Prva knjiga

Aristotel nam u svome djelu O dui nastoji dati neke definicije due. Dua je pojam kojim se izraava cjelokupna ivotnost, a to znai stanje svakog bida u prirodi. Sve to ivi djeluje na nain svoje due. Postoje tri vrste dua, to su due biljki, ivotinja i ljudi. (Aristotel, O dui, predgovor, Branko Bonjak) Aristotel smatra da poznavanje due doprinosi cjelovitoj istini a pogotovo kad je priroda u pitanju, jer dua je poetak ivih bida. Unutar ove prve knjige pojavljuju se 4 pitanja koja su jako bita da bismo shvatili Aristotelov stav o promatranoj materiji/dui. 1. Pitanje radnje -unutar ovoga pitanja autor eli naglasiti injenicu da se sve krede i da je sve u pokretu, da je sve na ovaj ili onaj nain promjenjivo. Tako svaka radnja ima svoje atribute i kvalitete koje je potrebno odrediti. 2. Pitanje uzroka postavlja se pitanje zato je sve onako kako jeste. Sve to postoji mora imati i svoj razlog i uzrok postojanja. To je posljedini nain promatranja stvarnosti kakva ona uistinu jest. 3. Pitanje bivanja/egzistencije na ovaj ili onaj nain svako tijelo postoji ili egzistira, bilo da se radi osamo o nekoj materiji ili i o nekoj produhovljenosti. ak i mrtva priroda, kae Aristotel, da egzistira. Zbog toga je pitanje egzistencije bitno. 4. Pitanje definicije -da bismo uopde mogli istraivati zbilju, kao i neke predmete u toj zbilji, valja te predmete istraivanja, materijalne objekte, definirati. Aristotel dalje samtra da je nuno odrediti kojoj vrsti pripada dua i to je. To jeste, trebamo odrediti je li dua supstancija ili kvalitet ili kvantitet ili neka druga od razliitih kategorija. Da li je ona djeljiva?
1

Ako jest koji su njezini dijelovi? Da bi definirao duu Aristotel je iao na dvojbe. Jesu li sve due iste ili nisu? Koje su to funkcije koje dua obavlja? Pita se koja to stanja dua posjeduje? On trai bit same due. Aristotel dalje postavlja niz pitanja vezanih za osobine same due. Postavlja pitanja da li je dua djeljiva ili nedjeljiva i da li je svaka dua iste vrste ili nije. Da li se razlikuje oblikom ili rodom. Zatim spominje i stanja due i postavlja pitanje da li su ona sva zajednika i onome koji posjeduje duu ili postoji neko vlastito stanje same due. Aristotel navodi dalje da svi zastupaju tri bitna obiljeja due. Kretanje u prirodi se sve krede i sve je u pokretu, iz toga zakljuujemo da je nuno da to to se krede i ivi, te se tako dua moe definisati dua kao ivot. Upravo to i jeste svojstvo ovjeka da on ivi dokle god se krede. Prije Aristotela filozofi su pretpostavljali, kako sam autor navodi, da je kretanje prava osobina due i da se sve ostalo krede kroz nju, a ona sama od sebe, zbog toga to ne vidi da ita uzrokuje kretanje to se i samo ne pokrede. Dua se krede po acidenciji, ona moe pokretati i samu sebe. Moe biti pokrenuto ono u emu je ona (tijelo), a to je pokrenuto od due. Na drugi nain, po Aristotelu, ona ne moe biti pokrenuta u prostoru. Zatim tu imamo i opaanje - ili spoznavanje odigrava veliku ulogu u grkoj filozofiji, te ved i Platon kae da ovjek zrije ideju. Svaka znanost, a prije svega filozofija, ima cilj spoznavanje istine, te je eli upoznati kao takvu. Upravo u tu svrhu koristi ovjek razum kako bi mogao spoznati istinu. I jo bez tjelesnost - dua kao takva nema materijalne uzroke u sebi, ona je posve duhovna. U zadnjem djelu prve knjige Aristotel se kritiki osvrde na miljenja prethodnika koja argumentirano pobija i odbacuje. A meu ostalima Platonu upuduje osam prigovora vezanih za nauku o dui. Potom knjigu zavrava tumaedi kretanje koje nije svojstveno skladu i sastojanje due.

Literatura:
1. Aristotel, O dui /Nagovor za filozofiju; Naprijed, Zagreb 1987. 2. Aristotel,O dui, B. Bonjak, Predgovor; 3. Aristotel o diobi due, Pavel Gregorid