Rođen u Banja Luci 27. IV 1947. godine gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju.

Filozofski fakultet (Komparativna književnost i Jugoslavenski jezici i književnosti) diplomirao u Zagrebu. Bio je urednik Studentskog lista Pitanja i Putevi. Bio je odgovorni urednik u izdavačkoj djelatnosti Novog glasa u Banja Luci. Živi u Sarajevu. Urednik je u igranom programu RTV Federacije BiH i glavni urednik časopisa Život. Dramski tekstovi su mu izvođeni na radiju (Šesta smrt Benjamina Talhe, Zadovoljština, Kuburović, Posuđena rečenica), u teatrima (Ružičasta učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba, Tri Sabahudina) i na televiziji (Šeremet). Neki od tih tekstova su prevedeni i igrani u Švedskoj i Poljskoj. Jedna adaptacija knjige Talhe pod nazivom Priče iz Šedrvanskog vrta postavljena je u Rimu.

Bibliografija 1. Šesta smrt Benjamina Talhe. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1968. 2. Zvečajsko blago. Pjesme. Glas, Banja Luka 1969. 3. Ružičasta učiteljica. Dramolet. Narodno sveučilište "Božidar Maslarić", Osijek 1970. 4. Talhe ili šedrvanski vrt. Proze. BC, Zagreb 1972; – 2. prošireno izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1991; 3. izdanje Sarajevo Publishing, Sarajevo 1997. I na esperantu: Savez za esperanto BiH, Sarajevo – Banja Luka 1991. 5. Soba. Groteska. Prolog. Zagreb 1970; – 2. izd. Zajednica profesionalnih pozorišta, Sarajevo 1977. 6. Tanka katanka. Farsa za djecu. Dječije pozorište Banja Luka 1971. 7. Zadovoljština. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1972. 8. Salon gluhonijemih krojačica. Pripovijetke. Svjetlost, Sarajevo 1979. 9. Testament iz mladosti. Poezija. Glas, Banja Luka 1980. 10. Šeremet. Drama. Zajednica profesionalnih pozorišta BiH, Sarajevo 1985. 11. Karta vremena. Priče/roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1983. 12. Noćne ceremonije. Izabrane priče. Svjetlost, Sarajevo 1984/1985. 13. Vauvan. Roman za djecu. Klub "Ivan Goran Kovačić", Bihać 1986; – 2. izd. "Veselin Maleša", Svjetlost, Sarajevo 1990; – 3. izd. Bosanska riječ, Wuppertal 1995; – 4. izd. Targa, Zagreb 1995; – 5. izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000. 14. Rea. Kratki roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1987.

15. Mađioničar iz prijestolnice domina. Pripovijest za djecu. Glas, Banja Luka 1988; – 2. izd. 1990; – 3. izd. Targa, Zagreb 1995: – 4. Izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000 (zajedno s Vauvanom). 16. Kalfa. Roman. Svjetlost, Sarajevo 1988. 17. Iluzionistov grob i lebdeća žena. Priče. Prosveta, Beograd 1991. 18. Posuđena rečenica. Drama za glasove. Radio–Sarajevo 1991. 19. Prognani grad. Priče. Antibarbarus, Zagreb 1994. 20. Bosanski Palimpsest. Priče. Durieux, Zagreb 1995. 21. Sličan čovjek. Roman. Bosanska knjiga, Sarajevo 1995. 22. Oblak čija lica prepoznajemo. Izabrane priče. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo 1997. – drugo, promijenjeno izdanje, kod istog izdavača 1999. 23. Knjiga mrtvog pjesnika. Poezija. Horus, Zagreb 1997. – drugo, prošireno izdanje, Bosanska knjiga–Šahinpašić, Sarajevo 1999. 24. Inspektor vrtnih Patuljaka. Roman za djecu. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo– Amsterdam 1998. 25. Proba. Dramolet. Kamerni teatar 55. Sarajevo 1998. 26. Berlinski nepoznati prolaznik. Roman. Ljiljan, Sarajevo 1998. 27. Prodavnica noževa. Izabrane priče. Damad. Novi Pazar 1999. 28. Izabrane pripovjetke. Sejtarija, Sarajevo 2000. 29. Filmofil. Roman. Sejtarija, Sarajevo 2000. 30. Imotski kadija. Roman. Ogledalo, Sarajevo 2000. 31. Tri Sabahudina. Tragična komedija. Praizvedba u Kamernom teatru 55 u Sarajevu # 12. 2001. 32. Izabrane Igre. Drame. Svjetlost, Sarajevo 2000. 33. Buduće svršeno vrijeme. Poezija. DES, Sarajevo 2001.

NAGRADE Nagrada 7 sekretara SKOJ-a 1972. Nagrada Grada Banja Luke za kjnizevnost 1980. Nagrada za najbolju knjigu za djecu, KPZ i Oktobarska pjesnicka drugovanja Tuzla 1986. Nagrada Drustva knjizevnika BiH 1988 Nagrada "Mesa Selimovic" 2004

DODJELA NAGRADE MEŠA SELIMOVIĆ 2004. Dobra večer! Kao i lani, ja moram i večeras reći da, sada još sa jednim dodatnim razlogom, da je Tuzla, izgleda stvarno, postala za književnost jedno izuzetno važno mjesto na cijelom ovom prostoru koji, inače po svojim propozicijama, pokriva nagrada "Meša Selimović". To je bilo jasno već i lani, ali danas, večeras, to je, čini mi se, jedna velika činjenica. I zahvaljujući toj energiji koja je sadržana u samoj koncepciji nagrade "Meša Selimović", mi smo imali ove godine priliku kao žiri 1 da radimo izuzetno lijep, radostan i književno uzbudljiv posao. To se još, na neki dodatni način, uljepšalo time što smo, kao što ste vidjeli i čuli, prišli toj jednoj maloj inovaciji, pa smo nekih 20-ak dana prije ove večeri, prije samog dodjeljivanja nagrade izabrali i taj, takozvani, "uži izbor" 2 od ova 4 romana koji su vam malo prije, upravo bili predstavljeni, na jedan vrlo kulturan način, moram dodati. I tako se dogodilo da je, zapravo, i prije ove večeri, skoro da kažem, nagrada bila dodijeljena. Moglo bi se reći da je bila preliminarno dodijeljena četirima autorima i četirima romanima. A to se onda potvrdilo i u našoj "višefaznoj" diskusiji unutar naših sastanaka, prvo virtualnih, a onda i stvarnih. Potvrdilo se, naime, na jedan vrlo lijep način: cijela diskusija o ovim romanima se kretala u znaku potpuno prijateljskog srdačnog neslaganja. Onako kako su ovi romani među sobom različiti. A zaista su potpuno različiti kao 4 mala svijeta, kao 4 virtualna mikrokozmosa. Tako smo, naravno, i mi u žiriju između sebe različiti sa svojim potpuno zasebnim književnim preferencijama, ukusima, itd. A ono što je lijepo u cijeloj ovoj priči oko nagrade "Meša Selimović", i to dugujemo njenom osnivaču koji je to tako unaprijed osmislio, lijepo je što ona ne nosi sobom ama baš nikakav diktat izvan same književnosti. Znate ono kako su nekad znale nagrade nositi sobom neke nevidljive prešutne, ali ipak, vanknjiževne dikatate: političke, ideološke, ovakve - onakve... U ovom slučaju, u slučaju ove tuzlanske nagrade toga, stvarno, nema. Tako da smo mi kao žiri radili jedan, kažem, vrlo ležeran, a, istovremeno, jedan vrlo ozbiljan posao. I imali smo zadatak da samo međusobno razmjenjujemo, dubimo razno - razne književne i vlastite dojmove, ukuse, književne kriterije, itd. Elem, dogodilo se da su od ove 4, ponavljam, potpuno jednako vrijedne knjige, da su kroz to naše razgovaranje, dogodilo se da smo došli, naravno, do onoga koji će večeras ponijeti taj vijenac po drugi put dodijeljene negrade "Meša

Selimović". Došli smo, mogu i to reći, sasvim transparentno i otvoreno, takav je i dogovor u žiriju bio, došli smo do toga ne-jednoglasno. I to smatram, zapravo, kvalitetom više. Jer jednoglasnost uvijek, nekako, podrazumijeva nekakvo nasilno ujednačavanje. Sad bih trebao reći ko je... (smijeh) Dakle, na taj način smo došli do jednoga vrlo sigurnoga izbora, potpuno sigurnoga, provjerenoga. A kažem nejednoglasnoga u tom smislu što je dobitnik izabran većinom glasova, na taj način što je mao 2 prva mjesta i 2 druga mjesta u našem glasanju, u svim tim pretresanjima. I to je, ja moram reći i sasvim osobno - na moje veliko zadovoljstvo: Irfan Horozović (pljesak)... Dakle, Irfan Horozović i njegov roman "William Shakespeare u Dar es Salaamu"! 1Žiri nagrade "Meša Selimović" Tuzla 2003. radio je u sastavu: Branko Čegec (Hrvatska), Ivan Lovrenović (BiH, predsjednik žirija), Nedžad Ibrahimović (BiH), Marko Vešović (BiH), Svein Monnesland (Norway); 2U uži izbor nagrade "Meša Selimović" Tuzla 2003. nominovana su četiri romana: Asmir Kujović, "Ko je zgazio gospođu Mjesec", Vrijeme, Zenica 2002, Davor Slamnig, "Topli zrak", Sysprint, Zagreb 2002, Irfan Horozović, "William Shakespeare u Dar es Salaamu", Mozaik knjiga, Zagreb 2002. i Balša Brković, "Privatna galerija", Durieux - BuyBook - OKF Cetinje, Zagreb 2002; (Ivan Lovrenovic, DIWWAN)

Hadzem Hajdarevic: DERVISI I SMRTNICI Od Talhi pa do Shakespearea u Dar es Salamu protekle su decenije Horozoviceva knjizevnog rada... Nagrada "Mesa Selimovic" moze se doimati i kao nagrada za Horozovicevo zivotno koliko i nagrada za konkretno romaneskno ostvarenje... Netom su zavrseni i ovogodisnji tuzlanski knjizevni susreti: Cum Grano Salis. Dobitnik vecma prestizne bosanskohercegovacke knjizevne nagrade "Mesa Selimovic" za najbolji roman objavljen u prosloj godini na prostoru bosanskoga, crnogorskoga, hrvatskoga i srpskoga jezickog izraza je banjolucko-sarajevski knjizevnik Irfan Horozovic za roman William Shakespeare u Dar es Salamu ("Mozaik knjiga", Zagreb, 2002.). U najuzem izboru za "Selimovica" bili su i Balsa Brkovic (Crna Gora), Asmir Kujovic i Davor Slamnig (Hrvatska)... O cijeloj ovoj kulturnoj smotri uredno su izvijestili svi domaci mediji. Cak i oni u nesporednom i daljem nasem okruzenju. Slovenci su poslali i televizijske novinare. Ocito da je preduzimljivi nacelnik tuzlanske opcine Jasmin Imamovic, koji, uza sve druge politicke, pravnicke, organizacijske itd. poslove, uspjesno ustrajava da bude i pisac, jako dobro uvidio da su u svakom programu, projektu, akciji najvazniji mediji. Mediji na Balkanu vedre i oblace. Oni su istodobna i so i rana drustva u kojemu zivimo. Ko je u zavadi sa medijima, taj je u zavadi s vlastitim zivotom... U ovoj kolumni necu pisati ni o domacinskoj dobrostivosti Tuzlaka, ni o prijatnim druzenjima sa piscima iz Sarajeva, Zagreba ili Podgorice, o novim poznanstvima, projektima, autorskoizdavackim dogovorima, ni o povremenim, pojedinacnim piscevsko-profesorskim "promocijama" vlastitoga ega, jer se to valjda sve i podrazumijeva u ovakvim prilikama; zelio bih pisati o neposrednom osjecanju koje sam imao nakon dolaska iz Tuzle u Sarajevo. Uz to, moram priznati da Horozovicev posljednji roman nisam, nazalost, citao, jer su ga i ja i gotovo svi drugi koji su od 30. juna do 3. jula boravili u Tuzli, izuzev clanova Zirija, dakako, mogli vidjeti tek za vrijeme susreta – roman se nije uopce pojavio u knjizarama ni u Sarajevu ni u drugim bh. gradovima – pa nisam u mogucnosti govoriti o samom romanu, njegovoj ocekujucoj uspjelosti i autorovu pomicanju postignutih istrazivackopripovjedackih granica, ali mogu od srca cestitati Irfanu Horozovicu na ovoj uglednoj nagradi i vjerovati da je autor i u ovoj prozi ostao na onoj knjizevnostvaralackoj razini koja ga je svih ovih godina uvrstavala medju prve, medju najpriljeznije, najrasnije, najtankocutnije "vrtlare" u nasemu jeziku. Dovoljno je podsjetiti se da su od Talhi pa do Imotskoga kadije i, evo, do Shakespearea u Dar es Salamu protekle cijele tri decenije, i vise, Horozoviceva briznog i stvaralacki odgovornog knjizevnog

oblikovanja. Iz tih se razloga Nagrada "Mesa Selimovic" moze jednako doimati i kao nagrada za zivotno Horozovicevo djelo koliko i nagrada za konkretno romaneskno ostvarenje. Bosna je zemlja oskudna i u nagradama i u nagradjivanju. Pogotovo je oskudna u knjizevnim nagradama. Pa i kada dodje do nekog javnoga priznanja, onda je ono, gotovo obavezno, prefiltrirano kroz razlicitie ideoloske laboratorije, kroz lobijske, lokalne iliti koje druge interese... Tuzlanska Nagrada "Mesa Selimovic" najneposrednije govori o trajnoj, da ne kazem samouvjetovanoj, otvorenosti ovoga drustva prema susjednim knjizevnim i opcenito kulturnim tradicijama bez obzira da li su i koliko su te druge tradicije otvorene prema bosanskohercegovackom kulturnom zivotu i njegovim promotivnim interesima.

Irfan Horozovic dobitnik ovogodisnje medjunarodne knjizevne nagrade "Mesa Selimovic"

Dobitnik ovogodisnje medjunarodne knjizevne nagrade "Mesa Selimovic" je Irfan Horozovic . Laureat je nagradu primio u srijedu 2. srpnja u Selimovicevoj rodnoj Tuzli, a za roman William Shakespeare u Dar Es Salaamu. Ima u ovoj laudaciji neke dublje simbolike: priznanje s imenom autora Dervisa i smrti otislo je u ruke onoga koji se takodjer cijeli zivot odupirao izgonu iz vlastitog zavicaja. Rodjen 1947. u Banjoj Luci, visoke skole svrsio u Zagrebu, Horozovic je dozivio sudbinu da u svojim zrelim godinama bude izgnan iz vlastitog grada i jezika. Sjajni romansijer i prvi nas "borhesovac" prihvatio je poziv i izazov da bude kronicar propasti Banje Luke. Iz grada koji danas obilazi papa protjeran je Irfan koji ga je u ljubavi i umijecu ovjekovjecio. Ako je Horozoviceva prijeratna knjizevnost bila ustremljena duhu savrsenstva, ratna i poslijeratna nisu iznevjerile to stremljenje, nego su mu pridodale i tesku ulogu svjedocenja. Autor Kalfe koji cezne o tom da upozna duh Majstora, postaje pjesnik Prognanog grada, jedne od najljepsih knjiga kratkih prica ikad napisanih na jeziku bosanskome. Na pitanje je li ikad bilo goreg vremena u Banjoj Luci od vremena cetnickog divljanja pocetkom devedesetih, jedan njegov lik odgovara: "Jeste. Kad je bilo isto ovako samo mi nismo znali da je ovako." Nakon ratnog potucanja, Horozovic je svoj kofer odlozio u Sarajevu, gdje je njegova kreativna radionica dobila novi zamah. Romani kakvi su Berlinski nepoznati prolaznik, Filmofil, te Imotski kadija djela su pune autorske zrelosti, u kojima on ponovo tematizira i propituje motive bosanske biblijske tragedije, dovodeci ih do opceljudskih figura i znacenja. U tom smislu on jest nastavljac Mesine zaduzbine, pokazatelj da moderna literatura nije tek ezotericna igra, vec "medij" u kojemu se kriju cvorista svih nasih zivotnih pitanja. Ne znam treba li podsjecati da je Horozovic jedan od najvecih erudita u nasoj suvremenoj knjizevnosti, covjek koji pokazuje da je literatura biblioteke ono sto mi mozemo imati, ona malarmeovska knjiga koja se cita da bi bila napisana. Njegovo ime Irfan (ar.) upravo to i znaci: poznavatelj, znalac. (DANI)

Muharem Bazdulj: VRATA ZA DUSU PISCA

Objavljena prvi put prije trideset i dvije godine, knjiga Talhe ili sedrvanski vrt najavila je ulazak jednog znacajnog imena u ovdasnju knjizevnost. Prvo prozno djelo Irfana Horozovica i danas predstavlja vrata u cjelokupno njegovo pismo. Ovaj neobicni tekst kao da predskazuje sva kasnija Horozoviceva djela. Tri su grada narocito obiljezila dosadasnje knjizevno stvaralastvo Irfana Horozovica. Prvi i neprikosnoveno najvazniji je Banja Luka. Tamo je Horozovic rodjen 1947. godine, tamo je proveo najveci dio dosadasnjeg zivota, taj je grad privilegirani toponim u njegovoj prozi, srediste literarnog svijeta Horozovicevog. Zagreb je mjesto Horozoviceva studiranja, ucenja knjizevnosti, tamo Horozovic postaje knjizevni kalfa i umjetnicki se formira, tamo stasava citava jedna knjizevna generacija ciji je Horozovic vazan dio, generacija koja je imala svojevrstan zajednicki nenapisani manifest i koja se kasnije poeticki razisla, no njezini predstavnici su i danas medju najvaznijim suvremenim knjizevnim imenima ovdasnjim. Zagreb je takodjer pocetkom devedesetih bio i mjesto Horozoviceva egzila, a i dan danas je to grad u kojem se objavljuju Horozoviceve knjige, grad u kojem njegova djela imaju znacajnu i blagonaklonu recepciju. Tamo je objavljeno i prvo izdanje romana William Shakespeare u Daar es Salaamu, romana prosle godine ovjencanog Nagradom Mesa Selimovic za najbolji roman objavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj te Srbiji i Crnoj Gori.

Što je Shakespeare radio u logoru Irfan Horozović: "William Shakespeare u Dar es Salaamu", Mozaik knjiga, Zagreb, 2002. Od prvih kratkih priča s ratnom tematikom, dobrim dijelom tiskanih najprije na stranicama "Večernjeg lista" a potom sabranih u knjigama "Prognani grad" i "Bosanski palimpsest", pa sve do upravo objavljenog romana "William Shakespeare u Dar es Salaamu" Irfan Horozović (Banjaluka, 1947) izbjegavao je reportažnu doslovnost ili izravno "preslikavanje" ratnih okrutnosti. Isključivo mimetički pristup bio bi, prije svega, neprimjeren njegovu spisateljskom nervu, a drugo, držao je to umjetnički nedovoljno efikasnim. Uspio je dakle, u trenucima kad je kao čovjek i sam bio pogođen (morao je s obitelji bježati iz Banjaluke), sačuvati svoju stvaralaču ravnotežu i napisati neke od književno najuvjerljivijih stranica suvremene bošnjačke i hrvatske ratne proze. Njegov kratki roman "William Shakespeare u Dar es Salaamu" potvrđuje, na još radikalniji način, put kojim ide posljednjih deset godina. Sada se naime pisac, u duhu postmoderne proze, odlučuje na višestruko, višeznačno povezivanje svoga teksta s jednim svjetskim klasikom (Shakespeareom) i njegovim najslavnijim djelom ("Hamletom"). Struktura Horozovićeva romana, koliko god on bio kratak (oko 160 str.), vrlo je složena. Priča o protagonistu Ejubu, Bošnjaku koji se nakon logorske torture našao u Danskoj, ekvilibrira između zbilje i privida, između konkretne sadašnjosti i nejasnih sjećanja, između života i literature; kao da se glavni junak "u istom trenutku nalazi u dvije stvarnosti", komentira pripovjedač. Autor vodi radnju vrlo umješno, polazeći uglavnom iz protagonistove pozicije, te podaci stoga pristižu dozirano: Ejuba najprije susrećemo u nekom danskom gradiću na obali Sjevernoga mora kako se bori s utvarama očito traumatične prošlosti, bez prave svijesti o svom identitetu. Pod liječničkim je nadzorom, a pokazat će se da je i pod policijskim jer je zaštićeni svjedok međunarodnog suda u vezi sa zločinima počinjenim u logoru u kojem je uspio preživjeti mučenja. Tek će na kraju čitatelj doznati i ključni podatak - zašto je Ejub šekspirofob: njegov je bivši logorski stražar nosio nadimak Shakespeare, a dobio ga je "zbog zanosa i teatarskog patosa kojim je obavljao svoj morbidni posao". Nije nevažno reći da Horozović svoj roman ne završava pesimistički, nego dapače jednom vrstom hepienda, dvostruko potcrtanog: prvo, logorski je "Shakespeare", koji je krenuo likvidirati Ejuba, posljednjeg živog svjedoka svojih zločina, uhvaćen, a drugo, glavni je

junak odlučio sagraditi "zamak" u kojem će (valjda sretno) živjeti sa svojom Dankinjom Gerdom. Horozović je svoju priču, kako smo već rekli, naslonio na "Hamleta". Nije mogao pogriješiti u izboru, jer kako reče A. France "Vi pripadate svim vremenima i svim zemljama... Živimo zajedno, prinče Hamlete, vi ste ono što smo i mi, čovjek u sredini općeg zla". Premda to naslanjanje ne naliježe najbolje na pojedinim mjestima (tamo gdje se pomalo nasilno traže sličnosti), intertekstualne su veze vrlo efikasno uspostavljene na različitim razinama - od izravnih i neizravnih citata, preko paralelizma likova (čak i imena) i situacija, pa do sugestivne asocijativnosti. Budući da je ta asocijativnost ovisna o općoj kulturi, obaviještenosti, načitanosti, senzibilitetu pojedinca, da se dakle realizira individualno, ostavit ćemo to otkrivalačko zadovoljstvo čitateljima. Samo ćemo jednu činjenicu spomenuti, onu najvažniju, od koje je pisac krenuo i na kojoj je cijelu svoju romanesknu zgradu sagradio, a ona nikako nije bila fikcija nego crni život: logorske "Shakespeare" kao egzekutore omogućili su među ostalima i doktori književnosti, šekspirolozi. Sjećate li se jednog takvog oksfordskog doktora koji se zvao Nikola Koljević? (...) Irfanu Horozoviću je na nagradi prvi čestitao prošlogodišnji laureat Marinko Koščec. Autor je kazao kako je u njegovu romanu William Shakespeare ime broda koji plovi od Casablanke do Dar es Salaama i koji se pojavljuje u autorovim snoviđenjima. - Suštinski dio priče govori o psihološkom iscjeljenju jednog teško ozlijedjenog čovjeka koji nosi sa sobom sve ono što se događalo u Bosni tijekom minulog rata. Knjiga je napisana za one čitatelje koji žele razgovarati i s likovima, ali i sa samima sobom, pa i s piscem. Onim piscem koji poštuje svoje čitatelje i otvara im prostor u kojem oni mogu naći odgovore na sva tražena pitanja - kazao je okupljenim novinarima Irfan Horozović. Dodao je još kako autora u romanu gotovo i nema, osim što je nekima od likova iz romana "William Shakespeare u Dar es Salaamu" posudio neke svoje misli. (vecernji list)

Filmofil Irfan Horozović, Sejtarija, Sarajevo 2000.

"Snijeg je padao kao u djetinjstvu", recenica je kojom pocinje sedamnaesta glava romana Filmofil izuzetno plodnog bosanskohercegovackog pisca Irfana Horozovica. Ovom recenicom gotovo da se moze odrediti o cemu je zapravo rijec u knjizi ciji je i naslov takodjer vrlo znakovit, ali i taj naslov sa svojim znacenjem je tek bitan element cjeline koju bi ova recenica mogla definisati. A i recenica "Snijeg je padao kao u djetinjstvu", ako i moze biti naslov, vise prilici kakvoj pateticnoj zbirci poezije nego romanu. Filmofil, cija poetika, mada uslovljena piscevom prognanicko-egzilskom pozicijom sto za posljedicu ima ratni okvir romana, jos uvijek u sebi nosi dovoljno elemenata koji se opiru zanrovskom definiranju pod "ratni". Knjizevna kritika obiman Horozovicev opus od dvadeset knjiga svrstava u tri grupe, knjizevnostvaralacke faze. Prva je "borhesovska", druga "banjalucka", a treci, posljednji period, od 1992. godine do danas, naziva "prognanickom" fazom. U toj posljednjoj fazi su nastale knjige: Prognani grad, Bosanski palimpsest, Slican covjek, Knjiga mrtvog pjesnika, Berlinski nepoznati prolaznik, Sarajevo, 1998, Imotski kadija i Filmofil. I sam pisac sa takvim novim, stradalnickim iskustvom kaze: "(...)Pisao sam mnogo, u pravu ste. Pokusao sam zapravo na svoj nacin svjedociti. Niz projekata kojima sam se bavio prije rata, ozbiljno i sa velikim iscekivanjima, odgurnuo sam ustranu i poceo sam pisati male ljudske price o strahu, o tragedijama, o zlocinima, o ljubavima u nevremenu, o djeci, o ljudima koji pokusavaju zivjeti u svijetu o kojem su dotad samo slusali ili ga vidjeli na filmu." I upravo je film najjaci faktor opiranja utjerivanja Filmofila u ratnu suru. S pravom. I zasto bi, uostalom, svoje neupitno filmofilsko iskustvo pripovjedac podredio bilo kome drugom ma koliko to drugo, novo, u ovom slucaju prognanicko-stradalnicko, bilo toliko mocno, odredjujuce da jednostavno ne trpi rivalitet. Jesam stradalnik, ali sam i filmofil. Ili je mozda tacnije: jesam filmofil, ali sam i stradalnik, jer filmsko iskustvo je ipak starije. Upravo ta dva iskustva (a autor ih prezentira pravo bogatstvo) u posljednjoj Horozovicevoj knjizi ravnopravno ukrstaju maceve. Kakav god da je ishod, pisac podjednako dobro na citaoca uspijeva prenijeti kako svu radost djetinjstva koje je takvim ucinio i ulazak filma u taj svijet, tako i sav uzas rata koji nemilosrdno razara sve pa i svijest o sretnom djetinjstvu. Jedan za drugim se vjesto smjenjuju mikroeseji o filmu, dijalozi zrtve i katila, vrijeme proslo i vrijeme sadasnje. Citalac koji sa piscem ili junacima romana dijeli isto iskustvo moze reci da je ovaj roman vec vidio, sto mu, svakako, nece uskratiti radost citanja jer se ipak radi o hrabroj knjizi u kojoj pisac

stvari postavlja na svoje mjesto i naziva svojim imenom pod cijenu da Filmofila koliko sutra proglase bosnjackim Filmofilom. Ono sa cime citalac, mozda jos uvijek, nije u stanju rascistiti, Horozovic to smjelo radi. Jesmo, rasli smo zajedno, gledali iste filmove, kartali, pili, guzili, ali u ratu se pokazalo ko je ko i sta je ko. Rat je definitivno kraj iluzija. A iluzije su srusili negativci. Oni ce svakako jednoga dana dojahati u Den Haag. Rekao bi Irfan Horozovic. (N. Dzanko, BH Dani, Sarajevo)

TALHE

Talhe ili Sedrvanski vrt roman kronika ili galerija likova imaginarnog rodoslova obitelji Talha djelo je sto citaoca u prvi mah ostavlja zbunjenog. Narativni postupci se mijesaju i ostavljaju dojam da se ima namjera prikazati kronika uspona i pada jedne obitelji. Prica pocinje tamo gdje bi obicno trebala biti zavrsena, a fabulacija je tek u sluzbi psiholoskih pasaza, koji mjestimice prelaze u snazne introspekcijske dionice. Napustajuci, prividno, klasicni beletristicki stil, pisac se u krajnjem ishodu predstavlja kao beletristicki majstor. Ovaj paradoks najbolje otkriva samu bit pripovjedackog postupka: ”knjizevni” jezik je desakraliziran, ”analitican”, jer pisanje nije vise plod egzaltacije, vec kontemplacije. Jezik postaje kriziste svih idioma pripovijedanja, on u sebi objedinjuje sve oblike izrazavanja. Dakle, i jezik povijesne kronike, i jezik znanosti, jezik dokumenta i jezik lirike ulaze u alkemicarski melange, koji zorno predocava sam puki zivot, a nikako njegov odslik, odraz, mimesis. Narativni postupak gradjen je na svojevrsnom enciklopedistickom uzorku, tako da on ujedinjuje povijesno, lirsko, filozofsko, religijsko, psiholosko... Sedrvanski vrt je neka vrst ekvivalenta borhesovskom vrtu sa stazama sto se racvaju: “Putovanje je bilo dugo i zavrsilo se u vrtu. Prozor, polusakriven razbludnom vinovom lozom, poluotvoren, pod blagim osvjetljenjem zute svjetiljke i jedna prozracna ruka, nemarno oslonjena na dasku prozora, ruka koja se nicim nije odavala na kamenom zidu, medju otezalim grozdovima, necija ruka sto proviruje iza zavjese, vezene kao arabeska... “Staze tog vrta i u Horozovica su tajanstvene, neizvjesne. Ali njegov zov nije zato manje uzbudljiv, njegova neizvjesnost je jedno cudesno ishodiste. Vrtne staze vode daleko u podrume pamcenja, u sjetu djetinjstva, u jesenji dan, u ljubav i slutnju smrti. Gledajuci formalno, svaki tekst iz Talhi je prica za sebe, ali sve te price ujedinjuje ne samo globalna tematska odrednica, vec i izvjestan tragizam koji ih prozima. Iako dijakronijski disperzivne, ove price se sastaju u jednom zajednickom sredistu, koje pisac u proslovu opisno imenuje ”mjestom gdje vrijeme staje”. To mjesto je upravo u onom famoznom “danu kad je umrla Beatriz Viterbo”, danu kada se covjeku ukaze istina u svoj svojoj okrutnosti: ”Gledao sam bitke i opsade, sumrake civilizacija, mozda bih docekao i svoj kraj (mozda) da me ne prenu iznenadni strah. Zasto sve ovo pisem, cemu uopce rijec?” Suocavajuci se od svog pocetka sa teskocom izricanja, Horozovic ce u svakom svom tekstu insistirati na njoj, od sumnje u svrhovitost pricanja (Kalem i tinta) pa sve do njenog toboznjeg poricanja (Prorocica). Stavljajuci se, prividno, iznad stvari, u ulogu pukog kronicara koji samo registrira dogadjaj, pisac nas uvodi u proces ”dokumentiranja”, gdje njegovi ”racionalni” komentari samo doprinose uvjerljivosti i upecatljivosti samog ”tijela” teksta. Ono sto je lako i

neobicno cesto vodi najdalje, veli Ernest Bloch u svojim kratkim zapisima, dajuci nehotice karakterizaciju i dobrog dijela pripovjedackog umijeca. Talhe su, primarno, nastale kao rekonstrukcija jednog svijeta zatrpanog u dubinama pamcenja. Sve ono sto biljeze kronike, ono o cemu svjedoci povijest, ucvrscuje se na stetu porodice. Ili, kao sto veli Julija Kristeva, privilegiranje koherentnosti sistema i drustvenosti, uvijek je naustrb procesa ludila, religije i poezije. Uranjajuci, dakle, u ”podrum uspomena” Horozovic upravo otkriva ta zaboravljena cvorista, cije pulsacije tek muklo osjeca na svojoj koki, u tamnim naplavinama sveopce prolaznosti: ”Ne znam koja je to fantazmagoricna noc uspjela izbrisati moju prisutnost u gradu koji sam vec zaboravio i dovela me u ovu knjiznicu gdje, cini mi se, vec stoljecima kao i sekundama, slovima boje zgusnutog neba ili boje mraka ispisujem svoju obavezu, svoj rodoslov smrti, povijest jedne nepoznate, bivse i buduce porodice, nejasno kao i sama ova zuta hartija na kojoj izvijam slova koja su me u pocetku podsjecala na ljupke tamno-modre kafeze u kojima sam pokusavao uloviti sudbine Talhinih sinova, a sad se ta slova preobrazavaju u mojoj svijesti, ili na mom papiru, nalikujuci sve vise vjestalima”. (Mile Stojic)

BERLINSKI NEPOZNATI PROLAZNIK

Berlinski nepoznati prolaznik je novi roman jednoga od najvecih zivih pisaca Bosne. U njemu je aktualizirana univerzalna drama bosanskoga izgnanika, intelektualca, covjeka koji je izlozen radostima i udesima onoga sto zna i potragom za onim sto je jos nepoznato. U takvim ljudskim, sasvim ljudskim, kovitlacima ista ta sudbina u sebi nosi i sve ostale poznate i nepoznate svjetove okupljene pod kapom nebeskom. Pred citaocem Berlinskoga nepoznatog prolaznika otvaraju se siroka prostranstva otetog zavicaja u Banjoj Luci i berlinskih ulica na kojima se mijesaju proslost i sadasnjost, sjecanje i stvarnost, pamcenje i strah od zaboravljanja. Berlinski nepoznati prolaznik Irfana Horozovica napisan je za one koji se raduju vlastitom citateljskom "sudjelovanju" u tekstu. Napisan je za one koji umiju citati.

FILMOFIL

Roman Filmofil je kafkijanska prica o sudbini tri generacije bosnjacke porodice, pocev od zivotne golgote djeda Jusufa u socijalisticko-jugoslovenskoj romanticarskoj iluziji, preko zavicajne iskorijenjenosti i odiseje sina Senke, pa do posvemasnje izgubljenosti u prognanickostradalnickoj kataklizmi svoga grada, unuka Jusufa. Tragedija i propast Horozovicevih licnosti, zapravo je tragedija njihovog grada, kao definitivno zaokruzene fascinacije, koja ne trpi nikakvu nadgradnju i stoga je njihova kataklizma potpuna i zavrsena. (Alija Piric)

IMOTSKI KADIJA

U knjizevnom opusu velikog pisca uvijek postoji jedna knjiga koja se obicno smatra njegovim "glavnim" djelom, u kojoj je sublimirana suma njegovih sveukupnih umjetnickih napora i u kojoj su njegova poeticka stremljenja i misaona pregnuca pronasla svoj najpotpuniji izraz. Ovim djelom Irfan Horozovic se ponovo vraca borhesovskoj poetici, kojom je obiljezeno njegovo djelo jos od izvanrednog proznog prvijenca Talhe ili Sedrvanski vrt. S obzirom na sirinu tematskog zahvata kojim tezi da objedini gotovo cjelokupnu duhovnu i kulturnu tradiciju bosnjackog naroda, "Imotski kadija" je do sada najambiciozniji, a, po svemu sudeci, i najbolji roman ovog, medju nasim savremenicima iznimno plodnog i cijenjenog pisca. Od prve do zadnje stranice ovaj "roman putovanja" vodi ziv dijalog sa cjelokupnom knjizevnom bastinom Bosnjaka, od epskih krajiskih junaka, koji se pojavljuju kao epizodni likovi, preko dramaticnig zapleta iz "Hasanaginice", razmisljanja nad Pruscakovim Temeljima mudrosti o uredjenju svijeta, pa do misticnih sufijskih uznesenja iz poezije pisane na orijentalnim jezicima.

WILLIAM SHAKESPEARE U DAR ES SALAAMU

U posljednje vrijeme sve rjedje imamo srecu naici na knjizevno stivo nad cijim recenicama zelimo zastati i iznova razmisliti o skrivenim znacenjskim nijansama. I slicnostima, dakako. Sarajevski knjizevnik Irfan Horozovic pred svoje citatelje izlazi s pismom cija se sredisnja misao svodi na vjecnu pricu o ponovljivosti, prepoznavanju i slicnosti, trazeci od nas da se u tekst upisujemo vlastitim iskustvima; iskustvima zbiljskog zivota i iskustvima stecenim usvajanjem prica o tudjim, a nasim toliko nalik, zivotima.

IZABRANE PRIPOVIJETKE

Prica o bagdadskoj ribi, kojom se otvara ova knjiga prica jest prica o vjecnim tragaocima za vlastitim ili opcim znanjem. Aladin Talha srece u Bagdadu slijepca koji ga posmatra svojim slijepim ocima i koji vjeruje da ce mu riba iz Tigrisa sto ju je jednom u zivotu vidio prosvijetliti vid. U prici o Sulejmanu hodocasnikova krv postaje muzika. Dusa i tijelo razlistani su u zvuk. Sulejman postaje mucenik i blazenik samoga sebe. Pricom Zelena deva autor pokazuje svoj odnos prema ostalim vidovima covjekova umjetnickog izrazavanja. Nestanak Mirze Kurjaka jest prica o vjecnom iskusavanju "mogucnosti i granica" ne vise zivota nego smrti. (...)”Evo price koja ni samom meni nije jasna...” – pocinje jedna od ranih pripovijedaka Irfana Horozovica (Kalem i tinta). Pocinje tako kao da pripovjedac hoce u samom startu svoga pripovjedackog postupka izrelativizirati ono sto u svakoj prici oduvijek prepoznajemo kao dogadjaje i njihove protagoniste/likove. Kao da ni dogadjaji ni likovi, kroz cije su zivotne sudbine dogadjaji prelomljeni, nisu toliko bitni za pricu koliko je, kao u Seherzadinu pripovjedackom vezu kroz Hiljadu jednu noc, bitna sama prica. Likovima i dogadjajima predodredjena je sudbina jednog od Horozovicevih junaka, Aladina Talhe, ”koji se skrio pod Seherzadin jezik” pa ”ne bjese vise nista do okus datule koji se topio u njenim ustima”. Tako, naime, zavrsava pripovijetka Prica o bagdadskoj ribi iz Sedrvanskog vrta. Tom pricom pocinje i ova knjiga izabranih pripovijedaka Irfana Horozovica. Horozovic je jedan od najlabirintnijih pripovjedaca savremene Bosne. Vec od ranih proza (Talhe ili Sedrvanski vrt, 1972.) pa do posljednjih (Bosanski palimpsest, 1995., Berlinski nepoznati prolaznik, 1998., Imotski kadija, on je ustrajan u traganju za dalekim koliko i bliskim svjetovima koji postoje samo onoliko koliko su obuhvaceni jezikom ili, pak, sjecanjem na pricu o njima. Horozovicevu citaocu, kako najcesce primjecuju kriticari njegova djela, na trenutke je dato da i sam postane pisac/sustvaralac onoga sto se pred njegovom imaginacijom raskriva kao beskonacni mozaik omamljujucih vrtova u prostoru i vremenu. Ti vrtovi jednako funkcioniraju i izvan svakog prostora i svakog vremena. Tada mit nikada nije blizi covjeku i stvarnost nikada nije zagubljenija u magli mita. I jedno i drugo odvijaju se pred nasim ocima kao u onoj fizikalnoj zakonitosti o spojenim posudama (vrtovima). Jedino sto nikada nismo kadri vidjeti cjelinu tog vrtnog mozaika maste-stvarnosti-price u kojemu se zbiva magija jezika, magija zive rijeci, magija naseg prisustva na mehkim rubovima stvarnosti i sna, nego sve te vrtove-posude nosimo u sebi kao nesto sto nam je oduvijek bilo sasvim blisko i sto je oduvijek bilo nase. Pa sve postaje besmisleno i apsurdno osim same price. Narator bi da se igra (sa) svojim citaocem kad kaze da prica ni samome njemu ”nije jasna”. On bi da citaoca vodi za ruku i

pokazuje mu ono sto je kanio ukriti. Ako, medjutim, nije jasna prica, jest pricanje. Ako nije jasan vrt-posuda odakle, kao citaoci, preuzimamo znanje/osjecanje o prici i pricanju, jest samo citalacko trenje u koje uplicemo i vlastite citalackoreceptivne niti u rasprostrtu tkanicu pripovijedne strukture. Prica ne prestaje tamo gdje je zavrsena. Citalac se ponekad moze vratiti nazad kroz pricu (narator mu ponekad cak kaziprstom pokazuje pravac za povratak), bez obzira koliko ce mu put i znaci pored puta biti poznati. Citalac moze ponijeti pric sa sobom i nastaviti je dopricavati istom onom pripovjedackom marljivoscu kako je svoje price kazivala dovitljiva Seherzada ili kako ih kazuju Horozovicevi ”pripovjedaci”. Jer sve su to kazivanja o ljudima koji kao da su se nehoticno otrgli od svojih zivotnih konteksta i kontinuiteta ili mita pa sad bahuljaju u dijelovima ili cjelinama vlastitih sudbina kroz pamcenja onih koji su ih sreli u vlastitoj prici, uobrazilji, snu ili ludilu. Zato, bit ce da su u pravu oni kriticari koji citajuci Horozovica posezu za komparacijama s knjizevnickom babilonijom H. J. Borgesa, odnosno tzv. borhesovstinom koja je osamdesetih godina preplavila juznoslavenski knjizevnicki prostor, ali su jos u pravu oni vrjednovatelji Horozoviceva djela koji kazu da je ovaj pisac svoje vrtove obradio i ponudio citalackoj javnosti nesto ranije nego sto je na ove prostore nahrupila blagotvorna literatura genijalnog Latinoamerikanca. (Hadzem Hajdarevic)

OBLAK CIJA LICA PREPOZNAJEMO

Vec od prve price, u Horozovicevim pricama, na cudesan nacin, mjesa se stvarno i nestvarno, pretapajuci se jedno u drugo, i ne razlikujuci se medjusobno. U gotovo svakoj prici javljaju se rijeci tajna, tajanstvo, tajanstvenost. Citanje Horozovicevih prica predstavlja, u stvari, odgonetanje, otkrivanje njihovih tajni. Knjiga "Oblak cija lica prepoznajemo" predstavlja citalacki izazov i za ucenike i za nastavnike. I jedni i drugi morace da se u njima snalaze onako kako znaju i mogu. (Milan R. Markovic)

PSI OD VJETRA: PORODICNA TRILOGIJA

Horozoviceva porodicna trilogija povijest ne vidi kao zbivanje u njegovom kauzalnom lancu, nego kao refrenicno stanje u kojem zlo transcedentira kroz svaki isjecak povijesti i kojim upravljaju iracionalne osnove mracnih ideologija. Svete price, kaze Horozovicev hronicar, u takvoj povijesti sluze samo kao opravdanje zlocina, pa se na toj osnovi u ovim romanima zasniva metafizika zla. Na tom postamentu Horozovicev telegeneticki revizionizam sa nivoa intimnog i porodicnog razorio je do kraja ideolosku interpretaciju povijesti koja je u ovdasnjem kulturnom identitetu povijest proglasila jedinim prostorom nasih zivota, a politicki sistem vrijednosti izdigla na metafizicku razinu. Horozovicev hronicar i likovi njegovih romana na koncu pronalaze se u prici o identitetu zrtve, ciji iskaz proslost otkriva kao moru, tragicni niz zlocina, puki skup ideoloski konstruiranih znakova, simbola i amblema.

VAUVAN

U jednoj obicnoj bosanskoj basti u kojoj se radja Vauvan pocinje prica o cudnim junacima koji su svi "mimo svijet": o zimzelenom psu koji se na kraju pretvara u listic i vjetar ga odnese, o djedu Bademu Azizu Tamovicu, vjerovatno najnevjerovatnijem profesoru na planeti, te o onome koji je sve ovo prica i ostalim junacima. Pisac potpuno izjednacava mastu i realnost, mijesa ih stvarajuci tako jednu novu, umjetnicku realnost, i u tom spoju citaoca cesto iznenade neocekivane slike. (Ivica Vanja Roric)

... Rijec nikad ne umire. Rukopisi ne gore. Ponekad je mrak toliko dubok da ga samo blijesak rijeci moze osvijetliti. Rijec se reinkarnira u covjeku. I to je korijen svega ... …Da li su svi oni koji dobro žive, a kao puni su razumjevanja za druge i obecavaju da cemo jednom svi dobro živjeti, ako svi zajedno dobro zapnemo, da li su oni sposobni ? Da li su oni koji mnogo rade a slabo žive (zaraduju) nesposobni? … (KALFA) … Ljudi cine jedno te isto, onako kako znaju, kako mogu, kako misle da je pametno. Svi su sobom zadovoljni i svi su zapravo nesretni … (KALFA) … Sjecanje je rezbarena samoca. Rezbarija se pomice u svijesti kao oživjeo tajanstven grad, kao paralelni svijet, kao apsolutni svijet koji je potisnuo sve ostalo, koji je preuzeo vlast … (KALFA)

MRTVA LJUBAV

Ne budi mrtvu ljubav Skloni prste od pepela skini čađ buduće vatre Ne diraj pepeo ne pali novu vatru u hladnoj peći Ne budi mrtvu ljubav Pusti je neka plamsa i grije te iz vječnosti

BALADA O MRTVIM PRIJATELJIMA Ja koji bijah najstariji izvukoh slamku mladosti Izabran sam od njih kažnjen kao u igri karata Između lažnih kapuljača tražiti moram onu koje nema Na mračnom korzu prepoznati djevojku I azur pronaći u svakoj čaši Iz svog sna oni gledaju kako živim

BALADA O PEKARU

Sinoć su odveli pekara iz našeg malog sokaka pekar je pekao kruh svima i brašnjav je bio sred mraka.

Kažu da je imao blaga kuću od kruha, ženu i kći, nahranili su njime možda ledene zube gladne noći. Od starog kruha i od zebnje sokak je sad čekaonica videć pekara u zrcalu svako se sjeća svoga lica. I kad si s njom i kad je prošla uspomena je vječno strašna a mali sokak što se ruši zri opet u mirisu brašna. Večeras će doći po mene jer sam poznavao pekara zapisivao naše snove i sve što se dogodilo s nama.

OGLEDALO

slušajući o unutarnjoj džamiji

Sagradit ću munaru u samome sebi

Pitat ću ponizan Odgovor Odgovorit ću ponizan Pitanju I rastočiti se u gorama oblaka

SKRITA

Svoje smo pjesme zaboravili duboko ih u podrum zabravili. Kad je oluja krov naš srušila iz podruma se pjesma začula. Prepoznali smo je - beskućnici pronašli znak u njoj - ponornici. Sad se po svijetu s nama vuče kao dim iz nevidljive kuće.

DZAMIJA

Probili su njene grudi. Usred noći. Tenkovima. U hram ušli što ga žudi mržnja njina vjekovima. Mujezin se u snu našo na munari s oblacima. kad je bombe sat izašo koraknuo k nebesima. U izgnanstvo kad su pošli iz mahale njene ljudi kraj ruine svi su prošli, kam stavili pokraj grudi. Sad putuje razgrađena u toplini mnogih ruku kao da je tek viđena u nebeskom svome zvuku. I mujezin mali njezin skriva se u dlanovima sasma tiho uči ezan da nikome nije zima. Iz pamćenja ona raste. Svjetlost njena od zvijezda dodiruje krila laste što putuje do gnijezda.

MRAMORNO MORE

Napustam te raspuknuta kuglo mraka strasno zaobljenu nekad omedjujuci neizmjerno gnijezdo zeljnu odaju gdje se talozi san Opijene dotaknutim samocama gdje se tijela uspinju u svenucu iznenadi nas jeza i nenadni prostori prozracnosti jutarnje u koje uranjam sad sam naslucen blagom smrcu sto mi se brazdom u potiljak utiskuje Evo me vale u tvojoj okruglosti siroj od moje plovim rascinjen bezmjerno smrknut u zgusnutu tacku zaborava tek oblinama potaknutog srha prepoznatu postfestum Zar vidjeh ista i ko se okrece to vjetar samo pred cijim se dahom okamenjuje more more nepostojecih uspomena more mramorno

U NOCIMA KOJE SU NAILAZILE, PAUK

ili nedovrseni listovi o knjizi sto slijedi, o skupljanju podataka za rodoslov Talha, o sjecanjima Bagrem Dzaferovim prije zatocenja u Knjiznici, s objasnjenjem kosmara, o blagom picu, luckastim pricama, o pauku i drugim stvarima U svemu sto sam mislio tih casova, sati, kratkih trenutaka, nepovratno se i neumitno javljala jedna iznenadjujuca misao, neoblikovana jos, zapravo nesto sto bi se tacnije moglo nazvati prethodnicom jeze, korijenom straha, nesto sto se svakoj pomisli, primisli, u onom trenutku kad su se najvise mogle pribliziti svojoj biti, cinilo besmislenim i laznim, kao neka ljuska koja istog trenutka otpada, pretace se i nestaje u cistoj prozracnosti, ostavljajuci me, samog, golog: gola zivotinja, preplasena, prenuta nejasnim i sumnjivim sumom, potaknutim u samoj njoj, na nekom blagom jesenjem proplanku. Strah! Pauce! Kuco nedvosmislena! Blagi su pipci tvoji dok uranjas u moje celo, ostrim i zlatnim vrscima sto prodiru kao misao, kao bol. Nastanio si se tu, davno, sa svojim tkanjem, svojim neumitnim rilcima, pokretnim, jasnim. Mogao bih napisati pricu o tebi, o sjeti koju predes. Rijeci u ogledalu: turban na sijedoj glavi, s dijamantom na celu. Ne preobrazava li se taj dijamant u hitrog gramzivog pauka, spremnog da raskopava put ka bijelim, mozdanim gozbama. Tren! i vec je tu. Zatocenik! Pocinje li pisati svoj rodoslov smrti, jos nesvjestan mraka koji ga okruzuje, nesvjestan najdubljeg ocaja pera u koji pada, nesvjestan knjige koju ispreda da bi je bacio prasini cija je usta tako zeljno ocekuju. Nesvjestan Knjiznice! Tih dugih redova stalaza, polica s knjigama i taloga prasine i pepela koji je ispunjavaju i u kojoj se jedva nazire, kao prahistorijski grad, tek oslobodjen iz zemlje. Luckasti! Citajuci ove redove koji su mozda misao o pobuni, postajes svjestan, kao i njihov pisac, postajes svjestan nemoci, jos i vise, svjestan slova i rijeci sto se preobrazavaju u tisini, natapajuci jednako i tintu i krv. Neces mi vjerovati, naravno, kao sto ni ja nisam vjerovao onima prije sebe. Neko se drugi potrudio da njihove rijeci nemaju onu snagu koju bi morale imati. Ti, dakle, i dalje ostajes tu, zauvijek tu. (Odlomak iz "Talhe ili sedrvanski vrt ")

POSTAR

Na tramvajskoj stanici, u gomili ljudi, prepoznajem jedno lice. Pristiže tramvaj, putnici ulaze, prorjeđuju se oko njega i on najednom ostaje gotovo sam na peronu, potpuno izgubljen. Odjeven u sivo, kao uvijek otkako ga pamtim, sivim očima gleda za tramvajem, u nedoumici. Možda je to bio njegov tramvaj.Pogled mu prelazi preko mog. Osjetio je da ga gledam, ali, očigledno, ne prepoznaje me. Čini se, u trenutku, kao da je poželio nešto reći, dojaviti, ali riječi se neizgovorene vraćaju u svoju šutnju, u njegovu izgubljenost. Trznuo je pritom ramenima, kao da namješta svoju torbu i s izrazom nenametljivog sudjelovanja pogledao ljude oko sebe. Bio je to doista on. (odlomak iz "Bosanski palimsest")

PTICE NA NOKTIMA

Kad ti neko zaviri u oci, on moze vidjeti i tvoju dusu. Tako su mi govorili kad sam bio sasvim mali djecak. I zapamtio sam. - Cuvaj se, sine, urokljivih ociju, cuvaj se da ti ne ukradu dusu. Svasta ima na ovome svijetu... Tad nisam o tome razmisljao, ali sad me sve cesce spopada misao: kako onaj cija je dusa moze dusu svoju vidjeti? Nema vise starice koja mi je tako govorila. Nikad je necu moci upitati sta je

mislila kad mi je tako govorila.Nema vise ni njene kcerke u cijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi govorili, prije nego sto sam otvorio oci i vidio svijet.Svijet je, kazu, cudo. A prvo cudo kojeg se ja sjecam bilo je kako udaraju i odvode jednog covjeka od mene, covjeka koji me je pokusavao zagrliti. Omotali su mu nesto oko vrata i tako su ga vukli po nasem dvoristu. Onda su ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igracaka koje prodaju na vasaru. Tad sam ja otrcao

Željko Grahovac Sklopljenost sudbine u montaži atrakcija I. Horozović: Filmofil, Sejtarija, Sarajevo, 2000. Složenost mozaične romaneskne strukture, dalekosežnost asocijacija i sveobuhvatnost simboličko-metaforičkih sravnjenja-i-kondenzacija na najširem fonu kulturnohistorijske i epohalno-civilizacijske specifike jednog podneblja i ljudi korijenski vezanih za njega kroz tri generacije - to su temeljne odlike najnovijeg Horozovićevog romana, koji se i u motivskosadržinskom, i u poetičko-stilističkom smislu nadaje izuzetno aktualnim i podsticajnim u kontekstu tekuće bh. književne produkcije. Čitaoca se podjednako snažno doimaju odvažnost autorova da tematizira još užarene rane najbliže prošlosti (obilježene genocidom i “opitnom kataklizmom” na ovim prostorima), njegova vještina literarne transpozicije i sublimacije tog tragičnog /ne/vremena i ljudi u njemu okovanih - te, napokon, bogatstvo proznih postupaka i osebujnost književne strategije s kojima se i u kojima se produktivno prožimaju pripovjedačka i romaneskna forma. Riječ je o neobičnom nizu - kolopletu proznih fragmenata, kojeg na okupu ne drži posljedična veza među događajima u jedinstvu mjesta i vremena nekakve “radnje” - već upravo potmula simbolika i metaforika jedne fantastički obojene ratne epizode, u kojoj se sijeku silnice sudbine predstavnika triju generacija porodice Šan i sviju njihovih, upravo usudno fiksiranih, prijatelja i neprijatelja. Raznovrsnost i pogođenost obojenjÔ pojedinih epoha (simulakrum “samoupravnog socijalizma”, otpor prema njemu izražen stihijskim, anarhično-avanturističkim otvaranjem prema Zapadu te, te apatridsko-evropski “pogled iznava” novih generacija već izmještenih iz zavičaja i difuzno-problematičnih u svom porijeklu) u artikulaciji glavnih likova i sprezanju njihovih sudbina - sjajna je podloga za sučeljavanje, sravnjivanje i prožimanje bizarnosti-ekscentričnosti pojedinačnog udesa, na jednoj, i zadatosti-prepoznatljivosti kolektivne nesreće, odnosno općeg stanja duha i mentaliteta jedne socijalne sredine, na drugoj strani. Kontinuitet kobi u različitim

epohalnim kontekstima (kobi zapriječene-neizborene slobode, samoorganizovanosti i efikasnosti u potrazi za vlastitim kulturno-povijesnim i ljudskim identitetom-integritetom) - to je ravan u kojoj se očituje idejno-značenjsko bogatstvo ovog romana; pritom je bitno naglasiti da su upravo do boli surove i ogoljene, tragične i katarzične eksplikacije i esencijalizacije te kobi - od beznadežne zagušenosti represivnom ideologijom (djed Jusuf Šan), preko beskrupuloznostiamoralnosti socijalno dezintegrativne pojedinačne borbe za opstanak “u bijelom svijetu” kao borbe za moć (Senko, Mirsad Zebanija, pa i Joks), sve do kulturno-civilizacijski “sofisticirane” zabludjelosti postpovijesne (ili postmoderne) ljudske situacije, u kojoj autentičnost, subjektivitet i izražajnost pojedinca postaju problematičnima u onom najdubljem, ontičko-metafizičkom smislu (Jozef Vik Šan)ů Horozović je, dakle, u svojoj literarnoj transpoziciji uspio zahvatiti i raskriti samu bit izražajnosti, odnosno djelatne i kreativne oblikotvorne moći čovjeka u svim trima spomenutim epohama - uplićući, pritom, glavne likove u uzbudljivu priču provokativnog sadržaja i razrješujuće silovitosti: i sirovi materijal krvave društvene stvarnosti, i lucidna refleksija, odnosno trans-epohalna kontekstualizacija kulturno-historijske specifike i svojevrsne ukletosti ovog našeg podneblja okupljeni su i isprepleteni u fabulativnom tkivu oduhovljenom, oživljenom i uobličenom po unutrašnjoj logici autorovog osjećanja i shvatanja svijetaů U tom smislu je poraz starog lutkara Jusufa Šana nekako najosmišljeniji, najdosljedniji i najdostojanstveniji - jer je uspio barem toliko da vlastitu smrt organizira i izvede kao sastavni dio, kao krunu svog životnog umjetničkog djela: ekspresivnost, sugestivnost i kreativnost njegovog bića neodoljivom snagom izbijaju na površinu - tim jače što su više i sustavnije bile potiskivane u zadatom mu modelu organizacije života. Druga generacija (njegov sin Senko, pa zatim i Mirsad Zebanija, i Joks) već je dobrano “načeta” kad je riječ o ontičkoj punini, o autentičnosti vlastitog bića: njihovom socijalno-degenerativnom, vagabundsko-avanturističkom habitusu primjerena doza infantilnosti i frivolnosti, kulturno-civilizacijskog skorojevićstva i prizemne ili bolje reći underground - patetike jedne u pravom smislu riječi lost generation (zabludjele na “dvostruko kontaminiranom” razmeđu Orijenta i Okcidenta) - pokazuje se, u kontekstu buđenja iz općeg ideološkog drijemeža uslovne, privremene, virtualne, lažne društvene svijesti (“Čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog!”), ta se doza pokazuje, dakle, bukvalno letalnom (smrtonosnom)ů! Leksičko bogatstvo i simbolički naboj Horozovićevog jezika ponajviše dolaze do izražaja upravo u “domaćoj”, žargonskoj transkripciji imena glumaca i filmskih junaka (Deri Kufer - umjesto Gari Kuper, Brat Lanceser - umjesto Bert Lankaster, Verica Kuruz - umjesto Vera Kruz, Pregori Špek - umjesto Gregori Pek, Krik Naglas - umjesto Kirk Daglasů) te, uopće, u cjelokupnom diskursu, u načinu mišljenja i u senzibilitetu svih likova iz te “izgubljene

generacije” - koja je u romantičarsko-zapadnjačkoj ornamentici lakog sticanja (i olakog rasipanja) bogatstva i moći naprosto zaturila, propustila, prokockala svoju šansu za realno povijesno utemeljenje i /u/ozbiljenje vlastite egzistencije u - svome - i - na - svomeů Ipak se lik Joksa izdvaja iz tog konteksta - prije svega po suptilno pogođenoj i nijansiranoj psihologiji gubitnika i ništarije, pa (kad se za to ukaže “zgodna prilika”) i zločincaů Sva dubina emocionalne obogaljenosti i duševne bijede “standardnog modela” ovovremenog-ovoratnog ubice upregnutog u stravično efikasnu eksterminatorsku i genocidnu mašineriju maestralno je umjetnički sublimirana u ovom romanu: za zaplet ključna epizoda s video-kasetom na kojoj je snimljeno (radi prodaje na “stranom tržištu”) bezbožno-gnusno iživljavanje na djevojci koje završava ubistvom te, nadasve, incestuozno razrješenje unutrašnjeg duševnog mraka Joksovog, što ga on, za svaki slučaj, ako je možda i pogriješio /?!/ silujući i u kal prostitucije bacajući, ipak, svoju (a ne Senkovu) kćerku, opet hoće i mora podmetnuti Senku, projicirati u njega (bezglavobolesno žudeći za tim da Senko u svojoj posljednjoj noći spava barem - sa - možda - svojom kćerkom - zapravo, za tim da ga izjednači i sravni sa vlastitom ništavnošću) - te su dvije epizode sabrale i zgusnule u sebi sami sukus Horozovićevog majstorstva u literarnoj transpoziciji i artikulaciji “emocionalne kuge”, odnosno “unutrašnje kataklizme” onog profila primitivne plemenske i ekskluzivističko-fašistoidne svijesti, koji sve nas na ovim prostorima, efikasnije i pouzdanije od najrazornijeg modernog oružja, baca daleko unatrag, u bezdan prahistorijeů Treća generacijska linija, predsrtavljena likom Jozefa Vik - Šana, unosi u Horozovićev “kratki pregled raspadanja” planetarnu i postmetafizičku dimenziju zabludjelosti duha u modernom svijetu - oslobođenom izravne totalitarno-ideološke represije, oslobođenom, također, neizvjesnosti i tegobe rada kao grčevite borbe za opstanak, ali, na žalost, oslobođenom i “sile teže” korijenske pripadnosti i utemeljenosti u bilo kakvoj metafizičkoj pretpostavci ljudskog postojanjaů Mladi Jozef kroz svoju filmofilsku strast i kroz bavljenje snimateljskim radom traga, zapravo, za rješenjem ključnog ontičko-estetičkog problema koji opsjeda i nagriza biće i svijest modernog čovjeka: postoji li još, uopće, autentičnost štastva, može li se još govoriti o jedinstvenosti, neponovljivosti i nesravnjivosti tog nečeg što pouzdano jest - ili su, ipak, organizacija i tehnologija visokorazvijenog društva te njemu primjerena svijest već učinili nemogućim razlikovanje između originala i kopije, između same stvari i predstave o njoj, između tijela i njegove sjenke, između realnosti i virtualnosti životaů? Jozefovo pronicanje u strukturu, u dramatiku i simboliku “pokretnih slika”, u njihovu somatiku i oduhovljenost pokazuje se dominantnom sferom njegova opstanka - u odnosu na koju se tek prepoznaje, identifikuje, samjerava, doživljava i vrednuje “sama realnost” stvarnih zbivanja, susreta, veza, entiteta; slika stvarnosti se pokazuje, na neki način, jačom i “starijom” od stvarnosti same - tako

da se nameće pitanje granica, i u spoznajno-teorijskom i u praktično-etičkom smislu, do kojih se može ići u preklapanju tih dviju sfera. Na makro-planu se tu kristalizira “globalno-strateška” problematika uspostavljanja moći, kontrole i manipulacije nad ljudima putem predstava što im se prethodno “podmeću” kao njihove vlastite - dok se na mikro-planu nameće problem povijesnog subjektiviteta, slobode i izražajne moći pojedinačnog čovjeka, posve “izgubljenog” pred zastrašujuće-bezličnom silom priređivanja, pa i reprodukovanja života, koja djeluje mimo Boga, mimo Prirode i mimo njega samogů Tek kad se sve ovo uzme u obzir kao nekakav idejno-značenjski background, - roman “Filmofil” se otvara produktivnom iščitavanju; jedan konzistentan književnokritički pristup morao bi, čini se, najprije zahvatiti “montažersko-kompozicionu strategiju” sklapanja romana - pa tek potom se usredsrediti na leksičko-sintaktički aspekt Horozovićevog proznog izrazaů Ona dragocjena “prelomljenost vizure” u kojoj se raspoređuju akcenti, u kojoj se ritmizira tekst (prvenstveno slobodno-zaošijanim i polivalentnim “smjenjivanjem simultanizmom” pripovjedačkih subjekata, odnosno gramatičkih lica) i u kojoj se ornamentira-razvodi osnovna linija fabuliranja - to je najviši stepen, odnosno središnji medij literarizacije, estetizacije i, uopće, oduhovljenja romana “Filmofil” (i, inače, većeg dijela Horozovićevih proza). Jako se malo pažnje posvećuje u recepciji Horozovićevih djela upravo tim “montažerskim trikovima”, unutrašnjim rezonancijama, interaktivnim “naknadno-nadgrađujućim” poentama i, generalno, dinamično-polifonoj izražajnosti utemeljenoj upravo u organizaciji i kompoziciji cjelokupnog teksta - a baš je to ono što, u duhovno-poetičkom i u estetskom smislu, čini njegove knjige živima i ostvarenimaů Zašto se, na primjer, u Jusufovoj lutkarskoj predstavi iz “onih vremena” kao gologuzi mališan, jedini bez lutke jer je sam neodoljivo podsjećao na lutku, koji uzvikuje ono tepajuće-oslobađajuće “Caal je gool!” (“Car je go!”) pojavljuje Mirsad Zebanija - isti onaj koji će u “ovom vremenu”, u epilogu knjige, kao odrastao, tajnovito-moćan i prijeteće-sabran, konstatovati kako “galama samo smeta” i savjetovati svoga prijatelja Hidajeta (novinara ili pisca) da se okane zaludna posla “demokratskog istjerivanja pravde” u svijetu gdje se sve važne stvari rješavaju “iza kulisa”, u dubokoj sjenci gdje prebiva bezlično-bezglava aždaha Svjetske Moćiů? Koje sve bogatstvo konotacija, kakvo plodno tlo za interpretaciju nagovještava i pruža samo taj raspon između navedena dva očitovanja jednog istog (i upravo tog!) likaů!

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful