Haruki Murakami

MOJ SLATKI SPUTNIK

Sovjetski Savez lansirao je 4. listopada 1957. prvi umjetni satelit Sputnik 1 iz
svemirskog centra u Bajkanoru u Republici Kazahstan. Sputnik je imao 58 cm
u promjeru, tez io je 83,6 kg i prelazio je orbitu oko Zemlje za 96 minuta i 12
sekundi.
Dana 3. studenog iste godine uspjes no je lansiran i Sputnik 2 u kojem je
bio pas Lajka. Lajka je prvo z ivo bic e koje je izas lo iz Zemljine atmosfere, ali
satelit se nikad nije vratio na Zemlju i Lajka je tako z rtvovana biolos kom
istraivanju u svemiru.
iz Kronika svjetske povijesti
1
U proljec e svoje dvadeset i druge godine, Sumire se prvi put u z ivotu
zaljubila. Bila je to intenzivna ljubav, pravi orkan s to vitla ravnicama sve
pred sobom sravnjuje sa zemljom, baca u zrak, trga u komadic e, drobi u
krhotine. Snaga mu ni na tren ne jenjava dok huc i preko oceana, razara
Angkor Wat, spaljuje cijelu jednu indijsku dz unglu zajedno s tigrovima,
pretvara se u perzijsku pustinjsku pjes c anu oluju, zakapa egzotic nu tvravu
pod morem pijeska. Ukratko, bila je to ljubav doista monumentalnih
razmjera. Osoba u koju se Sumire zaljubila bila je od nje starija sedamnaest
godina. I k tome u braku. I, moram dodati, z ena. Tu je sve poc elo, i sve dos lo
kraju. Gotovo.
U to je vrijeme Sumire to na japanskom znai ljubica radila na tome
da postane pisac. Kakve god da su joj se moguc nosti nudile u z ivotu, ona je
htjela biti ili spisateljica ili nis ta. Odluka joj je bila postojana poput stijene.
Nita se nije moglo isprijeiti izmeu nje i njezine vjere u knjievnost.
Kad je maturirala na drz avnoj srednjoj s koli u prefekturi Kanagava,
upisala je drus tveni smjer na ugodnu malu privatnu fakultetu u Tokiju.
Ustanovila je da je fakultet totalno izvan vremena, malodus an i mlak, i ogadio
joj se a s to se tic e ostalih studenata (meu kojima sam, bojim se, bio i ja)
smatrala ih je beznadno dosadnim, drugorazrednim primjercima ljudskog
roda.
Nije stoga c udo s to je, malo prije no s to je upisala trec u godinu,
jednostavno digla ruke i odustala. Ostati i dalje na fakultetu, zakljuc ila je,
gubitak je vremena. Mislim da je to bio ispravan potez, ali ako mi se dopusti
jedna neuzbudljiva generalizacija, nemaju li besmislene stvari takoer
mjesto u ovom svijetu koji je daleko od savrs enstva? Uklonite sve s to je
besmisleno iz nesavrenog ivota pa e on izgubiti ak i svoje nesavrenstvo.
Sumire je bila beznadno romantic na i nesklona promjenama pomalo
naivna, da se lijepo izrazim. Ako si je naveo na razgovor, mogla je pric ati bez
kraja i konca, ali u drus tvu s nekim tko joj nije po volji drugim rijec ima, s
vec inom ljudi na svijetu jedva da je otvarala usta. Previs e je pus ila i, kad
god se vozila vlakom, neizostavno je gubila kartu. Povremeno bi se tako
zanijela u misli da je zaboravljala jesti i bila je mrs ava kao ratni siroc ic i u
kakvom starom talijanskom ilmu s tapic s oc ima. Volio bih vam pokazati
njezinu fotograiju, ali nemam ni jedne. Mrzila se slikati nije imala nikakvu
z elju potomstvu ostaviti "portret umjetnice u mladosti". Da postoji Sumirina
fotograija iz tog vremena, znam da bi posluz ila kao dragocjen dokaz za to
kako su neki ljudi posebni.
Malo sam pomijes ao redoslijed dogaaja. Zena u koju se Sumire zaljubila
zvala se Miu. Barem su je tako svi zvali. Ne znam joj pravo ime, s to je kasnije
izazvalo potes koc e, ali opet brzam pred rudo. Miu je po narodnosti bila
Korejka, ali sve dok u dvadeset i nekoj godini nije odluc ila nauc iti korejski,
nije znala niti rijec i toga jezika. Rodila se i odrasla u Japanu i studirala na
glazbenoj akademiji u Francuskoj pa je uz japanski tec no govorila francuski i
engleski. Uvijek se lijepo nosila, elegantno, sa skupim ali suzdrz anim modnim
detaljima, a vozila je tamnoplavi Jaguar s dvanaest cilindara.
Prvi put kad je srela Miu, Sumire joj je priala o romanima Jacka Kerouaca.
Sumire je bila potpuno luda za Kerouacom. Uvijek je imala knjiz evnog idola
mjeseca i u tom c asu to je sluc ajno bio tad demodirani Kerouac. U dz epu
kaputa nosila je izlizani primjerak romana Na cesti ili Usamljeni putnik i
listala ga kad je stigla. C im bi nais la na rec enicu koja joj se svia, oznac ila ju je
olovkom i nauc ila napamet kao da je Sveto pismo. Omiljena rec enica bila joj
je ona iz odlomka o protupoz arnoj sluz bi iz Usamljenog putnika. Kerouac je
tri samotna mjeseca proveo u kuc ici na vrhu visoke planine, gdje mu je
dunost bila paziti da ne izbije poar. Sumire je posebno voljela ovaj dio:
"Nijedan ovjek ne bi smio proi kroz ivot a da bar jednom ne iskusi
zdravu, ak dosadom ispunjenu samou u divljini, gdje ovisi iskljuivo o
sebi, i tako spozna svoju istinsku i skrivenu snagu."
"Ne mislis da je to predivno?" rekla mi je. "Svaki dan stojis na vrhu
planine. Okrenes se za tristo s ezdeset stupnjeva i provjeris je li negdje izbio
poz ar. I to je to. Gotov si za danas. Ostatak vremena moz es c itati, pisati, raditi
to hoe.
Noc u ti se oko kolibe s uljaju kosmati medvjedi. To je z ivot! U usporedbi s
tim studirati knjievnost isto ti je to i vakati gorki kraj krastavca."
"U redu", rekao sam ja, "ali jednog dana moras sic i s planine." Kao i
obic no, moji praktic ni, obic ni stavovi nisu je ni najmanje zanimali. Sumire je
htjela biti poput lika u Kerouacovu romanu divlja, otkac ena, razuzdana.
Hodala je uokolo s rukama zaguranim duboko u dz epove, ras c upane kose
koja danima nije vidjela c es lja, zurila u nebo kroz naoc ale s crnim plastic nim
okvirima u stilu Dizzvja Gillespieja koje je nosila unatoc savrs enu vidu. Nije
izlazila iz prevelikog sakoa s uzorkom riblje kosti iz duc ana s rabljenom
robom i grubih radnic kih c izama. Da je mogla, siguran sam da bi i bradu
pustila.
Sumire nije bila bas ljepotica. Obrazi su joj bili upali, usta malo pres iroka.
Nos joj je bio omanji i prc ast. Imala je izraz ajno lice i sjajan smisao za humor,
premda se gotovo nikad nije glasno smijala. Bila je niska, a c ak i kad je bila
dobre volje, govorila je kao da c e svaki c as zapodjenuti svau. Koliko ja znam,
nikad nije upotrijebila ni ruz za usta ni olovku za oc i, a pomalo sumnjam je li
uope znala da postoje razliiti brojevi grudnjaka. Ipak, Sumire je posjedovala
nes to posebno, nes to s to je privlac ilo ljude. Deinirati to nes to posebno nije
lako, ali ako ste joj se zagledali u oc i, uvijek se vidjelo kako se zrcali negdje
duboko iz nutrine.
Najbolje da bez prenavljanja odmah priznam. Bio sam zaljubljen u Sumire.
Privukla me odmah prvi put kad smo razgovarali i ubrzo vis e nije bilo
povratka. Dugo vremena samo sam o njoj mogao misliti. Pokus ao sam joj rec i
s to osjec am, ali nekako nisam mogao spojiti osjec aje i prave rijec i. Moz da je
tako i najbolje. Da sam joj uspio priznati s to osjec am, samo bi mi se
nasmijala.
Dok smo Sumire i ja bili prijatelji, izaao sam s dvije ili tri djevojke.
Nije da se ne sjec am toc nog broja. Dvije, tri, ovisi kako se broji. Dodajte
tome djevojke s kojima sam spavao jednom ili dva puta i popis bi se malko
produz io. Uglavnom, dok sam vodio ljubav s tim drugim djevojkama, mislio
sam o Sumire. Ili su mi barem misli na nju dodirivale kutove svijesti.
Zamis ljao sam kako je drz im u zagrljaju. Prilic no svinjski od mene, ali nisam
se mogao oprijeti. Da se vratim susretu Sumire i Miu.
Miu je c ula za Jacka Kerouaca i mutno je znala da je on nekakav pisac.
Kakav tono pisac, meutim, nije se mogla sjetiti.
"Kerouac... hmmmm... nije li on bio Sputnik?"
Sumire nije shvac ala s to misli. ZastavSi s noz em i vilicom u pola pokreta,
razmislila je o tome. "Sputnik? Mislite, prvi satelit koji su Sovjeti poslali u
svemir pedesetih godina? Jack Kerouac bio je americ ki pisac. Vjerojatno se
poklapaju u generacijskom smislu..."
"Nisu li tako u to vrijeme zvali pisce?" upitala je Miu. Vrs kom prsta ocrtala
je krug na stolu kao da kopa po staklenki punoj uspomena. "Sputnik...?"
"Knjiz evni pokret. Znas kako su klasiicirali pisce po razlic itim s kolama
pisanja. Recimo, Siga Naoja bio je u S koli bijele breze." Napokon je Sumire
sinulo. "Bitnik!"
Miu je lagano potapkala uglove usnica ubrusom. "Bitnik, Sputnik.
Nikako ne mogu zapamtiti takve termine. To je kao Kenmunska
restauracija ili Rapalski mir. Bilo pa prolo."
Medu njih se spustila blaga tiina koja je podsjeala na protok vremena.
"Rapalski mir?" upitala je Sumire.
Miu se nasmijes ila. Nostalgic nim, intimnim smijes kom nalik kakvu
dragocjenom starom predmetu s to smo ga izvukli s dna ladice. Oc i su joj se
iznimno s armantno suzile. Pruz ila je ruku i dugim tankim prstima blago
pros la kroz Sumirinu ionako ras c upanu kosu. Bila je to tako nagla, a opet
prirodna gesta da je Sumire samo mogla uzvratiti smijekom.
Od tog dana Sumirino privatno ime za Miu bilo je '%Ao\ slatki Sputnik".
Sumiri se svialo kako zvuc i. Podsjec alo ju je na pseto Lajku. Umjetni satelit
koji bes umno plovi kroz tamu dubokog svemira. Tamne, sjajne oc i psa zure
kroz sic us no okno. U beskonac noj samoc i svemira, u s to je to pseto moglo
gledati?
Razgovor o Sputniku dogodio se na svadbi Sumirine roakinje u
otmjenom hotelu u Akasaki. Sumire se nije posebno dobro slagala s tom
roakinjom. Zapravo, nisu se uopc e podnosile. Prije bi se podvrgnula
mukama nego is la na neku obiteljsku svadbu, ali iz ove se nije mogla izvuc i.
Nas la se kraj Miu za jednim od stolova. Miu nije ulazila u pojedinosti, ali, kako
se c inilo, poduc avala je Sumirinu roakinju glasoviru ili nes to tome slic no
kad se ova spremala za prijamni ispit na muzikologiji. Oc ito se nisu
poznavale ni dugo ni osobito dobro, ali Miu se osjec ala duz nom odazvati se
pozivu.
U trenutku kad joj je Miu dotaknula kosu, Sumire se zaljubila, kao da hoda
poljem i bum! munja je pogodi ravno u glavu. Nes to kao umjetnic ka objava.
Zbog c ega, u tom c asu, Sumire nije ni najmanje smetalo s to je osoba u koju se
zaljubila sluajno ena.
Mislim da Sumire nikad nije imala, da kaz emo, ljubavnika. U srednjoj s koli
hodala je s nekoliko dec ki, momaka s kojima je is la u kino ili na kupanje.
Tes ko je zamisliti da se koja od tih veza razvila u nes to ozbiljno. Sumire se
previs e usredotoc ila na to da postane pisac da bi se doista zagrijala za bilo
koga. Ako je i doz ivjela seksualno iskustvo ili nes to nalik tome u
srednjoj s koli, siguran sam da je to bilo vis e iz knjiz evne znatiz elje nego iz
seksualne elje ili ljubavi.
"Da budem potpuno iskrena, seksualna mi je z elja zagonetna", rekla mi je
jednom Sumire, ozbiljna lica. To je bilo neposredno prije nego s to je
prekinula studij, c ini mi se; ispila je pet daiquirija s bananom i prilic no se
napila. "Zna, kako se pojavljuje. to ti misli o tome?"
"Seksualna z elja nije nes to s to se razumije", rekao sam, iznosec i svoj
uobiajeni umjereni stav. "Jednostavno je osjeti."
Pomno me prouc avala neko vrijeme kao da sam kakav stroj koji radi na
dosad nikad vieni pogon. Izgubila je zanimanje i zabuljila se u strop te je
razgovor zamro. Nema svrhe s njim o tome razgovarati, oito je zakljuila.
Sumire je roena u C igasakiju. Stanovala je blizu morske obale i odrasla je
uz suhi s um pijeskom natopljena vjetra s to joj udara o prozore. Njezin otac
imao je zubnu kliniku u Jokohami. Bio je upadljivo naoc it c ovjek, tako lijepo
oblikovana nosa da je podsjec ao na Gregorvja Pecka u ilmu Opsjednut.
Sumire nije naslijedila taj lijepi nos niti ga je, po njenim rijec ima, naslijedio
njezin brat. Sumire se nije mogla nac uditi kamo su nestali geni koji su
proizveli taj nos. Ako su doista zauvijek potonuli na dno genskog bazena,
svijet moe samo aliti. Tako je krasan bio taj nos.
Za z ene u Jokohami koje su trebale zubarske usluge Sumirin je otac bio
gotovo mitska igura. U ordinaciji je uvijek nosio kirurs ku kapu i masku
preko lica tako da mu se vide samo oc i i us i. C ak i tako, jasno se vidjelo kako
je privlac an. Njegov lijepi, muz evni nos sugestivno se ocrtavao ispod maske i
tjerao pacijentice da porumene. U istom trenutku bez obzira na to je li im
zdravstveno osinje pokrivalo zubarske tros kove ili nije zaljubile bi se u
njega.
Sumirina majka umrla je od uroene src ane mane kad joj je bila samo
trideset i jedna godina. Sumire jos nije bila navrs ila tri godine. Majke se
sjec ala sasvim mutno, tek mirisa njezine koz e. Imala je tek nekoliko njezinih
fotograija namjes tenu fotograiju s vjenc anja i jednu snimljenu
neposredno nakon Sumirina roenja. Sumire je znala vaditi album i zuriti u
slike. Sumirina je majka bila blago rec eno osoba koja se vrlo lako
zaboravlja. Kratka bezvezna frizura, odjec a koja c ovjeka tjera da se pita gdje
joj je bila pamet, smijes ak pun nelagode. Da zakorac i samo korak unatrag,
stopila bi se sa zidom. Sumire je c vrsto odluc ila urezati majc ino lice u
pamc enje. Tako c e je moz da jednom sresti u snovima. Rukovat c e se, dosita
se napric ati. Ali, nije sve teklo tako glatko. Koliko god se trudila upamtiti
majc ino lice, uvijek bi joj izblijedjelo u sjec anju. Ma kakvi snovi da je
Sumire srela roenu majku na ulici, usred bijela dana, ne bi je prepoznala.
Sumirin otac gotovo nikad nije spominjao svoju pokojnu z enu. Prije
svega, nije bio osobito pric ljiv, niti je kad govorio o osjec ajima kao da je to
kakva zaraza usne upljine koju nikako ne eli zaraditi.
Sumire se ne sjec a da je ikad pitala oca o pokojnoj majci, osim jednom,
dok je jos bila vrlo mala; iz nekog razloga upitala ga je "Kakva je bila moja
mama?" Vrlo se jasno sjeala tog razgovora.
Otac je pogledao u stranu i trenutak razmislio prije no s to joj je
odgovorio. "Dobro je pamtila", rekao je. "I imala je lijep rukopis."
C udan nac in da se opis e neka osoba. Sumire je napeto c ekala, nad
otvorenom snjez nobijelom prvom stranicom biljez nice, rijec i okrepe koje c e
joj pruz iti toplinu i utjehu osovinu, stup kojim c e poduprijeti svoj
neizvjesni z ivot ovdje na trec em planetu od Sunca. Otac joj je trebao rec i
nes to za s to se kc erkica mogla uhvatiti. Ali Sumirin naoc iti otac nije
izgovorio te rijei, ba one rijei koje su joj bile najpotrebnije.
Sumirin otac ponovno se oz enio kad joj je bilo s est godina, a dvije godine
kasnije na svijet je dos ao njezin mlai brat. Ni nova majka nije bila lijepa.
Povrh toga, nije ni dobro pamtila, niti joj je rukopis bio emu. No, bila je draga
z ena i pravedna. Srec om za malu Sumire, novu pastorku. Ne, srec a nije prava
rijec . Napokon, njezin je otac odabrao tu z enu. Moz da nije bio idealan otac, ali
u izboru druice znao je to radi.
Mac ehina se ljubav prema njoj nije pokolebala nijednom tijekom dugih
tes kih godina odrastanja, a kad je Sumire objavila da c e napustiti fakultet i
pisati romane, mac eha je premda je o toj stvari imala svoje mis ljenje
pos tovala Sumirinu z elju. Uvijek joj je bilo drago s to Sumire toliko voli c itati i
poticala je njezine knjievne interese.
Mac eha je s vremenom nagovorila oca da joj popusti i odluc ili su da c e
Sumiri davati malu stipendiju sve dok ne napuni dvadeset osam godina. Ako
se do onda ne bude u stanju sama izdrz avati pisanjem, neka se snae kako
zna. Da joj mac eha nije stala u obranu, Sumire se lako mogla nac i na ulici
bez novca i bez potrebnih vjes tina za prez ivljavanje u pustinji pones to
sumorne zbilje. U kojoj Zemlja, naposljetku, ne obilazi oko Sunca uz s kripu i
stenjanje samo zato da se ljudska bia na njoj mogu zabavljati i cerekati.
Sumire je upoznala svojeg slatkog Sputnika malo vis e od dvije godine
nakon to je prekinula studij.
Sumire je tad z ivjela u jednosobnom stanu u Kic ioji koji je namjestila
minimalnom kolic inom pokuc stva i maksimalnim brojem knjiga. Ustajala je u
podne, a poslijepodne sa z arom hodoc asnika koji se probija kroz svete
brez uljke odlazila na s etnju po perivoju Inogas ira. Za sunc anih je dana sjedila
na klupi u parku, z vakala kruh, pus ila cigaretu za cigaretom i c itala. Ako je
padala kis a ili je zahladilo, odlazila je u neku kavanu staroga tipa gdje glasno
svira klasic na glazba, tamo se zavalila na tros nu sofu i c itala svoje knjige,
ozbiljna izraza lica dok je slus ala Schubertove simfonije, Bachove kantate.
Uvec er bi popila jedno pivo i u samoposluz ivanju kupila gotovo jelo za
veeru.
Toc no u 23:00 smjes tala se za pisac i stol. Tu je uvijek stajala termosica s
vruc om kavom, s alica za kavu (ona koju sam joj kupio za roendan sa slikom
Snakina), kutija Maribora i staklena pepeljara. Naravno, imala je i kompjuter.
Svaka tipka svoje slovo. Zavladala bi potpuna tis ina. Um joj je bio kristalno
c ist poput noc nog neba zimi, gdje Veliki medvjed i zvijezda Sjevernjac a
svjetlucaju svatko na svom mjestu. Toliko je toga morala napisati, toliko
pric a ispric ati. Samo da nae pravi ventil, uskiptjele misli i ideje navrijet c e
poput lave, sliti se u postojanu bujicu inventivnih radova kakve svijet jos nije
vidio. Ljudi c e zinuti od c uda kad se pojavi ta mlada spisateljica koja obec ava,
spisateljica posebnog talenta. Fotograija c e joj izac i u rubrici kulture u
novinama, a izdavai e ekati u redu pred njezinim vratima.
Ali to se nikad nije dogodilo. Sumire je napisala neka djela koja imaju
poetak. I neka koja imaju kraj. Ali nikad nijedno koje ima i poetak i kraj.
Ne moz e se rec i da se zakoc ila. Daleko od toga pisala je u beskraj, sve
s to joj je padalo na pamet. Problem je bio s to je pisala previs e. C ovjek bi
pomislio da mora samo izrezati suvis ne dijelove i sve je rijes eno, ali stvar
nije bila tako jednostavna. Nikad nije mogla sagledati cjelinu odluc iti s to je
nuz no a s to nije. Kad je sljedec i dan ponovno c itala ono s to je isprintala,
svaka joj je rec enica izgledala apsolutno bitna. Ili bi opet najradije izbrisala
sve. Neke je rukopise u oc aju cijele razderala i bacila u smec e. Da se to
dogaa u zimskoj noc i i da je u sobi imala kamin, zrac ila bi iz toga neka
toplina zamislite prizor iz La Boheme ali u Sumirinom stanu ne samo
da nije bilo kamina, nego ni telefona. A da pristojno zrcalo i ne spominjemo.
Za vikende Sumire mi je dolazila u posjet, teglec i naramke rukopisa svojih
romana rukopisa koji su izbjegli pokolj. I ovako ih se nakupila poprilic na
hrpa. Sumire je svoje rukopise pokazivala jednoj jedincatoj osobi na cijelom
svijetu. Meni.
Na faksu sam bio dvije godine ispred nje i studirali smo na razlic itim
odsjecima pa nije bilo mnogo prilike da se sretnemo. Sreli smo se pukim
sluc ajem. Bilo je to jednog ponedjeljka u svibnju, dan nakon cijelog niza
praznika, i stajao sam na autobusnoj postaji ispred glavnog ulaza na fakultet,
c itajuc i roman Paula Nizana koji sam pronas ao u antikvarijatu. Niska
djevojka pokraj mene nagnula se, pogledala knjigu i upitala me, Zas to bas
Nizan, od svih ljudi na svijetu? Zvuc ala je kao da se hoc e svaati. Kao da z eli
nes to opaliti nogom tako da odleti u zrak, ali, kako joj se u blizini nije nas lo
nita prikladno, okomila se na moj izbor tiva.
Sumire i ja bili smo u mnogoc emu nalik. Knjige smo gutali prirodno poput
disanja. Svaki smo slobodni trenutak koristili da se zavuc emo u neki miran
kutak i beskrajno listamo stranicu za stranicom. Japanski romani, strani
romani, nova djela, klasici, avangarda ili bestseleri c itali smo svaku knjigu
koja je nudila bar trunku intelektualnog poticaja. Visjeli smo po knjiz nicama,
danima prekapali po knjigama u Kandi, najvec em antikvarijatu u Tokiju.
Nikad nisam upoznao nikoga tko je c itao s takvom stras c u tako duboko i
tako iroko kao Sumire, a siguran sam da je ona mislila isto o meni.
Diplomirao sam nekako u vrijeme kad je Sumire odustala od studija i
nakon toga dolazila mi je u posjet dva ili tri puta mjeseno. Povremeno sam ja
posjec ivao nju, ali u njezin se stan jedva moglo ugurati dvoje ljudi pa je
vec inom ona dolazila meni. Razgovarali smo o romanima koje smo proc itali i
izmjenjivali knjige. Skuhao sam nam bezbroj vec era. Kuhanje mi ne pada
tes ko, dok je Sumire od onih koji radije gladuju nego da sami sebi nes to
skuhaju. U znak zahvalnosti donosila mi je darove sa svojih povremenih
poslova.
Jednom, kad je radila u skladis tu farmaceutske kompanije, donijela mi je
est paketia od po dvanaest kondoma. Vjerojatno su jo na dnu ladice.
Romani zapravo dijelovi romana koje je Sumire napisala nisu bili
tako grozni kao s to je ona mislila. Istina, njezin je stil povremeno podsjec ao
na S areni prekrivac s to ga je od krpica sastavila skupina tvrdoglavih starih
gospoa, od kojih svaka ima vlastiti ukus i vlastite boljke, i to Sijuc i u
mrgodnoj tiSini. Ako se tome doda Sumirina katkad manic no depresivna
osobnost, stvari su znale izmaknuti kontroli. A kao da to nije dovoljno,
Sumire je c vrsto odluc ila da c e napisati velic anstveni totalni roman u stilu
devetnaestog stoljec a, neku vrst golema kovc ega u koji su utrpane sve
mogue pojave da se uhvati dua i sudbina ovjeanstva.
Nakon svega ovoga, mora se rec i da je Sumirino pisanje odlikovala
posebna svjez ina, pokuSaj da pos teno prikaz e ono s to joj je vaz no. Pozitivno
je s to nije imitirala nic iji stil, niti se trudila sve destilirati u ishitrene,
dovitljive esejc ic e. To mi se najvis e svialo kod njezina pisanja. Ne bi valjalo
zauzdati izravnu snagu njezina pisanja samo zato da ga se ulije u bezopasni,
ugodni kalup. Nije bilo potrebe brzati. Imala je ona vremena za zaobilaske.
Kako kae izreka, "to se polako uzgaja, dobro raste".
"Glava mi je kao neka glupa Stala puna stvari o kojima hoc u pisati", rekla
je Sumire."Slike, prizori, rijec i... u mojoj glavi sve to s ija, sve je z ivo. Pis i! vic u
mi. Fantastic na nova pric a samo s to se nije rodila, osjec am to. Prenijet c e me
u neko drugo, potpuno novo mjesto. Problem je s to kad jednom sjednem za
stol i sve stavim na papir, uviam da nes to vaz no nedostaje. Ne kristalizira se
nema kristala, samo ljunak. I nikamo se nisam prenijela."
Sumire se namrs tila, uzela vec dvjesto pedeseti kamenc ic i bacila ga u
jezero.
"Moz da mi nes to nedostaje. Nes to s to apsolutno moras imati da budes
pisac."
Zavladao je tajac. Kao da je ekala moje obino, prosjeno miljenje.
Malo sam pric ekao, a onda rekao: "Prije mnogo godina u Kini su postojali
gradovi okruz eni visokim zidinama, s golemim, velic anstvenim vratima.
Vrata nisu sluz ila samo tome da kroz njih ljudi ulaze i izlaze, nego su imala i
vec e znac enje. Vjerovalo se da dus a grada obitava u tim vratima. Ili barem da
bi trebala tamo obitavati. Kao u Europi u srednjem vijeku, kad se mislilo da je
srce grada u katedrali i sredis njem trgu. Zato jos i danas u Kini stoje mnoga
prelijepa gradska vrata. Zna kako su Kinezi gradili ta vrata?"
"Pojma nemam", rekla je Sumire.
"Zaprez nim su se kolima vozili na stara bojis ta i skupljali izbijeljene kosti
koje su ondje zakopane ili razbacane. Kina je vrlo stara zemlja, u njoj ima
mnogo bojnih polja iz davnine pa nikad nisu morali daleko traz iti. Na ulazu u
grad podizali su velika vrata i u njih zazidali kosti. Nadali su se da c e, ako im
tako odaju poc ast, mrtvi vojnici i dalje c uvati grad. Ima jos . Kad su vrata bila
gotova, doveli bi nekoliko pasa, prerezali im vrat i njihovom krvlju pos kropili
vrata. Tek kad se svjez a krv izmijes a sa sasus enim kostima, drevne c e dus e
pokojnika udesno oivjeti. Tako se bar mislilo."
Sumire je bez rijei ekala da nastavim.
"Pisanje romana vrlo je slic no. Skupljas kosti i podiz es vrata, ali kako god
lijepa ta vrata bila, to samo po sebi nec e dati roman koji z ivi i dis e. Pric a nije
nes to s to pripada ovome svijetu. Prava pric a zahtijeva neku vrst c arobnog
krtenja koje e povezati svijet s ove strane s onim na drugoj strani."
"Znac i, ti mi govoris da moram sama krenuti u potragu i pronac i svojega
psa?"
Kimnuo sam glavom.
"I pustiti svjeu krv?"
Sumire je zagrizla usnicu i razmislila. Bacila je u jezero jos jedan
kameni. "Zbilja ne elim ubijati ivotinje ako ne moram."
"To je metafora", rekao sam. "Ne moras nikoga zapravo ubiti." Sjedili smo
kao i obic no jedno kraj drugoga u perivoju Inogas ira na njezinoj najdraz oj
klupi. Pred nama se prostiralo jezero. Dan bez vjetra. Lis c e je lez alo gdje je
palo, prilijepljeno za povrinu vode.
Negdje iz daljine dopirao je vonj paljevine. Kraj jeseni mirisao je u zraku i
udaljeni su zvui bolno jasno odzvanjali.
"Tebi treba vrijeme i iskustvo", rekao sam.
"Vrijeme i iskustvo", razmis ljala je Sumire i gledala u nebo. "S to se tic e
vremena, tu se ne moz e mnogo uc initi, ono prolazi samo od sebe. Ali
iskustvo? Nemoj mi to spominjati. Nisam na to ponosna, ali nemam
seksualne z elje. A kakvo iskustvo moz e pisac imati ako ne osjec a strast? To je
kao kuhar bez apetita."
"Ne znam kamo je nestala tvoja seksualna elja", rekao / sam.
"Moz da se samo skriva. Ili je otis la na izlet i zaboravila se vratiti. Ali
zaljubljivanje je uvijek prilino mahnito.
Moz e se dogoditi iz C ista mira i pogoditi te kao grom iz vedra neba. Tko
zna, moda ba sutra."
Sumire je spustila pogled s neba na moje lice. "Kao orkan?"
"Moglo bi se tako rei."
Razmislila je o tome. "Jesi li ikad zapravo vidio orkan?"
"Ne", odgovorio sam. "Hvala bogu, Tokio ba nije poznat po orkanima."
Poslije otprilike pola godine, bas kao s to sam predvidio, odjednom,
potpuno neoc ekivano, orkanska je ljubav pogodila Sumire. Ljubav prema z eni
starijoj sedamnaest godina. Prema njezinom slatkom Sputniku.
Dok su Sumire i Miu sjedile zajedno za stolom na svadbi, uc inile su ono
s to svi na svijetu rade u toj situaciji, to jest, predstavile se jedna drugoj.
Sumire je mrzila svoje ime i pokus avala ga je zatajiti kad god je mogla. Ali,
ako vas netko pita kako se zovete, pristojno je odgovoriti i rei ime.
Otac joj je rekao da je majka izabrala ime Sumire. Voljela je Mozartovu
pjesmu istog imena i jos je davno bila odluc ila da c e, bude li ikad imala kc er,
djevojc icu nazvati Sumire. Na polici u dnevnoj sobi stajala je ploc a s
Mozartovim pjesmama, vjerojatno bas ona koju je slus ala njezina majka, a
Sumire je kao dijete paz ljivo stavljala tes ku longplejku na gramofon i uvijek
iznova preslus avala pjesmu. Sopran je pjevala Elisabeth Schwarzkopf, za
glasovirom je bio Walter Gieseking. Sumire nije razumjela rijec i, ali zbog
ljupkog je motiva bila sigurna da je pjesma oda lijepim ljubicama koje cvatu u
polju. Sumiri se ta slika silno sviala.
U srednjoj s koli je, meutim, u s kolskoj knjiz nici nais la na japanski
prijevod pjesme i zaprepastila se. Rijec i su govorile o bes c utnoj pastirovoj
kc eri koja gazi bezazlenu malu ljubicu u polju. Djevojka c ak i ne primjec uje da
je zgnjec ila cvijet. Rijec i su se temeljile na Goetheovoj pjesmi, a Sumire nije u
njima nalazila nita utjeno, niti pouku koja bi se mogla izvui.
"Kako me majka mogla nazvati po tako odvratnoj pjesmi?" mrs tila se
Sumire.
Miu je presloz ila ubrus na krilu, neutralno se nasmijes ila i pogledala
Sumire. Imala je sasvim tamne oc i. U njima su se mijes ale mnoge boje, jasne i
nezamuene.
"Misli li da je pjesma lijepa?"
"Da, glazba je sama po sebi lijepa."
"Ako je glazba lijepa, mislim da bi ti to trebalo biti dovoljno.
Napokon, ne moe sve na ovom svijetu biti lijepo. Nije li tako?
Tvoja je majka vjerojatno voljela tu pjesmu pa joj rijec i nisu smetale. A
osim toga, ako se i dalje bude tako durila, ostat e ti bore."
Sumire se prestala mrtiti.
"Moda ste u pravu, ali osjeam se kao da me netko iznevjerio.
Hoc u rec i, to je ime jedino opipljivo s to mi je majka ostavila. Osim mene
same, naravno."
"No, ja mislim da je Sumire krasno ime. Jako mi se svia", rekla je Miu i
lagano nagnula glavu kao da eli sve promotriti iz novog ugla. "Usput, je li tvoj
otac na svadbi?"
Sumire se osvrnula oko sebe. Svadba se odrz avala u prostranoj dvorani,
ali njezin je otac bio visok i brzo ga je pronas la pogledom. Sjedio je dva stola
dalje, okrenut postrance, u razgovoru s niskim, postarijim c ovjekom u
smokingu. Smijeio se tako toplo i povjerljivo da bi se i ledenjak rastopio. Pod
svjetlom raskos nih lustera, naoc iti mu se nos blago uzdizao, poput rokoko
ukrasa, pa je c ak i Sumire, premda se naviknula na njega, dirnula njegova
ljepota. Njezinu je ocu doista bilo mjesto na ovakvim svec anim skupovima.
Sama njegova nazoc nost oplemenjivala je ugoaj. Kao svjez e cvijec e u velikoj
vazi ili dugaka crna limuzina.
Kad je ugledala Sumirina oca, Miu je ostala bez rijec i. Sumire je c ula kako
joj je stao dah. Kao zvuk bars unaste zavjese koju netko povlac i u mirno jutro
pus tajuc i da sunce s prozora probudi neku vrlo posebnu osobu. Moz da sam
trebala ponijeti kazalis ni dalekozor, mislila je Sumire. Ali naviknula se na
dramatic nu reakciju koju je izgled njezina oca izazivao kod ljudi posebno
kod sredovjec nih z ena. S to je ljepota? Koliko vrijedi? Sumire se nije mogla
tome nac uditi. Ali nikad joj nitko nije odgovorio. Samo je vidjela to uvijek isto
djelovanje.
"Kako je imati ovako naoitog oca?" upita je Miu. "Pitam iz radoznalosti."
Sumire je uzdahnula ljudi su doista predvidljivi. "Ne mogu rei da mi se
to svia. Svi uvijek misle isto. Kakav naoc it c ovjek. Svima upada u oc i. Ali kc i
mu je, no nije bas bogzna s to. Valjda se to podrazumijeva pod pojmom
atavizam, misle si oni."
Miu se okrenula prema Sumire, mrvicu uvukla bradu i zagledala joj se u
lice. Kao da se divi slici u galeriji.
"Ako tako mislis , grijes is ", rekla je Miu. "Ti si zgodna. Jednako si zgodna
kao i tvoj otac." Posegnula je rukom i, potpuno prirodno, lagano dotaknula
Sumirinu ruku koja je leala na stolu. "Ti ne shvaa koliko si privlana."
Sumirino je lice buknulo. Srce joj je galopiralo glasno poput podivljalog
konja na drvenom mostu.
Nakon toga Sumire i Miu udubile su se u vlastiti privatni razgovor. Svadba
je bila z ivahna, s uobic ajenim repertoarom govorancija poslije vec ere (meu
kojima je dakako bila i ona Sumirinog oca), a hrana uopc e nije bila los a, ali
nis ta od toga Sumire nije zapamtila. Je li za predjelo bilo meso? Ili riba? Je li
se sluz ila noz em i vilicom i pazila na ponas anje? Ili je jela rukama i polizala
tanjur? Sumire pojma nije imala.
Njih dvije razgovarale su o glazbi. Sumire je bila velika oboz avateljica
klasic ne glazbe i od djetinjstva je preslus avala oc evu zbirku ploc a. Pokazalo
se da Miu ima vrlo slian ukus u glazbi.
Obje su voljele klavirsku glazbu i smatrale su da je Beethovenova Sonata
br. 32 apsolutni vrhunac povijesti glazbe. I da je neponovljiva izvedba
Wilhelma Backhausa za Deccu interpretativni standard. Kakva je to vedra,
poletna, prekrasna glazba!
Mono snimke Vladimira Horowitza kad svira Chopina, posebno scherza,
silno su uzbudljive, nije li tako? Debussvjevi preludiji u izvedbi Friedricha
Gulde duhoviti su i draz esni; Giesekingov Grieg je, od poc etka do kraja,
presladak. Prokojev Svjatoslava Richtera moz e se slus ati bezbroj puta
njegova interpretacija toc no je uhvatila nagle promjene raspoloz enja. A
Mozartove sonate u izvedbi Wande Landovske toliko su pune topline i
njenosti da je neshvatljivo zato ih kritika nije vie hvalila.
"A ime se ti bavi?" upitala je Miu kad su zavrile raspravu o glazbi.
Prekinula sam studij, objasnila je Sumire, i povremeno uzimam neki
posao da prez ivim dok pis em romane. Kakve romane?, pitala je Miu. Tes ko je
to objasniti, odgovorila je Sumire. No, onda, rekla je Miu, kakve romane volis
c itati? Da ih sve nabrojim, sjedili bismo ovdje sto godina, rekla je Sumire. U
posljednje vrijeme itam Jacka Kerouaca.
I tu dolazi onaj dio razgovora gdje se spomenuo Sputnik.
Osim nes to lake literature koju je c itala za razonodu, Miu gotovo nikad
nije c itala romane. Nikako ne mogu smetnuti s uma c injenicu da je to sve
izmis ljeno, objasnila je, pa ne mogu niti suosjec ati s likovima. Uvijek sam bila
takva. Zato je i c itala iskljuc ivo one knjige koje su zbilju promatrale kao zbilju.
Uglavnom knjige koje su joj pomagale u poslu.
Kakvim se poslom vi bavite?, pitala je Sumire.
"Posao mi je uglavnom povezan s putovanjima u inozemstvo", rekla je
Miu. "Prije trinaest godina preuzela sam trgovinsku tvrtku koju je vodio moj
otac, zato s to sam najstarija u obitelji. Uc ila sam za pijanisticu, ali otac mi je
umro od raka; majka mi nije izic ki bila tome dorasla, a osim toga, nije dobro
govorila japanski. Brat mi je jos is ao u srednju s kolu pa smo odluc ili da c u
privremeno ja preuzeti brigu o tvrtki. Tvrtka je bila jedini izvor prihoda
cijelom nizu roaka pa nikako nisam smjela pustiti da propadne.
To je naglasila s uzdahom.
"Oc eva tvrtka isprva je uvozila suhu hranu i ljekovite biljke iz Koreje, ali
sada barata s irokom paletom robe i usluga. C ak i kompjuterskim
djelatnostima. Ja sam i dalje sluz beno na c elu tvrtke, ali posao su preuzeli moj
muz i mlai brat pa vis e ne moram tako c esto u ured. Umjesto toga, vodim
svoj privatni biznis."
"A to je?"
"Uglavnom uvoz vina. Povremeno i organiziram koncerte.
Razmjerno c esto putujem u Europu buduc i da ta vrsta posla ovisi o
osobnim vezama. Zato i mogu sasvim sama konkurirati nekim vrlo jakim
agencijama. Ali, odrz avanje kontakata zahtijeva mnogo vremena i energije.
No, tako valjda mora biti..." Podigla je pogled kao da se upravo nec eg sjetila.
"Kad smo kod toga, govori li ti engleski?"
"Govorni engleski nije mi bas najjac a strana, ali mislim da nisam ni los a.
Ali zato oboavam itati na engleskom."
"Zna se sluiti kompjuterom?"
"Zapravo ne, ali sluz im se programima za pisanje pa se sigurno mogu
snai i u svemu ostalome."
"Voziti zna?"
/ Sumire je zavrtjela glavom. Kad se upisala na fakultet, pokus ala je
utjerati oc ev Volvo karavan natras ke u garaz u i razbila je vrata. Od onda
gotovo i nije sjela za volan.
"U redu. Moz es li u dvjesto rijec i ili manje objasniti razliku izmeu znaka i
simbola?"
Sumire je podigla ubrus s krila, lagano potapkala usnice i ponovno ga
odloila. Na to ta ena cilja? "Izmeu znaka i simbola?"
"Nita posebno. Samo primjer."
Sumire je ponovno zavrtjela glavom. "Pojma nemam."
Miu se nasmijes ila. "Ako ti nije tes ko, htjela bih da mi kaz es kojim
praktic nim vjes tinama raspolaz es . S to ti posebno lez i osim c itanja gomile
romana i sluanja glazbe?"
Sumire je tiho odloz ila noz i vilicu na tanjur, zagledala se u bezimeni
prostor iznad stola i razmislila o pitanju.
"Umjesto onoga s to mi lez i, krac e c e trajati da nabrojim sve s to ne znam
raditi. Ne znam kuhati ni spremati kuc u. Moja soba je u totalnom neredu i
nikad nis ta ne mogu pronac i. Volim glazbu, ali ne mogu otpjevati ni jedan ton.
Trapava sam i ne znam ni gumb pris iti. Osjec aj za orijentaciju mi je
katastrofalan i uglavnom ne razlikujem lijevo od desnoga. Kad se naljutim,
znam razbijati stvari. Tanjure, olovke, budilice. Kasnije mi bude z ao, ali taj
c as ne mogu se obuzdati. Nemam novaca u banci. Sramez ljiva sam bez
razloga i zapravo nemam prijatelja."
Sumire je uzela dah i hrabro nastavila.
"Ali zato znam zbilja brzo naslijepo pisati na stroju. Nisam sportski tip, ali
osim s to sam imala mums, nisam ni jedan dan u z ivotu bila bolesna. Uvijek
sam toc na, nikad ne kasnim na dogovor. Mogu jesti takorec i sve. Nikad ne
gledam televiziju. I osim s to se tu i tamo glupo pravim vaz na, nikad se ne
izmotavam i ne izvlac im. Otprilike jednom mjesec no ukoc e mi se lea pa ne
mogu spavati, ali inac e spavam kao klada. Menstruacije su mi kratke. Nemam
ni jedan pokvareni zub. I sasvim pristojno govorim panjolski."
Miu je podigla pogled. "Govori panjolski?"
Kad je Sumire is la u srednju s kolu, provela je mjesec dana kod ujaka,
poslovnog ovjeka koji se preselio u Meksiko.
Iskoristivs i priliku do maksimuma, intenzivno je uc ila s panjolski. I na
fakultetu je upisala panjolski.
Miu je prstima primila stalak vinske c as e i poc ela je polako okretati kao
da zavre vijak na stroju. "to misli o tome da neko vrijeme radi za mene?"
"Da radim?" Nesigurna kakav bi izraz bio najprikladniji u ovoj situaciji,
Sumire je posegnula za svojim uobic ajenim nadurenim licem. "U z ivotu se
nikad nisam ozbiljno zaposlila i vjerojatno se ne znam ni propisno javiti na
telefon. Izbjegavam javni prijevoz prije deset ujutro i, kao s to ste vec sigurno
primijetili dok smo razgovarale, ne znam uljudno govoriti."
"Nis ta od toga nije vaz no", jednostavno je rekla Miu. "Kad smo kod toga,
jesi li slobodna sutra oko podne?"
Sumire je mehaniki kimnula. Nije morala ni trena razmiljati.
Napokon, ako je neeg imala u izobilju, bilo je to slobodno vrijeme.
"No onda, mogle bismo skupa ruc ati. Rezervirat c u stol u restoranu u
blizini", rekla je Miu. Podigla je c as u crnog vina s to joj ga je konobar natoc io,
paz ljivo ga prouc ila, udahnula aromu i otpila prvi gutljaj. Taj niz pokreta
odisao je prirodnom elegancijom kratke kadence koju je pijanist usavrs avao
godinama.
"Onda c emo razgovarati o pojedinostima. Danas bih se rado prepustila
uitku. Zna, ne znam odakle je, ali ovaj bordo uope nije lo."
Sumire je malo ublaz ila nadureni izraz i bubnula: "Ali tek ste me upoznali
i ne znate nita o meni."
"To je tono. Moda ne znam", priznala je Miu.
"Zato onda mislite da bih vam mogla pomoi u poslu?"
Miu je zavrtjela vino u ai. "Ljude uvijek sudim po licu", rekla je.
"to znai da mi se tvoje lice svia. Svia mi se kako izgleda."
Sumire se uinilo da se zrak oko nje odjednom razrijedio.
Bradavice su joj se stvrdnule pod haljinom. Automatski je posegnula za
c as om vode i nadus ak je iskapila. Iza lea joj se smjesta stvorio konobar
os tra sokolova lica i nalio joj vode s ledom u praznu c as u. U Sumirinu
zbunjenom umu zveket kocki leda odjeknuo je s uplje poput stenjanja
razbojnika skrivenog u pilji.
Mora da sam se zaljubila u ovu z enu, sa zaprepas tenjem je shvatila
Sumire. Nema sumnje. Led je hladan, ruz e su crvene, ja sam zaljubljena. I ta c e
me ljubav nekamo odnijeti. Struja presnaz no vuc e; nemam izbora. Moz da c e
to biti posebno mjesto, mjesto kakvo nikad prije nisam vidjela. Tamo mi
moz da prijeti opasnost, moz da c e me nes to duboko i kobno raniti. Moz da na
kraju sve izgubim. Ali povratka nema. Mogu se samo prepustiti struji. Cak i
ako to znai da u sagorjeti, zauvijek nestati.
Sad, nakon svega, znam da se njezin predosjeaj pokazao tonim.
Dvjesto posto tonim.
2
Pros lo je otprilike dva tjedna od svadbe kad me Sumire nazvala u nedjelju
ujutro, malo prije no to je svanulo. Naravno, spavao sam.
Spavao sam dubokim snom, kao top. Pros li tjedan zapalo me da
organiziram jedan sastanak i uspijevao sam uhvatiti samo nekoliko sati sna
dok sam prikupljao svu potrebnu (c itaj, besmislenu) dokumentaciju. Kad je
napokon doao vikend, htio sam se naspavati do mile volje. A onda je, dakako,
zazvonio telefon.
"Spavao si?" upitala me znatieljno Sumire.
"Mmm", zastenjao sam i nagonski pogledao na budilicu kraj kreveta. Sat je
imao velike luorescentne kazaljke, ali nisam vidio koliko je sati. Slika koja mi
se projicirala na Vnrez nicu i dio mozga koji ju je obraivao nisu se uspijevali
sinkronizirati, kao kad se stara gospoa uzaludno trudi udjenuti konac u iglu.
Jedino sam uspio razabrati da je oko mene mrak, nalik Fitzgeraldovoj
"Mranoj noi due".
"Uskoro e svanuti."
"Mmm", promrmljao sam.
"U mom susjedstvu z ivi c ovjek koji uzgaja pijetlove. Drz i ih vec godinama.
Za nekih pola sata poc et c e kukurikati kao ludi. To mi je najdraz e doba dana.
Kad crno noc no nebo zasja na istoku, a pijetlovi kukuric u iz petnih z ila kao da
se nekom osveuju. Ima kod tebe pijetlova?"
Na svom kraju telefona lagano sam zatresao glavom.
"Zovem te iz govornice kraj parka."
"Mmmm", rekao sam. Govornica je od njezinog stana bila udaljena oko
dvjesto metara. Kako Sumire nije imala telefon, morala je pjes ac iti onamo
kad god je htjela nazvati. Bila je to najobinija telefonska govornica.
"Znam da te ne bih smjela zvati ovako rano. Zbilja mi je z ao. U ovo doba
dana kad ni pijetlovi jos ne kukuric u. Kad bijedni mjesec jos visi u uglu neba
na istoku kao iscijeeni bubreg. Ali, sjeti se kako je meni morala sam
ovamo potegnuti pjes ice po mrklom mraku. I pritom sam u ruci stiskala
telefonsku karticu koju sam dobila na dar na sestric ninom vjenc anju. Na njoj
je slika sretnog para kako se drz i za ruke. Moz es zamisliti kako je to
deprimantno? Za boga miloga, c ak su mi i sokne rasparene. Na jednoj je slika
Mickevja Mousea, druga je obic na vunena, bez slike. U mojoj sobi je nered kao
da je bomba pala, ne mogu nis ta pronac i. Ne z elim ovo rec i preglasno, ali ne
moe si zamisliti u kakvom su mi degutantnom stanju gaice.
C ak ni pervertiti koji kradu gac ice ne bi ih s tapom dodirnuli. Da me sad
ubije manijak, javno bih se osramotila. Ne traz im suc ut, ali bilo bi mi drago
da pokaz es malo vis e entuzijazma dok mi odgovaras . A ne da samo ledeno
ubacuje hmm i umm. to kae na neki veznik?
Veznik bi dobro doao. Neto kao ipak ili ali.
"Meutim", rekao sam. Bio sam iscrpljen i inilo mi se da jo sanjam.
"Meutim", ponovila je ona. "U redu, s tim se da z ivjeti. Jedan mali korak
za ovjeka. Vrlo mali korak, meutim."
"No, neto si trebala?"
"Tako je, htjela sam da mi nes to kaz es . Zato te i zovem", rec e Sumire.
Lagano je proc istila grlo. "Z eljela bih znati koja je razlika izmeu znaka i
simbola?"
Osjetio sam nes to vrlo c udno, kao da mi nes to nec ujno stupa kroz glavu.
"Moe ponoviti pitanje?"
Ponovila ga je. "Koja je razlika izmeu znaka i simbola?"
Uspravio sam se u krevetu, premjestio slus alicu iz lijeve u desnu ruku.
"Daj da ras c istimo ti me zoves zato s to z elis saznati koja je razlika izmeu
znaka i simbola. U nedjelju ujutro, prije no to je svanulo. Hmmm.
"U c etiri i petnaest, da budemo precizni", rec e ona. "Muc i me to. S to bi
mogla biti razlika izmeu znaka i simbola? Netko me to pitao prije
petnaestak dana i vis e to ne mogu izbiti iz glave. Spremala sam se u krevet i
odjednom sam se toga sjetila. Ne mogu zaspati dok ne saznam. Moz es mi ti
objasniti? Razliku izmeu znaka i simbola?"
"Da razmislim", rekao sam i zagledao se u strop. C ak i kad sam pri punoj
svijesti, logic no objasniti nes to Sumiri nikad nije lako. "Car je simbol Japana.
To ti je jasno?"
"Na neki nain", odgovori ona.
"Na neki nac in nije dovoljno. Tako kaz e japanski Ustav", rekao sam s to
sam staloz enije mogao. "Nema mjesta za rasprave ili sumnje. To moras
prihvatiti ili neemo nikamo stii."
"O.K. Prihvaam."
"Hvala. Dakle, car je simbol Japana. Ali to ne znac i da su car i Japan
ekvivalenti. Je li ti to jasno?"
"Ne ba."
"U redu pokuajmo ovako. Strelica pokazuje u jednom smjeru.
Car je simbol Japana, ali Japan nije simbol cara. To ti je valjda jasno?"
"Mislim da je."
"A recimo da napis es 'Car je znak Japana'. Ta rec enica izjednac ava to
dvoje. Pa kad kaz emo 'Japan', to ujedno znac i 'car', a kad govorimo o caru,
mislimo i na 'Japan'. Drugim rijec ima, to je dvoje uzajamno zamjenjivo. Isto
kao da kaemo 'a jednako b, dakle, b jednako a'. To je znak."
"Znai, ti mi govori da moemo zamijeniti cara i Japan. To se moe?"
"Nisam to mislio", rekao sam i z estoko zavrtio glavom na svojem kraju
linije. "Samo ti hoc u objasniti najbolje s to mogu. Ne pada mi na pamet da
zamjenjujem cara i Japan. To je samo nain da ti objasnim.
"Hmmm", rekla je Sumire. "Mislim da sam shvatila. Kao sliku. Kao razliku
izmeu jednosmjerne i dvosmjerne ulice.
"Za tvoje potrebe dovoljno si blizu."
"Uvijek se divim kako ti dobro objanjava."
"To mi je posao", rekao sam. Rijec i su mi zvuc ale ustajalo i bezbojno.
"Vidjela bi da si ti uc iteljica u osnovnoj s koli. Ne moz es zamisliti kakva mi
pitanja postavljaju. 'Zas to svijet nije c etvrtast?' 'Zas to lignje imaju deset
krakova a ne osam?' Nauio sam odgovoriti praktiki na svako pitanje."
"Sigurno si sjajan uitelj."
"Ma, pitam se", rekao sam. Zbilja sam se pitao.
"Kad smo kod toga, zato lignje imaju deset krakova a ne osam?"
"Smijem sad natrag na spavanje? Mrtav sam umoran. Drz im ovu slus alicu
kao da drim kameni zid da se ne srui."
"Znas ..." rekla je Sumire i dopustila da se umijes a jedna ina stanka kao
da stari z eljeznic ar uz zveket spus ta z eljeznic ku rampu trenutak prije no s to
projuri vlak za Sankt Petersburg. "Zbilja mi je glupo ovo rec i, ali zaljubila sam
se."
"Hmmm", rekao sam i ponovno premjestio slus alicu u lijevu ruku. C uo
sam je kako dis e preko telefona. Pojma nisam imao kako na to trebam
odgovoriti. I kao s to mi se c esto dogaa kad ne znam s to da kaz em, izletjela
mi je potpuno idiotska primjedba. "Ne valjda u mene, pretpostavljam?"
"Ne u tebe", odgovorila je Sumire. C uo sam klik jeftinog upaljac a kojim
pripaljuje cigaretu. "Ima danas vremena? Htjela bih o tome razgovarati."
"Misli, o tome kako si se zaljubila u nekoga, a to nisam ja?"
"Toc no", rec e ona. "O tome kako sam se mahnito zaljubila u nekoga, ali ne
u tebe."
Stisnuo sam slus alicu glavom o rame i protegnuo se. "Imam vremena
naveer."
"Dolazim u pet", rekla je Sumire, a onda dodala kao da joj je to tek sad palo
na pamet: "Hvala ti."
"Na emu?"
"Na tome s to si tako zlatan da mi odgovaras na pitanja usred noc i."
Promrmljao sam nes to neodreeno, spustio slus alicu i ugasio svjetlo. Vani je
i dalje bio mrkli mrak. Neposredno prije no s to sam utonuo u san, mislio sam
na njezino posljednje hvala i o tome jesam li ikad prije od nje c uo tu rijec .
Moda jesam, jednom, ali nisam se mogao sjetiti.
Sumire je stigla malo prije pet. Nisam je prepoznao. Potpuno je
promijenila stil. Kosu je odrezala u modernu kratku frizuru i na ikama su joj
se jos vidjeli tragovi s kara. Nosila je lagani dz emper na kopc anje preko
tamnoplave haljine kratkih rukava i par crnih lakiranih cipela srednje-visokih
potpetica. C ak je imala i c arape. C arape? Nisam neki struc njak za z ensku
odjec u, ali bilo mi je jasno da je sve na njoj prilic no skupo. Tako odjevena,
Sumire je djelovala dotjerano i ljupko. Sasvim joj je dobro to stajalo, moram
priznati. Iako mi je draa bila stara otpadnica Sumire. Svatko po svom ukusu.
"Nije los e", rekao sam, odmjerivs i je od glave do pete. "Ali pitam se s to bi
rekao dobri stari Jack Kerouac."
Sumire se nasmijes ila trunc icu soisticiranije nego inac e. "Mogli bismo
proetati."
Pros etali smo rame uz rame niz sveuc ilis nu aveniju prema kolodvoru i
zastali u nas oj omiljenoj kavani. Sumire je naruc ila s to i obic no, komad torte
uz kavu. Bila je vedra nedjeljna vec er potkraj travnja. Cvjec arnice su zatrpali
s afrani i tulipani. Puhao je lagani povjetarac koji je blago nabirao rubove
enskih sukanja i mirisao na mlado drvee i plandovanje.
Stavio sam ruke iza glave i gledao kako Sumire polako ali u slast tamani
tortu. Iz malih zvuc nika na stropu kavane Astrud Gilberto pjevala je staru
bossanovu. "Odvedi me u Aruandu", pjevala je. Zatvorio sam oc i i zveket
s alica i tanjuric a zazvuc ao mi je kao s um dalekoga mora. Aruanda tko zna
kako je tamo?, zapitao sam se. "Jo ti se spava?"
"Vie ne", odgovorio sam i otvorio oi.
"Dobro si?"
"Sasvim dobro. Dobro kao rijeka Vltava u proljee."
Sumire je jedno vrijeme zurila u prazan tanjur na kojem je prije bio njezin
komad torte. Podigla je pogled prema meni.
"Nije ti udno to sam ovako odjevena?"
"Malo je."
"Nisam ja kupila ovu odjeu. Nemam ja tih novaca. Iza toga je cijela pria."
"Smijem li pogoditi o emu se radi?"
"Izvoli", rekla je ona.
"Bas si u svom uobic ajenom dronjavom kompletu ravno iz Jacka
Kerouaca, s cigaretom koja ti visi iz usta, prala ruke u nekom javnom zahodu
kad je uletjela 152 cm visoka z ena, sva izbezumljena, dotjerana da se
smrznes , i bez daha rekla 'Molim vas, morate mi pomoc i! Nemam vremena za
objas njavanje, ali progone me neki uz asni ljudi. Mogu li s vama zamijeniti
odjec u? Ako se presvuc emo, uspjet c u im pobjec i. Hvala Bogu da smo isti
broj'. Ba kao u nekom akcijskom hongkonkom filmu."
Sumire se nasmijala. "A ta druga z ena sluc ajno je nosila cipele broj 36 i
haljinu broj 36. Pukim sluajem."
"I vi ste na licu mjesta zamijenile svu odjec u, ukljuc ivs i i tvoje gac ice s
Mickevjem Mouseom?"
"Imam arape s Mickevjem Mouseom, a ne gaice."
"No, to ve", rekao sam.
"Hmmm", rekla je Sumire. "Zapravo, nisi daleko od istine."
"Koliko sam daleko?"
Nagnula se prema meni preko stola. "Duga je to pric a. Z elis da ti je
ispriam?"
"Buduc i da si pres la cijeli put bas zato da mi je ispric as , osjec am
utemeljenu bojazan da nije vaz no z elim li to ili ne. U svakom sluc aju, pric aj.
Dodaj uvod ako eli. I ples duhova. Meni je svejedno."
Poc ela je pric ati. O sestric ninoj svadbi i o ruc ku na kojem je bila s Miu u
Aojami. I to je zbilja bila duga pria.
3
Dan nakon svadbe, u ponedjeljak, padala je kis a. Kis iti je poc elo odmah
poslije ponoc i i padalo je bez prestanka sve do jutra. Topla, blaga kis a
natapala je proljetno tlo i tiho budila bezimena stvorenja to u njemu ive.
Pomisao da c e ponovno sresti Miu uzbudila je Sumire pa se nije mogla
sabrati. C inilo joj se da stoji sama na vrhu brijega, a oko nje se uskovitlao
vjetar. Smjestila se za svoj pisac i stol kao i obic no, zapalila cigaretu, ukljuc ila
kompjuter, ali koliko god da je zurila u monitor, na pamet joj nije padala ni
jedna jedina rec enica. Sasvim nevjerojatna pojava za Sumire. Odustala je,
iskljuc ila kompjuter, ispruz ila se na krevet u svojem sobic ku i dok joj je
nezapaljena cigareta visjela iz usta, pustila je da joj misli besciljno vrludaju.
Ako me samo pomisao da c u ponovno vidjeti Miu toliko uzbuuje, mislila je,
kako bi tek boljelo da smo se na toj svadbi oprostile da se vis e nikad ne
sretnemo. Moz da samo c eznem da budem poput nje lijepa, proinjena
starija z ena? Ne, odluc ila je, nije to. Kad sam uz nju, z elim je dodirnuti. To je
ipak malo drukije od enje.
Sumire je uzdahnula, neko vrijeme piljila u strop i pripalila cigaretu. Kad
bolje razmislis , zbilja je to c udno, mislila je ona. Evo ga na, zaljubljena sam
prvi put u z ivotu u dobi od dvadeset dvije godine. A ta druga osoba nekim je
sluajem ena.
Restoran u kojem je Miu rezervirala stol bio je na deset minuta hoda od
stanice metroa Omote Sando. jedan od onih restorana koje je tes ko nac i ako
vec ne znate gdje je, nipos to mjesto gdje se svrac a prigristi nes to s nogu. C ak
mu se i ime tes ko pamti, osim ako ga niste vis e puta c uli. Na ulazu je Sumire
spomenula Miu pa su je otpratili do male, intimne blagovaonice na katu. Miu
je vec bila tamo i pijuckala ledeni Perrier, duboko u razgovoru s konobarom
oko jelovnika.
Miu je imala tamnoplavu kos ulju s ovratnikom i preko nje pamuc ni
pulover iste boje, a u kosi tanku jednostavnu srebrnu ukosnicu.
Bijele traperice pripijale su joj se uz tijelo. Na stol je odloz ila naoc ale za
sunce sa svijetloplavim staklima, a na stolac kraj sebe reket za squash i
sportsku torbu marke Missoni. Djelovala je kao da se uputila kuc i nakon
nekoliko podnevnih partija squasha. Obrazi su joj se jos z arili
njez noruz ic asto. Sumire ju je zamislila kako se tus ira u sportskoj dvorani,
trlja tijelo sapunom egzotina mirisa.
Kad je Sumire us la u salu, u svom uobic ajenom sakou s uzorkom riblje
kosti i vojnic kim hlac ama, kose ras c upane kao u siroc eta, Miu je podigla
pogled s jelovnika i blistavo joj se nasmijes ila. "Neki dan si mi rekla da jedes
sve, je li tako? Nadam se da te ne smeta s to sam naruc ila za obje." Naravno da
ne, odgovorila je Sumire.
Miu je naruc ila isti jelovnik za njih obje. Predjelo je bila lagana riba na
z aru s kapljicom zelenog umaka s gljivama. Riblji ileti bili su besprijekorno
pripravljeni zlatili su se gotovo umjetnic ki tako da odmah bude jasno kako
je sve bas kako treba. Objed su zaokruz ili njoki od bundeve i delikatna salata
od endivije. Za desert creme brulee, koju je jela samo Sumire. Miu desert nije
ni okusila. Na kraju su popili espresso. Sumire je primijetila kako Miu
iznimno pazi s to jede. Vrat joj je bio tanak poput peteljke, tijelo bez i trunke
vidljiva sala. Nije izgledala kao da mora drz ati dijetu. Ipak, oc ito se
pridrz avala superstrogih pravila kad je rijec o hrani. Kao kakav Spartanac
utaboren u planinskoj tvravi.
Uz jelo su c avrljale o svemu i ni o c emu posebno. Miu se zanimala za
Sumirinu obitelj pa joj je odgovarala na pitanja iskreno koliko je mogla.
Pric ala je Miu o ocu, majci, s kolama koje je pohaala (i redom mrzila),
nagradama koje je osvajala za sastavke bicikl i komplet enciklopedija o
tome kako je prekinula studij, kako sad provodi dane. Ne osobito uzbudljiv
z ivot. Miu je ipak slus ala opc injena, kao da slus a o c udesnim obic ajima daleke
zemlje.
Sumire je toliko toga jos htjela saznati o Miu. Ali, Miu je nerado govorila o
sebi. To nije vaz no, izvlac ila se uz vedri smijes ak. "Radije bih da pric amo o
tebi."
Do kraja ruc ka Sumire nije saznala mnogo. Ovo je otprilike sve s to je
otkrila: Miuin otac darovao je mnogo novca malenom gradu na sjeveru
Koreje, u kojem se rodio, i izgradio nekoliko javnih ustanova a stanovnici
su mu zauzvrat podigli bronani kip na gradskom trgu.
"Gradic je visoko u brdima", objasnila je Miu. "Zimi je uz asno, od samog te
pogleda na okolinu prou z marci. Brda su stjenovita i crvenkasta, obrasla
c vornatim drvec em. Kad sam bila mala, tata me jednom odveo onamo. Kad
su otkrivali spomenik. Oko mene se natisnula gomila rodbine, svi su plakali i
grlili me. Od svega s to su mi govorili nisam razumjela ni rijec i. Sjec am se
samo da sam se bojala. Za mene je to bio grad u stranoj zemlji koju nikad
prije nisam vidjela."
Kakav je kip?, pitala je Sumire. Nije poznavala nikoga kome su podigli
spomenik. "Obic an kip. Kakvih ima posvuda. Ali c udno je vidjeti kip vlastitog
oca. Zamisli da podignu spomenik tvojem ocu na trgu ispred postaje
C igasaki. Malo bi se c udno osjec ala. Moj je otac bio razmjerno nizak c ovjek, ali
na spomeniku izgleda kao gorostas. Bilo mi je samo pet godina, ali primijetila
sam kako ono to vidi nije uvijek istinito."
Da podignu spomenik mojem ocu, razmis ljala je Sumire, kip bi izvukao
krai kraj. Jer njezin je otac u pravom ivotu bio malko previe lijep.
"Htjela bih nastaviti tamo gdje smo juc er stale", rekla je Miu kad je stigla i
druga alica espressa. "Onda, to ti se ini, bi li htjela raditi kod mene?"
Sumire je umirala od z elje za cigaretom, ali nigdje nije vidjela pepeljaru.
Umjesto toga otpila je gutljaj ledenog Perriera.
Pos teno je odgovorila: "Onda, kakav bi to toc no bio posao? Kao s to sam
juc er rekla, osim nekoliko jednostavnih izic kih poslova, nikad zapravo nisam
zaozbiljno radila. Osim toga, nemam nijedan prikladan komad odjec e. Na
onoj svadbi bila sam u posuenom od glave do pete."
Miu je kimnula ne promijenivs i izraz. Mora da je predvidjela ovakav
odgovor.
"Mislim da prilino dobro razumijem kakva si ti osoba", ree Miu, "i posao
koji imam na umu ne bi ti smio zadavati nikakvih potes koc a. Sigurna sam da
c es se sa svim uspjes no nositi. Doista je vaz no jedino z elis li raditi kod mene
ili ne. Gledaj to na taj nain, jednostavno da ili ne."
Sumire je paz ljivo birala rijec i. "Drago mi je s to ste to rekli, ali meni je
trenutano najvanije pisati romane. Uostalom, zato sam i prekinula studij."
Miu je pogledala preko stola ravno u Sumire. Sumire je oc utjela tihi
pogled na koi i osjetila kako joj lice bukti.
"Smijem li rei tono to mislim?" upita Miu.
"Naravno da smijete. Samo izvolite."
"Moglo bi ti biti neugodno."
Da pokaz e kako to moz e podnijeti, Sumire je stisnula usnice i zagledala se
Miu ravno u oi.
"U ovom trenutku z ivota mislim da nec es napisati nis ta znac ajno, koliko
god vremena uloz ila u svoje romane", mirno i bez krzmanja rekla je Miu.
"Imas dara. Sigurna sam da c es jednog dana postati iznimna spisateljica. I ne
pric am bez veze, doista to vjerujem. Ti posjedujes prirodnu sposobnost, ali
ovo nije pravo vrijeme. Jos nemas snagu koja ti je potrebna da napravis taj
korak. Ne osjea li to katkad i sama?"
"Vrijeme i iskustvo", rezimirala je Sumire. Miu se nasmijes ila. "U svakom
sluc aju, doi raditi kod mene. To je za tebe najbolji izbor. A kad osjetis da je
nastupio pravi c as, nemoj oklijevati da sve drugo pustis i posvetis se pisanju
romana koliko ti srce z eli. Tebi samo treba nes to vis e vremena da stignes do
tog stupnja nego nekom prosjec nom. C ak i ako napunis dvadeset osam
godina, a da ti se pritom nijednom ne posrei, da ti roditelji ukinu izdravanje
i ostane bez prebijene pare, no, pa to onda? Moda e malo gladovati, ali to
bi moglo biti dobro iskustvo za pisca."
Sumire je zaustila da odgovori, ali nije rekla nita. Samo je kimnula.
Miu je posegnula desnom rukom prema sredini stola. "Da ti vidim dlan",
rekla je.
Sumire je ispruz ila desnu ruku i Miu ju je cijelu obuhvatila. Dlan joj je bio
topao i gladak. "Ne moras se toliko zbog toga gristi. Nemoj se drz ati
potiteno. Dobro emo se slagati."
Sumire je progutala knedlu i nekako se uspjela opustiti. Dok je Miu zurila
ravno u nju, c inilo joj se kao da se postupno smanjuje. Kao kocka leda koja je
ostala na suncu, mogla bi se dokraja istopiti.
"Voljela bih da od sljedec eg tjedna dolazis u moj ured tri puta tjedno. U
ponedjeljak, srijedu i petak. Moz es poc eti u deset i otic i u c etiri. Tako c es
izbjec i najvec u guz vu u prometu. Ne mogu ti platiti mnogo, ali posao je lagan,
a kad nemas s to raditi, smijes c itati. Jedan je uvjet da dva puta tjedno ides na
talijanski. Vec znas s panjolski pa ti to ne bi trebalo biti prezahtjevno. I voljela
bih da vjez bas englesku konverzaciju i voz nju kad god imas vremena. Mislis
da bi mogla?"
"Mislim da bih", odgovorila je Sumire. Glas joj je zvuc ao kao da govori
netko drugi u nekoj drugoj prostoriji. S to god da od mene zatraz i, s to god da
mi zapovjedi, mogu samo rei da, shvatila je.
Miu je netremice promatrala Sumire i dalje je drei za ruku.
Sumire je jasno razabirala svoj obris kako se odraz ava duboko u Miuinim
tamnim oc ima. C inilo joj se da joj nes to usisava dus u s onu stranu zrcala.
Sumiri se svidjela ta slika, a u isto vrijeme ju je plaila.
Miu se nasmijes ila i s armantne boric e pojavile su joj se u kutovima oc iju.
"Idemo u moj stan. Neto bih ti htjela pokazati."
4
Ljetne praznike na trec oj godini fakulteta proveo sam lunjajuc i sam po
Hokurikuu, naletio na z enu osam godina stariju od mene, koja je takoer
putovala sama, i proveli smo noc zajedno. U to doba to mi je izgledalo kao
pria iz uvoda Sosekijeva romana Saniro.
ena je radila u odjelu inozemne razmjene jedne banke u Tokiju.
Kad god je imala slobodno, uzela bi nekoliko knjiga i sama nekamo
otputovala. "Mnogo je manje zamorno putovati sam", objasnila mi je.
Posjedovala je stanovit s arm, zbog c ega mi je bilo tes ko shvatiti kako je
uopc e moz e zanimati netko poput mene povuc eni, mrs avi
osamnaestogodis nji student. A opet, dok je sjedila preko puta mene u vlaku,
oc ito je uz ivala u nas em bezazlenom prepucavanju. Cesto se glasno smijala. A
ja sam, netipic no, brbljao sto na sat. Sluc ajno smo silazili na istoj stanici, u
Kanazavi. "Znas li gdje c es odsjesti?" upitala me. Ne, odgovorio sam; nikad u
z ivotu nisam rezervirao hotelsku sobu. Ja imam sobu u hotelu, rekla mi je.
Moz es sa mnom ako hoc es . "Ne brini", nastavila je, "cijena je ista bez obzira
jesu li u sobi jedna ili dvije osobe."
Prvi put kad smo vodili ljubav, usplahirio sam se i spetljao, s to me malo
zakoilo. Ispriao sam joj se.
"Ba smo uljudni", rekla je ona. "Ne mora se ispriavati za svaku sitnicu."
Kad se otus irala, zagrnula se ogrtac em od frotira, izvadila dva hladna piva
iz friidera i jedno dodala meni.
"Dobro vozi?" upitala me.
"Tek sam dobio dozvolu pa vjerojatno ne vozim osobito. Prosjec no."
Nasmijes ila se. "Kao i ja. Mislim da sasvim pristojno vozim, ali moji se
prijatelji ne slaz u. Po c emu se moz e zakljuc iti da sam vjerojatno i ja
prosjena. Sigurno zna mnogo ljudi koji misle da izvrsno voze. Je li tako?"
"Ima pravo."
"Ali sigurno postoje i oni koji ne voze ba dobro."
Kimnuo sam glavom. Ona je utke otpila gutljaj piva i malo razmislila.
"Te su stvari do stanovite mjere uroene. Moglo bi se rec i da je to dar.
Neki su ljudi spretni, drugi imaju dvije lijeve.. . Neki su paz ljivi, drugi nisu. Je li
tako?"
Ponovno sam kimnuo.
"U redu. A sad vidi. Recimo da si se uputio na dugac ko putovanje
automobilom s jos jednom osobom. I vas dvoje c ete se izmjenjivati za
volanom. Koga bi odabrao? C ovjeka koji dobro vozi ali je nepaz ljiv, ili paz ljiva
ovjeka koji nije ba tako dobar voza?"
"Vjerojatno ovog drugog", rekao sam.
"I ja", rekla je ona. "A ovo je slic no. Biti dobar ili los , vjes t ili nespretan
to nije vaz no. Vaz no je jedino biti paz ljiv. Ostati miran, biti budan, svjestan
stvari oko sebe."
"Budan?" upitao sam.
Ona se samo nasmijeila i vie nije rekla nita.
Nes to kasnije drugi put smo vodili ljubav i ovaj put sve je teklo glatko,
nas li smo se. Biti budan mislim da sam poc eo shvac ati o c emu mi je
govorila. Prvi put sam vidio kako ena reagira u zanosu strasti.
Sljedec e jutro zajedno smo doruc kovali i potom je svatko pos ao svojim
putem. Ona je nastavila svoje putovanje, ja svoje. Na odlasku mi je rekla da se
za dva mjeseca udaje za kolegu s posla. "Jako je drag c ovjek", vedro mi je
rekla. "Hodamo vec pet godina i sad smo napokon odluc ili ozakoniti vezu. S to
znai da vjerojatno vie neu sama putovati. to je bilo, bilo je."
Bio sam jos mlad, uvjeren da se takva uzbuenja neprestano des avaju.
Kasnije sam u ivotu shvatio koliko sam pogrijeio.
Tu pric u sam davno ispric ao Sumire. Ne znam kako sam na to nados ao.
Moda dok smo razgovarali o seksualnoj elji.
"I to je poanta tvoje prie?" pitala me Sumire.
"Onaj dio o budnosti", odgovorio sam. "O tome da se ne smije suditi
unaprijed. Da treba oslukivati to se dogaa, drati otvorene ui, srce i um."
"Hmmm", odgovorila je Sumire. Kao da je prebirala po mojoj bijednoj
seksualnoj pustolovini, moz da se pitala kako da je ugradi u jedan od svojih
romana.
"Kako bilo, ti oito ima mnogo iskustva, je li?"
"Ne bih bas rekao mnogo", blago sam prosvjedovao. "Stvari se
jednostavno dogode."
Grickala je nokat zanesena u misli. "Ali kako postati budan? Kritic ni
trenutak nastupa i ti kae 'O.K. Bit u budan i pomno u sluati'.
Ali te se stvari ne mogu svladati samo tako, dok kaz es keks. Moz es biti
malo precizniji? Moe mi dati kakav primjer?"
"Dakle, prvo se mora opustiti... Recimo, brojei."
"to jo?"
"Razmis ljaj o krastavcima u friz ideru u ljetno poslijepodne. To je samo
primjer."
"C ekaj malo", rekla je ona i znac ajno zastala. "Ti mi hoc es rec i da, dok
vodis ljubav s djevojkom, zamis ljas krastavce u friz ideru u ljetno
poslijepodne?"
"Ne cijelo vrijeme", rekao sam.
"Ali povremeno." Pa da.
Sumire se namrs tila i nekoliko puta protresla glavom. "Ti si puno
perverzniji nego to izgleda."
"Svatko ima perverznu stranu", rekao sam.
"U restoranu, dok me je Miu drz ala za ruku i gledala mi duboko u oc i,
razmis ljala sam o krastavcima", rekla mi je Sumire. "Moras ostati pribrana,
mora paljivo sluati, govorila sam sama sebi."
"O krastavcima?"
"Ne sjec as se s to si mi rekao, o krastavcima u friz ideru u ljetno
poslijepodne?"
"Aha. Mislim da se sjeam", prisjetio sam se. "I, je li ti pomoglo?"
"Malo", rekla je Sumire.
"Drago mi je to uti", odgovorio sam.
Sumire se vratila na temu. "Miu stanuje samo nekoliko minuta hoda od
restorana. Stan joj nije velik, ali je zbilja lijep. Sunc ana veranda, biljke,
talijanski koz nati kauc , Boseovi zvuc nici, graike na zidu, Jaguar na
parkiralis tu. Tamo stanuje sama. S muz em ima stan negdje u Setagaji. Ondje
provodi vikende. Vec inu vremena je u stanu u Aojami. I s to mislis s to mi je
tamo pokazala?"
"Omiljene sandale Marka Bolana od zmijske koz e, u staklenoj vitrini",
pogaao sam. "Neprocjenjivo naslijee bez kojeg se ne moz e ispric ati
potpuna povijest rock'n'rolla. Sve su ljuske na broju, njegov potpis na
potplatu. Oboavatelji vrite."
Sumire se namrs tila i uzdahnula. "Da izume auto koji vozi na glupe s ale, ti
bi daleko dogurao."
"Pripii to osiromaenom umu", ponizno sam rekao.
"U redu, dosta s ale. Z elim da ozbiljno razmislis . S to mislis , s to mi je tamo
pokazala? Ako pogodi, ja plaam raun."
Nakas ljao sam se. "Pokazala ti je ove predivne stvari koje imas na sebi. I
rekla ti da ih moe nositi na posao."
"Pogodio si", rekla je. "Ona ima jednu bogatu prijateljicu koja ne zna kud
bi s robom, a otprilike je iste velic ine kao i ja. Nije li z ivot c udan? Postoje ljudi
koji imaju toliko odbac enih krpa da im ne stanu u ormare. A opet postoje i
ljudi kao s to sam ja, koji ne mogu ni c arape spariti. Uostalom, bas me briga.
Miu je otis la prijateljici i vratila se s naramkom odjec e. Ako paz ljivo pogledas ,
sve je malo demodirano, ali to gotovo nitko nee primijetiti."
Kako god da paljivo gledam, ja to ne bih primijetio, rekao sam joj.
Sumire se zadovoljno nasmijes ila. "Sve mi pristaje kao saliveno. Haljine,
bluze, suknje, sve. Morat c u malo uzeti u struku, ali ako stavim pojas, nec e se
ni primijetiti. Srec om, imam isti broj noge kao Miu, pa mi je ona dala nekoliko
pari cipela koje joj ne trebaju. Visoke pete, niske pete, sandale za ljeto. Sve s
talijanskim imenima. I torbice. I malo kozmetike."
"Prava Jane Eyre", rekao sam.
I to je pric a koja objas njava kako je Sumire poc ela raditi tri dana tjedno u
Miuinom uredu. Nositi sako i haljinu, visoke pete i diskretnu s minku, voziti
se ujutro metroom od Kic ioje do Haraukua. Iz nekog razloga to
jednostavno nisam mogao zamisliti.
Osim ureda u zgradi svoje tvrtke u Akasaki, Miu je imala i vlastiti mali
ured u ingumaeu. Tamo je stajao njezin radni stol kao i stol njezine
pomoc nice (drugim rijec ima, Sumire), uredski ormar, faks, telefon i laptop.
To je sve. Samo jedna soba u stambenoj zgradi, sa sic us nom kuhinjicom i
kupaonicom koje kao da se netko naknadno sjetio dograditi. U uredu je imala
i CD-player, male zvuc nike i desetak CD-a s klasic nom glazbom. Prostorija je
bila na trec em katu i s prozora koji je gledao prema istoku vidio se mali park.
Prvi kat zgrade zauzela je trgovina s namjes tajem iz sjeverne Europe. Cijela
zgrada bila je uvuc ena od glavne ceste tako da se buka prometa svela na
minimum.
C im bi stigla u ured, Sumire bi zalila biljke i ukljuc ila aparat za kavu.
Provjerila bi telefonske poruke i e-mailove na laptopu. Ako je bilo poruka,
isprintala bi ih i stavila na Miuin stol. Pos ta je uglavnom stizala od stranih
menadz era, na engleskom ili francuskom. Papirnatu pos tu je otvarala i bacala
u smec e sve s to je oc ito bilo nepotrebno. Svaki dan je nekoliko puta zvonio
telefon, katkad s pozivima iz inozemstva.
Sumire bi zapisala ime osobe, broj i poruku, i to prenijela Miu koju je zvala
na mobitel.
Miu bi se obic no pojavila oko jedan ili dva poslije podne. Ostala bi oko sat
vremena, dala Sumiri razlic ite upute, popila kavu, obavila nekoliko
telefonskih razgovora. Ako je bilo pisama koja su zahtijevala odgovor,
izdiktirala bi ih Sumiri koja bi ih uc isto napisala na kompjuteru i onda ili slala
pos tom ili faksirala. Bila su to uglavnom vrlo kratka poslovna pisma. Sumire
je takoer naruc ivala Miu kod frizera, rezervirala joj stol u restoranu i teren
za squash. Kad bi obavile poslovni dio, Miu i Sumire su obic no malo
proavrljale, a onda bi Miu otila.
Tako je Sumire c esto sjedila u uredu sama i satima ni s kim nije
razgovarala, ali nikad joj nije bilo ni dosadno ni pusto. Pisala je zadac e za
tec aj talijanskog na koji je is la dvaput tjedno, uc ila napamet nepravilne
glagole, ispravljala izgovor uz magnetofon. Upisala se na kompjuterski tec aj i
dos la do stupnja da zna rijes iti vec inu jednostavnih problema. Prouc avala je
podatke na hard-disku i u grubim se crtama upuc ivala u projekte na kojima je
Miu radila.
Svoj glavni posao Miu joj je opisala na svadbi. Ugovarala je suradnju s
malim proizvoac ima vina, pretez no u Francuskoj, i na veliko prodavala
njihova vina restoranima i specijaliziranim trgovinama u Tokiju. Povremeno
je organizirala koncerte glazbenika iz inozemstva u Japanu. Prc kave poslovne
detalje rjes avali su agenti iz velikih tvrtki, dok se Miu koncentrirala na
cjelokupni projekt i samo neke pojedinosti. Specijalnost joj je bila pronalaziti
nepoznate mlade izvoae koji obeavaju i dovoditi ih u Japan.
Koliko je Miu zaraivala od privatnog posla, Sumire pojma nije imala.
Rac unovodstvo se vodilo na posebnim diskovima i knjige se nisu mogle
otvoriti bez lozinke. U svakom sluc aju, Sumire je evala od srec e, srce joj je
skakalo od uzbuenja, samo zato s to se via s Miu i s njom razgovara. To je
stol za kojim sjedi Miu, mislila je. Ovo je kemijska olovka kojom pis e, s alica iz
koje pije kavu. Kako god beznac ajan bio zadatak, Sumire je davala sve od
sebe.
Svako malo Miu je vodila Sumire van na ruc ak. Buduc i da se bavi vinom,
smatrala je da mora redovito obic i poznatije restorane kako bi drz ala korak s
novostima. Miu je uvijek naruc ivala lagano jelo od ribe ili, katkad, piletinu,
premda je obic no pola ostavljala, a desert preskakala. Razmatrala je vinsku
kartu do u sitnice prije nego bi odluc ila koju c e butelju naruc iti, ali nikad nije
popila vis e od jedne c as e. "Samo izvoli, popij koliko god z elis ", nutkala je Miu
Sumire, ali Sumire ni u snu nije mogla toliko popiti. Tako su uvijek ostavljale
barem polovicu vrlo skupe butelje, ali Miu se nije uzrujavala.
"Zbilja je s teta naruc iti cijelu butelju samo za nas dvije", Sumire je jednom
rekla Miu. "Jedva da pola popijemo."
"Ne brini se", nasmijala se Miu. "S to vis e ostane u boci, vis e c e ljudi u
restoranu imati priliku kus ati vino. Sommelier, s ef sale, svi do onog zadnjeg
konobara koji nalijeva vodu u c as e. Tako c e mnogi nauc iti cijeniti dobro vino.
Zato nije teta ne popiti skupo vino do kraja."
Miu je prouc ila boju Medoca iz 1986. i onda, kao da uz iva u elegantno
napisanoj prozi, paljivo otpila gutljaj.
"Isto je sa svim ostalim, moras uc iti kroz vlastito iskustvo, na vlastitoj
koi. To se ne da nauiti iz knjiga."
Oponas ajuc i Miu, Sumire je podigla c as u i vrlo paz ljivo otpila gutljaj,
zadrz ala ga u ustima i onda progutala. Na trenutak je osjetila ugodan okus, ali
za nekoliko sekundi je ishlapio poput jutarnje rose na listu ljeti. A to je
pripremalo nepce za sljedec i zalogaj. Svaki put kad je objedovala i
razgovarala s Miu, Sumire je nauc ila nes to novo. Zaprepastio ju je neizmjerni
broj stvari koje jo mora nauiti.
"Znate, nikad mi nije na pamet palo da poz elim biti netko drugi", izletjelo
je jednom Sumire, moz da zato s to joj se jezik razvezao od neuobic ajeno
velike kolic ine vina koju je ulila u sebe. "Ali, katkad pomislim kako bi bilo
lijepo biti kao vi."
Miu je nakratko zadrz ala dah, onda uzela vinsku c as u i otpila gutljaj. U
jednom joj je trenutku svjetlo obojilo oi grimizom vina.
Uobiajeni profinjeni izraz izbrisao joj se s lica.
"Sigurna sam da ovo ne zna", mirno je rekla i spustila au na stol.
"Osoba koja je sad ovdje zapravo nisam ja. Prije c etrnaest godina postala
sam pola onoga s to sam prije bila. Rado bih da sam te srela dok sam bila
cijela, to bi bilo krasno. Ali, nema svrhe o tome sad misliti."
Sumire se tako zapanjila da je ostala bez rijec i. I propustila priliku
postaviti pitanja koja su se nametala. S to se dogodilo Miu prije c etrnaest
godina? Zas to je postala pola onoga s to je prije bila? I s to je toc no mislila pod
pola? Na kraju je ta zagonetna izjava samo jos vis e opc inila Sumire. Ta Miu,
kakva je to genijalna osoba, mislila je Sumire.
Iz djelic a razgovora Sumire je uspjela povezati nekoliko c injenica o Miu.
Muz joj je bio Japanac, pet godina stariji od nje i tec no je govorio korejski, jer
je dvije godine proveo kao student na razmjeni na ekonomskom fakultetu u
Seulu. Bio je srdac an c ovjek, dobar u svom poslu, zapravo, motor iza Miuine
tvrtke. Iako je u poc etku tvrtka pripadala iskljuc ivo obitelji, nitko protiv njega
nikad nije rekao ni rije.
Jos od djetinjstva Miu je pokazivala dar za klavir. Kao tinejdz erica osvojila
je prve nagrade na nekoliko natjecanja za mlade glazbenike. Upisala se na
konzervatorij, studirala kod slavnog pijanista i uz pomoc profesorove
preporuke nastavila studij na glazbenoj akademiji u Francuskoj. Repertoar joj
se kretao uglavnom od kasnih romantic ara, Schumanna i Mendelssohna, do
Poulenca, Ravela, Bartoka i Prokojeva. Njezinu je svirku odlikovao spoj
izrazito senzualnog tona i snaz ne, besprijekorne tehnike. Kao studentica
odrz ala je niz koncerata, odreda dobro primljenih. Sve je upuc ivalo da je c eka
sjajna buduc nost koncertne pijanistice. Dok je bila u inozemstvu, meutim,
otac joj se razbolio i Miu je spustila poklopac klavira i vratila se u Japan. I vis e
nikad nije dodirnula klavirsku tipku.
"Kako ste se tako lako odrekli klavira?" s oklijevanjem ju je upitala
Sumire. "Ako ne z elite o tome razgovarati, to je u redu. Samo mi se to c ini, ne
znam, nekako neobic no. Hoc u rec i, morali ste mnogo toga z rtvovati da biste
postali pijanistica."
"Za klavir nisam z rtvovala mnogo", rekla je blago Miu. "Z rtvovala sam sve.
Klavir je od mene traz io svaku z ilicu, svaku kaplju krvi i nisam mu to mogla
uskratiti. Niti jednom."
"Nije li vam bilo ao toga se odrei? Ve ste gotovo uspjeli."
Miu se ispitljivo zagledala u Sumirine oc i. Dubokim, netremic nim
pogledom. Negdje duboko u Miuinim oc ima, kao u kakvom mirnom dijelu
bistrog brzaca, nijeme su se struje uskovitlale jedna oko druge. I tek su se
postupno te sukobljene struje smirile.
"Oprostite. Neu vie gurati nos gdje mi nije mjesto", ispriala se Sumire.
"U redu je. Samo nisam to u stanju dokraja objasniti."
O tome vie nisu razgovarale.
Miu nije dopus tala pus enje u uredu i smetalo joj je da ljudi pus e u njezinoj
blizini pa je Sumire, kad je poc ela kod nje raditi, zakljuc ila kako je to odlic na
prilika da prestane. No, kako je puila dvije kutije Marlbora na dan, stvari nisu
tekle sasvim glatko. Nakon mjesec dana, poput z ivotinje kojoj su odsjekli
kosmati rep, izgubila je emocionalnu vezu sa svijetom oko sebe ne da je ta
veza bila i ranije osobito c vrsta. I, kao s to ste moz da vec naslutili, poc ela me
nazivati u svako doba noi.
"Jedino o c emu mislim je cigareta. Ne mogu spavati, a ako zaspem, imam
more. Patim od zatvora. Ne mogu itati, ne mogu napisati ni retka."
"Svi to prolaze dok se odvikavaju od puenja. Bar u poetku", rekao sam.
"Nema tebi laks eg nego donositi sud, samo kad se radi o drugima",
otresla se Sumire. "Tebi, koji u ivotu nisi popuio ni jednu jedinu cigaretu."
"C uj, da ne moz emo suditi o drugima, svijet bi se pretvorio u prilic no
zastras ujuc e mjesto, nije li tako? Ako to ne mislis , samo pogledaj s to je Staljin
napravio."
Na drugom kraju z ice Sumire je dugo s utjela. Tes kom s utnjom, poput
mrtvih dua na Istonom frontu.
"Halo?" rekao sam upitno.
Sumire se napokon oglasila. "Da budem iskrena, ne mislim da ne mogu
pisati zato s to sam prestala pus iti. Moz da je to jedan razlog, ali to nije sve.
Hou rei, to to sam prestala puiti samo je izlika.
Zna ve: 'Prestala sam puiti, zato ne mogu pisati. I tu nema pomoi!'"
"I zato si tako ivana?"
"Valjda zato", rekla je, odjednom pokunjena. "Nije samo da ne mogu
pisati. Zbilja me muc i s to se vis e ne mogu pouzdati u sam c in pisanja. C itam
ono to sam napisala ne tako davno i dosadno mi je.
Gdje mi je bila pamet? Kao da gledam prljave c arape bac ene na pod u kut
sobe. Uz asno mi je kad uvidim koliko sam vremena i energije protratila bez
veze."
"U tom sluc aju svakako moras nekoga nazvati u tri ujutro i probuditi ga
simbolino, naravno iz mirna semiotikog sna."
"Reci mi", rec e Sumire "jesi li ikad nesiguran u ono s to radis , pomis ljas da
radi krivo?"
"Vie vremena sam nesiguran nego siguran", odgovorio sam joj.
"Ti to ozbiljno?"
"Aha."
Sumire je zakuckala noktima po prednjim zubima, jedan od mnogih
tikova dok je razmis ljala. "Mislim da nikad nisam bila ovako zbunjena. Ne da
se uvijek pouzdajem u sebe, da sam sigurna u svoj dar. Nemam ja te snage.
Znam da sam smotana i sebic na osoba. Ali nikad nisam bila ovako nesigurna.
Moda sam tu i tamo grijeila, ali uvijek sam znala da sam na pravom putu."
"Imala si srec e", odgovorio sam joj. "Kao kad nastupi dugo kis no
razdoblje odmah nakon to si zasadila riu."
"Moda ima pravo."
"Ali, ovog asa stvari ne idu po planu."
"Toc no. Ne idu. Katkad se stras no uplas im, c ini mi se da je sve s to sam
dosad napravila pogres no. Sanjam z ive snove i budim se usred noc i kao da
me netko ubo. I u tom c asu ne znam s to je san, a s to java... Tako se osjec am.
Razumije to ti govorim?"
"Mislim da razumijem", rekao sam.
"U posljednje vrijeme proganja me pomisao da je gotovo s mojim
pisanjem. Svijet je pun glupih, naivnih djevojaka, a ja sam samo jedna od njih,
bezumno trc im za snovima koji se nikad nec e ostvariti. Trebala bih zatvoriti
poklopac klavira i sii s podija. Prije nego to bude prekasno."
"Zatvoriti poklopac klavira?"
"To je metafora."
Premjestio sam slus alicu iz lijeve u desnu ruku. "Siguran sam u jedno.
Moda ti nisi, ali ja jesam. Jednog dana, bit e fantastian pisac. Proitao sam
to si napisala i znam."
"Zbilja to vjeruje?"
"Iz dna dus e", rekao sam. "Ne bih ti valjda lagao o takvim stvarima. U
onome s to si dosad napisala ima nekoliko zbilja izvanrednih prizora. Recimo
da pis es o morskoj obali u svibnju. C uje se zvuk vjetra u us ima i osjec a miris
soli u zraku. Osjec as blagu toplinu sunca na rukama. Da pis es o tijesnoj sobi
punoj dima cigareta, dajem ruku u vatru da bi se c itatelj poc eo gus iti jer
nema zraka. I oc i bi mu zasuzile. Takva je proza vec ini pisaca nedostiz na. U
tvojem pisanju z ivi i dis e neka prirodna sila. U ovom c asu moz da jos nije sve
sjelo na svoje mjesto, ali to ne znac i da je vrijeme da zatvoris poklopac
klavira."
Sumire je s utjela dobrih deset, petnaest sekundi. "To mi ne govoris samo
da me utjei, da me razvedri, je li?"
"Ne. To je neoboriva injenica, kratko i jasno."
"Kao rijeka Vltava?"
"Shvatila si. Ba kao Vltava."
"Hvala ti", rekla je Sumire.
"Nema na emu", odgovorio sam.
"Ti si zbilja neki put presladak. Neto kao Boi, ljetni praznici i tek roeni
mali psi u jednom."
Kao i uvijek kad me netko hvali, promrmljao sam neto neodreeno.
"Ali jedno me muc i", rekla je Sumire. "Jednog c es se dana oz eniti s nekom
inom djevojkom i zaboraviti na mene. I vis e te nec u smjeti zvati usred noc i
kad god mi se prohtije. Je li tako?"
"Uvijek me moe zvati preko dana."
"Preko dana ne pali. Ti nita ne razumije."
"Ni ti", prosvjedovao sam. "Vec ina ljudi radi po danu, a navec er gase
svjetlo i idu spavati." Ali mogao sam isto tako stajati usred polja kupusa i
samom sebi recitirati pastoralnu poeziju.
"Proc itala sam u novinama neki dan neki c lanak", rekla je Sumire, uopc e
ne obrac ajuc i paz nju na ono s to ja govorim. "Pisalo je da se lezbijke raaju
kao lezbijke; u srednjem uhu imaju sic us nu kost koja je potpuno drukc ija
nego kod svih drugih z ena. Neka sitna kost s kompliciranim imenom. Znac i,
lezbijka se ne postaje, nego je to genetski. To je otkrio jedan americ ki doktor.
Nemam pojma zas to se bavio takvim istraz ivanjem, ali otkako sam to
proc itala, ne mogu prestati misliti na tu malu i beskorisnu kost u svojem uhu.
I pitam se, kakvog je oblika moja mala kost."
Nisam imao pojma s to da kaz em. Tajac je zavladao tako naglo kao da je
netko nalio ulje u veliku tavu za prenje.
"Znai, sigurna si da je ono to osjea za Miu seksualna elja", upitao sam
je.
"Sto posto sam sigurna", rekla je Sumire. "Kad sam s njom, ta kost mi
zvoni u uhu. Kao zvonc ic i od s koljaka. I z elim da me zagrli, da sve ide svojim
tokom. Ako to nije seksualna z elja, onda mi valjda u z ilama tec e sok od
rajice."
"Hmm", rekao sam. to sam mogao drugo rei?
"To sve objas njava. Zas to me ne zanima seks s mus karcima. Zas to nis ta
ne osjeam. Zato sam uvijek mislila da sam drukija od drugih."
"Smijem ja iznijeti svoje skromno miljenje?" upitao sam.
"U redu."
"Bilo koje tumac enje ili logika koja nudi laka rjes enja za sve krije u sebi
zamku. Govorim iz iskustva. Netko je jednom rekao da ono to moe objasniti
jedna jedincata knjiga nije ni vrijedno objanjenja.
elim ti rei da ne srlja sa zakljucima."
"Zapamtit u to", rekla je Sumire. I razgovor se okonao, prilino naglo.
Zamislio sam je kako spus ta slus alicu, izlazi iz telefonske govornice. Po
mom satu bilo je tri i trideset. Otis ao sam u kuhinju, popio c as u vode,
zavukao se ponovno u krevet i sklopio oc i. Ali, san mi nije dolazio na oc i.
Razmaknuo sam zavjese i na nebu je plovio mjesec nalik blijedom,
podmuklom siroc ic u. Znao sam da vis e nec u moc i zaspati. Skuhao sam kavu,
privukao stolac do prozora, sjeo i stao grickati sir i krekere. Sjedio sam, c itao
i ekao zoru.
5
Vrijeme je da kaem nekoliko rijei o sebi.
Naravno, ovo je pric a o Sumire, ne o meni. Ipak, ja sam onaj kroz c ije se
oc i pripovijeda ova pric a pric a o tome tko je Sumire i s to je napravila i
moram objasniti poneto o pripovjedau. Drugim rijeima, o sebi.
Tes ko mi pada govoriti o sebi. Uvijek se spotaknem o vjec ni paradoks tko
sam ja? Jasno, nitko ne zna toliko c istih podataka o meni kao ja sam. Ali kad
govorim o sebi, cijeli niz drugih faktora vrijednosti, standarda, vlastitih
ogranic enja kao promatrac a tjera mene, pripovjedac a, da odabirem i
eliminiram mnogo toga o sebi, predmetu pripovijedanja. Uvijek me
nelagodom ispunjala pomisao da ne donosim odvie objektivnu sliku samoga
sebe.
Veina ljudi obino ne razbija glavu takvim stvarima. Samo im daj priliku i
ljudi c e zac udno otvoreno govoriti o sebi. "Pos ten sam i iskren do te mjere da
ispadam glup", kaz u, ili "Njez na sam dus ica i ne znam se silom probijati u
svijetu". Ili "Uvlac im se ljudima pod koz u i c itam im misli". Ali ne znam koliko
sam puta vidio da ljudi koji kaz u da ih je lako povrijediti bez ikakva vidljiva
razloga vrijeaju druge. Oni koji se prikazuju kao iskrene pos tenjac ine glatko
c e posegnuti za varkama i izlikama da dobiju s to hoc e, a da uopc e nisu
svjesni s to rade. A oni koji "c itaju misli" padaju na najprozirnije laskanje.
Zbog toga se moram zapitati: koliko dobro mi uistinu poznajemo sami sebe?
to vie mislim o tome, vie bih volio odgoditi ovu priu o sebi.
Mnogo me vie zanima objektivna realnost svijeta izvan mene.
Koliko mi je vaz an izvanjski svijet, kako odrz avam osjec aj ravnotez e
hvatajui se s njim u kotac. Tako bih stekao jasniji uvid u samoga sebe.
Takve su mi se misli vrtjele po glavi kad sam bio tinejdz er. Kao s to zidar
zatez e konop i slaz e ciglu na ciglu, izgradio sam svoj pogled na svijet ili, da
to malko napus em, z ivotnu ilozoiju. U oblikovanju toga stava ulogu su igrali
logika i razmis ljanje, ali vec im se dijelom temelji na mojim vlastitim
iskustvima. A govorec i o iskustvu, iz niza bolnih epizoda shvatio sam da
objasniti moj svjetonazor drugim ljudima nije najlaka stvar na svijetu.
Uglavnom, zbog svega ovoga sam jos u mladosti poc eo vuc i nevidljivu
granicu izmeu sebe i drugih. S kim god imao posla, zadrz avao sam stanovit
odmak i budno pazio da mi se druga osoba odvis e ne pribliz i. Kod mene nije
prolazilo to mi drugi govore.
Jedina su mi strast bile knjige i glazba. Kao s to vjerojatno pogaate, z ivio
sam samotnikim ivotom.
Moja obitelj nije nis ta posebno. Tako je bljutavo normalna, zapravo, da ne
znam odakle bih poc eo. Otac mi je diplomirao prirodoslovne znanosti na
mjesnom sveuc ilis tu i zaposlio se u laboratoriju velike prehrambene tvrtke.
Volio je igrati golf i svake je nedjelje bio na terenu. Moja je majka ludovala za
poezijom tanka i c esto pohaala recitale. Kad god joj se ime pojavilo u
knjievnoj rubrici u novinama, danima je pjevala od sree. Voljela je spremati,
ali mrzila kuhati. Moja je sestra, pet godina starija od mene, mrzila i spremati
i kuhati. To rade drugi, zakljuc ila je, a ne ona. S to je u praksi znac ilo da sam
kuhao sam sebi otkako sam dovoljno odrastao da me puste u kuhinju. Kupio
sam si nekoliko kuharica i nauc io pripremati manje-vis e sve. Od sve djece
koju znam, samo sam ja tako z ivio. Roen sam u Subinamiju, ali kad sam bio
mali, preselili smo se u Tsudanumu u prefekturi Ciba, gdje sam odrastao. U
susjedstvu je z ivjelo mnogo obitelji srednjeg sloja, poput nas e. Moja je sestra
uvijek bila najbolja u razredu; nije mogla podnijeti da ne bude prva i nikad
nije zakorac ila ni centimetar izvan svog kruga interesa. Nikad niti jedan
jedini put nije izvela psa na s etnju. Diplomirala je pravo na sveuc ilis tu u
Tokiju i sljedec e godine poloz ila odvjetnic ki ispit, s to nije mala stvar. Muz joj
je ambiciozni savjetnik u upravi. Z ive u vlastitom c etverosobnom stanu, u
elegantnoj zgradi kraj parka Jojogi. Ali stan je svinjac.
Bio sam c ista suprotnost sestri, nisam mario ni za uc enje ni za status u
razredu. Ali nisam htio ni da me roditelji tupe, pa sam uredno is ao u s kolu i
uc io onaj minimum koliko je trebalo da proem. Ostatak vremena igrao sam
nogomet, a kod kuc e lez ao ispruz en na krevetu i gutao roman za romanom.
Nisam bio s treber, niti sam kao svi drugi uzimao instrukcije. Unatoc tome,
ocjene mi uopc e nisu bile los e. Tim tempom, zakljuc io sam, mogu se upisati
na pristojan fakultet, a da se pritom ne ubijem uc ec i za prijamni ispit. I toc no
tako je i bilo.
Upisao sam fakultet i uselio se u mali stan. Cak i dok sam z ivio kod kuc e u
Tsudanumi, rijetko sam otvoreno razgovarao sa svojima. Z ivjeli smo pod
istim krovom, ali i roditelji i sestra bili su mi stranci, i nisam imao ni najblaz u
ideju s to z ele od z ivota. A isto vrijedi i za njih nisu imali ni najblaz u ideju
kakva sam ja osoba i c emu tez im. Nisam, dodus e, ni sam znao s to traz im u
z ivotu nisam pojma imao. Oboz avao sam c itati romane, ali nisam dovoljno
dobro pisao da bih postao pisac; da postanem urednik ili kritiar nije dolazilo
u obzir jer mi je ukus naginjao krajnostima. Romani su tu da pruz e c isti
osobni uz itak, zakljuc io sam, a ne da budu dio rada ili studija. Zato sam
diplomirao povijest, a ne knjiz evnost. Povijest me nije posebno zanimala, ali
kad sam je poc eo studirati, otkrio sam da je to fascinantan predmet. Nisam
planirao upisati postdiplomski i posvetiti z ivot povijesti, ili takvo s to,
premda mi je mentor to predloz io. Volio sam c itati i razmis ljati, ali nisam bio
akademski tip. Kao to je to rekao Pukin:
On nema elje da se mota Po praini kronolokoj,
Da povijest ui sloj po sloj.
S to nipos to nije znac ilo da sam bio pripravan zaposliti se u normalnoj
tvrtki, boriti se zubima i noktima protiv z estoke konkurencije i korak po
korak uspinjati se kliskim stubama kapitalistike piramide.
Tako sam procesom eliminacije zavrs io kao uc itelj. Do s kole imam samo
nekoliko stanica vlakom. Pukim sluc ajem moj je stric u gradskom s kolskom
odboru i upitao me z elim li moz da raditi kao uc itelj. Nisam odslus ao sve
potrebne pedagos ke predmete pa su me namjestili kao asistenta; ali nakon
kratkog pripravnic kog roka, kvaliicirao sam se za redovitog uc itelja. Nisam
planirao da c u postati uc itelj, ali kad jesam, otkrio sam da osjec am vis e
pos tovanja i naklonosti za tu profesiju nego s to sam ikad zamis ljao. Toc nije,
morao bih rei da sam otkrio sebe.
Stajao sam pred razredom, uc io svoje osnovnos kolce temeljnim
c injenicama o jeziku, z ivotu, svijetu i otkrivao kako istodobno samog sebe
ponovno poduc avam tim temeljnim c injenicama proiltriranim kroz djec je
oc i i um. Ako se radilo kako spada, bilo je to c isto osvjez enje. C ak vrlo dubok
doz ivljaj. Dobro sam se slagao s acima, njihovim majkama i ostalim
uiteljima.
Ipak, i dalje me kopkalo temeljno pitanje: Tko sam ja? S to traz im? Kamo
idem?
Odgovoru na ta pitanja najvis e sam se pribliz avao u razgovoru sa Sumire.
Vis e nego s to sam govorio o sebi, meutim, pozorno sam slus ao nju, ono s to
je ona govorila. Nabacivala mi je sva moguc a pitanja i, ako nisam znao
odgovoriti ili joj moj odgovor bio nerazumljiv, nije se skanjivala to mi dati do
znanja. Za razliku od drugih, ona je iskreno i od srca htjela c uti s to ja imam
rec i. Davao sam sve od sebe da joj odgovorim i nas i su mi razgovori pomagali
da se otvorim pred njom i istodobno pred samim sobom.
Satima smo razgovarali. Nikad se nismo umorili od razgovora, nikad
nismo iscrpili teme romani, svijet, priroda, jezik. Razgovarali smo
otvorenije i intimnije od ljubavnog para.
Zamis ljao sam kako bi bilo divno da zbilja moz emo biti ljubavnici. Ceznuo
sam za toplinom njezine koz e na svojoj. U mislima sam nas vidio u braku,
kako z ivimo zajedno. Ali morao sam se suoc iti s c injenicom da Sumire prema
meni ne gaji romantine osjeaje, kamoli seksualno zanimanje.
Povremeno bi prespavala kod mene ako smo razgovarali do sitnih sati, ali
o nekom ljubavnom zanosu nije bilo ni govora. U dva ili tri u noc i ona bi
zijevnula, zavukla se u krevet, zaronila lice u moj jastuk i odmah zaspala. Ja
bih prostro posteljinu na pod i legao, ali ne bih mogao spavati, jer bi mi se u
glavi rojile fantazije, zbrkane misli, gnus anje nad samim sobom. Katkad bi mi
neizbjez ne tjelesne reakcije zadavale bolnu nelagodu, pa bih se grc io budan
sve do jutra.
Tes ko je bilo prihvatiti da ona gotovo nis ta, moz da c ak apsolutno nis ta ne
osjec a za mene kao mus karca. To me katkad boljelo kao da mi netko noz em
ruje po utrobi. Ipak, vrijeme koje sam provodio s njom znac ilo mi je vis e od
svega. Pomagala mi je da zaboravim prizvuk samoc e koji se provlac io kroz
moj z ivot. S irila mi je granice svijeta, pomagala mi da udahnem duboki
smirujui dah. Samo je Sumire to mogla.
Da si olaks am muke i, nadao sam se, eliminiram svaku seksualnu
napetost izmeu sebe i Sumire, poc eo sam spavati s drugim z enama. Ne
kaz em da su se z ene lijepile za mene; nisu. Nisam bas zavodnic ki tip i ne
mogu se pohvaliti posebnim draz ima. Ipak, iz kojeg god razloga, nekim sam
z enama bio privlac an i otkrio sam da ih, pustim li da se stvari razvijaju
svojim tokom, razmjerno lako mogu nagovoriti da spavaju sa mnom. Pri tim
malim izletima nikad se kod mene nije razbuktala strast, u najboljem sluc aju
tek osjeaj ugode.
Svoje veze nisam skrivao od Sumire. Nije znala bas sve pojedinosti, samo
glavne obrise. To je oc ito nije smetalo. U mojim je vezama nezgodna bila
samo c injenica da su sve z ene bile starije od mene i udane ili zaruc ene, ili u
stalnoj vezi. Moja posljednja partnerica bila je majka jednog od mojih
uenika. Spavali smo zajedno otprilike dvaput mjeseno.
To bi te moglo stajati glave, jednom me upozorila Sumire. I ja sam se
sloio. Ali nisam znao to bih glede toga mogao poduzeti.
Jedne subote poc etkom srpnja uputio sam se s razredom ' na izlet. Poveo
sam svih trideset pet uc enika na planinarenje u Okutami. Dan je poc eo u
ozrac ju sretnog uzbuenja, ali zavrs io u totalnom kaosu. Kad smo se popeli
do vrha brda, dvoje je djece ustanovilo da su zaboravili staviti ruc ak u ruksak.
Nigdje u blizini nije bilo duc ana, pa sam morao s njima podijeliti ruc ak
norimaki kojim su me opskrbili u s kolskoj kuhinji. Tako sam ostao gladan.
Netko mi je dao komadic c okolade, ali to je bilo sve s to sam c ijelog dana
stavio u usta. Povrh toga, jedna se djevojc ica potuz ila da vis e ne moz e hodati
pa sam je cijelim putem nizbrdo morao nositi na leima. Dva su se dec ka
poc ela napola u s ali tuc i pa je jedan od njih pao i udario glavom o stijenu.
Zaradio je lagani potres mozga i gadno krvarenje iz nosa. Nis ta kritic no, ali
kos ulju mu je natopila krv, kao da je bio u pokolju. Kao s to sam rekao, totalni
kaos. Kad sam stigao kuc i, bio sam iscrpljen kao da me netko isprebijao.
Okupao sam se, popio hladno pic e, zavukao se u krevet odvis e umoran da
mislim, ugasio svjetlo i spokojno zaspao. A onda je zazvonio telefon, zvala je
Sumire. Pogledao sam na sat kraj kreveta; spavao sam otprilike sat vremena.
Ali nisam gunao. Bio sam preumoran ak i da se alim. Ima takvih dana.
"Moemo se vidjeti sutra poslijepodne?" pitala je ona.
Moja prijateljica trebala mi je doc i oko s est poslijepodne. Dogovorili smo
se da svoju malu crvenu Tovotu Celicu parkira podalje od stana. "Slobodan
sam do etiri", samo sam rekao.
Sumire je imala na sebi bijelu bluzu bez rukava, tamno-plavu mini suknju
i sic us ne sunc ane naoc ale. Jedini modni detalj na njoj bila je mala plastic na
ukosnica. Sve u svemu, krajnja jednostavnost. Nije bila gotovo uopc e
nas minkana, nego izloz ena svijetu onakva kakva jest. Ipak je nekako u prvi
c as nisam prepoznao. Pros lo je samo tri tjedna od nas eg posljednjeg susreta,
ali djevojka koja je sjedila preko puta mene za stolom pripadala je u posve
drukc iji svijet od Sumire koju ja poznajem. Blago rec eno, zrac ila je ljepotom.
Neto je u njoj procvalo.
Naruio sam malo toeno pivo, a ona sok od groa.
"Jedva da te prepoznajem ovih dana", rekao sam.
"To je ta faza", rekla je nezainteresirano, pijuckajui sok kroz slamku.
"Kakva faza?" upitao sam.
"Valjda zakas njela adolescencija. Kad ustanem ujutro i pogledam se u
zrcalo, moje mi lice izgleda kao netko drugi. Ako ne budem oprezna, moz da
u zaostati sama za sobom."
"Nije li u tom sluaju moda bolje odmah odustati?" rekao sam. "Ali ako se
izgubim, kamo u onda?"
"Ako je to samo na nekoliko dana, moz es kod mene. Uvijek si dobrodos la
ti koja si izgubila sebe"
Sumire se nasmijala.
"alu na stranu", rekla je. "Kamo ja to zapravo idem?"
"Ne znam. Gledaj to s pozitivne strane. Prestala si pus iti, nosis lijepu i
c istu odjec u c ak imas sparene sokne i progovorila si talijanski. Nauc ila
si kako ocijeniti vino, sluz iti se kompjuterom i, barem za sad, ic i spavati
uveer i buditi se ujutro. Nekamo oito ide."
"Ali i dalje ne mogu napisati niti jedan redak."
"uj, sve ima svojih dobrih i loih strana."
Sumire je nac ubila usnice. "Bi li ovo kroz s to prolazim nazvao
dezerterstvom?"
"Dezerterstvom?" Na trenutak nisam shvaao to misli.
"Zna, dezertirati, izdati vlastita uvjerenja i principe."
"Misli, zaposlila si se, lijepo se odijeva i odustala si od pisanja romana."
"Tono."
Zavrtio sam glavom. "Uvijek si pisala zato s to si htjela pisati. Ako to vis e
ne z elis , zas to bi pisala? Mislis li da c e zato s to si ti odustala od pisanja neko
selo izgorjeti do temelja? Brod potonuti? Poremetiti se plima i oseka?
Revolucija se unazaditi pet godina? Tes ko. Rekao bih da nitko to nec e okrstiti
dezerterstvom."
"Pa kako se to onda zove?" Ponovno sam zavrtio glavom. "Dezerterstvo je
odvis e staromodna rijec . Tko to jos govori. Moz da je upotrebljavaju u nekoj
preostaloj komuni, ako naletis na koju. Ne znam pojedinosti, ali ako vis e ne
eli pisati, to je tvoja odluka."
"Komuna? Misli ono to je radio Lenjin?"
"To su kolhozi. I vie ih nema."
"Nije da z elim odustati od pisanja", rekla je Sumire. Trenutak je
razmis ljala. "Samo, kad sjednem pisati, ne mogu. Sjednem za stol i nis ta mi ne
dolazi na pamet. Ni ideje, ni rijec i, ni prizori. Nula. Jos koliko juc er htjela sam
pisati o milijun stvari. to se to za miloga boga sa mnom dogaa?"
"Mene pita?" Sumire je kimnula glavom.
Otpio sam gutljaj hladnog piva i koncentrirao se. "Mislim da se u ovom
trenutku ti, da tako kaz em, pozicioniras u novom iktivnom okruz enju. To te
zaokuplja pa nemas potrebe osjec aje pretoc iti u pisanje. Osim toga, previs e si
zauzeta."
"Radi li i ti to? Smjeta se unutar fiktivnog okvira?"
"Mislim da vec ina ljudi z ivi u ikciji. Nisam iznimka. Usporedi to s
mjenjac em u automobilu. To je kao mjenjac izmeu tebe i okrutne z ivotne
stvarnosti. Izvana crpis sirovo pogonsko gorivo i mijenjajuc i brzine
prilagodavas ga tako da sve bude lijepo usklaeno. Tako s titis svoje krhko
tijelo. Razumije to ti govorim?"
Sumire je kratko kimnula. "A ja se jos nisam potpuno prilagodila tom
novom okviru. To mi govori?"
"Najvec i je problem ovog c asa s to ne znas s kakvom vrstom ikcije imas
posla. Ne znas zaplet, stil jos nije odreen. Znas jedino ime glavnog lika. Ipak,
ta nova fikcija preoblikuje tebe u novu osobu.
Daj joj vremena, uzet c e te pod okrilje i po svoj c es prilici bar nakratko
zaviriti u novi novcati svijet. Ali nisi jo onamo stigla.
Zbog ega si u klimavom poloaju."
"Znac i, izvadila sam stari mjenjac , ali nisam jos ugradila novi. A motor i
dalje radi. Tono?"
"Moglo bi se tako rei."
Sumire se kao i obic no namrs tila i stala lupkati slamkom po jadnim
kockama leda u ai. Napokon je podigla pogled.
"Znam s to mislis pod klimavim poloz ajem. Katkad se osjec am tako ne
znam usamljeno. Onako bespomoc no kad ti izmaknu ispod nogu sve na
S to si navikao. Kao da vis e nema sile tez e i plutam dalekim svemirom. I
pojma nemam kamo idem."
"Kao mali izgubljeni Sputnik?"
"Tako nekako."
"Ali ima Miu", rekao sam. "Bar zasad."
Na trenutak je zavladao tajac. "Misli da i Miu to eli?" upitao sam.
Sumire je kimnula glavom. "Mislim da eli. Vjerojatno isto koliko i ja."
"Ukljuivi i tjelesnu stranu?"
"Tes ko pitanje. Nisam jos sigurna da sam razrijes ila s to ona toc no osjec a.
Zbog ega sam izgubljena i zbunjena."
"Klasini problem", rekao sam.
Umjesto odgovora, Sumire je ponovno nakubila usta.
"Ali to se tebe tie", rekao sam, "ti si spremna na pokret."
Sumire je kimnula samo jednom, nedvosmisleno. Ozbiljna koliko god je to
moguc e. Zavalio sam se u stolac i stavio ruke iza glave. "Nakon svega ovoga,
nemoj me molim te zamrziti, O.K.?" rekla je Sumire. Zvuc alo je to kao
komadic dijaloga iz starog crno-bijelog ilma Jean-Luca Godarda koji mi se
provlac io negdje u kutu svijesti. "Nakon svega ovoga, nec u te zamrziti",
odgovorio sam.
Sljedec i put sam vidio Sumire dva tjedna kasnije, u nedjelju, kad sam joj
pomogao da se preseli. Naglo se odluc ila preseliti i ja sam joj jedini dos ao
pomoc i. Osim knjiga, nije posjedovala gotovo nis ta i s cijelom smo selidbom
bili gotovi u tren oka. Bar jedna dobra strana siromatva.
Posudio sam od prijatelja Tovotin kombi i prevezao joj stvari u novi stan
u Jojogi-Uehara. Stan nije bio nov niti osobito lijep, ali u usporedbi sa starom
drvenom zgradurinom u kojoj je stanovala u Kic ioji koju bi trebalo
uvrstiti na popis zas tic enih povijesnih spomenika bio je to deinitivno
pomak nabolje. Stan joj je nas ao agent za nekretnine, Miuin prijatelj; bio je na
dobrom poloz aju, stanarina je bila razumna, a pogled lijep. Osim toga, bio je
dvaput vec i od starog stana. U svakom sluc aju, vrijedilo se preseliti. Park
Jojogi bio je u blizini i, ako joj se prohtjelo, mogla je pjes ice na posao. "Od
sljedeeg mjeseca radit u pet dana tjedno", rekla je Sumire.
"Tri dana tjedno nije ni tu ni tamo, a javni prijevoz je laks e podnijeti ako
se vozis svaki dan. Sad moram plac ati vis u stanarinu pa mi je Miu rekla kako
je za sve bolje ako radim puno radno vrijeme. Hoc u rec i, i da ostanem kod
kue, opet ne bih mogla pisati."
"Dobra ideja", komentirao sam.
"Bolje c u organizirati z ivot ako idem na posao svaki dan i vjerojatno te
vie neu nazivati u pola etiri ujutro. to je dobra strana."
"I to vrlo dobra strana", rekao sam. "Ali z alosno mi je pomisliti da c es
stanovati tako daleko od mene."
"Zbilja?"
"Naravno. eli da iupam srce iz grudi i pokaem ti ga?"
Sjedio sam na golom podu novog stana, naslonjen o zid. Sumire je tako
oskudijevala u kuc anskoj opremi da je stan djelovao kao napus ten. Na
prozorima nije bilo zavjesa, a knjige koje nisu stale na policu lez ale su u hrpi
na podu, kao gomila izbjeglica intelektualaca. Odskakalo je samo veliko zidno
zrcalo koje joj je Miu darovala za useljenje. Vec ernji povjetarac donosio je iz
parka kres tanje vrana. Sumire je sjela kraj mene. "Znas s to?" rekla je. Sto? "Da
sam ja neka bezvezna lezbijka, bi li mi i dalje bio prijatelj?"
"Nije mi vaz no jesi li ti bezvezna lezbijka ili nisi. Zamisli Najvec e hitove
Bobbvja Darina bez 'Maka Noa'. Takav bi bio moj ivot bez tebe."
Sumire je stisnula oc i i pogledala me. "Nisam sigurna da slijedim tvoju
metaforu, ali valjda hoe rei da bi bio jako usamljen?"
"Tako nekako", rekao sam.
Sumire mi je poloz ila glavu na rame. Kosu joj je stezala ukosnica i vidio
sam joj mala, lijepo oblikovana uha. Uha tako ljupka da bi c ovjek pomislio da
su ovaj as stvorena. Meka, lako ranjiva uha.
Osjec ao sam njezin dah na koz i. Imala je na sebi ruz ic aste kratke hlac e i
izblijedjelu tamnoplavu majicu. Kroz majicu joj se ocrtavao obris malih
bradavica. Osjec ao se lagani vonj znoja. Njezinog i mog znoja; dva su se
mirisa suptilno mijeala.
Uz asno sam je htio zagrliti. Obuzela me silovita z elja da je toga c asa
svalim na pod. Ali znao sam da bi trud bio uzaludan. Odjednom me poc elo
gus iti u grlu, vidokrug mi se suzio. Vrijeme je stalo, dok su mu se kotac i i dalje
vrtjeli u prazno. Z elja mi je nabujala u hlac ama, tvrda poput stijene. Zbunio
sam se, smutio. Pokus ao sam se pribrati. Udahnuo sam svjez i zrak punim
pluc ima, sklopio oc i i u toj neprozirnoj tami stao polako odbrojavati. Porivi
su me tako shrvali da su mi suze navrle na oi.
"I ti se meni svias ", rekla je Sumire. "Na cijelom ovom velikom svijetu, ti
mi se svia vie nego bilo tko drugi."
"Misli, poslije Miu", rekao sam.
"S Miu je malo drukije."
"Kako to?"
"Ono s to osjec am za nju drukc ije je od onog s to osjec am za tebe. Mislim ...
hmm. Kako da to objasnim?"
"Mi bezvezni heteroseksualci imamo za to rijec ", rekao sam. "Kaz emo da
ti se die."
Sumire se nasmijala. "Osim s to z elim postati pisac, nikad nis ta drugo
nisam toliko z eljela. Uvijek sam bila zadovoljna upravo onim s to imam. Ali
sad, tono u ovom asu, elim Miu. Jako, jako je elim. elim je imati. Uiniti je
svojom. Moram. Nemam izbora. Nikakve alternative. Pojma nemam zas to je
ovako ispalo. Razumije ti to?"
Kimnuo sam glavom. Penis mi je i dalje stajao kao batina i u sebi sam se
molio da Sumire ne primijeti.
"Groucho Mare ima dobru rec enicu", rekao sam. "Tako je zaljubljena u
mene da vie nita ne zna. Zato i je zaljubljena u mene."
Sumire se nasmijala.
"Nadam se da e se sve rijeiti", rekao sam. "Ali trudi se da ostane budna.
Ti si i dalje ranjiva. Zapamti to."
Bez rijec i Sumire me uhvatila za ruku i blago je stisnula. Na malom
mekom dlanu presijavao joj se znoj. Zamis ljao sam kako mi rukom prelazi po
ukruc enom penisu. Trudio sam se da ne mislim o tome, ali nisam si mogao
pomoc i. Kao s to je rekla Sumire, nisam imao izbora. Zamis ljao sam kako joj
skidam majicu, hlac e, gac ice. Kako joj jezikom dodirujem c vrste, napete
bradavice. Kako joj s irim noge i ulazim u ono vlaz no mjesto. Polako, u duboku
tamu nutrine.
Mamila me, obavijala, a onda istiskivala... Privid me obuzeo i nije
popus tao. C vrsto sam stisnuo oc i i pustio da me preplavi zgusnuti grumen
vremena. Pognuta lica strpljivo sam c ekao da se pregrijani zrak ispus e iznad
mene i raspri.
Mogli bismo skupa na vec eru, rekla je Sumire. Ali ja sam do kraja dana
morao odvesti posueni kombi natrag u Hino. Vis e od svega, zapravo, morao
sam ostati nasamo sa svojim silovitim porivima.
Nisam htio u to uplesti Sumire vis e nego s to je vec upletena. Nisam znao
do koje se mjere mogu svladati dok je ona kraj mene. Ako prijeem toc ku iza
koje nema povratka, mogao bih posve izgubiti kontrolu.
"No, daj da te jedan od ovih dana izvedem na otmjenu vec eru. Stolnjaci,
vino, cijela parada. Moz da sljedec i tjedan", obec ala je Sumire dok smo se
pozdravljali. "Ostavi mjesta za mene u svom rasporedu sljedei tjedan."
"U redu", rekao sam.
Dok sam prolazio kraj zidnog zrcala, bacio sam pogled na svoj odraz. Imao
sam c udnovat izraz. Bilo je to moje lice, nema dvojbe, ali odakle taj izraz? Nije
mi se dalo vraati unatrag i dublje to istraiti.
Sumire je stala na vrata svog novog stana da me isprati. Mahnula mi je na
pozdrav, to je rijetko inila.
Na kraju, kao toliko lijepih obec anja u nas im z ivotima, ta se vec era nikad
nije obistinila. Poetkom kolovoza dobio sam od nje dugako pismo.
6
Na omotnici je bila nalijepljena velika s arena talijanska marka, s pos tanskim
igom Rima, premda nisam mogao razabrati kad je pismo poslano.
Onog dana kad je pismo stiglo bas sam prvi put nakon dugo vremena
otis ao u S induku, odabrao nekoliko novih knjiga u knjiz ari Kinokunija i
pogledao ilm Luca Bessona. Poslije sam svratio u pivnicu i s uz itkom pojeo
pizzu s inunima i popio kriglu tamnog piva. Trenutak prije nego to je poela
prometna guz va uspio sam se ukrcati na vlak na liniji C uo i c itao sam jednu
od novih knjiga sve dok nisam stigao kuc i u Kunitac i. Namjeravao sam
prirediti jednostavnu vec eru i gledati utakmicu na televiziji. Idealan nac in da
se provedu ljetni praznici. Da mi bude vruc e, da budem sam i slobodan, da
nikog ne gnjavim i da nitko ne gnjavi mene.
Kad sam stigao kuc i, u pos tanskom sanduc ic u c ekalo me pismo. Na
omotnici nije pisalo ime pos iljaoca, ali jedan pogled na rukopis rekao mi je da
je od Sumire. Hijeroglifsko pismo, kompaktno, c vrsto, nepopustljivo. Rukopis
koji me podsjec ao na z ohare s to su ih otkrili u egipatskim piramidama. Kao
da e se ovaj as razmiljeti i ponovno ieznuti u tami povijesti. Rim?
Odloz io sam u friz ider hranu koju sam kupio u samoposluz ivanju i
natoc io veliku c as u ledenog c aja. Sjeo sam na kuhinjski stolac, os trim
noz ic em razderao omotnicu i proc itao pismo. Pet listova papira iz rimskog
hotela Excelsior, gusto ispisanih plavom tintom sitnim slovima. Mora da je
potrajalo dok je toliko napisala. U kutu posljednje stranice tamnjela se mrlja
valjda od kave.
Kako si?
Mogu zamisliti kako si se iznenadio s to odjednom primas pismo od
mene iz Rima. Ali ti si tako pribran, vjerojatno treba mnogo vis e od
Rima da te iznenadi. Rim je malo preturistic ko mjesto. Morala bih
otic i na Grenland, u Timbuktu ili u Magellanov tjesnac. Premda, mogu
ti rec i, i meni je samoj tes ko vjerovati da sam ovdje u Rimu.
Uglavnom, z ao mi je s to te nisam uspjela izvesti na vec eru kao s to
smo planirali. Ovo putovanje u Europu naletjelo je iz vedra neba,
odmah nakon s to sam se preselila. Nekoliko dana vladala je totalna
ludnica trc ala sam izvaditi putovnicu, kupiti kovc ege, zavrs iti neke
poslove koje sam poc ela. Pamc enje mi nije bas jaka strana tebi to
ne trebam govoriti ali dajem sve od sebe da odrz im obec anja.
Barem ona koja pamtim. Zato ti se i z elim ispric ati s to nisam odrz ala
obeanje za veeru.
Zbilja mi se svia moj novi stan. Selidba je velika gnjavaz a (znam da
si ti obavio vec inu posla, na c emu sam ti zahvalna; ipak je gnjavaz a),
ali kad se jednom uselis , sasvim je lijepo. Vis e ne c ujem pijetlove kako
kukuric u kao u Kic i-oji nego jata vrana koje diz u galamu kao starice
kad naric u. U zoru se vrane sjate u parku Jojogi i deru se kao da je
smak svijeta. Ne treba mi budilica, jer me budi njihovo kres tanje.
Zahvaljujuc i c emu sam sad kao i ti, z ivim kao kakav poljodjelac, rano
u krpe, rano ustajanje. Poc ela sam shvac ati kako je to kad ti netko
telefonira u pola c etiri ujutro. Ali tek sam poc ela shvac ati, da se
razumijemo.
Pis em ti ovo pismo u kaic u na otvorenom u pokrajnjoj ulici u Rimu,
pijuckam espresso koji je jak kao vraz ji znoj i imam c udan osjec aj da
ja vis e nisam ja. Tes ko je to izraziti rijec ima, ali c ini mi se da sam
spavala c vrstim snom, a dotle me netko rastavio i na brzinu me
ponovno sastavio. Tako se nekako osjec am. Razumijes s to ti z elim
rei?
Oc i mi kaz u da sam ja i dalje ona stara ja, ali nes to je drukc ije nego
obic no. Ne da se mogu toc no sjetiti kakvo je bilo to "obic no". Otkako
sam izas la iz aviona ne mogu se otresti ovog izrazito stvarnog
privida dekonstrukcije. Privid? Valjda je to prava rijec ... Dok sjedim
ovdje i pitam se "zas to sam od svih mjesta na svijetu basu Rimu?",
sve oko mene odjednom mi djeluje nestvarno. Naravno, ako detaljno
analiziram kako sam dos la ovamo, mogu to nekako objasniti, ali
nagonski osjec am nesigurnost. Ja koja sjedim ovdje i moja slika mene
nisu sinkronizirane. Drugim rijec ima, nema osobite potrebe da
budem ovdje, ali ipak sam ovdje. Znam da petljam, ali mislim da me
shvaa.
Bar jedno mogu sigurno rec i: voljela bih da si i ti tu. Iako je Miu sa
mnom, usamljena sam jer sam daleko od tebe. Da smo na jos vec oj
udaljenosti, osjec ala bih se jos usamljenije, znam. Voljela bih misliti
da i ti osjea isto.
No, uglavnom, tu smo Miu i ja, klatimo se po Europi. Ona je morala
obaviti neki posao i isprva je namjeravala sama dva tjedna putovati
po Italiji i Francuskoj, ali onda mi je predloz ila da je pratim kao
osobna tajnica. Jedno je jutro to jednostavno bubnula i totalno me
iznenadila. Imam, dodus e, titulu "osobne tajnice", ali mislim da joj
nisam od osobite koristi; ipak, iskustvo c e mi dobro doc i, a Miu mi
kaz e da je putovanje njezin dar meni jer sam prestala pus iti. Tako se
sva muka kroz koju sam prola na kraju isplatila.
Doletjele smo najprije u Milano, razgledale grad, a onda iznajmile
plavi Alfa Romeo, i krenule prema jugu auto-stradom. Obis le smo
nekoliko vinarija u Toskani i kad smo obavile poslove, nekoliko smo
noi prespavale u zgodnom hoteliu, a onda otile u Rim.
Poslovni se razgovori uvijek vode ili na engleskom ili na francuskom,
pa se moja uloga svela ni na s to, premda je moje znanje talijanskog
dobro posluz ilo u praktic ne svrhe na putu. Da smo is li u S panjolsku
(ovaj put naalost nita od toga), bila bih Miu od vee koristi.
Alfa Romeo koji smo unajmili imao je ruc ni mjenjac pa od mene nije
bilo pomoc i. Vozila je samo Miu. Ona moz e voziti satima i to kao da
joj nikad teko ne pada. Toskana je sva u breuljcima i zavojima, a ona
je c udesno spretno mijenjala brzine; dok sam je gledala (ne s alim se),
znali su me proz eti srsi. Biti daleko od Japana, samo biti u njezinoj
blizini, i meni vise nita ne treba. Kad bi to bar moglo zauvijek trajati.
Sljedec i put c u ti pisati s to smo sve dobro jeli i pili u Italiji; sad bi mi
to oduzelo previs e vremena. U Milanu smo obilazile duc ane i
kupovale. Haljine, cipele, donje rublje. Osim jedne pidz ame
(zaboravila sam ponijeti pidz amu od kuc e), ja nisam kupila nis ta.
Nisam imala previs e novca, a osim toga vidjela sam toliko predivnih
stvari da nisam znala odakle bih poc ela. U takvim situacijama mojoj
sposobnosti prosuivanja jednostavno pregori osigurac . Zadovoljila
sam se time da pratim Miu dok ona kupuje. Ona je apsolutna kraljica
s opinga, bira samo najinije stvari i kupuje tek nekoliko probranih
komada. Kao da uzmes samo griz od najukusnijeg zalogaja. Elegancija
i inoc a. Dok sam je gledala kako bira skupe svilene c arape i rublje,
stala sam se gus iti. Kapi znoja su mi izbile po c elu. S to je prilic no
udno, kad bolje razmisli.
Naposljetku, ja sam z ensko. No, dosta o kupovanju ako budem
pisala i o tome, pismo e ispasti predugo.
U hotelima odsjedamo u odvojenim sobama. Miu izrazito inzistira na
tome. Samo jednom, u Firenci, dos lo je do zbrke s rezervacijama i na
kraju smo morale dijeliti sobu. U sobi su bila dva kreveta, ali srce mi
je skakalo od veselja vec zato s to spavam u istoj sobi s njom. Na
trenutak sam je vidjela kad je izas la iz kade i omotala se ruc nikom i
dok se presvlac ila. Naravno, pretvarala sam se da ne gledam, zabila
sam nos u knjigu, ali malo sam ipak virnula. Miu ima zbilja
fenomenalnu iguru. Nije bila potpuno gola, nego u minijaturnom
donjem rublju; ipak, od njezinog tijela zastao mi je dah. Vitka linija,
c vrsta straz njica, pravi komad. Voljela bih da si je i ti vidio iako je
malo udno da ja to kaem.
Zamislila sam da me uza sebe privija to gipko vitko tijelo. Sve moguc e
opscene slike padale su mi na um dok sam lez ala u krevetu, u istoj
sobi s njom; i osjetila sam kako me te misli postupno guraju na neko
drugo mjesto. Mislim da sam se malo previs e uzbudila iste noc i
dobila sam menstruaciju, mnogo ranije nego s to je trebalo. No, kakva
je to gnjavaz a bila. Hm. Znam da nema smisla s to ti sve ovo govorim.
Ali ipak u nastaviti bar da stavim sve injenice na papir.
Sinoc smo u Rimu is le na koncert. Nisam mnogo oc ekivala, jer sad
nije sezona, ali uz ivale smo u nevjerojatnoj izvedbi. Marta Argerich
svirala je Lisztov klavirski koncert br. 1. Oboz avam tu kompoziciju.
Dirigirao je Giuseppe Sinopoli. Kakva izvedba! Kad slus as takvu
glazbu, nema kunjanja bila je to apsolutno najoptimistic nija i
najvelic anstvenija glazba koju sam ikad c ula. Kad bolje razmislim,
moz da c ak malo presavrs ena za moj ukus. Liszt mora zvuc ati malo
s kakljivo, kradomice kao glazba na seoskoj proslavi. Uklonite tes ke
dijelove i pustite me da uz ivam u uzbuenju to je po mom ukusu. U
tome smo se Miu i ja sloz ile. U Veneciji se odrz ava festival Vivaldija i
moz da odemo onamo. Kao ti i ja o knjiz evnosti, Miu i ja moz emo
priati o glazbi bez kraja i konca.
Ovo pismo se prilic no razvlac i, ne c ini ti se? Jednom kad se dograbim
pera i poc nem pisati, ne mogu stati na pola puta. Uvijek sam bila
takva. Kaz e se da pristojno odgojene djevojke nikad ne pometu
plesnu dvoranu, ali kad je rijec o pisanju (moz da ne samo o pisanju?),
manire su mi beznadne. Konobar u bijelom haljetku katkad me
pogledava s gaenjam. Ali ruka mi se umara, priznajem.
Osim toga, potroila sam sav papir.
Miu je otis la posjetiti staru prijateljicu koja z ivi u Rimu, a ja sam
pros vrljala ulicama oko hotela, odluc ila se odmoriti u ovom kaic u i
sad sjedim tu i pis em ti. Kao da sam na pustom otoku i s aljem ti
poruku u boci. C udno je kako, kad nisam s Miu, nemam z elje nikamo
ic i. Pres la sam cijeli ovaj put do Rima (kamo najvjerojatnije nec u vis e
nikad doc i), ali jednostavno se ne mogu natjerati da odem
razgledavati rus evine kako se ono toc no zovu? ili one slavne
fontane. Pa c ak ni da odem u s oping. Sasvim mi je dobro samo sjediti
u kaic u, njus iti miris grada, kao kakav pas, slus ati glasove i zvukove i
promatrati lica ljudi koji prolaze.
I odjednom, dok pis em ovo pismo tebi, ono s to sam opisala na
poc etku onaj c udni dojam da sam demontirana u komade
poc inje blijedjeti. Vis e me toliko ne smeta. Tako se osjec am i kad te
nazovem usred noc i pa poslije razgovora izlazim iz telefonske
govornice. Moda ti tako djeluje na mene?
S to ti mislis ? U svakom sluc aju, moli se za moju srec u i blagostanje.
Potrebne su mi tvoje molitve.
Bok, za sada.
P.S. Vjerojatno se vrac am oko 15. kolovoza. Onda moz emo zajedno
veerati obeavam! prije kraja ljeta.
Pet dana kasnije stiglo je drugo pismo, ovaj put iz nekog zabac enog sela u
Francuskoj. Krac e od prvoga. Miu i Sumire ostavile su rent-a-car u Rimu i
otputovale vlakom u Veneciju. Tamo su dva puna dana slus ale Vivaldija.
Koncerti su se uglavnom odrz avali u crkvi gdje je Vivaldi sluz io kao svec enik.
"S to se mene tic e, dosta mi je Vivaldija za sljedec ih s est mjeseci", pisala mi je
Sumire. Slasne venecijanske morske specijalitete na z aru opisala je tako
realistino da sam poelio odjuriti onamo i sam ih kuati.
Iz Venecije su se Miu i Sumire vratile u Milano, a onda odletjele u Pariz. U
Parizu su kratko predahnule, jos malo kupovale, a potom se ukrcale u vlak za
Burgundiju. Miuin dobar prijatelj bio je vlasnik goleme kuc e, zapravo cijelog
imanja, gdje su odsjeli. Kao i u Italiji, Miu je poslom obis la nekoliko malih
vinarija. Svako slobodno poslijepodne ponijele bi ruc ak u kos ari za piknik i
s etale okolnim s umama. Uz bocu-dvije vina da zaokruz e obrok, naravno.
"Vino je ovdje boanstveno", pisala je Sumire.
Meutim, c ini se da se nas prvotni plan da se vratimo u Japan 15.
kolovoza mijenja. Kad obavimo posao u Francuskoj, moz da odemo na krac i
odmor na jedan grc ki otok. Neki gospodin iz Engleske kojeg smo sluc ajno
ovdje upoznale i to pravi gospodin ima vilu na otoku i pozvao nas je da
boravimo ondje koliko god dugo z elimo. Sjajna vijest! I Miu se svia ta ideja.
Treba nam odmor od posla, da se opustimo i ne radimo nis ta. Da nas dvije
lez imo na snjez nobijelim egejskim plaz ama, dva para prekrasnih grudi
uperenih prema suncu, da pijuckamo vino s mirisom borove smole i samo
gledamo kako iznad nas plove oblaci. Ne zvui li to prekrasno?
Zbilja zvui prekrasno, pomislio sam.
To sam poslijepodne otis ao na bazen i malo se probrc kao, a na putu kuc i
svratio u ugodno klimatizirani kaic i tamo c itao oko sat vremena. Kad sam
se vratio kuc i, preslus ao sam obje strane stare plejke Ten Years After i za to
vrijeme ispeglao tri kos ulje. Kad sam zavrs io s glac anjem, popio sam malo
jeftinog vina koje sam kupio na rasprodaji, pomijes anog s Perrierom, i gledao
nogometnu utakmicu koju sam snimio na video. Kod svakog dodavanja za
koje sam mislio da je los e izvedeno, vrtio sam glavom i uzdisao. Suditi
grekama neznanaca lako je i vrlo ugodno.
Nakon utakmice zavalio sam se u stolac, zagledao u strop i zamislio
Sumire u selu u Francuskoj. Sad je valjda vec na svom grc kom otoku. Lez i na
plaz i i gleda kako oblaci prolaze. U svakom sluc aju, daleko je od mene. Rim,
Grc ka, Timbuktu, Aruanda potpuno je svejedno. Ona je jako, jako daleko. I
to je po svoj prilici u kratkim crtama moja buduc nost: Sumire c e se sve vis e
udaljavati od mene.
To me rastuz ilo. Osjec ao sam se kao besmisleni kukac koji se tko zna
zas to prilijepio za visoki kameni zid za vjetrovite noc i, bez planova, bez
uvjerenja. Sumire kaz e da joj nedostajem. Ali ona ima Miu. Ja nemam nikoga.
Sve to imam sam ja. Kao i uvijek.
Sumire se nije vratila 15. kolovoza. Na njezinom se telefonu i dalje javljala
kratka poruka "Na putu sam". Jedna od prvih stvari koje je kupila kad se
uselila u novi stan bio je telefon sa sekretaricom. Tako da ne mora za kis nih
noc i izlaziti s kis obranom u ruci i traz iti telefonsku govornicu. Ideja koju sam
potpuno odobravao. Poruku nisam ostavio.
Nazvao sam je ponovno 18. i c uo istu poruku. Nakon bez ivotna zvuc nog
signala ostavio sam ime i jednostavnu poruku neka me nazove kad se vrati.
Oc ito se ona i Miu predobro zabavljaju na grc kom otoku pa im se jos ne ide
kui.
U razmaku izmeu dva poziva, odrz ao sam jedan nogometni trening u
s koli i jednom spavao sa svojom djevojkom. Lijepo je pocrnjela jer se upravo
vratila s odmora na Baliju gdje je bila s muz em i dvoje djece. Dok sam je drz ao
u naruc ju, mislio sam na Sumire na grc kom otoku. Dok sam bio u njoj, nisam
mogao a da ne zamiljam Sumirino tijelo.
Da ne poznam Sumire, lako bih se mogao zagrijati za ovu z enu, sedam
godina stariju od mene (iji je sin jedan od mojih uenika).
Bila je zgodna, energic na, srdac na. Malo se previs e s minkala za moj ukus,
ali lijepo se odijevala. Grizla se zbog nes to suvis nih kilograma, ali
nepotrebno. Meni svakako nije padalo na pamet da se z alim na njezinu seksi
iguru. Znala je sve moje z elje, sve s to hoc u i s to nec u. Znala je toc no koliko
daleko treba ic i i kad treba stati u krevetu i izvan njega. Uz nju sam se
osjeao kao da letim prvom klasom.
"Nisam spavala s muz em gotovo godinu dana", povjerila mi je dok mi je
leala u naruju. "Postoji samo ti."
Ali nisam je mogao voljeti. Iz nekog razloga, jednostavno nisam mogao s
njom postic i onu bezuvjetnu, prirodnu intimnost koju sam dijelio sa Sumire.
Uvijek nas je dijelila tanka prozirna koprena.
Vidljiva ili ne, prepreka je postojala. Svaki c as bi zanijemili u nelagodnom
tajcu osobito na rastanku. To se meni i Sumire nije moglo dogoditi. Kad
god sam bio s tom z enom, potvrivala se neosporna c injenica: vis e nego ikad
trebala mi je Sumire.
Kad je otis la, izas ao sam na s etnju sam, neko vrijeme besciljno lunjao, a
onda svratio u bar kraj kolodvora i popio Canadian Club s ledom. Kao i uvijek
u ovakvoj situaciji, osjec ao sam se kao najjadniji c ovjek na svijetu. Naglo sam
iskapio au i naruio jo jedno pie.
Sklopio sam oc i i mislio na Sumire. Sumire u toplesu kako se sunc a na
bijelom pijesku grc kog otoka. Za stolom kraj mene c etiri studenta i
studentice pili su pivo, smijali se na sav glas i opc enito se izvrsno zabavljali.
Svirala je stara stvar Hueya Lewisa and the News. U zraku je mirisalo na
pizzu koja se pee.
Kamo je nestala moja mladost?, odjednom sam pomislio. Jer, zavrs ila je,
nije li? Kao da sam jo juer bio tek napola odrastao.
Huey Lewis and the News u to su vrijeme imali nekoliko hitova.
Prije ne tako mnogo godina. A sad sam tu, u zatvorenom krugu, vrtim se u
prazno. Znam da nikamo ne idem, a ipak se vrtim.
Moram. Moram ili ne bih mogao preivjeti.
Te noc i nazvali su me iz Grc ke. U dva u noc i. Ali na telefonu nije bila
Sumire. Zvala me Miu.
7
Najprije sam c uo duboki mus ki glas kako na engleskom s jakim naglaskom
ponavlja moje ime, a onda vic e "Dobro su me spojili, da?" Probudio sam se iz
dubokog sna. U glavi mi je s umjela praznina, kao riz ino polje usred kis ne
oluje, i nisam nikako mogao povezati s to se dogaa. Na plahtama se jos
zadrz ala blijeda uspomena na voenje ljubavi tog poslijepodneva, a realnost
kao da se pomaknula korak ustranu, kao dz emper s krivo zakopc anim
gumbima. Muki je glas opet ponovio moje ime. "Dobro su me spojili, da?"
"Da, jesu", odgovorio sam. Ime nije zvuc alo kao moje, ali s to se moz e.
Jedno sam vrijeme c uo samo buku u kanalu, kao da se sudaraju dvije razlic ite
mase zraka. To me valjda Sumire zove iz Grc ke, pomislio sam. Malo sam
odmaknuo slus alicu od uha, oc ekujuc i njezin glas. Ali glas koji sam tad zac uo
nije pripadao Sumire, nego Miu. "Vjerojatno ste uli za mene od Sumire?"
"Jesam", odgovorio sam.
Glas joj se na telefonu izoblic io zbog djelovanja neke udaljene anorganske
tvari, ali ipak sam u njemu naslutio napetost. Nes to kruto i tvrdo kao da se
kroz telefon ulilo u moju sobu, poput oblaka suhog leda, i posve me razbudilo.
Naglo sam se uspravio u krevetu i vre stegnuo slualicu.
"Moram brzo govoriti", bez daha je rekla Miu. "Zovem s otoka u Grc koj, a
odavde je gotovo nemoguc e dobiti vezu s Tokijom. A ako je i dobijete, puca.
Ne znam koliko sam puta pokus avala dok konac no nisam uspjela. Zato c u sad
preskoiti formalnosti i prijei odmah na stvar, ako se slaete?"
"Slaem se", rekao sam.
"Moete doi ovamo?"
"Ovamo, mislite u Grku?"
"Da. to prije."
Izlanuo sam prvo s to mi je palo na pamet. "Je li se nes to dogodilo
Sumire?"
Stanka u kojoj je Miu udahnula. "Jos ne znam. Ali mislim da bi ona voljela
da doete. Sigurna sam u to."
"Mislite da bi voljela?"
"Ne mogu sad u to ulaziti preko telefona. Veza moz e svaki c as puknuti, a
osim toga, problem je osjetljiv i radije bih o tome razgovarala u c etiri oka.
Platit c u vam povratnu kartu. Samo doite. S to prije to bolje. Samo kupite
kartu. Prve klase, kakvu god hoete."
Novo je polugodis te u s koli poc injalo za deset dana. Do onda se moram
vratiti, ali ako mi se prohtije, putovanje do Grc ke i natrag nipos to nije
neizvedivo. Imao sam duz nost za vrijeme praznika dvaput navratiti u s kolu
da neto obavim, ali sigurno u nai nekoga da me zamijeni.
"Mislim da mogu doc i", rekao sam. "Da, mislim da mogu. Ali, kamo bih to
tono trebao doi?"
Rekla mi je kako se otok zove. Zapisao sam s to mi je rekla na unutarnju
stranu korica knjige na mom noc nom ormaric u. Ime mi je zvuc alo mutno
poznato. "Letite iz Atene na Rodos, a onda uzmete trajekt. Na otok voze dva
trajekta dnevno, jedan ujutro, a jedan uvec er. Sic i c u u luku doc ekati svaki
trajekt. Hoete li doi?"
"Mislim da c u nekako to izvesti. Samo s to..." zaustio sam i linija se
prekinula. Odjednom, nasilno, kao da je netko sjekirom presjekao konop. I
ponovno onaj sablasni s um. Nadajuc i se da c e se veza ponovno uspostaviti,
jos sam minutu sjedio sa slus alicom priljubljenom uz uho i c ekao, ali c uo sam
samo resku kripu.
Spustio sam slus alicu i ustao iz kreveta. U kuhinji sam popio c as u ledenog
c aja i naslonio se na friz ider pokus avajuc i pribrati misli. Hoc u li se zbilja
ukrcati na avion i odletjeti ak do Grke?
Odgovor je glasio da. Nisam imao izbora.
Izvadio sam s police veliki atlas svijeta da pronaem otok c ije mi je ime
Miu rekla. Otok je kraj Rodosa, rekla mi je, ali nije ga lako pronac i meu
milijunima otoka s to su istoc kali Egejsko more. Napokon sam razabrao ime
koje traz im, ispisano najsitnijim slovima. Otoc ic blizu turske granice. Tako
malen da se na karti ne vidi kakvog je oblika.
Izvukao sam putovnicu iz ladice i provjerio vrijedi li jos . Potom sam
skupio svu gotovinu koju sam imao u kuc i i strpao je u lisnicu. Nije bas bilo
mnogo, ali mogu ujutro podignuti iz banke. Imao sam nes to para na rac unu a
i ljetni bonus sam jedva dirao. To i kreditna kartica trebalo bi biti dovoljno za
povratnu kartu do Grke. U torbu spakirao sam neto odjee i ubacio toaletnu
torbicu. I dvije novele Josepha Conrada koje sam namjeravao ponovo
proc itati. Dvoumio sam, da li ponijeti i kupac e, a na kraju ubacio sam i njih.
Moz da kada doem tamo problem - bilo kakav da je bio - vec c e biti rijes en,
svi sretni i zdravi, sunce c e sijati i moc i c u uz ivati u kupanju prije nego s to se
vratim - to bi svakako bilo najbolje rjeenje.
Kad sam sve to rijes io, ugasio sam svijetlo, bacio glavu na jastuk i
pokus ao ponovo zaspati. Bilo je tek pros lo pola tri i jos uvijek mogao bih
uhvatiti nes to sna. Ali nisam mogao spavati. Mislec i na situaciju kljuc ala mi je
krv. Duboko u glavi mogao sam c uti mus ki glas rez ec i moje ime. Upalio sam
svijetlo, otis ao u kuhinju, natoc io si ledeni c aj i popio ga. Zatim sam ponovio
razgovor koji sam imao s Miu, rijec po rijec . Njezine su rijec i bile nejasne i
dvosmislene. Ali ispriala mi je dvije injenice. Zapisao sam ih na tablicu:
1. Neto se desilo Sumire. Ali Miu ne zna to.
2. Moram otii tamo to prije. Sumire takoer, tako misli Miu, eli to.
Zagledao sam se u tablicu. I podvukao dvije fraze.
1. Neto se desilo Sumire. Ali Miu ne zna to.
2. Moram otii tamo to prije. Sumire takoer, tako misli Miu, eli to.
Nisam mogao zamisliti s to se desilo Sumire na tom malenom grc kom
otoku. Ali bio sam siguran da nes to los e. Pitanje je koliko los e? Do jutra nisam
mogao napraviti nis ta. Sjedio sam na stolici, nogu dignutih na sto, c itao
knjigu i ekao prvo jutarnje svijetlo. inilo se da nee doi nikad.
U zoru odvezao sam se sa Chuo Line do Shinjuka, ukrcao se na Narita
Express i stigao na aerodrom. U devet sati sam bio na s alteru za karte, da bih
saznao kako nema direktne linije izmeu Narite i Atena. Nakon par pokus aja
kupio sam kartu za poslovni razred na KLM-ovom letu za Amsterdam. Tamo
c u moc i nastaviti za Atene. U Atenama uzet c u let za Rhodes. KLM-ovi
sluz benici su sredili sve aranz mane. Ako ne bude nikakvih problema stic i c u
tamo sa dva presjedanja. To je bio najbrz i nac in da stignem tamo. Imao sam
povratnu kartu i mogao sam se vratiti bilo kada u slijedec a tri mjeseca. Platio
sam kreditnom karticom. "Imate li ikakve prtljage za c ekirati?", pitali su me.
"Ne", odgovorio sam..
Imao sam vremena do polaska, pa sam pojeo doruc ak u restoranu.
Podigao sam nes to novca i kupio putnic ke c ekove. Zatim sam u knjiz ari kupio
vodic po Grc koj. Imena otoka, kojeg mi je spomenula Mia, nije bilo u knjiz ici,
ali morao sam se bar donekle informirati o zemlji u koju idem o valuti,
klimi, najosnovnijim stvarima. Osim povijesti drevne Grc ke i klasic ne drame,
vrlo sam malo znao o toj zemlji. Otprilike onoliko koliko sam znao o
topograiji Jupitera ili sustavu hlaenja na Ferrariju. Nikad u z ivotu nisam
razmis ljao o moguc nosti da posjetim Grc ku. Barem ne do dva ujutro tog
odreenog dana.
Malo prije podneva telefonirao sam kolegici iz s kole. Roak mi je doz ivio
nezgodu, rekao sam joj, pa moram otputovati iz Tokija na otprilike tjedan
dana i zanima me bi li me mogla zamijeniti u s koli dok se ne vratim. Nema
problema, odgovorila je. Priskakali smo jedno drugom u vis e navrata, nije to
bilo nis ta posebno. "Kamo ides ?" pitala me. "U S ikoku", odgovorio sam.
Nisam joj ba mogao priznati da sam se uputio u Grku.
"Bas mi je z ao", rekla je. "U svakom sluc aju, gledaj se vratiti na vrijeme za
poetak novog polugodita. I donesi mi neki suveniri, ako moe, u redu?"
"Naravno da hoc u", rekao sam. Kasnije c u smisliti kako to rijes iti. Otis ao
sam u c ekaonicu biznis klase, uvalio se u naslonjac i malo odrijemao
nemirnim snom. Svijet je prestao djelovati realno. Boje su bile neprirodne,
pojedinosti nezgrapne. Na pozadini od papier-machea visjele su zvijezde od
aluminijske folije. Vidjelo se ljepilo i glavice c avala kojima je sve to skucano.
Do svijesti su mi povremeno dopirale aerodromske obavijesti. "Svi putnici za
let 275 Air Francea za Pariz..." Usred tog nesuvislog sna ili varljive jave
mislio sam na Sumire. Poput nekog dokumentarca o davnoj pros losti, u misli
su mi navirali djelic i vremena i prostora s to smo ih dijelili. U guz vi
aerodroma, po kojem su bezglavo jurili putnici, svijet koji sam dijelio sa
Sumire djelovao je otrcano, bespomoc no, nesigurno. Ni ona ni ja nismo znali
nis ta zbilja vaz no, niti smo bili u stanju to ispraviti. Ni na s to c vrsto nismo se
mogli osloniti. Bili smo gotovo beskonac ne nis tice, samo jadna mala bic a s to
tonu iz jedne vrste zaborava u drugu.
Probudio sam se u neugodnom znoju, koulje zalijepljene za prsa.
Tijelo mi je klonulo, noge otekle. Osjec ao sam se kao da sam progutao
cijelo oblac no nebo. Bit c e da sam problijedio. Jedna me aerodromska
domac ica zabrinuto upitala je li mi zlo. "Dobro mi je", odgovorio sam, "samo
mi tes ko pada ova vruc ina." Z elite li nes to hladno popiti? upitala me. Na
trenutak sam razmislio i naruio pivo. Donijela mi je rashlaeni osvjeavajui
rupc ic , Heineken i vrec icu slanih kikirikija. Kad sam obrisao znojno lice i
popio pola piva, osjeao sam se bolje. I uspio sam malo i odspavati.
Avion je poletio iz Narite gotovo toc no na vrijeme i krenuo preko pola u
Amsterdam. Htio sam jo spavati, pa sam popio nekoliko viskija, a kad sam se
probudio, nes to sam prigrizao za vec eru. Nisam bio bas pri apetitu pa sam
preskoc io doruc ak. Z elio sam isprazniti um od misli i sve vrijeme dok sam
bio budan, itao sam Conrada.
U Amsterdamu sam pres ao na drugi avion, sletio u Atenu, otis ao na
terminal za domae letove i, gotovo bez trenutka ekanja, ukrcao se na 727 za
Rodos. U avion su se nagurali mladi ljudi iz svih moguc ih zemalja. Svi su bili
preplanuli, u majicama ili trapericama odrezanih nogavica. Momci su
uglavnom pustili brade (ili su se moz da zaboravili obrijati) i ras c upanu kosu
vezali u konjski rep. Odjeven u bez hlac e, bijelu polo-majicu kratkih rukava i
tamnoplavi pamuc ni sako, napadno sam odskakao od okoline. C ak sam
zaboravio ponijeti sunc ane naoc ale. Ali tko bi mi to mogao predbaciti? Prije
samo nekoliko sati bio sam u svom stanu u Kunitac i i razmis ljao kad da
bacim smee.
Na aerodromu na Rodosu raspitao sam se na informacijama gdje mogu
uhvatiti trajekt za otok. Trajekt je stajao u obliz njoj luci. Ako poz urim, moz da
stignem na vec ernju liniju. "Dogodi li se kad da ponestane karata?" upitao
sam, za svaki sluc aj. Z ena neodreenih godina i s iljata nosa na informacijama
namrs tila se i nehajno odmahnula rukom. "Uvijek se moz e jos jedan stisnuti",
odgovorila je. "Nije to dizalo."
Zaustavio sam taksi i uputio se prema luci. Z uri mi se, rekao sam vozac u,
ali on kao da nije shvatio s to mu govorim. U taksiju nije bilo klima ureaja i
vruc i pras njavi vjetar puhao je kroz otvoren prozor. Vozac je na nezgrapnom,
iskrivljenom engleskom cijelo vrijeme kao navijen vrtio turobnu tuz balicu o
eurodolaru. Pus tao sam uljudne zvukove da pokaz em kako pratim s to govori,
ali zapravo ga nisam slus ao. Umjesto toga s kiljio sam u jarku scenograiju
Rodosa koja je promicala kraj prozora. Na nebu nije bilo ni oblac ka, ni
primisli na kis u. Sunce je prz ilo kamene zidove kuc a. Sloj pras ine prekrivao je
c vornovato drvec e kraj ceste, a u sjeni drvec a ili pod s atorima sjedili su ljudi i
gotovo nijemo promatrali svijet. Poc eo sam se pitati jesam li na pravom
mjestu. S areni znakovi ispisani grc kim pismom koji su reklamirali cigarete i
uzo, nac ic kani uz cestu od aerodroma do grada, upuc ivali su da sam bez
sumnje u Grkoj.
Vec ernji je trajekt jos bio na vezu u luci. Brod je bio vec i no s to sam
oc ekivao. Na krmi, u prostoru za vozila, vec su stajala dva kamiona srednje
velic ine natovarena hranom i raznim teretom i jedan stari Peugeot, c ekajuc i
da se brod otisne od obale. Kupio sam kartu i popeo se na palubu, i tek s to
sam se smjestio na lez aljci, odvezali su konope i motor je s urlikom oz ivio.
Uzdahnuo sam i pogledao u nebo. Sad sam mogao samo c ekati da me brod
odveze kamo moram ii.
Skinuo sam znojni, pras njavi pamuc ni sako, presavio ga i strpao u torbu.
Bilo je pet poslijepodne, ali sunce je jos bljes talo usred neba neizdrz ljivim
sjajem. Ispod platnene tende zapuhivao me vjetric s pramca i polako, polako
poc eo sam se smirivati. Sumorni osjec aji koji su me obuzeli u c ekaonici na
aerodromu Narita posve su ieznuli. Premda mi je jo ostao gorak okus.
Na brodu se, osim mene, nas la jos samo s ac ica turista, s to je znac ilo da
otok na koji putujem nije omiljeno turistic ko odredis te. Putnici su vec inom
bili domac i, uglavnom starci koji su nes to obavili na Rodosu i sad se vrac aju
kuc i. Kupljene stvari paz ljivo su drz ali kraj nogu poput osjetljivih z ivotinjica.
Starci su imali borama duboko izbrazdana i kamena lica kao da su im z estoko
sunce i cijeli vijek rintanja izbrisali svaki izraz.
Na brodu je bilo i nekoliko mladih vojnika. I dva hipija, koja su sjedila na
palubi kraj svojih tekih ruksaka. Obojica mravih nogu i kisela izraza.
Bila je tu i mlada Grkinja u dugoj suknji. Bila je vrlo lijepa, dubokih tamnih
oc iju. Duga joj je kosa leprs ala na povjetarcu dok je pric ala s prijateljicom. U
kutovima usana poigravao joj je blag smijes ak kao da c e se svaki c as dogoditi
nes to prekrasno. Zlatne naus nice jasno su se svjetlucale na suncu. Mladi
vojnici naslanjali su se na ogradu i pus ili, drz ec i se nezainteresirano, samo bi
tu i tamo bacili pogled prema djevojci.
Pijuckao sam limunadu koju sam kupio u brodskom duc anu i zurio u
duboko modro more i sic us ne otoke koji su promicali. Mnogi od njih nisu ni
bili otoci, nego hridi u moru, gole i puste. Bijeli su galebovi poc ivali na
vrhovima hridi i pogledom traz ili ribu u moru. Ptice nisu obrac ale pozornost
na nas brod. U podnoz ju stijenja lomili su se valovi, tvorec i zasljepljujuc e
bijeli rub pjene.
Povremeno sam zapaz ao pokoji naseljeni otok. Obrastalo ga je drvec e
otporna izgleda, a po padinama su se rasule bijele kuc e. U luc ici su
poskakivale barke vedrih boja, a visoki su im jarboli opisivali lukove dok su
se ljuljali na valovima.
Naborani starac koji je sjedio kraj mene ponudio me cigaretom. Hvala,
nasmijes io sam se i odmahnuo rukom, ali ne pus im. Umjesto toga ponudio
mi je ploc icu z vakac e gume. Zahvalno sam je uzeo i nastavio zuriti u more
dok sam vakao.
Kad je trajekt stigao do otoka, vec je bilo pros lo sedam. Jarko je sunce
pros lo zenit, ali nebo se z arilo kao i prije, a ljetno je svjetlo jos snaz nije
bljes talo. Kao na velikoj ploc i s imenom na kuc nim vratima, ime otoka koc ilo
se ispisano divovskim slovima na bijelom zidu zgrade u luci. Brod je polako
pristao uz molo i putnici su se jedan po jedan zaputili niz stube s prtljagom u
ruci. Ljudi koji su dos li doc ekati brod sjedili su u kaic u na otvorenom u luci i
tamo ekali dok ne prepoznaju one po koje su doli.
C im sam se iskrcao, pogledom sam potraz io Miu. Ali nisam vidio nikog
tko bi odgovarao njezinu opisu. Pris lo mi je nekoliko vlasnika apartmana koji
su me pitali traz im li gdje c u prenoc iti. "Ne, ne treba mi soba", rekao sam
svaki put, zatresavs i glavom. Ipak, svaki od njih prije odlaska mi je dao svoju
posjetnicu.
Putnici koji su sa mnom sis li s broda ras trkali su se u svim smjerovima.
Oni koji su bili kupovati polako su otklimali kuc ama, turisti su se uputili u
hotele i apartmane. Tko je doc ekao prijatelja, c vrsto bi ga zagrlio ili se
rukovao te bi otis li svojim putem. Dva kamiona i Peugeot iskrcali su se s
broda, istovarili teret i odgrmjeli u daljinu. Razis li su se c ak i psi i mac ke s to
su se ondje skupili iz znatiz elje. Ostala je samo s ac ica preplanulih
besposlenih starc ic a kojima se ama bas nikamo ne z uri. I ja sa svojom
sportskom torbom, u potpunom neskladu s okolinom.
Sjeo sam za stol u kaic i naruc io ledeni c aj, pitajuc i se s to da poc nem.
Nisam bas mogao bogzna s to. Bliz ila se noc , a ja nis ta nisam znao ni o otoku
ni gdje se s to nalazi. Ako netko ubrzo ne doe, uzet c u sobu i sutra ujutro
ponovno doc i u luku u nadi da c u se sresti s Miu. Kako sam c uo od Sumire,
Miu je metodic na z ena pa nisam mogao vjerovati da me iznevjerila. Ako nije
dos la u luku, sigurno za to postoji valjano objas njenje. Moz da Miu nije mislila
da u ovako brzo stii.
Umirao sam od gladi. Tako sam uz asno bio gladan da mi se c inilo da se to
vidi na meni. Sav taj svjez i morski zrak valjda mi je natjerao tijelo da shvati
kako od jutra nije dobilo nikakve hrane. Ipak, nisam htio propustiti Miu, pa
sam odluc io jos pric ekati u kaic u. Svako malo pros ao bi neki mjes tanin i
znatieljno me odmjerio.
U kiosku kraj kaic a kupio sam mali prospekt na engleskom o povijesti i
zemljopisu otoka. Listao sam ga dok sam pijuckao nevjerojatno bezukusan
ledeni c aj. Broj stanovnika otoka kretao se od tri do s est tisuc a, ovisno o
godis njem dobu. Stanovnis tvo je raslo ljeti, kad su dolazili turisti, smanjivalo
se zimi kad su se ljudi otiskivali u svijet u potrazi za poslom. Na otoku nije
bilo spomena vrijedne industrije, a i poljoprivreda je bila prilic no ogranic ena
masline i nekoliko vrsta voc a. I ribolov i spuz varenje. Zato su od poc etka
dvadesetog stoljec a otoc ani vec inom selili u Ameriku. Vec i ih se dio nastanio
u Floridi, gdje su mogli iskoristiti svoje ribarske i spuz varske vjes tine. Na
Floridi se ak jedan grad zvao isto kao i otok.
Na vrhu brijega stajao je vojni radar. Tik do gradske luke bila je druga,
manja luka u koju su pristajali vojni patrolni c amci. S obzirom na to da je
turska granica u blizini, Grci su htjeli sprijec iti nelegalne prelaske granice i
krijumc arenje. Zato je u gradu i bilo vojnika. Kad god je dos lo do sukoba s
Turskom manji su okraji izbijali svaki as promet se u luci pojaavao.
Prije vis e od dvije tisuc e godina, kad je grc ka civilizacija dosegnula
vrhunac, ovaj je otok, smjes ten uz glavni pomorski put prema Aziji, cvao kao
trgovac ko sredis te. U to su doba brez uljci jos bili obrasli lisnatim, zelenim
stablima koja su se rabila u rastuc oj brodogradnji. Ali kad je grc ka civilizacija
poc ela propadati i sva su stabla posjekli (a obilno se zelenilo nikad vis e nije
razlistalo), otok je brzo zapao u gospodarsku krizu. Naposljetku su dos li
Turci. U prospektu je pisalo da su vladali drakonski. Ako im nes to nije bilo po
volji, rezali su ljudima us i i noseve kao da obrezuju lozu. Potkraj
devetnaestog stoljec a, nakon bezbrojnih krvavih bitaka, otok je naposljetku
izborio neovisnost od Turske i bijelo-plava grc ka zastava zavijorila je nad
lukom. Onda je dos ao Hitler. Nijemci su sagradili radar i meteorolos ku
postaju na vrhu brijega da nadziru okolno more jer je s brda pucao najbolji
moguc i vidik. Engleske zrac ne snage smjes tene na Malti bombardirale su
postaju. Bombardirale su i luku i brda, pritom potopile znatan broj neduz nih
ribarskih brodova i pobile nes to ribara, ni krivih ni duz nih. U napadu je
poginulo vis e Grka nego Nijemaca pa su neki starosjedioci jos zamjerali
Englezima taj incident.
Kao na vec ini grc kih otoka, ravnog je tla bilo malo, uglavnom strma, tes ko
dostupna brda i samo jedan grad uz obalu, juz no od luke. Podalje od grada
sterala se lijepa, mirna plaz a, ali do nje se moralo pentrati preko strmog brda.
Plaz e na lako dostupnim mjestima nisu bile tako lijepe, a vjerojatno zato broj
turista nije rastao. Visoko u brdima uzdizalo se nekoliko manastira, ali
monasi su se pokoravali strogim pravilima i nisu primali posjete.
Koliko sam saznao iz prospekta, bio je ovo prilic no tipic an grc ki otok. Iz
nekog razloga, meutim, Englezi su ga smatrali posebno s armantnim
(Britanci su doista pomalo ekscentric ni) i, zaneseni ljepotom mjesta,
sagradili naselje ljetnikovaca na povis enu mjestu uz luku. Potkraj s ezdesetih
tamo je z ivjelo nekoliko britanskih pisaca koji su pisali romane gledajuc i
modro more i bijele oblake. Nekoliko je tih knjiz evnih djela postiglo znatan
uspjeh kod kritike, zbog c ega je otok meu britanskim literatima stekao glas
romantic nog mjesta. Za taj uvaz eni vid kulturnog z ivota otoka, meutim,
mjesnim se Grcima ivo fukalo.
Sve sam to proc itao da zaboravim koliko sam gladan. Odloz io sam
prospekt i ponovno se ogledao oko sebe. Starci koji su sjedili u kaic u
netremice su zurili u more kao da sudjeluju u natjecanju tko c e duz e piljiti.
Vec je bilo osam i glad mi se polako pretvarala u nes to blizu tjelesnoj boli.
Odnekud me zapahnuo miris pec enog mesa i ribe na z aru i zavrnuo mi
utrobom poput dobroc udnog muc itelja. To vis e nisam mogao izdrz ati pa sam
ustao. Bas kad sam uzeo torbu da krenem u potragu za restoranom, preda
mnom se neujno ukazala ena.
Sunce koje je napokon tonulo u more sjalo je ravno na z enu c ija je do
koljena duga bijela suknja lagano leprs ala dok je silazila kamenim stubama.
Noge u malim tenisicama bile su joj mladenac ke. Na sebi je imala laganu
zelenu bluzu bez rukava i s es ir uskog oboda, a preko ramena je prebacila
platnenu torbicu. Hodala je tako prirodno, tako obic no, da se stopila s
okolinom i isprva sam mislio da je domaa. Ali ila je ravno prema meni i, dok
mi se pribliz avala, razabrao sam njezine azijatske crte. Gotovo releksno sam
sjeo, onda ponovno ustao. Z ena je skinula sunc ane naoc ale i izgovorila moje
ime.
"Z ao mi je s to kasnim", rekla je. "Morala sam ic i na policiju i papirologija
je stras no dugo trajala. A nisam ni sanjala da c ete vec danas stic i. Mislila sam,
najranije sutra u podne."
"Stigao sam na sve letove", rekao sam. Na policiju?
Miu je pogledala ravno u mene i blijedo se nasmijes ila. "Ako se slaz ete,
mogli bismo otic i nes to pojesti i razgovarati uz jelo. Danas sam stigla samo
dorukovati. A vi? Jeste li gladni?"
"Kao vuk", rekao sam.
Povela me u tavernu u pokrajnjoj ulici uz luku. Kraj ulaza je stajao ros tilj s
uz arenim ugljenom, a na z eljeznoj su se res etki prz ile svjez e ribe i drugi
morski specijaliteti. Volite li ribu? upitala me i rekao sam da volim. Miu je
pozvala konobara i naruila natucajui grki.
Najprije nam je donio bocu bijelog vina, kruh i masline. Bez nazdravljanja
i bilo kakvog prenemaganja, natoc ili smo vino u c as e i poc eli piti. Da umirim
greve od gladi, provakao sam neto grubog kruha i nekoliko maslina.
Miu je bila prekrasna. Ta jednostavna i jasna c injenica prvo me se dojmila.
Ne, moz da nije bila tako jasna i jednostavna. Moz da sam bio u stras noj
zabludi. Moz da sam iz nekog razloga uvuc en u nec iji san koji se odvija
nepromjenjivim tokom. Sad kad o tome mislim, ne mogu iskljuc iti tu
moguc nost. Sigurno je jedino da sam je u tom trenutku doz ivio kao iznimno
lijepu enu.
Na tankim je prstima Miu nosila nekoliko prstenova. Jedan od njih bio je
jednostavni zlatni vjenc ani prsten. Dok sam u mislima na brzinu sreivao
prve dojmove o njoj, ona me gledala blagim oc ima i povremeno otpijala
gutljaj vina.
"C ini mi se kao da se vec poznajemo" rekla je. "Moz da zato s to neprestano
sluam o vama."
"Sumire je i meni mnogo priala o vama", rekao sam.
Miu se ozarila. Kad se smijes ila, samo kad se smijes ila, u kutovima oc iju
pojavljivale su joj se s armantne boric e. "Dakle, moz emo preskoc iti
upoznavanje."
Kimnuo sam.
Kod Miu mi se najvis e svidjelo S to nije skrivala svoje godine. Prema
Sumire bilo joj je trideset osam ili trideset devet godina. Tako je bas i
izgledala. S tom vitkom, kompaktnom igurom, uz malo s minke mogla je
mirno proc i kao da joj je dvadeset osam, dvadeset devet. Ali nije se trudila.
Miu je dopus tala godinama da prirodno isplutaju na povrs inu, prihvac ala ih
kakve jesu i s njima se pomirila.
Miu je ubacila maslinu u usta, uhvatila kos ticu meu prste i, poput
pjesnika koji je besprijekorno rijes io punktuaciju, graciozno je bacila u
pepeljaru.
"Z ao mi je s to sam vam telefonirala usred noc i", rekla je. "Voljela bih da
sam vam bolje objasnila o c emu se radi, ali bila sam stras no uzrujana i nisam
znala odakle da poc nem. Jos se nisam sasvim smirila, ali u meuvremenu
sam se ipak malko pribrala."
"Za boga miloga, pa to se dogodilo?" upitao sam.
Miu je poloz ila ruke na stol i sklopila ih, razdvojila, a onda ponovno
sklopila.
"Sumire je nestala."
"Nestala?"
"Kao da je isparila", ree Miu. Otpila je gutljaj vina. Nastavila je:
"Duga je to pric a pa mislim da je najbolje da poc nem od poc etka i
ispric am sve po redu. Inac e bi se mogle pogubiti nijanse. Sama je pric a vrlo
suptilna. Ali, idemo najprije jesti. Sad vie nije vana svaka sekunda, a teko je
logino razmiljati kad je ovjek gladan.
Osim toga, ovdje je malko prebuno za razgovor."
Restoran je bio pun Grka koji su gestikulirali i na sav glas razgovarali. Da
se ne bismo morali dovikivati, Miu i ja nagnuli smo se jedno prema drugom
preko stola i pribliz ili glave dok smo razgovarali. Ubrzo nam je konobar
donio punu zdjelu grc ke salate i veliku bijelu ribu na z aru. Miu je lagano
posolila ribu, iscijedila na nju pola limuna i kapnula nekoliko kapi maslinova
ulja na svoju porciju. Ja sam uc inio isto. Jedno vrijeme usredotoc ili smo se na
jelo. Kao to je rekla, prve stvari prve. Morali smo utaiti glad.
Koliko dugo moz ete ostati ovdje? upitala me. Novo polugodis te poc inje za
tjedan dana, odgovorio sam, tako da se do tada moram vratiti. Inac e bi se
stvari mogle zakomplicirati. Miu je s razumijevanjem kimnula. Skupila je
usnice i kao da je o nec em razmis ljala. Nije rekla nis ta predvidljivo, kao "ne
brinite se, do onda c ete se sigurno vratiti", ili "pitam se hoc e li se do tada sve
rijeiti".
Dos la je do nekog svog, privatnog zakljuc ka koji je spremila u ladicu i
utke se vratila jelu.
Nakon objeda, dok smo pili kavu, Miu je spomenula pitanje tros ka za
avionsku kartu. Mogu li vam iznos dati u putnic kim c ekovima? pitala me. Ili
da vam novac prebacim na rac un u jenima kad se vratite u Tokio. S to vam je
drae?
Nisam kratak s novcem, odgovorio sam, mogu sam platiti kartu. Ali Miu je
inzistirala da plati ona. Ja sam traila da doete, rekla je.
Zatresao sam glavom. "Ne glumim inoc u niti is ta takvo. Da je pros lo jos
malo vremena, vjerojatno bih sam od sebe doao ovamo.
To vam hou rei."
Miu je o tome kratko razmislila i kimnula. "Vrlo sam vam zahvalna.
to ste doli. Ne mogu vam rei koliko."
Kad smo izas li iz restorana, nebo su oblile jarke boje. Zrak se tako
zgusnuo da sam imao osjec aj kako c e mi se pluc a, ako udahnem, obojiti istim
tonom modre. Prve su sitne zvijezde zatreperile na nebu. Jedva doc ekavs i
kraj dugog ljetnog dana, mjes tani su izas li poslije vec ere na promenadu oko
luke. Obitelji, parovi, skupine prijatelja. Ulicama se provlac io blagi miris
oseke na kraju dana. Miu i ja pros etali smo gradom. Na desnoj strani ulice
poredali su se duc ani, hotelc ic i i restorani sa stolovima na ploc niku.
Primamljivo z uto svjetlo sjalo je iza malih prozora zakrivenih s kurama, a s
radija je dopirala grc ka glazba. S lijeve strane prostiralo se more, a tamni su
valovi ravnomjerno tukli o obalu.
"Jos malo pa se cesta poc inje uspinjati", rec e Miu. "Moz emo se popeti
strmim stubama ili blagom uzbrdicom. Stubama je bre. U redu?"
"to se mene tie, dobro", odgovorio sam.
Uske kamene stube usporedno su pratile nagib brijega. Bile su duge i
strme, ali Miuine noge u tenisicama nisu pokazivale znakove umora i
nijednom nije usporila korak. Rub njezine suknje tik pred mojim oc ima
veselo je s ibao s jedne strane na drugu, a preplanuli, lijepo oblikovani listovi
presijavali su joj se pod svjetlom gotovo punog mjeseca. Prvi sam se zadihao
i morao sam zastati da nekoliko puta duboko udahnem. Kako smo se penjali,
svjetla luke su se smanjivala i udaljavala. Uz urbana vreva svih onih ljudi koji
su jos maloprije bili tik kraj mene utapala se u anonimnoj niski svjetala. Bio je
to dojmljiv prizor, slika koju bih najradije izrezao s karicama i pric vrstio na
zid sjeanja.
Miu i Sumire stanovale su u kuc ici s verandom okrenutom prema moru.
Bijeli zidovi i krov pokriven crvenim crijepom, vrata obojena tamnozeleno.
Crvena bugenvilija razbujala se preko niskog kamenog zida koji je okruz ivao
kuu. Miu je otvorila nezakljuana vrata i pozvala me da uem.
U kuc i je vladao ugodan hlad. Bila je tu dnevna soba te omanja
blagovaonica i kuhinja. Na bijelo oz bukanim zidovima visjelo je nekoliko
apstraktnih slika. U dnevnoj sobi stajala je garnitura za sjedenje, polica s
knjigama i stereo. Bile su tu dvije spavae sobe i mala, ali vrlo ista poploena
kupaonica. Kuc a nije bila posebno elegantno namjes tena, samo udobna za
ivot.
Miu je skinula s es ir i odloz ila torbu na kuhinjski element. Z elite li nes to
popiti?, pitala me, ili biste se radije najprije otus irali? Mislim da c u prvo pod
tus , rekao sam. Oprao sam kosu i obrijao se. Osus io sam kosu fenom i
navukao c istu majicu i kratke hlac e. Osjec ao sam se puno normalnije. Ispod
zrcala u kupaonici stajale su dvije c etkice za zube, jedna plava, druga crvena.
Pitao sam se koja je Sumirina.
Vratio sam se u dnevnu sobu i zatekao Miu u naslonjac u, s c as om konjaka
u ruci. Pozvala me da joj se pridruz im, ali vis e me privlac ilo hladno pivo.
Izvadio sam iz friidera Amstel i natoio ga u visoku au. Zavaljena duboko u
naslonja, Miu je dugo utjela.
Nije mi djelovala kao da traz i prave rijec i nego kao da se zanijela u
privatnu uspomenu, bez poetka i bez kraja.
"Koliko ste dugo ovdje?" napokon sam upitao.
"Danas je osam dana", rekla je Miu nakon kratkog razmiljanja.
"A Sumire je odavde nestala?"
"Tako je. Kao to sam ve rekla, kao da je isparila."
"Kad se to dogodilo?"
"Noc u, prije c etiri dana", rekla je i ogledala se po sobi kao da traz i kljuc
rjeenja. "Ne znam odakle da ponem."
"Sumire mi je pisala kako ste iz Milana ili u Pariz", rekao sam.
"Onda kako ste vlakom putovale u Burgundiju. Bile ste na velikom imanju
vaeg prijatelja na selu u Burgundiji."
"No, onda, nastavit u priu od tamo", rekla je Miu.
8
"Vinare iz tog sela poznajem vec sto godina, a njihova su mi vina poznata kao
vlastiti dlan. Toc no znam koju c e vrstu vina dati groz e na pojedinom
obronku pojedinog vinograda. Kako c e vremenske prilike te godine djelovati
na okus; koji vinari najmarljivije rade; c iji sin se najvis e trudi pomoc i ocu.
Koliko su kredita neki vinari digli, tko je kupio novi Citroen. Takve stvari.
Trgovati vinom isto je kao uzgajati c istokrvne konje, moras znati
podrijetlo i sve najnovije informacije. Ne moz e se raditi posao samo na
temelju toga koje vino ima dobar okus a koje nema."
Miu je na trenutak zastala da uhvati dah. Kao da nije mogla odluc iti da
nastavi ili ne. Ipak je nastavila.
"Kupujem vino iz nekoliko mjesta u Europi, ali najvis e u tom selu u
Burgundiji. Zato se trudim ondje bar jednom godis nje provesti malo vis e
vremena kako bih obnovila stara prijateljstva i saznala najnovije vijesti.
Uvijek idem onamo sama, ali ovaj put sam najprije morala u Italiju i odluc ila
sam povesti Sumire sa sobom. Katkad je praktic no imati nekoga kraj sebe na
takvim putovanjima, a osim toga, po mojem je zahtjevu uc ila talijanski. Na
kraju sam zakljuc ila kako c u ipak radije putovati sama i namjeravala sam
smisliti neku izliku da je pos aljem kuc i prije no s to krenem za Francusku. Od
mladih sam dana navikla putovati sama i, koliko god bili s nekim bliski, nije
lako dan za danom provoditi u drutvu iste osobe.
Sumire se pokazala neoekivano sposobnom i pobrinula se umjesto mene
za gomilu sitnica. Kupovala je karte, rezervirala sobe u hotelu, pregovarala o
cijenama, vodila tros kove, traz ila dobre lokalne restorane, takve stvari.
Usavrs ila je talijanski, a sviala mi se i njezina zdrava znatiz elja zbog koje
sam doz ivjela mnogo toga s to ne bih da sam bila sama. Iznenadilo me kako je
lako biti s nekim u drus tvu. Mislim da sam se tako osjec ala jer nas je vezalo
neto posebno.
Z ivo pamtim nas prvi susret i razgovor o Sputniku. Ona je govorila o
piscima bitnicima, a ja sam pobrkala rijei i rekla 'Sputnik'.
Smijale smo se tome i to je razbilo led. Znate li s to 'sputnik' znac i na
ruskom? Suputnik. Nedavno sam pogledala u rjec nik. Kad razmislite, to je
c udna sluc ajnost. Pitam se zas to su Rusi nazvali satelit tim neobic nim
imenom. To je samo bijedna grudica metala koja se vrti oko Zemlje."
Miu je na trenutak zautjela, a onda nastavila.
"U svakom sluc aju, na kraju sam povela Sumire sa sobom u Burgundiju.
Dok sam posjec ivala stare znance i bavila se poslom, Sumire, koja ne zna ni
rijec i francuski, posudila je auto i vozikala se po okolici. U jednom je gradu
naletjela na bogatu staru S panjolku s kojom je klepetala na s panjolskom i
sprijateljila se s njom. Gospoa je upoznala Sumire s jednim Englezom koji je
odsjeo u istom hotelu. Neki pisac, pedeset i nes to godina, jako otmjen i
naoc it. Sto posto sam sigurna da je homic . S njim je bio tajnik koji mu je oc ito
i deko.
Pozvali su nas na vec eru. Jako ini ljudi; dok smo razgovarali, ustanovili
smo da imamo zajednic ke znance pa mi se c inilo kao da sam nas la srodne
due.
Englez nam je rekao da ima kuc icu na jednom otoku u Grc koj i kako c e mu
biti drago ako se njome posluz imo. Svako ljeto provede mjesec dana u kuc ici,
ali ovo ljeto nec e stic i onamo jer ima neke obveze. Za kuc e je najbolje kad
netko u njima z ivi, inac e se oni koji ih c uvaju ulijene, rekao nam je. Ako vam
to nije problem, budite ljubazni i izvolite se posluz iti kuc om. Drugim
rijeima, ovom kuicom."
Miu se osvrnula po sobi.
"Bila sam u Grc koj kao studentica. Na jednom od onih sumanutih
turistikih aranmana gdje skaete iz luke u luku, ali ipak sam se zaljubila u tu
zemlju. Zato mi je ponuda da besplatno stanujem na grc kom otoku koliko god
dugo z elim zazvuc ala neobic no primamljivo. I Sumire je to objeruc ke
prihvatila. Ponudila sam da c u platiti koliko treba za najam kuc ice, ali Englez
je odbio, rekavs i da se ne bavi iznajmljivanjem. Malo smo razmatrali taj
problem i na kraju smo se dogovorili da c u mu u znak zahvalnosti poslati u
London sanduk crnog vina.
Z ivot na otoku bio je kao san. Prvi put u ne znam koliko dugo vremena
uz ivala sam u pravom odmoru, bez ikakvih obveza o kojima bih morala
brinuti. Veze su ovdje razmjerno primitivne i sami znate kako su telefoni
grozni nema ni faksa ni interneta. Znala sam da c u nekim ljudima
prouzroc iti probleme jer se vrac am u Tokio kasnije no s to sam isprva
planirala, ali im sam ovamo stigla, odjednom mi je postalo svejedno.
Svako smo jutro Sumire i ja rano ustajale, opremile se torbom punom
ruc nika, vode i krema za sunc anje te otpjes ac ile na plaz u s druge strane brda.
al je tako boanstveno lijep da vam stane dah.
Pijesak se bijeli kao snijeg, a more mirno kao staklo, bez valova.
Plaa je malo izvan ruke pa onamo malo tko dolazi, osobito ujutro.
Svi se, i mukarci i ene, kupaju goli. I mi smo se kupale gole.
Fantastic an je doz ivljaj plivati u kristalno c istom moru u rano jutro, gola
kao od majke roena. Kao da ste na drugom svijetu.
Kad bi se umorile od plivanja, Sumire i ja lez ale smo na plaz i i sunc ale se.
Isprva smo se malo skanjivale biti gole jedna pred drugom, ali kad smo se
navikle, vis e nam nije smetalo. Valjda je na nas djelovala energija ovog
mjesta. Mazale smo jedna drugoj lea kremom za sunc anje, izlez avale se na
suncu, itale, drijemale, avrljale. Osjeala sam se istinski slobodno.
Kuc i smo se vrac ale pjes ke preko brda, istus irale se i pojele nes to lagano i
spustile se stubama u grad. Pile smo c aj u kaic u u luci, c itale engleske novine.
Kupile bismo u duc anu nes to hrane, vratile se kuc i i bavile se c im smo htjele
do uvec er c itale na verandi ili slus ale glazbu. Katkad je Sumire odlazila u
svoju sobu, oc ito je pisala. C ula sam je kako otvara kompjuter i kucka po
tastaturi. Uvec er smo silazile u luku da gledamo kako pristaje trajekt. Popile
bismo neto hladno i promatrale ljude dok silaze s broda.
Tako smo mi tiho sjedile na rubu svijeta i nitko nas nije vidio. Tako nam
se c inilo kao da smo Sumire i ja same ovdje. Ni o c emu nismo morale
misliti. Nisam se htjela micati, niti kamo ic i. Z eljela sam samo ovako dovijeka
z ivjeti. Znala sam da je to nemoguc e nas je z ivot ovdje bio samo
privremeni privid i jednog c e nas dana zbilja naglo povuc i natrag u svijet iz
kojeg smo dole. Ali dok ne kucne taj as, htjela sam uivati u svakom danu do
kraja i nic im ne razbijati glavu. Bilo nam je ovdje predivno, sve do prije c etiri
dana." C etvrtog jutra na otoku otis le su kao i obic no na plaz u, okupale se gole,
vratile se kuc i i ponovno se ods etale do luke. Konobar u kaic u ih je
prepoznao tome su pripomogle velikodus ne napojnice koje je Miu uvijek
ostavljala i srdac no ih pozdravio. Uljudno je komentirao kako lijepo
izgledaju. Sumire je otis la do kioska i kupila primjerak novina na engleskom
koje izlaze u Ateni. Bila je to njihova jedina veza s vanjskim svijetom.
Sumirina je duz nost bila proc itati novine. Provjeravala je tec ajnu listu i
prevodila i c itala Miu naglas sve vaz ne vijesti ili zanimljive c lanke na koje bi
naila.
C lanak koji je Sumire taj dan odabrala da ga c ita naglas govorio je o
sedamdesetogodis njoj starici koju su pojele njezine mac ke. To se dogodilo u
malom atenskom predgrau. Pokojnica je jedanaest godina ranije ostala bez
muz a, poslovnog c ovjeka, i od onda je povuc eno z ivjela u dvosobnom
staniu, a jedino su joj drutvo bile njezine make.
Jedan se dan z ena srus ila licem nadolje na kauc od src anog udara i
izdahnula. Ne zna se koliko je vremena pros lo izmeu src anog udara i smrti.
U svakom sluc aju, njezina je dus a pros la kroz sve stadije opras tanja od svojeg
starog suputnika, tijela u kojem je obitavala sedamdeset godina. Kako starica
nije imala ni rodbine ni prijatelja koji bi je redovito posjec ivali, tijelo su
pronas li tek tjedan dana kasnije. Vrata su bila zakljuc ana, prozori zatvoreni i
nakon smrti gazdarice make nisu mogle izii. U stanu nije bilo hrane.
Moz da je bilo nec ega u friz ideru, ali mac ke ne znaju otvoriti friz ider.
Izgladnjele, oglodale su i proz derale svoju vlasnicu. Povremeno otpijajuc i
gutljaj kave, Sumire je prevela c lanak dio po dio. Oko stola su zujale pc ele i
katkad se spus tale da liznu dz em s to ga je prosuo prethodni gost. Miu je
zurila u more kroz sunane naoale i paljivo sluala to Sumire ita.
"I to se onda dogodilo?" upitala je Miu.
"To je to", rekla je Sumire, presavijajui novine i odlaui ih na stol.
"Samo to pie u novinama."
"Tko zna to se dogodilo s makama?"
"Ne znam..." rekla je Sumire, nakrivila usta i malo o tome razmislila. "Sve
su novine iste. Nikad ne kau ono to bi ovjek zbilja htio znati."
Kao da su nes to osjetile, pc ele su se podigle u zrak i uz svec ano zujanje
stale kruz iti oko stola, a onda se ponovno spustile. Vratile su se lizanju
dema.
"A c ovjek se pita kakva je sudbina zadesila te mac ke", rekla je Sumire
navlac ec i rub svoje prevelike majice i gladec i nabore. Osim majice, na sebi je
imala kratke hlac ice, ali kao s to je Miu sluc ajno znala ne i donje rublje.
"Mac ke koje razviju tek za ljudsko meso mogu se pretvoriti u mac ke
ljudoz dere, pa su ih moz da ubili. A moz da su policajci rekli 'Vi ste jadnice vec
dosta propatile', pa su ih oslobodili."
"Da si ti gradonaelnica ili efica policije u tom gradu, to bi uinila?"
Sumire je razmislila. "Recimo, smjestila bih ih u neku ustanovu i
preodgojila. Natjerala da postanu vegetarijanke."
"Nije los a ideja", nasmijala se Miu. Skinula je sunc ane naoc ale i okrenula
se licem prema Sumire. "Ta me pric a podsjec a na prvo predavanje koje sam
ula kad sam se upisala u katoliku gimnaziju.
Jesam li ti ikad pric ala kako sam s est godina pohaala vrlo strogu
katolic ku s kolu za djevojke? Is la sam u obic nu osnovnu s kolu, ali kad sam
krenula u srednju, upisala sam se u katolic ku. Odmah nakon svec anosti za
poc etak godine oronula prastara c asna povela je sve nas nove uc enice u
veliku dvoranu i odrz ala govor o katolic koj etici. Bila je Francuskinja, ali
tec no je govorila japanski. Govorila je o raznim stvarima, ali najbolje pamtim
priu o makama i pustom otoku."
"Zvuc i zanimljivo", rekla je Sumire. "Doz ivis brodolom i more te izbaci na
pusti otok. C amca za spas avanje dokopala si se samo ti i mac ka. Jedno
vrijeme plutate puc inom, a onda se nasuc ete na pustom otoku, goloj stijeni
na kojoj nema ni trunke hrane. Nema ni vode. U c amcu imas dvopeka i vode
za deset dana za jednu osobu. I to je to. Tako je ila pria.
asna se ogledala po velikoj dvorani i zvonko i glasno rekla:
'Zatvorite oc i i zamislite taj prizor. Nasukani ste na pustom otoku s
mac kom. To je osamljeni otok usred nic ega. Gotovo je nemoguc e da c e vas
spasiti unutar deset dana. Kad ostanete bez hrane i vode, po svoj c ete prilici
umrijeti. No, s to biste uc inili? Buduc i da mac ka pati koliko i vi, trebate li
podijeliti svoje oskudne zalihe s njom?' C asna je zastala i zagledala nam se
svima u lice. 'Ne. Pogrijes ili biste', nastavila je. 'Z elim da shvatite kako
podijeliti hranu s mac kom nije ispravno. Zato s to ste vi dragocjena stvorenja
koja je Bog odabrao, a mac ka nije. Zato morate svu hranu pojesti sami.' C asna
je to govorila sa strahovito ozbiljnim izrazom.
Isprva sam mislila da se ali. ekala sam poantu. Ali nije je bilo.
Skrenula je na temu ljudskog dostojanstva i vrijednosti, i vis e nis ta nisam
razumjela. Zbilja, kakvog smisla ima pric ati takvu pric u djeci koja su se tek
upisala u kolu? To nisam uspjela shvatiti onda a ne mogu ni dandanas."
Sumire je razmislila. "Misli, je li na kraju ispravno pojesti i maku?"
"No, ne znam. Nije ila tako daleko."
"Jesi li ti katolkinja?"
Miu je zatresla glavom. "S kola mi je sluc ajno bila blizu, pa sam se tamo
upisala. Sviale su mi se i uniforme, jedino ja u cijeloj s koli nisam bila
Japanka."
"Jesi li doivjela neto runo?"
"Zato to sam Korejka?"
"Da."
Miu je ponovno zatresla glavom. "S kola je bila prilic no liberalna. Pravila
su bila razmjerno stroga i neke c asne pomalo ekscentric ne, ali sve u svemu
vladala je prosvijetljena atmosfera i ne, ne mogu rec i da sam se ikad susrela s
nekim predrasudama.
Imala sam dobre prijateljice i opc enito bih rekla da mi se u s koli svialo.
Neka neugodna iskustva doz ivjela sam tek kasnije, kad sam se otisnula u
stvarni svijet. Ali to nije nita neobino, to se dogaa veini."
"ula sam da u Koreji jedu make. Je li to istina?"
"I ja sam to ula.
Ali od ljudi koje ja poznam nitko ne jede make."
Bilo je to najvrelije doba dana i gradski je trg u rano poslijepodne zjapio
gotovo potpuno pust. Uglavnom su se svi u gradu zatvorili u hladovinu kuc a i
drijemali. U to doba dana samo su se radoznali stranci odvaz no upus tali u
izlaske.
Na trgu je stajao kip junaka. Vodio je ustanak u sredis njoj Grc koj i borio se
protiv Turaka koji su vladali otokom, ali uhvatili su ga i smaknuli nabijanjem
na kolac. Turci su nasred trga postavili nas iljeni kolac i jadnog junaka
nataknuli na njega, golog. Kolac mu je vrlo sporo us ao kroz anus i naposljetku
prodro sve do usta; umirao je satima. Spomenik je navodno podignut bas na
mjestu gdje se to dogodilo. Kad su ga podigli, herojski bronani kip vjerojatno
je izgledao impresivno, ali nakon tolikih godina na udaru morskih vjetrova,
pras ine i galebljeg izmeta, junakove crte lica jedva su se razabirale. Otoc ani
vie nisu ni gledali otrcani kip, a i sam junak kao da je okrenuo lea svijetu.
"Kad govorimo o mac kama", priznala je Sumire, "imam c udnovatu
uspomenu na jednu mac ku. Kad sam bila u drugom razredu, imali smo slatku
sivu tigrastu mac kicu, s est mjeseci staru. Jedne sam vec eri sjedila na verandi
i c itala kad je mac ka poc ela kao luda trc ati oko velikog bora u vrtu. Mac ke to
katkad rade. Nic eg nema, ali one odjednom stanu frktati, nakostrijes e se,
izviju lea, dignu rep i zauzmu poloaj za napad.
Mac ka se tako razdraz ila da nije ni primijetila kako je gledam s verande.
Bio je to tako neobic an prizor da sam odloz ila knjigu i netremice promatrala.
Mac ki nije dodijala njezina samotnic ka igra. Zapravo, kako je vrijeme
prolazilo, to je odlunija postajala. Kao da je opsjednuta."
Sumire je otpila gutljaj vode i poekala se po uhu.
"S to sam dulje gledala, vis e me bilo strah. Mac ka je vidjela nes to s to ja
nisam, a s to god to bilo, dovodilo ju je do ludila. Na kraju je mac ka jurila i
jurila oko drveta nevjerojatnom brzinom, kao tigar koji se u djejoj prii otopi
u maslac. A onda, kad je vec trc ala satima, mac ka je odjednom skoc ila na
stablo i uzverala se u kros nju. Vidjela sam joj sic us nu njus kicu kako viri
visoko meu granjem.
Glasno sam je zazvala s verande, ali nije me ula.
Napokon je sunce zalo i poeo je puhati hladni kasnojesenji vjetar.
Sjedila sam na verandi i c ekala da mac ka sie s drveta. Bila je to pitoma
mac ka i mislila sam, ako dovoljno dugo budem sjedila i c ekala, s vremenom
c e sic i. Ali nije sis la. Nisam je c ak c ula ni da mijauc e. Padao je sve gus c i mrak.
Uplaila sam se i ispriala to svojima.
'Ne brini se', rekli su mi, 'pusti je samo na miru i vec c e ona sic i s drveta'.
Ali, maka se nikad nije vratila."
"Kako to mislis , nikad se nije vratila?" upitala je Miu. "Jednostavno je
nestala. Kao da je isparila. Svi su mi govorili da je mac ka sigurno po noc i sis la
s drveta i nekamo odlutala. Mac ke se uzbude i popnu se na visoko drvo, a
onda se uplas e kad shvate kako su se visoko popele i ne z ele sic i. To se
neprestano dogaa. Da je mac ka jos na drvetu, govorili su mi, mijaukala bi
kao izbezumljena da pozove u pomoc . Ali nisam to mogla progutati. Mislila
sam kako se mac ka grc evito kandz ama drz i za granu, na smrt prestras ena, i
ne moe mijaukati.
Kad sam se vratila iz s kole, sjedila sam na verandi, gledala bor i svako
malo zvala mac ku po imenu. Nije bilo odgovora. Nakon tjedan dana odustala
sam. Voljela sam tu mac kicu i bila sam stras no tuz na. Kad god sam pogledala
bor, prividala mi se jadna mala maca kako se, ukoena i mrtva, i dalje grevito
drz i za granu. Mac ka koja nikad nikamo nije otis la, nego je uginula od gladi i
sasuila se visoko gore na drvetu." Sumire je pogledala Miu.
"Vis e nikad nisam imala mac ku. I dalje volim mac ke, ali tada sam odluc ila
da c e mi ta jadna mac kica koja se popela na drvo i nikad vis e nije sis la biti
prva i zadnja. Nisam mogla zaboraviti tu makicu i zavoljeti drugu."
"O tome smo razgovarale u kaic u toga poslijepodneva", rekla je Miu.
"Mislila sam da mi samo pric a bezazlene uspomene, ali sad, sad mi se sve c ini
znaajnim. Moda mi se to samo ini."
Miu se okrenula i pogledala kroz prozor. Povjetarac koji je puhao s mora
zanjihao je nabrane zavjese. Dok je gledala u tamu iza prozora, u sobi kao da
je zavladala jo dublja tiina.
"Smijem li ja nes to pitati? Z ao mi je ako izgleda kao da mijenjam temu, ali
to me muc i", rekao sam. "Rekli ste da je Sumire nestala, kao da je isparila, ako
se tono sjeam. Prije etiri dana. I vi ste otili na policiju. Je li tako?"
Miu je kimnula.
"Zas to ste pozvali mene umjesto da stupite u kontakt sa Sumirinom
obitelji?"
"Pojma nemam s to joj se dogodilo. A bez ikakvih c vrstih dokaza nisam
znala trebam li opterec ivati njezine roditelje. Jedno vrijeme sam se zbog toga
grizla i odluila da u priekati da vidim to e biti."
Pokus ao sam zamisliti Sumirinog naoc itog oca kako se vozi trajektom na
otok. Bi li njezina mac eha, razumljivo uzrujana zbog razvoja dogaaja, dos la s
njim? Kakav bi to krasan cirkus bio. A s to se mene tic e, cirkus je vec poc eo.
Kako jedna strankinja uopc e moz e nestati na tako malom otoku da je c etiri
dana ne mogu nai? "Ali zato ste pozvali mene?"
Miu je skupila gole noge, prihvatila rub suknje prstima i povukla ga
nadolje. "Vi ste jedini na koga mogu raunati."
"Ali, uope me ne poznajete."
"Sumire vam je vjerovala vis e nego bilo kome drugome. Rekla je da
duboko razmiljate o stvarima, bez obzira na temu."
"Bojim se da je to miljenje manjine."
Miu je stisnula oc i i nasmijes ila se tako da su joj se u kutovima pojavile
siune borie.
Ustao sam, pris ao joj i uzeo njezinu praznu c as u. Otis ao sam u kuhinju,
natoio u au prst Courvoisiera i vratio se u sobu.
Zahvalila mi je i primila c as u. Vrijeme je prolazilo, zavjese su tiho leprs ale.
Povjetarac je mirisao na neko drugo mjesto.
"Z elite li zbilja, zbilja saznati istinu?" upitala me Miu. Zvuc ala je
iscijeeno, kao da je napokon donijela teku odluku.
Podigao sam pogled i zagledao joj se u lice. "Ako is ta mogu rec i s
apsolutnom sigurnos c u", rekao sam, "to je da ne bih bio ovdje da ne z elim
znati istinu."
Miu je zas kiljila prema zavjesama. I naposljetku tiho rekla: "To se
dogodilo te noi, nakon to smo u kafiu razgovarale o makama."
9
Nakon razgovora o mac kama s to su ga vodile u kaic u u luci, Miu i Sumire
kupile su namirnice i vratile se u kuc icu. Kao i obic no, do vec ere su se
odmarale. Sumire se zatvorila u svoju sobu i pisala na laptopu. Miu je lez ala
na kauc u u dnevnoj sobi, s rukama iza glave, zatvorenih oc iju, i slus ala
snimku Juliusa Katchena kako svira Brahmsove balade. Bila je to stara ploc a,
ali izvedba je bila skladna, osjec ajna i duboko dojmljiva. Nimalo preuzetna, ali
vrlo izraz ajna. "Smeta ti glazba?" upitala je Miu u jednom c asu i zavirila kroz
vrata u Sumirinu sobu. Vrata su bila irom otvorena.
"Brahms mi nikad ne smeta", rekla je Sumire i okrenula se prema Miu.
Miu je prvi put vidjela da se Sumire tako usredotoc ila na pisanje. Stisnula
je usta poput z ivotinje koja vreba plijen, a pogled joj je bio odsutniji no
obino.
"to pie?" upitala ju je Miu. "Novi roman Sputnika?"
Napetost oko Sumirinih usta malo je popustila. "Nita osobito. Samo neke
stvari koje su mi pale na pamet, a mogle bi mi jedan dan dobro doi."
Miu se vratila na kauc i ponovno utonula u minijaturni svijet s to ga je
glazba ocrtavala u poslijepodnevnom suncu; kako bi bilo krasno ovako lijepo
svirati Brahmsa, razmis ljala je. Prije sam uvijek imala problema s
Brahmsovim manjim komadima, osobito s baladama, mislila je. Nikad se
nisam znala prepustiti tom svijetu kapricioznih, nestalnih nijansi i uzdaha.
No, sad bih morala biti u stanju svirati Brahmsa ljeps e nego ikad. Ali Miu je
dobro znala: Nita ne mogu svirati. Nikad vie.
U s est i trideset njih su dvije pripravile vec eru u kuhinji i pojele je na
verandi. Riblja juha zac injena aromatic nim biljem, salata i kruh. Popile su
malo bijelog vina i poslije vec ere kavu. Gledale su kako ribarski brod zakrec e
oko punte otoka i ispisuje kratki bijeli luk dok uplovljava u luku. Ribare je
sigurno kod kue ekala topla veera.
"Zbilja, kad odlazimo odavde?" upitala je Sumire dok je prala sue.
"Voljela bih ostati jos jedan tjedan, ali vis e od toga ne smijem si dopustiti",
odgovorila je Miu pogledavs i na zidni kalendar. "Da je po mome, ostala bih
ovdje zauvijek."
"Da je po mome, i ja bih ostala", ozareno je rekla Sumire. "Ali s to
moemo? Sve to je lijepo kratko traje."
Po ve ustaljenom rasporedu, povukle su se svaka u svoju sobu prije deset
sati. Miu je navukla bijelu pamuc nu pidz amu dugih rukava i zaspala c im je
spustila glavu na jastuk. Ali ubrzo se probudila, kao da ju je protreslo lupanje
vlastita srca. Bacila je pogled na malu budilicu kraj kreveta; pros lo je
dvanaest i trideset. U sobi je bilo mrac no kao u rogu, obavijeno potpunom
tis inom. Naslutila je da je netko tu, krije se i susprez e dah. Miu je navukla
prekrivac do vrata i nac ulila us i. Srce joj je zaglus no tuklo, nadjac avajuc i sve
druge zvukove. Nije to bio samo ruz an san koji se prelio u javu netko je
sasvim sigurno bio u sobi. Pazec i da ne proizvede ni najmanji s um, Miu je
posegnula rukom prema zavjesi i rastvorila je centimetar--dva. Blijeda
vodenasta mjesec ina kliznula je u sobu. I dalje potpuno nepomic na, Miu je
polako prela pogledom po sobi.
Kad su joj se oc i priviknule na tamu, razabrala je obris nec ega s to se
postupno pomaljalo u kutu sobe. U sjeni ormara kraj vrata, u najdubljem
mraku. S to god to bilo, s c uc urilo se i smotalo u veliku loptu nalik velikoj,
odavno zaboravljenoj pos tanskoj torbi. Neka z ivotinja? Veliki pas? Ali ulazna
su vrata zakljuana, vrata sobe zatvorena. Pas nikako nije mogao ui.
Miu je nastavila tiho disati i netremice promatrati obris. Usta su joj se
osus ila i osjec ala je blagi miris konjaka s to ga je popila prije spavanja.
Ponovno je posegnula rukom prema zavjesama i jos ih malo rastvorila da u
sobu ue vis e mjesec ine. Polako, kao da rasplic e zamrs eni konac, razabirala
je oblik crne nakupine na podu. Nalikovala je na nec ije tijelo. Naprijed je
visjela kosa, dvije su se mrs ave noge savile pod os trim kutom. Netko je sjedio
na podu, sklupan, s glavom meu koljenima, zguren kao da se eli zatititi od
neega to e pasti s neba.
Bila je to Sumire. U svojoj staroj plavoj pidz ami, skvrc ila se kao kukac
izmeu vrata i ormara. Nije se micala. Nije ak ni disala, koliko je Miu vidjela.
Miu je odahnula s olaks anjem. Ali s to, za ime svijeta, Sumire radi tamo?
Miu se tiho uspravila u krevetu i upalila lampu. Z uto je svjetlo oblilo cijelu
sobu, ali Sumire se nije pomakla ni centimetar.
Kao da nije ni primijetila da se svjetlo upalilo.
"S to se dogodilo?" viknula je Miu. Najprije tiho, a onda glasnije. Nije bilo
odgovora. Miuin glas kao da nije dopirao do Sumire. Miu je ustala iz kreveta i
prila joj. Hrapavi tepih grebao ju je po bosim tabanima.
"Jesi bolesna?" upitala je Miu i unula kraj Sumire.
I dalje nije bilo odgovora.
Miu je primijetila da Sumire ima nes to u ustima. Ruz ic astu frotirsku
krpicu koja je uvijek visjela u kupaonici. Miu ju je pokus ala izvuc i, ali Sumire
ju je c vrsto stezala zubima. Oc i su joj bile otvorene, ali obnevidjele. Miu je
odustala i poloz ila ruku Sumiri na rame. Sumirina je pidz ama bila potpuno
mokra.
"Skini pidz amu", rekla je Miu. "Tako se znojis da c es se prehladiti." Sumire
je izgledala kao obamrla, niti je s to c ula, niti vidjela. Miu je odluc ila svuc i
Sumiri pidz amu; inac e c e se smrznuti. Bio je kolovoz, ali noc i na otoku znaju
biti prohladne. Njih su se dvije svaki dan gole kupale i navikle su vidjeti jedna
drugu bez odjee pa je Miu mislila kako se Sumire nee ljutiti ako je skine.
Pridrz avajuc i joj tijelo, Miu je otkopc ala pidz amu i uspjela skinuti gornji
dio. Onda donji. Sumirino ukoc eno tijelo postupno se opus talo i naposljetku
sasvim klonulo. Miu joj je izvadila krpicu iz usta. Bila je mokra od sline. Na
krpici je ostao savrs eni otisak zubi. Ispod pidz ame Sumire nije nosila gac ice.
Miu je dohvatila ruc nik i obrisala joj znoj s tijela. Najprije lea, onda pazuhe,
potom grudi. Obrisala joj je trbuh, a onda vrlo brzo pres la dio tijela od struka
do bedara. Sumire, mlitava i potuljena, nije pruz ala otpor. Djelovala je kao bez
svijesti, premda joj je Miu u oima nazirala traak razumijevanja.
Miu jos nikad nije dodirnula Sumirino golo tijelo. Koz a joj je bila
zategnuta, glatka kao u djeteta. Podiz uc i je, Miu je ustanovila kako je Sumire
mnogo tez a nego s to je mislila i vonja na znoj. Bris uc i s nje znoj, Miu je
ponovno c ula vlastito srce kako joj udara u grudima. U ustima joj se skupljala
slina i morala je neprestano gutati i gutati.
Okupana mjesec inom, Sumire se presijavala poput drevne keramike.
Grudi su joj bile male ali skladne, s lijepo oblikovanim bradavicama. Crne
stidne dlac ice, mokre od znoja, svjetlucale su kao trava posuta jutarnjom
rosom. Klonulo, golo tijelo uvelike se razlikovalo od tijela s to ga je Miu
gledala pod jarkim suncem na plaz i. U njezinu su se tijelu mijes ali elementi
djevojas tva i propupala zrelost koju je nemus to silom rastvarao bolni tok
vremena.
Miu se c inilo da zaviruje u tue tajne, u nes to zabranjeno s to ne smije
vidjeti. Odvrac ala je pogled s gole puti dok je i dalje brisala znoj sa Sumirinog
tijela i cijelo vrijeme u mislima svirala Bachov komad koji je nauc ila napamet
kao dijete. Odmaknula je znojne s is ke s to su se zalijepile za Sumirino znojno
elo. Znoj je natopio ak i unutranjost Sumirinih malih uiju.
Miu je osjetila kako joj se Sumirina ruka tiho ovija oko tijela. Sumirin dah
okrznuo joj je vrat. "Dobro si?" upitala je Miu.
Sumire nije odgovorila. Ali ruka joj se c vrs c e stegnula oko Miuina tijela.
Napola je nosec i, Miu ju je odvela do svojeg kreveta. Polegla ju je i pokrila
plahtom. Sumire je lez ala nepomic no i sklopila oc i. Miu ju je neko vrijeme
promatrala, ali Sumire nije pomakla ni jedan mis ic . Kao da je zaspala. Miu je
otis la u kuhinju i popila nekoliko c as a mineralne vode. Nekoliko je puta
duboko udahnula i uspjela se smiriti. Srce joj je prestalo lupati, premda su je
grudi jos boljele od napetosti posljednjih nekoliko trenutaka. Na sve se
spustila zagus ljiva tis ina. Ni glasa niotkuda, c ak ni lavez a pasa. Ni s uma
valova, ni fijuka vjetra. Zato je sve tako mrtvaki tiho?, pitala se Miu.
Otis la je u kupaonicu i bacila Sumirinu znojnu pidz amu, ruc nik kojim ju je
obrisala i krpicu s otiscima zubi u kos aru za prljavo rublje. Umila se i potom
zagledala u svoj odraz u zrcalu. Otkako su dos li na otok, nije obojila kosu pa
se sad bijeljela kao netom napadali snijeg.
Kad se Miu vratila u svoju sobu, Sumire je otvorila oc i. Iako ih je
prekrivala tanka, prozirna koprena, vratio se trac ak svijesti. Sumire je lez ala
pokrivena do ramena.
"Oprosti. Ovo me tu i tamo zna uhvatiti", promuklo je rekla.
Miu je sjela na rub kreveta, nasmijes ila se i rukom dodirnula Sumirinu jos
vlanu kosu. "Trebala bi se propisno istuirati. Bila si u goloj vodi od znoja."
"Hvala", rekla je Sumiri. "Hou samo leati."
Miu je kimnula i dodala Sumire c isti ruc nik, izvadila iz komode svoju c istu
pidz amu i stavila je na krevet kraj Sumire. "Moz es ovo obuc i. Vjerojatno
nema jo jednu istu pidamu."
"Mogu noas ovdje spavati?" upitala je Sumire.
"U redu. Samo ti spavaj. Ja u spavati u tvom krevetu."
"Moj krevet je promoc en od znoja", rekla je Sumire. "Plahte, posteljina,
sve. I ne z elim biti sama. Nemoj me tu ostaviti. Hoc es spavati kraj mene?
Samo ovu no. Ne elim vie imati more."
Miu je razmislila i kimnula glavom. "Ali, prvo obuci pidz amu. Ipak mi ne bi
bilo ugodno da kraj mene lez i netko gol posebno u ovako tijesnom
krevetu."
Sumire se polako pridigla i zbacila sa sebe pokrivac . Ustala je, jos gola, i
uzela Miuinu pidz amu. Prignula se i najprije navukla donji dio, potom gornji.
Potrajalo je dok je zakopc ala sve gumbe. Prsti je nisu slus ali. Miu joj nije
pomagala, samo je sjedila i gledala. Sumire je tako paz ljivo zakopc avala
pidz amu da je to Miu podsjetilo na gotovo vjerski obred. Pod mjesec inom su
joj bradavice djelovale neobino napeto.
Lako je mogue da je djevica, odjednom je pomislila Miu.
Kad je obukla svilenu pidz amu, Sumire je ponovno legla u krevet, na jednu
stranu. Miu je legla kraj nje i osjetila jak miris znoja.
"Mogu li te", poela je Sumire, "malo drati u zagrljaju?"
"Drati me?"
"Da."
Dok se Miu pitala kako da na to odgovori, Sumire ju je uhvatila za ruku.
Dlan joj je jos bio znojan, topao i mekan. Zatim ju je obujmila objema rukama.
Sumirine su se grudi pritisnule uz Miu, malo iznad trbuha. Sumire je priljubila
obraz Miu izmeu grudi. Dugo su ostale u tom poloz aju. Sumire je jedva
primjetno drhtala. Sigurno plac e, pomislila je Miu. Ali ne moz e sve odjednom
istresti iz sebe.
Miu je obgrlila Sumire oko ramena i privukla je blie sebi. Ona je jo dijete,
pomislila je Miu. Usamljena i uplaena, trai neiju toplinu.
Kao ona makica koja se kandama drala za borovu granu.
Sumire se malo izvukla prema gore. Vrs ak nosa dodirnuo joj je Miuin vrat.
Grudi su im se sljubile. Miu je gutnula. Sumirina joj je ruka prela preko lea.
"Zbilja mi se svias ", rekla je Sumire tihim glasic em. "I ti se meni svias ",
rekla je Miu. Nije znala to drugo da kae. A bila je to i istina.
Sumirini su prsti poc eli otkopc avati gornji dio Miuine pidz ame. Miu ju je
pokus ala zaustaviti, ali Sumire nije prestajala. "Samo malo", rekla je Sumire.
"Samo malo molim te."
Miu je lez ala i nije se opirala. Sumirini su prsti njez no pratili obris Miuinih
grudi. Sumirin nos blago se trljao o Miuin vrat. Sumire je dodirnula Miuinu
bradavicu, njez no je pogladila i stegnula s dva prsta. Prvo s oklijevanjem, a
onda smjelije.
Miu je prestala pric ati. Podigla je pogled i upitno me pogledala. Obrazi su
joj se lagano zarumenjeli. "Moram vam nes to objasniti. Prije mnogo vremena
doz ivjela sam nes to vrlo neobic no i kosa mi je potpuno posijedjela. Preko
noc i, potpuno. Od onda bojim kosu. Sumire je znala da se farbam, a kako mi
se nije s tim dalo gnjaviti kad smo dos li na otok, jednostavno sam odustala.
Ionako me nitko ovdje ne pozna pa nije vaz no. Ali, kad sam c ula da dolazite,
ponovno sam je obojila. Nisam htjela ostaviti los prvi dojam." U tis ini koja je
nastupila protjecalo je vrijeme.
"Nikad nisam imala homoseksualno iskustvo niti sam kad mislila da
imam takve sklonosti. Ali ako je to Sumire doista z eljela, zakljuc ila sam da joj
mogu izai u susret. Barem mi se nije gadilo.
Dok sam to radila sa Sumire, to jest. Tako da se nisam opirala kad me
poc ela pipati po cijelom tijelu, niti kad mi je gurnula jezik u usta. Bilo mi je
c udno, ali pokus ala sam se na to naviknuti. Pustila sam je da radi s to hoc e.
Svia mi se Sumire i ako je to moe usreiti, to god je radila, nije mi smetalo.
Ali tijelo i um dvije su razne stvari. Dio mene bio je sretan s to me Sumire
miluje s toliko ljubavi. Ali koliko god da mi je um bio sretan, tijelo mi se
opiralo. Moje tijelo nije joj se htjelo podati. Srce i glava su mi se zagrijali, ali
ostatak mene ostao je tvrd i suh poput kamena. Z alosno, ali tu nisam mogla
nis ta. Naravno da je Sumire to primijetila. Njoj se tijelo zaz arilo i lagano
ovlailo, a ja nisam odgovarala.
Rekla sam joj s to osjec am. 'Ne odbacujem te', rekla sam, 'ali jednostavno
ne mogu ovo raditi'. Otkako mi se ono dogodilo, prije etrnaest godina, nisam
se tjelesno mogla predati apsolutno nikome na ovom svijetu. To je izvan
moje moi, odlueno negdje drugdje.
Rekla sam joj da ako is ta mogu uc initi, znate, rukama ili ustima, hoc u. Ali,
ona nije to htjela. To sam i slutila.
Poljubila me u c elo i rekla da joj je z ao. 'Svias mi se, to je sve', rekla je.
'Toliko sam se zbog toga grizla da sam morala probati.' 'I ti se meni svias ',
rekla sam Sumire. 'Zato se nemoj vie gristi. I dalje elim da si tu sa mnom.'
Kao da je popustila brana, Sumire je u beskraj jecala u jastuk. Dok je
plakala, gladila sam je po golim leima, od ramena do struka, i pod prstima joj
osjeala kosti. Htjela sam plakati s njom, ali nisam mogla.
A onda mi je sinulo. Nas dvije smo moz da sjajni suputnici, ali na koncu
nismo nis ta do osamljene grude metala, svaka u svojoj zasebnoj orbiti.
Izdaleka izgledaju kao prekrasne zvijezde repatice, ali svaka od njih tek je
zatvor u kojem smo zakljuc ane i same, na putu nikamo. Kad se putanje nas ih
dvaju satelita sluc ajno ukriz aju, moz emo biti zajedno. Moz da c ak jedna
drugoj otvoriti srce. Ali samo na prekratak tren. Vec u sljedec em trenutku
nai emo se u potpunoj samoi. Sve dok ne sagorimo i postanemo nita.
Kad se dosita naplakala, Sumire je ustala, podigla pidz amu koja je pala na
pod i obukla se", rekla je Miu. "Rekla je da z eli biti sama i da ide u svoju sobu.
'Nemoj previs e razmis ljati o svemu', kazala sam joj. 'Sutra je novi dan, sve c e
se rijes iti i doc i na svoje kao i uvijek. Vidjet c es .' 'Valjda hoc e', rekla je Sumire.
Nagnula se prema meni i priljubila svoj obraz uz moj. Obraz joj je bio mokar i
topao. Nes to mi je s apnula u uho, c ini mi se. Ali tako tiho da ne znam toc no
to. Ba kad sam je htjela upitati to je rekla, ve se okrenula i odmaknula.
Sumire je obrisala suze ruc nikom i izas la iz sobe. Vrata su se zatvorila, a
ja sam se zavukla pod pokrivac i sklopila oc i. Nakon svega s to sam doz ivjela
pretpostavljala sam da c e mi biti tes ko zaspati, ali za divno c udo, ubrzo sam
utonula u san.
Kad sam se probudila sljedec e jutro u sedam, Sumire vis e nije bila u kuc i.
Moz da se probudila prije mene ili moz da uopc e nije spavala pa je sama
otis la na plaz u. Vjerojatno je z eljela neko vrijeme biti sama. C udilo me s to nije
ostavila poruku, ali uzevs i u obzir s to se dogodilo pros le noc i, pomislila sam
kako je vjerojatno jo prilino zbunjena i uzrujana.
Oprala sam rublje, objesila njezinu posteljinu da se sus i i sjela na verandu
s knjigom da je pric ekam. Pros lo je cijelo jutro, a Sumire se nije pojavila.
Zabrinula sam se, pa sam pregledala njezinu sobu premda sam znala da ne
smijem. Bojala sam se da je moz da otis la s otoka. Ali putne torbe su joj jos
stajale otvorene, putovnica jos u torbici, a u kutu sobe sus ili su se kostim za
kupanje i c arape. Na stolu je lez ao razbacan sitnis , papir za pisanje i svez anj
kljueva. Jedan od kljueva bio je od ulaznih vrata kuice.
Sve mi je to bilo c udno. Naime, kad god smo is le na plaz u, uvijek smo za
pjes ac enje preko brda navlac ile c vrste tenisice na noge i majice preko
kupac ih kostima. U platnenoj torbi nosile smo ruc nike i mineralnu vodu. Ali
ona je sve ostavila u sobi torbu, cipele, kupac i kostim. Nedostajali su samo
par jeftinih sandala koje je kupila na otoku i tanka svilena pidz ama koju sam
joj posudila. C ak i da je naumila samo pros etati okolicom, tako odjevena
valjda ne bi otila daleko od kue, ne?
Poslijepodne sam je krenula potraz iti. Nekoliko sam puta obis la oko
kuc ice, otis la na plaz u, potom hodala gore--dolje ulicama gradic a i napokon
se vratila kuc i. Nigdje nisam nas la Sumire. Sunce je zas lo i pala je noc .
Podigao se vjetar. Cijelu no sluala sam um valova.
Budio me svaki, i najmanji zvuk. Ostavila sam ulazna vrata otkljuc ana.
Svanula je zora, a Sumire se jos nije pojavila. Krevet joj je bio nedirnut, kakav
sam ostavila. Stoga sam otila u mjesnu policijsku postaju u luci.
Sve sam objasnila policajcu koji je govorio engleski. 'Djevojka koja je
doputovala sa mnom je nestala', rekla sam mu, 'i nije se vratila kuc i vec dvije
noc i.' Nije me ozbiljno shvatio. 'Vas a c e se prijateljica vratiti', rekao je. 'To se
neprestano dogaa. Svi se ovdje malo opuste. Ljeto je, mladi su, s to da c ovjek
oc ekuje?' Sutradan sam ponovno otis la u policijsku postaju i ovaj put su mi
obratili malo vis e pozornosti. Ne da su pokazali ikakvu namjeru da is ta
poduzmu. Telefonirala sam japanskoj ambasadi u Ateni i objasnila im
situaciju. Srec om, c ovjek s kojim sam razgovarala bio je vrlo ljubazan. Rekao
je neto odrjeito na grkom efu policije pa su napokon pokrenuli istragu.
Ali nisu imali nikakvih tragova. Policajci su ispitali ljude u luci i oko nas e
kuc ice, ali nitko nije vidio Sumire. Ni kapetan trajekta ni c ovjek koji prodaje
karte za trajekt nisu se sjec ali da se u posljednjih nekoliko dana na brod
ukrcala mlada Japanka. Sumire mora da je jos na otoku. Osim toga, nije imala
ni novca za kartu. Na ovako malom otoku netko bi sigurno primijetio mladu
Japanku koja luta uokolo u pidz ami. Policija je ispitala njemac ki brac ni par
koji se to jutro kupao na plaz i. Nisu vidjeli nikakvu Japanku, ni na plaz i ni na
putu do plaz e. Na policiji su mi obec ali da c e i dalje poduzimati sve s to je u
njihovoj moc i i mislim da jesu. Ali vrijeme je prolazilo, a istraga se nije
pomaknula s mjesta."
Miu je duboko udahnula i napola prekrila lice rukama. "Preostalo mi je
samo da vam telefoniram u Tokio i zamolim vas da doete. Vec sam gotovo
sila s uma."
Zamislio sam Sumire kako sama tumara stjenovitim brdima u tankoj
svilenoj pidami i sandalama za plau.
"Koje je boje bila pidama?" upitao sam.
"Kakve boje?" rekla je Miu, sumnjiava izraza.
"Pidama koju je Sumire nosila kad je nestala."
"Koje je boje bila pidz ama? Nisam sigurna. Kupila sam je u Milanu i nisam
je nikad nosila. Pastelne. Moz da svijetlozelene. Bila je vrlo tanka, bez
depova."
"Htio bih da ponovno nazovete ambasadu u Ateni i zamolite ih da nekoga
pos alju ovamo. Inzistirajte na tome. A onda zahtijevajte da ambasada stupi u
kontakt sa Sumirinim roditeljima. Bit c e im tes ko, ali ne moz ete to vis e od
njih tajiti."
Miu je kratko kimnula.
"Sumire zna biti ekscentric na, kao s to vam je poznato", rekao sam "i
katkad radi ludosti. Ali ne bi nestala na c etiri dana bez rijec i. Nije tako
neodgovorna. Ne bi nestala osim ako nema za to jako dobar razlog. Kakav
razlog, ne znam, ali sigurno je ozbiljan. Moz da je pala negdje u bunar i c eka da
je netko spasi. Moz da su je oteli. Koliko mi znamo, moz da su je ubili i negdje
zakopali. Mlada djevojka koja luta usred noc i u pidz ami sve je moguc e. U
svakom sluc aju, moramo smisliti plan. Ali prvo c emo prespavati. Sutra c e biti
dugaak dan."
"Mislite da se moda... Sumire... ubila?" upita Miu.
"Ne moz emo ni to iskljuc iti. Ali ostavila bi poruku. Ne bi za sobom pustila
takav nered i vas da skupljate krhotine. Sviali ste joj se i znam da bi pazila na
vae osjeaje."
Miu me neko vrijeme promatrala prekrienih ruku. "Zbilja tako mislite?"
Kimnuo sam glavom. "Apsolutno. Ona je takva."
"Hvala. To sam najvie eljela uti."
Miu me odvela u Sumirinu sobu. Gola i bez ukrasa, jednostavna me soba
podsjec ala na veliku kocku. U njoj je bio mali drveni krevet, pisac i stol, ormar
i komoda. Kraj stola je stajao crveni kovc eg srednje velic ine. Otvoren prozor
gledao je prema brdima iza kuc e. Na stolu je stajao potpuno novi Macintosh
PowerBook. "Pospremila sam njezine stvari tako da moz ete ovdje spavati."
Kad sam ostao sam, odjednom mi se prispavalo. Bliz ila se ponoc . Skinuo sam
se i zavukao pod pokrivac , ali nisam mogao zaspati. Jos maloprije, pomislio
sam, u ovom je krevetu spavala Sumire. Uzbuenje dugog puta jos mi se
razlijegalo tijelom.
Priinilo mi se kao da sam na putovanju kojem nema kraja.
U krevetu sam razmotrio sve s to mi je Miu ispric ala, u mislima biljez ec i
vaz ne pojedinosti. Ali, mozak mi nije radio. Nisam mogao sustavno
razmiljati. Ostavit u to za sutra, zakljuio sam. Iz ista mira, u mislima mi se
pojavila slika Sumirina jezika u Miuinim ustima. Okani se toga, nagovarao
sam svoju glavu. I to ostavi za sutra. Ali izgledi da c e sutra biti bolje nego
danas bili su, naz alost, neznatni. Sumorne misli nikamo ne vode, zakljuc io
sam i sklopio oi. Ubrzo sam utonuo u dubok san.
10
Kad sam se probudio, Miu je postavljala stol za doruak na verandi.
Bilo je osam i trideset i novo novcato sunce preplavilo je svijet svjetlom.
Miu i ja sjeli smo na verandu i zajedno doruc kovali, zagledani u svjetlucavo
more. Jeli smo tost i jaja i pili kavu. Dvije bijele ptice plovile su zrakom s brda
prema obali. Negdje u blizini svirao je radio, c uo se glas spikera kako brzo
govori dok ita vijesti na grkom.
U glavi mi je vladala c udna tupost, kao da jos trpim posljedice
prekooceanskog leta. Nisam mogao odrediti granicu izmeu zbilje i onog s to
samo izgleda kao zbilja. Bio sam tu, na malom grc kom otoku, i jeo za stolom s
lijepom zrelom z enom koju sam upoznao samo dan ranije. Ta je z ena voljela
Sumire. Ali nije prema njoj osjec ala nikakvu seksualnu z elju. Sumire je voljela
tu z enu i z eljela je. Ja sam volio Sumire i osjec ao seksualnu z elju prema njoj.
Sumiri sam se ja sviao, ali nije me voljela i nije prema meni osjec ala nikakvu
z elju. Ja sam osjec ao seksualnu z elju prema z eni koja c e ostati anonimna. Ali
nisam je volio. Sve je to bilo sloz eno kao u kakvoj egzistencijalistic koj drami.
Sve je zavrs avalo u slijepoj ulici, nigdje alternative. A Sumire je izas la s
pozornice desno.
Miu mi je dolila kave u alicu. Zahvalio sam joj.
"Vama se svia Sumire, je li tako?" upitala me Miu. "Mislim, kao ena.
Lagano sam kimnuo glavom dok sam mazao maslac na tost. Maslac je bio
tvrd i hladan pa mi je trebalo dosta vremena da ga razmaz em. Podigao sam
pogled i dodao, "Naravno, to nije stvar izbora.
Jednostavno se dogodilo."
Nastavili smo s utke doruc kovati. Vijesti na radiju su zavrs ile i zasvirala je
grka glazba. Podigao se vjetar i zatresao bugenvilije.
Ako se paz ljivo gledalo, na puc ini su se razaznavale bijele kapice pjene na
valovima.
"Temeljito sam o svemu razmislila i mislim da bih trebala odmah otic i u
Atenu", rekla je Miu gulec i naranc u. "Sumnjam da se moz e bogzna s to obaviti
preko telefona pa je bolje da odem ravno u ambasadu i razgovaram s njima
licem u lice. Moz da c e netko iz ambasade pristati da doe ovamo sa mnom, ili
c u moz da pric ekati Sumirine roditelje da stignu u Atenu pa se vratiti ovamo s
njima. U svakom sluaju, voljela bih da ostanete ovdje to due moete.
Moz da se jave iz policije, a uvijek postoji i moguc nost da se Sumire vrati.
Hoete li mi to uiniti?"
Naravno, odgovorio sam.
"Ponovno c u skoc iti do policijske postaje da provjerim kako ide istraga, a
onda c u unajmiti barku da me odveze na Rodos. Do Atene i natrag ima se s to
putovati pa c u najvjerojatnije uzeti hotelsku sobu i ostati tamo nekoliko
dana."
Kimnuo sam.
Miu je ogulila naranc u i paz ljivo je obrisala ubrusom. "Jeste li upoznali
Sumirine roditelje?"
Ne, rekao sam.
Miu je uzdahnula kao da vjetar pus e na rubu svijeta. "Pitam se kako c u im
ovo objasniti."
Shvaao sam njezinu tjeskobu. Kako objasniti neobjanjivo?
Miu i ja sis li smo do luke. Nosila je malu putnu torbu s rezervnom
odjec om, a na sebi je imala koz ne cipele s visokom petom i torbu Mile Schb'n
preko ramena. Stali smo kod policijske postaje. Rekli smo im da sam ja Miuin
roak koji se sluc ajno nas ao u ovim krajevima. Nisu bili ni blizu rjes enja. "Ali,
nema problema", vedro su rekli. "Smirite z ivce. Pogledajte oko sebe. Ovo je
miran otok. Ima tu prekrs aja, naravno ljubavne svae, pijanstva, politic ki
sukobi. Naposljetku, imamo posla s ljudima, a ljudi su svuda isti. Ali sve su to
sitne, domac e trzavice. U posljednjih petnaest godina nije se desilo da na
otoku strada neki stranac."
Vjerojatno su govorili istinu. Ali, kad je trebalo objasniti Sumirin
nestanak, nisu znali to rei.
"Na sjevernoj obali otoka ima velika s pilja u vapnenac koj stijeni",
natuknuo je policajac. "Ako je zalutala u pilju, moda ne zna izai.
Unutra je kao u labirintu. Ali to vam je jako, jako daleko. Cura nije mogla
tako daleko otpjeaiti."
Moda se utopila?, upitao sam.
Policajci su zatresli glavama. U ovim krajevima nema jakih struja, rekli su.
A vrijeme je pros li tjedan bilo vedro, more mirno. Ribari svaki dan idu van s
barkama i, da se djevojka utopila, netko od njih pronaao bi tijelo.
"A s to je s bunarima?" upitao sam. "Nije li mogla pasti u neki duboki
bunar dok je lunjala uokolo?"
Sef policije zavrtio je glavom. "Na otoku nema bunara. Imamo mnogo
prirodnih izvora pa nema potrebe za bunarima. Osim toga, kopati bunar na
ovom tvrdom stijenju teko je kao vrag."
Kad smo izas li iz policijske postaje, rekao sam Miu kako z elim otic i do
plae na kojoj su se ona i Sumire kupale, ako je mogue ujutro.
Kupila je na kiosku pojednostavljenu kartu otoka i pokazala mi put; do
plaz e treba 45 minuta hoda samo u jednom smjeru, upozorila me, pa pazite
da obuc ete otporne cipele. Otis la je do luke i, mjes avinom francuskog i
engleskog, uc as obavila pregovore s kapetanom malog broda-taksija koji c e
je odvesti na Rodos. "Da bar sve sretno svrs i", rekla je Miu dok je odlazila. Ali,
njezine su oc i govorile nes to drugo. Znala je da su stvari rijetko tako
jednostavne. A to sam znao i ja. Brodski je motor zabrundao, a ona je
pridrz ala s es ir lijevom rukom i domahnula mi desnom. Dok se brod gubio na
puc ini, osjec ao sam se kao da mi unutra nedostaju dijelovi. Neko sam vrijeme
tumarao po luci i u duc anu sa suvenirima kupio sunc ane naoc ale. Potom sam
se strmim stubama uspeo natrag u kuicu.
Kako se sunce uzdizalo na nebu, ega je jaala. Navukao sam kupae gae i
pamuc nu kos ulju kratkih rukava, opremio se sunc anim naoc alama i
tenisicama za trc anje te se uputio strmom brdskom stazom prema plaz i.
Ubrzo sam poz alio s to nisam ponio i s es ir, ali odluc io sam hrabro nastaviti
dalje.
Savladavajuc i uzbrdicu, ubrzo sam oz ednio. Zastao sam, otpio malo vode
i namazao lice i ruke losionom za sunc anje koji mi je Miu posudila. Cesta se
bijeljela od pras ine s to se kovitlala zrakom kad god je zapuhao vjetar.
Povremeno sam susretao seljane koji su na povezu vodili magarce. Glasno su
me pozdravljali: "Kalimera!" Odvrac ao sam istim rijec ima. Zakljuc io sam
da tako valjda treba. Obronci su bili obrasli niskim c vornovatim stablima.
Koze i ovce prtile su se oporim krs em, mrzovoljna izraza. Zvonca oko vrata
tiho su im i suhoparno zveckala. Pastiri s to su c uvali stada bili su ili djeca ili
starci. Dok sam prolazio, navirivali su se na mene krajic kom oka, a onda
napola podizali ruke u nekoj vrsti znaka. I ja sam tako podizao ruku na
pozdrav. Sumire nije mogla ovuda proc i neopaz eno. Nije se imala kamo
sakriti i netko bi je sigurno vidio.
Na plaz i nije bilo ni z ive dus e. Skinuo sam kos ulju i kupac e gac ice te se gol
bacio u more. Voda je bila kristalno bistra i ugodna. Vidjelo se sve do
kamenc ic a na dnu. Na ulazu u zaljev usidrila se jahta smotanih jedara, a
visoki se jarbol njihao amo-tamo poput golemog metronoma. Na palubi nije
bilo nikoga. Za svakim valom koji se povlac io kotrljali su se bezbrojni
kamenc ic i koji su nehajno s us ketali. Kad sam se okupao, legao sam, i dalje
gol, na rasprostrti runik i zagledao se u visoko, jasno modro nebo.
Nad otoc ic em su kruz ili galebovi traz ec i ribu. Na nebu nije bilo ni oblac ka.
Drijemao sam moz da pola sata, a za to vrijeme nitko nije dos ao na plaz u.
Ubrzo je zavladala neobic na tis ina. Ta plaz a bila je malo premirna da c ovjek
bude sam, malo previs e lijepa. Tjerala me da mislim o odreenom nac inu
umiranja. Obukao sam se i otpjeaio brdskom stazom natrag do kuice. Zega
je pekla jos jac e no prije. Mehanic ki podiz uc i nogu za nogom, pokus ao sam
zamisliti o c emu su Sumire i Miu razgovarale dok su zajedno prolazile ovim
putem.
Sasvim je moguc e da je Sumire razmis ljala o seksualnoj z elji koju osjec a.
Bas kao s to sam ja razmis ljao o vlastitoj seksualnoj z elji kad sam bio s njom.
Toc no sam znao kako joj je bilo. Sumire je zamis ljala Miu golu kraj sebe i
najvis e od svega je priz eljkivala da je stegne u zagrljaj. Ispunjalo ju je
oc ekivanje, pomijes ano s mnogim osjec ajima uzbuenjem, rezignacijom,
oklijevanjem, zbunjenos c u, strahom koji su je naglo preplavljivali, a onda
splas njavali. U jednom si c asu optimistic an, a vec u sljedec em bolno svjestan
razdorne injenice da e sve otii k vragu. I na kraju uvijek ode.
Popeo sam se na vrh brda, stao da uhvatim zraka i popijem malo vode te
se uputio nizbrdo. Bas kad sam spazio krov kuc ice, sjetio sam se kako mi je
Miu rekla da je Sumire groznic avo pisala u svojoj sobi kad su stigle na otok.
S to je pisala? Miu mi nis ta vis e nije rekla, a ja nisam inzistirao. Moguc e je
sasvim moguc e da se u onome s to je Sumire pisala krije kljuc rjes enja.
Naljutio sam se na samog sebe to se nisam prije toga sjetio.
Kad sam se vratio u kuc icu, us ao sam u Sumirinu sobu, ukljuc io njezin
kompjuter i us ao u memoriju. Nis ta bas nije obec avalo. Bio je tu popis
tros kova putovanja po Europi, adrese, rasporedi. Sami poslovni dokumenti
povezani s Miuinom tvrtkom. Ni traga nec em osobnom. Provjerio sam popis
dokumenata na kojima je posljednje radila nis ta. Vjerojatno nije z eljela da
itko c ita s to je napisala, pa je izbrisala cijeli fajl. S to znac i da je svoje osobne
fajlove spremila na neku disketu. Malo je vjerojatno da je disketu ponijela sa
sobom kad je nestala; svakako, na pidami nije imala nijednog depa.
Prekopao sam ladice pisac eg stola. Nas ao sam nekoliko disketa, ali to su
sve bile kopije hard-diska ili fajlovi povezani s poslom.
Ponovno nis ta s to obec ava. Sjeo sam za stol i razmislio. Da sam ja Sumire,
gdje bih je stavio? Soba je mala; nema mnogo dobrih skrovis ta. Sumire je vrlo
paljivo birala tko smije itati ono to napie.
Naravno crveni kovc eg. Samo se to u sobi moz e zakljuc ati. Njezin novi
kovc eg bio je tako lagan da sam mislio da je prazan; zatresao sam ga, ali nije
se c uo nikakav zvuk. Ipak, brava sa s ifrom od c etiri znamenke bila je
zakljuc ana. Pokus ao sam nekoliko kombinacija brojeva za koje sam mislio da
bi ih Sumire mogla upotrijebiti njezin roendan, adresa, telefonski broj,
pos tanski broj ali ni jedna nije funkcionirala. Nis ta c udno, jer broj koji je
tako lako pogoditi nije od osobite koristi kao s ifra. To mora biti broj koji se
lako pamti, ali nema veze ni sa c im osobnim. Dugo sam razmis ljao, a onda mi
je sinulo. Unio sam pos tanski broj Kunitac ija drugim rijec ima, moj
potanski broj: 0425. Bravica je kljocnula i otvorila se.
U unutranjem depu kovega stajala je crna platnena torbica.
Otvorio sam patentni zatvarac i pronas ao mali zeleni dnevnik i jednu
disketu. Najprije sam otvorio dnevnik. Bio je ispisan njezinim uobic ajenim
rukopisom. Nis ta mi nije posebno upadalo u oc i. Bili su to samo podaci o
mjestima na koja su is le. Koga su vidjele. Imena hotela. Cijene benzina.
Jelovnici vec era. Vrste vina i kakva su okusa bile. Uglavnom samo popis.
Mnoge su stranice ostale prazne.
Pisanje dnevnika oito nije bila Sumirina jaa strana.
Disketa nije imala imena. Na etiketi je stajao samo datum, ispisan
Sumirinim prepoznatljivim rukopisom. Kolovoz 19**. Ubacio sam disketu u
kompjutor i otvorio je. Pokazalo se da sadrz i dva dokumenta. Nijedan od njih
nije imao ime. Zvali su se jednostavno Dokument 1 i Dokument 2.
Prije no s to sam ih otvorio, polako sam se ogledao po sobi. U ormaru je
visio Sumirin kaput. Vidio sam njezinu masku za plivanje, talijanski rjec nik,
putovnicu. U ladici stola bile su njezina kemijska i tehnic ka olovka. Kroz
prozor iznad stola vidio se blagi obronak obrastao niskim raslinjem. Po zidu
kuc e preko puta hodala je crna mac ka. Na golu, tijesnu sobicu spustila se
poslijepodnevna tis ina. Sklopio sam oc i i u mislima zac uo valove s puste
plaz e ujutro. Ponovno sam otvorio oc i i ovaj put paz ljivo osluhnuo pravi
svijet. Nisam uo nita.
11
Dokument 1
KAD STE VIDJELI DA NEKOGA POGODI METAK A NEMA KRVI?
Sudbina me dovela do zakljuc ka ad hoc zakljuc ka, moram napomenuti
(postoje li drukc iji? zanimljivo pitanje, ali ostavit c u to za neku drugu priliku)
i evo me tu na otoku u Grc koj. Na malom otoku c ije ime donedavno nisam
nikad c ula. Sad je... malo poslije c etiri ujutro. Naravno, vani je jos tamno.
Bezazlene koze utonule su u miran kolektivni san. Obris maslinika daleko u
polju hrani se okolnom tamom. A mjesec se, kao kakav sjetni svec enik,
odmara nad krovom i prua ruke prema pustom moru.
Gdje god da sam, ovo je doba dana koje najvis e volim. Doba koje pripada
samo meni. Uskoro e svanuti, a ja sjedim ovdje i piem.
Kao Buda, roen iz majc inog kuka (desnog ili lijevog, ne mogu se sjetiti),
iskotrljat c e se mlado sunce i naviriti se preko ruba brda. A uvijek diskretna
Miu tiho c e se probuditi. U s est c emo zajedno prirediti jednostavan doruc ak,
a poslije poc i preko brda na nas u uvijek krasnu plaz u. Prije no s to poc ne
ustaljeni raspored, hou zasukati rukave i obaviti neto posla.
Osim nekoliko pisama, dugo nisam pisala nes to iskljuc ivo za sebe. I ne
znam mogu li se pouzdati u sebe da c u se izraziti onako kako z elim. Ne da
sam se ikad mogla sasvim pouzdati. Ipak, nekako sam uvijek osjec ala
nagonsku potrebu da piem.
Zas to? Zapravo, to je jednostavno. Da bih mogla o nec emu promisliti,
moram to najprije napisati.
Tako je jos od djetinjstva. Kad nisam nes to razumjela, skupila sam rijec i
razbacane oko nogu i poredala ih u rec enice. Ako to nije pomoglo, ponovno
sam ih razbacala pa sloz ila drugim redom. Kad sam to ponovila nekoliko
puta, mogla sam razmis ljati kao i svi ostali ljudi. Pisanje mi nikad nije tes ko
padalo. Druga su djeca skupljala lijepe kamenc ic e ili z ireve, a ja sam pisala.
Prirodno kao da dis em, zapisivala sam jednu rec enicu za drugom. I
razmiljala sam.
Nedvojbeno mislite kako je za mene rasuivanje dugotrajan proces, jer
moram proc i svaki korak ako z elim o nec emu promisliti. A moz da i ne mislite
tako. Ali u praksi to zbilja oduzima dosta vremena. Toliko da su, kad sam se
upisala u osnovnu s kolu, mislili da sam umno zaostala. Nisam mogla drz ati
korak s drugom djecom.
Kad sam zavrs ila osnovnu s kolu, zbog toga sam se vec osjec ala bitno
manje otueno. Dotad sam vec otkrila kako u korak pratiti svijet oko sebe.
Ipak, sve dok nisam prekinula studij i raskinula sve veze sa sluz benim
svijetom, taj je jaz u meni postojao kao zmija to se pritajila u travi.
Uvjetno, tema o kojoj pis em jest: u svakodnevnom z ivotu sluz im se
pisanjem da otkrijem tko sam.
Tono?
Nego to!
Dosad sam napisala nevjerojatne koliine. Piem gotovo svaki dan.
Kao da stojim na golemu travnjaku i sasvim sama kosim travu, a trava
raste gotovo onako brzo kao stoje kosim. Danas kosim ovdje, sutra ondje...
Dok proem cijeli pas njak, trava na mjestu s kojeg sam poc ela visoka je kao
to je i bila.
Ali otkako sam upoznala Miu, jedva da sam ita napisala. Zato?
Teorija ikcija = transmisija, koju mi je K. objasnio, ima smisla. Na jednoj
razini postoji u njoj zrno istine. Ali ne objas njava sve. Moram malo
pojednostaviti slijed misli.
Pojednostaviti, pojednostaviti.
Kad sam upoznala Miu, dogodilo se to da sam prestala misliti.
(Dakako, ovdje se sluz im svojom osobnom deinicijom razmis ljanja.) Miu
i ja bile smo neprestano zajedno, kao z lice koje prilijez u jedna u drugu, i s
njom kao da me nes to nekamo nosilo na mjesto koje ne mogu dokuc iti i
samo sam mislila, O.K., prepusti se struji.
Drugim rijec ima, da joj se pribliz im, morala sam dosta toga otresti i
odbaciti. C ak mi je c in razmis ljanja postao teretan. Mislim da je to
objas njenje. Neka trava raste koliko hoc e, bas me briga, mislila sam. Izvalila
sam se na lea, zagledana u nebo, i promatrala kako pahuljasti oblaci putuju.
Svoju sudbinu prepustila sam oblacima.
Sebe predala opojnom mirisu trave, s aptu vjetra. I nakon nekog vremena
nije mi vis e bilo stalo do razlike izmeu onog s to znam i onog s to ne znam ni
koliko je crno pod noktom.
Ne, to nije toc no. Nije mi bilo stalo od prvog dana. Moram u svojoj pric i
biti malo preciznija.
Preciznost, preciznost.
Sad vidim da sam se u pisanju uvijek pridrz avala temeljnog pravila da
pis em o stvarima kao da o njima nis ta ne znam a to ukljuc uje i ono o c emu
nes to znam ili mislim da znam. Da sam na poc etku rekla, Joj, to znam, nec u
valjda svoje dragocjeno vrijeme gubiti na pisanje o tome, s pisanjem se nikad
ne bih maknula s mrtve toc ke. Na primjer, ako o nekome mislim, Znam ja tog
tipa, ne trebam tratiti vrijeme na razmis ljanje o njemu, c itam ga kao knjigu,
izlaz em se opasnosti izdaje (a to se odnosi i na vas). S nalic ja svega o c emu
mislimo da znamo apsolutno sve vreba jednaka koliina nepoznatog.
Razumijevanje je samo zbroj naih nesporazuma.
Meu nama, tako ja shvaam svijet. U najkraim crtama.
U svijetu u kojem z ivimo, ono s to znamo i ono s to ne znamo sijamski su
blizanci, nerazdvojni, u stanju konfuzije.
Konfuzija, konfuzija.
Tko doista moz e odrediti razliku izmeu mora i onog s to se u njemu
odraava? Ili razliku izmeu kie koja lije i samoe?
Bez puno komplikacija, dakle, prestala sam razbijati glavu s razlikom
izmeu znanja i neznanja. To je toc ka iz koje sam krenula. Gadno mjesto za
poc etak, moz da ali svakome treba makar provizorna odskoc na toc ka, je li
tako? S to sve sluz i tome da objasni kako dualizmi, kao s to su tema i stil,
objekt i subjekt, uzrok i posljedica, ruc ni zglob i ostatak mene, za mene vis e
nisu bili crno-bijeli parovi, nego nerazluc ivi jedno od drugoga. Sve se prosulo
po kuhinjskom podu. Sol, papar, brano, krob. I zamijesilo se u lijepu kau.
Zglobovi na rukama i ostatak mene... Sjedec i za kompjuterom, primijetila
sam da sam se vratila staroj los oj navici da pucketam prstima. Ruz na se
navika osvetniki vratila kad sam prestala puiti.
Prvo pucnem zglavcima pet prstiju desne ruke puc, puc onda
zglavcima lijeve ruke. Nije da se hvalim, ali mogu tako glasno pucketati
prstima da zvuc i kao da se lomi vrat. U osnovnoj sam s koli bila s ampionka
pucketanja prstima. Svi su se deki mogli sakriti preda mnom.
Na fakultetu mi je K. vrlo nedvosmisleno dao do znanja da to nije vjes tina
kojom bih se bas trebala ponositi. Kad djevojka zae u neke godine, ne moz e
hodati uokolo i pucketati prstima. Posebno ne pred drugima. Inae e zavriti
kao Lotte Lenya u Iz Rusije s ljubavlju. No, zas to mi to nitko nikad prije nije
rekao? Pokus ala sam se odviknuti. Mislim, Lotte Lenya mi se zbilja svia, ali
ne tako jako da bih htjela biti ona. Ali kad sam prestala pus iti, primijetila sam
da, im sjednem pisati, nesvjesno opet pucketam prstima. Krc, puc, krc.
Ime mi je Bond. James Bond.
Da se vratim onom o c emu sam govorila. Vrijeme je ogranic eno nema
prostora za digresije. Zaboravite Lotte Lenyu. Z ao mi je, metafore odoh ja.
Kao to sam ve rekla, u naoj nutrini ono to znamo i ono to ne znamo dijeli
istu nastambu. Iz praktic nih razloga vec ina ljudi izmeu njih podiz e zid. To
olaks ava z ivot. Ali ja sam taj zid srus ila. Morala sam. Mrzim zidove.
Jednostavno, takva sam.
Da se ponovno posluz im slikom sijamskih blizanaca, nije da se oni uvijek
dobro slaz u. Ne trude se uvijek shvatiti jedan drugoga. Zapravo, c es c e je
upravo suprotno. Desnica ne z eli znati s to radi ljevica i obrnuto. Vlada
kaos, na kraju zalutamo i bezglavo se s treskom sudaramo s neim. Tras.
Htjela bih rec i da ljudi moraju skovati lukavu strategiju ako z ele da ono
s to znaju i ono s to ne znaju z ive zajedno u miru. A ta je strategija aha,
pogodili ste! razmis ljanje. Moramo se c vrsto usidriti. Inac e smo bez gres ke
na putu prema neizbjez nom sudaru. Pitanje s to dakle ljudi moraju raditi ako
z ele izbjec i sudar (tras!) ali i dalje lez e u polju, uz ivaju u oblacima koji plove i
slus aju kako trava raste drugim rijec ima, ne razmis ljaju? Zvuc i tes ko?
Uopc e nije. Logic no gledano, lako je. C est simple. Odgovor je u snovima.
Treba sanjati i sanjati. Uc i u svijet snova i nikad iz njega ne izac i. Z ivjeti u
snovima dok je svijeta i vijeka.
U snovima nema potrebe za razlikom meu stvarima. Uopc e je nema.
Granice ne postoje. Zato se u snovima rijetko dogaaju sudari. A ako se i
dogode, ne bole. Zbilja je drukija. Zbilja boli. Zbilja, zbilja.
Jos davno, na premijeri ilma Divlja horda Sama Peckinpaha, jedna je
novinarka digla ruku na presici i postavila sljedee pitanje:
"Zas to, zaboga, morate prikazivati toliko prolivene krvi?" Prilic no se oko
toga uzrujala. Ernest Borgnine, jedan od glumaca iz ilma, malko se zbunio i
na pitanje odgovorio pitanjem: "Gospoo, kad ste vidjeli da nekoga pogodi
metak a nema krvi?" Film je snimljen na vrhuncu Vijetnamskog rata.
Oboz avam tu rec enicu. To je sigurno jedno od nac ela na kojima se temelji
zbilja. Prihvatiti stvari koje je tes ko shvatiti i pustiti ih na miru. Kao
krvarenje. Pucnjava i krvarenje.
Kad ste vidjeli da nekog pogodi metak a nema krvi?
S to objas njava moj stav kao pisca. Razmis ljam na sasvim obic an nac in
i dostiz em toc ku u kojoj, u podruc ju koje ne mogu ni imenovati, zac injem
san, slijepi fetus koji se zove razumijevanje i pluta u univerzalnoj,
sveobuhvatnoj plodnoj vodi nerazumijevanja. Zbog c ega su valjda moji
romani smijes no dugac ki i, bar zasad, nikako da dospiju do logic nog
zavrs etka. Tehnic ke, a i moralne vjes tine potrebne za odrz avanje opskrbnog
sustava tih razmjera jednostavno su izvan mog domaaja.
Naravno, sad ne pis em roman. Ne znam kako da ovo nazovem. Samo
pisanjem. Mislim naglas pa nema potrebe uredno sve zapakirati. Nemam
moralnih obveza. Jednostavno... hm... razmis ljam. Vec strahovito dugo nisam
zapravo razmis ljala i vjerojatno i nec u u doglednoj buduc nosti. Ali sada, u
ovom asu, razmiljam. I to u raditi sve do jutra. Razmiljati.
Sad kad sam to rekla, meutim, ne mogu se otresti uobic ajenih mrac nih
slutnji. Ne tros im li previs e vremena i energije na beskorisnu radnju? Teglim
vodu tamo gdje je poplava? Ne bih li trebala odustati od besmislenih napora i
jednostavno se prepustiti struji?
Sudar? to je to?
Probat u to drukije izraziti.
O.K. kako sam drukije htjela to rei?
Aha, sjetila sam se evo ovako.
Ako mislim lupetati bez kraja i konca, bolje bi mi bilo da se zavuc em pod
tople pokrivae, mislim na Miu i igram se sama sa sobom. To sam htjela rei.
Oboz avam oblinu Miuine straz njice. Rainirani kontrast izmeu njezinih
kao ugljen crnih stidnih dlac ica i snjez nobijele kose, lijepo oblikovanu
straz njicu, skrivenu iza sic us nih crnih gac ica. Pric aj mi o tome s to je seksi. A
ispod crnih gaica, njezin muf u obliku slova T, isto tako crn.
Moram prestati misliti o tome. Iskljuc iti besmislene seksualne fantazije
(klik) i usredotoc iti se na pisanje. Ne smijem dopustiti da mi izmakne ovaj
dragocjeni trenutak prije svitanja. Prepustit c u nekom drugom, u nekom
drugom kontekstu, da odluc i s to je djelotvorno a s to ne. U ovom trenutku
ivo mi se fuka to bi netko o tome rekao.
Tono?
Nego to!
Dakle naprijed i uvis.
Kaz u da je ukljuc iti snove (prave snove ili izmis ljene) u prozu koju pis ete
vrlo opasan eksperiment. Samo s ac ici pisaca a govorim o onim
najtalentiranijima polazi za rukom ostvariti onu vrst iracionalne sinteze
koju nalazimo u snovima. Zvuc i razumno. Ipak, z elim ispric ati san, jedan koji
sam nedavno sanjala. Z elim zabiljez iti taj san jednostavno kao c injenicu koja
se tie mene i mog ivota.
Literatura ili ne, ba me briga. Ja sam samo uvar skladita.
Slic an sam san usnula mnogo puta. Pojedinosti se razlikuju, ukljuc ivs i i
mjesto radnje, ali radnja je uvijek ista. I bol koju osjec am kad se probudim
uvijek je ista. Jedna te ista tema neprestano se ponavlja kao lokomotiva koja
zvidi na istom slijepom zavoju no za no.
SUMIRIN SAN
(Ovo sam napisala u treem licu jednine. Tako djeluje autentinije.)
Sumire se penje dugim spiralnim stubis tem da se sretne s majkom koja je
odavno umrla. Majka je c eka na vrhu stuba. Ima nes to s to z eli rec i Sumiri,
vaan podatak koji je Sumiri oajniki potreban da bi nastavila ivjeti. Sumire
jo nikad nije srela pokojnika i boji se.
Ne zna kakva je osoba njezina majka. Moz da je iz nekog razloga koji
Sumire ne moz e zamisliti majka mrzi. Ali, mora je upoznati. Ovo joj je
jedina prilika.
Stube se uspinju u nedogled. Sumire se penje i penje i nikako da doe do
vrha. Trc i uz stube, bez daha. Vrijeme joj istjec e. Majka nec e vjec no biti ovdje,
u ovoj zgradi. Sumirino elo oblij eva znoj. Napokon dolazi do kraja stuba.
Na vrhu stubis ta je prostor zatvoren debelim kamenim zidom. U ravnini
oc iju u zidu je okrugla rupa nalik otvoru za ventilaciju. Nevelika rupa
promjera oko 50 centimetara. A u tu je rupu nagurana Sumirina majka, kao da
su je strpali unutra s nogama naprijed. Sumire shvac a da joj je vrijeme gotovo
isteklo.
Natisnuta u rupi, majka gleda van, prema njoj. Gleda u Sumirino lice kao
da je preklinje. Sumire na prvi pogled zna da joj je to majka. Ovo je osoba koja
mi je dala z ivot i tijelo, shvac a ona. Ali na neki nac in ova z ena nije majka iz
obiteljskog albuma s fotografijama.
Moja prava majka je lijepa i mlada. S to znac i da osoba u albumu zapravo
nije moja majka, misli Sumire. Otac me je prevario. "Majko!" odvaz no vic e
Sumire. C ini joj se kao da se u njoj rus i zid. Tek s to je izgovorila tu rijec kad joj
majku nes to uvlac i dublje u rupu, kao da je usisava divovski vakuum s druge
strane. Majc ina su usta otvorena, nes to dovikuje Sumire. Ali s uplji ijuk vjetra
s to zapuhuje iz rupe guta njezine rijec i. Sljedec eg trenutka, majka uz trzaj
odlazi u tamu rupe i nestaje.
Sumire se osvrc e i vidi da nema stubis ta. Okruz ena je kamenim zidovima.
Tamo gdje je bilo stubis te, sad su drvena vrata. Pritis c e kvaku i otvara vrata,
a iza je nebo. Na vrhu je visokog tornja. Tako visokog da joj se vrti u glavi ako
pogleda dolje.
Po nebu zuje gomile sitnih spravica, nalik avionc ic ima. Jednostavne
letjelice kakve svatko moz e izraditi, od bambusa i laganog drva. Na repu
svakog aviona sic us ni je motor velic ine s ake i propeler. Sumire dovikuje
jednom od pilota koji prolaze da je doe spasiti. Ali piloti ne obrac aju na nju
pozornost.
To je moz da zato s to sam ovako odjevena, zakljuc uje Sumire. Nitko me ne
vidi. Na sebi ima anonimni bijeli bolnic ki haljetak. Skida ga i ostaje gola,
ispod njega nema nis ta. Baca haljetak na pod kraj vrata, a on se kao
osloboena dus a podiz e na zapuhu vjetra i lebdi izvan vidokruga. Isti vjetar
miluje joj tijelo, raspuhuje dlac ice meu nogama. Sa zaprepas tenjem
primjec uje da su se svi avionc ic i pretvorili u viline konjice. Nebo je puno
arenih vilinih konjica ije velike izbuljene oi svjetlucaju dok strijeljaju okolo
pogledom, s um njihovih krila postupno se pojac ava kao da netko pojac ava
zvuk na radiju. Naposljetku raste u nepodnos ljivu grmljavinu. Sumire c uc ne,
sklopljenih oiju, i zaepi ui rukama.
I onda se probudi.
Sumire pamti svaku pojedinost sna. Mogla bi ga nacrtati. Jedino c ega se
ne moz e sjetiti jest majc ino lice dok se gubi uvuc eno u crnu rupu. I vaz ne
rijec i koje joj je majka rekla takoer su zauvijek izgubljene u pustom
nitavilu. U krevetu Sumire silovito grize jastuk i plae i plae.
BRIJA VIE NEE KOPATI RUPE
Nakon tog sna dos la sam do vaz nog zakljuc ka. Svojim c u pohvalno revnim
pijukom napokon nac eti pravu stijenu. Bum. Odluc ila sam objasniti Miu s to
z elim. Ne mogu dovijeka c ekati u neizvjesnosti. Ne mogu kao onaj bijedni
slabic , brijac koji kopa rupu u svom dvoris tu, pred svima tajiti da volim Miu.
Ako tako budem postupala, polako ali sigurno c u svenuti. Sve zore i svi
sumraci oduzet c e mi, komad po komad, mene samu i u tren oka moj c e se
ivot dokraja zguliti a od mene nee ostati nita.
Stvari su kristalno jasne.
Kristal, kristal.
Z elim voditi ljubav s Miu, z elim da me drz i u naruc ju. Toliko sam joj toga
ve podredila da mi je to vano. Vie se nemam ega odrei.
Jos nije prekasno. Moram biti s Miu, uc i u nju. A ona mora uc i u mene.
Poput dvije pohlepne, blistave zmije.
A ako me Miu ne prihvati, to onda?
Sve u svoje vrijeme.
"Kad ste vidjeli da nekog pogodi metak a nema krvi?"
Mora potei krv. Naos trit c u noz , pripremiti se da prerez em vrat nekom
psu.
Tono?
Nego to!
Ovo s to pis em poruka je meni samoj. Bacam je u zrak poput bumeranga.
Zasijeca kroz tamu, lis ava z ivotic a nekog jadnog klokana i napokon mi se
vraa.
Ali bumerang koji se vraa nije onaj koji sam bacila.
Bumerang, bumerang.
12
Dokument 2
Sad je c etrnaest i trideset. Vani je jarko i uz areno kao u paklu. Stijene, nebo,
more, sve se presijava. Kad se dugo gleda, granice se izmeu njih tope i sve se
slijeva u kaotic nu masu. Svijest tone u sanjive sjenke da izbjegne svjetlo. C ak
su i ptice odustale od leta. U kuc i je, meutim, ugodno svjez e. Miu je u
dnevnoj sobi i slus a Brahmsa. Na sebi ima plavu ljetnu haljinu s tankim
naramenicama, a snjez nobijelu kosu jednostavno je zac es ljala i skupila. Ja
sam za pisaim stolom, piem ove rijei.
"Smeta te glazba?" pita me Miu.
Brahms mi nikad ne smeta, odgovaram.
Pretraz ujem po sjec anju kako bih reproducirala pric u koju mi je Miu
ispric ala prije nekoliko dana, na selu u Burgundiji. To nije lako. Pric ala je
rastrzano i potpuno ispremijeala kronologiju. Katkad nisam mogla razmrsiti
s to se dogodilo prije, a s to je dos lo tek poslije, s to je uzrok, a s to posljedica.
Ali ne krivim je. Zavjerenic ka britva zapretana u njezinom sjec anju okrutno ju
je zasijecala i, kako su zvijezde blijedjele sa zorom iznad vinograda, z ivotna
joj se snaga cijedila iz obraza dok je priala svoju priu.
Miu mi je sve ispric ala tek na moje inzistiranje. Morala sam se posluz iti
arsenalom molbi da je navedem da govori naizmjence sam je ohrabrivala,
napadala, ugaala joj, hvalila je i poticala da nastavi. Pile smo crno vino i
razgovarale do zore. Stis c uc i jedna drugoj ruke, slijedile smo tragove njezinih
uspomena, sastavljale krhotine, analizirale rezultate. A opet, bilo je dijelova
koje Miu nije mogla izroniti iz dubina sjec anja. Kad god je pokus ala doc i do
njih, zbunjeno bi us utjela i ispijala jos vina. Bile su to opasne zone njezina
pamc enja. Kad god smo naletjele na neku od njih, odustajale smo od potrage i
oprezno se povlac ile na povis eno tlo. Nagovorila sam Miu da mi ispric a svoju
pric u kad sam shvatila da boji kosu. Miu je tako obzirna da vrlo malo ljudi iz
njezine okoline uopc e sluti kako se farba. Ali ja sam primijetila. Kad tako
dugo putuje zajedno s nekim, i svaki dan ste zajedno, obino primijeti takve
stvari. A moz da Miu to i nije skrivala. Da jest, mogla je biti mnogo diskretnija.
Moz da je mislila kako je neizbjez no da saznam ili je moz da z eljela da saznam.
(Hm, samo puka nagaanja).
Izravno sam je pitala. Takva sam ja nema kod mene okolis anja. Koliko
imas sijedih?, pitala sam je. Koliko dugo vec bojis kosu? C etrnaest godina,
odgovorila je. Prije c etrnaest godina kosa mi je potpuno posijedjela, do
posljednje vlasi. Od neke bolesti? Ne, nije to, rekla je Miu. Nes to se dogodilo i
sva mi je kosa posijedjela.
Preko noi.
Voljela bih c uti s to se dogodilo, preklinjala sam je. Z elim znati sve o tebi.
Znas da ja ne bih nis ta od tebe sakrila. Ali Miu je nijemo vrtjela glavom. Nikad
ni z ivoj dus i nije ispric ala tu pric u; c ak ni njezin muz nije znao s to joj se
dogodilo. etrnaest godina bila je to njezina vlastita, privatna tajna.
Ali na kraju smo cijelu noc razgovarale. Svakoj pric i doe vrijeme da se
ispric a, uvjerila sam je. Inac e c es zauvijek ostati zarobljenica tajne s to je
nosi u sebi.
Miu je zurila u mene kao da se zagledala u prizor u daljini. Nes to joj je
isplovilo na povrs inu oc iju, a onda ponovno polako potonulo na dno. "Nis ta ja
ne moram raiavati", rekla je. "Oni moraju izravnati raune ne ja."
Nisam shvaala na to cilja.
"Ako ti ispric am tu pric u", rec e Miu, "nas c emo je dvije zauvijek dijeliti. A
ne znam je li to ispravan put. Ako ti sve kaz em, i ti c es biti umijes ana. To
eli? Zbilja eli znati ono to sam uz najvee rtve htjela zaboraviti?"
Da, rekla sam. S to god to bilo, z elim to podijeliti s tobom. Ne z elim da bilo
to preda mnom krije.
Miu je otpila gutljaj vina i, oc ito zbunjena, sklopila oc i. Uslijedio je tajac, a
u tiini se vrijeme samo svinulo i uleknulo.
Na kraju mi je ipak poc ela pric ati s to se dogodilo. Komadic po komadic ,
jedan djelic za drugim. Neki su elementi pric e zaz ivjeli vlastitim z ivotom, dok
u drugima nije ni zatitrala ivotna iskra.
Bilo je tu neizbjez nih preskakanja i praznina od kojih su neke imale
vlastito, posebno znac enje. Moj je zadatak, kao pripovjedac a, da prikupim
to paljivije mogu sve te elemente u jednu cjelinu.
PRIA O MIU I KOTAU U LUNAPARKU
Jedno je ljeto Miu sama odsjela u gradic u u S vicarskoj, u blizini francuske
granice. Bilo joj je dvadeset pet godina i z ivjela je u Parizu gdje je studirala
klavir. U ovaj je gradic dos la jer ju je otac zamolio da obavi neke poslovne
pregovore. Sam posao bio je jednostavan, morala je samo jednom izac i na
vec eru s poslovnim partnerom i pobrinuti se da potpis e ugovor. Miu se
gradic svidio c im ga je ugledala. Bilo je to prijazno, ljupko mjesto, s jezerom i
srednjovjekovnim dvorcem na obali. Pomislila je kako bi bilo lijepo ovdje
z ivjeti, i spontano je donijela odluku. Osim toga, u obliz njem se selu odrz avao
glazbeni festival i, ako unajmi auto, moi e svaki dan odlaziti na koncerte.
Imala je srec u da pronae namjes teni stan koji se iznajmljivao na krac e
razdoblje, u ugodnoj, urednoj maloj zgradi na vrhu brez uljka u predgrau.
Pogled je bio fantastic an. U blizini je nas la mjesto gdje moz e vjez bati klavir.
Stanarina nije bila jeftina, ali ako joj ponestane novca, moz e se osloniti na
oevu pomo.
Tako je Miu poc ela svoj privremeni, ali spokojni z ivot u gradic u. Odlazila
je na koncerte na glazbenom festivalu i s etala okolicom te ubrzo stekla
nekoliko znanaca. Pronas la je zgodan restoranc ic i kaic u koji je poc ela
redovito zalaziti. S prozora stana vidjela je lunapark malo izvan grada. U
lunaparku je stajao golemi kotac vrtuljak. Na kotac u su bile pric vrs c ene
s arene kabine s vratima koje su polako rotirale na pozadini neba. Kako je
koja kabina dos la do najvis e toc ke, poc ela se spus tati. Prirodno. Kotac i u
lunaparku nikamo ne idu. Gondole se diz u i spus taju na kruz nom putovanju
koje, iz nekog udnog razloga, veini ljudi prija.
Uvec er se kotac osipao bezbrojnim svjetlima. C ak i kad se gasio preko
noc i i lunapark se zatvarao, kotac je cijelu noc svjetlucao kao da se natjec e sa
zvijezdama na nebu. Miu je sjedila kraj prozora, slus ala glazbu na radiju i u
nedogled zurila u kretanje kotac a koji se vrtio gore-dolje. Ili, ako je stajao, u
njegovu spomeniku nepominost.
Upoznala je jednog mus karca koji je z ivio u gradu. Naoc itog, latino tipa
pedesetih godina. Bio je visok, markantna nosa i ravne tamne kose. Pris ao joj
je u kaic u. Odakle ste?, pitao je. Iz Japana, odgovorila je ona. I zapodjenuli su
razgovor. Zvao se Ferdinando. Bio je iz Barcelone, a ovamo se doselio prije
pet godina da se zaposli kao dizajner namjetaja.
Drz ao se opus teno, c esto se s alio. Neko su vrijeme c avrljali, onda se
pozdravili. Dva dana poslije naletjeli su jedno na drugo u istom kaic u. Bio je
samac, rastavljen, saznala je. Rekao joj je kako se odselio iz S panjolske da
zapoc ne novi z ivot. Mus karac nije ostavio odvis e dobar dojam na Miu.
Osjetila je da joj se pokus ava ubaciti. Nanjus ila je trac ak seksualne poz ude i
to ju je uplailo. Odluila je izbjegavati kafi.
Ipak, mnogo je puta naletjela na Ferdinanda u gradu dovoljno c esto da
posumnja kako je prati. Moz da je to bila samo smijes na zabluda. U malome
gradu sresti istu osobu nekoliko puta nije nis ta c udno. Svaki put kad ju je
vidio s iroko se smijes io i prijateljski je pozdravljao. A opet, premda polako,
Miu je osjetila kako je obuzima razdraz ljivost i nelagoda. Poc ela je
Ferdinanda gledati kao prijetnju svome smirenom z ivotu. Kao disonantni
suzvuk na poetku partiture, zloslutna se sjena nadnijela nad ugodno ljeto.
Pokazalo se, meutim, da je Ferdinando tek traak vee sjene.
Nakon s to je u gradic u provela deset dana, uc inilo joj se da se u z ivot
uvukla neka smetnja. Savrs eno draz estan gradic koji se blistao od c istoc e
iznenada joj je postao uskogrudan, samozadovoljan.
Ljudi su bili srdac ni i prijateljski raspoloz eni, ali kao da je osjetila
nevidljivu predrasudu prema sebi jer je Azijatkinja. I vino s to ga je pila u
restoranima odjednom je ostavljalo gorak okus. U povrc u s to ga je kupovala
pronalazila je crve. Koncerti na glazbenom festivalu zvuc ali su bezvoljno. Nije
se mogla usredotoc iti na vjez banje. C ak je i u stanu, koji joj je donedavno bio
sasvim udoban, poc ela zapaz ati kako je ruz no namjes ten i zapus ten. Sve je
izgubilo prvotni sjaj.
Zloslutna se sjena irila. A ona joj nije mogla umaknuti.
Po noc i je zazvonio telefon i ona je dizala slus alicu. "Halo", govorila je. Ali,
linija se prekidala. To se ponavljalo i ponavljalo. Sigurno je Ferdinando,
mislila je. Ali nije imala dokaze. Odakle mu njezin broj? Telefon je bio
starinski model pa ga nije mogla iskopc ati iz zida. Muc ila ju je nesanica i stala
je uzimati tablete za spavanje.
Izgubila je tek.
Moram se maknuti odavde, odluc ila je. Ali iz razloga koji nije mogla
dokuc iti, nije se mogla otrgnuti od grada. Sastavljala je popis razloga zbog
kojih valja ostati. Vec je platila stanarinu mjesec dana unaprijed i kupila
trajnu ulaznicu za glazbeni festival. I vec je izajmila svoj stan u Parizu preko
cijelog ljeta. Ne moz e se sad samo tako pokupiti i otic i, govorila je samoj sebi.
A osim toga, zapravo se nis ta nije dogodilo. Nis ta je nije doista povrijedilo,
nije li tako? Nitko se nije prema njoj ruz no ponio. Vjerojatno sam samo
postala pretjerano osjetljiva, uvjeravala je samu sebe.
Jedne vec eri, otprilike dva tjedna nakon s to se doselila u gradic , izas la je
na vec eru kao i obic no u obliz nji restoran. Poslije vec ere odluc ila je za
promjenu malo uz ivati u svjez em noc nom zraku i pos la na dugu s etnju.
Zanesena u misli, lutala je iz ulice u ulicu. I ne znajuc i kamo ide, nas la se na
ulazu u lunapark. Park s kotaem.
Zrak je treperio od z ivahne glazbe, glasova karnevalskih zabavljac a i
veselih djec jih povika. Posjetitelji su bili uglavnom obitelji i nekoliko parova
iz grada. Miu se sjetila kako ju je otac jednom dok je bila mala odveo u
lunapark. Jos se i sad sjec ala mirisa oc evog kaputa od tvida dok su se vozili u
krug u s alicama za c aj. Cijelo vrijeme na vrtuljku drz ala se ocu za rukav. Maloj
Miu taj je miris bio znak udaljenog svijeta odraslih, simbol sigurnosti.
Shvatila je kako joj nedostaje otac.
Onako za s alu, kupila je ulaznicu i us la u lunapark. Sve je vrvjelo od
duc anc ic a i s tandova vidjela je streljanu, ples sa zmijama, gataru koja
proric e sudbinu. Sjedec i pred kristalnom kuglom, gatara, krupnija z ena,
rukom je dozvala Miu: "Mademoiselle, doite ovamo, molim vas. Vrlo je
vaz no. Vas a c e se sudbina sad promijeniti." Miu se samo nasmijes ila i pos la
dalje.
Kupila je sladoled i sjela na klupu da ga pojede, a dotle je gledala
prolaznike. Osjeala se vrlo daleko od uskomeane gomile oko sebe.
Jedan joj se mus karac obratio na njemac kom. Bilo mu je oko trideset
godina, nizak c ovjek plave kose i brkova, tip kojem dobro pristaje uniforma.
Zatresla je glavom, nasmijes ila se i pokazala na sat. "C ekam nekoga", rekla je
na francuskom. Glas joj je zvuc ao povis eno i nekako daleko. Mus karac nije
rekao nita, samo se snudeno nakesio, kratko joj mahnuo rukom i nestao.
Miu je ustala i ushodala se po parku. Netko je bacao pikado, negdje je
prsnuo balon. Medvjed je cupkao u plesnom koraku. Orguljice su svirale
valcer Na lijepom plavom Dunavu. Podigla je pogled i vidjela veliki kotac kako
se bez z urbe okrec e zrakom. Bilo bi zgodno vidjeti svoj stan s kotac a,
odjednom je pomislila, umjesto da uvijek gledam kotac s prozora. Srec om, u
torbici prebac enoj preko ramena imala je mali dalekozor. Ostao joj je u
torbici od posljednjeg posjeta glazbenom festivalu gdje joj je dobro posluz io
da vidi pozornicu s udaljenog mjesta na tratini. Dalekozor je bio lagan, ali
dovoljno jak. Njime bih morala vidjeti ravno u sobu.
Pris la je kiosku ispred kotac a da kupi kartu. "Ubrzo zatvaramo,
Mademoiselle", rekao joj je starac koji je prodavao karte i zavrtio glavom.
"Gotovi smo za danas. Ovo je posljednja voz nja. Jedan krug i zatvaramo."
Bijele su mu c ekinje obrasle bradu, zalisci su mu se z utjeli od duhanskog
dima. Kas ljao je. Obrazi su mu bili crveni kao da ih je godinama ribao sjeverni
vjetar.
"U redu je. Jedna voz nja mi je dovoljna", odgovorila je Miu. Kupila je kartu
i popela se na platformu. Samo je ona c ekala da se ukrca na kotac i, koliko je
mogla razabrati, sve su male gondole bile prazne.
Dok se kotac vrtio, prazne su se kabine lijeno njihale kao da se sam svijet
ispuhao i vue se prema kraju.
Us la je u crvenu gondolu i sjela na klupicu. Starac je pris ao, zatvorio vrata
i zakljuc ao ih s vanjske strane. Bez sumnje, iz sigurnosnih razloga. Kao da
oz ivljava kakva drevna z ivotinja, kotac je zas tropotao i poc eo se okretati.
S arena guz va kioska i karnevalskih atrakcija smanjivala se pod njom.
Umjesto njih, pred njom su se rasprostrla gradska svjetla. S lijeve strane sjalo
se jezero na c ijoj su se povrs ini zrcalila svjetla izletnic kih brodova. Daleke
planine obasula su svjetla sic us nih zaselaka. U grudima ju je steglo od sve te
ljepote.
U vidokrug joj je dolo podruje gdje je ivjela, na vrhu breuljka.
Miu je izos trila dalekozor i pogledom potraz ila svoj stan, ali nije ga bilo
lako nac i. Kotac se polako ali postojano kretao i dizao je sve vis e uvis. Mora
se poz uriti. Poc ela je mahnito prelaziti dalekozorom amo-tamo, ali bilo je
previs e zgrada, sve jedna drugoj nalik. Kotac je dos ao do vrha i krenuo na
svoj silazni put. Napokon je pronas la zgradu. To je to! Ali nekako, kao da je
imala vis e prozora no s to pamti. Mnogi su stanari otvorili prozore da im u
stan ue ljetni povjetarac. Prelazila je dalekozorom s prozora na prozor i
naposljetku pronas la drugi stan zdesna, na trec em katu. Ali tad se vec kotac
spustio gotovo do dna. Pogled su joj prekrili zidovi drugih zgrada. S teta, jos
samo nekoliko sekundi i vidjela bih ravno u svoj stan.
Gondola se polako, polako pribliz avala tlu. Pokus ala je otvoriti vrata da
izae, ali nije ih mogla ni pomaknuti. Naravno, zakljuc ana su izvana.
Pogledom je potraz ila starca koji prodaje karte, ali nigdje ga nije bilo. Vec je i
ugasio svjetlo u svojoj kuc ici. Zaustila je da nekog pozove, ali nije imala kome
vikati.
Kota se ponovno poeo uzdizati. Kakva svinjarija, pomislila je.
Kako se ovo moglo dogoditi? uzdahnula je. Moz da je starac otis ao na
zahod i zaboravio na vrijeme. Morat e se vrtjeti jo jedan krug.
Sve je u redu, pomislila je. Starc eva zaboravljivost dat c e joj priliku da se
drugi put proveze kotac em, besplatno. Ovaj put sigurno c e pronac i svoj stan.
C vrsto je stegnula dalekozor u ruku i gurnula lice kroz prozor. Buduc i da je
vec odredila podruc je i poloz aj stana u pros loj voz nji, ovaj put je laks e
pronas la svoju sobu. Prozor je bio otvoren, svjetlo upaljeno. Mrzila se vrac ati
u mranu sobu, a namjeravala se vratiti odmah poslije veere.
Nekako se osjec ala krivom s to viri u vlastitu sobu, izdaleka, kroz
dalekozor, kao da s pijunira samu sebe. Ali ja nisam tamo, uvjeravala se. Jasno
da nisam. Na stolu je stajao telefon. Doista bih voljela nazvati taj telefon. Na
stolu je i pismo koje sam tamo ostavila. Voljela bih ga proc itati odavde,
mislila je Miu. Ali naravno, nije mogla vidjeti tako sitne pojedinosti.
Napokon je njezina gondola pros la vrhunac putanje kotac a i poc ela se
spus tati. Spus tala se samo kratko, a onda odjednom zastala. Miu je poletjela u
stranu, udarila ramenom o stijenu kabine i zamalo ispustila dalekozor. Stroj
koji je pokretao kotac sa s tropotom se ugasio i spustila se gotovo
nadnaravna tis ina. Z ivahna glazba koja je svirala u pozadini utihnula je.
Svjetla lunaparka uglavnom su se pogasila. Pozorno je slus ala, ali c ula je samo
tihi s umor vjetra i nis ta vis e. Potpuna tis ina. Nije bilo glasova, karnevalske
buke, nije bilo sretnih djec jih povika. Isprva, nije mogla shvatiti s to se
dogodilo. A onda joj je sinulo. Zaboravili su je.
Nagnula se kroz poluotvoreni prozor i ponovno pogledala dolje. Shvatila
je na kojoj je visini. Miu je razmis ljala o tome da zove u pomoc , ali znala je da
je nitko nee uti. Bila je previsoko, a glas joj je bio preslab.
Kamo je mogao otic i onaj starac? Sigurno na pic e. S licem one boje,
onakvim dahom, onim grubim glasom, nije bilo nikakve dvojbe.
Zaboravio je da sam ja na kotac u i ugasio je stroj. U ovom c asu vjerojatno
se nalijeva u baru, pije pivo ili dz in, svakim je c asom sve pijaniji i zaboravlja
s to je uc inio. Miu se ugrizla za usnicu. Nec u se moc i odavde izvuc i do sutra
poslijepodne. Ili moda tek uveer.
Kad se lunapark uope otvara? Pojma nije imala.
Miu je na sebi imala samo laganu bluzu i kratku pamuc nu suknju, ali c ak i
usred ljeta noc ni je zrak u S vicarskoj bio prohladan. Vjetar je jac e zapuhao.
Nagnula se jos jednom kroz prozor da pogleda prizor ispod sebe. Jos se
svjetala pogasilo. Osoblje lunaparka zavrs ilo je s poslom za taj dan i otis lo
kuc ama. Negdje sigurno mora biti neki c uvar. Duboko je udahnula i pozvala u
pomo to je glasnije mogla. Oslunula je. I ponovno viknula. I ponovno.
Odgovora nije bilo.
Izvadila je iz torbice mali blok i napisala na francuskom:
"Zakljuana sam u kotau u lunaparku. Molim vas, pomozite mi".
Poruku je bacila kroz prozor. Papiric je zaleprs ao na vjetru. Vjetar je
puhao prema gradu pa e ga, ako bude imala sree, odnijeti onamo.
Ali, ako ga netko doista nae i proc ita, hoc e li on (ili ona) vjerovati? Na
novom je listu papira uz poruku napisala svoje ime i adresu. Djelovat c e
vjerodostojnije.
Tako nitko nec e misliti da je posrijedi s ala, nego c e shvatiti da je u
ozbiljnoj nevolji. Bacila je u vjetar polovicu stranica iz svog bloka. Iznenada
joj je nes to palo na pamet i istresla je sve iz novc arke osim novc anice od
deset franaka, a onda stavila poruku: "Zena je zakljuc ana u kotac u iznad vas.
Molim pomozite." Bacila je novc arku kroz prozor. Pala je ravno na tlo. Ali nije
vidjela kamo je pala, niti je c ula udarac o zemlju. Istu je poruku stavila u malu
novarku za sitni i bacila i nju kroz prozor.
Miu je pogledala na sat. Bilo je deset i trideset. Proc eprkala je po torbi da
vidi s to jos moz e nac i. Nes to s minke i zrcalo, njezina putovnica. Naoc ale za
sunce. Kljuc evi unajmljenog auta i kljuc evi stana. Vojnic ki noz ic za guljenje
voc a. Mala plastic na vrec ica s tri krekera. Dz epna knjiga na francuskom.
Vec erala je pa nec e ogladnjeti do jutra. Noc je svjez a pa nec e previs e ni
oednjeti. A sreom, jo nije morala na zahod.
Sjela je na plastic nu klupu i naslonila glavu na oplatu kabine. U mislima je
prebirala s to je mogla, a s to nije trebala uc initi. Zastoje uopc e dos la u
lunapark i ukrcala se na kotac ? Kad je izas la iz restorana, trebala je otic i
ravno kuc i. Da barem jest, sad bi uz ivala u vruc oj kadi i zavukla se u krevet s
dobrom knjigom. Kao i svake vec eri. Zas to nije? I zas to, za boga miloga, ovdje
zapoljavaju beznadne pijance kao stoje onaj stari prodava karata?
Kotac je s kripao na vjetru. Pokus ala je zatvoriti prozor tako da u kabinu
ne ulazi vjetar, ali nije ga mogla pomaknuti ni centimetra.
Odustala je i sjela na pod. Znala sam da sam trebala ponijeti dz emper,
pomislila je. Na izlazu iz stana, zastala je pitajuc i se da li da prebaci dz emper
preko ramena. Ali ljetna je vec er bila tako ugodna, restoran samo tri ulice
udaljen od njezina stana. U tom c asu nije joj bilo ni na kraj pameti da c e
odetati do lunaparka i uspeti se na taj kota. Sve je polo krivo.
Da se opusti, skinula je sat, tanku srebrnu narukvicu i naus nice u obliku
s koljki i spremila ih u torbu. Sklupc ala se u kutu na podu, nadajuc i se da c e
uspjeti prespavati do jutra. Naravno, nije mogla zaspati. Bilo joj je hladno,
osjec ala se nelagodno. Gondola se tresla od povremenih zapuha vjetra.
Sklopila je oc i i u mislima svirala Mozartovu sonatu u C molu, prelazec i
prstima po zamis ljenim tipkama. Bez nekog posebnog razloga, nauc ila je
napamet taj komad jos dok ga je svirala kao mala. Negdje na polovici drugog
stavka, meutim, misli su joj odlutale. I zaspala je.
Koliko je dugo spavala, nije pojma imala. Ali sigurno ne dugo.
Probudila se uz trzaj i na trenutak nije znala gdje je. Polako se prisjetila.
Tako je, pomislila je, zaglavila sam na kotac u u lunaparku. Izvadila je sat iz
torbe; prola je pono. Miu se polako uspravila. Svaki ju je zglob na tijelu bolio
od spavanja u zgrc enu poloz aju. Nekoliko je puta zijevnula, protegnula se i
protrljala zapea.
Svjesna da nec e tako brzo ponovno zaspati, izvadila je iz torbe dz epnu
knjigu da zaboravi na brige i nastavila itati gdje je stala.
Knjigu, novi krimic , kupila je u knjiz ari u gradu. Srec om, svjetla na kotac u
nisu se gasila cijele noc i. Kad je proc itala nekoliko stranica, meutim,
shvatila je da ne prati radnju. Oc i su joj pratile redove u knjizi, ali misli su joj
odlutale kilometrima daleko. Miu je odustala i zatvorila knjigu.
Pogledala je u noc no nebo. Prekrio ga je tanki sloj oblaka pa nije vidjela
zvijezde. Razabirao se samo mutni iver mjeseca. U svjetlima je vidjela svoj
jasni odraz na staklenom prozoru. Neopisivo dugo zurila je u vlastito lice.
Kad c e ovom doc i kraj?, pitala se. Drz i se, kad sve proe, prepric avat c es ovo
kao smijes an dogaaj. Zamisli, ostala sam zakljuc ana na kotac u u lunaparku u
vicarskoj!
Ali dogaaj nikad nije postao smijean.
Ovdje poinje prava pria.
Neto kasnije, uzela je dalekozor i pogledala u prozor svojeg stana.
Nis ta se nije promijenilo. No, s to si oc ekivala, upitala je samu sebe i
nasmijeila se.
Pogledala je i druge prozore u zgradi. Pros la je ponoc i uglavnom su svi
spavali. Prozori su se vec inom zatamnjeli. Ipak, nekoliko je stanara bilo
budno. U njihovim stanovima gorjela su svjetla. Oni na niz im katovima
navukli su zavjese. Oni na vis im katovima nisu se s tim zamarali i ostavili su
zavjese otvorene da im u sobe ulazi svjez i noc ni povjetarac. Zivot u tim
sobama tiho se i potpuno izlagao pogledu. (Tko bi mogao zamisliti da se
netko skriva na kotac u u lunaparku usred noc i i viri u sobu kroz dalekozor?)
Ali Miu nije odvis e zanimalo zavirivati u tuu intimu. Daleko joj je privlac nije
bilo gledati u vlastitu praznu sobu.
Kad je pogledom pres la sve prozore i vratila se na onaj svoga stana, zinula
je od zaprepas tenja. U njezinoj spavac oj sobi bio je goli mus karac. Isprva je
mislila da gleda u krivi stan. Pomicala je dalekozor gore-dolje, naprijed-
natrag. Ali nije bilo zabune; doista je gledala u svoju sobu. U svoj namjes taj,
svoje cvijee u vazi, slike koje vise na zidu u njezinom stanu.
Mus karac je bio Ferdinando. Nije se zabunila. Sjedio je na njezinom
krevetu gol golcat. Ispod dlakavih prsa i trbuha dugi mu je penis visio mlohav
poput pospane ivotinje.
S to on radi u mojoj sobi? Miuino c elo oblio je hladan znoj. Kako je us ao?
Miu to nije mogla shvatiti. Prvo se naljutila, onda se zbunila.
A onda se na prozoru pojavila z ena. Na sebi je imala bijelu bluzu kratkih
rukava i kratku plavu pamuc nu suknju. Z ena? Miu je c vrs c e stegnula
dalekozor i zapiljila se u prizor.
Vidjela je sebe.
Miu je premrla. Stojim ovdje i gledam u svoju sobu kroz dalekozor.
A u toj sobi sam ja. Miu je os trila i izos travala dalekozor. Ali koliko god
puta gledala, u sobi je uvijek vidjela sebe. U istoj odjec i koju je toga c asa
nosila. Ferdinando ju je podigao u naruc je i odnio na krevet. Ljubec i je, njez no
je skinuo Miu u sobi. Skinuo joj je bluzu, raskopc ao grudnjak, svukao suknju,
poljubio joj vrat dok joj je rukama milovao grudi. Nakon nekog vremena,
jednom joj je rukom skinuo gac ice, gac ice potpuno identic ne onima koje ima
sad na sebi.
Miu nije mogla disati. to se dogaa?
Prije no s to se snas la, Ferdinandov se penis podigao, ukruc en kao batina.
Nikad nije vidjela tako golemi penis. Uzeo je Miu za ruku i poloz io je na ud.
Milovao ju je i lizao od glave do pete. Nikamo mu se nije z urilo. Ona se nije
opirala. Ona Miu u stanu pus tala mu je da radi s to god hoc e i potpuno
uz ivala u rasplamsaloj strasti. Tu i tamo posegnula bi rukom i pomilovala
Ferdinandov penis i testise. I doputala mu da je dira posvuda.
Miu nije mogla otkinuti pogled s tog c udnovatog prizora. Obuzela ju je
muc nina. Grlo joj se tako osus ilo da nije mogla gutati. Dizalo joj se na
povrac anje. Sve je bilo groteskno prenaglas eno, prijetec e, poput kakve
srednjovjekovne alegorijske slike. Ovo je Miu mislila: namjerno joj pokazuju
ovaj prizor. Oni znaju da gledam. Ali ipak nije mogla otrgnuti pogled.
A onda praznina.
to se onda dogodilo?
Miu se ne sjea. Njezino pamenje u ovoj toki prestaje.
Ne mogu se sjetiti, rekla je Miu. Prekrila je lice rukama. Samo znam da je
to bio uz asan doz ivljaj, tiho je rekla. Ja sam bila ovdje, a druga ja bila je tamo.
A taj ovjek Ferdinando radio je meni koja sam tamo svakakve stvari.
Kako misli, svakakve stvari?
Jednostavno se ne mogu sjetiti. Svakakve stvari. Dok sam ja bila
zakljuc ana na kotac u u lunaparku, on je radio s to je htio meni, koja sam
bila tamo. Nije da sam se bojala seksa. Svojedobno sam itekako uz ivala u
neobaveznim seksualnim susretima. Ali u toj se sobi dogaalo nes to drugo.
Nes to besmisleno i opsceno, sve podreeno samo jednom cilju da me
potpuno ukalja. Ferdinando je upotrijebio sve trikove koje je znao da me
uprlja svojim debelim prstima i divovskim penisom ali ja, koja sam bila
tamo, nisam se osjeala prljavo. A na kraju to ak vie nije ni bio Ferdinando.
To vie nije bio Ferdinando?, zagledala sam se u Miu. Ako nije Ferdinando,
tko je onda bio?
Ne znam. Ne mogu se sjetiti. Ali na kraju to vis e uopc e nije bio
Ferdinando. A moda od samog poetka nije bio on.
Kad je dos la k sebi, Miu je shvatila da lez i u krevetu u bolnici dok joj bijela
bolnic ka spavac ica ornata golo tijelo. Svaka ju je kost boljela. Lijec nik joj je
objasnio s to se dogodilo. Ujutro je jedan od zaposlenih u lunaparku pronas ao
novc arku koju je bacila i povezao s to se dogodilo. Pokrenuo je kotac i pozvao
hitnu pomoc . Miu je kao krpa lez ala na podu gondole, u nesvijesti. C inilo se da
je u stanju s oka, zjenice joj nisu reagirale na svjetlo. Lice i ruke bile su joj
izgrebene, bluza umrljana krvlju. Odveli su je u bolnicu da joj pruz e pomoc .
Nitko nije mogao shvatiti odakle joj ozljede. Srec om, ozljede nec e ostaviti
trajne oz iljke. Policija je dovukla na ispitivanje starca koji je upravljao
kotac em, ali on se uopc e nije sjec ao da joj je prodao kartu za kotac tik prije
zatvaranja.
Sljedec eg dana dos li su je ispitati mjesni policajci. Na njihova je pitanja
odgovarala s naporom. Kad su usporedili njezino lice sa slikom u putovnici
namrs tili su se, s c udnovatim izrazom kao da su progutali nes to odvratno. S
oklijevanjem su je upitali:
Mademoiselle, z ao nam je s to moramo pitati, ali, je li vam doista dvadeset
pet godina? Da, odgovorila je, bas kao s to pis e u putovnici. Zas to su je to
morali pitati?
Malo kasnije, meutim, kad je pos la u kupaonicu umiti lice, shvatila je. Sva
joj je kosa, do posljednje vlasi, posijedjela. Bila je potpuno bijela, kao tek
napadali snijeg. Isprva je mislila da u zrcalu vidi nekog drugog. Naglo se
okrenula i pogledala oko sebe. Ali bila je sama u kupaonici. Ponovno je
pogledala u zrcalo. I tad je doz ivjela trenutak spoznaje. Sijeda z ena koja je
gleda iz zrcala ona je sama. Onesvijestila se i pala na pod.
I Miu je nestala.
"Bila sam jos na ovoj strani, ovdje. Ali druga ja, moz da polovica mene,
otis la je prijeko na drugu stranu. I sa sobom odnijela moju crnu kosu, z elju za
seksom, menstruaciju, ovulaciju, moz da c ak i volju za z ivotom. A polovica
koja je ostala osoba je koju vidis ovdje. Vec jako dugo mislim ovo da sam
se na kotau u gradiu u vicarskoj, iz razloga koji ne mogu objasniti, zauvijek
rascijepila nadvoje. Koliko ja znam, to je moda bila neka vrst transakcije.
Nis ta mi nije ukradeno, jer to jos sve postoji, na drugoj strani. Od druge
nas strane dijeli samo jedno zrcalo. Ali ja nikad ne mogu prijec i granicu stoje
tvori staklena ploa. Nikad." Miu je stala grickati nokte.
"Vjerojatno je nikad prejaka rijec . Moz da c emo se jedan dan negdje
ponovno sresti i opet spojiti u jednu osobu. Ipak, bez odgovora ostaje vrlo
vaz no pitanje. Koja jeya, na kojoj strani zrcala, prava ja? Ja nemam pojma.
Jesam li prava ja ona koja se privijala uz Ferdinanda? Ili ona kojoj se gadio?
Nemam samopouzdanja da to dokraja otkrijem."
Kad su zavrili ljetni praznici, Miu se nije vratila na fakultet.
Prekinula je studij u inozemstvu i vratila se u Japan. I nikad vis e nije
dotaknula klavijaturu. Izgubila je snagu za sviranje i nikad je vis e nije stekla.
Godinu dana kasnije otac joj je umro i ona je preuzela tvrtku.
"Deinitivno me pogodilo s to vis e ne mogu svirati klavir, ali nisam zbog
toga tugovala. Imala sam mutan predosjec aj da c e se prije ili kasnije to
dogoditi. Jednog dana... " Miu se nasmijes ila. "Svijet je krcat pijanistima.
Dvadeset aktivnih pijanista svjetske klase vis e je nego dovoljno. Otii u
trgovinu ploc a i pogledaj koliko ima verzija Waldsteina, Kreisleriane, bilo
c ega. Postoji ogranic en broj klasic nih komada koji se mogu snimiti, postoji
ogranic en prostor na policama za CD-e u duc anima. Ako se gramofonska
industrija pita, dvadeset vrhunskih pijanista je i previs e. Nikome nec e biti
krivo ako ja ne budem meu njima."
Miu je rairila svih deset prstiju pred sobom i stala okretati dlanove.
Kao da provjerava pamenje.
"Kad sam u Francuskoj vec provela oko godinu dana, primijetila sam
nes to c udno. Pijanisti koji su tehnikom znatno zaostajali za mnom, koji nisu
vjez bali ni upola koliko ja, uspijevali su dirnuti publiku vis e nego stoje to
meni ikad pos lo za rukom. Na kraju su me nadmas ili. U poc etku sam mislila
da je posrijedi nesporazum.
Ali to se toliko puta ponovilo da sam se razljutila. Kakva nepravda!,
mislila sam. No, polako ali sigurno, poc ela sam shvac ati meni nes to
nedostaje. Neto od presudne vanosti, ali ja nisam znala to.
Valjda ona dubina emocije potrebna za glazbu koja nadahnjuje druge. To u
Japanu nisam primjec ivala. U Japanu me nikad nitko nije porazio, a ja nisam
imala vremena da analiziram vlastitu izvedbu. Ali u Parizu, meu tolikim
nadarenim pijanistima, napokon mi je sinulo. Razbistrilo mi se kao kad
izae sunce i rastjera maglu."
Miu je uzdahnula. Podigla je pogled i nasmijes ila se. "Od djetinjstva sam
voljela stvarati vlastita pravila i prema njima z ivjeti. Bila sam vrlo neovisna,
superozbiljna djevojka.
Roena sam u Japanu, pohaala sam japanske s kole, odrasla igrajuc i se s
prijateljima Japancima. Emocionalno sam po svemu bila Japanka, ali po
narodnosti strankinja. Formalno, Japan c e mi uvijek biti strana zemlja. Moji
roditelji nisu bili odvis e strogi, ali to su mi utuvljivali u glavu otkako znam za
sebe. Ti si ovdje strankinja. Odluc ila sam da, ako z elim prez ivjeti, moram
postati jaa."
Miu je nastavila smirenim glasom.
"Biti c vrst samo po sebi nije los e. Ali sad, kad gledam unatrag, jasno mi je
da sam se odvis e navikla da budem jaka i nikad nisam pokus ala shvatiti
slabe. Odvis e sam navikla da imam srec e i nisam pokus avala shvatiti one
manje sretne. Odvis e navikla da budem zdrava, nisam se trudila shvatiti bol
onih koji nisu zdravi. Kad god sam vidjela c ovjeka u nevolji, nekoga koga su
okolnosti paralizirale, uvijek sam mislila da si je sam kriv ne trudi se
dovoljno. Ljudi koji se z ale jednostavno su lijeni. Moj pogled na z ivot bio je
nepokolebljiv i praktic an, ali nedostajalo mu je ljudske topline. A na to me
nikad nitko iz moje okoline nije upozorio.
Izgubila sam djevic anstvo sa sedamnaest godina i spavala sam s
razmjerno velikim brojem mus karaca. Imala sam mnogo momaka i, kad mi se
prohtjelo, nisam se ustruc avala veza na jednu noc . Ali nikoga nisam nikad
iskreno zavoljela. Nisam za to imala vremena.
Mislila sam samo o tome kako c u postati pijanistica svjetske klase i
skrenuti s tog puta nije dolazilo u obzir. Nes to mi je nedostajalo, ali kad sam
primijetila prazninu, bilo je prekasno."
Ponovno je rairila ruke pred sobom i neko vrijeme razmiljala.
"U tom smislu, lako je moguc e da sam za ono s to se dogodilo u S vicarskoj
prije etrnaest godina sama odgovorna. Katkad to doista vjerujem."
Miu se udala u dvadeset devetoj godini. Nakon incidenta u S vicarskoj
ostala je potpuno frigidna i nije podnosila seks ni s kim. Nes to u njoj zauvijek
je zamrlo. Tu je c injenicu priznala samo tu c injenicu c ovjeku za kojeg se
na kraju udala. Zato se ne mogu ni za koga udati, objasnila mu je. Ali taj je
c ovjek volio Miu i htio je provesti s njom ostatak z ivota, c ak i ako je to znac ilo
platonski odnos. Miu nije mogla smisliti valjan razlog da ga odbije. Poznavala
ga je od djetinjstva i uvijek joj je bio simpatic an. Kakav god oblik da njihov
odnos poprimi, on je bio jedina osoba s kojom je mogla zamisliti da dijeli
ivot. Osim toga, s praktine strane, udaja je bila vana za obiteljski posao.
Miu je nastavila priu.
"Muz i ja viamo se samo za vikende i uglavnom se dobro slaz emo. Mi
smo poput dobrih prijatelja, z ivotni partneri koji mogu zajedno ugodno
provoditi vrijeme. Razgovaramo o svemu i implicitno vjerujemo jedan
drugome. Gdje i kako on zadovoljava svoje seksualne potrebe ne znam, i nije
mi zapravo stalo. Mi nikad ne vodimo ljubav c ak se i ne dodirujemo. Z ao
mi je zbog toga, ali ne elim ga dodirivati. Jednostavno ne elim."
Umorna od pric anja, Miu je s utke pokrila lice rukama. Vani je nebo
posvijetlilo.
"Bila sam z iva u pros losti i sad sam z iva, dok sjedim ovdje i pric am s
tobom. Ali ovo s to vidis zapravo nisam ja. Ovo je samo sjena onoga s to sam
bila. Ti zbilja z ivis . Ali ja ne. C ak i rijec i koje upravo izgovaram zvuc e prazno,
poput jeke."
Bez rijec i sam zagrlila Miu oko ramena. Nisam mogla pronac i prave rijec i
pa sam je samo drala u zagrljaju.
Zaljubljena sam u Miu. U Miu na ovoj strani, ne moram to ni napominjati.
Ali jednako tako volim i Miu na drugoj strani. U trenutku kad mi je to sinulo,
uc inilo mi se da c ujem samu sebe kako se param nadvoje uz reski zvuk.
Kao da je Miuin vlastiti raskol postao jaz koji je i mene progutao. Taj me
osjeaj shrvao i znala sam da mu se ne mogu oduprijeti.
Ostaje, meutim, jedno pitanje. Ako ova strana, gdje je Miu, nije stvarni
svijet ako je ova strana zapravo druga strana s to je onda sa mnom,
osobom koja je s njom u istoj prostornoj i vremenskoj razini?
Tko sam zaboga ja?
13
Proc itao sam oba dokumenta dva puta, prvi put sam ih preletio, a onda drugi
put polako c itao, obrac ajuc i pozornost na svaku pojedinost, urezujuc i ih u
pamc enje. Dokumente je oc ito napisala Sumire; prepoznao sam njezin
neponovljivi stil. Ali u opc em tonu osjec alo se nes to drukc ije, nes to s to nisam
mogao definirati. Neka suzdranost, distanca. Ipak, nije bilo dvojbe Sumire
je napisala oba dokumenta.
Nakon trenutka oklijevanja ubacio sam disketu u dz ep na torbi. Ako se
Sumire vrati bez ikakvih incidenata, jednostavno c u je vratiti na mjesto.
Problem je bio s to uc initi ako se ona ne vrati. Tko god bude pretraz ivao
njezine stvari, sigurno c e naletjeti na disketu, a ja nisam mogao podnijeti
pomisao da netko drugi vidi to to sam ja upravo proitao.
Kad sam proc itao dokumente, morao sam izac i iz kuc e. Navukao sam
c istu kos ulju, izas ao iz kuc ice i spustio se stubama do grada. Promijenio sam
putne c ekove u vrijednosti od sto dolara, kupio c asopis na engleskom u
kiosku i sjeo pod suncobran u kaic u da ih proc itam. Pospani konobar
saslus ao je moju narudz bu limunadu i tost sa sirom. Zapisao je narudz bu
tupom olovkom, bez imalo z urbe. Znoj mu je probio kos ulju na leima i
oblikovao golemu mrlju. Mrlja kao da mi je slala neku poruku, ali nisam je
mogao odgonetnuti.
Mehanic ki sam prolistao pola novina, a onda se odsutno zagledao u luku.
Niotkuda se stvorio mrs avi crni pas, onjus io mi noge, a onda izgubio
zanimanje za mene i nekamo otapkao. Ljudi su svaki na svojem mjestu
provodili tromo ljetno poslijepodne. Micali su se samo konobar i pas, premda
sam sumnjao da c e jos dugo izdrz ati. Starac u kiosku u kojem sam kupio
novine c vrsto je zaspao pod suncobranom, s irom raskrec enih nogu. Kip
junaka na trgu stajao je nepomic no kao i uvijek, lea okrenutih prema
snaz nom suncu. Rashladio sam dlanove i c elo ledenom c as om limunade,
neprestano razmis ljajuc i o tome kakve bi veze mogle postojati izmeu
Sumirinog nestanka i onog to je napisala.
Sumire dugo nije pisala. Kad je upoznala Miu na svadbi, njezina je z elja da
pie potpuno splasnula. Ipak, na ovom otoiu uspjela je proizvesti dva teksta
u kratkom vremenu. Prilic an je pothvat toliko toga dovrs iti u nekoliko dana.
Neto mora da je nagnalo Sumire da sjedne za stol i pie. to ju je motiviralo?
Jos vaz nije, koja je tema povezivala ova dva teksta? Podigao sam pogled,
zagledao se u ptice to su se odmarale na lukobranu i razmislio o tome.
Bilo je prevruc e za razmis ljanje o sloz enim pitanjima. Priznajem da sam
bio zbunjen i umoran. Ipak, kao da postrojavam ostatke poraz ene vojske
bez bubnjeva i truba pribrao sam razbacane misli. Usredotoc io sam se i
poeo sastavljati komadie slagaljke.
"Ono s to je doista vaz no", s apnuo sam naglas samom sebi, "nisu velike
stvari koje su smislili drugi ljudi, nego sitnice do kojih si dos ao sam."
Uobic ajeno geslo koje sam ponavljao i svojim uc enicima. Ali, je li to doista
toc no? Lako je to rec i, ali nije lako provesti u praksu. Tes ko je poc eti
razmis ljati c ak i o sitnicama, a kamoli o opc oj slici. A moz da, s to je manji
pojam, tee ga je shvatiti? K tome me muilo i to sam tako daleko od kue.
Sumirin san. Miuin raskol.
To su dva razliita svijeta, shvatio sam. To je zajedniki element.
Dokument i: Odnosi se na san koji je Sumire usnula. Penje se dugim
stubama da vidi pokojnu majku. Ali u trenutku kad stiz e, majka se vec vrac a
na drugu stranu. A Sumire je ne moz e zaustaviti. I ostaje na vrhu tornja
okruz ena predmetima iz drugog svijeta. Sumire je mnogo puta sanjala slic ne
snove.
Dokument 2: Govori o c udnovatom doz ivljaju s to ga je Miu doz ivjela prije
c etrnaest godina. Ostala je preko noc i zakljuc ana u kotac u u lunaparku u
s vicarskom gradic u i, gledajuc i kroz dalekozor u vlastitu sobu, ondje vidjela
svoje drugo ja. Doppelgangera. I taj je doz ivljaj razorio Miu kao osobu ili
bar uc inio razaranje opipljivim. Kao s to je Miu rekla, rascijepila se nadvoje, sa
zrcalom izmeu dvaju ja. Sumire je nagovorila Miu da joj ispric a pric u i
zapisala je najbolje to je umjela.
Ova strana druga strana. To je nit s to sve povezuje. Kretanje s jedne
strane na drugu. Sumire je valjda privukla ta ideja i ponukala je da potros i
toliko vremena da sve zapis e. Da se posluz im njezinim rijec ima, pisanje joj je
pomoglo da misli.
Konobar je dos ao po ostatak mog tosta i naruc io sam jos jednu c as u
limunade. S mnogo leda, zamolio sam. Kad mi je donio c as u, otpio sam gutljaj
i ponovno je pritisnuo uz elo da ga rashladim.
"A ako me Miu ne prihvati, s to onda?" napisala je Sumire. "Sve u svoje
vrijeme. Mora potec i krv. Naos trit c u noz , pripremiti se da prerez em vrat
nekom psu."
S to je htjela rec i? Nagovijes ta li samoubojstvo? To nisam mogao
povjerovati. Iz njezinih rijec i nije izbijao jedak miris smrti. U njima sam prije
nasluivao elju da ide naprijed, pokuaj da pone iznova.
Psi i krv samo su metafore, kao s to sam joj objasnio onda na klupi u parku
Inogaira. Znaenje dobivaju iz magijskih ivotvornih snaga.
Pria o kineskim vratima metafora je toga kako pria zadrava magiju.
Pripremiti se da prereem vrat nekom psu.
Nekom psu?
Kao da sam se zaletio u zid. Potpuno slijepa ulica.
Kamo je Sumire mogla otic i? Postoji li na ovom otoku mjesto na koje je
morala otii?
Nisam mogao odagnati sliku Sumire kako pada u bunar u nekom
udaljenom kraju otoka i, sasvim sama, c eka da stigne pomoc . Ozlijeena,
usamljena, izgladnjela i z edna. Pomisao na to dovodila me do ludila. Na
policiji su nas uvjerili kako na otoku nema nijednog bunara. Nisu nikad c uli ni
za kakve s pilje u blizini grada. Da postoje, mi bismo znali, izjavili su. Morao
sam im vjerovati. Odluio sam se upustiti u teoriju.
Sumire je prela na drugu stranu.
To bi mnogo toga objasnilo. Sumire se probila kroz zrcalo i otputila na
drugu stranu. Da se sretne s drugom Miu koja je ondje. Ako je Miu na ovoj
strani odbacuje, ne bi li to bio logian korak?
Izvukao sam iz pamc enja ono s to je napisala: "S to bismo onda trebali
poduzeti ako z elimo izbjec i sudar? Logic no gledano, to je lako. Odgovor je u
snovima. Treba sanjati i sanjati. Ui u svijet snova i nikad iz njega ne izai."
Ostaje meutim jedno pitanje. Glavno pitanje. Kako stic i onamo? Rec eno
jednostavnim logikim terminima, to je lako. Ali objasniti to, nije.
Vratio sam se tamo gdje sam i poeo.
Mislio sam o Tokiju. O svom stanu, s koli na kojoj sam predavao,
kuhinjskom smec u s to sam ga kris om bacio u kantu na z eljeznic kom
kolodvoru. Otputovao sam iz Japana prije samo dva dana, ali vec mi se c inilo
da pripada nekom drugom svijetu. Novo polugodis te poc inje za tjedan dana.
Zamis ljao sam sebe kako stojim pred trideset pet uc enika. S ove udaljenosti
pomisao da poduc avam bilo koga c ak i desetogodis nju djecu djelovala
je sumanuto.
Skinuo sam sunc ane naoc ale, obrisao znojno c elo rupc ic em i ponovno ih
stavio. I zagledao se u galebove.
Mislio sam o Sumire. O divovskoj erekciji koju sam doivio kad sam sjedio
kraj nje dok se selila u novi stan. Digao mi se kao nikad prije. Kao da c e mi
cijelo tijelo eksplodirati. U to sam vrijeme u mas ti nes to poput svijeta
snova o kojem je pisala Sumire vodio s njom ljubav. A doz ivljaj je bio
mnogo stvarniji od svih seksualnih odnosa koje sam ikad imao.
Otpio sam gutljaj limunade da proistim grlo.
Vratio sam se svojim pretpostavkama i pos ao korak dalje. Sumire je
nekako uspjela pronac i izlaz. Kakav je to izlaz bio, i kako ga je otkrila, nisam
mogao ni nagaati. O tome c u misliti kasnije. Pretpostavimo da je to neka
vrst vrata. Sklopio sam oc i i zamislio ta vrata razradio sliku vrata kako bi
mogla izgledati. Obic na vrata u obic nom zidu. Sumire je nekako pronas la
vrata, pritisnula kvaku i izas la s ove strane na drugu. Odjevena samo u
tanku svilenu pidamu i par natikaa.
S to lez i iza tih vrata, nadilazilo je snagu moje mas te. Vrata su se zatvorila,
Sumire se nee vratiti.
Vratio sam se u kuc icu i priredio si jednostavnu vec eru od sastojaka koje
sam pronas ao u friz ideru. S pageti s rajc icom i bosiljkom, salata, Amstel.
Izas ao sam na verandu i sjeo zanesen u misli. A moz da nisam mislio ni o
emu.
Nitko nije telefonirao. Miu me moz da pokus ava nazvati iz Atene, ali ovdje
se nije moglo pouzdati u telefone.
Iz trenutka u trenutak modro je nebo tamnjelo, veliki okrugli mjesec dizao
se iz mora, a s ac ica zvijezda izbus ila je rupice u nebu. Niz obronke je puhao
povjetarac i s us kao lis c em hibiskusa. Na kraju mola palilo se i gasilo
starinsko svjetlo svjetionika bez posade. Ljudi su sporo silazili niz obronak,
vodec i magarce. Njihovi su se glasovi u razgovoru pribliz avali, potom se
gubili u daljini. S utke sam sve upijao i ovaj neobic ni prizor djelovao mi je
potpuno prirodno. Na kraju telefon nije zazvonio, Sumire se nije pojavila.
Tiho i blago prolazilo je vrijeme, spus tala se vec er. Uzeo sam nekoliko kazeta
iz Sumirine sobe i pustio ih na stereu u dnevnoj sobi. Jedna od njih bila je
zbirka Mozartovih pjesama. Elisabeth Schwarzkopf i Walter Gieseking (p),
pisalo je na rukom ispisanoj naljepnici. Ne znam mnogo o klasic noj glazbi, ali
nakon prvog slus anja shvatio sam da je to prekrasna glazba. Stil pjevanja bio
je pones to zastario, ali podsjec ao me na c itanje lijepe i dojmljive proze
zahtijevao je od slus atelja da uspravno sjedne i obrati pozornost. C inilo mi se
da izvoac i stoje pred mojim oc ima, dok se pijevna glazba uzdizala u visinu,
spus tala i ponovno uzdizala. Jedna od pjesama u zbirci mora da je "Sumire".
Zavalio sam se u stolac, zatvorio oc i i podijelio glazbu sa svojom izgubljenom
prijateljicom.
Probudila me glazba. Udaljena glazba, jedva c ujna. Uporno, kao bezimeni
mornar s to diz e sidro s dna mora, tihi me zvuk prizvao svijesti. Uspravio sam
se u krevetu, nagnuo prema otvorenom prozoru i pomno osluhnuo.
Nedvojbeno je svirala glazba. Ruc ni sat s to sam ga odloz io pokraj kreveta
pokazivao je malo poslije jedan. Glazba? U ovo doba noi?
Navukao sam hlac e i kos ulju, nataknuo cipele na noge i izas ao iz kuc ice.
Sva su svjetla u susjedstvu bila pogas ena, ulice puste. Nije bilo vjetra, c ak ni
huke valova. Samo je mjesec ina oblijevala zemlju. Stajao sam i pomno slus ao.
C udno, ali glazba kao da je dopirala s vrha brijega. Na strmim planinama nije
bilo naselja, tek s ac ica pastira i samostana gdje su monasi provodili svoj
usamljenic ki z ivot. Bilo je tes ko zamisliti da bilo koja od tih skupina ljudi u
ovo doba noi prireuje glazbeni festival.
Vani se glazba c ula glasnije. Nisam mogao razabrati melodiju, ali sudec i
po ritmu bila je grc ka. Odzvanjala je neravnomjernim, os trim zvukom z ive
glazbe, ne one iz zvunika.
Sad sam se vec potpuno razbudio. Ljetni noc ni zrak bio je ugodan, odisao
je tajanstvenom dubinom. Da se nisam brinuo zbog Sumire, vjerojatno bi me
obuzeo slavljenic ki osjec aj. Stavio sam ruke na bokove, protegnuo se,
pogledao u nebo i duboko udahnuo. Noc na svjez ina oplahnula mi je pluc a.
Odjednom mi je nes to palo na pamet moz da, bas u ovom c asu, Sumire
slua istu glazbu.
Odluc io sam poc i u smjeru glazbe. Morao sam otkriti odakle dolazi, tko je
svira. Pos ao sam istom stazom u brdo kojom sam ujutro is ao na plaz u, pa mi
je put bio poznat. Ii u koliko daleko mogu, odluio sam.
Jasna je mjesec ina osvjetljavala put pa je hodati bilo lako. Bacala je
sloz ene sjene izmeu stijena, bojila tlo neoc ekivanim nijansama. Kad god mi
je ispod potplata tenisica zas kripao s ljunak na cesti, zvuk se pojac avao.
Glazba je postajala izraz ajnija kako sam se uspinjao uzbrdo. Kao s to sam i
pretpostavljao, dolazila je s vrha brijega. Razabirao sam neki udaraljkas ki
instrument, buzuki, harmoniku i lautu. Moz da i gitaru. Osim toga, nis ta
nisam c uo. Ni pjevanje, ni ljudske glasove. Samo tu glazbu koja je u nedogled
svirala u odsutnom, gotovo monotonom ritmu.
Htio sam vidjeti s to se to dogaa na vrhu brijega, a opet, u isto vrijeme
c inilo mi se da trebam zadrz ati distancu. Nezajaz ljiva znatiz elja borila se s
nagonskim strahom. Ipak, morao sam dalje.
C inilo mi se da hodam u snu. Nedostajalo je nac elo koje omoguc ava izbor.
Ili je nedostajao izbor koji omoguava naelo?
Sasvim je moguc e da se prije nekoliko dana Sumire probudila od iste
glazbe i, kad je znatielja prevladala, popela se uzbrdo u pidami.
Stao sam i okrenuo se da pogledam iza sebe. Obronak se krivudavo
spus tao i gubio prema gradu poput tragova kakva divovskog kukca. Digao
sam pogled prema nebu a onda, pod mjesec inom, zavirio u dlan. U trenutku
spoznaje shvatio sam da to vis e nije moja ruka. Ne mogu to objasniti. Ali znao
sam na prvi pogled. Moja ruka vis e nije moja ruka, moje noge vis e nisu moje
noge.
Obliveno blijedom mjesec inom, moje je tijelo, poput gipsana odljeva,
izgubilo svu z ivotnu toplinu. Kao da je c arobnjak vudua na me bacio c ini,
udahnuvs i moj prolaz ni z ivot u ovu grudu gline. Iskra z ivota je utrnula. Moj
pravi z ivot negdje je zaspao a netko bezlic an trpao ga je u kovc eg i spremao
se na odlazak.
Protrnuo sam od jeze i uc inilo mi se da se gus im. Netko je presloz io moje
stanice, razvezao konce koji su mi drz ali um na okupu. Nisam vis e mogao
normalno razmis ljati. Mogao sam se jedino povuc i s to sam brz e mogao u
svoje uobic ajeno sklonis te. Udahnuo sam iz dna pluc a i potonuo u more
svijesti do samoga dna. Odgurujuc i rukama tes ku vodu, brzo sam zaronio i
objema rukama uhvatio se za golemu stijenu na dnu. Voda mi je pritiskala
bubnjic e. C vrsto sam stisnuo oc i, zadrz ao dah, opiruc i se. Kad sam donio
odluku, nije bilo tako tes ko. Navikao sam na sve to na pritisak vode,
manjak zraka, ledenu tamu, signale s to ih emitira kaos. To sam kao dijete
savladao bezbroj puta.
Vrijeme se okrenulo, zavrnulo unatrag, urus ilo i ponovno se posloz ilo.
Svijet se pruz ao u nedogled a opet je bio deiniran i ogranic en. Os tre slike
samo slike promicale su tamnim hodnicima poput meduza, poput
lutajuc ih dus a. Ali ja sam se oc elic io i nisam ih gledao. Ako priznam da
postoje, c ak i na trenutak, smjesta c e se zaogrnuti znac enjem. Znac enje je
vezano uz zemaljsko, a to zemaljsko me pokus avalo primorati da izronim na
povrinu. vrsto sam zatvorio um i ekao da povorka proe.
Koliko sam dugo tako ostao, ne znam. Kad sam isplutao na povrs inu,
otvorio oc i i nec ujno udahnuo, glazba je utihnula. Zagonetna izvedba dos la je
kraju. Paz ljivo sam oslus kivao. Nisam c uo ama bas nis ta. Apsolutno nis ta. Ni
glazbu, ni ljudske glasove, ni um vjetra.
Pokus ao sam vidjeti koliko je sati, ali nisam imao sat na ruci. Ostavio sam
ga kraj kreveta.
Zvijezde su ispunile nebo. Ili sam to samo zamiljao? Samo nebo kao da se
promijenilo u nes to drukc ije. C udnovat osjec aj otuenja s to sam ga doz ivio
izgubio se. Protegnuo sam se, savio ruke, zamigoljio prstima. Vis e nisam
imao osjec aj da nisam na svom mjestu. Pazusi su mi se lijepili od znoja, ali to
je bilo sve.
Ustao sam iz trave i nastavio se penjati uzbrdo. Kad sam stigao dovde,
mogu bas i do vrha. Je li doista tamo svirala glazba? Morao sam se na svoje
oc i uvjeriti, c ak ako je ostao i najmanji trag. Za pet minuta uspeo sam se do
vrha. Na juz noj strani brijeg se spus tao prema moru, luci i usnulom gradu.
Nanizana ulic na svjetla osvjetljavala su cestu uz more. Drugu stranu planine
obavila je tama, nije se vidjelo ni jedno jedino svjetlo. Netremice sam zurio u
mrak i naposljetku se na mjeseini ocrtala linija bregova u daljini.
Iza njih prostirala se jos dublja tama. A oko mene nije bilo nic ega s to bi
ukazivalo da se ovdje maloas veselilo i slavilo.
Iako je jos odzvanjala duboko u meni kao jeka, vis e nisam bio siguran da
sam uopc e c uo glazbu. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam manje to vjerovao.
Moz da je sve bio samo privid, moz da su mi us i c ule signale iz drugog
vremena i prostora. To je zvuc alo logic nije pomisao da bi se ljudi okupili
na vrhu brijega u jedan u noi da sviraju doista je bila sasvim sumanuta.
Na nebu iznad brijega ustoboc io se grubi mjesec i nagnuo strahovito
nisko. Kao tvrda kamena lopta c iju je koz u izgrizao nesmiljen tijek vremena.
Zloslutne sjene na povrs ini bile su slijepe stanice raka s to pruz aju pipke
prema z ivotnoj toplini. Mjesec ina je izoblic avala svaki zvuk, ispirala svako
znac enje, gurala svaki um u kaos. Natjerala je Miu da vidi drugu sebe.
Nekamo je odvela Sumirinu mac ku. Natjerala je Sumire da nestane. A mene je
dovela ovamo, usred glazbe koja najvjerojatnije nikad nije ni postojala.
Ispred mene sterala se tama bez dna; iza mene, svijet blijedoga svjetla. Stajao
sam na vrhu brijega u stranoj zemlji, obliven mjesec inom. Moz da je sve to
bilo pomno isplanirano, od samog poetka.
Vratio sam se u kuc icu i iskapio c as u Miuinog konjaka. Pokus ao sam
zaspati, ali nisam mogao. Ni oka nisam mogao sklopiti. Sve dok se na istoku
nebo nije rasvijetlilo bio sam u s aci mjeseca, sile tez e i nec ega s to se mes kolji
u svijetu.
Sjetio sam se maaka koje umiru od gladi u zakljuanom stanu.
Mekanih, malih mesoz dera. Ja pravi ja bio sam mrtav, a one su z ive,
proz diru mi meso, z vac u srce, sisaju mi krv. Kad sam paz ljivo slus ao, negdje
vrlo, vrlo daleko c uo sam kako mi mac ke lapc u mozak. Tri gipke mac ke
okupile su se oko moje razbijene lubanje i src u kas astu sivu juhu. Vrs ci
crvenih, hrapavih jezika liz u meke nabore mog uma. A sa svakim lizom
njihovih jezika, moj um kao treptaj vrelog zraka titra i gubi se.
14
Na kraju nikad nismo otkrili s to se dogodilo Sumiri. Kako je Miu rekla, kao da
je isparila s lica zemlje.
Nakon dva dana Miu se vratila na otok podnevnim trajektom u pratnji
sluz benika iz japanskog veleposlanstva i inspektora zaduz enog za sluc ajeve s
turistima. Sastali su se s mjesnim policajcima i pokrenuli istragu velikih
razmjera koja je obuhvatila sve otoc ane. Policija je obavijestila javnost da
traz i informacije i objavila povec anu Sumirinu fotograiju s putovnice u
nacionalnim novinama. Mnogi su se ljudi javljali, ali nis ta nije odvelo ni do
kakvog traga. Dojave su se uvijek odnosile na nekog drugog.
I Sumirini roditelji doputovali su na otok. Otis ao sam neposredno prije
njihova dolaska. Poc injalo je novo polugodis te, ali otis ao sam najvis e zato s to
nisam mogao podnijeti pomisao da se s njima sretnem licem u lice. Osim
toga, masovni mediji u Japanu nac uli su s to se dogodilo i poc eli se raspitivati
u japanskom veleposlanstvu i kod mjesne policije. Rekao sam Miu kako je
krajnje vrijeme da se vratim u Tokio. Ostajanjem na otoku nec u pomoc i da se
pronae Sumire.
Miu je kimnula glavom. Vec ste neizmjerno mnogo napravili, rekla mi je.
Zbilja. Da niste dos li, bila bih potpuno izgubljena. Nemojte se brinuti. Ja c u
sve objasniti Sumirinim roditeljima. I pobrinut c u se za novinare. Prepustite
sve meni. Vi ionako niste odgovorni za ovo s to se dogodilo. Mogu se drz ati
vrlo poslovno kad treba i znam se snai u svakoj situaciji.
Otpratila me do luke. Putovao sam poslijepodnevnim trajektom za Rodos.
Pros lo je toc no deset dana otkako je Sumire nestala. Prije no s to sam otis ao,
Miu me zagrlila. Vrlo prirodnim zagrljajem. Bez rijec i mi je prelazila rukom po
leima dok me stezala u naruc ju i to je potrajalo neko vrijeme.
Poslijepodnevno je sunce peklo, ali koz a joj je odisala neobic nom hladnoc om.
Njezina ruka kao da mi je pokus avala nes to rec i. Sklopio sam oc i i osluhnuo
s to govori. Ne rijec i nes to s to se ne moz e zgusnuti u jezik. Usred nas e
utnje, neto je prolo izmeu nas.
"Pazite na sebe", rekla je Miu.
"I vi", rekao sam. Neko smo vrijeme stajali pred ulazom na brod.
"Htjela bih da mi nes to iskreno kaz ete", rekla je Miu ozbiljnim glasom tik
prije no to sam se ukrcao na brod. "Mislite li da Sumire vie nije iva?"
Zatresao sam glavom. "Ne mogu to dokazati, ali mislim da je jos negdje
z iva. C ak i nakon sveg ovog vremena, jednostavno nemam osjec aj da je
mrtva."
Miu je prekriila preplanule ruke i zagledala se u mene.
"Zapravo, toc no isto osjec am i ja", rekla je. "Da Sumire prije pa sam na
kraju morao prenoc iti u Ateni. Odvezao sam se autobusom avionske
kompanije do hotela u gradu koji su mi preporuc ili na aerodromu. Skroman
ali ugodan hotel u blizini c etvrti Plaka naz alost su preplavili buc ni Nijemci iz
turistic ke grupe. Kako nisam imao s to raditi, tumarao sam gradom, kupio
nes to suvenira ni za koga odreenog i uvec er se pros etao do Akropole. Legao
sam na komad kamena i, dok je vec ernji vjetric lagano puhao, zagledao sam
se u bijeli hram koji kao da je lebdio pod plavic astim svjetlom relektora.
Prekrasan prizor nalik snu.
Ali ja sam osjec ao jedino ni s c im usporedivu samoc u. Prije no s to sam se
snas ao, svijet oko mene izgubio je boju. S vrha pustog brijega, meu
rus evinama s upljih osjec aja, vidio sam vlastiti z ivot kako se protez e u
buduc nost. Izgledao je toc no kao ilustracija u znanstveno-fantastic nom
romanu koji sam c itao kao dijete, slika opustos ene povrs ine rastaljenog
planeta. Bez znaka z ivota. Svaki dan trajao je vjec no, zrak je ili kipio ipd
vruine ili se smrzavao.
Svemirski brod koji me ovamo doveo nestao je, ja sam tu zaglavio.
Morat u preivjeti sam snalazei se kako znam.
Jos sam jednom shvatio kako mi je vaz na, kako nenadomjestiva bila
Sumire. Na svoj vlastiti poseban nac in drz ala me usidrenog u svijetu. Dok
sam s njom razgovarao i c itao njezine pric e, um mi se tiho s irio i mogao sam
vidjeti ono s to prije nisam. Bez imalo truda, zbliz ili smo se. Poput para
mladih ljubavnika koji se skidaju jedan pred drugim, Sumire i ja otvorili smo
jedan drugom srca, s to nisam doz ivio nikad, ni s kim, nigdje. Cijenili smo to
to imamo, premda nikad nismo rijeima izrazili koliko nam je dragocjeno.
Dakako da me boljelo s to se nikad nismo mogli voljeti tjelesno. Bili bismo
mnogo sretniji da jesmo. Ali to je bilo poput plime i oseke, poput godis njih
doba nepokolebljiva, nepromjenjiva sudbina koju ne moz emo preinac iti.
Ma koliko ga dosjetljivo branili, nas e krhko prijateljstvo nije moglo zauvijek
trajati. Bili smo osueni da zavrimo u slijepoj ulici. To je bilo bolno jasno.
Volio sam Sumire vis e nego bilo koga drugog i z elio je vis e nego is ta na
svijetu. A te osjeaje nisam mogao jednostavno zanemariti jer nije bilo niega
da ih zamijeni.
Sanjao sam kako c e se jednoga dana dogoditi nagla, velika preobrazba.
C ak i ako su izgledi da se to obistini neznatni, imao sam pravo sanjati, nije li
tako? Ali znao sam da se to nikad nee obistiniti.
Kao kad se oseka povuc e i za njom ostane oplahnuta obala, tako sam, kad
je Sumire otis la, ostao sam u iskos enom, praznom svijetu. U sumornom,
hladnom svijetu u kojem se ono s to smo ona i ja imali nikad vis e ne moz e
dogoditi.
Svatko od nas ima nes to posebno do c ega dopre samo u posebnim
trenucima z ivota. Kao mali plamen. Onih paz ljivih nekoliko sretnika taj
plamic ak njeguje, c uva, uzdiz e ga poput baklje da im osvijetli put. Ali jednom
kad se plamen ugasi, ugasio se zauvijek.
Nisam izgubio samo Sumire. Izgubio sam taj dragocjeni plamen.
Kako je tamo na drugoj strani? Sumire je tamo, kao i izgubljeni dio Miu.
Miu crne kose i zdravog seksualnog apetita. Moz da su se sluc ajno srele ondje
i sad se vole, ispunjavaju jedna drugu. "Radimo stvari koje ne moz es izraziti
rijeima", vjerojatno bi mi rekla Sumire, izraavajui to ipak rijeima.
Ima li mjesta za mene tamo na drugoj strani? Mogu li im se pridruz iti?
Dok one strastveno vode ljubav, ja bih sjedio u kutu sobe i zabavljao se
c itajuc i sabrana Balzacova djela. Nakon s to se istus ira, Sumire i ja odlazili
bismo u duge s etnje i razgovarali o kojec emu. S tim da bi, kao i obic no, glavnu
rijec vodila Sumire. Ali, bi li nas a veza trajala zauvijek? Je li to prirodno?
"Naravno", rekla bi mi Sumire. "Nema potrebe da to pitas . Jer ti si moj jedini,
pravi i iskreni prijatelj!"
Ali nisam imao ni najblae ideje kako da doprem do tog svijeta.
Protrljao sam glatko i tvrdo stjenovito lice Akropole. Kamenje je natopila
povijest pohranjena unutra. Htio ili ne, uhvac en sam u tijeku vremena. Ne
mogu pobjec i. Ne to nije sasvim toc no. Istina je da zapravo ne z elim
pobjei.
Sutra c u se ukrcati u avion i odletjeti u Tokio. Ljetni se praznici bliz e kraju
i ja ponovno moram zakorac iti u beskrajni tijek svakidas njice. Tamo ima
mjesta za mene. Tamo je moj stan, moj stol, moj razred, moji uc enici. C ekaju
me mirni dani, romani koje treba proitati. Tu i tamo kakva ljubavna veza.
Ali sutra c u biti drukc ija osoba. Nikad vis e onaj koji sam bio. Ne da c e to
netko primijetiti kad se vratim u Japan.
Izvana se nis ta nec e promijeniti. Ali nes to je u meni sagorjelo i nestalo.
Potekla je krv i nec eg u meni vis e nema. Pognute glave i bez rijec i to nes to se
pozdravlja i odlazi. Vrata se otvaraju; vrata se zatvaraju. Svjetlo se gasi. To je
posljednji dan za osobu koja sam ovoga c asa. Posljednji suton. Kad svane
zora, osoba koja sam sad ja vis e nec e biti ovdje. Netko drugi stanovat c e u
ovom tijelu.
Zas to ljudi moraju biti ovako osamljeni? S to je smisao svega ovoga? Na
svijetu postoje milijuni ljudi, a svi oni z ude i traz e od drugih da ih zadovolje, a
opet se izoliraju. Zas to? Je li Zemlja stvorena samo da pothranjuje ljudsku
samou?
Legao sam na lea na komad kamena, zagledao se u nebo i poc eo
razmiljati o svim umjetnim satelitima koji obilaze oko Zemlje.
Obzor se jos ocrtavao u slabom odsjaju, a zvijezde su poc ele treperiti na
nebu boje tamnog vina. Pogledom sam meu njima traz io svijetlu toc ku
satelita, ali danje je svjetlo jos bilo prejako da ga razaberem golim okom.
Rasute su zvijezde stajale kao prikovane za mjesto, nepomic ne. Sklopio sam
oc i i osluhnuo paz ljivo da c ujem potomke Sputnika kako i sad kruz e oko
Zemlje, a jedina im je veza s planetom sila tez a. Osamljene metalne dus e u
tami svemira koja se bez zapreka prostire u beskraj srec u se, prolaze jedna
kraj druge i razilaze se da se vis e nikad ne sretnu. I pritom ne izmijene ni
jednu rije. Ni jedno obeanje koje treba odrati.
15
Telefon je zazvonio u nedjelju poslijepodne. Druge nedjelje otkako je poc elo
novo polugodis te u rujnu. Pripremao sam kasni ruc ak i morao sam ugasiti
plin na tednjaku prije nego to sam se javio.
Telefon je zvonio kao da je rijec o nec em vaz nom barem mi se tako
c inilo. Bio sam siguran da zove Miu s novostima o tome gdje je Sumire. Ali
nije zvala Miu, nego moja djevojka.
"Nes to se dogodilo", rekla je preskoc ivs i uobic ajene ljubaznosti na
poetku. "Moe odmah doi?"
Zvuc alo je kao da se dogodilo nes to grozno. Je li njezin muz saznao za
nas u vezu? Duboko sam udahnuo. Ako se otkrije da spavam s majkom jednog
od uc enika u svojem razredu, bit c u, najblaz e rec eno, u govnima. U najgorem
sluc aju, mogao bih c ak ostati bez posla. Ipak, istodobno sam se s tim pomirio.
Bio sam svjestan rizika.
"Gdje si?" upitao sam.
"U samoposluivanju", rekla je.
Odvezao sam se vlakom u Tac ikavu i stigao na stanicu u blizini
samoposluz ivanja u c etrnaest i trideset. Poslijepodne se uz arilo od jare, jer
su ponovno nastupile ljetne vruc ine, ali ja sam imao na sebi bijelu kos ulju s
dugim rukavima, kravatu i lagano sivo odijelo, kao s to me ona zamolila. Tako
izgledas vis e kao uc itelj, rekla je, i ostavit c es bolji dojam. "Ponekad jos
izgleda kao student", rekla mi je.
Na ulazu u samoposluz ivanje upitao sam mladog prodavac a koji je
skupljao razbacana kolica gdje je osiguranje. S druge strane ulice, na trec em
katu aneksa, rekao mi je. Aneks je bio ruz na mala trokatnica, bez lifta. Hej, ne
brini ti za nas, kao da su govorile pukotine u betonskim zidovima, ionako c e
cijelu ovu zgradu jednoga dana srus iti. Uspeo sam se uskim, izlizanim
stubama, pronas ao vrata na kojima je pisalo Osiguranje i nekoliko puta
lagano pokucao. Odgovorio mi je duboki mus ki glas; otvorio sam vrata i u
sobi ugledao svoju djevojku i njezinog sina. Sjedili su pred pisac im stolom za
kojim je sjedio sredovjeni uvar u uniformi.
Samo njih troje.
Prostorija je bila srednje velic ine, ni prevelika, ni premala. Uz prozor su se
naslagala tri stola, z eljezni ormar uz suprotni zid. Na boc nom zidu visio je
raspored duz nosti i tri c uvarske kape na metalnoj polici. Vrata od mutnog
stakla na udaljenom kraju prostorije oc ito su vodila u jos jednu sobu koja je
c uvarima vjerojatno sluz ila da odrijemaju. U prvoj prostoriji nije bilo gotovo
nikakva ukrasa. Ni cvijec a, ni slika, c ak ni kalendara. Samo predimenzionirani
okrugli sat na zidu. Potpuno gola prostorija, nalik prastarom zakutku svijeta
s to ga je i vrijeme zaboravilo. Povrh svega vrlo je c udno vonjalo na dim
cigareta, pljesnive dokumente i znoj koji su se tu mijeali godinama.
uvar je bio nabit mukarac, debelo zagazio u pedesete godine.
Imao je jake ruc etine i krupnu glavu obraslu gustom, grubom, prosijedom
kosom koju je prilijepio uz tjeme nekom jeftinom pomadom, vjerojatno
najboljom koju si je mogao prius titi sa svojom bijednom c uvarskom
plac icom. Iz prepune pepeljare pred njim prelijevali su se opus ci cigareta
Seven Star. Kad sam us ao u prostoriju, skinuo je s nosa crno uokvirene
naoc ale, obrisao ih krpicom i vratio na nos. Moz da je tako uvijek doc ekivao
nepoznate ljude. Kad je skinuo naoc ale, oc i su mu ledeno sjale poput
mjesec evog kamena. Kad ih je ponovno stavio, hladnoc a se povukla, a
zamijenio ju je prodoran staklast pogled. U svakom sluc aju, pogled pred
kojim nikomu nije ugodno.
U prostoriji je bilo zagus ljivo vruc e; prozor je bio s irom otvoren, ali nije
ulazio ni das ak zraka. Samo buka s ceste. Veliki kamion koji je stao na
crvenom svjetlu muklo je zas kripao koc nicama, podsjetivs i me na Bena
Webstera na Tenortoneu u kasnijim godinama. Svi smo se znojili. Pris ao sam
stolu, predstavio se i pruz io c uvaru svoju posjetnicu. C uvar ju je uzeo bez
rijec i, nas kubio usta i neko je vrijeme prevrtao u rukama. Odloz io je
posjetnicu na stol i podigao pogled prema meni.
"Dosta ste mladi za profesora, nije li tako?" rekao je. "Kako dugo radite na
koli?"
Pretvarao sam se da razmiljam te odgovorio: "Tri godine."
"Hmmm", rekao je on. I nakon toga zas utio. Ali ta s utnja govorila je vis e
od tisuc u rijec i. Uzeo je moju posjetnicu i ponovno bacio pogled na moje ime,
kao da neto jo jedanput provjerava.
"Zovem se Nakamura, ja sam ovdje s ef sluz be osiguranja", predstavio se.
Nije mi ponudio svoju posjetnicu. "Dajte si samo privucite stolac. Z ao mi je
s to je ovako vruc e. Klima je krepala, a nitko je ne z eli doc i popraviti u
nedjelju. Ventilator mi nitko ne da pa sjedim i patim. Skinite sako ako hoc ete.
Ovo bi moglo potrajati, a vrue mi je ve dok vas gledam."
Napravio sam sve to mi je rekao, privukao stolac i skinuo sako.
Znojna koulja lijepila mi se za kou.
"Znate, uvijek sam zavidio vama profesorima", poeo je uvar.
Nedorec eni smijes ak poigravao mu je oko usta, ali u oc ima mu je i dalje
sijevao pogled grabez ljivca iz morskih dubina kojim je vrebao i najmanji
pokret u mojim dubinama. Govorio je sasvim uljudno, ali to je bila puka
politura. Rije profesor zvuala je kao uvreda.
"Imate vis e od mjesec dana praznika preko ljeta, ne radite nedjeljom niti
po noc i, i neprestano dobivate darove. Ako se mene pita, z ivite ko bubreg u
loju. Neki put si mislim, kamo srec e da sam bolje uc io pa i sam postao
profesor. Sudbina se umijes ala i evo me tu gdje jesam c uvar u
samoposluz ivanju. Bit c e da nisam bio dovoljno pametan. Ali svojoj djeci
govorim da se zaposle na s koli kad odrastu. Briga me s to ljudi govore,
profesorima je pala sjekira u med."
Moja djevojka imala je na sebi jednostavnu plavu haljinu s tric etvrt
rukavima. Kosu je uredno skupila na zatiljku i nosila je sic us ne naus nice.
Komplet su zaokruz ivale bijele sandale s visokim petama, a u krilu je drz ala
bijelu torbicu i minijaturni bez rupc ic . Sad sam je prvi put vidio otkako sam
se vratio iz Grc ke. Pogledom je skakala s mene na c uvara i natrag, a oc i su joj
otekle od plac a. Oc ito se napatila. Izmijenili smo kratak pogled i okrenuo sam
se prema njezinom sinu. Ime mu je bilo Sin'ic i Nimura, ali djeca iz razreda
dala su mu nadimak Mrkvica. Ime je pristajalo njegovu izduz enom tankom
mrs avom licu i c upi neukrotive kovrc ave kose. I ja sam ga obic no zvao
Mrkvica. Bio je to s utljiv djec ak koji gotovo nikad nije govorio vis e no s to je
potrebno. Ocjene mu nisu bile los e; uglavnom je pisao zadac e i nije se
izmotavao od zadataka u razredu. Nikad nije izazivao svau i tuc njavu. Ali
nedostajalo mu je inicijative i u razredu nije nijednom podigao ruku. Ostaloj
djeci nije bio antipatic an, ali ne moz e se rec i niti da je bio omiljen. Njegovoj
majci to bas nije bilo drago, ali s moje toc ke gledis ta, bio je dobar dec ko.
"Pretpostavljam da vam je djec akova majka vec rekla s to se dogodilo", rekao
je uvar.
"Da, rekla mi je", odgovorio sam. "Uhvatili su ga kako krade u duanu."
"Tako je", rekao je uvar i s poda podigao kartonsku kutiju na stol.
Gurnuo ju je prema meni. U njoj je bio niz identic nih malih klamerica, jos
neraspakiranih. Uzeo sam jednu u ruku i razgledao je. Na etiketi s cijenom
pisalo je 850 jena.
"Osam klamerica", rekao sam. "To je sve?"
"Da. To je to."
Vratio sam klamericu u kutiju. "Znai, ukupno bi stajalo 6.800 jena."
"Toc no. 6.800 jena. Vi si sad vjerojatno mislite 'No, dobro, krao je u
duc anu. To je prekrs aj, naravno, ali c emu velika misa oko osam klamerica? Pa
on je samo dijete.' Je li tako?"
Nisam odgovarao.
"U redu je s to tako mislite. Jer to je i istina. Ima mnogo gorih zloc ina od
krade osam klamerica. Bio sam policajac prije nego s to sam postao c uvar pa
znam o emu govorim."
Dok je govorio, c uvar me gledao ravno u oc i. Nisam ni trepnuo, trudec i se
da ne djelujem kao da mu prkosim.
"Da je to napravio prvi put, ne bismo dizali takvu galamu. Nas je posao da
radimo s kupcima i ne volimo praviti cirkus zbog ovakve sitnice. U
normalnim okolnostima, doveo bih dijete ovamo, u ovu prostoriju, i malo mu
utjerao strah u kosti. U gorem sluc aju, pozvali bismo roditelje pa neka oni
kazne dijete. Nikad ne kontaktiramo s kolu. To je nas a politika u duc anu, da
djec je krae rijes imo u tis ini. Problem je s to ovo nije prvi put da mali krade.
Samo u nas em duc anu vec je to tri puta izveo, koliko mi znamo. Tri puta!
Zamislite vi to! I s to je jos gore, vec dva puta nije nam htio rec i ni kako se
zove ni u koju s kolu ide. Mene je zapalo da se pobrinem za njega, pa se dobro
sjec am. Ni pisnuti nije htio, s to god ga pitali. Brani se s utnjom, tako se to
govorilo na policiji. Niti isprike, niti kajanja, samo bezobrazno s uti i ni da bi
zucnuo. Da mi ovaj put nije rekao kako se zove, prijavio bih ga policiji, ali c ak
ni na to nije reagirao. Morao sam ga natjerati da mi pokaz e pokaz za autobus
i tako sam otkrio kako se zove."
Zastao je i pric ekao da mi se slegne ono s to je rekao. I dalje je netremice
zurio u mene, a ja sam mu uzvraao pogled.
"Druga je pric a s to je on krao. Nisu to neke bezazlene sitnice. Prvi put je
ukrao petnaest tehnic kih olovaka. U ukupnoj vrijednosti od 9.750 jena. Drugi
put, osam kompasa, ukupno 8.000 jena. Drugim rijec ima, on svaki put krade
hrpu potpuno istih stvari. Ne krade on njih zato da ih upotrijebi. On to radi za
zabavu ili zato da ih proda prijateljima u koli."
Pokus ao sam si predoc iti kako Mrkvica prodaje ukradene klamerice
ostalim uenicima pod velikim odmorom. Nisam to mogao zamisliti.
"Nisam siguran da razumijem", rekao sam. "Zas to neprestano krade iz
istog duc ana? Nec e li to samo povec ati izglede da ga ulove i pogors ati
kaznu kad ga ulove? Ako hoc es proc i nekaz njeno, nije li normalno krasti iz
drugih duana?"
"Nemojte mene pitati. Moz da je i krao iz drugih duc ana. Ili mu je moz da
bas nas duc an najdraz i. Moz da mu se ne svia moje lice. Ja sam samo obic an
c uvar u samoposluz ivanju, pa ne mogu razmis ljati o svim inesama. Ne
plac aju me dovoljno za to. Ako vas zbilja zanima, pitajte ga sami. Dovukao
sam ga ovamo prije tri sata i dosad nije ni pisnuo. Da c ovjek ne vjeruje. Zato
sam vas pozvao.
Z ao mi je s to ste morali na to tros iti slobodni dan... ali otkako ste us li,
nes to me muc i. Jako ste preplanuli. Ne da je to vaz no, ali jeste li bili na nekom
posebnom mjestu preko ljetnih praznika?"
"Ne, nigdje posebno", odgovorio sam. Ali on je i dalje pomno pogledom
pretraivao moje lice kao da je vaan dio slagaljke.
Ponovno sam uzeo klamericu u ruku i paz ljivo je razgledao. Obic na mala
klamerica kakvih ima posvuda po domovima i uredima.
Moz da najjeftiniji uredski pribor, c uvar je upaljac em Bic pripalio cigaretu
Seven Star koja mu je visjela iz usta i, okrenuvs i se u stranu, otpuhnuo oblak
dima.
Okrenuo sam se prema djeaku i blago ga upitao: "Zato klamerice?"
Mrkvica je cijelo vrijeme zurio u pod, ali sad je bez rijec i podigao glavu i
pogledao me. Ali nije rekao nis ta. Prvi put sam primijetio da mu se izraz
posve promijenio bio je c udnovato odsutan, oc i nefokusirane. Kao da
gleda u prazno.
"Je li te netko prisilio da krade?"
I dalje nije bilo odgovora. Nisam mogao odrediti dopiru li moje rijec i do
njega. Digao sam ruke. U ovom trenutku ispitivati djec aka bilo je besmisleno.
Zatvorio je vrata, zakraunao prozore.
"No, onda, gospodine, s to vi predlaz ete?" upitao me c uvar. "Mene plac aju
da obilazim duc an, provjeravam kamere, hvatam kradljivce i dovodim ih u
ovu prostoriju. Sasvim je druga stvar s to se dogaa poslije. To je posebno
tes ko kad je posrijedi dijete. S to bi po vama sad trebalo poduzeti? Sigurno ste
bolje upuc eni u ovo podruc je. Da jednostavno prepustimo sve policiji? To bi
svakako za mene bilo najlaks e. Osim toga, ne bismo vis e gubili vrijeme, a sad
ionako tapkamo u mraku." Zapravo, u tom trenutku mislio sam o nec em
sasvim drugom.
Bijedna c uvarska sobica u samoposluz ivanju podsjetila me na policijsku
postaju na grc kom otoku. A ta me pomisao odvela ravno do Sumire. I do
injenice da je nema.
Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se snaem i shvatim s to mi c ovjek
pokuava rei.
"Javit c u njegovu ocu", govorila je Mrkvic ina majka monotonim glasom, "i
pobrinuti se da mom sinu bude jasno kao dan kako je krasti zloc in. Obec avam
vam da vas vie nikad nee gnjaviti."
"Drugim rijec ima, ne z elite da ovo doe do suda. To ste mi vec vis e puta
ponovili", rekao je c uvar glasom koji je pokazivao kako ga ovo vec zamara.
Otresao je pepeo s cigarete u pepeljaru. Okrenuo se ponovno prema meni i
rekao: "Ali s to se mene tic e, tri puta je jednostavno previs e. Netko tome mora
stati na kraj. S to vi kaz ete?" Duboko sam udahnuo i usredotoc io misli na
sadanjost. Na osam klamerica i nedjeljno popodne u rujnu.
"Ne mogu nita rei dok ne razgovaram s njim", odgovorio sam. "Pametan
je on djec ak i dosad nikad nije izazivao nikakve neprilike. Nemam pojma
zas to radi ovakve gluposti, ali posvetit c u tome pozornost i vrijeme i otkriti
to je razlog. Najdublje se ispriavam zbog svih problema koje je prouzroio."
"Da, ali meni to jednostavno ne ide u glavu", rekao je c uvar i namrs tio se
iza naoc ala. "Taj dec ko Sin'ic i Nimura? on ide u vas razred, je li? Dakle,
vi ga svaki dan vidite, tono?"
"Tako je."
"Ide u c etvrti razred, s to znac i da je kod vas u razredu vec godinu dana i
etiri mjeseca. Je li tako?"
"Da, tono. Ja vodim njegov razred od tree godine."
"I koliko ima uenika u razredu?"
"Trideset pet."
"Znac i, svakoga od njih imate na oku. A opet, kaz ete da niste primijetili
nikakav znak da bi ovaj djeak mogao izazvati guvu. Ba nita?"
"Tako je."
"C ekajte malo koliko je nama poznato, on krade vec pola godine. Uvijek
je sam. Nitko ga na to ne prisiljava. I nije da mu to taj as padne na pamet. Niti
to radi zbog novca. Majka kaz e da dobiva veliki dz eparac. On to radi samo
zato da krade. Drugim rijec ima, dec ko ima problema. A vi meni govorite da
vam nita nije bilo sumnjivo?"
"Sad govorim kao uc itelj", odgovorio sam, "ali navika krae, posebno kod
djece, nije toliko prekrs aj koliko posljedica lagane emocionalne neravnotez e.
Moz da, da sam obrac ao malo vis e pozornosti na njega, moz da bih nes to
primijetio. Deinitivno se nisam na tom poslu iskazao. Ali kod emocionalno
poremec ene djece nema uvijek vanjskih znakova po kojima se moz emo
ravnati. Ako odvojite c in od svega ostaloga i kaznite dijete, nec ete izlijec iti
temeljni problem. Osim ako ne otkrijete onaj skriveni razlog i to lijec ite, isti
c e problem kasnije izroniti u drugom obliku. Djeca c esto pokus avaju poslati
poruku kraom pa je, c ak i ako to nije najdjelotvorniji nac in rjes avanja
problema, od najvee vanosti posvetiti im vremena i s njima razgovarati."
C uvar je zgnjec io cigaretu u pepeljari i, napola otvorenih usta, neobic no
dugo zurio u mene kao da sam z ivotinja c udnovata izgleda. Prsti ruke s to ju je
poloz io na stol bili su strahovito debeli, kao deset malih dlakavih crnih
stvorova. to sam ih vie gledao, tee sam disao.
"To vas ue na fakultetu, na pedagogiji ili kako se to ve zove?"
"Ne ba. To su osnove psihologije. To pie u svakoj knjizi."
"To pis e u svakoj knjizi", bezvoljno je ponovio moje rijec i. Uzeo je mali
runik i obrisao znoj s debelog vrata.
"Lagana emocionalna neravnotez a s to bi to trebalo znac iti? Dok sam
radio kao policajac, svaki sam se dan, od jutra do mraka, sretao s ljudima koji
su sasvim sigurno bili neuravnotez eni. Svijet je pun takvih ljudi. Ima ih na
lopate. Da sam im htio posvetiti vrijeme i slus ati sve poruke koje su mi slali,
trebalo bi mi jo deset mozgova. I ni to ne bi bilo dovoljno."
Uzdahnuo je i ponovno spustio kutiju klamerica pod stol.
"U redu potpuno ste u pravu. Djeca su c iste dus e. Tjelesna kazna je
pogres na. Svi su ljudi jednaki. Ne sudi se c ovjek po ocjenama. Treba
razgovarati i doc i do rjes enja. Sve je to u redu s to se mene tic e. Ali nije vrag
da vi zbilja mislite da c e tako svijet postati bolji? Ma nema s anse. Samo c e ic i
na gore. Kako mogu svi ljudi biti jednaki? Vec u glupost u z ivotu nisam c uo.
Razmislite malo o tome sto deset milijuna ljudi u Japanu svaki se dan
laktari da jedan drugoga izgura s puta. Probajte njih natjerati da budu
jednaki. Nastao bi pakao.
Lako je izgovarati te lijepe rijec i. Zatvoriti oc i, pretvarati se da ne vidis
s to se dogaa, svaliti sve na drugoga. Ne burkaj vodu, pjevaj himnu, daj djeci
diplome i svi sretno ive dok je svijeta i vijeka.
Kraa je poruka koju ti dijete alje. Tko te pita to e biti kasnije.
Ovako je laks e, pa onda zas to ne? Ali tko c e pomesti govna? Ljudi kao ja.
Eto tko. Mislite da to radimo jer nam se to svia? Sad me gledate kao da mi
hoc ete rec i, hej, pa s to je 680 jena, ali razmislite malo o ljudima od kojih je on
krao. Ovdje rade stotine ljudi i za njih je manjak od jedan ili dva jena ozbiljna
stvar. Kad zbroje sve rac une u blagajni i otkrije se manjak od sto jena, moraju
raditi prekovremeno da to pokriju. Znate li vi koliko po satu zarauje z ena
koja radi za pultom? Zato to ne uite svoje ake?"
Nisam rekao nis ta. Mrkvic ina majka je s utjela, kao i djec ak. C uvar se
izmorio govorec i i zavalio se natrag u stolac u opc oj s utnji. U drugoj je sobi
zazvonio telefon i netko je podigao slualicu nakon prvog zvona.
"Dakle, to da radimo?" upitao je.
Rekao sam: "A da ga objesimo naglavac ke sa stropa dok ne kaz e da mu je
ao?"
"To mi se svia! Naravno, jasno vam je da bismo obojica odmah dobili
nogom u guzicu."
"No onda, preostaje nam samo da mu posvetimo vremena i strpljivo
porazgovaramo o problemu. To je sve to mogu rei."
Netko iz druge sobe je pokucao na vrata i us ao. "Gospodine Nakamura,
moz ete li mi posuditi kljuc skladis ta?" upitao je. Gospodin Nakamura neko je
vrijeme prekopavao po ladici stola, ali nije nas ao kljuc . "Nestao je", rekao je.
"Ba udno. Uvijek ga tu drim."
"Vaz no mi je", rekao je c ovjek. "Hitno mi treba." Po tome kako su o njemu
razgovarali c inilo se da je to vrlo vaz an kljuc i da bi bilo pametnije da se nije
uvao u toj ladici. Pretraili su sve ladice, ali nisu nita nali.
Dok je trajala potraga za kljuc em, nas troje i dalje smo samo sjedili.
Mrkvic ina majka nekoliko me je puta molec ivo pogledala. Mrkvica je sjedio
bez izraza, oc iju prikovanih za pod, kao i prije. Besciljne, nasumic ne misli
sijevale su mi kroz glavu. U sobi je bilo zaguljivo vrue.
ovjek kojem je trebao klju odustao je od potrage i otiao gunajui.
"Dosta je bilo", rekao je gospodin Nakamura okrenuvs i se prema nama i
nastavio bezbojnim, c injenic nim glasom: "Hvala s to ste dos li. Gotovi smo.
Ostalo prepus tam vama i djec akovoj majci. Ali neka vam jedno bude jasno
ako se to jos jednom desi, nec e se tako lako izvuc i. Nadam se da ste to
shvatili. Ne elim nikakvih problema. Ali moram raditi svoj posao."
Ona je kimnula, kimnuo sam i ja. Mrkvica se drz ao kao da nije c uo ni rijec i.
Ustao sam, a njih dvoje slabano me slijedilo.
"I jos za kraj", rekao je c uvar, koji je i dalje sjedio. Podigao je pogled prema
meni. "Znam da je to nepristojno od mene, ali ipak c u se odvaz iti i rec i. C im
sam vas vidio, znao sam da mi nes to ne s tima. Mladi ste, visoki, ostavljate
dobar dojam, lijepo ste preplanuli; govorite razborito. Sve s to kaz ete ima
smisla. Siguran sam da vas roditelji uc enika jako vole. Ne mogu to sasvim
objasniti, ali otkako sam vas vidio, nes to me kopka. Nes to s to ne mogu
progutati. Nis ta osobno, nemojte se vi ljutiti. Samo, nes to me smeta. Ali s to
me to kopka, da mi je znati."
"Neete se ljutiti ako vas pitam neto osobno?" rekao sam.
"Samo vi pitajte."
"Ako ljudi nisu jednaki, kamo vi spadate?"
Gospodin Nakamura uvukao je dim cigarete duboko u pluc a, zatresao
glavom i ispuhnuo tako polako kao da nekoga primorava na nes to. "Ne
znam", odgovorio je. "Ali ne razbijajte si glavu. Nas dvojica sigurno nec emo
biti na istoj razini."
Parkirala je crvenu Tovotu Celicu na parkiralis tu samoposluz ivanja.
Pozvao sam je na stranu, podalje od sina, i rekao joj da krene kuc i sama.
Moram kratko porazgovarati nasamo s tvojim sinom, rekao sam joj. Dovest
c u ga kuc i kasnije. Kimnula je. Zaustila je da nes to kaz e, ali nije, sjela je u auto,
izvadila sunane naoale iz torbice i upalila motor.
Kad je otis la, poveo sam Mrkvicu u vedri mali kaic koji sam primijetio u
blizini. Opustio sam se u klimatiziranoj unutras njosti, naruc io ledeni c aj za
sebe i sladoled za djec aka. Otkopc ao sam najgornji gumb na kos ulji, skinuo
kravatu i strpao je u dep sakoa.
Mrkvica je i dalje sjedio utonuo u s utnju. Izraz lica i oc iju nije mu se
promijenio otkako smo izas li iz zas titarskog ureda. Djelovao je potpuno
prazno, i kao da c e to jos potrajati. Ruc ica uredno sloz enih u krilu, piljio je u
pod pognute glave. Popio sam ledeni c aj, ali Mrkvica nije ni taknuo sladoled.
Sladoled se polako topio u zdjelici, ali on kao da to nije primjec ivao. Sjedili
smo licem prema licu kao kakav brac ni par koji dijeli nelagodnu s utnju. Kad
god je zastala kraj naeg stola, konobarica je djelovala napeto.
"Stvari se jednostavno dogaaju", napokon sam rekao. Nisam imao
namjeru razbijati led. Rijei su jednostavno navrle iz mene.
Mrkvica je polagano podigao glavu i pogledao me. Nije rekao niti rijec .
Zamirio sam, uzdahnuo i neko vrijeme utio.
"Nisam to jos nikome ispric ao", rekao sam, "ali za ljetnih praznika bio
sam u Grc koj. Znas gdje je Grc ka? Gledali smo onaj video pod prirodom i
drus tvom, sjec as se? U juz noj Europi, na Mediteranu. Imaju mnogo otoka i
uzgajaju masline. Civilizacija im je dosegla vrhunac negdje oko petsto godina
prije Krista. Atena je kolijevka demokracije, a Sokrat je popio otrov i ubio se.
Tamo sam bio. Jako je lijepo. Ali nisam onamo putovao radi provoda. Moja je
prijateljica nestala na jednom malom grc kom otoku i otis ao sam da je
pomognem pronac i. Ali nismo je nas li. Moja je prijateljica jednostavno tiho
nestala. Kao da je isparila."
Mrkvica je mrvicu otvorio usta i pogledao me. Izraz mu je i dalje bio
ukoc en i bez ivotan, ali pojavio se trac ak svjetla. Uspio sam prodrijeti do
njega.
"Zbilja sam volio tu prijateljicu. Jako sam je volio. Bila mi je najvaz nija na
cijelom svijetu. Zato sam odletio avionom u Grku da je pomognem traiti. Ali
uzalud. Nismo nas li nijedan trag. Otkako sam nju izgubio, vis e nemam
prijatelja. Ni jednog jedinog."
Nisam toliko govorio Mrkvici koliko samom sebi. Na glas sam razmiljao.
"Znas s to bih ovog c asa najvis e volio? Popeti se na visoki vrh, recimo, vrh
piramide. Na najvis e mjesto koje mogu nac i. Odakle se vidi u nedogled. I
stajati na samom vrhu, razgledati cijeli svijet, vidjeti sve i na vlastite se oc i
uvjeriti s to je nestalo iz svijeta. Ne znam... Moz da zapravo ne z elim to vidjeti.
Moda nita vie ne elim vidjeti."
Konobarica je pris la stolu, uklonila Mrkvic inu zdjelicu rastopljenog
sladoleda i ostavila raun.
Osjec am se osamljeno jos od djetinjstva. Kod kuc e sam imao roditelje i
stariju sestru, ali nisam se s njima slagao. Ni s kim u obitelji nisam mogao
komunicirati. Zato sam c esto zamis ljao da sam posvojen. Iz nekog razloga
daleki su me roaci dali na usvajanje mojoj obitelji. Ili su me uzeli iz sirotis ta.
Sad shvac am kakva je to glupost bila. Moji roditelji ne spadaju u ljude koji bi
posvojili bespomoc nog siroc ic a. Ipak, nisam mogao prihvatiti c injenicu da
sam u krvnoj vezi s tim ljudima. Laks e mi je bilo povjerovati da smo potpuni
stranci.
"Zamis ljao sam udaljeni grad. Tamo je kuc a gdje z ivi moja prava obitelj.
Obic na, skromna kuc ica, ali topla i srdac na. Tamo se svi meusobno
razumiju, govore s to osjec aju. Uvec er c ujes kako mama s us ka u kuhinji dok
sprema vec eru i s iri se topli, ukusni miris. Tamo ja spadam. Uvijek sam
doaravao taj prizor u mati, s tim da sam ja dio prizora.
U stvarnom z ivotu moja je obitelj imala psa i jedino sam se s njim slagao.
Bio je mjes anac, ali jako bistar; s to je jednom nauc io, vis e nije zaboravljao.
Vodio sam ga svaki dan na s etnju, is li smo u park; ja sam sjedio na klupi i
pric ao mu o svemu i svac emu. Razumjeli smo jedan drugoga. To su mi bili
najsretniji trenuci u djetinjstvu. Kad sam bio u petom razredu, na mojeg je
psa naletio kamion pred kuc om i pregazio ga. Roditelji mi nisu dopustili da
kupim drugog psa. Psi su previs e buc ni i prljavi, rekli su mi, prevelika obveza.
Kad mi je uginuo pas, povukao sam se u svoju sobu i neprestano c itao. Svijet
u knjigama djelovao mi je mnogo z ivlje od svega oko mene. Mogao sam
vidjeti kojes ta s to nisam nikad vidio. Knjige i glazba bile su mi najbolji
prijatelji. Imao sam nekoliko dobrih prijatelja u s koli, ali nikad nisam
upoznao nikoga kome bih mogao otvoriti dus u. Pric ali smo o bezveznim
stvarima, igrali nogomet.
Kad me nes to muc ilo, ni s kim nisam o tome razgovarao. Sam bih
razmislio, dos ao do zakljuc ka i sam poduzimao potrebne korake. I nisam se
osjec ao usamljenim. Mislio sam da tako jednostavno mora biti. U krajnjoj
liniji, ljudska bia moraju preivljavati sama.
Kad sam se upisao na fakultet, meutim, nas ao sam prijateljicu, onu o
kojoj sam ti priao. I moj se nain razmiljanja poeo mijenjati.
Postupno sam shvac ao da me to s to tako dugo razmis ljam posve sam
sputava, drz i me prikovanog za jednu te istu toc ku gledis ta. I poc eo sam
misliti kako je grozno biti sam.
Biti sasvim sam slic no je osjec aju koji te obuzme kad u kis nu vec er stanes
na ue velike rijeke i gleda kako se voda ulijeva u more.
Jesi li to kad radio? Stajao na us c u velike rijeke i gledao kako se ulijeva u
more?"
Mrkvica nije odgovorio.
"]a jesam", rekao sam.
Sirom otvorenih oiju, Mrkvica mi se zagledao u lice.
"Ne mogu toc no objasniti zas to je tako samotno gledati rijec nu vodu kako
se mijea s morskom. Ali je. Mora se sam uvjeriti."
Uzeo sam sako i rac un i polako ustao. Poloz io sam ruku na Mrkvic ino
rame i on je takoer ustao. Platio sam i izali smo iz kafia.
Trebalo nam je oko trideset minuta hoda do njegove kuc e. Hodali smo
jedan uz drugoga, a ja nisam prozborio ni rijei.
U blizini njegove kuc e tekla je rjec ica preko koje se pruz ao betonski most.
Nezanimljiva vodica, zapravo, manje rijeka, vis e odvodni kanal koji su malko
pros irili. Dok su tu jos bila obraena polja, valjda je sluz io za navodnjavanje.
Sad je, meutim, koritom tekla mutna voda s blagim mirisom deterdz enta.
Ljetne su trave izniknule po rijec nom dnu, na vodi je plutao otvoren bac eni
strip. Nasred mosta Mrkvica je stao, nagnuo se preko ograde i zagledao dolje.
Beskrajno smo dugo tako stajali. Vjerojatno se nije htio vratiti kuc i. To sam
razumio.
Mrkvica je posegnuo rukom u dz ep hlac a, izvukao kljuc i pruz io mi ga.
Obic an kljuc s velikim, crvenim privjeskom. Na privjesku je pisalo skladite
3. Bio je to kljuc skladis ta koji je c uvar Nakamura traz io. Mrkvica mora da je
na trenutak ostao sam u prostoriji, pronas ao ga u ladici i ubacio ga u dz ep.
Um tog djec aka bio mi je zagonetniji nego s to sam mislio. Sasvim neobic no
dijete.
Uzeo sam kljuc , stavio ga na dlan i osjetio tez inu bezbrojnih ljudi koja se
uvukla u njega. Uc inio mi se uz asno jadnim, prljavim, sitnic avim. Na trenutak
sam se spetljao, a onda ga bacio u rijeku.
Tiho je pljusnuo. Rijeka nije bila duboka, ali voda je bila mutna i kljuc je
potonuo bez traga. Stojec i jedan kraj drugog na mostu, Mrkvica i ja dugo smo
gledali u vodu. Zbog neega me to razveselilo, olakalo mi tijelo.
"Prekasno ga je sad vraati", rekao sam, vie sebi nego njemu.
"Sigurno imaju rezervni klju. Pa ipak je to njihovo sveto skladite."
Pruz io sam ruku i Mrkvica ju je blago uhvatio. Osjetio sam njegove tanke
prstic e u svojima. Osjec aj koji sam vec doz ivio gdje se to samo moglo
desiti? prije dugo dugo vremena. Stegnuo sam mu ruku i krenuli smo
prema njegovoj kui.
Kad smo stigli, njegova nas je majka c ekala. Presvukla se u elegantnu
bijelu bluzicu bez rukava i plisiranu suknju. Oc i su joj bile crvene i natekle.
Mora da je plakala otkako je stigla kuc i. Muz joj je vodio agenciju za
nekretnine u gradu i nedjelje je provodio ili u uredu ili na golf terenu.
Poslala je Mrkvicu u njegovu sobu na katu, a mene odvela ne u dnevnu
sobu, nego u kuhinju gdje smo sjeli za stol. Moz da joj je ondje bilo laks e
razgovarati. U kuhinji je stajao veliki friz ider avokado zelene boje i radni pult
u sredini, dok je sunani prozor gledao na istok.
"Sad mi izgleda malo bolje nego prije", rekla mi je slabas nim glasom. "Kad
sam ga vidjela u onoj sobi kod c uvara, nisam znala s to c u. Nikad ga nisam
vidjela takvog. Kao da se preselio u neki drugi svijet."
"Nema razloga za brigu. Daj mu vremena i vratit c e se u normalu. Bilo bi
bolje da mu, bar zasad, nita ne govori. Treba ga pustiti na miru."
"to ste vas dvojica radili kad sam otila?"
"Razgovarali smo", rekao sam.
"O emu?"
"Ni o emu. Uglavnom sam ja govorio. Nita posebno, zbilja."
"Hoe neto hladno popiti?"
Zavrtio sam glavom.
"Pojma vis e nemam kako s njim razgovarati", rekla je. "To mi je svakim
danom sve tee."
"Nema potrebe da na silu razgovaras s njim. Djeca z ive u vlastitom
svijetu. Kad bude htio razgovarati, progovorit e."
"Ali on jedva da govori."
Pazili smo da se ne dodirnemo dok smo se gledali preko kuhinjskog stola.
Razgovarali smo ukoc eno, kako se moz e oc ekivati od uc itelja i majke koji
raspravljaju o problematic nom djetetu. Dok je govorila, igrala se s rukama,
povlac ila prste, s irila ih, stezala s ake. Mislio sam s to su mi te ruke sve radile u
krevetu.
Nec u u s koli prijaviti ovaj dogaaj, rekao sam joj. Ozbiljno c u
porazgovarati s njim, a ako bude problema, rijes it c u to. Zato, nemoj brinuti.
On je pametan djec ak, dobar djec ak; daj mu vremena i smirit c e se. To je
samo faza kroz koju prolazi. Najvaz nije je da se ti ne uzrujavas . Polako sam i
smireno to ponavljao i ponavljao dok joj ne dopre do svijesti. Kao da joj je
pomoglo.
Rekla je da e me odvesti u moj stan u Kunitaiju.
"Mislis da moj sin nasluc uje s to se dogaa?" upitala me kad smo stali na
semaforu. Mislila je, naravno, na ono to se dogaa izmeu mene i nje.
Zatresao sam glavom. "Zato to pita?"
"Dok sam bila sama kod kuc e i c ekala da se vratite, palo mi je to na pamet.
Nemam nikakvih dokaza koji bi na to upuc ivali, samo predosjec aj. On je vrlo
intuitivan i sigurna sam kako osjea da se mu i ja ne slaemo najbolje."
Sutio sam. Ona vie nita nije rekla.
Parkirala se na parkiralis tu odmah iza kriz anja na kojem je stajala moja
zgrada. Povukla je ruc nu i ugasila motor. Kad je motor prestao raditi i s um
klime zamro, nelagodni je tajac zavladao u autu. Znao sam kako z eli da je
uzmem u naruje odmah i ovdje.
Mislio sam na njezino podatno tijelo pod bluzom i usta su mi se osuila.
"Mislim da je pametnije da se vie ne viamo", izlanuo sam.
Nije rekla nita. S rukama na volanu, zagledala se u pokaziva ulja.
S lica joj se izbrisao svaki izraz.
"Mnogo sam o tome razmis ljao", rekao sam. "Mislim da nije u redu da ja
budem dio problema. Ne mogu biti dio rjes enja ako sam dio problema. Za sve
je bolje tako."
"Za sve?"
"Posebno za tvojeg sina."
"I za tebe?"
"Da. Naravno."
"A to je sa mnom? Da li 'svi' ukljuuju i mene?"
Da, htio sam rec i. Ali nisam mogao izustiti te rijec i. Skinula je
tamnozelene Ravbanice, onda ih ponovno stavila.
"Nije mi lako ovo rec i", rekla je, "ali ako te vis e ne budem viala, bit c e mi
vrlo teko."
"I meni c e biti tes ko. Volio bih da moz emo i dalje biti zajedno. Ali to nije u
redu."
Duboko je udahnula i izdahnula. "S to je u redu? Moz es mi to rec i? Ja
zapravo ne znam to je u redu. Znam to nije u redu. Ali to je u redu?"
Nisam na to imao dobar odgovor.
Izgledala je kao da c e briznuti u plac . Ili poc eti vris tati. Ali nekako se
uspjela obuzdati. C vrs c e je stegnula volan tako da su joj nadlanice lagano
pocrvenjele.
"Kad sam bila mlaa, razni su mi ljudi svas ta pric ali", rekla je. "Govorili mi
razne stvari. Fascinantne pric e, lijepe, neobic ne. Ali ima jedno vrijeme da mi
nitko vis e nis ta ne govori. Nitko. Ni moj muz , ni sin, ni prijatelji... nitko. Kao
da na svijetu vis e nema nic ega o c emu bi se dalo pric ati. Neki put mi se c ini
da mi je tijelo nevidljivo, kao da sam prozirna."
Digla je ruke s volana i pruila ih pred sobom.
"Ne da ti razumije o emu priam."
Traio sam prave rijei. I nita mi nije sinulo.
"Hvala ti za sve ovo danas", rekla je, pribravs i se. Govorila je gotovo
normalnim, mirnim glasom. "Mislim da to sama ne bih uspjela rijes iti. Tes ko
mi to pada. Tvoja mi je nazonost zbilja pomogla.
Zahvalna sam ti. Znam da e postati izvrstan uitelj. Ve gotovo jesi."
Je li to trebalo biti sarkastino? Vjerojatno. Ne sasvim sigurno.
"Ne tako skoro", rekao sam. Ona se nasmijes ila, sasvim neprimjetno. I
naem je razgovoru bio kraj.
Otvorio sam vrata i izaao iz auta. Ljetno sunce nedjeljnog poslijepodneva
znatno je oslabilo. Tes ko sam disao i nisam osjec ao noge. Tovotin je motor
zagrmio i odvezla se iz mog z ivota zauvijek. Spustila je prozor i kratko mi
mahnula, a ja sam podigao ruku na pozdrav.
Kad sam se vratio u svoj stan, skinuo sam znojnu kos ulju i bacio je u
perilicu, istus irao se i oprao kosu. Otis ao sam u kuhinju, do kraja skuhao jelo
koje nisam prije stigao dogotoviti i pojeo. Zatim sam se ponovno izvalio na
kauc i poc eo c itati. Ali nisam uspio proc i ni pet stranica knjige. Odustao sam,
zatvorio knjigu i neko vrijeme mislio o Sumire. I o kljuc u skladis ta koji sam
bacio u prljavu rijeku. I o rukama moje djevojke koje stez u volan. Bio je to dug
dan i napokon se bliz io kraju, ostavljajuc i za sobom samo nasumic ne
uspomene. Iako sam se dugo tus irao, tijelo mi je jos bilo natopljeno smradom
duhana. A u ruci sam jo osjeao ubod kao da sam zgnjeio neto ivo.
Jesam li postupio ispravno?
Mislim da nisam. Uc inio sam ono s to je nuz no za mene. Velika je to
razlika. "Svi?" pitala me ona. "Ti svi ukljuuju i mene?"
Da budem iskren, u tom c asu nisam mislio na sve. Mislio sam samo na
Sumire. Ne na sve njih ondje ili na sve nas ovdje.
Samo na Sumire, koja nije nigdje.
16
Nisam uo ni rijei od Miu od onog dana kad smo se rastali u luci.
To mi se c inilo c udnim, jer mi je obec ala da c e mi se javiti bez obzira na to
bude li kakvih novosti o Sumire ili ne. Nisam vjerovao da je zaboravila na
mene; kakva jest, sigurno ne bi obec ala nis ta s to ne moz e ispuniti. Mora da se
dogodilo nes to zbog c ega mi se ne moz e javiti. Razmis ljao sam da joj
telefoniram, ali nisam c ak znao ni kako se zapravo zove. Niti kako se zove
njezina tvrtka niti gdje je. Bar s to se tic e Miu, Sumire nije za sobom ostavila
nikakve c vrste tragove. Na Sumirinoj sekretarici jos se javljala ista poruka, ali
ubrzo su joj iskljuili telefon. Razmiljao sam o tome da nazovem njezine.
Nisam znao broj, premda ne bi trebalo biti tes ko pronac i zubarsku
ordinaciju njezina oca u poslovnom imeniku Jokohame. Ali zbog nec ega se
nisam mogao odluc iti na taj korak. Umjesto toga, otis ao sam u knjiz nicu i
prelistao novine iz kolovoza. Objavili su kratki c lanc ic o njoj, o 22-godis njoj
Japanki koja je putovala po Grc koj i nestala. Lokalne vlasti provode istragu,
trae je.
Ali zasad nema tragova. To je bilo sve. Nis ta s to vec nisam i sam znao.
Oc ito je mnogo ljudi nestajalo dok su bili u inozemstvu. Ona je samo jedna od
njih.
Odustao sam od toga da pratim novosti. Kakvi god bili razlozi njezina
nestanka, kako god da napreduje istraga, jedno je bilo sigurno. Ako se Sumire
vrati, javit e mi se. Jedino je to vano.
Rujan je dos ao i pros ao, jesen je zavrs ila prije no s to sam se snas ao i
poc ela je zima. Sumirin dvadeset drugi roendan padao je 7. studenog, moj
dvadeset peti 9. prosinca. Dos la je Nova godina i zavrs ila s kolska godina.
Mrkvica vis e nije stvarao probleme i pres ao je u petu godinu, u novi razred.
Poslije onoga dana vis e nikad nisam s njim razgovarao o kradi u duc anu. Kad
god sam ga vidio, bilo mi je jasno da nema za to potrebe.
Buduc i da je sad imao drugog uc itelja, rjee sam sluc ajno sretao svoju
bivs u djevojku. Sve je to zavrs ilo i pripadalo je pros losti. Katkad me,
meutim, preplavila nostalgic na uspomena na toplinu njezine koz e i bio bih
na rubu da podignem slus alicu. Zaustavljala me pomisao na kljuc skladis ta
samoposluz ivanja u mojoj ruci. Na ono ljetno poslijepodne. I na Mrkvic inu
ruicu u mojoj.
Kad god sam naletio na Mrkvicu u s koli, nisam se mogao othrvati pomisli
kako je on c udnovat djec ak. Nisam imao ni najblaz u ideju s to se kuha iza tog
mrs avog, mirnog lis c a. Ali nes to se svakako dogaalo ispod njegove naizgled
spokojne vanjs tine. A ako zagusti, bio je opremljen za akciju. Nasluc ivao sam
u njemu neto duboko.
Vjerovao sam da sam dobro postupio s to sam mu otkrio osjec aje koje
sam drz ao u sebi. Dobro za njega, dobro za sebe. Vjerojatno bolje za sebe.
Malko je udno to rei, ali on me tad razumio i prihvatio. I ak mi oprostio.
Bar do neke mjere.
Kakve dane naizgled beskrajne dane mladosti moraju djeca kao s to
je Mrkvica prez ivjeti na putu do odraslosti? Nec e mu biti lako. Tes ka c e
vremena biti c es c a od dobrih dana. Iz vlastitog sam iskustva mogao
predvidjeti oblik to e ga poprimiti njegov bol.
Hoc e li se zaljubiti u nekoga? I hoc e li mu ta druga osoba uzvratiti ljubav?
Ne da je bilo vaz no s to ja o tome mislim. Jednom kad zavrs i osnovnu s kolu,
otii e i ja ga vie neu vidjeti. A imao sam i vlastitih problema.
Otis ao sam u duc an s ploc ama, kupio snimku Elisabeth Schwarzkopf kako
pjeva Mozartove pjesme i slus ao je ponovno i ponovno. Oboz avao sam
krasan spokoj tih pjesama. Kad bih zatvorio oc i, glazba me odnosila u onu
no na grkom otoku.
Osim nekih vrlo z ivih uspomena, ukljuc ivs i i onu na nesavladivu z elju koja
me obuzela dok sam joj pomagao da se preseli, Sumire je iza sebe ostavila
samo nekoliko dugih pisama i disketu. Pisma i dva dokumenta na disketi
proc itao sam toliko puta da sam ih gotovo nauc io napamet. Svaki put kad
sam ih c itao c inilo mi se da smo Sumire i ja ponovno zajedno, nas a srca
spojena. Od toga, vis e nego od bilo c ega na svijetu, dolazilo mi je toplo oko
srca. Kao kad se noc u vozis vlakom golemom ravnicom i nakratko primijetis
malo svjetlo na prozoru seoske kuc e. Isti c as proguta ga tama i nestane. Ali
ako zatvori oi, toka svjetla traje i titra jo nekoliko sekundi.
Budim se usred noc i, ustajem iz kreveta (ionako vis e nec u moc i zaspati),
pruz am se na kauc u i dok slus am Schwarzkopfovu kako pjeva, ponovno vrtim
u glavi uspomene na mali grc ki otok. Sjec am se svakog pojedinog dogaaja
dok tiho prelistavam stranice uspomena. Sjec am se lijepe, puste plaz e, kaic a
pod vedrim nebom u luci. Znojem natopljene konobareve kos ulje. Miuinog
inog proila i Sredozemlja kako se ljeska s verande. Jadnog junaka kojeg su
nabili na kolac na gradskom trgu. I grc ke glazbe s to sam je c uo u noc i s
planine. Jasno pred sobom vidim c arobnu mjesec inu, c ujem c udesnu jeku
glazbe. Sjec am se otuenja s to sam ga oc utio kad me probudila glazba. One
bezoblic ne, ponoc ne boli, kao da i moje tijelo nijemo, okrutno nabijaju na
kolac.
Leim i sklapam oi na neko vrijeme, zatim ih ponovno otvaram.
Tiho udis em, potom izdis em. Misao mi se poc inje oblikovati u glavi, ali na
kraju ne mislim ni o c emu. Ionako nema velike razlike izmeu to dvoje,
misliti i ne misliti. Otkrivam da vis e ne razlikujem stvari jedne od drugih, one
koje su postojale od onih koje nisu.
Gledam kroz prozor. Sve dok se nebo ne zabijeli, otplutaju oblaci,
zacvrkuc u ptice i dogega se novi dan, skupljajuc i sanjive misli ljudi koji
obitavaju na ovom planetu.
Jednom sam u sredis tu Tokija izdaleka nakratko vidio Miu. Bilo je to
otprilike pola godine otkako je Sumire nestala, jedne tople nedjelje usred
oz ujka. Niski su se oblaci navukli na nebo i c inilo se da c e svaki c as pljusnuti
kia.
Svi su nosili kis obrane. Uputio sam se u posjet roacima koji stanuju u
centru i stao sam na semaforu u Hiroou, na kriz anju kraj duc ana Meidija, kad
sam primijetio tamno-plavi Jaguar kako se polako probija kroz gusti promet.
Bio sam u taksiju, a Jaguar u lijevoj traci kraj mene. Auto sam zapazio jer je za
volanom bila z ena s nevjerojatnom grivom sijede kose. Bijela se kosa
izdaleka isticala na tamnoj podlozi besprijekorna tamnoplavog auta. Miu sam
vidio samo s crnom kosom pa mi je trebalo neko vrijeme da povezem ovu
Miu i onu koju sam poznavao. Ali to je nedvojbeno bila ona. Lijepa kakvu sam
je pamtio, proinjena na neki nesvakidas nji i c udesan nac in. Njezina
fantastic na sijeda kosa drz ala je ostale na udaljenosti punoj pos tovanja i
odisala je neim odlunim, gotovo mitskim.
Miu preda mnom, meutim, nije bila ista ona z ena kojoj sam mahnuo na
pozdrav u luci na grc kom otoku. Odonda je pros lo tek pola godine, a ona je
djelovala kao sasvim druga osoba. Naravno, promijenila je boju kose. Ali to
nije bilo sve.
Prazna ljuska. Te su mi rijei prve pale na pamet. Miu je nalikovala praznoj
sobi iz koje su svi izas li. Nes to nevjerojatno vaz no isto ono nes to s to je
pomelo Sumire poput orkana, s to mi je steglo srce dok sam stajao na palubi
trajekta nestalo je iz Miu zauvijek. I iza sebe nije ostavilo z ivot, nego
odsutnost z ivota. Ne toplinu nec ega z ivog nego tis inu uspomene. Njezina
snijez nobijela kosa neizbjez no me tjerala da mislim na boju ljudskih kostiju
to ih je izbijelio zub vremena. Na tren nisam mogao izdahnuti zrak iz plua.
Jaguar koji je Miu vozila katkad je prestizao moj taksi, katkad zaostajao za
njim, ali Miu nije primijetila da je gledam. Nisam je mogao zazvati. Nisam
znao s to bih joj rekao, ali c ak i da jesam, prozori Jaguara bili su c vrsto
zatvoreni. Miu je sjedila uspravno, s objema rukama na volanu, pozornosti
posve usmjerene na cestu pred sobom. Moz da je duboko o nec emu
razmiljala. Ili je moda sluala Umjetnost fuge koja dopire iz zvunika u autu.
Cijelo to vrijeme njezin se ledeni, tvrdi izraz nije mijenjao, i jedva da je
trepnula oc ima. Napokon se upalilo zeleno svjetlo i Jaguar je odjurio u smjeru
Aojame i za sobom ostavio moj taksi koji je stajao i ekao da skrene desno.
Tako dakle z ivimo svoj z ivot. Koliko god dubok i koban bio gubitak, kako
god vaz na stvar koju su nam ukrali koju su nam istrgnuli iz ruku c ak i
ako se nakon toga posve promijenimo tako da nam ostane samo vanjski sloj
stare koz e, i dalje na isti nac in odigravamo z ivot, u tis ini. Postojano se sve
vis e bliz imo kraju vijeka koji nam je dodijeljen i opras tamo se od njega dok se
gubi iza nas. I ponavljamo, c esto vrlo vjes to, beskrajne radnje svakidas njice. I
ostavljamo za sobom osjeaj neizmjerne praznine.
Iako se vratila u Japan, Miu mi se iz nekog razloga nije mogla javiti.
Umjesto toga je s utjela, grc evito stezala uspomene i traz ila neko bezimeno,
daleko mjesto da je proguta. Tako sam ja zamis ljao. Nije mi se dalo kriviti
Miu. A jo manje mrziti je.
U tom mi je c asu na pamet pala slika bronc anog kipa Miuinog oca u
zabac enom planinskom selu na sjeveru Koreje. Mogao sam jasno predoc iti
tijesni glavni trg, niske kuc e i pras njavi bronc ani kip. Ondje uvijek pus e jak
vjetar, izvija drvec e u neprirodne oblike. Ne znam zas to, ali taj bronc ani kip i
Miu, s rukama na volanu Jaguara, stopili su se u mojem umu u jedno.
Moz da je, negdje daleko, sve vec potiho izgubljeno. Ili bar negdje postoji
mirno mjesto gdje sve moz e nestati, stopiti se u jednu priliku u kojoj se sve
preklapa. I dok z ivimo svoj z ivot, otkrivamo vukuc i tanke niti kojima su
vezane sve stvari s to je sve izgubljeno. Sklopio sam oc i i pokus ao se sjetiti
s to sam vis e mogao lijepih izgubljenih stvari. Privuc i ih bliz e, zadrz ati ih.
Cijelo vrijeme svjestan da su kratkog vijeka.
Sanjam. Katkad mislim da je to jedino dobro to mi preostaje.
Sanjati, obitavati u svijetu snova bas kao s to je rekla Sumire. Ali to ne
traje vjeno. Uvijek nastupi buenje i vraa me u javu.
Budim se u tri ujutro, palim svjetlo, sjedam u krevetu i gledam u telefon
kraj uzglavlja. Zamis ljam Sumire u telefonskoj govornici kako pali cigaretu i
bira moj broj. Kosa joj je ras c upana; ima na sebi mus ki sako od tvida,
nekoliko brojeva prevelik, i rasparene sokne.
Mrs ti se i kas ljuca gus ec i se od dima. Dugo joj treba da toc no ukuca sve
brojeve. Glava joj je krcata stvarima koje mi z eli rec i. Mogla bi pric ati do zore,
tko zna? Recimo, o razlici izmeu znaka i simbola. Moj telefon izgleda kao da
e svaki as zazvoniti. Ali ne zvoni.
Lijeem natrag u krevet i zurim u nijemi telefon.
Ali jednom je zazvonio. Na moje oc i i us i, zazvonio je. Tako da se zrak
zbiljskog svijeta uzbibao i zatreperio. Zgrabio sam slualicu.
"Halo?"
"Hej, vratila sam se", rekla je Sumire. Vrlo leerno. Vrlo stvarno.
"Nije bilo lako, ali nekako sam uspjela. Kao saz etak Homerove Odiseje u
pet reenica."
"To je dobro", rekao sam. Jos nisam mogao vjerovati. Da doista c ujem
njezin glas. Da se to doista dogaa.
"'To je dobro'?" rekla je Sumire i gotovo sam uo kako se mrti.
"Koga vraga mislis time rec i? Pros la sam kroz pravi pakao, samo da znas .
Prepreke koje sam svladala milijune prepreka, trajalo bi u beskraj da ti sve
objas njavam sve sam napravila da se vratim, a ti mi samo to moz es rec i?
Mislim da c u se rasplakati. A da nije dobro s to sam se vratila, s to bih onda
poc ela? To je dobro. Ne vjerujem svojim us ima! Ostavi te tople, duhovite
primjedbe za djecu u koli kad napokon naue mnoiti!"
"Gdje si sad?"
"Gdje sam? S to mislis gdje sam? U nas oj dobroj staroj vjernoj telefonskoj
govornici. U bijednoj kutiji od telefonske govornice koja je iznutra
oblijepljena oglasima za prevarantske kredite i salone za masaz u. Polumjesec
boje plijesni visi na nebu; pod je posut opus cima. Koliko se vidi golim okom,
nieg da te dirne u duu.
Totalno semiotic na telefonska govornica, kao bilo koja druga. Gdje je ona,
dakle? Nisam sasvim sigurna. Sve je malko previs e semiotic no a ti me
pozna, ne? Pola vremena ne znam gdje sam.
Niti znam dati upute kako se nekamo dolazi. Taksisti se vjec no deru na
mene: Ma gospoo, kamo ste se vi to uputili? Nisam predaleko, mislim.
Zapravo, vjerojatno sam dosta blizu."
"Doi u po tebe."
"Bilo bi mi drago. Samo da saznam gdje sam pa u te nazvati.
Ionako sam ostala bez sitnia. Malo se strpi, moe?"
"Zbilja te elim vidjeti", rekao sam.
"I ja tebe zbilja z elim vidjeti", rekla je ona. "To sam shvatila kad te vis e
nisam mogla viati. Postalo mi je jasno kao dan, kao da su se odjednom svi
planeti poredali samo za mene. Zbilja te trebam. Ti si dio mene; ja sam dio
tebe. Znas , negdje sam ne znam bas toc no gdje nekome prerezala vrat.
Naos trila sam noz , srca kamenoga. Simbolic ki, kao kad diz u gradska vrata u
Kini. Razumije to ti govorim?"
"Mislim da razumijem."
"Onda doi po mene."
Odjednom se linija prekida. I dalje stez uc i slus alicu, dugo gledam telefon.
Kao da je on sam po sebi poruka od vitalne vaz nosti, a njegov oblik i boja
sadrz e skriveno znac enje. Kad bolje razmislim, spus tam slus alicu. Sjedim na
krevetu i c ekam da telefon ponovno zazvoni. Naslanjam se na zid,
usredotoc en na jednu toc ku u prostoru ispred sebe i polako i nec ujno dis em.
Provjeravam zglobove koji povezuju trenutak u vremenu s onim sljedeim.
Telefon ne zvoni. Bezuvjetna tiina visi u zraku. Ali meni se ne uri.
Nema potrebe da srljam. Pripravan sam. Mogu ii bilo kamo.
Tono?
Nego to!
Ustajem iz kreveta. Razmic em stare, izblijedjele zavjese i otvaram prozor.
Izvirujem kroz prozor i gledam u nebo. I gle, zbilja, polumjesec boje plijesni
visi na nebu. Dobro je. Oboje gledamo isti mjesec, u istom svijetu. Ista nas nit
povezuje sa zbiljom. Samo je trebam tiho povui prema sebi.
irim prste i zurim u dlanove svojih ruku, traei krvave mrlje.
Nema ih. Ni vonja krvi, ni znakova koc enja. Krv mora da se na svoj nec ujni
nain ve upila unutra.
Haruki Murakami
Romanopisac u sjajnoj formi
Haruki Murakami postao je pisac u proljee 1978.
"Bilo mi je 29 godina kad sam napisao svoj prvi roman Sluaj vjetar kako
pjeva. U to sam vrijeme vodio mali jazz klub u Tokiju... Kao student, mutno
sam osjec ao da bih volio pisati, ali nisam nis ta oko toga poduzeo niti sam o
tome mislio dok sam radio u klubu od jutra do mraka slus ao sam jazz,
pripremao koktele i sendvic e. Svaki dan morao sam narezati cijelu vrec u
luka. Zahvaljujuc i tome, i danas znam rezati luk bez suza. U to doba prijatelji
su mi uglavnom bili jazz glazbenici, a ne pisci. Ali odjednom jednog dana u
travnju 1978. dos lo mi je da napis em roman", rekao je Murakami u
predavanju pod naslovom "Ovc ar i Kraj svijeta" s to ga je na engleskom
odrz ao na Berkeleyu u studenom 1992. Tad je vec bio velika knjiz evna
zvijezda u rodnom Japanu gdje su mu se knjige prodavale u milijunskim
nakladama, dok je u Sjedinjenim Drz avama upravo poc injao stjecati kultni
status.
Spoznaja da moz e napisati roman javila mu se na baseball utakmici, "kao
objava, iz c ista mira", kaz e Murakami. "Poslije utakmice otis ao sam u
knjiz aru i kupio nalivpero i papir. A onda sam svaki dan poslije posla sjedio
sat ili dva za kuhinjskim stolom, pio pivo i pisao roman. Na spavanje sam
is ao tek u tri ili c etiri ujutro. U danu sam za to mogao odvojiti samo sat
vremena, najvis e dva. Zato su u mojem prvom romanu rec enice i poglavlja
vrlo kratki. Toc no je da sam u to doba rado c itao Kurta Vonneguta i Richarda
Brautigana i od njih nauc io tu vrst jednostavnog stila u brzom tempu, ali
glavni je razlog za stil moga prvoga romana s to jednostavno nisam imao
vremena za prozu dugog daha".
Murakami je rukopis prijavio na natjec aj c asopisa Gunzo i dobio nagradu
za najboljeg debitanta 1979. vrlo dobar poc etak knjiz evne karijere. Vec u
prvom romanu razaznaju se elementi koji c e obiljez iti njegovu kasniju
produkciju: pripovjedac u prvom licu koji pomalo s distance, ali s
dobroc udnom znatiz eljom, promatra svijet i prihvac a inherentnu bizarnost
z ivota, a c itatelju se obrac a neposredno i lez erno (Murakami na izvornom
japanskom za prvo lice "ja" koristi nepretenciozni boku, za razliku od
formalnog izraza vatas i); z ivotinjske i topografske motive, osobito slike
prolaza i hodnika te bunara, kojima autor, dodus e, odric e svaku simboliku;
temu rascjepa izmeu onog c ega z elimo biti svjesni i c ega smo doista svjesni,
s to znamo i s to ne znamo, jaz izmeu dva svijeta koja postoje paralelno; te
karakteristic ni stil koji je kritika opisala kao "pop", a mlaa publika prihvatila
kao otklon od tradicionalnog Japana koji ih je sputavao.
"Moj se stil svodi na sljedec e: prvo, nikad u rec enicu ne unosim vis e
znac enja no s to je nuz no. Drugo, rec enice moraju imati ritam. To sam nauc io
od glazbe, posebno od jazza. U jazzu upravo ritam omoguava improvizaciju...
A da se zadrz i ritam, ne smije biti suvis nog tereta... Treba se rijes iti balasta",
kae Murakami.
Zapravo je Murakami roen 12. sijec nja 1949. u Kiotu kao sin jedinac
obrazovanih roditelja mogao isto tako postati i glazbenik. Sredis nje
mjesto u njegovu z ivotu pripada glazbi u koju se zaljubio jos kao
srednjos kolac u Kobeu: nije volio uc iti nego je umjesto toga pod satom c itao
americ ke romane, markirao, strastveno igrao mahjongg, visio u zadimljenom
kaic u ili is ao u kino. Rado je c itao "tvrdokuhane" detektivske romane Rossa
MacDonalda, Eda McBaina i Raymonda Chandlera, kasnije Trumana Capotea,
F. Scotta Fitzgeralda, Raymonda Carvera. Oboz avao je americ ki rock'n'roll
koji je satima slus ao na radiju Elvisa Presleya, Ricka Nelsona, Beach Boyse.
A otkako je 1964. na koncertu c uo Arta Blakeya i njegove Jazz Messengers
uz ivo, poc eo je preskakati ruc ak kako bi us tedio za novu jazz ploc u; svoju
zbirku od 6000 ploc a neprestano upotpunjuje novim primjercima. Za razliku
od japanskih pisaca starije generacije, pa i nekih svojih vrs njaka, kojima je
Amerika uglavnom simbol iskvarenosti i dekadencije, Murakami se u
amerikaniziranom svijetu snalazi kao riba u vodi jer izvrsno poznaje sve
aspekte americ ke pop kulture. Zbog toga su ga u Japanu prozvali prvim
pravim "poslije-poslijeratnim piscem".
Murakami je s 18 godina upisao studij knjiz evnosti na Sveuc ilis tu Waseda
u Tokiju gdje je, tvrdi, uc io jos manje nego u srednjoj s koli. Vrijeme je
provodio u jazz klubovima i barovima te poprilic no pus io i pio; jednom, dok
su ga prijatelji pijanog nosili u studentski dom, improvizirana su nosila
puknula i Murakami je bubnuo glavom o beton. Na prvom predavanju na
fakultetu, u travnju 1968. (japanska s kolska godina poc inje u travnju)
upoznao je Yoko Takahas i, djevojku iz stare obrtnic ke obitelji iz Tokija, s
kojom se i oz enio kad im je oboma bilo 22 godine. Murakami je prekinuo
studij (koji je ipak na kraju zavrs io, ali tek za sedam godina) da bi se zaposlio,
ali nikakvo obic no radno mjesto nije dolazilo u obzir. "Jedino s to mi je padalo
na pamet bilo je otvoriti jazz klub", kae Murakami. Yokoin otac posudio im je
nes to novca, uz kamate, digli su kredit i 1974. otvorili u predgrau Tokija
ugodan mali klub koji su nazvali Mac ak Peter, po svojem kuc nom ljubimcu;
dom Murakamijevih pun je slika i igura mac aka, a mac ke se c esto pojavljuju i
kao motiv u njegovoj prozi.
Na isti je nac in, za kuhinjskim stolom u gluho doba noc i, Murakami
napisao jos jedan roman, Fliper 1973., a onda se, nakon dva bestselera,
odluc io posvetiti pisanju. Kad su 1981. prodali jazz klub, Murakami je
potpuno promijenio stil z ivota: odlazio je na spavanje u deset uvec er i
ustajao u s est te sjedao za pisac i stol i pisao. Ta je stega rezultirala c itavim
brdom rukopisa, ne samo vlastite proze nego i niza prijevoda angloameric ke
literature. Murakami je preveo Scotta Fitzgeralda, Johna Irvinga, Paula
Therouxa, Trumana Capotea, Tima O'Briena, Marka Stranda i sabrana djela
Raymonda Carvera, pisca koji je na njega najvis e utjecao. S Carverom se
Murakami upoznao u Americi te ga pozvao sebi u Japan i c ak dao izraditi
posebno veliki krevet za 185 cm visokog pisca. Ali Carver nije nikad dos ao;
1988. umro je od raka pluc a, a njegova supruga, pjesnikinja Tess Gallagher
poslala je Murakamiju za uspomenu par Carverovih cipela.
Murakami je, kao i Carver, pus io tri kutije cigareta na dan. Ali dok je
zavrs avao trec i roman, Lov na divlju ovcu, prestao je pus iti i poc eo trc ati,
odluc ivs i da c e mu se karijera temeljiti na tjelesnom zdravlju. Kao i njegovi
likovi koji pripremaju "jednostavne obroke", Murakami jede jednostavno,
mnogo povrc a i talijansku pastu koju oboz ava. Voli tu i tamo popiti pivo ili
c as u vina, a osobito voli single-malt viski. Do 1999. sudjelovao je na c ak 16
maratona diljem svijeta u Ateni, New Yorku, Bostonu, Honolulu (najbolje
vrijeme mu je 3:31:04) i svaki dan odvaja bar sat vremena za vjez bu jer mu
tjelesna kondicija pomae u profesionalnoj disciplini.
"Svaki dan sjedam za stol i pis em, bez obzira na to da li uz ivam ili se
muc im. Diz em se u c etiri ujutro i obic no pis em do poslijepodneva... Za to je
potrebna izic ka snaga", kaz e Murakami, radoholic ar koji je do poc etka ove
godine proizveo 18 svezaka proze, ukljuc ivs i i roman Moj slatki Sputnik te
Juno od granice, zapadno od Sunca, koji c e takoer uskoro izac i na
hrvatskom. Osim toga, izas lo mu je c etrdesetak knjiga prijevoda, eseja i
putopisa koje je napisao u slobodno vrijeme. Jedino s to nadmas uje njegovu
vlastitu produkciju, broj je djela koja su napisana o njemu. Dosad je
Murakami preveden na bar 15 jezika u 18 zemalja svijeta, a sam pisac osobitu
pozornost poklanja prijevodima na engleski koji znaju posluz iti i kao novi
"izvornik" za prijevod, kao s to je to sluc aj s hrvatskim prijevodom i, koliko
nam je poznato, njemac kim i norves kim. Iako je svjestan da je izravan
prijevod s japanskog najtoc niji i stoga najpoz eljniji, Murakami sam nema
nis ta protiv ovakvog rjes enja: "Ako sam roman ima snagu, nec e mu smetati
nekoliko gres aka. Radije nego da brinem o detaljima, jednostavno sam sretan
to se moje knjige prevode".
Kad Murakami nes to odluc i, to i uc ini. Jednom je na skijanju u New
Hampshireu izgubio ravnotez u dok se spus tao po stazi i pao u ledeni snijez ni
nanos. Njegov jednako nevjes ti pratilac razborito je skinuo skije i pjes ke se
spustio do Murakamija koji je lez ao u snijegu okrvavljene usnice. No, nije se
dao smesti: obrisao je krv i popeo se na vrh brda te se nastavio spus tati i
sputati dok nije potpuno svladao stazu.