklanja svaku sumnju o znaenju ovih skulptu15

Slika 3. Ribolika glava od kamena, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

Slika 4. Kamena ribolika skulptura sa ukrasima, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

ra. Predstavljena je riba (ili ovjekolika riba!) u raznim varijantama i zato se moe govoriti samo o ihtioformnim skulpturama. (Sl. 2, 3, 4) Teko se uputati u odreenije tumaenje anikoninih i semianikoninih oblutaka ili onih oblutaka koji su prekriveni vrlo razliitim arabeskama. Vjerovatno je da su i ove izraevine sluile zadovoljavanju nekih kultno-religioznih potreba tamonjih stanovnika. Poto te izraevine prate no bi se moglo pomiljati da grobne ukope, preliminar su one pratile pokojnike u zagrobni ivot, oslikavale zagonetku onog drugog svijeta. U svakom sluaju, duhovni ivot pripadnika kulture Lepenskog Vira je morao biti neobino razvijen, produhovljen, popraen izuzetno originalnom umjetnou. Neemo rei nita novog kada iznesemo tezu da su ribolike, ihtioformne skulpture umjetniki odraz svonazora, jer je to ve vie jevrsnog totemistikog svjeto puta spomenuto u radovima strunjaka, pa i sa mih istraivaa. Stanovnici navedenih naselja, kao i onih sa rumunjske obale, preteno su ivjeli od ribolova, a hvatali su prvenstveno somove i arane. Tek onda dolazi lov na jelena, srnu, vepra, tura i neke druge divlje ivotinje i sakupljanje jestivih plodova. itav ivot se odvijao uz rijeku i zavisio uglavnom od onoga to ta
16

rijeka donosi. Nije daleko pomisao da tom rijekom gospodare neka bia u obliku ribe, da su to bia vieg ranga i da im treba iskazivati najvee potovanje. Sasvim je vjerovatno da su ova rijena bia smatrana i totemskim izvoritem vlastitog porijekla. Zato bi inae svojim skulpturama davali tako izrazite ribolike forme ako to nisu preci i stvoritelji ljudskog roda? Nekoliko ustanovljenih podataka prilikom istrairenu pobudilo je dileme kod svih onih koji vanja na te su se blie bavili kulturom Lepenskog Vira. Vrijedno je da ih se ovdje spomene. Jo uvijek je, na primjer, nerijeeno pitanje ta u sutini predstavljaju svojevrsni graevinski objekti na lokalitetu Lepenski Vir. Oito je da je veina njih bila tijesna za odvijanje svakodnevne i votne djelatnosti i za nono poivanje. Zato bi se, uostalom, stanovni ci tiskali oko velikog ognjita, grobova pokojnika, kamenih oblutaka i skulptura? Nema kriterija kojim bi se dnevnog ivljenja. mogao objasniti takav nain svako Termin kua-svetilite bi objanjavao dvostruku ulo gu tih graevina, no nama se ini da bi im vie odgoni objekti. U njima se sahranjivao varao termin kult odreen broj pokojnika (oito onih odabranih!), a tu su se vjerovatno obavljali i neki obredi vezani uz tote-

bi se u mnogim sluajevima mogli prije protumaiti kao kultne graevine nego kao obine kue za stanovanje; etvrto, kultura Lepenskog Vira je jedinstvena i neponovljiva na Balkanu, pa i u Evropi u cjelini.

I. 3. Zmija
ini se da je Aleksandar Stipevi sasvim dobro ocijenio ulogu zmije u kultno-religioznim shvatanjima i vjerovanjima kod praistorijskih zajednica. On kae: Ta tajanstvena ivotinja neobina oblika, koja beumno gmie i izlazi iz dubina zemlje gdje obitavaju demoni i bogovi pod zemlja, kao i due pokojnika, i koja svojim ugrizom moe u tren oka usmrtiti ne samo ivotinje nego i samog ovjeka, izazivala je, i jo uvijek izaziva, strah pomijean sa strahopotovanjem. Nije sluajno stoga to zmija igra vrlo znaajnu ulogu u religiji i mitologiji svih naroda koji obitavaju podruja u kojima ive zmije, od Amerike na zapadu do Azije na istoku, i od paleolitikih vremena sve do dananjeg dana. Ovoj saetoj i tanoj ocjeni moglo bi se jedino dodati da zmija ivi gotovo u svim dijelovima svijeta, a ne samo u nekim podrujima, pa je i navedena uloga zmije ustvari univerzalna. Svjedoanstva o tovanju zmije-totema su vrlo razliita i kreu se od naziva zemlje Maja na Jukatanu (kraljevstvo velike zmije), imena zmijskog plemena u Pendabu, figura zmijske boginje na Kreti, legende o pretvaranju Kadmosa i Harmonije u zmije u zemlji Ilira do niza ukrasnih i drugih predmeta koji su oblikovani u vidu zmije ili zmijske glave. Ovdje treba upozoriti jo na tri stvari. Prvo, tovanje zmije je esto povezano sa njenom htonskom ulogom, njenom povezanou sa podzem nim svijetom, sa misterijom umiranja. Drugo, teko je nai neku praistorijsku zajednicu u kojoj je tovanje zmije-totema predstavljalo jedinu religioznu preokupaciju. Taj kult je esto bio povezan sa tovanjem Sunca i na taj nain je dolazilo do kombinacije tovanja izvora ivota i sim bola smrti ili prestanka ivota. Ima i drugih kombinacija, ali je ova navedena, ini nam se, vrlo logina. I tree, kod nekih zajednica zmija je smatrana i tovana kao simbol plodnosti, a zatim i kao uvarica kue i ognjita. Na podruju junoslavenskih zemalja tovanje zmije je zasvjedoeno u nizu praistorijskih lokaliteta od neolitskog do eljeznog doba. Moda je to u najveem broju sluajeva manje upadno od npr. opisane si tuacije u Lepenskom Viru, ali je zato raznovrsnost objekata na kojima se pojavljuje simbolian lik zmije daleko vea. O tim nalazima na tlu junoslavenskih zemalja je ovdje rije.
17

Slika 5. Ribolika skulptura in situ u prostoru kue-svetilita, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

mistiki kult ribolikih predaka. U tom sluaju i zateena orua u graevinama bi mogla biti samo darovi uesnika u tom kultu. Ovakvo tumaenje nam izgleda neto vjerovatnije od poimanja da su udne graevine u Lepenskom Viru samo kue za stanovanje (Sl. 5). U tom smislu moda govori i injenica da su ihtine skulpture naene preteno ili gooformne kame tovo iskljuivo u Lepenskom Viru. Zar to ne navodi na zakljuak da je praistorijska stanica u Lepenskom Viru zauzimala posebno mjesto meu svim naseljima te kulture? ini nam se da je to jedini vjerovatan odgovor na ovo pitanje. Stanite bi, u tom slua ju, predstavljalo neku vrstu opeg svetilita, mjesta na kojem su se obavljali obredi vezani za spomenuti totemistiki kult. U tu svrhu su izraivane i ihtioformne skulpture. Ko je, onda, sahranjivan u graevinama koje smo nazvali kult nim objektima? Svakako, i u prvom redu, to e biti vrioci kulta u ovoj stanici (nazovimo ih svetenici, amani ili nekako slino!). Jesu li to neposredno inhumirani pokojnici? Moda! Sekundarno sahranjeni, bilo kosturi, bilo lubanje, mogli su biti doneseni iz drugih stanica, ali su i oni tamo morali obnaati ulogu odabranog sloja obalnog stanovnitva. Gdje je sahranjivana ostala populacija, da li e se pronai njihova groblja ili su polagani u vode Dunava ostaje za sada bez odgovora. Na osnovu iznesenih opservacija proizlaze slijedei zakljuci: prvo, Lepenski Vir bi mogao zauzimati selja ove kulture, mogao bi posebno mjesto u krugu na predstavljati neku vrstu opeg svetilita; drugo, ihtioformne kamene skulpture su vjerovatno odraz svojevrsnog totemistikog kulta; tree, graevinski objekti

Neke kombinacije kulta zmije primijeene su meu neolitskim zajednicama na ovom podruju. Jedna velika igla, bolje reeno stilo, u Lepenskom Viru je oblikovana kao vijugavo tijelo zmije sa glavom psa na vrhu (Sl. 6). Zato je tamonji majstor povezao ove dvije ivotinje u jednu cjelinu? Isto bi se pitanje postavilo i mnogo kasnijim keltskim majstorima koji su lik zmije zavravali ovnujskom glavom. Vjerovatno je poklonik ribe-totema u Lepenskom Viru ve formirao izvjestan misaoni odnos prema fenomenu zmije, ali taj odnos jo nije bio dovren. Ribar i lovac iz tog kulturnog kruga se, zatim, prvi na ovim prostorima upustio u pripitomljavanje psa i ta ivotinja je postajala vaan dio njegove sva kodnevnice. Umjetnik koji je osjeao strah pred zmijama, a istovremeno se sasvim suprotno odnosio prema svom pomoniku u lovu, prema psu, mogao je jednostavno spojiti njegovu glavu sa tijelom zmije da bi se zatitio od njemu ve dobro poznate zmijske opasnosti. Teko je vjerovati da bi u tamonjem duhovnom ambijentu kult zmije imao neku viu formu. Tek se raao taj kult u ranom neolitu.

Slika 6. Kotana igla sa tijelom zmije i glavom psa, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca 18

Na drugom kraju zemlje locirano je u Vojvodini selje Donja Branjevina, koje takoer doneolitsko na lazi u obzir za nae razmatranje. Ova velika neolitska stanica nalazila se u okolini Odaka u Bakoj, otkrivena je 1965. godine, istraivana u nizu navrata pod vostvom Sergeja Karmanskog, a slojevi pripadaju starijem i srednjem neolitskom dobu. U sloju Starevo-Krs kulture srednjeg neolita otkrivene su i dvije glinene figure koje se sa dosta sigurnosti svrstavaju meu plas tine predstave zmije. Ti nalazi zasluuju, meutim, drugaiju interpretaciju. Stanovnici Donje Branjevine su se za itavo vrijeme trajanja naselja bavili preteno ratarstvom, pa se i njihov duhovni ivot odvijao u u sasvim drugom ekonomskom ambijentu nego to je onaj u Lepenskom viru. Kult Velike Majke, boginje plodnosti igrao je ovdje primarnu ulogu i to na najupeatljiviji nain potvruje dobro poznata, krasno oblikovana crvenokosa boginja, izraena od peene gline. Zato je vie nego vjerovatno da je i ovdje kult zmije zauzimao neto sporednije mjesto. Mogue je ve sada pomiljati na negativni pandan Boginji Majci, dakle na duh podzemlja, simbol umiranja. Oblikovanje u glini bi se onda moralo posmatrati u sklopu odreene polukultne ili apotropejske funkcije tih izraevina. I neki nalazi u naseljima mleeg neolitskog doba potvruju kontinuitet u tovanju zmije (Predionica, Bribir, Lisiii). Neolitsko naselje Predionica kod Pritine, istra ivano od strane Radoslava Galovia 1955. godine, pripada vinanskoj kultur noj grupi. Takvu pripadnost potvruje tipina keramika roba, iji su nosioci ili formalni i ornamentalni stil stigli do Pritine dolinom Morave i Ibra. Ispod kompaktnog kunog lijepa, koji se sruio sa zidova jedne zapaljene kue, meu keramikim fragmentima leala je i figura dodue bez glave sklupane zmije. Tijelo joj je ukraeno cikcak urezi ma i dvostrukim redom irokih uboda (Sl. 7). Sam istraiva je u svom izvjetaju napomenuo da je postojanje zmije usko povezano za ivot u kui, i ona je vjerovatno predstavljala simbol uvara kue pa nema sumnje da je sluila u kultne svrhe. Lako emo se sloiti sa autorom da je ova zmija od terakote iz Predionice zasada unikat u balkansko-anadolskom su neolita i zato je izuzetno vaan dokumekomplek nat za sagledavanje odnosa neolitski ovjek zmija. varu U Predionici e se vjerovatno raditi o zmiji u kue. Vrijedno je usput spomenuti de je u Mikeni 1969. godine pronaeno u ruevinama spaljene kue iz XIII stoljee st. e. sedamnaest figura zmija od peene zemlje smotanih u klupko kao i u Predionici. One

Slika 7. Keramika figura u obliku sklupane zmije, Predionica kod Pritine

predstavljaju uvaricu kunog ognjita i ujedno personificiraju due pokojnika, odnosno samog rodonaelnika objanjava Aleksandar Stipevi. Lokalitet Krivae je poznat u nauci svojim neolitskim stratumima danilske i hvarske kulturne grupe. Ispod neolitskog naselja tee potok Sranac i 1965. godine u njegovom koritu naen je predmet ori ginalnog oblika. Pripada vjerovatno hvarskoj kulturi. Ovaj predmet, izraen od peene gline, oblikovan je u vidu tzv. piriformnih vaza, pot puno je zatvoren i bogato ukraen: na vrhu pet mamula, ispod njih u e tiri polja su plastino prikazani po dva sunana sata i po jed na viju gava zmija sa jasno naznaenom glavom stvena izraevina (Sl. 8). Nalaz je za sada jedina i jedin ovakvog oblika na jadranskim i susjednim prostorima. Centralno mjesto u bogatom ornamentalnom sklopu zauzimaju, bez sumnje, likovi zmije; kao da je itav vazoidni predmet (visok 7,65 cm) i naprav ljen zbog njih. Paola Koroec, koja je publikovala sam nalaz, kae ...sigurno je da ga moramo pripisati onoj seriji izraevina koje su slu ile u kultne svrhe. Bez sumnje je u pitanju kult zmije, a budui da nije bio stavljen u grob sa nekim pokojnikom, nego je sluio za odreene potrebe u samom naselju, to samo potvruje znaaj kulta zmije u neolit skim Krivaama. Moemo, bar sa izvjesnom vjerovatnoom, pretpostaviti da je glineni predmet ovdje imao istu ili slinu ulogu kao i plastina zmija u Predionici. Neolitsko naselje u Lisiiima kod Konjica je lealo na samoj obali rijeke Neretve. Otkriveno je 1951. godine, a istraivano 19521954. godine. Nekoliko kulturnih stratuma je sadravalo brojne i vrlo karakteristine ostatke stambenih i privrednih objekata te pravo obilje

Slika 8. Glineni predmet s predstavama zmija, Krivae kod Bribira

kamenih, kremenih, kotanih i keramikih izraevina. Ba na osnovu formalnih i stilskih osobina keramike i njene bliskosti sa keramikom hvarske neolitske grupe nastao je termin hvarsko-lisiika kultura. O lisiikoj keramici bie vie govora u odjeljku o tovanju Sunca, a na ovom mjestu istiemo da je u Lisiiima naena i grupa vrlo dekorativnih kotanih igala. Meu njima je na ovom mjestu od interesa pajivo obraena ukrasna igla sa vijugavim zavretkom u obliku zmije (Sl. 9). Vaan je to dokument o kultu zmije u Lisiiima, jer je igla sa ovakvom glavom uvodila njenog vlasnika u krug tovalaca predstavnika onih sila koje vladaju u donjem svijetu. U Lisiiima je najevidentnije dola do izraaja kombinacija heliolatrijskog ili astralla smrti. nih kultova sa tovanjem zmije kao simbo Na zavretku neolitskog doba, negdje poetkom treeg milenija st. e., desili su se dalekoseni dogaaji i dokazi o daljem kultu zmije potpuno nedostaju. A to znaajno dogaanje je, ustvari, opa ili djelimina smjena stanovnitva na junoslavenskim prostorima. Dolaze stoari sa istoka i sjeveroistoka, unitavaju ve degenerisanu neolitsku popula ciju u mnogim krajevima ili ju potiskuju u brda, gdje postepeno odumire. Jedino u krakim predjelima sjeverozapadnog Balkana je gotovo pola milenija jo dominiralo staro stanovnitvo hvarsko-lisiike kulturne grupe i sasvim je vjero19

Slika 9. Ukrasna kotana igla s glavom u obliku zmije, Lisiii kod Konjica

vatno da se njihov nain ivota, pa i njegova duhovna komponenta, nije mijenjala sve do mlaeg eneolitskog doba. U druge di jelove zemlje su upali pripadnici lasinjske, badenske, kostolake, cotofeni i nekih drugih grupa, zaposjeli pojedine prostore i organizovali svoj, neto drugaiji, nain ivota. Sada se naselja pomjerana uzvienja, uz kremene koriste se i baju na pogod karne izraevine orue i nakit, neke grupe se kreu ka koji i esto mijenjaju mjesto boravka. Za strunja eli da se upusti u detaljnije prouavanje duhovnog ivota ovih grupa nastaje, meutim, neki prazan hod. Nestali su kultno-religijski elementi neolitskih grupa, a pravih svjedoanstava o toj strani ivota novih grupa zapravo uope nema. Njihova keramika roba je vrlo karakteris tina za svaku grupu, ona se jasno razlikuje od neolitskih stilova na ovim prostorima, isto toliko su i meusobne razlike. Nita, ipak, ne ukazuje na kultno-religioznu stranu ivota navedenih grupa, nema ni karakteristinih simbola na keramici ni figuralnih tvorevina koje bi o tome neto govorile. Aleksandar
20

Stipevi tu promjenu objanjava strogom geometrizacijom ornamentalnih motiva, pa bi, onda, npr. valovita linija mogla da predstavlja simbol zmije. Tano je da je geometrijska ornamentika ovdje dominantna, ali ne treba zaboraviti da su ove eneolitske ili bakrenodopske grupe dolazile iz drugaijeg ambijenta, da su donosile sa sobom drugaiju tradiciju i razliitu ekonomsku strukturu. Bie potrebna jo mnoga istraivanja da se otvore ova vrata saznanja, ali je gotovo sigurno da se u okviru tih grupa zmija, bilo kao totem bilo kao htonsko nandnaravno bie, nije tovala. Kultno-religiozni simboli e se opet pojaviti na keramici i u pogrebnom ritualu vuedolske grupe iz mlaeg eneolitskog doba. O tome e biti govora u sljedeem poglavlju, poto ni pripadnici te grupe nisu njegovali neki blii duhovni odnos prema zmiji, prema njenoj ulozi u ovozemaljskom i onozemaljskom svijetu. Za vrijeme trajanja eneolitskog, pa i bronzanog doba, nema, dakle, nekih tragova kulta zmije. Taj nedostatak obuhvata period dui od dva milenija. I, onda, u estom i petom vijeku stare ere naglo se pojav ljuje kult zmije na gotovo itavom prostoru junoslavenskih zemalja. Fenomen vrijedan panje, iako je teko doi do nekog sigurnog objanjenja za takav slijed dogaanja. Da li su nove, postneolitske grupe zaista tako radikalno promijenile duhovne vrijednosti? Da li su stare kultno-religiozne zasade tinjale za itavo to vrijeme i onda se ponovno nametnule na jednom viem drutveno-ekonomskom stadiju razvoja? Ili su na zak na scenu kulta zmije odluno uticali ponovan izla odgovarajui kultovi sa juga Bal kana iz Grke, kako to pretpostavlja Aleksandar Stipevi? Moda rjee nje treba traiti u dvije posljednje pretpostavke i u njihovom meusobnom saimanju. Do novih saznanja, koja bi mogla dati siguran odgovor, ova nam kombinacija izgleda bar donekle prihvatljiva. U periodu ponovne pojave i odravanja kulta zmile su se vanjske manifestacije toga kulta. je promijeni Razne vrste nakita od bronze ili plemenitih metala stoje sada u prvom planu, posebno kada su u pitanju narukvice i fibule (kope). Tek onda, vanu dokumentaciju pruaju rijet ke metalne aplikacije sa scenskim prizorima, ali su one i daleko najvaniji izvor za nae konano zakljuivanje. Danas se uglavnom ustalio termin mramoraki tip narukvica za grivne sa zavrecima u obliku zmijske glave. Jo prije vie od jednog stoljea Mihajlo Valtrovi je u Beogradu objavio podatke o nalazu dva srebrena pojasa i jedne zlatne grivne u Mramorcu kod Smedereva (Sl. 10). Ta zlatna, otvorena grivna, sa naspramno postavljenim krajevima u vidu zmijske glave,

Slika 10. Zlatna grivna sa zavrecima u obliku zmijskih glava, Mramorac kod Smedereva

Slika 11. Srebrena narukvica sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja

postala je prototip i nosilac naziva takve vrste nakita. U daljoj obradi ovih grivni Milutin Garaanin je upozorio na brojne primjerke ovakvih narukvica iz grobova velike nekropole u Trebenitu kod Ohrida. Posebno su zanimljive dvije grivne iz ove nekropole napravlje ne od vie savijenih komada srebrene ice koje se zavravaju naspramno postavljenim zmijskim glavama. Tako se oko ruke ovija itav splet zmija. Spomenimo, meu ostalim, nalaze narukvica sa zmijskim glavama iz uruga u Vojvodini (Sl. 11), Bogdanovaca kod Vukovara, Mahrevia kod Gorada, Vira kod Posuja, Kanja kod Bilee, Pei, Kaldrme kod Prilepa, Demir Kapije. Svi oni pripadaju kraju VI i V vijeku st. e. Neto mlae su ranolatenske fi bule sa vrlo dekorativno izraenim zmijskim glavama na zavraenim nogama (Sl. 12). Istiu se takve fibule iz Vruice kod Teslia,

Gorice kod Ljubukog, Gra ca kod Posuja. Sve nalaze zmijskih grivni i fibula registrovao je sa literarnim podacima Aleksandar Stipevi u svom djelu Kultni simboli kod Ilira. Ovdje je, ipak, nezaobilazan i naroito znaajan nalaz bronzane kope iz groba 126 nekropole u Gostilju, naselju iz doline pored Skadarskog jezera. Istraivanja su izvrena od 1956. do 1958. godine pod vo stvom ure Baslera. U spomenutom grobu, pored etiri glinene posude, vrha koplja i nekih bronzanih predmeta, zateena je i bronzana neto oteena aplikacija. U okviru izvedenom od povezanih polukruia prikazana je slijedea scena, centralna figura je konjanik sa predmetom polumjeseastog oblika u ruci, ispod konjanika lei oboren protivnik, a s desne strane napada kopljem pjeak zatien titom makedonskog tipa
21

Slika 12. Srebrena ranolatenska fibula sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja

(iz njega se nazire vrh jo jednog koplja, to znai jo jedan napada), a iza konjanika neobino atraktivna predstava zmije, koja, dvostruko sklupana i otvorenih usta, juria iza konjanika (Sl. 13). Nekropola u Gostilju e pripadati ilirskom plemenu Labeata, a grob 126 se moe sa velikom sigurnou smjestiti na kraj III ili na poetak II stoljea st. e. Nema uope sumnje da je umjetnik elio da prikae borbu ilirskog ratnika ili plemenskog heroja sa protivnikom Makedoncem. Poenta je u zatiti zmije, u ovom sluaju zatiti plemenskog totema. Labeati su se borili protiv Makedonaca Filipa V u prvom makedonskom ratu izmeu Rima i Makedonije (215205. g. st. e.) i u drugom makedonskom ratu (200197. g. st. e.). Bronzana ploica aplikacija je svakako nastala u to vrijeme i dospjela kao popudbina u grob palog Labeata.

Iz Gostilja potiu jo dvije bronzane ploice aplikacije. Na njima se mjesto zmije istie glava neke vrste Meduze. U ovdje predstavljenoj drugoj fazi tovanja zmije odreene injenice upuuju na nekoliko prilino sigurnih zakljuaka. Simboli ovog kulta se sada uglavnom prenose na metalni nakit koji vlasnik nosi na ruka ma ili na prsima. Moe se, naravno, rei da je to posljedica modne deko racije, ali bronzana aplikacija iz Gostilja jasno pokazuje da se radi o neposrednom uticaju kultno-religioznog shvatanja toga vremena na irem junoslavenskom prostoru. Nakit sa zmijskim glavama je svakako imao ulogu apotropeja odvraao je mogue nevolje od lica kome je pripadao. Veina primjeraka grivni i kopi potie, dalje, iz grobova, pa nje da je ovom nakitu bila namijenema nikakve sum njena ista uloga i u posmrtnim obredima. Istovremeno je to znak da je zmija smatrana vanim nadnaravnim biem u donjem svijetu. Bila bi to njena htonska uloga, ona je uvarica groba i samog pokojnika koji u njemu poiva ili je personifikacija njegovog duha. I, najzad, predstava na aplikaciji iz Gostilja. Kako samo zmija-zmaj silovito skae iza lea konjanika, titi ovog u borbi sa neprijateljem! itava slika se zaista ne moe protumaiti drugaije nego kao zatita ratnika od strane plemenskog totema. Sam istraiva, uro Basler, u svom izvjetaju o nekropoli kae Iliri su kako izgleda razvijali patriotizam pozivajui se na mitoloke prie, pa se tako umjetnik u ovom sluaju posluio priom slinom mitu o Kadmu, tako se bar moe protumaiti konjanik sa krilima i polumjesecom u ruci, koji

Slika 13. Bronzana ploica (aplikacija) iz groba 126 nekropole u Gostilju kod Skadarskog jezera 22

pod zatitom zmije, napa da vojnike sa makedonskim titom, degradirane u obine pjeake. Moda je, oslanjajui se na prednji citat, potrebno i dopunsko objanjenje. Konjanik nema u ruci uobiajeno oruje, on vitla sa ne dovoljno definisanim predmetom u obliku polumjeseca. Dobiva se utisak da je i krilat. Umjetnik vjerovatno nije ni prikazao obinog ratnika nego zamiljenog plemenskog heroja ili heroiziranog pokojnika, koga prati zmija-totem. Imali bismo, prema tome, na aplikaciji prikazanu jednu mitoloku priu, usko povezanu sa kultno-religioznim zasadama umjetnikovih saplemenika. Legenda o Kadmosu, koju je u cijelosti zabiljeio antiki pi sac Apolodor, inkorporirana je dogaanjima vezanim za zmiju. Sin fenikog kralja Agenora, Kadmos, dospio je (u potrazi za otetom sestrom Europom) prvo do Beotije u Grkoj. Ovdje je ubio zmiju-zmaja koja je uvala bistri Kastalski izvor i time uvrijedio boga Aresa. Iz rasutih zuba zmaja nastali su ljudi. Zmija je, dakle, praroditeljica! Kasnije je Kadmos sa enom Harmonijom, po elji proroanstva, dospio na zapadu do Enhelejaca i postao njihov voa. Ovdje mu

se rodio sin Illyrios, praotac Ilira. Odmah po roenju dijete je obavila velika zmija i udahnula mu posebnu mo, a u starosti Kadmos i Harmonija se pretvaraju u prvobitni oblik, u zmije, i odlaze u svijet besmrtnika. Vraaju se svom poetku! Nema sumnje da Alek sandar Stipevi ima pravo kada postavlja tezu da je legenda o Kadmosu i roenju Illyriosa nastala kontaminacijom dviju pria jedne grke i druge ilirske. Ilirska je ona o roenju rodonaelnika i pretvaranju Kadmosa i Harmonije u zmije, pa je onda uvrtena u grku priu o Kadmosu iz Tebe i ubijenom zmaju. Enhelejci ne pripadaju, u pravom smislu, skupini ilirskih ple menskih zajednica. Oni su, meutim, najblii Grcima pa su ih ovi pove zali sa legendom o Kadmosu. U svakom sluaju kultno-religiozne predstave nekih ilirskih plemena su preko Enhelejaca dospjele do grkog duhovnog prostora. Da li se, inae, kult zmije sa juga proirio u junoslavenskom prostoru ili su se samo stara poimanja ponovno pojavila iz tame, ostaje problem za dalje prouavanje. Ovdje je jedino vana htonska i totemska va rijanta kulta zmije na ovim prostorima u mlaoj praistoriji.

23

II. HELIOLATRIJA

Oboavanje sunca ili heliolatrija pripada astralnim kultovima i, uz tovanje Velike Majke, najraireniji je kult na svijetu od praistorijskih vremena do antikog doba, pa i u kasnijem vremenu. Podsjetimo se samo na neke eklatantne primjere u tom pog ledu. Na itavom Mediteranu, a naroito u istonomeljama, Sunce je bilo personificirano diteranskim zem boanstvo. Tako je kod starih Egip ana bog Sunca Ra dugo smatran kraljem bogova i ocem ovjeanstva. Kasni je se Ra sjedinjuje sa Amonom i glavno egipatsko boanstvo postaje Amon Ra. Izuzetno je u ovoj zemlji vrijeme vladavine Amenofisa IV Ehnatona, 13571350 g. st. e., koji je uveo jednu od najstarijih monoteistikih religija, dodue, kratkog trajanja. Uveo je iskljuivi kult boga Atona, Suneva koluta. Za nae razmatranje je ova pojava vrlo znaajna jer se u to vrijeme po itavom Egiptu susreu simboli Suneva kruga, a Ehnatonov prijesto prate sunevi diskovi na ce ensko ukraenim tapovima. Kod Hetita je Sun boanstvo, kod Kanaanaca, starih stanovnika Palestine, zastupaju ga dva boanstva: apa boica Sunca i Jarik bog Sunca itd. Ne treba smetnuti s uma da u periodu vladavine egipatskog Ehnatona na podruju junoslavenskih zemalja vlada bronzano doba ovdanje praistorije. Dakle, odreen sinhronizam pojava! Na drugom kraju svijeta, u neto kasnijem vremenu, mnoge junoamerike skupine plemena i naroda izuzetno tuju raznorodna Suneva boanstva. Tako je kod meksikih Asteka Sunce daleko najvanije boanstvo. Zvali su ga Huitzilopochtli i stalno mu prinosili ljudske rtve. Na vr huncu svog razvoja u 14. i 15. vijeku godinje bi zbog toga stradalo oko 20.000 ljudi. Za peruanske Inke bog Sunca je takoer neobino vaan; to je bio bog Inti koji titi ito i pomae mu da dozri. To su, naravno, samo najizrazitiji primjeri. A ta se u tom smislu dogaalo u nama bliskoj zemlji, Grkoj, pravoj kolijevci evropske kulture i civi-

lizacije? I tu je Helios, bog Sunca, pripadao najuem krugu olimpijskih bogova. Mnogo je, meutim, vaniji kult boga Apolona. Njegov otac Zeus mu je poslije roenja darovao zlatnu Mitru, liru i kola sa zapregom prekrasnih labudova. Apolon odmah po roenju odlazi u zemlju Hiperborejaca na istim tim kolima, koje su vukli labudovi. Na ovom detalju se zadravamo zbog izrazitih analogija sa nekim kultnim manifestacijama u bronzanom i eljeznom dobu na tlu junoslavenskih zemalja. Sam Apolon u svom liku objedinjuje mnoga svojstva: on je bog vegetacije, pastira, pomorstva, muzike, likovne umjetnosti. Tek u VI vijeku st. e. se sjedinjuje sa Heliosom i dobiva nadimak Foibos sjajni Apolon. Od tada je njegova uloga kao boga Sunca snano izbila u prvi plan. Usput samo spominjemo da je i on u Delfima ubio zmaja Pitona, po emu je dobio i nadimak Pitijski. Pitanje je zato je netom roeni Apolon prvo otiao u zemlju Hiperborejaca? K njima je i kasnije navraao. Da li to ima veze sa porijeklom njegova kulta? Moda neto o tome govore i po jedini nalazi iz ovih naih krajeva o emu e biti govora. Najraireniji i najuoljiviji simbol kulta Sunca su, bez sum nje, vrlo razliite predstave kruga. Heliolatrijski karakter kruga nije, izgleda, sporan, kako u praistorijskom tako i u kasnijim istorijskim periodima, ali je razliit sadraj toga kulta u pojedinim hronolo kim razdobljima. Razmatrajui neka shvatanja u duhovnoj batini Grka, Branimir Gabrievi dolazi do ovakve sinteze: U grkoj mitologiji, kon kretno u mitu o Prometeju, sadrano je prastaro shvaanje naravi ljudske due. Kad je, naime, Prometej ukrao bogovima vatru, zapravo jednu bicu iz sunevih kola, on je djeli tog nebeskog ognja unio u ovjeka, kojega je prije toga izvadio iz zemlje. Tako je, ustvari, ovjek dobio duu, a s duom i ivot. Iz shvaanja, pak, da je dua sitni dio suneve ognje ne sile nastalo je i vjerovanje da nakon smrti due i dalje ivi, da je besmrtna kao i Sunce kojeg je dio.
25

Teko bi bilo ovo prastaro shvaanje transponirati u starija praistorijska vremena na junoslavenskom prostoru (npr. u neolitsko doba), jer stanje duha u tim periodima u ovim krajevima nije jo prispjelo do tako produhovljenih predstava o ljudskom bitku. Sunce je za tadanjeg ovjeka prirodna sila koja odrava ivot na zemlji pa tom sjajnom nebeskom krugu treba iskazivati posebno potovanje. Drugo je pitanje da li takve izraevine, odnosno predstave, imaju apotropejsku ulogu ili su posljedica potrebe da se kult Sunca iskae na ovako evidentan nain. Vjerovatno ima svega pomalo. U kasnijim praistorijskim periodima kao simboli Suneva boanstva ili kulta Sunca smatrane su ptice selice (barske pti ce) i jelen. Ova simbolika je sigurno prenesena u antiko i postantiko doba iz dalekih vremenskih dubina: nai emo ih i u nekim praistorijskim nalazitima na tlu junoslavenskih zemalja, i to u vrlo izrazitim for mama. Konano, ne treba zaboraviti ko esto javlja na keramini motiv svastike, koji se ta kim i metalnim objektima od kraja neolita do eljez nog doba. Prikupljena arheoloka dokumentacija iz praistorijskih perioda, koji su se smjenjivali na podruju junoslavenskih zemalja, rjeito svjedoi o tome da je kult Sunca njegovan u mnogim krajevima ovih zemalja. U nekim periodima i u nekim krajevima je to sasvim evidentno, ali je teko ustanoviti pravi kontinuitet od perioda do perioda, naroito poslije veli ke smjene populacija na zalasku neolita.

II. 1. Neolitsko doba

U neolitskom dobu kult Sunca je potvren u naseljima Obre II kod Kaknja u centralnoj Bosni i Lisiiima u dolini Neretve, dakle, na lo kalitetima koji pripadaju razliitim kulturnim kompleksima, srednjebalkanskopanonskom i mediteranskom kompleksu. Istraivanja u Obrima II (butmirska kulturna grupa) su izvrena u vremenu od 1963. do 1965. godine i od 1967. do 1968. godine pod vostvom autora ovog teksta, a u njima je uestvovala i vea ekipa amerikih strunjaka i studenata iz Los Angelesa pod vostvom prof. Marije Gimbutas. U kulturnim slojevima debljine do etiri metra ustanovljeno je osam stambe nih horizonata, sukcesivno izgraenih u vrijeme mlaeg neolitskog doba (preteno IV milenij st. e.). Kue su bile izgraene na redove, od nekih su zateeni dosta dobro sauvani ostaci donjeg postroja, pa se moglo zak ljuiti da je u nekim dvodjelnim kuama vladala prilino visoka stambena kultura. O tome svjedoe li26

jepo oblikovane kalotne pei, drvena leita, ukraeni zidovi, bogat kuni inventar. Neka zajednika postrojenja (krune pei, radionice orua) nas uvode u drutveno ustrojstvo ove neolitske zajednice. Na samom dnu je otkriveno vie ukopa male djece, no o tome e biti rijei kod kulta mrtvih. U ekonomici ovog naselja dominira zemljoradnika djelatnost. U nekoliko kua zateeno je pravo skladite penice i jema, spremljenih u velikim glinenim sudovima. Poslije toga dolazi stoarstvo, poglavito uzgoj krupne stoke, goveda. Neolitski ovjek iz Obra II nije posjedovao visoku agrarnu kulturu. Uzrast itarica, posijanih pomou kotanih i kamenih naprava, zavisio je od kie i sunca. Poglavito od sunca, jer je do lina Trstionice u kojoj je naselje smjeteno sadravala, ne koliine vlage. Kada se tako sagleda izgleda, dovolj situacija, sasvim je normalno to su stanovnici Obra II obratili posebnu panju ivotonosnom Suncu i odatle nije daleko do rane heliolatrije na ovom mjestu. Nekoliko svjedoanstava o tome rjeito govore. Daleko najizrazitiji dokumenat kulta Sunca su dvije okrugle ploice od peene zemlje koje pripadaju starijoj i srednjoj fazi ivota u Obrima II. Jedna od njih je sa prednje strane ukraena dvostruko spojenim crveno obojenim rombovima (Sl. 14), a druga naizmjenino rafiranim trouglovima. Uz rubove ploica su izvedene etiri manje, pravilno rasporeene rupice. Veliina ovih ploica iskljuuje mogunost noenja na odijelu. Daleko je vjerovatnije da su one vjeane o zidove kua, kao to se i danas vjeaju na zidove vjerski simboli, slike i kultni predmeti. Pored samog oblika, koji simbolizira Sunev krug, rombovi i trouglovi jo vie poten ciraju takvu ulogu naenih ploica. Jer u prouavanju raznih simbola romb i trougao takoer pripadaju krugu solarnih simbola, kompleksu heliolatrijskog kulta. U neolitskim slojevima ovog naselja butmirske kulture sakup ljen je i niz manjih okruglih ploica sa rupicom na sredini, izraenih od komada keramikih posuda i dobro obraenih rubova. Ukrasi su to bez sumnje, ali i oni gotovo sigurno asociraju na heliolatrijski kult, ulaze u isti krug sa opisanim veim ploicama. I, jo jedan nalaz pokree istu misao. U sloju klasine faze butmirske kulture u naem naselju ostalo menim sjekirama. Uz je nedirnuto postrojenje sa ka dvije etvrtaste kamene ploe, pokrivene pepelom i izgoretinom, bilo je poredano esnaest kamenih sjekira, oito poloenih sa posebnom svrhom na tom mjestu. Postrojenje je nadopunjeno sa dva velika kremena noa, tri kotana ila i dva okrugla keramika

Slika 14. Disk od peene zemlje sa heliolatrijskim simbolima, Obre II kod Kaknja

privjeska sa rupi com u sredini. Konano, itav sistem ramike posude. kompletiraju dijelovi od tri vee ke Sve skupa se uklapa u predstavu svojevrsnog postrojenja za kult kamene sjekire. Na etvrtastim ploama su se spaljivali neki vjerovatno biljni darovi, u pokire su sudama su donoeni takvi darovi, kamene sje predstavljale glavne kultne predmete, a ostali nalazi su samo dodatni darovi. Kult sjekire je opepoznat u praistorijskom i antikom dobu, a njegovo tumaenje se kree od simbolike Velike Majke plodnosti, preko lunarne do funerarne simbolike. U sluaju Obra II e se vjerovatno raditi o astralnoj simbolici. Sklon sam miljenju da je i navedeno postro jenje bilo namijenjeno heliolatrijskom kultu, jer, konano, i veliki kremeni noevi izvorita vatre upuuju u istom pravcu. To, naravno ne znai da se negira i neka druga uloga sjekire, poglavito dvojne sjekire u kasnijim praistorijskim periodima. Kad budemo iznosili podatke o samom Butmiru, vidjeemo da je tamo bio dominantan kult Velike Majke, pa bi to onda bila raspodjela religiozno-kultnih opredjeljenja meu naseljima iste kulturne grupe. Neolitsko naselje u Lisiiima, kako je ve reeno, istraivano je od 1952. do 1954. godine, opet pod vo stvom autora ovog teksta. To naselje znai za dolinu Neretve i za Hercegovinu isto ono to je Butmir bio za centralnu Bosnu, ne samo zato to je to prvo naselje u Hercegovini istraivano kao i Butmir u Bosni, nego je

ovom u Bosni i pravi pandan. U tri graevinska stratuma konstatovane su mnoge pojedinosti o raspo redu i izgledu graevina, o zajednikim objektima, karakteru cjelokupne kulture. Ovdje je vano upozoriti na nekoliko zapaanja. 1. Analiza ivotinjskih kostiju sa istraene povrine nepobitno potvruje da je lov bio osnovna ekonomska grana u naselju. Lovili su se preteno jelen, nost vepar, srna, divokoza i medvjed. Stoarska djelat je bila gotovo zanemarljiva, a zemljoradnja je samo donekle nadopu njavala osnovno zanimanje. 2. U centru jednog dijela lisiikog naselja bio je os tavljen velik slobodan prostor na kojem je glavno mjesto zauzimalo veliko, otvoreno ognjino postrojenje u ijem okviru je zateena masa pepela, raznih izgoretina i ivotinjskih kostiju. Nije bilo teko dokuiti da su se ovdje pripremale zajednike gozbe, to potpama. Zajedniki ulov se puno odgovara lovakim gru ovdje zajedniki i blagovao. Problem je, zapravo, u vrlo kasnoj pojavi ovakve drutvene organizacije, poto ovo nase lje pripada uglavnom kraju neolitskog doba (kraj IV i poetak III milenija st. e.) kada je lovaki stadij u susjednim oblastima davno prevazien. 3. U kulturnom pogledu, a prema karakteru keramikih izraevina, naselje u Lisiiima ulazi u jadransko-mediteranski neolitski kompleks. Dosta je blisko sebna vajadranskoj-hvarskoj kulturi, ali je, ipak, po rijanta. Meu vrlo raznolikim ukrasnim motivima na keramikom posuu upadaju odmah u oi lunarno-solarni, dakle isti astralni motivi. Iako je istraen samo dio naselja, moe se sa prilinom sigurnou tvrditi da su motivi polumjeseca neto ei nego motivi solarnog kruga. To bi znailo da se u Lisiiima paralelno upranjavao kult oba nebeska tijela. Pa, kako je, onda, dolo do izvjesne prevlasti lunarnog kulta? Prema iroko obavljenim komparacijama, kulturna fizionomija neolitskih Lisiia je sastavljena od veeg broja elemenata koji potiu iz zapadnog Mediterana, Malte na primjer. Kako, pak, na odgovarajuem prostoru u Hercegovini nema neke grupe iz koje bi evolucijom proizila ova kultura, jo uvijek je u vanosti zakljuak da su se neolitski stanovnici Lisiia dolinom Neretve doselili sa mora. U svom lutanju pokupili su i odreene tekovine Hvarske grupe na Jadranu. Ako ih predstavimo kao takve lutalice, njihove pre dodbe o znaaju mjeseevih mijena na plimu i oseku i Sunca na pravac kretanja su sasvim normalne. S druge strateru tih nebeskih tijela, ne, bez prave spoznaje o karak oni su i Suncu i Mjesecu pripisivali nadnaravnu Boansku mo. Kult oba tijela je samo posljedica navedenih okolnosti. U ovom sluaju nije zemljoradnika
27

djelatnost uslovila tovanje Sunca, nego je nain ivota pa, naravno, i lovna privreda, proizvela ovakve kultnoreligiozne manifestacije. Za to je i prevagnuo lunarni kult (selenelatrija!).

II. 2. Eneolitsko doba

Proces odumiranja neolitskog svijeta i nastajanje novih, eneolitskih kultura odvijao se od druge polovine IV milenija, da bi nove grupe svojim bitisanjem ispunile itav III i sam poetak II milenija st. e. Ve je reeno da arheoloka dokumentacija ne prua za sada bilo kakve oz biljne podatke za razmatranje duhovnog ivota veine eneolitskih grupa na podruju junoslavenskih zemalja. Tek se vuedolska grupa izdvaja iz tog anonimnog duhovnog svijeta i nudi pravo bogatstvo znamenja iz svoje duhovne batine. Kultno-religiozna strana ove kulture je postala predmet izuavanja mnogih strunjaka, iako ba zbog raznovrsnosti kultnih objekata i simbola nije do sada postignuta saglasnost u ocjeni svih manifestacija. Neki podaci, ipak, upuuju na heliolatrijski kult. Vuedolska kultura je sigurno jedna od najrairenijih kulturnih grupa na evropskim prostorima. Njene zajednice su ivjele od prakog regiona u ekoj do Alpa na zapadu, Oltenije u Rumuniji na istoku, umadije i Bosne na jugu. Djelimino je poznata i u samom jadranskom podruju. Neki junoslavenski autori (npr. Josip Koroec, Stojan Dimitrijevi) smatraju da izvorno jezgro te kulture treba traiti na sremsko-slavonskom prostoru i da se ona odatle rairila prema navedenim podrujima. Uvijek se, naravno, postavlja pitanje da li se radi o irenju odreenog stila ili o populacionom kretanju. Bie opet da dolaze u obzir oba aspekta ove nesvakidanje pojave. Velika vuedolska grupa nosi ime po izvanredno atraktivnom lokalitetu Vuedol, udaljenom est kilometara od grada Vukovara. O njemu je ovdje rije. Pored njega u nauci su naroito poznati lokaliteti Sarva, Zok, Ljubljansko Barje, Zecovi u zapadnoj Bosni, Gomolava kod Hrtkovaca u Sremu. Eneolitsko naselje u Vuedolu je smjeteno na lesnom masivu iznad desne obale Dunava i sastoji se od manjeg, vrlo istaknutog i utvrenog Gradca i nekoliko oblinjih terasa, nastanjenih stanovnicima vuedolske kulture. Sistematsko iskopavanje na Gradcu je izvreno 1938. godine pod vostvom R. Rudolpha Schmidta. U nizu manjih kam panja vrena su istraivanja na terasama, a u novije vrijeme se to radilo u intenzivnijem obliku pod vostvom Aleksandra Durmana.
28

Na Gradcu je sloj bio debeo od 4 do 5,50 m, a sadravao je preteno naslage starevake, badenske i vuedolske kulture. to se tie vuedolske kulture, uz mnotvo nalaza upozoriemo na nekoliko zanimljivosti. U okviru starijeg eneolitskog nivoa na Gradcu bila je izgraena velika dvodijelna kua, tzv. Megaron I. Ispred te graevine su pronaeni ostaci od pet talioniarskih pei i uz njih mnogo bakarne troske, kalupa i dru gih predmeta potrebnih za izradu bakarnih izraevina. Mnogo su sigurniji ostaci velike dvodijelne graevine iz mlaeg nivoa vuedolske kulture, tzv. Megarona II, koji svjedoe o zgradi 15,40 m duine i 9,60 m irine. U veoj prostoriji je stajalo ognjite i lonarska pe, te mnotvo keramike, raznih predmeta za svatrebu i nekih objekata kulta. Pokraj ove kodnevnu upo zgrade otkrivene su vee i manje jame, posebne vrste podruma za smjetaj hrane, grobne komore. U podrumima, grobovima i na okolnom prostoru sakupljena je takoer, masa keramike robe. Kao to je sam Gradac bio prava akropola okolnih naselja, tako je Megaron II vjerovatno bio sredite politike i duhovne moi okolnog prostora, sjedite nekog princepsa. Stojan Dimitrijevi, koji se u poslijeratnom periodu najvie bavio vuedolskom kulturom, smatrao je da je Megaron II bio zapravo i svetite, ukazujui na slijedee nalaze u njemu: pokretne, sedlaste i druge rtvenike, prekrasnu golubicu od peene gline i dijelove glinenih zavjetnih nogu. Meu jamama na okolnom prostoru je naroit interes pobudila jama u kojoj je naen cjelovit kostur jelena. Ta jama je bila duboka 1,60 m, na kosturu jelena je unitena samo kalota lubanje, oko kostura je lealo mnotvo ulomaka vuedolske keramike. Openito se smatra da je rije o ritualnom rtvovanju jelena. ta ovdje ukazuje na heliolatrijski kult? Keramike izraevine iz Vuedola, kao i one iz drugih nalazita vuedolske kulture, predstavljaju najtoar itavog eneolitskog dekorativniji keramiki reper doba. Povrine posuda su esto vrlo gusto pok rivene geometrijskim motivima: trouglovima, rombovima, kvadratima, cik-cak linijama, izvedenim u istoj duboreznoj tehnici uz upotrebu bijele, a ponekad i crvene inkrustacije. Daleko je, meutim, vanije da u ovom ornamentnom sistemu veoma zapaeno mjesto pripada motivu solarnog kru ga s jednostrukim, dvostrukim i trostrukim krunicama. Neke krugove sa vanjske strane nadopunjuju sitni urezi, latice (sunevi zraci), to neobino pojaava utisak solarnog simbola. Stojan Dimitrijevi iznosi izvjesne rezerve prema ovakvom tumaenju krunih motiva i jedino dozvo

Slika 15. Keramika kultna posuda u obliku golubice, Vuedol kod Vukovara

ljava da je divna posuda na glavi ene u dvostrukom grobu kod Megarona II, ukraena krugovima i crvenom inkrustacijom, mogla da nosi na sebi solarnu simboliku. ini nam se da je taj oprez pretjeran, pogotovo kada se uzme u obzir da je u sreditu mnogih od golemih ukrasa na vuedolskoj keramici ucrtan motiv krsta. A taj motiv neosporno, i od praiskona, oznaava simbol Sunevog kulta. Obilje solarnih motiva na keramici Vuedola je siguran znak razvijene heliolatrije u ovom, ili u ovim naseljima. Kult sjajnog Sunca je tako ponovno iziao na scenu u punom intenzitetu. Ne treba, naime, smetnuti s uma da su na keramikim izraevinama iz Vuvani jo motivi dvojne sjekire (labrys) i edola prikazi osobito esto motivi raz liito komponovanih trouglova. Ti motivi, u krajnjoj liniji, takoer pripadaju sistemu solarne simbolike. Slijedi problem rtvovanog jelena u jami pred Megaronom II na Gradcu. Sasvim je oito da je u pitanju ritualni obred. Zbog ega bi, inae, uz kostur jelena

bila poloena mnoina keramike robe ako to nije ista poputbina kao i one u grobovima sa ljudskim kosturima? Jelenu je pri rtvenom obredu snanim udarcem razbijena lubanja i onda je uz od govarajui ceremonijal pokopan u posebno pripremljenu jamu grobnicu. U svemu naprijed iznesenom nema neke dileme, ali je izostala potpunija saglasnost oko uloge jelena u kultno-religioznim shvatanjima Vuedolaca. Tumaenja se kreu od toga da je jelen simbol boanstva lova (grke Artemide!), da ima htonsku ulogu, do njegove solarne simbolike. Aleksandar Stipevi, na osnovu antikih literarnih podataka, saopava da je rimski car Aurelijan, poslije pobjede nad Gotima, proao kroz Rim na kolima koja su vukla etiri jelena. Nakon mimohoda ove jelene je rtvovao kapitolijskom Jupitru. Pri tome je vana napomena da je Aurelijan, kao neko Amenofis IV Ehnaton, elio da kult Sunca uvede kao slubeni kult u cijelom Rimskom carstvu. U tom svjetlu jasna je i spomenuta rtva jelena. Sasvim je jasno da je ova, kao i druge ivotinje, u eneolitskom
29

dobu izgubila davnu totemistiku poziciju, jer totemizam iezava ve poetkom neolitske civilizacije. A s obzirom na tako bogatu solarnu simboliku na vue dolskoj keramici uz pokopanog jelena, ne bi gotovo trebalo biti sumnje da je i ritualno rtvovanje jelena obavljeno u funkciji Suneva kulta. Bilo bi logino pretpostaviti da je gospodar Gradca bio u isto vrijeme i prvosvetenik ovako oznaenog Suneva kulta. Niko se do sada nije pitao zbog ega je na Gradcu izvreno samo nekoliko ukopa? Nema prave nekropole, nego postoje samo djeija ko mora (koja moda pripada badenskom sloju), grob dviju ena i prebogato opremljen grob mukarca i ene. Sve izgleda nepovezano jedno s drugim, sve se na neki nain uklapa u funkciju odreenog kulta i uloge svetilita na Gradcu. Usput spominjemo da je na pojedinim lokacijama Vuedola naeno jo nekoliko kostura, odnosno ivotinjskih ukopa (pas, govedo, svinje, ovce, koza). Niim se ne moe potvrditi da su i to rtveni ukopi. Vjerovatno su jednostavno zakopane uginule ivotinje. Uz sve ovo nameu se jo tri pitanja. Prvo. Dvojna sjekira labrys i njene grafike predstave se redovno tumae kao simbol nebeske munje, odnosno simbol Suneva sjaja. Martin Hilsson, naprotiv, smatra da je labrys rtveno oruje i da se upotrebljavao u ritualnim obredima na Kreti. Teko se sloiti sa tako jednostavnim objanjenjem, poto bi onda bilo nemogue objasniti zato se simbol dvojne sjekire tako esto pojavljuje na zidovima palata i njihovom namjetaju na tom istom ostrvu. Daleko je vjerovatnije da je labrys sim bol Suneva sjaja, a u Vuedolu, zajedno sa solarnim ukrasima i rtvovanjem jelena, zaokruuje simboliku solarnog kulta na Gradcu, odnosno na eneolitskom naselju u Vuedolu. Drugo. Jedno od najljepih umjetnikih ostvarenja na Gradcu je prekrasno ukraena golubica (Sl. 15). Otvor na glavi i unutarnja upljina upuuju na funkciju flae ove umjetnike tvorevine. ta ona oznaava, kakva je njena uloga u Megaronu II? Sasvim je oevidbice ne bi mogla smjestiti u okvir no da se figura golu heliolatrijske simbolike, jer za tako neto nema valjanih indicija. U grkoj mitolokoj tradiciji golubovi se obino nalaze u pratnji Afrodite, boginje ljubavi, ali i boginje plodno sti. Znai li to da je i u vuedolskom, uslovno nazvanom, panteonu uloga vrhovne moi bila dodijeljena tamonjem boanstvenom paru: Sjajcu, odnosno njegovoj personificiranoj prednom Sun monjoj Heri, Afrodistavi, i enskom paru, nekoj ta ti ili nekoj Astarti? I da li je, moda, na Gradcu uz gospodara i prvosvetenika solarnog kulta boravila i neka svetenica paralelnog kulta, iji je simbol bila
30

ova golubica? Sve je mogue u jednoj tako razvijenoj kultno-religioznoj sredini. Glava golubice je ukraena likom dvostruke sjekire labrysa, a glava ene u bogato oprem ljenom dvojnom grobu je bila pokrivena posudom sa izrazitim solarnim krugovima. Kao da i ovi primjeri usmjeravaju nau misao u istom pravcu, u pravcu pomisli da je na Vuedolu zaista u duhovnom ivotu vladao svoje vrstan vrhovni boanski par. I tree. Bogat duhovni ivot eneolitske populacije na Vuedolu, dokumentovan arheolokim nalazima, iskazuje mnoge dodirne take sa egejskim duhovnim svijetom, od Krete na zapadu do Mikene u Grkoj i Male Azije na istoku Sredozemlja. Kretsko-mikenski kulturni krug npr. obi luje izraevinama i likovima u stave golubiobliku labrysa. Kada tome dodamo pred ce te sedlaste rtvenike sa vuedolskog Gradca, koji karakteriu i egejski svijet, podudarnost je vie nego evidentna. Na tu podudarnost, uostalom, sasvim opravdano je upozorio i sam R. Rudolph Schmidt u svojoj poznatoj publikaciji o Vuedolu. Naa je obaveza da ovu podudarnost jo jednom naglasimo. Znatan dio Podunavlja i Balkana se od neo litskog doba nalazio na periferiji egejsko-mediteranskog svijeta ili u njegovom sastavu. U vrijeme razvoja eneolitske kulture na Vuedolu ta veza, odnosno ira pripadnost, dola je do izraaja u posebnoj formi, bolje reeno naroito u kultno-religioznoj sferi. Opet je potvreno da duhov ni zasadi, religiozna shvatanja, pronalaze puteve irenja u daleke pros tore i da esto ne zavise od puke srodnosti u ostalim segmentima kulture ili u ekonomici. Kasnije emo upozoriti da su ponekad podsticaji dolazi li sa ove strane pa se ne radi samo o primanju sa juga nego i o obratnim putevima irenja nekih duhovnih zasada.

II. 3. Bronzano doba

Naprijed je naglaeno da je vuedolska kulturna grupa bila jedna od najrairenijih praistorijskih kultura u Evropi. Izuzetno vital na, ova grupa je odigrala vanu ulogu i pri formiranju nekih (ili mnogih) bronzanodobskih kultura u Panoniji, Podunavlju, pa i dijelovima Balkana. Dovoljno je rei da se njen uticaj u tom pogledu osjea u centralnoj Bos ni (Debelo brdo kod Sarajeva), u dolini Neretve (Varvara), na Jadranskom prostoru (dolina Cetine). Na podruju glavne koncentracije vuedolske populacije prvenstveno u Slavoniji, Sremu, pa i nekim drugim krajevima Pa nonije i srpskog Podunavlja takva genetska uloga je jo vie izraena.

ini se da je toliko poznati panonski kompleks sa inkrustriranom keramikom naslijedio od vuedolske kulture mnoge elemente, naroito pri oblikovanju keramikih izraevina. U svim sluajevima nasljeivane su i razliite varijante heliolatrijskog kulta. Jedna od bronzanodopskih grupa u kojoj je ova genetska veza vie nego evidentna je dubovako-utobrdska grupa i ona nas na ovom mjestu prvenstveno zaokuplja. Dubovako-utobrdska kultura je nazvana po nalazitu Dubovac u junom Banatu i utom brdu nedaleko od Golubca. Ona je najvie rairena na uskom pojasu srpskog Podunavlja istono od ua Save, a naroito nizvodno od ua Morave. Njene varijante se javlja ju i na podruju Oltenije u Rumuniji. Naselja ove grupe su obino locirana na terasama neke rijeice ili potoka, neka su sigurno bila i utvrena. Keramika dubovako-utobrdske grupe je vrlo raznovrsna po oblici ma (istiu se etane urne i razne vrste zdjela) i bogato je ornamentisana urezanim i udubljenim motivima, ispunjenim bijelom inkrustacijom. Poseb no spominjemo igosane krugove, ispunjene takoer bijelom inkrustacijom, jer je to jedna od potvrda Suneva kulta u ovoj grupi. Preteno pripada srednjem bronzanom dobu. Daleko najimpresivniju odliku dubovako-utobrdske kulture predstavlja njena plastika. Ona izaziva mnoga krupna pitanja i zato se tom plastikom bavio niz jugoslovenskih eminentnih naunika sa podruja praistorijske arheologije, meu ostalim Miloje Vasi, Draga Garaanin, Milutin Garaanin, Zagorka Letica. Prvo je na sebe skrenuo panju izuzetno dekorisan idol iz jednog groba u Klievcu kod Poarevca. Uao je kao karakteristian primjerak u veliki broj evropskih publikacija, ali je, naalost, nestao u toku prvog svjetskog rata (Sl. 16). Valjkasta je to statueta sa zvonoliko proirenim donjim dijelom, ploasto rairenim ramenima, to bi trebalo predstavljati kruno savijene ruke, a stubasta glava i glomazne ui su njene glavne formalne osobine. itava povrina tijela je bogato ukraena gusto rafiranim i bijelo inkrustriranim trouglovima, pravougaonicima, trakama, kao i nizom cik-cak traka izvedenih tano u maniru vuedolske ornamentike du na keramici. No, ovdje su, zapravo, bitni ukrasi u vi krugova: oi su predstavljene sa po nekoliko koncentrinih krunica, na debelom vratu je smjeten veliki krug sa trougaonim laticama zrakama, a po jedan istovjetan motiv je izveden na ploastim proirenjima ramena. Lanac oko vrata se, takoer, na prsima zavrava medaljonom u obliku koncentrinih krugova. Treba li isticati da ovako napadna uestalost solarnih simbola po itavom gornjem dijelu idola identifikuje ovu

Slika 16. Idol iz Klievca kod Poarevca

figuru kao matovito oblikovano Sunevo boanstvo. Jedan je od najljepih primje raka u evropskoj praistoroduciran rijskoj plastici. Srea je da je toliko puta rep u literaturi. Milutin Garaanin je razradio tipologiju dubovako-utobrdske plastike (a, b, c tip), ali ipak, kada se govori o umjetnosti u ovoj grupi, redovno misao polazi od dva primjerka glinenih kultnih kolica na Gradu u Dupljaji, mjestu izmeu Bele Crkve i Vrca. Oba primjerka potiu iz grobova, kao, uostalom, i druge plastine izraevine nae grupe. Jedna kolica se danas nalaze u muzeju u Vrcu, a druga u Narodnom muzeju u Beogradu (Sl. 17). Primjerku iz Vrca nedostaju neki bitni elementi sloene kompozicije i zato emo
31

Slika 17. Kultna glinena kolica iz Dupljaje kod Vrca

prikazati beogradska kultna kolica, koja je u osnovnoj publikaciji detaljno opisao Jozo Petrovi. Beogradski primjerak kolica iz Dupljaje ima slijedee osnov ne dijelove: a) stajalite figure je izvedeno u obliku ovalnog korita, na ijem dnu je urezan ornament uprotenog toka (ili Suneva kruga!), b) donji dio ovalnog stajalita je odebljao i kroz njega je prolazila osovina na ijim krajevima su bila nasaena dva toka sa po etiri palca, c) prednji dio ovalnog korita produava se u dvije masivne rude, koje su na kraju zadebljale i zavravaju se glavama barskih ptica (patke ili la budovi), d) kroz zadebljali dio rude prolazila je osovina za trei, pred nji toak, postavljen izmeu ruda, tu figure stoji e) na ovalnom dijelu kola stajali lijepo dekorisana figura, a pred njom kao koija sjedi manja barska ptiica sa urezanim krilima. Ovalno stajalite je poza di i sa strane ukraeno koncentrinim krugovima; tako su ukraeni i tokovi na zavretku palaca. Oi ptica su takoer
32

oznaene koncentrinim krunicama. Sve u svemu, svuda solarna simbolika. Posebna je pria figura koja stoji na ovako komponovanim kolicima. Ona ima ptiije lice, ruke su savijene i ake lee na trbuhu, tanak struk je obiljeen sa dvije linije (pojas!), dok se donji dio figure zvonoliko iri do samog dna. I ovaj idol je bogato ornamentisan urezanim i bijelo inkrustriranim motivima. Oi su predstavljene sa po dva koncen trina kruga, na prsima je izveden trostruko koncentrian krug, ispod po jasa vise rafirani trouglovi iji se vrhovi zavravaju dvostrukim krugovima, zvonolika haljina se zavrava frizom rafiranih trouglova, a izmeu ovog friza i pojasnih trouglova, oko itave figure su poredani u alternaciji vei dvojni i manji jednostruki krugovi. Inae, vrat, prsa i lea su ukraeni mnogim motivima sa spiralnim zavrecima. Solarna sim bolika je, dakle, bogato zastupljena i na figuri, odnosno na njenoj haljini. I jo tri detalja na idolu. Ispod tipino enskog odijela, sa zvonolikom suknjom, nalaze se naglaene

muke genitalije. Prema tome, radi se specijalnoj predha stavi mukog idola. Drugo, sa zadnje strane, od vr glave do pojasa su izdubljena etiri manja udubljenja. I tree, na prednjem toku je ostala zelena patina na mjestu rupe za osovinu, pretpostavlja se da su osovine bile nainjene od bronzanih ipki. S obzirom na kulturno-istorijsku vanost, ova kultna kolica zasluuju ovakav, neto opirniji, opis. Vjerovatno su i vraka kolica imala slinu kompoziciju, ali im je izgubljen itav prednji dio (npr. rude i ptice). Oba ova primjerka se mogu datirati oko polovine II milenija st. e. Od prve objave kultnih kolica iz Dupljaje 1930. godine vodi se sve do danas struna diskusija oko toga ta ovi objekti predstavljaju i emu sve oni mogu sluiti. Ve je Jozo Petrovi te godine iznio tezu da se na kolicima sa barskim pticama vozilo boanstvo Sunca i plodnosti, identino sa kasnijim helenskim Apolonom i Belenusom. ini se da je bio na pravom putu, jer se do dananjih dana nije promijenila ovakva osnovna teza, osim u odreenim pojedinostima. Temeljitu razradu te teze izvri la je Draga Garaanin, uvodei u razmatranje moguu vezu sa Hiperborejskim mitom. Ova mitska populacija Hiperborejaca (ili Boreaca!) je, pre ma grkoj mitolokoj tradiciji, ivjela sjeverno od helenskih krajeva, u vjeno zamagljenom krajoliku. Draga Garaloga smatra da bi Poanin sa mnogo opravdanih raz dunavlje moglo biti jedna takva zemlja. Ona upozora va i na esto citiranu mitoloku predaju da Apolon pola godine provodi na Delosu, a drugu polovinu u zemlji Hiperborejaca. Pri tome se, ipak, donekle koleba izmeu Apolona i trakog Dionisa, koji je takoer imao i ulogu boanstva plodnosti. to se tie barskih ptica, one su bile pos veene velikom broju boanstava (Nimfa Herkina u Beotiji, Hermes, Apolon i Afrodita, odnosno Mars i Venera, pa Izida, Astarta, Oziris). Na kraju i ova autorica se opredjeljuje za rjeenje da figura na kolicima iz Dup ljaje predstavlja svakako boanstvo plodnosti, a i same ptice su simbol plodnosti. Bio bi to neka vrsta pretee Apolona, obuenog u ensko odijelo. Milutin Garaanin prihvata, u sutini, prednje rjeite svojih razmatranja prenosi na veze duenje i te bovako-utobrdske kulture sa mikenskim svijetom na jugu Balkana. On smatra da su mikenski uticaji, koji se ogledaju u oblikovanju plastinih izraevina i u itavoj keramikoj produkciji, stizali do srpskog Podunavlja preko Trakije. No, u isto vrijeme je dokumentolutin van i obratni put uticaja. Tako npr., naglaava Mi Garaanin, plastika i keramika u grobovima iz doba geometrijskog stila na Kerameikosu u Ateni izlazi iz kruga materijalne kulture Grke toga vremena i usko se vezuje za dubovako-utobrdsku grupu. U kasnijem

ju, nasljednici nae grupe su igrali vanu ulogu razvo u ruenju samog mikenskog svijeta (egejska seoba kasne bronze!). Tim putem ovaj autor je stigao i do pretpostavke da je tokom bronzanog doba vjerovatno ostvarena posebna kulturna koine izmeu istonomediteranskog svijeta i svijeta donjeg Podunavlja. Plastikom dubovako-utobrdske grupe najdetaljnije se bavila Zagorka Letica u svom vanom djelu 1973. god. Ona takoer konstatuje da su elementi kretsko-mikenske kulture stizali u Podunavlje bonim putem preko Trakije u donje, pa u srednje Podunavlje. No, kretsko-mikenski elementi su prisutni i u vuedol skoj kulturi, a ta dva kompleksa se ne mogu hronoloki uskladiti. Zato Zagorka Letica pledira za Anadoliju kao osnov no, odnosno najstarije izvorite ovih elemenata (dvojne sjekire, golubice, konsekrativni rogovi, kukasti krst). Odatle su se ti elementi irili prema Egeji i Balkanu, pa su tako stigli i do podruja vuedolske grupe, do sremsko-slavonskog podruja, gdje su zabiljeeni i najarhainiji tipovi plastike dubovako-utobrdske kulture. Ova autorica je prenijela milje nja mnogih strunjaka o znaenju ove plastike (N. Vasi, M. Hoernes, D. Berciu, E. Comsa, L. Hajek, V. Dumitrescu, G. Wilke), ali se, na kraju, ipak, veina miljenja svodi na neko vrhovno ensko boanstvo. Poto je figura na kolicima iz Dupljaje neosporno mukog pola, Zagorka Letica onda pretpostavlja da su u religiji dubovako-utobrdske grupe najvaniju ulogu ig rala dva boanstva: jedno ensko boanstvo plodnosti i drugo muko pove zano sa solarnim kultom. I, to je najvanije, plastika ove grupe je uglavnom vezana za pogrebni ritual i vjerovanje u zagrobni ivot. U ovom kontekstu treba spomenuti i miljenje Borivoja ovia, izneseno u Praistoriji jugoslavenskih zemalja IV, koji prihvata stanovite da kolica iz Dupljaje stoje u vezi sa kultom Apolona i da se moda u jugoslavenskom Podunavlju nalazio i jedan od prvobitnih centara toga kulta. Na tom mjestu on doslovno kae: Vjerovatno je da se uloga ove grupe antropomorfne plastike ne iscrpljuje u okviru spomenutog kulta, ve da ima i iri, odnosno raznovrsniji znaaj, pogotovo s obzirom na moguu idejnu vezu sa znatno starijom, eneolitskom plastikom srodnog tipa, s jedne, te na estu praksu da se statuete (u okviru dubovako-utobrdske grupe) stavljaju kao poseban prilog u grob, to moe imati veze sa razliitim vido vima htonskog kulta, izmeu ostalog i sa kultom plodnosti. Dovodei ove osnovne postavke o karakteru dubovako-utobrdske kulture, prvenstveno uvenih kultnih kolica iz Dupljaje, u vezu sa na om temom o
33

heliolatrijskom kultu, neke od navedenih postavki treba istai, a neke i dopuniti moguim novim vienjima. 1. Sam opis beogradskog primjerka kolica iz Dupljaje jasno svjedoi da je u pitanju poseban vid heliolatrijskog kulta. Mnotvo solarnih simbola (krugova), kao i barske ptice, oiti su dokumenti za takvu ocjenu. Na kolicima u Vrcu urezane su i etiri svastike na tamonjoj figuri. Na keramici dubovako-utogovi se vrlo brdske kulturne grupe inkrustirani kru esto ponavljaju i samo potvruju da je ova bronzanodobska populacija srednjeg i kasnog bronzanog doba (preteno 1513. vijek st. e.) briljivo njegovala kult sjajnog i plodonosnog Sunca. 2. Sasvim je vjerovatno da keramika i plastika ove grue neke osnovne stilske odlike iz tradicije vupe vu edolske kulture. Tako je, ini se, naslijeen i oito no, zavrlo razvijen kult Sunca. Ne mogu se, narav nemariti ni neke oigledne razlike. Antropomorfna plastika dubovako-utobrdske grupe je neuporedivo razvijenija i brojnija od one vuedolske; stavljana je uglavnom u grobove spaljenih pokojnika. 3. Nesumnjiva je konstatacija da je dubovako-utobrdska kulturna grupa, posebno u duhovnom ne onim u miivotu, njegovala neke elemente sli kenskom svijetu na jugu Balkana. Kako su ostvarivani ti kontakti i da li su oni uope odravani? Centralni Balkan, sa moravsko-vardarskom magistralom, ne pokazuje dosada nikakve znakove da su kontakti odravani ovim pravcem. Tako ostaje najvjerovatnija pretpostavka o Anadoliji kao zajednikom izvoritu spomenutih kultno-religioznih elemenata. U tom svjetlu treba shvatiti tezu Milutina Garaanina da je u toku bronzanog doba ostvarena posebna kulturna koine izmeu istonomediteranskog svijeta i svijeta donjeg Podunavlja. 4. O ulozi enskih figura u grobovima dubovakoutobrdske grupe (ako su to zaista enske figure?) bie govora u poglavlju o pog rebnom ritualu. Ovdje su u pitanju kultna kolica iz Dupljaje. Izgleda mi da nema nikakve dileme u interpretaciji ove vrlo skladno komponovane plastine predstave. Na kolicima se vozi boanstvo Sunca i itava kompozicija je posveena originalnom heliolatrijskom kultu. Sada se, meutim, mora staviti u fokus razmiljanja hiperborejski mit. Apolon je u Heladi u estom vijeku postao boanstvo Sunca par exellenlon je dospio u vezu sa ce, i ba u toj ulozi Apo mitom o zemlji Hiperborejaca. Nastala je legenda o daru Zeusa prilikom njegovog roenja (kola sa zapregom labudova!) i odlazak u zemlju Hiper34

borejaca neposredno poslije roenja, i to na pok lonjenim kolima. Ta legenda je, onda, dopunjena mitom kako Apolon svake godine pola vremena provodi na Delosu, a drugu polovinu u zemlji Hiperborejaca. Zbog ega Apolon, sada bog Sunca, toliko tei da polovinu godi njeg doba provede u dalekoj i tmurnoj zemlji na sjeveru od Egeje? Oito je to znak daleke veze Egeje i Podunavlja u duhovnom ivotu, koju smo ve doveli u kontekst teze o zajednikom izvoru mnogih duhovnih zasada iz Anadolije. Kada Ernest Sproekhoff kae da se ne moe uope nai bolji primjer prikaza Apolonovih kola od onih iz Dupljaje, onda slijedi samo jedan zakljuak: u srednjem Podunavlju je znatno ranije nego u Grkoj iz bilo u prvi plan boanstvo Sunca (naalost, za sada bezimeno!), pa je tu roena i predodba da se ovo boanstvo vozi nebeskim svodom u kolima sa ptiijom zapregom. Kolica iz Dupljaje to nesumnjivo potvruju. A dogaalo se to u zemlji Hiperborejaca. Kult jednog tako monog boanstva postepeno se irio prema jugu i potpuno je inkorporiran u kult tamonjeg Apolona. Mit o njegovom porijeklu proizvodi i legendu o tenji netom roenog Apolona da se odveze u svonju da dio ju stvarnu postojbinu, kao i njegovu te godine provede u toj dalekoj postojbini. Ovakvim slijedom mis li se pribliavamo moguem glavnom zakljuku: kult hiperborejskog boga Sunca Apolona potekao je iz Podunavlja i odatle je kasnije preuzet u Heladi, slino kao to je kult Dionisa Zagreja potekao iz Trakije. Samim tim dubovako-utobrdska grupa dobiva mnogostruko na vanosti, jer, ako se prihvati prednja teza, u njenom okrilju i u okviru srodnih grupa sred njeg Podunavlja je roen jedan tako vaan kult kao to je kult Apolona Foibosa (nije, naravno, rije o drugim osobinama gova kulta u cjelini). helenskog Apolona i nje 5. I, najzad, jo jedna mogua hipoteza. Populacija dubovako-utobrdske grupe je u pogrebnom ritualu upranjavala gotovo redovno spaljivanje pokojnika i pohranjivanje spaljenih ostataka u grobne urne. Zagorka Letica se bavila i ovim pitanjem pa, meu ostalim, konstatuje da se ve kod poznog eneolita (npr. velika humka u Batajnici sa pepeonom urnom vuedolskog tipa), ... pokojnici esto spaljuju i grobovi s urnama postaju jedna od najkarakteristinijih obiljeja kulturnih grupa bronzanog doba u srednjem Podunavlju. Ideja o spaljivanju mrtvih je, po njenom miljenju, mnogo sloenija od inhumacije: spaljivanjem se pokojnik definitivno odvaja od ivota i svoje okoline, vatra

koja unitava tijelo simbolino oslobaa duu i ona moe nesmetano da luta daleko od prebivalita ivih, a svijet mrtvih je iza velike vode, jer ptice sutovanje. geriu daleko pu Moemo se, bez daljeg, sloiti sa miljenjem Zagorke Letice da je ideja o spaljivanju pokojnika odraz daleko suptilnije svijesti bronzanodobskih populacija srednjeg Podunavlja, meu koje spadaju i nosioci dubovako-utobrdske kulture. A takva via intelektualna razina bila je u stanju da proizvede i neke druge predodbe, ne samo daleko putovanje due preko vode. Postavlja se, naime, pitanje da li bi se ideja o spalji vanju pokojnika mogla dovesti u vezu sa razvijenim heliolatrijskim kultom na ovom prostoru? Ako je ve postojala ideja o tijelu i dui kao dva dijela ljudskog bia, odmah se namee i pitanje ta je to dua i kako ona nastaje? Da li je ve bronzano doba vrijeme da se uvede u blie razmatranje prastaro shvatanje naravi ljudske due o kojem je govorio Branimir Gabrievi, odnosno da je dua dio Suneve ognjene sile i da, kao takva, nakon smrti i dalje ivi, da je besmrtna kao i samo Sunce? ta bi, u sutini, trebalo znaiti to prastaro shvatanje iz kojeg je nastao grki mit o Prometeju i njegovom stvaranju ljudske due iz ukradene bice Sunevih kola? Helen ska religija i mitologija je utoliko originalna ukoliko je na originalan nain spojila u jedinstven religijski i mitoloko-kultni sistem te elemente iz starijih kultura i okolnih prostora razlii tali na vlastitom tlu. Ako je kult sa onima koji su nas Dionisa preuzet iz Trakije, ako je Apo lon Foibos (bog Sunca) mogao biti preuzet iz zemlje Hiperborejaca, zato i prometejski mit ne bi stavili u iste koordinate? Moda, zaista, ne bi trebalo strogo odvajati ideju o gove due od spaljivanju pokojnika i oslobaanju nje tovanja Sunca kao nosioca najvie plodonosne snane sile. U tom sluaju bi srednje Podunavlje, ge i ognje pogotovo dubovako-utobrdska kultura, bili nosioci jednog takvog sinkretizma, koji je onda inkor poriran u predivni mitoloki sistem starih Helena. Uostalom, egejska seoba je pola sa ovih strana, populacija obiljeena kao plemenske zajednice kulture polja sa urnama stvo. Ta bila je ona snaga koja je sruila mikensko car populacija je nosila sa sobom i mnoga svoja duhovna dostignua, tim putem je vrlo jednostavno mogao stii i poseban Apolonov kult i mitoloka predstava o stvaranju due iz Suneva ognja. Polazei od karaktera kultnih kolica iz Dupljaje i ocjene osnovnih svojstava dubovako-utobrdske kulture dolazimo do neospornog zakljuka da je u ovoj grupi i u srednjem Podunavlju openito bronzano

doba bilo obiljeeno veoma razvijenim heliolatrijskim kultom. I ne samo to. U tom kultu je formiran lik Suneva boanstva koje se vozi nebeskim svodom u kolima sa ptiijom zapregom. Moglo bi se moda, postaviti pi tanje da li je kasnije dolo do helenizacije ovog boanstva u liku Apolona Foibosa ili su se spojila dva istovjetna kulta u hiperborejskom mitu. ini nam se da je danas daleko prihvatljivije prvo rjeenje i to ba zbog vonje novoroenog Apolona u zemlju Hiperborejaca. Rani prelazak na incineraciju u pogrebnjem Podunavlju navodi na sasvim nom ritualu u sred realan zakljuak da odavde potie i prometejski mit o stvaranju ljudske du e. Tako nam se bronzanodobske kulture sa inkrustriranom keramikom Podunavlja, prvenstveno dubovako-utobrdska kultura, prikazuju vom svjetlu i u odnosu na duhovni i reliu sasvim no giozni ivot antike Helade i Egeje. One ravnopravno uestvuju u svemu onom to bi se moglo nazvati istonomediteransko-podunavska koine bronzanog, pa i kasnijeg vremena.

II. 4. eljezno doba

Stara tradicija tovanja Sunca ili heliolatrija odravala se na irem prostoru junoslavenskih zemalja sve do kraja praistorije, najvi e u onim krajevima u kojima je bila ranije rasprostranjena vuedolska kultura. Toj staroj tradiciji su doprinosile i srodne stare grupe: ljubljanska pa onda i cetinska kultura. Nije malo bronzanodopskih kultura i grupa, na ijim su naseljima ili u grobovima naeni predmeti koji se mogu oznaiti kao kultni objekti, bolje reeno solarni simboli. U tome prednjae okrugle ploice, ukraene raznovrsnim ornamentima, privjesci u obliku dvojne sjekire, ptice i slino, bez sumnje nakitni predmeti na odijelu. Primjera radi spomenimo ovakve nalaze u dalmatskoj kulturnoj grupi (Tikovac, Dabra) ili u glasinakim grobovima (Brezje, Taline, Vrlazje). Heliolatrijska tradicija je jo mnogostruko vie dola do izraaja u e ljeznom dobu. Iz Donje Doline na Savi potiu sjajno ukraene falere, pa ukras u obliku ploice sa laticama, uokvirene tankim limenim obruem, autentian svjedok ovog kulta. Liburnska i japodska grupa su nam ostavile itav niz malih, limenih figurica prekrivenih urezanim golemim krui ima (Sl. 18), a tu su i odgovarajui grobni prilozi iz Novog Pazara u Sandaku i Trebenita u junoj Makedoniji. ini se, meutim, da su najreprezentativniji predstavnici Suneva kulta na junoslavenskim prostorima u kasnijim praistorijskim periodima svetilite na Podu
35

Slika 18. Privjesak od bronzanog lima sa antropomorfnim figuricama ukraene kruiima, Kompolje kod Prozora u Lici

kod Bugojna i grob sa kultnim kolicima sa Gla sinca. Njihovoj prezentaciji posveujemo slijedee redove. Pod kod Bugojna je, koliko se danas moe proci jeniti, jedno od najvanijih centara iliro-panonskog plemenskog saveza Desitijata, ije su zajednice ivjele na prostoru izmeu gornjeg toka Vrbasa, gornjeg toka Bosne i doline Lave. Naselje je bilo locirano na vrlo pogodnom breuljku iznad rjeica Porinice i kontinuirano nastanjeno od 12. stoljea st. e. do rimske okupacije ovih krajeva, dakle, od kas nog bronzanog doba do kraja mlaeg eljeznog doba. Gotovo dvije decenije ovdje su vrena istraivanja pod strunim vostvom Borivoja ovia i zato je ovo jedan od najdetaljnije istraenih praistorijsklh lokaliteta u zapadnijim dijelovima Balkana. Pod je bio utvreno naselje, iji su odbrambeni bedemi nekoliko puta obnavljani i pojaavani, uz upotrebu zemlje, kamena i drvenih palisada. itav jedan milenij ti bedemi su osiguravali prosperitet drutvene zajednice desitijatskog naroda na ovako istaknutom mjestu. Samo naselje karakterisalo je nekoliko vrlo upeatlji vih komunalnih i drutvenoekonomskih elemenata. Tako je dvjema ukrtenim dijagonalama, glavnim i potarasanim saobraajnicama, naseljeni pros tor bio podijeljen na etiri podjednaka dijela, na kojima su podizani stambeni objekti. Sporednim, slabije ureenim saobraajnicama osiguravalo se komuniciranje sa glavnim dijagonalama i sa izlaznim naseobinskim vra tima. Sve kue, izgraene uglavnom
36

od vrste drvene grae, bile su pra vilno poredane pa naseobinski kompleks na Podu, sa takvim stambenim rasterom i glavnim saobraajnicama, neosporno daje utisak jednog pravog protourbanog naselja. Gotovo po istom principu su bili izgraivani i mnogi kasniji antiki gradovi. Kue su bile dvodijelne, a kasnije i trodijelne, lijepo unutra ureene, sa stalnim i pokretnim venim i drugim namjetapeima, mnogobrojnim dr jem. Stanovnitvo Poda se bavilo zemljoradnjom, stoarstvom, zanatstvom i lovom. U toku eljeznog doba je dolo do vrlo intenzivne talioniarske djelatnosti pa su izraevine od eljeza orue i oruje sasvim sigurno prodavane i drugim naseljima. Uz neke graevine je osta lo mnogo zgure, bile su u njima prave radionice. Neobino su interesan tni ostaci jedne graevine u ijim je ruevinama otkriveno mnotvo jele njih rogova, poluizraevina i nedovrenih predmeta od jelenje roine. Sam istraiva naglaava da je u toj kui postojala posebna radionica za izradu kotanih predmeta, eljeva, igala, nakitnih i slinih izraevina, vjerovatno odravana u toku vie generacija. Oito da je tokom e ljeznog doba dolo na Podu do specijalivene diferencijacije. zacije zanimanja, dakle i do drut Pored toga, Pod je vremenom postao i jedna od postaja za razmjenu dobara, neka vrsta trgovake stanice. O tome na primjer svjedoe neke vrste fibula i keramikih sudova ukraenih metalnim aplikacijama koje su na ovamo stigle iz istonoalpske oblasti ili roba doveze iz radionica u junoj Italiji, odnosno iz etrurskih proizvoakih centara. Radionice na Podu su vjerovatno vode. Nije iskljueisporuivale u zamjenu svoje proiz no da su se na ovom mjestu sastajali i trgovci iz raz liitih krajeva da prodaju i kupuju svakovrsnu robu. Naravno, ovo je samo jedna mogua pretpostavka. Iznijeli smo ove podatke kao neku vrstu okvira za jednu po sebnu graevinu, svetilite hram, iz vremena 7/6. vijek st. e., dakle iz vremena velikog procvata eljeznodobnog naselja na Podu. Ta graevina se nalazila blizu glavne ulazne kapije u naselje, pravougaonog je oblika, veliine oko 6 x 5 m. Sastojala se od dvije prostorije: velike prednje sa podnicom od gline i manje zadnje, veliine 2 x 5 m. Ba ova zadnja prostorija odreuje pravu namjenu itavog objekta. Bila je uzdignuta oko 80 cm iznad velike sobe i, prema mnoelje i zidovi gobrojnim ostacima glinenih oplata, pro su bili vrlo dekorativno ukraeni reljefno izvedenim moti vima: trouglovima, cik-cak motivima i koncensljednji jasno asociraju trinim krugovima. Ovi po na solarni kult. Na sredini podnice tako dekorisanog prostora napravljeno je okruglo ognjite od kamene podloge i gli nenog premaza. Pozadi ognjita stajala je

Slika 19. Glinena oplata iz svetilita sa stilizovanim ljudskim glavama i solarnim diskom, Pod kod Bugojna

reetkasta vertikalna konstruk cija od drvenih stubaca i horizontalnih greda, kompletno oblijepljenih glinenom oplatom, bogato dekorisanom geometrijskim

motivima i solarnim simbolima. Jedan broj vertikalnih stubaca zavravao se vrlo stilizovanim ljudskim glavama, meu kojima su se mogla odvojiti dva tipa
37

oval ne glave sa neto detaljnije oznaenim dijelovima lica i etvrtaste glave sa jako naglaenim obrvama i dugakim nosom (Sl. 19, 1 i 2). Samo jedan stubac, sas vim sigurno sredinji, zavravao se lijepo dekorisanim diskom. Sam Borivoj ovi, dugogodinji istraiva Poda, ovu je graevinu oznaio kao mjesno svetilite, malu uzdignutu prostoriju kao neku vrstu svetilinog oltara, ognjite kao rtvenik pred reetkastim postrojenjem. esta upotreba solarnog simbola u spomenutom dekorativnom sistemu, a naroito stubac sa diskom (Sl. 19, 3), gotovo sigurno svjedoe da je ovdje u pitanju svetilite posveeno boanstvu Sunca. Sam istraiva je, dodue, ostao u dilemi da li se kod ovog sakralnog objekta radilo o kultu heroiziranih predaka osnivaa naselja ili o jednom malom panteonu boanstava ireg znaaja. Pri tome doslovno kae: sama injenica da je ve u vrijeme oko 600-te godine stare ere u jednom tranjosti postojalo pravo zajednaselju duboko u unu niko svetilite, govori o tome da je razvoj religioznog sistema u starije eljezno doba dostigao znaajan nap redak. Na drugom mjestu ovu konstataciju dopunjava i ocjenom: ... da je zamiljanje bogova u ljudskom obliku ve bilo nalo mjesta u razvoju religije Desitijata. Respektujui oprez istraivaa, neto smo blii jedbodnijoj interpretaciji. Smatramo da je opisani noj slo objekat na Podu najvjerovatnije pripadao kultu Sunca i da je heliolatrija, kao dio religioznog sistema praistorijskih zajednica, bila veoma razvijena u ovom naselju. Zar nas stubac sa diskom iz svetilita ne podsjea na podatak koji dono si Maksim Tirski (retor iz II st. n. e.) da Peonci oboavaju Sunce u obliku malog diska privrenog na visokoj motci. Peonci, dodue, ive mnogo junije od Desitijata, ali je analogija vie nego oigledna. Nije daleko od pomisli da antropomorfni, uproteni likovi na drugim stupcima reetkas tog postrojenja predstavljaju pratnju Suneva boanstva. Sasvim je mogu e da ovalne glave reprezentuju enskog, a etvrtaste mukog pratioca bo ga Sunca. Ne znamo im imena, ali je pretpostavka o eventualnom postojanju neke vrste Panteona kod Desitijata, pa i na Podu, lom, zato bi boanska trijada, sasvim mogua. Uosta svojstvena mnogim politeistikim religijama, bila neto tako potpuno strano ovim krajevima? I neki drugi nalazi na Podu ulaze u krug dokumenata o religioznim predstavama njegovih stanovnika. Tako su u sloju sa kraja bronzanog doba otkriveni ostaci nekog kul tnog mjesta svetilita ili oltara ograenog, po svoj prilici na slian nain kao i ovo iz eljeznog doba. U sredini te konstrukcije je bila iskopana jama sa veom posudom na njenom dnu, vjerovatno za neke libaci38

je. U ruevinama nekih kua leale su konjske lubanje, moda predstavnici demona zatitnika kovaa. nih rogova, koji Ovome se prikljuuju i nalazi gline oponaaju rogove goveeta (neka vrsta konsekrativnih ro gova!) i stavljani su vjerovatno na kune fasade, kao to su stavljani na kue u neolitskoj Vini, ili na kretske palate. Dakle, vrlo stara i vrlo rairena religiozna pojava, po opem shvatanju vezana uz kult plodnosti. Na Podu, ekonomskom i kulturnom centru Desitijata, religiozna misao se raznoliko manifestovala. Pa ralo stajati u sreipak, kult i oboavanje Sunca je mo ditu panje. O tome sasvim jasno svjedoi svetilite iz eljeznog doba, ali i mnogobrojni kruni ukrasi, solarni simboli, na keramici i nekim drugim izraevinama. Zato sa mnogo opravdanja moemo zakljuiti da je naselje na Podu bilo i vaan punkt heliolatrijskog kulta na ovom balkanskom prostoru. Ptiija kultna kolica sa Glasinca pripadaju otprilike istom vremenu kao i naprijed opisano svetilite na Podu. Smatraju se jedinstvenom umjetnikom i sakralnom pojavom ne samo na podruju istone Bosne nego i na mnogo irem balkanskom i vanbalkanskom prostoru. Glasinako polje, po kojem je dobila ime vrlo rairena kul turna grupa bronzanog i eljeznog doba, lei oko 40 km istono od Saraje va. Jo 1880. godine preko ovog polja je izgraivana cesta prema Rogati ci, a porunik Leksa, oficir austrougarske vojske, sa svojom jedinicom raskopao je vei broj grobnih gomila radi pribavljanja materijala za nasipanje cestovne trase. U jednoj veoj humci naiao je na grob sa dosta poputbenih priloga, meu kojima su se, uz nekoliko nakitnih predmeta i jednog bronzanog pehara grkog tipa, nalazila i uvena glasinaka kolica. Svi predmeti su poslani u Be i odmah objavljeni u Saoptenjima polokog drutva. Ve na osnovu ovog Bekog antro saoptenja Glasinac je uao kao pojam u evropsku praistorijsku nauku i njenu kulturnu batinu. Sistematska istraivanja praistorijskih grobnih humki i gradinskih naselja na irem podruju oko Glasinakog polja su poela 1888. godine, poslije osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu i traju sa prekidima sve do dana dananjeg (ore Stratimirovi, iro Truhelka, Franjo Fiala, Vejsil uri, Borivoj ovi, Blagoje Govedarica i drugi). Istraeno je preko 1000 grobnih humki, ali zvui kao kuriozum injenica da nikad vie strunjaci nisu naili na neto slino ovim kolicima. Sama istraivanja su obuhvatila prostore od Sokoca i Rogatice do Drine, a ostalo je jo toliko ili neto vie neistraenih gomila humki. Znaajno je meutim, da su istraivanja praistorijskih nekropola

Slika 20. Kultna kolica iz Podromanije na Glasincu

provedena tokom dvadesetog vijeka dalje od Drine, vernoj na podruju zapadne Srbije u Crnoj Gori i sje Albaniji, ukazala na izrazitu srodnost sa glasinakom kulturom, naroito onom koja pripada kasnom bronzanom i eljeznom dobu. Kako je ta srodnost vie nego evidentna sa grobnim nalazima na podruju rijeke Mati u sjevernoj Albaniji, danas se ustalio termin kultura Glasinac-Mati. Sam Glasinac se naao na periferiji tog velikog kulturnog kompleksa. Ranije se smatralo da su nosioci glasinake kulture bile plemenske zajednice Desitijata, no sada se poslije iznoenja vrlo argumentovanih dokaza od strane Borivoja ovia ova kultura zasigurno pripisu je velikom plemenskom savezu Autarijata. Naravno, to ne znai da su di jelovi autarijatskog saveza nastanjavali itav prostor izmeu Glasinca, Morave i rijeke Mati, ali je neosporno da su Autarijati dali znaajan peat jednoj neobino rairenoj kulturnoj modi na navedenim prostorima. Izvorno podruje glasinake kulture u istonoj Bosni, svojim prostranim panjacima veoma pogodno za ivot stoarskih grupa, bilo je nastanjeno od kraja eneolitskog doba. Kako pokazuju najnovija istraiva nja gradina od strane Blagoja Govedarice, prvi naseljenici koji su tamo doli pripadali su kasnoj grani vuedolske kulturne grupe. Stoga i ne iznenauje pojava da je na Glasincu i u okviru glasinake kulture od poetka do kraja bio razvijen kult Sunca, da je heliolatrija zauzimala dostoj no mjesto u religioznom sistemu tamonjeg stanovnita. Po nalazima u istraenim grobovima

jasno se vidi da je poetkom bronzanog doba itavo podruje bilo rijetko naseljeno. Stanovnitvo se neto njem, a jo vie u kasnom bronzanom povezalo u sred dobu. Kulminaciju populacionog rasta doivio je ovaj brdoviti dio istone Bosne u eljeznom dobu, tako da su Autarijati u petom vijeku stare ere izvrili snanu ekspanziju prema podruju zapadne Morave i centralnog Balkana. O tome neke podatke donosi i rimski historiar Strabon. Kultna kolica, o kojima je ovdje rije, stavljena su u grob na Glasinakom polju u sredini ili na kraju sedmog stoljea st. e. (Sl. 20). S obzi rom na to da barske ptice dominiraju ovom umjetnikom tvorevinom, ta kolica, bez ikakve sumnje, odraavaju snano razvijeni solarni kult na glasinakom podruju i u tom vremenu. Meutim, solarni kult je posvjedoen, kako je ve reeno, i u ranijim periodima, pa i u vremenu koje je neposredno prethodilo grobu sa kultnim kolicima. Pri tome se oslanjamo na okrugle ukrasne ploe iz nekropola u Talinama, Brezju, Vrlazijama, Planju, koje su bogato ornamentisane kru govima sastavljenim od rafiranih trouglova, a odlikuju se vrlo istaknutim sredinjim dijelom, ponekad ukraenim zrakastim Sunevim simbolom (Taline). Pripadaju vremenu izmeu 1000. i 800. god. st. e. Krajem osmog i u sedmom vijeku najveu mo na itavom prostoru istonobosanske glasinake grupe imali su knezovi sa mono utvrenog naselja kod dananjeg sela Ilijak. Otkriveni su njihovi grobovi pod gomilama, bogato snabdjeve ni eljeznim
39

orujem, bronzanim nakitom, kneevskim skiptrima, bronzanim posudama strane provenijencije i slino. Meu ovim grobnim prilozima istiu se tri para bronzanih nazuvaka za noge knemida. Jedan par tih knemida je zapravo preraen od dvaju oklopa za prsa i kucanim ornametima. Ostala je, naknadno ukraen is ipak, gotovo nedirnuta i urezana ornamentika sa oklopa, koja se sastojala od itavog niza solarnih motiva, u dini veliki krugovi, oko njih osam razliito komposre gova, a rub oklopa je bio posijan novanih solarnih kru malim koncentrinim krugovima (dodue spojenih nekim tangentama) (Sl. 21). Ilijaki ratnik se na prsima obilno opskrbio solarnim simbolima, smatrajui da se tim i dobro zatitio od udara neprijatelja. Kasnije emo se jo jednom vratiti na ove, naknadno preraene oklope. Grobovi iz eljeznog doba obiluju, dalje, prilozima u vidu okruglih toka, kopi, fibula, ponekad sa dva ili etiri diska, sa laticama na rubovima diskova. Sve je to, u stvari, solarna simbolika. Glasinaka kultna kolica se sastoje od etiri toka, sa po osam irokih palaca na svakom toku. Na spojnici izmeu osovina nasaena je vea, a na njoj sjedi manja ptiija figura. Pored toga, na prednjoj i zadnjoj osovini posaena je jo jedna glava male ptice. Neki detalji na ovim figurama su vie nego zanimljivi. Prema obliku glave i irokom kljunu, prikazane su sigurva se, no barske ptice, neka vrsta pataka. Na vrhu gla meutim, istiu kreste i stilizovane ivotinjske ui! Umjetnik se u tom pogledu oslobodio svakog ablona. Na stranama velike ptice je pri kazana posebna vrsta konjske orme, tako da se zbog ovog detalja i zbog naprijed izduenog vrata dobiva neosporan dojam kako ptica vue sama kola. Gornja ptica slui kao poklopac nad upljim tijelom velike ptice. Ovaj jedinstveni primjerak umjetnikog djela sluio je si gurno ritualnim obredima Suneva kulta. uplje tijelo glavne ptice se moe zamisliti kao kadionica ili jednostavno kao sakralna posuda za osobito prefinjene libacije. ini nam se da itava kompozicija obav lja istu funkciju kao i kolica iz Dupljaje. Posveena su ritualu vonje boanskog Sunca preko nebeskog svoda. Jo od kraja prolog vijeka postavljalo se pitanje ko je izradio ptiiju kompoziciju na kolicima, da li domai ili umjetnik sa strane? U razmatranju tog pitanja ne smije se smetnuti s uma da na brdo vitom podruju istone Bosne ne ive barske ptice i da umjetnika racija, odnosno religiozna frustriranost nije imainspi la uporite na ovom terenu. Ovo tim vie to su kultna kolica unikatni primjerak, nema serijske proizvodnje. Zbog toga je daleko vjerovatnije da je to djelo umjet
40

Slika 21. Bronzane knemide sa solarnim simbolima i predstavama brodova, Ilijak kod Rogatice

nika iz sjevernijih podruja, iz Podunavlja, gdje smo ve zabiljeili snanu tradiciju Suneva kulta, obiljeenu i kolicima sa vuom barskih ptica. Vrlo opsenim istraivanjem grobnih tumula glasinake kulture u istonoj Bosni strunjaci su otkrili materijal koji negira bilo kak vu zatvorenost ovog prostora u ekonomskom i duhovnom smislu. Naprotiv, meu metalnim nalazima je dosta brojno zastupljeno bronzano luksuzno posue iz Grke ili june Italije, kao i druge izraevine iz ovih i drugih krajeva. Gotovo identini prsni oklopi, kao to su oni iz grobova ilijakih knezova, izraivani su i noeni u sjevernoj Albaniji. Teko je rei da li su ih izradili isti putujui majstori ili su ilijaki knezovi nabavili svoje oklope iz junih ilirskih krajeva. U svakom sluaju, na glasinakom kulturnom podruju je cirkulirala roba iz raznih krajeva, razmjena dobara i trgovina je bila svakodnevna pojava u ovom izrazito stoarskom podruju. U takvom kontekstu se moraju posmatrati i glasinaka kult na kolica, bilo da ih je izradio putujui majstor iz Panonije, odnosno Podunavlja, bilo da su trgovinom i razmjenom nabavljena sa sjevera, bilo konano da su dobivena na poklon u okviru religioznih strujanja sa sjevera prema jugu. I najzad, kakav je rang pokojnika u iji su grob stavljena ova kolica? Bilo je to vrijeme najvee politike i ekonomske moi ili jakih knezova. Tada je najvie i dolazila na glasinako podruje strana luksuzna

roba, meu njima i naa kolica. U grobu sa kolicima nije zate eno nikakvo oruje, pa je sasvim sigurno da pokojnik ne pripada plemenskoj, ratnikoj aristokraciji. No, bio je, ipak, uvaena linost, dok mu je kao poputbina stavljeno u grob ovako jedinstveno umjetniko djelo. Ostaje jedino rjeenje da je pokojnik bio odlinik u oblasti duhovnog i vota, u okviru ondanjeg religioznog sistema sveenik, vra, aman ili neko koga je tadanje stanovnitvo nazivalo nazivom iz jezika kojim su govorili sami Autarijati. Moemo pret-

postaviti da je ivio u nekom oblinjem naselju-gradini, na itluku, Kusaama, nekom drugom oblinjem na selju. Da li se njegova duhovna djelatnost odnosila na ue podruje oko Glasinakog polja ili je dopirala i voriti. S obzirom dalje, ne moe se sa sigurnou odgo na jedinstvenu ritualnu poputbinu, dosta je vjerovatno da je obavljao svoju dunost na irem prostoru. U svakom sluaju, sluio je kultu boanskog Sunca, koji je, sasvim mogue, bio glavna religijska preokupacija ovdanjih autarijatskih zajednica.

41

iii. Otvorena rtvenita i svetilita

Prilikom formiranja Jablanikog jezera i potapanja terena uz obale rijeke Neretve izvreno je sistematsko arheoloko istraivanje na itavom terenu od Konjica do Ostroca. Pored neolitskog naselja u Lisii ima blizu obale ove rijeke, na lokalitetu upine 1954. godine je sondano ispitan jedan objekat u obliku visoke kupe, visine oko 4 metra i promjera u bazi takoer oko 4-5 metara. Konstatovano je da je kupa nainjena od sukcesivno nasipane zemlje. U pojedinim slojevima ustanovljena je ma nje ili vie intenzivna paljevina, u kojoj su se na izvjesnim mjestima nali fragmenti keramike pa i komadi nekih bronzanih objekata. Bilo je sasvim jasno da je to kultni objekat koji je sluio prinoenju rtava, libacijama i slino. Ovaj objekat nije usamljen u Bosni i Hercegovini, a narod ih obino naziva zaspa, jer bi pod njima trebala da bude zasuta neka crkvica. U prenesenom smislu, tradicija takvim objektima pripi suje, ipak, kultni karakter. Zaspa u upinama je, na osnovu nalaza dijela bronzane fibu le, datirana u poetak mlaeg eljeznog doba, u IV stoljee st. e. Predmet je naen pri vrhu zemljane kupe i zato se poetna faza formira nja ovog objekta moe staviti i u starije vrijeme. Rekli bismo da je to svetilite svakako sluilo stanovnicima ire okoline. U blizini zaspe leao je veliki grobni tumul. Zbog pomanjkanja vremena nije mogao biti ispitan, jedino je rubnom sondaom konstatovano da je tumul bio opasan kamenim krupnim vijencem, napravljenim od krupnijih komada kamena i oblutaka. Pored toga, u blizini je leao i rastureni tumul, sastavljen iskljuivo od keramikih fragmenata. Moda je i to dio kompleksnijeg svetilita, zajedno sa zaspom. Dosta slina zaspa je identificirana u zapadnoj Bosni, u selu Reizoviima, opine Klju, pod imenom Glavica, ali nije do sada istraivana. Meu slina otvorena rtvenita ili svetilita spadaju i pojedinana kamena postrojenja u zapadnoj i istonoj Hercegovini koja su sigurno najizrazitiji

objekti kultnog karaktera praistorijskog stanovni tva u tim krajevima. Otkrio ih je veinom Petar Ore, dugogodinji sakup lja historiografskih i arheolokih podataka u zapadnom dijelu Hercegovine. Metodom izuzetno detaljnih obilazaka terena otkrio je ovu vrstu svetilita, koja su dosada bila nepoznata arheolokim strunjacima. To su na primjer: Grad u Vrpolju kod Posuja. Na glavici brda Slobodnik podignuta je bila etvrtasta graevina, veliine u temeljima oko 20 x 25 m, a na vrhu oko 13 x 6,5 m. Sami ovi brojevi svjedoe da je objekat bio stepenasto zidan. Na jednoj strani ove graevine je ostavljena polukruna apsida, moda za posebne kultne svrhe. Temeljni dio objekta je bio solid nije graen u suhozidnoj tehnici, a visina itave graevine iznosila je oko 4 m. Meu uruenim dijelovima je meu kamenjem naeno neto frag menata praistorijske keramike. Bilo kakvo detaljnije istraivanje ovog stepenastog rtvenita nije obavljeno. Orlac kod Mostara je vrlo zanimljivo svetilite-rtvenite na jednoj od krakih kosa sjeverno od Mostara. Ova kosa se strmo sputa do zaseoka Orlac i na njoj su odozdo prema gore poredani slijedei objekti: donja gomila (veliki tumul), srednja gomila (svetilite), gor nja gomila (gradina sa nasipima) i na samom vrhu jedna utvrena osmatranica, odnosno mala utvrda. Ovdje je u pitanju srednja gomila. U malom izbreku dosta komplikovanih graevinskih zahvata formirano je ovo svetilite. Njegove sastavne dijelove ine nevelik plato i est pojaseva okrenutih prema jugu, odnosno prema koritu Neretve. Na strmini kose izgradnja platoa je zahtijevala prilino veliku dozu graevinske vjetine. itav prostor platoa je bio uvren poprenim pot pornim zidovima, izvedenim upotrebom veih komada neobraenog kamena. Izmeu ovih rebara nasuta je kamena osipina, a sondana istraivanja su pokazala da je izmeu gornjih potpornih rebara osipi43

na dosezala do dubine od 20-30 m, dok je izmeu onih na drugoj strani dopirala do dubine od 2,50 m. Tako je savladana strmina. Pojasevi ispod platoa su izgraeni uglavnom od ploa i veih komada kamena, izgledaju kao sjedita oko platoa, okrenuta napolje. Donji pojas ima izrazito potpornu ulogu, a slijedei sa donje strane u krugu opasuje itavo svetilite. Ostali se zavravaju sa strane. Izgleda da je bitan kruni pojas, pa se moe donekle govoriti o krunom svetilitu, vjerovatno izgraenom za poseban Sunev kult. Naro ito su znaajni nalazi nekih keramikih fragmenata na gradini iznad svetilita koji ukazuju na srednje bronzano doba (izmeu 15001200. god. st. e.) te bi ovo izuzetno svetilite pripadalo nekom predilirskom ili protoilirskom periodu. Poto na svetilitu nisu otkriveni nikakvi pokretni nalazi, izgleda da su ovdje vreni samo odreeni molitveni rituali. (Sl. 22) Zidana gomila u Studencima kod Ljubukog. Ovaj kultni objekat je podignut na blago uzdignutoj kosi iznad sela Donji Studenci. Velikih je dimenzija: 4-5 m duine i 10 m irine. Dananja visina ovog rtvenita iznosi 1,5-2,5 m, iako je ranije morala biti neto vea, jer je dosta materijala urueno. Sa tri strane objekat je ozidan suhozidom od krupnog kamena, dok je etvrta strana obraena sa neto manje panje. Unutarnji dio objekta je ispunjen sitnijim kamenjem. Na jednoj od duih st rana i na Zidanoj gomili je ostavljena polukruna apsida (4 x 0,90 m). Postoji tradicija da su ne do rtvenita i na njegovu platformu vodile kame stepenice sa jedne od uih strana, ali je kamenje, od kojeg je stepenite bilo izgraeno, odneseno u selo Studence. Ni ovaj kultni objekat nije dosada sistematski istraivan. S podruja istone Hercegovine prvenstveno upada u oi Velika gomila iznad sela Trusina, na putu od Berkovia prema Nevesinju. Svojom veliinom i pozicijom mogla bi vjerovatno indicirati kultni objekat. Podnoje je sa jedne strane ozidano krupnim suhozidom, a u blizini izvire jak izvor planinske vode. Objekat nije sistematski istraivan. Po tradiciji u selu Trusini, u ovoj gomili je zatrpana crkva. Kod navedenih kamenih postrojenja-rtvenita u Hercegovini vrijedno je izdvojiti nekoliko karakteristika: a) graena su od lomljenog, neobraenog kamena, s tim to je kod nekih bazni dio ili itav vanjski plat slagan od krupnih komada pa ponekad izgleda kao megalitska gradnja; unutranjost je popunjavana sitnijim kamenom; b) gornji plato je poravnat, vjerovatno je u prvobitnom stanju bio i poploan kamenim ploama;
44

c) na dva rtvenita je ugraena apsida koja je mogla slu iti u posebne kultne svrhe; d) svakako je najinteresantnija pojava stepenaste gradnje objekata na Gradu kod Vrpolja i na Orlacu kod Mostara. Ve je Petar Ore u vezi sa ovakvom gradnjom rtvenita u Hercegovini napomenuo da je stepenasta gradnja spomenika poznata na svim kontinentima. Naravno, mislio je na velike hramove i rtvenike u Mesopotamiji, Meksiku, Prednjoj Aziji, pa i na piramide u Egiptu. U Hercegovini potpuno nedostaje monumentalnost spomenutih graevina, ali je, u sutini, upotrebljen isti princip, rekli bismo u nekoj barbariziranoj verziji. Svrha je ista: odavanje poasti odreenim boanstvima na razne naine rtvama, libacijama, molitvama ili na neki drugi nain. Po tim osobinama i rtvenita u Hercegovini su samo dio jednog prastarog, daleko rairenog religioznog inodejstvovanja vjerovatno heliolatrijskog. Na itavom podruju junoslavenskih zemalja najpoznatiji i najuoljiviji arheoloki objekti su praistorijske gradine: utvrena naselja ili samo utvrde, podignute na pogodnim breuljcima, opasane preteno nim nasipom ili debelim suhozidom, odnosno kame kombinacijom ova dva vida utvrivanja. Svaka vea regija broji na desetine, pa i stotine ovakvih lokaliteta. Ti objekti su sluili rodovima i bratstvima pojedinih plemenskih zajednica, kako za sigurnost stanovanja, tako i za zbjegove u sluaju meuplemenskih sukoba. Gradine su odigrale odreenu ulogu i u odbrani zemlje od stranih zavojevaa, Rimljana, na primjer. U ovom momentu gradine u cjelini, njihov obim, raspored, ve liina i drugo nisu u sreditu nae panje. Od interesa je, zapravo, samo jedan detalj. Na velikom broju gradina istie se jedno kupasto uzvienje, u arheolokoj terminologiji obino nazvano limitni tumulus. Ponekad je u tu svrhu koritena prirodna kupa dopunjena nasutom zemljom i kamenom, a u drugim sluajevima je nainjena umjetno od sitnijeg i krupnijeg kamena ili od same zemlje. Naziva se limitni tumul zbog toga to se ovaj istaknuti uvik obino nalazi na rubu nasipa ili je ukomponovan u sam odbrambeni sistem. Ranije je apsolutno preovladavalo miljenje da su limitni tumuli sluili u odbrambene svrhe, da su bili neka vrsta osmatranica, osiguravali prolaz kroz nasip i tome slino. U novije vrijeme ovakvo miljenje je dovedeno u pitanje, jer na znatnom broju utvrenih gradina limitni tumuli lee na mjestu na kojem ne mogu imati nikakvu odbrambenu ulogu nad nepristupanom provalijom, u nasipu odakle je, i inae, odlian

Slika 22. Grafika rekonstrukcija praistorijskog svetilita, Orlac kod Mostara

vidik na okolinu, u sredini gradine. Vjerovatno je takva kamena kupa kod prolaza u nasipu ponekad igrala ulogu kasnijih kula uz glavna vrata, ponegdje je mogla biti i posmatranica, ali je uopavanje takve uloge danas neprihvatljivo. Na mnogim limitnim tumulima je jo uvijek zateena manja ili vea koliina keramikih fragmenata, u nekim su otkriveni ljudski grobovi (dodue, redovno bez priloga, hronoloki neopredijeljeni). Zato postaje sve izvjesnije da su limitni tumuli imali u pretenom broju sluajeva ulogu rtvenita domaim boanstvima, slino kao i zaspe, a katkad je to mogla biti i nadgrobna gomila. Tipian primjer za ovo drugaije tumaenje je Mandina gradina kod Mandinog sela u Duvanjskom polju. Lei na manjem uzvienju u samom polju, okrulo bi ena sa svih strana ravnom povrinom. Oekiva se da je ona, ba zbog takvog poloaja, bila veoma jako utvrena, no Mandina gradina nije uope bila utvrepod stjenovitog ruba spuna. Na sjevernoj strani se is tala strma padina, na junoj strani se uzvienje blago sjedinjavalo sa ravnom okolinom i jedino je na istonoj strani gradine bio podignut veliki tumul. Prenik u bazi mu je iznosio oko 30 m, a visina dopirala u sredini do 5 m. Sondanim ispitivanjem je ustanovljeno da je ovaj objekat podignut na prirodnoj kupi visine oko 2,5 m i da je sukcesivno nasipavan do navedene visine. Pri tome evo nekoliko detalja. Na samom dnu je bio nasut sloj sitnog kamena, u kojem je naroito zapaeno

mnogo izgoretine i veeg kamenja opaljenog vatrom. Taj sloj je pokri ven zemljom i pijeskom, a onda slijedi vie slojeva sa brojnim fragmenti ma veih glinenih posuda. Negdje oko 0,70 m ispod povrine otkriveno je u sondi neko ognjino postrojenje nainjeno od peene zemlje, s brojnim fragmentima velikih posuda. Ovi detalji, ne ba primjereni za ovu vrstu teksta, navedeni su samo zbog toga to sasvim evidentno pokazuju da je tzv. limitni tumul na Mandinoj gradini postepeno podizan, pri emu su vrlo indikativne brojne izgoretine i fragmenti glinenih posuda. Vie je nego to da su na ovom tumulu prinoene rtve na vatri i oi brojne libacije. Tome je sluilo i spomenuto ognjino postrojenje, odnosno pravo rtvenite. Kultni karakter Mandine gradine potvruje i pravo mnotvo keramikih fragmenata na strmoj sjevernoj strani, koja je isnost stanovanja. Oito je kljuivala bilo kakvu mogu da su glinene posude razbijane na kamenitoj litici i pobacane niz strminu, bile su to vjerovatno libacije. Prelokim analizama, Mandina gradina, odnosno ma tipo rtvenite na Mandinoj gradini, moglo je biti u funkcipacije ji negdje od poetka I vijeka st. e. do rimske oku ovih krajeva. Nema sumnje da je u tom vremenu nastven odbrambeni sistem na poljima stao vrst i jedin jugozapadne Bosne i da je brdo Lib nedaleko od Mandine gradine bio, ustvari, predrimski Delminium, koji je sve gradine na ovim poljima povezivao u jedinstven odbrambeni sistem. rtvenite na Mandinoj gradini je
45

moralo biti i svetilite stanovnika Delminija na Libu, jer tu nema nikakvog tumula, a vjerovatno i svih okolnih gradinskih i podgradinskih naselja. Rimljani su izvrili snaan napad na Delmate u Glamokom, Li vanjskom i Duvanjskom polju 156. god. st. e. Vojne jedinice pod vostvom konzula G. M. Figula su te godine u prvom pohodu pretrpile potpuni poraz, vjerovatno zbog toga to su ile preko samih polja i bile izloene unakrsnim napadima sa okolnih gradina. Meutim, ve u drugom pohodu te godine Fibulove jedinice su prodrle do Delminija, dakle, do Liba, ali ga nisu konano osvojile. Slijedee, 155. godine rimska vojska pod vostvom konzula P. C. Scipiona je zauzela Delminij i definitivno spalila velika podgradinska naselja ispod te gradine. Pretpostavlja se da su sada rimske jedinice ile preko visoravni iznad rubova Duvanjskog polja i renje gradine. Gotovo je sigurno dom zauzimale tamo da je rtvenite-svetilite na Mandinoj gradini zavrilo svoju dugogodinju ulogu ba u tim pohodima. Slinu funkciju je vjerovatno imala i Gradina kod sela Crvenice, na junom rubu Duvanjskog polja. Radi se o vrlo istaknutom breuljku koji dominira nad dolinom rijeice Studene i nad prodolinom izmeu Rakitnog i Duvanjskog polja. Gradina nije utvrena nikakvim nasipom, samo se na istonoj strani, iznad strme padine, die veliki tumul izgraen od krupnijeg kamena. Na povrini tumula i oko njega prisutna je vea koliina keramikih fragmenata i spaljenih ivotinjskih kostiju, to nedvosmisleno svjedoi o kultnoj funkciji ovog objekta. Ispod gradine i na suprotnoj strani doline Studene konstatovana su praistorijska naselja na ravnoj povrini. Okolni teren je, dakle, bio dobro naseljen, ivot ovih stanovnika je titio sam Delminij i oni su na gradini kod Crvenice imali svoje rtvenite-svetilite. U oblasti jugozapadne Bosne treba jo spomenuti Renia gradinu na junom rubu Bukog blata. Ova gradina je leala tek oko 35 m iznad povrine Blata i bila je utvrena duim kamenim nasipom i dr venim palisadama na nekim stranama. U sredini donje, ire terase izdizala se prilino velika kamena gromada, dok je u polukrugu oko nje bio postavljen red krupnog kamenja, oito namjerno, ljudskom rukom poredanog. Na sjevernoj strani gradine, u skoro okomitoj ivoj stibok i irok pripeak. Na osnovu jeni, istie se dosta du takvih zapaanja odmah je zabiljeeno da se na Renia gradini vjerovatno mora raunati sa dva kultna mjesta: kamenim postrojenjem na terasi i polupeinskim ugoajem ispod gradine. Takva kombinacija bi se mogla protumaiti na razliite naine, nama izgleda dosta vjerovatno da je kameno postrojenje bilo posveeno
46

solarnom kultu, a peina kultu nekog drugog boanstva (moda Silvanu!). Veoma je indikativna u ovom pogledu Gradina na Oaniima kod Stoca, bivi centar ilirskog plemena Daorsa na donjoj Neretvi, poznat, inae, danas kao Daorson. Smjetena na kamenoj kosi iznad Vidovog polja i doline Radimlje, gradina upada u oi svojim monim megalitskim zidinama, kao i razuenou graevina unutar i izvan tih odbrambenih zidina. Na unutarnjoj lazila se strani Daorsona, povrine oko 7000 km2, na lijepo ozidana cisterna i pored nje centralni objekt, tzv. Ve lika gomila. Baza Velike gomile mjeri oko 40 m u preniku, dok je prvobitnu visinu danas teko odrediti (svakako barem 5 m). Zanimljiva je istorija istraivanja ovog objekta. Prilikom obilaska Oania Vaclav Radimsky je 1890. god. na gornjoj povrini gomile naiao na suhozidne temelje neke krune zgrade, promjera oko 11 m i debljine zida oko 2 m. Samo godinu dana kasnije ing. Komadina je na tom mjestu zatekao hrpu kamenja pomijeanog sa fragmentima keramike i navodno razlupanog crijepa. Prvi istraivai su Veliku gomilu, valjda zbog te graevine na gornjem platou, nazvali tolosom (tolos je u Grkoj okrugla graevina u kojoj su prinoene rtve, neka vrsta hramovne graevine). U okviru dugogodinjih istraivanja gradine na Oaniima Zdravko Mari je izvrio i prvo sistematsko, ali ipak djelimino iskopavanje Velike gomile. U samom temelju je naemenata no dosta arheolokog materijala, vei broj frag rukom raene domae keramike, preko stotinu bronzanih dugmadi, eljezno koplje i slino. Cijela gomila je nainjena od veeg neobraenog kamenja pomijeanog sa sitnijim komadima kamena. Sa istone strane gomilu je uvrivao dobro slagan suhozid. Zdravko Mari je na gornjoj povrini zatekao neto fragmenata amfora i crijepa, ono vee kamenje od gornje graevine je potpuno nestalo. Na strmini ispod Velike gomile bio je dobro sauvan nevelik, polukruni plato, postavljen ispred male peine, u okomitoj stijeni. Podnica platoa je bila prekrivena veim fragmentima amfora povezanih malterom, a na njoj su sauvani i donji dijelovi od dva zida. U sredi ni podnice je ostalo etvrtasto udubljenje. Kako je pronaao i komad neke velike statue, Zdravko Mari smatra da je u spomenutom udubljenju stajala statua nekog boanstva i da je na platou bio podignut mali hram koji je bio u funkciji 15050. god. st. e. Velika gomila na Oaniima je neosporno najimpozantniji primjerak tzv. limitnih tumula. Ona je na ovom mjestu stajala najmanje od 5. vijeka st. e. Postepeno je doraivana i kada su Daorsi potpuno potpali

pod uticaj helenistike kulture, na zaravnjenom platou su, po uzo ru na june susjede, izgradili i graevinu tipa tolosa (teta to su istraivai blaga unitili objekat, a kasnije je pobacan i graevinski materijal). Po svemu izgleda da je na gradini na Oaniima, kao i na drugim gradinama, od davnina stajao ovakav ili onakav tumul, jer neki nalazi keramike pripadaju ak bronzanom dobu. Mogla je to biti obina, manja grabivati dina, da bi negdje u etvrtom vijeku poela do megalitske zidine i pretvarati se u mono sredite plemenske zajednice Daorsa. Istovremeno je nastajao i kasniji oblik Velike go mile. Kao i u Reniima, peina na padini je morala biti svetilite nekog drugog boanstva. U helenistikom vremenu je plato pred peinom posebno ureen, podignuta je takoer mala graevina i u njenom sreditu postavljen kip boanstva. Sasvim je mogua pretpostavka da je Velika gomila imala funkciju rtvenita boanskom Suncu, a da je peinsko svetilite bilo posveeno nekom drugom boanstvu. S obzirom na kasnija saznanja, mogao bi to opet biti Silvan, napopularnije ilirsko boanstvo. Ako bi se prihvatila ovakva pretpostavka, tada i veina limitnih tumula odgovara istoj ulozi: bila su to,

po svoj prilici, rtvenita boanskom Suncu (izraz heliolatrije!) ili kombinovana rt venita Suncu, Silvanu, Thani i slino. Kameni spomenici iz rimskog vremena daju na prostoru sjeverozapadne Bosne prednost ni i nimfama. No, postaje pitanje ta je u Silvanu, Dija predrimsko doba Silvan pred stavljao kod Ilira. Da li samo umsko i poljsko boanstvo? U svakom sluaju ostaje dilema da li se limitni tumuli mogu kao rtvenite pripisati samo jednom boanstvu. Prije e biti da su oni bili kombinovana rtvenita, ukljuujui svakako i sve ono to je povezano sa heliolatrijskim kultom. Kao to se vidi, postoji vie vrsta otvorenih rtvenita ili svetilita: zemljane zaspe, kamenita stepenasta ili drugaije graena rtvenita i svetilita, pa limitni tumuli. Ovi posljednji su daleko najraireniji na tlu junoslavenskih zemalja. Na osnovu izvjesnih pokaza telja moe se rei da su takvi kultni objekti, ove ili one vrste, bili po dizani i koriteni kroz itavo bronzano i eljezno doba, dakle, u periodu drugog i prvog milenija st. e. sve do rimske okupacije. Izraziti su na ilirskim teritorijama. Veina je mogla sluiti kultu svemonog Sunca, moda i Silvanu, zatitniku polja i stoke, a moda i nekim drugim boan stvima.

47

iv. MAGNA MATER (Kult Velike Majke)

Jednu od najveih misterija u prirodi predstavljao je jeka odvajkada, prvenstveno za onoga u ranijim za ov praistorijskim periodima, fenomen raanja i fenomen obnavljanja prirode. Nailazak zelenila, mladog rastinja, cvijea on nije mogao zamisliti bez uea nekih natprirodnih sila. Isti je sluaj i sa porodom ivotinjske mladunadi pa i raanjem djece kod njegovih saplemenika. Nosilac ljudske reprodukcije je ena. Od nje zavisi priliv novih generacija ovjeijih jedinki, bolje reeno, reprodukcije onoga to je daleko najvrijednije za ljudski rod. Ona stvara ivot i odrava njegovo vjeno trajanje (Branko Gavela). Zbog toga je sasvim blisko pa meti da je praistorijski ovjek personificirao zamiljeno natprirodno bi e u enskom obliku. Tako je, ustvari, i nastao prvobitni, pa onda dugo trajni kult Velike Majke, Majke Roditeljice, kasnije nazvane Ge Mater Magna Mater. Ovakva personifikacija poela je jo u paleolitskom dobu. Jer, dosada je na podruju starog svijeta, preteno na tlu Evrope, pronaeno preko ezdeset enskih figura, izraenih od ivotinjske kosti, kamena ili gline, a pripadaju vremenu 30.00010.000 godina st. e. Najuvenije su figure Venera iz Willendorf-a u Donjoj Austriji, figure iz Laussel-a u Dordonji, Lespigue-a u Gornjoj Garoni i ona iz Donjih Vjestonica u Moravskoj. Nema gotovo nikakve sumnje da se u tim plastinim izraevinama susreemo sa najstarijim predstavama Velike Majke Roditeljice. Kod najveeg broja ovih figura nisu uope prikazani detalji lica, to jas no svjedoi da paleolitski umjetnici nisu ove svoje tvorevine poistovjeivali sa realnim enskim likovima. To su neidentificirane, daleke sile sa enskim osobinama. Davali su im samo neke karakteristike koje simbolizuju plodnost. I to nije sluajno. Tadanji umjetnik je bio sposoban do doara realno lice. O tome npr. svjedoi jedna enska glava iz Brassempouy-a u Francuskoj, na

kojoj su ne samo modelirani detalji lica nego i sam antropoloki tip. To bi bilo isto umjetniko djelo, a sve ostale su namijenjene prastarom kultu Velike majke. Viekratno je postavljeno pitanje kako moe na jednom tipi no lovakom stadiju razvitka ovjeanstva, u kojem je sve okrenuto pre ma ivotinjskom svijetu, fungirati neko ensko boanstvo u ovjeijem li ku? Povezanost paleolitskog ovjeka sa lovnim ivotinjama, pa i u odgova rajuim kultnim obredima, rjeito posvjedouju peinski crtei u raznim krajevima starog svijeta. Tamo ivotinjski likovi igraju primarnu ulogu. No u isto vrijeme enske figure iz paleolitskih nalazita uvruju saz nanje da je tadanji ovjek potpuno sagledao ulogu ene-roditeljice u drutvu i da je u spomenutim plastinim figurama personificirano boanstvo ili via sila koja titi samo raanje. Uostalom, ena je tada zauzimala i dominantnu ulogu u malim drutvenim zajednicama. Poslije zastoja u mezolitskom dobu (10.0006.000 god. st. e.) kult Velike Majke se obnavlja punom snagom u neolitskom dobu, poglavito u vremenu 6.0004.000 god. st. e. Posljedica je to prelaska na ratarsko-stoarsku ekonomiju, do koje su ljudi doli dugotrajnim iskustvom: sakup ljanjem i sijanjem sjemenja i pripitomljavanjem ivotinja. Sakupljanjem sjemenja bavile su se ene, one su u ovom periodu uspostavile i matrijar hat u punom smislu tog pojma. Zauzele su ono mjesto koje im po prirodi stvari i pripada. Strunjaci su uglavnom saglasni da je bilo vie sredita u kojima se nezavisno pojavila zemljoradnja. Meu njima se istiu: Srednji Istok, naroito neki obronci u Jordanu (penica, koza, pas), jugois tona Azija (batata sa jestivim korijenjem i ria) i srednja Amerika (kukuruz). Jedna od izuzetno pogodnih zona za ratarsku ekonomiju je, bez sumnje, Podunavlje, ali se ono obino ne ubraja meu primarne centre za nastanak agrikulturne djelatnosti. Daje joj se sekundarna
49

uloga; ova zo na je, navodno, samo preuzimala tu djelatnost sa Srednjeg i Bliskog Istoka. Koliko je to opravlazi na dano, jo uvijek je dosta teko rei, iako neki na Lepenskom Viru navode na misao da je i Podunavlje moralo odigra ti znaajnu, pa i primarnu, ulogu u itavom tom procesu. Nalazi na ovom izuzetnom praistorijskom lokalitetu ne govore nikako u prilog tezi o seljenju novih grupa, nosilaca agrikulturne ekonomije sa Istoka prema Po dunavlju i srednjoj Evropi. Ne idu, dakle, u prilog tezi o smjeni cjelokupnog stanovnitva. U Lepenskom Viru je posvjedoen kontinuitet stare i nove populacije. I takva situacija bi upravo odgovarala miljenju vrsnog austrijskog arheologa Richarda Pittionia, koji smatra da korjenite promjene u neolitskom dobu ne znae nikako i promjenu stanovnitva, nego je do toga dolo u vezi sa potrebama ljudi, odnosno sa njihovim aktivnim i trajnim Facere raditi, pronalaziti. Samo zemljite ili zemlja u neolitu postaje stvarni izvor ivota i kao takva sve vie zaokuplja matu ondanjeg stanovnitva. Uz nju se vezuju pojmovi plodnosti i raanja pa je u likovnoj interpretaciji dobila lik ene. Zemlja predstavlja opi ivot, kao to to ena znai za ovjeka-pojedinca (Branko Gavela). Eho takvih shvatanja se lijepo od raava u kasnijoj grkoj mitologiji, u kojoj je Velika Majka dobila i ime Meter Ge (Majka Zemlja), a rimski pisac Tit Livije doslovno kae da je zemlja communis mater omnium mortalium (zajednika majka svih smrtnika). Inae, kult Velike Majke i odgovarajue alternacije su, takoreku, opa pojava u svijetu od Perua i Meksika do indoevropskih naroda. U postneolitskom dobu, sa pojavom i dominacijom grupa koje su njegovale nomadsko stoarstvo, postepeno se gasi i kult Velike Majke u mnogim evropskim oblastima, da bi ustupio mjesto novim oblicima religioznih shvatanja. Pa ipak, taj kult je preivio navedene promjene i dobio svoje mjesto u likovima i imenima boginje Itar, Astarta, Lelvani, Rea-Kibele, Ge, Demetra, Proserpina i slino. Sve te boginje su zauzimale po asno mjesto u panteonu Prednjeg i Bliskog Istoka, helenskog i rimskog svijeta. Rezultat je to svakako duge religiozne tradicije, ali je nespor no da je samo u neolitskom dobu kult Velike Majke Roditeljice igrao zaista primarnu ulogu u duhovnom ivotu tadanjih mirnih ratara i stoara. Kada je rije o neolitskom dobu u junoslavenskim zemljama, dugogodinjim istraivanjima odgovarajuih lokaliteta se pokazalo da na ovom podruju postoji nekoliko neolitskih kulturnih zona: zapadnobalkanska, centralnobalkanska, sjeverna ili panonska i prelazna zona. Poto su glinene figure najvaniji pokazatelj
50

rasprostranjenosti i intenziteta kulta Velike Majke, treba odmah rei da je taj kult bio najmasovniji u centralnoj balkanskoj zoni, naroito u moravsko-vardarskoj oblasti i srednjem Podunavlju, u prelaznoj zoni ki predjeli Balkana je neto slabije zastupljen, dok kra daleko zaostaju u tom pogledu. U ovoj posljednjoj zo ni zemljoradnika djelatnost, zbog posebnih geografskih uslova, nije mog la da se razvije u punom smislu i zato je razumljiv nedostatak figura koje reprezentuju kult Velike Majke. Evidentna je, dakle, meuzavisnost agrarne proizvodnje kult Meter Ge. S druge strane, mnogobrojne neolitske glinene figure su naene u pojedinim dijelovima Grke i Egejskih ostrva (naroito u Tesaliji i sjevernoj Grkoj), pa na teritoriju Rumunije i Bugarske, u Anadoliji. Na taj nain se dobiva jedna velika zona obiljeena u neolitu obiljem enskih figura, koja se protee od prednjeg i Bliskog Istoka do centralne Bosne na Balkanu. Zanimljivo je da se sjeverozapadni dijelovi Panonije i srednja Evropa razlikuju od te velike zone i da im nedostaju brojniji nalazi glinene plastike u neolitskom dobu. Moda je to samo znak nieg stepena duhovnog razvoja, iako se to ne bi moglo rei za sferu materijalne kulture. Dominira miljenje strunjaka da osnovni pokazatelj o kultu Velike Majke u neolitskom dobu predstavljaju glinene figure sa enskim osobinama. To se posebno odnosi na vinansku neolitsku grupu, koja je i roko rasprostranjena na balkanskom i nekim bliim susjednim podrujima i koja zaista obiluje plastinim izraevinama od gline. Ima u tom pogledu i nekih rezervi. Tako je Miloje Vasi, dugogodinji istraiva eponimne Vine, vidio na figurama naenim u ovom naselju predstave odreenih vrsta odbrambenog oruja, kao to su oklop, ljem, dokoljenice. S obzirom na takva zapaanja on doslovno i kae: Utvrdivi postojanje predstava ljema i oklopa na vinanskim terakotama, mi riskujemo da ogromnu veinu tih terakota, ako ne sve, smatramo za muke figure, poto se na njima veinom nalaze predstave ljema i oklopa. Ovo ekstremno stanovite, ina e izuzetno zaslunog istraivaa Vine, ostalo je potpuno usamljeno, a vezano je za opredjeljenje Miloja Vasia da je Vina jonska kolonija iz VII vijeka st. e. Odreene rezerve iskazao je i Dragoslav Srejovi. On upo zorava da su neolitske figurine u Srbiji i Makedoniji uglavnom nalaene u izrazito neritualnom kontekstu, zajedno sa objektima profane namjene. Poto te figurine pokazuju izraziti impersonalizam, one bi se mogle povezati samo sa popularnom religioznou i primitivnim ritualima. No ipak, i Dragoslav Srejovi ne negira u potpunosti kult Velike Majke, jer, kae da se u mlaem neolitu prvi

put poinje jasnije da utvruje jedna opta ideja pojam i slika Velike Majke Bogova ali je ona ovdje jo u pro cesu svog formiranja i ne egzistira kao definitivna forma. Milutin Garaanin stoji na stanovitu da ove terakote moraju imati dublje korijene u vjerovanjima i duhovnom ivotu neolitskog ovjeka, ali one su mogle sluiti i u nizu raznih obreda vezanih svakako prvenstveno za plodnost i potrebe odravanja ivota. Takvom opredjeljenju doprinose esto odbae ne i oteene figurine, koje su ispunile svoju funkciju u obredima. Da navedemo i neke ocjene Drage Garaanin. Za nju osnovnu odliku kulta u neolitskom dobu na tlu Srbije i velikog dijela Balkana odraavaju idoli, mahom terakote, koje uglavnom predstavljaju enske figure. One simboliziraju Majku-Zemlju, Majku Predaka, odranje plodnosti i po pravilu su stilizovane. Namjena im je mogla biti mnogostruka, na primjer prikazivanje lika ovjeka-adoranta u obavljanju vjerskog obreda. Iako se neke od navedenih rezervi baziraju na pojedinanim karakteristikama vinanskih terakota, ipak je najblie pravom rjeenju ona teza koja ove figurine dovodi u neposrednu vezu sa kultom Velike Maj ke, uz jednu napomenu. Mnoge terakote sa susjednih podruja iz Grke i Rumunije na primjer su daleko vie obiljeene enskim osobinama. Na njima je veoma naglaena steatopigija i steatomerija (isticanje grudi i pozadinskih dijelova), dok je to na vinanskim figurinama istaknuto na donekle diskretan nain. Pa i oblikovanje glave i lica na vinanskim terakotama je karakteristino uglavnom za ovu neolitsku kulturu. Zbog toga i izgleda da je duhovni ivot, kult i religija pripadnika vinanske ture bio najraznovrsniji i da su magijski obredi kod kul njih bili, zaista, obilno zastupljeni. U okviru ovog i ovakvog teksta nije mogue, a ni oportuno, iznoenje podataka o svim nalazima ili detaljima koji se odnose na fenomen neolitskih terakota. Izdvojiemo najprikladnije nalaze za prikazivanje odreenih manifestacija ove vrste kulta i religije neolitskog ovjeka na tlu junoslavenskih zemalja.

IV. 1. O centralnom Balkanu

U tu regiju spadaju Srbija, Makedonija, Kosovo i Metohija, sa moravsko-vardarskim slivom kao glavnom okosnicom regiona. U neolitskom dobu ovoj regiji se, barem kada je rije o neolitskim statuetama, prislanjaju i dijelovi jugoistonog Podunavlja, odnosno jugoistone Panonije. Izrada statueta u ozbiljnijoj formi poinje u srednjem neolitskom dobu.

Struna literatura se najvie zadrava na starevakoj kulturi, nazvanoj tako po eponimnom nalazitu Starevo na Dunavu kod Paneva. Ta kulturna grupa pripada neolitskom dobu i rairena je preteno u Vojvodini, Srbiji i Makedoniji. Njenu detaljnu obradu izvrila je Draga Aranelovi-Garaanin. U plastinoj umjetnosti su posebno karakteristine takozvane stubaste figure, sa urezanim linijama oiju i usta, bez nekih drugih prikaza ljudskog tijela, izuzev ponekad blago naglaenih grudi. Nema nikakve sumnje da se ovdje radi o izrazitoj tenji ka apstrakciji i uprotavanju. Pored Stareva moda bi trebalo spomenuti odgovarajue nalaze u Pavlovcu, Grivcu u Srbiji, Gladnicama na Kosovu te Monotoru u Vojvodini, a sline stubaste figure su poznate iz Grke i Bugarske. Dragoslav Srejovi smatra da starevake stubaste figure, ustvari, oponaaju drvene uzore i da su samo djelimino antropomorfizirane. U svakom sluaju, one su izraz zajednike, ali potpuno neizdiferencirane predstave neke vie sile, rekli bismo samo simbol te sile. Mogue je da se radi o simbolu plodnosti. Zasebno mjesto u krilu starevake kulture pripada tzv. Crvenokosoj boginji, naenoj na lokalitetu Donja Branjevina kod sela Deronja u Bakoj. (Sl. 23) Sve pojedinosti na ovoj statueti su sraunate na to da istaknu plodonosne karakteristike ene: veoma istaknute grudi, predimenzionirana zadnjica, poloaj ruku na trbuhu. Na glavi su dobro naznaeni nos, brada i oi, zarezi na tjemenu i vratu prikazuju dugu kosu, sputenu do lea. Poto su ti zarezi ispunjeni crvenom inkrustacijom, Sergej Karmanski ju je i nazvao Crvena boginja. Sama figurina je naena u slojevima u kojima se pojavljuju i stubaste figure, sa plastino naznaenim nosem i oima, kao i sa urezima kose na glavi. Prema nekim okolnostima nalaza izgleda da je Crvenokosa boginja bila postavljena u posebnom svetilitu i da je to kultno mjesto bilo posveeno, stvarno, Velikoj Majci Roditeljici. Vjerovatno su i ovdanje stubaste figurine sluile istom kultu; preuzele su i neke stilske elemente od navedene boginje (prikaz kose!). Nema gotovo nikakve sumnje da je kult Velike Majke u srednjem neolitskom dobu najbolje dokumentiran na tlu Makedonije. Pri tome u prvom planu mislimo na Skopsku kotlinu i na ve poznata i uvena neolitska nalazita u Madarima, Govrljevu i Zelenikovu. Viegodinja istraivanja izvrena su na lokaliko, tetu Madari, na periferiji samog Skoplja, pa je ta pored drugih nalaza, otkriveno i jedno kultno mjesto ili svetilite Velike Majke. Precizne podatke o svetilitu
51

Slika 23. Statueta crvenokose boginje, Donja Branjevina kod Deronja u Bakoj

u Madarima objavio je Voislav Sanev i oni daju sljedeu sliku: Svetilite ima oblik etvrtaste graevine, veliine 9 x 9 m sa po deset stupova, nosaa zidne i krovne konstrukcije na sjevernoj i istonoj i devet na junoj strani. Zapadna strana je bila otvorena. Zgrada je u unutranjosti sa pet debelih stupova, vjerovatno nosaa sredine dvoslivnog krova, bila podijeljena na sjevernu i junu polovinu. U sjevernoj polovini je tanji pregradni zid dijelio taj prostor na dva dijela iste veliine. Podjednako je zanimljiva i juna i sjeverna polovina. U sreditu june polovine, neto blie istonoj strani, postavljen je debeo stubac, o kojem je bila objeena krasno modelovana kompozicija Velike Majke. Uz zidove te prostorije su zateene brojne glinene posude razliitih oblika i esto znatne veliine. U svakom dijelu sjeverne polovine su stajali rtvenici. U prednjem dijelu je sredinje mjesto zauzimao etvrtasti rtvenik od gline (1 x 1 x 0,40 m), sa plitkim recipijentom i is52

pustom za oticanje tekuine. Oko rtvenika je leao vei broj keramikih posuda, meu kojima i bogato ukraenih primjeraka. U stranjem dijelu su bila smjetena dva glinena rtvenika: jedan etvrtast (1,30 x 1,50 x 0,40 m) slian prethodnom, i drugi krunog oblika, sa izdvojenom ploom na recipijentu u obliku rvnja. Uz prvi je zateeno desetak keramikih sudova, meu kojima i tri fino oblikovana askosa, pedeset est prljenaka od tkalakog stana, nekoliko glinenih modela peninih hljepia, poneka kame na i kremena alatka. itava zgrada, unutranja podjela, namjetaj i gli neni predmeti su jedinstven primjerak hrama ili svetilita na balkanskom prostoru. Zbog toga smo i donijeli neto detaljniji opis. U itavom tom ansamblu zasebno mjesto pripada plastinoj kom poziciji sa likom Velike Majke. Nainjena je od gline. Kockasto postolje sprijeda ima dva elipsasto-kosa otvora, a sve druge strane su normalno otvorene. Iz tog postolja (modela kue ili hrama)

Slika 24. Predstava Velike Majke boginje na postolju u obliku kue, Madari kod Skoplja

izranja skulptura bo ginje, vrsto poduprte rukama o samo postolje. Cilindrino tijelo koje je spojeno sa postoljem prikazano je do pojasa, plastino su naznaene grudi i pupak, velika glava je pljosnata, a okarakterisana je urezanim oima i plastino izvedenim obrvaljen krupni ma i nosom. Na ravnom tjemenu je ostav otvor, dok zadnji dio glave prekriva neobina frizura. Pos tolje na sva etiri ugla ima probuene rupice i to je siguran pokazatelj da je kompozicija visila na samostalnom stupu u junoj polovini zgrade (Sl. 24). Voislav Sanev saoptava da je ovo svetilite imalo javan ka rakter, da je bilo podignuto radi obavljanja religioznih obreda, posveenih kultu plodnosti i njegovoj zatitnici, a odravanih u vrijeme sjet ve ili etve, odnosno radi zatite od sue ili bolesti. Ovaj autor nudi i svojevrstan redosljed rituala: prvo se vri molitveno poklonjenje pred kipom Velike Majke u junoj prostoriji, uz uee svetenog lica, zatim se vri libacija na prvom rtveniku i prilau darovi uz druga dva rtvenika, pri tome se vri simbolino mljevenje ita, prilau modeli hljeba i tkalaki utezi, sve to u svrhu plodonosne zatite Velike Majke. Autor pretpostavlja

i klanje ovaca ili koza, kao i gozbu i obredne igre na slobodnom prostoru pred otvorenim dijelom zgrade. Ovakav ili slian ritual je mogu i vjerovatan. Ta reluila kao realna konstrukcija Voislava Saneva je pos podloga za opis jednog dogaaja u neolitskim Madarima, isprian iza ovog poglavlja. Koliko je kult Velike Majke na podruju Makedonije bio razvijen, nepobitno svjedoe i nalazi klasinih izraevina u velikim tumbama Pelagonije. Pod imenom tumbe se podrazumijevaju manja ili vea uzvienja na pelagonskoj ravnici, nastala dugotrajnim ivotom i slaganjem kulturnih slojeva jednih preko drugih. Negdje su tome doprinijele i prirodne osobine zemljita. Meu velikim brojem takvih lokali teta spomenimo tumbe u Porodinu, Veluini, Grguru, Dobromirima, Trnu, Karamanima. Najvanija istraivanja su izvedena na tumbama u Porodinu i Veluini, pa je iz toga i nastao termin kulturna grupa Veluina-Porodin i ona danas uglavnom karakterie autohtoni neolit na podruju Pelagonije (kulturno je vezana sa Egejskom Makedonijom i Tesalijom). Grupa VeluinaPorodin pripada preteno srednjem neolitskom dobu, iako ima indicija da je njen ivot poeo krajem starijeg neolita. Ovdje je vano da je ba ova grupa obilovala raznim plastinim izraevinama, preteno u slojevima srednjeg neolitskog doba. Skrenuli bismo panju na dvije vrste tak vih tvorevina. Prvo su glinene figurine sa izrazito naglaenim, ili ak prenaglaenim, enskim osobinama. Predio genitalnih organa je esto pokriven jednom okruglom ploom, na koju se sputaju ake obiju ruku. Steatopigija je ponekad potencirana van svake mjere, naglaene su i grudi. Dakle, prava Majka Roditeljica. I drugo, u Porodinu i Veluini su pronaeni originalni modeli kua, sa razliitim otvorima na okomitim stranama i na dvoslivnim krovovima. Na sredini krova se izdie cilindrian dodatak u obliku dugakog vrata i lice ljudske figure. Samo lice se doima kao maska, plastino su izvedeni nos, oi, obrve i ui (ponekad i pletenice kose na elu), dok su usta obino urezana. Tjeme je zaravnjeno i u sredini je ostavljena rupa. Izlina je dilema ta predstavljaju ti modeli. Pa, oni su svakako pandan kompoziciji sa likom Velike Majke u Madarima i Govrljevu i njihova kultna namjena je izvan svake sumnje. Vjerovatno su postavljani i u pojedinim domovima da bi svojim magijskim djelovanjem zatitili ukuane od nesrea i zlih demona. Neki nalazi iz pelagonskih tumbi navode i na zakljuak da je neolitsko stanovnitvo Pelagonije imalo vrlo bogat i raznovrstan duhovni, odnosno religiozni ivot. U prvom planu je sigurno kult Velike Majke
53

Slika 25. Glineni rtvenik s glavama jelena, Porodin kod Bitolja

Roditeljice, ali su vjerovatno praktikovani i drugi vidovi duhovnog ivota. ta, naprimjer, znae rtvenici na etiri noge, kod kojih se sa prednjih uglova uzdiu dugaki vratovi sa jelenjim glavama? (Sl. 25) Jesu li ovi jeleni sa mo simboli-pratioci Velike Majke ili odraavaju svojevrstan solarni kult? S obzirom na toliko potenciran kult Velike Majke, vjerovatnije je da su i ti modeli usmjereni u istom pravcu. Jo je tee odrediti funkci ju nekim glinenim figurama pravim nakazapim rogovima ili kikama ma. Jedna je snabdjevena tu na glavi, ima demonsko lice i enske grudi, dru ga je sva u vorovima i rupama i tako dalje. Jesu li to zli demoni? emu su sluile takve figurine? Sve u svemu, neoliani sa pelagonske ravnice su bili nadareni umjetnici, moda ba kao posljedica ovako razvijenih religioznih zasada. Naprijed smo ve naglasili da je osobito impozanlaza glinene plastike na lokalitetima vintan broj na anske kulture, nazvane po uvenom nalazitu u Vini kod Beograda. Ova grupa je rairena u Pomoravlju, dijelu Podunavlja, Kosovu i Metohiji, Sjevernoj Bosni, di jelu Vojvodine i Rumunije (Jablanica kod Aranelovca, Gradac kod Leskovca, Plonik kod Prokuplja, Pavlovac, Crnokalaka bara u Pomoravlju, Medvednjak kod Smederevske Palanke, Stapari kod Uica, Vala na Kosmetu). Od samog poetka dvadesetog vijeka jeta jugoistone Vina je postala pojam neolitskog svi
54

Evrope i zato emo se zadrati na samom tom lokalitetu. Neolitska Vina lei na pogodnom dijelu dunavske obale. Uzgred spominjemo da mnogi strunjaci, naroito u ranijem vremenu a i sada smatraju da je i vinanska kultura rezultat prodora novog stanovnitva sa Istoka, iz oblasti Bliskog i Srednjeg Istoka, koje je donijelo crnoglaanu keramiku i nove vidove duhovnog ivota. Danas je ovo stanovite takoer ozbiljtepen prelaz no dovedeno u pitanje, jer je zapaen pos iz starevake u vinansku kulturu. Naravno, kulturni uticaj sa Istoka je znaajno doprinosio ovom preobraaju. No, to je posljedica lananog prenosa, od grupe do grupe, poto neolitska populacija nije njegovala nomadski nain ivota. Za to nije bilo ni potrebe. Ovdje je vano istaknuti da je u samoj Vini, u slojevima vinanske kulture, sakupljeno na hiljade glinenih figurina, terakota. Prema izvjetaju Miloja Vasia, samo u vrijeme istraivanja od 1929. do 1954. godine pronaeno je 1328 terakota, odnosno dijelova glinenih statueta. Vinini majstori su stvorili svoj sopstveni stil, koji se dosljedno odrava kroz sve faze. Radi se, dakle, o dosta konzervativnom stilu, iako su strunjaci i plastine izraevine u Vini svrstali u periode prema nekim razli kama ili pojavama nekih novih varijanti. Pa ipak, sve to ne izlazi iz okvira karakteristika vinantike izvrske plastike. Prvu tipoloku analizu ove plas io je sam Miloje Vasi (stojee, sjedee, kleee, leee i slino). Veoma detaljnu razradu vinanske plastike je izvrio Josip Koroec, ali se ini da je podjela Milutina Garaanina najadekvatnija i najbolje odgovara hronolokom redosljedu (valjkaste i pljosnate, steatopigne i nesteatopigne, mjeovite, kurotrofne i jo neki tipovi). Vano je meutim istaknuti da veina ovih terakota odgovara enskim likovima, to nijedan autor ne porie. ini se da je jedna od bitnih karakteristika glinene plastike u Vini oblikovanje glave, specijalno lica, sa istaknutim oima i nosom. Vrlo esto ta lica imaju poligonalnu trougaonu i petougaonu formu i izgledaju kao da su aplicirana na glavu terakote. Gotovo svi poznavaoci vinanske plastike naglaavaju da takav oblik lica podsjea na maske i da je to jedna od specifinosti vinanske plastike. Razlike se javljaju u tumaenju te pojave. Tako, na primjer, Miloje Tasi smatra da su predstave maski na licu vezane uz preradu cinabarita, dobivenog iz rudarskih jame na Avali, dok Josip Koroec pretpostavlja da se radi samo o stilskoj osobini, bez ikakvog dubljeg znaenja. S druge strane, Draga Garaanin se pita da li se u ovom sluaju moe pomiljati na lik boanstva, odnosno na perso-

nifikaciju same boanske sile, ili na ljudsko bie (svetenika-vraa) koje izlazi pred boanstvo pa se maskom titi od njegove sile. Paralelu ova autorica nalazi u zlatnim maskama na licima pokojnika u gro bovima iz Trebenita u Makedoniji ili u Mikeni. Na lokalitetu u Pavlovcu maske na glavama nekih terakota imitiraju lik medvjeda ili ovna. Vina svakako nije usamljena u tom pogledu. Terakote sa lica u formi apliciranih maski su naene u svim nalazitima vinanske kulture; dodue u znatno manjem broju nego u samoj Vini. I ne samo to. Glinene figure sa licem u obliku maske su izraivane i u nekim drugim kulturnim grupama (npr. potiska kultura u Madarskoj, Cucuteni u Rumuniji), sre u se i u butmirskoj grupi iz centralne Bosne. Dakle, prilino rairena pojava, ali je vinanska kultura najdalje otila u tom pogledu. I jo jedna specifinost. Na mnogim statuetama vinanske kul ture, upadaju u oi rupice na patrljju ruke, zatim na cima koji bi trebali da predstavlja posebno modelovanim rubovima glave i rjee taknutim kukovima. Oito je da se te rupice ne na is mogu tumaiti kao ukrasni detalji; sigurno su sluile za vjeanje, bilo o vratu, na vratima ili na zidovima. Pa onda, i to upuuje na njihov magijsko-mistini karakter. Premda je vinanska grupa u generalnoj liniji jedinstvena neolitska kultura, ona se ipak raslojava u nekoliko varijanti. Milutin Garaanin je odvojio slijedee varijante: klasina (srbijanska), juno-moravska, kosovska, istonobosanska, transilvanijska, oltenijska. Moda bi meu njima fungirala i podrinjska varijanta. Osnovne tipoloke osobine keramike su iste ili veoma bliske, negdje nedostaju odreene forme ili dio ornamentalnog sistema, ponegdje se javljaju pojedinani novi ob lici. Istonobosanska varijanta proizvodi gotovo jedino crnopoliranu keramiku robu i kaneliranu ornamentiku, plastika goto vo sasvim nedostaje. Kosovska se odlikuje primjercima monumentalne antropomorfne plastike, tzv. protokentaurima i sl. Za nau problematiku najvanije je pitanje ta znai ovako ve liko bogatstvo antropomorfne plastike u okviru vinanske kulture. Kakva je njena tajna? Teko bi se moglo prihvatiti tumaenje Miloja Vasia da su vinanske terakote uslovljene kultom pokojnika, da imaju sepulkralni karakter i da su stavljane u grobove. Jer, nalaene su u kulturnim slojevima. Po svemu izgleda da su najblie rjeenju stavovi Milutina i Drage Garaanin koji zastupaju polivalentnu ulogu antrozorili na slijedee pomorfnih figura. Ovdje bismo upo aspekte:

- veina glinenih antropomorfnih figura u vinanskoj kulturi svojim osobinama odraava enske likove; - na velikom broju figura, ako ne i na veini, lice je obliko vano u vidu maske; - na odreenim primjercima figura probuene su runim patrljcima, glavi ili na kukovima; pice na ru - meu naenim primjercima zapaene su i tzv. kurotrofne figure, odnosno predstave majke sa djetetom, ili kombinovane figure sa dvije glave, dakle, predstave ene sa mukim partnerom. Nema gotovo nikakve sumnje da je u osnovi svega kult enskog boanstva, bolje reeno, kult plodnosti u najirem smislu toga pojma. Vinanska populacija u svim krajevima bavila se preteno zemljoradnjom i stoarstvom, sve je u njihovom ivotu zavisilo od plodnosti zemlje i sto ke. Stoga je i sasvim razumljivo ravlja raanjem i vjerovanje u jednu viu silu koja up reprodukcijom. A mogla je biti zamiljena samo u en skom liku. Na taj nain se vinanska populacija ukljuila u jedan opi religiozno-kultni trend u jugoistonoj Evropi i susjednim oblastima, s tim to je stvorila svoje originalne predstave o toj zatitnici plodnosti. U svakom sluaju kult Velike Majke Roditeljice je ovdje, ini nam se, neosporan, viestruko obiljeen i njegovan. No, ovim tumaenjem doli smo samo do temeljne postavke i do okosnice tamonjih vjerovanja. Zbog ega je, pitamo se, antropomorfna plastika vinanske kulture tako konzervativna i ta znae te mnogobrojne maske na licima terakota? Razmatranjem toga pitanja ulazimo u zamreni krug duhovnog ivota vinanske populacije i u problem umjetnikog stila koji odraava njene duhovne preokupacije. Nuno je, na prvom mjestu, upozoriti na dosta brojne sjedee figure na prijestolju. Sve te figure su izraene u standardnom vinanskom stilu, sa licem u vidu poligonalne maske, na kojoj se istiu velike bademaste ili urezane oi i dosta glomazan nos. Takve tete na primjer iz Vine, Gomolave kod rakote su pozna Hrtkovaca, Medvednjaka kod Smederevske Palanke, Predionice kod Pritine, Beriljeva kod Gazimestana itd. i sve su uglavnom naene neoteene. Samo predstavnicima viih sila, u ovom sluaju zatitnici plodnosti, Velikoj Majci, prilii da u sveanoj pozi sjedi na prijestolju. I, kada i veina drugih figura (preteno sto jeih) nosi iste maske na licu, nema sumnje da i one pripadaju istoj ka tegoriji. Boanstvo plodnosti je jednom ovako oblikovano i onda je ta impersonalna slika Velike Majke reproducirana bezbroj puta. Ne bi bilo ni normalno da boanska zatitnica nosi lik neke
55

Slika 26. Glinene figurine s predstavom Velike Majke boginje, Vina kod Beograda

ene iz svakodnevnog i vota. Prema tome, jedino je rjeenje da se radi o stilizovanim idolima u sferi kulta Velike Majke (Sl. 26). Vojislav Trbuhovi i M. Vasiljevi pruaju svoje tumaenje o tom ta znae probuene rupice na ekstremitetima ili na glavama terakota. Poto se, po njihovom miljenju, radi o kipovima Boginje plodnosti, te rakota se vezuje da plodnost, odnosno zatitnica plodnosti, ne bi napustila kuu. Mogue je i tako tumaenje. Ali, kako se vrilo to vezivanje? Vjerovatno se figura vjeala na zid ili na neki objekat u kui, ili se nosila na prsima. Takvo jednostavno rjeenje je sasvim plauzibilno, samo ono ne daje odgovor na pitanje zato je na primjer u Vini najvei dio plastinih nalaza naen u fragmentima: glava, trup, donji ekstremiteti i slino. Zato su, kako to kae Milutin Garaanin, odbaeni ti dijelovi? Pretpostavljamo tri mogunosti: Prva bi se odnosila, jednostavno reeno, na prirodno lomljenje: figura je pala sa zida i slomila se. Kod ruenja kue stradale su i glinene figure. Ne treba ovdje iskljuiti ni djeiju igru. Sigurno je bilo i takvih sluajeva, pogotovo kod figura koje nisu imale rupice za vezivanje. Po drugoj varijanti, lomljenje figura je posljedica ritualnih radnji, uobiajenih u Vini i drugim naseljima vinanske kulture. Kad nastupi zima, boanstvo plodnosti, personificirano u stilizovanim tera kotama, iscrpilo je svoju mo, izvrilo je svoju funkciju i njegov lik u glini se odbacuje. Prave se i uzimaju s proljea nove figure istog ti pa i uz prethodne ritualne radnje njihove posvete. Do slijedee zime one e tititi do56

mainstvo kao i plodnost usjeva i stoke. Ili obratno, s vre mena na vrijeme deavaju se nepogode, sue ili poplave unitavaju usjeve, stoku zahvataju stone bolesti. Boanska zatitnica plodnosti nije ui nila nita da to sprijei, iznevjerila je oekivanja grupe; glineni ki povi koji personificiraju tu zatitnicu postaju izlini. Jednostavno se odbacuju, i slino. Ali, ne zaboravimo jo jednu, treu mogunost. Gotovo sve primitivne grupe njeguju vrlo razliite plesove sa maskama na licu. To kom svojih etnografskih i antropogeografskih istraivanja Kaj Birket Smith je prikupio veliki broj podataka o magijskim plesovima sa upotre bom maske na licu i ustanovio da se takvi plesovi praktikuju od istone Afrike do Amazonije, Tibeta i Melanezije. esto se uesnici takvih ritu alnih plesova maskiraju kao duhovi predaka i tako prizivaju njihovo uee i pomo u svakodnevnom ivotu. Drugi put imitiraju vie sile, duhove plodnosti. A ponekad se jo provlai vrlo stara tradicija totemistikih misterija, poto na licu nose obiljeja nekih od ivotinja i ptica. (Da li u istom smislu treba tumaiti i neke statuete vinanske grupe sa licem u vidu medvjee ili ptiije maske? Moda.) Teko se ote ti utisku da su i pripadnici vinanskih naselja praktikovali ritualne plesove i da barem dio glinenih figura sa maskama na glavi predstavljaju takve maskirane plesae. Onda i njihovo lomljenje, ako odrani, stvarni ritualni ples nije proizveo eljeni efekat, poprima sasvim normalnu pos ljedicu. Sasvim je evidentno da su pripadnici vinanske grupe u cjeli ni imali vrlo razvijen duhovni, kultnoreligiozni ivot, ispunjen razno vrsnim magijskim radnjama. U osnovi toga ivota lei kult Velike Majke

Roditeljice, zamiljen u liku figure sa poligonalnom maskom preteno sa bademastim oima i istaknutim nosom i karakteristikama enskog ti jela. Vjerovatne su i razliite ritualne radnje, magijski obredi, vezani za te terakote. Vjerovatni su i ritualni plesovi, iji su uesnici nosi li maske sline boanskim likovima, odnosno viim silama koje reguliu plodnost. U kasnijem razvoju, krajem mlaeg kamenog doba, kada se postepeno nazire smjena matrijarhat/patrijarhat, uz enske se javljaju i muke figure, bilo u zajednici sa enskim likom bilo potpuno samostalno. U tom pogledu prednjai kosovska varijanta vinanske kulture, gdje se sre u muke glinene figure sa izrazito naglaenim falusom. Duhovni ivot vinanskog stanovnitva je obogaen i drugim vidovima kulta i magije. Poznato je da je i bik simbol plodnosti pa za to je gotovo normalno to su kod nekih kua u Vini ili u nekim drugim vinanskim naseljima pred ulaznim vratima visili, odnosno bili prilijep ljeni bukranioni, posebno oblikovane u, njene ukuane i bikovske glave. I te glave tite ku njihovo dobro. Dakle, tovanje bika i sve one ritual ne radnje vezane za to tovanje u kretsko-mikenskoj kulturi nije nita novo. Sve je to ve vieno na drugim stranama Balkana i ranije, jo u punom neolitskom dobu. Meu simbole se ubrajaju i tzv. prosopomorfni kalotasti poklopci, sa uzdignutim uima i karakteristikama vinanskog stila na terakotama. I oni djeluju kao maske, a stavljali su se na velike sudove sa cilindrinim ve, ito ili vrstom da bi titili sadrinu u njima plodo sokove (Sl. 27). Kada se sve ovo uzme u obzir, zaista su neograniene mogunosti prouavanja kultno-religioznog ivota veoma rairene vinanske populacije, koja je uestvovala u opem trendu duhovnih kretanja neolitskog stanovnitva u jugoistonoj Evropi, ali je tu stranu ivota neobino obogatila vlastitim dostignuima i kombinacijama pojava sa susjednih i udaljenijih podruja.

Slika 27. Kalotasti poklopac maska, Vina kod Beograda

IV. 2. O prelaznoj zoni

Kult Velike Majke je odigrao vanu ulogu i u neolitskom do bu prelazne zone, koja zaprema oblast od izvorita rijeke Bosne do njenog srednjeg toka, kao i doline odgovarajuih pritoka na tom prostoru, jednostavno, zaprema vane dijelove centralne Bosne. Iako su u prelaznoj zoni poznate i neke druge i starije neolitske kulturne grupe, kao to su starevaka-impresso (Obre I) ili kakanjska grupa (Kakanj, Obre I, Arnauto-

vii), ipak za razmatranje kulta Magnae Matris je bitna butmirska grupa, odnosno butmirska kultura. Ovo zbog toga to u tim dru gim grupama nisu sakupljeni dovoljni podaci za sigurniju ocjenu oblika i dometa toga kulta. Iz starevako-impresso naselja poznata je samo jedna oteena stubasta figura, a isti je sluaj i sa kakanjskom kulturom. Mo e se samo govoriti o nekoj tradiciji kultova starevake kulture, koja je prenesena i u ove krajeve. rom. Sasvim je drugi sluaj sa butmirskom kultu Jer, to je kultura ili kulturna grupa svojstvena samo ovoj zoni, njene konane osobine su formirane ba na ovom prostoru. Nazvana je po prvom istraenom nalazitu u Butmiru kod Sarajeva, ije je otkopavanje i izuavanje izvreno 18931896. god. (Vaclav Radimsky, Franjo Fiala i Moritz Hoernes). Sve do kraja drugog svjetskog rata butmirsko je naselje, uz nekoliko podataka o nalazima u Kraljevinama kod Novog ehera, ostalo usamljena pojava u navedenoj oblasti i zato je nedovoljno pa i proizvoljno tumaeno porijeklo i karakter same kulture. Poslije 1945. godine otkrive no je i otkopavano nekoliko novih, vanih lokaliteta butmirske grupe. Meu njima navodimo Nebo u dolini Bile kod Travnika, Obre II, u dolini Trstionice kod Kaknja, Okolite na obali Bosne kod Motra, a daleko je najvee ono u Kraljevinama. Uz to je identificiran jo znaajan broj lo kaliteta ove kulturne grupe, naroito u iroj okolini Visokog. Pokazalo se da butmirska kultura nije pala s neba u Bosnu, nego se razvijala u jednom, tano ustanovljenom procesu. Nastala je na
57

Slika 28. Keramike glave iz okvira kulta Velike Majke boginje, Butmir kod Sarajeva

temeljima kakanjske kulture uz prihvatanje kulturnih i tehnolokih elemenata sa Jadrana i iz centralnog Balkana. Njihovom potpunom simbiozom stvorena je nova, originalna neolitska kultura, onakva kakvu poznajemo u samom Butmiru. U Obrima II su kon58

gu statovane tri faze razvoja, Butmir ulazi samo u dru klasinu fazu, a Nebo u treu degenerativnu fazu. U svim istraivanim naseljima butmirske kulture naene su i glinene figure. No, u tom pogledu su dole do izraaja i znaajne raz like. Tako je u Obrima II, na

dosta velikoj istraenoj povrini, nae no svega sedam terakota, grube izrade i sa slabo naglaenim detaljima. Na naselju Nebo zasluuje panju samo donji dio jedne sjedee figure na prijestolju. S druge strane, u samom Butmiru je sakupljeno 108, to ci jelih to oteenih, ljudskih i ivotinjskih figura, dakle, neuporedivo vei broj nego u svim drugim naseljima. I ne samo to. Terakote iz Butmira iskazuju i originalan umjetniki stil, nepoznat u drugim neolitskim kulturama Balkana i jugoistone Evrope. Njihovo prouavanje bilo je, zbog toga, predmet interesovanja velikog broja strunjaka. Ba zato se ovdje zadravamo samo na Butmiru. Naselje se protezalo na povrini od oko 18-20.000 m, od ega je istraeno 5.500 m, i to u centralnom, najvanijem dijelu. Zbog tadanjih metoda terenskih istradaci o izgradnji ivanja, u naselju nisu prikupljeni po nastambi (izuzev zemunica na glinenoj podlozi) niti su sakupljene ivotinjske kosti. Meu prikupljenim, uglavnom kalciniranim zrnevljem su zastupljeni: nekoliko vrsta penice, ra, jeam i soivo, pa ostaci divljih jabuka i ljenika. Samo poneka zaostala ivotinjska kost upuuje na uzgoj goveeta, ovce i koze. Tipina je to privreda neolitskog stanovnitva s tim to je zeljena i ovo je vano mljoradnja bila jako dobro zastup i za duhovni ivot neolitskog stanovnitva u Butmiru. Ve su sami istraivai bili fascinirani mnotvom, ljepotom i originalnou izraevina od peene zemlje keramikim posuem i antropomorfnim terakotama. Meu raznim vrstama keramikih izraevina is tiu se one koje reprezentuju pravi butmirski stil, u prvom redu lopta ste i tzv. krukolike vaze, geometrijska ornamentika sa viestruko kombinovanim spiralnim i pravolinijskim motivima te upotreba bijele i crvene inkrustacije. Bila je to dotada nepoznata keramika roba (tek kasnije su u jadranskoj zoni otkrivene paralele, pa i prototipovi tom posuu). Sav poznati nauni svijet krajem XIX vijeka zabavio se Butmirom. I pored sve atraktivnosti keramike robe, posua od peene zemlje, glineni idoli, ljudske i ivotinjske ljaju najvii umjetniki dofigure neosporno predstav met butmirskih majstora. Od spomenutog broja, samo devet figura pripada ivotinjskim likovima. Inae, sve figurine ko je predstavljaju ljudske likove i na kojima su se mogle prepoznati kara kteristike tijela pripadaju enskim likovima. U Butmiru one dre apso lutnu dominaciju, pa nema nikakve sumnje da obilno reprelike Majke u naselju i, svakako, u itazentuju kult Ve voj kulturnoj grupi. Glinene figure iz Butmira ne lie odgovarajuim izraevinama u drugim balkanskim i vanbalkanskim neolitskim naseljima. One pri padaju posebnoj umjetnikoj koli, preciznije reeno, umjet-

nikoj koli Butmira, sa naglaavanjem slijedeih osobina: - realistiko modelovanje glave kod veeg broja figura; - prikazivanje detalja odjee, obue i nakita tehnikom urezivanja; - rijetko modelovanje nogu, donji dio tijela je obino ovalnog presjeka, pa se dobiva impresija obuene ljudske figure; - izrade tzv. adoranata, sa skrtenim ili uzdignutim rukama, i maskiranih likova, sa plonim ili vodoravno poloenim licem. Posebno je interesantno da se na realistiki oblikovanim glavama prepoznaju tri rasna tipa: negroidni (sa oblikom lica ovog tipa i prikazom kovrave kose), armenoidni (sa dugim nosom i koso zabaenim elom) i europeidni ili alpski (sa pravilno oblikovanim, ovalnim licem) (Sl. 28). Na leima jedne statuete su prikazani horizontalno poredani oiljci, to takoer indicira negroidni tip. Tijelo nekih statueta je u cjelini pre kriveno mreom sitnih ureza i to bi sasvim vjerovatno znailo da je um jetnik elio da prikae vunenu odjeu, odnosno ogrta (Sl. 29). Pored spomenutih, rasno okarakterisanih figura, za nau te matiku su od posebnog interesa statuete sa neprirodno, horizontalno po loenim licem (specijalna maska!; Sl. 30) i one sa uzdignutim ili skrtenim ru kama. Takve statuete upravo idu na ruku onom tumaenju koje se bavi ri tualnim obredom, vezanim za kult Velike Majke u pojedinim neolitskim naseljima ili grupama. Navedeni podaci izazivaju niz dilema.

Slika 29. Statueta sa prikazom vunenog ogrtaa, Butmir kod Sarajeva 59

Slika 30. Keramika skulptura sa prikazom glave, Butmir kod Sarajeva

Kao prvo, ta zapravo znae ovako precizno modelirani rasni tipovi statueta? Ostavljamo po strani izuzetnu umjetniku vjetinu maj stora u Butmiru koji su izradili takve glave terakota. Pitanje je ta znai ta kombinacija rasnih tipova? Da li je stanovnitvo Butmira (pa i drugih naselja ove kulture) bilo ovako mijeano u rasnom pogledu? Da li su to samo refleksije dalekih veza i poznavanja grupa sa sasvim drugim rasnim osobinama? Ili se, konano, radi o prikazivanju pova boanstava, raznih likova Velike Majke? raznih ti Ovdje postavljenim problemom najvie se u prvim decenijama XX vijeka bavio Niko upani u svojim studijama o antropolokim karak teristikama starobalkanskog stanovnitva, posebno onog sa teritorija junoslavenskih zemalja. On, prije svega, prihvata sintagmu da je Balkansko poluostrvo zborno mjesto za narode starih kontinenata, Azije, Ev rope i Afrike, s tim to bi Mala Azija bila neka vrsta mosta za afriku populaciju. Ovaj antropolog je, meu ostalim, obratio panju na neke glave statuta u Vini (hetitski tip!), u Butmiru (negroidni i hetitski tip), kotane idole iz Sultan sela u Bugarskoj (hetitski tip), pa i od reene osobine skeleta iz Ljubljanskog Barja. Njegov hetitski govara onom koga smo nazvali armenoidni tip, tip od Hetiti ili Hati su nastanjivali dobar dio Male Azije, a glava im se odlikuje masivnim nosom, iji se hrbat u kosoj liniji spaja sa unazad zabaenim elom i tjemenom. S njima je srodno i nastarije poznato stanovnitvo na Balkanu, nazvano Pelazgima. Niko upani tvrdi da su Hetite, odnosno njihovu genetsku populaciju, obiljeavali melanobrahikefalni elementi (tamni kratkoglavci), dok je u oblasti Mediterana preovladavala krv negroidnih melanodolikefala (crni dugoglavci). U neminovnim rjeenjima dolazila su do izraaja oba tipa. Teko bi bilo prihvatiti tezu Nike upania da su
60

Prehetiti ili Hetiti preplavili i itav Balkan i da odatle potiu rasne osobine na pojedi nim nalazitima. Ovo zbog evidentne autohtone evolucije neolitskih popu lacija. Kada se, pak, uzme u obzir prisustvo Pelazga na jednom dijelu Balkana i njihova srodnost sa Hetitima i negroidnim Mediterancima, onda su lanani dodiri ili povremena pomjeranja manjih grupa sa juga prema sjeve ru Balkana zaista mogli doprinositi da se u kasnoneolitskim grupama i na seljima, kao to su Vina i Butmir, nau i odgovarajui ljudi sa armenoidnim i negroidnim antropolokim osobinama. U isto vrijeme, tu je i alp ski tip koji samo nadopunjuje ovaj populacioni kaleidoskop. Prema tome, uz odreenu dozu opreza, ipak je najvjerovatnije da su u Butmiru zajedno ivjeli ovi rasno, relativno razliiti stanov nici. Jo nije bilo rasne netrpeljivosti! Slijedee pitanje tie se odnosa naselja u Butmiru gim naseljima ove kulture. U Obrima II su prema dru u klasinoj fazi, kojoj pripada i sam Butmir, a naroito u zavrnoj fazi, vrlo prisutni elementi iz neolitskih Lisiia u dolini Neretve, koji su srodni hvarskoj kulturi. Isto je zapaanje i na odgovarajuim naseljima iz okoline Visokog. U samom Butmiru tih elemenata gotovo i nema. Teza izmeu spomenutih naselja i Lisiia ila je dolinom Idbara i Fojnice i to je, izgleda, bila stalna komunikacija. Butmir je ostajao po strani od te komunikacije pa je i ostao, manje vie, isti, nepatvoreni predstavnik butmirske kulture i po tome zauzimao posebno mjesto meu ostalim istorodnim naseljima. I, da idemo dalje. Sam Butmir je, kako je reeno, pruio obilje glinenih statueta sa enskim osobinama, ime je neosporno dokazan kult Velike Majke, kako u ovom naselju, tako i u itavoj grupi. U Butmiru su jedino naeni tzv. adoranti, figure sa dignutim ili skrtenim rukama, ili neprirodno polo enim licem, sa svojevrsnim maskama. Ne treba mnogo domiljanja da se utvrdi znaenje tih adoranata. U Butmiru su se odravali razni ritualni obredi (najvie u ast Velike Majke), u kojima su uesnici ni, odnosno svoja poklonjenja izvodili u bili maskira stavovima poznatim i u mnogim kasnijim religijama svijeta. ini nam se da su se u Butmiru, koje se nalazilo blizu izvorita tople, mineralne vode (dakle, uz natprirodnu pojavu!), povremeno odigravali i ritualni obredi, molitve, procesije, igre, uz uee predstavnika ostalih naselja butmirske grupe. Butmir bi tako imao i ulogu centralnog kultno-religioznog svetilita, odatle bi potica la i koncentracija vrhunskih umjetnika. Oni su nam ostavili svjedoanstvo neprocjenjive vrijednosti o sastavu stanovnitva, kultu Velike Majke,

pa vjerovatno i o centralnim kultno-religioznim sveanostima. Ostaje, najzad, jo jedno pitanje. Kako se desilo da u Butmiru nedostaje starija, poetna faza butmirske kulture? Od najdonjih slojeva u tom naselju istraivai su se sreli sa klasinom fazom ove kulture, sa ve formiranom i originalnom njenom fizionomijom. Na to pitanje se ne moe drugaije odgovoriti nego konstatacijom da je populacija Butmira prispjela na tu lokaciju sa pod ruja na kojem je ve bila zavrena simbioza kompozitnih kulturnih ele

menata. Pretpostavljamo da se to deavalo na irem prostoru Visoko Kakanj. Lokacija je bila vrlo privlana, poto je leala nedaleko od sna nih izvorita rijeke Bosne i toplih izvora mineralne vode. Da li je na to negativno djelovao priliv ljudi iz doline Neretve ili se neko naselje (moda u Okolitu kod Motra na obali Bosne) normalno razdvojilo prema principi ma rodovskog drutva? Ili oboje? Zanimljivo je da su u Butmir stigli i najbolji umjetnici i najradikalniji uvari starih kultova i rituala.

61

V. DVA POSEBNA KULTNA FENOMENA

V. 1. Ritoni
Prilikom terenskih istraivanja neolitskog naselja u Danilu kod ibenika polovinom este decenije ovog vijeka, a pod vostvom Josipa Koroca, meu ogromnim brojem keramikih nalaza su posebno upadali u oi brojni dijelovi vaza na etiri noge. Imale su slitiri, obino valjkaste, noge leao je jedei izgled: na e dosta plitak recipijent, na kojem se isticao iroki, koso postavljen otvor i velika kruna drka iznad tog otvora. Vei dio povrine ovih vaza bio je ukraen raznim, metrijskim motivima, meu kojima i urezanim geo vezanim spiralama. Ovome treba dodati bojenje povrina crvenom bojom nakon peenja i upotrebu crvene inkrustacije na nekim motivima. Ve sam istraiva je takve nalaze nazvao kultnim vazama i dao im naziv ritoni (od grkog ). To ime im je ostalo u arheolokoj nauci sve do danas. Danilsko naselje, inae, pripada srednjem neolitskom dobu. Uskoro se pokazalo da ritoni u Danilu nisu usamljena pojava. Jo vei broj divno ukraenih primjevima srednjeg neraka sakupio je ime Batovi u sloje olita na naselju u Smiliu kod Zadra (Sl. 31). Dolaze onda nalazi u Markovoj pilji na otoku Hvaru (Grga Novak) i nekim drugim lokalitetima du jadranske obale. Ubrzo je postalo evidentno da su ritoni ci nekog posebnog izraza duhovnog ivota predstavni neolitskog stanovnitva na itavom prostoru istonog Jadrana. Odatle se, vjerovatno, ovaj manir proirio i u pozadinu Jadrana, te na podruje prelazne zone. Pojedinani ostaci ritona su naeni u slojevima Crvene Stijene nad Trebinjicom i Zelenoj peini nad izvorom Bune u Hercegovini. Najbrojniji su, meutim, sakup ljeni u neolitskom naselju u Kaknju, centralna Bosna, a pojedinano u Retanima, juna Metohija. I tu nije kraj. Sistematskim istraivanjima arheolokih lokalite-

ta u Albaniji ustanovljeno je da su ritoni svojstveni i neolitskim kulturama u Cakranu i Dunavecu, u srednjoj Albaniji, i jo dalje. Znaajan broj ritona, odnosno njihovih dijelova, otkriven je na dosta brojnim neolitskim naseljima u srednjoj Grkoj i Tesaliji (Korint, Heroneja, Eleteia, Tsangli, Larissa). Ako ovome dodamo Caverna del Muschio i Aurisina u sjevernoj Italiji, zaokruili smo danas poznati geografski pojas na kojem su izraivani ritoni, svakako za posebne namjene.

Slika 31. Neolitski riton sa geometrijskim ukrasima, Smili kod Zadra 63

Albanski strunjaci Muzafer Korkuti i Zhanetta Andrea su s pravom, uzimajui u obzir navedeni geografski pojas, oblast sa ritonima nazvali jadranskoje egejska zajednica potovalaca ritonskog kulta. Osta otvoreno pitanje da li e ritoni biti pronaeni u Epiru, odnosno zapadnoj Grkoj, na podruju zalea Jonskog mora. S obzirom na oznaeni pojas, treba oekivati rima. tone i na nekim tamonjim neolitskim nalaziti U vezi sa pojavom i rasprostiranjem ritona postavljaju se dva osnovna pitanja: gdje je njihovo porijeklo i hovnom ivotu odgovarakakva je njihova uloga u du juih populacija? Do sada su iznesene tri teze o izvornom podruju ovih izraevina: a) ritoni su porijeklom iz Dalmacije, odnosno iz oblasti is tonog Jadrana, jer su u toj oblasti najbrojnije zastupljeni, a sakupljen je i najvei broj divno ukraenih primjeraka (Josip Koroec, ime Batovi, pa i pisac ovog teksta); b) poticaj za njihovu izradu je doao iz neolitske Grke, poto je tamo neolitska kutura najrazvijenija u jugoistonoj Evropi, pa bi tamo bila i polazna taka za danilsku kulturu srednjeg neolita (Dragoslav Srejovi); c) srednja Albanija je pruila najstarije primjerke ritona, pa bi ova oblast predstavljala izvorno podruje za nastanak izraevina u obliku ritona (navedeni albanski arheolozi). Nijedna od ovih teza nije dosad potkrijepljena sigumentacijom. Na lokalitetu Cakran u Algurnom ar baniji ritoni su, navodno, naeni sa keramikim elementima koji pripadaju starijem neolitskom dobu. Mora se rei da stratigrafija Cakrana nije jasna, jer je teko vjerovati da kulturni slojevi debeli oko tri metra pripadaju samo jednoj hronolokoj i kulturnoj fazi. Po toj logici bi mogli biti tretirani i ritoni u protokakanjskoj fazi u Bosni, poto je u toj fazi kakanjske kulture jo u znaajnoj mjeri zastupljena keramika starevako-impresso faze, dakle, arhainije keramike forme. Za nalaze ritona u Grkoj nema pravih stratigrafskih podataka i, prema nekim saznanjima, oni ne mogu nikako biti sta riji od onih iz nalazita na istonom Jadranu. Zasada je najprihvatljivi je rjeenje da je ba u Dalmaciji izvorino podruje ritona. Vjerovatno e ovo potvrditi i neko budue otkrie tzv. ivjelim elementima starije, protodanilske faze, sa pre cardium-impresso kulture. Velika je po tekoa u tome to u starijem neolitu Jadrana nema uope ni rtvenika ni obrednih posuda koje bi kasnije zamjenili ritoni. U
64

centralnoj Bosni su prije ritona upotrebljavani rtvenici na etiri noge, sa vrlo niskim i krunim recipijentom, tzv. portabl-rtvenici. Oni pripadaju duhovnoj tradiciji starevake kulture i sa njom su dospjeli u Bosnu. Meutim, na podruju rasprostiranja starevake kulture nigdje nisu zapaeni ritoni, nego je dola smjena sa bogatom plastikom vinanske kulturne grupe. ma tome, potrebe vezane za ritona su se pojavile Pre dosta iznenadno, u vrijeme postepenog nestajanja carjem neolitskom dium-impresso kulture, koja je u stari dobu dominirala na Mediteranu i u zemljama Jadranskog bazena. ta je bio osnovni podsticaj ove pojave, ostaje za sada neri jeeno pitanje, jedno izmeu mnogih, kojima e se arheoloka nauka baviti u iduim periodima istraivakog rada. Nije mnogo jasnije ni pitanje emu su sluile izraevine u obliku ritona. No, pokuajmo bar ovdje dati neko prihvatljivije rjeenje. Draga Garaanin je ove posude nazvala obredni sudovi ritoni. Sluili su, po njenoj ocjeni, u obredne svrhe i u tome se slau gotovo svi autori koji su se bavili problemom ritona. Tako Josip Koroec pledira za tezu da su oni sluili u kultu vode, s obzirom na njeno pomanjkanje u krakim regionima. ime Batovi ne prihvata ovu tezu, nego smatra da su ritoni najvjerovatnije bili reprezentativan oblik svjetilj ki-lojanica, upotrebljavanih u svakodnevnom ivotu ili prilikom poseb nih obreda, odnosno procesija. Ni on im ne odrie kultnu namjenu. Neki vani detalji, ipak, ne doprinose takvim rjeenjima. Crvenom bojom koja se otire esto su obojeni donji dijelovi recipijenta, donji dijelovi drki ili, to je naroito bitno, unutranjost samih recipijenata. Ta boja se dobro odrala u zemlji sve do momenta iskopavanja. Voda bi je sigurno isprala, a lojanica barem djelimino istopila i pokrila lojem. ini se da su oba ova tumaenja polazila od nekih loginih, ali sasvim nedovoljno potkrijepljenih pretpostavki. Vana je, izgleda, sama forma ritona. Gotovo da nema sumnje da je to zoomorfna forma: etiri noge, povijen recipijent i velika drka u vidu savijenih rogova, zaista asociraju na veoma uproten lik goveeta, bolje reeno lik bika. Ve smo na drugom mjestu spobol plodnosti pa je u tom smislu menuli da je i bik sim koriten i u raznim kultovima. Sigurno je da je kod stanovnika spomenutog geografskog pojasa stoarstvo predstavlja lo temelj ekonomskog prosperiteta, da je to stanovnitvo bilo itekako zainteresovano za plodnost stoke, pa onda i za plodnost agrarnih i drugih proizvoda. Na ritonima je esto i vrlo obilno koriteno bojenje crvenom bojom i umetanje crvene inkrustacije. Zna-

no je da je i crvena boja simbol ivota. Na nozi jednog ritona iz Kaknja urezan je dvostruki krug linijama u vidu tzv. bodljikave ice, simbol Sunca sa zracima. I Sunce je sim bol ivota! Prema tome, sve tee u istom pravcu. Ritoni su najvjerovatnije predstavljali vrlo shematiziran lik bika i u tom obliku reprezentovali naglaeni simbol plodnosti. itava popratna dekoracija bi ila u istom pravcu. I, kao to su za vrijeme mlaeg neolitskog doba u centralnobalkanskoj ili prelaznoj zoni itelji tamonjih naselja drali u kuama glinene figure Velike Majke (predstavnice uglavnom agrarnog kulta), tako su i pripadnici jadransko-egejskih zajednica drstavnike stoarskog kulta). ali u kuama ritone (pred Oni su osiguravali eljenu plodnost. Treba li spominjati da su u klasinim orijentalnim kulturama, ili u samom Egiptu, u liku bika bila simbolizirana neka od vrhovnih bo anstava? Treba li spominjati minojskog Apisa i sve ono to se dogaalo oko ovog svetog bika? Njegovo konano rtvovanje? Koliko je bio ukorijenjen odnos ljudskih zajednica prema plodonosnoj snazi bika, svjedoi i poznati obred tauroktonije u mitraistikoj religiji. Zbog toga, sa mno go vjerodostojnosti se moe tvrditi da je kult olien u koritenju ritona pripadao istom kultnom krugu. Radi se o tovanju bika kao vjenog sim bola plodnosti, odnosno o tovanju odreenog boanstva, zatitnika plod nosti, iji je simbol bio oznaen u liku bika. Relikti davno preivjelog totemizma uporno su se odravali na nekim prostorima! Ostaje stvar domiljanja kako su sve koritene ove etveronone izraevine od gline. Da li i u nekim skupnim obredima? Da li i u posebnim prilikama? Jesu li tim obredima rukovodile posebne linosti, amani ovog posebnog kultno-religioznog sistema? Da li su ikada, prilikom obreda, ubijani izabrani bikovi? Moglo bi se i to pretpostaviti. Inae, ovaj kult sa ritonskom simbolikom je dosta dugo trajao negdje od polovine V do kraja IV milenija st. e. poto su nalaeni ritoni i u slojevima hvarske kulture, koja pripada mlaem neolitskom dobu. Taj kult na zapadnim stranama Jugoslavije je nesumnjivo odreen pandan kultu Velike Majke u centralnom balljepe izraevikanskom prostoru. Pripadaju mu i naj ne od gline na tom prostoru.

nekoliko neolitskih naselja na tom prostoru: podruje Predionice kod Pritine, podruje Fabrike fosfata (Fasovskoj Mitrovici, itkovac, Vala kod Kofos) u Ko sovske Mitrovice. Iako je kosovska varijanta bliska jujaju u zasebnu nomoravskoj, ipak ju neke pojave izdva cjelinu vinanske grupe. Plastine izraevine pruaju, moda, njene najupeatljivije karakteristike, a u tom pogledu su naroito vani nalazi u Valau i Predionici. Kada je rije o plastici kosovske varijante, naroito u dva spomenuta nalazita, spomenimo slijedee bitne osobine: - velika sklonost ka monumentalnim figurama (posebno u Valau), to, inae, nije zapaeno u drugim varijantama; - ima dosta figura sa predstavom maske na licu, ali se na njima istiu plastine bademaste oi; - uz terakote sa enskim osobinama prikupljeno je i dosta figura sa mukim osobinama, npr. figura sa vrlo jasno oznaenim mukim genitalijama, prema tome, ovdje, uz tovanje Mater Ge Velike Majke, dobivaju u kultu pristojno mjesto i muki partneri. Pa ipak, meu plastinim izraevinama (a to je i glavni razlog izdvajanja ovog poglavlja) izazivaju opu pozornost kombinovane zoomorfne terakote. To su figure sa ivotinjskim tijelom i ljudskom glavom (Sl. 32).

V. 2. Prakentauri
Ranije je ve reeno da se meu varijante vinanske ne grupe svrstava i posebna kosovska varijankultur ta. Dosada je sistematskim istraivanjem obuhvaeno
Slika 32. Zoomorfna terakota sa tijelom ivotinje i ljudskom glavom, Fafos kod Kosovske Mitrovice 65

Pri tome je potrebno naglasiti nekoliko detalja. Neobino su stilizirane prednje ivotinjske noge: debele su i gore zaobljene pa se dobiva neka vrsta srcolikog jedinstva. Ove prednje noge su redovno i ukraene raznim urezanim ornamentima, dok ornamenata nema na zadnjim nogama. Na srcoliko formiranim prednjim nogama i prsima ivotinja nasaena je ljudska glava. Ba ove glave svrstavaju kosovske zoomortine izraevine. I one, fne figure meu vinanske plas uglavnom, nose poznate vinanske maske na licu. Ovdje se mora napomenuti da je u Valau naen u kulturnim slojevima i izvjestan broj bakarnih predmeta. Nema sumnje da je to vana hronoloka oznaka i da slojevi sa navedenim, karakteristinim osobinama, iako jo u neolitskom kulturnom ambijentu, pripadaju ve eneolitskom ili halkolitskom dobu. U tom periodu se postepeno gase norme matrijarhalnog drutvenog ureenja, poinje prelaz ka patrijarhalnoj organizaciji praistorijskih zajednica. Pojavu veeg broja mukih statueta treba upravo zahvaliti toj promjeni. Ali, ovdje nas zanimaju spomenute zoomorfne figure; mogli bismo ih pravilnije nazvati antropozoomorfnim figurama. Sam istraiva Valaa, Nikola Tasi, istie da se takve figure sreu prvi put u vinanskoj grupi (pri tome misli i na Gradac kod Zlokuana iz junomoravske regije) i da je to jedinstvena pojava na Balkanu i u srednjoj Evropi. On sasvim decidno kae da ovakve figure imaju nesumnjivo kultni karakter i da indiciraju jedan oblik vjerovanja tamonjih stanovnika, sasvim poseban ritual. S obzirom na potpuno odreene mitoloke predodbe i likovnu interpretaciju ljudi-konja u antikoj Heladi, koji se tamo nazivaju kentaurima, Nikola Tasi iako sa znaajnim oprezom valake figure i imenuje kao prakentaure. ini se sa punim opravdanjem. Izgleda nam da je Draga Garaanin naslutila pravo rjeenje pitanja kako su neolitski majstori u kosovskoj varijanti doli na ideju da naprave fantastine ivotinjske figure sa ljudskom bistom. Jedno od rjeenja, po njenom miljenju, mogle bi biti predodbe kosovskih neoliana o zlokobnim doljacima, odnosno pripadnicima indoevropskih grupa koje su u vie talasa prodirale prema Balkanu i donjem Podunavlju. Ti novi doljaci su poznavali konja i kretali se jaui na tim ivotinjama. ovjek koji nikada nije vidio konjanika mogao je vrlo lako da konja i ovjeka objedini u neko nepoznato, jedinstveno, fantastino bie. Dodue, ova autorica takvo rjeenje stavlja u domen potpune hipoteze, ali nam se ini da gotovo nema druge solucije. Pa, neto slino se deavalo i sa Kortesovom konjicom prilikom invazije meksikih pokrajina. Prihvatimo,
66

dakle, tu hipotezu kao realnu injenicu. Pojedine grupe Indoevropljana, koje su se kretale iz stepskih oblasti na Istoku prema junim evropskim predjelima i koje su definitivno sruile neolitsku tradiciju na tom prostoru, imale su u svom sastavu i pojedince: skupine konjanika, naoruane posebnom vrstom sjekira i drugog oruja, nadmono su prelazile preko krajeva naseljenih neolitskim starosjediocima. irio se strah na susjedne krajeve, a predstave o konjanicima su dobivale fantastine obrise. Glasine i opisi dotada nepoznatih bia stizali su i do kosovskih strana, mogue da je neki pripadnik tamonjih neolitskih naselja, u dalekom lutanju, i sam sreo neobine doljake pa o tom priao pri povratku. Eto podsticaja za umjetniko oblikovanje spomenutih figura. Moda bi, u sklopu ovakvih pretpostavki, trebalo skrenuti panju na dvije injenice. 1. Oito je da su neolitski majstori-umjetnici sa Kosova ovako zamiljene spodobe smatrali viim biima, iz ega su, onda, proi zile i odgovarajue terakote. ivotinjsko tijelo uope ne odgovara formama koje su svojstvene tadanjim ivotinjskim figurama. Prednji njihov dio neosporno asocira na snana konjska prsa, dok ljudska bista, na ovako modeliranim nogama i prsima, oponaa u potpunosti glave antropomorfnih figura uobiajenih u vinanskoj plastici. Tadanji ovjek je svoju tradicionalnu viziju viih bia boanstava prenio i na novo, nepoznato bo anstvo. Na taj nain ti koje nastao lik prakentaura u plastinoj umjetnos sovske varijante vinanske kulture. 2. Nikola Tasi u svom izvjetaju o istraivanju na lo kalitetu u Valau navodi da je u prvoj godini iskopavanja naeno sto primjeraka zoomorfnih terakota i da su svima nedostajale glave. Tek u kampanji 1957. godine je naeno nekoliko primjeraka cijelih terakota ovog oblika. Zato su ove figure naene u daleko najveem broju bez ljudske biste, odnosno bez ljudske glave? Nikola Tasi iznosi tezu da su moda posebno modelovani ivotinjski trup i ljudska glava pa onda meusobno sastavljeni. Da li je to uzrok obezglavljenosti ovih figura? Naravno, nije iskljueno ni tako neto, premda nije ni mnogo uvjerljivo, jer su neolitski majstori gline odlino znali svoj posao i nisu mogli dozvoli ti tako nesigurne spojeve dijelova figura. Vjerovatno je u pitanju neto drugo. Pretpostavljena via bia, prikazana u vidu ovih zoomorfnih (antropozoomorfnih) figura su, sigurno, smatrana neprijateljskim demonima. Pa, kako im se efikasno oduprijeti? Neolinim ritualnim radnjama, ani su se sluili tradicional uprilienim u ovakvim sluajevima. Najefikasnije je moralo biti sakaenje njihovih figura. Tako se, mogli

bismo tvrditi sa dosta vjerovatnoe, postupalo i sa ovim prakentaurima. Pojedinano u domovima ili za vrijeme prigodnih sveanosti vreno je kidanje glava i na taj nain su tamonji itelji smatrali da e se efikasno suprotstaviti neprijateljskim viim biima, nemanima, boanstvima. U isto vrijeme, na taj nain e se suprotstaviti i opasnim pridolicama, koji, predvoeni ovim svojim zatitnicima, prodiru sve blie domaim krajevima i stanitima. Pokuali smo ovako oivotvoriti potpunu hipotezu, postavljenu od strane Drage Garaanin. Bila bi to i zamjena za odgovorajuu naraciju. I jo jedna napomena. Mitoloka saga o kentaurima, ovjekovjeena Fima u Metopskim poljima na atenskom dijinim reljefi Partenonu (kentauromahija, borba Lapita i Kentaura) je sigurno veoma arhaina na Balkanu. Branko Gavela spo minje mogunost da je ona preuzeta iz kretskomikenske epohe, to je, na ravno, sasvim logina pretpostavka. Pitanje je samo kako je ova saga dospjela u kretsko-mikensku mitoloku tradiciju. Neto bi u tom pogledu mogle doprinijeti i nae figure prakentaura sa Kosova, jer te figure iskazuju istu ideju, a hronoloki

prethode mikenskom dobu na jugu Bal kana. Invazija Indoevropljana prema Zapadu i njihovi konjanici bi bili realna podloga za formiranje i mnogostruku razradu mita o ljudima sa konjskim trupom. Mikenska epoha je takav mit samo dalje razraivala. Izu zetno je interesantno i samo ime: kentauri su bia koja bodu (love) bikove, a takvo ime bi se moglo protumaiti na dva naina. Indoevropski konjanici su zaista lovili goveda bikove, poto su bili pokretni stoari. Ili, drugo, bikovi su u oima autohtone neolitske populacije sim bolizirali boanstvo plodnosti pa bi njihovo ubijanje od strane indoevropskih konjanika predstavljalo pravu suprotnost njihovim kultno-religioznim shvatanjima. Odatle naziv kentauri oni koji bodu bikove. U svakom sluaju, nalazi antropozoomorfnih figura u naseljima kosovske varijante vinanske kulture pruaju mogunost irih i dubljih razmatranja o porijeklu mita o kentaurima na Balkanu. Poznato je da u velikim religijama na Istoku i u dolini Nila mnoga boanstva jelo i ivotinjsku glavu (iznimka je uimaju ljudsko ti vena Sfinga!). Oita toteimistika reminiscencija. Ovpire dje je obrnut sluaj, pa ta injenica jo vie podu tezu o sasvim drugaijem porijeklu mita o kentaurima na Balkanu.

67

VI. MORS QUID EST? AUT FIMIS AUT TRANSITUS? /ta je smrt? Kraj ili prelazak?/

Ovakvo pitanje postavio je ueni filozof Lucije Seneka, Neronov vaspita, u svojim pismima Luciliju o moralu. Svakako je na to bio podstaknut uenjem pripadnika orfizma i Platonove Akademije, po kojima je smrt samo prelaz iz ovog ivota u drugi, bolji ivot. Isto uenje je svojstveno i mnogim religijama kroz itavu pisanu povijest. Ovdje nas zanima da li je ovjek i prije pisane historije, praistorijski ovjek, postav ljao sebi isto ovakvo ili slino pitanje? Sasvim je oito da su ivot i smrt lice i nalije iste meda lje, nazovimo je bitisanje. Praistorijski ovjek se neprestano susretao sa umiranjem svojih srodnika, zatim sa liavanjem ivota pripadnika drugih grupa, sa ubijanjem ivotinja, znai, sa prestankom ivota ljudskih i ivotinjskih jedinki. Sigurno je da je najvie bio impresioniran smru bliskih srodnika, roditelja, vlastitog potomstva i za njega je to morala biti misterija. A kako je razmiljao o njoj, nemamo nikakvih sasvim sigurnih pokazatelja, izuzev podataka koji su dobiveni ispitivanjem grobo va sa skeletnim ili spaljenim ostacima praistorijskih ljudi. Nae je za kljuivanje, prema tome, ovisno o vienju kako su pripadnici praistorijskih grupa tretirali tjelesne ostatke svojih umrlih, jesu li ih opremali za onaj drugi ivot ili su ih jednostavno odbacivali? Mnogo toga se moe naslutiti ovim putem. Brojnost podataka o tretmanu mrtvih u praistorijskom dobu je vrlo razliita: veoma su malobrojni u starijem paleolitskom dobu, najbrojniji su u kasnim praistorijskim periodima. Iznijeemo neke od tih podataka sa podruja jugoslovenskih zemalja. Nemamo pretenziju da ih u bilo kojem obliku kompletiramo, nego samo da ukaemo na primjere koji na najbolji nain osvjetljavaju ovaj problem u pojedinim praistorijskim periodima.

VI. 1. Paleolitsko i mezolitsko doba

Jedan od najboljih evropskih poznavalaca paleolitskih kultura na prostoru Starog svijeta, Andr Leroi-

Gourhan, pokuao je da na jednom mjestu prikae duhovni ivot paleolitskih ljudi, od raznih kultova do um jetnikih ostvarenja. U tom svom djelu poklonio je dosta panje i pokapa nju umrlih, kao i kultovima vezanim za smrt tadanjeg ovjeka. Evo neko liko njegovih osnovnih zakljuaka: Vjerovatno je ve neandertalac, barem u nekim sluajevima, sahranjivao svoje umrle. Klasian primjer zabiljeen je u Teik Tau (Turkestan), gdje je naen djeiji kostur okruen skeletima pet ubijenih kozoroga. U gornjem paleolitu (preteno izmeu 3010.000 godina st. e.) Homo sapiens je praktikovao esto stereotipan grobni ritual: polaganje mrtvaca u jame, veinom u zgrenom poloaju, i posipanje groba crvenim okerom. Zgreni poloaj vjerovatno oznaava poloaj ovjeka pri spavanju. U uvenom paleolitskom nalazitu Predmost, ehoslovaka, etrnaest mlaepaleolitskih kostura je bilo pokriveno vapnenim ploama ili mamutskim lopaticama. U dosta sluajeva je uz tijelo bio poloen nakit koljke, privjesci i ogrlice od kosti. Sasvim je izvjesno da je paleolitsko doba obiljeeno i kultom lubanje i donje vilice, koje su dosta esto nalaene samostalno i u razliitim situacijama i okruenju. I, konano, vie je nego vjerovatno da je za vrijeme paleolita u raznim krajevima vladalo ljudoderstvo, kanibalizam, antropofagija. Pretean broj, ili gotovo svi skeletni nalazi paleolitskih individua sa prostora junoslavenskih zemalja locirani su na podruju Hrvatske. Teko je rei da li je to sluajnost, da li je to pitanje istraenosti ili posljedica nekih drugih faktora. Znamo da je na slovenakom tlu istraeno mnogo paleolitskih nalazita, ali nema pravih antropo lokih podataka. Budua istraivanja e moda osvijetliti ovaj fenomen. Kada je rije o skeletnim ostacima neandertalskog ovjeka na ovim prostorima, odmah se uzimaju u obzir donjopaleolitski (mousterienski) sedimenti iz Hunjakove peine u Krapini. Krajem prolog vijeka, prilikom kopanja pijeska za razne graevinske potrebe,
69

nailo se na polupeinu, ispunjenu do samog vrha pleistocenskim naslagama. Istraivanja ovih, devet metara debelih naslaga, objavio je D. Gorjanovi-Kramberger i u njima sakupio oko 650 komada ljudskih kostiju. ne na raznim mjestima, fragmentirane, Bile su razbaca a znatan broj cjevanica rascijepljen i opaljen vatrom. Sam istraiva je ispravno ocijenio da su u pitanju kosti neandertalca krapinskog ovjeka. Tako je Hutala jedno od najbogatijih nanjakova polupeina pos lazita sa ostacima paleolitskih ljudi na svijetu. Prouavanjem krapinskih antropolokih ostataka bavio se zaista impozantan broj strunjaka: njihove podatke rezimirao je Mirko Malez. Ocijenjeno je da se radi o ostacima 20-30 individua, iako neki strunjaci raunaju i sa cifrom od 80 individua. Rascijepljene i opaljene cjevanice su protumaene kao dokaz da je Krapinac bio kanibal. Suprotno tome, uro Basler daje pretpole stavke da su neandertalske individue u Krapini bi pokopane negdje u unutranjosti pripeka, ali je u nemenu dolo do perturbacije usljed kom kasnijem vre poplava vode iz oblinjeg potoka. Kao sigurna moe se uzeti konstatacija Mirka Maleza do je krapinski ovjek bio dolifokefalan (duge glave), to je izvjesna novina u prouavanju neandertalske rase u Evropi. Iz vremena mlaeg paleolita, u kojem je ivio Homo sapiens, dosada je na tlu Hrvatske otkriveno est lokaliteta sa antropolokim ostacima. Meu njima su najvaniji andalja II kod Pule i Vindija kod Donje Voe (Varadin). Tokom istraivanja u andalji II je sakup ljeno 39 komada ljudskih kostiju u fragmentarnom stanju. Vidi se da su sve lubanje i kosti ekstremiteta bili razbijeni i pobacani po peini, to bi, moda, upuivalo na kanibalizam. Istraiva ove peine, Mirko Malez, upuuje na ubijanje pa zamilja da su nekadanji stanovnici andalje II bili iznenaeni i napadnuti od neke druge, brojnije i jae skupine mlaepaleolitskih lovaca. Starosjedioci su poubijani i, moda, pojedeni, kosti bez pijeteta razbacane po unutranjosti peine. Analize C-14 daju cifru 12.320100 od dananjeg vremena. Gornji slojevi u Vindiji su takoer dosta bogati skeletnim ostacima, naroito fragmentima lubanje i ekstremitetnih kostiju. Tu je zabiljeeno i vie nalaza donjih eljusti Homo sapiensa. Jo tri podatka iz vremena tzv. epipaleolita i mezoluuju panju. lita zas U peini kod Baderne u Istri (valjda Daneva peina) otkrivena je dosta dobro sauvana cijela ljudska lubanja. U peini Oporovina u kanjonu Lovranske drage nom zateen je vei dio skeleta ovjeka u horizontal poloaju i uz njega priloeni ukrasi od jelenjeg roga. Konano, u peini Veternici kod Zagreba otkrivene su
70

tri ovjeije lubanje iz mezolitskog doba, pokrivene kamenim ploama. Ovdje se sasvim vjerovatno radi o pravom kultu lubanje i o pokapanju mrtvaca. Kada se sve ovo sabere, ostaje jedino sasvim sigurno da je na tlu Hrvatske otkriven znaajan broj leolitskog ovjeka. lokaliteta sa skeletnim ostacima pa Sa izvjesnom vjerovatnoom se mogu izvesti i sljedei zakljuci: - da je u mlaem paleolitu i epipaleolitu gotovo izvjesno praktikovan ritual pokapanja umrlih srodnika (Oporovina), - da postoji mogunost kulta donje vilice paleolitjeka (Vindija), da su zabiljeeni i primjeri skog ov kulta ljudske lubanje (Veternica), da je antropofagija za vrijeme paleolitskog doba gotovo normalna pojava i na ovom tlu. Moramo naglasiti da ni ovi zakljuci nisu dokumentirani u zadovoljavajuoj mjeri, ali su vjerovatni. Isto tako nije potpuno jasno koji su sve povodi doveli do kulta lubanje ili do kanibalizma. ovjeiju lubanju je svakako i paleolitski, odnosno epipaleolitski ovjek smatrao centralnim sjeditem ljudske moi. Iz istog razloga su skoro do savremenih dana egzistirala divlja plemena lovaca na ljudske glave. No, poznat je i obiaj uvanja lubanja vlastitih predaka, kako bi zadrali i njihovu monu zatitu u svom stanitu. ta je od ovoga primjenjivo za tumaenje kulta lubanje u davnim vremenima? Moda, obadvoje. Slino je i sa ljudoderstvom. Neandertalac, pa i Homo sapiens, su po svoj prilici ubijali pojedince drugih grupa da bi se hranili njihovim mesom; bio bi to klasian primjer antropofagije. Ali se ne moemo zadovoljiti samo ovakvim tumaenjem. Zar nam nita ne govore podaci da ruju Papue Nove Gvineje sve mnoga plemena na pod do nedavno nisu imali groblja, jer su umrle pripadnike plemena jednostavno pojeli i kosti pobacali. Po emu bi paleo litske skupine postupale na drugi nain? Da li mae da shvatimo otkuda nam i ovako tumaenje po nedostatak veeg broja ljudskih ostataka iz paleolitskog doba, a, konano, i nedostatak pravih podataka na tlu junoslavnskih zemalja osim u pojedinanim sluajevima o nainu sahranjivanja u tom dobu. Spomenuli smo otprilike sve ono to bi nam moglo pomoi da sagledamo, bar donekle, onoj dio duhovnog ivota paleolitskog ovjeka koji se odnosio na pojeli stupak sa umrlim srodnicima, na kult mrtvih. Izni smo i sve velike dileme koje su prisutne u razmatranju ovog proble ma. Ostavljamo itaocu da se i sam upusti u odgovarajua razmiljanja i da sam iskombinuje svoju priu o odgovoru paleolitskih ljudi na pitanje ta

se to dogaa poslije smrti samog ovjeka! Ili, za sada nema odgovora.

VI. 2. Neolitsko doba

Neto bolje smo obavijeteni o kultu mrtvih u neolitskom dobu na tlu junoslavenskih zemalja. Ipak, samo lje nema dovoljno nalaza za relativno bolje, jer ni da neku sasvim dovrenu sliku o ovom vidu duhov nog ivota kod ovdanjih ljudi. Neki zakljuci se oslanjaju samo na pojedinane primjerke. U svim junoslavenskim zemljama je dosada otkriven velik broj nalazita naselja iz neolitskog doba. Ima tu i vrlo velikih naselja, na primjer Vina kod Beograda, Smili kod Zadra, Fabrika fosfata kod Kosovske Mitrovice, Okolite kod Visokog i druga. Svi krajevi su, dakle, bili solidno naseljeni od neolitskog stanovnitva pa bismo oekivali i veliki broj nekropola uz ta naselja, ili negdje u njihovoj blizini. Takve nekropole nisu dosad pronaene, osim jednog broja izua veliki raskorak izmeu zetaka, pa se jo uvijek osje velikog broja naselja i znatno manjeg broja neolitskih grobalja. Jo 1956. godine Milutin Garaanin je u svom radu o sahranjivanju u balkansko-anadolskom kompleksu mlaeg neolita objavio da je u vinanskoj grupi bila poznata samo jedna prava nekropola Boto, ivanovia Dolja kod Zrenjanina. Inae, ljudski skeleti su nalaeni samo pojedinano u naseljima ili mjestimino i izvan naselja. Ova konstatacija se ni danas nije mnogo izmijenila i mogla bi se primijeniti na veliku veinu neolitskih grupa. Neto posebno su bile sahrane u Lepenskom Viru, o emu je naprijed bilo dovoljno reeno. U meuvremenu otkriveno je nekoliko manjih nekropola, ali sve to ne moe ni izdaleka ispuniti brojani nesrazmjer izmeu naselja i nekropola. Svaki dan se pojavljuju nova neolitska nase lja, vre se istraivanja savremenim metodama, a samo odgovarajua grob lja izmiu. Sa tom injenicom se mora danas raunati, bez obzira na to to je teko iznai prave razloge takvom stanju. Sigurna je jedino injenica da su se u neolitskom dobu na tlu junoslavenskih zemalja poele formirati prave nekropole i da je pokapanje mrtvih na zajednikom poivalitu ulazilo postepeno u pogrebnu praksu. Nekoliko manjih nekropola sa grobovima u kojima je, uz skelete, bila priloena keramika starevake kulture, potvruje da je ve u ovoj grupi ulazio u modu ovakav pogrebni obiaj. Meu takvim nekropolama moemo spomenuti lokalitete Ajmana u Maloj Vrbici, Padinu na erdapu i Vinkovce.

Za vinansku, najraireniju neolitsku grupu na Balkanu i u Podunavlju, karakteristine su dvije nekropole Boto i Gomolava. Nekropola u ivanovia Dolji (Boto) sadravala je 18 grobova i, pored toga, tri izdvojene lubanje i nekoliko hrpa ljudskih kostiju. Svi mrtvaci su bili poloeni u zgrenom poloaju. Keramika pripada mlaoj vinanskoj kulturi, dok hrpe kostiju svjedoe o raiavanju grobljanskog areala za nove ukope. Na Gomolavi kod Hrtkovaca je, uz samo naselje, otkrivena nekropola od 23 ukopa, iji su skeleti zateeni takoer u zgrenom poloaju. Na ruci jednog mrtvaca je ostavljena bakarna narukvica pa itava nekropola pripada samom kraju vinanske kulture. Neosporno je da je pojedinano sahranjivanje u okviru samih naselja praktikovano tokom itavog trajanja neolitskog doba i u svim jugoslovenskim krajevima. Za starevaku kulturnu grupu ovakav obiaj je posvjedoen na neolitskim lokalitetima u Vojvodini ji (Vukovar), Podu(Kozluk, Obre-Batine), Slavoni navlju (Vina), Pomoravlju (Tei), Podrinju (Viesava Bajina Bata). Sahrana je obino obavljana u gani u zgrenom poloaju. jamama, a mrtvaci su pola Izdvaja se tzv. zemunica Z u Vini, sa prilaznim hodnikom, u kojoj su zateeni ostaci od devet, relativno nih skeleta. Ovi skeleti pripadaju kasnoj fazi razbaca starevake kulture i ostavljaju otvoreno pitanje da li je to neka kolektivna grobnica (ubijenih ili obuzetih zaraznom boleu individua) ili su odraz sukcesivne sahrane jednog broja stanovnika. Neuobiajeni prilazni hodnik bi moda govorio za ovu drugu soluciju. U tom sluaju i ovo bi bila neke vrsta nekropole, ali u samom naselju. Da ovdje spomenemo zanimljiv ukop u istovremenom naselju Anzabegovo u istonoj Makedoniji. Radi se o dva skeleta odraslih individua, pokopanih u zgrenom poloaju i poloenih jedna uz drugu u suprotnom pravcu. Uz njih se nalazio i jedan djeiji kostur, ni sud bez odsjeenih drki i a ispod njega vei zemlja dna, u kojem je zateen jo jedan mali djeiji kostur. Kakvi su sve rituali u tom sluaju izvedeni! Kada je rije o jadranskoj zoni, po dva cijela ljudska kostura su otkrivena u slojevima starijeg i srednjeg neolitskog doba u Smiliu kod Zadra i pripadaju, osim jednog, odraslim osobama, sahranjenim u zgrenom poloaju. Tokom istraivanja slojeva mlae neolitske hvarske kulture u Grapevoj pilji na Hvaru, Grga Novak je sakupio veliki broj razbacanih ljudskih kostiju, dijelova lubanja, rebara, cjevanica, eljus ti, prstiju, u svemu 90 kostiju i od toga 3 komada koja su pripadala djeijim lubanjama. Grga Novak je iznio tezu da je ova peina sluila u obredne svrhe. Ogroman broj
71

keramike robe, predmeta od kamena, kremena i kostiju ne bi podupirali ovaku tezu. Prije e biti da je i u ini praktikovano pokapanje mrtvih u samom ovoj pe naselju, pa da su kasnije ivotinje rasturile kosti. Prilino velik broj izdvojenih ljudskih lubanja u neolitskim naseljima je, sasvim vjerovatno, znak da je i u neolitskom dobu kult lu banje igrao odreenu ulou gu u duhovnom ivotu tadanjeg stanovnitva. Me najstarije primjerke ubrajamo tri lubanje iz sloja sa impresso kera mikom u Smiliu, a osim izdvojenih lubanja u istom naselju, koje su leale u sloju srednje neolitske danilske kulture, spominjemo i jednu lubanju u samom Danilu kod ibenika. U ve spomenutoj nekropoli iz Botoa, meu skeletnim ukopima, bile su poloene i tri izdvojene lubanje, zatim jedna u Viesavi kod Bajine Bate i tako dalje. Gledajui na kvantitet nalaza, kult lubanje je imao znatno veu ulogu na podruju jadranske zone nego u nekim drugim krajevima na Balkanu. Inae, jedino u Lepenskom Viru su lubanje (obino bez donjih vilica) polagane na vee kamene ploe i oko toga je, onda, napravljen vijenac od lomljenog kamena. To je pravi ukop, odnosno istinski pokazatelj kulta ljudske lubanje u mlaim fazama kulture Lepenskog Vira. Zanimljivo je da su pored ognjita u ovom naselju bile poloene i donje vilice lubanja. Jo vie je zanimljivo da lubanje pripadaju odraslim mukarcima, a mandibule odraslim enskim individuama. Samo usput spominjemo da se u naselju u Lisiiima kod Konjica, uz jedno vrsto vatrite, na la donja eljust odrasle osobe. Da li je i ona znak kulta donje eljusti? I jo jedan fenomen iz oblasti sepulkralnog rituala. U znaajnom broju neolitskih naselja skih zemalja primijeeni su na podruju junoslaven pojedinano ili skupno ukopi sasvim male djece, esto novoroenadi. Naveemo neke primjere. Gotovo u svim fazama kulture Lepenskog Vira (tzv. protoneolita) i u svim stanitima-svetilitima otkriveni su na ovom lokalitetu djeiji kosturi, preteno novoroenadi. Tako je iz faze Ib zabiljeen nalaz 4-5 kostura novoroenadi. Gotovo redovno su bila sahranjena u zadnjem dijelu kue, i to ispod tvrde podca (Vlasac Ia), tokom nice. U neto starijoj fazi Vlas istraivanja su oiene elipsoidne jame u kojima su bila sahranjena sasvim sitna djeca, posuta crvenkastim okerom. Oito stara tradicija! Kasnijoj starevakoj, odnosno kombinovanoj starevako-impresso kulturi, u naselju Obre I kod Kaknja, Bosna, pripadae dva sasvim posebna ukopa. U jednom grobu (grob 7) je zateen djeiji skelet u sjedeem poloaju, opkoljen uspravnim kamenim ploama, a uz njega pri loena dva suneva diska i dosta
72

keramikih objekata. U drugom sluaju, na rtvenom prostoru potaracanom oblucima, zateeni su dijelovi djeijeg kostura i neke ivotinjske kosti, oko toga su leale kamene sjekire, jelenji rog i posuda ukopana u zemlju. Sve je onda pokriveno kamenim oblucima i zemljom. Prava gomila-tumul! Izgleda da je u ovom pogledu najinteresantnija situacija u naselju Obre II kod Kaknja, koje pripada Butmirskoj kulturnoj grupi. Ov dje je otkriveno 11 djeijih kostura, uglavnom, opet, kostura novoroen adi. Svi su locirani u sreditu naselja, na slobodnom prostoru izmeu nastambi. Osam skeleta je zateeno ispod najstarijih slojeva, odnosno na samoj zemlji zdravici, a ukopani su preteno u zgrenom poloaju. Samo dvoje od ovih novoroenadi je bilo stavljeno na lea, sa rairenim nogama, dakle, upravo onako kako se novoroene polae u obinom i votu. Tri skeleta su pripadala najstarijem kulturnom sloju. Uoen je razliit postupak pri ukapanju djece. Jedna su leala u plitkim jamama na zemlji ili na keramikim frag mentima, druga su bila pokrivena polovinom grube posude, trea su bila pokrivena kamenom, ploom ili ilovaom. Svi bez priloga, rtvovani! Na osnovu iznesenih podataka dobivamo sljedeu okvirnu sliku u neolitskom dobu na tlu junoslavenskih zemalja: bez obzira na njihovu malobrojnost, sigurno je posvjedoeno pokapanje mrtvih u zajednika grobita; openita je pojava pojedinanog pokapanja u samom naselju; mrtva ci su gotovo redovno polagani u zgrenom poloaju (u poloaju spavanja); kult lubanje u ovom periodu je viestruko potvren; vjerovatan je i kult donje vilice; rtvovanje male djece i novoroenadi je, izgleda, neosporno. Prema tome, ovdanji miljao o neolitski ovjek je ve mnogo odreenije raz zagrobnom ivotu nego to je to bio sluaj u dugim prethodnim periodima. Ovdje su, moda, od prvenstvenog znaaja dva i pokapanje pojedinaca u neolitskim pitanja: ta zna naseljima i kako objasniti toliki broj djeijih ukopa? Na prvo pitanje je mogue samo jedno objanjenje: u naselju se postavljao umrli srodnik koji je u njemu nu dunost. Mogla je to za ivota obnaao neku poseb biti glavna ena u matrijarhalnoj zajednici, vra, izuzetan lovac i slino. Oekivana je pomo i zatita ovakve linosti i poslije smrti. A to bi znailo da je neolitski ovjek ve sasvim odreeno vjerovao u ivot i sa one strane neprozirne zavjese. Manje je vjerovatno da su to bile rtve. Sasvim mala djeca i novoroenad su sigurno rtve odreenih vjerovanja i obreda u neolitskim naseljima. Uostalom, to nije nikakva specijalnost ovdanjih

grupa, ve je klasian primjer ovakvih nalaza sa podruja kulture Cucuteni-Tripolje u Rumuniji, za koje Hortensia Dumitrescu smatra da predstavljaju rtvosti. Korijeni vanje djece vezano za izazivanje plodno ovog rituala bi vodili prema istonom Mediteranu. ime Batovi je u svom radu o Smiliu i kultu mrtvih u neolitu Dalmacije prikupio dosta odgovarajuih podataka iz mediteranskih oblasti i doao do zakljuka da je to jedinstvena pojava na Mediteranu povezana sa nekim zemljoradnikim ritualom. Poto je u Obrima II veoma snano zastupljena kulturna komponenta sa Jadranom, a stanovnitvo se intenzivno bavilo zemljoradnjom, takav ritus je sasvim razumljiv. Gotovo je sigurno da su nalazi kostura sitne djece i odojadi svjedoci posebnih rtvenih radnji. Veina strunjaka ih povezuje sa izazivanjem plodnosti. itelji Obra II su se, kao to je reeno, intenzivno bavili zemljoradnjom, ali je ovdje simptomatino da je najijih ukopa obavljen na zemlji zdravici, u vei broj dje vremenu pred izgradnju prvih nastambi, koje su podizane u krugu oko tog rtvenog prostora. Zbog toga je, u ovom sluaju, mnogo vjerovatnije da su djeca rtvovana prilkom odluke buduih stanovnika da se tom rtvom postigne blagoslov onih viih sila koje su, po njihovom shvatanju, imale najvei uticaj na ivot i pro speritet naselja, pa i njihovih itelja. Moglo je to biti boanstvo Sun ca, Velika Majka, neka agrarna plodotvorna sila i slino. Tek slijedee troje djece je moglo hovi biti rtvovano radi izazivanja plodnosti, jer nji ukopi ve pripadaju starijim kulturnim slojevima, vreljenog prebivanja u naselju. menu ve usta Jedinstven je sluaj na lokalitetu Anzabegovo u Makedoniji. rtvovano dijete je stavljeno u veliku zemljanu posudu, kojoj su prije toga odbili dno i rutno ke. Kroz osloboeno dno krv rtve se sliva direk u zemlju, a bez ruki posuda se ne moe premjetati na drugo mjesto. Da li je ovo ist primjer rtve radi izazivanja plodnosti? Vjerovatno. Ali, zbog ega su, onda, iznad ove neobine rtve sahranjene dvije odrasle individue i jedno dijete? Da li je u pitanju sahrana linosti izuzetnog potovanja i njihova djeteta, pa su sahrane obavljene na ve posveenom mjestu? Moda. Neto su drugaije rtve u naselju Obre I. Prije svega, sah ranjeno dijete u sjedeem poloaju je rtva Sunevu boanstvu, poto su uz njega stavljeni odgovarajui diskovi, simboli kulta Sunca. Na drugom postrojenju je ritual trajao neto due vremena. Prvo je nainjeno vatrite-rtvenite na taj nain to je omegom ilovae. Na njemu je eni prostor pokriven nasla loena vatra i vjerovatno su prinoene odreene rtve pred osnivanje naselja. Zatim je rtvenite prekriveno

kamenim oblucima pa su nastavljene ritualne radnje, kojima pripadaju dijelovi djeijeg kostura i ivotinjske kosti. Sve je, najzad zatrpano, ili je osta lo i dalje neko sveto mjesto, jer je oko njega itav niz nalaza koji posvjedouju neku vrstu hodoaa ovom mjestu. Sve u svemu, rtvovanje djece u raznovrsnim varijantama je oit znak jedne religiozne manifestacije, u kojoj su viim silama pri noene tako dragocjene rtve kao to su sitna djeca otrgnuta sa majinih prsa. irom svijeta su kod primitivnih plemena poznate ljudske rtve (stari stanovnici Meksika prednjae u tom pogledu!). No u neolitskom do bu na tlu junoslavenskih zemalja je u prvom redu prakticirano rtvovanje djece u slavu viih bia, bogova! I bez obzira na majinske suze! Najzad, jo jedna napomena. Ako se vratimo na konstataciju da je na naem tlu zabiljee no relativno malo ljudskih sahrana u nekropolama ili u naseljima, moda bi bilo logino pomiljati jo na jedno rjeenje odnoenje i izlaganje mrtvaca daleko od naselja. Ni ovakav nain nije nepoznat kod primitivnih plemena. U tom sluaju bi se odmah nametnulo i pitanje da li se ta ko postupalo iz straha od mrtvaca (to takoer znai vjerovanje u zag robni ivot!) ili se umrli srodnici preputaju izvan naselja viim silama koje vladaju nepoznatim prostorima, sa onu stranu svakodnevnog ivotnog kretanja. Ovo drugo ima vie izgleda. ini nam se da ovu pretpostavku treba ozbiljno uzeti u obzir.

VI. 3. Eneolitsko ili bakarno doba

Jedno od najkomplikovanijih prelaznih perioda u praistorijskom vremenu bilo je ba ovo doba. Bio je to sumrak matrijarhalnog neolitskog drutva, nastupila je puna degeneretivna faza, unutarnje raspadanje pojedinih neolitskih rodova usljed istroenosti sistema, a u isto vrijeme su se sa raznih strana, sruile na podruje junoslavenskih zemalja mnoge nove grupe sa istoka i sjevera. One su bile svjee, drugaije ureene, sa punom dominacijom patrijarhalnog sistema, esto vrlo pokretljive i bolje naoruane. Odjednom se poremetio tradicionalni red stvari, mirni ivot dotadanjih, vidno oslabljenih neolitskih grupa, sve je vie pripadao prolosti. Nove grupe su ih unitile, protjerale ili u vrlo rijetkim slu ajevima inkorporirale u svoje redove. Zbog toga se i nalaze ostaci ne kih neolitskih kultura na breuljcima, iako to mirni zemljoradnici i stoari nisu voljeli, nego su naselja osnivali uz potoke i rijeke. Sada su to jednostavno bile izbjeglice. Brzo e tu i izumrijeti.
73

Razgradnja neolitskog, mirnog i meusobno dobro organizovanog svijeta na ovom tlu poela je u toku IV milenija st. e. Krajem toga milenija pojaava se nemir zbog nadiranja nepoznatih invazora, dok je III milenijum uglavnom ispunjen trajnijim razmjetajem novih kulturnih grupa na prostorima ranijih nebinu doolitskih kultura i naselja. Neto drugaiju sud ivjele su neolitske skupine na krakom podruju, na jadranskim obalama i na ostrvima, pa na jadranskom zaleu. Nove grupe nisu ovamo prodirale sve do mlaeg eneolitskog doba (nenaviknute na krake uslove ivota!), pa su stare neolitske kulturne grupe preivjele mnoge udare u susjednim krajevima i proivjele dodue u degenerisanom obliku sve do duboko u trei milenij st. e. Koje su to nove grupe? Najstarija meu njima je Tiszapolgr-Bodrogkeresztr grupa u Potisju, usko povezana sa odgovaravama na podruju Maarske, gdje je dobila juim poja i ovo ime. Savremena je mlaoj vinanskoj kulturi. Zapadnije i junije od te grupe se redaju, idu i nekim hronolokim redom: lasinjska kultura (Slovenija, ska, sjeverozapadna Bosna), badenska kultura, Hrvat jedna od najrairenijih eneolitskih kultura u Evropi (Banat, juna Baka, Srem, Baranja, Slavonija, sjeverna Srbija, sjeveroistona Bosna), kostolaka kultura (opet Banat, Baka, Srem, Slavonija, srpsko Podunavlje, sjeverna i srednja Bosna), vuedolska kultura (Slavonija, Srem, zapadna i centralna Bosna, djelimino Srbija, dolina Neretve, srednji Jadran). Upada u oi da su neke od eneolitskih kulturnih grupa locira ne na terenu istih oblasti. Ne treba to da zbunjuje. Svaka od tih grupa zaposjedala je odreen rejon u tim oblastima i vrlo rijetko nadslojavaju jedna drugu u istim naseljima. Primjera radi, lasinjska kulturna grupa prodire u zapadnu Bosnu, sredinu zaposjeda kostolaka i prodire dolinom Bosne do Obra kod Kaknja, a badenska se uglavnom zadrala sjeveroistono od tih teritorija. Naravno, ovo ne znai da nije dolazilo do sukoba meu njima, ali je toga bilo vjerovatno vali. u manjoj mjeri nego to bismo oeki U ovom uzbudljivom vremenu propadanja jednih i nadolaska drugih populacija, sukobljavanja pa i mijeanja, nije izostala ni oekivana raznovrsnost posmrtnog rituala ili kulta mrtvih. Sve navedene grupe, osim lasinjske, su, na ovaj ili na onaj nain, pokazale svoj odnos prema fe nomenu smrti, prema kultu mrtvih srodnika. Prije svega, u ovom periodu se neto vie praktikovalo sahranjivanje mrtvih u nekropolama, ali se poseljima. Najbrojnije kapalo i pojedinano u samim na
74

su nekropole u grupi Tiszapolgar-Bodrogkeresztur, meu kojima se istiu one u oki, Batki kod Sente, Nosi kod Subotice. Pokopi su vreni u jamama i u zgrenom poloaju, sa tano odreenim pravilima rituala: oko glave su stavljane manje posude, a u predjelu karlice vei sudovi, kao to su oni za dranje mlijeka. Ponekad se prilau kremeni noevi, bakarni predmeti, pa i ukrasi od zlata. Smiljena oprema za prelazak u drugi svijet. Velike posude su vjerovatno bile pune tekue hrane, a male posude bi trebale sluiti za zahvatanje te hrane. To je oito shvatanje da mrtvac nastavlja da ivi i u drugom, nazovimo ga, podzemnom svijetu, Nekropole su poznate i u okviru badenske (npr. Bogojevo Zgrenci) i kostolake kulturne grupe (npr. Padina kod Gospoinog Vira na erdapu paljevinski grobovi). U okviru nekropole u Bogojevu je, meu ostalim, naen jedan dvojni grob, te grob ovjeka, goveeta i pernate ivotinje. Ovom drugom je ostavljena solidna poputbina za drugi svijet! Kada je rije o pojedinanim ukopima u okviru naselja (a ima dosta primjera), vrijedi se ponovno zaustaviti na lokalitetu Gradac u Vuedolu i na nekim podacima koje je R. R. Schmidt objavio u svojoj monografiji. Vremenu badenske kulture e pripadati dva pojedinana groba ena, ukopanih u zgrenom poloaju, i djeija grobnica u nadsvoenoj komori. U unu tranjosti, uz rubove komore, tekla je zemljana klupa na koju je bilo poloeno pet djeijih kostura, troje novoroenadi, jedno polugodinje i jedno etvorogodinje dijete. Uz njih su priloene samo koljke i neke ivotinjske kosti. Indikativno je da je ova djeija kosturnica leala ispod kasnije zgrade tzv. Megarona II. Pa ipak, daleko je najzagonetniji dvojni ukop u grobnoj komori, sa ulazom irokim jedan metar, pred Megaronom II, koji pripada procvatu vuedolske kulture na ovom lokalitetu. Tijela mukarca i ene su bila poloena na debljoj naslazi pepela u zgrenom poloaju, okrenuti jedan prema drugom. Glave im se dodiruju. ena rukama pokriva lice, dok lijeva ruka mukarca poiva na eninom bedru, a desnom dri jedan sud. Glavu ene prekriva najljepa posuda u grobu, ukraena sunevim i nekim drugim astralnim simbolima. Uz mukarca su stavljena dva iljka za koplje, buda od jelenjeg roga, nakit od koljke, uz lea ene bio je ostavljen velik sud. U grobu je, dalje, sakupljeno; 21 itava i 30 razbijenih posuda, 80 keramikih fragmenata, pa kosturi janjeta i psa, kosti goveeta, jelena i svinje. Velika veina keramike robe je lijepo ukraena vuedol skim sti lom. Autori djela Praistorija jugoslavenskih zemalja III nazivaju ovaj grob branog para protokneevski pokop. Prije ukopa je u komori naloena

velika vatra oienja i rtvovanja. Na pepeo oienja su poloeni mrtvaci. Prireivai ukopa su ovaj brani par poloili u stavu brane bliskosti, uz mukarca je ostavljena njegova lovaka ili ratnika oprema, ena je dobila na glavi najljepu posudu i lonac sa hranom. Uz to mesna poputbina, pa i mukarev pas. Koliina presivna. Moglo bi se keramike robe je vie nego im ca, pa pretpostaviti da je mukarac zaista bio poglavi i prvosveenik u jednom ve sasvim patrijarhalnom drutvu, da je umro ili poginuo u borbi i da ga je ena nasilno (ili dobrovoljno!) pra tila na drugi svijet. Vjerovatno ono prvo i, u tom sluaju, ovo bi bio jedan od najstarijih, koliko-toliko dokumentiranih, primjera o prisilnoj pratnji ene mrtvog suprunika, naravno, na ovom tlu. (Ukoliko Krestonci ili neka druga traka plemena, pa Gali i niz antikih i primitivnih sku pina njeguju obiaje da ena prati mua u grob, nita neobino ne bi trebalo da znai ni poglaviin pogreb u Vuedolu.) Samo uzgred spominjemo da je Megaron II bio sagraen nad komorom sa djeijim ukopima. Odraijim rtvama. vana je tradicija posveenog mjesta dje U eneolitskom dobu su, vie nego sve to je reeno, vana dva fenomena: spaljivanje mrtvaca prije ukopa (incineracija, inkremacija) i pokapanje pod grobnim humkama tumulima. Svakako je vano napomenuti da su neki od najstarijih prim jera spaljivanja pokojnika u panonskoj oblasti vezani za sahranjivanje pod tumulima.

- Araanska humka kod Mokrina (tumul visok oko 4 m, u centru podnoja urna sa pepelom pokojnika, pokrivena trbuastom zdjelom, kao prilog jo jedna zdjela; pripada badenskoj kulturi); - Velika humka u Batajnici (pokojnik spaljen na istom mjestu, povrh spalita urna sa pepelom i nagorjelim kostima, od rtvenog obreda preostale ivotinjske kosti i keramiki fragmenti, sve prekriveno zemljom; kasnije obnovljen obred od koga su ostali keramiki fragmenti i onda tumul definitivno formiran; pripada vuedolskoj kulturi); - Humka u Vojki (isti obred kao u Batajnici, ali nema tra gova naknadnog rituala; pripada takoer vuedolskoj kulturi); - Nekropola u Padini na erdapu, u kojoj su zdjele sa paljevinom poredane u redu i jedan grob sa spaljenim kostima pokrivenim zdje lom u Silajetu kod Dvorova u sjevernoj Bosni ukopani su u zemlju, bez vanjskog obiljeja, a pripadaju kostolakoj kulturi. Teko je zasada utvrditi da pripadnici kostolake kulture nisu koristili pokapanje pod tumulima. Jo je relativno malo podataka u tom pogledu. Izvan panonskog, odnosno podunavskog prostora daleko su naj vaniji kneevski ukopi pod tumulima u Maloj i Velikoj Grudi na Tivatskom polju, koji Stojan Dimitrijevi pripisuje jednoj varijanti ljubljanske kulturne gru pe. Tumul, prenika oko 20 m, bio je visok gotovo 4 m. Pokojnik u zgrenom poloaju je pokopan u sanduku od kamenih ploa, ekscentrino lociranom

Slika 33. Grob branog para iz Vuedola kod Vukovara 75

Slika 34. Centralni grob iz humke Velika Gruda kod Tivta

u tumulu. Uz kosti mrtvaca bogati prilozi dvije lijepo ukraene po sude, zlatni triangularni bode, pet zlatnih kariica za kosu, dva dug meta od bakarnog lima. Bio je to pravi kneevski grob, bolje reeno grob lokalnog rodovskog princepsa. Predmeti od zlata su egejskog porijekla, po emu se vidi da je tivatski knez za ivota bio vrlo cijenjen i bogat: predmete je, iz potovanja, dobio na poklon ili ih je nabavljao na jugu preko posrednika, sasvim je sigurno da je u to vrijeme juni Jadran od ravao stalne kulturne i ekonomske veze sa kretsko-egejskim naprednim svijetom. Keramike posude su izraene u domaem stilu pa je na taj nain dolo do sretne kombinacije za hronoloke odrednice domae proizvodnje. Tumul u Maloj Grudi je imao omota od kamenih oblutaka, a na raznim kra jevima su konstatovani ostaci spalita od naknadnih ritualnih radnji. I ovaj detalj pogrebnog rituala je imao irok smisao, a kasnije je vrlo es to ponavljan.
76

Nedavno istraeni tumul u Velikoj grudi kod Tivta, odraava slian pogrebni ritual kneevskog ukopa kao i onaj u Maloj Grudi od kojeg je udaljen oko 270 m. Tumul je imao prenik od 26 m, i visinu od 6,30 m u odnosu na okolni teren. Pokazalo se da humka sadri dva centralna groba, jedan iznad drugog, jedan primarni i jedan sekundarni. Grobna konstrukcija sekundarnog groba, datiranog u bronzano doba, u kome je bio pokojnik u ispruenom poloaju, bila je oiviena irim kamenjem i pokrivena tankim kamenim ploama i oblucima. Primarni centralni grob, radi kojega je tumul bio i podignut, oblikom je slian glavnom grobu u centru tumula Mala gruda. Jama je bila izdubljena u prirodnoj podlozi i ograena kamenom. U grobu je bio sahranjen mukarac u zgrenom poloaju, leei na svojoj lijevoj strani, glave okrenute u prema sjeveroistoku. Uz pokojnika, koji je po svemu sudei bio vrlo istaknuta osoba, pronaene su obredna kerami-

ka olja sa urezanim i bijelo inkrustiranim motivima ljubljanskog tipa, dva bronzana sjeiva (brijaa), bronzana sjekira, te osam zlatnih kariica za kosu, od kojih tri karike odgovaraju onima iz Male Grude, a pet se vezuju za nalaze iz grobova sa ostrva Leukas u Jonskom moru. I, najzad, preteno na podruju Banata i Bake je istraeno nekoliko tumula koji svjedoe o prilino snanom prodoru stepske populacije sa istoka na panonski prostor. Borislav Jovanovi je posvetio niz radova ovoj pojavi i obradio nalaze iz Uljme, Vlajkovca kod Vrca, Batke na uu Begeja u Tisu, Vojlovice kod Paneva te iz Srpskog Krstura i ale. Radi se uglavnom o vrlo velikim tumulima, prenika 35-30 m. Sahrane su izvrene u jamama, obloenim i pokrivenim drvenom graom i, obino, bogato posutim okerom. U Uljmi, Batki i Vojlovici pokojnik je pokopan u zgrenom poloaju, s tim to je poloen na lea, a noge mu uvis povijene. Dakle, poseban zgreni poloaj! Prilozi nisu brojni, a najizrazitiji su oni iz Srpskog Krstura i ale sudovi ukraeni vrpastom ornamentikom, izrazito karakteristini za stepske populacije. U panonskom prostoru Jugoslavije je evidentiran velik broj slinih tumula; oni nisu istraeni pa se ne moe jo rei koliko ih pripada stranoj, stepskoj populaciji. Dugo vremena se vodila, i jo se vodi, diskusija o tome odakle potiu dva nova ritualna obiaja sahranjivanje pod tumulima i spaljivanje pokojnika. Mnogo toga ni do danas nije razjanjeno. Za obiaj pokapanja pod tumulima u opticaju su stalno dva tumaenja; preuzet je pod uticajem stepskih ritualnih obreda, i drugo, pre uzet je iz junih oblasti Balkana, odnosno sa kretsko-egejskog prostora. Stepska plemena i narodi su zaista masovno koristili obiaje sahranjivanja pod tumulima-kurganima, ali ima problema sa hronolokim odrednicama. Tumuli sa grobovima-jamama stepskog porijekla u panonsko-podunavskom prostoru su vremenski mlai od onih koji su nastali u doba badenske kulture. Prema tome, pokapanje pod tumulima je ulo u upotrebu i prije dolaska stepskih populacija. Uzgred spominjemo da stepske populacije nisu spaljivale svoje pokojnike, a u Araanskoj humci se radi o tipi noj incineraciji. Moda je vjerovatniji juni uticaj i zbog hronolokih razloga. Tamo je ovakav obiaj vrlo rano uao u modu u okviru kulta mrt vih i shvatanja o zagrobnom ivotu. Istakli smo ve da su najstariji tumuli velikih dimenzija i oni su mogli da budu podignuti samo kolektivnim naporom. Tako neto je pripadalo samo rodovskim i bratstvenim prvacima. Pa i tumule u Velikoj i Maloj Grudi smo oznaili kao grobove takvih prvaka. Na

osnovu ovih pokazatelja nije teko zakljuiti da su prvi tumuli bili podignuti nad ukopima rodovsko-bratstvenih prvaka. Grobovi iz tumula u Velikoj i Maloj Grudi jasno ukazuju na june veze. Kasnije se obiaj podizanja tumula nad gro bovima srodnika omasovio i u mnogim krajevima dobio prioritetno mjesto u pogrebnom ritualu. Kao takav, zadrao se do kraja praistorijskog doba. Ima dosta strunjaka koji smatraju da je i spaljivanje pokojnika, incineracija, junog porijekla. ini nam se da je ovo manje vjerovatno. Postoje indicije da je kremiranje pokojnika poelo ve u neolitskom dobu. Milutin Garaanin spominje neke ostatke ovog rituala u Vini kod Beograda i u Potpornju kod Vrca, gdje je uz kalcinisane kosti naena i tipina kamena sjekira, a ini se da bi i spomenuto rtvenite u Obrima I upuivalo u tom pravcu. Duboke korijene kremiranja pokojnika u panonsko-podunavskom prostoru potvruju i primjeri iz vremena badenske i kostolake grupe (Araanska humka, Padina na erdapu). Zato danas sve vie preovlauje miljenje da je na pojava na tom pogrebni ritual incineracije samostal prostoru, pa ak i teza da je panonsko-podunavski pros tor primarna oblast za nastanak ovog rituala. Ne treba zaboraviti da je incineracija na tom prostoru i u bronzanom dobu igrala izuzetno vanu ulogu. Naprijed smo spomenuli i ulogu heliolatrije u svemu tome. Tumuli sa grobovima pripadnika stepske populacije su stranog porijekla. Oni imaju veoma vanu ulogu samo u pogledu izuavanja indoeuropeizacije u pojedinim dijelovima evropskog tla. Obavezna je na kraju ovog razmatranja konstatacija da se kod stanovnitva eneolitskog doba na podruju junoslavenskih zemalja uglavnom, pa i definitivno, uvrstilo vjerovanje u zagrobni ivot ovjeka. To, me u ostalim, potvruju i slijedee pojave: - naknadne obredne radnje nazovimo ih dae nad grobovima pokojnika, posvjedoene keramikim fragmentima i ivotinjskim kostima na nekim tumulima (Batajnica, Tivat), to znai da se ovim doprinosi boljem bivstvovanju pokojnika na dugom svijetu; - kameni vijenac oko groba pod tumulom (Tivat), to, bez ob zira da li se time eljelo zatiti spoljni svijet od djejstva pokojnika ili samog pokojnika od zlog uticaja spoljnjeg svijeta, samo potvruje vjerovanje da pokojnik i na drugom svijetu ima odreenu ulogu ili pot rebu; u kasnijim periodima kameni vijenac pod tumulima je dosta uobiajena pojava; - dvojni grob mukarca i ene iz Vuedola, pri emu se sasvim logino namee zakljuak da takav par i
77

na drugom svijetu nastavlja svoj brani ivot; ve smo spomenuli slina vjerovanja potvrena pisanom dokumentacijom; - donekle i incineracija, ako se tim inom oslobaa onaj prometejski dio ovjeka od materijalnog oklopa. Naravno, ovjek se od starine vrlo teko mirio sa pomilju da poslije smrti prestaju svi elementi ivljenja. Neprestano je stvarao svoje vizije o zagrobnom ivotu kao vanom segmentu religioznog sistema. Za eneolitsko doba smo naveli neke od tih vizija.

VI. 4. Bronzano doba

Pribliavamo se sve vie onom vremenu u kojem nas na nekim okolnim podrujima pisani izvori obavjetavaju o drutveno-ekonomskim kretanjima i duhovnim zasadama na tim podrujima. Na teritoriju junoslavenskih zemalja u tom vremenu vlada bronzano doba (preteno drugi i po etak prvog milenija stare ere) i ono u potpunosti pripada ovdanjem praistorijskom vremenu. Iako pojedini pisani izvori sa juga i jugoistoka tu i tamo spominju ove krajeve, velike koristi za rekonstrukciju ivota na ovom prostoru od tih napomena nema. Bronzano doba na podruju junoslavenskih zemalja se obino dijeli na tri faze. U prve dvije faze (rana i srednja bronza) drutveno-ekonomski razvoj tee dosta ravnomjerno, na osnovama iz prethodnog vre mena i bez veih potresa. U kasnom bronzanom dobu su se, meutim, desila velika previranja. Dolo je do populacionih pokreta velikih razmjera, do snanih sukoba, do nekih sudbonosnih razaranja. Pokreti su poeli dobrim dijelom iz panonskog prostora, proirili se prema jugu, zahvatili i veinu ovdanjih krajeva. Na jugu je razorena visoka mikenska civiliza cija, pokreti su preli na sjeveroafriko kopno (Egipat) i na Malu Aziju. Bila je to prvenstveno ekspanzija nosilaca kulture polja sa urnama (na zvani po pogrebnom ritualu) koji su znaajno uticali i na kulturnu fi zionomiju u mnogim ovdanjim krajevima. U ovom vremenu na tlu junoslavenskih zemalja se paralelno odvijalo nekoliko drutvenih procesa. Znatan broj manjih grupa se bavio tzv. transhumantnim stoarenjem, kretao se sa stokom u potrazi za boljom paom. Iza njih su ostajali samo pojedinani ili manje skupine grobova. Nema gotovo nikakvih ostataka naselja. S druge strane, kod veih grupa se pojaava patrijarhalni drutveni sistem; karakterie ga izrastanje lokalne rodovske aristokratije i utvrivanje naselja
78

kojima ona uprav lja preteno na breuljcima pa i grobni ritual. I, tree, pojaava ju se ekonomske veze sa okolnim svijetom, to se lijepo moe pratiti prema ostacima materijalne kulture. Neki elementi ukazuju, ipak, na stare zakonitosti gentilnog drutvenog ureenja, na primjer na suivot dva ili vie rodova u istom naselju radi enidbenih odnosa. U bronzanom dobu je na temelju svih navedenih drutveno-ekonomskih kretanja formirana na tlu junoslavenskih zemalja velika masa kul turnih grupa malih zajednica, velikih zajednica, itavih kulturnih, pa i etnikih kompleksa. Njihovo izdvajanje je mukotrpan posao za prahistoriare-arheologe, ali su u lja IV, Bronzadjelu Praistorija jugoslavenskih zema no doba, Sarajevo 1983. god. uglavnom naznaene sve te zajednice. Sistematsku, odnosno sintetsku obradu tih zajednica izvrili su u ovom monumentalnom djelu: Borivoj ovi, Milutin Garaanin, Stane Gabrovec, Ivan Marovi, Ruica Drechsler-Bii, ime Batovi, Ksenija Vinski-Gasparini, Draga Garaanin. Nema danas nikakve sumnje da se kod populacionih grupa bronzanog doba u ovim krajevima jo vie uvrstilo vjerovanje u zagrobni i vot, kao i vjerovanje o uticaju umrlih srodnika na svakodnevni ivot njihovih potomaka. Ogroman broj otkrivenih i istraivanih nekropola i pojedinanih grobnica o tome rjeito govori. Pri tome se oituje velika raznolikost u sahranjivanju, u kultu mrtvih, ali bi u globalu trebalo istaknuti dvije stvari: paralelno javljanje grobova u tumulima i kropolama, kao i istovremeni biritualizam, ravnim ne tj. pokapanje i spaljivanje mrtvaca u istim grobitima. U svemu tome izdvajaju se i neke velike regije. Borivoj ovi je ovako ocrtao dva osnovna kompleksa u odnosu na pokapanja mrtvaca pod tumulima i na sahranjivanje u ravnim grobovima (dakle, bez ikakvih vanjskih oznaka). Kompleksu sa tumulima bi pripadali: jadranski pojas od Istre do Crne Gore, Hercegovina, juna i istona Bosna, zapadna Srbija, dijelovi Kosova i Makedonije, a kompleksu ravnih grobova istonoalpska regija, panonsko-podunavska regija, Pomoravlje i istona Srbija, dijelovi Kosova i Makedonije. Tako bi tumuli preteno karakterisali zapadnije, a ravni grobovi sjevernije viji. I sam autor, meutim, i istonije krajeve u Jugosla napominje da bi to bila samo podjela u naj grubljim crtama, jer nisu nikako zanemarljivi ni primjeri mijeanja ovih obiaja na istom prostoru. To se najvie odnosi na kasno bronzano doba, kada obiaj sahranjivanja u ravnim grobovima prodire u Istru, na liburnsko podruje u sjevernoj Dalmaciji, u srednju Dalmaciju, Bosnu i Makedo niju, pa se tamo ovakvi grobovi pojavljuju zajedno sa grobovima pod tumulima.

Ogromna raznovrsnost vlada u pogledu samog rituala sahrane. Tako je na podruju glasinake gruzano doba izrape u istonoj Bosni kroz itavo bron zito dominantna inhumacija pokapanje mrtvaca ma, a samo u kasnoj bronzi su se tu i tamo pod tumuli mrtvaci spaljivali. S druge strane, na panonsko-podunavskom prostoru je ve od srednjeg bronzanog doba dominantna incineracija spaljivanje mrtvaca (npr. grupa sa inkrustriranom keramikom, dubovako-utobrdska pa i vatinska grupa). Vrlo rano se kod nekih kulturnih grupa javlja i biritualizam. Meu takve grupe se npr. ubrajaju vinkovaka grupa, moriko-mokrinjska grupa u Panoniji, cetinska grupa u Dalmatinskoj zagori, grupe Beloti Bela Crkva u zapadnoj Srbiji. U kasnom bronzanom dobu apsolutnu prevagu u panonsko-podunavskom prostoru ima incineracija, a znaajno je ona prisutna u Pomoravlju (parainska grupa) i na Kosovu (grupa Donja Brnjica Straava). U tom periodu ritual spaljivanja je zabiljeen i u alpskom podruju (dobovsko-ruka i ljubljanska grupa), u Istri i Lici. Kao izvanredan primjer biritualizma u kasnom bronzanom dobu moe posluiti jedan tumul na Leitu u Likom Vrepcu, u kojem je na istoj dubini zateeno jedanaest skeleta i ostaci est spaljenih pokojnika. Oni su hronoloki istovremeni ili sasvim bliski. Neosporno je u pravu Ksenija Vinski-Gasparini kada tvrdi da su u sjevernim dijelovima Jugoslavije vrlo stari korijeni incineracije i da se odatle ovaj ritual irio u druge krajeve zemlje. Ona, isto tako, smatra da su na tom prostoru u bronzanom dobu potisnuti agrarni kultovi i da je prevladalo oboavanje Sunca i vatre. U poglavlju o heliolatriji i mi smo istakli slino uvjerenje. Mnogostruki mozaik raznolikosti pogrebnog rituala u bronzanom dobu ogleda se i u nizu pojedivaci sahranjuju nosti. Tako se u nekim krajevima mrt u sanducima od kamenih ploa (npr. u Dalmaciji), u drugim su okrueni kamenim oblucima, u treim su polagani na zemlju itd. Podjednako su zastupljeni pogrebi mrtvaca u zgrenom poloaju, poglavito u zapadnijim oblastima, i u okruenom poloaju, kao to aj na glasinakom podruju. Pripadje naprimjer slu nici vatinske grupe su svoje mrtvace spaljivali u samom grobu, dok su pripadnici dubovako-utobrdske grupe pravili spalita (ustrine) neto dalje od samog groba. Kada je, pak, rije o pokopima pod tumulima, veoma esto se u podnoju tumula grob okru uje vijencem od kamena, a razbijeno posue, keramiki fragmenti, nalaze se i u grobovima i u slojevima tumula iznad grobnica. Oba navedena vida pogrebnog rituala su sigurno vezana uz vjerovanja u zagrobni ivot, uz odavanje poasti mrtvacu ili vladarima drugog svijeta,

uz snabdijeva nje mrtvaca poputbinom ili kada je rije o kamenom vijencu uz strah ivih od djelovanja umrlih lanova roda. A moda se ovim vijencem osiguravao sam mrtvac od ulaska zlih demona u njegovo poivalite. Poto ovdje nije mjesto da se detaljnije bavimo vama, njihovoj meuzavisnosti i rasprostiovim poja ranju, iznijeemo preciznije podatke o dva izuzetno zanimljiva primjera obrednog rituala na podruju junoslavenskih zemalja u bronzanom dobu. Prvi se odnosi na tumule na Kuprekom polju, krakoj visoravni na podruju jugozapadne Bosne. Vinjem ovdje je registrovan 51 tumul ekratnim istraiva razliite veliine, od onih monumen talnih, prenika 35-45 m, do malih, prenika 10-15 m. Svi su oni iz graeni uz upotrebu zemljanih nanosa. Istraivano je sedam tumula, od ega su etiri sistematski i u potpuke dao je jedan venosti ispitana. Najznaajnije podat liki tumul, promjera u bazi oko 30 m i visine oko 3,60 m, na onom dijelu Kuprekog polja koji narod naziva Pustopolje. To je jedini od ispitivanih tumula koji je pokrivao izuzetno interesantnu grobni cu. Tokom sistematskog iskopavanja mogle su se u potpunosti rekonstruisati faze izgradnje ovog grobnog monumenta. Prvo je uglaana i pokrivena ilovastim nabojem povrga je ina na kojoj e biti izvren sam ukop. Nakon to izvedena neka vrsta posveenja toga mjesta, o emu svjedoe znat ni ostaci goretine i pepela. Kada je na ovaj nain pripremljena baza, u njenu sredinu je dovuena, vrlo vjeto sagraena, drvena grobnica sa mrtvacem. itav prostor oko drvenog sanduka je zasut debelim naslagama trave Camellia sativa koja posjeduje izvjesna toksina svojstva (Sl. 35). I pojedini dijelovi drvene grobnice su bili zaukani ovom travom pa je ona skoro hermetiki zatvorena. Nakon toga nanesena je ogromna masa busenja, iji su komadi, sa nadolje okrenutom travom, prekrili debelim naslagama grobnicu i itavu njenu okolinu. Tako je formirano jezgro tumula. Poslije novog rituala posveenja na ovoj povrini, nastavljeno je nasipanje tumula istovjetnim komadima busenja i nanosima zemlje, dok nije oformljen eljeni oblik monumentalne veliine. U toku nasipanja jo nekoliko puta je loena vatra zbog vrenja odreenih ritualnih radnji. Sama grobnica, odnosno drveni sanduk je izgraen od zauujue dobro otesanih dijelova: s donje i gornje strane su bile poloene po dvije iroke, horizontalno poloene daske, a sa bonih i eonih strana po jedna debela, uspravno po loena daska. Svi sastavi su precizno izvedeni i meusobno uklopljeni. Na mjestu pokopa drveni sanduk je bio veoma solidno uvren sa po tri debela drvena klina
79

Slika 35. Drvena grobna konstrukcija u centru tumula 16, Pustopolje kod Kupresa

sa svake due strane, spojene preko gornje povrine poprenim prekama (jedna od njih je bila izvanredno uglaan donji plaznik saonica!). U tom sanduku je nom rukom leao mrtvac u zgrenom poloaju, sa des ispod glave i gornjom akom na gornjoj strani lubanje. Leao je na prostirci od ivotinjske koe (vjerovatno

Slika 36. Pokojnik iz centralnog groba tumula 16 umotan u vunenu tkaninu, Pustopolje kod Kupresa 80

od pripitomljenog muflona) i bio pokriven velikim tekstilnim pokrovom platom, sa razliito i vrlo precizno tkanim dijelovima. U sanduku je bio pokopan mukarac od 60 godina, bez ikakvog odjevnog predmeta na sebi. Sanduk je bio pun vode, koja je kroz neke sitne pukotine prodrla u unutranjost grobnice, pa su tako svi predmeti i sam mrtvac izvrsno konzervirani. Na lubanji je, na primjer, ostala kratko oiana brada. Nema nikakve sumnje da je u ovom tumulu bio pokopan neki elnik, starjeina roda ili ire drutvene zajed nice (Sl. 36). Gotovo isti interes su izazvali i rezultati istraivanja tzv. Dokanove glavice, jednog od najveih tumura oko 35 m i visine u la na Kuprekom polju, promje sredinjem dijelu oko 4 m. Dokanova glavica je bi la podignuta na slian nain kao i ovaj prethodni tumul, dakle od nanosa zemlje i komada busenja sa dolje okrenutom travom. Negdje od polovine ovog tumula busenje je sve izrazitije, da bi povrina na samom dnu bila pokrivena iskljuivo ovakvim busenjem. U la direktna sahrana. U Dokanovoj glavici nije postoja sredinjem dijelu je na samom dnu iskopana jama, veliine 1,85 sa 1,60 m i dubine oko jedan metar. U njoj su zateeni samo ostaci dosta dugake, izgorjele terije. I, jo daske i dijelovi neke spaljene vunene ma nekoliko podataka. Iznad jame su u sloj busenja bila dena dva cijela drvena bodea i donji dio treeg zabo bodea (Sl. 37). Nedaleko od toga mjesta je uspravno stajao drveni kolac, zaboden takoer u nanos busenja. Na raznim dubinama tumula su evidentirane manje ili vee fleke izgoretine, fragmenti keramike, ivotinjske kosti, izgorjeli dijelovi manjih da saka i gomile

drvenog iverja. Pojedine keramike forme pripadaju giji ranog bronzanog doba ovog dijela Balkana, tipolo dok analize ugljena C14 analize daju vrijeme prve polovine XVII vijeka st. e. (jedna ana liza? 167682). Dokanova glavica, prema tome, pripada sredini ranog bronzanog doba. Pored Dokanove glavice, ispitana su i dva mala tumula: prvi na Pustopolju, uz veliki tumul sa drvenim sandukom i drugi u istonom kraju Kuprekog polja. U njima takoer nije bila izvrena sahrana, a u slojevima su se pojavili isti ostaci paljevine, keramiki fragmenti i ivotinjske kosti. Keramika odgovara onoj u Dokanovoj glavici, pa je sasvim sigurno da i tumul sa ukopom kneza na Pustopolju pripada istom periodu starijeg bronzanog doba. Po emu je izuzetna vanost zemljanih tumula na Kuprekom polju? Po itavom nizu uoenih elemenata! Sahrana u drvenom sanduku pod velikim tumulom na Pustopolju nesumnjivo asocira na ukope nekih stepskih populacija iz Panonije i dalje na istoku. Zbog toga je gotovo sigurno da su do Kuprekog polja stigli posljednji valovi velike seobe stepskih populacija, poznate pod imenom indoevropska seoba. Formiranje tumula uz koritenje mase busenja sa travom je prilino jedinstvena pojava. Da bi se pripremila takva koliina busenja, bila je potrebna dobra saradnja velikog broja ljudi. Znai da je rod, bratstvo ili pleme koje je u tome uestvovalo imalo vrstu drutvenu organizaciju, patrijarhalnog karaktera. Pokojnik sahranjen na Pustopolju je zasigurno obnaao visoku ast u toj zajednici. Posebno su zagonetni Dokanova glavica i spomenuti mali tumuli. U njima nisu izvrene sahrane, ali, inae, pokazuju istovjetna svojstva sa velikim tumulom na Pustopolju. Iskopavanje jame u Dokanovoj glavici to eksplicitno potvruje i ovaj tumul se moe jedino protumaiti kao kenotaf grob bez mrtvaca. ske zajednice i Na Kuprekom polju su ivjele stoar napasale svoju stoku na ovom prostoru prekrivenom ogromnim brojem razliitih trava i biljki. Zimi je polje prekriveno debelim naslagama snijega (odatle i plaznik saonice na sanduku u Pustopolju!) pa su stoari tjerali stoku u pitomije krajeve, pravcem prema Jadranu. U toku tog perioda neki lanovi su umirali ili postali rtve divljih zvijeri, a po povratku na Kupreko polje, takvim umrlim srodnicima su podizali grobne tumule kao da su u njima sahranjeni. Na taj nain smrt je zadesi la i pripadnika ove populacije kojemu je izgraena Dokanova glavica. S obzirom na ogromne dimenzije tog tumula, sasvim je oito da je ona podignuta takoer u ast nekog od poglavara. ak je

Slika 37. Drveni bodei iz centralnog dijela tumula Dokanova glavica, Kupreko polje

imitirana i ukopna jama, a spaljena vunena materija je moda ostatak njegove odjee. Ovaj poglavar je smatran i vrlim ratnikom, jer drveni bodei sasvim vjerovatno treba da upuuju na to da je ovakav poasni spomenik podignut u ast jednom priznatom ratniku. Mali tumuli bez grobnice, o kojima je ovdje bilo rijei, zasluuju isti tretman kao i Dokanova glavica. Stoarska grupa, bratstvo ili pleme, koje je koristilo sjajnu ispau na Kuprekom polju, ovo polje je smatralo nekim svojim domici lom, svojom svetom zemljom. Zbog ega bi, inae, ba ovdje podizali kenotafe srodnicima umrlim u drugim krajevima? Zato i nije daleka pomisao da je ovo polje bilo neka vrsta campus sacer u ma, to je takoer nov prilog kasnijem smislu tog poj vjerovanjima u zagrobni ivot tokom bronzanog doba. Da bi pokojnik na drugom svijetu imao sve pogodnosti, morao je na dolian nain biti sahranjen, makar i simbolino. Pogotovo kada se to ini na svetom polju. Prilikom podizanja tumula sa kovegom na Pustopolju, kao i onih bez grobnice, vrene su ritualne radnje oienja vatrom, a o rtvo vanju svjedoe pojedinane ivotinjske kosti. Keramiki fragmenti upu uju u istom pravcu. Opet ve poznati elemenet vjerovanja u zagrobni i vot. Samo usput spominjemo da je pokojnik sa Pustopolja sahranjen u poloaju spavanja (sa rukama pod i nad glavom) i potpuno nag. Prostirka od koe i tekstilni pokriva su, isto tako, jedinstven, bar em osvjedoen, sluaj. Uz pokojnika nisu bili poloeni prilozi, iako se plaznik saonica, vjerovatno njegovih saonica, moe tretirati kao svo jevrsna poputbina ovom kne81

zu. Neto je to slino pokopanim konjima uz odlinike u nekim kurganima na podruju Skita pa i drugih lacija. Ako bi mu bile potrebne saonice, stepskih popu barem njihov dio mu je stajao pri ruci. Za ilustraciju drugog primjera uzeli smo u obzir izuzetno karakteristinu nekropolu u Bezdanjai kod Vrhovina u Lici. Ovu peinsku nekropolu istraivala je Ruica Drechsler-Bii i viestruko objavila rezultate svoga rada. Bezdanjaa prua zaista jedinstven inski prostor: ulaz se nalazi na sredini strmog bripe jega, niz gotovo vertikalnu stijenu sputa se preko 30 m nanie do prostora sa uruenim stijenama i raznim nanosom, a odatle se silazi jo 18 m do glavnog prostora peine koji se rava u dva kraka. U tim prostorima peine vlada vjeita tama pa se doimaju kao prave katakombe. Istraivanje Bezdanjae je predstavljalo pravu avanturu, ali je i samo sahranjivanje mrtvaca u ove takombe izazivalo izuzetne napore. U peini je bilo ka sahranjeno oko 200 osoba, od ega 31 pojedinana i etiri dvojna groba in situ, 12 djelimino dislo ciranih i 10 skupnih grobova 15-20 osoba. Svi su mrtvaci bili uglavnom pokopani pored bonih zidova u veem ama, uz zidove ili izukraku glavne prostorije, u ni nih zetno opkopljeni kamenim vijencem. Bez poseb konstrukcija leali su jednostavno na leima, u opruenom poloaju i niim nisu bili pokriveni. Uz glave pokojnika je obino stavljana zemljana posuda, u koju je prethodno usuta zrnasta ili tekua hrana. Uz mnoge grobove je formirano malo vatrite-rtvenite, na kojem je tokom pogrebnog rituala prinoena rtva, vjerovatno dijelovi ivotinjskog tijela, o emu svjedoe nalazi kostiju zeca, koze, goveeta, srne. Uz jedan ljudski skelet leao je i cijeli skelet jelena, uz drugi, skelet srne; u dvojnom grobu broj 22 su ljudski skeleti leali direktno nad cjelovitim kosturom srne. Pored ostalog, na vatritima i oko nekih skeleta je pronaen vei broj drvenih tapia, zailjenog i nagorelog vrha. Pokojnici su kod sahrane bili pokopljeni crvenom bojom. Ruica Drechsler-Bii ovako rekonstruie samu ceremoniju pokapanja: u predvorju ukopnih prostorija, u kojem je stajala neka drvena konstrukcija, pokojnik je pripreman za sahranu, potom je prenesen do mjesta polaganja, pored uzglavlja stavljen je zemljani sud, na vatritu-rtvenitu paljena je rtva i time bi ukop bio zavren. Zailjeni drveni tapii bi, po njenom miljebadanje komadia mesa i prinoenja nju, sluili za na mrtvaca. Naravno, nagoreni tapii su mogli biti upotrebljavani i za potpaljivanje vatre ili njeno prenoenje iz predvorja. Sahranjivanje u peinskim prostorijama Bezdanjae znai, ustvari, unoenje mrtvih srodnika u podze82

talnom mraku, su nemni svijet! Jer te prostorije, u to osporno mogle ostavljati na tadanje ljude utisak nekog drugog svijeta. I u mnogim drugim krajevima junoslavenskih zemalja je bilo sahranjivanja u peinama, ali nigdje sa ovakvim ceremonijalom i ovako du boko pod zemljom. Ba zbog toga se postavlja pitanje kome je sluila ova nekropola? Jednom naselju ili irem rerana jedna gradina gionu? U rejonu Bezdanjae je loci za koju bi bilo teko pretpostaviti da je samo za sebe stvorila ovo podzemno groblje. Prije e biti da su u Bezdanjau donoeni pokojnici i sa ireg podruja i ovdje, specijalno opremljeni, sahranjiva ni. Pri tome prvenstveno mislimo na elnike rodova i na linosti koje su obnaale dunosti u kultovima, na vrae, mage, slubenike nekih viih bi a boanstava. Ne bi bilo iskljueno da se takva privilegija odnosila na slubenike onih sila koje vladaju podzemnim svijetom. Jesu li, onda, prinoeni darovi pokojnicima ili tim silama? Otvoreno je pitanje. U svakom sluaju, Bezdanjaa je mogla igrati za stanovnike bronzanog doba ovog kraja istu ulogu koju monje stoare. Bila je, je imalo Kupreko polje za ta moda, ope kultno mjesto. Ba zbog toga smo i istakli ova dva primjera u oblasti kulta mrtvih na prostoru junoslavenskih zemalja.

VI. 5. eljezno doba

Definitivno usvajanje tehnologije potrebne za preradu eljezne rude i prelazak na masovnu proizvodnju eljeznog orua i oruja snano su djelovali na sve vidove drutveno-ekonomskih kretanja. Naoruanje je postalo mnogo efikasnije, zemljoradnika i druga orua od ovog meta la su doprinosila znaajnom poveanju produktivnosti u svim vidovima proizvodnje, a sve to je ubrzavalo razne procese u drutvenim zajednicama. (Ovaj prelazak je na tlu veine junoslavenskih zemalja poeo krajem IX i poetkom VIII vijeka st. e.; eljezno doba se inae, rauna sve do vremena rimske okupacije.) Raslojavanje drutvenih zajednica, koje pratimo od kraja eneolitskog doba, sada dobiva puni zamah. Formiraju se manje ili vee vojne formacije, na njihovom elu se pojavljuju plemenske poglavice, meusobni sukobi se umnoavaju. Bilo je to istovremeno uvrivanje robovlasnikih gradova-drava, vodnja svapolisa, na egejskom jugu, u kojima i proiz kovrsne robe, pa i luksuzne, raste nevjerovatnom brzinom. Komu nikacije izmeu Balkana i Podunavlja s jedne i helenskog svijeta s druge strane se uvruju, razmjena dobara, trgovina na itavom tom prostoru

sve vie cvjeta. Kulturni uticaji sa juga prema sjeveru se pojaavaju. Na podruju junoslavenskih zemalja postepeno se formiraju velike plemen ske zajednice i plemenski savezi, koje danas pripisujemo ilirskom, dako-mezijskom, panonskom ili nekom drugom etnikom stablu, a krajem eljeznog doba na ilirskom revina. jugu e doi i do stvaranja pravih dravnih tvo Bio bi to neki drutveno-historijski, izuzetno reduciran, okvir. Ovdje je, meutim, rije o pogrebnom ritualu i odmah treba naglasili da su svi ovi procesi imali neosporan uticaj i u sferi kulta mrtvih. Teko je zaista registrovati sve promjene i varijacije koje su se deavale u ovoj sferi, ali je vrijedno da se zadrimo na nekim javama iz eljeznog doba. zanimljivim po Strunjaci se pitaju i nisu saglasni u odgovoru zbog ega se na nekim podrujima naputa incineracija i prelazi na inhumaciju pokojnika. Na panonskom i istonoalpskom prostoru, na kojem je stoljeima vladalo spaljivanje pokojnika, poetkom eljeznog doba prelazi se na skeletno sahranjivanje u dolenjskoj grupi i grupi Martijanec-Kaptol, a istovremeno ovdje ulazi u modu podizanje tumula nad grobom. Suprotno tome, na podrujima sjevernog i srednjeg Jadrana, pa i u jadranskom zaleu, sve vie se naputa sahranjivanje pod tumulima, a ravni grobovi dobivaju prevagu. Jedino je glasinaka kulturna grupa ostala vjerna tumulima, iako se i kod njenih pripadnika od VI vijeka st. e. sve vie uvlai biritualizam, spaljivanje pokojnika postaje uobiajena pojava. U centralnim i junim dijelovima zemlje su brojne lokalne varijante pogrebnog rituala, kako u pogledu spaljivanja ili sahranjivanja, tako i oblika i obiljeavanja grobova. To se odnosi, na primjer, na Pomoravlje, Kosovo, na Makedoniju. Na prostoru junoslavenskih zemalja sree se pravi mozaik samog oblika groba i u jamama, sanducima od kamenih ploa, na malim platformama od oblutaka i tome slino. Kod spaljivanja su spalita u samim jamama, pored grobova, izvan tumula, u sreditu tumulom pokrivene povrine, zajednika, individualna. Ovdje izdvajamo podatak da su kod Liburna novoroenad do jedne godine starosti esto sahranjivana i u velikim glinenim posudama, pokrivenim zdjelama ili kamenim ploama. I, naravno, nisu izostala ni dva ve poznata i dugo praktikovana kultna obiaja: razbijanje glinenog posua u grobu i nad grobom, te opkoljavanje grobnog prostora kamenim vijencima. Ovo posljednje se posebno praktikovalo u tumulima iz eljeznog doba. Konano, vrijedno je spomenuti da su tokom istraivanja velikog broja nekropola irom zemlje ustanovljene i upadljive razlike u odnosu na prilaga-

nje oruja uz mrtvace u grobovima. Prirodno je da oruje nedostaje u enskim grobovima i da u njima preovladava metalni nakit. Ali, na tome se stvar ne zavrava. Postoje itava podruja, odnosno kulturne grupe, koje uope ne stavljaju oruje u grobove. Takve su npr. svetolucijska grupa na krajnjem sjeverozapadu zemlje, notranjska grupa u Sloveniji, liburnska grupa na prostoru od Rae do Krke, japodska grupa u Lici i u dolini Une. Obratno, u glasinakoj i srednjebosanskoj grupi, pa u kneevskim grobovima Glasinca do Ohrida, oruje je stalna poputbina ratnika-pokojnika. Oito je da se mora pomiljati na razlike u kultno-religioznim shvatanjima itelja pojedinih oblasti, a nikako omsku uslovljenost tih pojava. Ne bi se moglo na ekon rei da su Liburni ili Ja podi bili manje ratniki raspoloeni od Autarijata u istonoj Bosni i zapadnoj Srbiji pa ipak, njihove ratnike nije u smrti pratilo i njihovo oruje. Bie da su drugaije zamiljali onozemaljski ivot svojih ratnika, bolje reeno, njihovog duha poslije smrti. Uz ove napomene zadraemo se neto podrobnije kod nekoliko kulturnih grupa, kod nekoliko sinhronih pojava na irem prostoru. Zaustaviemo se prvo kod pojave velikih porodinih tumula, iji tipini predstavnici, koji su istraivani i prikazani u literaturi, pripadaju prvenstveno dolenjskoj grupi, nekim grupama zapadne Srbije i glasinakoj kulturi eljeznog doba. Dolenjska grupa je locirana izmeu Save i Krke, sa Belom Krajinom, Zasavljem i Grosupskom kotlinom. Ve poetkom eljeznog doba na ovom podruju je naputen, do tada njegovani, ritual inkremacije u ravnim grobljima; izvren je prelaz na inhumaciju, odno sno skeletno sahranjivanje pod tumulima. Tamonji tumuli su posebna porodina groblja, koritena tokom vie generacija, ponekad i kroz dva stoljea. U nekim tumulima je pokopano i 200-350 pokojnika (Stina, Magdalenska gora, Podzemelj), a veliina im se kree od 50-70 m u promjeru i 5-6 m u visini. Sredina velikih tumula je ovdje preteno prazna, samo rijetko se nae i centralni grob. Kao tipski primjerak uzima se obino tumul br. 48 u Stini, veliine 50 m, sa 183 groba, u kojima su mrtvaci pokopani u drvenim sanducima pokrivenim najee kame nim ploama. Kraj nogu pokojnika su polagani keramiki prilozi. U poseb nim jamama, uz neke grobove su sahranjivani konji skitskog tipa cijeli konji, konjska glava ili gornji dio konja. U tom sluaju konjska oprema je polagana uz pokojnika. Ovaj tumul u Stini je karakteristian i po nainu formiranja. Prvo je nasut mali tumul (24 m u promjeru i 3 m u visini) pa su oko njega smjeteni najstariji grobovi. Kada se zat vorio krug tih grobova,
83

Slika 38. Bronzana situla s prikazima ritualnih scena, Vae kod Ljubljane

prostor je zajedno s malim tumulom prekri ven novim nanosom zemlje, tako da je sada tumul bio iri za 5-6 m i vii preko jedan metar. Takvo koncentrino sahranjivanje i dosipavanje zemlje izvedeno je jo dva puta, da bi na kraju itavo poivalite bilo opkoljeno kamenim vijencem i tumul doveden do spomenutih razmjera. Zagonetno je zato je prvo nasut mali tumul, jer u njemu nije vreno nikakvo pokapanje. Stane Gabrovec iznosi dilemu: kenotaf ili kultni simbol. ini mi se da je drugo rjeenje mnogo jednostavnije. Malim tumulom je, vjerovatno nakon prethodne i za to predviene kultne radnje libacije ili rtve, oznaeno posveeno mjesto za poivalite umrlih srodnika (grobna kapelica!). Posve je onda prirodno da se oko takvog posveenog centra pokapaju mrtvaci. I to kroz niz generacija. Dolenjska grupa je bila snana jedinstvena etnika cjelina. U vezi s tim postavlja se i drugi problem: da li je to nova populacija na ovom terenu ili je ona stara pod uticajem odreenih faktora promije nila navedeni oblik duhovnog ivota? Bilo je domiljanja da bi to mogli biti doseljenici iz nekih ilirskih oblasti, ali takvo rjeenje se nije moglo prihvatiti zbog toga to zaista nedostaje bilo kakva sigurnija geografska veza se ilirskim plemenima. Stane Gabrovec, ne odbacujui potpu no ni mogunost imigracije, ipak daje prednost nekim drugim aspektima. Podruje dolenjske grupe je izuzetno bogato eljeznom sirovinom i tamo je bila raz vijena prerada eljeza i produkcija eljeznih predmeta. Samim tim naglo je porastao interes za Dolenj84

bara, uspostavljasku, razvija se trgovina, razmjena do ju se vre veze sa okolnim svijetom. S jedne strane je u pitanju mediteranski svijet, etrurski u Italiji pa i onaj helenski, a s druge strane u to vrijeme su se odigravali trakokimerski prodori sa Istoka i jugoistoka. Bio je ovo dovoljan podsticaj da vodei sloj dolenjske grupe prihvati odreene kultno-religijske norme sa tih strana, pa je dosta vjerovatno da je prihvatanje pokapanja pod tumulima posljedica blieg dodira sa grupama sa istoka. Postepeno je taj ritual openito prihvaen od pripadnika dolenjske grupe. Ipak, ostaje teko objanjiva injenica da su one blie, osim jedne grupe, ostale gotovo imune pred takvim promjenama. Bliska svetolucijska grupa i dalje zadrava spaljivanje mrtvaca i ravna groblja, dok je u notranjskoj grupi praktikovan biritualizam. Sve to samo potvruje koliko su bile raznovrsne forme duhovnog ivota kod pojedinih kulturnih grupa i koliko su, zasada nedovoljno utvreni, elementi unutarnjeg raz voja i spoljnih uticaja doprinosili bliskosti ili podvojenosti pojednih grupa u eljeznom dobu. Dolenjska grupa je poznata u Evropi i po tzv. situlskoj umjetnosti, ali je na ovom mjestu ne bismo veim dijelom, nije povezana spominjali da i ona, naj sa posmrtnim ritualom. Nazvana je po situlama, bronzanim posudama slinim kanti, na kojima su, obino u tri friza, prikazane neke scene sa ljudima i ivotinjski likovi. U tehnikom pogledu ukraavanje frizova je izvoeno na slijedei nain: prvo se dlijetom naglase konture likova i objekata, a onda se sa unutarnje strane iskucavaju same forme da bi se dobio utisak nekog sa-

svim plitkog reljefa. Situle su, inae, uglavnom nalaesian ne u grobovima sa bogatijim prilozima i kao kla primjer ove umjetnosti uzima se situla iz Vaa. Na tom primjerku svaki od tri friza prua razliite prizore. Na gornjoj traci su predstavljeni vodii konja, konjanici i kola sa konjskom zapregom i vozaem, na srednjoj traci dominira linost koja sjedi na prijestolju i kojoj prino se posudu sa piem, uz njega su predstavljena dva ovjeka koji ubacuju tamjan u za to odreenu posudu i dvoboj dvojice boraca s udnim nap ravama na rukama (za nagradu slui kaciga!) i konano, u donjem frizu defiluje povorka jelena i divojaraca. Na drugim situlama, naravno, variraju scene, iako se moe govoriti o odreenim standardima (Sl. 38). Ova umjetnost je trajala u dolenjskoj grupi preko 200 godina od kraja VII do poetka IV vijeka st. e. Ona jo jednom potvruje iroke kulturne veze pripadnika te grupe, jer se porijeklo takvog umjetnikog stila dovodi u vezu sa nekim oblastima Male i Prednje Azije, uz posredovanje etrurskih susjeda sa druge strane Jadrana. Daleko je najtee odgovoriti na pitanje ta zapravo znae scene na dolenjskim bronzanim situlama. Odgovor se trai u tri pravca: to su scene iz svakodnevnog ivota, sveanosti za vrijeme plemenskih praznika, grobni kult. Kako nas ovo podsjea na slina pitanja koja se postavljaju uz prouavanje scena na srednjevjekovnim stecima (lov na jelene, dvobo ji, igre u vidu kola). Jedan od najboljih poznavalaca umjetnosti eljeznog doba u Evropi, Georg Kossack, smatra da situlske scene pripadaju grobnom kultu i da asociraju na mitski, odnosno prekogrobni svijet. Poto se stavljaju u grobove, izgleda da je zaista najprikladnija njihova uloga u svojevrsnom grobnom kultu. Tako bismo, eventualno, prizore sa situle iz Vaa mogli protumaiti na slijedei nain: linost sa prijestolja na central nom frizu bi predstavljala samog pokojnika, svakako rodovskog prvaka, tamjan se potpaljuje u znak oprotaja i dvoboji se odigravaju u ritualu ig re na grobu. Sasvim je mogue da povorka sa konjima na gornjem frizu treba da pokojniku doarava njegov ratniki ivot, a ivotinje u donjem frizu da ga podsjeaju na lovne poduhvate. Naravno, ovo je samo jedan od na ina da se dokui zagonetka situlske umjetnosti. Ta umjetnost sasvim sigurno unosi jednu novu notu u itav mozaik manifestacija oko kulta mrtvih i pogrebnih rituala u eljeznom dobu ovog dijela Evrope. Na situlsku umjetnost veoma podsjeaju scene i ukrasi na japodskim urnama (Sl. 39). Do danas je na prostoru Bihakog polja pronaen i sakupljen prilian broj kamenih spomenika izraenih od mekog kamena bihacita, meu koje se ubraja i nekoliko originalnih

grob nih urni sa japodskih nekropola. Te urne su relativno velikih dimenzija, imaju oblik kvadra, sa pravougaonim otvorom sa gornje strane za polaganje pepela pokojnika i poklopcem na dvije vode. Samo neke od ovih urni imaju dva ispusta sa prednje strane. Ono to asocira na situlsku umjet nost jesu urezane ili plastino izvedene figuralne predstave i geometrij ski ornamenti na bonim stranama urni. Na ovim urnama su prikazani konja nici (sa drugaijim kacigama nego to nose konjanici na situlama), povorke ena u pogrebnoj sveanosti, heroizirani pokojnik ili pokojnica koji primaju rtveni pehar, scena izlijevanja tene rtve i sl., figure riba, goveda i nekih drugih ivotinja. Sve su te predstave povezane sa zagrobnim kultom i ti me navode na analogije sa dolenjskom situlskom umjetnou. Kada treba protumaiti znaenje prizora na japodskim urnama, strunjak se nalazi pred slinim dilemama, iako, moda, neto lakim. Povorka ena u pogrebnoj sveanosti, pa izlijevanje rtvene tenosti su scene koje neposredno oslikavaju pogrebni ritual. Heroizirani pokojnik (pokojnica) koji prima pehar sa vjerovatno posebnom tenou odgovara potpuno figuri na prijestolju sa situle u Vaama. (Sl. 39) Ostaje pitanje konjanika i ivotinjskih likova, o emu smo ve govorili kod vake situle. Branka Raunig, koja se najvie bavila ovom spomenikom grupom, smatra da su se ove urne poele izraivati negdje od 6/5 vijeka st. e., dok ih Dimitrije Sergejevski, zbog nekih detalja, datira mnogo kasnije, na sam kraj stare i na poetak nove ere. Ako se oslonimo na paralele sa situlskom umjetnou, ona prva hronologija bi bila prihvatljivija. U svakom sluaju i Japodi iz doline Une su, pored niza drugih originalnih tvorevina, sa kamenim spomenicima od bihacita takoer unijeli neto sasvim novo u praistorijsku umjetnost i pogrebne rituale u ovom dijelu Balkana. Aleksandar Jovanovi iznosi miljenje da se u spomenutom sluaju ne radi o heroiziranom pokojniku ili

Slika 39. Kamena japodska urna sa kultnim predstavama, Ribi kod Bihaa 85

pokojnici na tronu, nego o enskom boanstvu htonskog karaktera, dok bi pehar predstavljao pokojnikovu hipostazu (moda urnu sa njegovim pepelom!). Na dolenjske tumule sa skupnim sahranama podsjea prilino i vea skupina tumula iz Pilatovia u zapadnoj Srbiji, geo grafski udaljenih i bez ikakve neposredne veze sa Dolenjskom. Pilatovii se nalaze na podruju Uike Poege, istraivanja su izvedena u dva nav rata u osmoj deceniji ovog vijeka i to na dvije ue lokacije u Ravnom Lugu i Trnjacima. Prema izvjetaju Mihajla Zotovia, na prvoj lokaciji je istraeno osam tumula, a drugoj pripada humka sa kneevskim grobovima, o kojima e kasnije biti govora. Tumuli ili humke (kako ih naziva istraiva) u Ravnom Lugu pripadaju rodovskim grobitima sa veim brojem ukopa. Najinteresantniji su ovdje humka III (prenika do 15 m, visine oko 1,60 m) sa 24 groba i humka V (prenika oko 10 m i visine 1,60 m) sa 13 grobova. U oba sluaja nedostaje centralni grob, a sredinji dio tumula je ostajao prazan. Prema jasnim ostacima vatrita i fragmenata keramike u sreditu humke V, ovaj prostor je sluio za ritualne obrede prilikom sahrane. Dakle, slina namjena kao i u dolenjskoj grupi. Premda je osnovna namjena u oba sluaja ista ili slina, postoje i odreene razlike. Vrlo preciznim zapaanjima na humci III u Ravnom Lugu Mihajlo Zotovi je nedvojbeno ustanovio da su ovdje grobovi ukapani u tri kruga, s tim to je prvi krug formiran sa vanjske strane, drugi blie, a trei najblie sreditu tumula. To je sasvim obratno od naina formiranja krugova sa ukopima u dolenjskim tumulima. I ovdje je poslije svakog kruga dosipana zemlja, da bi nakon treeg kruga humka dobila svoj konaan izgled. Ostaje nejasno pitanje da li je svaki put dosipan i sredinji prostor. Izgleda da drugaije nije moglo ni biti. Druga razlika sastoji se u tome to su u dolenjskoj grupi mrtvaci pokapani u drvenim sanducima sa kamenim pokrovom, a u Ravnom Lugu u sanducima od krenjaih i kriljastih ploa. Uz mrtvace, u ovakvim sanducima od kamena u Ravnom Lugu, po prilozima oruja ili nakita se prepoznaju muki i enski grobovi. Meu orujem se istiu eljezna koplja, eljezni maevi i noevi, meu nakitnim prilozima (koji su prilagani i u mukim grobovima) razne fibule, privjesci i ogrlice. Nekropola u Ravnom Lugu u Pilatoviima hronoloki obuhvata kraj VII i gotovo itav VI vijek st. e. Nesumnjiv je pandan, dodue u neto skromnijem obimu, nekropolama pod tumulima u dolenjskoj grupi. Poto nema geografskog dodira, i na ovom primjeru se jasno vidi kako slina drutvena struktura, u priblino istom vremenu, esto proizvodi isti kult mrtvih i od86

govarajui posmrtni ritual. Ne treba, naime, smetnuti s uma da su na glasinakom prostoru u istonoj Bosni, u istom periodu, takoer mnogi tumuli bili porodina ili rodovska grobita. Bilo je ak i krunog sahranjivanja. Prije nego to se zaustavimo na fenomenu kneevskih grobova ukazaemo jo na dvije interesantne pojave u pogrebnom ritualu, odnosno kultu mrtvih u eljeznom dobu: grupne sahrane radijalnog tipa i sahrane ispod sojenikih nastambi u Donjoj Dolini. Kod grobita sa sahranama radijalnog tipa susreemo se sa dvije hronoloki odvojene skupine, od kojih prva pripada poetku, a druga samom kraju eljeznog doba. U prvoj skupini su tipini predstavnici grobita u Visojima kod Beranaca u Pelagoniji i Gomolava kod Hrtkovaca u Sremu, a u drugoj skupna grobnica u Krajinoviima u zapadnoj Srbiji. U selu Visoji su pregledom terena ustanovljena tri velika tumula. Istraen je samo jedan meu njima i on je sadravao 44 groba zanimljivog rasporeda. U sredini tumula je otkriven centralni grob u sanduku od kamenih ploa, oko nika od 6 m, kojeg je ostavljen slobodan prostor pre okruen vijencem od lomljenog kamena. Na taj nain centralni grob je bio sasvim izdvojen. Oko ovog vijenca su radijalno, u dva reda bila pokopana 84 pokojnika u grobovima graenim od kamenih ploa i, onda, dolazi spoljni vijenac od kamena oko cijelog tumula. Veina grobova je radijalno postavljena u odnosu na centralni grob. Ovo je izvreno u prvoj fazi sahranjivanja; ostali grobovi u drugoj fazi razliito su locirani. U centralnom grobu je bio stavljen kao poputbina jedan bojeni submikenski skifos, privjesak u obliku dvojne sjekire i neki drugi nakitni predmeti. Meu prilozi ma uz ostale skelete vrijedni su spomena eljezni maevi, razne fibule i keramike posude. Prema procjeni ovih priloga sahrane pod ovim tumulom su vrene uglavnom u VIII vijeku st. e., a najstariji meu njima je bio centralni grob, vjerovatno sa samog poetka VIII vijeka. Neto je drugaija situacija u Gomolavi na rijeci Savi. Ovdje su otkrivene dvije kolektivne grobnice sa 32, odnosno 78 skeleta. Za grobnicu sa 78 skeleta je, naprimjer, iskopana grobna jama prenika 3 m i visine oko 0,50 m. U toj krunoj jami su pokojnici ukopani u tri reda: prvi u sredini jame se sastojao od nekoliko lubanja bez skeleta i nekoliko cijelih skeleta, zajedno sa dijelovima rvnjeva i dijelovima skeleta goveeta; drugi, najbrojniji, sa skeletima ije su glave okrenute prema sreditu grobnice i trei sa glavama okrenutim prema periferiji jame. Uz skelete su bili priloeni: keramika roba, nakit od bronze i ilibara, zrna itarica i kameni predmeti. Antropolokom analizom je ustanovljeno da je ovdje bilo pokopano 48 djece, 21 ena i 8

Slika 40. Skupna grobnica u centru tumula, Slana Voda, Krajinovii kod Priboja

mukaraca. Svakako je zanimljivo da na skeletima nisu primijeeni nikakvi tragovi nasilja. Prema analizi priloga grobnica je datirana na kraj VIII vijeka st. e. Istom vremenu je pripadala i druga kolektivna grobnica. Kraju eljeznog doba, odnosno drugoj od spomenutih grupa pripada skupna grobnica na Slanoj Vodi u selu Krajinovii, jugozapadno od Priboja u zapadnoj Srbiji. To je takoer grobnica pod tumulom-humkom, u ijem je centralnom dijelu sahranjeno 25 poluspaljenih individua (Sl. 40). Ovaj centralni prostor veliine oko 3 m u preniku bio je pokriven ljunkom, na njega su poloeni isprueni pokojnici u radijalnom poloaju i tako izloeni zajednikom spaljivanju. Izglede da lomaa nije bila dovoljna da mrtvace potpuno spali nego su samo nagoreni. Glave su im okrenute prema peririveno tanjim feriji krunog leita. Sve je onda pok slojem zemlje, preko kojeg je pljotimice i u krunom

pore tku poloeno 60 eljeznih kopalja. U grobnici, meu skeletima i kopljima, zateeno je 50 keramikih sudova, mnogo eljeznih noeva i nakitnih predmeta (bronzanih fibula, narukvica i ogrlica). Sav ovaj inventar pokazuje mijeanje vie kulturnih odrednica. Pored izrazito domaih elemenata istiu se keramike i druge izraevine koje se mogu uvrstiti u keltski i helenistiki kulturni krug. Prema prikupljenim nalazima ova skupna grobnica je datirana u polovinu II vijeka st. e., a pripadala je vjerovatno nekoj grani plemenskog saveza ilirskih Autarijata. Mihajlo Zotovi spominje da bi istom vremenu pripadala i slina grobnica pod tumulom u Mahreviima kod ajnia. Navedene grobnice (grobita ili nekropole, sve su to ovdje sinonimi) pod tumulima ili humkama povezuje u isti tip radijalna sahrana pokojnika. U Visojima su mrtvaci zatieni kamenim ploama, dok su u Go87

molavi i Krajinoviima jednostavno sloeni jedan pored drugog u krunom rasporedu. Drugih zajednikih karakteristika zapravo i nema pa su radijalne sahrane praktikovane u razliitim situacijama. Velika humka u Visojima je podignuta prvenstveno u ast jedne linosti sa posebnim statusom u odgovarajuoj zajednici rodonaelnika, voe velike porodice ili bratstva, vraa. Njegov grob je sam za sebe zatien kamenim vijencem. Pretpostavljamo da je i tu bio nasut mali tumul nad ovim grobom, a onda su srodnici pokapali mrtvace oko tog posveenog groba i to u radijalnom poretku, ne u horizontalnim krugovima kao u Ravnom Lugu. Radi se o porodinoj ili rodovskoj grobnici-nekropoli pod tumulom. Dvije grobnice u Gomolavi, kako to istiu istraivai, predstavljale su istovremeni skupni pokop. Nita ne ukazuje na to da su te dvije velike grupe bile pobijene i ostaje realna pretpostavka da se radi o masovnom pomoru od neke zarazne bolesti. Podaci iz vee kazuju da pretean dio pokojnika skupne grobnice po pripada djeci, iza njih dolaze ene, a tek onda mukarci. Kao da to znai da su djeca bila najneotpornija, a karci najotporniji (ili su ovi, jednostavno, ostavili mu djecu majkama pa su i one s njima pomrle). Pomor je morao biti dosta brz, jer su pokojnici pokopani istovremeno. Ako se uzme u obzir pomor, a to je vjerovatno, sasvim je normalno to je za zajedniku grobnicu iskopana jama. U treem sluaju (Krajinovii) su u skupnoj grobnici pokopani pali ratnici, o emu prvenstveno svjedoi masa eljeznih kopalja iznad pokojnika, oruje im se stavlja kao poast ratnicima. Zbog ega spaljivanje nije dovreno? Da li je u pitanju urba ili je to namjerno uinjeno? Pravilno reanje kopalja i uredno polaganje priloga ne bi govorili za urbu. Prije e biti neki oblik rituala kojim se vrila odreena vrsta raca. oienja umrlih, palih bo Da se jo jednom osvrnemo na ono to povezuje ovu vrstu skupnih grobnica. Oito je da je sutina ovakve sahrane u zrakastom poretku bila uslovljena znaajem sredita grobita. U Visojima je jasno da su srodnici poloeni sa namjerom da se ue poveu sa centralnim grobom, da se i ovdje prepuste vostvu ranije umrlog prvaka. U Gomolavi i Krajinoviima se mora pretpostaviti prethodna posveta centra grobnice i prema posveenom mjestu se zrakasto polau umrle individue da bi ostale u vezi sa mjestom posmrtnog rituala. Kad ovome dodamo i dosta brojne priloge uz po kojnike, sve zajedno upuuje na vjerovanje u zagrobni ivot, kada e im pruati pomo ovozemaljski prvak ili izvrena ritualna radnja posveivanja, a dobro e im posluiti i priloeni predmeti. Spomenuli smo zatim i
88

Donju Dolinu. Smjetena na obali rijeke Save, praistorijska naselja u Donjoj Dolini, udaljenoj oko 13 km od Bosanske Gradike, ostavila su iza sebe obilje arheolokih nalaza. U nizu naseljenih prostora na blago uz dignutoj rijenoj terasi i na Gradini se dugo vremena ivjelo bez veih potresa. Zemljoradnja i stoarstvo su ravala obilan ribolov, bili vrlo razvijeni, Sava je osigu okolne ume su bile pune lovnih ivotinja. Zgodan poloaj na obali iroke rijeke je pogodovao razmjeni i nije bez osnova ocjena nekih strunjaka da je Donja Dolina vremenom postala i jedan vaan trgovaki centar izmeu panonskih i unutarbalkanskih krajeva. O tome govore i esto bogati prilozi u grobovima iz nekropola na tzv. gredama. Vjerovatno zbog izvjesne promjene klime i uestalog plavljenja obalskih terasa, stanovnici jednog broja naselja su odluili da sagrade sojenike nastambe uz samu rijenu obalu. Desilo se to negdje oko 700. god. st. e. Sojeniko naselje se sastojalo od nekoliko paralelnih terasa, izgraenih od balvana i postavljenih na debelim hrastovim stupovima. Na terasama su u odreenim redovima izgraene drvene kue, obino sa veom prednjom i dvije manje u prostorije pozadi (spavaonica i spremnica). Izme pojedinih terasa su ostavljeni iri kanali radi prikupljanja vode i njenog odvoenja u rijeku, a komunina mostovima prekacija meu terasama je osigurava ko kanala. Neka vrsta drvenih skalina, nainjenih od debelih balvana, povezivala je terase sa vrstim tlom uz rijeku. Na terasama je bilo i dosta staja za stoku. Ovaj tip naselja je koriten oko dva vijeka, a onda se opet prelo na izgradnju domova na vrstom tlu iznad obala rijeke. Za istraivanje sojenikog naselja u Donjoj Dolini najveu zaslugu ima iro Truhelka, koji je vrio iskopavanja ovih sojenica od 1899. do 1904. godine i o tome objavio opirne izvjetaje. Istraivanja naselja na suhom tlu nastavili su kasnije Mihovil Mandi, Zdravko Mari i Vera Nikoli. Bio je to i nastavak Truhelkinih istraivanja nekropola na gredama. Na ovom mjestu interesuju nas dva detalja iz okvikog naselja. U veim, prednjim prostorijama ra sojeni sojenikih kua je obino u sredini prostorije bilo postavljeno specijalno ognjite od gline, sa reetkom i ljevkastim produenjem ispod reetke, kroz koje je pepeo padao direktno u mulj pod kuom. Ispod nekih od sojenikih objekata nae ni su grobovi mrtvaca u drka, po venim sanducima, sastavljenim od irokih dasa pravilu ispod reetkastog ognjita. Zbog leanja u stalnoj vlazi mulja, drveni sanduci su bili dobro sauvani. Na isti nain su sauvana i dva dugaka drvena amca, koji su leali pod vanjskom sojenikom tera som.

Ve je iro Truhelka reetkasta ognjita u sojenicama Donje Doline doveo u vezu sa razvijenim kulkim autohtonim tom pokojnika. On je to nazvao ne kultom lara zatitnika kue, koji su navodno od Ilira preuzeli i Rimljani. Aleksandar Stipevi preuzima ovako tumaenje, iako Donja Dolina, odnosno njena populacija, nije pripadala ilirskim plemenskim skupinama, nego, vjerovatno, panonskim Oserijatima (Zdravko Mari). Bez obzira na neslaganja oko etnike telji naselja u Donjoj pripadnosti ovog stanovnitva, i Dolini, naroito u sojenikom periodu, izuzet nu su panju poklanjali kultu mrtvih. Kroz reetkaste otvore u sojenikim kuama mogli su redovno da sputaju pokojnicima-zatitnicima hranu i pie. Ispod kue su, naravno, bile pokopane samo izabrane linosti, rodonaelnici, svetena lica, heroizirani pokojnici. Od njih je oekivana zatita. Vjerovali su, dakle, u zagrobni ivot, u odgovarajuu mo i djelotvornost sahranjenih prvaka i poslije smrti. U tom smislu je i ostavljena mogunost da im se sputaju darovi, libacije, neke vrste hrane. Zaista vrlo izgraene i matovite predodbe o zagrobnom ivotu. Ostali su nam jo kneevski grobovi. Prvo jedno objanjenje. Termin kneevski grobovi obuhvata dosta irok spektar grobnih cjelina, slino njemakom terminu Frsten-grber oznaava one grobove u kojima su pokopani pojedinci ija poputbina svjedoi o njihovom privilegovanom poloaju u drutvenoj zajednici kojoj su pripadali. U veini sluajeva, naroito u mlaim praistorijskim periodima, takvi grobovi su podizani rodovskim, bratstvenim ili plemenskim prvacima, rodovskoj aristokratiji najvieg ranga ratnicima (neka vrsta njihovog mauzoleja!), ali su mogli pripadati i osobama visokog ranga u duhovnom ivotu, svetenicima, vraima, slugama kad su u kneevskim grobovima sahraboijim. Pone njene i enske osobe. Vjerovatno su to ene plemenskih prvaka. Ve u eneolitskom dobu, kada je prevladavao patveni sistem, poelo je izdvajanje pojetrijarhalni dru dinaca, glavara rodova i veih drutvenih zajednica, a kao posljedica tog procesa javljaju se u ovim krajevima monumentalni tumuli i grobovi sa bogatim prilozima. Takvi su naprimjer Araanska humka ili bogati daju i monumentalni grob u Vuedolu. U tu grupu spa tumuli iz bronzanog doba na Kuprekom polju. Broj ovakvih grobova naglo se poveava u eljeznom dobu. U poetku tog doba grobovi sa bogatom poputbinom su uglavnom locirani u kolektivnim grobnicama (npr. Visoji, Ilijak III/9). Kasnije poinje dominacija pojedinanih sahrana. Kneevski grobovi (ovaj termin dalje

jedino i koristimo) sve vie se mnoe, to je, evidentno, posljedica mno enja rodovske aristokratije, odnosno uvrivanja veih, dobro organizovanih rodovskoplemenskih zajednica. Najzad, tokom VI i V vijeka st. e. fenomen kneevskih grobova stie do odreene kulminacije i to je potvreno otkriima u mnogim dijelovima junoslavenskih zemalja. Taj fenomen se uklapa u izuzetno irok pojas u kojem su zabiljeeni kneevski grobo vi, pojas koji se protee od Crnog mora do Atlantika, od Trakije do Lamana. Raskoni grobovi plemenskih poglavara otkriveni su i istraivani u Bugarskoj, Austriji, ehoslovakoj, Njemakoj, Francuskoj. Brojni su i dalje na istoku, prvenstveno skitski kurgani u slivu Dnjepra i na Kubanu. Spomenimo, primjera radi, grobne humke iz Pazirika na Altaju, Kukovu mogilu u selu Duvanli kod Plovdiva, kneevsku grobnicu u Magdalenenburgu kod Villingena u Baden-Wrttenbergu, pa keltske grobnice u Hochdorfu kod Stuttgarta, Vix u Francuskoj i tako dalje. Redaju se i redaju u nedogled. Ovi kneevski grobovi, mora se naglasiti, odraz su jednog vremena u kojem se formirala jedinstvena drutvena struktura u najveem dijelu evropskog prostora, struktura vrlo snanih rodovskoplemenskih zajednica pod vostvom jakih i bogatih prvaka, politikih predvodnika i vojnih zapovjednika (neto slino kasnijem feudalizmu!), njima pripadaju ove posmrtne poasti. Zato je dolo do kulminacije ba u VI i V vijeku? Moemo navesti vie uzroka, ali bismo se zaustavili na tri meu njima. Prvi je interne prirode. Na poetku ovog odjeljka smo naveli ta je znaio prelazak na provenom i ekodukciju eljeznog orua i oruja u drut nomskom razvitku pojedinih zajednica. To se odnosi na sve zemlje koje smo ovdje spomenuli i to bi bio tek prvi, interni uzrok fenome na kneevskih grobova. U tom vremenu a i to je spomenuto antiki svijet, poglavito onaj helenski, doivljava izuzetan uspon. U ovom pretklasinom i klasinom vremenu Grci su varali djela neodnijeli pobjedu nad Perzijancima, st prolazne vrijednosti, doivljavali sjaj Periklovog doba. Atena, Korint, Megara, Milet i niz drugih grkih gradova doivljavaju svoje zvjezdane trenutke, stvaraju lozofske kole, se besmrtna knjievna djela, nove fi redovno se odravaju olimpijske igre. Grke kolonije su gusto rasute od Sicilije do Hispanije. Preko njih dolazi u zalee, pa i daleko u unutranjost evropskog kopna skupocjena roba od zlata i sreb ra, sjajna ratnika oprema, specijalne vrste keramike i druge izraevine. Plemena u pozadini, u prvom redu njihovi prvaci, jenjeni takvim sjajem materijalne i morali su biti zas duhovne kulture sa juga. Nastojali su da uestvuju u
89

tome, barem nabavkom ratnike opreme, skupocjenih nih i keramikih izraevina i odatle one u velimetal kim koliinama u svim prvim kneevskim grobovima. sta zapaen I tree, nije nikako za potcjenjivanje ni do skitski uticaj sa istoka. Upravo u ovom vremenu desile su se kod Skita na Kubanu, oko Dnjepra i Azovskog mora krupne drutvene promjene. Javljaju se istinski vladari pojedinih velikih plemenskih zajednica i saveza plemena, a njihovi grobovi pod monumentalnim tumulima-kurganima su puni stranih zlatnih izraevina, ali su pruili i obilje dragocjenih proizvoda u tzv. skitskom umjetnikom stilu. Nije stoga udo to zlato iz ovih kurgana u muzejima Moskve i Petrograda zasjenjuje sline zbirke u drugim oblastima Evrope. O sahrani takvih skitskih velikaa ili vladara detaljan opis je ostavio otac historije, Herodot: Kada im kralj umre... stave lje na slamu u grobnici (velikoj jami!), zabodu i sa jedne i sa druge strane u zemlju koplja, pa preko ljea naslau daske, a iznad njih bace asuru. Tada udave i stave u preostali dio grobnice jednu od njegovih nezakonitih ena, njegovog posluitelja, kuhara, konjovoca, sobara, glasnika, njegove konje, i nabacaju unutra svakovrsne po asne rtve i zlatne zdjele, a srebro i bronzu uope ne upotrebljavaju. Poslije svega toga sagrade od zemlje veliku humku, pa se takmie ko e vie nanijeti zemlje, sa namjerom da naprave to veu humku (Herodot, Historija). Naveli smo ovaj opis, jer se i u kneevskim grobovima na tlu junoslavenskih zemalja ponavljaju neki elementi slinog rituala, oito pristiglih preko trake teritorije u Bugarskoj ili preko neto sjeverni jih oblasti. Posebnu studiju, sintetsko djelo, o kneevskim grobovima na centralnom Balkanu objavio je Aleksandar Palano cjelovit uviaj u itavu, vestra i u njemu dao prili ovdje navedenu, problematiku, pa i ovaj Herodotov citat (Kneevski grobovi starijeg gvozdenog doba nom Balkanu, Beograd 1984.). Po njegona central voj ocjeni zajednike crte kneev skih grobova na spomenutom, irokom geografskom pojasu bi sadravale: monumentalnost sahrane, preteno pod velikim grobnim humkama (tumulima, kurganima), obilje raskonih grobnih priloga skupocjene izrade i od ple menitog metala, uglavnom od zlata, dosta grko-italskog importa, najee bronzanih i keramikih skom posuda; sahranjivanje pokojnika sa kolima, konj opremom, ponegdje i sa konjskom zapregom, sa dosta linog pribora, ukrasa i oruja kojim bi se pokojnik mogao sluiti u zagrobnom ivotu i to se ne bi moglo primijeniti na nae podruje (op. a.) etverougaone grobnice sa drvenom ili kamenom konstrukcijom. Podacima iz njegovog djela sam se i sm dosta sluio.
90

Slika 41. Kneevsko ezlo od kamena i bronze iz groba 9, Ilijak kod Rogatice

Za prouavanje kneevskih grobova na ovom naem tlu vrlo je instruktivna situacija na ve spominjanom glasinakom kulturnom podruju u istonoj Bosni, u kojem je istraeno preko 1000 tumula, meu kojima i nekoliko sa kneevskim grobovima. Populacija ovog podruja je pripadala plemenskom savezu Autarijata, koji pokriva istonu Bosnu, zapadnu Srbiju i dijelove Crne Gore. Pogledajmo prvo kneevske grobove iz dvije nedine Ilijak u selu Gornja Vina, 15 km kropole kod gra juno od Sokoca. Tumul br. III iz prve nekropole je pokrivao devet grobova i meu njima je najznaajniji grob pod brojem 9, koji e predstavljati najstariji kneevski grob ove kulturne grupe. Pripadao je kraju VIII vijeka ili samom poetku VII vijeka st. e. Prilozi: bronzana dijadema na glavi, dva eljezna maa, dvije eljezne vojne sjekire, par bronzanih knemida (nazuvaka,

titnika donjeg dijela nogu) i dvije bronzane narukvice. Kneevski poloaj prvenstveno naglaavaju: bojne sjekire, knemide i dijadema. Ovaj knez je sahranjen u porodinom ili rodovskom grobitu pod velikim tumulom. Tumul br. II iz prve nekropole je veoma velik, 15 m u preniku i 2 m visine, sadravao je samo jedan kneevski grob. U ovom sluaju je vano istaknuti da je prije sahrane bila podignuta kruna platforma od lomljenog kamena, visine oko 0,70 m. Uz sahranjenog pokojnika istakli bismo slijedee priloge: par bronzanih knemida, eljezni ma, tri bronzane posude uvozano-kameno ezlo, i dva eljeznog porijekla, bron zna koplja. Dakle, opet knemide. Grob pripada drugoj polovini VII vijeka. Vana je kamena platforma, jer je to karakteristian elemenat za kasnije, velike kneevske grobove. Konano, u drugoj ilijakoj nekropoli se izdvaja grob 1, jer i on spada u sline kneevske grobove. Prilozi: bronzano-kameno ezlo par bronzanih knemida, bronzano posue stranog porijekla, eljezno oruje. Ovaj grob pripa da kraju VII ili poetku VI vijeka st. e. Prema navedenoj evidenciji, ilijake knezove u toku jednog stoljea izdvajaju izrazite kneevske insignije: bronzano-kameno ezlo (prava oznaka vlasti!), bronzane knemide, strano bronzano posue, bojne sjekire i neke vrste drugog oruja (Sl. 41). Pored nekih drugih, ovdje bismo jo spomenuli tumul br. II u Osovu i Ararevu gromilu. Selo Osovo lei 6 km sjeverno od Rogatice i tumul II mjeri 17 m u preniku i 1,15 m u visini. Njegova osnovna osobina se sastoji u tome to je podignut u obliku krunog nasipa, sa udubljenjem u sredini, pa prekriven zemljom i kamenom. Sadravao je pet grobova; kneevski je grob 1. Prilozi: bronzano-kameno ezlo, dvije bronzane posude stranog porijekla, eljezni noevi i koplja, dosta metalnog nakita, dijelovi konjske opreme (npr. eljezne trolane vale) i keramike posude. Osnovna insignija osovskog kneza je ezlo, metalno posue, a konjska oprema je dopuna takvih oznaka. Pripada sredini VI vijeka st. e. Kruni kameni nasip spada u istovjetne elemente u nekim od najveih kneevskih grobnih tumula (npr. Atenica, Pilatovii). Arareva gomila je jedan od najveih, ako ne i najvei, tumul na podruju glasinake grupe. Nalazio se osamljen, nedaleko od gradine nazvane Gradac u Kusaama, na jednom od breuljaka koji opkoljavaju Glasinako polje. Prenik tumula u podnoju je mjerio 22 m, visina mu je iznosila 1,80 m, a pokrivao je dva ukopa. Prilikom ukopa u ovom tumulu je prethodno izgraena kruna kamena platforma, visine 1,20 m. Na junom dijelu platforme je bila postavljena lomaa za spaljivanje pokojnika i on je tu i spaljen. Po-

red ostataka spaljenog mrtvaca, na platformi je naen i skelet druge pokopane linosti. Prilozi uz spaljenog pokojnika nisu nagoreni nego su naknadno stavljeni u ovaj grob. To su: bronzani ljem korintskog tipa, bogat okov pojasa od 86 astragalnih lanaka, 7 bronzanih narukvica, 12 bronzanih fibula i 4 bronzane igle, bronzana pinceta, jo neki nakitni predmeti i 2 manja pehara od gline domae izrade. Uz drugog mrtvaca su bila poloena tri eljezna koplja, bojna eljezna sjekira i neto nakita. Uz Ararevu gomilu vrijedno je da se istaknu slijedee pojedinosti: visoka platforma od kamena, korintski ljem, skelet sa eljez nim orujem. Veliki broj nakita je morao pripadati tekstilnim dijelovima odjee koja je propala. Za skeletni grob iro Truhelka, istraiva Arareve gomile, kae: Mogue je da je to vojnik, koji je uz svoga vou pao pa uza nj i sahranjen, ili sluga, vjeran svome gospodaru i do smrti, koji je za njim poao da mu i u smrti slui i oruje uva. Zaista logino objanjenje. Arareva gomila pripada drugoj polovini ili kraju VI vijeka st. e. Cjelovit i iscrpan prikaz kneevskih grobova sa glasinakog podruja objavio je Borivoj ovi. On je, pored ovdje tretiranog, opisao i kneevske grobove iz Brezja i itluka, u svemu sedam kneevskih grobo va. Za skeletni ukop u Ararevoj gomili kae da je to mogao biti sluga, titonoa, koji je ubijen prilikom sahrane kneza i sahranjen sa njego vim orujem. Ovaj autor sintetizira na slijedei nain karakteristike glasinakih kneevskih grobova: - kao insignije vlasti u tri grobnice su stavljena bronzano-kamena ezla, u tri grobnice eljezne bojne sjekire i u jednom bronzana kaciga; eljezne bojne sjekire nisu uope naene u drugim grobovima pa ih ovdje s pravom ubrajamo u takve insignije. Od ostalih priloga u kneevskim grobovima, onih koji karakteriu tu vrstu sahrane, treba spomenuti luksuzno defanzivno oruje (knemide u pet kneevskih grobova) i uvozno bronzano posue (takoer u pet grobova); - u dva groba Osovo i itluci stavljena je i oprema jednoj jahaeg konja; - priloene narukvice u ovim grobovima su vjerocija za supruge, koje su u nekim stavatno supstitu rijim vremenima morale da prate umrle mueve; - osobito je vano da je od druge polovine VI vijeka sve ea incineracija mrtvih, poto je na glasinakom podruju tradicionalno i apsolutno dominirala inhumacija; - kruna kamena platforma ili kameni nasip nisu nikakva speci jalna osobina glasinake grupe u eljeznom dobu.
91

Slika 42. Skarabej od lapis lazulita iz centralnog groba tumula u Pilatoviima kod Poege

Svemu ovome dodali bismo i zapaanje da glasinake kneevske grobove ne prate tako monumentalni tumuli kao u Pilatoviima ili Atenici, ali su imali odreenu hronoloku prednost. Veliki i najbogatiji kneevski grobovi i tumuli su oni u Pi latoviima, Atenici, Pekoj Banji i Trebenitu. Ukratko emo ih predstaviti. Monumentalni grobni tumul iz Pilatovia je leao na lokaciji Trnjaci i mjerio 45 m u preniku i 2,50 m u ravnata povrina grobita bila je opvisini. Kruno po koljena izuzetno masivnim vijencem, sklopljenim od tri dijela, od suhozida u sredini, visine 1,20 m i irine oko 0,90 m, te unutarnjeg nasipa od rijenih oblutaka i vanjskog nasipa od lomljenog kamena i ploa razne veliine. Oba ova nasipa su, u kosom poloaju, uvrivala centralni suhozid. Preko su hozida je nainjena prava staza od sitnih oblutaka. Na kamenom vijencu je zateena masa gara i keramikih fragmenata, preostalih od ritu alnog posveenja grobita; uz to se na vijencu nala mnoina kopalja, noeva, dijelova titova i druge eljezne i bronzane ratnike opreme, poluspaljene ili izloene visokoj temperaturi. Sve je to pokupljeno sa lomae izvan kamenog prstena. U centru krunog grobita bio je postavljen centralni grob, ustvari elipsasta mala humka na koju su prenijeti ostaci spaljenog pokojnika. Bio je to mukarac, to oito potvuju preostali komadi vojne opreme uz njegove ostatke. U blizini centralnog groba je situ iran, u grobnici od rijenih oblutaka, skelet djeteta, sa dosta nakitnih predmeta. Na neto viem nivou, ali jo uvijek u centralnom dijelu grobita, zateena je jo jedna dosta duboka grobnica od ob lutaka, u kojoj je sahranjena enska individua. Uz njen skelet je pronaeno mnogo nakita od zlata i ilibara, zatim deset bronzanih fibula, bronzano posue stranog porijekla, pojas od astragaloidnih la naka (jedna ogrlica je bila sastavljena od 88 ilibarskih zrna, od ega jedno u obliku barske ptice). Gotovo je sigurno da se ovdje radi o grobnici vane plemenske linosti poglavice, kneza, pa njegovog djeteta i neto kasnije umrle ene. Tumul je vjerovatno
92

dva puta nasipan, prvi put nakon ukopa kneza i djeteta i drugi put nakon ukopa ene, kada je doveden do eljene visine. Jo dva detalja. Oko centralnog groba i u nekim dijelovima prvobitne povrine oieno je 15 manjih krunih uzvienja, naprav ljenih od oblutaka. Sluili su ritualnim rtvama prilikom prvog ukopa. Drugo, pored spaljenih ostataka kneza zateena je dobro ouvana figura skarabeja, izraenog od mekog, bojenog njoj povrini figure urekamena. (Sl. 42) Na ravnoj do zani su: originalan lik sa rogovima, po jedna uspravna kobra sa obe strane lika, i sa donje strane istog tog lika krokodili. Figura je uzduno probuena, pa je mogla biti noena na uzici oko vrata. Istraiva tumula u Trnjacima, Mihajlo Zotovi, koji je objavio detaljan opis svih nalaza, obratio je posebnu panju ovoj figuri skarabeja. On smatra da ga je umrli knez za ivota nosio kao amulet oko vrata. Poto je skarabej po shvatanju ca kao izvorita ivota, simbol Egipana simbol Sun procesa raanja i reinkarnacije, on pretpostavlja da je umrli velika bio potovalac kulta Sunca, a u grob ga je ponio kako bi mu posluio u procesu reinkarnacije. U svakom sluaju, ova figura je svjedok ivih kulturnih veza domae aristokracije sa udaljenim oblastima mediteranskog svijeta. U isto vri jeme ona govori i o dostignuima na planu duhovne kulture (i barska ptica u grobu ene upuuje na kult Sunca!). Grobnica u Pilatoviima je datirana na sam kraj VII vijeka st. e. i vjerovatno pripada knezu sa teritorije plemenskog saveza Autarijata. Zanimljivo je da je izvan kamenog vijenca pronaen dan grob spaljenog pokojnika, a u njemu 25 bronjo je zanih, tropernih i dvopernih skitskih strelica i bronzana figura konja. Taj grob je hronoloki mlai; moe se ka iza ukopa smjestiti u V vijek st. e. vie od jednog vije unutar kamenog vijenca. Pripada li on skitskom ratniku ili domaem ratniku naoruanom skitskim orujem? S obzirom na figuru konja, vjerovatnija je prva solucija. Iskoritena je jednostavno velika zemljana humka da bi se na njenoj periferiji ukopao i ovoj ratnik. Lutanje Skita i Trakokimeraca je bilo sasvim nepredvidivo pa i njihova pojava u ovim krajevima ne treba da iznenauje. ini se da su meu kneevskim grobovima i tumulima-humkama daleko najmonumentalnija dva tumula u Atenici kod aka. Locirani su po poloaju humke, upravo na izlazu iz OvarskoKablarske klisure. Istraivanja su izvrili Milena ukni i Borislav Jovanovi 1958. i 1959. godine, a po tak V vijeka st. nalazima su datirani na kraj VI ili poe e. Daemo osnovne podatke o svakoj od ovih humki. Humka I mjeri 35 m u promjeru i visoka je oko 1,20 m. Porav nat kruni prostor opasavao je vijenac

od ireg unutarnjeg dijela izgraenog od bjelutaka i vanjskog pojasa od lomljenog kamena. Ovaj vanjski pojas je svakako sluio i za uvrivanje tumula. Na povri ni itavog kamenog prstena je i ovaj put ostalo dosta gara i pepela, fragmenata keramike i spaljenih ivotinjskih kostiju, svjedoka inten zivnih rtvenih obreda prilikom sahrane. Prema mnogim indicijama na istom mjestu je bila i lomaa na kojoj je spaljena pokojnica; grob nica je podignuta u ast enske osobe. U centru unutarnjeg prostora bila je postavljena kamena grobnica, svojevrsna kamena humka (9 m duine u podnoju i 6 m na vrhu; podnoje je pojaano pritesanim ka menom) na koju su sloeni ostaci spaljene pokojnice. Prilozi su stavljani meu kamenje grobnice: obilje nakita, dijelovi bronzanog posua stranog pori-

jesaka jekla, ogrlica od zlatnih cjevica, 14 zlatnih priv u obliku pele (jedinstven primjerak na Balkanu!), dosta zla tnih privjesaka trougaonog i romboidnog oblika, 862 amorfna ilibarska zrna, veliki broj krunih, valjkastih, trougaonih i etvrtastih ilibarskih zrna. Meu ovim posljednjim su i ona u obliku vaze, ptice, ovnujske i lavlje glave sve junoitalskog porijekla, te ogrlica od 138 staklenih perli. Meu tim nalazima bili su poloeni i ostaci jedne dvokolice. Sve upuuje na enu najvieg drutvenog ranga; nema oruja, ali je prati njena dvokolica. Uz ovu grobnicu je bio jo i grob spaljenog djeteta iji su ostaci poloeni na manju polukrunu platformu od kamena. Meu kamenjem grobnice su takoer leali bogati prilozi: mnogo zlatnog nakita, dijelovi bronzanog posua, dvije strelice

Slika 43. Kneevske humke u Atenici kod aka 93

skitskog tipa, tulac eljeznog koplja. Prilozi ukazuju na grob djeaka, vjerovatno sina pokopane kneginje. Humka II je velianstvena, mjeri u promjeru oko 70 m, viso ka je oko 1,50 m (poto je u dugom vremenu erodirana, prvobitna vi sina je mogla biti oko 4 m). Kruno grobite je opkoljeno vijencem od slaganog kamena, visokim oko 0,40 m i irokim oko 2 m. I na ovom prstenu se nalo dosta gara, pepela i fragmenata keramike. Osnova tumula je paljivo poravnata, na njoj je izvreno ritualno rtvovanje o emu govore spaljeni ostaci psa, goveeta i tura. Poslije izvrene rtve itava povrina je presuta glinom i tako je nastala platforma za lomau i sahrana kremiranog pokojnika. Kao i kod humke I, i ovdje centralni grob lii na malu humku (5,30 x 5,20 x 0,90 m) od pritesanog kamena i oblutaka, sa masom priloga meu kamenjem. Lomaa je bila locirana pored groba, a uz njega je i jedna luloana kamenom, na kojoj su leale na povrina pop ugljenisane drvene oblice. Sve je to bilo opkoljeno jednim manjim prstenom od oblutaka. (Sl. 43) Humka II je sasvim izuzetno obiljeena jednom neobinom ri tualnom konstrukcijom. Ona je bila smjetena na junom kraju plat forme, obiljeena trakama od bjelutaka, a sastojala se od etiri pravougaona polja centralnim iz dva dijela i po jednim veim sa sva ke strane. U istonom bonom polju je bilo poredano uz rubove devet ljevkastih jama (dubine do 0,50 m), a u zapadnom trinaest ovakvih jamica, od kojih jedna u sredini polja. U ovim ljevkastim jamama je, pored zemlje, zateeno redovno dosta ugljenisanog drveta, fragmenata keramike, spaljenih ivotinjskih kostiju. Sve jamice su ozgo pokri vene takoer bjelucima. Ovo je, bez sumnje, jedinstvena (u pravom smislu rijei) konstrukcija. ta oznaava? Aleksandar Palavestra ne iskljuuje mogunost da je to forma neke sakralne graevine. U sva kom sluaju, u ovim ljevkastim jamama su vrene ritualne radnje, libacije i manje ivotinjske rtve, ini se da je ovo samo druga ma malih krunih uzvienja kneevske grobnice u for Pilatoviima. Bio je to tano isprogramiran ritual, sa zanimljivom kombinacijom maginih brojeva 9 i 13; u jamama su, bilo istovremeno bilo po nekom redu, izljevane libacije, razbijano glineno posue i stavljani na vatri spaljeni ivotinjski komadi. Podzemnim silama? Ili plemenskim heroiziranim pokojnicima? Ili boanstvima koja su suplemenici tovali? Uostalom, kako nas to podsjea na mnoge kasnije pogrebne ceremoni jale, pa i na paljenje svijea na grobovima umrlih srodnika. Sve se vijekovima i milenijima ponavlja! Prilozi u kamenoj grobnici: kameni brus sa trougaonim em od bronze (slino kneevskim ezlima sa nosa
94

Glasinca), ostaci bronzanih posuda stranog porijekla i keramikih posuda, 49 perli od ilibara (neke opet u obliku vaze i ovnujske glave), mnogo igala sa raz liitim glavama, zlatna dugmad i aplikacije, dva para bronzanih barskih ptica, dijelovi oklopa i tita, maeva i kopalja, est strelica skitskog tipa te dijelovi kola na etiri toka (eljezni okovi, klinovi, bronzani ukrasi na kolima i slino). Prilozi pripadaju prvaku ratniku, pravom knezu. Prate ga insignije, tu su i njegova kola, ratnika oprema. Barske ptice i ovdje ukazuju na kult Sunca. Skitske strelice su znak stalnije veze sa skitskim nomadijalnom ma. Ovaj knez je ispraen na drugi svijet speci kombinacijom pogrebnog rituala i u tom pogledu je humka II jedinstven mauzolej na Balkanu. Knez iz Atenice je moda pripadao plemenskom savezu Tribala, ali je mogue da je dovde dopirao i teritorij sa nekim od autarijatskih plemena. Jedan broj strunjaka smatra vjerovatnijom ovu drugu pripadnost. Meu kneevskim grobovima na tlu junoslavenskih zemalja koliko ih je dosada istraeno najbogatija je grobnica iz Novog Pazara. Lokalitet je poznat pod imenom Petrova Crkva. To je, ustvari, monumentalni tumul iznad rijeke Deeve, na mjestu njenog utoka u Raku, udaljene od Novog Pazara svega dva kilometra. Sa ovog tumula, podignutog na ve postojeem prirodnom uzvienju, prua se izvanredan pogled na itavu okolinu. Lokalitet je dugovjekovno koriten u ljeznom dobu na njemu je bila bronzanom dobu, u e izgraena kasnoantika bazilika u obliku rotonde (oko nje su bili ukopani grobovi od VI do IX vijeka), ranokranska crkva u X vijeka i, najzad, Petrova Crkva ku. Prilikom konzervatorskih radova na ovoj u III vije crkvi sv. Petra (Jovan Nekovi) nailo se ispod temelja na bronzano praistorijsko posue. Poslije toga izvreno je arheoloko istraivanje 1957. godine (Ljubia Popovi, ore Mano Zisi, Aleksandra Jurii) i 1960. do 1962. god. (ore Mano Zisi, Mirjana Ljubinkovi, Draga Garaanin, Aleksandra Jurii). Tako je otkrivena prebogata kneevska grobnica iz drugog praistorijskog nivoa u ovom tumulu. Zbog kasnijih stalnih oteenja nisu se mogli u cjekriti svi elementi ove grobnice. Izvjesni su slijelini ot dei elementi: - grobni plato je bio opkoljen kamenim vijencem i prema njegovim ostacima mjerio je otprilike 55 m u preniku; - spalite-lomaa je bilo u odgovarajuoj jami i oko nje rasporeeno vie malih rtvenih jama (neto kao u Atenici);

- sam grob ili barem jedan od grobova je, kako izgleda, imao konstrukciju kupastog oblika, slaganja; nu od oblutaka i drugog kame - nikakvi ostaci samog ukopa, odnosno ostaci spaljenog ili spaljenih pokojnika, nisu uope pronaeni; - prilozi su poloeni na dva glavna mjesta: najvie je bilo deponirano u velikom drvenom kovegu, polodima kamena i oblucienom u jami ozidanoj koma ma (masa zlatnog, ilibarskog, bronzanog, srebrenog nakita), a zatim u posebnoj kamenoj komori izvan kovega (dvije grke, crnofigurne vaze i sedam bronva, Sl. 44). zanih i srebrenih, uvoznih sudo Vrijedni su da se posebno spomenu: zlatni pektorali, mitre, brakteje i pterige (krilca), par velikih pojaseva i par istovjetnih naunica od zlata, zlatno prstenje i igle, fibule i dugmad, zlatne trougaone (471), romboidne (131) i strejela, prava masa ilibarskog laste (290) aplikacije za odi nakita (perle, ploice, pa figuralne izraevine, kao to su one u vidu boce (36), ptice (37), ovnujske gla ve (30), ira (14), konjske glave (3)), antropomorfne figure i, najzad, dvije masivne srebrene grivne sa zmijskim glavama tipa Mramorac i srebrene fibule (Sl. 44 i 45). Iako nije pronaeno oruje, ore Mano-Zisi i Ljubia Popovi pretpostavljaju da su ovdje bile spaljene i pokopane tri osobe, od kojih je jedna morala biti enskog pola. Iako oni, dalje, smatraju da bi ovaj knez, odnosno lanovi porodice, pripadali Autarijatima, prije e biti da su oni bili lanovi nekog dardanskog plemena. Nedostatak skitskog naoruanja takoer upuuje u ovom pravcu, jer su Skiti bili saveznici Autarijata. Prema tipologiji priloga grobnica je podignuta krajem VI ili poetkom V vijeka st. e. Sjajni zlatni prilozi i oni od ilibara, kako misle isti autori, imaju i apotropejski karakter (zatita od zlih sila!). Kada je rije o kulturnim odnosima, zlatni nakit i drugi zlatni predmeti su kulturno i stilski vezani za halkidsko zlatarstvo i za odgovarajue zlatne proizvode jonskih kolonija i kolonija u Maloj Aziji, a bronzano i srebreno posue za junoitalske radionice. U svakom sluaju, kneevska grobnica iz Novog Pazara je imala sve graevinsko-kultne elemente kao i drugi kneevski grobovi, s tim to je dragocjena poputbina posebno deponirana i time se ova grobnica izdvaja od slinih grobnica na navedenim prostorima. Depoi dragocjenih priloga u grobovima poznati su, inae, u egejskoj Makedoniji (Vergina Patela), Etruriji (npr. Tomba del Duce u Vetuloniji) i Dakiji, pa i to upuuje na vrste veze sa egejskim, odnosno mediteranskim svijetom. Po svemu izgleda da je i jedna grobnica u Pekoj Banji u Metohiji, sa bogatim prilozima, pripadala zna-

Slika 44. Grka crnofiguralna vaza sa mitolokom scenom, kneevska grobnica iz Novog Pazara

ajnom kneevskom paru. Grobnica je bila u kamenoj pravougaonoj konstrukciji, koja je savremenim graevinskim radovima veoma oteena pa naknadna istrai vanja Jovana Gliia nisu omoguila detaljniji uvid u sam pogrebni ritual. Prema prikupljenim nalazima, u ovoj grobnici je bio pokopan par spaljenih pokojnika mukarac i ena. Meu nalazima se istie nakit od srebra i ilibara, eljezno oruje i dva grkoilirska ljema. Nema zlatnog nakita. I ova grobnica je datirana na kraj VI ili poetak V vijeka st. e. Nisu jo publikovani nalazi. Na kraju jo nekoliko relevantnih podataka o bogatim kneevskim grobovima u Trebenitu kod Ohridskog jezera u Makedoniji. Kod sela Gorenci, nedaleko od mjesta Trebenite i velike gradine Trebeniko kale, nalazila se nekropola ravnih grobova iz eljeznog doba, ije su istraivanje poeli 1918. godine bugarski strunjaci Bogdan Filo i K. kropil, iskopavanja nastavili Nikola Vuli 1930
95

Slika 45. Dio inventara apotropejskog karaktera, kneevska grobnica iz Novog Pazara

1934. god. i Vasil Lahtov sa Joetom Kastelicem 1953 1954. god., da bi najnovija istraivanja izveo 1972. god. Vlado Malenko. U okviru ove nekropole posebno mjesto zauzimaju bogati kneevski grobovi obiljeeni brojevima I-XIII. O njima je ovdje rije.
96

Kneevski grobovi I-XIII ukopani su u velike i duboke (oko 5 m duine, i 2-3 m irine i 1-2 m dubine), ispunjene do od reene visine kamenom i ljunkom, a iznad toga obloene kamenim ploama. U samim grobovima gotovo da nema kostiju pa se jo uvijek pos tavlja pitanje da li su u njima bili pokopani spaljeni

pokojnici ili se radi o inhumaciji. S obzirom na naene nje spalita i na neke elezlatne maske, na nepostoja mente u drugim grobovima, preovladava mi ljenje da su mrtvaci inhumirani i da su kosti u posebnim uslovima istrulile. Inae, ovi grobovi su bili poredani u tri reda: prvi red grobovi II-VII, drugi red grobovi I i VIII i trei red grobovi IX-XIII. U trebenikim kneevskim grobovima su pronaene mnogobrojne dragocjenosti, veinom izraevine iz kruga grkog i junomakedonskog importa te predmeti izraeni prema stranom uzoru. Najvaniji su: zlatne maske (Sl. 46), zlatne rukavice i sandale (Sl. 47), zlatni privjesci, srebreno posue, srebrene igle i narukvice sa zmijskim glavama, desetine komada bronzanog posua svih vrsta iz repertoara grke toreutike (meu ostalim i dva velika kratera sa figuralnim ukrasima), vei broj raznih ljemova, knemida i titova, zatim eljezna koplja i maevi, crnofigurna grka ke ramika i ilibarske perle. Milutin Garaanin posebno izdvaja grobove I i VIII, u kojima su naene zlatne maske, rukavice i sandale, kao i veliki krateri, pa ih pripisuje pripadnicima prave kraljevske porodice; grobove X i XII pripisuje enskim lanovima takve porodice, jer su u njima bile prilo ene samo zlatne sandale. Ostali grobovi uglavnom pripadaju uvaenim ratnicima, a istie se grob ki tronoac. XIII u koji je bio stavljen i raskoan gr itava nekropola, po miljenju ovog autora, pripada nom od plemena iz velikog plemenskog saveza jed nije, meutim, ne oznaavaju Enhelejaca. Zlatne insig etniku nego staleku pripadnost, jer su iste maske i sline insignije poznate npr. iz Sindosa na uu Varda ra, gdje su ivjeli pripadnici Migdonaca. Neosporno je da je ovakva ocjena Milutina Garaanina jedino i prihvatljiva. Samo usput napominjemo da je irom zemlje, od Alpa do Ohrida, otkriven veliki broj pojedinanih grobnica i grobnih nalaza donekle slinog karaktera kao to su ovi iz opisanih kneevskih grobova. Svi oni ukazuju na vrlo rasprostranjenu drutvenu diferencijaciju od kraja VII do kraja V vijeka st. e., ali nisu tako upadljivi kao to su konstrukcije pravih kneevskih grobova i nalazi u njima. Sintetiku kartu rasprostranjenosti takvih nalaza nainio je Aleksandar Palavestra.

Slika 46. Zlatna maska iz kneevskog groba (grob 8), Trebenite kod Ohrida

storijsko stanovnitvo vjerovalo u zagrobni ivot? Po svemu izgleda da moe. Praistorijske populacije na tlu lja su vjerovale da smrt ne znajunoslavenskih zema i apsolutni kraj, nego prelazak u neki novi oblik postojanja. To se posebno odnosi na mlae praistorijske periode, one od eneolitskog doba do kraja praistorije. Kao prilog takvom tumaenju iznosim jedan broj karakteristinih pojava. 1. U grobove svojih pokojnika praistorijski ljudi su goto vo redovno stavljali odreenu poputbinu: razne vrste posua, orua i oruja, nakit, hranu i druge priloge, Sve je to trebalo da slui umrlim srodnicima i na onom drugom svijetu ili, u nekim sluajevima, da poslui za darivanje onih nadnaravnih sila koje e pokojnik sresti u tom svijetu. 2. U istu svrhu su vreni ritualni obredi nad grobovima, o emu posebno svjedoe nalazi u slojevima mnogih grobnih tumula. U veini sluajeva radi se o komadima razbijenog zemljanog posua, o fragmentima keramike. Zanimljivo je da je Milenko Filipovi u svojoj stu diji o magijskom razbijanju posua ustanovio kako je ovaj obiaj ostao u funkciji sve do najnovijeg vremena. Iznio je itav niz podataka iz Srbije, Crne Gore i Kosova o razbijanju glinenih sudova nad mrtva kim sandukom u grobu ili, kasnije, nad samim grobom, i to sudova u kojima je bila sveta vodica, penica ili neto drugo. Tumaenje tih obiaja kree se od miljenja da je to simbolino obnavljanje ivota (D. Zelenin), sprjeavanje povratka pokojnikove due (E. Schneeweiss), do tumaenja samog Milenka Filipovia da je to magijska radnja u kojoj se razbijanjem glinenog
97

***
Moe li se na osnovu svih ovih iako samo odabranih poda taka o posmrtnim ritualima odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu poglavlja: da li je prai-

Slika 47. Zlatne sandale iz kneevskog groba (grob 8), Trebenite kod Ohrida

suda simbolino vri unitavanje neprijatelj skog demona koji prijeti duhu pokojnika. U praistorijskim periodima moda je to samo kasnije darivanje pokojnika, a ova druga tumaenja je dosta teko, sa koliko-toliko sigurnosti, ugraditi u misaoni domet ta danjih grupa i pojedinaca. Osnovna je stvar da su i ti naknadni rituali izvravani u okviru vjerovanja u zagrobni ivot sahranjenog pokojnika. 3. Kada je rije o inhumaciji mrtvaca, vrlo esto i u raznim kulturnim grupama primjenjivan je obiaj da se pokojnik polae u zgrenom poloaju (Mala Gruda kod Tivta, ukopi stepskog tipa, Kupres itd.). Dva su osnovna objanjenja za to: mrtvac se sahranjuje u poloaju spavanja, jer e tako najbolje nastaviti svoje ivotne navike, i drugo, mrt vac se na ovaj nain vezuje da ne bi dolo do njegovog
98

izlaska iz gro bnice. Prvo nam rjeenje izgleda vjerovatnije za praistorijske periode. Zagrobni ivot treba uiniti to ugodnijim! 4. Spaljivanje mrtvaca ili incineracija javlja se dosta ra no na tlu junoslavenskih zemalja; od eneolitskog doba (npr. Araanska humka) taj ritus traje ni krajevi, sve do kraja praistorije. Prednjae sjever Panonija i Podunavlje u prvom redu, u mnogim regionima je zabiljeen biritualizam, u drugim povremena smjena inhumacije i inkremacije. Najtee je odgovoriti na pitanje ta je sutina ovakvog pogrebnog rituala? I tu se moe navesti vie teza: prihvatanje jednog vida prahelenske i helenske civilizacije, katarza ili oienje due, posljedica kulta vatre i Sunca (veza sa Malom Azijom i Iranom), onemoguavanje dui da se vrati u svoj raniji stan

itd. Ve u ranijim odjeljci ma smo dali prednost kultu Sunca, ija bi jedna estica bio i duh dua ovjeka. Spaljivanjem tijela ova estica se vraa u svoje izvorite (Prometejski mit!). Vidjeli smo koliko je kult Sunca bio razvijen ba u krajevima u kojima je incineracija rano i esto masovno prihvaena kao primarni pogrebni ritual (npr. Vuedol, Dupljaja). Zato bi Panoniji i pripadao epitet jednog od najranijih centara u kojem je uvedena inkremacija u pogrebni ritual. Teko bi to sve bilo shvatiti ako se istovremeno ne bi prihvatilo vjerovanje u postojanje due i njen dalji ivot poslije smrti ovjeka. Kako stare predstave o ljudskoj dui! Neobino je zanimljivo da je ovaj ritual pripadao ponekad samo plemenskoj aristokraciji, to je potvreno analizom kneevskih grobova VI i V vijeka st. e. Kao da je vie bio u pitanju drutveni rang pokojnika nego kultno-religiozno shvatanje. U Ararevoj gromili knez je spaljen, dok je njegov kopljanik inhumiran; knez sahranjen pod veli kom humkom u Pilatoviima je spaljen, a njegovo dijete sahranjeno uz njega bez spaljivanja! Zaista, odakle ta diferencijacija? Moda su knezovi prihvatili odreene egejske obiaje, moda su samo oni imali materijalne mogunosti za skupu incineraciju, a moda su uz sebe drali posveene linosti, Suneva boanstva, koja su kod knezova uvrivali vjerovanje u zagrobno putovanje due poslije smrti. I, ovi su u tu svrhu odreivali posmrtno spaljivanje. Dosta prihvatljivo rjeenje. 5. Podizanje tumula, odnosno zemljanih ili kamenozemljanih humki nad grobom pokojnika moglo bi se takoer razmatrati u okviru kultno-religioznih vjerovanja u ivot poslije smrti. Bilo bi najjedno stavnije rei da su tumuli obiljeje groba, svojevrstan spomenik nad grobom pokojnika, zatita pokojnika od onih koji bi htjeli da raskopavaju njegovo poivalite (ukljuujui, naravno, ivotinje). Postoji, meutim i druga strana. Na tumulu se s vremena na vrijeme vre ritualne radnje, a to oito nije potrebno za obinu fiziku zatitu. Jo su indikativniji kenotafi pod tumulima. Oni nita ne tite, na njima se vri rtvovanje i libacija, oni ustvari oznaavaju posveene ob jekte u funkciji odreenog vjerovanja. U ovom sluaju tumuli nikako ne slue ni zatiti ivih od negativnog djelovanja mrtvaca, to se po nekad uzima u obzir. U takvim tumulima nema mrtvaca! Stoga, ne dolazi u ob-

6.

7.

8.

9.

zir ono najjednostavnije objanjenje. U najmanju ruku tumulima treba pripisivati viestruku ulogu; ona iz sfere duhovnih shvatanja je svakako izuzetno vana. Ba uz tumule se najee vezuje i podizanje kamenog vi jenca ili prstena oko grobova i grobnica. Da li samo zbog stabilnosti samog tumula? Nikako. Aleksandar Palavestra doslovno kae: ... periferni krug od slaganog kamena u okviru tumula imao je svakako pored esto konstruktivnog znaenja i jasnu kultnu namjenu. Krug simbolizuje neprekoraivu magijsku granicu; krugovi oko grobova spreavaju lutajue demone da uu u posveeni prostor, ali i pokojnika da izae iz groba, a zadravaju i bolest od koje je pokojnik umro. ini se da je ovim sve reeno. Naravno, prvobitno odreenje moe da pree u obiaj bez jasnog znaenja, ali nama je vana sutina pojave. Sahrane u peinama pribliavaju pokojnika podzemnom svijetu, u kojem bi on trebao da nastavi svoje bivstvovanje. Tipian je primjer nekropola u Bezdanjai, kod koje se mrtvaci neposredno sputaju u donji svijet. Vjerovanje u nadnaravne sile potvruju i mnogi primjeri rtvovanja male djece. Ovim rtvama se uglavnom umiruju one sile koje prouzrokuju nesree, bolesti, sue i sva druga negativna dogaanja u ivotu ovjeka i drutvene zajednice. rtvovana djeca moraju, dakle, svojim prelaskom preko ivotnog zida da odigraju ulogu ublaitelja bijesa tih zlih demona. I konano, u kneevskim grobovima vanu ulogu igraju predmeti izraeni od zlata i ilibara. Nema sumnje da to nije sluajno da ne pokazuje samo drutveni status pokojnika. Naprotiv, predmeti nainjeni od ovih materijala imaju, prema vjerovanju tadanjih ljudi, izrazitu magijsku snagu (ilibar npr. trenjem izaziva elektricitet!). Pokojnicima su takvi predmeti potrebni i na drugom svijetu kao zati ta od djelovanja istih zlih demona.

U ovih devet taaka je naznaen jedan broj pokazatelja koji potvruju vjerovanje praistorijskih ljudi na tlu junoslavenskih zemalja u zagrobni ivot. Bilo bi vie nego neobino da to nije tako s obzirom na, rekli bismo, univerzalnost ovakvog vjerovanja. Dakle, mors non est finis!

99

SUMMARY

This stylistically and thematically combined material is devoted to the sphere of the spiritual life of prehistoric man in the region of South-Slavic countries, which could be conditionally marked as religious sphere. We are often witnessing the opinion that prehistoric population, especially those from the earlier prehistory, were real barbarians and non-believers, who were not capable for any subtle notion. This opinion is quite wrong. For example, Neolithic man had quite rounded presentation of the world he lived in, as well as about the causes and consequences of events and natural occurrences. Surely, their representations are not compatible with our present scope of thinking. Archaeologists, experts for prehistoric archaeology, achieved quite impressive results in research of the periods about which we have no written records. However, an indisputable fact is that their attention was mostly focused on the classification of the findings, typology of objects and settlements, chronology, economic activities and comparisons. In all of this, some aspects of spiritual life and its religious aspects, in most of the cases stayed on the margins of their interest. Only small number of experts who systematically worked on these issues published special studies or complete monographs. When we speak about religious issues, today we mainly refer to the main world religions, as Christianity, Islam, Judaism, Hinduism, Buddhism, Brahmanism and Confucianism. The greatest part of mankind belongs to one of the worlds religions and forms their worldview, trying to illuminate meaning of their existence. Maybe it will be unusual and unacceptable to say that mankind in prehistoric period was occupied by several leading world religions like totemism, heliolatry, devotion to Magnae Matris Great Mother and afterlife beliefs. It is questionable that we can speak about regional boundaries of these religious appearances. A chain of cultural complexes, wider and narrower social communities had paralelly developed or revolved in prehistoric periods in the region of South-Slavic countries. Author aimed to illustrate parts of spiritual life of the prehistoric population from the region of South-Slavic countries, selecting and presenting specific examples from some cult-religious complexes of this region. Material is elaborated within four main chapters which cover main cult and religious spheres, from the totemism and heliolatry to beliefs related to death and afterlife. Every chapter is objectively presenting basic information about elaborated archaeological sites and findings. Reconstruction of the cult-religious manifestations is mostly based on the personal observation and interpretation of the material culture. It can be said that it is one of the attempts to penetrate into the darkness of prehistory and to enlighten one of the most interesting parts of prehistoric population spiritual life from this region. Totemism is probably one of the most expanded cult-religious systems in the world. Totem is some animal, plant or natural occurrence with which individual, group, tribe are connected with special relation; totem is the creator, forefather of the clan, ancestor, helper, protector. Some scientists believe that totemism is universal appearance and that it can be considered as one of the oldest religions. Although it is predominantly assigned to the hunting groups, it would be a mistake to make generalized opinion because totemism appears also in livestock and farming cultures. Totemism is manifesting in different customs, regulations, prohibitions that define relation of the individual and group towards their totem. Otherwise how could we interpret animal presentations on Paleolithic cave drawings, and drawings and appropriate plastic animal presentations in ceramics and metal that were found in the
101

Neolithic and in the later prehistoric stations? In one way or another, all of these correspond to the reflections of different totemic beliefs. Findings in some prehistoric stations in the South-Slavic countries area send us in the same direction. There are several totemic figures that we can surely assign to the totemic beliefs of the certain prehistoric populations. Those are bear and deer, confirmed in several Paleolithic caves in Slovenia (Potoka zjalka, Mornova zjalka, Betalov spodmol, Mokrika Jama), Croatia (Veternica, Bezdanjaa) and Herzegovina (Badanj near Stolac), fish in the settlement of Lepenski Vir in Iron Gate, snake in some Neolithic and metal ages settlements and necropolises (Lepenski Vir, Predionica, Bribir, Lisiii, Krivae, Mramorac, urug, Gostilj). The cult of the bear and fish is geographically limited, while the cult of the snake is rather widespread (Herzegovina, Adriatic region, Montenegro, Morava basin, Kosovo, etc.) Heliolatry or worship of the Sun belongs to the astral cults and together with the cult of the Great Mother cult represents the most expanded cult in the world from prehistory to the antique period, and even later. The most expanded and most conspicuous symbol of the cult of the Sun is, without doubts, very different presentations of circle which are specific for the oldest prehistoric periods. For the prehistoric man, Sun was a natural force which preserves life on earth so it was needed to express a special devotion to it. In later prehistoric periods birds (Waterfowls) and deer were considered as the symbols of the Sun deity or cult of the Sun. This symbolism is certainly transferred to antique and post-antique period from the depth of older times; we could find them in some of the prehistoric settlements in Suth-Slavic countries, in a very distinctive forms (Obre II, Lisiii, Vuedol, Klievac, Dupljaja, Glasinac , Donja Dolina, Pod near Bugojno, etc.) Open sacrificial places or shrines are particularly distinctive forms of the cult, related to the spiritual life of the South-Slavic countries prehistoric population. They occur in many different forms as earth mounds (Zaspa in upine, Glavica in Reizovii), stone staggered or differently constructed shrines and sacrificial places (Grad in Vrpolje near Posuje, Orlac near Mostar, Studenci near Ljubuki), as well as defending tumuli (Mandina gradina in Duvanjsko polje, Renia gradina in Buko Blato, Gradina on Oanii near Stolac). Those last mentioned are predominant in the South-Slavic countries region. Based on the evident indicators we could say that these cult objects were erected and used during the Bronze and Iron age, in the period of second and first millennium BC to the Roman occupation. Most of them could serve to the cult of the almighty Sun, and maybe to Silvan, protector of the fields and cattle, and perhaps to some other deities. Phenomenon of birth and regeneration of the nature represent one of the greatest mysteries in the nature for the man since the beginning of the time especially in the earlier prehistoric periods. Emergence of the green vegetation, young plants and flowers could not be imagined without impact of the supernatural powers. The same explanation was used for the birth of the animals and children. Woman is the carrier of the human reproduction. Prosperity of new generations depends on her as well as reproduction of the most important thing for the mankind. She creates life and preserves its eternal duration (Branko Gavela).Therefore it is quite possible that man personified this imaginary creature in a form of a woman. So that is how the cult of Great Mother, Magna Mater, later called Ge Mater Magna Mater originated. This personification started during the Palaeolithic Age. More than 60 female figurines, made of animal bone, stone or clay have been discovered mostly in Europe, and they all belong to the period from 30.000 to 10.000 BC. In Neolithic age land became the real source of life and occupied the imagination of the Neolithic population. Ideas of fertility and breeding were related to the land, which received shape of a woman in the artistic interpretation. Cult of the Great Mother played primary role in the spiritual life of peaceful farmers and cattle-breeders in the Neolithic Age. When we speak about Neolithic age of South-Slavic countries region, many years of researches have shown that there are several cultural zones in this area: West Balkan, Central Balkan, Northern or Pannonia and Transit zone. Since the clay figurines are the most important indicator of distribution and intensity of the cult of Great Mother, we can conclude that cult was the most expanded in the Central Balkan zone (Vina, Jablanica near Aranelovac, Gradac near Leskovac, Plonik near Prokuplje, Pavlovac, Crnokalaka bara in Pomoravlje, Medvednjak near Smederevska Palanka, Stapari near Uice, Vala); particularly expanded in Morava-Vardar area (Madari, Govrljevo, Zelenikovo, Porodin, Veluina, Grgur) and Central Danube region; less represented in transit zone (Butmir, Obre II, Nebo near Travnik, Okolite near Visoko), while the Balkan karst areas are far behind in this respect. Dominant opinion among the experts is that main indicator for the cult of Great Mother in Neolithic period are clay figurines with feminine attributes. This is specially related to the Vina
102

Neolithic group which is widely expanded on Balkan and close neighbouring areas and very rich of plastic clay handcrafts, as well as Butmir culture which is typical for the transit zone. Rhytons and Pre-Centaurs are two specific cult phenomena related to the Neolithic age of South-Slavic countries region. With its zoomorphic form: four legs, buckled recipient and big handle in form of the bended horns, rhytons associate to very simplified figure of cow, or bull. In this shape they could symbolize an emphasized symbol of fertility. Entire accompanying decoration of geometric motives and red incrustation go after this idea. Rhyton findings are characteristic for the following sites: Danilo near ibenik, Smili near Zadar, Markova spilja on Hvar island, Crvena stijena, Zelena peina in Herzegovina, Kakanj in Central Bosnia, Retani in Southern Metohija, Cakran and Dunavec in Albania. It is presumed that members of Adriatic-Aegean communities held rhytons in their houses (livestock cult), like the populations in Central Balkan and transit zone have held figurines of Great Mother in the Late Neolithic Period. Rhytons were supposed to ensure the desired fertility. This cult lasted from the first half of 5th to the end of the 4th millennium B.C. Figurines with animal body and head of a human are taking general attention within the plastic handcrafts of the Kosovo variant of Vina culture. We presume that cause of this apparition could be the images of evil newcomers among the Kosovo Neolithic communities, which are related to the members of Indo-European groups that penetrated into Balkans and Lower Danube area in several waves. Those newcomers were familiar with horse breeding, and they were moving by horse ride. The one who have never see the cavalier could have easily embodied man and horse into one unknown, unique and fantastic creature of Pre-Centaur. It is obvious that Neolithic craftsmen from Kosovo imagined these fantastic creatures as higher creatures, which resulted in creation of fantastic terracotta sculptures. Animal body does not correspond to the forms of animal figurines of that time. Front part indisputably reminds on the strong horse chest, while human torso completely imitates heads of the anthropomorphic figurines of Vina culture. Neolithic man had his traditional vision of the highest creatures deities and had transmitted it to this new and unknown divinity. This is how the model of Pre-Centaur emerged in plastic art of Kosovo variant of Vina culture (Predionica near Pritina, Fafos near Kosovska Mitrovica, itkovac, Vala near Kosovska Mitrovica). Prehistoric population of South-Slavic countries region believed that death does not mean an absolute end, but just transition to a new form of existence. This is especially related to later prehistoric periods, from Copper (Eneolithic) age to the end of prehistory. Prehistoric people used to regularly place presents in the graves for this final journey: different kinds of pottery, tools and weapons, jewellery, food and other goods. Deceased relatives were supposed to use all of this in other world, or in some cases they served for bestowal of supernatural powers that they met in this other world. In this regard some rituals were preformed on the graves, about which findings in the layers of many grave tumuli especially testify. In most of the cases pieces of broken pottery, fragments of ceramics are discovered. When we speak about inhumation of the deceased, in different cultural groups very often the ritual of placing deceased in the crouched position was performed (Mala Gruda and Velika Gruda near Tivat, Kupres, etc.). There are two explanations for this practice: deceased is buried in the sleeping position to continue his life habits easily; and second, deceased is tied in order to prevent him to leave the grave. Incineration emerged quite early in region of South-Slavic countries, starting from Eneolithic age (Araanska humka) and this rite lasts until the end of prehistory. Incineration is mostly expanded in northern region, Pannonia and Danube area while both incineration and inhumation are registered in other regions. In some regions there are temporary changes from incineration to inhumation. Within the cult of the Sun one particle would be spirit soul of a man. Incinerating the body this particle returns to its origin. We have seen how extended was the cult of the Sun in this region, especially in the parts where incineration was practiced very early and used as a primary funeral ritual (Vuedol, Dupljaja). That is the reason that Pannonia has the epithet as one of the earliest centres where cremation is accepted as funeral rite. It would be hard to understand all what is elaborated, if we dont accept belief in soul existence and its life after the death of a man. Strangely, it is interesting that this ritual sometimes only belonged to the tribe aristocracy, which is confirmed by analysis of the princely graves of 6th and 7th century B. C. It seems that more important was social rank than a cult-religious apprehension. In Arareva gomila prince was incinerated while his lancer was buried; prince buried under great burrow in Pilatovii was incinerated, and his child was buried with him, but without incineration! The question that has to be answered in frame of cult religious beliefs in afterlife is about building tumuli, earth or stone-earth burial mounds over the grave. The simplest would be to say that tumuli are marks of the grave,
103

monument on the grave of deceased or his protection against those who would try to disturb his resting place (including the animals too). However, there is another side. From time to time, there are some ritual performances on the tumulus, which are not intended just for its physical protection. More indicative are cenotaphs under tumuli. Even though they protect nothing, sacrificing and libation is still being performed on them. They actually signify devoted objects in function of certain beliefs. At least, tumuli have multiple roles; the one from the sphere of spiritual reflection is specially important. Building stone crest or the ring around graves and tombs is often connected with tumuli. Circle symbolises intransitive magical border: circles around the graves are preventing arrant demons to enter the sacred space, preventing the deceased to leave the grave, as well as the sickness that caused the death of the deceased. Burials in the caves are closing the deceased to the underworld, where he is supposed to continue living. Typical example is the Bezdanjaa cave in Lika, where deceased were placed directly to the underworld. Belief in supernatural powers is confirmed by examples of sacrificing young children. The intention with these sacrifices is to relieve the powers which cause the accidents, diseases, sheds and other negative occurrences in the life of a man and social communities. Very important role in princely graves have objects made of gold and amber. There is no doubt that this is just accidental occurrence and that they just illustrate the status of the deceased. On the contrary, according to beliefs of people of that time golden and amber objects had exceptional magic power (for example attrition of amber causes the electricity!). Deceased people needed those objects as a protection of the evil demons for the afterlife.

104

POPIS ILUSTRACIJA

1. Gravura ivotinje na stijeni, Badanj kod Stoca, Praistorija jugoslavenskih zemalja I, Paleolit, crte: Sead erkez. 2. Ribolika skulptura od kamena, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, crte naen uz originalni rukoSlika pis knjige. 3. Ribolika glava od kamena, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, crte naen uz originalni rukopis Slika knjige. Slika 4. Kamena ribolika skulptura sa ukrasima, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, crte naen uz originalni rukopis knjige. Slika 5. Ribolika skulptura in situ u prostoru kue-svetilita, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, Praistorija jugoslavenskih zemalja I, Paleolit, crte: Sead erkez. Slika 6. Kotana igla sa tijelom zmije i glavom psa, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 7. Keramika figura u obliku sklupane zmije, Predionica kod Pritine, crte naen uz originalni rukopis knjige. Slika 8. Glineni predmet s predstavama zmija, Krivae kod Bribira, P. Koroec 1974. Slika 9. Ukrasna kotana igla s glavom u obliku zmije, Lisiii kod Konjica, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 10. Zlatna grivna sa zavrecima u obliku zmijskih glava, Mramorac kod Smedereva, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Bronzano doba, crte: Sead erkez. Slika 11. Srebrena narukvica sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Bronzano doba, crte: Sead erkez. Slika 12. Srebrena ranolatenska fibula sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Bronzano doba, crte: Sead erkez. Slika 13. Bronzana ploica (aplikacija) iz groba 126 nekropole u Gostilju kod Skadarskog jezera, . Basler 1969. Slika 14. Disk od peene zemlje sa heliolatrijskim simbolima, Obre II kod Kaknja, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 15. Keramika kultna posuda u obliku golubice, Vuedol kod Vukovara, Praistorija jugoslavenskih zemalja III, Eneolit, crte: Sead erkez. Slika 16. Idol iz Klievca kod Poarevca, crte naen uz originalni rukopis knjige. Slika 17. Kultna glinena kolica iz Dupljaje kod Vrca, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Bronzano doba, crte: Sead erkez. Slika 18. Privjesak od bronzanog lima sa antropomorfnim figuricama ukraene kruiima, Kompolje kod Prozora, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez. Slika 19. Glinena oplata iz svetilita sa stilizovanim ljudskim glavama i solarnim diskom, Pod kod Bugojna, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez. Slika 20. Kultna kolica iz Podromanije na Glasincu, A. Stipevi 1981. Slika 21. Bronzane knemide sa solarnim simbolima i predstavama brodova, Ilijak kod Rogatice, A. Benac /B. ovi 1957. Slika 22. Grafika rekonstrukcija praistorijskog svetilita, Orlac kod Mostara, P. Ore 1991. Slika 23. Statueta crvenokose boginje, Donja Branjevina kod Deronja u Bakoj, crte naen uz originalni rukopis knjige. 105

Slika

Slika 24. Predstava Velike Majke boginje na postolju u obliku kue, Madari kod Skoplja, crte naen uz originalni rukopis knjige. Slika 25. Glineni rtvenik s glavama jelena, Porodin kod Bitolja, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 26. Glinene figurine s predstavom Velike Majke boginje, Vina kod Beograda, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 27. Kalotasti poklopac maska, Vina kod Beograda, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 28. Keramike glave iz okvira kulta Velike majke boginje, Butmir kod Sarajeva, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 29. Statueta sa prikazom vunenog ogrtaa, Butmir kod Sarajeva, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 30. Keramika skulptura sa prikazom glave, Butmir kod Sarajeva, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 31. Neolitski riton sa geometrijskim ukrasima, Smili kod Zadra, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez. Slika 32. Zoomorfna terakota sa tijelom ivotinje i ljudskom glavom, Fafos kod Kosovske Mitrovice, Arheoloko blago Kosova i Metohije, 1998. Slika 33. Grob branog para iz Vuedola kod Vukovara, R.R. Schmidt 1945. Slika 34. Centralni grob iz humke Velika Gruda kod Tivta, M. Primas 1996. Slika 35. Drvena grobna konstrukcija u centru tumula 16, Pustopolje kod Kupresa, A. Benac 1986., crte: Sead erkez. Slika 36. Pokojnik iz centralnog groba tumula 16 umotan u vunenu tkaninu, Pustopolje kod Kupresa, A. Benac 1986., crte: Sead erkez. Slika 37. Drveni bodei iz centralnog dijela tumula Dokanova glavica, Kupreko polje A. Benac, 1986., crte: Sead erkez. Slika 38. Bronzana situla sa prikazima ritualnih scena, Vae kod Ljubljane W. Lucke / O. H. Frey 1962. Slika 39. Kamena japodska urna sa kultnim predstavama, Ribi kod Bihaa Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez. Slika 40. Skupna grobnica u centru tumula, Slana Voda, Krajinovii kod Priboja, M. Zotovi 1985. Slika 41. Kneevsko ezlo od kamena i bronze iz groba 9, Ilijak kod Rogatice, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez. Slika 42. Skarabej od lapis lazulita iz centralnog groba tumula u Pilatoviima kod Poege, crte naen uz originalni rukopis knjige Slika 43. Kneevske humke u Atenici kod aka, A. Palavestra 1984. Slika 44. Grka crnofiguralna vaza sa mitolokom scenom, kneevska grobnica iz Novog Pazara, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez. Slika 45. Dio inventara apotropejskog karaktera, kneevska grobnica iz Novog Pazara, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez. Slika 46. Zlatna maska iz kneevskog groba (grob 8), Trebenite kod Ohrida, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez. Slika 47. Zlatne sandale iz kneevskog groba (grob 8), Trebenite kod Ohrida, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez.

106

BIBLIOGRAFIJA

Skraenice: PJZ Praistorija jugoslavenskih zemalja I-V, Sarajevo GZM Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo ANUBiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti I. TOTEMIZAM I.1 Medvjed i jelen Podaci i literatura o peinama sa nalazima medvjeih kostiju mogu se nai u djelu PJZ I, 1979 poglavlja koja su napisale F. Osole, M. Malez, . Basler. . Basler, Paleolitsko prebivalite Badanj kod Stoca, GZM, n. s. XXIX, 1976. S. Brodar, Zur Frage der Hhlenbrenkults in den palolithischen Fundstellen Jugoslawiens, Quartr 9, Bonn 1957. S. Brodar / M. Brodar, Potoka zjalka, Ljubljana 1983. Dz. Frazer, Zlatna grana, Beograd 1937. Z. Kujundi, Gravure na stijeni i gravirani ukrasi na upotrebnim predmetima Badanj i Peina pod lipom, GZM, n. s. 44, 1989. A. Leroi-Gourhan, Les rligions de la prhistoire, Paris 1964. Religije svijeta, Enciklopedijski prirunik, Zagreb 1987. (The Worlds Religions, Herts, England 1982). R. Whalon, The Paleolithic Site of Badanj Recent Excavations and Results of Analysis, GZM, n. s. 44, 1989. I. 2 Riba D. Srejovi, Kultura Lepenskog Vira, PJZ II, 1979. D. Srejovi, Lepenski Vir, Beograd 1969. D. Srejovi / Lj. Babovi, Umetnost Lepenskog Vira, Beograd 1983. I. 3 Zmija . Basler, Nekropola na Velikim ledinama u Gostilju (Donja Zeta), GZM, n. s. XXIV, 1969. A. Benac, Neolitsko naselje u Lisiiima kod Konjica, Djela X/9, Nauno drutvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1958. R. Galovi, Predionice neolitsko naselje kod Pritine, Pritina 1959. D. Garaanin, Katalog metala Praistorija I, Beograd 1954. M. Garaanin, Nalaz prvog gvozdenog doba u Pramorcu i problem Ilira u Srbiji, Muzeji 2, Beograd 1949. S. Karmanski, rtvenici i amuleti sa lokaliteta Donja Branjevina kod Deronja, Odaci 1968. P. Koroec, Interesantan nalaz iz danilo-hvarskog kulturnog kruga, Diadora 6, Zadar 1973. Lj. Popovi, Katalog nalaza iz nekropole kod Trebenita, Beograd 1956. II HELIOLATRIJA B. Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima analitikog svijeta, Split 1987. (66 str.). II. 1 Neolitsko doba A. Benac, Neolitsko naselje u Lisiiima (vidi I-C). A. Benac, Obre II neolitsko naselje butmirske grupe na Gornjem Polju, GZM, n. s. XXVI, 1971. 107

II. 2 Eneolitsko doba S. Dimitrijevi, Vuedolska grupa, PJZ III, 1979 (velika sinteza sa dosta kompletnom bibliografijom). R. R. Schmidt, Die Burg Vuedol, Zagreb 1945. II. 3 Bronzano doba B. ovi, PJZ IV, Zakljuna razmatranja, 1983. D. Garaanin, Prilog prouavanju dupljajskih kolica, Starinar, n. s. II, Beograd 1951. M. Garaanin, Dubovako-utobrdska grupa, Praistorija na tlu Srbije I, Beograd 1973. M. Garaanin, Dubovako-utobrdska grupa, PJZ IV, 1983. G. Kossack, Studien zum Symbalgut der Urnenfelder und Bronzezeit Mitteleuropas, Berlin 1954. Z. Letica, Antropomorfne figurine bronzanog doba u Jugoslaviji, Diss. Mon. SADJ XVI, Beograd 1973. F. Milleker, Preistorijska kolica iz Dupljaje, Starinar III, Ser. V, Beograd 19281930. I. Petrovi, Votivna kolica iz Dupljaje, Starinar III, Ser. V, Beograd 19281930. E. Sprockhoff, Nordische Bronzezeit und frhes Griechentum, Jahrbuch des Rm.-Germ. Zentralmuseums I, Mainz 1954. M. Valtrovi, Idol od ilovae iz Klievca, Starinar III, Beograd 1890. M. Vasi, uto brdo, Starinar, N. R. II, Beograd 1907. II. 4 eljezno doba A. Benac / B. ovi, Glasinac 1, Sarajevo 1956. A. Benac / B. ovi, Glasinac 2, Sarajevo 1957. B. ovi, Bronzano i eljezno doba, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984. (drugo izdanje). B. ovi, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976. B. ovi, Pod bei Bugojno, eine befestigte Siedlung der Bronze und Eizenzeit, Utvrena ilirska naselja, Centar za balkanoloka ispitivanja ANUBiH, Sarajevo 1975. F. Hochstetter, Uber einem Resselsvagen aus Bronze aus einem Hgelgrab von Glasinac in Bosnien, Mitteilungen der Anthropologischen gesellschaft in Wien, X, 1881. III OTVORENA RTVENITA I SVETILITA A. Benac, Utvrena ilirska naselja (Dalmatske gradine na Duvanjskom polju, Bukom blatu, Livanjskom i Glamokom polju), Sarajevo 1985. B. ovi, Bronzano i eljezno doba (vidi II-D). Z. Mari, Arheoloka istraivanja akropole ilirskog grada Daors..a na gradini u Oaniima kod Stoca od 1967 1972. godine, GZM, n. s. XXX/XXXI, Sarajevo 1977. Z. Mari, Arheoloka istraivanja na gradini u Oaniima kod Stoca 1963. godine, GZM, n. s. XXVII/XXVIII, 1973. P. Ore, Tri prapovjesna svetita (hrama) u Posuju i Ljubukom, Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH, knj. XIV/23, Sarajevo 1987. P. Ore, Prapovijesna svetita kod Mostara i u Miletini kod Ljubukoga, Godinjak, XXIX/27, Sarajevo 1991. IV MAGNA MATER (KULT VELIKE MAJKE) Chefs doevre D. Garaanin, Religija i kult neolitskog oveka na centralnom Balkanu, Neolit centralnog Balkana, Beograd 1968. B. Gavela, Iz dubine vekova, Zagreb 1977. V. Markoti, Some Aspects of Neolithic Religion in Southeast Europe, Regional Interaction in Archaeology, Calgary 1981. PJZ II neolit, 1979. (radovi: D. Srejovi, M. Garaanin, A. Benac, S. Dimitrijevi, . Batovi). T. G. E. Powel, Umetnost praistorije (Prehistoric Art), Izd. Zavod Jugoslavija, Beograd 1970. D. Srejovi, Neolitska plastika centralnobalkanskog podruja, Neolit centralnog Balkana, Beograd 1968. M. Vasi, Preistoriska Vina III, Plastika, Beograd 1936. IV. 1 O centralnom Balkanu D. Aranelovi-Garaanin, Starevaka kultura, Ljubljana 1954. 108

M. Garaanin, Hronologija vinanske kulture, Ljubljana 1951. S. Karmanski, Preliminarni izvjetaj o iskopavanjima na lokalitetu Donja Branjevina 1983, Odaci 1989. J. Koroec, Prehistorijska glinena plastika u Jugoslaviji, I Neolitske plastine izraevine u Vini, Arheoloki radovi i rasprave I, II, III, Zagreb 1959, 1962, 1967. V. Sanev, Neolitsko svetilite od tumba vo Madari, Skopsko, Macedoniae acta archaeologica 9, 1983/84, Skopje 1988. D. Simoska / V. Sanev, Praistorija vo centralna Pelagonija, Bitola 1976. Kaj Birket Smith, Putovi kulture, Zagreb 1960. N. Tasi, Praistorisko naselje kod Valaa, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije II, Pritina 1957. N. Tasi, Zavrno istraivanje na praistorijskom naselju kod Valaa, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije IV-V, Pritina 1959/60. V. Trbuhovi / M. Vasiljevi, Najstarije zemljoradnike kulture u Podrinju, abac 1983. IV. 2 O prelaznoj zoni A. Benac, Prehistorijsko naselje Nebo i problem butmirske kulture, 1952. (sa cjelovitom literaturom). A. Benac, Prelazna zone, PJZ II, 1979. A. Benac, Obre II, Neolitsko naselje butmirske grupe na Gornjem polju, GZM, n. s. XXVI, 1971. F. Fiala u. M. Hoernes, Die neolithische Station von Butmir II, Wien 1898. M. Garaanin, Poloaj Butmira prema preistorijskim nalazitima u u Srbiji, GZM, n. s. II, Sarajevo 1947. J. Koroec, Nekaj pripombe k izvoru butmirske kulturne skupine, Arheoloki vestnik 6, Ljubljana 1955. W. Radimsky u. M. Hoernes, Die neolithische Station von Butmir I, Wien, 1895. N. upani, Trojanci i Arijevci, Glas srpske kraljevske akademije LXXXVI, Beograd 1911. N. upani, Tragom za Pelazgima, Narodna starina 1, 1922. V DVA POSEBNA KULTNA FENOMENA V. 1 Ritoni A. Benac, Prelazna zona, l.c. . Batovi, Jadranska zona, PJZ II, 1979. M. Korkuti / Zh. Andrea, Fouilles 19691970. dans agglomeration neolitique de Cakran (Fieri), Studia albanica IX, Tirana 1972. J. Koroec, Neolitska naseobina u Danilu-Bitinju, Zagreb 1958. G. Novak, Markova spilja na Hvaru, Arheoloki radovi i rasprave IV-V, Zagreb 1967. S. S. Wienberg, Excavations at Prehistoric Elateia, Hesperia XXXI, 2, Princeton 1962. V. 2 Prakentauri Arheoloko blago Kosova i Metohije, katalog izlobe (ur. Nikola Tasi), Narodni muzej, Beograd 1998. Vidi IV. 4. Garaanin, IV. 1, N. Tasi B. Gavela, Fidija, Novi Sad 1952. VI MORS QUID EST? AUT FIMIS AUT TRANSITUS? /ta je smrt? Kraj ili prelazak?/ VI. 1 Paleolitsko i mezolitsko doba . Basler, ivot i kultura paleolitskog i mezolitskog ovjeka na tlu jugoslavenskih zemalja, PJZ 1, 1979. D. Gorjanovi-Kramberger, Paleolitski ostaci ovjeka i njegovih savremenika iz diluvija u Krapini, Ljetopis JAZU 1899, Zagreb 1900. D. Gorjanovi-Kramberger, ivot i kulture diluvijalnog ovjeka u Krapini u Hrvatskoj, Djela JAZU 23, Zagreb 1913. A. Leroi-Gourhan, Religije prethistorije (Les rligions de le prhistoire), Zagreb 1968. M. Malez, Fosilni ovjek na tlu jugoslavenskih zemalja, PJZ 1, 1979. VI. 2 Neolitsko doba A. Benac, Obre II, 1.c. A. Benac, Obre I, Neolitsko naselje starevako-impreso i kakanjske kulture na Raskru, GZM, n. s. XXVIIXXVIII, 1973. . Batovi, Pokapanje pokojnika u Smiliu i kult mrtvih u neolitu Dalmacije, Arheoloki radovi i rasprave JAZU IV-V, Zagreb 1967. (sa opirnom literaturom). 109

H. Durmitrescu, Une dcouverte ayant trait au rite denterrement dans laire de la culture de la cramique Cucuteni Tripoly, Studii si cercetari de Istorie veche V, Bucuresti 1954. M. Garaanin, Sahranjivanje u balkansko-anadolskom kompleksu mlaeg neolita, GZM XI, 1956. PJZ II, 1979. VI. 3 Eneolitsko ili bakarno doba S. Dimitrijevi, Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji, Opuscula archaeologica V, Zagreb 1961. B. Jovanovi, Obredi sahranjivanja u kostolakoj grupi, Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH XIII, Sarajevo 1976. B. Jovanovi, Tumuli stepske kulture grobova jama u Podunavlju, Starinar, n. s. XXVII, Beograd 1976. PJZ III, Eneolitsko doba, 1979. (autori: M. Tasi, S. Dimitrijevi, B. Jovanovi, sa svim bibliografskim podacima). M. Parovi-Peikan / V. Trbuhovi, Iskopavanja tumula ranog bronzanog doba u Tivatskom polju, Starinar, n. s. XXII, Beograd 1974. M. Primas, Velika Gruda I. Hgelgrber des frhen 3. Jahrtausends v.Chr. Im Adriagebiet Velika Gruda, Mala Gruda und ihr Kontext, UPA 32, Bonn 1996. R. R. Schmidt, Die Burg Vuedol, Zagreb 1945. N. Tasi, Badenski i vuedolski kulturni kompleks u Jugoslaviji, Beograd 1967. VI. 4 Bronzano doba A. Benac, Praistorijski tumuli na Kuprekom polju, Djela ANUBiH, XXIV, Sarajevo 1986. R. Drechsler-Bii, Nekropola bronanog doba u peini Bezdanjai kod Vrhovina, Vjesnik Arheolokog muzeja Zagreb 3, XII/XIII, Zagreb 1980. VI. 5 eljezno doba B. ovi, Kneevski grobovi glasinakog podruja, Sahranjivanje kod Ilira, Beograd 1979. (vidi u ovoj publikaciji i radove ovih autora: B. Jovonovi, O. ii, M. Kosori, D. Garaanin, Z. Letica). M. ukni / B. Jovanovi, Ilirska kneevska nekropola u Atenici, aak 1966. M. Filipovi, Maijsko razbijanje sudova, Nauni zbornik Matice srpske, 1, Novi Sad 1950. M. Garaanin, Znaenje funeralnih maski u bogatim kneevskim grobovima Makedonije, Zbornik Mate Suia. A. Jovanovi, Alternacija pokojnik-sud u sepulkralnom kultu provincije Dalmacije, Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH, XXIX/27, Sarajevo 1991. T. Knez, Denkmller der Situlenkunst in Slowenien, Fundkatalog und Bibliographie, Arheoloki vestnik 34, Ljubljana 1983. (1984). W. Lucke / O. H. Frey, Die Situla in Providence (Rhode Island), Berlin 1962. V. Lahtov, Problem trebenike kulture, Ohrid 1965. . Mano-Zisi / Lj. Popovi, Novi Pazar, Iliro-grki nalaz, Beograd 1969. Z. Mari, Donja Dolina, GZM, n. s. XIX, 1964. A. Palavestra, Kneevski grobovi starijeg gvozdenog doba na centralnom Balkanu, Beograd 1984. PJZ V eljezno doba (radovi: S. Gabrovec, K. Vinski-Gasparini, B. ovi, . Batovi, R. Vasi, R. Drechsler-Bii). B. Raunig, Japodski kameni sepulkralni spomenici, Starinar, nNs. XXIII, Beograd 1972. . Truhelka, Sojenica u Donjoj Dolini, GZM XIV, XV, XVII, 1902, 1903, 1904. M. Zotovi, Arheoloki i etniki problemi bronzanog i gvozdenog doba zapadne Srbije, Beograd 1985.

110

REGISTAR NALAZITA, KULTURA, KULTURNIH I ETNIKIH GRUPA

A
Ajman u Maloj Vrbici 71 Anzabegovo 71, 73 Araanska humka u Mokrinu 75, 77, 89, 98, 103 Arareva gomila u Kusaama 91, 99, 103 Arnautovii kod Visokog 57 Atenica kod aka 91, 92, 93, 94, 106 Autarijati 39, 41, 83, 87, 90, 92, 95

D
Dalmatska grupa 35 Danilo kod ibenika 63, 72, 103 Danilska kultura 13, 19, 64, 72 Daorsi 46, 47 Debelo brdo kod Sarajeva 30 Delminium 45-46 Demir Kapija 21 Desitijati 36, 38, 39 Dobovsko-ruka grupa 79 Dobromirska tumba 53 Dokanova glavica na Kuprekom polju 80, 81 Dolenjska grupa 83-86 Donja Branjevina 18, 51, 52 Grupa Donja Brnjica Straava 79 Donja Dolina kod Bosanske Gradike 35, 86, 88, 89, 102 Dubovac 31 Dubovako-utobrdska kultura 31, 33-35, 79 Dupljaja kod Vrca 31-35, 40, 99, 102, 103

B
Badanj kod Stoca 13-15, 102 Badenska kultura 20, 28, 30, 74, 75, 77 Baderna 70 Batajnica 34, 75, 77 Batka kod Sente 74, 77 Grupa Beloti-Bela Crkva 79, Betalov spodmol 11, 102 Bezdanjaa kod Vrhovina 13, 82, 99, 102, 104 Beriljevo kod Gazimestana 55 Bogojevo Zgrenci 74 Boto 71-72 Brezje na Glasincu 35, 39, 91 Bribir 18, 19, 102 Butmir 27, 57-61, 102, 103 Butmirska kultura 13, 26, 55, 57, 58, 60, 61, 72, 115

ala 77

E
Enhelejci 23, 97

C
Cakran 63, 64, 103 Cardium-impresso kultura 64 Cetinska kultura 35, 79 Cotofeni kultura 20 Crnokalaka bara 54, 102 Crvena Stijena 63, 103, 115

F
Fafos kod Kosovske Mitrovice 65, 71

G
Gigia peina u Resanovcima 12 Gladnice 51 Glasinac 36, 38-40, 94, 102 Glasinaka kultura 39, 40, 79, 83, 90, 91 Glasinac-Mati kultura 39 Glavica u Reizoviima 43, 102 Gomolava kod Hrtkovaca 28, 55, 71, 86, 88 Gostilj 21, 22, 102 Gorica kod Ljubukog 21 Govrljevo 51, 53, 102 Grad u Vrpolju kod Posuja 44 Gradac u Kusaama 91 111

itluci na Glasincu 41, 91 oka 74 urug 21, 22, 102

upine 43, 102

Gradac kod Leskovca 54, 102 Gradac kod Posuja 21 Gradac na Vuedolu 28, 74 Gradac kod Zlokuana 66 Gradina na Oaniima kod Stoca (Daorson) 46, 47, 102 Gradina kod Crvenice u Duvanjskom polju 46 Grgur tumba u Bitolju 53, 102 Grivac 51

M
Madari 51-53 Magdalenska gora 83 Mahrevii 21, 87 Mala Gruda kod Tivta 75-77, 98, 103 Mandina gradina u Duvanjskom polju 45, 46, 102 Markova spilja na otoku Hvaru 63, 103 Grupa Martijanec-Kaptol 83 Medvednjak kod Smederevske Palanke 54, 55, 102 Mokrika Jama 11, 102 Monotor 51 Moriko-mokrinjska grupa 79 Mornova zjalka 11, 12, 102 Mramorac kod Smedereva 20, 21, 95, 102

H
Hajduka vodenica 15 Humka u Vojki 75 Hunjakova peina u Krapini 69, 70 Hvarska kultura 13, 19, 27, 60, 65, 71, 103 Hvarsko-lisiika kultura 19

I
Ilijak 39, 40, 89, 90 Iliri 17, 22, 23, 47, 89, 115

N
Nebo kod Travnika 57-59, 102, 115 Nosa kod Subotice 74 Notranjska grupa 83, 84 Novi Pazar 35, 94-96

J
Jablanica kod Aranelovca 54, 102 Japodi 83, 85 Japodska grupa 35, 83

O
Obre I kod Kaknja 57, 72, 73, 115 Obre II kod Kaknja 26, 27, 57, 72, 102, 115 Obre-Batine 71 Okolite kod Visokog 57, 61, 71, 102 Oporovina 70 Orlac kod Mostara 43-45, 102 Oserijati 89 Osovo kod Rogatice 91

K
Kaanj kod Bilee 21 Kakanj 26, 27, 57, 61, 63, 64, 72, 74, 103, 115, Kakanjska kultura 57, 58, 64 Kaldrma kod Prilepa 21 Karamani 53 Klievac kod Poarevca 31, 102 Kompolje 36 Kostolaka kultura 20, 74, 75, 77 Kozluk 71 Krajinovii kod Priboja 86-88 Kraljevine kod Novog ehera 57 Krivae 19, 102 Kusae 41, 91

P
Padina na erdapu 15, 71, 74, 75, 77 Parainska grupa 79 Pavlovac 51, 54, 55, 102 Pe 21 Peka Banja 92, 95 Peonci 38 Pilatovii kod Poege 86, 91, 92, 94, 99, 103 Planje 39 Plonik kod Prokuplja 54, 102 Podzemelj 83 Porodin 53, 54, 102 Potoka zjalka na Olevi 11, 12 Pod kod Bugojna 36, 37, 102 Predionica kod Pritine 18, 19, 55, 65, 102, 103 Pustopolje kod Kupresa 79-81

L
Labeati 22 Lasinjska kultura 20, 74 Leite u Likom Vrepcu 79 Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca 11, 15-18, 50, 71, 72, 102 Kultura Lepenskog Vira 15-16 Lib na Duvanjskom polju 45-46 Liburni 83 Liburnska grupa 35, 83 Lipci 13 Lisiii kod Konjica 18-20, 26, 27, 43, 60, 72, 102, 115 LJ Ljubljansko Barje 28, 60 Ljubljanska kultura 35, 75, 79 112

R
Ravni Lug 86, 88 Renia gradina na Bukom blatu 46, 47, 102 Ribi kod Bihaa 85

S
Sarva 28 Silajet kod Dvorova 75

Smili kod Zadra 63, 71, 72, 73, 103 Srednjebosanska grupa 83 Srpski Krstur 77 Stapari kod Uica 54, 102 Starevo kod Paneva 51 Starevo-Krs kultura 18 Starevaka kultura 13, 28, 51, 54, 57, 64, 71, 72 Starevako-impresso kultura 57, 64, 72 Stina 83 Studenci kod Ljubukog 44, 102 Svetolucijska grupa 83, 84

andalja II kod Pule 70

T
Taline 35 Tei 71 Tiszapolgr-Bodrogkeresztr grupa 74 Tikovac 35 Trebenite kod Ohrida 21, 35, 55, 92, 95, 97, 98 Trn 53 Trnjaci 86, 92

Velika gruda kod Tivta 75-76, 103 Velika humka u Batajnici 34, 75, 77 Veluina 53m 102 Kulturna grupa Veluina-Porodin 53 Veternica iznad Gornjeg Stenjevca 11m 70m 102 Vina 50, 54-57, 60, 71, 90, 102, 103 Vinanska kultura 13, 18, 50, 51, 54-57, 64-67, 71, 74, 103 Vindija kod Varadina 70 Vinkovci 71 Vinkovaka kultura 79 Vir kod Posuja 21 Visoji kod Beranaca 86-89 Viesava kod Bajine Bate 71-72 Vlajkovac kod Vrca 77 Vlasac 15, 72 Vrlazje 35, 39 Vojlovica kod Paneva 77 Vruica kod Teslia 21 Vuedol 13, 28-30, 74, 75, 77, 89, 99, 102, 103 Vuedolska kultura 20, 28, 30, 31, 33-35, 39, 74, 75 Vukovar 13, 21, 28, 29, 71, 75

Z
Zecovi kod Prijedora 28, 115 Zelenikovo 51, 102 Zelena peina 63, 103, 115 Zok 28

U
Uljma 77

V
Vae 84 Vala kod Kosovske Mitrovice 54, 65, 66, 102, 103 Varvara 30 Velika gomila u Trusini kod Nevesinja 44

itkovac 65, 103 ivanovia Dolja kod Zrenjanina 71 uto Brdo kod Golubca 31

113

BILJEKA O AUTORU
Alojz Benac je roen 1914. u Plehanu kod Dervente. Po zavretku gimnazijskog kolovanja u Vinkovcima, Derventi, Visokom i Zagrebu, studirao je klasinu filologiju, arheologiju i historiju starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je i diplomirao 1937. godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom Prehistorijsko naselje Nebo i problem butmirske kulture je odbranio 1951. godine na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Po zavretku studija Alojz Benac je djelovao kao profe sor gimnazije u Vranju i Mostaru. Po zavretku Drugog svjetskog rata krae vrijeme radio je u Ministarstvu prosvjete NR Bosne i Hercegovine, a 1947. godine preao je u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sara jevu, gdje ostaje do 1967. proavi sva zvanja od kustosa do naunog savjetnika. U Zemaljskom muzeju, Alojz Benac je najprije s uspjehom vodio Odsjek za praistoriju i arheoloko odjeljenje, organizujui istraivanja, usmjeravajui nauno i muzeoloko djelovanje, okupljajui i podiui kadrove, a od 1957. do 1967. godine stajao je na elu ove ugledne ustanove. Jo 1954. godine Alojz Benac biran je za profesora arheologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1967. do 1978. godine radio je kao redovni profesor na predmetima Istorija starog vijeka i Arheologija na istom fakultetu. Kao gostujui profesor predavao je na univerzitetima u Zadru i Mnsteru. Dopisni lan Naunog drutva Bosne i Hercegovine postao je 1961. godine, a redovni lan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1967. godine. U Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine od 1969. do 1977. godine bio je generalni sekretar, a od 1977. do 1981. godine njen predsjednik. Osniva je Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH i njegov direktor sve do 1989. godine. Akademik Alojz Benac se bavio preteno prouavanjem neolitskog i eneolitskog doba u BiH i zapadnom Balkanu, a pored toga radio je i na sistematskom izuavanju srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika steaka u Jugoslaviji. U posljednjem periodu njegova ivota glavno teite naunog rada bilo je na istraivanju etnogeneze te materijalne i duhovne kulture Ilira. U vezi sa svojom djelatnou izvrio je veliki broj arheolokih iskopavanja (Hrustovaa, Nebo, Lisiii, Crvena Stijena, Zelena Peina, Kakanj, Zecovi, Pivnica, Obre i dr.) i napisao odgovarajue studije o tim nalazitima i problemima vezanim uz njihovo istraivanje. Sintetike poglede na neolit i eneolit BiH i sjeverozapadnog Balkana dao je u djelima: Studien zur Stein-und Kupferzeit im nordwestlichen Balkan, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do turske vladavine, te Obre I i Obre II. U tim djelima je obradio sve razvojne etape navedenih perioda u BiH, njihov odnos prema jadranskoj zoni i centralnom Balkanu i odreene probleme vezane za ire podruje jugoistone Evrope i Mediterana. Nekoliko godina akademik Alojz Benac se intenzivno bavio izuavanjem steaka i u tom okviru pokrenuo seriju Srednjevjekovni nadgrobni spomenici. U toj seriji objavio je i prve tri monografije: Radimlja, Olovo i iroki Brijeg. Serija sadri 15 svezaka i slui kao osnova za izuavanje steaka. U okviru Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH sproveo je istraivanja koja se odnose na materijalnu i duhovnu kulturu Ilira (bibliografije, grobni nalazi, naselja, onomastika i dr.) te na paleoetnologiju, paleolingvistiku i sl. Zajedno sa saradnicima organizovao je vie meunarodnih simpozija iz ilirske problematike i razne druge skupove. Posebno je bio angaovan u organizaciji i realizaciji izrade monumentalnog djela Praistorija jugoslavenskih zemalja u pet tomova, u kojoj je uestvovao kao urednik i autor. Bio je dugogodinji urednik Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, urednik Godinjaka Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH i lan redakcije mnogih asopisa i izdanja.
115

Bio je lan Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Srpske akademije nauka i umetnosti, Slovenske akademije znanosti in umetnosti, Vojvoanske akademije nauka i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Bio je i lan Njemakog arheolokog instituta u Berlinu, Italijanskog arheolokog instituta u Firenci i Austrijskog arheolokog instituta u Beu. Osim toga obavljao je mnogobrojne dunosti u naunim i strunim asocijacijama, drutvenim i dravnim tijelima i organima. Bio je predsjednik Koordinacionog odbora arheologa Jugoslavije, predsjednik Arheolokog drutva Jugoslavije, predsjednik Muzejskog drutva Bosne i Hercegovine, poslanik i predsjednik Odbora za kulturu u Skuptini Bosne i Hercegovine. Bio je i dugogodinji lan najvieg tijela Meunarodne naune korporacije za praistoriju i protoistoriju (LUnion internationale des sciences prehistoriques et protohistoriques) te lan Glavne redakcije Enciklopedije Jugoslavije i njen glavni urednik za Bosnu i Hercegovinu. Za svoj rad i nauna dostignua odlikovan je Ordenom rada III reda, Ordenom rada sa crvenom zastavom, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, Ordenom Republike sa zlatnom zvezdom, Ordenom Al Merito della Republica Italiana. Dobitnik je i Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH, Nagrade ZAVNOBiH-a i nagrade AVNOJ-a. Akademik Alojz Benac preminuo je u Sarajevu 6. marta 1992. godine.

116

Naslovna strana Devad Hozo Ilustracija na naslovnoj strani Bronzana ploica (aplikacija) iz groba 126 nekropole u Gostilju kod Skadarskog jezera Struna priprema i obrada knjige Melisa Fori Lektura i korektura Zenaida Karavdi Prevod na engleski jezik Melisa Fori DTP Narcis Pozderac Tira 300 tampa Dobra knjiga d.o.o., Sarajevo

CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine 903'1:2](497) BENAC, Alojz Religijske predstave prastanovnika junoslavenskih zemalja / Alojz Benac ; urednik Blagoje Govedarica. - Sarajevo : Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine = Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina, 2012. - 117 str. : ilustr. ; 25 cm. - (Djela ; knj. 84. Centar za balkanoloka ispitivanja ; knj. 10) Na spor. nasl. str.: Religious presentations of the South-Slavic countries pre-population. Biljeka o autoru: str. 115-116. - Bibliografija: str. 107-110. ISBN 978-9958-501-84-5 COBISS.BH-ID 20219654