NEIL DEGRASSE TYSON

& DONALD GOLDSMITH

POSTANCI
Milijarde godina
evolucije svemira




Preveo
Damir Mikuli
Naslov izvornika
Neil deGrasse Tyson and Donald Goldsmith

ORIGINS
FOURTEEN BILLION YEARS OF COSMIC EVOLUTION

2004 by Neil deGrasse Tyson and Donald Goldsmith
hrvatskoga izdanja IZVORI, 2007.

Nakladnik
IZVORI

Lektura i korektura
Jasna Paunovi

Grafika priprema
Stanislav Vidmar

ISBN 978-953-203-309-0

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu
Nacionalne Sveuiline knjinice u Zagrebu
Tiskano u Hrvatskoj / Presita en Kroatio

Zagreb, travanj 2008.




Svima onima koji podiu pogled u nebo,
kao i svima koji jo ne znaju
zato bi trebali


SADRAJ

ZAHVALE
PREDGOVOR RAZMILJANJA O POSTANKU ZNANOSTI I
ZNANOSTI O POSTANKU
DIZANJE ZASTORA

NAJVEA IKAD ISPRIANA PRIA

PRVI DIO POSTANAK SVEMIRA
1. U POETKU
2. ANTIMATERIJA JE BITNA
3. NEKA BUDE SVJETLOST
4. NEKA BUDE TAMA
5. NEKA BUDE JO TAME
6. JEDAN SVEMIR ILI MNOTVO NJIH?
DRUGI DIO POSTANAK GALAKTIKA I SKLOP SVEMIRA
7. OTKRIE GALAKTIKA
8. POSTANAK STRUKTURE
TREI DIO POSTANK ZVIJEZDA
9. PRAH PRAHU
10. ZOOLOKI VRT ELEMENATA
ETVRTI DIO POSTANK PLANETA
11. KAD SU SVJETOVI BILI MLADI
12. IZMEU PLANETA
13. BEZBROJNI SVJETOVI
PETI DIO POSTANK IVOTA
14. IVOT U SVEMIRU
15. POSTANAK IVOTA NA ZEMLJI
16. POTRAGA ZA IVOTOM U SUNEVOM SUSTAVU
17. POTRAGA ZA IVOTOM U MLIJENOJ STAZI

KODA POTRAGA ZA NAMA SAMIMA U SVEMIRU
POJMOVNIK
KAZALO

ZAHVALE

Dugujemo zahvalu Robertu Laptonu na tome to je itao pa iznova
itao rukopis, kako bismo bili sigurni da smo mislili ono to smo rekli,
odnosno da smo rekli ono to smo mislili. Njegova dvostruka strunost, u
astrofizici i engleskom jeziku, omoguila je da naa knjiga dosegne razinu
koja bi joj inae bila nedostupna. Takoer smo zahvalni Seanu Carrollu s
Instituta Fermi u Chicagu, Tobiasu Owenu s Havajskog sveuilita,
Stevenu Soteru iz Amerikog prirodoslovnog muzeja, Larryju Squireu sa
sveuilinog kampusa San Diego, Michaelu Straussu s Princentonskog
sveuilita i producentu kue PBS NOVA Tomu Levensonu na
dragocjenim primjedbama koje su znaajno poboljale knjigu.
Na povjerenju koje je od poetka imala u projekt zahvalni smo Betsy
Lerner iz agencije Gernert, koja na rukopisu nije vidjela samo kao knjigu
ve i kao izraz dubokog zanimanja za svemir, to zavreuje najiru
moguu publiku s kojom bi se ova ljubav podijelila.
Glavnina drugog dijela, kao i pojedini dijelovi prvog i treeg dijela
izvorno su se pojavili kao ogledi jednoga od nas (NDT-a) u asopisu
Natural History. Na ovome smo zahvalni Peteru Brownu, glavnom
uredniku asopisa, koji ve dugo herojski pazi kao literarni pas uvar nad
spisateljskim naporima NDT-a.
Autori su vrlo zahvalni i na podrci koji su dobili od Fondacije Sloan
u pisanju i pripremi ove knjige. Oduvijek smo se divili njihovoj spremnosti
da podre projekte poput ovoga.

Neil deGrasse Tyson, New York City
Donald Goldsmith, Berkeley, Kalifornija
Lipanj 2004.


POSTANCI

PREDGOVOR

RAZMILJANJA O POSTANKU
ZNANOSTI I ZNANOSTI O POSTANKU

Stasala je nova sinteza znanstvenog znanja i poela raati plodovima.
Posljednjih godina, odgovori na pitanja o naem kozmikom porijeklu
poeli su se pojavljivati ne vie samo na podruju astrofizike. Radei pod
kiobranom novih disciplina kao to su astrokemija, astrobiologija i
astrofizika estica, astrofiziari su shvatili da se mogu vrlo okoristiti
suradnjom s ovim srodnim podrujima. Oslanjanje na interdisciplinarni
pristup pri pokuajima da se prui odgovor na pitanja Odakle potjeemo?
omoguilo je istraivaima ranije nezamislivu irinu i dubinu uvida u
djelovanje svemira.
U knjizi Postanci: milijarde godina evolucije svemira upoznajemo
itatelja s ovom novom sintezom znanja koje nam prua priliku da
proniknemo ne samo u postanak svemira nego i u postanak najveih
struktura koje je stvorila materija, postanak zvijezda koje osvjetljavaju
svemir, postanak planeta koji su najvjerojatnija stanita ivota, kao i
postanak samog ivota na jednom ili vie planeta.
Ljude ne prestaje oaravati pitanje porijekla, i to iz vie razloga, kako
logikih tako i emotivnih. Teko moemo dokuiti bt bilo ega ako ne
znamo odakle potjee. A od svih pria koje imamo priliku uti, one koje se
odnose na nae porijeklo nailaze na najdublji odjek u nama.
Zaokupljenost sobom, koja nam je usaena evolucijom i iskustvima
na Zemlji, prirodno nas je dovela do toga da budemo usredotoeni na
lokalna zbivanja i pojave u stvaranju glavnine pria o porijeklu. No, sa
svakim korakom u obogaivanju znanja o svemiru stalno smo iznova
otkrivali da ivimo na svemirskom zrncu praine koje krui oko osrednje
zvijezde na rubovima jedne obine galaktike, meu stotinama milijarda
drugih galaktika. Ove vijesti o naoj svemirskoj beznaajnosti aktivirale su
snane obrambene mehanizme u ljudskoj psihi. Mnogi od nas i nesvjesno
nalikuju na onog junaka crtanih filmova koji pogleda zvjezdano nebo i
kae prijatelju: Kad vidim sve ove zvijezde, shvatim koliko smo
beznaajni.
Tijekom cijele povijesti, razne kulture stvarale su mitove o postanku
koji objanjavaju na nastanak kao rezultat djelovanja svemirskih sila to
oblikuju nau sudbinu. Ove prie pomogle su nam da ublaimo osjeaje
beznaajnosti. Iako prie o postanku obino poinju najirom slikom, vrlo
brzo se sputaju na Zemlju, saimajui nastanak svemira, svih kontinenata
i ivota na Zemlji, da bi prele na opirno objanjavanje mnotva
pojedinosti iz ljudske povijesti i ljudske sukobe, kao da se mi na neki nain
nalazimo u samom sreditu postanka.
Gotovo svi raznovrsni odgovori na pitanje o postanku prihvaaju kao
temeljnu pretpostavku da se svemir ponaa u suglasju s opim pravilima
koja se otkrivaju, barem u naelu, ako paljivo ispitamo svijet koji nas
okruuje. Antiki filozofi uzdigli su ovu pretpostavku do zavidnih visina,
tvrdei da mi, ljudi, imamo sposobnost pronicanja u to kako priroda
djeluje, kao i u stvarnost koja postoji ispod onoga to opaamo: u temeljne
istine koje upravljaju svime ostalim. Sasvim razumljivo, oni su smatrali da
e otkrivanje ovih istina biti teko. Prije dvije tisue tri stotine godina, u
svom najznamenitijem razmatranju naeg neznanja, grki filozof Platon
usporedio je ljude koji streme znanju sa zatoenicima okovanim lancima u
pilji, koji nisu u stanju vidjeti predmete iza sebe, te tako do tonog opisa
stvarnosti moraju doi samo promatranjem sjena koje ti objekti bacaju.
Ovom slikom Platon je ne samo iskazao bt ovjekovih napora da
razumije svemir nego je i naglasio da prirodno teimo prema vjerovanju u
to da tajanstveni, teko dokuivi entiteti upravljaju svemirom, raspolaui
znanjem koje je nama, u najboljem sluaju, dostupno samo djelomino i
nakratko. Od Platona do Bude, od Mojsija do Muhameda, od
pretpostavljenog tvorca svijeta do modernih filmova o matrici, ljudi su u
svim kulturama dolazili do zakljuka da neke vie sile, obdarene
razumijevanjem jaza izmeu stvarnosti i povrnog privida, upravljaju
svemirom.
Prije pola tisuljea poelo je izranjati novo razumijevanje prirode.
Ovo vienje, koje danas nazivamo znanou, niklo je iz spoja novih
tehnologija i otkria koja su one omoguile. irenje tiskanih knjiga
Europom, udrueno s istovremenim poboljanjem prijevoza kopnom i
vodom, omoguilo je ljudima da komuniciraju bre i djelotvornije, tako da
su sada mogli doznati to drugi imaju rei i na to reagirati znatno bre nego
u prolosti. Tijekom esnaestoga i sedamnaestoga stoljea ovo je dovelo do
znatno ivlje razmjene zamisli, odnosno do novog naina stjecanja znanja,
utemeljenog na naelu da se najbolji naini razumijevanja svemira temelje
na paljivim promatranjima, kao i na kasnijim nastojanjima da se otkriju
ira i temeljnija naela koja pruaju objanjenja za rezultate tih
promatranja.
Jo je neto utjecalo na roenje znanosti. Znanost se temelji na
sustavnoj skeptinosti, odnosno na neprekidnom, metodinom dovoenju
svega u sumnju. Rijetki meu nama dovode u sumnju vlastite zakljuke, te
je zato znanost stekla svoj skeptiki pristup tako to je favorizirala one koji
dovode u sumnju tue zakljuke. Ovaj pristup s pravom bi se mogao
nazvati neprirodnim; ne toliko zato to potie nepovjerenje u tue
razmiljanje nego zato to znanost nadahnjuje i nagrauje one koji mogu
pokazati da su zakljuci nekog drugog znanstvenika nesumnjivo pogreni.
Znanstvenici koji ispravljaju pogreke kolega ili navode valjane razloge
koji dovode u sumnju njihove zakljuke nalikuju na uitelja zena koji
pljuskom kanjava uenika zato to je zastranio s dobrog puta, s tom
razlikom to se znanstvenici meusobno ispravljaju kao ravnopravni, a ne
kao uitelji i uenici. Nagraujui znanstvenika koji uoi pogreku kod
kolege to je za ljudsku prirodu znatno lake nego uoiti vlastitu
pogreku znanstvenici kao skupina ugradili su u svoju djelatnost sustav
samoispravljanja. Kolektivno su izgradili dosad najdjelotvornije sredstvo
za analiziranje prirode upravo time to su nastojali oslabiti teorije svojih
kolega ak i kada su vrlo uvaavali njihova iskrena nastojanja da obogate
ljudsko znanje. Znanost je tako postala kolektivna potraga, ali nikada nije
bila, niti je trebala biti, drutvo u kojem lanovi jedan drugome izraavaju
meusobno divljenje.
Kao i sve ostalo u napretku ovjeanstva, znanost takoer djeluje
bolje u teoriji nego u praksi. Ne dovode svi znanstvenici u sumnju rezultate
svojih kolega onako rigorozno kao to bi trebalo. Potreba da se ostavi
dojam na znanstvenike koji se nalaze na vanim mjestima, i koji su
ponekad pod djelovanjem imbenika izvan njihovog svjesnog znanja,
moe loe utjecati na mehanizam samoispravljanja znanosti. Na duge staze,
meutim, pogreke ne mogu prevagnuti zato to e ih uoiti drugi
znanstvenici i pridonijeti vlastitoj karijeri time to e ukazati na njih. Oni
zakljuci koji preive napade drugih znanstvenika konano e dostii status
znanstvenih zakona i bit e prihvaeni kao valjani opisi stvarnosti, iako
je znanstvenicima jasno da e se za svaki zakon jednoga dana moda
ustanoviti da je samo dio neke ire i dublje istine.
No, znanstvenici ne provode cijelo vrijeme u nastojanjima da ukau
na pogreke kolega. Uglavnom se bave provjeravanjem jo nedokazanih
hipoteza, koristei pritom neto bolje promatrake rezultate od ranijih.
Svaki tren, meutim, pojavljuju se novi elementi u nekoj vanoj teoriji ili
(ee u doba velikog tehnolokog napretka) itava nova klasa
promatrakih rezultata trasira put prema novom skupu hipoteza koje
objanjavaju te rezultate. Do najveih trenutaka u povijesti znanosti dolazi
i uvijek e dolaziti kada neko novo objanjenje, moda u sudjelovanju s
novim promatrakim rezultatima, izazove seizmiki potres u dotadanjem
vienju naina na koji priroda djeluje. Znanstveni napredak ovisi o
pojedincima iz oba tabora: onih koji sakupljaju bolje podatke i na temelju
njih oprezno zakljuuju; i onih koji mnogo riskiraju ali i mogu mnogo
dobiti uspiju li dovodei u pitanje iroko prihvaene zakljuke.
Skeptino srce znanosti ne ini je osobito privlanom ljudskim
srcima i umovima kojima se ne sviaju neprekidne proturjenosti to u njoj
vladaju, pa zaklon od njih trae u sigurnosti prividno vjenih istina. Da je
znanstveni pristup bio samo jedan u nizu tumaenja svemira, on nikada ne
bi bio uspjean; uspjenost znanosti poiva na injenici da ona
funkcionira! Ako se ukrcate na zrakoplov sagraen po naelima znanosti
naelima koja su proivjela mnogobrojna nastojanja da budu opovrgnuta
imate znatno bolje izglede da stignete na odredite nego ako biste putovali
zrakoplovom sagraenim po pravilima vedske astrologije.
U razmjerno novijoj povijesti, ljudi suoeni s uspjehom znanosti u
tumaenju prirodnih pojava reagirali su na jedan od etiri sljedea naina.
Prvo, manjina je prihvatila znanstvenu metodu kao najbolju nadu za
razumijevanje prirode i nije traila nikakve dodatne naine. Drugo, znatno
vei broj ljudi zanemarivao je znanost, ocijenivi je kao nezanimljivu,
mranu ili protivnu ljudskom duhu. (Oni koji nezasitno gledaju televiziju,
nikad se ne zapitavi kako se to pojavljuju zvuk i slika pred njima,
podsjeaju nas na injenicu da rijei magija i stroj (maina, op. prev.)
imaju zajednike etimoloke korijene.) Tree, takoer manjina, svjesna da
znanost ugroava vjerovanja do kojih oni dre, aktivno se trudi opovrgnuti
znanstvene rezultate koji im smetaju ili ih ljute. To, meutim, ine sasvim
izvan okvira znanstvenog skepticizma, kao to se lako moete uvjeriti ako
upitate nekog od njih: Koji bi vas dokazi uvjerili da niste u pravu? Ovi
protivnici znanosti jo osjeaju ok koji je John Don opisao u pjesmi
Anatomija svijeta: prva godinjica, napisanoj 1661. kada su se poeli
javljati prvi plodovi suvremene znanosti:

Nova filozofija sve sa sumnjom mete,
element vatra stavljen je u stranu.
Sunce daleko, ni Zemlje vie nema,
Tko zna to se tu jo dui sprema.
Ne ustee se nitko rei: nebeski je svod
More po kom plovi taj zemaljski brod,
a tu je jo mnogih novih; a ovaj na, kau
Razmrvio se sve do svojih atoma,
Sad u komadima, bez kue i doma.

etvrto, veliki broj ljudi prihvaa znanstveno vienje prirode, ali se
ne odrie vjerovanja u to da postoje natprirodni entiteti, nedostupni naem
shvaanju, koji upravljaju svemirom. Baruch Spinoza, filozof koji je
izgradio najpostojaniji most izmeu prirodnog i natprirodnog, odbijao je
svako razlikovanje prirode i Boga, smatrajui da je svijet istodobno i
priroda i Bog. Pristalice konvencionalnijih religija, koji obino dre do
ovog razlikovanja, esto pomiruju prirodno i natprirodno tako to mentalno
razdvajaju podruja u kojima prirodno i natprirodno djeluje.
Bez obzira na to kojem od ovih tabora pripadate, nema sumnje da su
ovo vrlo povoljna vremena da se dozna to je novo u svemiru. Otisnimo se
zato u pustolovnu potragu za naim svemirskim porijeklom poput detektiva
koji izvode zakljuke o zloinu na temelju ostavljenih tragova. Pozivamo
vas u ovu potragu za svemirskim postancima i nainima da se oni
protumae kako bismo zajedno moda doli do istine o tome kako se dio
svemira pretvorio u nas.

Dizanje zastora

NAJVEA IKAD ISPRIANA PRIA

Kad je jednom uspjeno pokrenut, svijet je uporno u gibanju ve dugi niz
godina. Iz tog poetka sve je proizalo.
Lukrecije

Prije nekih etrnaest milijarda godina, na poetku vremena,
sveukupni prostor, materija i energija poznatog svijeta bili su zbijeni u
obujam veliine glavice pribadae. Svemir je tada bio toliko topao da su
sve osnovne sile prirode, koje zajedno opisuju svijet, bile stopljene u jednu
jedinstvenu silu. Kad je svemir bio star samo 10
43
sekunde, a temperatura
mu bila 10
30
stupnjeva prije toga nijedna naa teorija o materiji i prostoru
nema smisla crne jame su spontano nastajale, nestajale, pa ponovo
nastajale iz energija sadranih u jedinstvenom polju sile. U tim konanim
uvjetima, kojima se bavi spekulativna fizika, struktura prostora i vremena
bila je izrazito zakrivljena, dok je klokotala unutar spuvasto-pjenastog
ustroja. Tijekom tog razdoblja, nisu se mogle razlikovati pojave koje
opisuje Einsteinova opa teorija relativnosti (suvremena teorija gravitacije)
od onih koje opisuje kvantna mehanika (opis materije u najmanjim
veliinama).
Kako se svemir irio i hladio, gravitacija se odvojila od ostalih sila.
Ubrzo zatim, razdvojile su se jedna od druge jaka nuklearna sila i
elektroslaba sila, a taj je dogaaj pratilo ogromno oslobaanje uskladitene
energije. Ovo oslobaanje dovelo je do brzog poveanja veliine svemira,
za faktor 10
50
. Brzo irenje, poznato kao razdoblje inflacije, rasprilo je i
ujednailo materiju i energiju tako da su varijacije gustoe u raznim
dijelovima postale manje od jednog stotisuitog dijela.
Od ove toke moemo nastaviti dalje, oslanjajui se na fiziku
potvrenu u laboratorijskim prouavanjima. Svemir je bio dovoljno vru
da fotoni spontano pretvaraju svoju energiju u parove estica materije i
antimaterije, koje su se odmah nakon nastajanja meusobno ponitavale
(anihilirale), vraajui se energetski oblik fotona. Zbog nepoznatih nam jo
razloga, pod djelovanjem sile koja je razdvajala estice od antiestica
naruena je u jednom trenutku simetrija izmeu materije i antimaterije, to
je dovelo do neznatnog pretika materije nad antimaterijom. Iako neznatna,
ova asimetrinost imala je kljunu vanost za kasniji razvoj svemira: na
svakih milijardu estica antimaterije nastajala je milijarda plus jedna
estica materije.
Kako se svemir dalje hladio, elektroslaba sila rastoila se u
elektromagnetnu silu i slabu nuklearnu silu, ime je bio upotpunjen
dananji skup etiri zasebne sile prirode. Kako je energija fotonske kupke i
dalje opadala, iz raspoloivih fotona se vie nisu mogli stvarati parovi
estica i antiestica. Svi preostali parovi estica materije i antimaterije brzo
su se meusobno ponitili, tako da je u svemiru preostala samo po jedna
estica materije na svakih milijardu fotona dok antimaterije uope nije
bilo. Da nije dolo do ove asimetrinosti izmeu materije i antimaterije,
irei svemir zauvijek bi se sastojao jedino od svjetlosti. U njemu ne bi bilo
nieg drugog, ak ni astrofiziara. Tijekom razdoblja od priblino tri
minute, dobili smo materiju u obliku protona i neutrona, od kojih su se
mnogi povezali, postajui najjednostavnije atomske jezgre. U
meuvremenu, slobodni elektroni rasprivali su fotone, tvorei neprozirnu
juhu materije i energije.
Kada je temperatura svemira pala na nekoliko tisua kelvina to je
neto vie od temperature visoke pei gibanje slobodnih elektrona
dovoljno se usporilo da ih jezgre privuku iz juhe i tako sagrade atome
vodika, helija i litija, tri najlaka elementa. Svemir je tada postao proziran
(prvi put) za vidljivu svjetlost, a ti slobodni prafotoni vidljivi su danas kao
svemirska mikrovalna pozadina. Tijekom svoje prve milijarde godina
svemir se nastavio iriti i hladiti, a materija se pod djelovanjem gravitacije
okupljala u masivna zborita koja nazivamo galaktike. Samo u granicama
svemira koji moemo vidjeti, nastalo je stotinu milijarda galaktika, od
kojih svaka sadri na stotine milijarda zvijezda u ijim se jezgrama
odigrava termonuklearna fuzija. U unutranjosti ovih zvijezda, s masom
priblino deset puta veom od Suneve, postojali su dovoljno visoki
tlakovi i temperature da procesom nukleosinteze nastanu elementi teih od
vodika, raunajui tu i one od kojih su izgraeni planeti i ivot na njima. Ti
elementi bili bi za nas beskorisni da su ostali u unutranjosti zvijezda. Ali
zvijezde velike mase zavravaju svoj ivotni vijek u eksplozijama,
rasipajui galaktikom svoju kemijski bogatu unutranjost.
Poslije 7 ili 8 milijarda godina ovakvog rasipanja nastala je i jedna
neuoljiva zvijezda (Sunce) u jednom ni po emu naroitom podruju
(Orionov krak) jedne ni po emu posebne galaktike (Mlijene staze) u ni
po emu posebnom dijelu svemira (na rubovima superjata u zvijeu
Djevica). Oblak plina iz kojeg se Sunce oblikovalo sadravao je dovoljan
pretiak teih elemenata da iznjedri i nekoliko planeta, na tisue asteroida i
na milijarde kometa. Tijekom nastajanja zvjezdanog sustava, materija se
kondenzirala i skupljala u vee grude na nekim mjestima u roditeljskom
oblaku plina koji se vrtloio oko Sunca. Od tih su gruda nastali planeti.
Tijekom stotina milijuna godina neprekidni su udari vrlo brzih kometa i
drugih ostataka oblaka odravali povrine planeta u tekuem stanju,
onemoguujui nastanak sloenih molekula na njima. No kako je u
Sunevom sustavu ostajalo sve manje nesakupljenog interplanetnog
materijala, povrine planeta poele su se hladiti. Planet koji zovemo
Zemljom stvoren je na stazi toliko udaljenoj od Sunca da atmosfera Zemlje
moe odravati oceane u tekuem stanju. Da je Zemlja nastala blie Suncu,
oceani bi isparili. Da je stvorena na veoj udaljenosti od zvijezde, oceani bi
se zaledili. U oba sluaja, ivot kakav mi poznajemo ne bi se razvio.
U kemijski bogatim tekuim oceanima, pod djelovanjem nekog
kemizma koji nam nije poznat, nastale su jednostavne anaerobne bakterije
koje su nehotice pretvorile Zemljinu atmosferu punu ugljinog dioksida u
atmosferu koja je sadrala dovoljno kisika da doe do pojave aerobnih
organizama koji su se poeli razvijati, postupno postajui prevladavajui
ivot u oceanima i na kopnu. Ti isti atomi kisika, koji se obino javljaju u
parovima (O
2
), mogu se takoer povezivati u trojke (O
3
) u viim
dijelovima atmosfere. Ovako povezan, kisik zatitio je povrinu Zemlje od
glavnine ultraljubiastih fotona sa Sunca, koji vrlo nepovoljno djeluju na
molekule.
Izuzetna raznovrsnost ivota na Zemlji, kao i (moe se pretpostaviti)
drugdje u svemiru, temelji se na obilju ugljika u svemiru, a ugljik je
kemijska okosnica bezbrojnih molekula (i jednostavnih i sloenih); postoji
vie vrsta molekula zasnovanih na ugljiku nego svih drugih molekula
zajedno. Ali ivot je krhak. Zemlja se sudara s velikim tijelima, zaostalim
iz razdoblja nastanka Sunevog sustava; takvi sudari svojevremeno su bili
uobiajena pojava, jo uvijek izazivaju prave katastrofe u Zemljinim
ekosustavima. Prije samo 65 milijuna godina (to je manje od 2 posto
Zemljine starosti) asteroid mase deset bilijuna tona udario je u podruje
koje je danas poznato kao poluotok Yucatan, zbrisavi preko 70 posto
kopnene flore i faune naeg planeta, ukljuujui i sve dinosauruse, glavne
kopnene ivotinje iz te epohe. Ova ekoloka tragedija pruila je priliku da
mali preivjeli sisavci zauzmu upravo ispranjene nie. Iz grane tih
sisavaca, koja se razvila u ivotinje s velikim mozgovima i koje nazivamo
primati, izdvojio se rod i vrsta Homo sapiens s takvom inteligencijom
koja njenim pripadnicima omoguila osmisliti metode i orua znanosti;
utemeljiti astrofiziku; dokuiti nastanak i razvoj svemira.
Da, svemir je imao poetak. Da, svemir se i dalje razvija. I da, moe
se pratiti porijeklo svakog atoma naih tijela do Velikog praska, odnosno
do termonuklearne pei u unutranjosti masivnih zvijezda. Mi nismo
sluajno u svemiru, mi smo dio njega. Roeni smo iz njega. Moglo bi se
ak rei da preko nas, ovdje u ovom zabitom kutku, svemir osmiljava
samoga sebe. A tek smo na poetku toga puta.

PRVI DIO

Postanak svemira

1.

U POETKU

Upoetku bijae fizika. Fizika opisuje kako se materija, energija,
prostor i vrijeme ponaaju i u kakva meudjelovanja stupaju. Igra ovih
likova u naoj svemirskoj drami stoji u temelju svih biolokih i kemijskih
pojava. Sve to je od temeljne vanosti i to je blisko nama Zemljanima
poinje zakonima fizike i temelji se na njima. Kada primijenimo te zakone
na astronomska zbivanja, tada imamo posla s fizikom u velikim
razmjerima koju nazivamo astrofizika.
Na gotovo svakom podruju znanstvenog istraivanja, ali osobito u
fizici, do novih otkria dolazi se na konanim granicama naih sposobnosti
mjerenja dogaaja i situacija. U ekstremnim uvjetima materije, kao to je
okolina crnih jama, gravitacija snano savija kontinuum prostorvremena. U
ekstremnim uvjetima energije, termonuklearna fuzija odrava samu sebe na
temperaturi od 15 milijuna stupnjeva u jezgrama zvijezda. A krajnje
nezamislive uvjete sreemo u nepojmljivo toploj i gustoj sredini koja je
postojala u prvim trenucima svemira. Da bi se razumjelo to se zbiva na
svim ovim mjestima bili su neophodni zakoni fizike koji su otkriveni
poslije 1900. godine, tijekom razdoblja koje fiziari sada nazivaju
suvremeno doba, za razliku od klasinog doba u kojeg spada cjelokupna
prethodna klasina fizika.
Jedno od glavnih svojstava klasine fizike je da dogaaji, zakoni i
predvianja imaju smisla, da izgledaju logino. Svi su oni otkriveni i
provjereni u obinim laboratorijima smjetenim u obinim zgradama.
Zakoni gravitacije i zakoni gibanja, elektriciteta i magnetizma, kao i oni o
prirodi i ponaanju toplinske energije i dalje se predaju na satovima
srednjokolske fizike. Ova otkria o svijetu prirode pokrenula su
industrijsku revoluciju koja je preobrazila kulturu i drutvo na naine
nezamislive prolim generacijama; takoer su zadrala sredinju ulogu u
tumaenju onoga to se dogaa i zato se dogaa u svijetu svakodnevnog
iskustva.
Za razliku od toga, u suvremenoj fizici kao da nita nema smisla zato
to se sve zbiva na podrujima koja se nalaze daleko izvan onih dostupnih
ljudskim osjetima. To i nije tako loe. Moemo sretno zakljuiti da su nai
svakodnevni ivoti poteeni krajnje fizike. Jednog normalnog jutra vi
ustajete iz postelje, odlazite u kupaonicu, ruate, pa kreete na posao. Na
kraju dana, vai ukuani oekuju da ne izgledate drukije nego onda kada
ste poli, odnosno da se vratite kui u jednom komadu. Ali zamislite da
stiete u ured, ulazite u pregrijanu dvoranu za sastanke u 10:00 i odjednom
gubite sve elektrone ili, jo gore, atomi vaeg tijela razlijeu se na sve
strane. To bi ba bilo loe. Ili zamislite da sjedite u uredu i pokuavate
raditi uz stolnu svjetiljku od 75 vata, kad netko ukljui rasvjetu od 500
kilovata na stropu, to dovodi do toga da vae tijelo poinje letjeti po
prostoriji, odbijajui se o zidove, sve dok ne proleti kroz prozor. Ili,
recimo, odete poslije posla na natjecanje u sumo hrvanju, gdje s
nevjericom gledate kako se dva gotovo okrugla borca sudaraju, nestaju, a
zatim spontano postaju dvije zrake svjetlosti koje naputaju dvoranu u
suprotnim smjerovima. Ili na povratku kui poete nekim putem kojim
inae ne idete, a kad se naete u blizini neke mrane zgrade ona vas usisa u
sebe, poevi od stopala, isteui vam tijelo od nonih prstiju do tjemena,
dok vas sabija po irini kako bi vas provukla kroz jamu iz koje vam nema
povratka.
Da se ovakvi dogaaji odigravaju u naem svakodnevnom ivotu,
suvremena fizika izgledala bi nam znatno manje udna; nae poznavanje
temelja teorije relativnosti i kvantne mehanike prirodno bi proizlazilo iz
ivotnoga iskustva i sve bi to imalo smisla; a nai ukuani vjerojatno nas
uope ne bi ni putali da idemo na posao. Ali u prvim minutama svemira
ovakve stvari neprekidno su se zbivale. Da bismo ih predoili sebi i
razumjeli, nema nam druge ve utemeljiti novu vrstu zdravoga razuma,
drukiju intuiciju o tome kako se materija ponaa i kako fiziki zakoni
opisuju njezino ponaanje pri ekstremnim temperaturama, gustoi i tlaku.
Moramo zakoraiti u svijet jednadbe E = mc
2
.
Albert Einstein objavio je prvu verziju ove slavne jednadbe 1905.
godine, iste one kada se u uvaenom njemakom asopisu za fiziku
Annalen der Physik pojavio njegov kapitalan rad pod naslovom Zur
Elektrodynamik der bewegter Krper. U prijevodu ovaj naslov glasi O
elektrodinamici tijela u gibanju, ali je znatno poznatiji kao Einsteinova
specijalna teorija relativnosti koja je uvela novi pogled na prirodu i to tako
da je zauvijek promijenila nae predodbe o prostoru i vremenu. Einsteinu
je tada bilo samo dvadeset est godina i radio je kao slubenik vicarskog
patentnog zavoda u Bernu. Neto kasnije iste godine Einstein je prvi put
naveo gornju slavnu jednadbu u sasvim kratkom radu (dvije i pol stranice)
objavljenom u istom glasilu: Ist die Trgheit eines Krpers von seinem
Energieinhalt abhngig? (Ovisi li inercija tijela o njegovom energetskom
sadraju?) Da bismo vas potedjeli truda potrage za izvornim tekstom,
odnosno izvoenja eksperimenta kojim biste provjerili Einsteinovu teoriju,
rei emo vam da je odgovor na pitanje postavljeno u naslovu potvrdan.
Da, ovisi. Evo Einsteinovih rijei:
Ako tijelo emitira energiju E u obliku zraenja, masa mu se smanjuje
za E/c
2
... Masa nekog tijela je mjera njegovog energetskog sadraja; ako se
energija mijenja za iznos E, masa se mijenja za isti iznos.
Kao putokaz u ispravnost ovog iskaza, Einstein dodaje:
Nije nemogue da se kod tijela iji je energetski sadraj u visokoj
mjeri promjenjiv (soli radija, na primjer) ova teorija moe uspjeno
provjeriti.
Evo, sad imate algebarski naputak za sve prilike kada elite
pretvarati materiju u energiju ili energiju u materiju. E = mc
2
energija
sadrana u nekoj masi jednaka je umnoku te mase i kvadrata brzine
svjetlosti prua nam izuzetno snani raunsko orue koje nam proiruje
sposobnost spoznaje i razumijevanja svemira od toga kakav je sada pa sve
do infinitezimalnih djelia sekunde nakon roenja naeg svijeta. Ovom
jednadbom moete ustanoviti koliko energije neka zvijezda moe
proizvesti ili koliko moete dobiti pretvaranjem novia koje imate u
depu u korisne oblike energije.
Najpoznatiji oblik energije koji blista svuda oko nas, premda ga
uglavnom ne prepoznajemo niti znamo za njega je foton, nedjeljiva
estica vidljive svjetlosti ili bilo kojeg drugog oblika elektromagnetnoga
zraenja. Mi svi ivimo pod neprekidnim pljuskom fotona: sa Sunca,
Mjeseca i zvijezda; iz vae penice, lustera i none svjetiljke; iz stotina
radio i televizijskih stanica; iz bezbroj mobilnih telefona i radarskih
odailjaa. Zato onda ne vidimo svakodnevno pretvaranje energije u
materiju ili materije u energiju? Energija obinih fotona daleko je ispod
mase ak i najmanje masivnih subatomskih estica, tako da ne moe biti
pretvorena prema jednadbi E = mc
2
. Budui da fotoni sadre premalo
energije da bi postali bilo to drugo, oni vode jednostavne, rekli bismo
neuzbudljive ivote.
eznete li za malo akcije s E = mc
2
? Dajte se u potragu za fotonima
gama zraenja koji nipoto ne oskudijevaju u energiji imaju je barem
200.000 puta vie nego vidljivi fotoni. No od njih ete se ubrzo razboljeti i
umrijeti od raka, ali prije no to se to dogodi ukazat e vam se prilika da
vidite parove elektrona, jedan napravljen od materije, a drugi od
antimaterije, kako se pojavljuju tamo gdje su prethodno bili fotoni. Moi
ete takoer vidjeti kako se sudaraju parovi elektrona materije i
antimaterije, meusobno se ponitavajui i opet stvarajui fotone gama
zraenja. Podignite energiju fotona jo 2000 puta i sada imate gama
zraenje dovoljne energije da, po jednadbi E = mc
2
, stvore estice kao to
su neutroni, protoni i njihovi antimaterijski parnjaci, s masom koja je
gotovo 2000 puta vea od mase elektrona. Visokoenergetski fotoni ne
nalaze se na svakom mjestu, ali ih ima u mnogim svemirskim topionicama.
Za gama zraenje gotovo bilo koja sredina toplija od nekoliko milijarda
stupnjeva sasvim je odgovarajua.
Ogroman je kozmoloki znaaj estica i energetskih paketa koji se
pretvaraju jedni u druge. Trenutno, temperatura naeg svemira koji se iri,
ustanovljena mjerenjem mikrovalnih fotona koji ispunjavaju svekoliki
prostor, iznosi samo 2,73 kelvina. (Na Kelvinovoj ljestvici sve temperature
imaju pozitivnu vrijednost; estice imaju najmanju moguu energiju na 0
kelvina; sobna temperatura iznosi 295 kelvina, dok voda vrije na 373
kelvina.) Poput fotona vidljive svjetlosti, mikrovalni fotoni prehladni su da
bi se smjeli nadati pretvaranju u estice po jednadbi E = mc
2
. Drugim
rijeima, nijedna poznata estica nema tako malu masu da moe nastati od
oskudne energije jednog mikrovalnog fotona. Isto vrijedi za fotone
radiovalova, infracrvene i vidljive svjetlost, kao i za ultraljubiasto i
rendgensko zraenje. Jednostavnije govorei, za sva pretvaranja estica
potrebno je gama zraenje. Juer je, meutim, svemir bio neto manji i
neto topliji nego danas. A prekjuer jo manji i jo topliji. Vratite satove
jo unatrag recimo za 13,7 milijarda godina i nai ete se u
praiskonskoj juhi, u razdoblju kada je temperatura svemira bila dovoljno
visoka da bude astrofiziki zanimljiva. Svijet je, naime, tada bio ispunjen
gama zraenjem.
Razumijevanje ponaanja prostora, vremena, materije i energije od
Velikog praska do danas jedan je od najveih uspjeha ljudske misli. Ako
tragate za potpunim objanjenjem dogaaja u najranijim trenucima, kada je
svemir bio manji i topliji nego ikada poslije, morate otkriti nain kako se
etiri poznate sile prirode gravitacija, elektromagnetizam, jaka i slaba
nuklearna sila meusobno odnose, kako se objedinjuju i postaju
jedinstvena meta-sila. Takoer, morate nekako i pomiriti dvije trenutno
neusklaene grane fizike: kvantnu mehaniku (znanost o malom) i opu
relativnost (znanost o velikom).
Potaknuti uspjenim povezivanjem kvantne mehanike i
elektromagnetizma sredinom dvadesetoga stoljea, fiziari su pohitali da
spoje kvantnu mehaniku i opu relativnost u jedinstvenu i usklaenu
teoriju kvantne gravitacije. Iako su svi dosadanji pokuaji u ovom smislu
zakazali, barem smo ustanovili gdje se nalazi glavna prepreka: u
Planckovoj eri. Rije je o svemirskoj eri koja je trajala do 10
-43
sekunde
(jedan deset milijunti bilijunti bilijunti bilijunti dio sekunde) poslije
poetka. Kako se informacije ne mogu kretati bre od svjetlosti, a to je
okruglo 3 10
8
metara u sekundi, neki hipotetski promatra smjeten bilo
gdje u svemiru za vrijeme Planckove ere ne bi mogao vidjeti dalje od 3
10
35
metara (tri stotine milijarditi bilijunti bilijunti dio metra). Njemaki
fiziar Max Planck, po kojem su ovo nepojmljivo malo vrijeme i
udaljenost dobili naziv, doao je na zamisao o kvantiziranju energije 1900.
godine i danas se smatra utemeljiteljem kvantne mehanike.
Svakodnevni ivot nije, meutim, nimalo ugroen svime ovime.
Sukob kvantne mehanike i gravitacije ne suoava suvremeni svemir ni s
kakvim potekoama. Astrofiziari primjenjuju pravila i sredstva ope
teorije relativnosti i kvantne mehanike na potpuno razliite klase problema.
Ali u poetku, za vrijeme Planckove ere, veliko je bilo malo, tako da je
moralo postojati neko prisilno vjenanje izmeu dva podruja. Naalost, i
dalje nam je nepoznato na to su se mladenci tom prigodom zavjetovali,
odnosno nikakvi (poznati) zakoni fizike sa sigurnou ne opisuju kako se
svemir ponaao tijekom kratkog medenog mjeseca, prije no to je irenje
svemira prisililo vrlo veliko i vrlo malo da se trajno razdvoje.
Na kraju Planckove ere, gravitacija se oslobodila od ostalih, jo
ujedinjenih sila prirode, stekavi nezavisan identitet koji nae sadanje
teorije sasvim dobro opisuju. Kada je svemir preao starost od 10
-35

sekundi, nastavio se i dalje iriti i hladiti, a ostatak nekada ujedinjenih sila
razdvojio se na elektroslabu silu i jaku nuklearnu silu. Jo kasnije,
elektroslaba sila rascijepila se na elektromagnetnu silu i slabu nuklearnu
silu, ime su konano nastale etiri samostalne sile za koje danas znamo
pri emu slaba sila upravlja radioaktivnim raspadom, jaka sila povezuje
estice u atomskoj jezgri, elektromagnetna sila dri na okupu atome u
molekulama, dok gravitacija dri na okupu vee koliine materije. U
vrijeme kada je svemir dostigao starost od jednog bilijuntog dijela
sekunde, njegove prestrukturirane sile, uz jo nekoliko kljunih dogaaja,
ve su odredile temeljna svojstva naeg svijeta, od kojih svako zavreuje
da se o njemu napie posebna knjiga.
Kako je prolazio prvi bilijunti dio sekunde svemira, ve je dolo do
meudjelovanja materije i energije. Neposredno prije, za vrijeme i nakon
to su se jaka i elektroslaba sila razdvojile, svemir bijae uskomeani ocean
kvarkova, leptona i njihovih antimaterijskih parnjaka, uz bozone koji su
omoguavali ovim esticama da stupaju u meudjelovanja. Nijedna od tih
estica, barem koliko nam je poznato, ne moe se podijeliti na manje i
osnovnije sastojke. Fotoni, ukljuujui i one koji stvaraju vidljivu svjetlost,
pripadaju obitelji bozona. U leptone, od kojih su laicima najpoznatiji
elektroni i (moda) neutrini; a najpoznatiji kvarkovi su... e, nema
najpoznatijih kvarkova zato to u obinom ivotu uvijek imamo kvarkove
vezane u esticama kao to su protoni i neutroni. Svakoj vrsti kvarkova
dodijeljen je apstraktan naziv koji nema nikakav filoloki, filozofski ili
pedagoki smisao. Nazivi su tu jedino zato da bismo kvarkove razlikovali u
govoru/ pisanju: gore i dolje, udan i armantan, vrh i dno.
Usput budi reeno, bozoni su nazvani po indijskom fiziaru
Satyendranathu Boseu. Rije lepton potjee od grkog leptos, to znai
lak ili mali. Kvarkovi, meutim, imaju knjievno i znatno
matovitije porijeklo. Ameriki fiziar Murray Gell-Mann, koji je 1964.
predloio teoriju o postojanju kvarkova i koji je u to vrijeme smatrao da
obitelj kvarkova ima samo tri lana, preuzeo je naziv za njih iz jednog
tipino sloenog ulomka iz romana Jamesa Jojcea Finnegansovo bdijenje:
Three quarks for Muster Mark! Nazivi kvarkova imaju jednu nesumnjivu
vrlinu: svi su jednostavni. Ovom se vrlinom ba ne mogu uvijek podiiti
kemiari, biolozi i geolozi pri izboru naziva u svojim podrujima.
Kvarkovi su neobini. Za razliku od protona, iji elektrini naboj
iznosi +1, i elektrona, iji naboj iznosi 1, kvarkovi imaju iznose naboja
1/3 ili 2/3, s pozitivnom ili negativnim predznakom. Osim u
najekstremnijim uvjetima, jedan kvark nikada neete zatei u obliku
samostalnog entiteta; uvijek e se javljati zajedno s jo jednim ili s jo dva
kvarka. tovie, sila koja dri na okupu dva ili vie kvarka postaje snanija
to ih vie razdvajate kao da su povezani nekom subnuklearnom
gumenom vrpcom. Ako ipak uspijete dovoljno razdvojiti kvarkove,
gumena vrpca meu njima e pui. Energija uskladitena u napetoj vrpci
tada priziva E = mc
2
i stvara nove kvarkove na dva kraja te vas tako vraa
na poetak.
Tijekom ere kvarkova i leptona u prvom bilijuntom dijelu sekunde
svemira, njegova gustoa bila je tolika da se prosjeni razmak izmeu
nepovezanih kvarkova nije razlikovao od razmaka izmeu povezanih
kvarkova. U tim uvjetima, meusobna privrenost meu oblinjim
kvarkovima nije mogla biti jednoznano odreena te su se oni slobodno
kretali. Do eksperimentalne potvrde ovog stanja materije, koje je sasvim
prikladno nazvano kvarkovska juha, dola je 2002. godine jedna ekipa
fiziara iz Nacionalnog laboratorija Brookhaven na Long Islandu.
Kombinacija promatrakih rezultata i teorije navodi nas na zakljuak
da je neka epizoda u vrlo ranom svemiru, moda prilikom nekog od
dijeljenja sila na dvije podvrste, imala za posljedicu nastanak vane
asimetrije pri kojoj su estice materije postale brojnije od estica
antimaterije za otprilike jednu na milijardu to se pokazalo kao dovoljna
razlika da mi danas postojimo. Ovo malo nepodudaranje teko da je uope
moglo biti zapaeno usred neprekidnog stvaranja, anihiliranja i ponovnog
stvaranja kvarkova i antikvarkova, elektrona i antielektrona (poznatijih kao
pozitroni) i neutrina i antineutrina. Tijekom te ere, maleni pretiak materije
nad antimaterijom imao je bezbroj prilika da nae estice s kojima bi se
ponitio, kao to su to uinile i sve ostale estice.
Ali takve prilike nisu jo dugo potrajale. Kako se svemir nastavio
iriti i hladiti, temperatura mu je brzo pala ispod bilijun kelvina. Od
poetka je protekao milijunti dio sekunde, ali sad ve mlaki svemir vie
nije imao dovoljnu ni temperaturu ni gustou da kuha kvarkove. Svi
kvarkovi brzo su se doepali partnera za ples, stvorivi postojanu novu
obitelj tekih estica nazvanih hadroni (od grke rijei hadros, to znai
gust). Udruivanje kvarkova u hadrone brzo je dovelo do nastanka
protona i neutrona, kao i drugih, manje poznatih vrsta tekih estica koje se
sve sastoje od neke kombinacije kvarkova. Mala asimetrija izmeu
materije i antimaterije u juhi kvarkova i leptona sada se prenijela na
hadrone, to je imalo izuzetne posljedice.
Kako se svemir hladio, koliina raspoloive energije za spontano
stvaranje estica postojano je opadala. U eri hadrona, fotoni vie nisu
mogli raunati na E = mc
2
za pravljenje parova kvarkova i antikvarkova:
njihovo E vie nije bilo dovoljno za nastanak mc
2
parova. Osim toga,
fotoni koji su nastajali iz svih preostalih anihilacija nastavili su gubiti
energiju u procesu irenja svemira, sve dok ona konano nije pala ispod
praga neophodnog za stvaranje parova hadrona i antihadrona. Svakih
milijardu anihilacija ostavljalo je za sobom milijardu fotona dok je
preivljavao samo jedan hadron, nijemi svjedok maloga pretika materije
nad antimaterijom u ranom svemiru. Ti samotni hadroni, ta milijardinka
energetske juhe, na kraju e stvoriti sveukupnu materiju: iz njih e nastati
galaktike, zvijezde, planeti i ljudi.
Da nije bilo te neravnotee od milijardu prema milijardu i jedan
izmeu materije i antimaterije, sveukupna masa u svemiru (s izuzetkom
tamne materije iji je oblik i dalje nepoznat) ponitila bi se prije no to bi
svemir navrio jednu sekundu postojanja, ostavivi za sobom svijet u
kojem bismo vidjeli (kada bi nas bilo) fotone i nita drugo konani
scenarij po modelu Neka bude svjetlost.
Ali sada je protekla prva sekunda.
Na temperaturi od milijardu kelvina svemir je i dalje vru jo moe
kuhati elektrone koji se, zajedno sa svojim antimaterijskim parnjacima
pozitronima sad pojavljuju, a sad nestaju. Ali kako se nastavlja irenje i
hlaenje svemira, njihovi dani (tonije, sekunde) bivaju odbrojani. Ono to
se prethodno dogodilo s hadronima sada se zbilo i s elektronima i
pozitronima: meusobno su se ponitili, a samo je jedan na milijardu
preivio samoubilaki pakt materije i antimaterije. Ostali elektroni i
pozitroni stradali su i preplavili svemir pravim morem fotona.
Kada se okonala era meusobnog ponitavanja elektrona i
pozitrona, u svemiru je na svaki proton dolazio po jedan elektron. S
nastavkom hlaenja, odnosno kako je temperatura pala ispod 100 milijuna
stupnjeva, protoni su se dijelom povezivali s drugim protonima i
neutronima, stvarajui atomske jezgre i pripremajui teren za jedan budui
svemir u kojem e 90 posto ovih jezgri otpadati na vodik, a 10 posto na
helij, uz tek male dodatke u obliku jezgara deuterija, tricija i litija.
Protekle su dvije minute od poetka.
Sljedeih 380.000 godina nita se znaajno nije dogodilo u naoj juhi
vodikovih i helijevih jezgri, elektrona i fotona. Tijekom tih stotina milenija
temperatura svemira bila je dovoljno visoka da se elektroni slobodno kreu
meu fotonima.
Kao to emo uskoro vidjeti u treem poglavlju, ova sloboda naglo
se zavrila kada se temperatura svemira spustila ispod 3000 kelvina (to je
priblino polovica temperature na povrini Sunca). Tek tada su elektroni
zauzeli mjesta na stazama oko jezgri, stvarajui atome. Vjenanjem
elektrona i jezgri, novonastali atomi nali su se usred fotona vidljive
svjetlosti, ime je zavrena pria o nastanku estica i atoma u
praiskonskom svemiru.
Nastavak irenja svemira doveo je do novog slabljenja energije
fotona. Danas, u kojem god pravcu astrofiziari pogledali, svuda nailaze na
trag mikrovalnih fotona na temperaturi od 2,73 kelvina, to je samo tisuiti
dio vrijednosti temperature kojom su oni raspolagali u doba nastanka
atoma. Raspodjela ovog zraenja na nebu ista koliina energije stie iz
svih pravaca uva sjeanje na raspodjelu materije u svemiru neposredno
prije no to su atomi stvoreni. Iz ove raspodjele astrofiziari mogu stei
mnotvo podataka, meu kojima su starost i oblik svemira. Iako su atomi
danas dio svakodnevnog ivota svemira, Einsteinovu jednadbu eka jo
puno posla u akceleratorima, gdje se parovi estica materije i antimaterije
rutinski stvaraju iz energetskih polja; u jezgri Sunca, gdje 4,4 milijuna tona
materije biva pretvoreno u energiju svake sekunde; i u sreditima svih
drugih zvijezda.
E = mc
2
nalazi primjenu i u blizini crnih jama, tik izvan njihovog
dogaajnog obzora, gdje mogu nastajati parovi estica i antiestica nautrb
silne gravitacijske energije crne jame. Britanski kozmolog Stephen
Hawking prvi je opisao ovu pojavu 1975., pokazavi da cjelokupna masa
crne jame moe polako ispariti pod djelovanjem ovog procesa. Drugim
rijeima, crne jame nisu sasvim crne. Pojava je poznata kao Hawkingovo
zraenje i slui kao podsjetnik na stalnu upotrebljivost Einsteinove
najpoznatije jednadbe.
Ali to se dogaalo prije sve ove svemirske strke. to je bilo prije
poetka?
Astrofiziari ne znaju nita o tome. Odnosno, nae najmatovitije
zamisli su nita ili vrlo malo utemeljene na eksperimentalnoj znanosti.
Ipak, ljudi skloni religijskom pogledu na svijet tvrde, esto uz prizvuk
samouvjerenosti, da je neto moralo pokrenuti cijelu stvar: neka sila vea
od svih ostalih, izvor iz kojeg je sve proizalo. Prapokreta. Za ove ljude to
neto je, naravno, Bog, ija se priroda mijenja od vjernika do vjernika, ali i
koji je uvijek odgovoran za poetak kotrljanja lopte.
Ali to ako je svemir oduvijek postojao, u stanju koje tek trebamo
odrediti kao multiverzum, na primjer, u okviru kojega je ono to mi
nazivamo svemirom samo mjehuri u zapjenuanom oceanu? Ili to ako je
svemir, poput njegovih estica, odjednom iskoio ni iz ega to bismo
mogli vidjeti?
Ovakvi odgovori obino ne zadovoljavaju nikoga. No, oni nas
podsjeaju na to da je ueno neznanje prirodno stanje uma istraivakih
znanstvenika na stalno promjenjivoj granici znanja. Ljudi koji su za sebe
smatrali da ne znaju nita nikada se nisu dali u potragu za granicom niti
su na nju naletjeli izmeu onoga to je poznato i to je nepoznato u
svemiru. A tu poiva oaravajua dihotomija: Svemir je oduvijek
postojao ne prihvaa se kao dobar odgovor na pitanje to je bilo prije
poetka? Ali za mnoge religiozne ljude Bog je oduvijek postojao
prihvaa se kao oit i sasvim zadovoljavajui odgovor na pitanje to je
bilo prije Boga?
Kojem god taboru pripadali, kada se upustite u pokuaje davanja
odgovora na pitanje kako je sve poelo, obino se javlja emocionalno
uzbuenje kao da ete postati sudionikom u onome to je uslijedilo ili
ak odgovorni za to. No, ono to vrijedi za ivot, vrijedi i za svemir: znati
odakle potjeete nije manje vano nego znati kamo idete.

2.

ANTIMATERIJA JE BITNA

Fiziari estica pobijedili su u natjecanju za najneobiniji, ali i
najljupkiji argon u okviru svoje discipline. Gdje jo moete nai neutralni
vektorski bozon koji se razmjenjuje izmeu negativnog miona i mionskog
neutrina? Ili gluonsku razmjenu pri kojoj se spajaju udni kvark i
armantni kvark? Takoer, gdje jo moete sresti skvarkove, fotine i
gravitine? Osim ovih prividno bezbrojnih estica neobinih naziva, fiziari
estica moraju se jo nositi s paralelnim svemirom antiestica, zajedno
poznatim kao antimaterija. Iako se moe uiniti da pripada carstvu
znanstvene fantastike, antimaterija je stvarna. Uz to, kao to moete
pretpostaviti, tei anihiliranju pri dodiru s obinom materijom.
Svemir otkriva udnu romansa izmeu antiestica i estica. One
mogu nastati zajedno iz iste energije, kao to se mogu i meusobno
unititi vraanjem udruene mase u energiju. Godine 1932. ameriki fiziar
Carl David Anderson otkrio je antielektron, pozitivno nabijenog
antimaterijskog parnjaka negativno nabijenog elektrona. Tijekom kasnijih
godina, fiziari estica rutinski su pravili antiestice svih vrsta u
akceleratorima diljem svijeta, ali tek nedavno su uspjeli dobiti cijeli atom
sastavljen od antiestica. Poevi od 1996. godine, meunarodna skupina
znanstvenika predvoena Walterom Oelertom s Istraivakog instituta za
nuklearnu fiziku u Jlichu, u Njemakoj, pravi atome antivodika u kojima
antielektroni sretno krue oko antiprotona. Ove prve antiatome fiziari su
napravili u divovskom akceleratoru pri Europskom centru za nuklearna
istraivanja (poznatijem po francuskom akronimu CERN) u enevi, gdje
su ostvareni i mnogi drugi znaajni uspjesi u fizici estica.
Fiziari koriste jednostavnu metodu stvaranja: naprave mnotvo
antielektrona i antiprotona, izmijeaju ih pri prikladnoj temperaturi i
gustoi, a onda ekaju da se poveu i stvaraju atome. Tijekom prvih
pokusa, Oelertova ekipa je izgradio devet atoma antivodika. Ali, u svijetu
kojim prevladava obina materija, ivot jednog atoma antimaterije moe
biti neizvjestan. Atomi antivodika opstali su neto manje od 40
nanosekundi (etrdeset milijarditih dijelova sekunde) prije no to su se
ponitili s obinim atomima.
Eksperimentalno otkrie antielektrona bio je jedan od velikih uspjeha
teorijske fizike; njegovo postojanje predvidio je samo nekoliko godina
ranije britanski fiziar Paul A. M. Dirac.
Za opis materije u najmanjim veliinama veliinama atomskih i
subatomskih estica fiziari su razvili novu granu fizike tijekom
dvadesetih godina prolog stoljea. Svrha nove grane bila je objasniti
rezultate eksperimenata s ovim esticama. Oslanjajui se na
novopostavljena pravila, sada poznata pod imenom kvantna teorija, Dirac
je zakljuio iz drugog rjeenja svoje jednadbe da bi se fantomski elektron
s druge strane mogao povremeno pojaviti u svijetu kao obian elektron,
ostavivi za sobom procijep ili jamu u moru negativnih energija. Iako se
Dirac nadao da e na ovaj nain objasniti protone, drugi fiziari izloili su
pretpostavku da e se ova jama eksperimentalno pokazati kao pozitivno
nabijen antielektron koji je dobio naziv pozitron po svojoj pozitivnom
naboju. Praktino otkrie pozitrona potvrdilo je Diracovu osnovnu zamisao
i dalo antimateriji podjednako uvaavanje kao i materiji.
Jednadbe s dvostrukim rjeenjem nisu neuobiajene. Jedan od
najjednostavnijih primjera je pitanje koji broj pomnoen samim sobom
daje devet. Je li to 3 ili 3? Odgovor, naravno, glasi: i jedan i drugi, zato
to je 3 3 = 9, kao to je i (3) (3) = 9. Fiziari ne mogu jamiti da e
sva rjeenja neke jednadbe odgovarati dogaajima iz stvarnog svijeta, ali
ako je ispravan matematiki model neke fizike pojave, manipuliranje
njegovim jednadbama moe biti podjednako korisno kao i manipuliranje
cijelim svemirom (a i neto lake od toga). Kao u sluaju Diraca i
antimaterije, ovakvi postupci esto vode do provjerivih predvianja. Ako
se predvianja pokau netona, onda se teorija odbacuje. Ali kakav god bio
fiziki rezultat, matematiki model osigurava da su zakljuci koje ste iz
njega izveli i logini i unutar sebe dosljedni.
Subatomske estice imaju mnoga mjerljiva svojstva, od koji se masa
i naboj ubrajaju u najznaajnija. S izuzetkom mase, koja je uvijek ista kod
estice i antiestice, posebna svojstva svake vrste antiestica uvijek su
suprotna od odgovarajuih svojstava estica. Primjera radi, pozitron ima
istu masu kao elektron, ali dok je naboj pozitrona +1, naboj elektrona
iznosi 1. U istom smislu, antiproton je negativno nabijena antiestica
protona.
Vjerovali ili ne, neutron, koji je bez naboja, takoer ima svoju
antiesticu. Njezin naziv je nije teko pogoditi antineutron. Antineutron
ima suprotni nulti naboj u odnosu na obini neutron. Ova antimaterijska
arolija proizlazi iz karakteristine trojke treinski nabijenih estica
(kvarkova) koje stvaraju neutrone. Tri kvarka koja ulaze u sastav neutrona
imaju naboje od 1/3, 1/3 i +2/3, dok kod kvarkova antineutrona naboji
iznose 1/3, 1/3 i 2/3. Svaki od dva skupa od po tri kvarka ima ukupni nulti
naboj ali su zato njihovi odgovarajui sastavni dijelovi suprotno nabijeni.
Antimaterija moe nastati ni iz ega. Ako fotoni gama zraenja imaju
dovoljno visoku energiju, u stanju su pretvoriti se u parove elektrona i
pozitrona, ime pretvaraju svoju veliku energiju u malu koliinu materije
tijekom procesa u kojem se iznosi energije i materije ravnaju prema
Einsteinovoj jednadbi E = mc
2
.
Na jeziku Diracovoga prvobitnoga tumaenja, foton gama zraenja
izbacuje elektron iz podruja negativnih energija, stvarajui obian
elektron i elektronsku jamu. Moe se dogoditi i obrnuti proces. Ako se
estica i antiestica sudare, one e se meusobno ponititi tako to e
ispuniti jamu i emitirati gama zraenje. Gama zraenje svakako je neto to
treba izbjegavati.
Ako nekako uspijete stvoriti grudu antiestica kod kue, do grla ste u
nevoljama. Prije svega, suoit ete se s problem skladitenja zato to e se
vae antiestice ponititi s bilo kojom uobiajenom vreicom iz
samoposluge (papirnom ili plastinom, svejedno) u koju biste najprije
mogli pomisliti spremiti grudu. Mudriji nain skladitenja bio bi smjetaj
antiestica u jako magnetno polje u kojem bi ih zadrali nevidljivi, ali vrlo
djelotvorni magnetni zidovi. Ako ovo magnetno polje postavite u
vakuum, osigurali biste da ne doe do dodira antiestica s obinom
materijom. Ovaj magnetni ekvivalent boce mogao bi posluiti i kao vrea
koja vam stoji na raspolaganju kad god imate posla s materijalima koji ne
trpe uobiajena skladitenja, kao to je, na primjer, plin na temperaturi od
100 milijuna stupnjeva s kakvim se barata u eksperimentima s
(kontroliranom) nuklearnom fuzijom. Najvei skladini problem javio bi se
kada biste stvorili cijele antiatome, zato to se antiatomi, kao ni atomi, ne
odbijaju od magnetnih zidova. Mudro biste postupili kada biste drali
protone i antiprotone u zasebnim magnetnim bocama sve do trenutka kada
ih morate dovesti u vezu.
Da bi se stvorila antimaterija, potrebno je u najmanju ruku isto
onoliko energije koliko se dobije kada se ona poniti s materijom, postajui
ponovo energija. Osim ako nemate pun spremnik antimaterijskog goriva
prije lansiranja, ureaj za proizvodnju antimaterije postupno bi isisavao
energiju iz vaeg svemirskog broda. Moda se upravo to dogodilo u
prvobitnoj televizijskoj seriji i filmskom serijalu Zvjezdane staze; ako nas
pamenje dobro slui, kapetan Kirk stalno je traio vie snage iz
materija-antimaterija pogona, na to je Scotty uvijek uzvraao svojim
kotskim naglaskom da motori nemreju to zdrati.
Iako fiziari oekuju da se atomi vodika i antivodika ponaaju isto,
ovo predvianje jo nije eksperimentalno potvreno, poglavito zbog
potekoa vezanih za due odravanje atoma antivodika, koji se gotovo
trenutno anihiliraju s protonima i elektronima. Znanstvenici bi voljeli
potvrditi da se ponaanje pozitrona vezanog za antiproton u atomu
antivodika pokorava svim zakonima kvantne teorije, odnosno da se
gravitacija antiatoma ponaa upravo onako kako bismo to oekivali kod
obinih atoma. Proizvodi li moda antiatom antigravitaciju (koja je
odbojna) umjesto obine gravitacije (koja je privlana)? Teorija upuuje na
obinu gravitaciju, ali ako bi se pokazalo da je na snazi ono prvo, to bi
pruilo izuzetna nova znanja u prirodi. Na atomskoj razini, sila gravitacije
izmeu bilo koje dvije estice neizmjerno je mala. Umjesto gravitacije,
elektromagnetna i nuklearna sila upravljaju ponaanjem tih majunih
estica zato to su obje znatno jae od gravitacije. Da biste provjerili
postoji li antigravitacija, bilo bi vam potrebno dovoljno antiatoma da
napravite objekte svakodnevnih veliine, kako biste mogli izmjeriti njihova
makroskopska svojstva i usporedite ih s obinom materijom. Ako bi se
napravio komplet bilijarskih kugli (kao i, naravno, bilijarski stol i tapovi)
od antimaterije, bi li se partija antibilijara mogla razlikovati od partije
bilijara? Bi li neka antikugla ula u kutnu jamu na tono isti nain kao
obina kugla? Bi li antiplaneti kruili oko antizvijezde na isti nain na koji
obini planeti krue oko obinih zvijezda?
Filozofski, ta pitanja imaju smisla i bilo bi u suglasnosti sa svim
predvianjima suvremene fizike pretpostaviti da e se za ukupna svojstva
antimaterije pokazati da su ista s onima kakva ima obina materija:
poznatu nam gravitaciju, poznate sudare, poznatu svjetlost i tako dalje.
Naalost, to znai da ako nam se pribliava neka antigalaktika i ako prijeti
neizbjean sudar s Mlijenom stazom, ona se ne bi mogla razlikovati od
obine galaktike sve dok ne bude prekasno da se bilo to poduzme. Ali ova
zastraujua opasnost ne moe biti esta u dananjem svemiru zato to, na
primjer, ako bi se samo jedna antizvijezda anihilirala s nekom obinom
zvijezdom, pretvaranje njihove materije i antimaterije u gama zraenje bilo
bi brzo, silovito i potpuno. Ako bi se u naoj Galaktici sudarile dvije
zvijezde po masama sline Suncu (od kojih bi svaka sadravala po 10
57

estica), njihovo meusobno ponitavanje stvorilo bi sjaj koji bi
privremeno nadmaio sveukupnu energiju svih zvijezda iz 100 milijuna
galaktika, sprivi nas u trenu. Ne raspolaemo promatranjima da se neto
slino ikada zbilo ma gdje u svemiru. Prema tome, koliko moemo
prosuditi, svemirom prevladava obina materija i tako je bilo jo od prvih
nekoliko minuta poslije Velikog praska. Potpuna anihilacija, dakle, pri
sudaru materije i antimaterije ne mora vas previe brinuti kad se sljedei
put otisnete na meugalaktiko putovanje.
No, svemir sada izgleda prilino neuravnoteen: oekujemo da
estice i antiestice nastaju u jednakom broju, ali ustanovljavamo da
svemirom prevladavaju obine estice kojima kao da antiestice nimalo ne
nedostaju. Moe li se ova neravnotea objasniti postojanjem skrivenih
depova antimaterije u svemiru? Je li neki zakon fizike naruen (ili je
moda posrijedi bio neki nepoznati zakon fizike) tijekom ranog svemira,
ime je dolo do nesklada u korist materije nad antimaterijom? Moda
nikada neemo doznati odgovore na ova pitanja, ali za svaki sluaj, ako
vam se na vratima pojavi neki izvanzemaljac i prui jedan od pipaka u
znak pozdrava, dobacite mu najprije jednu bilijarsku kuglu. Ako pipak i
kugla eksplodiraju, onda se zasigurno izvanzemaljac sastoji od
antimaterije. (Kako e on i njegovi pratitelji reagirati na to, kao i hoe li
vama eksplozija nauditi, o tome ovdje neemo dalje.) Ako, pak,
izvanzemaljac prihvati bilijarsku kuglu, moete bez opasnosti svog novog
prijatelja upoznati sa svojim prijateljima.

3.

NEKA BUDE SVJETLOST

Uvrijeme kada je svemir bio star samo djeli sekunde, temperature
od bilijun stupnjeva i ispunjen nepojmljivim sjajem, najvie ga je zanimalo
irenje. Sa svakim minulim trenom postajao je sve vei kako se sve vie
prostora pojavljivalo ni iz ega (ovo nije lako zamisliti, ali injenice
odnose prevagu nad zdravim razumom). Kako se svemir irio, postajao je
hladniji i manje sjajan. Stotinama tisuljea materija i energija postojale su
zajedno u svojevrsnoj gustoj juhi u kojoj su brzi elektroni neprekidno
razbacivali fotone svjetlosti na sve strane.
U to doba, ako vam je namjera bila da bacite pogled kroz svemir, to
niste mogli. Svaki foton koji bi vam uao u oko odbio bi se, samo nekoliko
nanosekundi ili pikosekundi ranije, od elektrona tik pred vaim licem. Sve
to biste vidjeli bila bi blistava magla u svim pravcima, a sve to bi vas
okruivalo sjajno, prozirno, crvenkastobijele boje bilo bi jarko poput
povrine Sunca.
Kako se irenja svemira nastavljalo, opadala je energija koju je nosio
svaki foton. Konano, nekako u vrijeme kada je mladi svemir proslavio
svoj 380.000. roendan, temperatura mu je pala ispod 3000 stupnjeva, to
je omoguilo da se protoni i jezgre helija trajno domognu elektrona te da
na taj nain podare svemiru atome. U ranijim razdobljima, svaki foton
imao je dovoljno energije da razbije novostvoreni atom, ali sada, zbog
irenja svemira, fotoni to vie nisu bili u stanju. Sa sve manje slobodnih
elektrona koji bi im stajali na putu, fotoni su konano mogli jurnuti kroz
prostor, bez opasnosti da e naletjeti na neku prepreku. Tada je svemir
postao proziran, magla se podigla, a osloboeno je kozmiko pozadinsko
zraenje vidljive svjetlosti.
Ovo kozmiko pozadinsko zraenje zadralo se do danas u obliku
ostataka svjetlosti iz bljetavog, zasljepljujueg, ranog svemira. Rije je o
sveprisutnom moru fotona koji se ponaaju i kao valovi i kao estice.
Valna duina svakog fotona jednaka je razmaku izmeu dva susjedna
brijega njegovog vala to biste mogli izmjeriti i ravnalom samo kad biste
bili u uhvatiti neki foton za rep. Svi fotoni kreu se istom brzinom u
vakuumu, oko 300.000 kilometara u sekundi (to se, prirodno, naziva
brzina svjetlosti), te e tako fotoni kraih valnih duina imati vei broj
bregova koji prolaze kroz neku toku svake sekunde. Krae valne duine,
dakle, nose vie oscilacija u jedinici vremena, pa e zato imati veu
frekvenciju odnosno vei broj oscilacija u sekundi. Frekvencija svakog
fotona je i izravna mjera njegove energije: to je ona via, to foton nosi
vie energije.
Kako se svemir hladio, fotoni su gubili energiju u irenju svemira.
Fotoni nastali na gama podruju ili rendgenskim dijelovima spektra
prelazili su u fotone ultraljubiastoga podruja, zatim podruja vidljive
svjetlosti te infracrvenog podruja spektra. Danas, 13,7 milijarda godina od
poetka, fotoni svemirske pozadinskog zraenja premjestili su se toliko niz
spektar da su sada u mikrovalnom podruju. Zato astrofiziari danas to
zraenje nazivaju svemirska mikrovalna pozadina, iako je udomaeniji
naziv kozmiko pozadinsko zraenje ili KPZ. Za sto milijarda godina,
kako se svemir jo bude proirio i ohladio, tadanji astrofiziari koristit e
vjerojatno izraz svemirska radiovalna pozadina.
Temperatura svemira opadala je kako mu je veliina rasla. To je
sasvim prirodno. Kako se razni dijelovi svemira razmiu, valne duine
fotona u KPZ-u moraju se poveavati: svemir razvlai ove valove unutar
rastezljivog tkiva prostora i vremena. Kako je energija svakog fotona
obrnuto razmjerna njegovoj valnoj duini, svi fotoni koji se slobodno kreu
izgubit e polovicu prvobitne energije sa svakim udvostruenjem veliine
svemira.
Sva tijela temperature iznad apsolutne nule zrae fotone u svim
dijelovima spektra. Ali to zraenje uvijek ima negdje vrhunac. Vrna valna
duina energije kod obine kune arulje nalazi se na infracrvenom dijelu
spektra koji moete osjetiti kao toplinu na koi. Naravno, arulje emitiraju
i puno vidljive svjetlosti, inae ih ne bismo kupovali. Dakle, ne samo da
osjeate zraenje arulje nego ga i vidite.
Vrna valna duina svemirskog pozadinskog zraenja pada na valnu
duinu od oko 1 milimetar, to je tek djeli mikrovalnog dijela spektra.
Statiki um koji ujete na voki-tokiju potjee od mikrovalnog zraenja
okoline, od ega nekoliko postotaka otpada na KPZ. Ostatak ovog uma
stvaraju Sunce, mobilni telefoni, policijski radari i tako dalje. Osim vrne
valne duine na mikrovalnom podruju, KPZ se javlja i na radiopodruju
(ometajui tako zemaljske radiokomunikacije), dok tek vrlo malo ima
fotona s energijama viim od mikrovalnih.
Ameriki fiziar ukrajinskog porijekla George Gamov i njegove
kolege predvidjeli su postojanje KPZ-a tijekom etrdesetih godina
dvadesetog stoljea, o emu su objavili rad 1948. u kojem su primijenili
tada poznate zakone fizike na neobine uvjete koji su vladali u ranom
svemiru. Rad se temelji na zamislima Georgesa Edouarda Lematrea,
belgijskoga astronoma i isusovca, koji se danas smatra utemeljiteljem
kozmologije Velikog praska. Lematreov rad objavljen je 1927.) Ali
dvojica amerikih fiziara, Ralph Alpher i Robert Herman, koji su
prethodno suraivali s Gamovom, prvi su procijenili kolika bi trebala biti
temperatura svemirske pozadine.
Promatrano unatrag, Alpher, Gamov i Herman poli su od onoga to
danas izgleda kao razmjerno jednostavan argument isti onaj koji smo i mi
istaknuli: prostorvrijeme je bilo manje juer, a elementarna fizika nalae da
je zbog manjih veliina moralo biti toplije. Fiziari su zato vratili uru
unatrag kako bi zamislili razdoblje koje smo opisali, kada je svemir bio
toliko topao da su atomske jezgre bile ogoljene zato to su se, pri sudaru s
fotonima, elektroni odvajali i slobodno se kretali prostorom. Pod takvim
uvjetima, pretpostavili su Alpher i Herman, fotoni nisu mogli neometano
juriti kroz svemir, kao to to ine danas. Za sadanji slobodan tok fotona
neophodno je bilo da se svemir dovoljno rashladi i time omogui da se
elektroni stabiliziraju na stazama oko atomskih jezgara. Tada su nastali
atomi, a svjetlost se sada mogla kretati bez smetnji.
Iako je Gamov shvatio kljunu injenicu da je rani svemir morao biti
znatno topliji od suvremenog, Alpher i Herman prvi su izraunali kolika
mu temperatura treba biti danas: 5 kelvina. Da, dobili su pogrean rezultat
danas znamo da je temperatura KPZ 2,73 kelvina. Ali njih trojica ipak su
obavili uspjenu ekstrapolaciju unatrag, u dubine davno zavrenih
svemirskih razdoblja to je pothvat kojem malo ima premca u povijesti
znanosti. Osloniti se samo na elementarnu atomsku fiziku na
laboratorijskoj razini i odatle izvesti zakljuke o najveoj ikad izmjerenoj
pojavi toplinskoj povijesti svemira doista je podvig vrijedan divljenja.
Evo to je, povodom ovog uspjeha, napisao J. Richard Gott III, astrofiziar
s Princetona, u knjizi Putovanje kroz vrijeme u Einsteinovom svemiru:
Predvidjeti da zraenje postoji, a zatim odrediti njegovu temperaturu uz
pogreku od samo faktora 2 bilo je izuzetno postignue ravno onome kao
da su predvidjeli da e se letei tanjur od 15 metara u promjeru spustiti na
travnjak ispred Bijele kue, a ono se pokae da letjelica ima, zapravo, 7,5
metara.
U vrijeme kada su Alpher, Herman i Gamov izloili svoju
pretpostavku, fiziari jo nisu bili sloni oko toga kako je svemir poeo.
Godine 1948, iste one kada se pojavio rad Alphera i Hermana, izloena je
teorija stalnog stanja u dva rada objavljena u Engleskoj. Prvi rad su
zajedno potpisali matematiar Hermann Bondi i astrofiziar Thomas Gold,
dok je autor drugoga bio astrofiziar Fred Hoyle. Prema teoriji stalnog
stanja, svemir je, iako se iri, uvijek izgledao isti to je bila zamisao koja
je privlaila svojom jednostavnou. Ali kako se svemir iri, a stacionarni
svemir ne smije biti nimalo topliji i gui juer nego danas, prema
scenariju Bondija, Golda i Hoylea materija se neprekidno pojavljuje u
naem svijetu upravo za onoliko koliko je potrebno da bi se odrala ista
prosjena gustoa sve veeg svemira. Nasuprot tome, prema teoriji Velikog
praska (ime koje je Fred Hoyle prezrivo smislio) sveukupna materija
nastala je u jednom trenu, to nekima izgleda emotivno prihvatljivije.
Obratite panju na to da teorija stalnog stanja pomie pitanje nastanka
svemira u beskonanu prolost to je ba zgodno za one koji se radije ne
bi hvatali u kotac s ovim nezgodnim problemom.
Predvianje kozmikog pozadinskog zraenja zadalo je ozbiljan
udarac pobornicima teorije stalnog stanja. Postojanje KPZ jasno je
pokazalo da je svemir jednom bio vrlo razliit znatno manji i topliji od
onoga kako danas izgleda. Kada je KPZ prvi put neposredno zabiljeeno,
time su zakucani prvi avli u mrtvaki sanduk teorije stalnog stanja
(premda Fred Hoyle nikada nije prihvatio da KPZ rui njegovu elegantnu
teoriju, sve do svoje smrti pokuavajui pronai druge razloge kojima bi se
ovo zraenje moglo objasniti). Godine 1964. KPZ su sluajno otkrili Arno
Penzias i Robert Wilson iz Laboratorija Bell Telepfone (Bell Lab). Neto
malo vie od deset godina kasnije Penzias i Wilson dobili su Nobelovu
nagradu za svoj naporan rad i puno sree.
Kako su Penzias i Wilson stigli do Nobelove nagrade? Poetkom
ezdesetih godina fiziari su znali za mikrovalove, ali gotovo jo nitko nije
bio u stanju zabiljeiti slabane signale s mikrovalnog dijela spektra. U to
vrijeme, glavnina beinog komuniciranja (prijemnici, detektori,
odailjai) odvijala se na radiovalovima koji imaju vee valne duine od
mikrovalova. Za ove su znanstvenicima bili potrebni detektor kraih valnih
duina i osjetljiva antena kojom bi ih primali. U Bel Labu postojala je
jedna takva antena, ogromnih veliine, u obliku roga, kojoj nije bilo
premca u hvatanju mikrovalova.
Ako aljete ili primate signale bilo koje vrste, ne elite da vas u tome
ometaju drugi signali. Penzias i Wilson pokuavali su otvoriti novi
komunikacijski kanal za Bell Lab; eljeli su ustanoviti koliko e ovi signali
biti ometani pozadinskom interferencijom sa Sunca, iz sredita
Galaktike, iz zemaljskih izvora, s bilo kojeg mjesta. Poduzeli su zato jedno
standardno, vano i potpuno bezazleno mjerenje ija je svrha bila da se
ustanovi koliko se lako mogu hvatati mikrovalni signali. Iako su Penzias i
Wilson znali poneto i astronomije, nisu bili kozmolozi ve fiziari koji
prouavaju mikrovalove; nita nisu znali o predvianjima Gamova,
Alphera i Hermana. Ono za im sigurno nisu tragali bilo je - kozmiko
pozadinsko zraenje.
I tako, izveli su eksperiment i korigirali rezultate, uzevi u obzir sve
poznate izvore interferencije. Ali ustanovili su da se uz signal stalno javlja
postojan pozadinski um za koji nisu znali kako da ga otklone. Izgledalo je
da um potjee iz svih pravaca iznad obzorja, kao i da se ne mijenja
tijekom vremena. Konano su zavirili u svoj divovski rog. Pokazalo se da
su u unutranjosti golubovi svili gnijezda, zaprljavi prostor oko njih
bijelom, dielektrinom tvari golubljim izmetom. Penziasa i Wilsona
poeo je obuzimati oaj: bi li ovo, pitali su se, moglo biti objanjenje
pozadinskog uma? Kad su oistili izmet, um je stvarno malo opao. Ali i
dalje je bio tu. U radu koji su objavili 1965. u asopisu The Astrophysical
Journal o ovoj neuklonjivoj zagonetki govore kao o neobjanjivom viku
antenske temperature, a ne kao o astronomskom otkriu stoljea.
Dok su Penzias i Wilson uklanjali ptiji izmet iz antene, ekipa
fiziara s Princetonskog univerziteta pod vodstvom Roberta H. Dickea
poeo je graditi detektor ija je osnovna namjena bila da otkrije upravo
KPZ, koje su predvidjeli Gamov, Alpher i Herman. Profesorima su,
meutim, nedostajale pogodnosti kojima su raspolagali u Bell Labu, tako
da su sporije napredovali. U trenutku kada su Dicke i njegove kolege
doznali za nalaze Penziasa i Wilsona, shvatili su da su preduhitreni.
Znanstvenicima s Princetona odmah je, naravno, bilo jasno kakav je to
viak antenske temperature. Sve se uklapalo s teorijom: temperatura,
okolnost da signali dolaze iz svih pravaca u istom opsegu, da ne ovise o
vrtnji Zemlje i od Zemljinog poloaja na stazi oko Sunca.
Ali zato bi netko prihvatio ovo tumaenje kozmikog pozadinskog
zraenja? Ima za to dobrih razloga. Fotonima je potrebno vrijeme da stignu
do nas iz dalekih podruja svemira, te zato, kad god podignemo pogled
prema nonom nebu neizbjeno poniremo njime unatrag kroz vrijeme. To
znai da ako su inteligentni stanovnici neke daleke galaktike i sami mjerili
temperaturu kozmikog pozadinskog zraenja znatno ranije nego mi,
ustanovili bi da je vea od 2,73 kelvina zato to bi ivjeli u svemiru koji je
mlai, manji i topliji nego to je ovaj danas.
Moe li se ova hrabra tvrdnja provjeriti? Moe. Pokazuje se da spoj
ugljika i duika koji se naziva cijan i koji imaju prilike udahnuti
osuenici na smrt kao aktivni sastojak plina koji se puta u plinskoj komori
postaje energetski uzbuen kad je izloen mikrovalovima. Ako su
mikrovalovi topliji od onih kod KPZ, uzbudit e molekulu malo
djelotvornije nego dananji KPZ valovi. Cijan je, dakle, svemirski
toplomjer. Kada ga promatramo u dalekim i mlaim galaktikama, cijan bi
se trebao nalaziti u toplijem okruenju svemirske pozadine nego to je to u
naoj Mlijenoj stazi. Drugim rijeima, ivot u tim galaktikama trebao bi
biti energetski uzbueniji nego u naoj. Tako i je. Spektar cijana u dalekim
galaktikama pokazuje da mikrovalovi imaju upravo onu temperaturu koja
bi se oekivala u tim ranijim kozmikim vremenima.
Ove stvari ne mogu se izmisliti.
Korist KPZ za astrofiziku znatno je vea nego to je ovaj neposredni
dokaz o toplom ranom svemiru, odnosno o Velikom prasku. Promatranja
pokazuju da fotoni KPZ koji stiu do nas obiluju informacijama o svemiru
i prije no to je postao proziran i poslije toga. Rekli smo ve da je sve do
380.000 godina poslije Velikog praska svemir bio neproziran, tako da niste
mogli vidjeti in nastajanja materije ak ni iz prvog reda gledalita. Ne
biste mogli vidjeti poetak oblikovanja galaktikih jata. Prije no to je bilo
tko, bilo gdje i bilo to mogao vidjeti, fotoni jo nisu zadobili slobodu
nesputanoga putovanja kroz svemir. No, kada je za to doao trenutak, svaki
foton otisnuo se na svoje transkozmiko putovanje s mjesta na kojem je
udario u posljednji elektron koji mu se isprijeio na putu. Kako se sve vie
fotona otiskivalo, neometani vie elektronima (koji su se, prisjetimo se,
povezivali s jezgrama, gradei atome), stvorili su irei ljusku koju
astrofiziari nazivaju povrina posljednjega rasprenja. Ta ljuska, koja je
nastajala tijekom razdoblja od oko sto tisua godina, obiljeava doba u
kojem su nastali gotovo svi atomi u svemiru.
Na velikim podrujima svemira materija se tada ve poela
zgunjavati. Na mjestima gdje se materija okuplja, gravitacija postaje
snanija, teei sve veem i veem okupljanju materije. Podruja bogata
materijom bile su zametak stvaranja galaktikih superjata, dok su ostala
podruja ostala razmjerno prazna. Fotoni koji su se posljednji odbili od
elektrona na podrujima gdje se odvijalo zgunjavanje razvili su drukiji,
malo hladniji spektar dok su se izvlaili iz sve jaeg gravitacijskog polja
koje im je oduzimalo dio energije.
I doista, na KPZ-u se mogu uoiti podruja koja su malo toplija ili
malo hladnija od prosjeka, tipino za jedan sto tisuiti dio stupnja. Ova
toplija ili hladnija mjesta oznaavaju najranije strukture u svemiru, prva
okupljalita materije. Znamo kako materija izgleda danas zato to vidimo
galaktike, galaktika jata i galaktika superjata. No da bismo ustanovili,
kako su ti sustavi nastali, ispitujemo kozmiko pozadinsko zraenje,
izuzetne ostatke iz daleke prolosti koji i dalje ispunjavaju cijeli svemir.
Prouavanje rasporeda KPZ odgovara svojevrsnoj svemirskoj frenologiji: u
stanju smo itati udarce po lubanji mladog svemira i na temelju toga
izvlaiti zakljuke o ponaanju naeg svijeta ne samo kada je bio u povoju
nego i kada je odrastao.
Uzimajui u obzir i ostala promatranja lokalnih i dalekih dijelova
svemira, astronomi mogu iz KPZ-a odrediti sve vrste temeljnih svojstava
svemira. Na primjer, ako usporedite raspodjelu veliina i temperatura malo
toplijih i malo hladnijih podruja, doi ete do jaine gravitacije u ranom
svemiru, to e vam onda otkriti brzinu kojom se materija okupljala. Na
temelju toga zatim moemo izraunati koliko svemir sadri obine
materije, tamne materije i tamne energije (priblino, redom, 4%, 23% i
73%). Odavde je lako ustanoviti hoe li se svemir zauvijek iriti, odnosno
hoe li se irenje vremenom usporavati ili ubrzavati.
Svi smo mi izgraeni od obine materije. Ona gravitacijski djeluje i
moe upijati i emitirati svjetlost, odnosno stupati s njom u druga
meudjelovanja. Tamna materija, kao to emo vidjeti u etvrtom
poglavlju, tvar je nepoznate prirode koja stvara gravitaciju, ali ne stupa u
meudjelovanje sa svjetlou na bilo koji poznati nain. A tamna energija,
kao to emo vidjeti u petom poglavlju, izaziva ubrzanje irenja svemira,
gonei ga da se bre iri nego to bi to inae. U duhu usporeivanja s
frenologijom, kozmolozi razumiju kako se rani svemir ponaao, ali i dalje
nemaju pojma o glavnini onoga iz ega se on sastojao, odnosno iz ega se
sastoji.
Ipak, unato ogromnih podruja neznanja, kozmologija danas, vie
nego ikada ranije, ima vrsto uporite. Kozmiko pozadinsko zraenje
sadri otisak ulaznih dveri kroz koje smo svi proli.
Otkrie kozmikog pozadinskog zraenja darovalo je novu
preciznost kozmologiji, potvrdivi zakljuak, prvobitno izveden na temelju
promatranja dalekih galaktika, da se svemir iri ve milijardama godina.
Tek je precizna i detaljna KPZ karta karta iji su prvi mali dijelovi
nainjeni pomou instrumenata na balonima i teleskopa na junom polu, da
bi zatim bilo kartografirano cijelo nebo pomou satelita zvanog
Wilkinsonova sonda za mikrovalnu anizotropiju (WMAP) uvrstila
kozmologiju meu eksperimentalne znanosti. Do kraja nae kozmoloke
prie jo emo se puno puta sretati s WMAP-om, iji su se prvi rezultati
pojavili 2003.
Kozmolozi su vrlo samosvjesni ljudi: kako bi inae smogli hrabrosti
donositi zakljuke o nastanku svemira? Ali nova era promatrake
kozmologije mogla bi pozvati skromnije, manje nadobudno dranje onih
koji se njome budu bavili. Svako novo promatranje, svaki skup podataka
mogao bi potvrditi ili oslabiti teorije. S jedne strane, promatranja pruaju
temelje kozmologiji, temelje koji se u drugim disciplinama
podrazumijevaju zato to one raspolau obiljem laboratorijskih podataka. S
druge strane, novi rezultati gotovo sigurno e sruiti neke velike zamisli o
kojima kozmolozi mataju u sluajevima kad nema promatrakih podataka
na koja bi se oslonili.
Ni jedna znanost ne moe dostii zrelost bez preciznih podataka.
Kozmologija je sada postala precizna znanost.

4.

NEKA BUDE TAMA

Gravitacija, najpoznatija sila prirode, istovremeno je najbolje i
najslabije shvaena prirodna pojava. Bio je potreban um Isaaca Newtona,
najblistavijeg i najutjecajnijeg fiziara drugog tisuljea, da bi se shvatilo
da tajanstveno djelovanje na daljinu gravitacije potjee od prirodnih
djelovanja svakog komadia materije, kao i da se privlano djelovanje
izmeu bilo koja dva tijela moe opisati jednostavnom algebarskom
jednadbom. Bio je potreban um Alberta Einsteina, najblistavijeg i
najutjecajnijeg fiziara dvadesetoga stoljea, da bi se pokazalo da se
djelovanje gravitacije na daljinu jo tonije moe opisati kao deformacija
tkiva prostorvremena, izazvana kombinacijom materije i energije. Einstein
je pokazao da su potrebne neke preinake Newtonove teorije da bi se
precizno opisala gravitacija da bi se, na primjer, predvidjelo koliko e se
svjetlosne zrake saviti pri prolasku pokraj nekog masivnog tijela. Iako su
Einsteinove jednadbe sloenije od Newtonovih, one lijepo opisuju
materiju koju poznajemo i volimo. Materiju koju moemo vidjeti,
dodirnuti, osjetiti i povremeno okusiti.
Ne zna se tko je sljedei u ovom nizu genija, ali ekamo, evo, ve
vie od pola stoljea da nam netko kae zato glavnina gravitacijske sile
koju mjerimo u svemiru potjee od tvari koju ne moemo ni vidjeti, ni
dodirnuti, ni osjetiti, ni okusiti. Ili moda iza ovog pretika gravitacije
uope ne stoji materija nego neto potpuno drugo. To u ovom trenutku ne
znamo. Nita nismo blie rjeenju problema nedostajue mase nego to
smo bili 1933. kada se ukazao astronomima koji su mjerili brzinu galaktika
ija gravitacija djeluje na susjedne galaktike, odnosno 1937., kada ga je
podvrgnuo detaljnom prouavanju ivopisni bugarsko-vicarsko-ameriki
znanstvenik Fritz Zwicky koji je predavao na Kalifornijskom tehnolokom
institutu vie od etrdeset godina, spajajui dalekosene zakljuke o
svemiru s osobitim nainom izraavanja i upeatljivom nadarenou da se
suprotstavlja kolegama.
Zwicky je prouavao gibanja galaktika u jednom divovskom
galaktikom jatu, smjetenom daleko od lokalnih zvijezda Mlije ne staze,
koje na nebu u naoj mati ocrtavaju zvijee Coma Berenices (Berenikina
kosa). Jato Coma, kako ga nazivaju znalci, izdvojen je i gust skup
galaktika udaljen od Zemlje oko 300 milijuna svjetlosnih godina. Mnogo
tisua galaktika krui oko sredita jata, kreui se u svim pravcima poput
pela koje lete oko konice. Koristei gibanja nekoliko desetaka galaktika
kao repere za gravitacijsko polje koje dri na okupu cijelo jato, Zwicky je
ustanovio da im je prosjena brzina zapanjujue velika. Kako jae
gravitacijske sile dovode do veih brzina tijela koja privlae, Zwicky je
zakljuio da jato Coma mora imati ogromnu masu. Kada zbrojimo
procijenjene mase svih njegovih galaktika, pokazuje se da Coma spada
meu najvea i najmasivnija galaktika jata u svemiru. No, ak i tako, ono
ne sadri dovoljno vidljive materije da bi se objasnile uoene brzine
galaktika iz njegovog sastava. Kao da ovdje nedostaje materija.
Ako primijenite Newtonov zakon gravitacije te pretpostavite da se
jato ne nalazi u izvanrednom stanju irenja ili uruavanja, moete
izraunati kolika bi trebalo biti karakteristina prosjena brzina galaktika.
Sve to vam je za to potrebno su veliina jata i procjena njegove ukupne
mase. Masa koja djeluje na udaljenosti opisanu veliinom jata odreuje i
kojom se brzinom galaktike moraju gibati, a da ne krenu prema sreditu
jata ili se zauvijek odvojile od njega.
Slinim raunanjem, kao to je Einstein pokazao, moete doi do
brzine kojom se svaki planeti na nekoj udaljenosti od Sunca mora gibati po
svojoj stazi. Nije to nikakvo arobnjatvo, ove brzine zadovoljavaju
gravitacijske okolnosti u kojima se svaki planet nalazi. Kada bi Sunce
odjednom postalo masivnije, Zemlji i svim ostalim tijelima u sustavu nae
zvijezde bile bi potrebne vee brzine da se zadre u sadanjim stazama.
Jednako tako, da planeti imaju vee brzine, Suneva sila gravitacije ne bi
vie bila dovoljna da dri planete na sadanjim stazama. Da je Zemljina
brzina kruenja oko Sunca vea od sadanje za kvadratni korijen iz 2, na
planet dobio bi takozvanu drugu kozmiku brzinu i napustio bi Sunev
sustav. Isto vrijedi i za znatno vee objekte, kakva je naa galaktika, u
kojoj se zvijezde kreu u skupnom gravitacijskom polju svih drugih
zvijezda, odnosno za galaktika jata gdje svaka galaktika isto tako osjea
gravitaciju svih drugih galaktika. Evo to je tim povodom Einstein jednom
prilikom napisao u poast Isaacu Newtonu (to, naravno, znatno bolje
izgleda na njemakom izvorniku nego u bilo kojem prijevodu):

U zvijezde gledajte da vidite
uiteljeve misli tajnovite.
Svaka se stazom svojom kree
Ba onako kako Newton ree.

Kada istraujemo jato Coma, kao to je to Zwicky radio tijekom
tridesetih godina, ustanovljujemo da je brzina galaktika u njemu vea od
brzine njihova bijega iz jata, ali samo ako tu brzinu izraunamo iz zbroja
masa svih galaktika dobivenih na temelju sjaja ovih objekata. Jato bi se,
dakle, moralo brzo razletjeti na sve strane, tako da za samo nekoliko
stotina milijuna godina, najvie milijardu, uope vie ne bi bilo na okupu.
Ali ovo jato staro je ve vie od 10 milijarda godina, gotovo koliko i sm
svemir. Tako je nastala jedna od najduih zagonetki u astronomiji.
U desetljeima poslije Zwickyjevog pionirskog rada isti problem
uoen je i kod drugih galaktikih jata. Coma, dakle, nije izuzetak. Koga
onda okriviti? Newtona? Ne, njegove teorije provjeravane su 250 godina i
poloile su sve ispite. Einsteina? Ne. Iako velika, gravitacija galaktikih
jata jo ne ulazi u podruje Einsteinove ope teorije relativnosti. Moda
nedostajua masa, neophodna da se odri na okupu galaktiko jato Coma
ipak postoji, ali u nekom nepoznatom, nevidljivom obliku. Neko vrijeme
astronomi su problem nedostajue mase nazivali problem nedostajue
svjetlosti budui da je na postojanje mase jasno ukazivao viak
gravitacije. Danas, uz mogunosti boljeg odreivanja masa galaktikih jata,
astronomi koriste naziv tamna materija, iako bi tonije bilo rei tamna
gravitacija.
Problem tamne materije podigao je svoju nevidljivu glavu jo
jednom. Godine 1976. Vera Rubin, astrofiziarka iz Institucije Carnegie u
Washingtonu, otkrila je slinu nepravilnost s nedostajuom masom i kod
spiralnih galaktika. Prouavajui brzine kojima zvijezde krue oko
galaktikih sredita, Rubinova je prvo ustanovila ono to je oekivala: u
okviru vidljivog diska svake galaktike, zvijezde udaljenije od sredita
gibaju se veom brzinom od onih koje su blie sreditima. Udaljenije
zvijezde imaju vie materije (druge zvijezde i plin) izmeu sebe i
galaktikog sredita, tako da im je nuna vea brzina da bi odrale svoje
staze. Osim blistavog diska galaktike, meutim, moemo vidjeti i
izdvojene oblake plina i nekoliko sjajnih zvijezda. Koristei ove objekte
kao oznaivae gravitacijskog polja izvan galaktike, gdje vidljiva
materija nema znaajnijeg udjela u ukupnoj masi, Rubinova je otkrila da su
njihove brzine kruenja, koje su s poveanjem udaljenosti od sredita
trebale pasti, i dalje visoke.
Ovi, uglavnom prazni, prostori periferija svake galaktike sadre
premalo vidljive tvari da bi se njome mogle objasniti brzine kruenja tih
oznaivaa. Vera Rubin je ispravno zakljuila da se u tim zabitim
podrujima, daleko izvan vidljivog ruba svake spiralne galaktike, mora
nalaziti neka tamna materija. tovie, tamna materija stvara svojevrstan
omota (halo) oko cijele galaktike.
Problem omotaa postoji i pred naim nosom, kod nae galaktike
Mlijene staze. Od galaktike do galaktike i od jata do jata nerazmjer
izmeu mase vidljivih objekata i ukupne mase sustava kree se u rasponu
od 2 ili 3 puta pa do vie stotina puta. U cijelom svemiru ovaj odnos u
prosjeku iznosi 6. Drugim rijeima, tamne materije u svemiru ima
prosjeno est puta vie nego vidljive materije.
Tijekom posljednjih dvadeset pet godina nova istraivanja su
pokazala da se glavnina tamne materije ne moe sastojati od obine
materije koja ne sjaji. Prvo, moemo odbaciti s gotovo potpunom
sigurnou sve vjerojatne poznate kandidate. Moe li se tamna materija
nalaziti u crnim jamama? Ne, jer mnotvo crnih jama bismo otkrili po
njihovom gravitacijskom utjecaju na oblinje zvijezde. Jesu li moda
posrijedi tamni oblaci? Ne, oni bi upili svjetlost zvijezda koje se nalaze iza
njih, ili ve na neki nain stupili s njom u meudjelovanje, a to prava
tamna materija ne ini. Jesu li to moda meuzvjezdani ili meugalaktiki
planeti, asteroidi i kometi koji sami ne sjaje? Teko je povjerovati da bi
svemir proizveo est puta vie mase u obliku planeta nego u obliku
zvijezda. To bi znailo est tisua Jupitera na svaku zvijezdu u Galaktici
ili, jo manje vjerojatno, dva milijuna Zemalja. U sustavu nae zvijezde, na
primjer, na sve to nije Sunce otpada ukupno jedva 0,2 posto Suneve
mase.
Shodno tome, prema naim najboljim procjenama, tamna materija ne
sastoji se jednostavno od materije koja je tamna. Posrijedi je neto potpuno
drukije. Tamna materija gravitacijski utjee prema istim pravilima koji
vrijede i za obinu materiju, ali to je sve to bi nam pomoglo da je
otkrijemo. Dakako, u ovoj analizi sputava nas okolnost da ne znamo to je
tamna materija. Potekoe vezane za otkrivanje tamne materije, koje
proizlaze iz toga da ne znamo to je, zapravo, ona, otvaraju sljedee
pitanje: ako sveukupna materija ima masu, a sveukupna masa djeluje
gravitacijski, znai li to da sva gravitacija potjee od materije? Nije nam
poznato. Pod nazivom tamna materija podrazumijeva se postojanje neke
vrste materije koja gravitacijski djeluje i to je sve to znamo o njoj. Ali
moda, moda, ne razumijemo gravitaciju.
Da bi se tamna materija prouila neto detaljnije od pukog otkria da
postoji, astrofiziari sada nastoje doznati gdje se ona sakuplja u svemiru.
Ako se nalazi samo na vanjskim rubovima galaktikih jata, na primjer,
onda brzine galaktika ne bi ukazale na tamnu materiju, zato to brzine i
putanje galaktika ovise samo o izvoru gravitacije unutar njihovih staza.
Ako se tamna materija nalazi jedino u sreditima jata, onda bi raspon
galaktikih brzina mjerenih od sredita jata do njegovog ruba pokazivao
samo djelovanje obine materije. Ali brzine galaktika u jatima ukazuju na
to da tamna materija ispunjava sav obujam jata. U stvari, raspodjela obine
materije i tamne materije uglavnom se poklapa. Prije nekoliko godina,
ekipa predvoena amerikim astrofiziarom J. Anthony Tysonom, tada s
Bell Laba, a sada na UC Davisu, napravila je prvu detaljnu kartu raspodjele
gravitacije koja je izazvana tamnom materijom u jednom divovskom
galaktikom jatu i oko njega. Kad god vidimo velike galaktike, takoer
zapaamo vee koncentracije tamne materije u jatima kojima pripadaju.
Vrijedi i suprotno: podruja bez vidljivih galaktika siromana su i s
tamnom materijom.
Odnos izmeu tamne i obine materije znaajno varira od jedne
astrofizike sredine do druge. Naglaeniji je kod velikih entiteta kao to su
galaktike i galaktika jata. Kod malih objekata, pak, kao to su mjeseci i
planeti, nikakav odnos uope ne postoji. Zemljina povrinska gravitacija,
na primjer, moe se potpuno objasniti onime to nam je pod nogama. Ako,
dakle, na Zemlji imate koji kilogram vika, za to vam nije kriva tamna
materija. Takoer, tamna materija nema utjecaja na Mjeseevu stazu oko
Zemlje, kao ni na gibanja planeta oko Sunca. Ali bez nje se ne moe
objasniti gibanje zvijezda oko sredita nae Galaktike.
Je li na galaktikoj razini na snazi drukija vrsta gravitacijske fizike?
Vjerojatno nije. Rije je po svemu sudei o tome da se tamna materija
sastoji od materije iju prirodu tek trebamo ustanoviti i koja je rasprenija
od obine materije. U suprotnom, ustanovili bismo da je sa svakih est
komada tamne materije povezan jedan komad obine. Koliko nam je u
ovom trenutku poznato, stvari ne stoje tako.
Izlaui se opasnosti da ire pesimizam, astrofiziari ponekad tvrde
da sveukupna materija koju znamo i volimo u svemiru tvar zvijezda,
planeta i ivota su samo puke plutae koje plutaju ogromnim kozmikim
oceanom neega to ne slii ni na to.
Ali to ako je ovaj zakljuak potpuno pogrean? Kada sve zakae,
razumljivo je, i sasvim ispravno, da e neki znanstvenici dovesti u pitanje
temeljne zakone fizike na kojima lee pretpostavke drugih znanstvenika
koji pokuavaju dokuiti svemir.
Tijekom osamdesetih godina prolog stoljea izraelski fiziar
Mordehai Milgrom iz Weizmannovog znanstvenog instituta u Rehovotu, u
Izraelu, predloio je promijenu Newtonovog zakona gravitacije. Teorija je
kasnije dobila naziv MOND (MOdificirana Newtonova Dinamika).
Prihvativi injenicu da je standardna Newtonova dinamika uspjena u
veliinama manjim od galaktikih, Milgrom je izloio zamisao da je
Newtonu potrebna odreena pomo pri opisivanju gravitacijskih djelovanja
na udaljenostima koje se mjere veliinama galaktika i galaktikih jata, u
okviru kojih su pojedinane zvijezde i zvjezdana jata meusobno toliko
razmaknuti da je njihov meusobni gravitacijski utjecaj sasvim mali.
Milgron je dodao novu veliinu Newtonovoj jednadbi, koja je tako
podeena da stupa u djelovanje jedino na astronomski velikim
udaljenostima. Iako je izumio MOND kao raunski alat, Milgrom nije
iskljuio mogunost da se njegova teorija odnosi na neku novu pojavu u
prirodi.
MOND se pokazao samo djelomino uspjean. Teorija moe
objasniti gibanja izdvojenih objekata u vanjskim dijelovima mnogih
spiralnih galaktika, ali postavlja vie pitanja nego to daje odgovore.
MOND ne uspijeva sa sigurnou predvidjeti dinamiku sloenijih
konfiguracija, kao to su gibanja galaktika u dvolanim i vielanim
sustavima. Osim toga, detaljna karta svemirskog pozadinskog zraenja
dobivena pomou sonde WMAP 2003. godine omoguila je kozmolozima
da izdvoje i izmjere utjecaj tamne materije u ranom svemiru. Budui da se
ovi rezultati poklapaju s dosljednim modelom svemira utemeljenim na
konvencionalnim teorijama gravitacije, MOND je izgubio mnoge pristae.
Tijekom prvih pola milijuna godina poslije Velikog praska, to je tek
tren u 14 milijarda godina dugoj povijesti svemira, materija je ve poela
srastati u cjeline koje e postati galaktika jata i superjata. Ali svemir se i
dalje irio, a tijekom sljedeih pola milijuna godina veliina e mu se
udvostruiti. On se, dakle, morao nositi s dva meusobno suprotstavljena
djelovanja: gravitacija okuplja materiju, dok je irenje raspruje. Ako se
malo pozabavite matematikom, lako ete ustanoviti da gravitacija obine
materije nije mogla sama donijeti premo u ovom nadmetanju. Bila joj je
potrebna pomo tamne materije bez koje bismo ivjeli u stvari, ne bismo
ivjeli u svemiru u kojem ne bi postojale nikakve formacije tvari: ni jata,
ni galaktike, ni zvijezde, ni planeti, ni ljudi. Koliko je gravitacije tamne
materije bilo potrebno? est puta vie nego to je pruala obina materija.
Ova analiza ne ostavlja mjesta za male korektivne lanove koje je MOND
uveo u Newtonove zakone. Analiza nam, dodue, ne kae to je tamna
materija, ve jedino to da su njezina djelovanja stvarna, kao i da ih ma
koliko se trudili ne moete pripisati obinoj materiji.
Tamna materija igra jo jednu vanu ulogu u svemiru. Da biste dobro
vrednovali sve ono to je tamna materija napravila za nas, vratite se u
prolost sve do nekoliko minuta poslije Velikog praska, kada je svemir jo
bio toliko vru i gust da su se vodikove jezgre (protoni) mogle stopiti u
jednu veu jezgru. Ova topionica ranog svemira pretapala je vodik u helij,
u neke koliine litija i jo manje koliine deuterija (tea verzija vodikove
jezgre koja osim protona sadri i neutron). Ova mjeavina jezgri takoer je
kozmiki otisak Velikog praska, relikt koji nam prua priliku za
rekonstrukciju onog to se dogodilo kada je starost svemira iznosila samo
nekoliko minuta. U stvaranju tog otiska glavni pokreta je jaka nuklearna
sila sila koja dri povezane protone i neutrone u jezgrama a ne
gravitacija, toliko slaba sila da postaje znaajna tek kada se na okupu nau
bilijuni estica.
U vrijeme kada je temperatura pala ispod odreenog praga, procesom
nuklearne fuzije diljem svemira stvarala se jedna jezgra helija na svakih
deset vodikovih jezgri. Svemir je, takoer, pretvarao jedan tisuiti dio
svoje obine materije u jezgre litija, a dva stotisuita dijela u deuterij. Ako
se tamna materija nije sastojala od neke tvari koja ne stupa u
meudjelovanja ve je, naprotiv, bila graena od tamne obine materije
materije s normalnim fuzijskim ponaanjem onda bi, s obzirom na to da
je u malom obujmu ranog svemira bilo est puta vie estica tamne od
obine materije, njezina prisutnost dramatino poveala obilje fuzije
vodika. Posljedica bi bila uoljiva hiperprodukcija helija, u odnosu na ono
to imamo prilike vidjeti, i nastanak svemira znatno drukijeg od onoga u
kojem stanujemo.
Jezgra helija prilino je nezgodna, relativno lako ju je napraviti, ali
izuzetno teko fuzijom vie njih stvoriti nove, tee jezgre. Budui da su
zvijezde nastavile u svojim sreditima proizvoditi helij od vodika, a
istodobno unitavati razmjerno malo helija putem sloenijih nuklearnih
fuzija, moglo bismo oekivati da na mjestima gdje nalazimo najnie
koliine helija ne bi ga trebalo biti manje od onoga to je svemir proizveo u
svojim prvim minutama. I doista, u galaktikama ije su zvijezde samo
minimalno preradile svoje sastojke, svaki deseti atom otpada na helij, ba
kao to bi se oekivalo u svemiru nastalom Velikim praskom, u kojem
prvobitno prisutna tamna materija nije imala udjela u nuklearnoj fuziji
kojom su nastajale jezgre.
Tamna materija je, dakle, na prijatelj. Ali astrofiziari se, to je
razumljivo, osjeaju neugodno kad god moraju utemeljiti svoje proraune
na zamislima koje ne shvaaju, bez obzira to ne bi bilo prvi put da to ine.
Oni su, na primjer, izmjerili tok energije sa Sunca znatno prije no to je
itko znao da iza njega stoji termonuklearna fuzija. U devetnaestom
stoljeu, prije pojave kvantne mehanike i drugih otkria koja su omoguila
spoznaje o ponaanju materije u najmanjim veliinama, uope nije
postojao pojam fuzije.
Nepokolebljivi skeptici mogli bi usporediti dananju tamnu materiju
s hipotetskim i sada ve odbaenim eterom pretpostavljeno stoljeima
ranije i za koji se smatralo da je proziran medij bez teine kroz koji
svjetlost putuje. Dugo vremena, sve do slavnog pokusa koji su u 1887. u
Clevelandu obavili Albert Michelson i Edward Morley, fiziari su
pretpostavljali da eter mora postojati, iako ba nikakav dokaz nije
podravao tu pretpostavku. Smatralo se da je svjetlosti, za koju se znalo da
je valne prirode, potreban medij kroz koji bi se irila, kao to se zvuni
valovi ire kroz zrak. Pokazalo se, meutim, da svjetlost bez ikakvih
potekoa putuje kroz svemirski vakuum bez potrebe za bilo kakvim
medijem. Za razliku od zvuka, koji se sastoji od vibracija zraka, svjetlosni
valovi samostalno se ire.
Ali neznanje o tamnoj materiji bitno se razlikuje od neznanja o eteru.
Dok je eter bio puka posljedica naeg nepotpunog znanja, na postojanje
tamne materije ukazuju ne samo pretpostavke nego i uoena njena
gravitacije na vidljivu tvar svemira. Tamna materija nije tek proizvod nae
mate ve se temelji na promatrakim injenicama. Ona je podjednako
stvarna kao i vie od stotinu planeta otkrivenih na stazama oko drugih
zvijezda koje su gotovo sve pronaene jedino zahvaljujui njihovom
gravitacijskom djelovanju na matino sunce. Najgore to se moe dogoditi
je da fiziari (ili netko drugi tko pronikne u stvar) ustanove da se tamna
materija uope ne sastoji od materije ve od neeg drugog, ali se ona ne
moe porei. Moe li tamna materija biti neka manifestacija sila iz drugih
dimenzija? Ili iz nekog usporednog svemira koji se kria s naim? ak ni
to ne bi promijenilo uspjeno ukljuivanje gravitacije tamne materije u
jednadbe koje koristimo da bismo razumjeli nastanak i razvoj svemira.
Drugi nepokolebljivi skeptici mogli bi izjaviti da e povjerovati tek
kad vide svojim oima. Ovakav stav moe biti koristan u mnogim
podrujima ivota, poput automobila, pecanja ili ljubavnog sastanka. Ali u
znanosti od njega nema puno koristi. Predmet znanosti nije samo ono to
se vidi. Ona vie vodi rauna o onome to se mjeri po mogunosti nekom
napravom, a ne oima koje su pod ozbiljnim utjecajima mozga:
predrasudama, preduvjerenjima, pristranostima i mati i svemu onome to
nema uporite u podacima.
Opirui se svim naporima da bude neposredno otkrivena na Zemlji
ve tri etvrt stoljea, tamna materija postala je svojevrstan Rorschachov
test istraivaa. Neki fiziari estica smatraju da se tamna materija mora
sastojati od neke vrste tajnovitih estica-duhova koje stupaju u
meudjelovanje s materijom putem gravitacija, dok je svako drugo
meudjelovanje s materijom ili svjetlou sasvim slabo ili ga uope nema.
Ovo moda djeluje nategnuto, ali zamisao nije bez presedana. Neutrini, na
primjer, postoje, u to nema svake sumnje, premda su njihova
meudjelovanja s obinom svjetlou i materijom krajnje slabana.
Neutrini sa Sunca pri nastanku svake novostvorene jezgre helija u
sreditu nae zvijezde nastaju i dva neutrina kreu se kroz svemirski
vakuum gotovo brzinom svjetlosti, da bi zatim proli kroz Zemlju kao da
ona uope ne postoji. Tijekom dvadeset etiri sata dnevno sto milijarda
neutrina sa Sunca ue kroz svaki kvadratni centimetar vaeg tijela, pa izae
kroz njega.
Neutrini se, meutim, ipak mogu zaustaviti. Ponekad, i to rijetko, oni
stupaju u meudjelovanje s materijom putem slabe nuklearne sile. A ako
esticu moete zaustaviti, moete je i otkriti. Usporedite nedokuivo
ponaanja neutrina s ponaanjem nevidljivog ovjeka (u fazi kada je
nevidljiv) koji je podjednako dobar kandidat za tamnu materiju kao i bilo
to drugo. On moe prolaziti kroz zidove i vrata kao da ovi uope ne
postoje. Iako takvih sposobnosti, kako to da nije propao kroz pod sve do
podruma?
Ako bismo mogli napraviti dovoljno osjetljive detektore, estice
tamne materije o kojima govore fiziari estica mogle bi se pokazati kroz
poznata meudjelovanja. Ili bi se njihova prisutnost mogla otkriti putem
neke druge sile osim jake nuklearne, slabe nuklearne i elektromagnetne.
Ove tri sile (uz gravitaciju) su posrednice kod sva meudjelovanja meu
svim poznatim esticama. Izbor je, dakle, jasan. Ili estice tamne materije
moraju priekati da otkrijemo i upoznamo neku novu silu ili klasu sila
putem kojih stupaju u meudjelovanje, ili one meudjeluju putem poznatih
nam sila, ali izuzetno slabo.
Pristalice MOND-a ne vide egzotine estice u svojim
Rorschachovim testovima. Oni smatraju da treba prepravljati gravitaciju, a
ne traiti estice. I tako su istupili s donekle prepravljenom Newtonovom
dinamikom. Bio je to hrabri pokuaj koji, naalost, nije urodio plodom, ali
nema sumnje da e nadahnuti nova nastojanja da se promjeni nae
shvaanje gravitacije, a ne ono subatomskih estica.
Drugi fiziari usmjerili su se na ono to je poznato pod skraenicom
TOE (theories of everything teorije svega). Prema jednoj od ovih
teorija, na svemir nalazi se u blizini jednog usporednog svemira s kojim
stupamo u meudjelovanje jedino preko gravitacije. Nikada se neete sresti
s materijom iz tog usporednog svemira, ali mogli biste osjetiti njegovu silu
teu koja prelazi u prostorne dimenzije naeg svemira. Zamislite jedan
svemir-duh odmah do naeg koji nam se otkriva jedino gravitacijskim
djelovanjem. To izgleda egzotino i nevjerojatno, ali vjerojatno ne vie
nego to je izgledala prva pretpostavka da Zemlja krui oko Sunca,
odnosno da naa Galaktika nije jedina u svemiru.
Djelovanja tamne materije sasvim su, dakle, stvarna. Mi samo ne
znamo to je ona. Kako se ini, ona ne djeluje putem jake sile, te ne moe
stvarati jezgre. Nije ustanovljeno da djeluje ni preko slabe nuklearne sile,
kao to ponekad ine ak i neuhvatljivi neutrini. Ne koristi ni
elektromagnetnu silu, to znai da ne pravi molekule, odnosno ne upija, ne
zrai, ne lomi ni ne disperzira svjetlost. Meutim, gravitacijski djeluje, na
to obina materija reagira. I to je sve. Poslije svih godina istraivanja,
astrofiziari nisu ustanovili nita drugo to bi ona inila.
Detaljna karta svemirskog pozadinskog zraenja pokazala je da je
tamna materija morala postojati tijekom poetnih 380.000 godina svemira.
Tamna materija potrebna nam je i danas u naoj Galaktici, kao i u
galaktikim jatima, da bismo objasnili gibanja tijela u njima. Ali koliko
nam je poznato, napredak astrofizike jo nije bio izbaen iz kolosijeka ili
sprijeen naim neznanjem. Nastavljamo tako to nosimo sa sobom tamnu
materiju kao neobinog prijatelja i pozivamo se na nju gdje god i kad god
to svemir trai od nas.
U ne predalekoj budunosti, nadamo se, doi e trenutak
iskoritavanja tamne materije ako prethodno doznamo iz ega se sastoji.
Zamislite nevidljive igrake, automobile koji prolaze jedni kroz druge ili
nevidljive zrakoplove. Povijest prividno opskurnih i priglupih otkria u
znanosti obiluje primjerima pametnih ljudi koji su se kasnije dosjetili kako
da iskoriste to znanje za vlastitu korist i korist sveukupnog ivota na
Zemlji.

5.

NEKA BUDE JO TAME

Sada znamo da svemir ima i svijetlu i tamnu stranu. Svijetla strana
obuhvaa sve poznate nebeske objekte zvijezde okupljene u galaktikama
koje broje na milijarde lanova, planete i manja tijela koja ne stvaraju
vidljivu svjetlost, ali emitiraju druge oblike elektromagnetnog zraenja,
kao to su infracrveni ili radiovalovi.
Ustanovili smo da tamna strana svemira obuhvaa zagonetnu tamnu
materiju koja se moe otkriti samo zbog gravitacijskoga djelovanja na
vidljivu materiju, dok su njezin oblik i sastav inae potpuno nepoznati.
Mali dio ove tamne materije mogao bi biti obina materija koja ostaje
nevidljiva zato to ne emitira zraenje koje se moe zabiljeiti. Ali kao to
je detaljno objanjeno u prethodnom poglavlju, daleko najvei dio tamne
materije vjerojatno se sastoji od neke tvari koja nije obina materija i ija
nam priroda izmie ako se izuzme to da gravitacijom djeluje na poznatu
nam materiju.
Potpuno neovisno o tamnoj materiji, tamna strana svemira ima jo
jednu, sasvim drukiju osobinu. Ona se ne odnosi ni na kakvu vrstu
materije nego na sm prostor. Ovu spoznaju dugujemo, zajedno s
fantastinim posljedicama koje iz nje proizlaze, ocu moderne kozmologije
nikome drugome do Albertu Einsteinu.
Prije devedesetak godina, dok su upravo usavreni mitraljezi u
Prvom svjetskom ratu kosili na tisue vojnika samo nekoliko stotina
kilometara zapadno, Albert Einstein sjedio je u svojoj radnoj sobi u Berlinu
i razmiljao o svemiru. Kada je rat poeo, Einstein i jedan njegov kolega
sastavili su antiratnu peticiju i ponudili je na potpis u akademskim
krugovima u kojima su se kretali, ali uspjeli su nai jo samo dvojicu
istomiljenika. Ovo ga je izopilo iz drutva ostalih znanstvenika koji su
gotovo listom stali iza poziva da se podre njemaki ratni napori, dok mu
je kolegi unitilo karijeru. Ali jaka linost i znanstvena slava sauvali su
Einsteinov ugled u akademskom svijetu. Nastavio je tragati za
jednadbama koje bi tono opisale svemir.
Einstein je ostvario taj naum jo prije kraja rata to mnogi smatraju
njegovim najveim uspjehom. U studenome 1915. postavio je opu teoriju
relativnosti koja opisuje meudjelovanje prostora i materije. Materija
nalae prostoru kako da se savija, dok prostor nalae materiji kako da se
giba. Da bi zamijenio Newtonovo tajanstveno djelovanje na daljinu,
Einstein je vidio gravitaciju kao lokalno izoblienje tkanja prostora. Sunce,
na primjer, izaziva svojevrsno mrekanje prostora, najuoljivije ga
savijajui na najmanjoj udaljenosti od sebe. Planeti potpadaju pod utjecaj
ovog mrekanja, ali inercija im ne doputa da budu privueni k Suncu.
Samo nekoliko tjedana nakon to je Einstein objavio teoriju, fiziar Karl
Schwarzschild, u namjeri da malo skrene misli od uasa ivota u
njemakoj vojsci (u kojoj e ipak uskoro nasmrt oboljeti), primijenio je
Einsteinovu zamisao da pokae da e tijelo koje ima dovoljno snanu
gravitaciju stvoriti singularnost u prostoru. U takvoj singularnosti prostor
se potpuno savija oko tijela, onemoguujui da bilo to, raunajui i
svjetlost, pobjegne s njega. Danas ta tijela zovemo crne jame.
Opa teorija relativnosti pruila je Einsteinu kljunu jednadbu za
kojom je tragao, a koja dovodi u vezu sadraj prostora s njegovim opim
ponaanjem. Prouavajui ovu jednadbu u osami svoje radne sobe,
gradei u umu modele svijeta, Einstein je gotovo otkrio irenje svemira
desetak godina prije no to su ga potvrdila promatranja Edwina Hubblea.
Einsteinova osnovna jednadba predvia da u svemiru, u kojem je
materija uglavnom ravnomjerno rasporeena, prostor ne moe biti
statian. Svemir se ne moe samo tu nalaziti, kao to nam intuicija
govori da bi trebalo i kao to je to proizalo iz svih dotadanjih
astronomskim promatranja. Umjesto toga, sveukupan prostor mora se
uvijek ili iriti ili skupljati: on se, zapravo, ponaa kao povrina balona koji
se napuhuje ili ispuhuje, ali nikada kao povrina balona ija se veliina ne
mijenja.
Ovo je zabrinulo Einsteina. Hrabri teoretiar, koji nije vjerovao
autoritetima i koji se nimalo nije libio suprotstaviti konvencionalnim
zamislima u fizici, osjeao je da je otiao predaleko. Nije bilo
astronomskih rezultata koji bi upuivali na irenje svemira, jer astronomi
su ispitali gibanja samo oblinjih zvijezda, a jo nisu izmjerili daleko vee
udaljenosti do objekata koje danas zovemo galaktike. Umjesto da objavi
svijetu da se svemir mora ili iriti ili skupljati, Einstein se vratio svojoj
jednadbi i smiljao nain kako da imobilizira svemir.
Ubrzo ga je pronaao. Einsteinova osnovna jednadba doputala je
uvoenje jednog lana stalne, ali nepoznate vrijednosti koja bi izraavala
koliinu energije sadrane u svakom kubnom centimetru praznog prostora.
Kako nita nije ukazivalo na to koju bi vrijednost trebala imati ova
konstanta, Einstein je najprije pretpostavio da je ona ravna nuli. Ali onda je
objavio znanstveni rad u kojem je pokazao da ako ova veliina, koju su
kozmolozi kasnije nazvali kozmoloka konstanta, ima jednu odreenu
vrijednost, onda bi prostor mogao biti statian. U tom sluaju, teorija nije
vie proturjeila promatrakim rezultatima, te je Einstein mogao zakljuiti
da mu je jednadba ispravna.
Einsteinovo rjeenje suoilo se s ozbiljnim potekoama. Godine
1922. ruski matematiar Alexander Friedmann dokazao je da Einsteinov
statini svemir mora biti nestabilan, poput olovke koja poiva na
zailjenom vrhu. I najmanji poremeaj izazvao bi ili irenje ili saimanje
svemira. Einstein je najprije izjavio da je Friedmann pogrijeio, da bi
zatim, na velikoduan nain tipian za njega, objavio tekst u kojem je
povukao prethodnu tvrdnju i priznao da je Friedmann bio u pravu. Krajem
dvadesetih godina Einstein je s oduevljenjem doznao za Hubbleovo
otkrie o irenju svemira. Prema svjedoanstvu Georga Gamova, Einstein
je kozmoloku konstantu proglasio svojom najveom zabludom. S
izuzetkom nekolicine kozmologa koji su se nastavili pozivati na
kozmoloku konstantu razliitu od nule (s vrijednostima razliitim od one
koju je Einstein koristio) kako bi objasnili izvjesne zagonetne rezultate
promatranja, za koja e se u veini sluajeva kasnije pokazati da su
nezadovoljavajua, znanstvenici diljem svijeta s olakanjem su odahnuli
kada se uvidjelo da ta konstanta nije potrebna.
Ili su barem tako mislili. Velika kozmoloka pria dobila je na kraju
dvadesetog stoljea potpuno neoekivan obrat nakon otkria objavljenog
1998. godine da kozmoloka konstanta ipak nije jednaka nuli. Prazan
prostor doista sadri energiju, nazvanu tamna energija, i posjeduje posve
neobina svojstva koja odreuju budunost sveukupnog svemira.
Da bismo razumjeli ove dramatine tvrdnje, a moda i povjerovali u
njih, moramo pratiti kljune teme u kozmolokim razmiljanjima tijekom
sedamdeset godina nakon Hubbleovog otkria irenja svemira. Einsteinova
temeljna jednadba doputa mogunost da je prostor zakrivljen.
Matematiki se ova zakrivljenost opisuje kao pozitivna, nulta ili negativna.
Nulta zakrivljenost odnosi se na ravan prostor za koji na um zamilja da
je jedini mogui; on se prua u beskraj u svim pravcima, nalik na povrinu
beskonane ploe. Nasuprot tome, analogija pozitivno zakrivljenog
prostora je povrina kugle, dvodimenzioni prostor iju zakrivljenost
moemo vidjeti koritenjem tree dimenzije. Obratite panju na to da se
sredite kugle, toka koja kao da ostaje nepokretna kako se
dvodimenzionalna povrina iri ili saima, nalazi u treoj dimenziji i ne
pojavljuje se nigdje na povrini koja predstavlja sveukupni prostor.
Ba kao to su sve pozitivno zakrivljene povrine konane, konani
su i svi pozitivno zakrivljeni prostori. Pozitivno zakrivljen svemir odlikuje
se sljedeim svojstvom: ako krenete sa Zemlje i putujete dovoljno dugo, na
kraju ete se vratiti na polazite, poput Magellana koji je oplovio Zemljin
globus. Za razliku od pozitivno zakrivljenih sfernih povrina, negativno
zakrivljeni prostori pruaju se u beskraj, iako nisu ravnine. Negativno
zakrivljena dvodimenziona povrina nalikuje na povrinu beskonano
velikog sedla: zakrivljuje se prema gore u jednom pravcu (naprijed-
natrag), a prema dolje u drugom (bono).
Da je kozmoloka konstanta jednaka nuli, mogli bismo opisati sva
svojstva svemira sa samo dva broja. Prvi, takozvana Hubbleova konstanta,
mjeri brzinu kojom se svemir trenutno iri. Drugi mjeri zakrivljenost
prostora. Tijekom druge polovice dvadesetoga stoljea gotovo svi
kozmolozi smatrali su da kozmoloka konstanta iznosi nula, te su se tako
iskljuivo usredotoili na mjerenje brzine irenja svemira i zakrivljenosti
prostora.
Obje ove vrijednosti mogu se ustanoviti na temelju preciznih
mjerenja brzina kojima se od nas udaljuju razliito udaljene galaktike.
Odnos izmeu udaljenosti i brzine tempo kojim se brzine udaljavanja
galaktika poveavaju to su od nas dalje daje Hubbleovu konstantu, dok
mala odstupanja od ovog opeg trenda, koja se javljaju jedino kada
promatramo najudaljenije galaktike, ukazuju na zakrivljenost prostora. Kad
god astronomi promatraju objekte udaljene mnogo milijarda godina od
Mlijene staze, oni gledaju toliko daleko u prolost da uope ne vide
svemir kakav je sada nego kakav je bio u doba kada je od Velikog praska
prolo znatno manje vremena. Promatranja galaktika dalekih pet ili vie
milijarda godina omoguuju kozmolozima da rekonstruiraju znaajan dio
povijesti ireeg svemira. Osobito mogu vidjeti kako se brzina irenja
mijenjala s vremenom to je od kljune vanosti za odreivanje
zakrivljenosti prostora. Ovo je, barem u naelu, mogue zato to je iznos
zakrivljenosti prostora uveo male, ali vane, razlike u brzini irenja
svemira tijekom prolih milijarda godina.
U praksi, meutim, astrofiziari nisu uspjeli provesti ovaj program
zato to nisu mogli dovoljno tono procijeniti udaljenosti galaktikih jata
od nas udaljenih vie milijarda svjetlosnih godina. Na raspolaganju im,
meutim, stoji jo jedna mogunost. Ako bi uspjeli izmjeriti prosjenu
gustou sveukupne materije u svemiru odnosno, prosjenu koliinu tvari
po kubnom centimetru prostora mogli bi usporediti dobivenu vrijednost s
kritinom gustoom. Rije je o vrijednost koju predviaju Einsteinove
jednadbe irenja svemira. Kritina gustoa je ona gustoa koja je
neophodna da bi u svemiru zakrivljenost prostora bila jednaka nuli. Ako bi
se pokazalo da je stvarna gustoa ispod te vrijednosti, onda bi svemir imao
pozitivnu zakrivljenost. U tom sluaju, pod pretpostavkom da je
kozmoloka konstanta jednaka nuli, svemir bi se jednom prestao iriti i
poeo bi se skupljati. Ako bi, meutim, stvarna gustoa bila jednaka
kritinoj gustoi ili manja od nje, svemir bi se zauvijek irio. Poklapanje
stvarne i kritine vrijednosti gustoe javlja se u svemiru s nultom
zakrivljenou, dok je u negativno zakrivljenom svemiru stvarna gustoa
manja od kritine gustoe.
Sredinom devedesetih godina kozmolozi su znali da ak i ako se
uzme u obzir sva tamna materija koju su otkrili (na temelju njezinog
gravitacijskog utjecaja na vidljivu materiju), ukupna gustoa materije u
svemiru iznosi jedva jednu etvrtinu kritine gustoe. Ovo nije
iznenaujue, iako odatle slijedi da se svemir nikada nee prestati iriti,
odnosno da prostor u kojem svi mi ivimo mora biti negativno zakrivljen.
Rezultat je, meutim, pogodio teorijski orijentirane kozmologe zato to su
smatrali da prostor mora imati nultu zakrivljenost.
Ovo uvjerenje temeljilo se na inflacijskom modelu svemira koji je,
sasvim prikladno, tako nazvan u vrijeme kada je dolo do naglog porasta
cijena u trgovinama. Godine 1979. Alan Guth, fiziar koji je radio u
Stanfordskom linearnom akceleratorskom centru u Kaliforniji, postavio je
tezu da se u najranijim trenutcima svemir irio nevjerojatno brzo toliko
brzo, zapravo, da su se pojedini dijelovi materije meusobno udaljavali
brzinama znatno veim od svjetlosne. Ali zar po Einsteinovoj specijalnoj
teoriji relativnosti brzina svjetlosti nema neprekoraivu granicu koja vrijedi
za sve vrste gibanja? Ne sasvim. Einsteinovo ogranienje odnosi se samo
na objekte koji se gibaju unutar prostora, a ne i na irenje samoga prostora.
Tijekom inflacijske ere, koje je trajalo samo od 10
37
sekunde do 10
34

sekunde poslije Velikog praska, svemir se proirio za oko 10
50
puta.
to je izazvalo ovo silno kozmiko irenje? Guth je smatrao da je
cijeli prostor bio podvrgnut faznom prijelazu analognom onome koji se
dogaa kad tekua voda brzo prijee u zaleeno stanje. Nakon nekih
vanih dotjerivanja koja su uinile Guthove kolege iz tadanjeg SSSR-a,
Velike Britanije i SAD, njegova zamisao postala je toliko privlana da je
puna dva desetljea vladala teorijskim modelima sasvim ranog svemira.
Po emu je inflacija tako privlana teorija? Inflacijska era nudi
objanjenje zato je svemir, po svojim opim svojstvima, izgleda isto u
kojem god pravcu gledali: sve to moemo vidjeti (i jo mnogo vie od
toga) inflacijski se rairilo iz jedinstvenog malog podruja prostora,
pretvarajui njegove lokalne osobine u ope. Druge prednosti, koje nema
potrebe ovdje detaljnije obrazlagati, takoer idu u prilog teoriji, barem za
kozmologe koji se bave modelima svemira. Jedna od njih, meutim, ipak
zavreuje spominjanje. Inflacijski model prua neposredna, provjerljiva
predvianja: prostor u svemiru trebao bi biti ravan, a ne zakrivljen bilo
pozitivno bilo negativno, ve ravan kako nam to naa intuicija kae.
Prema ovoj teoriji, ravnost svemira proizlazi iz ogromnog irenja
koje se zbilo tijekom inflacijskog razdoblja. Zamislite, po analogiji, da se
nalazite na povrini balona koji se iri takvom brzinom da joj se nule ne
mogu izbrojati. Nakon zavretka ovog irenja, dio povrine balona
dostupan vaem pogledu bio bi ravan poput palainke. Isto bi trebalo
vrijediti i za prostor dostupan naem mjerenju ako inflacijski model
doista opisuje stvarni svemir.
Ali ukupna gustoa materije iznosi samo jednu etvrtinu vrijednosti
koliine potrebne da bi svemir bio ravan. Tijekom osamdesetih i
devedesetih godina mnogi teorijskim modelima skloni kozmolozi bili su
uvjerenja da e se, zato to inflacijski model mora biti ispravan, konano
pojaviti novi podaci koji e popuniti prazninu u svemirskoj masi, razliku
izmeu ukupne gustoe materije, koja pretpostavlja negativnu zakrivljenost
prostora, i kritine gustoe, koja je, kako izgleda, potrebna za ravni
svemir. Njihovo uvjerenje nimalo nije izgubilo na snazi, iako su se
promatranjima skloni kozmolozi cijelo vrijeme rugali pretjeranom
oslanjanju na teorijsku analizu. A onda je ruganje prestalo.
Godine 1998. dvije suparnike skupine astronoma objavile su nove
promatrake rezultate koji su upuivali na postojanje kozmoloke
konstante razliite od nule ali ne one vrijednosti koju je odabrao Einstein
da mu svemir bude statian ve jedne sasvim razliite, koja podrazumijeva
da e se svemir zauvijek iriti sve veom brzinom.
Da su ovo predloili teoretiari kao jo jedan model svemira, svijet
ne bi obratio puno pozornosti na njihove rezultate niti bi ih dugo pamtio.
Ovdje su, meutim, ugledni strunjaci za promatranje stvarnog svemira
najprije pokazali meusobno nepovjerenje, upustili se u provjeravanje
sumnjivih radova suparnika, da bi na kraju zakljuili da se slau glede
podataka i njihovih tumaenja. Promatraki podatci ne samo da su
potvrivali da se kozmoloka konstanta razlikuje od nule nego su joj i
pripisivali vrijednost koja svemir ini ravnim.
to to govorite? Da kozmoloka konstanta izravnava prostor? Zar se
time ne kae, po uzoru na Crvenu Kraljicu iz Alice u zemlji uda, da svatko
od nas povjeruje u est nemoguih stvari prije doruka? Zrelije
razmiljanje moglo bi vas, meutim, uvjeriti da ako prividno prazan
prostor sadri energiju (!), onda ta energija mora pridonijeti masi svemira,
kako to slijedi iz slavne Einsteinove jednadbe E = mc
2
. Ako imate neko
E, onda ga moete zamisliti kao odgovarajuu koliinu m koja je jednaka E
podijeljeno s c
2
. Stoga ukupna gustoa mora biti jednaka zbroju gustoe
koju daje materija i gustoe koju daje energija.
Novu ukupnu gustou moramo usporediti s kritinom gustoom. Ako
su one jednake, onda je prostor ravan. Ovo bi zadovoljilo predvianje
inflacijskog modela da je prostor ravan, pri emu je svejedno potjee li
ukupna gustoa od gustoe materije, od ekvivalenta materije sadrane u
energiji praznog prostora ili od kombinacije jednog i drugog.
Kljuni rezultat koji je ukazao na kozmoloku konstantu razliitu od
nule, te tako i na postojanje tamne materije, doao je iz astronomskih
promatranja jedne posebne vrste zvijezda u stanju eksplozije, takozvanih
supernova, nebeskih tijela koje zavre svoj vijek spektakularnim
vatrometom. Ove supernove, koje se nazivaju tip Ia ili SN Ia, razlikuju se
od ostalih supernova koje inae nastaju kada jezgre masivnih zvijezda
kolabiraju nakon to su iscrpile sve mogunosti proizvodnje energije
nuklearnom fuzijom. Nasuprot tome, supernove tipa Ia zahvaljuju svoj
nastanak zvijezdama bijelim patuljcima unutar dvojnih zvjezdanih sustava.
Dvije zvijezde, koje su nastale na maloj meusobnoj udaljenosti, provest
e ivotni vijek kruei oko zajednikog sredita mase. Ako je jedna
zvijezda masivnija od druge, bre e proivjeti svoju mladost i u veini
sluajeva tada e izgubiti vanjske slojeve plina, ogolivi jezgru i izloivi
ga svemiru; ovo degenerirano tijelo, ne vee od Zemlje, ali mase ravne
Sunevoj, naziva se bijeli patuljak. Fiziari opisuju materiju u bijelom
patuljku kao degeneriranu zato to ima tako veliku gustou vie od
tisuu puta veu od gustoe eljeza ili zlata da se uinci kvantne
mehanike oituju na njoj kao cjelini, spreavajui je da kolabira pod
ogromnom vlastitom gravitacijom.
Bijeli patuljak, na bliskoj stazi s nekom ostarjelom zvijezdom u paru,
privlai plinoviti materijal koji odlazi s nje. Ova materija, jo razmjerno
bogata vodikom, sakuplja se na bijelom patuljku, postajui sve gua i
toplija. Konano, kad temperatura dostigne 10 milijuna stupnjeva, na
itavoj zvijezdi aktivira se nuklearna fuzija. Dolazi do eksplozije po
fizikalnom procesu slino hidrogenskoj bombi, samo bilijunima puta jaa
koja potpuno razara bijelog patuljka i stvara supernovu tipa Ia.
Ove supernove pokazale su se posebno korisne za astronome zbog
dva zasebna svojstva. Prije svega, to su najjae eksplozije supernova u
svemiru, vidljive na udaljenosti od vie milijarda svjetlosnih godina.
Drugo, priroda postavlja ogranienje glede toga koliko najvie mase moe
imati bijeli patuljak: poznato nam je do je to priblino 1,4 Suneve mase.
Materija se naime moe sakupljati na povrini bijelog patuljka samo dok
mu masa ne dostigne kritinu vrijednost. U tom trenutku nuklearna fuzija
razara bijeli patuljak a iste se eksplozije zbivaju kod tijela iste mase i
istog sastava diljem svemira. Kao posljedica ove okolnosti, sve supernove
nastale od bijelih patuljaka imaju priblino istu maksimalnu emisiju
energije (apsolutni sjaj) i sve se gase gotovo istom brzinom nakon to
dostignu najveu sjajnost.
Ove dvije osobine supernova Ia ine ih vrlo sjajnim, lako
prepoznatljivim standardnim svijeama, objektima za koje se zna da
imaju isti najvii sjaj ma gdje se pojavili. Dakako, udaljenost supernove
utjee na to koliko e nam ona sjajna izgledati na nebu, to astronomi zovu
prividni sjaj. Dvije supernove Ia iz dvije daleke galaktike izgledat e
nam kao da imaju isti najvei sjaj samo ako su na istoj udaljenosti od nas.
Ako je, pak, jedna dvostruko udaljenija od druge, njezin najvei sjaj dostii
e samo etvrtinu najveeg sjaja one blie, zato to prividni sjaj nekog
objekta opada kvadratom udaljenosti.
Kad su jednom astronomi nauili kako prepoznavati supernove tipa
Ia, na temelju detaljnog prouavanja spektra svjetlosti prispjela sa svakog
ovakvog objekta, dobili su dragocjeni metar pomou kojeg su mogli
utvrditi tone svemirske udaljenosti. Izmjerivi (i na druge naine)
udaljenosti do nekih nama najbliih supernova tipa Ia, sada su mogli
odrediti znatno vee udaljenosti do drugih supernova ovoga tipa
jednostavnim usporeivanjem sjaja razmjerno bliskih i dalekih objekata.
Tijekom devedesetih godina, dvije ekipe strunjaka za supernove,
jedna s Harvarda, a druga s Kalifornijskog instituta u Berkeleyu, poboljale
su ovu tehniku time to su ustanovile kako da uzmu u obzir male, ali ipak
razlike meu supernovama tipa Ia koje se mogu uoiti preko pojedinosti u
njihovim spektrima. Da bi istraivai mogli koristiti ovaj novi klju za
odreivanje udaljenosti do dalekih supernova, bio im je potreban
instrument kojim bi vrlo precizno mogli promatrati daleke galaktike. Takav
instrument dobili su kada je 1993. zamijenjeno neispravno ogledalo na
Svemirskom teleskopu Hubble. Strunjaci za supernove prvo su putem
zemaljskih teleskopa otkrili na desetine supernova tipa Ia u galaktikama
udaljenim vie milijarda svjetlosnih godina od Mlijene staze, a zatim su
obavili paljivo promatranje ovih objekata teleskopom Hubble, iji im je
tek mali dio od ukupnog promatrakog vremena dan na raspolaganje.
Krajem devedesetih godina, dvije ekipe promatraa supernova otro
su se nadmetale u tome koja e prva doi do novog i proirenog
Hubbleovog dijagrama, kljunog kozmolokog grafikona koji zacrtava
odnos izmeu udaljenosti galaktika i brzina kojima se one udaljuju od nas.
Astrofiziari su izraunali ove brzine na temelju Dopplerovog efekta (o
emu e biti rijei u 13. poglavlju) koji izaziva male promjene boje
svjetlosti galaktika, ovisno o brzinama kojima se one udaljuju od nas.
Udaljenost i brzina udaljavanja svake galaktike povezane su u jednu
toku na Hubbleovom dijagramu. Kod razmjerno bliskih galaktika, ove
toke skladno idu navie i udesno, budui da se galaktika dvostruko
udaljenija od neke druge udaljava dvostruko bre. Ovaj linearan odnos
izmeu udaljenosti i brzine udaljavanja galaktika algebarski je izraen
Hubbleovim zakonom, jednostavnom jednadbom koja opisuje temeljno
ponaanje svemira: v = H
o
d. Ovdje v oznaava brzinu udaljavanja, d
udaljenost, a H
o
univerzalnu konstantu, nazvanu Hubbleova konstanta,
koja opisuje cijeli svemir u bilo kojem trenutku. Izvanzemaljski promatrai
diljem svemira, koji ga prouavaju 14 milijarda godina poslije Velikoga
praska, ustanovit e da se galaktike udaljuju brzinama u skladu s
Hubbleovom zakonu i svi e doi do iste vrijednosti Hubbleove konstante,
premda e je, dakako, drukije nazivati. Ova pretpostavka svemirske
demokracije temelj je sveukupne kozmologije. Ne moemo dokazati da se
cijeli svemir dri ovog demokratskog naela. Moda se negdje, daleko
izvan naeg vidokruga, svemir ponaa potpuno drukije od onoga to mi
vidimo. Ali kozmolozi ne misle da je tako, barem kada je rije o vidljivom
dijelu svemira. Za njih, v = H
o
d je univerzalan zakon.
Tijekom vremena, meutim, vrijednost Hubbleove konstante moe se
promijeniti i mijenja se. Novi i poboljani Hubbleov dijagram kojim su
obuhvaene i galaktike udaljene vie milijarda svjetlosnih godina otkrit e
ne samo dananju vrijednost Hubbleove konstante H
o
(oliene na
dijagramu u uzlaznoj crti koja povezuje toke to predstavljaju udaljenosti
galaktika i brzine njihovoga udaljavanja) nego i koliko se dananja brzina
irenja razlikuje od one od prije vie milijarda godina. Na ovu drugu brzinu
ukazat e pojedinosti u gornjem dijelu grafikona; toke koje se tu nalaze
opisuju najudaljenije galaktike koje su ikada promatrane. Hubbleov
dijagram koji obuhvaa udaljenosti od vie milijarda svjetlosnih godina
otkriva nam, dakle, povijest irenja svemira, odnosno promjenu brzine
irenja.
Zajednica astrofiziara imala je puno sree to su na istom zadatku
bile dvije ekipe promatraa supernova koje su se nadmetale. Rezultati do
kojih su doli i koji su izvorno objavljeni u veljai 1998. bili su izuzetno
dalekoseni. Da je iza njih stajala samo jedna ekipa, nikako ne bi uspjela
preivjeti prirodnu skeptinost kozmologa suoenih s obaranjem svojih
iroko prihvaenih modela svemira. Budui da su dvije promatrake ekipe
usmjerile svoju skeptinost ponajprije jedna na drugu, posvetile su se
paljivoj potrazi za pogrekama konkurenata, provjeravajui i njihove
prikupljene podatke i njihovoga tumaenja. Kako su obje ekipe objavile da
su se uvjerile, unato svim ljudskim predrasudama, da su im suparnici
obavili detaljan i struan posao, svijetu kozmologa nije preostalo drugo ve
da prihvati uz odreenu suzdranost, dodue vijest s granice prostora.
Kakve je to bila vijest? Samo to da se za najudaljenije supernove tipa
Ia ustanovilo da su slabijega sjaja nego to se oekivalo. Ovo je
podrazumijevalo da su te supernove neto udaljenije nego to bi trebale
biti, to je znailo da je neto nagnalo svemir da se iri bre nego to je
trebalo. to je izazvalo ovo dodatno irenje? Jedini vinovnik toga koji je u
skladu s injenicama je tamna energija koja ispunjava prazan prostor
energija ije je postojanje u suglasnosti s vrijednou kozmoloke
konstante razliitom od nule. Mjerei vrijednosti za koju su daleke
supernove manje sjajne nego to bismo oekivali, dvije ekipe astronoma
izmjerile su oblik i sudbinu svemir.
Kad su se dvije ekipe istraivaa supernova sloile u rezultatima,
pokazalo se da je svemir ravan. Da bismo to shvatili stvar, moramo se
malo posluiti nekim grkim slovima. Svemiru s kozmolokom
konstantom razliitom od nule potreban je jo jedan broj koji bi ga opisao.
Hubbleovoj konstanti, koju oznaavamo kao H
0
kad raunamo njenu
vrijednost u sadanjem vremenu, te prosjenoj gustoi materije, koja jedina
odreuje zakrivljenost prostora ako je kozmoloka konstanta ravna nuli,
sada moramo dodati ekvivalent gustoe koji potjee od tamne energije
(shodno Einsteinovoj formuli E = mc
2
, energija, E, ekvivalentna je masi,
m). Kozmolozi izraavaju gustoe materije i tamne energije simbolima
M

i

, dok (veliko grko slovo omega) oznaava omjer gustoe svemira i

kritine gustoe;
M
oznaava omjer prosjene gustoe cjelokupne
materije u svemiru i kritine gustoe; takoer,

izraava omjer
ekvivalenta gustoe proizale iz tamne energije i kritine gustoe. Ovdje je
(veliko grko slovo lambda) kozmoloka konstanta. U ravnom svemiru,
s nultom zakrivljenou prostora, zbroj
M
i

uvijek je jednak 1 zato to

je ukupna gustoa (stvarne materije plus one koja je ekvivalent tamne
energije) jednaka kritinoj gustoi.
Promatranjima dalekih supernova tipa Ia mjeri se razlika izmeu
M

i

. Materija nastoji usporiti irenje svemira, budui da gravitacija

privlai sve prema svemu ostalom. to je vea gustoa materije, to e ovo
privlaenje vie usporavati stvari. Tamna energija, meutim, ini neto
potpuno drukije. Za razliku od dijelova materije, ije meusobno
privlaenje usporava irenje svemira, tamna energija ima jedno neobino
svojstvo: ona goni prostor na irenje, ime ubrzava irenje. Kako se prostor
iri, nastaje nova tamna energija, te je tako svemir koji se iri konani
besplatni ruak. Nova tamna energija goni svemir na jo bre irenje, to za
posljedicu ima to da tijekom vremena besplatni ruak postaje sve vei.
Vrijednost

mjera je veliine kozmoloke konstante, odnosno irenja

pod djelovanjem tamne energije. Kada su astronomi izmjerili odnos
izmeu udaljenosti galaktika i brzine njihovog udaljavanja, ustanovili su
koji je rezultat u nadmetanju izmeu djelovanja gravitacije, koja
meusobno privlai stvari, i djelovanja tamne energije koja ih raspruje.
Mjerenja su pokazala da je

M
= 0,46 plus ili minus oko 0,03. Budui
da su astronomi ve ustanovili da
M
priblino iznosi 0,25, odavde slijedi
da je

oko 0,71. Zbroj

M
i

iznosio bi, dakle, 0,96, to je sasvim

blizu vrijednosti koju predvia inflacijski model. Noviji mjerni rezultati
pokazali su da je ova vrijednost jo blia jedinici.
Unato slonosti dvije rivalske skupine strunjaka za supernove, neki
kozmolozi ostali su suzdrani. Ne dogaa se svakoga dana da znanstvenici
odustanu od neega za to su dugo smatrali da je ispravno, kao to je to
bilo vjerovanje da kozmoloka konstanta treba biti ravna nuli, i da ga
zamijene neim potpuno razliitim, kao to je zakljuak da tamna energija
ispunjava svaki kubini centimetar praznog prostora. No, gotovo svi
skeptici koji su pratili ovaj razvoj dogaaja konano su prihvatili novo
stanje stvari nakon to su razmotrili rezultate dobivene sa satelita iji je
zadatak bio da promatra kozmiko pozadinsko zraenje detaljnije nego to
je to ikada ranije bilo postignuto. Taj satelit, slavni WMAP o kojem je bilo
rijei u treem poglavlju, poeo je promatrati svemir 2002., da bi ve
poetkom 2003. sakupio kozmolozima dovoljno podataka da naprave kartu
cijelog neba u mikrovalnom podruju na kojem nam dolazi veina
kozmikog pozadinskog zraenja. Iako su ranija promatranja ve bila
nagovijestila to e nam ova karta otkriti, ona su obuhvaala samo male
dijelove neba, uz znatno manje pojedinosti. Karta cijelog neba dobivena
pomou satelita WMAP bila je kruna svih prijanjih nastojanja i njome su
konano utvrena najznaajnija svojstva kozmikog pozadinskog zraenja.
Najuoljivija znaajka ove karte a isto je vrijedilo i za promatranja
obavljana iz balona, kao i za prethodnika WMAP, satelit COBE (COsmic
Background Explorer istraiva kozmike pozadine) je njezina gotovo
potpuna ujednaenost odnosno homogenost. Nisu se uoavale nikakve
razlike u snazi kozmikoga pozadinskoga zraenja iz raznih pravaca, sve
dok nismo dostigli tonost od jednog tisuitog dijela u mjerenjima. ak i
tada, jedina uoljiva razlika javljala se kao malo poveana snaga zraenja
iz jednog smjera, koja je odgovarala razmjerno manjoj snazi iz
nasuprotnog smjera. Ove razlike nastaju zbog gibanja nae Galaktike meu
susjednim galaktikama. Zbog Dopplerovog efekta primamo neto jae
zraenje iz smjera ovog gibanja, ne zato to je zraenje tu stvarno jae
nego zato to nae gibanje prema kozmikom pozadinskom zraenju (KPZ)
malo pojaava energije fotona koje biljeimo.
Kada odbijemo utjecaj tog Dopplerovog efekta, kozmiko
pozadinsko zraenje postaje savreno ujednaeno sve dok ne doemo do
tonosti mjerenja od jednog sto tisuitog dijela. Na toj razinu tonosti
uoavaju se mala odstupanja od potpune homogenosti. Ukazuju se mjesta s
kojih KPZ stie neto malo jae, odnosno neto malo slabije. Kao to je
prethodno istaknuto, ove razlike u jaini oznaavaju poloaje mjesta u
kojima je materija bila ili malo toplija i gua ili malo hladnija i rjea u
odnosu na prosjenu vrijednost u vrijeme 380.000 godina poslije Velikog
praska. Satelit COBE prvi je uoio ove razlike; instrumenti na balonima i
promatranja s Junog pola poboljali su naa mjerenja; no satelit WMAP
pruio je jo bolju tonost u snimanju cijeloga neba, to je kozmolozima
omoguilo da naprave detaljnu kartu snage kozmikoga pozadinskoga
zraenja promatranog uz dosad najveu kutnu rezoluciju od oko jednog
stupnja.
Mala odstupanja od ujednaenosti, koja su otkrili COBE i WMAP,
bila su od prvorazredne vanosti za kozmologe. Prije svega, pokazala su
sjeme ustroja svemira u vrijeme kad je kozmiko pozadinsko zraenje
prestalo stupati u meudjelovanje s materijom. Podruja za koja je naeno
da su bila malo gua od prosjeka u to doba imala su premo u kasnijim
zgunjavanjima materije, te se tako u njima, zahvaljujui gravitaciji, nalazi
vie tvari. U tom smislu, glavna osobina nove karte s ucrtanim
intenzitetima KPZ-a u raznim podrujima neba potvrda je kozmolokih
teorija da ogromne razlike u gustoi od mjesta do mjesta diljem svemira,
koje sada uoavamo, potjeu od malih nehomogenosti koje su postojale
nekoliko stotina tisua godina poslije Velikoga praska.
No, kozmolozi mogu iskoristiti rezultate novih promatranja
kozmikoga pozadinskoga zraenja da dokue i jednu jo temeljniju
injenicu o svemiru. Pojedinosti karte raspodjele snage KPZ-a od mjesta
do mjesta otkrivaju i samu zakrivljenost prostora. Ova nevjerojatna
pogodnost proizlazi iz injenice da zakrivljenost prostora utjee na
putovanje zraenja kroz njega. Ako je, na primjer, prostor pozitivno
zakrivljen, onda smo pri promatranju kozmikoga pozadinskoga zraenja u
praktino istom poloaju kao neki promatra sa Sjevernog pola koji
gledanjem du Zemljine povrine prouava zraenje koje nastaje blizu
ekvatora. Kako se crte zemljopisnih duina konvergentno sakupljaju prema
polu, izvor zraenja kao da zatvara manji kut nego to bi to bilo da je
prostor ravan.
Da bi se razumjelo kako zakrivljenost prostora utjee na kutnu
veliinu sitnih detalja u kozmikom pozadinskom zraenju, zamislite
vrijeme u kojem je ovo zraenje bilo prestalo meudjelovati s materijom.
U to doba, najvea odstupanja od ujednaenosti koja su mogla postojati u
svemiru imala su veliine koje kozmolozi mogu izraunati: starost svemira
u to vrijeme pomnoena brzinom svjetlosti oko 380.000 svjetlosnih
godina u promjeru. Ovo je najvea udaljenost na kojoj su estice mogle
utjecati jedne na druge, a da izazovu neke nehomogenosti. Do veih
udaljenosti vijesti od drugih estica ne bi jo stigle, te tako one ne mogu
biti odgovorne za odstupanje od ujednaenosti.
Koliko bi lunih stupnjeva ta najvea odstupanja iznosila na
dananjem nebu? To ovisi o zakrivljenosti prostora do kojeg dolazimo
zbrajanjem
M
i

. to je ovaj zbroj blii jedinici, to e i zakrivljenost

prostora biti blia nuli, odnosno vei e biti kut pod kojim vidimo danas na
nebu irinu najveeg odstupanja od homogenog kozmikog pozadinskog
zraenja. Zakrivljenost prostora ovisi jedino o zbroju dvije zato to se
pod utjecajem ove vrste gustoe prostor zakrivljuje na isti nain.
Promatranja kozmikoga pozadinskoga zraenja pruaju zato priliku da se
neposredno izmjeri
M
+

, za razliku od promatranja supernova koje

mjere razliku izmeu
M
i

.
Podaci dobiveni satelitom WMAP pokazuju da najvea odstupanja
unutar kozmikog pozadinskog zraenja zatvaraju kut od oko jednog
stupnja, to podrazumijeva da
M
+

ima vrijednost od 1,02, s

pogrekom 0,02. Prema tome, u granicama eksperimentalne tonosti,
moemo zakljuiti da je
M
+

= 1, odnosno da je prostor ravan. Iz

promatranja dalekih supernova tipa Ia vidjeli smo da je

M
= 0,46.
Ako ovaj rezultat dovedemo u vezu sa zakljukom da je
M
+

= 1,
ustanovit emo da je
M
= 0,27, a

= 0,73, uz mogunost pogreke od

postotak ili dva u oba sluaja. Kao to je ve primijeeno, rije je o zasad
najtonijoj astrofizikoj procjeni vrijednosti ovih dvaju kljunih
svemirskih parametara, to nam govori da od materije kako obine tako i
tamne potjee 27 posto ukupne energetske gustoe svemira, dok ostatak
od 73 posto prua tamna energija. (Ako nam se vie svia promatrati masu
kao ekvivalent energije, u smislu E/c
2
, onda tamna energija osigurava 73
posto ukupne mase.)
Kozmolozima je ve odavno poznato da ako je kozmoloka
konstanta razliita od nule, onda se relativan utjecaj materije i tamne
energije mora znaajno mijenjati protokom vremena. S druge strane, ravan
svemir ostaje ravan zauvijek, od nastanka u Velikom prasku do beskonane
budunosti koja je pred nama. U ravnom svemiru zbroj
M
i

uvijek je
jednak jedinici, odnosno ako se jedna promjeni, druga to takoer mora
razmjerno uiniti za kompenzaciju.
Tijekom epoha koje su uslijedile ubrzo poslije Velikoga praska,
tamna energija gotovo da nije imala nikakvog utjecaja na svemir. Tada je
postojalo toliko malo prostora, u usporedbi s onim to e biti u kasnijim
erama, da je vrijednost

bila tek malo iznad nule, dok je

M
bila tek
malo ispod 1. U to rano doba svemir se ponaao gotovo kao da je bez
kozmoloke konstante. Tijekom vremena, meutim,
M
je postojano
opadala, dok je

takoer postojano rasla, ime se osiguravalo da njihov

zbroj stalno iznosi 1. U konanici, stotine milijarda godina u budunosti,

M
e pasti gotovo do nule, dok e

porasti gotovo do jedinice. Prema

tome, povijest ravnoga prostora s kozmolokom konstantom razliitom od
nule podrazumijeva prijelaz iz ranog doba, kada tamna energija nije igrala
gotovo nikakvu ulogu, preko sadanjeg razdoblja, kada
M
i

imaju
slinu vrijednost, do beskrajno daleke budunosti kada e materija biti
toliko razasuta po prostoru da e se
M
asimptotski sasvim pribliiti nuli,
premda e zbroj dvije i dalje biti 1.
Na temelju promatranja moe se zakljuiti koliko se mase nalazi u
galaktikim jatima i iz toga se dobije vrijednost
M
od oko 0,25, dok
prouavanja kozmikog pozadinskog zraenja i dalekih supernova daju
vrijednost blizu 0,27. S obzirom na marginu pogreke koja se pri tim
promatranjima mora uzeti u obzir, ove dvije vrijednosti praktiki se slau.
Ako je u svemiru u kojem ivimo kozmoloka konstanta razliita od nule i
ako ta konstanta (zajedno s materijom) dovodi do toga da prostor bude
ravan, kako to predvia inflacijski model, onda vrijednost kozmoloke
konstante mora biti takva da

bude neto malo vie od 0,7, odnosno dva

i po puta vea od vrijednosti
M
. Drugim rijeima,

je glavni imbenik
koji zbroj
M
+

ini jednakim 1. Ovo znai da je ve iza nas svemirsko

doba kad su materija i kozmoloka konstanta podjednako doprinosile (s
vrijednou od po 0,5) odravanju ravnosti prostora.
Za samo jedno desetljee, ono to smo doznali o supernovama tipa Ia
i kozmikom pozadinskom zraenju promijenilo je status tamne energije
koja se iz nategnute zamisli, kojom se Einstein jednom poigrao, pretvorila
u temeljnu kozmiku injenicu. Osim ako se za mnotvo promatrakih
rezultata ne pokae da su pogreno protumaeni, neprecizni ili jednostavno
netoni, moramo prihvatiti injenicu da se svemir nikada nee poeti
skupljati, odnosno reciklirati. Budunost, naprotiv, izgleda jednolina: za
stotinu milijarda godina, kada veina zvijezda izgori, sve osim nama
najbliih galaktika nestat e izvan naeg obzora vidljivosti.
Do tada e se Mlijena staza ve stopiti s najbliim susjedima,
stvorivi divovsku galaktiku usred niega u doslovnom smislu. Na naem
nonom nebu moi e se vidjeti zvijezde (mrtve i ive) i nita drugo. Bit e
to vrlo oskudan svemir za budue astrofiziare. Bez galaktika preko kojih
bi se pratilo irenje prostora, oni bi pogreno zakljuili, kao i Einstein, da
ivimo u statinom svemiru. Kozmoloka konstanta i njena tamna energija
proirit e svemir do tolikog opsega da se vie ne mogu ni izmjeriti ni
zamisliti.
Uivajte u kozmologiji dok jo moete.

6.

JEDAN SVEMIR ILI MNOTVO NJIH?

Otkrie da ivimo u svemiru koji se sve bre iri uzdrmalo je svijet
kozmologije 1998. godine, kada su prvi put objavljeni rezultati
prouavanja supernova koji su ukazali na ovo ubrzanje. Sada, kada su
pretpostavku o svemiru koji se sve bre iri potvrdila detaljna promatranja
kozmikoga pozadinskoga zraenja, a kozmolozi imali na raspolaganju
nekoliko godina za analizu posljedice ovog ubrzanog irenja, izronila su
dva velika pitanja koja su im zagorala dane, a uljepala snove. to to tjera
svemir u ubrzano irenje? I zato to ubrzanje ima ba onu vrijednost koja ja
sada na snazi u svemiru ?
Jednostavan odgovor na prvo pitanje pripisuje svu odgovornost za
ubrzanje postojanju tamne energije, odnosno kozmolokoj konstanti
razliitoj od nule. Iznos ubrzanja izravno ovisi o koliini tamne energije po
kubnom centimetru. to je vie energije, vee e biti ubrzanje. Prema tome,
ako bi kozmolozi uspjeli objasniti odakle potjee tamna energija i zato je
ima u koliini koliku danas nalazimo, mogli bi izjaviti da su otkrili jednu
od temeljnih tajni svemira svemirski besplatni ruak, energiju u
praznom prostoru koja neprekidno pogoni svemir prema vjenom, sve
brem irenju i dalekoj budunosti u kojoj e postojati nepojmljivo
ogroman prostor i razmjerno ogromna koliina tamne energije, dok gotovo
uope nee biti materije po kubnoj svjetlosnoj godini.
to je uope tamna energija? Kozmolozi mogu ponuditi odgovor koji
potjee iz najveih dubina carstva fizike estica: tamna energija nastaje iz
dogaaja koji se vjerojatno zbivaju u praznom prostoru, ako se moemo
pouzdati u ono to smo doznali iz kvantne teorije materije i energije.
Cjelokupna fizika estica temelji se na ovoj teoriji koja je tako esto i tako
temeljito provjerena na submikroskopskom podruju da gotovo da nema
fiziara koji nije uvjeren u njezinu ispravnost. Iz kvantne teorije proizlazi
da ono to nazivamo praznim prostorom vrvi, zapravo, od virtualnih
estica koje toliko brzo nastaju i nestaju da ih nikada ne moemo izravno
zamijetiti, ve moemo samo promatrati njihove uinke. Neprekidno
nastajanje i nestajanje ovih virtualnih estica pojava koju oni koji se dre
precizne terminologije fizike nazivaju kvantne fluktuacije vakuuma
daje energiju praznom prostoru. tovie, fiziari estica mogu, bez mnogo
potekoa, izraunati koliinu energije koja poiva u svakom kubnom
centimetru vakuuma. Iz neposredne primjene kvantne teorije na ono to
nazivamo vakuumom proizlazi da kvantne fluktuacije mogu stvoriti tamnu
energiju. Kada ovako postavimo stvari, veliko pitanje o tamnoj energiji
glasi ovako: Zato je kozmolozima trebalo toliko dugo vremena do
shvaanja da ova energija mora postojati?
Naalost, postojee okolnosti donekle mijenjaju ovo pitanje, tako da
ono glasi: Kako to da su fiziari estica do sada grijeili? Prorauni
koliine tamne energije u svakom kubnom centimetru daju vrijednost koja
je oko 10
120
puta vea od vrijednosti do koje su kozmolozi doli na temelju
promatranja supernova i kozmikog pozadinskoga zraenja. U ekstremnim
astronomskim uvjetima, prorauni koji se razlikuju za faktor 10 mogu se,
barem privremeno, ocijeniti kao prihvatljivi, ali razlika za faktor 10
120

nikako se ne moe gurnuti pod tepih. Ako prazan prostor stvarno sadri
tamnu energiju makar i priblino u iznosu o kojem govore fiziari estica,
svemir bi se ve odavno trebao rairiti u tako veliki obujam da se nikakvo
okupljanje materije ne bi moglo dogoditi, budui da bi se ona za samo
djeli sekunde silno razrijedila. Teorija i promatranja slau se oko toga da
prazan prostor mora sadravati tamnu energiju, ali razlikuju se za faktor
bilijun na desetu potenciju glede koliine te energije. Nikakva zemaljska
analogija, pa ak ni svemirska, ne moe nam ilustrirati veliine ovoga
neslaganja. Udaljenost do najdalje galaktike za koju trenutno znamo vea
je od protona 10
40
puta. ak i ovaj ogroman broj samo je kubni korijen
faktora za koji se teorija i promatranja razilaze glede vrijednosti
kozmoloke konstante.
Fiziarima estica i kozmolozima odavno je poznato da iz kvantne
teorije proizlazi neprihvatljivo velika vrijednost koliine tamne energije, ali
u vrijeme kada se smatralo da je kozmoloka konstanta jednaka nuli nadali
su se da e doi do nekog objanjenja koje e dovesti do ponitavanja
pozitivnih i negativnih elemenata u teoriji, te samim tim i ukinuti problem.
Slino ponitavanje svojevremeno je rijeilo jedan drugi problem: koliko
energije virtualne estice daju esticama koje moemo promatrati? Sada
kada se pokazalo da se kozmoloka konstanta razlikuje od nule, smanjene
su nade da e se doi do takvog ponitavanja. Ako ono postoji, onda mora
nekako ukloniti gotovo cijelu mamutsku teorijsku vrijednost koju imamo
danas. Za sada, u nedostatku bilo kakvog valjanog objanjenja veliine
kozmoloke konstante, kozmolozi moraju nastaviti suradnju s fiziarima
estica u nastojanju da izmire teoriju o tome kako svemir stvara tamnu
energiju s vrijednou obujma tamne energije po kubnom centimetru
dobivenom na temelju promatranja.
Neki od najboljih umova kozmologije i fizike estica uloili su puno
truda da dou do objanjenja vrijednosti dobivene promatranjem, ali bez
uspjeha. Neuspjeh je silno razljutilo teoretiare djelomino zato to su
svjesni da Nobelova nagrada da se i ne spominje ogromno ushienje
zbog otkria eka one koji objasne to je priroda uinila da bi svemir bio
ovakav kakvim ga vidimo. No, jo jedno pitanje bez objanjenja silno je
uznemirilo duhove. Zato je koliina tamne energije, izraena kao
ekvivalentna joj masa, vie-manje jednaka koliini energije koju sadri
sveukupna materija u svemiru?
Ovo pitanje moe se postaviti i preko dvije koje koristimo da
bismo izmjerili gustou materije i gustou ekvivalentnu onoj tamne
energije. Zato su
M
i

sline po veliini, umjesto da jedna bude daleko

vea od druge? Tijekom prve milijarde godina poslije Velikoga praska
M

bila je gotovo tono jednaka jedinici, dok je

praktiki bila ravna nuli. U

tom razdoblju,
M
bila je najprije milijunima, zatim tisuama, a onda
stotinama puta vea od

. Danas, kada je
M
= 0,27, a

= 0,73, one su,

grubo uzevi, za nae razmatranje jednake, premda je

ve znatno vea
od
M
. U dalekoj budunosti, za vie od pedeset milijarda godina,

bit
e najprije stotinama, pa tisuama i napokon milijunima i milijardama puta
vea od
M
. Samo tijekom kozmikoga razdoblja u rasponu od 3 milijarde
do 50 milijarda godina poslije Velikoga praska (a mi u njemu ivimo), ove
dvije veliine imaju makar priblino jednaku vrijednost.
Za one koji se ne udubljuju u to pitanje, raspon od 3 milijarde do 50
milijarda godina vrlo je dugo razdoblje. U emu je onda problem? No,
promatrano s astronomskog gledita, ovo razdoblje praktino je
beznaajnog trajanja. Astronomi se esto odluuju za logaritamsku skalu
vremena, dijelei ga na razdoblja koja se poveavaju za faktor 10. Svemir
je prvo bio neto star; zatim je postao deset puta stariji; pa deset puta stariji
od toga; i tako, sve dalje prema beskonanom vremenu koje nalae
beskonaan broj ovakvih desetostrukih poveanja. Pretpostavimo da
ponemo raunati vrijeme u najranijem trenutku poslije Velikoga praska, a
koje ima smisla u kvantnoj teoriji: to je 10
43
sekunde. Kako svaka godina
ima oko 30 milijuna (3 10
7
) sekunda, potrebno je 60 udeseterostruenja
da od 10
43
sekunde doemo do 3 milijarde godina poslije Velikoga praska.
Nasuprot tome, dovoljno je samo neto malo vie od jednog mnoenja s 10
da bi se od 3 milijarde stiglo do 50 milijarda godina, a to je jedino
razdoblje kada su
M
i

priblino jednaki. Poslije toga, beskonaan broj

poveanja za faktor od 10 otvara put prema beskonanoj budunosti.
Promatrano iz ove logaritamske perspektive, zanemarivo su mali izgledi da
ivimo upravo u onom razdoblju svemira kada
M
i

imaju makar i
grubo sline vrijednosti. Vodei ameriki kozmolog Michael Turner
nazvao je ovu neobinost injenicu da postojimo ba u doba kada su
M
i

?
priblino jednake problem Nancy Kerrigan po uzoru na poznatu
olimpijsku klizaicu na ledu koja je pitala, kada ju je napao mladi njezine
suparnice, Zato mene? Zato sada?
Iako nisu u stanju izraunati kozmoloku konstantu ija bi vrijednost
iole bila blizu one dobivene mjerenjem, kozmolozi ipak imaju odgovor na
Kerriganin problem, ali im se miljenja vrlo razlikuju glede njegovog
znaaja i posljedica. Neki ga rado prihvaaju; drugi to ini nevoljko; trei
ga izbjegavaju; a etvrti ga odbacuju. Ovo objanjenje dovodi u vezu
vrijednost kozmoloke konstante s injenicom da mi postojimo na planetu
koji krui oko obine zvijezde u obinoj galaktici. Budui da mi postojimo,
tvrdi se, parametri koji opisuju svemir, a posebno vrijednost kozmoloke
konstante, moraju biti takvi kakvi jesu da nae postojanje bude mogue.
Razmotrimo, na primjer, to bi se dogodilo u svemiru sa znatno
veom kozmolokom konstantom od nae. Znatno vea koliina tamne
energije dovela bi do toga da

daleko nadmai
M
ne za 50 milijarda
godina ve poslije samo nekoliko milijuna. U to vrijeme, u svemiru kojim
bi prevladavala djelovanja ubrzanja tamne energije, materija bi se tako
brzo rasprila prostorom da uope ne bi stigle nastati galaktike, zvijezde ili
planeti. Ako pretpostavimo da od trenutka kada doe do prvog nakupljanja
materije pa do nastanka i razvoja ivota mora proi barem milijardu
godina, moemo zakljuiti da nae postojanje ograniava kozmoloku
konstantu na raspon od nule pa do samo nekoliko njenih trenutnih
vrijednosti, a iskljuuje cijelo ono mnotvo veih vrijednosti.
Ovo zakljuivanje dodatno dobiva na snazi ako zamislimo, kao to to
ine mnogi kozmolozi, da sve ono to nazivamo svemirom ili
univerzumom pripada znatno veem multiverzumu koji sadri
beskonaan broj svemira, pri emu nijedan ne stupa u meudjelovanja s
nekim drugim. Zamisao o multiverzumu utemeljena je na postojanju viih
dimenzija u kojima lee bezbrojni svemiri, pa prostor u naem svemiru
ostaje potpuno nedostupan bilo kojem drugom svemiru i obrnuto. Ovo
nepostojanje makar i teorijske mogunosti meudjelovanja svrstava teoriju
o multiverzumu u kategoriju naizgled neprovjerivih hipoteza barem do
trenutka kada netko mudriji od nas ne nae nain da nekako ipak provjeriti
model multiverzuma. U multiverzumu, novi svemiri raaju se na potpuno
nasumian nain, u stanju su proiriti se inflacijom u ogromne obujme
prostora, pri emu nemaju nikakvog dodira s beskonanim brojem drugih
svemira.
U multiverzumu, svaki novi svemir iskae u postojanje opskrbljen sa
svojim osobitim zakonima fizike koji odreuju veliinu kozmoloke
konstante. Mnogi drugi svemiri imaju kozmoloku konstantu daleko veu
od nae, te tako vrlo brzo dostiu stanje gustoe bliske nuli koje nije
pogodno za ivot. Samo mali, moda siuni, dio svih svemira u
multiverzumu obdaren je uvjetima koji omoguuju nastanak ivota, zato
to su samo kod njih na snazi parametri koji doputaju materiji okupljanje
u galaktike, zvijezde i planete te njihovo trajanje milijardama godina.
Kozmolozi nazivaju ovaj nain objanjavanja vrijednosti kozmoloke
konstante antropskim naelom, premda bi vjerojatno bilo prikladnije
nazvati ga antropskim pristupom. Ovaj pristup tumaenju kljunoga pitanja
kozmologije djeluje vrlo privlano: ljudi ga vole ili mrze, ali rijetko su
ravnoduni prema njemu. Kao i mnoge intrigantne zamisli, antropsko
naelo moe se tako predstaviti da ide u prilog, ili se ini da ide u prilog,
raznim teolokim i teleolokim mentalnim konstrukcijama. Neki religijski
fundamentalisti smatraju da antropsko naelo podupire njihova vjerovanja,
jer ovjeanstvu pripisuje sredinju ulogu: bez nekoga tko bi ga promatrao,
svemir barem onaj koji poznajemo uope ne bi postojao niti bi mogao
postojati; prema tome, neka via sila morala je posloiti stvari ba onako
kako nama odgovara. Oni koji se ne slau s ovim zakljukom primijetili bi
da on ba ne slijedi iz antropskog pristupa. Na teolokoj razini, ovaj
argument u prilog postojanja Boga pretpostavlja svakako najrasipnijeg
tvorca koji se moe zamisliti: on stvara bezbrojne svemire da bi u malom
podruju samo jednog od njih mogao nastati ivot. Zato onda ne odstraniti
ovog posrednika i drati se starijih mitova o postanku u ijem je sreditu
ovjeanstvo?
S druge strane, ako odluite u svemu vidjeti Boga, kao to je to inio
Spinoza, ne moete se ne diviti multiverzumu koji neprekidno raa nove
svemire. Kao i veina vijesti s graninih podruja znanosti, zamisao o
multiverzumu i antropski pristup lako se mogu zloupotrijebiti kao potpora
ovog ili onog sustava vjerovanja. No, kako trenutno stoje stvari, mnogi
kozmolozi prihvaaju multiverzum bez dovoenja u vezu s nekim
sustavom vjerovanja. Stephen Hawking, koji dri (ba kao i Isaac Newton
prije njega) Lucasovu katedru za astronomiju na sveuilitu Cambridge,
smatra da je antropsko naelo izvrsno rjeenje problema Kerrigan. Stephen
Weinberg, koji je dobio Nobelovu nagradu za postignua na podruju
fizike estica, ne voli to naelo, ali ga ipak prihvaa, barem privremeno, u
nedostatku nekog boljeg rjeenja.
Konano, povijest moe pokazati da su, sada, kozmolozi
koncentrirani na pogrean problem pogrean u smislu da nae znanje jo
nije dovoljno da bismo ga kako treba napali. Weinbergu se svia analogija
s Johannesom Keplerom koji je pokuao objasniti zato Sunce ima est
planeta (kako su to astronomi onda vjerovali) i zato se oni gibaju ba po
takvim stazama. etiri stotine godina poslije Keplera, astronomi i dalje
znaju premalo o nastanku planeta da bi objasnili toan broj i staze lanova
Suneve obitelji. Poznato nam je da je netona Keplerova pretpostavka da
je razmak planetnih staza oko Sunca upravo takav da se izmeu dvije
susjedne staze moe smjestiti i po jedno od pet savrenih tijela; ta tijela se,
naime, ne uklapaju ba dobro, ali jo je znaajnije to to ne raspolaemo
dobrim objanjenjem zbog ega bi se planeti pokoravali takvom pravilu.
Buduim generacijama, sadanji kozmolozi mogu nalikovati Kepleru u
svojim hrabrim nastojanjima da objasne neto to je neobjanjivo na
temelju dananjeg razumijevanja svemira.
Nisu svi blagonakloni prema antropskom naelu. Neki kozmolozi
napadaju ga kao defetistiko, suprotno onome to nas ui povijest znanosti
(ovo naelo, naime, proturjei mnogim primjerima kada je fizika uspjela
objasniti, ranije ili kasnije, prethodno tajanstvene pojave) i opasan zato to
djeluje iskonstruirano. tovie, za mnoge kozmologe nije prihvatljiva, kao
temelj teorije svemira, pretpostavka da ivimo u multiverzumu koji sadri
bezbroj svemira s kojima nikada ne moemo stupiti u meudjelovanje, ak
ni u teoriji.
Rasprava o antropskom naelu istie skepticizam koja stoji u temelju
znanstvenoga pristupa razumijevanju svemira. Teorija koja se svia
jednom znanstveniku, uglavnom onome koji ju je postavio, nekom drugom
moe izgledati smijena ili jednostavno pogrena. Obojica su svjesni da
teorije opstaju i imaju uspjeha kada drugi znanstvenici ustanove da se
pomou njih najbolje moe objasniti veina promatrakih rezultata. (Kao
to je jedan slavni znanstvenik svojevremeno primijetio, uvajte se teorije
koja objanjava sve podatke za neke od njih vrlo je vjerojatno da e se
ustanoviti da su pogreni.)
Budunost moda nee donijeti brzo rjeenje ove rasprave, ali u njoj
emo nesumnjivo vidjeti nove pokuaje objanjenja onoga to vidimo u
svemiru. Primjera radi, Paul Steinhardt sa Sveuilita Princeton, koji je
vjet u smiljanju neobinih naziva, izgradio je teorijski ekpirotski model
svemira u suradnji s Neilom Turokom sa Sveuilita Cambridge. Nadahnut
dijelom fizike estica koji se naziva teorija struna, Steinhardt je zamislio
svemir od jedanaest dimenzija, od kojih je veina sabijena, smotana
nalik na arape, tako da zauzimaju samo infinitezimalni dio prostora. Ali
neke od njih imaju stvarnu veliinu i znaaj, jedino to ih ne moemo
opaati zato to smo zaahureni u nae poznate etiri. Ako zamislite da se
sveukupni prostor naeg svemira nalazi na beskonanom listu (u ovoj
usporedbi, tri dimenzije svemira svedene su na dvije), onda moete
predoiti jedan drugi, usporedni list, a zatim sebi doarati prizor kako se
dva lista meusobno pribliavaju i sudaraju. Ovaj sudar dovodi do Velikog
praska, a kada se listovi odbiju jedan od drugoga, povijest svakog od njih
nastavlja se utabanim stazama, u smislu da nastaju galaktike i zvijezde.
Konano, dva lista prestaju se razmicati i opet se poinju pribliavati, to
dovodi do novog sudara i novoga Velikoga praska na svakom listu. Svemir
tako ima ciklinu povijest, ponavlja se, barem u najirim okvirima, u
razmacima od vie stotina milijarda godina. Budui da ekpirosis znai
poar na grkom (sjetite se poznatije rijei piroman), ekpirotski
svemir podsjea sve one kojima grki nije sasvim stran na veliku vatru iz
koje je nastao svemir kakvog poznajemo.
Ovaj ekpirotski model svemira djeluje emotivno i intelektualno
privlano, premda ipak ne toliko da zadobije srca i umove mnogih
Steinhardtovih kolega kozmologa. Barem jo ne. Neto priblino slino
ekpirotskom modelu, ako ne i on sm, moglo bi jednoga dana omoguiti
proboj kojem se dananji kozmolozi nadaju u nastojanjima da objasne
tamnu energiju. ak i oni kojima je antropsko naelo vrlo blisko teko da
bi pruili otpor novoj teoriji koja bi ponudila dobro objanjenje
kozmoloke konstante, a da pri tom ne uvede u igru beskonaan broj
svemira, meu kojima je upravo na onaj koji je sretniji od drugih. I da,
kako ree Voltaireov Candide, ivimo u najboljem od moguih svjetova.

DRUGI DIO

Nastanak galaktika
i graa svemira

7.

OTKRIE GALAKTIKA

Prije dva i pol stoljea, malo prije nego li je engleski astronom sir
William Herschel napravio prvi pravi veliki teleskop, poznati svemir
uglavnom se sastojao od neto malo zvijezda, uz Sunce, Mjesec, planete,
malen broj Jupiterovih i Saturnovih satelita, nekoliko mutnih objekata i
tako zvane Galaktike u obliku trake mlijene boje preko nonog neba.
Naziv galaktika zapravo i potjee od grke rijei galaktos to znai
mlijeko. Mutni objekti na nebu dobili su pak znanstveni naziv nebule,
odnosno maglice, prema latinskoj rijei za maglu. To su nebeski objekti
neodreenog oblika, poput maglice Rak u zvijeu Bika i maglice
Andromeda u istoimenome zvijeu.
Zrcalo Herschelovog teleskopa, sagraenog 1789. godine, imalo je
promjer 122 centimetra, to je bilo znatno vee od svega dotad
napravljenog. Instrument je djelovao prilino neugledno zbog sloene
mree nosaa na kojima je poivao i u kojima se pokretao, ali kada ga je
Herschel usmjerio prema nebu, ugledao je nebrojene zvijezde unutar
Mlijene staze. Pomou glavnog teleskopa, kao i jednog manjeg i
pokretnijeg, Herschel i njegova sestra Caroline napravili su prvi
sveobuhvatni, dubinski katalog maglica sjevernog neba. Sir John
Herschelov sin nastavio je obiteljsku tradiciju, poveavajui oev i tetin
popis objekata na sjevernom nebu. Takoer, tijekom dugog boravka na Rtu
Dobre Nade, najjunijoj toki Afrike, katalogizirao je oko 1700 mutnih
objekata koji su vidljivi s june polukugle. Godine 1864. sir John objavio
je knjigu o svim poznatim dalekim objektima: Opi katalog maglica i
zvjezdanih jata koji je obuhvatio vie od pet tisua odrednica.
Unato velikom opsegu sakupljenih podataka, nitko u to vrijeme nije
znao to su, u stvari, maglice, koliko su daleko niti po emu se meusobno
razlikuju. No, katalog iz 1864. omoguio je morfoloko klasificiranje
maglica prema obliku, naime. U duhu tradicije bejzbolske terminologije
koja je uvedena nekako u vrijeme kada je Herschelov Opi katalog izvorno
objavljen i ije bi glavno naelo moglo glasiti nazovimo stvari onako
kako ih vidimo, astronomi su nazvali maglice spiralnoga oblika spiralne
maglice, one iji je oblik bio priblino eliptian eliptine maglice, a
razne druge maglice nepravilnoga oblika ni spiralnoga ni eliptinoga
nepravilne maglice. Konano, one maglice koje su izgledale male i
okrugle, poput teleskopske slike nekog planeta, dobile su (potpuno
pogrean) naziv planetne maglice, to od tada nije prestajalo zbunjivati
sve koji su se tek poeli zanimati astronomiju.
Tijekom najveega dijela svoje povijesti astronomija se temeljila na
opisnim metodama u istraivanjima, koji su vrlo sliili onima to se
primjenjuju u botanici. U okviru sve opsenijeg kompendija zvijezda i
mutnih objekata, astronomi su tragali za pravilnostima i razvrstavali
objekte prema njima. Bilo je to sasvim prirodno. Veina ljudi jo od
najranijega djetinjstva razvrstava stvari po izgledu i obliku, a da ih nitko
tome nije nauio. Herschelovi su smatrali da se sve maglice nalaze na istoj
udaljenosti od Zemlje, budui da je veina ovih mutnih objekata bila
priblino iste veliine. Podvrgavanje svih maglica istim pravilima
razvrstavanja za njih je zato bio uzoran znanstveni postupak.
Meutim, kasnije se pokazalo da je pretpostavka da se sve maglice
nalaze na slinoj udaljenosti od nas potpuno pogrena. Neke maglice, koje
su Herschelovi klasificirali, udaljene su koliko i zvijezde te su tako
razmjerno malene (ako bilijun kilometara moe biti oznaeno kao
razmjerno malo). Za druge se pokazalo da su znatno dalje, te zato moraju
biti mnogo vee od mutnih objekata koji su nam razmjerno blizu da bi na
nebu izgledale istih veliine.
Pouka koju je odavde valjalo izvui je da je jednog trenutka treba
zanemariti kako neto nama izgleda i upitati se kakvo je stvarno. Sreom,
krajem devetnaestoga stoljea napredak znanosti i tehnologije omoguio je
astronomima da uine upravo to da se prestanu baviti samo
klasificiranjem onoga to se nalazi u svemiru. Iz pomaka koji je uslijedio
roena je astrofizika, primjena zakona fizike na astronomske pojave.
U isto doba kada je sir John Herschel objavio opsean katalog
maglica, u potrazi za njima ukljuio se jedan novi znanstveni instrument
spektroskop. Jedini zadatak spektroskopa je da razloi svjetlost na dugu
sastavnih boja. Te boje i crtice koje su u njima kao utkane, otkrili su ne
samo pojedinosti o kemijskom sastavu izvora svjetlosti nego i, zahvaljujui
pojavi koja se naziva Dopplerov efekt, pribliava li se izvor svjetlosti
Zemlji ili se udaljuje od nje.
Spektroskopija je otkrila neto izuzetno: spiralne maglice, koje
prevladavaju u podruju izvan dohvata Mlijene staze, gotovo sve se
udaljuju od Zemlje, i to izuzetno velikim brzinama. Za razliku od njih, sve
planetne maglice, kao i veina onih nepravilnih, gibaju se razmjerno malim
brzinama neke prema nama, druge od nas. Zar se to u sreditu Mlijene
staze dogodila neka katastrofalna eksplozije koja je izbacila van samo
spiralne maglice? Ako je tako, zato se nijedna od njih ne vraa? Jesmo li
svjedoci katastrofe u nekom posebnom trenutku? Unato razvoju
fotografskih tehnika koje su donijele bre emulzije, to je omoguilo
astronomima da mjere spektre maglica sve slabijega sjaja, njihov bijeg nije
prestajao, a pitanja su ostajala bez odgovora.
Do veine znanja u astronomiji, kao i u drugim znanostima, doli
smo uvoenjem sve bolje tehnologije. Poetkom dvadesetih godina prolog
stoljea pojavio se jo jedan kljuni ureaj: izuzetan teleskop Hooker,
promjera dva i pol metra, na zvjezdarnici Mount Wilson blizu Pasadene, u
Kaliforniji. Godine 1924. ameriki astronom Edwin P. Hubble koristio je
ovaj teleskop najvei na svijetu u to vrijeme u potrazi za posebnim
tipom zvijezda promjenjivog sjaja, takozvanim cefeidama, u Andromedinoj
maglici. Kod svakog tipa promjenjivih zvijezda sjaj se mijenja prema
dobro poznatom uzorku; cefeide, nazvane tako po prvoj zvijezdi tog tipa,
jednoj zvijezdi u zvijeu Cefeja, sve su izuzetno sjajne te se mogu vidjeti
na ogromnim udaljenostima. Kako im se sjaj mijenja u prepoznatljivim
ciklusima, strpljiv i uporan promatra moe ih otkrivati u sve veem broju.
Hubble je naao nekoliko cefeida u Mlijenoj stazi i procijenio njihove
udaljenosti; no, prilino se iznenadio kada se pokazalo da je jedna cefeida
pronaena u Andromedinoj maglici mnogo slabijega sjaja negoli bi to
trebala biti, uzevi u obzir izmjereni period promjene njenog sjaja.
Najvjerojatnije objanjenje ove pojave bilo je da se ta cefeida, a s
njom i Andromedina maglica kojoj pripada, nalazi na mnogo veoj
udaljenosti u odnosu na cefeide iz Mlijene staze. Hubble je shvatio da je
Andromedina maglica toliko daleko da se nikako ne moe nalaziti meu
zvijezdama zvijea Andromeda niti uope u Mlijenoj stazi kao i da nije
mogla biti izbaena, zajedno sa svojim spiralnim sestrama, tijekom nekog
katastrofalnog prolijevanja mlijeka.
Od ovog zakljuka staje dah. Hubbleovo otkrie pokazalo je da su
spiralne maglice zapravo itavi posebni zvjezdani sustavi, podjednako
veliki i bogati zvijezdama kao i naa Mlijena staza. Da upotrijebimo jedan
izraz filozofa Immanuela Kanta, Hubble je pokazao da se na desetke
otoka-svemira nalazi izvan naeg zvjezdanog sustava, budui da je
objekt u Andromedi bio samo prvi na popisu poznatih spiralnih maglica.
Andromedina maglica bila je, u stvari, galaktika Andromeda.
Do 1936. godine dovoljno je ovih otoka-svemira uoeno i
fotografirano pomou Hookera i drugih velikih teleskopa da se i Hubble
odluio okuati u morfologiji. Njegova analiza tipova galaktika temeljila se
na neprovjerenoj pretpostavci da razlike u oblicima galaktika oznaavaju
razvojne stupnjeve od njihova postanka do nestanka. U svojoj knjizi
Carstvo maglica, objavljenoj 1936, Hubble je klasificirao galaktike tako
to je smjestio razliite tipove na dijagram nalik na glazbenu viljuku, ija
drka predstavlja eliptine galaktike, s tim da su krunici slinije elipse na
slobodnom kraju drke, a one oblika izduenije elipse blizu mjesta gdje se
viljuka rava. Du jednog kraka nalaze se obine spiralne galaktike: one
blie drci imaju vrsto pripijene spiralne krakove, dok one blie kraju
imaju sve razvijenije spiralne krakove. Du drugoga kraka viljuke nalaze
se spiralne galaktike koje po sredini imaju svojevrsnu preku, ali su
inae sline obinim spiralnima, no zbog svog oblika nazivaju se prekaste
galaktike.
Hubble je zamiljao da galaktike nastaju kao blago eliptine, zatim
postaju sve spljotenije kako se uobliuju, da bi na kraju prele u spiralni
oblik s krakovima koji se lagano razmotavaju tijekom vremena. Blistavo.
Lijepo. ak elegantno. Ali i potpuno pogreno. Ne samo da shemom nisu
bile obuhvaene cijele klase nepravilnih galaktika nego e i astrofiziari
kasnije doznati da su najstarije zvijezde u svim galaktika priblino iste
starosti, to je znailo da su sve galaktike nastale tijekom iste ere u
povijesti svemira.
Tri desetljea (pri emu je neto istraivakih prilika proputeno
zbog Drugog svjetskog rata), astronomi su promatrali i katalogizirali
galaktike kao eliptine, spiralne i prekaste u skladu s Hubbleovom
dijagramu glazbene viljuke, pri emu su nepravilne bile mali podskup,
potpuno izvan dijagrama zbog neobinih oblika. O eliptinim galaktikama
moglo bi se rei, po uzoru na ono to je Ronald Reagan rekao o
kalifornijskim sekvojama, da kada vidite jednu, vidjeli ste ih sve. Eliptine
galaktike slie jedna drugoj, jer nemaju spiralne krakove koje su znaajke
spiralnih i prekastih galaktika, a nemaju ni divovskih oblaka
meuzvjezdanoga plina i praine iz kojih se raaju nove zvijezde. U tim je
galaktikama prestao nastanak zvijezda prije mnogo milijarda godina,
ostavivi za sobom sferne ili elipsoidne skupine zvijezda. Najvee eliptine
galaktike, kao i najvee spiralne, sadre po mnogo stotina milijarda
zvijezda moda ak i preko bilijun dok im je promjer stotinu tisua
svjetlosnih godina. S izuzetkom profesionalnih astronoma, nitko drugi jo
nije bio oaran fantastinim oblicima eliptinih galaktika i povijestima
nastanka zvijezda u njima jer su, barem u usporedbi sa spiralnim
galaktikama, to galaktike jednostavnih oblika i jednostavnog nastanka
zvijezda: u svima njima plin i praina pretvaraju se u zvijezde sve dok
plina i praine ima.
Sreom, spiralne i prekaste galaktike nadoknauju vizualnu
uzbudljivost koja nedostaje eliptinima. Najuzbudljiviji od svih galaktikih
prizora koji bismo ikada mogli vidjeti, Mlijena staza gledana izvana,
uzburkao bi nam kako osjeaje tako i razum, a to e se dogoditi im
uspijemo poslati kameru nekoliko stotina tisua svjetlosnih godina iznad ili
ispod sredinje ravnine nae Galaktike. Danas, kada su nae najdalje
svemirske letjelice prele tek milijarditi dio spomenute udaljenosti, ovaj
pothvat moe izgledati neizvodljiv; ak bi i letjelici gotovo svjetlosne
brzine bilo potrebno vrlo dugo znatno due od trajanja cjelokupne
zabiljeene povijesti da stigne do tog poloaja. Za sada, astronomi se
moraju zadovoljiti kartografiranjem Mlijene staze iznutra, crtanjem
galaktike ume tako to e se skicirati njezina zvjezdana i magliasta
stabla. Ova istraivanja otkrila su da je Mlijena staza vrlo slina naem
najbliem galaktikom susjedu, velikoj spiralnoj galaktici u Andromedi,
zvanoj i Andromedina maglica. Na pogodnoj udaljenosti od oko 2,2
milijuna svjetlosnih godina, Andromedina maglica pruila je obilje
podataka o osnovnom sklopu spiralnih galaktika, kao i o razliitim vrstama
zvijezda i njihovom razvoju. Kako su sve zvijezde iz Andromedine
maglice praktiki na istoj udaljenosti od nas (plus ili minus nekoliko
postotaka), astronomi znaju da je prividni sjaj zvijezda razmjeran njihovom
pravom, astronomi bi rekli apsolutnom, sjaju odnosno ukupnoj koliini
energije koju zrae svake sekunde. Ova okolnost, kakva ne vrijedi kad
prouavate objekte u Mlijenoj stazi, ali i koja vrijedi za sve druge
galaktike osim nae, omoguila im je da izvedu vrlo vane zakljuke o
razvoju zvijezda, znatno lake nego to bi to bilo mogue za zvijezde
Mlijene staze. Dvije eliptine satelitske galaktike koje krue oko
Andromedine galaktike, od kojih svaka sadri samo po nekoliko postotaka
od ukupnog broja zvijezda u matinoj galaktici, takoer su pruile vane
informacije o ivotima zvijezda i opem ustroju eliptinih galaktika. Za
neke vedre noi, daleko od svjetlosti gradova, osoba dobrog vida koja zna
gdje treba gledati moe uoiti mutnu mrljicu svjetla Andromedinu
maglicu najudaljeniji svemirski objekt vidljiv golim okom. Njezina
dananja svjetlost krenula je na putovanje prema nama jo dok su nai
preci tumarali po afrikim klisurama u potrazi za korijenjem i bobicama.
Kao i Mlijena staza, Andromedina maglica nalazi se na sredini
jednog od krakova glazbene viljuke s Hubbleovoga dijagrama, budui da
njezini spiralni kraci nisu ni previe primaknuti ni previe odmaknuti.
Kada bi galaktike bile ivotinje u zoolokom vrtu, postojao bi samo jedan
kavez s eliptinim galaktikama, ali vie stanita za velianstvene spiralne
galaktike. Prouavati sliku dobivenu Hubbleovim teleskopom jedne od
ovih zvjerki (one blie su od nas udaljene 10 do 20 milijuna svjetlosnih
godina) znai zakoraiti u svijet tako bogat mogunostima, toliko temeljno
razliit od ivota na Zemlji i tako sloenoga ustroja da nepripremljeni um
moe ustuknuti ili podii oko sebe obrambeni zid tako to e se utjeiti
milju da to ne slui kao sredstvo za mravljenje, a niti to moe biti od
koristi pri zacjeljenju slomljene kosti.
Na nepravilne galaktike, siroie sustava klasificiranja, otpada oko
10 posto od broja svih galaktika, dok je 90 posto podijeljeno izmeu
spiralnih i eliptinih, pri emu spiralnih ima znatno vie. Za razliku od
eliptinih, nepravilne galaktike sadre veu koliinu plina i praine nego
spiralne, te se zato u njima nalaze najivlja rodilita zvijezda. Mlijena
staza ima dvije velike satelitske galaktike, obje nepravilne, koje nose
zbunjujue nazive Magellanovi oblaci zato to su prvi bijeli ljudi koji su ih
vidjeli, mornari s Magellanovih brodova koji su oplovili svijet 1520.,
pomislili za njih da su pramenovi oblaka na nebu. Poast je pripala
Magellanovom pohodu zato to se Magellanovi oblaci nalaze tako blizu
junoga nebeskoga pola (toke ravno iznad Zemljinoga junoga pola) da se
nikada ne diu iznad obzora za promatrae znatno naseljenijih sjevernih
geografskih irina koje obuhvaaju Europu i glavninu SAD. Svaki
Magellanov oblak sadri mnogo milijarda zvijezda, premda ne i na stotine
milijarda koliko ih ima u Mlijenoj stazi i drugim galaktikama; u njima se
mogu vidjeti ogromna podruja gdje nastaju zvijezde, meu kojima je
najpoznatija maglica Tarantula u Velikom Magellanovom oblaku. Ova
nepravilna galaktika takoer je imala ast da u njoj zablista najblia i
najsjajnija supernova u posljednjih tri stoljea, 1987A, koja je, zapravo,
eksplodirala oko 160.000 godina p. n. e. da bi njezina svjetlost stigla do
Zemlje 1987.
Do ezdesetih godina prologa stoljea astronomi su se zadovoljavali
time da klasificiraju gotovo sve galaktike kao spiralne, prekaste spiralne,
eliptine i nepravilne. Imali su pravo na to zato to je preko 99 posto
galaktika pripadalo nekoj od tih skupina. (Kada meu skupinama galaktika
imate i jednu skupinu koja se zove nepravilne, onda ste, zapravo,
obuhvatili svih 100 posto.) Ali tijekom tog izuzetnog desetljea, ameriki
astronom Halton Arp proslavio se prouavanjem galaktika koje se nisu
uklapale u jednostavnu klasifikacijsku shemu oblika glazbene viljuke. U
duhu znamenite maksime Dajte mi svoje umorne, siromane, zbunjene
mase, Arp je koristio najvei teleskop na svijetu, Hale, promjera pet
metara, na zvjezdarnici Palomar blizu San Diega, u Kaliforniji, da
fotografira 338 sustava koji su izgledali vrlo neobino. Arpov Atlas
neobinih galaktika, objavljen 1966, postao je prava riznica istraivakih
mogunosti o tome to se sve moe dogoditi kako ne treba u svemiru. Iako
neobine galaktike definirane kao galaktike tako udnoga oblika da je
ak i pridjev nepravilne tu nedovoljan stvaraju tek malu manjinu
galaktika, one sadre vane informacije o tome to se moe dogoditi s
galaktikama u kojima je neto polo naopako. Pokazuje se, na primjer, da
mnoge udne galaktike iz Arpovog atlasa predstavljaju sadanji izgled
dviju nekada razdvojenih galaktika koje su se sudarile. Ovo znai da te
neobine galaktike nisu uope neka posebna vrsta galaktika, u istom
smislu u kojem slupani automobil nije nova vrsta automobila.
Da biste rekonstruirali kako se ovaj sudar odigrava, potrebno vam je
znatno vie od papira i olovke zato to svaka zvijezda u oba galaktika
sustava ima vlastitu gravitaciju koja istovremeno djeluje na sve ostale
zvijezde u dva sustava. Ono to vam je neophodno je raunalo. Sudari
galaktika su velianstvene drame koje traju stotinama milijuna godina.
Pomou raunalne simulacije moete poeti, pa onda zaustaviti kad god
poelite, sudar dviju galaktika, pravei na taj nain presjeke stanja poslije
10, 50, 100 milijuna godina. Na svakom presjeku stvari izgledaju drukije.
A kada otvorite Arpov atlas, na jednoj strani vidite ranu fazu sudara, na
drugom kasnu. Na jednoj su se dvije galaktike samo okrznule, na drugoj su
imale frontalni sudar.
Iako su prve raunalne simulacije raene poetkom ezdesetih godina
(a jo prije toga, u etrdesetim godinama, vedski astronom Erik Holmberg
domiljato je pokuao rekonstruirati sudar galaktika na plohi stola, pri
emu je svjetlost bila analogna gravitaciji), tek su 1972. braa Alar i Juri
Toomre, koji su predavali na MIT-u, napravili prvi uvjerljiv portret
namjerno pojednostavljenog sudara dviju spiralnih galaktika. Model
brae Toomre otkrio je da, u stvari, plimne sile razlika u gravitacija od
mjesta do mjesta razaraju galaktike. Kako se jedna galaktika pribliava
drugoj, gravitacijska sila brzo postaje sve jaa na mjestima najbliim
sudaru, rasteui i iskrivljujui obje galaktike koje prolaze jedna pokraj
druge ili jedna kroz drugu. Ovo rastezanje i iskrivljenje odgovorno je za
neobinosti koje se mogu vidjeti u Arpovom atlasu neobinih galaktika.
Kako nam jo raunalne simulacije mogu pomoi u razumijevanju
galaktika? Hubbleova glazbena viljuka razlikuje normalne spiralne
galaktike i prekaste spiralne koje po sredini spaja preka gustih zvijezda.
Simulacije pokazuju da bi ova preka mogla biti samo privremena
formacija, a ne neka znaajka zasebne galaktike vrste. Dananji
promatrai prekastih spiralnih moda su samo snimili ove galaktike za
vrijeme jedne faze njihova razvoja, iz koje e one izai za sto ili tako
nekako milijuna godina. No kako u stvarnom ivotu ne moemo toliko
ekati da preka nestane, moramo njezino pojavljivanje i nestajanje pratiti
preko raunala, u kojem se milijardu godina moe saeti u nekoliko
minuta.
Pokazalo se da su Arpove neobine galaktike tek vrh ledenoga
brijega, udan svijet nepotpunih galaktika o kojima su astronomi prve
podatke poeli skupljati u ezdesetim godinama, a razumjeti nekoliko
desetljea kasnije. Prije no to se blie pozabavimo ovim sve bogatijim
galaktikim zoolokim vrtom, moramo se vratiti prii o razvoju svemira
tamo gdje smo je prekinuli. Moramo istraiti postanak svih galaktika
normalnih, gotovo normalnih, nepravilnih, neobinih i krajnje egzotinih
vidjeti kako se raaju i kako smo imali puno sree da se naemo u ovom
razmjerno mirnom kraju svemira, u predgrau jedne divovske spiralne
galaktike, na udaljenosti od oko 30.000 svjetlosnih godina od njezinoga
sredita, odnosno 20.000 svjetlosnih godina od njenog rastresitog vanjskog
ruba. Zahvaljujui opem poretku stvari u spiralnoj galaktici, nekadanjem
golemom oblaku plina iz kojeg nastaju zvijezde, nae Sunce giba se gotovo
krunom stazom oko sredita Mlijene staze, pri emu jedan puni obilazak
zavri za oko 240 milijuna godina (to se ponekad naziva svemirska
godina). Danas, nakon dvadeset obilazaka otkako je nastalo, Sunce e
napraviti jo dobrano toliko prije negoli mu doe kraj. U meuvremenu,
dok se to ne dogodi, imamo vremena razmotriti ovdje kako su galaktike
nastale.

8.

POSTANAK STRUKTURE

Kad istraujemo povijest materije u svemiru od njegovog nastanka
prije 14 milijarda godina, brzo uoavamo jednu pojavu koja jednostavno
vapi za objanjenjem. Diljem svemira materija se uporno okupljala u neke
strukture. Poevi od gotovo savreno ravnomjerne raspodjele odmah
nakon Velikog praska, svemirska tvar se okupljala u neke sklopove na
svim redovima veliina, stvarajui divovska jata i jo vea superjata
galaktika, zatim pojedinane galaktike unutar tih jata, te milijarde zvijezda
u svakoj galaktici, i, posve mogue, i znatno manja tijela planete, njihove
pratitelje, asteroide i komete koji krue oko mnogih, ako ne i svih
zvijezda.
Da bismo razumjeli nastanak objekata u sadanjem vidljivom
svemiru, moramo obratiti panju na mehanizme koji su pretvorili
prethodno rasprenu materiju u visoko organizirane strukture. Potpuni opis
kako su nastale strukture u svemiru zahtijevao bi povezivanje dvaju oblika
opisivanja fizikog svijeta kvantne mehanike i teorije relativnost - iji
nam spoj za sada izmie. Kao to smo vidjeli u prethodnim poglavljima,
kvantna mehanika opisuje ponaanje molekula, atoma i estica iz kojih su
oni graeni, a opa teorija relativnosti opisuje kako vrlo velike koliine
materije i prostora djeluju jedni na druge.
Prvih pokuaja utemeljenja jedinstvene teorije koja bi objedinila nae
znanje o subatomski malom i astronomski velikom latio se Albert Einstein.
Nastojanja su nastavljena, uz razmjerno malo uspjeha, sve do naih dana, a
znanstvenici e se i dalje baviti ovim problemom sve dok, u neodreeno
dalekoj budunosti, ne budu ostvarili veliko ujedinjenje. Meu mnogim
nepoznanicama koje ljute suvremene kozmologe upravo je to nepostojanje
teorije koja bi slavodobitno povezala kvantnu mehaniku i opu teoriju
relativnosti. Do tada, ove prividno nespojive grane fizike znanost o
malom i znanost o velikom nimalo ne mare za nae neznanje; one sasvim
uspjeno postoje usporedo u istom svemiru, izrugujui se naim naporima
da ih shvatimo kao koherentnu cjelinu. Galaktika koja broji sto milijarda
zvijezda ne obraa nimalo panje na fiziku atoma i molekula iz kojih su
izgraeni njeni zvjezdani sustavi i plinoviti oblaci. Podjednako su
ravnodune jo vee nakupine tvari koje nazivano galaktika jata i
superjata, koja sadre na stotine, ponekad i tisue galaktika. No ak i ove
najvee strukture u svemiru ipak duguju smo svoje postojanje nemjerljivo
malim kvantnim fluktuacijama iz prapoetnog svemira. Da bi se razumjelo
kako su ove strukture nastale, moramo se potruditi najbolje to znamo na
naoj sadanjoj razini neznanja; bit e to put od malih podruja kojima
upravlja kvantna mehanika i u kojima se skriva klju nastanka struktura, pa
do tako velikih podruja da kvantna mehanika vie nema nikakvog
utjecaja, a materija se pokorava zakonima koje propisuje opa teorija
relativnosti.
Moramo, dakle, pokuati objasniti dananju grau svemira kao
razvojnu posljedicu mladog svemira bez ikakve strukture, kakav je bio
neposredno poslije Velikog praska. Svako nastojanje da se objasni
nastanak strukture mora uzeti u obzir svemir u sadanjem obliku. ak i
ovaj umjeren zadatak suoio je astronome i kozmologe s nizom loih
poetaka i pogreaka; no, sada smo barem se nadamo tome ipak izbili
na blistavu istinu tonoga opisa svemira.
Tijekom najveega dijela povijesti moderne kozmologije astrofiziari
su pretpostavljali da se raspodjela materije u svemiru moe opisati kao
homogena i izotropna. U homogenom svemiru, svako mjesto izgleda slino
svakome drugome, poput sadraja ae homogeniziranoga mlijeka.
Izotropni svemir izgleda isti u svim pravcima u bilo kojoj toki prostora i
vremena. Ova dva opisa moda izgledaju ista, ali nije tako. Primjera radi,
crte zemljopisne duine na Zemlji nisu homogene zato to su razmaknutije
na nekim mjestima, a primaknutije na drugim; izotropne su samo na dva
mjesta: na sjevernom i junom polu, gdje se spajaju svi meridijani. Ako
stojite na vrhu ili na dnu svijeta, mrea meridijana izgledala bi vam
ista koliko god lijevo ili desno okreete glavu. Evo jednog fizikoga
primjera. Zamislite da se nalazite na vrhu planine oblika savrenog stoca,
te da osim te planine nema nieg drugog na svijetu. Onda bi svaki pogled
na povrinu Zemlje iz tog kuta izgledao isti. Isto bi vrijedilo i ako biste bili
u sreditu mete koju koriste streliari, odnosno ako ste pauk u sreditu
savreno ispredene mree. U svim ovim primjerima, va svijet bio bi
izotropan, ali ne i homogen.
Primjer homogenog, ali ne i izotropnog, prizora je zid od istih
pravokutnih opeka postavljenih, prema zidarskoj tradiciji, tako da gornja
opeka nalijee na dvije susjedne polovice donjih. U odnosima koje
obuhvaaju nekoliko susjednih opeka i buke koja ih povezuje, zid e biti
isti svuda opeke ali razliite doglednice du zida razliito e presijecati
buku, to e potpuno unititi izotropnost.
Zanimljivo je (za one koji vole zanimljivosti ove vrste) da nam
matematika analiza govori da e prostor postati homogen jedino ako je
svuda izotropan. Jedan drugi formalni matematiki teorem izrie pak da
ako je prostor izotropan na samo tri mjesta, onda mora biti izotropan
svuda. No, ima meu nama i takvih koji odbacuju matematiku kao
nezanimljivu i beskorisnu!
Iako su estetski motivi naveli kozmologe na pretpostavku da je tvar u
prostoru razmjetena homogeno i izotropno, zamisao im se toliko sviala
da su je unaprijedili u temeljno kozmoloko naelo. Mogli bismo ga
takoer nazvati naelom prosjenosti: zato bi jedan dio svemira bio
zanimljiviji od nekog drugog? Na najmanjoj skali veliina i udaljenosti
lako zamjeujemo da je ova tvrdnja pogrena. ivimo na vrstom planetu
prosjene gustoe oko 5,5 grama po kubnom centimetru. Nae Sunce,
tipina zvijezda, ima gustou od oko 1,4 grama po kubnom centimetru.
Meuplanetni prostor izmeu dva nebeska tijela ima, meutim, bitno
manju prosjenu gustou manju za faktor milijardu bilijuna (10
-21
).
Meugalaktiki prostor, koji ini glavnina svemirskog prostora, sadri
manje od jednog atoma na deset kubnih metara. Ovdje prosjena gustoa u
odnosu na meuplanetni prostor pada jo za faktor milijardu toliko je
mala da je na prvi pogled smijeno upotrebljavati za nju izraz gustoa.
Kako su se irila obzori astrofiziara, postajalo im je jasno da se
galaktika poput nae Mlijene staze sastoji od zvijezda koje putuju gotovo
praznim meuzvjezdanim prostorom. A galaktike se takoer okupljaju u
jata, to se kosi s pretpostavku o homogenosti i izotropnosti. Da bi
homogenost i izotropnost bile na snazi u nekom podruju prostora, ono
mora biti dovoljno veliko da nikakva struktura (ili nepostojanje strukture)
ne bude zamjetna u njemu. Ako uzmete uzorak u obliku lopte takvog
podruja, homogenost i izotropnost nalau da opa svojstva podruja
moraju u svemu biti slina prosjenim svojstvima bilo kojeg drugog uzorka
iste veliine. Bilo bi ba nezgodno kada bi lijeva polovica svemira bila
razliita od desne.
No, koliko veliko podruje moramo zahvatiti da bismo ustanovili da
je svemir homogen i izotropan? Promjer naega planeta Zemlje je 0,04
svjetlosne sekunde. Promjer Neptunove staze je 8 svjetlosnih sati. Naa
Galaktika je disk promjera oko 100.000 svjetlosnih godina. A superjato
galaktika u zvijeu Djevica, kojem pripada i naa Mlijena staza, protee
se na 60 milijuna svjetlosnih godina. Prema tome, poeljan obujam koja
moe pruiti homogenost i izotropnost mora biti vei od superjata u
Djevici. Kako su astronomi ispitali raspodjelu galaktika u prostoru,
ustanovili su da se ak i u tim razmjerima veliine, koje dostiu 100
milijuna svjetlosnih godina, u svemiru javljaju ogromna, razmjerno prazna
podruja, omeena galaktikama koje kao da su se oko njih rasporedile u
prepletene listove i niti. Umjesto da slii na uskomeani, homogeni
mravinjak, raspodjela galaktika u ovim razmjerima slina je upljikavoj
spuvi.
I na kraju su, meutim, astrofiziari napravili karte jo veih omjera,
da bi tek tu nali dragocjenu im homogenost i izotropnost. Pokazalo se da
sadraj uzorka svemira koji u promjeru ima oko 300 milijuna svjetlosnih
godina doista odgovara sadraju bilo kojega drugoga uzorka svemira iste
veliine, ime je zadovoljen dugo traeni estetski kriterij za svemir. Ali,
naravno, u manjim razmjerima, sve se rastae u nehomogenu i neizotropnu
raspodjelu tvari.
Prije tri stoljea Isaac Newton razmatrao je pitanje kako je tvar
zadobila strukturu u kojoj je organizirana. Njegov stvaralaki um lako je
pojmio zamisao o izotropnom i homogenom svemiru, ali je odmah i
postavio pitanje koje veini nas nikada ne bi palo na pamet: kako se uope
bilo kakav sklop moe napraviti u svemiru, a da se pri tom sveukupna
materija ne sakupi na jednom mjestu, stvorivi divovsku masu? Newton je
zakljuio da, kako nigdje ne vidimo takvu masu, onda svemir mora biti
beskrajan. Godine 1692. Newton je napisao u pismu Richardu Bentleyu,
upravitelju uilita Trojstvo na sveuilitu Cambridge:
... da je sveukupna materija u svemiru ravnomjerno rasporeena, a
svaka estica gravitacijski djeluje na sve druge, a sveukupni prostor,
ispunjen ovom materijom, konaan, materija s rubnih podruja bi pod
utjecajem gravitacije teila pribliiti se materiji blioj sreditu, da bi
napokon, neizbjeno, dola do ovog sredita gdje bi stvorila jednu
ogromnu kuglastu masu. Ali ako bi materija bila ravnomjerno rasporeena
u beskonanom prostoru, nikada se ne bi okupila u jedinstvenu masu; no,
okupila bi se u odvojene mase, te bi tako nastao beskonaan broj velikih
masa rasprenih na ogromne udaljenosti kroz taj beskrajan prostor.
Newton je pretpostavljao da ovaj beskonaan svemir mora biti
statian, u smislu da se niti iri niti saima. U takvom svemiru objekte bi
drale na okupu gravitacijske sile privlaenje kojim svaka masa djeluje
na sve druge mase. Njegov zakljuak o sredinjoj ulozi gravitacije u
izgradnji struktura i danas je na snazi, premda osuvremenjen, i kozmolozi
stoje pred znatno teim zadatkom od Newtonovog. Daleko od toga da
moemo uivati u blagodatima statinoga svemira, moramo se pomiriti s
injenicom da se svemir irio jo od Velikoga praska, prirodno se protivei
svakoj tenji materije da se sva skupi na jednu hrpu. Ovaj problem irenja
svemira, koje onemoguava materiji okupljanje, postaje jo naglaeniji ako
uzmemo u obzir da je irenje bilo najbre odmah poslije Velikoga praska,
ba u doba kada su se poele oblikovati prve strukture. Na prvi pogled, kao
da vie ne moemo uporabiti gravitaciju kao silu koja stvara masivne
objekte iz rasprenog plina, ba kao to ne moemo uporabiti lopatu da
premjetamo buhe po seoskom dvoritu. Pa ipak, gravitacija je nekako
obavila posao.
Svemir se u svojim ranim trenutcima toliko brzo irio da kad bi
svemir bio potpuno homogen i izotropan na svim skalama veliina,
gravitacija ne bi imala nikakvih izgleda za pobjedu. Danas ne bi bilo
galaktika, zvijezda, planeta ni ljudi; postojali bi samo atomi ratrkani
diljem svemira. Bio bi to jednolian i dosadan svijet, bez onih koji su u
stanju diviti se i divnih predmeta njihovoga divljenja. Na dananji svemir
vrlo je uzbudljiv i zanimljiv samo zato to su se nehomogenost i
neizotropnost pojavile jo u njegovoj najranijoj povijesti, posluivi kao
zaetak sveukupnog okupljanja materije i energije do kojeg e kasnije doi.
Bez obje pogodnosti, svemir u brzom irenju sprijeio bi gravitaciju u
izgradnji poznatih nam struktura koje danas uzimamo kao neto zdravo za
gotovo.
to je uzrokovalo ova naruavanja homogenosti i izotropnosti iz
kojih su niknuli svi ustroji u svemiru? Odgovor stie s podruja kvantne
mehanike o kojoj Isaac Newton nita nije znao, ali i koja se ne moe
izbjei ako elimo razumjeti na postanak. Kvantna mehanika govori nam
da na najmanjoj skali veliina, u mikrosvijetu, raspodjela materije nikako
ne moe biti homogena i izotropna. Umjesto toga, pojavljivat e se,
nestajati, pa opet pojavljivati u razliitim iznosima sluajne fluktuacije
raspodjele materije, kako ona postaje uskomeana masa estica koje
nestaju i raaju se. U bilo kojem trenutku, u nekim podrujima prostora bit
e malo vie estica, te e zato i gustoa tu biti vea nego na drugim
mjestima. Iz ove kontraintuitivne, udne slike izvodimo sve to postoji
danas. Malo gua podruja imala su priliku gravitacijom privui malo vie
estica, a vremenom je svemir pretvorio ta gua podruja u strukture.
Pratei rast strukture u vremenu ubrzo nakon Velikoga praska, od
koristi nam mogu biti dva kljuna razdoblja s kojima smo se ve susreli
inflacijska era, kada se svemir irio nevjerojatno brzo, i doba
razdvajanja, priblino 380.000 godina poslije Velikoga praska, kada je
kozmiko pozadinsko zraenje prestalo meudjelovati s materijom.
Inflacijska era trajala je od oko 10
37
sekunde pa do 10
33
sekunde
poslije Velikoga praska. Tijekom tog razmjerno kratkog razdoblja tkanje
prostora i vremena irilo se bre od svjetlosti, poveavi se za milijarditi
bilijunti bilijunti dio sekunde od veliine sto milijarda milijarda puta manje
od protona do priblino 10 centimetara. Da, cijeli vidljivi svemir nekada je
mogao stati u naranu. Ali to je izazvalo kozmiku inflaciju? Kozmolozi
su uprli prst u krivca: fazni prijelaz koji je ostavio osobit i uoljiv trag na
kozmikom pozadinskom zraenju.
Fazni prelazi ne javljaju se samo u kozmologiji; oni se zbivaju i u
vaem domu. Zamrzavamo vodu u hladnjaku da bismo napravili kocke
leda ili zagrijavamo vodu da bismo dobili paru. U zaeerenoj vodi hvataju
se kristali eera na vlaknu sputenom u posudu. A vlaan, umuen maslac
pretvara se u kola kad je ispeen. U svemu ovome uoava se jedna
pravilnost. U svim primjerima stvari izgledaju vrlo razliito na dvije strane
faznog prijelaza. Prema inflacijskom modelu, kad je svemir bio mlad,
prevladavajue energetsko polje podleglo je faznom prijelazu, jednom od
nekoliko koji e se zbiti u tim ranim vremenima. Upravo ova epizoda ne
samo to je izazvala brzo irenje nego je i uvela u svemir posebnu shemu
fluktuacija podruja s visokom i niskom gustoom. Ove fluktuacije
ugradile su se u iree tkanje prostora, stvorivi svojevrstan plan o tome
gdje e konano nastati galaktike. U duhu Pu-Baa, junaka dijela Mikado
Gilberta i Sullivana, koji je hrabro tragao za svojim korijenima sve do
praiskonske atomske globule, moemo na postanak, kao i zaetak svih
struktura, pripisati fluktuacijama na subatomskoj razini koje su se pojavile
tijekom inflacijskoga razdoblja.
Kojim bismo zapravo injenicama mogli potkrijepiti ovu hrabru
tvrdnju? Budui da astrofiziari nikako ne mogu zaviriti u prvi
0,000000000000000000000000000000000001 dio sekunde, preo staje im
da se oslone na znanstvenu logiku kojom dovode u vezu ovo rano
razdoblje s vremenom koje mogu promatrati. Ako je inflacijska teorija
tona, poetne fluktuacije nastale u toj eri, neumitna posljedica kvantne
mehanike koja nam govori da e se uvijek javiti male varijacije od mjesta
do mjesta u inae homogenom i izotropnom fluidu imale su priliku
postati podruja visoke i niske koncentracije materije i energije. Moemo
se nadati da emo pronai tragove tih varijacija tu i tamo u kozmikom
pozadinskom zraenju koje predstavlja proscenij, predpozornicu
razdvajanja sadanjeg razdoblja od prvih trenutaka novoroenoga svemira,
ali i njihovoga spajanja.
Kao to smo ve vidjeli, kozmiko pozadinsko zraenje sastoji se od
fotona nastalih u prvim minutama poslije Velikoga praska. U ranoj
povijesti svemira, ovi fotoni stupali su u meudjelovanje s materijom,
udarajui tako silovito u svaki atom koji bi nastao da nijedan nije mogao
dugo opstati. Ali irenje svemira smanjilo je energiju fotona tako da u
vrijeme razdvajanja oni vie nisu raspolagali dovoljnom energijom da
sprijee zarobljavanje elektrona na stazama oko protona i jezgara helija.
Od tog vremena, 380.000 godina poslije Velikoga praska, nita vie nije
ugroavalo atome osim ponekog lokalnog poremeaja, kao to je
zraenje neke oblinje zvijezde dok su fotoni, sa sve manjom koliinom
energije, nastavili lutati svemirom, zajedniki tvorei kozmiko
pozadinsko zraenje (KPZ).
KPZ, dakle, sadri trag povijesti, snimku izgleda svemira iz doba
razdvajanja. Astrofiziari su nauili kako istraiti tu snimku sa sve veom
tonou. Prije svega, ve sama injenica da KPZ postoji znai da je
njihovo temeljno razumijevanje svemira ispravno. Zatim, kako su
godinama poboljavali tonost mjerenja kozmikoga pozadinskog zraenja
pomou novijih ureaja smjetenih na balonima i satelitima, dobili su kartu
sitnih odstupanja KPZ od homogenosti. Ova karta je svjedoanstvo o
siunim fluktuacijama koje su se poveavale kako se svemir irio tijekom
prvih nekoliko stotina tisua godina poslije razdoblja inflacije i koje su,
tijekom sljedeih oko milijardu godina, prerasle u raspodjelu tvari u
najveim razmjerima.
Iako sasvim slabano, KPZ nam omoguava da kartografiramo
ostatke davno nestalog ranog svemira, kao i da lociramo na udaljenosti
od etrnaest milijarda svjetlosnih godina u svim pravcima podruja malo
vee gustoe iz kojih su nastala galaktika jata i superjata. Podruja s neto
malo veom gustoom od prosjene ostavile su za sobom neto malo vie
fotona nego podruja s manjom gustoom. Kada je svemir postao proziran,
zahvaljujui tome to se smanjila energija fotona, pa oni nisu mogli stupati
u meudjelovanja s novonastalim atomima, svaki je foton krenuo na
putovanje koje e ga odvesti daleko od polazita. Fotoni iz nae blizine
prevalili su 14 milijarda svjetlosnih godina u svim pravaca, inei dio
KPZ-a kojeg daleke civilizacije na rubu vidljivog svemira moda sada
ispituju, a njihovi fotoni, koji su stigli u nae instrumente, govore kako
su stvari izgledale vrlo daleko i vrlo davno, u doba kada su strukture tek
poeli nastajati.
Tijekom vie od etvrt stoljea nakon otkria kozmikoga
pozadinskoga zraenja 1965. astrofiziari su tragali za anizotropijom u
njemu. Promatrano iz teorijskog kuta, oajniki im je bilo potrebno da je
pronau, jer bez KPZ anizotropije reda veliine nekoliko stotisuitih
dijelova, njihov osnovni model o nastanku struktura sruio bi se kao kula
od karata. Bez klica materije na koje anizotropija ukazuje, ne bismo imali
objanjenje zato postojimo. Sreom, anizotropija se pojavila u svemu po
planu. im su kozmolozi napravili ureaje sposobne da otkrivaju
anizotropiju odgovarajueg reda veliine, ovu je pronaao najprije satelit
COBE 1992, a zatim jo precizniji instrumenti postavljeni na balone i na
satelit WMAP, o emu je bilo rijei u treem poglavlju. Male, mjestimine
fluktuacije koliine fotona koji stvaraju KPZ, i o kojima nas je dojmljivo
precizno obavijestio WMAP, svjedoanstvo su o kozmikim fluktuacijama
iz razdoblja od 380.000 godina poslije Velikoga praska. Tipine fluktuacije
odstupaju samo nekoliko sto tisuitih dijelova stupnja iznad ili ispod
prosjene temperature kozmikoga pozadinskoga zraenja. Njihovo otkrie
bilo je ravno pronalaenju siunih mrlja od ulja na vodenoj povrini
promjera jedan kilometar samo zahvaljujui tome to je gustoa ulja neto
malice vea od gustoe vode. Koliko god ova anizotropija bila
minijaturna, pokazalo se da je dovoljna da zapone graenje sklopova
materije.
Na karti kozmikoga pozadinskoga zraenja, dobivenoj satelitom
WMAP, vea toplija mjesta ukazuju na to gdje je gravitacija nadvladala
rasprenje tvari u ireem svemiru i uspjela okupiti dovoljno materije za
izgradnju superjata. Ta podruja danas sadre oko tisuu galaktika, a svaka
od njih oko 100 milijarda zvijezda. Kada takvom superjatu dodamo i
tamnu materiju, njegova ukupna masa dostie 10
16
Sunevih. I obratno,
vea hladnija podruja, u kojima se nita nije moglo suprotstaviti irenju
svemira, ostala su gotovo sasvim bez masivnijih nakupina materija.
Astrofiziari nazivaju ta podruja praznine, u smislu da ih okruuje neto
to nije prazno. Prema tome, divovski listovi i nti od galaktika koje vidimo
na nebu ne samo da ocrtavaju jata i njihova sjecita nego i zidove i druge
geometrijske oblike kojima su omeena prazna podruja svemira.
Dakako, galaktike se nisu jednostavno pojavile, potpuno oblikovane,
iz materije koja je bila neto malo gua od prosjeka. Tijekom razdoblja
koje je trajalo od 380.000 godina poslije Velikoga praska pa do otprilike
200 milijuna godina kasnije, materija se nije prestajala okupljati, ali nita
jo nije zasvijetlilo u svemiru, budui da se prve zvijezde jo nisu rodile.
Tijekom tog mranog doba svemira, on je sadravao samo ono to je bilo
stvoreno u prvih nekoliko minuta vodik i helij, uz neto malo litija. Bez
teih elemenata bez ugljika, duika, kisika, natrija, kalcija i onih jo teih
u tadanjem svemiru nije bilo sada rasprostranjenih atoma i molekula
koji mogu apsorbirati svjetlost kada zvijezda jednom pone sjati. Danas,
kad postoje ti atomi i molekule, svjetlost s neke novonastale zvijezde
otpuhivat e tlakom velike koliine plina, koji bi inae pao na zvijezdu.
Ovo odbacivanje plina imbenik je koji ograniava masu novonastale
zvijezde ne manje od stotinu Sunevih masa. Ali u doba nastajanja prvih
zvijezda, kada nije bilo atoma i molekula koji bi upili svjetlost, plin koji je
padao na njih sastojao se gotovo iskljuivo od vodika i helija na koje
zraenje kao da uope nije djelovalo. Stoga su u to doba nastajale zvijezde
znatno vee mase, od vie stotina, ak i nekoliko tisua Sunevih.
Vrlo masivne zvijezde proive ivot vrlo brzo, a one najmasivnije
najbre. One pretvaraju materiju u energiju nevjerojatno brzo, proizvodei
teke elemente, i umiru eksplozivnom smru kao jo mlade. Njihov ivotni
vijek je tek nekoliko milijuna godina, to je tek tisuiti dio Sunevoga
vijeka. Ne oekujemo da emo nai ijednu od najmasivnijih zvijezda jo
dandanas na ivotu, jer one rane su odavno nestale, dok danas, s obiljem
tekih elemenata diljem svemira, uope ne mogu nastati zvijezde masivne
poput onih iz davnine. I doista, nijedna takva hipermasivna zvijezda nikada
nije primijeena. Ali njima se pripisuje u zaslugu to to su darovale
svemiru gotovo sve poznate elemente s kojima se sreemo danas,
ukljuujui ugljik, kisik, duik, silicij i eljezo. Moete to nazvati
obogaenjem svemira. Moete nazvati zagaenjem svemira. Ali sjeme
ivota posijale su te davno nestale, vrlo masivne zvijezde prve generacije.
Tijekom nekoliko prvih milijarda godina postojanja svemira,
gravitacija je okupljala materiju na gotovo svim razinama, poput pastirskih
pasa koji sakupljaju raspreno stado. Jedna od prirodnih posljedica
djelovanja gravitacije bio je nastanak supermasivnih crnih jama, svaka s
masama koje su milijunima ili milijardama puta masivnije od Sunca.
Ovakve crne jame velike su koliko i Neptunova staza i unitavaju svoju
okolinu. Plinoviti oblaci koje crne jame privlae sebi poveavaju brzinu,
ali smeta im materija na njihovom putu. Sudaraju se s njom, ponirui u
silovitom vrtlogu prema glasu svoga gospodara, crne jame. Tik prije no to
e oblaci zauvijek ieznuti u crnoj jami, sudari u toj izuzetno zagrijanoj
materiji oslobaaju titanske koliine energije koja sjaji milijardama puta
jae od Sunca, a sve to u obujmu poput naeg Sunevog sustava. ikljaju
udovini mlazovi materije i zraenja, koji se proteu stotinama tisua
svjetlosnih godina iznad i ispod uzburkanog plina, kako se energija probija
iz vrtlonog lijevka na svaki raspoloiv nain. Dok jedan oblak plina ulazi
u crnu jamu, a drugi jo krui na stazi oko nje, emisija energije iz sustava
varira, opadajui i rastui u razmacima koji se mjere satima, danima ili
tjednima. Kad bi mlazovi bili usmjereni tono prema vama, sustav bi
izgledao jo sjajniji, a odljev bi se jo izrazitije mijenjao nego kada biste
mlazove promatrali sa strane. Viene s neke vee udaljenosti, ove
kombinacije crne jame i materije koja upada u nju izgledale bi izuzetno
sjajne, ali male veliine u usporedbi s galaktikama koje vidimo danas. Ono
to je svemir ovdje stvorio objekte ijem smo verbalnom roenju upravo
bili nazoni jesu kvazari.
Kvazari su otkriveni poetkom ezdesetih godina kada su astronomi
poeli koristiti teleskope opremljene detektorima osjetljivim na nevidljiva
podruja zraenja, kao to su radiovalovi i rendgenske zrake. Portreti
galaktika koje smo tada mogli dobivati obuhvaali su i informacije o tome
kako one izgledaju i na tim drugim podrujima elektromagnetnog spektra.
Dodamo li tome znatna poboljanja fotografskih emulzija, iz dubina
svemira izronio je novi zooloki vrt galaktikih vrsta. Najuoljiviji meu
njima bili su objekti koji su na fotografijama sliili na jednostavne
zvijezde, ali su za razliku od zvijezda proizvodili izuzetne koliine
radiovalova. Radni opis ovih objekata glasio je kvazizvjezdani
radioizvori to je ubrzo skraeno u kvazari. Jo neobinije od
radioemisija s ovih objekata bile su njihove udaljenosti: ustanovilo se da su
to najudaljeniji poznati objekti u svemiru. Da bi bili tako mali, ali ipak
vidljivi na tako ogromnim udaljenostima, morali su pripadati potpuno
novoj vrsti objekata. Koliko su mali? Nisu vei od Sunevoga sustava.
Koliko su sjajni? ak i oni najmanjeg sjaja nadmauju sjaj prosjene
galaktike.
Poetkom sedamdesetih godina astrofiziari su se sloili glede toga
da su pogonski strojevi kvazara zapravo supermasivne crne jame koje
gravitacijski gutaju sve to im je u dosegu. Model crne jame prua
objanjenje malih dimenzija, a golemog sjaj kvazara, ali nita ne govori o
tome ime se one napajaju. Astrofiziari su tek u osamdesetim godinama
poeli razumijevati u kojoj su sredini smjeteni kvazari; silni sjaj iz
sredinjih podruja kvazara nije dopustio nikakav pogled u ono to ih
okruuje. Konano, meutim, pomou novih tehnika zaklanjanja svjetlost
iz sredita, astrofiziari su mogli prouiti mutno okruenje nekih kvazara
slabijeg sjaja. S novim poboljanjem promatrakih tehnika, mutno okruje
otkriveno je oko svih kvazara; kod nekih je ak zapaen spiralni ustroj.
Pokazalo se da kvazari ipak nisu nova vrsta objekata ve prije nova vrsta
galaktikih jezgri.
Travnja 1991. NASA je lansirala jedan od najskupljih astronomskih
instrumenata ikad napravljenih: svemirski teleskop Hubble. Velik poput
kakvog autobusa i upravljan daljinski sa Zemlje, teleskop Hubble imao je
ogromnu prednost jer se nalazio na stazi izvan turbulentnog zranog mora -
atmosfere. Nakon to su astronauti kasnije postavili lee za korekciju slike
netono napravljenog glavnog zrcala, teleskop je konano mogao usmjeriti
pogled prema ranije neispitanim podrujima obinih galaktika, ukljuujui
i njihova sredita. Tu je ugledao zvijezde koje se kreu neoekivano brzo,
uzme li se u obzir gravitacija drugih vidljivih zvijezda u okolini. Hmmm,
snana gravitacija, malo podruje... to je vjerojatno crna jama. Kod jedne
galaktike za drugom na desetine njih uoavane su sumnjivo brze
zvijezde u jezgrama. U stvari, gdje god se teleskopu Hubble otvarao ist
pogled na galaktiko sredite, one su bile ondje.
Danas smatramo da se vrlo vjerojatno u svakoj divovskoj galaktici
nalazi po jedna supermasivna crna jama koja je mogla posluiti kao
gravitacijsko sjeme oko kojega se druga materija sakupljala, ili je pak
nastala kasnije iz grae koja je pritjecala iz drugih podruja galaktike. Ali
nisu sve galaktike bile u mladosti kvazari.
Sve dui popis obinih galaktika za koje je ustanovljeno da imaju
crnu jamu u sreditu poeo je navoditi istraivae da nabiru obrve:
supermasivna crna jama koja nije kvazar? Kvazar okruen galaktikom?
Teko je ne pomisliti na jedan potpuno novi scenarij. U tom scenariju, neke
galaktike poinju ivot kao kvazari. Da bi uope postojao kvazar, koji je,
zapravo, samo blistavo vidljivo sredite inae obine galaktike, nuno je da
sustav ima ne samo masivnu, gladnu crnu jamu nego i ogromne zalihe
plina koji upada u nju. Kad supermasivna crna jama jednom proguta svu
raspoloivu hranu, ostavivi nepojedene zvijezde i plin na udaljenim,
sigurnim stazama, kvazar se jednostavno iskljuuje. Tada imate
dobroudnu galaktiku sa zaspalom crnom jamom u sreditu.
Astronomi su otkrili i druge vrste objekata koje su klasificirali kao
prijelazni oblik izmeu kvazara i normalnih galaktika i ija svojstva
takoer ovise o halapljivom ponaanju supermasivnih crnih jama. Ponekad
je dotok materijala u crnu jamu u sreditu galaktike spor i postojan. U
drugim sluajevima je povremen. Ovi sustavi pripadaju skupini galaktika
ije su jezgre aktivne, ali ne prekomjerno. Tijekom godina napravljena je
itava nomenklatura razliitih objekata: LINER (Low-Ionization Nuclear
Emission-line Regions podruja s emisionim linijama iz slabo ionizirane
jezgre), Seyfertove galaktike, N galaktike, blazari. Svi ovi objekti dobili su
skupni naziv AGN; to je astrofizika kratica koja oznaava galaktike s
aktivnim jezgrama. Za razliku od kvazara koji postoje samo na
ogromnim udaljenostima, AGN nalazimo i na velikim udaljenostima i
razmjerno blizu. To znai da su AGN vrsta galaktika koje se nepravilno
ponaaju. Kvazari su davno potroili svu svoju hranu, tako da ih sada
vidimo jedino kada gledamo duboko u prolost, odnosno na ogromne
udaljenosti. Za razliku od njih, AGN imaju umjereniji tek, te tako neke od
njih jo raspolau zalihama hrane ak i nakon puno milijarda godina.
Klasificirati AGN samo na temelju njihovog vizualnog izgleda dalo
bi nepotpunu sliku te ih zato astrofiziari razvrstavaju prema spektrima i
prema punom opsegu elektromagnetnih emisija. U drugoj polovici
devedesetih godina istraivai su poboljali model crne jame i ustanovili da
mogu odrediti gotovo sve lanove AGN zvjerinjaka mjerenjem samo
nekoliko parametara: mase crne jame danoga objekta, brzine kojom se ona
hrani i kuta pod kojim vidimo akrecijski disk i mlazove to ikljaju iz
njega. Ako, na primjer, gledamo ravno u cijev, odnosno ako je mlaz koji
nie iz blizine supermasivne crne jame usmjeren ravno prema nama, onda
vidimo znatno sjajniji objekt nego ako bi nam se na mlaz pruao pogled
pod nekim bitno drukijim kutom. Varijacije ova tri parametra mogu dati
objanjenje gotovo sveukupne upeatljive raznovrsnosti koju astrofiziari
opaaju, to im je od pomoi pri utvrenju vrsta galaktika i omoguuje
dublje razumijevanje njihovog nastanka i razvoja. injenica da se toliko
toga moe zakljuiti o razlikama u obliku, veliini, sjaju i boji iz samo
nekoliko paametara nedovoljno je priznati trijumf astrofizike s kraja
dvadesetoga stoljea. Kako se ovaj uspjeh temelji na radu mnotva
istraivaa na koji je utroeno, tijekom godina, puno teleskopskih sati, to
nije vrsta otkria koja je sadraj udarnih vijesti u medijima ali ipak je
golem uspjeh.
Nemojmo iz toga zakljuiti da supermasivne crne jame mogu dati
objanjenje za sve. Iako su im mase milijunima ili milijardama puta vee
od Suneve, to je sasvim zanemarivo u odnosu na ukupnu masu galaktika u
kojima su smjetene po pravilu znatno manje od jedan posto. U
nastojanjima da se objasni postojanje tamne materije ili drugih nevidljivih
izvora gravitacije u svemiru, crne jame su posve beznaajne i mogu se
zanemariti. Ali kada izraunamo koliko energije daju energije, naime,
koja se oslobaa pri njihovom nastajanju ustanovljavamo da su u crne
jame i te kako vane u energetici stvaranja galaktika. Ukupna energija svih
staza svih zvijezda i plinovitih oblaka iz kojih se sastoji galaktika nije nita
u usporedbi s onim to stvara crna jama. Bez supermasivnih crnih jama,
galaktike kakve poznajemo nikada ne bi nastale. Nekada blistave, ali sada
nevidljive crne jame koje poivaju u sreditu svake divovske galaktike su
skrivena karika, fiziko objanjenje okupljanja materije u sloen sustav
milijarda zvijezda koje krue oko zajednikoga sredita.
ire objanjenje nastanka galaktika obuhvaa ne samo gravitaciju
koju stvaraju supermasivne crne jame nego i onu koja potjee iz
konvencionalnijih astronomskih izvora. to je to to je napravilo milijarde
zvijezda u jednoj galaktici? Iza toga takoer stoji gravitacija koja je
izgradila na stotine tisua zvijezda samo u jednom oblaku. Veina zvijezda
u galaktici roena je u razmjerno labavim asocijacijama. Zbijenija
podruja na kojima su nastale zvijezde oznaavaju se kao zvjezdana jata
u okviru kojih svako sunce krui oko sredita jata, putujui kroz prostor
kao u nekom kozmikom baletu iju koreografiju piu gravitacijske sile
svih ostalih zvijezda u jatu, dok se samo jato giba stazom ogromnog
promjera oko galaktikog sredita, sigurno od razorne sile sredinje crne
jame.
Unutar jata, zvijezde se gibaju vrlo razliitim brzinama, neke toliko
brzo da su u stanju i napustiti sustav. To se doista povremeno i dogaa:
brze zvijezde oslobaaju se gravitacijskog stiska jata i nastavljaju slobodan
let galaktikom. Ove slobodne zvijezde, zajedno s kuglastim jatima od
kojih svako sadri na stotine tisua zvijezda, pripadaju skupini zvijezda
koje stvaraju tako zvane haloe oko galaktika. U poetku sjajni, ali danas
bez onih najsjajnijih, kratkovjenih zvijezda, galaktiki haloi su najstariji
vidljivi objekti u svemiru nastali u vrijeme kada su se oblikovale i same
galaktike.
Posljednji koji su kolabirali, odnosno posljednji koji su se pretvorili u
zvijezde bili su plin i praina privueni u galaktiku ravninu i tu zarobljeni.
Kod eliptinih galaktika takva ravnina ne postoji, tako da se u njima sav
plin ve pretvorio u zvijezde. No kod spiralnih galaktika materija je
razmjetena po vrlo spljotenom disku, sa sredinjom ravninom unutar koje
nastaju najmlae i najsjajnije zvijezde, stvarajui spiralni oblik koji je
svjedoanstvo o velikim, vibrirajuim valovima izmjenino gustog i
rijetkog plina koji krui oko galaktikog sredita. Poput zagrijanog bijelog
sljeza koji se pri dodiru skuplja, cijeli plin u spiralnoj galaktici, koji nije
brzo sudjelovao u stvaranju zvjezdanih jata, spustio se na galaktiku
ravninu, drei se na okupu, i izgradio disk materije koji sporo malo-
pomalo proizvodi zvijezde. Kao i tijekom prolih milijarda godina, tako e
i tijekom buduih zvijezde nastaviti nastajati u spiralnim galaktikama, pri
emu e svaka nova generacija biti od prethodne bogatija tekim
elementima. Ovi teki elementi (a takvima astrofiziari smatraju sve
elemente tee od helija) razbjeali su se u meuzvjezdani prostor s
ostarjelih zvijezda ili kao ostaci eksplozija vrlo masivnih sunaca, odnosno
neke od vrsta supernova. Zahvaljujui postojanju ovih elemenata, galaktika
a samim tim i svemir jo je pogodnija za kemiju ivota kakav je nama
poznat.
Opisali smo nastajanje normalne spiralne galaktike u razvojnom
tijeku koji se odigravao desetke i desetke milijarda puta, pri emu su se
galaktike okupljale u raznim veim grupacijama: u jata, u dugake niti i u
listove.
Budui da gledamo u prolost kad god pogledamo u svemir, u stanju
smo prouiti galaktike ne samo kakve su sada nego i kakve su izgledale
prije vie milijarda godina. No pretvaranje ove povoljne okolnosti u
promatraku stvarnost nije jednostavno budui da su galaktike udaljene
vie milijarda svjetlosnih godina pa su to sitni objekti slabanoga sjaja,
tako da ak i najjaim teleskopima moemo jedva vidjeti njihove obrise.
Unato tome, astrofiziari su tijekom posljednjih godina postigli veliki
napredak. Do kljunog napretka dolo je 1995. kada je Robert Williams,
tada direktor Znanstvenog instituta za svemirski teleskop, pri Sveuilitu
John Hopkins, omoguio da svemirski teleskop Hubble bude usmjeren na
jedno mjesto na nebu, u blizini Velikih Kola, tijekom punih deset dana.
Williamsova zasluga velika je zato to je odbor za dodjelu vremena, tijelo
koje procjenjuje prijedloge za koritenje tog vrijednog instrumenta,
zakljuio da ovaj projekt ne zavreuje podrku. Uostalom, podruje neba
namjerno je izabrano zato to u njemu nema nieg zanimljivog; to je posve
jednolino podruje. Nijedan projekt koji je u tijeku ne bi mogao imati
neposredne koristi od tako dugotrajnog koritenja teleskopa za ije
dragocjeno vrijeme postoji velika lista ekanja. Sreom, Williams, na
funkciji direktora Instituta, raspolagao je malim postotkom direktorsko
diskreciono pravo ukupnog radnog vremena teleskopa Hubble, te je tako
omoguio da dobijemo ono to e postati poznato kao Hubbleovo duboko
podruje, jedna od najslavnijih astronomskih fotografija koje su ikada
snimljene.
Desetodnevna ekspozicija, koja se igrom sluaja poklopila sa
stankom u radu amerike vlade iz 1995, pruila nam je snimku koja je
najdetaljnije istraena u povijesti astronomije. Prepuno galaktika i objekata
nalik na galaktike, duboko podruje predstavlja svemirski palimpsest na
kojem su objekti na razliitoj udaljenosti od Mlijene staze ispisali svoj
trenutni svjetlosni potpis u razliitim vremenima. Na dubokom podruju
vidimo objekte onako kako su izgledali prije, recimo, 1,3 milijarde godine,
3,6 milijarda, 5,7 milijarda ili 8,2 milijarde, pri emu je epoha svakog
objekta odreena na temelju njegove udaljenosti od nas. Na stotine
astronoma bacilo se na obilje podataka sadranih u toj jednoj slici kako bi
pribavili nove informacije o tome kako su se galaktike razvijale, odnosno
kako su izgledale ubrzo nakon to su nastale. Godine 1998. dobili smo
parnjaka ove fotografije, Hubbleovo duboko podruje jug. Ponovo je
deset dana teleskop bio usmjeren prema dijelu neba nasuprot prethodnom,
koje se, vieno sa Zemlje, nalazi na junoj nebeskoj polutci. Usporedbom
dvije slike astronomi su ustanovili da prva snimka dubokog podruja nije
bila anomalija (primjera radi, da su dvije snimke bile potpuno iste ili
statistiki potpuno razliite, moglo bi se zakljuiti da je vrag upleo prste u
cijelu stvar). Takoer su doli do novih spoznaja o tome koliko razliitih
vrsta galaktika nastaje. Poslije uspjenog pothvata servisiranja, pri emu je
teleskop Hubble opremljen jo boljim (osjetljivijim) detektorima, Institut
za svemirski teleskop nije mogao odoljeti iskuenju i 2004. osigurao je da
se dobije Hubbleovo ultraduboko podruje koje nam je omoguilo uvid u
jo dalji svemir.
Naalost, najranije faze nastanka galaktika, koje bi nam otkrili
objekti na najveoj udaljenosti, ostale su nedostupne ak i teleskopu
Hubble, izmeu ostalog i zato to se irenjem svemira pomakla glavnina
zraenja na infracrveno podruje spektra, nedostupno instrumentima na
teleskopu. Za te najudaljenije galaktike astronomi ekaju izgradnju i
lansiranje nasljednika teleskopa Hubble, a to je svemirski teleskop James
Webb (JWST), nazvan po direktoru NASA iz doba projekta Apollo. (Cinici
kau da je ovo ime, a ne ime nekog slavnog znanstvenika koji daleko vie
zasluuje tu poast, izabrano zato da se osigura novac za projekt.)
JWST e imati zrcalo vee od onoga na teleskopu Hubble i bit e
projektiran tako da se otvara poput sloenog mehanikog cvijeta, ime e
se dobiti povrina znatno vea od one koja bi mogla stati u bilo koju raketu
kojom trenutno raspolaemo. Novi svemirski teleskop imat e i komplet
instrumenata daleko savreniji od onih koji se nalaze pri teleskopu Hubble,
a koji su projektirani u ezdesetim godinama, napravljeni u sedamdesetim,
lansirani 1991, i premda su znaajno poboljani tijekom devedesetih
godina, slijepi su za infracrveno zraenje. Sada to zraenje moe snimiti
samo SIRTF (Spitzer InfraRed Telescope Facility Infracrveni teleskop
Spitzer). On je lansiran 2003. i krui oko Sunca na znatno veoj udaljenosti
od Zemlje nego teleskop Hubble, te ga tako ne ometa iroko infracrveno
(toplinsko) zraenje koje isijava na planet. Iz istog razloga e i JWST
takoer biti na stazi znatno udaljenijoj od Zemlje nego to je to staza
teleskopa Hubble, to e ga zauvijek uiniti nedostupnim za servisiranja
kakva se danas obavljaju na Hubbleu te je zato vrlo vano da NASA ovaj
put obavi posao kako treba. Ako se novi teleskop uvede u upotrebu 2011.,
kako se trenutno planira, trebao bi nam dati spektakularne nove spoznaje o
svemiru, raunajui i slike galaktika na udaljenosti veoj od deset milijarda
svjetlosnih godina. One bi se nalazile znatno blie vremenu kada su nastale
negoli galaktike koje vidimo na snimkama Hubbleovog dubokog podruja.
Radei u zajednitvu s novim svemirskim teleskopom, kao to su radili i sa
starim, veliki instrumenti s povrine Zemlje moi e vrlo detaljno
prouavati mnotvo objekata koje emo otkriti pri naem sljedeem
velikom koraku u koritenju astronomskih instrumenata u svemirskom
prostoru.
Iako nam budunost otvara nesluene nove mogunosti, ne bismo
trebali podcijeniti upeatljiva postignua koja su astrofiziari ostvarili
tijekom prethodna tri desetljea. Ona su se temeljila na njihovom umijeu
pravljenja novih instrumenata za promatranje svemira. Carl Sagan je volio
rei da biste trebali biti graeni od kamena ako vas ne ispunjava
strahopotovanje pred prizorom grae svemira. Zahvaljujui poboljanim
promatranjima sada znamo i vie nego to je u Saganovo vrijeme bilo
poznato o udesnom slijedu dogaaja koji su doveli do naeg postojanja:
kvantne fluktuacije u raspodjeli materije i energije u razmjerima manjim
od veliine protona iznjedrile su galaktika superjata promjera trideset
milijuna svjetlosnih godina. Od kaosa do kozmosa, ovaj uzrono-
posljedini odnos preao je u prostoru trideset i osam redova veliina
(10
38
) te u vremenu etrdeset i dva reda veliina (10
42
). Poput
mikroskopskih nti DNK, koje predodreuju identitet neke makroskopske
vrste i jedinstvene osobine njezinih pripadnika, sadanji izgled svemira bio
je upisan u tvar tih najranijih trenutaka, da bi se zatim neumoljivo prenosio
kroz prostor i vrijeme. Osvjedoujemo se u to kada podignemo pogled.
Osvjedoujemo se i kada ga spustimo. Osvjedoujemo se i kada zavirimo u
unutranjost.

TREI DIO

Postanak zvijezda

9.

PRAH PRAHU

Ako za neke vedre noi, podalje od gradskih svjetala, podignete
pogled prema nebu, lako ete uoiti traku blijedog sjaja, nalik na kakav
oblak, mjestimino prekinutu tamnim potezima, koja se prua od obzora do
obzora. Davno poznata kao Mlijena staza na nebu, ova mlijeno-bijela
maglica objedinjuje svjetlosti nevjerojatnog broja zvijezda i plinovitih
maglica. Oni koji promatraju Mlijeni put dvogledom ili amaterskim
teleskopom vidjet e kako tamna i jednolina podruja ostaju
nepromijenjena, dok se svijetla podruja difuznog sjaja pretvaraju u
bezbroj zvijezda i maglica.
U svojoj knjiici Siderius Nuncius (Zvjezdani glasnik), objavljenoj u
Veneciji 1610. godine, Galileo Galilej dao je prvi izvjetaj o nebu vienom
kroz teleskop, u kojem se javlja i opis pruge svjetlosti Mlijene staze.
Nazivajui svoj ureaj dogledom, jer naziv teleskop (daleko vidjeti na
grkom) jo nije bio uveden u upotrebu, Galilej nije mogao zaustaviti
oduevljenje:

I sma Mlijena staza moe se dogledom tako dobro vidjeti da sve
rasprave koje su generacijama vodili filozofipostaju bespredmetne
pred ovom oitou, te se tako vie nema oko ega sporiti. Pokazuje se
da Galaktika nije nita drugo do skupina bezbroj zvijezda okupljenih u
jata. Moete usmjeriti dogled prema bilo kojem njezinom podruju i
pred oima e vam se odmah ukazati mnotvo zvijezda od kojih su
mnoge vrlo velike i uoljive, dok je broj malih doista nepojmljiv.

Galilejeva skupina bezbroj zvijezda koje tvore najgua podruja
Mlijene staze svakako su od kljunoga zanimanja za astronome. Zato bi
bilo koga zanimala tamna podruja bez vidljivih zvijezda? Sudei po
njihovom izgledu, ova podruja vjerojatno su svemirske rupe kroz koje
zjapi beskrajan prazan prostor to se prua s druge strane.
Proi e tri stoljea prije no to se ustanovi da potezi tame u
Mlijenoj stazi ne samo to nisu rupe nego da se sastoje od gustih oblaka
plina i praine koji zaklanjaju udaljenija zvjezdana polja i koji duboko u
sebi sadre obitelji zvijezda. Poavi od ranije sumnje amerikog
astronoma Georgea Caryja Comstocka, koji se upitao zato su daleke
zvijezde znatno priguenijeg sjaja nego to bi to samo na temelju njihove
udaljenosti trebalo biti, nizozemski astronom Jacobus Cornelius Kapteyn
otkrio je 1909. godine uzronika ove pojave. U dva istraivaka rada, oba
istog naslova O apsorpciji svjetlosti u svemiru (J. C. Kapteyn,
Astrophysical Journal 29, 46, 1909; 30, 284. 1909) Kapteyn je iznio
dokaze da tamni oblaci njegov novopronaeni zvjezdani medij ne
samo da zaklanjaju svjetlost zvijezda nego to ine neravnomjerno u okviru
njihovoga spektra: djelotvornije apsorbiraju i raspruju, te time i oslabljuju,
svjetlost na ljubiastom kraju nego na crvenom kraju vidljivog dijela
spektra. Zbog ove selektivne apsorpcije koja uklanja vie ljubiaste nego
crvene svjetlosti daleke zvijezde izgledaju crvenije od bliih. Iznos ovog
poveanja crvenog sjaja zvjezdane svjetlosti upravo je razmjeran ukupnom
opsegu materijala na koji svjetlost nailazi na putu do nas.
Obini vodik i helij, glavni sastojci svemirskih plinovitih oblaka, ne
zacrvenjuju svjetlost. Ali molekule izgraene od vie atoma to ine
osobito one koje sadre elemente ugljik i silicij. Kada meuzvjezdane
estice postanu prevelike da bi se mogle nazvati molekulama, sa stotinama
tisua ili milijunima atoma u svakoj od njih, onda ih nazivamo prainom.
Gotovo svi poznajemo prainu iz vlastitih domova, iako su rijetki oni koji
znaju da se, u zatvorenim domovima, praina poglavito sastoji od mrtvih,
otpalih stanica ljudske koe, kao i s tijela kunih ivotinja. Koliko nam je
poznato, meutim, u svemirskoj praini nema nimalo epiderme. No, u njoj
se nalazi izuzetan skup sloenih molekula koje, pobuene sjajem okolnih
zvijezda, emitiraju fotone prvenstveno na infracrvenom i mikrovalnom
podruju spektra. Astrofiziari nisu raspolagali dobrim mikrovalnim
teleskopima sve do sedamdesetih godina. Kad su napravljeni ovi
promatraki instrumenti, mogli su istraivati pravo kemijsko bogatstvo
tvari koja postoji u meuzvjezdanom prostoru. Tijekom kasnijih desetljea
posloila se oaravajua, uzbudljiva slika nastanka zvijezda.
Zvijezde ne nastaju neprekidno iz sveukupnog plina. Prilino esto,
oblak kao da je zbunjen, ne znajui to bi sa sobom. I astrofiziari su tu
zbunjeni. Znamo da meuzvjezdani oblak eli kolabirati pod
djelovanjem vlastite gravitacije pravei time jednu ili vie zvijezda. Ali
tome se suprotstavlja vrtnja oblaka, kao i djelovanja turbulentnih gibanja
plina unutar njega. Prepreka je i tlak plina o kojem ste uili na
srednjokolskim satovima kemije. I magnetna polja protive se kolabiranju.
Ona se probijaju u oblak i ograniavaju kretanja svih slobodnih, pobuenih
estica koje se tu nalaze, odupirui se sabijanju i tako djeluju protiv tenje
oblaka da podlegne klijetima svoje gravitacije. Neugodan oblik ovog
misaonog vjebanja proizlazi iz shvaanja da kad netko ne bi ve unaprijed
znao da zvijezde postoje, u najnovijim istraivanjima naao bi obilje
uvjerljivih razloga da nikad ne mogu ni nastati.
Poput vie stotina milijardi zvijezda u Mlijenoj stazi, nazvanoj po
vrpci svjetlosti koju najgui dijelovi galaktike iscrtavaju po naem nebu,
divovski plinoviti oblaci takoer krue oko galaktikoga sredita. Zvijezde
su samo trunice, promjera svega poneku svjetlosnu sekundu, koje se
gibaju ogromnim oceanom gotovo praznog prostora, povremeno prolazei
jedna blizu druge poput brodova u noi. Za razliku od njih, plinoviti oblaci
su ogromni. U promjeru imaju stotine svjetlosnih godina te sadre masu od
ak milijun Sunevih masa. Kruei galaktikom, ovi divovski plinoviti
oblaci esto se meusobno sudaraju, mijeajui svoju unutranjost bogatu
plinom i prainom. Ponekad, ve u ovisnosti od njihove relativne brzine i
kuta pod kojim se sudaraju, oblaci se spajaju; povremeno, pak, sudari za
posljedicu imaju raspadanje oblaka.
Ako se oblak ohladi do odgovarajue niske temperature (na manje od
100 stupnjeva iznad apsolutne nule), atomi iz koji se sastoji meusobno e
se povezati prilikom sudara, umjesto da se odbiju jedan od drugoga kako to
biva na viim temperaturama. Ovaj kemijski prijelaz ima dalekosene
posljedice. Srasle estice koje sadre na desetine atoma poinju
rasprivati vidljivu svjetlost, vrlo slabei svjetlost zvijezda iza oblaka.
Kada estice lijepljenjem jedna na drugu izrastu do veliine zrnaca praine,
u njima se nalaze milijarde atoma. Ostarjele zvijezde proizvode slina
zrnca praine i blago ih otpuhuju u meuzvjezdani prostor tijekom faze
crvenoga diva. Za razliku od manjih estica, zrnca praine s milijardama
atoma ne raspruju fotone vidljive svjetlosti zvijezda iza oblaka; umjesto
toga, ona apsorbiraju ove fotone, da bi zatim odaslale njihovu energiju u
obliku infracrvenoga zraenja koje lako prolazi kroz oblak. Tom prilikom,
tlak fotona, prenijet na molekule koje ih apsorbiraju, gura oblak u smjeru
suprotnom od onoga u kojem lei izvor svjetlosti. Oblak je sada vezan za
zvjezdanu svjetlost.
Do roenja zvijezde dolazi onda kada sile koje oblak ine sve guim
konano izazovu njegov gravitacijski kolaps tijekom kojega svaki dio
oblaka privlai k sebi sve ostale dijelove. Budui da se topao plin odupire
sabijanju i kolabiranju djelotvornije od hladnog plina, suoavamo se s
neobinom situacijom. Moramo ohladiti oblak prije no to e se zagrijati
proizvodei zvijezdu. Drugim rijeima, da bi nastala zvijezda u ijoj e
jezgri temperatura dostii 10 milijuna stupnjeva, to je dovoljno da otpone
proces termonuklearne fuzije, oblak se prvo mora ohladiti. Samo na
izuzetno niskoj temperaturi, od samo nekoliko stupnjeva iznad apsolutne
nule, oblak moe kolabirati i time otpoeti nastajanje zvijezde.
to se dogaa unutar oblaka, te on kolabira postavi novoroena
zvijezda? Astrofiziari mogu samo iriti ruke. Iako bi silno eljeli dokuiti
dinamiku velikih, masivnih meuzvjezdanih oblaka, stvaranje raunalnoga
modela koji bi uzeo u obzir zakone fizike, sve vanjske i unutranje utjecaje
na oblak i sve bitne kemijske reakcije koje se mogu odigrati u njemu i dalje
nije u okvirima naih mogunosti. Dodatna potekoa je u oteavajuoj
injenici da je poetni oblak milijardama puta vei od zvijezde koju iz
njega pokuavamo napraviti dok ona ima gustou 100 trilijarda (10
21
)
puta veu od prosjene gustoe oblaka. Pod takvim okolnostima, ono to je
od presudnog znaaja glede veliine sasvim je beznaajno glede gustoe, i
obratno.
No, na temelju onoga to imamo prilike vidjeti diljem svemira,
sigurno je da u najdubljim, najtamnijim i najguim podrujima
meuzvjezdanog oblaka, gdje temperatura iznosi jedva 10 stupnjeva iznad
apsolutne nule (10 K), gravitacija dovodi do kolabiranja depova plina,
lako savladavajui pritom otpor koji pruaju magnetno polje i drugi
imbenici to se tome protive. Sabijanje pretvara gravitacijsku energiju
depova oblaka u toplinsku. Temperatura u svakom od tih podruja koje
e uskoro postati jezgra novoroene zvijezde brzo raste tijekom
kolabiranja, mrvei sva zrnca praine koja se sudaraju. I na kraju,
temperatura u sredinjem dijelu kolabirajueg depa plina dostie kritinu
vrijednost od oko 10 milijuna Kelvina.
Na toj arobnoj temperaturi neki protoni (a to su jednostavno
ogoljene vodikove jezgre oko kojih vie ne krue elektroni) gibaju se
dovoljno brzo da nadvladaju meusobno odbijanje. Ove visoke brzine
omoguuju da se protoni toliko meusobno priblie da ih jaka nuklearna
sila moe vezati zajedno. Ova sila, koja djeluje samo na vrlo malim
udaljenostima, dri na okupu protone i neutrone u svim jezgrama.
Termonuklearna fuzija protona termo zato to se zbiva pri visokim
temperaturama, a nuklearna fuzija zato to tom prilikom dolazi do
spajanja (fuzije) estica u jedinstvenu jezgru stvara jezgru helija, od
kojih svaka ima masu neto malo manju od zbroja estica iz kojih je
izgraena. Ta masa koja nestaje tijekom fuzije pretvorila se u energiju
prema slavnoj Einsteinovoj jednadbi E = mc
2
. Energija utjelovljena u
masi (uvijek u koliini jednakoj masi pomnoenoj kvadratom brzine
svjetlosti) moe se pretvoriti u druge oblike energije, na primjer u dodatnu
kinetiku energiju (energiju gibanja) brzih estica koje su proizvod
nuklearne fuzije.
Kako se nova energija nastala pri nuklearnoj fuziji iri prema van,
plin se zagrijava i sjaji. Konano, na povrini zvijezde, energija neko
zarobljena u pojedinim jezgrama bjei u svemir u obliku fotona koje
emitira plin zagrijan energijom fuzije do temperatura od vie tisua
stupnjeva. Iako se ovo podruje toplog plina jo nalazi u svemirskoj
maternici divovskoga meuzvjezdanoga oblaka, Mlijenoj stazi, ve se
moe objaviti vijest: zvijezda je roena...
Astronomi znaju da su zvijezde raznih masa: od onih koje imaju
samo jednu desetinu Suneve do divova koji su stotinu puta masivniji od
Sunca. Zbog nama jo nedovoljno jasnih razloga, u tipinom divovskom
plinovitom oblaku moe nastati mnotvo hladnih depova koji svi
kolabiraju u priblino isto vrijeme, stvarajui zvijezde neke sitne, a druge
divovske. Daleko su, meutim, vei izgledi da e nastati sitne: na svaku
zvijezdu velike mase rodi se po tisuu onih male mase. injenica da tek
nekoliko postotaka ukupnoga plina u prvobitnom oblaku sudjeluje u
nastajanju zvijezda takoer je jedna od zagonetki ovog procesa: kako to da
procesom biva obuhvaen tek manji dio, dok ostatak oblaka ostaje
nepromijenjen? Uzrok tomu vjerojatno je zraenje novoroenih zvijezda
koje spreava nastajanje dodatnih novih sunaca.
Lako moemo objasniti donju granicu masa zvijezda. Nakupine plina
mase manje od jedne desetine Suneve imaju premalo gravitacijske
energije da podignu temperaturu u jezgri do 10 milijuna stupnjeva koliko
je nuno za nuklearnu fuziju vodika. U tom sluaju, nee nastati zvijezda
na pogon nuklearnom fuzijom ve neto kao pobaena zvijezda koju
astronomi nazivaju smei patuljak. Bez vlastitog izvora energije, smei
patuljak postojano kopni, isijavajui ono malo topline nastale tijekom
skupljanja plina. Vanjski plinoviti omotai smeega patuljka takve su
temperature da mnoge velike molekule, koje bi bile unitene u atmosferi
toplijih zvijezda, ovdje opstaju, pa ak preivljavaju i duboko unutra. Zbog
slabanoga sjaja smee je patuljke vrlo teko otkriti; astronomi u tu svrhu
moraju primjenjivati sloene metode sline onima kakve su svojedobno
koristili pri otkrivanju planeta: tragaju za priguenim infracrvenim sjajem
tih objekata. Tek posljednjih godina astronomi su zabiljeili dovoljan broj
smeih patuljaka da ih mogu klasificirati u vie od jedne kategorije.
Takoer, lako moemo odrediti gornju granicu mase pri stvaranju
zvijezda. Zvijezda mase vee od oko stotinu Sunevih masa imala bi tako
ogroman odljev energije u obliku vidljive, infracrvene i ljubiaste svjetlosti
da bi dodatni plin i praina, koje bi zvijezda jo privukla, bili odbaeni
silovitim tlakom njezine svjetlosti. Fotoni zvijezde odguruju zrnca praine
u oblaku koja sa sobom odvlae i plin. Ovaj tlak zraenja djeluje tako
djelotvorno da je samo nekoliko zvijezda velike mase u tamnom oblaku
dovoljno da svojim zraenjem raspri gotovo svu meuzvjezdanu grau,
podigavi time zastor s desetaka pa i stotina novostvorenih zvijezda
nastalih u istom leglu, koje se tako ukazuju ostatku galaktike.
Kad god pogledate Orionovu maglicu, smjetenu tik ispod tri sjajne
zvijezde u Orionovom pojasu, na pola puta du lovevoga neto
priguenijega maa, moete vidjeti zvjezdanu obitelj upravo ove vrste. U
toj maglici nastalo je na tisue zvijezda, dok na tisue eka da bude
roeno; one e stvoriti divovsko zvjezdano jato koja e postajati sve
vidljivije kako se maglica bude razilazila. Najmasivnije zvijezde koje
stvaraju skupinu nazvanu Orionov Trapez brzo stvaraju veliki procijep po
sredini oblaka iz kojeg su nastale. Na snimkama ovog podruja nainjenih
teleskopom Hubble ukazuju se na stotine novih zvijezda koje su jo
opasane protoplanetnim diskom od praine i drugih molekula uzetih iz
prvobitnog oblaka. U svakom od tih diskova upravo se raaju planetni
sustavi.
Deset milijarda godina nakon to je nastala, raanje zvijezda i dalje
se odigrava na mnotvu mjesta u naoj Galaktici. Iako se u tipinoj
divovskoj galaktici poput nae ve poprilino zavrilo stvaranje zvijezda,
imamo sreu da se kod nas nove zvijezde i dalje raaju i da e tako biti jo
mnogo milijarda godina. Dodatna sretna okolnost je to da smo u stanju
prouavati kako sm proces nastanka tako i najmlae zvijezde, to nam
prua priliku saznati, u svoj njezinoj velianstvenosti, cijelu priu o tome
kako se iz hladnog plina zvijezde rascvjetavaju do punog sjaja svoje
zrelosti.
Koliko su zvijezde stare? Ni jednoj zvijezdi ne pie na elu koliko
ima godina, ali neke to otkrivaju u spektru. Meu razliitim nainima koje
su astrofiziari smislili da bi procijenili starost zvijezda, prouavanje
njihovog spektra prua mogunosti za najsigurniju analizu. Svaka boja
svaka valna duina svjetlosti koju promatramo sadri priu o tome kako
je materija proizvela zvijezdinu svjetlost ili kako je utjecala na nju dok je
ova naputala zvijezdu odnosno putovala do nas. Paljivim
usporeivanjem sa spektrima dobivenim u laboratoriju, fiziari su
ustanovili mnotvo naina na koje razni atomi i molekule djeluju na dugu
boja vidljive svjetlosti. Ova dragocjena znanja zatim se primjenjuju
prilikom prouavanja spektara zvijezda te se na temelju toga izvode
zakljuci o broju atoma i molekula koji su utjecali na svjetlost promatrane
zvijezde, kao i o temperaturi, tlaku i gustoi tih estica. Na temelju
dugogodinjeg usporeivanja laboratorijskih spektara sa spektrima
zvijezda, kao i laboratorijskog prouavanja spektara razliitih atoma i
molekula, astronomi su nauili itati spektar nekog nebeskog tijela kao
kakav svemirski otisak prsta koji im otkriva kakvi fiziki uvjeti vladaju u
vanjskim omotaima zvijezde, podruju iz kojeg svjetlost odlazi ravno u
svemir. Osim toga, astrofiziari znaju otkriti kako atomi i molekule koji
lebde u meuzvjezdanom prostoru na znatno niim temperaturama mogu
utjecati na spektar prouavane svjetlosti zvijezda, to im otkriva kemijski
sastav, temperaturu, gustou i tlak ove meuzvjezdane tvari.
U toj analizi spektra svaka vrsta atoma i molekula pria svoju
posebnu priu. Postojanje molekula bilo koje vrste, na primjer, otkrivenih
po karakteristinom utjecaju na odreene boje u spektru, dokazuje da
temperatura u vanjskim omotaima zvijezde mora biti nia od 3000
0
C. Pri
viim temperaturama molekule se toliko brzo kreu da se u sudarima
raspadaju na pojedinane atome. Proirivi ovu analizu na mnotvo
razliitih tvari, astrofiziari mogu dobiti gotovo potpunu sliku o tome
kakvi uvjeti vladaju u atmosferama zvijezda. Za neke osobito marljive
astrofiziare pria se da znaju mnogo vie o spektrima zvijezda nego o
prilikama u vlastitim obiteljima. Ovo moe prilino ugroziti meuljudske
odnose, iako pridonosi naem razumijevanju svemira.
Od svih elemenata u prirodi od svih atoma koji stvaraju otiske u
spektrima zvijezda astrofiziarima je pri odreivanju starosti najmlaih
zvijezda od posebne koristi jedan od njih. Taj element je litij, trei po redu
najjednostavnijih i najlakih u periodnom sustavu i poznat nekim
stanovnicima Zemlje kao aktivan sastojak nekih lijekova protiv
potitenosti. U periodnom sustavu elemenata litij zauzima mjesto odmah
poslije vodika i helija koji su, zasluno, znatno poznatiji zato to ih ima
daleko vie u svemiru. Tijekom prvih nekoliko minuta svemir je spajao
vodikove jezgre (protone) u helijeve jezgre u velikom broju, no izgradio je
samo razmjerno male koliine teih jezgri. Kao rezultat toga, litij je ostao
prilino rijedak element koji je meu astrofiziarima na cijeni zahvaljujui
svemirskoj injenici da zvijezde gotovo vie ne stvaraju novi litij ve samo
unitavaju postojei. Litij ide ovim putem bez povratka zato to su reakcije
nuklearne fuzije u svakoj zvijezdi djelotvornije u razgraivanju nego u
izgradnji litija. Kao rezultat toga, svemirske zalihe litija neprekidno se
smanjuju. Ako vam je on zbog neega potreban, sada je pravi trenutak da
ga nabavite, jer ne znamo koliko e ga jo milijarda godina biti.
Ova jednostavna injenica o litiju za astrofiziare je vrlo koristan alat
pri mjerenju starosti zvijezda. Sve zvijezde zapoinju svoj ivot s
izvjesnom koliinom litija preostaloga iz nuklearne fuzije u onih prvih pola
sata svemira odnosno, tijekom samo Velikoga praska. Koliki je tono taj
udjel, ta koliina iskonskog litija u njima? Pa evo: Jedna jezgra litija na
svakih sto milijarda drugih jezgri. Nakon to novoroena zvijezda otpone
ivot uz ovo obilje litija, stvari kreu nizbrdo za ovaj element, budui da
se pri nuklearnim reakcijama u sreditu zvijezde polako ali sigurno troe
litijeve jezgre. Postojano, premda sporo, mijeanje materije u jezgri s
materijom izvan nje dovodi do odlijevanja materijala, tako da se nakon
puno tisua godina u vanjskim omotaima zvijezde nae ono to je ranije
bilo unutra.
Prilikom potrage za najmlaim zvijezdama astrofiziari se, dakle,
dre jednostavnog pravila: nai zvijezde s najveom zastupljenou litija.
Odnos broja litijevih jezgri u svakoj zvijezdi prema broju, recimo,
vodikovih jezgri (ustanovljenom paljivim prouavanjem spektra zvijezde)
odredit e njen poloaj na grafikonu koji prikazuje starost zvijezde kao
funkciju litija u vanjskim omotaima. Ovom metodom astrofiziari mogu,
zahvaljujui litiju, sa sigurnou odrediti starost najmlaih zvijezda u jatu.
Kako zvijezde djelotvorno unitavaju litij, u starijim zvijezdama ovog
elementa ima posve malo ili nimalo. Metoda je zato uspjena jedino kod
zvijezda koje su mlae od nekoliko stotina milijuna godina. Ali kod tih
mladih zvijezda procjenjivanje starosti prema koliini litija vrlo je
precizno. Nedavnim prouavanjem oko dvadeset pet mladih zvijezda u
Orionovoj maglici, koje sve imaju masu slinu Sunevoj, ustanovilo se da
im se starost kree u rasponu od jedne do deset milijuna godina. Jednoga
dana astrofiziari e moi identificirati jo mlae zvijezde, ali u ovom
trenutku milijun godina je donja granica.
* * *

Osim to raspruju plinovitu ahuru iz koje su se izlegle, skupine
novoroenih zvijezda dugo nemaju nikakav drugi utjecaj, neuoljivo
fuzionirajui vodik u helij u sreditima i unitavajui litijeve jezgre kao dio
reakcija fuzije. Ali nita ne traje vjeno. Poslije mnogo milijuna godina,
reagirajui na neprekidne gravitacijske poremeaje ogromnih oblaka to
prolaze u blizini, veina potencijalnih zvjezdanih jata se izgubi, tako da
se zvijezde iz njih raspre meu ostale zvijezde u galaktici.
Danas, oko pet milijarda godina nakon nastanka nae matine
zvijezde Sunca, nepoznata je sudbina zvijezda koje su roene zajedno s
njim. Nije izvjesno ni jesu li jo sve ive. Od svih zvijezda u Mlijenoj
stazi i drugim galaktikama, one s malom masom tako sporo troe svoje
gorivo da praktino ostaju vjeno u ivotu. Zvijezde srednje mase, meu
koje spada i nae Sunce, na kraju se pretvaraju u crvene divove, pri emu
im se vanjski plinoviti omotai ire do veliine koje stostruko nadmauju
prvobitne. Ti vanjski omotai sve su labavije vezani za zvijezdu, tako da
konano odlaze u svemir, ogoljujui jezgru izgraenu od istroenog
nuklearnog goriva koje je napajalo zvijezdu prethodnih deset milijardi
godina. Plin koji se vraa u svemir pokupit e oblaci koji prolaze da bi
posluio kao graa za novu generaciju zvijezda.
Iako su rijetke, zvijezde velike mase dre gotovo sve evolucijske
adute. Ogromna masa osigurava im najjai sjaj neke i milijun puta
nadmauju Sunce a budui da troe nuklearno gorivo znatno bre od
zvijezda malene mase, one su najkratkovjenije od svih zvijezda: ive
samo nekoliko milijuna godina, a moda i manje. Neprekidna
termonuklearna fuzija omoguava zvijezdama velike mase da u jezgrama
proizvode na desetine elemenata. Polazei od vodika, one proizvode helij,
ugljik, duik, kisik, neon, magnezij, silicij, kalcij i tako dalje, sve do
eljeza. U zavrnim vatrama, iji sjaj moe nakratko zasjeniti cijelu
matinu galaktiku, ove zvijezde kuju i druge elemente. Astronomi te
bljeskove nazivaju supernove, sline po izgledu (premda potpuno drukije
po nastanku) od supernova tipa Ia o kojima je bilo rijei u petom poglavlju.
Eksplozivna energija supernove rasipa po galaktici ranije stvorene i upravo
skovane elemente, pravei prodore u okolnim plinovitim oblacima i
obogaujui ih sirovinama za stvaranje novih zrnaca praine. Eksplozija se
iri velikom brzinom kroz meuzvjezdane oblake, potiskujui plin i
prainu u njima, a vjerojatno i stvarajui zgusnute depove neophodne za
nastanak novih zvijezda.
Najznaajniji dar koji ove supernove daju svemiru su elementi, osim
vodika, koji grade planete, jednostanine organizme i ljude. Mi na Zemlji
ivimo od onoga to su proizvele bezbrojne zvijezde koje su eksplodirale
prije vie milijarda godina, u razdoblju burne povijesti Mlijene staze,
znatno prije no to su se Sunce i njegovi planeti kondenzirali u tamnim i
pranjavim dubinama nekog meuzvjezdanog oblaka, obogaenog brojnim
elementima proizalim iz prijanjih generacija masivnih zvijezda.
Kako smo doli do tog dragocjenog znanja da su svi elementi
sloeniji od helija iskovani u zvijezdama? Najpodcjenjenije znanstveno
otkrie dvadesetoga stoljea je shvaanje da su supernove eksplozivne
smrti vrlo masivnih zvijezda osnovni izvor nastanka i obilja tekih
elemenata u svemiru. Ovo uglavnom zanemareno otkrie pojavilo se u
jednom opsenom istraivakom radu objavljenom 1957. u amerikom
asopisu Reviews of Modern Physics pod naslovom Sinteza elemenata u
zvijezdama. etvorka, E. Margaret Burbidge, Geoffrey R. Burbidge,
William Fowler i Fred Hoyle predstavili su teorijski i raunski model koji
je na nov nain protumaio i objedinio etrdeset godina istraivanja
mnogih znanstvenika o dva kljuna problema: izvor energije zvijezda i
pretvaranje kemijskih elemenata.
Svemirska nuklearna kemija, nastojanje da se razumije kako
nuklearna fuzija stvara i razara razliite tipove jezgri, nikada nije bila
dobro sreena. Ostajala su otvorena mnoga kljuna pitanja. Kako se
elementi ponaaju kada na njih djeluju razliite temperature i tlakovi?
Spajaju li se elementi ili razdvajaju? Koliko lako to ine? Oslobaa li se pri
tim procesima nova kinetika energija ili se upija postojea? I kako se
procesi razlikuju za svaki element u periodnom sustavu?
to za vas znai periodni sustav elemenata? Ako spadate u veinu
onih koji su o tome uili u koli, sjetit ete se velikog postera na zidu
uionice punog tajanstvenih kvadrata u kojima su zagonetna slova i
simboli doaravali pranjave laboratorije, nimalo privlane osobama u
njenim godinama. Ali oni koji se razumiju u tajne ovih kvadrata uju iz
njih stotinu pria o svemirskoj silovitosti koja je iznjedrila ono to se u
njima nalazi. Periodni sustav sadri sve poznate elemente u svemiru,
razvrstane prema sve veem broju protona u jezgru. Dva najlaka elementa
su vodik, s jednim protonom u jezgri, i helij, s dva protona. Kao to je
etvoro autora objasnilo u svom radu iz 1957., uz prikladnu temperaturu,
gustou i tlak jedna zvijezda moe pretvoriti vodik i helij u sve druge
elemente periodnoga sustava.
Pojedinosti ovog procesa stvaranja, kao i drugih meudjelovanja pri
kojima se jezgra unitavaju, a ne stvaraju, predmet su prouavanja
nuklearne kemije koja se oslanja na proraune i pojmove poput udarni
presjeci da bi se odredilo koliko se jedna estica mora pribliiti drugoj da
bi stupile u meudjelovanje. Fiziari lako mogu izraunati udarni presjek
kod mijealica za cement ili pri premjetanju cijelih kua na tekim
kamionima, ali suoavaju se s veim izazovima ako ele podvrgnuti analizi
ponaanje malih, nepostojanih subatomskih estica. Detaljno
razumijevanje udarnih presjeka omoguuje fiziarima da predvide
uestalosti i nuklearnih reakcija i gibanja estica nastalih u njima. esto
sasvim mala nepreciznost u proraunima dovodi do vrlo pogrenih
zakljuaka. Potekoe na koje oni nailaze slie na ono to bi vam se
dogodilo kada biste se pokuali snai u podzemnoj eljeznici nekog grada
pomou karte metroa nekog drugog grada: osnovna teorija bila bi vam
tona, ali ipak bi sve polo naopako.
Iako nisu znali tone udarne presjeke, znanstvenici prve polovine 20.
stoljea dugo su pretpostavljali da ako se egzotini nuklearni procesi
odvijaju negdje u svemiru, onda je najvjerojatnije da e to biti u sreditima
zvijezda. Godine 1920. britanski teorijski astrofiziar sir Arthur Eddington
objavio je rad pod naslovom Unutranji sastav zvijezda u kojem je tvrdio
da laboratorij Cavendish u Engleskoj, tada sredite istraivanja na podruju
atomske i nuklearne fizike, moda nije jedino mjesto u svemiru u kojem je
mogue pretvarati elemente jedne u druge.
Ali moe li se prihvatiti da se ovakva pretvaranja odigravaju? Teko je
biti siguran, ali jo je moda tee to porei ... a ono to je mogue u
laboratoriju Cavendish ne bi trebalo biti nemogue u Suncu. Smatram
da je osnovano pretpostaviti da su zvijezde pei u kojima se laki
atomi, kojih ima u izobilju u maglicama, pretapaju u sloenije
elemente.

Eddingtonov rad, koji je nagovijestio detaljno istraivanje dvoje
Burbidge, Fowlera i Hoylea, pojavio se vie godina prije utemeljenja
kvantne mehanike, bez koje bi nae razumijevanje fizike atoma i jezgri bilo
najblae reeno oskudno. Voen izuzetnom intuicijom, Eddington je bez
kvantne mehanike poeo oblikovati scenarij stvaranja energije u
zvijezdama putem nuklearne fuzije vodika u helij i tee elemente:
Ne trebamo se ograniiti na to da je stvaranje helija iz vodika jedina
reakcija koja opskrbljuje energijom [zvijezdu], premda izgleda da se
pri sljedeim koracima u stvaranju elemenata oslobaa znatno manje
energije, pa se ona ponekad ak i upija. Stvar bi se moda ovako
mogla rezimirati: atomi svih elemenata stvaraju se vezanjem
vodikovih atoma, odnosno u nekom su trenutku nastali iz vodika;
unutranjost zvijezde ini se da je najvjerojatnije mjesto na kojem se
ova evolucija odigravala.

Svaki model pretvaranja elemenata treba objasniti njihovu uoenu
mjeavinu kako na Zemlji tako i u svemiru. Fiziari su zato morali
ustanoviti prirodu temeljnoga procesa kojim zvijezde proizvode energiju
pretvaranjem elemenata jednih u druge. Godine 1931, u vrijeme kada je
kvantna mehanika ve bila utemeljena (premda jo nije bio otkriven
neutron), britanski astrofiziar Robert dEscuort Atkinson objavio je
opsean rad koji je saeto predstavljen kao ...pregledna teorija zvjezdane
energije i nastanka elemenata... u kojoj se u unutranjosti zvijezda kemijski
elementi grade korak po korak iz jednostavnijih prema sve sloenijima
uzastopnim dodavanjem protona i elektrona jednog po jednog.
Iste godine ameriki nuklearni kemiar William D. Harkins
primijetio je u jednom radu da su elementi s niskom atomskom teinom
[broj protona i neutrona u jezgri atoma] obilnije zastupljeni od elemenata s
viom atomskom teinom, kao i da je, u prosjeku, elemenata s parnim
atomskim brojem [broj protona u jezgri atoma] oko deset puta vie nego
onih s neparnim atomskim brojem sline vrijednosti. Harkins je
pretpostavio da razmjerna zastupljenost elemenata ovisi prije o nuklearnoj
fuziji nego o kemijskim procesima kao to je izgaranje, kao i da su teki
elementi morali nastati sintezom lakih.
Razumijevanje mehanizma nuklearne fuzije u zvijezdama konano je
pruilo objanjenje postojanja mnogih elemenata u svemiru, naroito onih
koji se dobivaju dodavanjem helijeve jezgre, od dva protona i dva
neutrona, ranijem jednostavnijem elementu. To su ti relativno obilnije
zastupljeni elementi s parnim atomskim brojem koje je Harkins imao u
vidu. Ali postojanje i razmjeran broj mnogih drugih elemenata ostali su
nerazjanjeni. U svemiru je vjerojatno djelovao jo neki nain izgradnje
elemenata.
Neutron, koji je 1932. otkrio britanski fiziar James Chadwick u
laboratoriju Cavendish, igra znaajnu ulogu u nuklearnoj fuziji o kojoj
Eddington nita nije mogao slutiti. Protoni se, kao sve estice istoga
naboja, meusobno odbijaju pa je potrebno je mnogo energije da bi se
povezali. Da biste spojili protone, morate ih dovesti dovoljno blizu jedne
drugima (uglavnom visokim temperaturama, tlakom i gustoom) kako bi se
nadvladalo njihovo meusobno odbijanje i omoguilo da ih jaka nuklearna
sila zatim zadri na okupu. Neutroni, meutim, nemaju naboj pa ne
odbijaju druge estice, te tako jednostavno mogu ui u neku jezgru i
pridruiti se tu okupljenim esticama, pri emu e ih zadrati ista sila koja
okuplja i protone. Pridruenjem neutrona ne stvara se novi element, koji je
odreen samo brojem protona u jezgri. Pridruenjem neutrona stvara se
izotop jezgre prvobitnog elementa, koji izotop se samo u nekim
pojedinostima razlikuje od prvotne jezgre, budui da njegov ukupni naboj
ostaje nepromijenjen. No kod nekih elemenata, ovaj naknadno uhvaen
neutron je nestabilan kad jednom ue u jezgru. U tom sluaju, spontano se
pretvara u proton (koji ostaje stabilan u jezgri) i elektron (koji odmah
naputa atom). Na ovaj nain, poput grkih vojnika koji su uli unutar
zidova Troje skriveni u drvenom konju, proton se moe provercati u
jezgru preruen u neutron.
Ako priljev neutrona ostaje postojan, svaka jezgra moe upijati
mnogo neutrona prije no to se prvi od njih pretopi u proton. Ovi brzo
apsorbirani neutroni pomau da se stvori zajednica elemenata koji su glede
porijekla oznaeni kao elementi nastali procesom brzog hvatanja
neutrona i koji se razlikuju od elemenata koji nastaju pri sporom hvatanju
neutrona, kada se svaki sljedei neutron rastavi na proton i elektron prije
nego li se jezgra domogne sljedeeg.
Ova dva procesa, brzo i sporo hvatanje neutrona, omoguuju
stvaranje mnogih elemenata koji inae ne nastaju tradicionalnom
termonuklearnom fuzijom. Preostali elementi u prirodi mogu se stvoriti
nekim drugim procesima, kao to je bombardiranje jezgri tekih atoma
visokoenergetskim fotonima (gama zraenje), koje se jezgre onda
raspadaju na manje.
Uz rizik da previe pojednostavimo ivotni ciklus jedne vrlo masivne
zvijezde, moemo rei da ona opstaje zahvaljujui tome to stvara i
oslobaa energiju u svojoj unutranjosti koja joj omoguava da se
suprotstavi gravitaciji. Bez proizvodnje energije termonuklearnom fuzijom,
svaka zvjezdana plinovita lopta jednostavno bi se uruila pod vlastitom
ogromnom teinom. Ova sudbina eka zvijezde koje su utroile zalihe
vodikovih jezgri (protone) u sreditu. Kao to je ve primijeeno, nakon
pretvorbe vodika u helij, u jezgri masivne zvijezde zatim e zapoeti
stapanje helija u ugljik, pa ugljika u kisik, pa kisika u neon, i tako dalje sve
do eljeza. Za uspjenu fuziju u ovom nizu sve teih elemenata potrebne su
sve vie temperature, jer se mora nadvladati meusobno odbijanje jezgri.
Sreom, ovo se odigrava samo od sebe, jer na kraju svake faze, kada izvor
energije zvijezde privremeno presahne, unutranja podruja se urue,
temperatura se podigne i otpoinje novi ciklus fuzije. Kako, meutim, nita
ne traje vjeno, zvijezda se konano suoava s ogromnim problemom: pri
fuziji jezgara eljeza vie ne oslobaa energiju ve se apsorbira. Ovo je
nepovoljna okolnost za zvijezdu koja vie nije u stanju suprotstaviti se
gravitaciji time to e iz fuzijskog eira izvui neki novi proces kojim se
oslobaa energija. Tog trenutka zvijezda se odjednom urui, izazvavi
toliko brzo podizanje unutranje temperature da slijedi divovska eksplozija
pri kojoj zvijezda razbacuje na sve strane svoju nutrinu.
Pri svakoj ovakvoj eksploziji obilje neutrona, protona i energije
omoguava supernovi da stvori elemente na mnotvo razliitih naina. U
radu iz 1957. Burbidgeovi, Fowler i Hoyle povezali su (1) dobro
provjerene tekovine kvantne mehanike; (2) fiziku eksplozija; (3) najnovije
izraune udarnih presjeka; (4) razne procese pretvorbi elemenata jednih u
druge; i (5) osnove teorije razvoja zvijezda da bi sa sigurnou ustanovili
da su supernove glavni izvor svih elemenata u svemiru teih od vodika i
helija.
S masivnim zvijezdama kao izvorom tekih elemenata i eksplozijama
supernova kao njihovim silovitim distributerom, znamenita etvorka dobila
je besplatno rjeenje jo jednog problema: kada iskujete elemente tee od
vodika i helija u jezgrama zvijezda, od toga ostatak svemira nema koristi
sve dok te elemente ne rasprite po meuzvjezdanom prostoru, te tako oni
postanu raspoloivi za stvaranje svjetova na kojima ive mudraci.
Burbidgeovi, Fowler i Hoyle objedinili su nae razumijevanje nuklearne
fuzije u zvijezdama s proizvodnjom elemenata vidljivih diljem svemira.
Njihovi zakljuci prebrodili su analize skeptika kojima su desetljeima
podvrgavani, te se tako njihov rad danas smatra prekretnicom u
razumijevanju naina na koji se svemir ponaa.
Da, Zemlja i sve na njoj graeno je od zvjezdane praine. Ali ne, jo
nismo rijeili sve nae svemirske kemijske nedoumice. Jedna neobina
tajna koja zadaje glavobolju suvremenim strunjacima odnosi se na
element tehnecij prvi koji je, 1937. godine, umjetno stvoren u
laboratoriju na Zemlji. (Rije tehnecij, kao i druge rijei koje koriste
prefiks teh, potjee od starogrkog technetos to znai umjetno.) Tek
trebamo pronai tehnecij na Zemlji, ali astronomi su ga zabiljeili u
atmosferama malog broja zvijezda crvenih divova u naoj Galaktici. Ovo
ne bi bilo iznenaujue da se tehnecij ne raspada stvarajui druge
elemente, pri emu poluvrijeme raspadanja iznosi samo dva milijuna
godina, to je znatno krae od ivotnog vijeka zvijezda kod kojih je
otkriven. Ova neobinost dovela je do vie egzotinih teorija oko kojih jo
nije postignuta suglasnost meu astrofiziarima.
Iako su crveni divovi s ovim neobinim kemijskim svojstvom rijetki,
ipak ih je bilo dovoljno da nadahnu udruivanje odreenoga broja
astrofiziara (poglavito spektroskopiara) koji su se specijalizirali za taj
predmet te izdaju Newsletter of Chemically Peculiar Red Giant Stars.
(Bilten kemijski neobinih zvijezda crvenih divova). Ovo glasilo, koje ne
moete nai na kiosku, sadri vijesti sa skupova i izvjetaje o
istraivanjima koja su u tijeku. Zainteresiranim znanstvenicima ove
nerijeene kemijske tajne djeluju nita manje privlano od nedoumica oko
crnih jama, kvazara i ranog svemira. Ali o tome se rijetko gdje moe neto
proitati. Zato? Zato to se u suvremenim medijima dobro zna to
zavreuje panju, a to ne. Kako izgleda, procijenjeno je da vijesti o
kozmikom porijeklu svakog elementa u vaem tijelu i vaem planetu ba
nikoga ne zanimaju.
Evo prilike da ispravimo ovu nepravdu kojoj nas je izloilo
suvremeno drutvo. Otisnimo se na putovanje kroz periodni sustav na
kojem emo se tu i tamo zaustavljati kako bismo razmotrili najzanimljivije
injenice o pojedinim elementima i kako bismo se divili nainu na koji ih
je svemir sagradio iz vodika i helija nastalih pri Velikom prasku.

10.

ZOOLOKI VRT ELEMENATA

Periodni sustav elemenata, koji su s ljubavlju slagali kemiari i
fiziari tijekom posljednja dva stoljea, temelji se na organizacijskim
naelima koja tumae kemijsko ponaanje svih elemenata za koje znamo u
svemiru ili bismo ih jednog dana mogli pronai. Zato na periodni sustav
treba gledati kao na kulturnu ikonu, uzor sposobnosti naeg drutva da
organizira znanje. Sustav je svjedoanstvo poduzetnosti znanosti kao
meunarodnog pothvata koji se obavlja ne samo u laboratorijima nego i u
akceleratorima, odnosno na granicama prostora i vremena cijelog svemira.
U ureenom svijetu periodnog sustava, tu i tamo ipak se pojavljuju
stavke koje ak i iskusnim kemiarima djeluju kao neobine zvijeri u
zoolokom vrtu punom ivotinja koje postoje samo u jednom primjerku i
koje je zamislio i napravio neki ludi znanstvenik. Kako bi inae bilo
mogue da kada spojite natrij, poguban, reaktivan metal koji se moe rezati
kao maslac, i isti klor, takoer smrtonosan plin odvratnog mirisa, dobivate
natrij klorid, bezazleni spoj od bitne vanosti za ivot, poznatiji kao
kuhinjska sol. to je s vodikom i kisikom, dvama najrasprostranjenijim
elementima na Zemlji i u svemiru? Jedan je eksplozivni plin, dok drugi
potpomae estoko izgaranje; kada ih, meutim, poveete, dobivate tekuu
vodu kojom se, uz ostalo, gasi vatra.
U kemijskoj ponudi u maloj trgovini mogunosti periodnog sustava
nalazimo elemente od kljunog znaaja za svemir. To nam prua priliku da
na sustav gledamo oima astrofiziara. Iskoristit emo to i otisnuti se na
krstarenje sustavom, odajui poast najuvaenijim lanovima i divei se
raznim neobinostima.
Periodni sustav naglaava injenicu da se svaki element u prirodi
razlikuje od svih ostalih po svom atomskom broju, broju protona
(pozitivno nabijenih estica) u jezgri danog elementa. Cijeli, neionizirani,
atomi, uvijek imaju broj elektrona (negativno nabijenih estica) koji krue
oko jezgri jednak atomskom broju elementa, te je tako ukupni naboj atoma
nula. Razni izotopi nekog elementa sadre isti broj protona i elektrona, ali
razliit broj neutrona.
Vodik, sa samo jednim protonom u jezgri, najlaki je i
najjednostavniji element koji je sav nastao u prvih nekoliko minuta nakon
Velikoga praska. Od devedeset etiri elementa koji se javljaju u prirodi, na
vodik otpada dvije treine svih atoma u ljudskim tijelima i vie od 90 posto
svih atoma u svemiru, pa tako i u Suncu i njegovim divovskim planetima.
Vodik u jezgri najmasivnijeg lana Suneve obitelji, Jupitera, izloen je
tako silovitom tlaku gornjih slojeva da se vie ponaa kao elektromagnetno
vodljiv metal nego kao plin, te tako pridonosi stvaranju najjaeg
magnetnog polja meu svim planetima nae zvijezde. Engleski kemiar
Henry Cavendish otkrio je vodik 1766. godine eksperimentirajui s H
2
O
(naziv vodik, odnosno hidro-gen, ima starogrki korijen znaenja to
stvara vodu), premda je ostao na glasu meu astronomima kao prvi
znanstvenik koji je izraunao masu Zemlje tako to je tono izmjerio
gravitacijsku konstantu G koja se javlja u Newtonovoj jednadbi za
gravitaciju. Svake sekunde dananono etiri i po milijarde tona vodikovih
jezgri (protona) meusobno se sudaraju pri velikim brzinama, stvarajui
helijeve jezgre u sreditu Sunca temperature 15 milijuna stupnjeva Celzija.
Oko jedan promil mase obuhvaene fuzijom pretvara se u energiju, a
preostalih 99 posto ostaje u obliku helija.
Helij, drugi najzastupljeniji element u svemiru, moe se nai na
Zemlji samo u malom broju podzemnih depova gdje se ovaj plin naao
zarobljen. Veina ljudi upoznala je helij jedino s njegove udljive strane, a
on se inae moe kupiti u trgovini za razne eksperimentalne svrhe. Kada
udahnete helij, njegova niska gustoa u usporedbi s atmosferskim
plinovima poveava frekvenciju vibriranja vaih glasnica pa vam glas slii
na glas Miki Mausa. Svemir sadri etiri puta vie helija nego svih ostalih
elemenata zajedno (ne raunajui vodik). Jedan od temelja kozmologije
Velikoga praska je predvianje da od svih atoma u svemiru najmanje 8
posto otpada na helij nastao u dobro promijeanoj praiskonskoj plamenoj
lopti neposredno poslije poroajnih muka. Kako termonuklearna fuzija u
zvijezdama stvara dodatni helij, u nekim podrujima svemira moe se nai
vie od poetnih osam posto, ali jo nije pronaeno podruje, kako u naoj
Galaktici tako i u bilo kojoj drugoj, u kojoj bi ga bilo manje.
Tridesetak godina prije no to je helij otkriven i izoliran na Zemlji,
astrofiziari su ga zabiljeili na Suncu po karakteristinom tragu u spektru
nae zvijezde prilikom potpune pomrine 1868. godine. Bilo je prirodno da
taj prethodno nepoznati materijal dobije naziv helij po Heliosu,
starogrkom bogu Sunca. S 92 posto uzgona vodika istoga volumena, ali
bez lake zapaljivosti ovog elementa koja je unitila njemaki diriabl
Hindenburg, helij je idealan plin za podizanje balona.
Litij, trei najjednostavniji element u svemiru, ima tri protona u
jezgri. Poput vodika i helija, i litij je takoer nastao ubrzo nakon Velikoga
praska, ali za razliku od helija, koji se jo dodatno stvarao u kasnijim
nuklearnim reakcijama, litij je unitavan pri svakoj nuklearnoj reakciji koja
se odigravala u zvijezdama. Zato ne oekujmo u svemiru neki objekt ili
neko podruje gdje bi zastupljenost litija bila vea od 0,0001 posto, koliko
ga je proizvedeno u ranom svemiru. U skladu s predvianjima naeg
modela nastanka elemenata tijekom prvih pola sata, nitko jo nije u nekoj
galaktici zabiljeio litij u koliini koja bi nadmaivala ovu graninu
vrijednost. Gornja granica zastupljenosti helija i donja granica litija vrlo su
jaka dvostruka provjera valjanosti kozmoloke teorije Velikoga praska.
Slina provjera ovog modela, koja je takoer s uspjehom poloena, je
zastupljenost jezgri deuterija, od kojih svaka ima po jedan proton i neutron,
u usporedbi s obinim vodikom. Fuzija koja se odigravala u prvim
minutama proizvela je obje ove jezgre, ali daleko vie obinoga vodika
(samo jedan proton).
Kao i litij, sljedea dva elementa u periodnom sustavu, berilij i bor
(s etiri, odnosno pet protona u jezgri) poglavito su nastala
termonuklearnom fuzijom u ranom svemiru i takoer se javljaju u
razmjerno skromnim koliinama u prirodi. Slaba zastupljenost tri najlaka
elementa poslije vodika i helija na Zemlji loa je vijest za one u iji bi
eludac zabunom doli, budui da evolucija nije imala puno prilike sresti
se s njima. Zanimljivo je, meutim, da u umjerenim dozama litij olakava
neke mentalne tegobe.
S ugljikom, elementom broj est, periodni sustav kao da se
velianstveno rascvjetava. Ugljikovi atomi, sa est protona u jezgri, grade
vei broj molekula nego to ukupno ima onih koji ne sadre ugljik. Velika
zastupljenost ugljikovih jezgri u svemiru a nastaju u sreditima zvijezda,
probijaju se do njihove povrine i u velikim koliinama odlaze u galaktiki
prostor udruena s injenicom da ovaj element lako pravi kemijske veze,
uinila ga je najpogodnijim temeljem kemije i uope raznovrsnosti ivota.
Samo malo zaostajui za ugljikom glede zastupljenosti, kisik (s osam
protona u jezgri) takoer je vrlo reaktivan i rasprostranjen element. On isto
tako nastaje u starim zvijezdama koje ga oslobaaju kada eksplodiraju kao
supernove. Kisik i ugljik glavni su sastojci ivota kakav je nama poznat.
Isti procesi nastali su i rasprili duik, element broj sedam, koji se takoer
nalazi u svemiru u velikim koliinama.
Ali to je sa ivotom kakav nam nije poznat. Bi li drugi oblici ivota
mogli koristiti neke druge elemente kao temelje svoje sloenosti? Bi li se,
na primjer, ivot mogao temeljiti na siliciju, elementu broj 14? Silicij je
odmah ispod ugljika u periodnom sustavu, to znai (evo primjera kako
ovaj sustav moe biti od koristi onima koji se snalaze u njemu) da moe
graditi iste vrste kemijskih veza kao i ugljik, odnosno pojaviti se na mjestu
ugljika. No, na kraju se ugljik ipak pokazuje nadmoniji nad silicijem ne
samo zato to ga ima desetostruko vie u svemiru nego i zato to su
kemijske veze silicija ili znatno snanije ili znatno slabije od ugljikovih,
kako gdje. Snane kemijske veze izmeu silicija i kisika, na primjer, daju
stijenama vrstou, dok sloenim molekulama graenima na siliciju
nedostaje postojanost da izdre ekoloke stresove poput onih kojima
odolijevaju ugljikove molekule. Ove injenice, meutim, ne spreavaju
mnogo pisce znanstvene fantastike u predlaganju ivotorodne uloge
siliciju, to daje poticaja egzobiolokim pekulacijama i navodi nas da
budemo u dvojbi glede toga kakvi bi mogli doista biti izvanzemaljski
oblici ivota.
Osim to je aktivan sastojak kuhinjske soli, natrij (11 protona u
jezgri) sjaji diljem Zemlje, budui se u obliku zagrijanoga plina koristi u
mnogim ulinim svjetiljkama. Natrijeve svjetiljke svijetle svjetlije i due i
koriste manje energije od konvencionalnih arulja. Ima ih dvojakih:
svjetiljke pod visokim tlakom uto-bijelog sjaja i, rjee, svjetiljke pod
niskim tlakom koje sjaje naranasto. Pokazalo se da iako gradske rasvjete
ometaju astronomska promatranja, natrijeve svjetiljke pod niskim tlakom
ne prave veliku smetnju zato to se njihov sjaj, vrlo uskog spektra boje,
lako moe ukloniti iz teleskopskih podataka. U okviru suradnje gradskih
vlasti i astronomskoga opservatorija, u Tucsonu, mjestu u Arizoni
najbliem Nacionalnom opservatoriju Kitt Peak, uvedena je ulina rasvjeta
iskljuivo s natrijevim svjetiljkama pod niskim tlakom to je, osim
ostalog, gradskoj kasi donijelo prilinu utedu.
Na aluminij (13 protona u jezgri) otpada gotovo deset posto
Zemljine kore, ali on ne samo da je bio nepoznat u prolosti nego se za
njega nije znalo ni u vrijeme naih djedova budui da se taj metal vrlo
djelotvorno povezuje s drugim elementima. Izdvojen je prepoznat tek
1827., dok je u kunu upotrebu uveden tek ezdesetih godina dvadesetoga
stoljea kada su kositrene konzerve i folije ustupile mjesto aluminijskima.
Kako uglaani aluminij gotovo savreno odraava Sunevu svjetlost,
suvremeni astronomi stavljaju tanak sloj atoma aluminija preko gotovo
svih teleskopskih zrcala.
Iako je gustoa titanija (22 protona u jezgri) 70 posto vea od
aluminijeve, on je dvostruko vri. vrstoa i relativno mala specifina
teina ine titanij deveti najzastupljeniji element u Zemljinoj kori vrlo
korisnim za mnoge namjene, kao to je, recimo, vojno zrakoplovstvo
kojem su vrlo potrebni laki, a vrsti metali.
Na mnogim mjestima u svemiru kisika ima vie nego ugljika. U
gornjim hladnim slojevima nekih zvijezdama, ugljik se vee s atomima
kisika, tvorei molekule ugljinog monoksida ili ugljinog dioksida, a neki
atomi kisika spajaju se s drugim elementima, kao to je titanij. Spektri
svjetlosti crvenih divova sadre potpise titanij oksida (TiO), koji je drag i
zemaljskim (filmskim) zvijezdama: safiri i rubini koje one nose duguju
svoje svjetlucanje titanij oksidu koji naruava savreni sklad kristalnih
reetki, pri emu aluminij oksid stvara dodatnu boju. Osim toga, bijela boja
kojom su premazane teleskopske kupole sadri titanij oksid koji vrlo
djelotvorno zrai na infracrvenom podruju, to znaajno smanjuje toplinu
koja se preko dana sakuplja pod kupolom. Tijekom noi, kada je kupola
otvorena, temperatura zraka blizu teleskopa bre opada od temperature
ostalog nonog zraka, to smanjuje atmosfersko prelamanje svjetlosti i
omoguava da svjetlost sa zvijezda i drugih svemirskih objekata stie
manje ometana. Iako nije nazvan po nekom nebeskom tijelu, naziv ovog
elementa potjee od Titana iz starogrke mitologije, jednako kao i Titan,
Saturnov najvei mjesec.
Ugljik je najznaajniji element za ivot, ali po mnogo emu eljezo
(element broj 26) spada meu najvanije u svemiru. Masivne zvijezde
proizvode elemente u svojoj jezgri, napredujui uzlaznom crtom kroz
periodni sustav prema jezgrama sa sve veim brojem protona, od helija,
preko ugljika, kisika, neona i tako dalje sve do eljeza. S 26 protona i
najmanje toliko neutrona u jezgri, eljezo se odlikuje naroitim svojstvima
proizalim iz pravila kvantne mehanike koja upravljaju meudjelovanjem
protona i neutrona: jezgre eljeza imaju najjau energiju vezanja po
nukleonu (protonu ili neutronu). To znai neto posve jednostavno. Ako
pokuate rascijepiti jezgru eljeza (proces koji se u fizici naziva fisija),
morate joj dodati energiju. S druge strane, ako stapate jezgre eljeza
(proces fuzije), one e takoer apsorbirati energiju. Energija je, dakle,
neophodna i da biste spojili jezgre eljeza, kao i da biste ih rascijepili. Kod
svih ostalih elemenata energija je potrebna samo za jedan od ta dva
postupka, dok se u drugome dobiva energija.
Zvijezde, meutim, prema jednadbi E = mc
2
pretvaraju masu u
energiju bez koje se ne bi mogle suprotstaviti uruavanju pod djelovanjem
vlastite gravitacije. Kad zvijezde fuzioniraju jezgre u svojim sreditima,
priroda nalae i dobiva takvu nuklearnu fuziju pri kojoj se oslobaa
energija. U trenutku kada se u sreditu zvijezde veina jezgri pretvori u
eljezo, iskoritene su sve mogunosti za stvaranje energije
termonuklearnom fuzijom, jer bi za nastavak ovog procesa bila potrebna
energija sa strane, odnosno ona se vie ne bi oslobaala. Bez
termonuklearne fuzije kao izvora energije, sredinja podruja zvijezde
uruit e se pod teinom slojeva iznad njih, i zvijezda se odmah razlijee
u titanskoj eksploziji poznatoj kao supernova, koja e po sjaju nadmaiti
milijardu sunca tijekom razdoblja od oko jednog tjedna. Supernove se
dogaaju zbog posebnog svojstva jezgri eljeza njihovog odbijanja da se
ili spajaju ili cijepaju bez dodatne energije.
Opisavi vodik, helij, litij, berilij, bor, ugljik, duik, kisik, aluminij,
titanij i eljezo, razmotrili smo gotovo sve kljune elemente koji pokreu
svemir kao i ivot na Zemlji.
Samo da ne bi ostali nespomenuti, pretresimo ukratko neke
egzotinije lanove periodnog sustava elemenata. Gotovo je sigurno da
nikada neete imati u iole znaajnijim koliinama nijedan od ovih
elemenata, ali za znanstvenike su oni ne samo zanimljivi primjerci iz obilja
koje je stvorila priroda nego mogu biti i vrlo korisni. Uzmimo, na primjer,
mekani metal galij (31 proton u jezgri). Toka taljenja galija nalazi se tako
nisko da bi ve pod djelovanjem topline vae ruke preao u tekue stanje.
Osim ovog maioniarskog svojstva, galij se koristi u eksperimentima
fiziara u obliku galij klorida u potrazi za neutrinima iz Suneve jezgre. Da
bi se registrirali neuhvatljivi neutrini, fiziari su napravili spremnike
kapaciteta sto tona, napunili ih galij kloridom i postavili duboko pod
zemlju (da bi se zatitili od utjecaja manje prodornih estica), a zatim
detaljno istraivali i promatrali ne bi li uoili tragove sudara neutrina i
jezgri galija, pri kojima se ove jezgre pretvaraju u germanij, element s 32
protona. Pri svakom pretvaranju galija u germanij nastaju fotoni
rendgenskoga zraenja koji se mogu otkriti i izmjeriti kad god doe do
udara u jezgru. Koritenjem ovih galij kloridnih teleskopa za neutrine
astrofiziari su rijeili takozvani problem solarnih neutrina. Ranije tipovi
detektora neutrina biljeili su manji broj ovih estica nego to je to
predviala teorija o termonuklearnoj fuziji u sreditu Sunca.
Svaka jezgra elementa tehnecija (atomski broj 43) radioaktivna je i
raspada se poslije nekoliko trenutaka ili nekoliko milijuna godina na druge
vrste jezgri. Nije onda udo to na Zemlji tehnecij susreemo jedino u
akceleratorima gdje se pravi po narudbi. Zbog razloga koji jo nisu
potpuno objanjeni, tehnecij postoji u atmosferama odreene podgrupe
zvijezda crvenih divova. Kao to je spomenuto u prethodnom poglavlju,
ova injenica ne bi uzbudila astrofiziare da poluvrijeme raspada tehnecija
ne iznosi pukih 2 milijuna godina, to je znatno, znatno krae od ivotnog
vijeka zvijezda u kojima je ovaj element zabiljeen. To znai da tehnecij
nije mogao nastati kad i zvijezda; da ga je, naime, bilo od poetka, do sada
bi se odavno raspao. Astrofiziari ne znaju ni za kakav mehanizam kojim
bi tehnecij najprije nastao u jezgri zvijezde, a onda odatle jo i stigao do
povrine gdje je uoen; za ovu neugodnu zagonetku predloeno je nekoliko
egzotinih objanjenja, ali nijedno nije jednoduno prihvaeno u zajednici
astrofiziara.
Osim osmija i platine, iridij (atomski broj 77) je jedan od tri
elementa s najveom gustoom u periodnom sustavu: 50 kubnih
decimetara (litara) iridija teko je koliko osobni automobil, to ga ini
jednim od najboljih pritiskaa za papir na svijetu, kadrom odoljeti i
najjaim uredskim ventilatorima, odnosno propusima. Iridij je uz to jedan
od najsigurnijih indikatora u znanosti. Diljem svijeta, tanak sloj materijala
bogatog iridijem javlja se u geolokom sloju koji obiljeava poznatu K-T
granicu nastalu prije 65 milijuna godina. Veina biologa smatra da nije
nimalo sluajno to to su upravo u tom razdoblju nestale sve kopnene vrste
vee od kutije za cipele, raunajui i legendarne dinosauruse. Iridij je
rijedak na povrini Zemlje, dok ga u metalnim asteroidima ima
desetostruko vie. Koja god teorija o nestanku dinosaurusa vam je draga,
asteroid promjera petnaestak kilometara, koji se ustremljuje iz svemira,
sposoban da podigne oblake praine i dima koji bi mjesecima zaklanjali
Sunce prije no to bi se lagano slegli, sada izgleda kao sasvim uvjerljivo
objanjenje.
Nije jasno to bi Albert mislio o tome, ali fiziari su u praini nakon
eksplozije prve vodikove bombe na Pacifiku (studeni 1952.) otkrili ranije
nepoznati element i nazvali ga einsteinij u njegovu ast. Moda bi
prikladniji naziv bio armagedonij.
Dok je helij dobio naziv prema Suncu, deset drugih elemenata iz
periodnog sustava nazvano je po tijelima koja krue oko nae zvijezde:
Fosfor, to na starogrkom izvorniku znai svjetlonoa, stari je
naziv za planet Veneru kada se na jutarnjem nebu pojavljuje prije izlaska
Sunca.
Selenij potjee od starogrke rijei selene za Mjeseca. Nazvan je
tako zato to je u prirodnom stanju uvijek u vezi s elementom telurom, koji
je dobio naziv po Zemlji, od latinskog tellus.
Prvog sijenja 1801, prvog dana devetnaestoga stoljea, talijanski
astronom Giuseppe Piazzi otkrio je novi planet koja krui oko Sunca na
neuobiajeno velikom razmaku izmeu Marsa i Jupitera. Drei se tradicije
dodjeljivanja naziva prema imenima rimskih bogova, Piazzi je ovo tijelo
nazvao Ceres prema imenu boice etve (koje se nalazi i u korijenu nae
rijei cerealije. Uzbuenje u znanstvenoj javnosti u povodu Piazzinog
otkria dovelo je do toga da u poast Ceresu sljedei otkriveni element
bude nazvan cerij. Dvije godine kasnije pronaen je jo jedan planet kako
krui oko Sunca na istom podruju gdje i Ceres. Tijelo je dobilo naziv
Palas, po rimskoj boginji mudrosti; kao i prethodno cerij, sljedei otkriveni
element nazvan je, u njegovu ast, paladij. Ova praksa zavrila je za
nekoliko desetljea budui da je na istom mjestu pronaeno jo na desetine
ovih planeta, da bi se poslije detaljnog prouavanja ustanovilo da su
njihove veliine daleko manje ak i od najmanjega planeta. Pojavila se
nova klasa objekata u Sunevom sustavu: male, kvrgave gromade od
kamena i metala. Pokazalo se da Ceres i Palas nisu planeti nego asteroidi,
tijela koja u promjeru imaju samo po nekoliko stotina kilometara. Nalaze
se u asteroidnom pojasu za koji se danas zna da sadri na milijune
objekata, od kojih su astronomi katalogizirali i nazvali oko petnaest tisua
a to je ipak mnogo vie nego to ima elemenata u periodnom sustavu.
Tor i j je nazvan po Toru, gromovniku iz skandinavske mitologije,
koji po rangu vanosti odgovara rimskom Jupiteru, gospodaru munja. I
doista, na novijim snimcima polarnih podruja Jupitera, nainjenim
svemirskim teleskopom Hubble, vide se velika elektrina pranjenja u
uskomeanim slojevima oblaka Jupiterove atmosfere.
Prema Saturnu, koji uiva najveu popularnost, nije nazvan nijedan
element (u nekim je jezicima iva dobila ime po brzom glasniku bogova
Merkuru), ali su zato Uran, Neptun i Pluton dobili znamenite parnjake u
periodnom sustavu. Element uranij, pronaen 1789, nazvan je u poast
planetu koji je otkrio William Herschel samo osam godina ranije. Svi
izotopi uranija su nestabilni i spontano se, premda polako, raspadaju na
lake elemente, pri emu se oslobaa energije. Kad biste nekako uspjeli
ubrzati raspadanje uranijevih jezgri lananom reakcijom, dobili biste
eksplozivno oslobaanje energije nalik na silovitu bombu. A to su ljudi i
napravili. Godine 1945. u SAD je detonirana prva pokusna uranijska
bomba (poznatija kao atomska bomba ili A-bomba), a ubrzo nakon toga
jedna takva pretvorila je u pepeo japanski grad Hiroimu. S 92 protona
zbijena u jezgri, uranij je najvei i najtei element u prirodi, premda se na
nalazitima uranija mogu nai u tragovima jo tei elementi.
Ako je planet Uran zavrijedio da ima svoj element, isto je moralo biti
i s Neptunom. Za razliku od elementa uranija, meutim, koji je otkriven
ubrzo poslije planeta, neptunij je pronaen tek 1940. u akceleratoru
Berklijski ciklotron, devedeset sedam godina nakon to je njemaki
astronom Johann G. Galle otkrio Neptun na mjestu koje je kao
najvjerojatnije oznaio francuski matematiar Joseph Le Verrier. On se
bavio prouavanjem Uranovog neobjanjivog gibanja po stazi i zakljuio
da mora postojati jedan jo dalji planet. Kao to Neptun dolazi odmah
poslije Urana u Sunevom sustavu, tako i neptunij dolazi odmah poslije
uranija u periodnom sustavu elemenata.
Fiziari estica koji su radili na Berklijskom ciklotronu otkrili su
desetak elemenata kojih nema prirodi, a meu njima je i plutonij, koji
slijedi iza neptunija u periodnom sustavu, a nazvan je po planetu Plutonu
koji je mladi astronom Clyde Tombaugh otkrio 1930. godine na
fotografijama snimljenim na zvjezdarnici Lowell u Arizoni. Kao i prilikom
otkria Ceresa 129 godina ranije, zavladalo je veliko uzbuenje. Pluton je
bio prvi planet kojega je otkrio neki Amerikanac, a u nedostatku tonih
astronomskih podataka zavladalo je uvjerenje da se planet po veliini i
masi moe usporediti s Uranom i Neptunom. Kako su nam se, meutim,
tehnike mjerenja poboljavale, Pluton se sve vie smanjivao. O njegovoj
veliini konana rije dana je tek u kasnim sedamdesetim godinama, kada
su do vanjskog Sunevog sustava stigle letjelice Voyager. Danas znamo da
je hladan ledeni Pluton manji od ak est najveih mjeseca u sustavu nae
zvijezde te se odnedavno vie i ne smatra pravim planetom. Kao to je bilo
i s asteroidima, astronomi su kasnije nali na stotine drugih nebeskih tijela
na istom podruju vanjskoga Sunevoga sustava, sa stazama slinim
Plutonovoj. Ova tijela ukazala su na postojanje dotad nepoznatog skladita
malih, ledenih objekata koji se sada naziva Kuiperov pojas kometa.
istunci bi mogli primijetiti da je, poput Ceresa i Palasa, Pluton dobio
mjesto u periodnom sustavu lano se predstavivi.
Kao i uranijeva jezgra, plutonijeva je takoer radioaktivna. Plutonij
je bio aktivan sastojak atomske bombe baene na japanski grad Nagasaki,
samo tri dana nakon to je uranijska bomba baena na Hiroimu, to je
dovelo do brzoga zavretka Drugog svjetskog rata. Znanstvenici koriste
male koliine plutonija za pogon radioizotopskih termoelektrinih
generatora (skraeno RTG) u svemirskim letjelicama koje putuju u vanjska
podruja Sunevog sustav, gdje snaga zraenja nae zvijezde pada ispod
razine na kojoj se mogu koristiti solarne elije. Pola kilograma plutonija
dovoljno je za proizvodnju deset milijuna kilovatsati energije, ime se
moe napajati prosjena kuna arulja jedanaest tisua godina, a otprilike
bi s isto toliko bile zadovoljene unutranje energetske potrebe jednog
ljudskog bia. I dalje koristei plutonijsku centralu za slanje poruka na
Zemlju, dva Voyagera, lansirana jo 1977, sada su ve odavno ostavila za
sobom Plutonovu stazu. Jedan od njih, koji je oko stotinu puta udaljeniji od
Sunca nego to je to Zemlja, poeo je ulaziti u pravi meuzvjezdani
prostor, ostavivi za sobom halo kojeg stvaraju nabijene estica sa Sunca.
Zavravamo nae svemirsko putovanje kroz periodni sustav
kemijskih elemenata na samom rubu Sunevoga sustava. Zbog razloga
kojeg tek treba ustanoviti, mnogi ljudi ne vole kemikalije, ime se moe
objasniti ustrajnost u nastojanjima da se one izbace iz hrane. Moda
sloeni nazivi koji se koriste u kemiji djeluju prijetee. Ali zbog toga treba
okriviti kemiare, a ne kemikalije. Mi osobno nemamo nita protiv
kemikalija. Nae omiljene zvijezde, ba kao i nai najbolji prijatelji,
izgraeni su od njih.

ETVRTI DIO

Postanak planeta

11.

KAD SU SVJETOVI BILI MLADI

Unastojanjima da saznamo povijest svemira stalno smo otkrivali da
su najveim velovima tajni prekriveni postanci samoga svemira,
njegovih najveih struktura (galaktika i galaktikih jata), kao i zvijezda od
kojih potjee glavnina svjetlosti u svemiru. Svaka od ovih pria o
postancima igra kljunu ulogu ne samo u pokuajima objanjavanja kako je
naizgled bezlini svemir iznjedrio sloene skupove razliitih vrsta objekata
nego i u razjanjenju kako i zato se, 14 milijarda godina poslije Velikoga
praska, mi sada nalazimo na Zemlji, ivi i sposobni postavljati pitanje:
kako se sve to dogodilo?
Ove tajne i dalje su neodgonetnute poglavito zato jer je, tijekom
mranih era svemira, kada se materija tek poela organizirati u
samodovoljne jedinice kao to su zvijezde ili galaktike, ona stvarala malo
ili nimalo zraenja koje se sada moe zabiljeiti. Mrane ere ostavile su
nam sasvim oskudne tragove, jo nedovoljno istraene, o materiji u ranim
fazama njezinoga organiziranja. To znai da se u velikoj mjeri moramo
osloniti na nae teorije o tome kako se materija trebala ponaati, uz sasvim
skromne mogunosti da se te teorije provjere promatrakim podatcima.
A kada se posvetimo postanku planeta, tajne se produbljuju.
Oskudijevamo ne samo u promatrakim rezultatima o kljunim, poetnim
fazama stvaranja planeta nego i u uspjenim teorijama o tome kako je do
toga dolo. Pa ipak, dobra je vijest da je pitanje kako su nastali planeti
posljednjih godina znatno proireno. Tijekom najveeg dijela dvadesetog
stoljea ovo pitanje odnosilo se samo na Sunevu obitelj planeta. U
posljednjih desetak godina, meutim, kako je otkriveno stotinjak
egzosolarnih planeta oko razmjerno oblinjih zvijezda, astrofiziari su
uspjeli prikupiti znaajna nova znanja o ranoj povijesti planeta, a naroito
o tome kako su se ova astronomski mala i tamna tijela velike gustoe
stvarala zajedno sa zvijezdama koje su im pruile svjetlost i ivot.
Astrofiziari sada, dodue, raspolau veim opsegom podataka, ali
jo nisu doli do boljih odgovora. tovie, otkria egzosolarnih planeta, od
koji se mnogi kreu stazama znatno razliitim od onih koji su
karakteristini za Suneve planete, u mnogo toga su unijela zabunu, tako
da je pria o nastanku planeta i dalje daleko od toga da bude zakljuena.
Moemo s pravom rei da jo ne raspolaemo dobrim objanjenjem kako
su se planeti poeli stvarati iz plina i praine, premda nam je prilino jasno
kako su tijekom procesa stvaranja, kada je jednom zapoeo, iz manjih
nastajala vea tijela, i to u kratkim razdobljima.
Poetak nastajanja planeta je izuzetno sloen problem. Jedan od
svjetskih strunjaka na ovom podruju, Scott Trimaine sa Sveuilita
Princetom, postavio je (djelomino u ali) zakone o stvaranju planeta.
Prema prvom zakonu, pogrena su sva teorijska predvianja o osobinama
egzosolarnih planeta, dok drugi glasi da je najsigurnije predvianje o
nastanku planeta to da se ono ne moe dogoditi. Trimaineov humor
naglaava neporecivu injenicu da planeti postoje unato tome to nismo u
stanju objasniti ovu astronomsku zagonetku.
Prije vie od dva stoljea, pokuavajui objasniti nastanak Sunca i
planeta, Immanuel Kant izloio je svoju hipotezu o maglici, prema kojoj se
vrtlona masa plina i praine koja je opasivala nau zvijezdu u nastajanju
kondenzirala ponegdje u grude iz kojih su postali planeti. U svojim opim
crtama, Kantova hipoteza ostala je temeljem suvremenih astronomskih
tumaenja stvaranja planeta, odnijevi premo nad pretpostavkom kojoj se
davala prednost tijekom prve polovice dvadesetoga stoljea, a prema kojoj
su planeti nastali zbog prolaska jedne zvijezde pokraj Sunca (teorija
katastrofe). Prema tom scenariju, gravitacijske sile izmeu zvijezda dovele
bi do razmjene plinova meu njima, a dio ovih plinova ohladio se i
kondenzirao u planete. Glavni nedostatak (odnosno prednost, ve prema
tome kako se gleda na stvar) ove hipoteze, iji je vodei zastupnik bio
britanski astrofiziar James Jeans, je to to bi, ako je ta pretpostavka tona,
planetni sustavi bili izuzetno rijetki, budui da do ovakvih bliskih susreta
zvijezda dolazi samo nekoliko puta tijekom stoljea cijele galaktike. Kad
su astronomi izraunali da bi sav plin koji je izvuen sa zvijezda znatno
prije ispario nego to bi se kondenzirao, napustili su Jeansovu hipotezu i
vratili se Kantovoj iz koje je slijedilo da oko mnogih, ako ne i veine,
zvijezda trebaju kruiti planeti.
Astronomi sada imaju dobre dokaze o tome da zvijezde nastaju ne
jedna po jedna nego na tisue i desetke tisua odjednom unutar divovskih
oblaka plina i praine iz kojih se moe izlijei i milijun pojedinanih
zvijezda. Jedno od ovih divovskih zvjezdanih rodilita je Orionova
maglica, nama najblie veliko podruje stvaranja planeta. Za samo
nekoliko milijuna godina u ovom podruju rodit e se na stotine tisua
zvijezda koje e raznijeti po svemiru glavninu preostalog plina i praine
maglice, tako da e astronomi za sto tisua generacija od danas promatrati
mlade zvijezde osloboene ostataka svojih rodnih ahura.
Astronomi sada koriste radioteleskope za kartografiranje raspodjele
hladnog plina i praine u neposrednoj blizini mladih zvijezda. Te karte
pokazuju da mlade zvijezde ne plove svemirskim prostorom potpuno bez
materije koja ih okruuje; naprotiv, obino ih opasuje disk materije,
veliine sline Sunevom sustavu, graen od vodikovog plina (kao i od
nekih drugih plinova u manjem postotku) proaranog esticama praine.
Pod pojmom praine podrazumijevaju se estice od vie milijuna atoma i
veliine znatno znatno manje od toke na kraju ove reenice. Mnoge od
ovih estica sastoji se poglavito od ugljikovih atoma tako povezanih da
stvaraju grafit (glavni sastojak srca olovke). Ostatak otpada na mjeavinu
atoma silicija i kisika u biti siuni kameni optoen ledom.
Nastanak ovih zrnaca praine u meuzvjezdanom prostoru takoer je
zagonetka i o tome postoje detaljne teorije na kojima se ovdje ne moramo
zadravati, ve se jednostavno zadovoljimo zakljukom: svemir je pun
praine. Pri nastanku ove praine okupljalo se na milijune atoma za svaku
esticu; imajui na umu krajnje nisku gustou meuzvjezdane tvari,
najvjerojatnija gradilita ove praine su rairene vanjske atmosfere hladnih
zvijezda koje lagano otputaju svoju grau u prostor.
Nastanak estica meuzvjezdane praine kljuni je prvi korak na
putu prema planetima. Ovo se odnosi ne samo na vrste planete poput
naega, nego i na plinovite divove kakvi su u Sunevom sustavu Jupiter i
Saturn. Iako se ovi planeti poglavito sastoje od vodika i helija, astrofiziari
su zakljuili na temelju prorauna unutarnje grae planeta i mjerenja masa
da plinoviti divovi moraju imati vrstu jezgru. Od Jupiterove ukupne mase,
koja je 318 puta vea od Zemljine, nekoliko desetaka masa Zemlje otpada
na njegovu vrstu jezgru. Saturn koji je devedeset pet puta masivniji od
Zemlje takoer ima vrstu jezgru koja nadmauje masu naeg planeta deset
do dvadeset puta. Dva Suneva manja planeta iz skupine plinovitih divova,
Uran i Neptun, imaju razmjerno manju vrstu jezgru. Kod ovih planeta,
koji su masivniji od Zemlje petnaest odnosno sedamnaest puta, masa
jezgre dostie polovicu Zemljine mase.
Kod sva etiri navedena planeta, a po svemu sudei i kod svih
divovskih planeta koji su nedavno otkriveni u blizini drugih zvijezda,
jezgre su igrale kljunu ulogu u procesu nastajanja. Prvo je nastala jezgra,
koja je zatim privukla plin. Prema tome, za stvaranje svih planeta
neophodno je da prvo postoje velike gromade vrstog materijala. Meu
Sunevim planetima, Jupiterova jezgra je najvea; zatim dolaze Saturnova,
Neptunova, Uranova i na petom mjestu Zemljina. (Na planet peti je i po
ukupnoj masi.) Povijest stvaranja svih ovih planeta postavljaju isto
temeljno pitanje: kako se u prirodi zgruavaju estice praine da bi stvorile
gromade materije promjera mnogo tisua kilometara?
Odgovor ima dva dijela, od kojih je jedan poznat, dok drugi nije, pri
emu je ovaj drugi, to nije iznenaujue, kronoloki stariji. Kada se
jednom oblikuju tijela promjera od pola do jednog kilometra i koje
astronomi nazivaju planetezimali, oni e imati dovoljno snanu gravitaciju
da privuku sebi druga takva tijela. Meusobno gravitacijsko privlaenje
planetezimala i njihovo srastanje najprije e stvoriti planetnu jezgru, a
zatim ubrzo i planetu, tako da e proi samo nekoliko milijuna godina od
mnotva gromada veliine nekog gradia pa do cijelog novog svijeta
dovoljno masivnog da stekne ili tanak omota atmosferskih plinova (kao
kod Venere, Zemlje i Marsa) ili vrlo debelu opnu od vodika i helija (kao
kod etiri plinovita diva koji krue oko Sunca na dovoljno velikoj
udaljenosti da sakupe ogromne koliine ova dva laka plina). Za
astrofiziare, prijelaz od planetezimala promjera oko jednog kilometra do
planeta svodi se na niz dobro shvaenih raunalnih modela koji pruaju
obilje planetnih pojedinosti i uvijek daju kao konani rezultat bilo
unutranji planet, koji je mali, stjenovit i gust, bilo vanjski planet, koji su
velik, plinovit (s izuzetkom jezgre) i rijedak. Tijekom ovog procesa mnogi
planetezimali bivaju zbog gravitacijskih meudjelovanja s veim tijelima
ak i potpuno izbaeni iz solarnog sustava u nastajanju.
Sve ovo prilino dobro izgleda na monitoru raunala, no kako
zapravo nastaju sami planetezimala promjera oko jedan kilometar, to i
dalje lei izvan sadanjih sposobnosti astrofiziara da dovedu u sklad
poznavanje fizike s raunalnim programima. Gravitacija naime ne moe
napraviti planetezimale, jer slaba gravitacijska sila meu malim masama
nije u stanju odrati ih dulje na okupu. Dvije su teorijske mogunosti za
stvaranje planetezimala iz praine, ali nijedna nije potpuno
zadovoljavajua. Prema jednom modelu, planetezimali se stvaraju
srastanjem, kada se poslije sudara estice zalijepe jedna na drugu. Srastanje
u naelu dobro djeluje, budui da se mnoge estice praine zalijepe pri
jaem dodiru. Ovim se objanjava i postojanje grumenia praine koje
imate prilike nai pod namjetajem, a ako zamislite supergrumene praine
oko Sunca, dovoljan je samo mali mentalni napor da se predoi kako one
rastu do veliine stolice, kue, gradske etvrti, a nedugo zatim i do veliine
planetezimala spremnih za ozbiljno gravitacijsko djelovanje.
Naalost, za razliku od nastanka grumenia, njihovo prerastanje u
planetezimale trailo bi previe vremena. Radioaktivno datiranje
nestabilnih jezgri otkrivenih u najstarijim meteoritima navelo nas je na
zakljuak da je stvaranje Sunevog sustava potrajalo ne vie od nekoliko
desetaka milijuna godina, a vjerojatno i znatno krae. U usporedbi sa
sadanjom starou planeta, priblino 4,55 milijarda godina, to iznosi samo
1 posto (ili manje) od ukupnog postojanja Sunevoga sustava. Za proces
srastanja praine u planetezimale potrebno je znatno vie od nekoliko
desetaka milijuna godina; prema tome, ako astrofiziarima nije promaklo
neto vano u razumijevanju naina na koji se praina okuplja gradei vee
vrste hrpice, potreban nam je neki drugi mehanizam koji bi ubrzao
nastajanje planetezimala.
Taj drugi mehanizam mogli bi biti divovski vrtlozi koji zahvaaju na
bilijune estica praine i brzo ih vode prema sretnom povezivanju u znatno
vee objekte. Budui je saimajuem oblaku plina i praine koji je postajao
Sunce i planeti bilo potrebno i neko rotiranje, on je uskoro promijenio
oblik iz loptastog u diskoliki, pri emu je za Sunce u nastanku bila
ostavljena razmjerno gusta, rotirajua kugla u sreditu, opasana vrlo
spljotenim diskom materijala oko nje. Dananje staze Sunevih planeta,
koji svi putuju oko Sunca u istom smjeru i nalaze se gotovo u istoj ravnini,
svjedoe u prilog diskolike rasprostranjenosti tvari iz koje su izgraeni
planetezimali i planeti. Astrofiziari pretpostavljaju da su se u takvom
rotirajuem disku pojavili valovi nestabilnosti s izmjeninim podrujima
vee i manje gustoe. Gui dijelovi ovih nestabilnosti prikupili su
plinoviti materijal i prainu koja je lebdjela u plinu. Za nekoliko tisua
godina, nestabilnosti su se pretvorile u vrtloge koji mogu okupiti velike
koliine praine u razmjerno male obujme.
Ovaj vrtloni model stvaranja planetezimala izgleda obeavajue,
iako jo nije sasvim pridobio one koji tragaju za objanjenjem kako je
Sunev sustav osigurao ono to je mladim planetima bilo potrebno. Poslije
detaljnog ispitivanja, model prua bolje tumaenja jezgri Jupitera i Saturna
nego Urana i Neptuna. Budui da astronomi nemaju naina dokazati da su
stvarno nastale nestabilnosti potrebne da bi model djelovao, moramo sa
suzdrati od donoenja zakljuaka. Postojanje mnogobrojnih planetoida i
kometa koji nalikuju na planetezimale po veliini i sastavu ide u prilog
ideji da su prije vie milijarda godine planeti stvoreni iz milijuna
planetezimala. Gledajmo zato na nastanak planetezimala kao na utvrenu,
premda nedovoljno shvaenu, pojavu koja nekako premouje prazninu u
naem znanju, pruajui nam priliku da se divimo onome to se zbiva pri
sudaranju planetezimala.
U ovom scenariju lako je zamisliti da kada su jednom plin i praina
to je okruivala Sunce napravili nekoliko bilijuna planetezimala, lanovi
ove armade poeli su se meusobno sudarati, gradei pritom sve vea i
vea tijela, sve dok konano nisu nastala etiri Suneva unutranja planeta
i jezgre etiri divovska planeta. Ne bi trebalo previdjeti mjesece planeta,
manja tijela koja krue oko svih lanova Suneve obitelji, osim oko
Merkura i Venere. Kako izgleda, najvei meu ovim mjesecima, s
promjerima u rasponu od nekoliko stotina do nekoliko tisua kilometara,
fino se uklapaju u model koji smo napravili zato to se smatra da su i oni
napravljeni sudaranjem planetezimala. Stvaranje mjeseca prestalo je kada
su sudari izgradili svijet satelita u njihovoj sadanjoj veliini, nesumnjivo
zato (moe se pretpostaviti) to su se u to vrijeme oblinji planeti,
zahvaljujui jaoj gravitaciji, doepali glavnine planetezimala. U ovu sliku
trebamo ukljuiti i na stotine tisua asteroida koji krue izmeu Marsa i
Jupitera. Najvei meu njima, promjera nekoliko stotina kilometara,
takoer su morali nastati sudaranjem planetezimala, no u daljem rastu
onemoguio ih je gravitacijski utjecaj oblinjeg divovskog planeta
Jupitera. Najmanji asteroidi, promjera ispod kilometar i pol, moda
predstavljaju prvobitne planetezimale, tijela nastala iz praine, ali koja se
nikada nisu sudarila s nekim drugim pripadnikom svoje vrste, takoer zbog
Jupiterovoga utjecaja, nakon to su narasla do veliina dovoljnih za
gravitacijska meudjelovanja.
Kad je rije o mjesecima koji krue oko divovskih planeta, ovaj
scenarij sasvim je uspjean. Sva etiri divovska planeta imaju obitelji
satelita ije se veliine kreu u rasponu od velikih ili izuzetno velikih (ak
poput Merkura) do malih, odnosno vrlo malih. Najmanji od ovih mjeseca,
promjerom tek neto veeg od kilometra, mogli bi takoer biti prvobitni
planetezimali koji nisu doli u priliku da sudaranjem poveaju dimenzije
zato to su bili u blizini tijela koja su ve postala znatno vea. Kod sve
etiri obitelji satelita, svi vei mjeseci krue oko matinog planeta u istom
smjeru i gotovo u istoj ravnini. Teko je ovo ne objasniti kao posljedicu
istog uzroka koji je doveo do toga da planeti krue oko Sunca u istom
smjeru i gotovo u istoj ravnini: u vrtlonom oblaku plina i praine oko
svakog planeta nastali su ugruci materije koji su izrasli u planetezimale,
pa u tijela veliine mjeseca.
U unutranjem Sunevom sustavu samo Zemlja ima vei satelit.
Merkur i Venera uope nemaju mjesece, dok Marsova dva pratitelja nalik
krumpirima, Fobos i Deimos, dostiu u promjeru jedva nekoliko
kilometara, i stoga su vjerojatno rane faze u pretvaranju planetezimala u
krupnija tijela. Prema nekim teorijama, ova dva mjeseca potjeu iz
asteroidnoga pojasa, odakle ih je Mars izvukao i zarobio svojom
gravitacijom.
Kako stoje stvari s naim Mjesecom, promjera gotovo etiri tisue
kilometara, od kojega su, meu svim satelitima u Sunevom sustavu, vei
jedino Titan, Ganimed, Triton i Kalisto, dok su mu po veliini slini Io i
Europa? Je li Mjesec nastao sudaranjem planetezimala kao i etiri
unutranja planeta?
To je izgledalo kao sasvim osnovana pretpostavka sve dok nismo
donijeli uzorke kamenja s Mjeseca na Zemlju i dok ovi nisu proueni. Prije
vie od tri desetljea, kemijski sastav uzoraka naveo nas je na dva razliita
zakljuka o nastanku Mjeseca. S jedne strane, po sastavu je lunarno
kamenje toliko slino kamenju sa Zemlje da je izgledala razlona
pretpostavka da je na satelit nastao nedaleko od nas. S druge strane,
Mjesec se po sastavu ipak dovoljno razlikuje od Zemlje da se iskljui
mogunost da je stvoren od Zemljinog materijala. Ali ako Mjesec nije
nastao daleko od Zemlje niti potjee sa Zemlje, kako je onda nastao?
Odgovor na ovo zbunjujue pitanje, iako na prvi pogled moe
djelovati nevjerojatno, temelji se na popularnoj hipotezi da je Mjesec
stvoren kao posljedica divovskoga sudara u ranoj povijesti Sunevoga
sustava, pri kojem je iz Pacifikog bazena u svemir izbaena velika
koliina materijala ijim je srastanjem dobiven na satelit. Prema ovom
novom shvaanju, koje je ve steklo iroko uvaavanje kao najvjerojatnije
objanjenje, Mjesec je doista nastao kao rezultat udara divovskog tijela u
Zemlju, ali kako je to tijelo bilo veliine Marsa, neizbjeno je pridodao
svoju grau onoj koja je bila izbaena sa Zemlje. Glavnina materijala koji
je dospio u svemir poslije sudara nestala je iz nae neposredne blizine, ali
ipak je dovoljno ostalo da se okupi u na poznati Mjesec, sastava
zemaljske i neke tue grae. Ovo se dogodilo prije etiri i pol milijarde
godina, tijekom prvih sto milijuna godina kako je poelo stvaranje planeta.
Ako je neko tijelo veliine Marsa udarilo u Zemlju u to davno doba,
gdje je ono danas? Sudar ga ipak nije mogao razoriti na tako sitne dijelove
da ih ne moemo vidjeti: nai najbolji teleskopi u stanju su nai i daleko
manja tijela u unutranjem Sunevom sustavu. Odgovor na ovo pitanje
doarava nam novu sliku o ranom Sunevom sustavu, njegovu priroda
obiljeen tada silovitim sudarima. injenica da su planetezimali ve bili
izgradili tijelo veliine Marsa, na primjer, nije bila jamstvo da e ono dugo
i opstati. Ne samo da se to tijelo sudarilo sa Zemljom nego su i krupni
komadi nastali pri tom sudaru nastavili udarati u na i ostale unutranje
planete, na Mjesec (kad je jednom nastao), te se sudarati i meusobno.
Drugim rijeima, uas stalnih sudara vladao je unutranjim Sunevim
sustavom tijekom prvih nekoliko stotina milijuna godina njegove povijesti,
a krhotine divovskih tijela koje su udarale u planete u fazi nastajanja
postale su njihov sastavni dio. Udar tijela veliine Marsa u Zemlju bio je
jednostavno najvei u pravom bombardiranju iz svemira u tom razornom
razdoblju kada su planetezimali i znatno krupnija tijela pljutali po Zemlji i
njezinim susjedima.
Vieno iz drugog kuta, ovo pogubno bombardiranje jednostavno je
oznailo zavrne faze procesa nastajanja. Konanica tog procesa bio je
Sunev sustav kojeg vidimo danas: obina zvijezda oko koje krui osam
planeta (plus ledeni Pluton koji je prije divovski komet nego planet), na
stotine tisua asteroida, bilijuni meteoroida (komadii koji u tisuama
pogaaju Zemlju svakoga dana), kao i bilijuni kometa prljavih gruda
nastalih na udaljenosti od Sunca desetke puta veoj nego to je Zemljina.
Ne smijemo zaboraviti ni satelite planeta koji se gibaju, uz rijetke izuzetke,
postojanim stazama ve 4,6 milijarda godina. Razmotrimo poblie krhotine
koje i dalje krue oko Sunca i koje su u stanju donijeti ivot na svjetove
poput naeg, ali ga i zbrisati s njih.

12.

IZMEU PLANETA

Vien iz daljine, na Sunev sustav izgleda prazan. Ako biste ga
smjestili u sferu dovoljno veliku da obuhvati Neptunovu stazu, onda bi
Sunce zajedno sa svim planetima i mjesecima zauzelo tek neto malo vie
od bilijuntog dijela prostora u njoj. Ovo se temelji na pretpostavci da je
meuplanetni prostor zapravo prazan. Vien izbliza, meutim, prostor
izmeu planeta postaje ispunjen mnotvom gromada, kamenja, ledenih
lopti, prainom, strujama pobuenih estica i odnedavno ponekom naom
letjelicom upuenom na daleka putovanja. Meuplanetni prostor takoer
proimaju izuzetno snana gravitacijska i magnetna polja, nevidljiva, ali
zbog toga nita manje u mogunosti da djeluju na tijela u naem
susjedstvu. Mali objekti i svemirska polja sila su stalna ozbiljna prijetnja
svakome tko se kree kroz Sunev sustav. Najvea od tih tijela prijetnja su
za ivot na Zemlji ako bi se dogodilo kao to nesumnjivo biva u rijetkim
prilikama da se sudare s naim planetom brzinom od vie kilometara u
sekundi.
Pojedina podruja svemira toliko su napuena da Zemlja na svom
kruenju oko Sunca brzinom od 30 kilometara u sekundi svakodnevno
nalijee na stotine tona meuplanetnoga materijala, pri emu se uglavnom
radi o komadiima veliine zrnca pijeska. Gotovo sva ova tvar izgori u
gornjim slojevima Zemljine atmosfere, ulijeui u zrani omota s toliko
energije da biva pretvorena u paru. Naa krhka vrsta razvila se ispod ovoga
zatitnoga zranoga pokrova. Krupniji komadi, veliine loptice za golf,
zagrijavaju se brzo, ali neravnomjerno i esto se raspadaju na mnotvo
manjih dijelova prije negoli takoer ispare. Jo veim komadima izgori
povrina, ali ipak uspijevaju stii, makar samo jednim dijelom, do tla ili
mora. Mogli biste pomisliti da je do sada, poslije 4,6 milijarda godina
kruenja oko Sunca, Zemlja usisala svu neistou koja joj se nala na
putu. Tono je, dodue, da je ostvaren odreen napredak u ovom pravcu:
prilike su nekada bile znatno loije. Tijekom prvih pola milijarde godina
nakon nastanka Sunca i planeta toliko je svemirskog smea padalo na
Zemlju da je energija sudara vrlo zagrijavala atmosferu i sterilizirala
povrinu.
Jedan poseban komad svemirskoga otpada bio je toliko veliki da je
na kraju doveo do nastanka Mjeseca. Neoekivano mali postotak eljeza i
drugih teih elemenata na Mjesecu, to je zakljueno na temelju
prouavanja uzoraka koje su astronauti misije Apollo donijeli na Zemlju,
ukazuje na to da se na satelit vjerojatno sastoji od materijala izbaenoga iz
Zemljine kore i omotaa pri sudaru s jogunastim protoplanetom Marsove
veliine. Osim ovog izuzetnog dogaaja od prije 4,5 milijarda godina,
razdoblje tekoga bombardiranja iz Zemljinoga ranoga djetinjstva bilo je
slino onome to su iskusili svi planeti i druga krupna tijela u Sunevom
sustavu. Svi su oni pretrpjeli slinu tetu, pri emu Mjesec i Merkur, na
kojima nema atmosfere i erozije, i dalje uvaju veinu kratera nastalih u to
doba.
Osim ostataka iz razdoblja nastanka Sunevog sustava, u
meuplanetnom prostoru takoer se nalaze gromade raznih veliina, a
odvaljene s Marsa, Mjeseca i, vjerojatno, Zemlje dok su im se povrine
oporavljale od visokoenergetskih sudara. Raunalne simulacije padova
meteora neosporno pokazuju da e jedan dio stijena blizu mjesta udara biti
odbaen uvis dovoljnom brzinom da pobjegne iz gravitacijskog zagrljaja
planeta. Na temelju otkria meteorita s Marsa na Zemlji moemo zakljuiti
da kia od oko 1000 tona kamenja pada svake godine s crvenoga planeta na
na. Moda nam ista koliina stie i s Mjeseca. Nije, dakle, neophodno
otii na Mjesec da bismo se domogli uzoraka lunarnoga kamenja. Nekoliko
desetaka komada pronaeno je na Zemlji, premda to nisu primjerci koje
bismo ponajprije odabrali, a i do ovog otkria dolo je tek poslije pohoda
Apollo.
Ako je na Marsu ikada bilo ivota vjerojatno prije nekoliko
milijarda godina kada je voda slobodno tekla povrinom ovog planeta
onda su se bakterije, vozei se kao bezazleni slijepi putnici u jamicama i
pukotinicama (osobito u pukotinicama) stijenja izbaenoga s Marsa, mogle
besplatno prevesti do Zemlje. Poznato nam je da neki varijeteti bakterija
mogu dugo opstati u hibernaciji, pa i izloeni visokim dozama Sunevoga
ionizirajuega zraenja koje se ne bi moglo izbjei na putu prema naem
planetu. Ovakav svemirski prijenos bakterija nije ni aava pretpostavka ni
ista znanstvena fantastika. Zamisao ak ima i struan naziv: panspermija.
Ako je na Marsu bilo ivota prije nego na Zemlji i ako je jednostavan ivot
prevalio put od Marsa u izbaenom kamenju da bi se nastanio na naem
planetu, onda smo svi mi potomci Marsijanaca. Ova injenica kao da
umanjuje ekoloku zabrinutost zbog mogunosti da budui astronauti
raznesu svoje klice po povrini Marsa i tako je zagade. No, ak i ako smo
svi porijeklom Marsijanci, u meuvremenu smo postali vrlo razliiti, tako
da je spomenuta zabrinutost ipak sasvim na mjestu.
Najvei broj asteroida u Sunevom sustavu ivi i radi u glavnom
pojasu, prstenastom podruju oko Sunca izmeu staza Marsa i Jupitera.
Prema tradiciji, oni koji otkriju asteroide daju im nazive po svom izboru.
Ilustratori su esto predoavali ovo podruje kao gusto ispunjeno
kamenjem koje lebdi u ravnini Sunevoga sustava, ali ono se, zapravo,
prostire milijunima kilometara na razliitim udaljenostima od Sunca.
Ukupna masa tijela u asteroidnom pojasu ne iznosi ni 5 posto Mjeseeve
mase, a ta jedva da prelazi 1 posto Zemljine. To na prvi pogled izgleda
beznaajno, ali asteroidi su ipak pritajena i dugotrajna prijetnja za na
planet. Gravitacijski poremeaji neprekidno stvaraju pogubnu skupinu od
moda nekoliko tisua asteroida ije ih izduene staze dovode tako blizu
Sunca da im se staze sijeku sa stazom Zemlje, to stvara mogunost sudara.
Ve i povrni proraun pokazuje da e veina ovih asteroida s kojima nam
se putovi kriaju udariti u Zemlju u razdoblju od nekoliko stotina milijuna
godina. Tijelo koje u promjeru ima oko dva kilometra nosi dovoljno
energije da destabilizira ekosustav na naem planetu i da zaprijeti
unitenjem glavnini kopnenih vrsta. To bi bilo loe.
No, asteroidi nisu jedina svemirska tijela dugorono opasna za ivot
na Zemlji. Nizozemski astronom Jan Oort prvi je ustanovio da u hladnim
dubinama meuzvjezdanoga prostora, znatno dalje od najdaljeg planeta,
oko nae zvijezde krui itava armada smrznutih ostataka iz najranije faze
nastanka naeg sustava. Ovaj Oortov oblak ine ne milijarde ve bilijuni
kometa, a protee se do udaljenosti na pola puta do najbliih zvijezda, to
je tisua puta vie od promjera Sunevoga planetnoga sustava.
Oortov nizozemsko-njemaki suvremenik Gerald Kuiper izloio je
pretpostavku da je dio ovih smrznutih tijela svojedobno pripadao disku
materijala iz kojeg su nastali planeti. Ona sada krue oko Sunca na znatno
veoj udaljenosti od Neptunove, ali i znatno manjoj od kometa iz Oortovog
oblaka. Ova tijela ulaze u sastav takozvanog Kuiperovog pojasa, poteza
prostora ispunjenog kometima koji poinje odmah iza Neptunove staze,
obuhvaajui Pluton, i protee se do udaljenosti viestruko veoj od one
to razdvaja Neptun od Sunca. Najudaljenije poznato nam tijelo u
Kuiperovom pojasu, nazvano Sedna po inuitskoj boginji, ima promjer oko
dvije treine promjera Plutonovog. Bez nekog oblinjeg masivnog planeta
koji bi izazivao poremeaje, veina kometa iz Kuiperovog pojasa zadrat
e svoje staze milijardama godina. No, kao i kod asteroidnog pojasa, jedna
skupina tijela iz Kuiperovog pojasa giba se po eliptinim stazama koje se
kriaju sa stazama planeta. Staza Plutona, koji moemo smatrati izuzetno
velikim kometom, kao i staze njegovih malih roaka nazvanih plutini,
presijecaju Neptunovu stazu oko Sunca. Druga neka tijela iz Kuiperovog
pojasa, ije uobiajeno velike staze bivaju poremeene, ponekad stiu ak
do unutranjeg Sunevog sustava, presijecajui staze planeta. U ovu
skupinu spada i najpoznatiji komet Halleyev.
Iz Oortovog oblaka potjeu dugoperiodini kometi, oni kojima je za
jedan obilazak oko Sunca potrebno vrijeme koje daleko nadmauje jedan
ljudski vijek. No, za razliku od kometa iz Kuiperovog pojasa, kometi iz
Oortovog oblaka mogu stii u unutranji Sunev sustav iz svih kutova i
smjerova. Najsjajniji komet u posljednja tri desetljea komet Hyakutake
(1996) doao je iz Oortovoga oblaka visoko iznad ravnine Sunevoga
sustava. Proi e jo puno vremena prije no to nas opet posjeti.
Kada bismo imali osjetila kojima bismo mogli vidjeti magnetna
polja, Jupiter bi nam izgledao desetostruko vei od punoga Mjeseca na
nebu. Letjelice koje se upuuju prema ovom planetu moraju biti takve da
na njih ne djeluje snaan magnetizam. Kao to je engleski kemiar i fiziar
Michael Faraday otkrio 1831., ako pokreete icu kroz magnetno polje,
stvorit ete razliku napona na njezinim krajevima. Zato, metalne svemirske
letjelice koje se brzo kreu mogu u sebi inducirati elektrine struje. Ove
struje stupaju u meudjelovanje s lokalnim magnetnim poljem, a posljedica
toga je usporavanje letjelica. Ovo djelovanje je objanjenje tajanstvenog
usporavanja dviju letjelica Pioneer prilikom izlaska iz Sunevoga sustava.
I Pioneer 10 i Pioneer 11, lansirani tijekom sedamdesetih godina, nisu
otili toliko daleko kao to su to nai dinamiki modeli njihovog kretanja
predviali. Nakon to su uzeti u obzir utjecaji svemirske praine na koju se
nailazi usput, kao i opadanje brzine zbog gubitka pogonskoga goriva,
pokazalo se da je magnetno meudjelovanje u danom sluaju posrijedi je
bilo Sunevo magnetno polje najvjerojatnije objanjenje usporavanja dva
Pioneera.
Zahvaljujui sve boljim metodama otkrivanja te svemirskim
letjelicama koje su prolijetale na maloj udaljenosti, tako se brzo poveavao
broj poznatih planetnih mjeseca da je svaki podatak o tome ubrzo postajao
zastario. Postalo je bitno jedino to je li neki od mjeseca privlaan za posjet
i prouavanje. Prema nekim mjerilima, mjeseci u Sunevom sustavu
znatno su fascinantniji nego planeti oko kojih oni krue. Marsova dva
mjeseca, Deimos i Fobos, pojavljuju se, ne pod tim nazivima, u klasinom
dijelu Jonathana Swifta Guliverova putovanja (1726). Problem je u tome
to su ova dva mala satelita otkrivena tek vie od dvije stotine godina
kasnije; osim ako nije bio vidovit, Swift je vjerojatno smislio neto izmeu
jednog Zemljinog mjeseca i etiri (tada poznata) Jupiterova.
Promjer Zemljinoga Mjeseca etiri stotine puta je manji od
Sunevoga promjera, to stvara privid da su ova dva tijela iste veliine na
naem nebu. Ovakva podudarnost ne sree se ni kod jednog drugog sustava
planeta-mjesec u obitelji nae zvijezde. Samo zahvaljujui njoj moemo
uivati jedinstvenu povlasticu potpune pomrine Sunca. Zemlja je takoer
usporila Mjeseevu vrtnju oko vlastite osi, tako da se ona poklapa s
ciklusom njegovoga kruenja oko Zemlje. Uzronik ove pojave je
gravitacija naeg planeta koja ima snaniji utjecaj na gue dijelove
Mjeseeve unutranjosti, nagonei ih da uvijek budu blii Zemlji. Gdje god
da se ovo dogodi, kao, na primjer, kod etiri velika Jupiterova mjeseca,
zarobljeni mjeseci uvijek su istom stranom okrenuti prema planetu.
Kada su astronomi prvi put, zahvaljujui interplanetarnim
letjelicama, mogli dobro promotriti Jupiterove mjesece, ovi su ih prilino
iznenadili. Io, veliki mjesec najblii Jupiteru, plimno je blokiran, a
strukturno masiran gravitacijskim meudjelovanjem s Jupiterom i
ostalim velikim mjesecima. Ova meudjelovanja donose dovoljno energije
Iou (koji je po veliini slian Mjesecu) da mu se rastopi dio stjenovite
unutranjosti, te je tako on vulkanski najaktivnije tijelo u Sunevom
sustavu. Na Europi, drugom po veliini Jupiterovom mjesecu, unutranja
toplina, koja nastaje pod istim utjecajima kao na Iou, rastopila je led s
unutarnje strane zaleene povrine te stvorila tekui ocean ispod
smrznutoga pokrova.
Snimci izbliza povrine Mirande, jednog od Uranovih mjeseca,
prikazuju vrlo raspucanu povrinu, kao da je cijeli mjesec bio najprije
razoren, a zatim navrat-nanos skrpljen. Nastanak ovih egzotinih
topografskih osobina i dalje je zagonetan, ali posrijedi bi moglo biti neto
sasvim obino, kao to je strenje nasumino razbacanih ledenih ploa.
Plutonov jedini mjesec, Haron, toliko je velik i nalazi se tako blizu
da su se dva tijela plimno meusobno blokirala: vremena vrtnje oko osi
jednaka su vremenima kruenja oko zajednikoga sredita masa. Nakon
usvojene konvencije, astronomi daju imena mjesecima planeta prema
antikim junacima koji su imali nekakvoga dodira s bogom ije ime planet
nosi, premda se samo ovo ime javlja u rimskoj, a ne grkoj verziji (Jupiter,
na primjer, a ne Zeus). Kako su bogovi iz klasinoga doba vodili sloene
drutvene ivote, ne oskudijeva se u kandidatima za nazive mjeseca.
Sir William Herschel prvi je otkrio jedan novi planet osim onih koji
se od davnima vide golim okom i bio je spreman nazvati ga prema kralju
koji je podrao njegovo istraivanje. Da je uspio u ovom naumu, danas
bismo imali sljedee planete: Merkur, Veneru, Zemlju, Mars, Jupiter,
Saturn i Georgea (tadanjeg britanskog kralja, prim. prev.). Sreom,
trezvenije glave odnijele su prevagu, te je tako nekoliko godina poslije
otkria novi planet dobio klasino ime Uran. Ali Herschelov prvobitni
prijedlog da se mjeseci ovog planeta nazovu po likovima iz drama
Williama Shakespearea i iz poeme Aleksandra Popea Otmica uvojka
zadrao se i do dananjih dana. Meu sedamnaest Uranovih mjeseca
nalazimo Ariela, Cordeliju, Dezdemonu, Juliju, Ofeliju, Porciju, Puka i
Umbrijela, a tu su i dva nova mjeseca, Caliban i Sycorax, otkrivena tek
1997.
Sunce gubi svake sekunde 200 milijuna tona svoje mase s povrine
(to je igrom sluaja priblino koliko i protoka vode u slivu Amazone). To
gubljenje mase je nekovrsno isparavanje s povrine, a zovemo ga Sunev
vjetar, koji se sastoji od ioniziranih estica visoke energije. Kreui se
brzinama od gotovo 2000 kilometara u sekundi, ove estice struje kroz
meuplanetni prostor gdje ih esto hvataju i skreu magnetna polja planeta.
estice se zbog svog elektrinog naboja spiralno sputaju prema sjevernom
i junom magnetnom polu nekog planeta, sudarajui se pritom s
molekulama atmosferskih plinova, ime nastaju arolike aurore.
Svemirskim teleskopom Hubble uoene su aurore u blizini i Saturnovih i
Jupiterovih polova. Na Zemlji, dvije aurore, borealis i australis (sjeverno i
juno polarno svjetlo) slue kao neprekidan podsjetnik na to koliko je
ugodno imati zatitnu atmosferu.
Strogo uzevi, Zemljina atmosfera protee se znatno dalje od
povrine nego to se obino smatra. Sateliti na niskoj stazi nalaze se na
visinama od 150 do 650 kilometara i jednom obiu Zemlju za oko 90
minuta. Iako je disanje na tim visinama nemogue, tu ipak i dalje ima neto
atmosferskih molekula dovoljno da lagano koe satelite koji nita ne
slute o tome. Da bi se pariralo ovome, nuna je stalna korekcija vektora
brzine satelita na niskoj stazi kako ne bi padao natrag prema Zemlji i
izgorio u atmosferi. Najtoniji nain definiranja kraja nae atmosfere je
upitati se gdje se gustoa molekula atmosferskih plinova sputa na razinu
koja i inae postoji u meuplanetnom prostoru. Ovako mjerena, Zemljina
atmosfera see tisuama kilometara u svemir. Kruei visoko iznad ove
razine, na 36.000 kilometara od Zemljine povrine (desetina udaljenosti do
Mjeseca) nalaze se komunikacijski sateliti koji emitiraju sliku i zvuk
diljem globusa. Na ovoj posebnoj visini, ne samo da je Zemljina atmosfera
bez utjecaja na satelite nego i njihova brzina na stazi, zahvaljujui slabijem
gravitacijskom djelovanju zbog vee udaljenosti od planeta, pada do takve
vrijednosti da su za jedan obilazak oko Zemlje potrebna 24 sata. Kako ova
brzina potpuno odgovara brzini Zemljine vrtnje oko osi, izgleda nam kao
da sateliti lebde iznad iste toke na ekvatoru, to ih ini idealnim za
prijenos signala s jednog dijela Zemljine kugle na drugi.
Prema Newtonovom zakonu gravitacije, iako sila tea nekog planeta
postupno (razmjerno kvadratu udaljenosti) slabi kako se udaljavate od
njega, ona nikada ne pada na nulu; takoer, tijelo ogromne mase imat e
snaan gravitacijski utjecaj ak i na velikim udaljenostima. Jako
gravitacijsko polje Jupitera skree s opasnoga kursa mnoge komete koji bi
inae uli u unutranje podruje Sunevog sustava. Jupiter tu djeluje kao
Zemljin gravitacijski tit, omoguujui naem planetu duga razdoblja (od
50 do 100 milijuna godina) razmjernog mira i spokoja. Bez ove Jupiterove
zatite teko bi mogao nastati sloen ivot, budui da bi stalno prijetila
opasnost od razornog sudara.
Gotovo sve letjelice koje su upuene u svemir koristile su
gravitacijska polja planeta. Letjelica Cassini, na primjer, koja je stigla do
Saturnovoga sustava krajem 2004., lansirana je sa Zemlje 15. listopada
1997., a uz put su joj gravitacijsku pomo pruili dvaput Venera, jednom
Zemlja (prilikom povratnog prolijetanja) i jednom Jupiter. Poput
bilijarskoga udarca s puno odbijanja, ovakve putanje od jednog do drugog
planeta koje koriste djelovanje takozvanih gravitacijskih praki sasvim
su uobiajene. Da nije toga, nae male letjelice ne bi imale dovoljno
energije i brzine da stignu do odredita.
Jedan od autora ove knjige darovao je svoje ime jednom malom
meuplanetnom tijelu. Studenoga 2000. asteroid iz glavnog pojasa,
prvobitno zaveden pod oznakom 1994KA, koji su otkrili David Levy i
Caroline Shoemaker, dobio je naziv 13123 Tyson. Ba lijepo, premda
nema razloga da se ovjek uzoholi zbog ovoga; kao to je ve reeno,
mnogi asteroidi imaju obina imena kao Jody, Harriet i Thomas. Ima puno
onih s imenima poput Merlin i James Bond. Kako je broj asteroida s
utvrenim stazama (to je uvjet da dobiju ime i broj) ve uvelike premaio
20.000, a i dalje raste, moda e nam uskoro ponestati imena koja im
moemo davati. Dogodilo se to ili ne, ima neeg udno utjenog u spoznaji
da vaa svemirska kamenina nije jedina koja zagauje prostor meu
planetima; naprotiv, ima puno slinih koje su nazvane po stvarnim ili
izmiljenim osobama.
Kada je posljednji put provjeren, asteroid 13123 Tyson nije se kretao
prema nama, te se tako ne moe optuiti ni za unitavanje ni za
zapoinjanje ivota na Zemlji.

13.

BEZBROJNI SVJETOVI
PLANETI IZVAN SUNEVOGA SUSTAVA

Svjetovi bezbrojni Boji su dari,
ba kao i na to se njime zari.
Tko pogledom moe dosei duboko
svijet za svijetom njemu ispunjava oko,
skupovi zvjezdani to se tamo drue,
planeti koji oko sunaca drugih krue.
A bia to se daleko od nas roje,
neka nas smjernou dinom zadoje.
Alexander Pope, Ogled o ovjeku (1733)

Prije priblino pet stotina godina Nikola Kopernik oivio je jednu
pretpostavku koju je jo mnogo ranije izloio antiki astronom Aristarh.
Ne samo da se Zemlja ne nalazi u sreditu svemira, ustvrdio je Kopernik,
nego pripada obitelji planeta koji krue oko Sunca.
Iako veina ljudi i dalje tek treba prihvatiti ovu injenicu i osloboditi
se zablude u koju slijepo vjeruje da je na svijet nepomian, dok se nebesa
okreu oko njega, astronomi su dugo pruali uvjerljive argumente u prilog
tome da je Kopernik govorio istinu o prirodi naega svemirskoga doma. Iz
zakljuka da je Zemlja samo jedan od Sunevih planeta neposredno slijedi
da su ostali planeti u biti slini naemu, kao da i na njima moe biti
stanovnika zaokupljenih vlastitim planovima, snovima, poslovima, igrom i
matanjima.
Stoljeima su astronomi teleskopima promatrali na stotine tisua
pojedinanih zvijezda, ali nisu uspijevali zamijetiti imaju li one vlastite
planete. No ta su promatranja otkrila da je nae Sunce sasvim obina
zvijezda kakvih ima vrlo mnogo diljem Mlijene staze. Ako Sunce ima
obitelj planeta, mogle bi ih imati i druge zvijezde, odnosno njihovi planeti
takoer bi mogli biti kolijevke ivota u svim moguim oblicima. Zbog toga
to je javno iznio ovu zamisao na nain koji je protumaen kao
suprotstavljanje autoritetu pape, Giordano Bruno zavrio je na lomai
1600. godine. Dananji turist moe se proetati, kroz mnotvo stolova
ispred kafia, Cvjetnim trgom u Rimu u ijem se sreditu nalazi Brunov
spomenik. Treba zastati pred njim da bi se nakratko razmislilo o tome kako
mo ideja (ako ve ne mo ljudi koji stoje iza njih) pobjeuje one koji bi ih
rado potisnuli.
Kao to to Brunova sudbina pokazuje, zamiljanje ivota na drugim
svjetovima spada u najsnanije ideje koje su ikada ljudima pale na um. Da
nije tako, Bruno bi doivio starost, dok bi NASA ostala bez fondova.
Tijekom povijesti, pekulacije o ivotu na drugim svjetovima bile su
fokusirane na planete koji krue oko Sunca (kojima je posveena i panja
NASA-e). Naa potraga za ivotom izvan Zemlje suoila se, meutim, s
ozbiljnom potekoom: nijedan drugi svijet u Sunevom sustavu ne izgleda
pogodan za ivot.
Iako ovaj zakljuak nije u skladu sa spoznajom da ivot moe nastati
i da se odrava na mnotvo naina, ostaje injenica da naa poetna
istraivanja Marsa, Venere, Jupitera i njegovih velikih mjeseca nisu
ukazala ni na kakav sigurni znak ivota. Ba naprotiv, doli smo do obilja
potvrda o postojanju izuzetno nepovoljnih uvjeta za ivot kakav je nama
poznat. Preostaje jo puno istraivakoga posla i on se sreom obavlja
(barem teorijski), naroito kada je rije o potrazi za ivotom na Marsu. No,
iako su sve manji izgledi da emo nai izvanzemaljski ivot negdje u
Sunevom sustavu, tragai ne gube nadu: oni se okreu podruju izvan
naeg neposrednog svemirskog okruenja, prema beskrajnom mnotvu
moguih svjetova koji krue oko drugih zvijezda.
Sve do 1995. razmiljanja o planetima oko drugih sunaca bila su
iskljuivo teorijska. S izuzetkom malobrojnih tijela veliine Zemlje na
stazama oko ostataka eksplodiranih zvijezda, koja su gotovo sigurno
nastala poslije eksplozija supernova i jedva da bi se mogli nazvati
planetima, astronomi nisu pronali nijedan egzosolarni planet, svijet koji
bi kruio oko neke druge zvijezde. No, krajem te godine objavljeno je
uzbudljivo priopenje o prvom takvom otkriu; a zatim, samo nekoliko
mjeseci kasnije, uslijedila su jo etiri. Kad su ustave jednom podignute,
otkrivanja novih svjetova poela su se nizati filmskom brzinom. Danas
znamo za daleko vie egzosolarnih planeta nego to ima poznatih svjetova
koji krue oko Sunca zbroj je ve preao dvije stotine, a sigurno je da e
se u godinama koje slijede samo poveavati.
Da bismo opisali ove otkrivene svjetove i razmotrili to njihovo
postojanje znai u okviru potrage za izvanzemaljskim ivotom, moramo se
suoiti s jednom injenicom u koju nije lako povjerovati: iako astrofiziari
tvrde da ne samo to znaju da ovi planeti postoje nego su i izraunali
njihove mase, udaljenosti od matinih zvijezda, trajanja obilaska, pa ak i
oblike staza, nitko jo nije ni vidio ni fotografirao ni jedan jedini od ovih
egzosolarnih svjetova.
Kako je mogue toliko doznati o planetima koji se uope ne vide?
Odgovor se skriva u detektivskom poslu kojem su vini oni koji se bave
prouavanjem zvjezdane svjetlosti. Rastavljajui tu svjetlost u spektar boja
i usporeujui spektre tisua zvijezda, strunjaci mogu prepoznati razliite
tipove zvijezda samo na temelju zastupljenosti raznih boja u njihovim
spektrima. Ranije su astrofiziari fotografirali ove spektre, ali danas koriste
osjetljive ureaje za digitalnu registraciju koliko zvjezdane svjetlosti svake
pojedine boje stie do Zemlje. Iako nas od zvijezda dijeli mnogo bilijuna
kilometara, njihova temeljna priroda postala je dobro poznata. Astrofiziari
sada lako mogu odrediti samo na temelju mjerenja spektra boja
zvjezdane svjetlosti koja je zvijezda najslinija Suncu, koja je neto
toplija i sjajnija, a koja je tamnija i slabijeg sjaja od naeg.
Ali mogu oni jo mnogo toga. Znajui zastupljenost boja u spektrima
raznih tipova zvijezda, astrofiziari danas mogu lako uoiti poznate
rasporede u njima, takozvane linije, a koje linije ukazuju na djelomini ili
potpuni manjak svjetlosti neke posebne boje, to jest frekvencije. esto se
dogaa da su te linije malo pomaknute prema crvenom ili ljubiastom
kraju spektra, tako da su otile ili u crveniji ili u ljubiastiji dio spektra u
odnosu na mjesto gdje bi se inae trebale nalaziti.
Strunjaci oznaavaju ove boje njihovim valnim duinama. Kako one
odgovaraju bojama koje nae oi i mozak opaaju, navoenjem tone valne
duine boje se nazivaju preciznije nego u obinom govoru. Kada
astrofiziari uoe neki poznati raspored u jaini svjetlosti razloenoj na
tisue razliitih boja, a pritom se pokae da su sve valne duine (na
primjer) 1 posto vee od uobiajenih, zakljuuje se da je do promjene boje
te zvijezde dolo zbog Dopplerovog efekta koji opisuje to se dogaa kada
promatramo neko tijelo koje nam se ili pribliava ili se udaljava od nas.
Ako nam se, na primjer, neko tijelo pribliava, odnosno ako se mi
pribliavamo njemu, ustanovljujemo da su sve valne duine zabiljeene
svjetlosti krae od onih kod istog takvog tijela koje se nalazi u stanju
mirovanja u odnosu na nas. Ako se, pak, tijelo udaljava od nas, odnosno
ako se mi udaljavamo od njega, ustanovljujemo da su sve valne duine
vee nego to je to kod tijela u stanju mirovanja. Odstupanje od vrijednosti
u stanju mirovanja ovisi o relativnoj brzini izmeu svjetlosnoga izvora i
promatraa. Za brzine znatno manje od brzine svjetlosti (oko 300.000
kilometara u sekundi), mala promjena kod svih valnih duina svjetlosti,
nazvana Dopplerov pomak, jednaka je omjeru brzine pribliavanja,
odnosno udaljavanja, i brzine svjetlosti.
Tijekom devedesetih godina, dvije ekipe astrofiziara, jedna u SAD,
a druga u vicarskoj, uloile su napore u to da se povea tonost mjerenja
Dopplerovog pomaka kod svjetlosti zvijezda. Uinili su to ne samo zato to
znanstvenici i inae stalno ele poboljati tonost mjerenja nego i zato to
su pred sobom imali konkretan cilj: da prouavanjem svjetlosti zvijezda
otkriju postojanje planeta.
emu ovaj zaobilazni nain otkrivanja egzosolarnih svjetova? Zato
to je za sada to jedini praktini nain da se oni otkriju. Ako na Sunev
sustav uzmemo kao model udaljenosti na kojima planeti krue oko
zvijezda, onda je oito da su te udaljenosti tek mali dio udaljenosti do
zvijezda. Najblia zvijezda Suncu udaljena je od njega oko pola milijuna
puta udaljenost najblieg planeta Merkura od Sunca. ak i udaljenost
Plutona od Sunca iznosi manje od jednog pet tisuitog dijela udaljenosti do
Alfe Centauri, nama najbliega zvjezdanoga sustava. Ove, u astronomskim
razmjerima siune udaljenosti izmeu zvijezda i planeta, udruene s
oteavajuom okolnou da planeti tek slabano odraavaju svjetlost
bljetave matine zvijezde, gotovo potpuno onemoguavaju pogled na bilo
koji planet izvan Sunevoga sustava. Zamislite, na primjer, astrofiziara na
nekom planetu koji krui oko jedne od zvijezda u sustavu Alfe Centauri
kako usmjerava teleskop prema Suncu u pokuaju da uoi Jupiter, najvei
planet u Sunevom sustavu. Udaljenost izmeu Sunca i Jupitera pedeset
tisua puta je manja od udaljenosti izmeu Sunca i Alfe Centauri, a sjaj
Jupitera je samo milijarditi dio Sunevoga sjaja. Astrofiziari obino ovo
usporeuju s problemom uoavanja svjetlucanja krijesnice u reflektorskom
snopu. Moda emo jednoga dana to i moi, ali zasad neposredno
promatranje egzosolarnih planeta lei izvan naih tehnikih mogunosti.
Dopplerov efekt omoguava drukiji pristup. Ako detaljno
prouavamo zvijezdu, moemo tono izmjeriti i male promjene koje se
dogaaju u Dopplerovom pomaku njezine svjetlosti. Ove su promjene
rezultat razlike u brzinama kojima nam se zvijezda ili pribliava ili se
udaljava od nas. Ako se ustanovi da su promjene brzina cikline ako idu
od najvee do najmanje, pa opet do najvee, i tako naizmjence u istim
vremenskim razmacima onda slijedi samo jedan razloan zakljuak:
zvijezda se giba, tonije bi bilo rei njie, oko jedne toke u prostoru.
to moe navesti jednu zvijezdu da se tako ponaa? Jedino
gravitacijska sila nekog drugog tijela, barem koliko nam je poznato. Nema
sumnje da je masa planeta znatno manja od mase zvijezde te je stoga i
gravitacijska sila planeta razmjerno skromnija. Kad planeti njome djeluju
na oblinju zvijezdu koja je daleko masivnija od njih, izazivaju samo male
pomake zvijezde. Za nekog promatraa s, recimo Alfe Centauri, Jupiter na
primjer mijenja brzinu Sunca u smjeru promatraa i od njega za samo oko
13 metara u sekundi, to je tek malo vie od brzine sprintera svjetske klase.
Kako Jupiteru treba dvanaest godina da jednom obie oko Sunca,
promatra koji se nalazi u ravnini Jupiterove staze izmjerio bi Dopplerov
efekt u Sunevoj svjetlosti. Taj Dopplerov efekt pokazao bi da bi se u
nekom vremenu (za nas est godina) brzina Sunca u odnosu na promatraa
poveala za 13 metara u sekundi iznad srednje vrijednosti. est godina
kasnije, isti promatra ustanovio bi da je Suneva brzina za 13 metara u
sekundi nia od srednje vrijednosti. U meuvremenu, relativna brzina
ravnomjerno bi se kretala izmeu ove dvije krajnje vrijednosti. Nakon to
bi nekoliko desetljea promatrao ponavljanje ovog ciklusa, promatra bi
razlono zakljuio da Sunce ima planet koji ga obilazi jednom u dvanaest
godina pa u tom periodu malo vue nau zvijezdu tako da se ona giba,
odnosno i Sunce i Jupiter krue oko zajednikog centra masa. Veliina
Suneve staze, u usporedbi s veliinom Jupiterove, tono je jednaka
recipronoj vrijednosti omjera masa dva tijela. Kako je masa Sunca tisuu
puta vea od mase Jupitera, Jupiterova staza oko njihovog zajednikog
centra gravitacije tisuu puta je vea od Suneve: Sunce je tisuu puta tee
pomaknuti nego Jupiter.
Dakako, Sunce ima mnogo planeta koji svi istodobno na njega
gravitacijski djeluju. Sunevo stvarno gibanje zato sadri sve ove
gravitacijske utjecaje, od kojih je svako s drugim periodom ponavljanja.
Kako Jupiter, najvei i najmasivniji planet u sustavu nae zvijezde,
najjaom gravitacijskom silom djeluje na Sunce, oscilacije koje on izaziva
prevladavaju u ovom sloenom uzorku djelovanja.
Kad astrofiziari tragaju za egzosolarnim planetima praenjem
ovakvih oscilacija zvijezda, znaju da moraju izmjeriti Dopplerove pomake
s takvom tonou da zabiljee promjena brzine od priblino 13 metara u
sekundi, kako bi otkrili planet priblino Jupiterove veliine, koji krui oko
matine zvijezde na udaljenosti slinoj onoj na kojoj Jupiter krui oko
Sunca. Na Zemlji ovo nije beznaajna brzina (oko 46 kilometra na sat), ali
mjereno astronomskim mjerilima rije je o manje od jedne milijuntinke
brzine svjetlosti, odnosno o oko jednom tisuitom dijelu tipine brzine
kojom se zvijezde kreu prema nama ili od nas. Prema tome, da bi se
otkrio Dopplerov pomak izazvan promjenom brzine jednake milijuntom
dijelu brzine svjetlosti, astrofiziari moraju izmjeriti promjene valne duine
boja zvijezde od jednog milijuntoga dijela.
Ovakva tonost mjerenja omoguila je i vie od pukog otkrivanja
planeta. Prije svega, budui da su posrijedi ciklike promjene brzine neke
zvijezde prema i od nas, trajanje svakog ciklusa istovremeno je vrijeme
obilaska nekog planeta oko nje. Onako kako plee zvijezda oko
zajednikog sredita masa, istim se ritmom giba planet, samo on se ne
njie ve putuje oko zvijezde na dalekom stazi. Vrijeme tog putovanja
otkriva nam pak udaljenost planeta od zvijezde. Isaac Newton davno je
izraunao da e se neko tijelo koje krui oko zvijezde kretati bre to joj je
blie, odnosno sporije to joj je udaljenije: svako orbitalno razdoblje
odgovara nekoj posebnoj vrijednosti prosjene udaljenosti izmeu zvijezde
i tijela koje krui oko nje. U Sunevom sustavu, na primjer, jednogodinje
razdoblje odgovara udaljenosti na kojoj se Zemlja nalazi od Sunca, dok
dvanaestogodinje razdoblje podrazumijeva 5,2 puta veu udaljenost, to
odgovara Jupiterovoj stazi. Istraivaka ekipa mogla je zato objaviti ne
samo da je pronala planet nego i da je ustanovila njezinu godinu i
prosjenu udaljenost od matine zvijezde.
Jo se podataka moglo doznati o otkrivenom planetu. Putujui na
odreenoj udaljenosti od zvijezde, planet e na nju djelovati gravitacijskom
silom koja ovisi o njenoj masi. Masivniji planeti imat e jai utjecaj koji e
izazivati bre oscilacije zvijezde. Kada se jednom ustanovi udaljenost
izmeu planeta i zvijezde, istraivai mogu ukljuiti i mase planeta na
popis podataka o njim do kojih se dolo detaljnim promatranjem i
zakljuivanjem.
Ovo izvoenje mase planeta iz mjerenja oscilacija zvijezde ima i
jedan nedostatak. Astronomi ne mogu znati promatraju li zvijezdu u pravcu
ravnine planetne staze ili u pravca koji je okomit u odnosu na tu ravninu (u
kojem sluaju bi mjerili nultu brzinu zvijezde), odnosno (to je gotovo
uvijek sluaj) iz nekog pravca izmeu ovih krajnjih sluajeva. Ravnina
staze planeta oko neke zvijezde je ista ona u kojoj se zvijezde njie pod
utjecajem planetove gravitacije. Moi emo zabiljeiti pune brzine
kruenja samo ako gledamo u istoj ravnini na kojoj planet krui oko
zvijezde. Donekle analogna situacija moe se zamisliti ako pretpostavite da
gledate utakmicu u bejzbolu i elite izmjeriti brzinu baene lopte. Najbolje
mjesto na kojem se u tu svrhu moete nai je ravno iza hvataa, u liniji s
gibanjem baene lopte. Ako se, pak, nalazite negdje sa strane, lopta koju
izbaci baca nee se, najveim dijelom, ni pribliavati vama ni udaljavati
od vas, tako da e mjerenje njezine brzine u smjeru vae doglednice biti
blisko nuli.
Kako Dopplerov efekt otkriva samo brzinu kojom se neka zvijezda
pribliava nama ili udaljava od nas, ali ne i brzinu kojom sijee pod nekim
kutom nau doglednicu, obino ne moemo odrediti koliko je naa
doglednica blizu ravnine njihanja zvijezde. Odavde slijedi da su izraunate
vrijednosti masa egzosolarnih planeta minimalne; one bi bile stvarne jedino
u onim sluajevima kada zvijezdu promatramo tono u ravnini njenog
amo-tamo gibanja. U prosjeku, stvarna masa nekog egzosolarnog planeta
dvostruko je vea od minimalne mase izmjerene na temelju gibanja
zvijezde, ali ne moemo znati koje se mase egzosolarnih planeta nalaze
iznad, a koje ispod ove prosjene vrijednosti.
Osim odreivanja trajanja godine egzosolarnih planeta, promjera
njihovih staza kao i minimalne mase, astrofiziari koji putem Dopplerovog
efekta prouavaju oscilacije zvijezda postigli su jo jedan uspjeh: odredili
su oblik planetne staze. Neke planetne staze, poput onih Venere i Neptuna
oko Sunca, gotovo su savreno krune; ali druge, kao to su staze Merkura,
Marsa i Plutona, znaajno su izduene, tako da se ovi planeti na nekim
dijelovima svoje eliptine staze nalaze znatno blie Suncu nego na drugim.
Kako se planet kree bre kada je blie zvijezdi, u tom razdoblju bre se
mijenja brzina zvijezde. Ako astronomi promatraju zvijezdu koja mijenja
ravnomjerno brzinu tijekom ciklusa, onda e zakljuiti da planet putuje
krunom stazom. Ako se, meutim, ustanovi da su promjene ponekad bre,
a ponekad sporije, to znai da staza planeta nije krunica ve elipsa.
Mjerenjem promjena brzine zvijezde tijekom jednog perioda moe se
odrediti koliko staza planeta odstupa od krune.
Udruivi, dakle, vrlo precizna promatranja s pametnim
zakljuivanjem astrofiziari koji se bave prouavanjem egzosolarnih
planeta mogli su ustanoviti etiri kljuna svojstva svakog novootkrivenog
svijeta: vrijeme kruenja planeta; prosjenu udaljenost od matine
zvijezde; minimalnu masu; izduenost staze. Sve su to proitali iz
promatranja boja svjetlosti sa zvijezda udaljenih stotinama bilijuna
kilometara od Sunevoga sustava i mjerenjem njihovih promjena uz
tonost bolju od jednog milijuntog dijela to je vrhunac u naem
pretraivanju neba u potrazi za Zemljinim parnjacima.
Preostaje samo jedan problem. Mnogi egzosolarni planeti otkriveni
tijekom posljednjih deset godina krue oko svojih zvijezda na
udaljenostima znatno manjim od onih koje vidimo u Sunevom sustavu.
Problem postaje tim vei to su svi egzosolarni planeti koje su dosad
pronaeni po masi slini Jupiteru, divovskom svijetu koji krui oko Sunca
na petostruko veoj udaljenosti od Zemlje. Razmotrimo nakratko ove
okolnosti prije no to nas astrofiziari zadive svojim objanjenjima kako su
se ovi planeti mogli nai na stazama toliko bliim svojoj matinoj zvijezdi
negoli je to sluaj u Sunevom sustavu.
Kad god koristimo metodu zvjezdanog plesa u potrazi za planetima
oko drugih sunaca, moramo biti svjesni njenih ogranienja. Prvo,
planetima koje se nalaze blizu matine zvijezde potrebno je znatno manje
vremena da naprave jedan krug oko nje nego onim udaljenijim. Kako
astrofiziari nemaju na raspolaganju neogranieno vrijeme za promatranje
svemira, prirodno je da e znatno bre otkrivati planete ija godina traje
naih recimo est mjeseci nego oni kojima je za jedan obilazak oko
zvijezde potrebno vie desetaka godina. U oba primjera astrofiziari
moraju mjeriti barem dva obilaska da bi bili sigurni da se ponavljaju
pravilnosti u promjenama brzine zvijezde. Da bi se otkrili planeti na
stazama slinima Jupiterovoj dvanaestogodinjoj stazi, na to moe otii
znatan dio profesionalne karijere jednog astrofiziara.
Drugo, planet e imati jai gravitacijski utjecaj na matinu zvijezdu
kad joj je blii nego kada je udaljeniji. Ova jaa sila navodit e zvijezdu da
bre oscilira, to e stvarati vei Dopplerov pomak u njezinom spektru.
Kako lake moemo otkriti vee pomake nego manje, blii planeti vie e
nam i ee privlaiti panju nego oni udaljeniji. Na bilo kojoj udaljenosti,
meutim, planet mora biti barem Jupiterove mase (318 puta vee od
Zemljine) da bi se mogao otkriti metodom Dopplerovog pomaka. Planeti
znatno manje mase ne mogu navesti matine zvijezde na plesanje brzinom
koja bi bila iznad praga tonosti dananjih mjernih metoda.
Uzimajui sve ovo u obzir, ne iznenauje to svi dosad otkriveni
egzosolarni planeti imaju mase sline Jupiterovoj i nalaze se blizu matinih
zvijezda. Neobino je meutim koliko su blizu neki planeti toliko, naime,
da im je potrebno ne nekoliko mjeseci ili godina za jedan obilazak, kao to
je to s unutarnjim Sunevim planetima, nego samo nekoliko dana.
Astrofiziari su pronali vie od deset planeta kojima je za jedan krug oko
matine zvijezde potrebno manje od sedam dana. Rekord dri planet ija
godina traje samo dva i pol dana. Ovaj planet, koja krui oko zvijezde
sline Suncu (oznaka HD73256), ima masu najmanje 1,9 Jupiterovih masa
i kree se blago izduenom stazom na prosjenoj udaljenosti od matine
zvijezde od samo 5,5 milijuna kilometara. Drugim rijeima, divovski
planet masivniji je od naeg oko 600 puta, a udaljen je od svoje zvijezde
samo jednu desetinu Merkurove udaljenosti od Sunca.
Merkur se sastoji od stijena i metala koji se pre na temperaturama
od mnogo stotina stupnjeva na strani okrenutoj prema Suncu. Nasuprot
tome, Jupiter i ostali divovski planeti (Saturn, Uran i Neptun) su ogromne
plinovite lopte unutar kojih je vrsta jezgra na koje otpada samo nekoliko
postotaka planetne mase. Sve teorije o nastanku planeta polaze od toga da
planet mase poput Jupitera ne moe biti u vrstom stanju, poput Merkura,
Venere i Zemlje, zato to je praiskonski oblak iz kojega su se izlegli planeti
sadravao premalo grae koja je mogla prijei u vrsto stanje i izgraditi
planet ija bi masa bila vie desetaka puta vea od Zemlje. Odavde slijedi
zakljuak, kao novi korak u velikoj detektivskoj prii koja nam je darovala
egzosolarne planete, da sva dosad otkrivena tijela ove vrste (budui da su
im mase sline Jupiterovoj) moraju takoer biti velike plinovite lopte.
Dva pitanje odmah se nameu iz ovog zakljuka: kako su se ti planeti
Jupiterove veliine uope nali na stazama tako blizu matine zvijezde i
kako to da im plin nije brzo ispario pod udarima topline sa zvijezde?
Odgovor na drugo pitanje je prilino lak: ogromna masa planeta moe
zadrati ak i lake plinove zagrijane do mnogo stotina stupnjeva
zahvaljujui tome to je gravitacijska sila velikog svijeta jaa od tenje
atoma i molekula plina da pobjegnu u svemir. U najekstremnijim
sluajevima, meutim, ovo nadmetanje zavrava se tek malom nadmoi
gravitacije, odnosno planet se nalazi tek malo dalje od granice na kojoj bi
plinovi sigurno isparili.
Prvo pitanje, kako se planet uope naao na stazi tako blizu zvijezde
sline Suncu, vraa nas na temeljno pitanje kako planeti nastaju. Kao to
smo vidjeli u jedanaestom poglavlju, teoretiari su naporno radili na tome
da otkriju proces nastajanja planeta u Sunevom sustavu. Zakljuili su da
su se Sunevi planeti skupljali iz grumenia tvari u vee gromade u
plosnatom oblaku plina i praine. Unutar ove spljotene, rotirajue mase
materije koja je opkoljavala Sunce, stvorila su se pojedinana zgusnua,
najprije sluajno, ali zatim, budui da im je gustoa bila vea od prosjene,
zavladala su gravitacijskom premoi nad okolnim esticama plina i
praine. U zavrnim etapama ovog procesa, Zemlja i ostali vrsti planeti
preivjeli su silovito bombardiranje posljednjih veih gromada materijala.
Dok je trajalo ovo srastanje, Sunce je poelo sjati, to je izazvalo
isparavanje najlakih elemenata, vodika i helija, iz neposrednog susjedstva
nae zvijezde, tako da su etiri unutranja planeta (Merkur, Venera, Zemlja
i Mars) ostali s graom od gotovo iskljuivo teih elemenata, ugljika,
kisika, silicija, aluminija, eljeza i drugih. Za razliku od njih, planeti koji
su nastali na pet do trideset puta veoj udaljenosti od Sunca ostali su
dovoljno hladni da zadre u svojoj blizini glavninu vodika i helija. Kako su
ova dva najlaka elementa ujedno i najzastupljenija, stvorila su se etiri
divovska svijeta s masama viestruko veim od Zemljine.
Pluton ne spada ni u vrstu stjenovitih, unutranjih planeta ni u
skupinu vanjskih plinovitih divova. Ovaj svijet, koji jo nisu izbliza ispitale
svemirske letjelice sa Zemlje, slian je divovskom kometu od mjeavine
kamena i leda. Kometi, koji u promjeru obino imaju izmeu 8 i 80
kilometara, za razliku od 3200 kilometara koliko ima Pluton, spadaju meu
prve krupnije gromade materije koje su nastale u ranom Sunevom
sustavu; glede starosti, rivali su im jedino najstariji meteoriti, komadi od
kamena, metala ili mjeavine kamena i metala koji su pali na povrinu
Zemlje i koje su kao takve prepoznali strunjaci koji znaju razlikovati
meteorit od obinog vrtnog kamenja.
Planeti su, dakle, izgraeni od materijala vrlo slinome materijalu
kometa i meteorita, pri emu divovski planeti koriste vrstu jezgru da
privuku i zadre znatno vee koliine plina. Radioaktivno datiranje
minerala u meteoritima pokazalo je da je najstariji meu njima star 4,55
milijarda godina, to je znatno vie od najstarijih stijena naenih na
Mjesecu (4,2 milijarde godina) ili na Zemlji (neto manje od 4 milijarde
godina). Prilikom nastanka Sunevoga sustava do ega je, dakle, dolo
prije oko 4,55 milijarda godina planeti su se razdvojili u dvije skupine:
razmjerno male i vrste unutranje svjetove i znatno vee i masivnije,
uglavnom plinovite divove. etiri unutranja planeta krue oko Sunca na
udaljenostima od 0,37 do 1,52 Zemljine udaljenosti od Sunca, dok su etiri
plinovita diva znatno udaljenija, u rasponu od 5,2 do 30 Zemljinih
udaljenosti od Sunca, to im je i omoguilo da budu divovski.
Ovaj opis nastanka Sunevih planeta toliko je skladan da je u
izvjesnom smislu teta to smo nedavno nali toliko primjera tijela po masi
slinih Jupiteru, ali i na stazama znatno blie matinoj zvijezdi od Jupitera.
tovie, upravo zato to su sve egzosolarni planeti koji su prvi otkriveni
bili vrlo malo udaljeni od matinih zvijezda, zakratko se stekao dojam da je
na Sunev sustav izuzetak, a ne tipian model planetnih sustava, razraen
u vrijeme kada teoretiari nisu imali nijedan drugi primjer na kojem bi
temeljili svoje zakljuke. Zavladalo je olakanje kada su shvaene
okolnosti koje su dovele do toga da razmjerno lako budu otkriveni planeti
ponajprije u blizini zvijezda, a uskoro su dua i preciznija promatranja
ukazala na postojanje plinovitih planeta i na znatno veim udaljenostima
od matinih sunaca.
Popis egzosolarnih planeta, napravljen prema njihovoj udaljenosti od
matine zvijezde, poinje ranije opisanim primjerom svijeta ija godina
traje samo 2,5 dana, a zavrava se, poslije znatno vie od dvije stotine
imena, planetom iz sustava zvijezde 55 Cancri koja je najmanje etiri puta
masivniji od Jupitera i obie svoje sunce jednom u 13,7 godina. Na temelju
ovog perioda kruenja astrofiziari su izraunali da je udaljenost tog
planeta od matinoga sunca 5,9 udaljenosti Zemlje od Sunca, odnosno 1,14
udaljenosti Jupitera od nae zvijezde. Ovo je prvi otkriveni egzosolarni
planet udaljeniji od lokalnoga sunca nego Jupiter, pa bi se reklo i da je ovo
prvi sustav priblino slian Sunevom, barem glede zvijezde i njenog
najveeg planeta.
Nije, meutim, tako. Planet koja krui oko zvijezde 55 Cancri na 5,9
Zemljinih udaljenosti od Sunca nije prvi nego trei otkriven u ovom
sustavu. Astronomi su u meuvremenu sakupili dovoljno podataka i vrlo
su se uvjebali u tumaenju Dopplerovih pomaka, tako da sada mogu
otkriti sloeni ples zvijezda izazvan utjecajem dva ili vie planeta. Svaki
planet namee zvijezdi ples u svome ritmu, pri emu razdoblje ponavljanja
odgovara veliini planetne staze oko zvijezde. Promatrajui dovoljno dugo
i koristei raunalne programe za sloena proraunavanja, lovci na planete
mogu u ukupnom plesu zvijezde izdvojiti udio svakog od njenih planeta.
Kod 55 Cancri, neuoljive zvijezde zvijea Rak, ve su nali dva bliska
planeta, s ophodnim vremenima od 42 dana, odnosno 89 dana i
minimalnim masama od 0,84, odnosno 0,21 Jupiterove. Planet s
minimalnom masom od samo 0,21 Jupiterovu (67 Zemljinih) ubraja se
meu najmanje masivne koji su do sada otkriveni; rekord dri egzosolarni
planet sa samo 35 Zemljinih masa to je i dalje znatno masivnije od
naeg planeta, no samo je pitanje vremena kad e otkriti neku Zemljinu
sestru.
Ma koliko ga pokuavali zaobii, ne moemo izbjei problem koji se
javlja kod planeta koje krue oko 55 Cancri i drugih, a to je zato i kako
mnogi egzosolarni planeti, s masama slinima Jupiterovoj, krue oko
matinih zvijezda na nevjerojatno malim udaljenostima. Nijedan planet
Jupiterove mase ne moe nastati, rei e vam strunjaci, na manjoj
udaljenosti od zvijezde sline Suncu nego to je trostruka ili etverostruka
udaljenost Zemlje od Sunca. Ako pretpostavimo da egzosolarni planeti
potuju ovo pravilo, onda su se vjerojatno nekako znatno primaknuli nakon
to su bili nastali. Ako je ispravan, ovaj zakljuak otvara barem tri gorua
pitanja:
1. to je navelo ove planete da se premjeste na manje staze nakon to
su jednom nastali?
2. to ih je sprijeilo da nastave pribliavanje, sve dok ne bi nestali u
matinoj zvijezdi?
3. Zato se ovo dogodilo u mnogim drugim planetnim sustavima, ali
ne i u naem?
Odgovore na ova pitanja pruili su nadareni umovi nadahnuti
otkriem egzosolarnih planeta. Evo kako bi u saetom obliku izgledao
scenarij strunjacima najdrai:
1. Migracija planeta dogodila se zato to su znaajne koliine
materijala zaostalog iz procesa nastanka sustava nastavile kruiti oko
zvijezde na stazama novostvorenih divovskih planeta. Gravitacija velikih
planeta sustavno je, po naelu prake, odbacivala ovaj materijal prema
daljim stazama, a planeti su se po zakonu akcije - reakcije pomicali blie.
2. Kad su se planeti znaajno pribliili zvijezdi u odnosu na poloaj
na kojem su nastali, plimne sile matinoga sunca blokirale su ih u mjestu.
Ove sile, usporedive s plimnim silama Sunca i Mjeseca koje podiu plime
u oceanima Zemlje, dovele su do toga da se razdoblje trajanje vrtnje
planeta oko vlastite osi izjednai s trajanjem kruenja oko matine
zvijezde, kao to se dogodilo s Mjesecom pod utjecajem plimnih sila sa
Zemlje. One su takoer sprijeile dalje pribliavanje planeta zvijezdi zbog
razloga koji zahtijeva opsenu primjenu nebeske mehanike, tako da se u to
ovdje ne moemo uputati.
3. ini se da je sluaj odredio koji e planetni sustavi nastati s
velikim vikom materijala koji moe dovesti do premjetanja planeta, a
koji s malim, poput naeg, tako da ti planeti ostaju na mjestima gdje su
nastali. Kod sustava 55 Cancri, mogue je da su se sva tri otkrivena planeta
znaajno pomaknuli prema zvijezdi, pri emu je sada najudaljeniji planet
nastao na viestruko veoj udaljenosti od sadanje. Ili je moda koliina
materijala koja je postojala unutar staze ovog planeta, u odnosu na koliinu
izvan staze, dovela do znaajnog premjetanja dvaju unutranjih svjetova,
dok je trei ostao na svojoj prvobitnoj stazi.
Jo ima posla koji treba obaviti, umjereno reeno, prije no to
astrofiziari budu mogli rei da su objasnili kako oko zvijezda nastaju
planetni sustavi. U meuvremenu, lovci na egzosolarne planete ne odustaju
od svog sna da pronau Zemljinu blizanku, planet slian naemu po
veliine, masi i udaljenosti staze od matine zvijezde. Kada i ako otkriju
takav planet, nadaju se da e ga moi ispitati ak i s udaljenosti od
nekoliko desetaka svjetlosnih godina dovoljno dobro da ustanove ima li
atmosferu i oceane sline Zemljinim, kao i to postoji li na njemu ivot.
U potrazi za ovim snom, astronomi su svjesni da su im nuno
potrebni instrumenti koji bi se nalazili na stazi iznad atmosfere. Cilj jednog
NASA-inog projekta Kepler je promatranje na stotina tisua oblinjih
zvijezda da se uoi malo slabljenje zvjezdane svjetlosti (oko stoti dio
jednog postotka) izazvano prolaskom nekog planeta veliine Zemlje preko
doglednice izmeu nas i njegove matinom zvijezdom. Planet bi dakle,
neznatno pomraio zvijezdu. Ovo istraivanje moe biti plodotvorno
samo u onim rijetkim sluajevima kada se naa doglednica nalazi tono u
ravnini kruenja planeta; tada bi vremenski razmak izmeu dva prolaza
planeta bio jednak njegovom ophodnom vremenu, a ovaj bi nam rekao
koliko je udaljen od zvijezde, dok bi iznos slabljenja zvjezdane svjetlosti
otkrio koliko je planet velik.
No, ako elimo otkriti i neto vie osim osnovnih fizikih osobina
planeta, moramo ga nekako neposredno vidjeti i prouiti spektar njegove
svjetlosti. NASA i ESA (Europska svemirska agencija) ve su otpoele
programe da se ovaj cilj ostvari u dvadesetak godina. Vidjeti planet slian
Zemlji, makar samo kao plavu tokicu uz znatno blistaviju matinu
zvijezdu, moglo bi dati nadahnue novoj generaciji pjesnika, fiziara i
politiara. Spektralna analiza svjetlost tog planeta, ime bi se ustanovilo je
li njegova atmosfera sadri kisik (to bi vjerojatno ukazalo na postojanje
ivota) ili kisik plus metan (gotovo siguran znak ivota) bio bi to podvig
koji su bardovi davno opjevali, uzdigavi obine smrtnike u junake svih
vremena. Tada bismo se nali licem u lice (kao to je F. Scott Fitzgerald
napisao u Velikom Gatsbyju) s neim mjerljivim ovjekovoj sposobnosti
divljenja. Za one koji sanjaju o otkriu ivota drugdje u svemiru napisan je
zavrni dio nae knjige.


PETI DIO

Postanak ivota

14.

IVOT U SVEMIRU

Razmatranje niza postanaka dovelo nas je, kao to smo oekivali, do
nama najblie i vjerojatno najvee tajne: nastanka ivota, a posebno oblika
ivota s kojima bismo jednoga dana mogli stupiti u vezu. Ljudi su se
stoljeima pitali kako bismo mogli pronai druga razumna stvorenja u
svemiru s kojima bismo mogli uivati makar u skromnoj konverzaciji prije
no to prijeemo u povijest svemira. Kljuni tragovi za rjeenje ove
zagonetke moda e nam se pokazati pri otkrivanju nacrta naeg vlastitog
poetka, koji obuhvaa nastanak Zemlje kao lana Suneve obitelji planeta,
nastanak zvijezda koje osiguravaju energiju za ivot, nastanak veih
struktura u svemiru, kao i nastanak i razvoj samog svemira.
Kad bismo samo mogli ovaj nacrt detaljno itati, on bi nas vodio od
najveih do najmanjih astronomskih situacija, od neogranienog svemira
do pojedinanih mjesta na kojima bi razni oblici ivota mogli napredovati i
razvijati se. Kad bismo mogli usporediti razliite oblike ivota koji nastaju
pod razliitim okolnostima, mogli bismo shvatiti pravila po kojima ivot
poinje, i openito u svemiru, i u okviru pojedinih svemirskih prilika.
Danas poznamo samo jedan oblik ivota: ivot na Zemlji koji vodi
zajedniko podrijetlo i koristi molekule DNK kao temeljno sredstvo za
razmnoavanje. Ne poznamo ni jedan jedini primjerak izvanzemaljskog
ivota, pa nas ta injenica ograniava u zakljuivanju o moguim
raznolikostima ivota u svemiru. Morat emo te zakljuke odgoditi do dana
kad ponemo otkrivati ivot izvan naeg planeta.
No, prilike su mogle biti i loije. Mnogo toga znamo o povijesti
ivota na naem planetu i iz tog znanja moramo pokuati izvesti temeljna
naela o ivotu u svemiru. Oslanjajui se na ta znanja, onoliko koliko to
moemo, saznajemo kada i gdje svemir daje, odnosno kada je i gdje davao,
ono to je nuno potrebno za nastanak ivota. U svim nastojanjima da
zamislimo ivot izvan Zemlje, moramo strogo voditi rauna o tome da ne
upadnemo u zamku antropomorfistikog razmiljanja, da ne podlegnemo
prirodnoj sklonosti da izvanzemaljske oblike ivota zamislimo kao vrlo
sline naemu. Ovaj posve ljudski stav, ponikao iz naih evolucijskih i
osobnih iskustava na Zemlji, ograniava nam imaginaciju kad pokuavamo
zamisliti koliko bi se ivot na drugim svjetovima mogao razlikovati. Jedino
biolozi koji su dobro upoznati s nevjerojatnu raznolikou zemaljskih
oblika ivota smiju se upustiti u zamiljanje mogueg izgleda
izvanzemaljskih bia. Njihova neobinost gotovo sigurno je izvan onoga
to mogu izmatati ljudi.
Jednoga dana moda dogodine, moda tijekom ovog stoljea, a
moda znatno kasnije ili emo otkriti ivot izvan Zemlje ili emo
sakupiti dovoljno podataka da zakljuimo da su u pravu neki suvremeni
znanstvenici koji smatraju da je ivot na naem planetu jedinstvena pojavu
u naoj Galaktici. U ovom trenutku, nedostatak pravih informacija doputa
nam da razmotrimo vrlo iroku lepezu mogunosti: mogli bismo pronai
ivot na vie tijela u Sunevom sustavu, to bi podrazumijevalo da ivot
vjerojatno postoji u milijardama slinih planetnih sustava u Galaktici. Ili se
moe pokazati da u Sunevom sustavu ivota ima jedino na Zemlji, to bi
za sada ostavilo otvorenim pitanje postojanja ivota oko drugih zvijezda.
Mogue je takoer da emo na kraju ustanoviti da ivota nema ni u jednom
drugom zvjezdanom sustavu, koliko god daleko tragali za njim. U potrazi
za ivotom u svemiru, ba kao i u drugim podrujima, optimizam se napaja
pozitivnim rezultatima, dok negativni rezultati jaaju pesimistika vienja.
Najnovije informacije koje se odnose na izglede za postojanje
izvanzemaljskog ivota otkrie da planeta krue oko mnogih zvijezda u
Sunevom susjedstvu kao da idu u prilog optimistikom zakljuku da e
se pokazati da je ivot prilino rasprostranjen u Galaktici. No, treba
odgovoriti jo na puno pitanja prije no to ovaj zakljuak postane stvarno
utemeljen. Ako, na primjer, planeta doista ima mnogo, ali gotovo nijedan
ne prua uvjete pogodne za ivot, onda e prevagnuti pesimistiko vienje
mogunosti postojanja izvanzemaljskog ivota.
Znanstvenici koji se bave ispitivanjem mogunosti postojanja
izvanzemaljskog ivota esto se pozivaju na Drakeovu jednadbu, nazvanu
tako po Franku Drakeu, amerikom astronomu koji je doao do nje tijekom
ezdesetih godina prologa stoljea. Drakeova jednadba vie je korisno
sredstvo nego strog iskaz o tome kako fiziki svemir djeluje. Jednadba
zgodno organizira nae znanje i neznanje, razlaui nepoznanicu koju
elimo dokuiti broj mjesta na kojima razumni ivot sada postoji u
svemiru na niz veliina, od kojih svaka opisuje po jedan potreban uvjet
za inteligentan ivot. Evo ovih veliina: (1) broj zvijezda u Galaktici koje
traju dovoljno dugo da bi se na njihovim planetima mogao razviti
inteligentni ivot; (2) prosjeni broj planeta u sustavu svake ovakve
zvijezde; (3) postotak planeta na kojima vladaju uvjeti pogodni za ivot;
(4) vjerojatnost da se ivot doista pojavio na pogodnim planetima; (5)
izgledi da se ivot toliko razvio da je proizveo civilizirani oblik, pod ime
astronomi uglavnom podrazumijevaju ivot koji je u stanju komunicirati s
nama. Kada pomnoimo ovih pet veliina, dobivamo broj planeta u
Galaktici na kojima se u nekom periodu njihovog postojanja nalazila
civilizacija. Da bi se iz Drakeove jednadbe dobio broj za kojim tragamo
broj civilizacija koje postoje u nekom odreenom vremenu kao to je ovo
sada nuno je da dobiveni umnoak pomnoimo estom, posljednjom
veliinom, kvocijentom prosjenog ivotnog vijeka neke civilizacija i
ukupnog vremena postojanja Galaktike (oko 10 milijarda godina).
Za svaku od est veliina iz Drakeove jednadbe potrebna su znanja
iz astronomije, biologije i sociologije. Danas raspolaemo dobrim
procjenama prve dvije veliine iz jednadbe, a uskoro bismo mogli doi do
dobre procjene tree. No da bismo doli do etvrte i pete veliina
vjerojatnost da e se ivot javiti na planetu s pogodnim uvjetima i
vjerojatnost da e se on razviti u civiliziran ivot moramo otkriti i ispitati
razne oblike ivota diljem Galaktike. U ovom trenutku, nagaanja laika o
ovim veliinama nimalo ne zaostaju za procjenama strunjaka. Kolika je
vjerojatnost, na primjer, da e ivot, ako na planetu i postoje pogodni
uvjeti za njega, doista ondje i nastati? Znanstveni pristup ovom pitanju
vapi za prouavanjem to veeg broja planeta pogodnih za ivot tijekom
nekoliko milijarda godina da bi se ustanovilo na koliko e njih doista
nastati ivot. Isto tako, svaki pokuaj da se odredi prosjeno trajanje
civilizacije u Galaktici podrazumijeva nekoliko milijarda godina
promatranja, kad smo jednom pronali dovoljno veliki broj civilizacija da
poslue kao reprezentativni uzorak.
Nije li ovo beznadni zadatak? Potpuno rjeenje Drakeove jednadbe
doista lei u beskonano dalekoj budunosti osim ako ne sretnemo druge
civilizacije koje su je ve rijeile, koristei moda i nas kao dio
podatkovnog uzorka. Jednadba je, meutim, ipak korisna da bi se
ralanilo to je sve potrebno za procjenu broja civilizacija koje moda
sada postoje u Galaktici. est veliina iz Drakeove jednadbe djeluju
matematiki na isti nain na konani rezultat: on je umnoak svih njih.
Ako, na primjer, pretpostavimo da se na svakom treem planetu pogodnom
za ivot on doista i razvio, dok kasnija istraivanja ustanove da to vrijedi
tek za svaki trideseti, onda ste precijenili broj civilizacija 10 puta, pod
uvjetom da su procjene svih drugih vrijednosti tone.
Sudei po onome to trenutno znamo, prve tri veliine iz Drakeove
jednadbe ukazuju na to da u Galaktici postoje na milijarde potencijalnih
stanita ivota. (Ograniavamo se na nau Mlijenu stazu iz skromnosti, ali
i iz shvaanja da bi civilizacijama iz drugih galaktika bilo znatno tee
stupiti u kontakt s nama, kao i obrnuto.) Ako to elite, slobodno se upustite
u raspravu s prijateljima, lanovima obitelji i kolegama o preostale tri
veliine na temelju kojih ete sami procijeniti koliki je broj tehnoloki
razvijenih civilizacija u Galaktici. Ako smatrate, na primjer, da se na veini
planeta pogodnih za ivot ivot doista i dogaa, a zatim da se na veini
planeta sa ivotom razvijaju civilizacije, doi ete do zakljuka da na
milijardama planeta u Galaktici postoji civilizacija u nekom dijelu vremena
njihovog postojanja. Ako, meutim, mislite da tek svaki tisuiti planet
uspijeva iznjedriti ivot, a da se inteligentni ivot raa tek na svakom
tisuitom meu ovima, na kraju ete imati samo tisue, a ne vie milijarde,
planeta na kojima postoji civilizacija. Znai li ovaj ogroman raspon
mogunosti koji moe biti i iri nego u primjeru ovdje da je Drakeova
jednadba plod pukog, nesputanog pekuliranja, a ne znanosti? Nipoto.
Ovakav rezultat jednostavno svjedoi o ogromnim potekoama s kojima
su suoeni znanstvenici, kao i bilo tko drugi, u nastojanju da dou do
odgovara na izuzetno sloeno pitanje na temelju krajnje siromanog
znanja.
Prepreke na koje nailazimo u procijeni posljednje tri veliine iz
Drakeove jednadbe naglaavaju potekou u koju upadamo kad god
izvodimo neko uopavanje samo na temelju jednog primjera ili ak i bez
njega. Nalazimo se pred zadatkom, na primjer, da procijenimo prosjean
ivotni vijek civilizacija u Galaktici, a ne znamo ni koliko e naa trajati.
Treba li pod takvim okolnostima potpuno izgubiti vjeru u sposobnost
procjenjivanja ovih vrijednosti? Time bi se samo naglasilo nae neznanje, a
ostali bismo bez uivanja koje nalazimo u razmiljanju. Ako, u nedostatku
podataka ili dogme, elimo razmiljati suzdrano, najsigurnije emo
postupiti (premda se i to na kraju moe pokazati kao pogreno) ako
pretpostavimo da ni u emu nismo posebni. Astronomi ovu pretpostavku
nazivaju kopernikansko naelo, prema Nikoli Koperniku koji je
sredinom esnaestoga stoljea postavio Sunce u sredite naeg planetnog
sustava, to se pokazalo tonim. Iako je jo u treem stoljeu p. n. e. grki
filozof i astronom Aristarh iznio pretpostavku da se u sreditu svemira
nalazi Sunce, tijekom najveega dijela posljednja dva tisuljea
prevladavalo je ope uvjerenje da je na tom povlatenom poloaju
smjetena Zemlja. Ozakonjena uenjima Aristotela i Ptolemeja, kao i
autoritetom rimokatolike crkve, ova dogma navodila je veinu Europljana
da prihvate Zemlju kao sredite sveukupnoga postojanja. Ovo mora da je
izgledalo oito na temelju promatranja nebeskoga svoda, kao i prirodno
kao djelo Bojeg plana o naem planetu. ak i danas, golem dio ljudske
populacije svakako znaajna veina i dalje u to vjeruje zbog injenice
da Zemlja prividno miruje, dok se nebeski svod okree oko nas.
Iako nema jamstva da e kopernikansko naelo biti siguran vodi u
svim znanstvenim istraivanjima, ono je korisna protutea naoj prirodnoj
sklonosti da o sebi mislimo kao da smo posebni. Jo je znaajnije to to se
ovo naelo pokazalo vrlo uspjeno do sada, odreujui nam pravu mjeru u
svakoj situaciji: Zemlja se ne nalazi u sreditu Sunevoga sustava, niti je
Sunev sustav u sreditu Galaktike, a ni Galaktika nije u sreditu svemira.
A ako mislite da je rub neko posebno mjesto, takoer nismo ni na kakvom
rubu. Danas je mudro pretpostaviti da kopernikansko naelo vrijedi i za
ivot na Zemlji. Ako je tako, kako onda ivot na Zemlji, njegov nastanak,
njegovi sastojci i ustroj mogu biti od bilo kakve koristi u razmiljanjima o
ivotu drugdje u svemiru?
U pokuaju odgovaranja na ovo pitanje, moramo saeti ogromnu
koliinu biolokih informacija. Na svaki astronomski podatak pribavljen
dugotrajnim promatranjima vrlo udaljenih objekata dolazi na tisue
utvrenih biolokih injenica. Svi mi, a posebice biolozi, svakoga smo
dana zadivljeni raznovrsnou ivota. Na naem planetu jedni uz druge
postoje (meu bezbroj drugih oblika ivota) alge, kukci, spuve, meduze,
zmije, kondori i divovske sekvoje. Zamislite ovih sedam ivih organizama
poredanih po veliini. Kad ne biste znalo da su to sve zemaljski stvorovi,
lako biste pomislili da sve oni ne potjeu iz istog svemira, a pogotovo ne s
istog planeta. Pokuajte opisati zmiju nekome tko je nikada nije vidio:
Morate mi vjerovati. Upravo sam na planetu Zemlji vidio ivotinju koja
(1) nalazi plijen infracrvenim detektorima, (2) uspijeva progutati ivu
ivotinju koja je ak do pet puta vea od njezine glave, (3) nema ni ruke ni
noge niti bilo kakve udove, pa ipak (4) moe se kretati po ravnom tlu
gotovo podjednako brzo kao to vi hodate!
Nasuprot nevjerojatnoj raznovrsnosti ivota na Zemlji, ograniena
matovitost holivudskih scenarista o stranim oblicima ivota jednostavno
je sramna. Scenaristi, dodue, vjerojatno svaljuju krivnju na gledatelje koji
vie vole poznate izvanzemaljske osvajae od onih koji bi bili doista strani.
Uz samo nekoliko znaajnih izuzetaka, kakvi su oblici ivota koji se
javljaju u filmovima Gruda (1958) i Odiseja u svemiru 2001., svi
holivudski izvanzemaljci izgledaju uoljivo humanoidni. Ma koliko bili
runi (ili lijepi), gotovo svi imaju dva oka, nos, usta, dva uha, glavu, vrat,
ramena, ruke, ake, prste, torzo, dvije noge, dva stopala i mogu hodati. U
anatomskom pogledu ova stvorenja praktiki se ne razliku od ljudi, ali se
ipak pretpostavlja da potjeu s drugih planeta, da su proizvod potpuno
neovisne evolucije. Teko se moe zamisliti vee krenje kopernikanskog
naela.
Astrobiologija prouavanje mogunosti postojanja
izvanzemaljskog ivota jedna je od najspekulativnijih znanstvenih
disciplina, ali astrobiolozi su ve sa sigurnou ustanovili da e strani ivot
u svemiru, bio razuman ili ne, nesumnjivo biti barem toliko egzotian kao i
neki zemaljski oblici ivota, a vjerojatno i znatno vie. Kada procjenjujemo
izglede za postojanje ivota drugdje u svemiru, moramo nastojati izbaciti iz
glave holivudske predodbe o njemu. To nije lako, ali je od bitne vanosti
ako elimo doi do znanstvenih, a ne emocionalnih procjena izgleda da
naemo stvorenja s kojima bismo jednoga dana mogli u miru razgovarati.

15.

POSTANAK IVOTA NA ZEMLJI

Potraga za ivotom u svemiru poinje dubokim pitanjem: to je
ivot? Astrobiolozi e vam poteno priznati da ne postoji jednostavan i
ope prihvaen odgovor. Nema mnogo koristi od toga ako kaemo da
emo ga ve prepoznati kad ga vidimo. Koje god osobine naveli po kojima
se razlikuje iva od neive materije na Zemlji, uvijek moemo nai primjer
koji zamuuje ili ponitava to razlikovanje. Neka ili sva iva stvorenja
rastu, kreu se ili raspadaju, ali to vrijedi i za objekte koje nikada ne bismo
nazvali ivima. Da li se ivot umnoava? To ini i vatra. Da li se ivot
razvija, stvarajui nove oblike? Isto vrijedi i za izvjesne kristale koji rastu u
vodenoj otopini. Svakako se moe rei da ete prepoznati neke oblike
ivota kada ih vidite tko ne bi prepoznao ivog stvora u lososu ili orlu
ali svatko tko poznaje raznovrsnost oblika ivota na Zemlji priznat e da su
mnoga stvorenja ostala nepoznata sve dok splet sretnih okolnosti i vjeto
oko strunjaka nisu otkrili da je rije o ivotu.
Budui da je ivot kratak, moramo nastaviti bez puno udubljivanja u
pojedinosti, s provizornom definicijom ivota. ivot se sastoji iz skupa
objekata koji se mogu umnoavati i razvijati. Neemo nazvati neku
skupinu objekata ivom samo po tome to moe praviti kopije same sebe.
Takoer, da bi bili nazvani ivima, moraju se, tijekom vremena, razvijati u
nove oblike. Ovom definicijom iskljuena je mogunost da se zakljuak o
ivotu donese samo na temelju nekog pojedinanog objekta. Umjesto toga,
potrebno je ispitati mnoinu objekata u prostoru i pratiti ih kroz neko
vrijeme. I za ovu definiciju ivota moe se pokazati da je ograniavajua,
ali za sada emo se osloniti na nju.
Ispitujui razne tipove ivota na naem planetu, biolozi su ustanovili
jedno njegovo ope svojstvo. Tvar u svakom ivom stvorenju naeg
planeta sastoji se najveim dijelom od samo etiri kemijska elementa:
vodika, kisika, ugljika i duika. Na sve ostale elemente zajedno, osim
velike etvorke, otpada oko jedan posto mase bilo kojeg ivog organizma.
Meu ove ostale elemente spadaju kalcij i fosfor, pogotovo kod viih
ivotinja (kraljenjaka), te jo manje koliine sumpora, natrija, magnezija,
klora, kalija, eljeza, te jo manje koliine niza drugih, poput joda, bakra,
selenija itd.
Ali moemo li zakljuiti da ovo elementarno svojstvo ivota na
Zemlji mora vrijediti i za druge oblike ivota u svemiru? Ovdje moemo u
punoj snazi primijeniti kopernikansko naelo. etiri elementa iz kojih se
sastoji najvei dio zemaljskih stvorenja nalaze se na popisu est
najrasprostranjenijih elemenata u svemiru. Kako se preostala dva elementa
s ovog popisa, helij i neon, gotovo nikad ne ulaze u kemijske veze, ivot na
Zemlji izgraen je od etiri najzastupljenija i najaktivnija elementa
svemira. Od svih predvianja koja moemo dati o ivotu na drugim
svjetovima najsigurnije je da e se i on sastojati od gotovo istih elemenata
kao i ivot na Zemlji. Da je ivot na naem planetu graen prvenstveno od
neka etiri izuzetno rijetka elementa u svemiru, kao to su, na primjer,
niobij, bizmut, galij i plutonij, imali bismo odlian povod za pretpostavku
da smo neto posebno u svemiru. Umjesto toga, kemijski sastav ivota na
naem planetu upuuje nas na optimistiko vienje mogunosti postojanje
ivota izvan Zemlje.
Sastav ivota na Zemlji jo je vie u suglasnosti s kopernikanskim
naelom nego to to na prvi pogled moe izgledati. Kada bismo ivjeli na
planetu graenom prvenstveno od vodika, kisika, ugljika i duika, onda nas
ne bi previe iznenadila okolnost da se i sami sastojimo u najveem dijelu
od ova etiri elementa. Ali Zemlja je uglavnom izgraena od kisika,
eljeza, nikla, silicija i magnezija, dok u sastav povrinskoga dijela, kore,
uglavnom ulaze kisik, silicij, aluminij i eljezo. Samo jedan od ovih
elemenata, kisik, jedan je od velike etvorke ivota. Kad gledamo Zemljine
oceane, koji se gotovo potpuno sastoje od vodika i kisika, onda je
iznenaujue da u sastav ivota najveim dijelom ulaze ugljik i duik, a ne
recimo klor, natrij, sumpor, kalcij ili kalij, kojih je najvie u morskoj vodi.
Zastupljenost elemenata u zemaljskom ivotu znatno vie odgovara sastavu
zvijezda nego sastavu naeg planeta. Kao rezultat toga, elementi ivota
znatno su rasprostranjeniji u svemiru nego na Zemlji to je dobra polazna
osnova za one koji se nadaju da e nai ivot na mnotvu mjesta.
Nakon to smo ustanovili da sirovina ivota ima u izobilju u itavom
svemiru, otvara se novo pitanje: koliko esto ove sirovine, udruene s
pogodnim mjestom za okupljanje i prikladnim izvorom energije kao to je
neka oblinja zvijezda, mogu dovesti do nastanka ivota? Jednoga dana,
nakon to dobro ispitamo mogua stanita ivota u Sunevom sustavu, doi
emo do zadovoljavajueg odgovora na ovo pitanje. Dok, meutim, ne
pribavimo te podatke, morat emo pokuati doi do odgovora zaobilaznim
putem. A prvi korak na ovom putu je pitanje: kako je ivot poeo na
Zemlji?
Nastanak ivota na Zemlji zaodjenut je neprozirnim velom
neizvjesnosti. Nae neznanje o prapoetcima ivota posljedica je velikim
dijelom injenice da su se dogaaji koji su neivu materiju potakli da
postane ivom zbili prije nekoliko milijarda godina, ne ostavivi za sobom
nikakvoga traga. Za razdoblja starija od 4 milijarde godina u prolost ne
postoje fosilni i geoloki nalazi. Veina paleobiologa, strunjaka za
rekonstruiranje ivota koji je postojao tijekom davnih epoha, smatra da se
ivot pojavio na naem planetu izmeu 4,6 i 4 milijarde godina, to jest
tijekom prvih 600 milijuna godina nakon nastanka Sunca i planeta.
Krivac za nepostojanje bilo kakvih geolokih rezultata iz vremena od
prije vie od 4 milijarde godina je kretanje Zemljine kore koje se popularno
naziva putovanje kontinenata, dok je znanstveni naziv ove pojave tektonika
ploa. Ova kretanja, izazvana toplinom Zemljine unutranjosti, stalno
dovode dijelove planetne kore u sudaranje, podvlaenje ili uspinjanje
jednih preko drugih. Tektonika ploa malo-pomalo je zatrpala sve to se
nekada nalazilo na povrini Zemlje. Kao posljedica toga, imamo samo
rijetke primjerke stijena starijih od 2 milijarde godina, a nijedan ija bi
starost prela 3,8 milijarda godina. Ova okolnost, kao i razloan zakljuak
da su prvi najjednostavniji oblici ivota imali malo izgleda da ostave za
sobom fosilne ostatke, ostavila je na planet bez sigurnih dokaza o ivotu
iz prvih milijardu do dvije milijarde godina Zemljine povijesti. Najstariji
neosporni dokaz o ivotu na Zemlji star je samo 2,7 milijarda godina, uz
neke posredne pokazatelje da je ivot postojao i vie od milijardu godina
prije toga.
Veina paleobiologa uvjerena je da se ivot morao pojaviti na Zemlji
prije najmanje 3 milijarde godina, a vjerojatno i prije 4 milijarde godina,
tijekom prvih 600 milijuna godina nakon nastanka naeg planeta. Njihov
zakljuak temelji se na osnovanim pretpostavkama o primitivnim
organizmima. Prije neto manje od 3 milijarde godina znaajne koliine
kisika poele su se pojavljivati u Zemljinoj atmosferi. To nam je poznato
na temelju geolokih rezultata posve neovisnih od bilo kakvih fosilnih
ostataka: kisik, naime, izaziva laganu pojavu hre na stijenama bogatim
eljezom, koja stvara ljupke crvene preljeve, poput onih u stijenju
Velikoga Kanjona u Arizoni. Stijene iz razdoblja prije kisika uope nisu
takve boje niti pokazuju druge znakove postojanja ovoga elementa.
Pojava atmosferskoga kisika najvee je zagaenje koje se ikada
dogodilo na Zemlji. Atmosferski kisik ne ograniava se samo na to da
djeluje na eljezo; on takoer uzima hranu iz (metaforikih) usta
primitivnih organizama tako to se povezuje sa svim jednostavnim
molekulama kojima bi se inae oni hranili. Pojava kisika u Zemljinoj
atmosferi znaila je stoga da se svi oblici ivota moraju ili prilagoditi
novim uvjetima ili izumrijeti. Takoer, da se ivot tada ve nije pojavio,
vie to ne bi bilo mogue zato to potencijalni organizmi ne bi imali to
jesti, budui da bi njihova mogua hrana zahrala. Evolucijsko
prilagoavanje na ovo zagaenje u mnogo sluajeva dobro je prolo, kao
to to mogu posvjedoiti sve ivotinje koje diu kisik. Od koristi je bilo i
skrivanje od kisika. Sve do danas, u crijevima svake ivotinje, raunajui
tu i ljude, nalazi se sklonite za milijarde organizama koji uspijevaju u
anaerobnoj sredini to tamo vlada, dok bi, izloeni zraku, skonali istog
trena.
Kako to da je Zemljina atmosfera postala razmjerno bogata kisikom?
Glavnina ovog plina dola je iz siunih organizama koji su plutali
morskom povrinom, isputajui kisik kao dio svog procesa fotosinteze.
Neto kisika pojavilo bi se istina i bez postojanja tih organizama, budui da
je ultraljubiasta svjetlost sa Sunca razlagala neto molekula H
2
O na
povrini oceana, oslobaajui atome vodika i kisika u zrak. Kad god se na
nekom planetu nalaze znaajne koliine tekue vode izloene svjetlosti,
njegova atmosfera obogauje se kisikom, lagano ali postojano, tijekom
stotina milijuna ili milijardi godina. Atmosferski kisik sprijeio bi nastanak
ivota vezujui se za sve to moe posluiti kao hrana ivotu. Kisik ubija!
Ovo svojstvo osmog elementa u periodnom sustavu ne vrijedi, dodue, za
nas, ali on je neosporno poguban za ivot diljem svemira. ivot mora
poeti rano u povijesti planeta; ako do toga ne doe, gomilanje kisika u
atmosferi onemoguit e njegovu pojavu.
Neobinom igrom sluaja, u epohi koja nedostaje u geolokim
nalazima ne samo to je nastao ivot nego je to bilo i vrijeme
bombardiranja iz svemira tijekom kritinih prvih nekoliko stotina milijuna
godina nakon stvaranja Zemlje. Svi dijelovi naega planeta tada su bili
izloeni neprekidnoj kii veih ili manjih tijela. Tijekom tih nekoliko
stotina milijuna godina gromade velike poput one koja je napravila
meteorski krater u Arizoni pogaale su Zemlju mnogo puta u jednom
stoljeu, dok su jo vea tijela, promjera vie kilometara, udarala u na
planet svakih nekoliko tisua godina. Ovi veliki udari izazvali bi lokalno
preoblikovanje povrine, te bi tako stotinu tisua udara dovelo do globalnih
topografskih promjena.
Kakvog je utjecaja bombardiranje iz svemira imalo na nastanak
ivota? Prema miljenju biologa, ono je poticalo i pojavu ali i nestanak
ivota na Zemlji, ne samo jednom nego vie puta. Glavnina materijala koji
je stizao na Zemlju u razdoblju bombardiranja otpadao je na komete koji su
u zapravo velike snjene grude proarane komadima stijenja i prljavtine.
Kometni snijeg sastoji se od smrznute vode i smrznutog ugljikovog
dioksida, koji se popularno naziva suhi led. Osim snijega, kamenja i
gromada bogatih mineralima i metalima, kometi koji su bombardirali
Zemlju tijekom njezinih prvih nekoliko stotina milijuna godina sadravali
su i mnoge razliite vrste malih molekula, kao to su metan, amonijak,
metil-alkohol, vodikov cijanid i formaldehid. Ove molekule, udruene s
vodom, ugljikovim monoksidom i ugljikovim dioksidom, su sirovine
ivota. Sve se oni sastoje od vodika, ugljika, duika i kisika i sve su
polazine sirovine za izgradnju sloenih molekula.
Kometno bombardiranje dalo je dakle Zemlji neto vode za njene
oceane, kao i grau iz koje je mogao niknuti ivot. A i sm ivot mogao je
stii u ovim kometima, iako njihova niska temperatura prijei tvorbu doista
sloenih molekula. No, bez obzira na to je li ivot stigao ili nije s
kometima, najvea svemirska tijela koja su padala po Zemlji u to vrijeme
bombardiranja mogla su potpuno unititi ivot koji se moda bio zaeo na
naem planetu. ivot je mogao poeti, barem u najjednostavnijim oblicima,
vie puta, pri emu bi svaki novi skup organizama opstao stotinama tisua,
pa ak i milijunima godina, sve dok ga udar nekog izrazito krupnog tijela
ne bi zbrisao; zatim bi se opet pojavio, da bi jo jednom bio uniten poslije
priblino istog razdoblja.
Zamisao o viekratnom nastajanju ivota na Zemlji podupiru dvije
sigurno utvrene injenice. Prije svega, ivot se pojavio rano, tijekom prve
treine Zemljinog ivotnog vijeka. Ako je mogao nastati tijekom milijardu
godina, moda se to moglo dogoditi i u znatno kraem razdoblju. Moda je
za pojavu ivota dovoljno ne vie od nekoliko milijuna ili desetaka
milijuna godina. Drugo, poznato nam je da su sudari velikih tijela sa
Zemljom, u razmacima koji se mjere desecima milijuna godina, unitavali
glavninu ivih vrsta na naem planetu. Najpoznatija ovakva katastrofa,
izumiranje koje se zbilo na razmeu razdoblja krede i tercijara prije 65
milijuna godina, ubilo je dinosaure koji nisu letjeli, kao i ogroman broj
drugih vrsta. No, ak i ovaj masovni nestanak zaostaje za onim najveim
izumiranjem na granici perma i trijasa, prije 252 milijuna godina, kada je
stradalo gotovo 90 posto morskih vrsta i 70 posto vrsta kopnenih
kraljenjaka. Tada su gljive ostale kao prevladavajui oblik ivota na
kopnu.
Masovna istrebljenja na prijelazu iz krede u tercijar i iz perma u trijas
nastalo su zbog sudara Zemlje s tijelima koja su u promjeru imala izmeu
15 i 30 kilometara. Geolozi su otkrili ogroman udarni krater star 65
milijuna godina, s geolokim odlikama koje odgovaraju razdoblju izmeu
krede i tercijara; krater se prostire sjevernim dijelom poluotoka Yucatan i
susjednim morskim dnom. Tragovi velikog kratera koji potjee iz doba
izmeu perma i trijasa pronaeni su pokraj sjeverozapadne obale
Australije, ali masovna istrebljenja mogli su izazvati i drugi imbenici,
moda dugotrajne vulkanske erupcije. ak i da nije bilo nieg drugog osim
nestanka dinosaurusa na razmeu krede i tercijara, bio bi to vie nego
uvjerljiv pokazatelj koliki opseg tete po ivot moe imati pad nekog
kometa ili asteroida. Tijekom razdoblja bombardiranja, Zemlja nije bila
izloena samo ovoj vrsti udara; na nju su padala i doista velika tijela
promjera od 100, 200, pa ak i 400 kilometara. Pad svakog od ovih tijela
vjerojatno je ili potpuno zbrisao ivot ili ostavio za sobom samo neznatan
dio ivih organizama, a te katastrofe vjerojatno su se zbivale znatno ee
nego to se u relativno novije vrijeme dogaaju udari tijela od petnaestak
kilometara promjera. Na temelju naih sadanjih znanja is astronomije,
biologije, kemije i geologije moe se zakljuiti da dok je rana Zemlja bila
spremna poroditi ivot, svemirska sredina u kojoj se ona nalazila bila je
spremna unitavati ga. Sasvim je vjerojatno da silovito bombardiranje
svemirskim materijalom, koji je dio procesa nastanka zvijezda i planeta,
upravo sada isto tako unitava ivot na mnogim mladim svjetovima.
Prije vie od 4 milijarde godina, glavnina ostataka iz procesa
nastanka Sunevoga sustava ve se sudarila s nekim planetom ili se
premjestila na staze gdje do sudara nije moglo doi. Kao rezultat toga, naa
svemirska okolina postupno se pretvorila iz podruja neprekidnog
bombardiranja u spokojno podruje kakvo je danas. Ovaj mir naruavaju, u
razmacima koji se mjere milijunima godina, sudari s tijelima koja su
dovoljno velika da zaprijete ivotu na Zemlji. Moete usporediti
nekadanje i sadanje opasnosti od udara kad god pogledate puni Mjesec.
Divovske ravnice prekrivene lavom koje oblikuju lice ovjeka na
Mjesecu posljedica su stravinih sudara od prije 4 milijarde godina, pri
kraju razdoblja bombardiranja, dok je krater po imenu Tycho, promjera
oko 88 kilometara, nastao kao posljedica manjeg, ali ipak znaajnog, udara
koji se zbio ubrzo nakon nestanka dinosaura ni Zemlji.
Nije nam poznato je li ivot ve postojao prije 4 milijarde godina,
preivjevi prethodno bombardiranje, ili je nastao kad je otpoelo
razmjerno mirno razdoblje. Ovim dvjema alternativama obuhvaena je i
mogunost da su tijela koja su dola iz svemira posijala ivot na naem
planetu, bilo tijekom bombardiranja bilo neposredno nakon njegovog
zavretka. Ako je ivot uestalo nastajao i nestajao dok se s neba
obruavao kaos na Zemlju, onda je proces njegovog zaetka grub, te se
razlono moe oekivati da e se zbivati i na drugim svjetovima slinim
naemu. Ako se, pak, ivot javio na Zemlji samo jednom, kao izvorna
pojava ili uvezen iz svemira, njegov nastanak ovdje moda je samo sretni
sluaj.
Bilo ovako ili onako, za sada nemamo dobar odgovor na kljuno
pitanje kako je ivot poeo na Zemlji, bilo samo jednom bilo u vie
navrata, premda razmiljanja o ovom problemu imaju dugu i zanimljivu
povijest. Velika slava eka onoga tko odgonetne ovu tajnu. Od Adamovog
rebra do udovita doktora Frankensteina, ljudi su odgovarali na ovo
pitanje tako to su uvodili tajanstvenu lan vital ili vis vitalis koja oivljava
inae beivotnu materiju.
Znanstvenici pokuavaju zaroniti dublje, obavljajui laboratorijske
pokuse i prouavajui fosilne ostatke; svrha ovih nastojanja je ustanoviti
koliko je visoka prepreka koja razdvaja neivo od ivoga i kako ju je
priroda ipak uspjela prijei. Prema ranim znanstvenim objanjenjima, ivot
je nastao meudjelovanjem jednostavnih molekula u manjim vodenim
sredinama, poput onih zaostalih nakon plime, od kojih su se gradile
sloenije molekule. Godine 1871., neto vie od jednog desetljea nakon
objavljivanja udesne knjige Postanak vrsta Charlesa Darwina, u kojoj je
autor izloio pretpostavku da vjerojatno sva organska bia koja su ikada
ivjela na Zemlji vode porijeklo od istog praiskonskog oblika, Darwin je
u pismu prijatelju Josephu Hookeru napisao sljedee:
esto se moe uti da i sada postoje svi uvjeti za prvobitni nastanak
ivih organizama. Ali ak ako bi (i to, veliki ako) u nekoj toploj bari
zaostaloj nakon plime bile prisutne sve vrste amonijanih i fosfornih
soli, svjetlost, toplina, elektricitet i ostalo, tako da se neki proteinski
spoj [sic] kemijski ve oblikovan podvrgne jo sloenijim
promjenama, u dananje vrijeme ova bi tvar bila u trenu apsorbirana,
to se ne bi dogodilo u vrijeme prije nastanka ivih stvorenja.

Drugim rijeima, u doba kada je Zemlja postala zrela za nastanak
ivota, bilo je u izobilju osnovnih spojeva potrebnih za metabolizam, a nije
postojalo nita to bi ih pojelo (kao ni, to je ve istaknuto, kisika koji bi se
vezao s njima i tako upropastio izglede da poslue kao hrana).
Promatrano iz znanstvenog ugla, nita nije tako uspjeno kao pokus
koji se moe usporediti sa stvarnou. Godine 1953., pokuavajui
provjeriti Darwinovu zamisao o poetku ivota u barama zaostalim za
plimom, Stanley Miller, koji je tada priprema doktorat kod nobelovca
Harolda Ureya, izveo je slavni eksperiment u okviru kojega su simulirani
uvjeti u vrlo pojednostavljenoj i hipotetikoj bari zaostaloj za plimom iz
doba rane Zemlje. Miller i Urey djelomino su ispunili laboratorijsku
tikvicu vodom, dok je iznad nje dola plinovita mjeavina vodene pare,
vodika, amonijaka i metana. Odozdo su zagrijavali tikvicu, to je dovelo do
isparavanja jednog dijela sadraja koji je staklenom cjevicom doveden do
druge tikvice gdje je elektrino pranjenje oponaalo sijevanje munja.
Odavde je mjeavina vraena u prvu tikvicu, ime je zatvoren krug koji e
se ponavljati nekoliko dana, umjesto nekoliko tisua godina. Nakon ovog
sasvim skromnog razdoblja, Miller i Urey ustanovili su da je voda u nioj
tikvici bogata organskom juhom, smjesom mnogih sloenih molekula,
raunajui i razne vrste eera, kao i dvije najjednostavnije aminokiseline,
alanin i guanin.
Kako se molekule proteina sastoje od dvadeset vrsta aminokiselina
razliito sklopljenih u cjelinu, eksperiment Millera i Ureya prevalio je, za
izuzetno kratko vrijeme, znaajan dio puta od najjednostavnijih molekula
do molekula aminokiselina koji predstavljaju graevne opeke ivih
organizama. U ovom pokusu nastali su i relativno sloene molekule koje se
nazivaju nukleotidi i koje su kljuni sastavni elementi DNK, divovske
molekule koje sadri upute za stvaranje novih jedinki danog organizma.
No, ipak treba prijei jo dugi put prije no to laboratorijski pokusi stvore
ivu tvar. Veliki ponor, koji ovjek jo nije premostio ni eksperimentalno
ni nekim izumom, zjapi izmeu nastanka aminokiselina ak i kada bi se u
pokusima dobilo svih dvadeset, to nije sluaj i stvaranja ivota.
Aminokiseline pronaene su i u nekim od najstarijih meteorita za koje se
vjeruje da su ostali nepromijenjeni jo od nastanka u najranijoj povijesti
Sunevoga sustava, prije 4,6 milijarda godina. Ovo ide u prilog opem
zakljuku da prirodni procesi mogu iznjedriti aminokiseline pod mnotvom
razliitih okolnosti. Ako se hladne glave razmotre rezultati eksperimenata,
nema nieg iznenaujueg u njima: najjednostavnije molekule naene u
ivim organizmima brzo se stvaraju u mnogim prilikama, ali ne i sm
ivot. I dalje ostaje otvoreno kljuno pitanje: kako nakupina molekula, ak
i onih od kljunog znaaja za pojavu ivota, uspijeva stvoriti ivot?
Budui da je rana Zemlja imala na raspolaganju ne nekoliko tjedana
nego mnogo milijuna godina za raanje ivota, rezultati pokusa Millera i
Ureya kao da idu u prilog poetku ivota u barama zaostalim nakon plime.
Danas, meutim, veina znanstvenika koja nastoji objasniti nastanak ivota
smatra da je ovaj pokus bio u tehnikom pogledu prilino ogranien. Ova
promjena stava nije se javila kao posljedica sumnje u rezultate pokusa nego
zbog uoavanja mogue pogreke u hipotezama na kojima se pokus
temeljio. Da bismo razumjeli u emu je stvar, moramo pogledati to nas
moderna biologija ui o najranijim oblicima ivota.
Evolucijska biologija danas se temelji na paljivom prouavanju
slinosti i razlika izmeu ivih bia glede njihovih DNK i RNK molekula,
koje sadre informacije kako da organizam funkcionira i kako da se
razmnoavati. Precizno usporeivanje ovih vrlo velikih i sloenih molekula
omoguilo je biolozima, meu kojima se pionirskim radom osobito
istaknuo Carl Voese, da naprave evolucijsko stablo ivota koje biljei
evolucijsku udaljenost izmeu raznih oblika ivota, udaljenost odreenu
razlikama u njihovim DNK i RNK.
Stablo ivota sastoji se od tri velike grane: arheja (Archaea),
bakterija (Bacteria) i eukarija (Eucarya). One zamjenjuju bioloka
carstva za koja se ranije vjerovalo da su temeljna. Eukarije obuhvaaju
sve organizme ije pojedinane stanice imaju jasno odreeno sredite ili
jezgru u kojoj se nalazi genetski materijal koji upravlja razmnoavanjem
stanice. Po ovom svojstvu, eukarije su sloenije od druga dva tipa; svi
oblici ivota poznati nestrunjacima spadaju u ovu granu. Logino se moe
zakljuiti da su se eukarije pojavile poslije arheja i bakterija. A kako su
arheje blie korijenu stabla ivota nego bakterije jednostavno zato to su
DNK i RNK kod arheja vie promijenjene arheje, kako im to i naziv
kazuje, gotovo sigurno predstavljaju najstarije oblike ivota. Sada,
meutim, slijedi iznenaenje: za razliku od bakterija i eukarija, arheje se
uglavnom sastoje od ekstremofila, organizama koji vole ivjeti u
uvjetima koje danas opisujemo kao krajnje: na temperaturama blizu ili
iznad toke vrelita vode, u visoko kiseloj sredini i drugim okruenjima
koja bi bila pogubna za ostale oblike ivota. (Dakako, kad bi ekstremofili
imali vlastite biologe, oni bi sebe klasificirali kao normalne, dok bi
organizme kojima pogoduje sobna temperatura opisali kao ekstremofile.)
Prema modernim istraivanjima stabla ivota, ivot je poeo s
ekstremofilima, da bi se tek kasnije razvili oblici ivota koji uspijevaju u
uvjetima kakve mi nazivamo normalnima.
Uzevi ovo u obzir, Darwinova topla bara zaostala nakon plime,
kao i uvjeti koje su u svom eksperimentu oponaali Miller i Urey, isparuju
u magli pogrenih hipoteza. Uope ne moe biti rije o razmjerno blagim
ciklusima sunih i vlanih uvjeta. Umjesto toga, oni koji tragaju za
mjestima na kojima se ivot mogao zaeti trebaju obratiti pozornost na vrlo
toplu vodu, vjerojatno zasienu kiselinama, koja izvire iz unutranjosti
Zemlje.
Posljednjih nekoliko desetljea oceanografi su otkrili upravo takva
mjesta, kao i neobine oblike ivota koji tu ive. Godine 1977. dvojica
oceanografa u podmornici otkrila su prve podmorske izvore na dubini od
oko dva i pol kilometra ispod mirne povrine Tihog oceana pokraj
Galapagosa. Kod ovih izvora, Zemljina kora lokalno se ponaa kao
ekspres-lonac u kojem se voda zagrijava iznad toke vrelita, ali se samo
kljuanje ne doputa. Kada ipak doe do djelominog podizanja poklopca,
superzagrijana voda pod tlakom pokulja iz Zemljine kore u hladne
oceanske vode.
Superzagrijana morska voda koja ovdje navire sadri rastopljene
minerale koji se brzo kondenziraju i pretvaraju u krutine, stvarajui oko
izvora divovske, porozne, kamene dimnjake, najtoplije u sredinjem dijelu,
a najhladnije na rubovima gdje se dodiruju s morskom vodom. U ovom
temperaturnom okruenju obitavaju brojni oblici ivota koji nikada ne vide
Sunce niti mare za njegovu toplinu, premda im je potreban kisik rastopljen
u morskoj vodi, koji pak kisik potjee od ivota na Sunev pogon blizu
povrine oceana. Ova otporna stvorenja ive od geotermalne energije koja
potjee od topline zaostale iz doba stvaranja Zemlje plus one koju
neprekidno proizvode radioaktivna raspadanja nestabilnih izotopa kao to
su aluminij-26, koji traje milijunima, i kalij-40, koji traje milijardama
godina.
Blizu ovih izvora, znatno dublje nego to Suneva svjetlost moe
prodrijeti, oceanografi su pronali valjkaste crve ija duina odgovara
visini ovjeka; oni obitavaju meu velikim kolonijama bakterija i drugih
sitnih stvorenja. Umjesto da crpe energiju iz Suneve svjetlosti, kao to to
ine fotosintezne biljke, ivot blizu dubokih morskih izvora oslanja se na
kemosintezu, stvaranje energije putem kemijskih reakcija, koja pak ovisi
o geotermalnom zagrijavanju.
Kako izgleda ova kemosinteza? Topla voda koja izbija iz
podmorskih izvora sadri spojeve vodika i sumpora te vodika i eljeza.
Bakterije u blizini izvora spajaju ove molekule s vodikovim i kisikovim
atomima iz molekula vode, kao i s ugljikovim i kisikovim atomima iz
molekula ugljinog dioksida rastopljenog u vodi. Ove reakcije grade vee
molekule ugljikohidrate od atoma ugljika, kisika i vodika. Bakterije u
okolini podmorskih izvora, dakle, oponaaju svoje roake odozgo koje
takoer stvaraju ugljikohidrate od ugljika, kisika i vodika. Povrinska
skupina mikroorganizama crpi energiju za izgradnju ugljikohidrata iz
Suneve svjetlosti, dok je druga dobiva iz kemijskih reakcija na
oceanskom dnu. U blizini podmorskih izvora, drugi se organizmi hrane
bakterijama koje stvaraju te ugljikohidrate, koristei njihovu energiju na
isti nain na koji to ine ivotinje kad jedu biljke ili ivotinje koje jedu
druge ivotinje koje se hrane biljkama.
Kemijske reakcije koje se zbivaju blizu podmorskih izvora nisu,
meutim, ograniene samo na proizvodnju molekula ugljikohidrata. Atomi
eljeza i sumpora, koji ne ulaze u sastav molekula ugljikohidrata, povezuju
se i stvaraju svoje spojeve, a ponajprije eljezni sulfid, pirit, poznat i kao
zlato budala. Stari Grci nazivali su ga vatreni kamen zato to je, kada
bi bio udaren drugim kamenom, iskrio. Pirit, najzastupljeniji od svih
minerala koji sadre sumpor na Zemlji, moda je odigrao kljunu ulogu u
procesu nastanka ivota time to je poticao stvaranje ugljikohidrata. Ovu
zamisao prvi je izloio njemaki strunjak za patente i biolog amater
Gnter Wchtershuser, ije glavno zanimanje nije bilo prepreka da se bavi
prouavanjem biologije, ba kao to ni bavljenje istim poslom s patentima
nije omelo Einsteina da se istakne u fizici. (Einstein je, dodue, diplomirao
fiziku, dok je Wchtershuser bio uglavnom samouk u biologiji i kemiji.)
Godine 1994. Wchtershuser je izloio pretpostavku da su povrine
od kristala pirita, prirodno nastale povezivanjem eljeza i sumpora koji su
navirali iz podmorskih izvora u ranoj povijesti Zemlje, predstavljale mjesta
na kojima su se molekule bogate ugljikom mogle okupljati, stjeui nove
atome ugljika iz materijala koji je kuljao iz oblinjih izvora. Kao i oni koji
su postavili hipotezu da se ivot zaeo u barama zaostalim za plimom,
Wchtershuser nije ponudio objanjenje kako je dolo do prijelaza od
graevnih opeka do ivih stvorenja. No, drei se zamisli o nastanku ivota
u sredinama s visokom temperaturom, on se opredijelio za dobar put, u to
vrsto vjeruje. Pozivajui se na visoko ureen raspored kristala pirita, na
ijoj su se povrini vjerojatno stvorile prve sloene molekule ivota,
Wchtershuser se suprotstavio kritiarima na znanstvenim konferencijama
sljedeom izjavom: Neki kau da se nastankom ivota dobiva red iz kaosa
ali ja na to uzvraam red iz reda iz reda. Ova tvrdnja stekla je odreen
odjek, premda e tek vrijeme pokazati koliko je tona.
Koji je, dakle, osnovni model o nastanku ivota vjerojatnije toan
bare na obali oceana ili supertopli izvori na oceanskom dnu? U ovom
trenutku izgleda za oba su priblino podjednake. Strunjaci za nastanak
ivota osporili su pretpostavku da su najstariji organizmi ivjeli na visokim
temperaturama zato to se jo vode rasprave o valjanosti metoda kojima se
odreuje mjesto organizama na granama stabla ivota. Osim toga,
raunalni programi koji ispituju koliko je razliitih tipova spojeva
postojalo u prastarim molekulama RNK, bliskim srodnicima DNK koji su
joj, kako izgleda, prethodili u povijesti ivota, ukazuju na to da su se
spojevi kojima pogoduje visoka temperatura pojavila tek nakon to je ivot
ve neko razdoblje postojao na razmjerno niskim temperaturama.
I tako, rezultat najdetaljnijih istraivanja, kako se ve to esto dogaa
u znanosti, pokazuje se neodreen za one koji vole sigurne rezultate. Iako
moemo rei kada otprilike se ivot pojavio na Zemlji, nije nam poznato ni
gdje se ni kako taj udesan dogaaj zbio. Paleobiolozi su nedavno nazvali
zagonetnog pretka sveukupnog zemaljskog ivota LUCA (Last Universal
Common Ancestor posljednji univerzalni zajedniki predak).
(Obratite pozornost na to koliko su vrsto ovi znanstveni umovi ostali
vezani za na planet: trebalo je, naime, nazvati ovog praroditelja LECA:
Last Earthly Common Ancestor posljednji zemaljski zajedniki
predak.) Za sada, davanje imena ovom pretku skupini primitivnih
organizama koji su svi imali zajednike gene samo naglaava koliki jo
put moramo prevaliti da bismo konano podigli veo s tajne nastanka
ivota.
Na rjeenje ovog problema ne potie nas samo prirodna radoznalost
da saznamo vlastiti nastanak. Razliiti nastanci ivota podrazumijevaju
razliite mogunosti njegove pojave, razvoja i opstanka, kako ovdje tako i
drugdje u svemiru. Primjera radi, dno zemaljskih oceana vjerojatno je
najpostojaniji ekosustav na planetu. Ako bi neki divovski asteroid udario u
Zemlju i potpuno unitio ivot na povrini, oceanski ekstremofili gotovo
sigurno bi neugroeno nastavili svoje bezbrino postojanje. Moda bi se
ak razvili i opet naselili povrinu Zemlje poslije svake ovakve kataklizme.
ak i kada bi Sunce tajanstveno nestalo iz sredita naega sustava, a
Zemlja samostalno plovila svemirom, ovaj dogaaj teko bi uope
zavrijedio panju medija ekstremofila, jer bi se ivot blizu podmorskih
izvora nastavio bez ikakvog poremeaja. No, za 5 milijarda godina naa
zvijezda postat e crveni div, proirivi se do ruba unutranjeg Sunevog
sustava. Prvo e zemaljski oceani prokljuati, pa e ak i sama Zemlja
djelomino ispariti. A to e biti loa vijest za sve oblike ivota na naem
planetu.
iroka rasprostranjenost ekstremofila na Zemlji otvara jedno duboko
pitanje: moe li ivot postojati u njedrima mnogih planeta i planetezimala
skitnica izbaenih iz Sunevoga sustava tijekom njegovog stvaranja?
Njihovi geotermalni rezervoari mogli bi trajati milijardama godina. to
je s bezbroj planeta koji su silom poslani u progonstvo iz drugih zvjezdanih
sustava diljem svemira? Je li mogue da meuzvjezdani prostor vrvi od
ivota koji je nastao i razvio se duboko u unutranjosti planeta bez
matinih zvijezda? Prije no to su astrofiziari shvatili znaaj ekstremofila,
zamiljali su zonu pogodnu za ivot koja okruuje svaku zvijezdu i u
kojoj voda ili neki drugi medij moe ostati u tekuem stanju, to bi
omoguilo molekulama da se gibaju, stupaju u meudjelovanje i stvaraju
jo sloenije molekule. Danas moramo preoblikovati ovu zamisao. Zona
pogodna za ivot nipoto vie nije ograniena samo na malo podruje oko
zvijezda koje dobiva odgovarajuu koliinu svjetlosti, ve moe biti bilo
gdje, pri emu je odrava ne samo toplina koja joj stie sa zvijezde nego i
lokalni izvori koji se uglavnom napajaju energijom radioaktivnog stijenja.
Kua tri medvjedia iz poznate bajke moda nije bila ba izuzetna. Svaiji
dom, ak i onaj u kojem ive tri praia, mogao bi uvijek imati zagrijanu
hranu.
Bila bi to doista vidovnjaka bajka koja prua nadu. ivot ne samo
da nije rijedak i vrijedan ve bi mogao biti podjednako est kao i planeti.
Sve to nam preostaje je da ga pronaemo.

16.

POTRAGA ZA IVOTOM
U SUNEVOM SUSTAVU

Mogunost postojanja ivota izvan Zemlje stvorila je nova zvanja
kojima bi se moglo baviti puno ljudi, a podruje njihovog djelovanja nalazi
se pred procvatom. Astrobiolozi ili bioastronomi posveeni su
prouavanju izvanzemaljskog ivota u bilo kojem obliku. Za sada,
astrobiolozi mogu naelno razmiljati o izvanzemaljskom ivotu ili
oponaati izvanzemaljske uvjete kojima izlau ili zemaljske oblike ivota,
provjeravajui njihovu sposobnost opstanka u tekim i nepoznatim
uvjetima, ili mjeavine neivih molekula, poduzimajui pokuse poput
pokusa Miller i Ureya, odnosno idui tragom Wchterhusera.
Povezivanjem naelnih razmiljanja i eksperimenata doli su do nekoliko
ope prihvaenih zakljuaka koji imaju u mjeri u kojoj se odnose na
stvaran svemir vrlo znaajne posljedice. Astrobiolozi smatraju da je za
postojanje ivota u svemiru nuno sljedee:
Izvor energije;
Vrsta atoma koja omoguava nastanak sloenih sklopova;
Tekue otapalo u kojem bi se molekule mogle kretati i stupati u
meudjelovanja;
Dovoljno vremena da ivot zaiskri i da se razvije.
Na ovom kratkom popisu, prva i etvrta toka nisu ozbiljna prepreka.
Svaka zvijezda u svemiru izvor je energije, a sve one, osim najmasivnijih 1
posto, traju stotinama milijuna ili milijarda godina. Nae Sunce, na primjer,
postojano je oplakivalo Zemlju toplinom i svjetlou tijekom posljednjih 5
milijarda godina, a to e nastaviti initi jo koju milijardu. Osim toga,
uvjerili smo se da ivot moe postojati potpuno bez Suneve svjetlosti tako
to e potrebnu energiju dobivati geotermalnim grijanjem i kemijskim
reakcijama. Geotermalna energija djelomino potjee od radioaktivnosti
izotopa elemenata kao to su kalij 40, torij i uranij, ije se vrijeme
poluraspada mjeri milijardama godina to je usporedivo sa ivotnim
vijekom zvijezda slinih Suncu.
Zemaljski ivot zadovoljava drugu toku temelji se na elementu
ugljiku koji omoguava izgradnju sloenih sklopova. Ugljikovi atomi
mogu se povezati s jednim, dva, tri ili etiri druga atoma, to ih ini
kljunim elementom sveukupnog ivota za koji znamo. Nasuprot tome,
atomi vodika mogu se povezati samo s jo jednim atomom, a atomi kisika s
jednim ili dva. Kako se atomi ugljika mogu povezati ak s etiri druga
atoma, ukljuivo i drugi atom ugljika, oni su kraljenica, svih, osim
najjednostavnijih, molekula u ivim organizmima, poput bjelanevina ili
eera.
Sposobnost ugljika da gradi sloene molekule uinila ga je jednim od
etiri najzastupljenija elementa, uz vodik, kisik i duik, u svim zemaljskim
oblicima ivota. Vidjeli smo da iako se meu etiri najzastupljenija
elementa u Zemljinoj kori nalazi samo jedan od ova etiri, meu est
najzastupljenijih elemenata u svemiru prisutna su sva etiri kljuna
elementa zemaljskoga ivota, uz inertne plinove helij i neon. Ova injenica
mogla bi ii u prilog hipotezi da je ivot na Zemlji poeo u zvijezdama ili u
tijelima koja su im po sastavu slina. U svakom sluaju, injenica da ugljik
sainjava razmjerno malen postotak Zemljine povrine, a veliki postotak
sastava svih ivih bia, potvruje da ovaj element igra kljunu ulogu u
grai ivota.
Je li ugljik bitan za ivot i diljem svemira? Kakvo je stanje sa
silicijem, koji se esto javlja u znanstvenofantastinim djelima kao
temeljni atom egzotinih oblika ivota? Poput atoma ugljika, i atomi
silicija takoer mogu vezati ak etiri druga atoma, ali narav ovih veza je
takva da silicij znatno zaostaje za ugljikom u ulozi kljunog atoma sloenih
molekula. Ugljikove veze s drugim atomima su naime prilino slabo, tako
da se njegovi spojevi s kisikom, vodikom i samim sobom razmjerno lako
raskidaju. Ovo omoguava molekulama na bazi ugljika graditi stalno nove
spojeve prilikom sudaranja i stupanja u meudjelovanje, to je od bitne
vanosti za metaboliku aktivnost svakog oblika ivota. Za razliku od toga,
silicij se vrsto vee za mnoge druge vrste atoma, a osobito za kisik.
Zemljina kora se velikim dijelom sastoji od silikatnih stijena, a to su u
kemijskom smislu spojevi silicijevih i kisikovih atoma, tako vrsto
povezanih da mogu potrajati milijunima godina te zato ne mogu
sudjelovati u izgradnji novih vrsta molekula.
Razlika u nainu na koji se atomi silicija i ugljika veu s drugim
atomima ukazuje na to da se moe oekivati s velikom vjerojatnou da e
molekule izvanzemaljskog ivota imati ugljinu, a ne silicijsku podlogu.
Osim ugljika i silicija, samo neki egzotini elementi, ija je zastupljenost u
svemiru daleko nia od zastupljenosti ova dva elementa, mogu se povezati
s etiri druga atoma. Vrlo su mali izgledi da negdje drugdje u svemiru
ivot kao temelj koristi atome, recimo, germanija na isti nain na koji
zemaljski ivot koristi ugljik.
Trea toka onog popisa astrobiologa o nunim uvjetima za ivot
navodi da postoji otapalo u kojem se molekule mogu kretati i stupati u
meudjelovanje. Pojam otapala istie da je to tekuina takve naravi da
omoguava gibanje molekula i stupanje u meudjelovanje u onome to
kemiari nazivaju otopina. Tekuine doputaju razmjerno visoke
koncentracije molekula, ne ograniavajui pritom previe njihovo kretanje.
Za razliku od toga, vrsta tijela fiksiraju atome i molekule. Oni se, dodue,
i tu se mogu sudarati i stupati u meudjelovanje, ali to ine znatno sporije
nego u tekuinama. U plinovima e se tekuine kretati jo slobodnije nego
u tekuinama, kao i nesmetano sudarati, ali tu se sudari i meudjelovanja
zbivaju znatno rjee nego u tekuinama zato to je tekuina gua od plina
najmanje tisuu puta. Da nam je samo dovoljno svijeta i vremena, kao
to je to napisao Andrew Marvell, mogli bismo otkriti ivot koji se raa u
plinovima umjesto u tekuinama. U stvarnom svemiru, starom samo 14
milijarda godina, astrobiolozi ne oekuju da e pronai ivot koji je
potekao iz plinovite smjese. Umjesto toga, oekuju da e se sveukupni
izvanzemaljski ivot, jednako kao i sav ivot na naem planetu, sastojati od
vrea tekuine u kojima se odigravaju sloeni kemijski procesi tijekom
sudaranja molekula i stvaraju novih spojeva.
Mora li ta tekuina biti voda? Mi ivimo na vodenom planetu iji
oceani prekrivaju gotovo tri etvrtine povrine. To nas ini jedinstvenim u
naem Sunevom sustavu, a moda je na planet po tome vrlo neobian u
cijeloj Galaktici. Voda, koja se sastoji od dva meu est najobilnije
zastupljenih elemenata u svemiru, nalazi se barem u skromnim koliinama
u kometima, u meteoritima, kao i na veini Sunevih planeta i njihovih
mjeseca. S druge strane, tekua voda u Sunevom sustavu postoji sigurno
jedino na Zemlji, a ocean ispod ledene povrine najveeg Jupiterovog
mjeseca Europe jo uvijek nije sigurno utvrena injenica. Mogu li od neki
drugih spojeva biti tekua mora ili jezera u kojima bi molekule imale dobru
radnu sredinu za izgradnju ivota? Tri najzastupljenija spoja koja mogu
ostati u tekuem stanju u znaajnijem temperaturnom rasponu su amonijak,
etan i metil-alkohol. Molekule amonijaka sastoje se od tri atoma vodika i
jednog duika, etan od dva atoma vodika i dva ugljika, a metil-alkohol od
etiri atoma vodika, jednog ugljika i jednog kisika. Kada razmatramo
mogunosti postojanja izvanzemaljskog ivota, moemo zamisliti
stvorenja koja koriste amonijak, etan ili metil-alkohol na isti nain na koji
zemaljski ivot koristi vodu kao sredinu u kojoj se ivot vjerojatno zaeo
i u kojoj se molekule mogu, susreui se i razdvajajui se, razvijati u sve
sloenije oblike. etiri Suneva divovska planeta raspolau ogromnim
koliinama amonijaka, uz manje koliine metil-alkohola i etana, dok
Saturnov veliki mjesec Titan vjerojatno ima jezera tekueg etana na svojoj
hladnoj povrini.
Izbor neke vrste molekula kao osnovne tekuine za ivot automatski
trai preduvjet da ta tvar mora ostati u tekuem stanju. Ne bismo oekivali
da ivot nastane u antarktikoj ledenoj kapi ili u oblacima bogatim
vodenom parom, budui da je potrebno tekue stanje ivotne sredine za
obilna i esta meumolekularna djelovanja. Pod atmosferskim tlakovima
poput onoga na povrini Zemlje voda ostaje u tekuem stanju izmeu 0 i
100 stupnjeva Celzija. Sva tri spomenuta alternativna otapala nalaze se u
tekuem stanju na znatno niim temperaturama od vode. Amonijak se, na
primjer, ledi na 78 stupnjeva Celzija, a isparava na 33 stupnja. Ova
okolnost onemoguava amonijaku da bude tekue otapalo za zemaljski
ivot, ali na svijetu s temperaturom od nae niom za 75 stupnjeva, gdje
voda nikada ne bi mogla posluiti kao otapalo za ivot, amonijak bi to
mogao biti.
Najznaajnija osobiina vode nije njezino hvale vrijedno svojstvo da
je univerzalno otapalo, o emu smo uili na satovima kemije, a niti irok
temperaturni raspon u kojem ostaje u tekuem stanju. Najvanija odlika
vode je to to se ona, za razliku od mnogih stvari raunajui i samu vodu
koje se pri hlaenju smanjuju i postaju gue, iri kada joj temperatura
padne ispod 4 stupnja Celzija i postaje sve manje gusta kako joj se
temperatura sputa prema nuli. A onda, kada se zamrzne na 0 stupnjeva
Celzija, pretvara se u tvar koja je rjea od tekue vode. Led pluta po
povrini, to je odlina vijest za ribe. Tijekom zime, kada se temperatura
zraka spusti ispod toke ledita, voda na +4 stupnja ide prema dnu i ostaje
tamo zato to je gua od hladnije vode iznad, dok se sloj leda stvara samo
na povrini, izolirajui topliju vodu pod sobom.
Da nije ovog smanjenja gustoe vode ispod 4 stupnja, bare i jezera
zamrzavali bi se odozdo nagore, a ne obrnuto. U tom sluaju, kad god bi
temperatura zraka pala ispod toke ledita, gornji sloj jezera ohladio bi se i
potonuo na dno, dok bi se toplija voda podigla odozdo. Ovo bi ubrzo
dovelo do sputanje temperature vode na nula stupnjeva kada bi se
povrinski sloj poeo smrzavati. Tada bi gui, vrsti led potonuo na dno.
Ako se cijeli korpus vode i ne bi smrzao sav odjednom odozgo nagore,
gomilanje leda na dnu konano bi nakon nekog vremena dovelo do
potpuno smrzavanja. Na takvom svijetu, pecanje na ledu davalo bi jo
mravije rezultate nego na Zemlji, jednostavno zato to bi sve ribe bile
zaleene. Ribii na ledu nali bi se ili na sloju leda koji je potonuo ispod
preostale tekue vode ili na gornjem dijelu potpuno zaleenog korpusa
vode. Vie nam ne bili potrebni ledolomci da prelazimo preko smrznutog
Arktika: ili bi cijeli Arktiki ocean ve bio potpuno zaleen, ili bi smrznuti
dijelovi potonuli na dno, te bismo tako mogli slobodno ploviti bez ledenih
prepreka. Mogli bismo takoer klizati po smrznutim jezerima bez straha da
emo propasti u vodu kroz puknuti led. U ovom alternativnom svijetu,
ledene kocke i ledeni bregovi bi potonuli, te bi tako 1912. godine Titanic
sigurno stigao u njujorku luku, nepotopiv, kako je to reklamirano.
S druge strane, moda ovdje dolaze do izraaja predrasude
stanovnika srednjih zemljopisnih irina. Veini zemaljskih oceana ne
prijeti opasnost da se zalede, bilo odozdo, bilo odozgo. Ako bi led potonuo,
Arktiki ocean bi se zamrznuo, a isto bi se dogodilo s Velikim jezerima i
Baltikim jezerom. Brazil i Indija tada bi postali svjetske sile, preuzevi
primat od Europe i SAD, ali ivot na Zemlji opstao bi i napredovao.
Prihvatimo za sada hipotezu da voda ima znaajne prednosti u
odnosu na svoje glavne alternativce, amonijak i metil-alkohol, te da e se
zato veina oblika izvanzemaljskog ivota, ako ne i svi, oslanjati na isto
otapalo kao i zemaljski ivot. Drei se ove pretpostavke, kao i injenice
da su sirovine za ivot, ugljikovi atomi, vrlo zastupljene, odnosno da
ivotu na raspolaganju stoje duga razdoblja za nastanak i razvoj, otisnimo
se na putovanje do naih susjeda. Jedino emo ovoga puta staro pitanje
Gdje je ivot? zamijeniti novim: Gdje je voda?
* * *

Ako biste prosuivali na temelju izgleda nekih suhih i nepogodnih
mjesta u Sunevom sustavu, mogli biste zakljuiti da je voda, koje na
Zemlji ima u izobilju, rijetkost drugdje u Galaktici. Ali od svih molekula
koji se mogu napraviti od tri atoma voda je daleko najzastupljenija
uglavnom zato to njeni sastojci, vodik i kisik, zauzimaju prvo i tree
mjesto na popisu elemenata u svemiru. Ova injenica navodi nas da
umjesto pitanja zato neka tijela imaju vodu postavimo sljedee pitanje:
kako to da na svim nebeskim tijelima nema velike koliine ove
jednostavne molekule.
Kako je Zemlja stekla oceane vode? Mnogobrojni krateri na Mjesecu
su svjedoanstvo da je ovo nebesko tijelo bilo bombardirano iz svemira
tijekom cijele svoje povijesti. Razumno se zato moe pretpostaviti da je i
Zemlja bila izloena mnogim udarima. tovie, vee dimenzije i jaa
gravitacija naeg planeta podrazumijevaju da su ga pogaala vea tijela
znatno ee negoli naeg prirodnog satelita. Tako je bilo od njegovog
postanka, pa sve do danas. Uostalom, Zemlja se nije izlegla iz
meuzvjezdane praznine kao ve oblikovana kugla ve je nastajala u
oblaku kondenzirajuega plina iz kojeg su takoer izgraeni Sunce i ostali
planeti. U ovom procesu Zemlja je rasla, ukljuujui u sebe veliki broj
sitnih, vrstih estica, a zatim i asteroide bogate mineralima i komete
bogate vodom. Koliko su se esto dogaali sudari? Broj kometa koji su u
rano doba udarali u Zemlju mogao je biti dovoljno veliki da na ovaj nain
dobijemo vodu koja ispunjava sve dananje oceane. Ovu hipotezu i dalje
prate nedoumice (i proturjenosti). Voda koju smo otkrili u Halleyevom
kometu sadri znatno vee koliine deuterija nego voda na Zemlji; deuterij
je izotop vodika koji ima jedan neutron u jezgri. Ako su nam oceani stigli
putem kometa, onda su se oni koji su udarali u Zemlju ubrzo nakon
nastanka Sunevoga sustava morali, po kemijskom sastavu, znatno
razlikovati od dananjih kometa ili barem od one vrste kometa kojoj
pripada Halleyev.
U svakom sluaju, kada onome to smo dobili putem kometa dodamo
i vodenu paru koja je izbaena u atmosferu pri vulkanskim erupcijama,
dobivamo upravo onu koliinu povrinske vode kojom raspolaemo danas.
Ako elite posjetiti mjesto bez vode i zraka, ne morate ii dalje od
naeg Mjeseca. Gotovo potpuno nulti atmosferski tlak na naem prirodnom
satelitu, udrueno s okolnou da dani tamo traju po etrnaest zemaljskih
dana, kada se temperatura penje iznad 100 stupnjeva Celzija, dovelo bi do
brzog isparavanja kojih god koliina vode. Tijekom, takoer dvotjedne,
lunarne noi temperatura se moe spustiti na 120 i manje stupnjeva Celzija
ispod nule, to je dovoljno da se sve zamrzne. Astronauti misije Apollo koji
su posjetili Mjesec ponijeli su zato sa sobom vodu i zrak (kao i
klimatizaciju) koji su im bili potrebni za dvosmjerno putovanje.
Bilo bi neobino, meutim, da je Zemlja dobila velike koliine vode,
dok je na Mjesecu uope nema. Jedna mogunost, koja je svakako barem
djelomino tona, je da je voda zbog slabije gravitacije Mjeseca isparila s
njegove povrine znatno bre nego sa Zemlje. Prema drugoj mogunosti,
astronauti koji su posjetili Mjesec nisu, zapravo, morali nositi vodu sa
sobom. Naime, lunarni umjetni satelit Clementine, na kojem se nalazio
ureaj za otkrivanje neutrona koji se oslobaaju pri sudaru brzih
meuzvjezdanih estica s atomima vodika, pruio je potporu staroj
pretpostavci da se ispod kratera blizu Mjeseevog sjevernog i junog pola
nalaze leita duboko zamrznutog leda. Ako Mjesec pogaa prosjean broj
udara meuplanetnih gromada godinje, onda bi se meu ovima trebali
povremeno nai i krupniji kometi bogati vodom, poput onih koji su pali na
Zemlju. Koliko bi, zapravo, veliki mogli biti ovi kometi? U Sunevom
sustavu nalazi se mnotvo kometa koji bi se mogli rastopiti u jezero
ogromno poput jezera Erie.
Iako se ne moe oekivati da novonastalo jezero opstane tijekom vie
lunarnih dana na temperaturi od preko 100 stupnjeva Celzija, svaki komet
koji je udario u dno nekog dubokog kratera blizu Mjeseevih polova (ili
sama napravio krater) ostao bio zaodjenut tamom zato to su to jedina
mjesta na naem prirodnom satelitu gdje Sunce ne sjaji. (Ako ste mislili
da je jedna strana Mjeseca uvijek tamna, onda su vas na tu pogreku naveli
mnogi izvori, meu njima moda i album Pinka Floyda iz 1973. pod
naslovom Tamna strana Mjeseca.) Kako to znaju stanovnici Arktika i
Antarktika koji oskudijevaju u svjetlosti, Sunce se na tim podrujima
nikada ne die visoko, bez obzira na doba dana ili na godinje doba. A sad
zamislite da ivite na dnu kratera iji se rubovi uzdiu do visine koju Sunce
nikada ne moe dosegnuti. Bez zraka koji bi rasprio Sunevu svjetlost po
sjenovitim dijelovima, ivjeli biste u vjenoj tami.
Ali ak i u hladnoj tami led polako isparava. Obratite pozornost na
ledene kocke u zamrzivau kako se vratite kui poslije dugog izbivanja:
veliina e im biti uoljivo manja nego prije vaeg polaska. Ako je,
meutim, led pomijean s vrstim esticama (kao to je to u kometima),
onda moe opstati tisuama i milijunima godina na dnu Mjeseevih
dubokih polarnih kratera. Baza koju bismo mogli podii na Mjesecu imala
bi velike koristi kada se nala u blizini ovakvog jezera. Osim vode za pie
koju bismo pribavljali otapanjem i filtriranjem leda, puno bismo dobili i
elektrolizom vode, razlaganjem vode na vodik i kisik. Mogli bismo
upotrijebiti vodik, uz neto kisika, kao aktivne sastojke raketnoga goriva,
dok bismo ostatak kisika upotrijebili za disanje. A u slobodnom vremenu
mogli bismo se prepustiti arima klizanja.
Iako je Venera po veliini i masi gotovo ista Zemlji, na planetsestra
razlikuje se po nekoliko znaajki od svih drugih planeta u Sunevom
sustavu. Venera ima vrlo debelu, gustu atmosferu od ugljinog dioksida pa
na njenoj povrini vlada stotinu puta jai tlak negoli na povrini Zemlje.
Osim stvorenja koja ive na velikim oceanskim dubinama, gdje vladaju
slini tlakovi, sva ostala iva bia sa Zemlje bila bi u trenu smrvljena na
Veneri. Ali najneobinije svojstvo ovog planeta su razmjerno mladi krateri
raspreni po njegovoj povrini. Iza ovog bezazlenog opisa krije se neka
katastrofa planetnih razmjera koja je nedavno stvorila mnotvo novih
kratera, uklonivi sve tragove prolih udara i tako nam uskratila priliku da
odredimo starost povrine planeta na temelju najstarijih kratera. To je
mogla uiniti i erozija izazvana nekom meteorolokom pojavom ogromnih
razmjera, kao to je globalni potop. Ali uzronik je mogla biti i neka
podjednako velika geoloka (tonije venusoloka) aktivnost, kao to je
kuljanje lave, koja je mogla pretvoriti povrinu Venere u ameriki
automobilski san potpuno asfaltirani planet. Ma to da je izazvalo ovo
brisanje starih kratera, vjerojatno se naglo zavrilo. No, i dalje ostaju vana
pitanja, osobito u svezi vode na Veneri. Ako se na ovom planetu zaista
odigrao planetni potop, gdje je onda nestala sva ta voda? Je li potonula
ispod povrine? Je li isparila u atmosferu? Ili je Venera moda bila
poplavljena nekom drugom tekuinom, a ne vodom? ak i ako nije bilo
potopa, Venera je vjerojatno neko imala podjednako vode kao i Zemlja.
to se dogodilo s njom?
ini se da je odgovor na pitanje kako je Venera izgubila vodu taj da
je voda postala pretopla pa isparila, a krivac za to je Venerina atmosfera.
Naime, molekule ugljinog dioksida proputaju vidljivu svjetlost, ali vrlo
djelotvorno spreavaju povratak infracrvenog zraenja u svemir. Iako gusta
atmosfera poput zrcala odbija dio svjetlosti, jedan dio se ipak uspije probiti
do Venerine povrine. Njome zagrijana povrina planeta onda zrai na
infracrvenom (toplinskom) podruju spektra, ali ovo zraenje ne moe se
probiti natrag u svemir. Blokiraju ga molekule ugljinog dioksida, te ono
zagrijava donju atmosferu i povrinu pod njom. Znanstvenici nazivaju ovo
blokiranje infracrvenog zraenja uinak staklenika po izvjesnoj analogiji
s prozorskim staklom koje proputa vidljivu svjetlost, ali ne proputa dio
infracrvene. Poput Venere i njene atmosfere, i Zemljina atmosfera takoer
stvara uinak staklenika koji je od velike vanosti za mnoge oblike ivota i
kojim se temperatura naeg planeta podie za oko 13 stupnjeva Celzija
iznad vrijednosti koja bi bila na povrini da nema ovakve atmosfere.
Glavnina uinka staklenika potjee od udruenog djelovanja molekula
vode i ugljinog dioksida. Budui da Zemljina atmosfera sadri samo jedan
desettisuiti dio ugljinog dioksida u odnosu na Venerinu, uinak
staklenika kod nas neznatan je u usporedbi s Venerom. No, mi
poveavamo postotak ugljinog dioksida tako to troimo fosilna goriva, te
se uinak staklenika postojano pojaava. Time nenamjerno sudjelujemo u
eksperimentu planetnih razmjera koji e nam otkriti koje su posljedice
dodatnog blokiranja odljeva topline u svemir. Na Veneri, uinak
atmosferskog staklenika, iza koga u cijelosti stoje molekule ugljinog
dioksida, podie temperaturu stotinama stupnjeva, tako da ona na povrini
dostie ak 500
0
C, kao u penici, po emu je ovaj planet najtopliji u
Sunevom sustavu.
Kako se Venera nala u ovom turobnom stanju? Znanstvenici koriste
zgodan naziv galopirajue djelovanje staklenika da opiu to se dogaa
kad infracrveno zraenje, kojem Venerina atmosfera ne doputa odlazak u
svemir, podie temperaturu i dovodi do isparavanja tekue vode. Poveana
koliina vode u atmosferi jo vie zaustavlja odljev infracrvenog zraenja,
ime se dodatno pojaava djelovanje staklenika; ovo sa svoje strane alje
jo vie vode u atmosferu, ime djelovanje staklenika postaje jo izrazitije.
Pri vrhu Venerine atmosfere Sunevo ultraljubiasto zraenje razbija
molekule vode na vodik i kisik. Zbog visoke temperature, vodikovi atomi
odlaze u svemir i vie nikada nee stvoriti vodu. Tijekom vremena, sva
voda koju je Venera svojevremeno imala na povrini ili blizu nje
nepovratno je isparila s planeta.
Slini procesi zbivaju se na Zemlji, ali u znatno manjem opsegu, jer
je naa atmosfera mnogo hladnija. Silni oceani prekrivaju glavninu
povrine naeg planeta, premda oni ine, zbog male dubine, samo oko
jedan pettisuiti dio ukupne mase Zemlje. No, ak i ovaj mali dio tei
ogromnih 1,5 trilijuna tona, od ega je 2 posto uvijek zamrznuto. Ako bi se
na Zemlji ikada dogodilo galopirajue djelovanje staklenika poput onog
koje je pogodilo Veneru, naa atmosfera zarobila bi vee koliine Suneve
energije, to bi izazvalo porast temperature zraka te brzo isparavanja
oceana koji bi prokljuali. Bio bi to lo razvoj dogaaja. Osim oiglednog
unitenja Zemljine flore i faune, ivotu na naem planetu naroito bi teko
palo to to bi atmosfera ulaskom vodene pare u nju postala tri stotine puta
masivnija. Bili bismo skuhani i smlavljeni zrakom kojeg (sada) diemo.
Naa oaranost planetima (a i neznanje o njima) nije ograniena
samo na Veneru. Sa svojim davno isuenim, krivudavim rijenim koritima,
plavnim ravnicama, deltama, mreom pritoka, erodiranim kanjonima, Mars
je jednom morao biti iskonski raj tekue vode. Ako se ijedno mjesto u
Sunevom sustavu, osim Zemlje, ikada moglo pohvaliti velikim zalihama
vode, onda je to bio Mars. Meutim, zbog jo nedovoljno poznatih nam
razloga to se promijenilo: povrina dananjega Marsa potpuno je suha.
Detaljna ispitivanja Venere i Marsa, susjednih planeta, nagoni nas da
novim oima vidimo Zemlju i shvatimo koliko je krhki na svijet, sa
svojom povrinom koju velikim dijelom prekriva tekua voda.
Poetkom dvadesetoga stoljea, matovita promatranja Marsa koja je
pokrenuo poznati ameriki astronom Percival Lowell navela su ga na
pretpostavku da je napredna marsijanska civilizacija izgradile sloenu
mreu kanala kako bi prenijele vodu s polarnih ledenih kapa do naseljenijih
srednjih zemljopisnih irina. Da bi objasnio ono to je vidio, Lowell je
zamislio civilizaciju na umoru koja iscrpljuje svoje zalihe vode (poput
suvremenog amerikog grada Phoenixa koji otkriva da rijeka Colorado nije
nepresuna). U svojoj detaljnoj, ali i pogreno postavljenoj hipotezi pod
naslovom Mars kao kolijevka ivota, objavljenoj 1909. Lowell je jadikovao
zbog hidrolokih muka marsovske civilizacije, u iji je slom bio uvjeren.
Mars je doista toliko suh da na njegovoj povrini ne moe opstati
nikakav ivot. Polako ali sigurno, vrijeme e dokrajiti sav ivot, ako to
ve nije uinilo. Kada zgasne i posljednji ar ivota, planet e se nastaviti
kretati svemirom kao mrtav svijet ija je evolucija zauvijek zavrena.
Lowell je, meutim, u jednom bio u pravu. Ako je na Marsu ikada
postojala civilizacija (ili bilo koji oblik ivota) kojoj je bila potrebna
povrinska voda, ona se svakako suoila s katastrofom zato to je neko u
povijesti Marsa i zbog nepoznatih razloga nestala cjelokupna voda s
povrine, te je tako ivot pogodila sudbina premda u prolosti, a ne u
sadanjosti koju je Lowell opisao. Za planetne geologe i dalje je potpuna
tajna to se dogodilo s vodom koja je obilno tekla povrinom Marsa prije
nekoliko milijarda godina. Mars sada ima izvjesne koliine vodenog leda u
polarnim kapama koje se sastoje poglavito od smrznutog ugljinog
dioksida (suhi led), kao i sasvim malo vodene pare u atmosferi. Iako se u
polarnim kapama jedino nalaze znaajnije koliine vode za koje se danas
zna na Marsu, ukupna koliina toga leda daleko je ispod one potrebne da se
objasne morfoloki oblici na Marsovoj povrini koji ukazuju na obilje
tekue vode neko na tom planetu.
Ako glavnina nekadanje vode Marsa nije isparila u svemir, onda se
ona vjerojatno skriva ispod povrine gdje je zarobljena u potpovrinskom
permafrostu. Ima li dokaza za to? Vjerojatnije je da e se kod velikih
kratera na Marsovoj povrini zamijetiti osueni tragovi prelijevanja blata.
Ako je permafrost na veoj dubini, do njega se moglo stii jedino pri
velikim sudarima. Energija koja se oslobaa pri ovakvim sudarima otopila
bi potpovrinski led koji bi pokuljao prema povrini. Krateri kod kojih su
zamijeeni tragovi blata ei su na hladnim, polarnim zemljopisnim
irinama upravo tamo gdje bi se oekivalo da sloj permafrosta bude
najblii Marsovoj povrini. Prema optimistikim procjenama, ako bi se iz
permafrosta otopio potpovrinski led, dobilo bi se dovoljno vode da pokrije
cijeli planet oceanom dubine nekoliko desetaka metara. Temeljna potraga
za suvremenim (ili fosilnim) ivotom na Marsu mora obuhvatiti ispitivanje
na mnogim mjestima, osobito ispod povrine planeta. to se tie
vjerojatnosti da se na Marsu nae ivot, veliko pitanje na koje treba dati
odgovor glasi: postoji li sada, bilo gdje na Marsu, tekua voda?
Dio odgovora potjee iz naeg znanja fizike. Na povrini Marsa ne
moe biti tekue vode zato to to ne doputa tamonji atmosferski tlak koji
ne dostie ni 1 posto Zemljinog. Kao to to znaju hrabri planinari, voda
isparava na sve niim temperaturama kako se penjemo to vie. Na vrhu
Chomolungme (poznatom i pod nepotrebnim engleskim nazivom Mt.
Everest, prim. prev.), tlak zraka je samo etvrtina onoga s povrine mora,
pa voda vrije ve na 50 stupnjeva Celzija. Na visini od 36 kilometara, gdje
je atmosferski tlak samo 1 posto od onoga na razini mora, voda vrije na
oko 5 stupnjeva Celzija. Popnite se jo nekoliko kilometara i tekua voda
e vreti na 0 stupnjeva odnosno, isparit e im se nae u otvorenom
prostoru. Strunjaci koriste izraz sublimacija za prijelaz neke tvari iz
vrstog u plinovito stanje bez meukoraka u obliku tekueg stanja.
Starijima meu nama sublimacija je poznata iz mladosti, kada je prodava
sladoleda podizao arobni poklopac ispod kojega se ukazivala ne samo
slastica nego i komad suhog leda koji ju je odravao u hladnom stanju.
Suhi led bio je sladoledaru znatno korisniji od obinog vodenog leda: on,
naime, prelazi izravno iz krutog u plinovito stanje, tako da za njim ne
ostaje voda koju treba brisati. Poznata je detektivska pria o ovjeku koji
se objesio tako to se popeo na kocku suhog leda i stavio omu oko vrata.
Led je ispario i oma se zategla, a inspektori nikako nisu mogli
odgonetnuti kako je to izveo (osim ako nisu paljivo ispitali atmosferu u
prostoriji).
Ono to se dogaa s ugljinim dioksidom (suhim ledom) na povrini
Zemlje zbiva se s vodom na povrini Marsa. Ondje voda ne moe postojati
u tekuem stanju, ak i kada se temperatura za nekog toplog dana popne i
iznad 0 stupnjeva Celzija. Ovo kao da je gasilo svaku nadu da na Marsu
moe biti ivota ali onda smo shvatili da tekua voda moe postojati
ispod povrine. Budue ekspedicije na Mars, iji e jedan od zadataka
svakako biti ispitivanje mogunosti postojanja drevnog ili suvremenog
ivota na crvenom planetu, obratit e posebnu panju na podruja gdje je
najpogodnije buiti povrinu da bi iz ovih buotina potekao eliksir ivota
voda.
Iako je voda eliksir, nju prirodoznanstveno nepismeni ljudi mogu
lako proglasiti za pogubnu tvar koju po svaku cijena treba izbjegavati.
Godine 1997. Nathan Zohner, etrnaestogodinji uenik kole u mjestu
Eagle Rock, amerika savezna drava Idaho, sastavio je sada ve slavnu
(meu popularizatorima znanosti) anketu na jednom znanstvenom sajmu, s
namjerom da ispita antitehnoloka raspoloenja ljudi i njihovu odbojnost
prema kemiji. Zohner je pozivao ljude da potpiu peticiju kojom se
zahtijevala ili stroga kontrola ili potpuna zabrana dihidrogen monoksida.
Naveo je niz opasnih svojstava ove tvari bez okusa i bez mirisa:
Glavni je sastojak kiselih kia
Otapa gotovo sve to dolazi u dodir s njom
Moe biti pogubna ako sluajno ue u dine putove
U plinovitom stanju moe izazvati teke opekotine
Pronaena je u tumorima kod pacijenata koji boluju od
neizljeivog oblika raka
etrdeset troje od pedeset ljudi kojima se Zoner obratio potpisalo je
ponuenu peticiju, estoro je bilo neodluno, dok je samo jedan bio veliki
poklonik strane molekule i odbio je potpisati. Osamdeset est posto
ispitanika sloilo se, dakle, sa zabranom koritenja dihidrogen monoksida
(H
2
O).
Moda je to ono to se dogodilo s vodom na Marsu.
Venera, Zemlja i Mars pouno su svjedoanstvo o dobrim i loim
stranama ovisnosti o vodi (ili moda drugom otapalu) kao kljuu ivota.
Razmiljajui o tome gdje bi mogli potraiti tekuu vodu, astronomi su se
prvobitno usredotoili na planete koji krue na takvoj udaljenosti oko
matinih zvijezda da voda na njima moe postojati u tekuem stanju ni
predaleko, dakle, ni preblizu. Tako poinje bajka o Zlatokosoj.
Jednom davno prije neto vie od etiri milijarde godina
oblikovanje Sunevoga sustava bilo je gotovo privedeno kraju. Venera se
nala dovoljno blizu Suncu da njegova energija pretvori u paru sve
eventualne zalihe vode na planetu. Mars je, pak, bio toliko daleko da je
voda na njemu postala zauvijek zamrznuta. Samo je jedan planet, Zemlja,
bio na pravoj udaljenosti da voda bude u tekuem stanju, te je tako
njezina povrina postala savrena za ivot. Ovo podruje oko Sunca, na
kojem je voda ostajala u tekuem stanju, dobilo je naziv nastanjiva zona.
I Zlatokosa je voljela prave stvari. Kaa u jednoj zdjeli u brvnari
Tri Medvjeda bila je pretopla, druga je bila prehladna, dok je trea bila na
pravoj temperaturi, te je ona nju pojela. U spavaoj sobi na katu jedan
krevet bio je pretvrd, drugi premekan, a tek trei pravi, te je tako
Zlatokosa zaspala u njemu. Kada su se Tri Medvjeda vratila kui,
ustanovili su ne samo da nema jedne kae nego i da Zlatokosa spava u
jednom od kreveta. (Ne sjeamo se kako se bajka zavrava, ali i dalje nam
nije jasno zato Tri Medvjeda svederi, na vrhu hranidbenog lanca nisu
pojeli Zlatokosu.)
Razmjerna nastanjivost Venere, Zemlje i Marsa zagolicala bi
Zlatokosu, premda su stvarne povijesti ovih planeta ipak neto sloenije od
tri zdjele kae. Prije etiri milijarde godina, zaostali kometi bogati vodom i
asteroidi bogati mineralima i dalje su reetali povrine planeta, premda
znatno rjee nego na samom poetku. Ovaj svemirski bilijar izazvao je to
da se neki planeti priblie Suncu, dok su se drugi pomaknuli na dalje staze.
A meu desetcima nastalih planeta bilo je i onih koji su se nali na
nestabilnim stazama, pa zavrili ivot sudarom sa Suncem ili Jupiterom,
dok su drugi potpuno izbaeni iz Sunevoga sustava. Na kraju, ono malo
planeta to je ostalo imalo je prave staze koje su im omoguile opstanak
milijardama godina.
Zemlja se ugnijezdila na stazi ija je prosjena udaljenost od Sunca
oko 150 milijuna kilometara. Na toj udaljenosti Zemlja prima samo
dvomilijarditi dio (0,5 10
-9
) ukupne energije koju zrai naa zvijezda.
Ako pretpostavite da Zemlja upija svu energiju koju prima sa Sunca, onda
bi prosjena temperatura naeg planeta trebala biti oko 280 K (oko 7
stupnjeva Celzija), to je negdje na sredini izmeu prosjene zimske i
prosjene ljetne temperature. Pri normalnom atmosferskom tlaku voda se
mrzne na 273 K, a vrije na 373 K, to znai da smo na dobroj udaljenosti
od Sunca da gotovo sva voda planeta Zemlje sretno bude u tekuem stanju.
Ali ne treba prenagljivati sa zakljucima. U znanosti se ponekad
moe doi do tonih odgovora iz pogrenih razloga. Zemlja, zapravo, upija
samo oko dvije treine energije koju dobiva sa Sunca. Ostatak odbijaju
natrag u svemir povrina Zemlje (osobito oceani) i oblaci. Ako uraunamo
i ovo odbijanje, prosjena temperatura na Zemlji pada na 255 K (- 18 C),
to je znatno ispod ledita vode. Vjerojatno postoji neki imbenik koji
podie prosjenu temperaturu do ugodne razine.
Ali, opet ne treba uriti. Sve teorije o razvoju zvijezda govore nam da
je prije 4 milijarde godina, kada je ivot nastajao iz Zemljine praiskonske
juhe, Sunce bilo za treinu slabijeg sjaja nego to je danas, to bi prosjenu
temperaturu naeg planeta jo vie spustilo ispod toke ledita. Moda je u
dalekoj prolosti Zemlja jednostavno bila blia Suncu. Meutim, kad je
zavrilo rano razdoblje tekog bombardiranja iz svemira, nije postojao vie
nikakav mehanizam koji bi pomaknuo postojane staze naprijed-natrag kroz
Sunev sustav. Moda je djelovanje staklenika u atmosferi rane Zemlje
bilo jae u toj davnoj prolosti. Ne znamo to. Ono, meutim, to znamo je
da su nastanjive zone, kako su prvobitno zamiljane, bile od sporednog
znaaja za to moe li ivot postojati na nekom planetu unutar njih. Ovo je
postalo oito iz injenice da povijest Zemlje ne moemo objasniti na
temelju nekog jednostavnog modela nastanjive zone, a jo vie kad smo
shvatili da voda ili druga otapala ne moraju ovisiti o toplini matine
zvijezde da bi bili u tekuem stanju.
U naem Sunevom sustavu postoje dva dobra podsjetnika da ta
potraga za ivotom po modelu nastanjive zone ima ozbiljna ogranienja.
Jedan od njih nalazi se izvan podruja u kojem Sunce odrava vodu u
tekuem stanju, ali to ne smeta ovom svijetu da ima vodeni globalni ocean.
Drugi svijet, koji je daleko prehladan da bi na njemu postojala tekua voda,
nudi mogunost drugog tekueg otapala, otrovnog za nas, ali moda
povoljnog za drukije oblike ivota. Uskoro emo moi ispitati oba ova
svijeta robotskim istraivaima. No, da vidimo to trenutno znamo o
Europi i Titanu.
Jupiterov satelit Europa, koji je gotovo iste veliine kao na Mjesec,
proaran je mreom pukotina na povrini koje se mijenjaju u vremenskim
razmacima to se mjere tjednima ili mjesecima. Strunjacima za geologiju i
planetologiju ovakvo ponaanje govori da se povrina Europe gotovo
potpuno sastoji od vodenog leda, slinog divovskoj antarktikoj ledenoj
ploi koja prekriva itav svijet. A promjenjivi izgled pukotina i procijepa
na ovoj ledenoj povrini upuuje nas na izuzetan zakljuak: izgleda da ovaj
led pluta po globalnom oceanu. Samo uz pretpostavku postojanja tekuine
ispod ledene povrine znanstvenici na zadovoljavajui nain mogu
objasniti ono to su vidjeli zahvaljujui svemirskim letjelicama Voyager i
Galileo. Kako promjene na povrini uoavamo po cijeloj Europi, moemo
zakljuiti da pod njom mora postojati tekui ocean koji prekriva cijeli
svijet.
Koja bi to tekuina mogla biti i kako to da ona ostaje u tekuem
stanju? Planetolozi su na upeatljiv nain doli do jo dva prilino sigurna
zakljuka: tekuina je voda, a ostaje u tom stanju zbog plimnog djelovanja
divovskog planeta Jupitera na Europu. Budui da molekula vode ima vie
nego amonijaka, etana ili metil-alkohola, voda je najvjerojatniji kandidat za
tekuinu ispod Europinog leda, a postojanje smrznute vode takoer
ukazuje na to da u neposrednoj blizini mora postojati jo vode. Ali kako
voda moe ostati u tekuem stanju u blizini Jupitera, gdje je temperatura
koju stvara Sunce samo -150 stupnjeva Celzija? Unutranjost Europe
ostaje razmjerno topla zahvaljujui plinovitim silama Jupitera i dva
oblinja mjeseca, Ia i Ganimeda, koje neprekidno masiraju stijene u
Europi kako ona mijenja poloaj u odnosu na susjedna tijela. Svakog
trenutka, one strane Ia i Europe koje su blie Jupiteru izloene su snanijoj
gravitaciji velikog planeta nego li one udaljenije. Ova razlika u snazi
gravitacije blago izduuje vrste mjesece u smjeru prema Jupiteru. Ali
kako se udaljenost mjeseca od Jupitera mijenja dok krue svojim stazama,
utjecaj plime Jupitera razlika u snazi gravitacijskoga djelovanja na bliu i
dalju stranu takoer se mijenja, izazivajui mala pulsiranja ve
izoblienoga tijela. Ova promjenjiva izobliavanja zagrijavaju unutranjost
mjeseca. Poput lopte za skvo ili tenis koje neprekidno bivaju udarane, u
svakom sustavu koji biva izloen stalnim strukturnim naprezanjima
poveava se unutranja toplina.
Na udaljenosti od Sunca koja bi mu inae jamila vjenu okovanost
ledom, zahvaljujui razini ovih naprezanja Io je zavrijedio zvanje geoloki
najaktivnijega mjesta u cijelom Sunevom sustavu s vulkanima koji
bljuju lavu, rascjepima na povrini i tektonikom ploa. Dananji Io moe
se usporediti s ranom Zemljom, kada je na planet jo bio vrlo vru i na
povrini, kao posljedica srastanja brojnih manjih planetizimala. U
unutranjosti Ioa temperatura je toliko visoka da vulkani neprekidno
izbacuju spojeve sumpora i natrija mnogo kilometara iznad povrine
satelita. Temperatura na Iou previsoka je, zapravo, da voda opstane u
tekuem stanju, ali Europa, koja je manje izloena djelovanju plime zato
to je neto udaljenija od Jupitera, manje je zagrijana, premda ni to nije
beznaajno. Osim toga, Europin ledeni omota djeluje kao poklopac
ekspres-lonca na vodu koja se nalazi ispod, onemoguavajui joj da ispari,
ali omoguavajui joj da se milijardama godina ne smrzne. Koliko
moemo procijeniti, Europa je nastala s oceanom vode i ledom iznad njega
i uspela je ouvati taj ocean blizu toke ledita, ali ipak iznad nje, tijekom
etiri i pol milijarde godina svoje svemirske povijesti.
Astrobiolozi su zato kao glavni predmet istraivanja izabrali Europin
ocean. Nitko ne zna koliko je ledeni pokrov debeo; debljina bi mogla
iznositi od nekoliko desetina metara, pa do cijelog kilometra. S obzirom na
plodnost ivota u Zemljinim oceanima, Europa je najvjerojatniji kandidat u
Sunevom sustavu kada je rije o izvanzemaljskom ivotu. Zamislite da
odete tamo na pecanje pod ledom. Inenjeri i znanstvenici iz Laboratorija
za mlazni pogon u Kaliforniji imaju u planu svemirsku letjelicu koja bi se
spustila na Europu, nala (ili probuila) rubu u ledu i spustila kroz nju
podvodnu kameru za snimanje eventualnih primjeraka primitivnih ivih
bia koja plivaju ili puze po dnu.
Pridjev primitivni odraava naa oekivanja zato to bi tamonji
eventualni oblici ivota imali na raspolaganju samo male koliine energije.
No, otkrie velikih masa ivih organizama na dubini od dva kilometra i
veoj ispod bazaltnih stijena u dravi Washington, koji poglavito ive od
geotermalne topline, daje nadu da bismo jednoga dana mogli pronai u
oceanima Europe ive organizme vrlo razliite od svih zemaljskih. Ostaje,
meutim, jedno vano pitanje: da li ove stvorove nazvati -Europljanima?
Mars i Europa prva su dva kandidata za izvanzemaljski ivot u
Sunevom sustavu. Trei kandidat dvostruko je udaljeniji od Sunca nego
Jupiter i njegovi mjeseci. Saturn ima jedan divovski mjesec, Titan, koji je,
uz Jupiterov Ganimed, najvei mjesec u Sunevom sustavu. Dvostruko
vei od Mjeseca, Titan ima gustu atmosferu, po emu je jedinstven meu
mjesecima (a u ovom pogledu u prednosti je i u odnosu na planet Merkur
koji nije mnogo vei od Titana, ali zbog velike blizine Suncu s njega brzo
isparavaju svi plinovi). Za razliku od atmosfera Marsa i Venere, Titanova
atmosfera, vie desetaka puta gua od Marsove, uglavnom se sastoji od
molekula duika, ba kao i Zemljina. U prozirnom duikovom plinu lebdi
ogromna koliina aerosolnih estica, to je stalni Titanov smog koji naem
pogledu zaklanja povrinu ovog mjeseca. Ova okolnost pridonijela je
bujanju spekulacije o mogunosti postojanja ivota na Titanu. Izmjerili
smo temperaturu mjeseca tako to smo od njegove povrine odbili
radiovalove (koji se lako probijaju kroz atmosferske plinove i aerosole).
Ustanovljeno je da Titanova povrinska temperatura iznosi 188
0
C, to je
daleko ispod onog raspona u kojem voda postoji u tekuem stanju, ali je
idealno za tekui etan, spoj vodika i ugljika poznat onima koji rade u
rafinerijama nafte. Astrobiolozi su desetljeima zamiljali etanska jezera na
Titanu puna organizama koji plivaju, jedu, susreu se i razmnoavaju.
Sada, u prvom desetljeu 21. stoljea, istraivanja su konano dola
na mjesto spekulacija. Brod za Saturn nazvan Cassini-Huygens, plod
suradnje NASA i ESA, otisnuo se sa Zemlje 1997. godine. Gotovo sedam
godina kasnije, nakon to je iskoristila gravitacijsko polje Venere (dva
puta), Zemlje (jednom) i Jupitera (jednom), svemirska letjelica stigla je do
Saturnovog sustava gdje je ukljuila rakete i ula u stazu oko planeta s
prstenima.
Znanstvenici koji su isplanirali taj let predvidjeli su da se sonda
Huygens odvoji od svemirske letjelice Cassini krajem 2004. te spusti kroz
neprozirne oblake Titana do povrine, koristei toplinski titnik da ne
izgori od trenja prilikom brzog poniranja kroz gornje dijelove atmosfere,
kao i niz padobrana pri sputanju kroz nie dijelove atmosfere. est
instrumenata na sondi Huygens imaju zadatak izmjeriti temperaturu,
gustou i kemijski sastav Titanove atmosfere, odnosno poslati na Zemlju
snimke posredstvom svemirske letjelice Cassini koja je ostala u svemiru. U
trenutku dok piemo ovu knjigu jo ekamo na snimke i podatke da bismo
vidjeli to e nam oni rei o zagonetki skrivenoj ispod Titanovih oblaka.
(Huygens se uspjeno spusti na povrinu Titana sijenja 2005. prim.
prev.) Malo je vjerojatno da emo ugledati sm ivot, ako uope postoji na
ovom dalekom mjesecu, ali moemo oekivati da emo moi ustanoviti
postoje li pogodni uvjeti za ivot, odnosno bazeni tekuine u kojima bi
ivot mogao niknuti i uznapredovati. U najmanju ruku, moemo doznati za
cijelu lepezu razliitih tipova molekula koji postoje na povrini Titana ili
blizu nje, to bi moglo baciti novu svjetlost na ono to je prethodilo ivotu
na Zemlji i diljem Sunevoga sustava.
Ako nam je za ivot potrebna voda, moramo li se ograniiti na
planete i njihove mjesece na ijim vrstim povrinama voda moe postojati
u velikim koliinama? Uope ne. Molekule vode, kao i niz drugih
uobiajenih jednostavnih spojeva kao to su amonijak, metan i alkohol,
esto se sastojci u hladnim meuzvjezdanim plinovitim oblacima. Pod
posebnim uvjetima niske temperature i visoke gustoe, skup molekula
vode moe biti potaknut da se preoblikuje i kanalizira energiju neke
oblinje zvijezde u pojaani, vrlo snani snop mikrovalova. Atomska fizika
ove pojave slina je onoj kod lasera s vidljivom svjetlou. Ali u ovom
sluaju koristi se akronim maser (microwave amplification by the
stimulated emission of radiation mikrovalno pojaanje potaknute emisije
zraenja). Ne samo da se voda javlja praktino svuda u Galaktici nego
povremeno i alje maserske snopove prema vama. Veliki problem s kojim
se suoava potencijalni ivot u meuzvjezdanim oblacima ne odnosi se na
nedostatak sirovina nego na izuzetno malu gustou materije, to bitno
smanjuje tempo sudaranja i meudjelovanja estica. Ako su ivotu
potrebni milijuni godina da nastane na planetu kao to je Zemlja, bili bi mu
potrebni bilijuni godina da se zane na znatno niim gustoi a to je
znatno vie nego to je svemir star.
Nakon to smo zavrili potragu za ivotom u Sunevom sustavu,
moglo bi izgledati da smo time priveli kraju pretresanje temeljnih pitanja o
naim svemirskim postancima. Ne moemo, meutim, izai iz ove arene, a
da se ne pozabavimo jo jednim oblikom ovog problema za neka budua
vremena: kontaktom s drugim civilizacijama. Nita od onoga to nudi
astronomija ne raspaljuje tako matu javnosti i nita nam ne prua bolju
priliku da dovedemo u jedinstveno arite sve ono to smo doznali o
svemiru. Sada kada smo donekle upoznati s tim kako bi ivot mogao poeti
na drugim svjetovima, ispitajmo kakve su vjerojatnosti da se utai jedna od
najdubljih ljudskih elja ona da pronaemo druga bia u svemiru s
kojima bismo mogli razmijeniti misli.

17.

POTRAGA ZA IVOTOM
U MLIJENOJ STAZI

Vidjeli smo da su u naem Sunevom sustavu Mars, Europa i Titan
najvjerojatniji kandidati za stanita izvanzemaljskog ivota, ivog ili
fosilnog. Na tim mjestima daleko je najvea vjerojatnost da e postojati
voda ili neko drugo tekue otapalo u kojem bi se molekule mogle kretati,
susretati i obavljati svoj ivotorodni posao.
Kako samo ova tri tijela najvjerojatnije sadre neko otapalo, veina
astrobiologa ograniava svoje nade u otkrie ivota u Sunevom sustavu na
otkrivanje primitivnih oblika na nekome od ta tri tijela. Pesimisti imaju
razloan argument koji e neposredna istraivanja jednoga dana potvrditi
ili osporiti da iako na nekom od ovih svjetova moemo nai uvjete
pogodne za ivot, to jo nikako ne znai da ivota tu mora i biti. U svakom
sluaju, rezultati potrage na Marsu, Europi i Titanu bit e od velikog
znaaja za procjenu uestalosti ivota u svemiru. Optimisti i pesimisti
slau se glede jednog zakljuka: ako kreemo u potragu za razvijenim
oblicima ivota za stvorenjima veim od jednostavnih jednostaninih
organizama koji su se prvi pojavili na Zemlji i ostali trajno prevladavajui
onda moramo gledati daleko izvan Sunevoga sustava, prema planetima
koji krue oko drugih zvijezda.
Sve donedavno mogli smo samo nagaati o postojanju tih planeta.
Sada, otkako je otkriveno vie stotina ovih egzosolarnih planeta, zasad
samo onih slinih Jupiteru i Saturnu, osnovano se moe pretpostaviti da
nas jo jedino vrijeme i bolje promatrake tehnike dijele od otkria planeta
slinih Zemlji. Posljednje godine dvadesetog stoljea donijele su povijesnu
prekretnicu: u tom razdoblju skupili smo prve dokaze o postojanju velikog
broja nastanjivih svjetova diljem svemira. Prema tome, dvije prve veliine
u Drakeovoj jednadbi, koje zajedno odreuju broj planeta to krue oko
dugoivuih zvijezda, vjerojatnije imaju visoku, a ne nisku vrijednost.
Sljedea dva lana, meutim, koja se odnose na vjerojatnost postojanja
planeta pogodnih za ivot, odnosno na stvarnu pojavu ivota na njima, i
dalje su gotovo podjednako neizvjesna kao i prije otkria egzosolarnih
planeta. No, naa nastojanja odreivanja ovih vjerojatnosti sada poivaju
na vrim temeljima nego kada su u pitanju posljednja dva lana:
vjerojatnost da e se ivot na nekom drugom svijetu razviti do
civilizacijske razine i da e biti dugovjean poput same Galaktike.
Za prvih pet lanova Drakeove jednadbe moemo ponuditi svoj
planetni sustav i same sebe kao reprezentativni uzorak, premda nikad ne
smijemo izgubiti iz vida kopernikansko naelo, kako ne bismo poeli
mjeriti svemir prema nama, a ne obratno. Meutim, kada je rije o
posljednjem lanu jednadbe, koji se odnosi na pokuaj procjene
prosjenog trajanja neke civilizacija koja je ovladala tehnolokim
umijeem potrebnim za slanje signala preko meuzvjezdanih udaljenosti,
ne uspijevamo doi do odgovora ak ni ako kao primjer uzmemo Zemlju,
budui da tek treba ustanoviti koliko e potrajati naa civilizacija. U stanju
smo slati signale na meuzvjezdane udaljenosti ve gotovo stoljee, jo od
kada su jaki radioodailjai poeli slati poruke s kontinenta na kontinent.
Hoemo li opstati kao civilizacija jo jedno stoljee, jedno tisuljee ili jo
tisuu stoljea, ovisi o imbenicima koji su daleko izvan naih moi
predvianja, premda mnogo toga to se danas dogaa ne govori u prilog
velike vjerojatnost za dugovjeno preivljavanje.
Pitanje je li naa sudbina ujedno i sudbina prosjene civilizacije u
Mlijenoj stazi otvara novu dimenziju nagaanja, te stoga posljednji
imbenik u Drakeovoj jednadbi, koji na konani rezultat ima podjednak
utjecaj kao i ostali, mora biti procijenjen kao potpuno nepoznat. Ako,
prema vrlo optimistikoj procjeni, veina planetnih sustava sadri barem
jedno tijelo s uvjetima pogodnim za ivot i ako ivot doista nastane na
razmjerno visokom postotku (recimo, na svakom desetom) ovih tijela s
povoljnim uvjetima, i ako se civilizacija javi na, moda, svakom desetom
od tih ivotorodnih svjetova, onda e u nekom trenutku u povijesti
Galaktike koja broji 100 milijarda zvijezda - na milijardu planeta niknuti
civilizacija. Ovaj ogroman broj proizlazi, naravno, iz injenice da naa
Galaktika sadri vrlo mnogo zvijezda slinih naem Suncu. Da biste stvari
pogledali iz pesimistikog kuta, jednostavno smanjite one Drakeove
faktore na svakom desetom na na svakom desettisuitom, smanjili ste
vjerojatnost za milijun puta. Onda se milijardu civilizacija svodi na 1000
civilizacija.
A izmeu milijardu i tisuu bitna je razlika. Pretpostavimo da
prosjena civilizacija, kojoj je ovaj status pripisan na temelju njene
sposobnosti komuniciranja na meuzvjezdanim udaljenostima, istraje
10.000 godina to je samo milijunti dio ivotnoga vijeka Mlijene staze.
Prema onom optimistikom gledanju, u nekom trenutku povijesti Galaktike
civilizacije nastaju na milijardu mjesta, te e stoga u bilo kojem izabranom
dobu dugom 10.000 godina postojati istovremeno oko 1000 civilizacija.
No, prema pesimistikom vienju, u svakom izabranom dobu toga trajanja
(10.000 godina) postajat e samo 0,001 civilizacija, te bismo mi tako bili
samotni, malo vjerojatni civilizacijski treptaj koji se jedini pojavio u ovom
galaktikom trenutku.
Koja je od ove dvije procjene blia stvarnome stanju stvari? U
znanosti nita nije uvjerljivije od rezultata pokusa. elimo li odrediti
prosjean broj civilizacija u Mlijenoj stazi, najbolji znanstveni pristup bio
bi da se ustanovi koliko civilizacija sada postoji. Najizravniji nain bio bi
krenuti na ispitivanje cijele Galaktike, po uzoru na junake televizijske
serije Zvjezdane staze, i biljeiti podatke o svakoj civilizaciji na koju
naiemo, ako uope naiemo na neku. (Mogunost da u Mlijenoj stazi
osim nas nema nikog drugog nije zahvalan televizijski scenarij te se ni ne
prikazuje na malim ekranima.) Naalost, ovakva pretraga nalazi se daleko
iznad naih sadanjih tehnolokih sposobnosti i financijskih mogunosti.
Osim toga, pretraivanje cijele Galaktike potrajalo bi milijunima
godina, ako ne i due. Zamislite kakva bi to bila televizijska serija o
meuzvjezdanoj potrazi za izvanzemaljcima ako bismo se drali onoga to
sigurno znamo o fizikoj stvarnosti svemira. Tipina epizoda prikazivala bi
posadu kako guna i jadikuje, svjesna da iako je prevalila velik put, kao da
se jo uope nije otisnula na putovanje. Proitali smo sve to smo imali za
itanje, mogao bi progunati netko od junaka. Smuili smo se jedni
drugima, a naroito nam je dosta tebe, kapetane. A onda, dok ostali
lanovi posade pjevue za sebe, dok se drugi povlae u unutarnje svjetove,
tonui prema ludilu, jedan dugi kadar izvan broda podsjea nas na to da su
udaljenosti do drugih zvijezda u Mlijenoj stazi milijunima puta vee od
udaljenosti izmeu planeta u Sunevom sustavu.
Da stvar bude jo gora, te druge zvijezde koje su milijunima puta
dalje negoli planeti, tek su Suneve prve susjede od kojih nas dijeli toliki
prostor da su svjetlosti s njih potrebne godine da stigne do nas. A za
putovanje s kraja na kraj Mlijene staze morali bismo prevaliti gotovo
deset tisua puta veu udaljenost, a da i ne spominjemo koliku bismo tek
ukupnu udaljenost morali prijei da posjetimo svaku od stotinu milijardi
zvijezda u Galaktici. Holivudski filmovi o meuzvjezdanim putovanjima
jednostavno preskau ovaj bitni problem te pretpostavljaju da e se on ve
nekako rijeiti boljim raketama ili potpunijim razumijevanjem fizike
(primjer Zvjezdani ratovi), ili nude zanimljive mogunosti kao to je
hibernacija astronauta koja im omoguava preivjeti izuzetno duga
putovanja (primjer Planet majmuna).
Sve ove zamisli imaju izvjesnu privlanost, a neke nude i poticajne
mogunosti. Stvarno bismo mogli poboljati rakete koje trenutno mogu
postii samo oko jedan postotak od jednog postotka brzine svjetlosti, a ona
je najvea brzina kojom se moemo gibati (tonije, pribliiti joj se) u
skladu s naim sadanjim poznavanjem fizike svemira. No ak i brzinom
gotovo jednakom brzini svjetlosti putovanje do najbliih zvijezda potrajalo
bi godinama, dok bi za prelazak Mlijene staze bilo potrebno blizu tisuu
stoljea. Hibernacija astronauta otvara neke nade, ali gledano iz kuta onih
koji ostaju na Zemlji i koji e financirati projekt, a nee biti zamrznuti, vrlo
dugo vrijeme koje e protei do povratka svemirskih putnika nee ba
poticajno djelovati na njihovu spremnost da uloe novac u to putovanje.
Uzevi u obzir poznatu nam kratkoronost nae zainteresiranosti, najbolji
nain uspostavljanja kontakta s izvanzemaljskim civilizacijama ako
uope postoje je upravo ovdje na Zemlji. Sve to treba uiniti je da
priekamo da one stupe u vezu s nama. To je daleko jeftinije od svega
drugoga i prua brzu korist do koje ljudska zajednica vrlo dri.
No i tu ima jedna kvaka. Zato bi oni stupili u vezu s nama? to je to
po emu se na planet izdvaja i to bi zavrijedilo panju izvanzemaljskih
drutava, ako, naravno, postoje? Po tome, vie nego u bilo emu drugom,
ljudi su neprekidno krili kopernikansko naelo. Zapitajte bilo koga to je
to to Zemlju ini izuzetnom i bit e vam uzvraeno otrim, ljutitim
pogledom. Gotovo sve zamisli o dolasku stranih posjetitelja na Zemlju, kao
i najvei dio religijskih uenja, temelje se na neizreenom, ali oiglednom
zakljuku da se na planet i naa vrsta nalaze toliko visoko na ljestvici
svemirskih uda da uope nije potrebno objanjavati ili dokazivati
astronomski neobian aksiom da se nae zrnce praine, gotovo izgubljeno
na rubovima Mlijene staze, istie poput galaktikog fara koji ne samo da
privlai nego i dobiva panju kozmikih razmjera.
Ovaj zakljuak proizlazi iz injenice da aktualno stanje stvari postaje
izokrenuto kada svemir promatramo sa Zemlje. Iz te perspektive, nae
zanimacije dobivaju ogromne razmjere, dok su zvijezde samo tokice
svjetlosti. Vieno iz perspektive svakodnevice, ovo je potpuno smisleni
zakljuak. Na uspjeni opstanak i razmnoavanje, kao i kod bilo kojeg
drugog ivog bia, malo ima veze sa svemirom koji nas okruuje. Od svih
astronomskih tijela jedino Sunce i, bitno manje, Mjesec djeluju na nae
ivote, a njihovo gibanje ponavlja se tako pravilno da oni gotovo izgledaju
kao dio zemaljske panorame. Ljudska svijest, nastala na naem planetu
tijekom bezbroj susreta sa zemaljskim stvorovima i zbivanjima, s razlogom
svodi sve ono to je izvanzemaljsko na daleku kulisu ispred koje su znatno
vaniji ovdanji dogaaji. Pogreka je u pretpostavci da ta kulisa nas
takoer vidi u sreditu dogaanja.
Kako smo svi mi stekli ovaj pogrean stav znatno prije no to smo
svjesno ovladali nainom miljenja, nismo u stanju potpuno ga odstraniti
ak i kad odluimo posvetiti se pristupanju svemira. Oni koji uvaavaju
kopernikansko naelo moraju stalno voditi rauna o mrmljanju naih
reptilskih umova koji nas uvjeravaju da zauzimamo sredinje mjesto u
svemiru i koji zbog toga neizbjeno usmjeruje svu svoju panju na nas.
Kad pogledamo izvjea o izvanzemaljskim posjetiteljima naem
planetu, moramo uoiti jo jednu zabludu ljudskog naina razmiljanja,
koja je podjednako sveprisutna i samoobmanjujua kao i nae
antikopernikanske predrasude. Ljudska bia uzdaju se u svoje pamenje
znatno vie nego to to stvarnost opravdava. inimo to zato to to ima istu
vrijednost za na opstanak kao to je i vienje Zemlje kao sredita svemira.
Sjeanja sadre ono to zapaamo, a bilo je uvijek vrlo uputno voditi
rauna o tome elimo li izvlaiti zakljuke o budunosti.
Otkad, meutim, raspolaemo sigurnijim nainima biljeenja
prolosti, jasno nam je da pojedinano pamenje ne smije biti glavno
uporite kada je rije o svim stvarima znaajnim za drutvo. Vode se stoga
zapisnici politikih rasprava i tiskaju se zakoni, snimaju se mjesta zloina i
prislukuju mogui poinitelji zlodjela, zato to priznajemo da su sva ova
biljeenja sigurnija od naih mozgova u osiguranju trajnog biljeenja
prolih dogaaja. No, ostaje jedan veliki oiti izuzetak od ovog pravila. I
dalje prihvaamo kao tona svjedoenja oevidaca u pravnim sporovima.
Ne odustajemo od toga, iako je bezbroj puta dokazano da svatko od nas,
unato najboljim namjerama, ne uspijeva tono zapamtiti dogaaje, osobito
kada su posrijedi kako to obino biva u sluajevima koji dolaze do suda
neobini i uzbudljivi dogaaji. Na pravni sustav prihvaa svjedoenja
oevidaca u duhu duge tradicije, iz emotivnih razloga, ali ponajprije zato
to su to jedina neposredna svjedoanstva o bivim dogaajima. No, kad
god se u sudnici zauje tvrdnja tipa Taj ovjek je drao pitolj, moraju se
imati u vidu mnogi sluajevi kada se pokazalo da svjedok nije bio u pravu,
iako je iskreno vjerovao u to.
Uzmemo li obzir ove okolnosti kada razmatramo izvjetaje o
neidentificiranim leteim objektima (NLO), lako je uoiti da tu postoje
velike mogunosti za pogreku. Po definiciji, vienja NLO su neobini
dogaaji koji navode promatrae da prave razliku izmeu poznatih i
nepoznatih tijela na nebeskom svodu, na koji inae rijetko obraaju panju,
i najee zahtijevaju brzo zakljuivanje o njima zato to brzo nestaju.
Dodajte tome psihiku napetost izazvanu uvjerenjem promatraa da je bio
nazoan nekom izuzetno udnom dogaaju, i teko da ima boljeg
udbenikog primjera okolnosti u kojima dolazi do nastanka pogrenog
sjeanja.
to moemo uiniti da izvjetaji o NLO budu sigurniji od onih koje
dobivamo od oevidaca? Tijekom pedesetih godina, astrofiziar J. Allen
Hynek, tada glavni savjetnik za NLO pri amerikom vojnom
zrakoplovstvu, imao je obiaj da iz depa izvadi minijaturnu kameru i kae
da ako ikada vidi neki NLO, upotrijebit e kameru da dobije siguran
znanstveni nalaz, budui da zna da je svjedoenje oevidaca u ovom
pogledu bezvrijedno. Naalost, tehnoloki napredak u kasnijim godinama
omoguio je pravljenje fotomontaa i lanih videosnimki koje se teko
mogu razlikovati od izvornih, te se zato Hynekova zamisao mora odbaciti
zato to snimke NLO nisu pouzdano istinite. U stvari, uzme li se u obzir s
nepouzdanost sjeanja i nepouzdanost snimki, nije vie lako napraviti test
kojim bi se razlikovalo izvorno od lanog kod bilo kojeg pojedinanog
vienja NLO.
Kada je rije o suvremenijim pojavama otmica ljudi od strane
izvanzemaljaca, sposobnost ljudske psihe da izoblii stvarnost postaje jo
uoljivija. Iako do vrstih brojki nije lako doi, tijekom posljednjih godina
na deseci tisua ljudi bili su uvjereni da su oteti i odvedeni na strane
svemirske brodove gdje su bili podvrgnuti ispitivanjima, nerijetko vrlo
poniavajuim. Kada se stvari trezveno razmotre, ovakve tvrdnje
jednostavno treba odbaciti kao neosnovane. Neposredna primjena naela
Occamove otrice, koje izrie da je najjednostavnije objanjenje ujedno i
najvjerojatnije, dovodi nas do zakljuka da su ovakve otmice stvar mate.
Kako je gotovo prema svim izvjetajima otmica izvedena kasno u no, a
veina se zbila dok je rtva spavala, najvjerojatnije je posrijedi bilo
takozvano hipnagoko stanje, razmea izmeu sna i jave. Mnogi ljudi u
ovom stanju doivljavaju vizualne i zvune halucinacije, a ponekad i san
na javi u kojem se osoba osjea svjesna, ali nije se u stanju pokrenuti. Ovi
doivljaji prolaze kroz filtre naeg mozga, stvarajui naizgled izvorna
sjeanja u koje se nepokolebljivo vjeruje.
Usporedite ovo objanjenje otmica od strane izvanzemaljaca s
alternativnim, prema kojem su izvanzemaljski posjetitelji iz nekog razloga
izdvojili Zemlju i stigli na nju u dovoljnom broju da otimaju na tisue
ljudi, premda samo nakratko, kako bi ih detaljno ispitali (ali zar nisu mogli
znatno ranije doznati sve to ih zanima i zar nisu lake mogli domoi se
ljudskih leeva, ako su se ve detaljno eljeli upoznati s naom
anatomijom?) Prema jednom broju pria, izvanzemaljci su vadili neku
korisnu tvar iz otetih, oploivali nae ene ili se tako umijeali u um rtava
da ih je kasnije nemogue otkriti (ali zar nije bilo znatno jednostavnije
potpuno ukloniti sjeanje na otmicu?) Ovakva svjedoanstva ne mogu se
kategoriki odbaciti, ba kao ni mogunost da su ove rijei, koje itate,
napisali posjetitelji iz svemira da bi ljude koji ih itaju uljuljkali u lanom
uvjerenju da su sigurni od planova izvanzemaljaca da osvoje Zemlju ili
svemir. No, ako se oslonimo na sposobnost razumnog tumaenja okolnosti
i razlikovanja vjerojatnijih od manje vjerojatnih objanjenja, hipotezi o
otmicama moemo pripisati posve malu vjerojatnost.
Jedan zakljuak ne mogu osporiti ni skeptici ni oni koji vjeruju u
NLO. Ako izvanzemaljska drutva posjeuju Zemlju, onda im je vjerojatno
poznato da raspolaemo globalnom komunikacijskom mreom preko koje
emitiramo informativne i zabavne sadraje, premda ih je ponekad teko
razlikovati. Ova mrea bila bi lako dostupna stranim posjetiteljima ako bi
je poeljeli koristiti. Za to bi dobili trenutno doputenje (u stvari, ono im
uope ne bi bilo potrebno), te bi tako zaas mogli obznaniti svoju
nazonost ako bi im to bila namjera. Nepostojanje izvanzemaljaca na
naim televizijskim ekranima svjedoi ili o tome da se oni ne nalaze u
blizini Zemlje ili o njihovoj nevoljkosti da se pokau a to je takozvani
problem srameljivosti. Drugo objanjenje otvara zanimljivo pitanje.
Ako se izvanzemaljci ne ele otkriti, a ako raspolau tehnologijom koja je
znatno nadmonija od nae, o emu svjedoi injenica da su svladali
meuzvjezdane udaljenosti da bi stigli do nas, zato onda jednostavno ne bi
uspjeli u svome naumu? Zato bismo onda oekivali da imamo bilo kakve
tragove vienja, krugove u itu, piramide koje su podigli drevni
astronauti, sjeanja na otmice ako to izvanzemaljci ne ele? Moraju
kopati po naim umovima, uivajui u igri make i mia. Vjerojatno u
potaji manipuliraju i naim voama zakljuak koji odmah trai
preispitivanje glavnine onoga to spada u podruje politike i zabave.
Fenomen NLO osvjetljava jednu vanu znaajku nae svijesti.
Vjerujui u to da je na planet sredite postanka i da je zvjezdano
okruenje samo dekor naeg svijeta, a ne obratno, mi time ipak izraavamo
snanu elju da se poveemo s svemirom, to se u mentalnim aktivnostima
pokazuje kao protutea uvjerenosti u tonost izvjetaja o posjetu
izvanzemaljaca ili vjerovanju u blagonaklono boanstvo koje alje munje i
emisare na Zemlju. Ovaj stav vue korijen iz doba kada je postojala oita
razlika izmeu neba gore i Zemlje dolje, izmeu objekata koje smo mogli
dodirnuti i zagrepsti i onih koji su se kretali i sjali, ali i ostajali zauvijek
izvan naeg dosega. Na temelju toga pravili smo razliku izmeu zemnog
tijela i svemirske due, izmeu svjetovnog i udesnog, prirodnog i
natprirodnog. Potreba za mentalnim mostom koji bi povezao ove dvije
strane stvarnosti imala je utjecaja na mnoge nae pokuaje da izgradimo
suvislu sliku vlastitoga postojanja. Novijim znanstvenim otkriem da smo
samo zvjezdani prah ubaen je ogroman klip u nae mentalne rvnjeve, od
ega se jo pokuavamo oporaviti. NLO nagovjetavaju nove glasnike s
druge strane postojanja, svemone posjetitelje koji dobro znaju to su
naumili, dok mi ostajemo neuki, jedva svjesni da je istina negdje tamo.
Ovo vienje ini okosnicu klasinoga filma Dan kada se Zemlja zaustavila
(1951) u kojem izvanzemaljski posjetitelj, mudriji od nas, stie na na
svijet s upozorenjem da nas nae nasilniko ponaanje vodi u
samounitenje.
Nae uroene predodbe o svemiru pokazuju mranu stranu koja
projektira na ne-ljudske posjetitelje ono to osjeamo prema ljudskim
strancima. Mnogi izvjetaji o NLO sadre fraze poput ove: uo sam neto
neobino vani, pa sam uzeo puku i poao vidjeti to je. Filmovi u kojima
se javljaju izvanzemaljci na naem planetu takoer izraavaju ovaj
neprijateljski stav, poevi od hladnoratovskog Zemlja protiv leteih
tanjura (1956), u kojem vojska unitava stranu svemirsku letjelicu uope
se ne upitavi kakve su namjere doljaka, pa do filma Znaci (2002) u
kojem miroljubivi junak, kojem pri ruci nije puka, koristi palicu za
bejzbol da kazni uljeze to bi teko moglo biti prikladan nain
suprotstavljanja izvanzemaljcima sposobnim za meuzvjezdana putovanja.
Najjai razlozi koji se protive tumaenjima izvjetaja o NLO kao
dokazima posjeta izvanzemaljaca su beznaajnost naeg planeta i ogromne
udaljenosti izmeu zvijezda. Ovi razlozi nisu, dodue, bespogovorni, ali
udrueno djeluju vrlo uvjerljivo. Moramo li onda zakljuiti da, budui da
Zemlja ne djeluje privlano, oekivanja da naemo druge civilizacije
moramo odloiti za dan kada emo se moi sami otisnuti prema drugim
planetnim sustavima?
Uope ne. Znanstveni pristup uspostavljanju kontakta s drugim
civilizacijama u Mlijenoj stazi i izvan njega, ako uope postoje, oduvijek
se temeljio na koritenju pogodnosti koje nam prua priroda. Ovo naelo
preoblikuje osnovno pitanje s kojim se suoavamo. Ono vie ne glasi:
Koji nam oblik izvanzemaljskih civilizacija djeluje najuzbudljivije?
(Odgovor: Dolazak posjetitelja.) Umjesto toga, postavlja se drugo, u
znanstvenom pogledu znatno plodonosnije pitanje: Koje je najvjerojatnije
sredstvo za uspostavljanje kontakta s drugim civilizacijama? Priroda i
ogromne udaljenosti izmeu zvijezda nude jasan odgovor: valja se osloniti
na najjeftinije i najbre komunikacijsko sredstvo kojim raspolaemo i koje
se kao takvo smatra i diljem Galaktike.
Najjeftiniji i najbri nain slanja poruka izmeu zvijezda je
koritenje elektromagnetnoga zraenja, istog onog na koje se oslanjamo u
svim telekomunikacijama na Zemlji. Radiovalovi su donijeli revoluciju
ljudskom drutvu time to su nam omoguili da aljemo rijei i slike po
svijetu brzinom od 300.000 kilometara u sekundi. Ovi signali putuju toliko
brzo da ak i kada ih najprije poaljemo do satelita koji se nalaze na
geostacionarnoj stazi na visini od 36.000 kilometara, odakle se emitiraju
prema nekom drugom dijelu planeta, zakanjenje do kojeg dolazi znatno je
manje od jedne sekunde.
Potrebno je, naravno, neusporedivo vie vremena da se prijeu
meuzvjezdane udaljenosti, ali to je najbri nain koji postoji. Ako
namjeravamo poslati radioporuku do Alfe Centauri, zvjezdanog sustava
najblieg Suncu, mora se raunati na putovanje od 4,3 godine u jednom
smjeru. Poruke koje putuju dvadeset godina mogu stii do vie stotina
zvijezda, odnosno do planeta koje krue oko njih. Ako smo, dakle, spremni
ekati etrdeset godina, koliko traje dvosmjerno putovanje, moemo
poslati poruke do svih ovih nekoliko stotina zvijezda i vidjeti hoe li nam
iz nekog sustava stii odgovor. Ovo, dakako, podrazumijeva ne samo da
civilizacije postoje u blizini neke od tih zvijezda nego i da se slue
radiokomunikacijama te da ih ele upotrijebiti kao i mi.
Temeljni razlog zbog kojeg ne koristimo ovu metodu u potrazi za
drugim civilizacijama nisu pretpostavke na kojima ona poiva nego naa
ljudska mjerila. Predugo je, naime, ekati etrdeset godina na neto to se
moda nikada nee dogoditi. (No, da smo poslali poruke prije etiri
desetljea, sada bismo ve imali informacije o broju civilizacija iz naeg
dijela Mlijene staze koje koriste radio.) Jedini ozbiljan pokuaj u ovom
smislu poduzet je sedamdesetih godina dvadesetoga stoljea, kada su
astronomi upotrijebili radioteleskop blizu Areciba, u Portoriku, za slanje
poruke od nekoliko minuta u pravcu kuglastog zvjezdanog jata M13. Kako
je to jato od nas udaljeno 25.000 svjetlosnih godina, na povratnu poruku
potrebno je vrlo dugo ekati, to je cijeli pothvat uinilo prije
demonstracijom tadanjih tehnikih mogunosti nego stvarnim pokuajem
stupanja u vezu. Ako mislite da je elja za neuoljivou sprijeila mogue
nove pokuaje (korisno je drati se suzdrano na nepoznatom terenu),
imajte na umu da su radioemitiranje i televizijska emitiranje poslije drugog
svjetskog rata, kao i jaki radarski snopovi, slali ve brojne valova u svemir.
irei se brzinom svjetlosti, ove poruke iz doba Bonance i Dugog, toplog
ljeta ve su zapljusnule na tisue zvijezda, dok su novije serije, poput
Dinastije ili Charlijevih anela usreile na stotine sunaca. Ako druge
civilizacije budu uspjele razluiti pojedinane emisije iz kakofonije
zemaljskih emisija koje su sada jednake ili jae od radioemisija bilo
kojeg tijela u naem zvjezdanom sustavu, raunajui i Sunce onda su
moda na mjestu nevesele pretpostavke da sadraj uhvaenih emisija nudi
objanjenje zato se nai susjedi ne oglaavaju. Nai programi, naime,
djeluju im toliko odbojno i grozno ili (usudimo se pretpostaviti) tako
izuzetno dojmljivo da se suzdravaju od odgovora.
Poruka bi, meutim, mogla sutra stii, puna zanimljivih informacija i
komentara. Tu lei najvea privlanost komuniciranja elektromagnetnim
valovima. Ne samo da je jeftino (emitiranje svih televizijskih emisija u
svemir tijekom pola stoljea stajalo je manje od slanja jedne letjelice na
Mjesec ili bilo koji planet Sunevoga sustava) nego je i trenutno pod
uvjetom da uspijemo primiti i protumaiti emisije drugih civilizacija. Ni
ovaj oblik kontakta nije bez uzbuenja karakteristinih za NLO, ali ovdje
moemo snimiti uhvaene emisije, provjeriti jesu li autentine i detaljno ih
prouiti sve dok ih ne shvatimo.
U potrazi za izvanzemaljskom inteligencijom, koje znanstvenici
nazivaju kraticom SETI (Search for ExtraTerrestrial Intelligence), teite
se nalazi na pokuaju da se uhvate radiosignali, premda ne bi trebalo
odustati ni od potrage za signalima upuenim svjetlosnim valovima. Iako
bi se svjetlosnih signali drugih civilizacija morali nadmetati s bezbroj
prirodnih izvora svjetlosti, laserski snopovi emitiraju se je u jednoj uskoj
boji odnosno frekvenciji to je isti pristup koji omoguuje radiovalovima
da prenose poruke raznih radio i televizijskih stanica. SETI se slui velikim
tanjurastim antenama koje mogu pretraivati nebo, osjetljivim
prijemnicima koji biljee ono to antene primaju i snanim raunalima koji
analiziraju primljene signale u potrazi za onima koji ne bi bili prirodnog
porijekla. Dvije su osnovne mogunosti: moemo otkriti drugu civilizaciju
tako to emo prislukivati njezine komunikacije, od kojih neke odlaze u
svemir na isti usputni nain kao i nae radio i televizijske emisije; ili
moemo uhvatiti namjerno odaslane signale koji su poslani upravno zato
da stignu do jo nekatalogiziranih civilizacija kakva je naa.
Prislukivanje je, dakako, tei zadatak. Usmjereni signal pak
koncentrira svu svoju energiju u jednom pravcu, te je njegovo hvatanje
znatno lake ako je namjerno upuen prema nama, dok signali koji se
kuglasto na sve strane ire u svemir raspruju svoju snagu ravnomjerno u
svim pravcima, te su stoga znatno znatno slabiji na danoj udaljenosti od
izvora negoli je to neki usmjereni signal. Osim toga, usmjeren signal
vjerojatno bi sadravao nekakav uvodni dio koji bi poduio onoga to ga
prima o tome kako da ga tumai, dok zraenje koje sluajno odlazi u
svemir ne bi imalo razloga sadravati upute za upotrebu. Iz nae
civilizacije signali se ire svemirom ve desetljeima, dok je usmjereni
signal uputila samo jednom, i to u trajanju od nekoliko minuta. Ako su
civilizacije rijetke, pokuaji da se one otkriju trebali bi biti koncentrirani na
prislukivanje, a ne na slabu nadu da e nam biti upuen usmjereni signal.
Uz sve bolje sustave antena i prijemnika, ljudi koji se bave SETI
programom uvelike prislukuju svemir, u nadi da uhvate neki znak
postojanja drugih civilizacija. No, kako nema nikakvog jamstva da e ovo
prislukivanje ikada uroditi plodom, oni koji se njime bave teko dolaze do
potrebnog novca. Poetkom devedesetih godina ameriki Kongres pruao
je potporu jednom programu SETI godinu dana, a onda je i to ukinuto.
Znanstvenici koji se bave programom SETI sada imaju pomo milijuna
vlasnika raunala diljem svijeta koji su s internet stranice
setiathome.sl.berkeley.edu skinuli jedan program koji koristi slobodno
vrijeme raunala za analiziranje radioteleskopom zabiljeenih emisija u
potrazi za logikim smislenim signalima u umi svemirske kakofonije
signala iz prirodnih izvora. Potpora je dobivena i od bogatih pojedinaca, a
posebno od pokojnog Bernarda Olivera, istaknutog inenjera iz tvrtke
Hewlett-Packard koji se vrlo zanimao za SETI, i Paula Allena, suosnivaa
Microsofta. Oliver je uloio mnoge godine u prouavanju temeljnog
problema SETI: potekoa potrage kroz milijarde moguih frekvencija na
kojima druge civilizacije moda emitiraju, to je slino traenju igle u
stogu sijena. Mi radiospektar dijelimo u relativno iroke komercijalne
pojaseve (kanale), tako da postoji samo nekoliko stotina razliitih
frekvencija za radio i televizijska emitiranja. U naelu, meutim,
izvanzemaljski signali mogli bi biti tako frekventno uski da SETI-jev bira
programa treba imati mogunost za milijarde ulaznih kanala. Jaki raunalni
sustavi na kojima se temelje suvremeni programi SETI u stanju su nositi se
s ovom potekoom zahvaljujui tome to istodobno provjeravaju na
stotine milijuna frekvencija. No, nije pronaeno jo nita to bi ukazivalo
na radioemisije drugih civilizacija.
Jednom prigodom, prije vie od pedeset godina, talijanski genij
Enrico Fermi, moda posljednji veliki fiziar koji je istodobno bio i
eksperimentator i teoretiar, razgovarao je tijekom nekog ruka s kolegama
o izvanzemaljskom ivotu. Sloivi se da se Zemlja ni po emu ne istie
kao kolijevka ivota, znanstvenici su doli do zakljuka da bi Mlijena
staza morala vrvjeti od ivota. Ali ako je tako, upitao je Fermi, a to pitanje
pronosi se kao odjek kroz kasnija desetljea, gdje su onda oni?
Fermi je imao na umu da ako se na mnogo mjesta u Galaktici
pojavila tehnoloki napredna civilizacija, trebali bismo do sada dobiti glas
barem od neke meu njima. Ako nam ve nisu stigli u posjet, morali smo
uhvatiti njihove laserske ili radioporuke. ak i ako se mnoge civilizacije
brzo ugase, kao to se to moe dogoditi i s naom, zbog (pretpostavljene)
injenice da su izuzetno mnogobrojne slijedi da bi neke bile dovoljno
dugovjene da krenu u opsenu i dugotrajnu potragu za drugima. ak i ako
neke od dugovjenih i ne bi iz nekog razloga bile zainteresirane za ove
potrage, zasigurno bi bilo i takvih koje bi bile. Prema tome, injenica da
znanstveno nisu ustanovljeni posjeti Zemlji i da nisu uhvaeni signali
drugih civilizacija, mogla bi znaiti da smo vrlo precijenili vjerojatnost
pojave civilizacija u Mlijenoj stazi.
Fermi je bio u pravu. Svakim danom postaje sve vjerojatnija
mogunost da smo moda sami u Galaktici. Meutim, ako se pozabavimo
konkretnim brojkama, perspektiva jo ne izgleda beznadna. Ako nekoliko
tisua civilizacija postoji u Galaktici u bilo kojem trenutku, prosjena
udaljenost izmeu dvije susjedne iznosila bi nekoliko tisua svjetlosnih
godina, to je tisuu puta vie od udaljenosti koja nas dijeli od najblie
zvijezde. Ako su jedna ili vie ovih civilizacija potrajale milijunima
godina, onda bi se moglo oekivati da bi nam do sada trebali poslati
signale ili bismo ih sluajno otkrili u okviru naih skromnih pokuaja
prislukivanja. No, ako nijedna civilizacija ne uspijeva dostii takvu
starost, onda nam valja detaljnije poraditi na pronalaenju naih susjeda,
jer se nitko od njih moda ne trudi na galaktikoj razini da nae druge,
odnosno nitko ne emitira dovoljno snano da ga moemo sluajno uti
opremom kojom danas raspolaemo.
Nalazimo se, dakle, u situaciji koja je tipina za ljude; na rubu
dogaaja koji se moda nikada nee odigrati. Najznaajnija vijest u
ljudskoj povijesti mogla bi doi sutra, sljedee godine ili ne doi nikada.
Nastavimo zato ususret novom svitanju, spremni prigrliti svemir koji nas
optae, otkrivajui nam se, blistav od energije i ispunjen tajnama.

KODA

POTRAGA ZA NAMA
SAMIMA U SVEMIRU

Opremljen sa svojih pet osjetila, ovjek istrauje
svijet oko sebe i tu pustolovinu naziva znanost.
Edwin P. Hubble, 1948.

Ljudska osjetila odlikuju se izuzetnom otrinom i rasponom
osjetljivosti. Nae ui uju grmljavinu pri lansiranju raketoplana, ali i
komarca koji zuji u kutu sobe. Preko osjetila dodira osjeamo kada nam
kugla u kuglani padne na none prste, ali i kada nam neki kukac teak
jedan miligram gmie po ruci. Neki ljudi uivaju u vatreno ljutim
feferonima, dok su drugi u stanju otkriti zaine u hrani ije se koliine
mjeri tek milijuntim dijelovima. Oima registriramo blistavo obasjanu
pjeanu obalu, ali takoer i ibicu upaljenu u mraku na udaljenosti vie od
stotinu metara. Da nije osjetila vida, astronomija nikada ne bi bila roena i
mi ne bismo mogli odrediti svoje mjesto u svemiru.
Udruena, osjetila nam omoguavaju da odredimo osnovne stvari o
naem neposrednom okruenju kao, na primjer, je li dan ili no, ili
namjerava li nas pojesti neki stvor. Ali do prije samo neko stoljee gotovo
je bilo nepoznato da nam osjetila otvaraju samo uski prozor za pogled na
fiziki svijet.
Neki ljudi se hvale da imaju i esto osjetilo koje im omoguava da
znaju ili vide stvari nedostupne drugima. Gatare, itai umova i mistici
nalaze se na elu popisa onih koji se die tajanstvenim moima. Oni
uspijevaju oarati mnoge ljude. Sumnjivo podruje parapsihologije opstaje
na oekivanjima da barem neki ljudi raspolau tim sposobnostima.
Za razliku od tih sumnjivih sposobnosti, suvremena znanost stalno i
dokazivo koristi na desetke osjetila. Ali znanstvenici ne tvrde da su to
posebne moi; rije je samo o ureaji koji pretvaraju informacije
prikupljene tim dodatnim osjetima u tablice, grafikone, dijagrame ili slike,
koje zatim moemo prihvatiti pomou naih pet osjetila. Uz dunu ispriku
Edwinu P. Hubbleu, njegove rijei s poetka ovog poglavlja, iako ironine
i poetine, trebale bi, zapravo, ovako glasiti:
Oslanjajui se na svojih pet osjetila, te na teleskope, mikroskope,
spektrografe, seizmografe, magnetometre, detektore i akceleratore,
kao i instrumente kojima biljeimo zraenje u cijelom
elektromagnetnom spektru, ovjek istrauje svijet oko sebe i tu
pustolovinu naziva znanost.

Pomislite samo koliko bi nam svijet izgledao bogatiji ili koliko
bismo ranije otkrili temeljnu prirodu svemira da imamo visoko precizne,
frekventno podesive one jabuice. Prebacite se na radiovalni dio spektra i
dan se istog trena pretvara u no, osim u nekim pravcima. Sredite nae
Galaktike, na primjer, postaje jedno od najblistavijih mjesta na nebu, arko
sjajei iza glavnih zvijezda u zvijeu Strijelac. Prebacite se na mikrovalno
podruje i cijeli svemir sjaji tinjajuim ostacima iz najranijeg vremena;
odjednom se nalazite suoeni sa zidom zraenja koje se krenulo na
putovanje samo 380.000 godina poslije Velikoga praska. Prebacite se na
rendgensko podruje i odmah ete uoiti mjesta gdje se nalaze crne jame u
koje materija spiralno upada. Prebacite se na podruje gama zraenja i
uivajte u prizoru divovskih eksplozija koje se javljaju na raznim mjestima
u svemiru priblino jednom dnevno. Promatrajte utjecaj ovih eksplozija na
okolnu meuzvjezdanu materiju koja se zagrijava i emitira rendgensku,
infracrvenu i vidljivu svjetlost.
Da smo roeni s detektorima magnetskih polja, kompas nikada ne bi
bio pronaen zato to nikome ne bi bio potreban. Samo pogledate linije
Zemljinoga magnetnoga polja i otkrivate u kojem je pravcu sjeverni
magnetni pol, negdje iza obzora, poput Oza. Da u mrenjai imamo
spektroskop, uope se ne bismo pitali od ega se sastoji atmosfera. Bilo bi
dovoljno baciti pogled i odrediti sadri li dovoljno kisika za opstanak
ivotinja. Na isti nain, okom bismo otkrili jo prije mnogo tisua godina
da se zvijezde i maglice u naoj Galaktici sastoje od istih kemijskih
elemenata kao i Zemlja.
A da smo roeni s velikim, osjetljivim oima u koje su ugraeni
detektori Dopplerovog efekta, zamijetili bismo, jo dok smo bili trogloditi,
da se cijeli svemir iri da se sve galaktike udaljuju od nas.
Da nae oi raspolau razlunom moi dobrih mikroskopa, nitko
nikada ne bi pojavu kuge i drugih zaraza pripisivao srdbi bogova.
Bakterije i virusi zbog kojih se razbolijevate ne bi bili skriveni vaem
pogledu dok gmiu po hrani koju jedete ili ulaze u va organizam kroz
otvorene rane. Poduzevi jednostavne eksperimente, lako biste mogli
ustanoviti koje su od tih klica opasne, a koje nisu. A problemi
postoperativnih infekcija bili bi objanjenu i rijeeni prije puno stotina
godina.
Kad bismo mogli otkriti visokoenergetske estice, uoili bismo
radioaktivnu tvar ve na velikoj udaljenosti. Ne bi nam uope bio potreban
Geigerov broja. Mogli biste ak vidjeti kako plin radom dolazi iz
podruma kroz jame u podu; ne biste morali plaati da vam to netko drugi
otkrije.
Bruenje naih pet osjetila od roenja pa kroz djetinjstvo omoguava
nam da kao odrasli prosuujemo o dogaajima i pojavama koje
doivljavamo i da odreujemo imaju li smisla. Problem je u tome to
gotovo ni jedno znanstveno otkrie u prolom stoljeu nije proizalo iz
neposredne primjene naih osjetila. Ona su proizala iz oslanjanja na
matematiku i ureaje koji nadilazi osjetila. Ova jednostavna injenica
objanjava zato za prosjenu osobu nemaju smisla teorija relativnosti,
fizika estica, i teorija struna koja se temelji na postojanju jedanaest
dimenzija. Dodajte ovom popisu crne jame, preice kroz prostorvrijeme i
Veliki prasak. Istini za volju, ovi pojmovi nisu imali mnogo smisla ni za
znanstvenike, sve dok temeljito i dugo nismo istraivali i donekle istraili
svemir svim osjetima koja nam je tehnologija stavila na raspolaganje.
Konana posljedica ovog istraivanja je nova i via razina zdravog
razuma, koji omoguava znanstvenicima da stvaralaki razmiljaju i da
donose sudove o nepoznatom podzemlju atoma, ili o podruju teko
pojmljivog viedimenzionog prostora. Njemaki fiziar Max Planck, koji
je ivio u dvadesetom stoljeu, zapisao je neto slino u povodu otkria
kvantne mehanike: Suvremena fizika naroito ostavlja dojam na nas
istinom u onom starom nauku koji nas ui da postoje stvarnosti izvan one
koja je dostupna naim osjetilima, te da ima problema i proturjenosti u
kojima su te stvarnosti za nas vrednije od najbogatijih riznica svijeta
iskustva.
Svaki novi nain stjecanja znanja najavljuje novi prozor u svemir
novi detektor koji se pridodaje sve duem popisu naih nebiolokih
osjetila. Kad god se takav prozor otvori, doivljavamo novu razinu
svemirskog prosvjetljenja, kao da se razvijamo u superosjetljiva bia. Tko
je mogao zamisliti da e nam naa traganje za tajnama svemira, opremljeni
svom silom umjetnih osjetila, omoguiti uvid u nas same? Otisnuli smo se
u ovaj pothvat voeni ne nekom jednostavnom eljom nego onim to je
mandat nae vrste: istraiti i ustanoviti svoje mjesto u svemiru. To
pradavna potraga, ne nova, i ona je zaokupljala panju mislilaca, velikih i
malih, u svim vremenima i u svim kulturama. A ono to smo na kraju
otkrili, pjesnici su oduvijek znali:
Neemo obustaviti istraivanja
i kraj svih naih potraga bit e
stii tamo odakle smo krenuli
i spoznati to mjesto prvi put...
T. S. Eliot, 1942.

POJMOVNIK

AGN: Astronomska kratica za galaktiku s aktivnom jezgrom. Rije je o
galaktikama ija su sredinja podruja sjajnija tisuama, milijunima,
pa ak i milijardama puta od sredinjih podruja normalnih galaktika.
AGN su srodne kvazarima, ali su od ovih manje udaljene, te ih zato
vidimo u kasnijem dijelu njihovog ivotnog vijeka nego kvazare.
akrecijski disk: Materijal koji okruuje neko tijelo, obino crnu jamu,
krui oko njega i postupno spiralno ponire prema njemu.
aminokiseline: Jedna od vrsta relativno malih molekula koje sadre od
trinaest do dvadeset sedam atoma ugljika, duika, vodika, kisika i
sumpora. A. se mogu povezati u dugake lance, stvarajui molekule
proteina.
Andromeda: Velika spiralna galaktika, najblia Mlijenoj stazi, udaljena
oko 2,3 milijuna svjetlosnih godina.
antiestica: Antimaterijski parnjak estice obine materije.
antimaterija: Komplementarni oblik materije graene od antiestica koje
imaju istu masu, ali suprotni elektrini naboj u odnosu na
odgovarajue estice obine materije.
apsolutna (Kelvinova) temperaturna ljestvica: Temperature mjerene na
ljestvici (oznaenoj slovom K) na kojoj se voda zamrzava na 273,16
K, a vrije na 373,16 K. Apsolutna nula, 0 K, e teorijski najnia
temperatura.
apsolutni sjaj: Za razliku od prividnog sjaja. Koji ovisio o udaljenosti, a.
s. je stvarni sjaj nekog nebeskog objekta. Oznaava se s M. Po
astronomskoj definiciji, a. s. jednak je prividnom sjaju zvijezde
udaljene 32,6 svjetlosnih godina (10 parseka).
arheje: Predstavnici jedne od tri grane ivota za koju se smatra da je
najstarija na Zemlji. Sve arheje su jednostanine i termofilne
(sposobne podnositi temperature izmeu 50
0
C i 70
0
C).
asteroid: Nebeska tijela, uglavnom od kamena ili kamena i metala, koji
krue oko Sunca, ponajvie izmeu staza Marsa i Jupitera; veliinom
su u rasponu u rasponu od 1000 kilometara u promjeru pa do 100
metara. Tijela slina asteroidima, ali manja, nazivaju se meteori.
atom: Najmanja, elektrino neutralna jedinica nekog elementa. Sastoji se
od jezgre koja sadri jedan ili vie protona i vie neutrona (s
izuzetkom obinog vodika). Oko jezgre krue elektroni kojih ima
koliko i protona u jezgri. Ovaj broj odreuje kemijske osobine
atoma.
bakterije: Jedna od tri grane ivota na Zemlji (ranije poznata kao
prokariote). To su jednostanini organizmi bez jasno odreene jezgre
koja sadri genetski materijal.
bijeli patuljak: Tip zvijezde u ijem sredinjem podruju su se fuzionirale
jezgre helija u jezgre ugljika, te se b. p. sastoji od ugljikovih jezgri i
elektrona, sabijenih u mali obujam (priblino veliine Zemlje) visoke
gustoe (oko milijun puta vee od gustoe vode).
Cassini-Huygens letjelica: Svemirska letjelica lansirana sa Zemlje 1997.
Stigla je do Saturna srpnja 2004. Dio zvan Cassini zapoeo je kruiti
oko Saturna i promatrati planet i njegove mjesece, dok se sonda
Huygens spustila na Titan, Saturnov najvei satelit.
Celzijeva temperaturna ljestvica: Temperaturna ljestvica nazvana prema
vedskom astronomu Andersu Celzijusu (17011744) koji ju je uveo
u upotrebu 1742. Voda se na ovoj ljestvici ledi na nula stupnjeva, a
vrije na 100 stupnjeva.
ciklus proton-proton: Lanac od tri reakcije nuklearne fuzije kojima veina
zvijezda povezuje protone u jezgru helija i pretvara energiju mase u
kinetiku energiju.
civilizacija: U okviru programa SETI, skupina stvorenja sa sposobnou
komuniciranja preko meuzvjezdanih udaljenosti. Nalaze se
najmanje na naoj razini.
COBE (COsmic Background Explorer Istraiva kozmike
pozadine): Satelit lansiran 1989. koji je promatrao kozmiko
pozadinsko zraenje i prvi otkrio male razlike u jaini zraenja iz
raznih pravaca na nebu.
crna jama: Objekt koji ima toliko snanu gravitacijsku silu da joj nita,
ak ni svjetlost, ne moe pobjei ako se nae na odreenoj
udaljenosti od njezinog sredita, a koja se udaljenost zove polumjer
crne jame.
crveni div: Zvijezda koja je prola razvoj kroz glavni niz, poela saimati
sredite i iriti vanjske omotae. Saimanje dovodi do poveanja
opsega nuklearne fuzije, ime se pojaava njezin sjaj, a time i
energetski sadraj vanjskih omotaa, to izaziva dodatni rast obujma
zvijezde.
crveni pomak: Pomak prema niim frekvencijama odnosno duim valnim
duinama u spektru nekog objekta, obino izazvan Dopplerovim
efektom.
dinamika: Prouavanje gibanja i utjecaja sila na meudjelovanje objekata.
Kada se primjenjuje na gibanje tijela u Sunevom sustavu i svemiru,
esto se naziva nebeska mehanika.
divovski planet: Planet slian po veliini i sastavu Jupiteru, Saturnu,
Uranu i Neptunu; sastoji se od vrste kamene i ledene jezgre
okruenog gustim omotaima, uglavnom od vodika i helija; mase su
im u rasponu od desetak do vie stotina Zemljinih.
DNK (dezoksiribonukleinska kiselina): Dugaka, sloena molekula koja
se sastoji od dvije zavojito spletene niti, meusobno povezane
tisuama poprenih spojeva od malih molekula. Pri diobi, molekule
DNK razdvajaju se razmatajui se po duini, pri emu se cijela svaki
par malih molekula na poprenim spojevima. Svaka polovica tako
nastale molekule onda gradi novu repliku prvobitne molekule,
koristei kao grau manje molekule koji postoje u blizini.
dogaajni obzor: Poetian naziv za polumjer crne jame nekog objekta:
udaljenost od sredita crne jame s koje vie nema povratka; nita,
naime, ne moe nadvladati njenu gravitacijsku silu nakon to se
prijee dogaajni obzor, te se tako on moe smatrati rubom crne
jame.
Dopplerov efekt: Promjena frekvencije, valne duine i energije uoena
kod fotona koji stiu iz izvora to se relativnom brzinom pribliava
promatrau ili udaljuje od njega du doglednice koja ga povezuje s
izvorom. Promjene frekvencije odnosno valne duine opa su pojava
koja se dogaa kod svake vrste valnog gibanja, zvuka ili svjetlosti,
svejedno. One ne ovise o tome giba li se izvor ili se giba promatra;
vano je relativno kretanje izvora u odnosu na promatraa du
njegove doglednice.
Dopplerov pomak: Djelomina promjena frekvencije, valne duine i
energije izazvana Dopplerovim efektom.
Drakeova jednadba: Jednadba koju je postavio ameriki astronom
Frank Drake i koja daje procjenu broja civilizacija sposobnih za
meuzvjezdano komuniciranje, koje postoje sada ili u bilo kojem
danom vremenu.
duik: Element koji u jezgri ima sedam protona i est, sedam, osam, devet
ili deset neutrona, ovisno o kojem je izotopu rije. Najbrojnije su
jezgre duika sa sedam neutrona.
egzosolaran (takoer ekstrasolaran): Odnosi se na objekte izvan
Sunevog sustava. Dajemo prednost prefiksu egzo zato to se ve
koristi u imenici egzobiologija, disciplini koja se bavi
prouavanjem izvanzemaljskih oblika ivota.
ekscentricitet: Mjera izduenosti elipse, jednaka je omjeru udaljenosti
izmeu dva arita elipse i njezine due osi.
ekstremofili: Organizmi koji ive na visokim temperaturama, obino
izmeu 70 i 100 stupnjeva Celzija.
elektromagnetna sila: Jedna od etiri osnovne sile koja djeluje izmeu
nabijenih estica; opada razmjerno kvadratu udaljenosti izmeu
estica. Noviji eksperimenti pokazali su da su ova sila i slaba
nuklearna sila razliiti oblici jedne jedinstvene elektroslabe sile.
elektron: Elementarna estica jedininog negativnog naboja koja u atomu
krui oko jezgre.
elektroslaba sila: Zajedniki oblik elektromagnetne i slabe nuklearne sile
koje izgledaju posve razliito na razmjerno niskim energijama, ali
postaju objedinjene kada djeluju na ogromnim energijama, poput
onih koje su bile na djelu u najranijim trenucima svemira.
elementarna estica: Temeljna estica prirode koja se ne moe rastaviti na
druge estice. Protoni i neutroni obino se oznaavaju kao
elementarne estice iako se i one sastoje od po tri estice, koje se
nazivaju kvarkovi.
elementi: Osnovni sastojci materije razvrstani prema broju protona u
jezgri. Cjelokupna obina materija u svemiru sastoji se od devedeset
dva elementa u rasponu od najmanjeg atoma, vodika (s jednim
protonom u jezgri), do najveeg koji se javlja u prirodi, urana (s
devedeset dva protona u jezgri). Elementi tei od urana proizvedeni
su u laboratorijima.
eliptina galaktika: Galaktika jajastog oblika u kojoj gotovo da nema
meuzvjezdanog plina i praine i iji oblik izgleda eliptino u
dvodimenzionalnoj projekciji.
energija mase: Energetski ekvivalent odreene koliine mase koji je
jednak umnoku mase i kvadrata brzine svjetlosti.
enzim: Vrsta molekula, protein ili RNK, koji slui kao podloga na kojoj
molekule mogu meudjelovati na odreene naine, te u tom smislu
djeluje kao katalizator, potiui molekularne reakcije.
eukarije: Skupni naziv za organizme koji se klasificiraju kao eukarioti.
eukarioti: Jednostanini ili viestanini organizmi koji imaju genetski
materijal u svakoj stanici unutar jezgre optoene membranom.
Europa: Jedan od Jupiterova etiri velika satelita, poznat po svojoj ledenoj
povrini ispod koje se moda nalazi ocean.
evolucija: U biologiji, rezultat prirodnog odabiranja koje pod izvjesnim
okolnostima dovodi do toga da se skupine slinih organizama, zvane
vrste, mijenjaju tijekom vremena, tako da im se potomci znaajno
razlikuju glede sklopa i izgleda; uopeno govorei, svaka postupna
promjena nekog objekta u drugi oblik ili stanje razvoja.
Fahrenheitova temperaturna ljestvica: Temperaturna ljestvica nazvana
prema njemakom fiziaru Gabrielu Danielu Fahrenheitu (1686
1736). Uveo ju je u upotrebu 1724. Prema ovoj ljestvici, voda se ledi
na 32 stupnja, a vrije na 212 stupnjeva.
fisija: Dijeljenje vee atomske jezgre na dvije ili vie manjih. Pri fisiji
jezgri veih od jezgre eljeza oslobaa se energija. Fisija (takoer se
naziva atomska fisija) je izvor energije u svim nuklearnim
elektranama.
foton: Elementarna estica bez mase i elektrinog naboja, prenosi
energiju. Struje fotona stvaraju elektromagnetno zraenje i ire se
kroz svemir brzinom svjetlosti (299.792 kilometra u sekundi).
fotosinteza: Koritenje energije u obliku vidljive svjetlosti ili
ultraljubiastih fotona za stvaranje molekula ugljikohidrata iz
ugljinog dioksida i vode. Kod nekih organizama, vodikov sulfid
(H
2
S) ima istu ulogu koju ima voda (H
2
O) kod veine fotosinteznih
procesa na Zemlji.
fuzija: Spajanje manjih jezgri u veu. Prilikom spajanja jezgri manjih od
jezgre eljeza, oslobaa se energija. Fuzija je osnovni izvor energije
za nuklearna oruja, kao i za sve zvijezde u svemiru. Takoer se
naziva nuklearna fuzija i termonuklearna fuzija.
galaktika: Velika skupina zvijezda koja broji od vie milijuna do mnogo
stotina milijarda lanova. Na okupu se dri uzajamnim gravitacijskim
silama, a obino sadri znaajne koliine plina i praine.
galaktiko jato: Velika skupina galaktika, obino udruena s plinom i
prainom i znatno veim koliinama tamne materije. Na okupu je
dri uzajamno gravitacijsko privlaenje materijala koji ulazi u njezin
sastav.
Galilej: Svemirska letjelica koju je NASA uputila prema Jupiteru 1990.
Kako je stigla na odredite u prosincu 1995, poslala je sondu u
Jupiterovu atmosferu, a kasnije godine provela je na stazi oko
divovskoga planeta, snimajui njega i njegove satelite.
gama zraenje: Elektromagnetno zraenje najviih energija odnosno
najkraih valnih duina.
gen: Dio kromosoma koji odreuje, putem genetskog kda, stvaranje
nekog lanca aminokiselina.
genetski kd: Niz slova u molekulama DNK ili RNK od kojih svako
oznaava neku aminokiselinu, a sastoji se od tri nanizane molekule
sline onima koji sainjavaju poprene preke izmeu dvije zavojite
niti molekule DNK.
genom: Ukupnost gena jednog organizma.
gravitacijska lea: Efekt nekog svemirskog objekta koji dovoljno snano
gravitacijski utjee na zrake svjetlosti koje prolaze pokraj njega tako
da ih savija i esto dovodi u arite, stvarajui time svjetliju sliku
nego to bi je inae neki promatra vidio da nema gravitacijske lee.
gravitacijska sila: Jedna od etiri osnovne sile. Uvijek djeluje privlano.
G. s. izmeu dva tijela razmjerna je umnoku njihovih masa
podijeljenom s kvadratom udaljenosti izmeu njihovih sredita.
gravitacijsko zraenje (gravitacijski valovi): Zraenje koje se po svemu
razlikuje od elektromagnetnog zraenja osim po tome to putuje
brzinom svjetlosti. Jai gravitacijski valovi nastaju kada se masivna
tijela mimoilaze velikim brzinama.
halo: Krajnja vanjska podruja galaktike koja zauzimaju znatno vei
prostor od vidljivog dijela galaktike. Tu se nalazi glavnina tamne
materije galaktike.
helij: Drugi najlaki i drugi najzastupljeniji element, ima jezgru od po dva
protona i jednog ili dva neutrona. Zvijezde stvaraju energiju fuzijom
vodikovih jezgri (protona) u jezgre helija.
Hubbleova konstanta: Konstanta koja se javlja u Hubbleovom zakonu i
dovodi u vezu udaljenosti i brzine udaljavanja galaktika.
Hubbleov zakon: Zakon koji se odnosi na irenje svemira kakvo
uoavamo danas. Brzine udaljavanja dalekih galaktika jednake su
umnoku Hubbleove konstante i udaljenosti galaktika od Mlijene
staze.
infracrveno zraenje: Dio spektra elektromagnetnog zraenja ije su
valne duine neto due nego vidljive svjetlosti.
ion: Atom koji je izgubio jedan ili vie elektrona.
ionizacija: Proces pretvaranja atoma u ion tako to mu se uklanja jedan ili
vie elektrona.
izotopi: Vrste raznih atomskih jezgri istog elementa, razlikuju se samo po
broju neutrona.
jaka sila: Jedna od etiri osnovne sile. Uvijek djeluje privlano. Djeluje
izmeu nukleona (protona, neutrona), povezujui ih u atomskoj
jezgri, ali samo ako se meusobno priblie unutar udaljenost od
priblino 10
13
cm.
jezgra: (1) Sredinji dio atoma, sastavljena od jednog ili vie protona i
neutrona. (2) Podruje u stanici eukariota u kojem se nalazi stanini
genetski materijal u obliku kromosoma. (3) Sredinje podruje
galaktike.
JWST (svemirski teleskop James Webb): Svemirski teleskop ije se
uvoenje u rad oekuje u drugom desetljeu dvadeset prvog stoljea;
zamijenit e svemirski teleskop Hubble od koga e imati vee zrcalo i
naprednije instrumente.
katalizator: Tvar koja ubrzava odreene reakcije izmeu atoma i
molekula, ali sama u njima ne sudjeluje.
Kelvinova (apsolutna) temperaturna ljestvica: Temperaturna ljestvica
nazvana prema lordu Kelvinu (William Thomson, 18241907).
Uvedena je u upotrebu sredinom devetnaestog stoljea. Prema ovoj
ljestvici, najnia mogua temperatura iznosi, po definiciji, nula
kelvina. Stupnjevi na ovoj ljestvici (koji se oznaavaju slovom K) isti
su kao i na Celzijevoj temperaturnoj ljestvici. Na Kelvinovoj ljestvici
voda se ledi na 273,16 stupnjeva, a vrije na 373,16 stupnjeva.
kinetika energija: Energija tijela u gibanju. Jednaka je umnoku
polovice mase tijela i kvadrata brzine. Prema tome, to je tijelo
masivnije (neki kamion, recimo) imat e vie kinetike energije od
manje masivnog tijela (nekog tricikla, na primjer ) koje se giba istom
brzinom.
kisik: Element u ijoj jezgri ima osam protona i sedam, osam, devet, deset,
jedanaest ili dvanaest neutrona, ovisno o izotopu. Veina jezgri
kisika ima osam neutrona i osam protona.
komet (repatica): Fragment pramaterijala Sunevog sustava, obino
prljava gruda od leda, kamena, praine i smrznutog ugljinog
dioksida (suhi led).
kozmiko pozadinsko zraenje (KPZ): More fotona nastalih svuda u
svemiru ubrzo poslije Velikog praska. Ovo zraenje jo ispunjava
svemir i sada je temperature 2,73 K.
kozmolog: Astrofiziar koji se specijalizirao za prouavanje nastanka
svemira i njegovog ustroja u najirim razmjerima.
kozmoloka konstanta: Konstanta koju je uveo Albert Einstein u svoju
jednadbu to opisuje najire ponaanje svemira. Konstantom se
odreuje koliina energije, sada nazvane tamna energija, u svakom
kubnom centimetru naizgled praznog prostora.
KPZ: Vidjeti Kozmiko pozadinsko zraenje.
kromosom: Pojedinana molekula DNK zajedno s proteinima koja idu uz
njega. U njegovim podjedinicama, genima, uskladitene su genetske
informacije koje se prenose diobom stanice.
Kuiperov pojas: Materijal na udaljenosti koja se prua od 40
astronomskih jedinica (prosjena udaljenost Plutona) do nekoliko
stotina astronomskih jedinica od Sunca. U njemu su ostaci iz
Sunevog protoplanetnog diska. Pluton je, u stvari, jedno od
najveih tijela u Kuiperovom pojasu.
kvantna mehanika: Opis ponaanja elementarnih estica, atoma i
njihovog meudjelovanja s drugim atomima i fotonima, kao i
ponaanja atomskih jezgri.
kvazar (kvazizvjezdani radioizvor): Astronomski objekt po izgledu
slian zvijezdi, ali iji spektar pokazuje veliki crveni pomak zbog
ogromne udaljenosti od Mlijene staze.
logaritamska ljestvica: Metoda prikazivanja podataka tako da ogromni
brojevi mogu stati na isti list papira. Logaritamska ljestvica poveava
se eksponencijalno (1, 10, 100, 1000, 10.000. ), a ne aritmetiki (1,
2, 3, 4, 5, ).
lokalna skupina: Naziv za oko dvadeset pet galaktika u neposrednom
susjedstvu Mlijene staze.. U lokalnu skupinu spadaju Veliki i Mali
Magellanov oblak i velika galaktika Andromeda.
maglica: Rasprena masa plina i praine koju obino iznutra osvjetljavaju
sjajne mlade zvijezde koje su nedavno stvorene od te grae.
Mali Magellanov oblak: Manja od dvije nepravilne galaktike koje su
sateliti Mlijene staze.
masa: Mjera materijalnog sadraja nekog predmeta. Ne treba je brkati s
teinom, koja je mjera djelovanja gravitacijske sile na neki objekt.
Kod predmeta na povrini Zemlje, meutim, masa i teina su po
definiciji jednake.
meuzvjezdana praina: estice praine, od koji se svaka sastoji od po
oko milijun atoma, vjerojatno izbaene u meuzvjezdani prostor iz
atmosfera vrlo razrijeenih zvijezda crvenih divova.
meuzvjezdani plin: Plin u sastavu galaktike koji nije dio nijedne
zvijezde.
meuzvjezdani oblak: Podruje meuzvjezdanog prostora s gustoom
znatno veom od prosjene i promjera obino vie desetaka
svjetlosnih godina; gustoa materije kree se u rasponu od deset
atoma do vie milijuna molekula po kubnom centimetru.
metabolizam: Ukupnost kemijskih procesa u organizmu mjerenih
opsegom potronje energije. ivotinja s visokim metabolizmom
mora troiti energiju (hranu) znatno ee kako bi opstala.
meteor: Sjajna pruga na nebu nastala kao posljedica zagrijavanja
meteoroida prilikom prolaska kroz Zemljinu atmosferu.
meteorski pljusak: Veliki broj meteora uoen na odreenom dijelu neba,
nastao kao posljedica presijecanja Zemljine staze i velikog broja
meteoroida u kratkom vremenu.
meteorit: Meteoroid koji uspijeva opstati pri prolasku kroz Zemljinu
atmosferu i padne na Zemlju.
meteoroid: Nebesko tijelo od kamena ili metala, odnosno od mjeavine
metala i kamena, manje od asteroida, koje krui oko Sunca; m. su
ostatci iz doba nastajanja Sunevoga sustava ili su nastali pri
sudarima veih tijela u sustavu nae zvijezde.
Mlijena staza: Galaktika koja sadri priblino 300 milijarda zvijezda,
meu kojima i Sunce. Obuhvaa takoer meuzvjezdani plin i
prainu, kao i velike koliine tamne materije.
modificirana Newtonova dinamika (MOND): Varijanta teorije gra
vitacije koju je izloio izraelski fiziar Mordehai Milgrom.
nastanjiva zona: Podruje oko neke zvijezde u kojem njezina toplina
moe odravati u tekuem stanju jedan ili vie otapala; to je sferno
podruje oko zvijezde omeeno unutranjom i vanjskom granicom.
nepravilna galaktika: Galaktika nepravilnog oblika koji nije ni spiralni
(diskoliki) ni eliptini.
neutrino: Elementarna estica bez naboja i mase znatno manje od mase
elektrona. Nastaje ili biva apsorbirana u reakcijama meu
elementarnim esticama kojima upravlja slaba sila.
neutron: Elementarna estica bez naboja; jedan od dva sastavna dijela
atomske jezgre.
neutronska zvijezda: Mali ostaci (manji od trideset kilometara u
promjeru) jezgre poslije eksplozije supernove. Sastoji se gotovo
potpuno od neutrona i toliko je gusta da je u jednom kubnom
centimetru sabijena masa dva ogromna prekooceanska broda.
NLO (neidentificirani letei objekt): Objekti vieni na nebu Zemlje za
koje se ne moe lako pronai prirodno objanjenje, to ukazuje ili na
duboko neznanje znanstvene zajednice ili na duboko neznanje
oevidaca.
nuklearna fuzija: Spajanje dvije jezgre pod utjecajem jake sile, to se
dogaa samo ako se jezgre meusobno priblie na udaljenost koja
odgovara veliini protona (10
13
centimetara).
nukleinska kiselina: DNK ili RNK.
nukleotid: Jedna od poprenih molekula kod DNK i RNK. Kd DNK ima
etiri nukleotida: adenin, citozin, guanin i timin; kod RNK uracil igra
ulogu koju kod DNK ima timin.
oblak praine: Oblaci plina u meuzvjezdanom prostoru koji su dovoljno
hladni da se u njima atomi povezuju u molekule; mnoge molekule
zatim se spajaju, oblikujui estice praine koje sadre milijune
atoma.
oksidacija: Povezivanje s atomima kisika. Tipian primjer je hranje
metala izloenog djelovanju kisika Zemljine atmosfere.
Oortov oblak: Milijarde ili bilijuni kometa koji krue oko Sunca. Oni su
prvi nastali kada se protosunce poelo skupljati. Gotovo svi se gibaju
po stazama koje su tisuama ili desecima tisua puta vee od
Zemljine staze.
opa teorija relativnosti: Postavio ju je Albert Einstein 1915. kao
prirodno proirenje specijalne teorije relativnosti na tijela u stanju
ubrzavanja. To je suvremena teorija gravitacije koja uspjeno
objanjava mnoge rezultate do kojih se ne moe doi u okviru
Newtonove teorije gravitacije. Njezina osnovna premisa je naelo
ekvivalentnosti prema kojem, na primjer, neka osoba u svemirskom
brodu ne moe razlikovati ubrzava li letjelica kroz prostor ili miruje
u gravitacijskom polju koje bi izazvalo isto ubrzanje. Iz ovog
jednostavnog, ali i vrlo dubokog naela nie potpuno novo
razumijevanje prirode gravitacije. Prema Einsteinu, gravitacija nije
sila u tradicionalnom znaenju ovog pojma. Gravitacija je
zakrivljenost prostora u blizini neke mase. Gibanje nekog tijela
potpuno je odreeno njegovom brzinom i opsegom zakrivljenosti
koja se tu javlja. Iako je izrazito kontraintuitivna, kao da se protivi
zdravom razumu, opa teorija relativnosti objanjava sva poznata
ponaanja gravitacijskih sustava koji su ikada podvrgnuti
prouavanju te predvia mnotvo jo kontraintuitivnijih pojava koje
eksperimenti neprekidno potvruju. Primjera radi, Einstein je
predvidio da e snano gravitacijsko polje izobliiti prostor i uoljivo
savinuti zraku svjetlosti u svojoj blizini. Promatranjem je
ustanovljeno da zraka zvjezdane svjetlosti koja prolazi tik uz rub
Sunca (za vrijeme potpune pomrine) biva savinuta tono onoliko
koliko je Einstein izraunao. Moda se najznaajnija primjena ope
teorije relativnosti odnosi na opis naeg svemira koji se iri i u kojem
cjelokupni prostor biva zakrivljen ukupnom gravitacijom stotina
milijarda galaktika. Vana, ali trenutno jo neprovjerena posljedica
ove teorije je postojanje gravitona estica koje nose gravitacijsku
silu i javljaju o naglim promjenama gravitacijskog polja, poput onih
pri eksploziji supernova.
organski spojevi: Kemijski spojevi s atomima ugljika kao vanim
elementom sklopa; molekule zasnovane na ugljiku. ivot je organske
prirode.
ozon (O
3
): Molekule od tri atoma kisika koje na velikim visinama u
atmosferi Zemlje tite povrinu planeta od ultraljubiastog zraenja.
panspermija: Hipoteza prema kojoj se ivot prenositi po svemiru, na
primjer s planeta na planet unutar Sunevog sustava.
planet: Vee tijelo koje krui oko neke zvijezde, a samo nije zvijezda. Po
novoj kategorizaciji, Sunev sustav broj osam planeta. Pluton se vie
ne smatra planetom.
planetezimal: Tijelo znatno manje od planeta. Sudaranjem i stapanjem
ovih tijela nastaju planeti.
plavi pomak: Pomicanje prema viim frekvencijama odnosno kraim
valnim duinama izazvano Dopplerovim efektom.
poetna singularnost: Trenutak u kojem je poelo irenje svemira;
takoer se naziva Veliki prasak.
polumjer crne jame: Za svaki objekt mase M, mjeren u jedinicama mase
Sunca, ovaj polumjer iznosi 2M kilometara. Takoer se naziva
dogaajni obzor.
pomrina: Djelomino ili potpuno zaklanjanje jednog nebeskog tijela
drugim; promatrau izgleda da se tijela nalaze gotovo ili potpuno
jedno iza drugog.
prekasta spiralna galaktika: Spiralna galaktika kod koje su zvijezde i
plinovi rasporeeni u sredinjim podrujima u obliku koji nalikuje na
izduenu preku.
prirodno odabiranje: Razlike u uspjehu pri razmnoavanju meu
organizmima iste vrste. P. o. je okretaka sila evolucije ivota na
Zemlji.
prividni sjaj: Sjaj koji nekog nebeskog tijela na nebu Zemlje. P. s. ovisi o
apsolutnom sjaju tijela i njegovoj udaljenosti od nas.
prokarioti: Jedna od tri grane ivota. To su jednostanini organizmi kod
kojih se genetski materijal ne nalazi u jasno odreenoj staninoj
jezgri.
prostorvrijeme: Matematiki spoj prostora i vremena u okviru kojeg se
vrijeme shvaa kao koordinata ravnopravna s tri prostorne
koordinate. Specijalna teorija relativnosti pokazala je da se priroda
najtonije opisuje prostorvremenskim formalizmom. Svi dogaaji
opisuju se pomou tri prostorne i jednom vremenskom koordinatom.
Matematika koja se ovdje primjenjuje ne pravi razliku meu njima.
protein: Duga molekula koja se sastoji od jednog ili vie lanaca
aminokiselina.
proton: Elementarna estica s jedininim pozitivnim nabojem. Nalazi se u
jezgri svakog atoma. Broj protona u jezgri atoma odreuje identitet
tog elementa. Element s jednim protonom je vodik, s dva protona
helij, a sa devedeset dva uranij.
protoplanet: Planet u odmaklim fazama nastajanja.
protoplanetni disk: Disk plina i praine oko zvijezde u nastajanju i iz
kojeg se mogu stvoriti pojedinani planeti.
protozvijezda: Zvijezda u nastajanju. Skuplja se iz znatno veeg oblaka
plina i praine djelovanjem vlastite gravitacije.
pulsar: Tijelo koje u pravilnim razmacima emitira impulse radio-fotona (a
esto i fotona viih energija). P. je u stvari neutronska zvijezda koja
proizvodi zraenje zbog ubrzavanja nabijenih estica u snanom
magnetnom polju ove zvijezde.
radioaktivno raspadanje: Proces kojim se neke vrste atomskih jezgri
spontano pretvaraju u druge vrste.
rendgensko zraenje: Fotoni s frekvencijama viim od ultraljubiastog
zraenja, ali manjim od gama zraenja.
revolucija: Kruenje oko nekog objekta, na primjer, Zemlje oko Sunca.
Revolucija se esto brka s rotacijom.
RNK (ribonukleinska kiselina): Velika, sloena molekula, stvorena od
istih vrsta molekula kao i DNK, koji obavlja razne znaajne zadatke
u ivoj stanici, raunajui tu i prijenos genetskih poruka sloenih u
DNK do mjesta gdje se grade proteini.
satelit: Razmjerno malo tijelo koje krui oko znatno veeg i masivnijeg;
tonije govorei, oba tijela krue oko zajednikog sredita masa, pri
emu je veliina staza obrnuto razmjerna masama tijela.
SETI: Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom.
sila: Sposobnost obavljanja rada ili izazivanja fizike promjene; utjecaj
koji nastoji ubrzati tijelo u pravcu u kojem djeluje na njega.
slaba sila: Jedna od etiri osnovne sile koja djeluje samo izmeu
elementarnih estica na udaljenostima od 10
15
m ili manjim.
Odgovorna je za raspadanje odreenih elementarnih estica u neke
druge. Skoranja istraivanja pokazala su da su s. s. i
elektromagnetna sila razliiti oblici jedne te iste elektroslabe sile.
smei patuljak: Tijelo sa sastavom slinim sastavu zvijezda, ali bez
dovoljno mase da postane zvijezda tako to bi otpoela nuklearna
fuzija u jezgri.
specijalna teorija relativnosti: Postavio ju je Albert Einstein 1905. Ona
prua novo razumijevanje prostora, vremena i gibanja. Teorija se
temelji na dva naela relativnosti: (1) brzina svjetlosti ista je za
svakog promatraa, bez obzira na to kako je mjeri; (2) zakoni fizike
isti su u svakom sustavu koji ili miruje ili se giba stalnom brzinom.
Teorija je kasnije proirena kako bi obuhvatila i sustave u stanju
ubrzavanja, postavi opa teorija relativnosti. Pokazalo se da su dva
naela relativnosti koja je Einstein pretpostavio potvrena u svakom
obavljenom pokusu ili promatranju. Einstein je izveo logike
zakljuke iz naela relativnosti i predvidio mnotvo neobinih
zamisli, meu kojima su:
Ne postoje apsolutno isti dogaaji. Ono to je istovremeno za jednog
promatraa za drugoga moe ne biti.
to se bre gibate, to vae vrijeme sporije tee u odnosu na nekoga tko
vas promatra.
to se bre gibate, to masivniji postajete, te vam tako motori vae
svemirske letjelice sve manje uspijevaju poveati brzinu.
to se bre gibate, to je vaa svemirska letjelica kraa sve postaje krae
u smjeru gibanja.
Pri brzini svjetlosti, vrijeme se zaustavlja, duina vam iznosi nula, a
masa postaje beskonana. Stoga materijalno tijelo nikada ne moe
postii brzinu svjetlosti.
Eksperimenti su potpuno potvrdili sva ova Einsteinova predvianja.
Izvrstan primjer za to su estice koje imaju neko svoje vrijeme
poluraspada. Kada im se brzina povea gotovo do brzine svjetlosti (u
akceleratorima), vrijeme poluraspada im se poveava tono u skladu
s teorijom relativnosti. Takoer, sve ih je tee dalje ubrzavati, to
znai da im se masa poveala.
spektar: Raspored fotona prema frekvenciji i valnoj duini. esto se daje u
obliku grafikona koji prikazuje broj fotona svake pojedine
frekvencije i valne duine.
spiralna galaktika (spiralna maglica): Galaktika u obliku vrlo
spljotenog diskom zvijezda, plina i praine, sa spiralnim krakovima.
spiralni krakovi: Dijelovi diska spiralne galaktike, sadre najmlae,
najtoplije, najsvjetlije zvijezde te divovske oblake plina i praine u
kojima su ove zvijezde nedavno nastale i jo nastaju.
sublimacija: Prijelaz iz vrstog u plinovito stanje, odnosno iz plinovitog u
vrsto, bez prolaska kroz tekue stanje.
submilimetarsko podruje: Podruje elektromagnetnog zraenja sa
frekvencijama i valnim duinama izmeu radio-podruja i
infracrvenog podruja.
Sunev sustav: Skupni naziv za Sunce i tijela koja krue oko njega:
planeti, njihovi sateliti, asteroidi, meteoroidi, kometi i meuplanetna
praina.
Sunev vjetar: estice izbaene sa Sunca, poglavito protoni i elektroni,
koji se neprekidno odlijevaju s gornjih slojeva nae zvijezde. Odljev
postaje naroito opsean u vrijeme jakih Sunevih baklji.
supermasivna crna jama: Crna jama mase stotinu i vie masa Sunca.
supernova: Zvijezda koja eksplodira kad u njoj prestane nuklearna fuzija.
Tijekom nekoliko tjedana trajanja sjaj joj je usporediv sa sjajem
itave jedne galaktike. Supernove stvaraju i alju u meuzvjezdani
prostor elemente tee od vodika i helija.
svemirski teleskop Hubble: Svemirski teleskop lansiran 1991. koji nam je
dao udesne slike mnotva astronomskih objekata zahvaljujui
injenici da promatra svemir s poloaja iznad Zemljine atmosfere.
svemir: Obino se pod ovim pojmom podrazumijeva sve to postoji,
premda se, u skladu s novim teorijama, za ono to oznaavamo kao
svemir moe jednoga dana ustanoviti da je samo dio znatno veeg
kozmosa zvanog multiverzum.
svjetlosna godina: Udaljenost od priblino 10 bilijuna kilometara koju
svjetlost ili neki drugi oblik elektromagnetnog zraenja prijee za
godinu dana.
svjetlost (vidljiva svjetlost): Elektromagnetno zraenje koje se sastoji od
fotona iju frekvenciju odnosno valnu duinu zamjeuje nae oko.
tamna energija: Energija koja se ne moe ni vidjeti ni otkriti neposrednim
mjerenjem, iji iznos ovisi o veliini kozmoloke konstante i koja
dovodi do irenja svemira.
tamna materija: Materija nepoznatog oblika koja ne emitira
elektromagnetno zraenje i za koju je ustanovljeno, po gravitacijskoj
sili kojom djeluje na obinu materiju, da pripada ukupnom korpusu
materije u svemiru.
tektonika ploa: Lagano kretanje ploa koje sainjavaju koru Zemlje i
drugih planeta.
teleskop (gama, rendgenski, ultraljubiasti, optiki, infracrveni,
mikrovalni, radio): Postoje teleskopi i detektori za svaki dio
spektra. Neki dijelovi spektra ne stiu do povrine Zemlje. Da bismo
promatrali na gama, rendgenskom, ultraljubiastom i infracrvenom
podruju zraenja, na kojima emitiraju mnogi svemirski objekti,
teleskopi su morali biti podignuti na stazu iznad apsorbirajue
Zemljine atmosfere. Teleskopi ima vie vrsta, ali imaju tri zajednika
svojstva: (1) Sakupljaju fotone. (2) Dovode fotone u arite svog
optikog sustava. (3) Biljee fotone nekom vrstom detektora.
temperatura: Mjera prosjene kinetike energije sluajnog gibanja unutar
skupine estica. Na apsolutnoj ili Kelvinovoj temperaturnoj ljestvici,
temperatura nekog plina upravo je razmjerna prosjenoj kinetikoj
energiji estica u plinu.
termofil: Organizam kojem pogoduju visoke temperature, blizu toke
kljuanja vode.
termonuklearna fuzija: Drugi naziv za nuklearnu fuziju, koja se ponekad
oznaava i samo kao fuzija.
termonuklearni proces: Svaki proces koji se odnosi na ponaanje
atomske jezgre na vrlo visokim temperaturama.
toplinska energija: Energija sadrana u nekom objektu (vrstom, tekuem
ili plinovitom) koja nastaje zbog vibracija atoma i molekula.
Prosjena kinetika energija ovih vibracija i je fizikalna definicija
temperature.
uinak staklenika: Planetna atmosfera zarobljava infracrveno zraenje, to
dovodi do porasta temperature na povrini i neposredno iznad nje.
ugljini dioksid: Molekula CO
2
koja sadri po jedan ugljikov atom i dva
atoma kisika.
ugljikohidrat: Molekula od atoma ugljika, vodika i kisika, obino s
dvostruko vie atoma vodika nego kisika.
ugljik: Element ija atomska jezgra ima est protona, a razni izotopi imaju
po est, sedam ili osam neutrona.
ultraljubiasto zraenje: Fotoni s frekvencijama i valnim duinama
izmeu podruja vidljive svjetlosti i rendgenskog zraenja.
unutranji planeti: Planeti Merkur, Venera, Zemlja i Mars, koji su sve
mali, gusti i kameniti u usporedbi s plinovitim divovskim planetima.
Veliki Magellanov oblak: Vea od dvije nepravilne satelitske galaktike
Mlijene staze.
Veliki prasak: Znanstveni opis nastanka svemira, utemeljen na hipotezi da
je svemir poeo eksplozijom prije priblino 14 milijarda godina,
kada su nastali prostor i materija. Svemir se danas i dalje iri u svim
pravcima kao posljedica te prvobitne eksplozije.
virus: Korpus molekula nukleinskih kiselina i proteina koji se moe
umnoavati samo u stanici domainu nekog drugog organizma.
vodik: Najlaki i najzastupljeniji element, jezgra sadri po jedan proton i
nula, jedan ili dva neutrona.
Voyager (svemirska letjelica): Dvije svemirske letjelice, Voyager 1 i
Voyager 2, koje je NASA lansirala sa Zemlje 1978. i koje su
nekoliko godina zatim prole pokraj Jupitera i Saturna; Voyager 2
proao je pokraj Urana 1986. i Neptuna 1989.
WMAP satelit (Vilkinsonov istraiva mikrovalne anizotropije): Satelit
lansiran 2001. sa zadatkom da znatno detaljnije nego raniji satelit
COBE prouava kozmiko pozadinsko zraenje.
zraenje: Skraeni oblik od elektromagnetnog zraenja. Takoer, puki
naziv za bilo koju esticu ili oblik svjetlosti koji su tetni za ljudsko
zdravlje.
zvijezda: Masa plina koju na okupu dri gravitacija. U njezinom sreditu,
reakcije nuklearne fuzije pretvaraju masu u zraenje koje zagrijava
cijelu zvijezdu i emitira se u svemir.
zvijee: Dio nebeskog svoda u kojem su zvijezde, gledano sa Zemlje,
prividno rasporeene kao po nekom crteu, koji se, uz veliku matu,
mogu zamisliti da su neke ivotinje, junaci iz mitova i legendi, neki
uporabni predmeti itd. Do danas su se u astronomiji odrala zvijea
najveim dijelom iz starogrke mitoloke batine, a ona na junom
nebu, antikim narodima nepoznatom, su novijeg datuma. Cijeli
nebeski svod podijeljen je na 88 zvijea i ona nam olakavaju
orijentaciju i imenovanja zvijezda i drugih nebeskih objekata.
zvjezdano jato: Skupina zvijezda nastalih u isto vrijeme i na istom mjestu.
U stanju je ostati okupljena milijardama godina zahvaljujui
uzajamnom gravitacijskom privlaenju.
zvijezda padalica: Popularni naziv za meteor.
ivot: Svojstvo tvari da se umnoava i razvija.

KAZALO

A
aerobni organizmi
Alfa Centauri
radioporuka do
alkohol
aluminij
Alpher, Ralph
aluminij
aminokiseline
amonijak
Anderson, Carl David
Andromedina maglica (galaktika)
antigravitacija
antimaterija
antineutron
antivodik
antropsko naelo
Apollo
apsolutni sjaj
Arecibo, radioteleskop
arheje
Aristarh
Aristotel
Arizona, meteorski krater u
Arp, Halton
asimetrija, estica i antiestica
asteroid
sudari sa ,
K-T granica
astrobiologija
atomski broj
aurore, borealis i australis

B
bakterije
berilij
bijeli patuljak
blazari
Bondi, Hermann
bor
Bose, Satyendranath
bozoni
Bruno, Giordano
Burbidge, Geoffrey i Margaret

C
Cassini-Huygens, letjelica
cefeide
Ceres
CERN (Europski centar za nuklearna istraivanja)
Chadwick, James
Chomolungma
cijan
civilizacija,
procjena broja
procjena ivotnog vijeka
COBE (COsmic Background Explorer istraiva kozmike pozadine)
Coma, jato
crna jama
supermasivna
crveni divovi

D
Darwin, Charles
Deimos
deuterij
Dirac, Paul A.M.
Djevica, superjato u zvijeu
DNK
Dopplerov efekt
Drake, Frank
Drakeova jednadba
duik

E
E = mc
2

Eddington, Arthur
egzosolarni planeti
traganje za
Einstein, Albert
i irenje svemira
Einsteinova opa teorija relativnosti ; v. i Opa teorija relativnosti
ekpirotski model
ekstremofili
elektromagnetizam
elektromagnetna sila, nastanak
elektroni
i prozirnost svemira
i stvaranje atoma
elektroslaba sila, nastanak
Eliot, T. S.
eliptine maglice
energetska gustoa svemira
energija, pretvaranje u materiju
era kvarkova i leptona
ESA
eukarije
Europa, Jupiterov mjesec
ivot na

F
fazni prijelaz
Faraday, Michael
Fermi, Enrico
Fobos
formaldehid
fosfor
fotoni
frekvencija i energija
kao tlak zraenja
Fowler, William
Friedmann, Alexander
fuzija, vodika u helij

G
galaktika jata
Galaktika, naa
broj zvijezda u
civilizacije u
sredite
galaktike
crna jama u sreditu
halo
nastanak
sudari
Galapagos
galaktike s aktivnim jezgrama (AGN)
galij
Galilej, Galileo
Galle, G. Johann
gama zraenje
Gamow, George
Ganimed
Gell-Mann, Murray
geostacionarna staza
germanij
Gold, Thomas
gravitacija
i nastanak galaktika
kolaps zvijezde
koritenje za letjelice
osloboena od ostalih sila
Guth, Alan

H
hadroni, era
Halleyev komet
Harkins, D. William
Haron
Hawking, Stephen
Hawkingovo zraenje
helij
naziv po Suncu
Herschel, Caroline
Herschel, William
Herman, Robert
Hindenburg
Hiroima
Holmberg, Erik
Hooker, teleskop na Mount Wilsonu
Hoyle, Fred
Homo sapiens
Hubble, Edwin
Hubbleov dijagram
Hubbleova konstanta
Hynek, J. Allen

I
inflacija
inflacijska era
inflacijski model
i fazni prijelaz
infracrvena svjetlosti
infracrveni teleskop Spitzer (SIRTF)
Io
iridij
izotopi
izvanzemaljska bia
izvanzemaljske civilizacije, kontakt

J
jaka nuklearna sila
Jeans, James
jedinstvena teorija (veliko ujedinjenje)
Jupiter
i skretanje kometa

K
kalcij
kalij-40
Kalisto
Kant, Immanuel
Kapteyn, Jacobus Cornelius
Kepler, Johannes
Kepler, projekt NASA-e
kisik
i postojanje ivota
kao zagaenje
klasina fizika
klor
kometi
i voda
Kopernik, Nikola
kozmiko pozadinsko zraenje (KPZ)
i anizotropija u njemu
kozmoloka konstanta
i multiverzumi
kritina gustoa (
M
)
kuglasta jata
Kuiper, Gerald
Kuiperov pojas kometa
kvantna fluktuacija vakuuma
kvantna gravitacija, teorija
kvantna mehanika
i fluktuacije
kvarkovi
kvazar

L
laser
led
Lematre, Georges Edouard
Le Verrier, Joseph
leptoni
litij
Lowell, Percival
Lukrecije

M
Magellanovi oblaci
maser
Mars
i ivot na njemu
mjeseci
tekua voda
materija, pretvaranje u energiju
meuzvjezdana praina
Merkur
metan
metil-alkohol
Miller, Stanley
Miranda
Mjesec, Zemljin
i voda
najstarije stijene
nastanak sudarom
usporenje vrtnje
Mlijena staza
potraga za ivotom
sredite
Milgrom, Mordehai
MOND (Modificirana Newtonova dinamika)
multiverzum
i ivot

N
N galaktike
NASA
nastanjiva zona
natrij
nedostajua masa
neon
neobine galaktike, Arpove
nepravilne galaktike (maglice)
Neptun
neptunij
neutrino
neutron
otkrie
Newton, Isaac
zakon gravitacije
NLO (neidentificirani letei objekti)
i otmice ljudi
nuklearna fuzija, v. termonuklearna fuzija
nukleosinteza

O
Opa teorija relativnosti
Oelert, Walter
Oort, Jan
Oortov oblak
Orionov krak
Orionova maglica
osmij

P
panspermija
parovi estica i antiestica
Penzias, Arno
periodni sustav elemenata
Piazzi, Giuseppe
Pioneer, letjelice
pirit
Planck, Max
Planckova era
planetezimali
planeti
gravitacijski utjecaj na matinu zvijezdu
i njihovi mjeseci
plinoviti divovi
planetne maglice
platina
Platon
Pluton
plutonij
Pope, Alexander
pozitron
prekaste galaktike
proton
Ptelemej

R
radiovalovi
rendgensko zraenje
RNK
Rubin, Vera

S
Sagan, Carl
Saturn
Schwarzschild, Karl
Sedna
selenij
SETI
Seyfertove galaktike
silicij
singularnost
slaba nuklearna sila
nastanak
spektar
Spinoza
spiralne maglice
Steinhardt, Paul
Strijelac, zvijee
sumpor
Sunce,
gubitak mase
nastanak
zvijezde roene s njim
Sunev sustav
i kometi
potraga za ivotom
superjata, galaktika
supernove
svemir,
bombardiranje iz
homogeni, izotropni
obogaenje elementima
prve milijarde godina
irenje i hlaenje
starost
Svemirski teleskop Hubble
Hubbleovo duboko
podruje
Svemirski teleskop James Webb (JWST)
Swift, Jonathan


irenje svemira,
Hubbleovo otkrie
kritina gustoa

T
tamna energija
tamna materija
Tarantula, maglica
tehnecij
tektonika ploa
teleskop za neutrine
teorija gravitacije, v.
Einsteinova opa teorija relativnosti
teorija stalnog stanja
termonuklearna fuzija
temperatura
Titan
jezera etana na
sputanje Huygensa
titanij
titanij oksid (TiO)
Tombaugh, Clyde
Toomre, Alar i Juri
torij
Trimaine, Scott
Triton
Turek, Neil
Turner, Michael
Tyson, Anthony

U
uinak staklenika
ugljini dioksid
na Veneri
ugljik
ugljikohidrati
ultraljubiasto zraenje
Uran
uranij
Urey, Harold

V
vakuum
Veliki Magellanov oblak
Veliki prasak
Venera
i voda
atmosfera
vidljiva svjetlost
virtualne estice
voda, tekua
eliksir ivota
kao univerzalno otapalo
porijeklo
vodik
vodikov cijanid
vodikov sulfid (H
2
S)
Voyager, letjelice

W
Wchtershuser, Gnter
Weinberg, Stephen
Williams, Robert
Wilson, Robert
WMAP (Wilkinsonova sonda za mikrovalnu anizotropiju)

Y
Yucatan, poluotok, krater

Z
Zemlja,
atmosfera
bombardiranje svemirskim materijalom
udaljenost od Sunca
i plinoviti divovi
i viekratno nastajanje ivota
Zohner, Nathan
zvijezde
masa, donja granica
masivne
prve
raanje ,
rodilite u Orionovoj maglici
smrt vrlo masivnih
starost
zvjezdana jata
Zwicky, Fritz


eljezo ,
u sredite zvijezde
iva
ivot,
kandidati u Sunevom sustavu
kao jedinstvena pojava
nastanak na Zemlji






OSTALE DOSAD IZALE KNJIGE O
ZNANSTVENIM TEMAMA, KOJE SU OBJAVILI
IZVORI i SVEUILINA KNJIARA
(BIBLIOTEKE LU i VISOVI ZNANOSTI):

BOJA ESTICA (L. Lederman)
BOJA JEDNADBA (A. Aczel)
BUDUNOST PROSTORVREMENA (vie autora)
BUDUNOST SVEMIRA I DRUGI ESEJI (S. Hawking)
CAREV NOVI UM (R. Penrose)
DIGITALNA BIOLOGIJA (Peter Bentley)
FERMATOV POSLJEDNJI TEOREM (A. Aczel)
GEJA (J. Lovelock)
GENOM (M. Ridley)
H2O BIOGRAFIJA VODE (P. Ball)
IZVORI INDIVIDUALNOSTI (T. vob)
JESMO LI SAMI U SVEMIRU (vie autora)
KAD SLUAJNOST ODLUUJE (A. Aczel)
KAKO NAPRAVITI VREMENSKI STROJ (P. Davies)
KAOS (J. Gleick)
KOLIKO SUNACA KOLIKO SVJETOVA (C. Sagan)
KRATKA POVIJEST VREMENA (S. Hawking)
MIROSLAV RADMAN: OVJEK KOJI JE SRUIO GENETSKI ZID
(lanci i intervjui)
MOJ POGLED NA SVIJET (A. Einstein)
MOJA TEORIJA (A. Einstein)
MUKI SPOL ENSKI SPOL (Jessel/Moir)
O PRIRODI PROSTORA I VREMENA (Hawking/Penrose)
OSVETA GEJE (J. Lovelock)
PETO UDO (P. Davies)
PLAVA TOKA U BESKRAJU (C. Sagan)
PLAVI PLANET (vie autora)
POSLJEDNJE TRI MINUTE (P. Davies)
POSTANAK, OPSTANAK, NESTANAK (T. vob)
PRIA O MOZGU (S. Greenfi eld)
PRVE TRI MINUTE (S. Weinberg)
RAUNALO I MOZAK (J. von Neumann)
RJENIK ZANIMLJIVIH I NEOBINIH BROJEVA (D. Wells)
SEBINI GEN - novo izdanje (R. Dawkins)
SMILJANJE BUDUNOST (M. i J. Gribbin)
SVEMIR U ORAHOVOJ LJUSCI (S. Hawking)
TAJNI IVOT KLICA (P. Tierno)
TVAR IVOTA (E. Widmaier)
U POTRAZI ZA KONANOM TEORIJOM (S. Weinberg
VI SE SIGURNO ALITE MR. FEYNMAN (R. Feynman)
VODI KROZ ELEMENTE (J. Emsley)
VODI KROZ ZNANOST (J. Gribbin)
IVOT I SMRT PLANETA ZEMLJE (P. D. Ward i D. Brownlee)