Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
na koricama: Bo`idar \oki} Studija za He! crte` (tu{ i pero), 35 50 cm, 1997. Bo`idar \oki} se povukao sa umetni~ke scene Srbije u jesen 2008. godine. Crte` na koricama ustupljen je za {tampanje samo zbog molbe prijatelja. Ustupljen je besplatno.
Anja Markovi}
NAPOLJU SU LJUDI
S
Kragujevac, 2012.
U LANCIMA
Posle rata
Razbijeni mozaik cveta kao rana u vodama oka. On je raspuklo ogledalo sveta po ~ijoj povr{ini bezglasno nari~u crveni karmini.
Revolucije
Razgoreli se trgovi, ne mo`e{ vi{e glave ni om~ama vezati za telo. Svi sanjaju slobodu samoniklih niko ne zna -njihovo korenje u njima raste, niko ne zna da je igra ve} postala preozbiljna. Ljulja{ka se odljuljala u mrak, svi putevi su odavno izbrisani, i niko se vi{e ne}e vratiti ku}i.
10
Niko se vi{e ne}e vratiti ku}i. Slova od olova po telu pi{u pesme koje zvonko pevaju granate. Rat je, i no}, i strah je. I tek se po koja glava usudi da pogleda u nebo i vidi da ni tamo nije bolje. Vreme je takvo da cvetaju smrti umesto zvezda. A zemljina rebra su vrela i crvena, pod telima spava~a.
11
Tantal u meni
Zemljina rebra su vrela od na{ih sumornih lutanja. Umornih jezika, procedili smo i poslednje zube kroz prazne re~i. Dosta je `e|i! Treba mi samo gutljaj sa velike crne vode da znam za{to ba{ ovde, i pre, i posle, i gde. Ali se voda uvek udavi u trenu kad do|em do nje. Ma, to je samo jo{ jedan surovi kli{e prirode, izme|u bede zape~enog asfalta i sunca.
12
Riblji grad
Izme|u bede zape~enog asfalta i sunca obe{ene su parole gladi o udice, o one koji su nekad li~ili na ljude (dok su jeli krompir) Sad u istom dahu udi{u leto, strah i prazninu. Uzdi{u, i mole.
13
U redu
Svuda je tako tiho. Zmija od ljudi vijuga kroz ulice, njen rep pun otrova pojeo bi glavu -da ova nije tako daleko. Zmija od ljudi koji ~ekaju identitet strpljivi isti ljudi nate~enih stopala, ispla`enih jezika, Ljudi zgr~enih prstiju, ote`alih grudi, ljudi koji ne jedu krompir. Ljudi zmija gde je svaki m moj otac, a svaka ` moja majka. Ljudi-zmija otrovnica ~iju glavu {alteri gutaju tiho, bez hleba.
14
Jutro na sala{u
Bez hleba `ivot mu se razvukao kao Panonija i svaki dan je postao ponedeljak. I svaki ponedeljak se razvukao kao `ivot, beskrajno ravan. Prazan. ^vrsto se dr`ao za cev pi{tolja. Izaziva~ki, jezikom ju je golicao, ~ekaju}i da mu kine u lice.
15
Treptaji
Pucanj je negde rasterao ptice. Napetost u organizmu raste poput klice. Ne{to je dirnulo ko{nicu u srcu i sve bruji kroz atome. U toj oluji strah ne`no prostruji sve do ~ela niz koje klizi otekla kap. Organizam zna. Umiri}e se kosti tek kada ih izljube olovni gosti.
16
]elija
Uzidao sam u sebe zidove i kucaju samo olovni gosti. Kamen je vezao ruke da se ne spotaknu i ne polete u zagrljaje. Tamnica vla`no {apu}e sigurnost. Neko me je jednom pozvao napolje, ali ja nisam mogao presko~iti te ograde (rob svoje odbrane! ) Sada se spaja na{e disanje (u hladnim sobama du{e), doti~u mi usne zidove moje urasle tvr|ave.
17
Nesre}ni ljudi ni~u kao groblja i poput zaverenika imaju svoje tajne znakove za pre}utno raspoznavanje: imaju smeh kao ropac i najti{i pla~ pod suncem, i svakom slu~ajnom prolazniku izgledaju tako sibirski prazni. A u njima uvek ima previ{e se}anja. Imaju i ruke , kojima se ponekad zagrle, kada ih niko ne gleda, u svojim polumra~nim stanovima imaju vrata kroz koja niko ne prolazi.
18
Strah
Imam vrata kroz koja niko ne prolazi. U sobi je sigurno i toplo. Poznat je raspored stvari i ni{ta se ne}e promeniti sve dok ruka o tome ne odlu~i.
Napolju su ljudi.
19
Prelomi}e se praskozorje o promene. Tvoja topla {aka i pusto{ koja se klati na vetru. Napolju su ljudi. Sutra }e iscepati gradove kao papirne `dralove i darivati deci strahove umesto uspavanki. Nezvane promene. Svejedno je ko je na koga pucao i ~iji to karavani odlaze pod senku tu|eg hlada. (to se ve} sto puta ponovilo) U me|uvremenu, kao da se ni{ta nije dogodilo, u prelomu promene praskozorja poslednji sumrak svanu}e u nama.
20
Pokreti promena
(ljubav se danas ne sme pre}utati) Zaustavi nebo. Hvata me vrtoglavica od naglih pokreta tu|ih gradova u tu|im ljudima pod tu|im suncem. Vreme je da zamenimo moje stare delove za neke bolje svetove. Zaustavi nebo. Jer je i obi~na smena dana i no}i postala prete{ka za moje ve{ta~ke ruke pregorele od zagrljaja (o kojima sam samo sanjala) na prvi odjek bola nestala je potreba za dodirom ~oveka Zaustavi ovo veliko prete{ko plavo. Zbuni ptice }utalice, da padaju sa neba u jatima. Neka nas one umesto nas vole, mo`da je ba{ danas to nikad kad }e nam biti bolje.
21
Prelomi
22
Pla{i{ li se?
Poneka no} je nalik tebi: stotine o~iju uli~nih svetiljki slute napetu tamu i vazduh je toliko hladan da se i beton naje`io. Gledate se zubima a ujedate pogledom, ti i tvoja no}; ima ne~eg drevnog u toj slici gde je svaki tvoj atom usmeren na udarac, a pesnica na kraju uvek puna samo mrtvih komaraca. Nikom ni{ta. A u tebi ima previ{e krvi za svo to pli{ano mrtvilo koje vrvi od mikropokreta I mogao bi jo{ sto `ivota plakati o disanju uli~nih svetiljki, bojama mraka i {kripi vetra zalutalog u min|u{e. A nema{ toliko vremena.
Poneka no} je nalik ogledalu u kome se stra{an odraz smeje tvome licu, lepljivom od suza i nikom ni{ta.
23
Svet se sru{io tiho i niko nije primetio kad je to tlo pobeglo od nas. I nikom ni{ta. Samo je poneka ruka mahala u beloj no}i tra`e}i oslonac u praznom. (Neizvesnost je urasla u kosti. Si{u}i sr` je rasla, na{u sr`, na{a je protkala tkiva strahom {to pu{ta korene u nama -a oni nas nisu uhvatili). Svet se odronio i ostala je hladna slika upla{enih ljudi koji vise ispla`enih jezika, ote`alih grudi. Neko je hteo da ka`e ____ ali se psovka zaglavila u grlu i ti{inu je zasekla {kripa konopca. ! Veliki Mehanizam je pokrenuo ljude njihovi dlanovi su tap{ali
24
njihovi kukovi su me{ali njihove noge su igrale svi su se smejali smejali smejali -Sve je u redu, rekli su u uredu, privid je ipak sre}an kraj.
Veliki Mehanizam je spustio zavesu i zbunjeno treptao sa poluosmehom ne shvataju}i do kraja ~emu se uop{te smeju obe{ene lutke.
25
Pismo, nekad
^emu se uop{te smeju obe{ene lutke? ! Elaja ka`e da je u Padovi ki{a, i da se mali magarac Bruno, smrzao na smrt sanjaju}i o Izraelu. Elaja ka`e da su ga pojeli ravnodu{no i da ga vare ve} danima meki italijanski stomaci, i da je Matis za stolom opet siktao: porca madonna! cere}i se praznim ~a{ama. Znamo svi ispod ove olovne burke da je magarac, ipak, bio `rtveni jarac privida slobode. I, po{tenije bi mo`da bilo da smo pojeli u~itelja, poslednje ve~eri, nego {to ga ovako samozato~eni grickamo u biskvitima svakog drugog dana.
26
Nekog davnog dugog dana On je rodjen iz ne~ijih usta napunjenih zlatom. Njegovo se ime ~italo ko riba, iscrtana {tapom, udavljena, suva u rimskoj pra{ini. I taj krst {to nosi{e krvave ruke, u krvavom danu, Njegov be{e znak? ! Kvrgave ruke kurjaka ratnih krsti{e Njega u krvi. I klica{e klanovi kolosa -[to vi{i neka je hram, On voli klanicu ludaka! To sve je u Njegovu ~ast! Danas je 2010. Prvi je prole}ni dan. Pod na{im elektronskim pokrovom je mirno.
27
28
Na{i se bogovi ra|aju iz nas. Tu. Tu gde se ukr{taju {ine mojih ludih tramvajskih snova na{ao si gnezdo da svije{ od eksera Elektri~na ptico puna varnica. Razgoreva{ mi nemir u prazne gradove pali{ mi uli~ne svetiljke svi alarmi se bune [kripe nam delovi od trenja kada sleti{ na moju bioni~ku ruku. Daleko, iznad `i~anog neba nazire se muk. Sunce }e, jednom, u zenitu istopiti sve kablove premre`enog neba. Meko }e se bo`ansko rasuti po nama i sinu}e slap sjajnog, sun~evog svetla. Lep{eg no tvoje mehani~ke iskre.
29
I baci}u se bez krila u nebo Tamo gde vi ni sa krilima nikad niste smele nikad. nikad. nikad. Elektri~ne ptice-gubitnice.
30
Mora
31
RAZBIJENI MOZAIK
Iskreno (umesto pesme o tebi uvek samo prospem gomilu nere~i po papiru)
Pre}utana psovka
Svako pisanje o njemu jeste pretvaranje njegovih mirisa u crna, olovna slova sahranjena u snegu papira. A opet se iznova trudim da ga izlijem u kalupe stihova -nepoznatog ~oveka, pustim da tu postoji, voljen i ri|, pospan sa trepavicama punim pti~ijih gnezda i poluosmehom spoznaje da ljubav nije pesma .
35
@ena-de~ak
[kripa napu{tene ljulja{ke prati senke koje odlaze sa zida (i vazduh se istopio pod njihovim sve`e skovanim snovima) Ostavili su u pra{ini `enu-de~aka da im crta povratak kredama u boji, i da broji staklence rasute po nebu dok glumi da je slobodna.
36
Postalo je naporno iznova sklapati mozaik (koga su nazvali po meni a nisu ni pitali), danima tra`iti delove po drugim ljudima sklapati sve te nebitne pojedinosti, gledati, kako iznova raste ta stra{na celina, tra`iti su{tinu u nedovr{enoj slici, zami{ljati to oko koje nedostaje, uvo koje je ukrao hirurg, }utanje, zaboravljeno kod nepoznatog ~oveka I, tek {to se sklopim, u mislima sa svim svojim nedostacima,
37
o{trim uglovima, snovima, i prihvatim da je to ne{to najbli`e celini {to je ikada moglo da se ostvari, i da je sada ~vrsto i da se ne}e sru{iti, -neko zapeva u Sibiru i ja se setim nepoznatog ~oveka koji je pre}utao sebe u najlep{e pesme, i ja se sru{im.
38
@ena-pruga
Zelena no} }uti. Sluti samo mesec. Tek ponekad blesne sjajno hladno telo `ene sa {inama u nogama (i no} se ve} oznojila puze}i joj uz butine a ona je i brda rasekla da krvare odrone, pusti je) Voli{ je. Sputanu za zemlju udahni joj dah, paru izdahni, prisloni modre prste na njeno hladno crno telo ^elik se ugiba spreman da ga proguta topla vla`na zemlja
39
Voli{ je?
Mesec snu`deno }uti. On zna kako divno pla~e `ena-pruga kada je ponovo pregaze vozovi.
40
Vrati se bez lovora tragom usijanih ptica padalica bez krvi na rukama koje dr`e no` kojim prave le{, Vrati se bez govora, kroz nemu{te jezike pri~aj bajke dvosmisla, sagradi me no}as od pljuva~ke i semena sni`eni bo`e, Stvaraj me bez odmora i ~uvaj ko malo vode na dlanu ruke koja dr`i no`, Vrati se bez trijumfa, ko mostovi ti prsti spajaj mi tetive, kosti vajaj probu{i sve s malo olova da pucam pod tvojim prstima na rukama koje seku no`
41
Ru{i me bez odmora, sa neba ugasi to bledo strano telo da no} bude mra~nija od poslednje da me na miru ujeda{ dete/zveri/vojni~e ujeda{ po zglobu ruke koja dr`i hleb Odlazi bez govora, bez pozdrava uz ratne urlike uz trube uz pesmu bogova, odlazi bez odmora. Pusti da ~ekam na{ sudar svetova da molitve {ap}u me|uno`ja za povratak {ugavog psa Kralja poraza da se kroz moje kapije provu~e{ tiho bez lovora.
42
@ena-maslina
Osun~ana, di{e tromo. Pod morem svetla lepljiv vazduh li`e slano meso. Golica te to oblo, zeleno, toplo kad izme|u vla`nih dlanova klizi `ena-maslina niz liniju `ivota (miri{u pod suncem `enski vratovi) Polako, dlanom prema le|ima
43
O ljubavi
Danas volim nepoznatog ~oveka. A tesan je jezik za sve ono {to `elim da ti ka`em, nepoznati ~ove~e, zna{, na ovom svetu nema nikada dovoljno ljubavi. I ona se danas ne sme pre}utati.
44
Studija {ake
Nikada nisam voleo svoje {ake. U lavirintu tih sitnih linija pre~esto su se gubile poslednje nade, nevidljive i za uli~ne gatare. Tek ponekad sam imao snage da podignem ruke do visine o~iju, otvorim dlanove, i vidim jasno sav napor istorije da proputuje umorne falange i ostavi prljave otiske. Ne, nikada nisam voleo svoje {ake. Samo ponekad, uve~e, kada protrljam ogrubele vrhove znam kako su gre{ke divno slu~ajne. Ostao je miris tvoje ko`e zaglavljen me|u ote~enim prstima.
45
Sumrak ima tanke plave prste. Ima tamne hladne ruke, ruke kao {al, kao draga zmija oko o~iju ih obavija, ne`no (dlanovi klize preko tvog odsustva tra`e}i reljef tvoga lica. Jer, sada sam slepi vajar koji od rebra i mraka gradi kamenu zamenu za svoje slepe o~i vrednim rukama tokom cele no}i a na koncu se sve u svetlo rasto~i) I no} ve} odlazi da spava. Pevam joj {um vode sa terazijske ~esme ko uspavanku na rastanku.
Nisi tu.
46
Uho
Ako pa`ljivo prisloni{ uho na beo sibirski vazduh, i oslu{ne{ kilometre ti{ine, mo`da }e{ ~uti hrapave drevne {apate zaglavljene u vremenu kako se me{aju sa novoro|enim, o{trim glasovima. Razume}e{ sve jezike i prepozna}e{ svoje ime u njima razbijeno u slogove, ste{njeno u glasove. I sve muzike prostruja}e kroz min|u{e, tiho. Shvati}e{ da oduvek postoje re~i i ljudi koji ih govore. I da oni uvek pre}ute najbitnije: ono kada se malo srce okrene i po~ne da kuca u pogre{nom pravcu
47
Satkali smo od no}i ~itavu igru pri~anja, pu{tamo re~i da se kotrljaju, kilometrima tamo kuda mi ne odlazimo. oslu{kuje{ me, pretvoren u maleno, mekano uho, zgusnuto, u centar troto~ke nepoznati ~ove~e znamo oboje dobro da je dru{tvo najpogodnije tle za razvoj u~tivog }utanja, zarad primirija, zato ti i pri~am prstima. A ti me oslu{kuje{ kao nekakvu daleku ti{inu, a blisku samo zbog sposobnosti da nepostoje}im, promuklim prstima povu~e uglove tvojih usana, ka o~ima
48
izvaja ne{to nalik osmehu i oboji no} svim svetlima Beograda nepoznati ~ove~e oslu{kuje{ me zato {to ne postojim a ja pri~am i pri~am i pri~am jer samo re~ima umem sklopiti mozaik u oblik ruke koja spava na tvojim nevidljivim ramenima.
49
50
TI[INARENJE
Buka bezglasja
Ovde je tako tiho da ve} po~inje da mi smeta buka: ~ujem ljuspanje zidova, puzanje vlage po parketu, i dim koji se gu`va u prostoru -zariva zvu~ne iglice u slepoo~nice, ~ujem {kripanje sun~evih noktiju dok grebe po prozorima, ~ujem buku disanja buku bezglasja I ceo ovaj svet je mo`da stvoren iz bo`ijeg dokonog ti{inarenja -da neko {apatom uti{a narastaju}e praznine, potrebu za ljudima.
53
Pozivnica
Do|i da glo|emo kosti sa ognji{ta kao dva gladna psa u kasnu jesen, I da ostavimo sve ili ni{ta dok po blatu, preko igrali{ta tr~imo nazad u sebe.
54
Grad-du{a a uskoro }e zima i snijeg }e pasti svuda i sve }e biti vidljivo, ~ak i du{a Luko Paljetak
Du{a je spokoj grada koji spava uronjen u udobno bezre~je. Tamni pokrov skida tek po koje svetlo i otkriva senke u pokretu, ste{njene izme|u plavih prozora, kako ple{u u ritmu zati{ja. Vreme je da ih sve volim ve~eras kada je du{a mirna kao vernik, i spokojno gledam rasute zvezde koje, kao mrve hleba padaju sa neba, padaju sa neba
55
Limeni torzo
Mo`da bih nekad i oti{la izvan svojih granica negde gde ljudi spavaju bez snova (ili makar samo spavaju) I uvek me nemo sputava moj mali limeni torzo rasadnik straha na kome je iz {ale urezan datum proizvodnje i gorko nasmejani rok trajanja -trule` i stati~nostMo`da bih nekad i isekla moj mali limeni torzo na nejednake delove, kao sitan novac podelila ciganima. Neka ga ugrade u svoje kola`ne ku}e,
56
mo`da je ba{ ta limena `rtva potrebna da nas zameni. Da oni ostanu, i da izgleda kao da sam ja negde oti{la.
57
Sibir se tiho naselio u telo, prostranstvom svojim razbio granice u beskrajno belo ostavljaju}i, kao prljave tragove `elezni~ke stanice. Stra{an je san beline rasut u okean, kada spozna{ da si mu ti stan i da ovuda ne prolaze vozovi. Znaju samo ovi psi, {to kraj perona laju tvoju pusto{ koju ujedaju. I dan je bled unedogled jer se spu{ta bela no} u koju tonu tragovi pruge - niz nju du{a, modri de~ak pu{ta vagone izbledele tuge.
58
Moj grad
Moj grad na u{}u `ene i mu{karca pijan. lud. iznemogao. Stra{an dok pali milione malih elektri~nih sunca. Zjapi . Prazan. Pun te{kog odsustva bogova i nekih dragih dodira. Miran kada umire od ~ekanja, on grli samo prezimela jata, samo kada tra`e. Moj grad rase~en ulicama krvari so i ne{to crnog snega pod te{kom ruskom zimom hladan. o{tar. pijan. Je`i se od {kripe avetnih tramvaja od ti{ine senki, di{e miris tamjana, ludila i prokislog mleka umesto vazduha,
59
moj grad razbijen. paljen. ga`en pod opsadom ro{avih fasada, oslepljen od prozora a gra|en na stotine razli~itih na~ina protkan je kroz na{u ko`u cvili u na{im nervima, sam. Moj grad je mozaik isto kao i ja. Di{emo u istom ritmu, ka{ljemo, kucamo u pogre{nim pravcima skoro svaki dan vezani jedino ovim pijanim crnim nebom koje }uti a mo`da sve re~i zna.
60
Padanje mraka
monotono padanje mraka odigrava se u pozadini jedne drame kojom se puni du{a, kao eksplozivom, po pustim gradovima razvla~i se prete}i to gusto i crno i te{ko, previ{e sporo za jedan pad pripija se uz ko`u i jo{ toplim {akama miluje nervozne misli koje re`e u ritmu letnjih insekata oteklih kraj uli~ne svetiljke, u padanju mraka gube se sva obli~ija du{e, ona otkucava oslu{kuje napeto pokrete nepoznatog ~oveka u nepoznatom gradu njegovo bezvoljno, be`ivotno disanje koje prorezuje kulminaciju i ubrzava sve nenapisane zavr{etke jedne implozije, tihe i spasonosne, kao dolazak sna i kako nakon svega pogledati u o~i toj rastegnutoj, mutnoj svakodnevnici
61
u kojoj tupo odjekuje pitanje: da li bi taj nepoznati ~ovek mogao kao {to ja za njega mogu u padanju mraka na moj grad?
62
Mikropokreti
Mikropokreti kao izaziva~i bola poput talasa vatrene ponornice ulivaju se u meso. ^udna se lepota rodila iz rane, previ{e meri-skalpel-seci, previ{e ljudski. Mikropokreti kao izaziva~i bola cepaju zavoje sa golog otoka na telu, stru`u ko`u, mrse konce, skriveni pojasom gaze. ^udnu je lepotu napravio skalpel, previ{e bola, previ{e krvi, previ{e `enski.
63
Iz bolnice
Di{u u ovoj sobi neke fosforne, lepljive magle. Tu su me naselili da ne vidim previ{e ustreptalih sazve`|a, vezali sve moje jezike za ti{ine od kojih puca meso usana. Vreme se ve} odavno razvodnilo u zamagljeno lice slu~ajnog prolaznika, pokojnika, a glasovi mojih ludila prekidaju monologe, umorni od godina. Ovde je previ{e mirno za jedan pakao i, tek se ponekad setim -ostalo mi je previ{e prstiju na rukama da mogu u magli dodirivati obli~ja dok ~ekam da me pro|e potreba za ljudima.
64
Veze
I kada mu se predve~e upale svetla ostaje pitanje u tebi na koje nikada nisi ni pomislio: Da li on postoji zbog nas ili je on jedina ve~nost u koju mo`emo da ugradimo kosti? Ima{ li snage da sla`e{ pred gradom koji je budan a spava? Vezani ste jo{ od prve kolibe na dunavskom blati{tu kada je va{e postojanje bilo samo ko{mar usnulog Kelta, i jo{ uvek te pla{i negda{nja divljina iz ~ijeg su se haosa izrodili oblici. U tvojim nozdrvama le`i uspavan miris krvi ~udnih predaka, smrad robova i buka Turaka te pla{i kada u bezglasju halucinira{. Ti u svakoj lampi vidi{ odblesak
65
biblioteke u plamenu, i ~uje{ glasove njenih spaljenih slova u svakoj knjizi koju pro~ita{. Ti si Pobednik, bednik i kaldrma. A on ima pogled pripitomljenog ludaka, ulice kao zagrljaj majke, i uho za sva~ije korake.
I kada mu se predve~e upale svetla ti u`areni grozdovi zvezda sme{ li biti toliko drzak da optu`i{ grad za prolaznost? I mo`e{ li biti ~ovek a toliko prazan da pred mozaikom vremena koji di{e ostane{ ravnodu{an?
66
Ku}a za neobi~no hladne zime kad ljubi{ svoju senku umesto bli`njega svoga
Prona|e{ najzaba~eniji kutak sebe i zida{ po meri svojih kostiju, posadi{ vrata ka vodi jer iz vode ne dolaze ljudi. (a ribe svoja }utanja razmi{ljaju po krlju{tima) Prozore za posmatranje prolaznika otvara{ ka istoku, jer se po jutru ~ovek prepoznaje i na njih postavi{ ruke, uho i hleb. Dalje po zidovima probija{ pu{karnice na koje odla`e{ zube i nokte, vaja{ prozore za }utanja, ptice i neobi~no tople jeseni. Male okrugle otvore izbu{i}e{ na zemlji ka neminovnosti, kao svaki sjajan arhitekta, postavi}e{ srce umesto vetrokaza jer ono nikada i nije od tebe zavisilo i pusti}e{ zemlju da ti ve`e stopala u ~vorove do prve prole}ne bujice.
67
Tragovi gradova
Rasparali smo sve ulice Dablina, klupko razmotali da nas vodi daleko, u neki drugi grad, (mo`da se tamo sad ra|aju kupe svetlosti iz elektri~nih o~iju da mi budu Majke) Lavirinti ljudi gube se kroz mene, tu`ne `ene ra|aju {ine iz svojih tunela. Uz njihove stepenice tr~e mi vozovi, gr~e se vagoni ka zbirkama neispri~anih pri~a, uramljenih u prozore zgrada. Vreme brzo prolazi za `enu-de~aka, i slutnja grada je ve} postala majka -dojkinja stiha i straha.
68
Sanjam putovanja
Skrhana strahom. I mrak. O~i su mi preto~ili u nov~i}e, i ~ujem -valja se val udovice vode. Kuda me vode? ! Crno se sluti u plavome mraku. A Haron }uti.
69
^ekanja-nadanja-o~ajanja
(u pozadini zbivanja su komunisti~ke zgrade, dosadno je) Monotonija {ina ubija i sunce se lepi za ko`u. Sporo je. Vreme je da postanem ubica vremena do ~asa sitnih koraka koji lome kaldrmu. Monotonija {ina ubija. Postao sam begunac od razuma, broje}i velike nebeske krugove {to klijaju iz nesna, ~ekaju}i onu pravu, Anu{ku, da po {inama prolije ulje i zbog nje izgubim glavu
70
^uda prostora
I svetlije od na{eg slepila u kojem su ~uda mogu}a grad je jedino nebo na{eg svemira. Tu, gde se ukr{taju {ine Majki predgra|a pod hrapavim dodirom ruke da se jo{ jednom uru{im dok ~ekam u`arena bespu}a. (U oku nosim malo, raspuklo sunce) Ja, me|u elektri~nim zvezdama, mo`da ba{ tu na|em mesto za koje mi ruke nisu prekratke.
Prostori ~uda
Grad je jedino nebo za koje mi ruke nisu prekratke. I, mo`da ba{ tu na|em mesto me|u elektri~nim zvezdama, Ja, malo, raspuklo sunce u oku nosim u`arena bespu}a dok ~ekam, da se jo{ jednom uru{im, pod hrapavim dodirom ruke Majke predgra|a. Tu, gde se ukr{taju {ine na{ih svemira grad je jednino nebo u kojem su ~uda mogu}a
72
Glasom ribe
Neka bar neko danas propeva o bogu, o gradu , o ljudima, neka propeva makar i glasom ribe. Meni danas u {akama ginu izgladneli stihovi; meni danas dim krvi moje miri{e na prostakluk; meni su danas telo razlomili poput poga~e i mljackaju dok ga `va}u ljudo`deri sa kravatama. Stra{no je danas i njegova muzika krckanja pr{ljenova i strah lije po nama ve} danima i zemlji smo te{ki od njegovih ki{a. Neka propeva. Kad nebo }uti, kad ne mogu ljudi neka bar zemlja propeva neka joj poslednji pokret bude odbrana neka pesmom izgu`va vreme preostalo do spokoja, ka`u: lepota }e zgaziti svet -iz otiska
73
A mi }emo disati tek dok znamo da je neko negde makar i glasom ribe da je neko negde uspeo da propeva.
74
Zemlja je oko{tala da se vi{e nikada ne okrene za suncem (kao kada se malo srce pokvari i po~ne da kuca u pogre{nom pravcu). Nekako, ba{ tada, postao sam dekorater no}nog neba -stru~njak za papirne zvezde i pustio sam da se sve moje tuge sliju na sever (da nekom drugom zadrhte u oku) Spokojan. Tih. Sam. Kroz bele snove, ljubio sam ravnu, hladnu zemlju u kojoj sam sahranio sve promrzle zvezde
za ve~nost
75
SKRA]ENICE
79
Fotografija Figure Ostavljaju Tragove. Oblik Grada. Ritualne Aluzije. Fatamorgana Igre Jeseni. Asimetrija.
Usamljenost Usahli Suncokret. Agonija Maj~inske Ljubavi. Eho. No}ni Oblici Stvari. Ti{ina.
80
Bele{ka o autoru
Anja Markovi} ro|ena je 1988. godine u Beogradu. Zavr{ava studije knji`evnosti na Filolo{kom fakultetu, na grupi za srpsku knji`evnost i jezik sa op{tom knji`evno{}u. Organizuje poetske ve~eri u saradnji sa projektom Femix (projekat za promociju `enskog stvarala{tva). Nastupa na poetskim ve~erima u Beogradu.
81
Urednik Nenad Gli{i} Ure|iva~ki odbor Miljurko Vukadinovi} Du{an Stojkovi} Zoran Petrovi} Tehni~ki urednik Ivan Arsenijevi} Izdava~ Studentski kulturni centar Kragujevac; Radoja Domanovi}a 12; www.skckg.com Za izdava~a Nada Markovi} Likovno-gra ~ko oblikovanje Vladimir Rankovi} [tampa Gra ~ki atelje Skver, Kragujevac Tira`: 300 primeraka