AKMADŽA Miroslav Uzroci Prekida Diplomatskih Odnosa Između Vatikana I Jugoslavije 1952 Godine

CCP 52 (2003), str.
171202
UDK: 327.8:262.13:949.71 (1952.)

Izvorni znanstveni rad
UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEU

VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE
Miroslav AKMADA, Zagreb
Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji je na vlast dola Komunistika partija, koja je u skladu sa svojom ateistikom ideologijom bila nesklona vjerskim zajednicama, a posebice Katolikoj
crkvi, koju je optuivala za navodnu suradnju s ustakim reimom. Odmah nakon rata komunistiki
je reim krenuo u otvorenu borbu protiv Katolike crkve, a posebice povezanosti katolikih biskupa
u Jugoslaviji sa Svetom Stolicom. Uslijedila su hapenja i ubijanja biskupa i sveenika, onemoguavanje i zabrana vjeronauka u dravnim kolama, oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskog
tiska i drugi oblici guenja vjerskih sloboda. Takvom ponaanju komunistikog reima oduprli su
se katoliki biskupi, na elu s nadbiskupom Stepincem, te su na sve to ukazali otvorenim i kritikim
pastirskim pismom u rujnu 1945. godine. Komunistiki je reim na pismo odgovorio jo otrijim
mjerama, to je kulminiralo osudom nadbiskupa Stepinca na teku robiju 1946. godine.
Potom je komunistiki reim pokrenuo kampanju stvaranja sveenikih udruenja, radi razbijanja jedinstva u Katolikoj crkvi u Jugoslaviji, ali je naiao na estok otpor katolikih
biskupa, koje je Vatikan u tome podravao. Zbog tog otpora jugoslavenska vlada je dodatno
zaotrila svoju politiku prema Katolikoj crkvi. Kada je u jesen 1952. godine Biskupska
konferencija, na sugestije Svete Stolice, donijela odluku o zabrani sveenikih udruenja,
jugoslavenska je vlada uputila Vatikanu otru notu i optuila ga za mijeanje u unutranje
stvari. Budui da je u meuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Stepinac imenovan kardinalom, jugoslavenska je vlada iskoristila taj in kao povod za prekid diplomatskih odnosa s
Vatikanom.
KLJUNE RIJEI: Politika povijest, diplomacija, Jugoslavija, Vatikan, povijest XX. stoljea
Razvoj crkveno-dravnih odnosa u prvim poratnim mjesecima

Ve u prvim danima nakon ulaska partizanskih snaga u Zagreb poeli su prvi potezi predstavnika nove vlasti koji su vodili prema zaotravanju dravno-crkvenih odnosa. Tako je
ve 17. svibnja 1945. nadbiskup Stepinac prvi put uhien,1 a uhieni su jo neki biskupi
i sveenici, zapljenjivana je crkvena imovina, ukinut je vjeronauk u viim razredima
G. MASUCCI, Misija u Hrvatskoj, Valencia, 1967., 200.
171
M. Akmada, Uzroci prekida diplomatskih odnosa izmeu Vatikana i Jugoslavije 1952. godine
srednjih kola, te je u niim razredima postao fakultativan, oteavano je i zabranjivano

izlaenje vjerskog tiska i sl. Svi ti potezi izazivali su kod katolikog sveenstva strah i
nepovjerenje prema novoj vlasti.
U meuvremenu je u Zagreb stigao i predsjednik savezne vlade Josip Broz Tito, te je
pozvao predstavnike Nadbiskupije zagrebake na razgovor, koji je odran 2. lipnja 1945.
Iznosei tom prigodom svoje osobno miljenje o odnosima Crkve i drave i o odnosima
naroda i Crkve, on je rekao: Moram vam kazati, da ja kao Hrvat i kao katolik nisam bio
zadovoljan s dranjem katolikog sveenstva u ovim tekim historijskim momentima, koji
su kotali velikih rtava, napominjui da ne osuuje sveenstvo uope.2 Naglaavajui da
se odnosi Crkve i drave ne mogu rijeiti dekretom, zatraio je da se izradi jedan elaborat
kako Katolika crkva misli da treba rijeiti njezin poloaj u novonastalim okolnostima.
Zatim je kritizirao Vatikan zbog njegove naklonjenosti Italiji, smatrajui da Katolika
crkva u Hrvatskoj treba biti vie nacionalna,3 tj. da eli da Katolika crkva u Hrvatskoj
sada, kad imamo sve uslove tu, ima vie samostalnosti, istiui da je to osnovno pitanje,
a da su sva ostala pitanja sekundarna. Zastupnici zagrebakog klera stali su u obranu Svete
Stolice, naglaavajui da ona podupire slavensku ideju, te da katolici u Hrvatskoj ne trae
od Svete Stolice veu slobodu nego to je ve imaju.4
Kao rezultat tog razgovora bilo je putanje nadbiskupa Stepinca sutradan na slobodu. No
ve iz tog razgovora dalo se naslutiti da jugoslavenskim vlastima ne odgovara odanost biskupa Svetoj Stolici, jer je to oteavalo vladi da nametne svoj utjecaj na Katoliku crkvu,
koju je smatrala jedinom dobro organiziranom, ali opozicijski nastrojenom organizacijom
u zemlji. Iako e dan poslije J. Broz Tito primiti na razgovor i nadbiskupa Stepinca, ve
tada se moglo zakljuiti da su ti razgovori bili tek zatije pred buru.
U meuvremenu J. Broz Tito je 3. lipnja 1945. primio i papina izaslanika opata Ramira
Marconea5 s njegovim tajnikom Giuseppeom Carmelom Masuccijem u prisutnosti predsjednika hrvatske vlade dr. Bakaria. Marcone je upozorio J. Broza Tita na neispravnost
V. Bakari je poslije u svom pismu V. Dedijeru priznao da su oni (predstavnici vlasti) u svom izvjeu medijima izbrisali Titove rijei ja kao Hrvat i katolik (V. DEDIJER, Novi prilozi za biografiju J. B. Tita, sv. 2,
Rijeka-Zagreb, 1981., 563).
U svom podsjetniku o tome koja pitanja treba raistiti u Vatikanu, Petar Benzon, otpravnik poslova jugoslavenske vlade pri Svetoj Stolici, uoi odlaska na tu dunost pie da nacionalizacija Katolike crkve
podrazumijeva stvaranje jednog takvog hijerarhinog poglavara, koji bi u katolikom obliku bio pendant
pravoslavnom patrijarhu i na kojeg bi se samo prenijele one prerogative, koje su nekada na naem podruju
imali tudjinci t.j. mletaki patrijarh i ostrogonski primas (Hrvatski dravni arhiv [dalje HDA], Osobni fond
Svetozara Ritiga [dalje OF Ritig], kut. 7 preslika bez datuma i potpisa, ali zbog slina podsjetnika s Benzonovim potpisom moe se zakljuiti da je rije o njegovu podsjetniku).
J. B. TITO, Govori i lanci, Zagreb, 1959., 281-283, Slubeni vjesnik Zagrebake nadbiskupije (dalje
SVZN), br. 2, 1945.
Giuseppe Ramiro Marcone imenovan je u srpnju 1941. papinskim legatom pri episkopatu u NDH, te ga
je, iako to nije bio, Paveli tretirao diplomatskim predstavnikom Svete Stolice, pa ak i doajenom diplomatskog zbora. Nakon kapitulacije Italije 1943. ustake su ga vlasti pokuale uhititi (esto je protestirao
kod Pavelia zbog progona ljudi), ali je to energinom intervencijom nadbiskupa Stepinca bilo sprijeeno.
Nakon to je u kolovozu 1945. otputovao u Rim, nije se mogao vratiti jer su mu jugoslavenske vlasti oduzele putovnicu.
172
CCP 52 (2003), str. 171202
njihove komunistike politike, osuujui novinske napade na Vatikan, konstatirajui da

narod s takvom politikom nije zadovoljan jer je ateistika.6
Sutradan, 4. lipnja Tito je primio nadbiskupa Stepinca zajedno s dr. Bakariem (nadbiskupa je istoga dana prvo primio Bakari). Tom je prigodom nadbiskup Stepinac nazvao razgovore vlasti s biskupima korisnim, ali je naglasio da jedino Sveta Stolica moe donositi
odluke za Katoliku crkvu. Predloio je uspostavu konkordata ili bar modus vivendi kao
u bivoj ehoslovakoj. Zatim je branio ulogu Vatikana u ratu, te predloio J. Brozu Titu
da se sastane s vodstvom hrvatske seljake stranke (daljeHSS) i nekim estitim pristaama
ustakog pokreta. Takoer je zamolio J. Broza Tita da potedi ljudske ivote gdje je god
to mogue. Tijekom razgovora J. Broz Tito je ponovno izrazio sumnju u sklonost Svete
Stolice Slavenima, to je nadbiskup kao i biskup Salis-Sewis dva dana prije demantirao.
J. Broz Tito je takoe traio potporu Katolike crkve u pitanju Istre (u svezi s razgranienjem s Italijom), na to je nadbiskup Stepinac kazao da je Katolika crkva najzaslunija
to je Istra jo danas hrvatska. Na kraju je nadbiskup zakljuio da bi se uz obostranu dobru
volju sve tekoe mogle prebroditi.7
Teko je iz svega to se u to vrijeme dogaalo zakljuiti zato je J. Broz Tito dao nadbiskupa Stepinca prvo uhititi pa tek onda s njim razgovarati. Moglo bi se zakljuiti da je J. Broz
Tito zatvaranjem Stepinca htio vidjeti koliki je njegov utjecaj u narodu i Crkvi te da li e
ga uspjeti smekati i tako privoliti na suradnju radi stvaranja samostalne Katolike crkve u
Hrvatskoj. No to je bilo i vrijeme kada je J. Broz Tito imao problema sa saveznicima oko
pitanja Koruke i Julijske krajine, te mu meunarodna situacija dovodi u pitanje opstanak
i stabilnost jugoslavenske drave. Stoga mu nije odgovaralo zaotravanje odnosa u dravi, a zatvaranje nadbiskupa Stepinca bio bi rizian potez u takvoj situaciji. No daljnji e
razvoj dogaaja pokazati da je J. Broz Tito svoj obraun s nadbiskupom Stepincem samo
odgodio za mirnija vremena.
U skladu s dogovorom s J. Brozom Titom da se svi dogaaji vezani uz naruavanje vjerskih
sloboda stave do znanja Predsjednitvu vlade Federalne Hrvatske, Nadbiskupski duhovni
stol u Zagrebu poslao je 5. lipnja 1945. navedenom tijelu dopis u kojem navodi takve dogaaje, a koji je potpisao generalni vikar dr. Franjo Salis-Sewis. U dopisu se protestira protiv
provoenja ateistike propagande meu mladei, protiv skidanja krieva u kolama, postavljanja povjerenika u isto crkvenim zavodima-sirotitima, hapenja biskupa i sveenika,
klevetanja nadbiskupa i sveenika, zapljenjivanja crkvene imovine i sl.8
Budui da se Vlada nije oitovala o prvoj predstavci, Nadbiskupski duhovni stol alje
25. lipnja 1945. novu predstavku predsjedniku vlade Federalne Hrvatske dr. Vladimiru
Bakariu, koju je potpisao nadbiskup Stepinac. U novoj predstavci nadbiskup Stepinac
podsjea na prvu predstavku i Titova obeanja te ponavlja navode iz prve predstavke koji
su dopunjeni novim primjerima naruavanja vjerskih sloboda. Tako u ovoj predstavci
trae nesmetanu obuku vjeronauka u kolama i protestiraju protiv ukidanja vjeronauka u
6
7
8
G. MASUCCI, nav. dj., 203.

A. BENIGAR, Alojzije Stepinac hrvatski kardinal, Zagreb, 1993., 468-469.
Nadbiskupski arhiv Zagreb (dalje NAZ), br. 4122/45, Pismo Nadbiskupskog duhovnog stola Predsjednitvu
vlade Federalne Hrvatske, od 5. lipnja 1945. god.
173
viim razredima srednjih kola i protiv uvoenja vjeronauka u fakultativnom obliku u niim razredima. Zatim, piui ponovno o sveenicima u logorima sada spominju 3 biskupa
i vie od 200 sveenika i redovnika, od kojih su neki ve ubijeni ili odvedeni u nepoznatom pravcu. Takoer protestiraju i zbog neljudskog odnosa prema vojnicima i civilima u
logorima te trae da se dopusti pristup sveenika zarobljenicima u logorima.9
Budui da su putem medija nastavljeni napadi na Katoliku crkvu i Vatikan, protestirao je
i G. Masucci kod predsjednika Komisije za vjerske poslove pri Predsjednitvu vlade NR
Hrvatske mons. Svetozara Ritiga, na to je Ritig odgovorio da e se zauzeti kod vlasti, dodajui kako i predstavnici Katolike crkve odbijaju da doe do sporazuma s vlastima.10
Kako su se odnosi Katolike crkve i nove vlasti pogoravali tako je narod davao sve veu
podrku Katolikoj crkvi, a posebice nadbiskupu Stepincu. To se posebno oitovalo prilikom hodoaa u Mariju Bistricu 8. srpnja 1945., koje je bilo izuzetno posjeeno (40-50
tisua ljudi).11
Na hodoae u Mariji Bistrici osvrnuo se i dr. Bakari u svome govoru na zasjedanju
Zemaljskoga antifaistikog vijea narodnog osloboenja (dalje ZAVNOH) 24. srpnja
1945. u Zagrebu, optuujui da je na procesiji bilo proustakih povika te da neki sveenici
pomau ustaama koji se skrivaju u prebacivanju u umu.12
No uoi tog zasjedanja ZAVNOH-a nadbiskup Stepinac poslao je dugako i otro pismo
dr. Bakariu, u kojem se na prvome mjestu osvre na problem zatvorenih sveenika i podsjea na Titovo obeanje da e oni koji nisu krivi biti puteni, konstatirajui da je jedan
dio njih puten, ali da je odreen broj sveenika osuen na smrt (nabraja neke presude).
Zatim konstatira da vojni sudovi ne putaju svjedoke na raspravu te tvrdi: To je mogue
i razumljivo u reimu, koji se ne zove, demokratskim i narodnim, ve otvoreno priznaje,
da je autoritativan. Ali nije mogue razumjeti, da se takvo sudovanje vri u reimu, koji
istie demokratinost i potpunu narodnu kontrolu. Dalje nabraja i opisuje presude za jo
nekoliko sveenika i asnih sestara te zahtijeva i ukidanje sudovanja vojnih sudova te da
se suenja prepuste graanskim sudovima, ije bi suce trebao birati narod. U nastavku se
osvre na provoenje agrarne reforme prije donoenja zakona, guenje katolikog tiska,
demantira optube vezane uz bistriko hodoae, iznosi problem vjeronauka u kolama
te zakljuuje da se Katolika crkva u Hrvatskoj nalazi u stadiju progona. U drugom dijelu pisma osvre se i detaljno opisuje probleme zatvorenih civila i vojnika te napominje:
Izgovor, da su patili i oni, koji su bili u umi, pak neka sada pate ovi, koji su bili u gradu
nije ovjeanski. U emu bi, zapravo, onda imalo stajati osloboenje, ako se samo mijenja
uloga stradalnika? Zavravajui predstavku istie kako je sve to je iznio uinio u nakani
da doe do iskrene suradnje Crkve i Drave.13
9
10
11
12
13
NAZ, br. 4442/45, Predstavka Nadbiskupskog duhovnog stola predsjedniku vlade Federalne Hrvatske dr.
Vladimiru Bakariu od 25. lipnja 1945. god.
S. ALEXANDER, Trostruki mit. ivot zagrebakog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990., 90.
Vjesnik, Zagreb, 25. srpnja 1945., str. 3.
N. KISI-KOLANOVI, Pisma zagrebakog nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku narodne vlade
Hrvatske Vladimiru Bakariu godine 1945., Croatica christiana periodica, br. 29, god. XVI, Zagreb, 1992.,
143-153.
174
CCP 52 (2003), str. 171202
Na ovu predstavku Bakari je poslao sljedei odgovor: Vidim da ste po jednim pitanjima
loe obavijeteni, o drugim pitanjima ne dijelim vae miljenje, dok o treim pitanjima mislim da ste apsolutno u pravu, te obeava da e s njim o tome raspraviti im ozdravi.14
Budui da se dr. Bakari na neke postavke iz navedene predstavke osvrnuo u ve spomenutom govoru na zasjedanju ZAVNOH-a, nadbiskup Stepinac se u svom odgovoru
Bakariu 2. kolovoza 1945. osvre ponajprije na taj govor. Prvo zadovoljno konstatira da
je Bakari otklonio sumnje tumaei Titov govor, da su tendencije nove vlasti udaljiti Katoliku crkvu u Hrvatskoj od Rima i pape. Zatim je nadbiskup odluno porekao da je meu
hodoasnicima do Marije Bistrice bilo mnogo ustaa, izvrui postavku iz njegova pisma
da su u logorima zatvoreni roaci bistrikih hodoasnika. Na kraju demantira Bakarieve
tvrdnje kako su popisi zatvorenika koje su crkvene vlasti sastavile, napravljeni da bi se
tuakala nova vlast Englezima.15
Poslije navedenih prepiski slijedile su nove predstavke crkvenih vlasti, kao to su predstavka o novim zakonima o kolama i vjerskom odgoju, predstavke o agrarnoj reformi,
devastiranju katolikih groblja i sl.
Odnosi izmeu Katolike crkve i drave posebno su zaotreni nakon to su biskupi tijekom odravanja biskupskih konferencija u rujnu 1945. godine uputili vjernicima pastirsko
pismo u kojem vrlo otvoreno kritiziraju komunistiki reim.
U pismu biskupi uglavnom iznose injenice koje je nadbiskup Stepinac ve iznio u svojim
predstavkama. Posebno se osvru na ubijanja i hapenja sveenika, na pitanja odgoja mladei, oduzimanja crkvene imovine, sravnjivanja grobova, oduzimanja katolikog tiska,
pljenidbe tiskara i druge probleme koji su ve spominjani te zakljuuju: I kad sve ovo
iznosimo pred vas, predragi vjernici, to ne inimo u elji, da izazovemo borbu s novom
dravnom vlau. Mi te borbe ne traimo niti smo je traili. Nae su misli bile uvijek
upravljene k miru i sreenju dravnog i javnog ivota. Na kraju pisma trae, napominjui
da od tih zahtjeva ni pod kojim uvjetima nee odustati: punu slobodu katolike tampe,
punu slobodu katolikih kola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima niih i srednjih
kola, potpunu slobodu katolikog udruivanja, slobodu katolike karitativne djelatnosti,
potpunu slobodu ljudske linosti i njezinih neotuivih prava, puno potivanje kranskog
braka, te vraanje svih oduzetih zavoda i institucija.16
Pismo je proitano 30. rujna 1945. u katolikim crkvama cijele drave. Poslije su vlasti
i mediji iznosili primjere sveenika koji iz raznih razloga nisu proitali pismo, nastojei
prikazati javnosti nejedinstvo Crkve oko teksta pisma. No to samo po sebi nije bilo bitno
jer je pismo snano odjeknulo diljem zemlje, a i u inozemstvu. Da vlast ne bi sprijeila
itanje pisma, nadbiskup Stepinac je tekst pisma dostavio Komisiji za vjerske poslove
pola sata prije nego ga je on u katedrali proitao, tako da je dravna vlast saznala za tekst
pisma kad je ono ve bilo proitano.17
14
15
16
17
S. ALEXANDER, nav. dj., 92.

N. KISI-KOLANOVI, nav. dj., 156-158.
V. RANILOVI, Nevin a osuen. Istina i dokumenti o kardinalu dr. Alojziju Stepincu, II. dopunjeno izdanje,
Koprivnica, 1997. Cijeli tekst pastirskog pisma nalazi se na str. 17- 30.
A. BENIGAR, nav. dj., 501.
175
Pastirsko pismo dolo je za komunistiki reim u nezgodno vrijeme, jer su se pripremali

izbori za Ustavotvornu skuptinu,18 a i meunarodna situacija nije bila povoljna.19 Da je to
bio posebno teak udarac za dravnu vlast, govori i izjava nadbiskupa Stepinca kraikom
upniku u veljai 1957. godine u kojoj kae: Nikada se nisam pokajao, da smo onako nastupili. Da smo utjeli, jo bi gore udarili po nama. Sve bi oni meni oprostili, samo da nije
bilo onoga, za njih nesretnoga pisma. Pa i to bi mi oprostili da sam ga kasnije opozvao.
Ali, oslobodi me, Boe, takve pameti.20
Komunistika vlast bila je zateena te jedno vrijeme nije uope bilo reakcija. I novine su
utjele ekajui reakciju politiara. Prvi je o pismu progovorio dr. Bakari u razgovoru
za Vjesnik od 6. listopada 1945., u kojem, izmeu ostalog, kae da ali to je na pismu
naao i potpise nekih biskupa koje nije trebalo ondje oekivati te na kraju zakljuuje da
su u pismu napisane i rijei za koje se moe odgovarati po krivinom zakonu.21 To je bila
i svojevrsna najava uhienja koje je Stepinac predviao. Zanimljivo je i to da Vjesnik nije
objavio sadraj pisma, koje e ubudue biti esta tema njegova pisanja.
U meuvremenu Sveta Stolica 18. listopada 1945. slubeno protestira kod jugoslavenske
vlade glede vjerskih progona, istiui da na Balkanu u povijesti nije bilo toliko mrnje
protiv Katolike crkve.22 Tim je protestom Sveta Stolica dala do znanja jugoslavenskoj
vladi kako podrava zakljuke Biskupske konferencije, to je nadbiskupu Stepincu bilo
veoma vano u tadanjoj situaciji.
Napokon se 25. listopada 1945. o pastirskom pismu oitovao i sam J. Broz Tito, koji u
kritici pisma kao glavno pitanje postavlja to to biskupi nisu izdali takvo pismo za vrijeme ustake vlasti te stali protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Dalje konstatira da su biskupi
sada spremni na rtvu, a da su za vrijeme ustaa utjeli, ne zbog straha, nego zato to su
ih podravali. Na kraju je zanijekao da se Katolika crkva u Jugoslaviji progoni jer da su
kanjeni samo oni koji su bili krivi.23
Napetost izmeu Katolike crkve i drave dovodila je do sve eih incidenata. Prvo su 1.
studenoga 1945. nadbiskupu Stepincu dola dva partizanska oficira kako bi ga prije mise
upozorili da pazi to govori jer da e ga napasti narod. Nadbiskup je o tome obavijestio
18
19
20
21
22
23
Srpski historiar B. Petranovi tvrdi da je glavni cilj pisma bio da se otea poloaj DFJ-a uoi izbora za
Ustavotvornu skuptinu (B. PETRANOVI, Aktivnosti rimokatolikog klera protiv sreivanja prilika u
Jugoslaviji [mart 1945-septembar 1946.], Istorija XX. veka, Zbornik radova V, Beograd, 1963., 296).
Tuitelj u kasnijem sudskom procesu protiv nadbiskupa Stepinca, Jakov Blaevi, tvrdi da je pismo bilo
poruka nekim saveznicima vani da ovdje nije gotovo (J. BLAEVI, Povijest i falsifikati, Zagreb, 1983.,
165). Blaevi je takoer smatrao da je na dranje nadbiskupa Stepinca i visokog klera imalo utjecaja dranje
Churchila u grkom sluaju, kada je on zapovjedio svojim asnicima da protjeraju komuniste iz Atene (J.
BLAEVI, Ma a ne mir, za pravnu sigurnost graana, Zagreb, Beograd, Sarajevo, 1980., 12), a u predgovoru za Magnum crimen Blaevi pie da je nadbiskup Stepinac tzv. pastirskim pismom nastojao pred
meunarodnom javnou prikazati Jugoslaviju kao zemlju u kojoj se proganjaju nevini sveenici, kleveui
narodne sudove koji su sudili ratnim zloincima (V. NOVAK, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u
Hrvatskoj, reprint: Beograd, 1986., str. XVI).
Vjesnik, Zagreb, 6. listopada 1945., 2.
M. LANDERCY, Kardinal Alojzije Stepinac, akovaki Selci, 1989., 132.
Vjesnik, 25. listopad 1945., str. 1.
176
CCP 52 (2003), str. 171202
narod na misi i rekao kako se ne boji.24 Jedan od veih incidenata dogodio se 4. studenoga
1945. kada je nadbiskup Stepinac napadnut kamenjem i jajima pri dolasku na otvorenje
nove upe u Zapreiu (nekoliko dana prije upozorio ga je major Odjeljenja zatite naroda
(OZNA) da ne ide u Zaprei jer e biti napadnut). Budui da su i vlast i mediji o tom
dogaaju donosili kontradiktorne informacije i uglavnom optuivali nadbiskupa Stepinca,
on je o dogaaju izvijestio dr. Bakaria i poslao okrunicu sveenstvu. U okrunici je
sveenike posebno upozorio da ne dopuste da im izmakne ni jedna rije, ni u propovijedima ni u ispovjedaonicama, koja bi se mogla tumaiti kao politika izjava.25 U pismu dr.
Bakariu upozorava na sve ee incidente usmjerene protiv Katolike crkve te demantira
saopenje Ministarstva unutranjih poslova o dogaaju u Zapreiu, detaljno opisujui to
se tamo dogodilo i iznosi dokaze da je napad organiziran od strane SKOJ-a (Savez komunistike omladine Jugoslavije) i iniciran preko medija te upozorava dr. Bakaria da on
nosi punu odgovornost za navedene i budue dogaaje pred povijeu.26 Bakari u svom
odgovoru na nadbiskupovo pismo 10. studenoga 1945., otklanja sa sebe odgovornost za
navedeni dogaaj i mogue dogaaje u budunosti. Takoer izraava aljenje zbog incidenta u Zapreiu, napominjui da se ne slae s nadbiskupovim tvrdnjama o uzrocima koji
su do njeg doveli. Kritizirajui pastirsko pismo zakljuuje da krivnju za navedena zbivanja
treba traiti na strani crkvenih vlasti. Dalje prigovara da se upe otvaraju bez znanja narodnih vlasti, pa ni budue mogue proteste protiv otvaranja upa nee moi predvidjeti.
Pismo zavrava napomenom da e za sva navedena zbivanja odgovornost pred narodom i
povijeu snositi dio visokog klera i nadbiskup Stepinac osobno, a da e on poduzeti sve
da do slinih incidenata ne dolazi.27
Iz ova dva pisma uoljivo je da je stanje do te mjere zaotreno, da se nikakvo smirivanje
stanja nije moglo oekivati u skoroj budunosti. U skladu s navedenim stanjem uslijedilo
je i hapenje Stepineva tajnika alia 15. studenoga 1945., pod optubom da je 23. listopada 1945. blagoslovio kriarsku zastavu. ali je te optube poricao ali je priznao da je
bio prisutan kod blagoslova.28
U meuvremenu su 11. studenoga 1945. odrani izbori za Ustavotvornu skuptinu, na kojima je pobijedila lista Narodnog fronta (to je bila i jedina lista na izborima jer je opozicija
bojkotirala izbore), koju je osnovala Komunistika partija Jugoslavije (KPJ), koja je tako
preko Narodne fronte preuzela svu vlast u zemlji, a najbitnije odluke u dravi donosio je
Politbiro, kao ue tijelo Centralnog komiteta KPJ na elu s J. B. Titom.
Nakon to je i slubeno preuzela vlast, KPJ je nastavila pripreme za konani obraun s
nadbiskupom Stepincem i Katolikom crkvom. Vladimir Bakari je na savjetovanju sa
sekretarima okrunih komiteta iz sjeverne Hrvatske 15. prosinca 1945. najavio poetak
kampanje protiv popova. Takoer je na savjetovanju sa sekretarima okrunih komiteta
24
25
26
27
28

S. ALEXANDER, nav. dj., 97-98.
N. KISI-KOLANOVI, nav. dj., 171-174.
Isti, 174-176.
177
june Hrvatske, odranom 20. prosinca 1945., reeno da je pokrenuta kampanja na raskrinkavanju popova kao ustakih gnjezda.29
U meuvremenu su u tiini nastavljeni pregovori izmeu Svete Stolice i jugoslavenske
vlade o reguliranju meusobnih odnosa. Naime, Vatikan je elio imati u Jugoslaviji svog
promatraa koji bi ga izvjetavao o crkveno-dravnim odnosima, koji su bili sve napetiji.
S druge strane jugoslavenska je vlada eljela zaobii nadbiskupa Stepinca i izravno komunicirati s Vatikanom. Uskoro je Sveta Stolica imenovala amerikog biskupa Josepha P.
Hurleya30 za upravitelja papine nuncijature u Beogradu, gdje je stigao 30. sijenja 1946.
Vatikan je vjerovao da e jugoslavenska vlada bolje prihvatiti Amerikanca nego nekog Talijana, zbog razmirice Jugoslavije i Italije o pitanju razgranienja. J. Broz Tito ga je primio
i zatraio da Svetoj Stolici prenese elju jugoslavenske vlade da se opozove Stepinac i postavi drugi nadbiskup, jer e inae biti prisiljeni da ga uhapse.31 Sveta Stolica je prosudila
da razlozi koje je iznijela jugoslavenska vlada nisu dovoljni da opravdaju takav potez.32 Ta
Titova izjava bila je i slubeni navjetaj da e nadbiskup Stepinac biti uhapen.
Nadbiskup Stepinac je u opirnom pismu izvijestio Hurleya o svim problemima s kojima
se susree Katolika crkva u Jugoslaviji te ga je pozvao da doe u Zagreb i sam vidi to se
zbiva i bude neovisan svjedok dogaaja.33
U meuvremenu je za predstavnika jugoslavenske vlade u Vatikanu pripreman Petar Benzon, koji je, meutim, u Vatikan otiao tek u proljee 1947., nakon to je Niko Moscatello,
dotadanji otpravnik poslova, podnio ostavku u znak protesta zbog presude nadbiskupu
Stepincu. I dok Jugoslavija nije bila zadovoljna djelovanjem mons. Hurleya, istodobno je
u jugoslavenskoj vladi bilo pokuaja da se raznim optubama makne Benzona iz Vatikana,
kojeg su optuivali da podrava nadbiskupa Stepinca, ali je u njegovu obranu vrsto stao
mons. Ritig, koji ga je za tu dunost i predloio. Ritig je, naime, uvjeravao najvie dravne
dunosnike da to to je P. Benzon vjernik i to nastoji biti objektivan u prikazivanju djelovanja nadbiskupa Stepinca za vrijeme Drugoga svjetskog rata, istiui njegovo zalaganje
za zatitu Srba i idova, ne znai da nee ispuniti svoje obveze i predati dokumente koji
trebaju posluiti kao dokaz o djelovanju nadbiskupa Stepinca i nekih drugih biskupa
kojim su se ogrijeili o crkvene zakone i politike interese Jugoslavije.34
U tekstu svog referata za nastup u Vatikanu, P. Benzon istie da je njegov primarni zadatak pripremiti i olakati sporazum izmeu Svete Stolice i jugoslavenske vlade o odnosima izmeu Katolike crkve u Jugoslaviji i Federativne Narodne Republike Jugoslavije
(FNRJ), napominjui da e se takav sporazum moi postii samo ako se budu uzele u
obzir potrebe jedne i druge strane, koje prije toga treba da se meusobno shvate. Da bi se
29
30
31
32
33
34
Z. RADELI, Kriari: gerila u Hrvatskoj 1945-1950., Zagreb, 2002., 217.

Dr. Bakari je poslije tvrdio da je Hurley postavljen na inicijativu ubaia, te tvrdi da im je Hurley bio
otvoreni neprijatelj, (V. DEDIJER, nav. dj., 563).
Josip BROZ TITO, Govori i lanci, Zagreb, 1959., 79.
Isto, 99.
HDA, OF Ritig, kut. 4, Pismo mons. Ritiga naslovljeno Vele potovani drue Potpredsjednie, vjerojatno se
odnosi na potpredsjednika jugoslavenske vlade E. Kardelja (najvjerojatnije je rije o radnoj verziji pisma).
178
CCP 52 (2003), str. 171202
to dogodilo, smatra kako je potrebno da se iscrpno i temeljito ispitaju i pretresu sva pitanja
koja zanimaju jednu i drugu stranu, jer kad se ta pitanja rasvijetle i ocijene, nee vie biti
prepreka meusobnom shvaanju, to bi trebalo stvoriti uvjete za potpun i konaan sporazum. Na kraju istie kako jugoslavenska vlada ima vrstu nakanu da Katolikoj crkvi
u Jugoslaviji osigura potpunu slobodu u vrenju njezine duhovne misije te kako je voljna
da joj u tome prui svaku pomo predvienu dravnim zakonima.35 U jednom podsjetniku
za razgovore u Vatikanu, P. Benzon navodi najbitnija pitanja koja treba raistiti u rimskim krugovima. Meu tim pitanjima navodi se da treba iz Zavoda sv. Jeronima raseliti
ustae, razjasniti djelovanje katolikog klera za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske
(NDH), pojasniti pojam nacionalizacije Crkve, potaknuti pitanje zaokruenja biskupija
i istarskog administratora (predlae se B. Milanovia ili moda Dukia), pitanje utjecaja
Vatikana na dranje nadbiskupa Stepinca, pitanje vjerske obuke (usporedba s Poljskom
i ehoslovakom), pitanje amnestije za sveenike, uz uvjet da se ne vraaju na vodea
mjesta u crkvenoj slubi, pitanje uz koje uvjete dopustiti vjerski tisak te pitanje opstanka
Bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveuilita. Takoer se navodi da Hurleyevo dranje nije
zadovoljavajue za jugoslavensku vladu te da treba rijeiti pitanje imenovanja biskupa uz
potrebu prethodne obavijesti jugoslavenske vlade o tim imenovanjima. Istie se takoer
da mnogi sveenici oekuju novi rat te da o tome ovisi i njihovo dranje i da bi biskupi
trebali osuditi kriarske organizacije. Na kraju se napominje da bi trebalo razgovarati o
moguoj reviziji agrarne reforme i povratu sjemenita Crkvi.36
Nakon dolaska biskupa Hurleya, G. Masucci je bio prisiljen na inzistiranje jugoslavenske vlade napustiti Jugoslaviju. O tome dr. Bakari u pismu mons. Ritigu od 14. oujka 1946. kae:
Ne znam po emu se smatra postupak prema Masucciu nasiljem. On nema nikakvog
titula za daljni boravak ovdje. Mislim da je to svakome, pa i njemu jasno. Mislim da ni
jedne zemlje nema, gdje bi on uope i tako dugo mogao boraviti. im je doao pronuncij
u Beograd, on je potpuno izgubio svaki rezon svog boravka ovdje i na je postupak sasvim
opravdan i pravilan. Ne moramo mu mi nita saopavati o tome, da se on mijeao u nae
stvari i Ministarstvo vanjskih poslova nema s tim uope nikakvog posla. Ono uope nema
nikakvog posla sa Masucciem, jer on nema nikakvog diplomatskog kvaliteta. isti je bezobrazluk s njegove strane, da se on nije htio odmah zahvaliti i da zbog svojih poslova,
koji su uglavnom (izgleda) pijunske naravi, otee itavu stvar. Na je postupak prema
njemu bio sasvim pravilan, vrlo utiv i mislim sasvim u redu.37
U meuvremenu je vlast nastavila medijsku kampanju protiv nadbiskupa Stepinca i Katolike crkve te se sustavno pripremala optunica za nadbiskupa Stepinca, ekajui najpovoljniji trenutak za sudski proces.
Na zaotravanje crkveno-dravnih odnosa bitno je utjecalo i donoenje nekih zakona koji
su utjecali na funkcioniranje Katolike crkve. Neki su zakoni doneseni prije donoenja
saveznog i republikih ustava te su potvreni donoenjem Ustava, dok su drugi bili poslje35
36
37
Isto, Tekst nacrta referata P. Benzona.

HDA, OF Ritig, kut. 7, Podsjetnik za razgovore u Vatikanu.
HDA, Fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama (dalje KOVZ), kut. 326, Pismo dr. Bakaria mons.
Ritigu od 14. oujka 1946. god.
179
dica nekih ustavnih odredaba. Jedan od prvih zakona koji je utjecao na crkveno-dravne
odnose bio je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza 1945., kojim su
Katolikoj crkvi oduzete velike povrine poljoprivrednog zemljita te je tako Crkva ostala
bez jednog od svojih najbitnijih izvora prihoda.
Za presude protiv sveenika najee se koristio Zakon o krivinim djelima protiv drave, donesen u kolovozu 1945., a prije njegova donoenja primjenjivala se ZAVNOH-ova
Odluka o zatiti nacionalne asti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, donesena u travnju 1945.
Katolika crkva posebice je otro reagirala na donoenje Zakona o braku. Naime nova
je vlast jo prije donoenja Ustava donijela dvije zakonske odredbe o braku. Jedna od
njih odreivala je da e ubudue dravne vlasti na itavom podruju Jugoslavije smatrati
valjanim ne samo onaj brak koji stranke sklope u crkvi nego i onaj koji sklope samo pred
inovnikom gradskih ili mjesnih narodnooslobodilakih odbora. Druga odredba odreivala je da se ubudue enidbene parnice nee kao dotad voditi pred crkvenim enidbenim
sudovima, nego pred graanskim narodnim sudovima, iznimno samo ako obje strane zatrae da parnicu vodi crkveni enidbeni sud. Nadbiskup Stepinac je u svezi s navedenim
uputio Okrunicu vjernicima 5. srpnja 1945. godine.38
Katolika crkva s negodovanjem je reagirala i na donoenje Zakona o matinim knjigama.
Po tom zakonu, koji je donesen 1. travnja 1946., sve crkvene matine knjige morale su
biti predane dravnim matiarima radi zakljuivanja tih knjiga kao zajednikih za Crkvu
i dravu. Poslije je nadopunama Zakona o dravnim matinim knjigama u sijenju 1949.
bilo zabranjeno vjerskim predstavnicima vriti nove ili naknadne upise u crkvene matine
knjige koje su s 9. svibnja 1946. zakljuene kao zajednike matice za Crkvu i dravu. Za
nepotivanje te odredbe sveenik bi bio novano kanjen, a knjige su mogle biti oduzete
i predane na uvanje nadlenom matiaru. Nakon toga su zaredala sve ea oduzimanja
crkvenih matinih knjiga, protiv ega je Katolika crkva protestirala kod Ministarstva
unutranjih poslova.39
Na crkveno-dravne odnose utjecalo je i donoenje Ustava FNRJ 1946. godine. Najvanija odredba novog Ustava bila je ona o odvajanju Crkve od drave i odvajanju kole
od Crkve. Katolika crkva nije slubeno reagirala na novi Ustav, pouena dotadanjim
iskustvom uzaludnosti svojih predstavki, a tek su pojedini biskupi i biskupije upuivali
predstavke u svezi s pojedinim odredbama Ustava. Jedino je mons. Ritig kao zastupnik
u Ustavotvornoj skuptini bezuspjeno pokuao promijeniti neke formulacije u svezi s
pojedinim odredbama Ustava.
Svo to vrijeme jugoslavenske su vlasti pokuavale utjecati na katoliku hijerarhiju u Jugoslaviji da se udalji od utjecaja Vatikana, pa ak i da se prekinu veze s Vatikanom, odnosno
da se stvori nacionalna Katolika crkva, tzv. Narodna crkva, koja bi bila u formalnoj vezi
s Vatikanom, ali bi bila pod kontrolom drave. Na to pitanje osvrnuli su se i katoliki
biskupi u svojoj poslanici o kranskom odgoju mladei od 27. kolovoza 1946., u kojoj o
tom pitanju kau:
38
39
HDA, OF Ritig, kut. 4, Okrunica o kranskom braku, br. 4851/45, od 5. srpnja 1945. god.
SVZN, br. 2, 1949. god., Predstavka Biskupskog ordinarijata u akovu Ministarstvu unutranjih poslova
NRH, br. 130-1949, od 18. sijenja 1949. god.
180
CCP 52 (2003), str. 171202
Kidanje odnosa s papinskim Rimom znailo bi likvidaciju ivog kranstva i propast

katolicizma u Jugoslaviji. To znaju dobro oni, koji nam savjetuju, da rasklimamo svoje
veze s Petrovom Stolicom u Rimu. Mi ih ne emo posluati. Svi napadaji na papinstvo za
nas e biti pobuda i opomena, da se jo tjenje i srdanije poveemo s Ocem kranstva
na Petrovoj Stolici.40
injenica je da je za takav stav biskup vlast uglavnom okrivljavala nadbiskupa Stepinca
te je Vatikanu predlagano da ga povue iz Jugoslavije, a kad joj to nije uspjelo, onda ga je
dala zatvoriti raunajui da bi drugi biskupi mogli popustiti pritiscima. No bez obzira na
to to je bilo biskupa koji su bili skloni pregovorima s dravnom vlasti,41 nitko od njih nije
okrenuo lea ni nadbiskupu Stepincu ni Svetoj Stolici.
Suenje nadbiskupu Stepincu, zatvor i konfinacija
Crkveno-dravne odnose definitivno je zaotrilo suenje nadbiskupu Stepincu krajem
rujna i poetkom listopada 1946. godine.
Uoi poetka suenja Tito je prilikom razgovora s predstavnicima studentske omladine
stranih zemalja 26. rujna 1946. rekao: Mi smo uhapsili Stepinca i uhapsit emo svakog
onog, tko se odupre sadanjem stanju, bez obzira da li e nekome biti pravo ili ne. Zatim
je dodao: Ne postoji nikakva opasnost da e zbog toga razloga, to je Stepinac uhapen,
da e zbog toga nastati neki progon crkve. Nikakvog progona crkve nee biti, svaki individualno, svaki pojedinano e odgovarati za svoja djela, jer mi znamo da se kod ljudi
religija ne moe ni dekretima ni nasilno iupati iz njihova srca, to je stvar svakog pojedinca.42
Sudski proces trajao je vrlo kratko, te je presuda donesena ve 11. listopada 1946., kada
je sudbeno vijee Vrhovnog suda donijelo presudu kojom se nadbiskup Alojzije Stepinac
osuuje na 16 godina zatvora s prisilnim radom i gubitkom politikih i graanskih prava
u trajanju od 5 godina.43
Dva dana prije presude dr. Bakari je u razgovoru sa stranim novinarima izrazio nadu
da e u budunosti doi do suradnje izmeu Crkve i drave, tvrdei da je Stepinac bio
taj, koji je natrag gurao one ljude koji su bili za sporazum.44 Iako su predstavnici vlasti
vjerovali da e zatvaranjem nadbiskupa Stepinca lake djelovati na ostale biskupe, osim
privremenog zatija u odnosima Katolike crkve i drave ti odnosi nisu poboljani. Dapae, poetkom pedesetih godina biti e dodatno zaotreni. Mons. Ritig izvjetavao je
40
41
42
43
44
NAZ, Izvadci iz SVZN, Okrunica Katolikih biskupa Jugoslavije o kranskom odgoju mladei, br. 35/BK,
od 27. kolovoza 1946. god.
Politbiro CK KPH na sjednici 21. veljae 1947. konstatira da su sveenici manje buni, ali da su crkve prepune. Bakari tada tvrdi da su neki biskupi (Buri, Mileta, Akamovi) skloni normalizaciji odnosa, pa trai
da se ne mora primjenjivati isti stav progona kao do sad, (D. BILANDI, Hrvatska moderna povijest,
Zagreb, 1999., 257).
Vjesnik, Zagreb, 27. rujna 1946., str. 1.
J. HRNEVI, Svjedoanstva, Zagreb, 1986, 232.
Vjesnik, Zagreb, 10. listopada 1946., str. 1.
181
jugoslavensku vladu da e, budui da je nadbiskup Stepinac u zatvoru, Vatikan imenovati

definitivnog apostolskog administratora Nadbiskupije zagrebake, pozivajui se na neke
svoje izvore u beogradskoj papinskoj nuncijaturi. Takoer je napominjao da odnosi izmeu Vatikana i Jugoslavije nisu nipoto prijazni, ali da ipak postoje, te je predlagao da se
Ministarstvo vanjskih poslova treba pozivati na praksu da Vatikan obavjetava drave
o imenovanju biskupa kako bi vlasti imale priliku uloiti mogui prigovor.45 No niti su
informacije o novom administratoru bile tone niti je Vatikan u sluaju Jugoslavije, zbog
posebno loih odnosa i nepostojanja takvog sporazuma, prakticirao to da jugoslavensku
vladu obavjetava o imenovanjima novih biskupa.
Poetkom sijenja 1947. godine, Bakari je na sjednici Centralnog komiteta (CK) KPJ
kazao da je proces protiv nadbiskupa Stepinca imao dubok odjek kod popova, te da
treba udariti na centar i Hurleya i unijeti razdor meu biskupe.46
Osuda nadbiskupa Stepinca snano je odjeknula ne samo u domaoj javnosti nego i u
crkvenim i politikim krugovima diljem svijeta, dok je dravna vlast nastojala uvjeriti
domau i svjetsku javnost u nadbiskupovu krivnju i opravdanost presude.
Nakon suenja nadbiskupu Stepincu Vatikan je ekskomunicirao sve one koji su sudjelovali u suenju ili mu na neki nain pridonijeli.47
Poslije je Josip Broz Tito u razgovorima za strane medije suenje nadbiskupu Stepincu
pravdao pritiskom pravoslavnog stanovnitva, te tako neizravno i sam priznavao da nadbiskup nije kriv, nego je rtva politike. Tako je u razgovoru s C. L. Sulzbergerom dopisnikom New York Timesa 6. studenoga 1950. izjavio: da bi se pravoslavno stanovnitvo
pokazalo nezadovoljnim, kad bi Stepinac bio puten na slobodu te kad bi bio otputovao u
inozemstvo, te nastavlja pravoslavno stanovnitvo, smatra Stepinca ratnim zloincem.
I tu nita ne moemo mijenjati. Moramo raunati s osjeajima pravoslavnog puanstva.
No ostaje znakovita i njegova reenica u istom razgovoru: Bilo je sluajeva u svijetu da
su i neduni ljudi, u interesu drave, sjedili u zatvoru, pa ak i ubijani.48
Sam tuitelj Jakov Blaevi je u razgovoru za Polet priznao: Taj proces protiv Stepinca
je nama nametnut. Da je Stepinac bio malo elastiniji, nije trebalo procesa. A on ga je
nametnuo jer je bio politiki ograniena osoba.49A jugoslavenski diplomat Vladimir Popovi kazao je Ivanu Metroviu: Da je pustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan
osloboen. I nas bi potedio mnogih neugodnosti. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu,
odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.50
45
46
47
48
49
50
HDA, KOVZ, kut. 129, Izvjetaj mons. Ritiga Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije, od 21. veljae
1947. god.
B. PETRANOVI, M. ZEEVI, Jugoslavenski federalizam, Ideje i stvarnost. Tematska zbirka dokumenata, 1941-1987, Beograd, 1987., knj. II., 309.
V. NIKOLI, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedoanstava i dokumenata, Knjiga prva, Mnchen-Barcelona, 1978., 318-319 (Intervju J. B. Tita za New York Times).
B. STANOJEVI, Alojzije Stepinac zloinac ili svetac, Beograd, 1985., 67.
G. MATTEI, Kardinal A. Stepinac, Zageb 2000., 51.
182
CCP 52 (2003), str. 171202
Da je pitanje zatoenitva nadbiskupa Stepinca, posebno u meunarodnom pogledu, za

jugoslavensku vlast bilo vrlo kompromitirajue, potvruje i to to je Josip Broz Tito 1951.
ponudio Vatikanu spremnost da pusti nadbiskupa Stepinca iz zatvora pod uvjetom da ode
iz Jugoslavije u Vatikan ili drugdje. Budui da Vatikan na tu ponudu nije odgovorio, Tito
je kazao da e to pitanje rijeiti i bez Vatikana, ali da nadbiskup Stepinac ne moe vriti
funkciju visokog crkvenog glavara.51 U skladu s tom izjavom uskoro je 5. prosinca 1951.
nadbiskup Stepinac prebaen iz zatvora u Lepoglavi u kuni pritvor u rodni Krai. U
svezi s odlukom o premjetanju nadbiskupa Stepinca u Krai, Tito je u oujku 1952., u
razgovoru s delegacijom prvog kongresa Saveza studenata Jugoslavije, kazao:
Mi smo Stepinca pustili zbog toga, da Vatikanu izbijemo propagandistiko oruje iz ruke,
oruje da je Stepinac muenik. Sada oni imaju neprijatnosti to je Stepinac vani.52
U svezi s Titovom ponudom da ode u Vatikan, nadbiskup Stepinac je kazao: Takve stvari
ne ovise o maralu Titu. One ovise jedino o Sv. Ocu Papi, i o nikom drugom, te dodaje:
Ako me maral Tito eli osloboditi, on o tome treba da razgovara sa Sv. Stolicom. Katolika Crkva ne moe biti robom nikome, ni kojoj dravi.53 Slino je odgovorio i novinaru
belgijskog La Libertea u travnju 1952. kada je kazao: Hrvatsko sveenstvo ostaje vjerno
Rimu i podlono mom auktoritetu posredstvom jednog delegata. Tito me je elio vidjeti,
kako naputam zemlju, ali je stanovite Vatikana jasno: ako sam kriv, moram ispatati kaznu; ali, ako nisam kriv, morao bih smjeti vriti svoje funkcije. elim ostati meu svojim
vjernicima i dijeliti s njima njihove potekoe.54
Suenje nadbiskupu Stepincu, u svakom sluaju, bez obzira na to to jo uvijek postoje
razliita gledita o samom nadbiskupu, bilo je neosporno politiki montiran proces. Osim
suenja nadbiskupu Alojziju Stepincu, prvih godina nakon Drugoga svjetskog rata odrano je niz sudskih procesa biskupima, sveenicima, asnim sestrama i drugim slubenicima
Katolike crkve. Bilo je takoer i nekoliko procesa poglavarima i slubenicima drugih
vjeroispovijesti u Hrvatskoj. Budui da je pravosue bilo u slubi politike, suenja su bila
brza i uinkovita, a o objektivnosti se ne moe ni govoriti. Tako je po evidenciji Komisije
za vjerske poslove55 na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951. godine osuena ukupno
271 crkvena osoba, a od toga iz redova Rimokatolike crkve 236 osoba. No budui da je
na popisu uoljivo kako nema imena nadbiskupa Stepinca, ne moe se tvrditi da je popis
u potpunosti toan.
51
52
53
54
55
Borba, Beograd, 28. XI. 1951., str. 2 (Odgovor Tita na pismo amerikog radio-komentatora Drew Pearsona
u svezi s pitanjem: kako bi se mogao rijeiti sluaj Stepinac?).
Isto, 16. oujka 1952., str. 1.
V. NIKOLI, nav. dj., 384 (Iz razgovora nadbiskupa Stepinca sa C. L. Sulzbergerom, novinarom New York
Timesa 11. studenog 1950. god. u Lepoglavi).
V. NIKOLI, nav. dj., 409.
HDA, KOVZ, kut. 341, Pregled osuenih sveenika, asnih sestara i crkvenih funkcionara svih vjeroispovijesti na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951. god.
183
Staleka sveenika udruenja

Poslije presude nadbiskupu Stepincu, odnosi Katolike crkve i drave bili su u prividnoj
fazi zatija. No da su diplomatski odnosi izmeu Vatikana i Jugoslavije visili o tankoj
niti, potvruje i Titova izjava predstavnicima amerikih crkava poetkom kolovoza 1947.
godine, u kojoj kae:
Ako Vatikan i dalje bude uzrok to sveenici kod nas ne zauzimaju bolji stav prema dravi, razumije se, odnosi e se pogorati. Situacija je ve bila takva da je skoro dolo do
prekida. Ali za sada nema izgleda da e odnosi biti prekinuti, jer mi imamo strpljenja.56
No 1948. godine dolo je do problema u odnosima Jugoslavije sa Staljinovim SSSR-om i
Inforbiroom te se drava sve vie bavila tom i drugom meunarodnom politikom. ak je i
nadbiskup Stepinac u jednom trenutku smatrao da se stanje poelo smirivati.57 No to je bilo
samo prividno, iako je u periodu 1950.-1951. godine bilo nekih neslubenih inicijativa od
strane drave, uglavnom posredovanjem mons. Ritiga, koje su imale za cilj normalizaciju
crkveno-dravnih odnosa, ali su suprotnosti bile prevelike da bi se postigao bilo kakav
napredak.58
Drava je sustavno ali postupno nastojala umanjiti utjecaj religije u drutvu postupnim
smanjivanjem prava na vjersku obuku, onemoguavanjem zapoljavanja ili napredovanja
za one koji nisu bili lanovi Komunistike partije i sl. No drava je krenula u pripremu
svoje najvee akcije, radi razbijanja crkvenog jedinstva, koje je trebalo oslabiti mo crkvene hijerarhije, a Katoliku crkvu ako ve ne slubeno odvojiti od Vatikana, onda barem
politikom stvaranja tzv. narodne Crkve staviti pod svoj utjecaj. Da bi to postigla, drava
je uz pomo vlasti lojalnih sveenika poticala osnivanje stalekih sveenikih udruenja.
Vlast nije prezala ni od najgorih moguih metoda pritisaka (ucjene, prijetnje zatvorom i
sl.) na pojedine sveenike kako bi ih natjerala da postanu lanovi navedenih udruenja.
U tom procesu stvaranja udruenja krenulo se prvo u onim krajevima gdje su crkvena
hijerarhija i vei broj sveenstva bio skloniji suradnji s vlastima, kao to je to bilo u Istri,
Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Udruenja su osnivana i u drugim vjerskim zajednicama,
ali je to imalo drugi karakter, jer je ostale vjerske zajednice vlast ve imala pod svojom
kontrolom. Glavninu operativnih poslova u osnivanju udruenj imale su komisije za vjerske poslove, a posebno predsjednik hrvatske komisije mons. Svetozar Ritig, koji je bio i
doivotni zaasni predsjednik Drutva katolikih sveenika Hrvatske.
Prvo staleko udruenje katolikih sveenika osnovano je u Istri, na poticaj Boe Milanovia, bliskog prijatelja mons. Ritiga. Staleko udruenje katolikih sveenika za Istru,
uz podrku dravne vlasti, osnovano je 16. rujna 1948. pod novim nazivom Drutvo
56
57
58
Josip BROZ TITO, Govori ..., 77.

A. CASAROLI, Muenitvo strpljivosti, Sveta Stolica i komunistike zemlje 1963.-1989., Zagreb 2001.,
300-304 (Kardinal Agostino Casaroli bio je 60-tih godina XX. st. podtajnik Kongregacije za izvanredne
crkvene poslove, posebice zaduen za uspostavu kontakata s komunistikim zemljama te je bio glavni pregovara Svete Stolice prigodom pregovora s vladom SFRJ uoi potpisivanja protokola 1966. godine. Poslije
je obavljao niz poslova vanjskopolitikog karaktera za potrebe Svete Stolice.)
184
CCP 52 (2003), str. 171202
sveenika sv. irila i Metoda u Pazinu,59 poslije u crkvenim krugovima nazivani MD ili
MD-ai. No zbog specifinosti situacije u Istri, ali i zbog programa po kojem su maksimalno potivali crkvenu hijerarhiju, to je udruenje crkvena hijerarhija posebno tolerirala,
ali se u njega nisu smjeli ulanjivati sveenici iz drugih dijelova zemlje, jer su udruenja
u svakoj biskupiji trebala biti odobrena od svojih biskupa, to je tada imalo samo istarsko
udruenje.60
Glavna kampanja osnivanja MD udruenja krenula je iz Slovenije, u kojoj se sveenstvo
masovno ulanjivalo u udruenje. To je udruenje osnovano u srpnju 1949., na inicijativu
skupine sveenika.61
Posebno velik broj lanova imalo je udruenje sveenika u Bosni i Hercegovini Dobri
pastir, osnovano na zborovanju u Sarajevu 25. i 26. sijenja 1950. Glavni inicijatori i nositelji tog Udruenja bili su bosanski franjevci, dok su u bitno manjem broju sudjelovali
hercegovaki franjevci. Razlog velikom odazivu redovnika u udruenja vjerojatno je bio
taj to su redovnike zajednice inae bile u loim odnosima s dijecenskom hijerarhijom,
ponajprije zbog pitanja raspodjele upa. Na osnivakoj skuptini udruenja istaknuto je
da je glavni cilj udruenja:
Da se putem njega lake i bre u najprisnijem i najlojalnijem kontaktu s narodnim
vlastima rjeavaju sva pitanja, koja iskrsnu na terenu, da tangiraju Crkvu i pastoralno
sveenstvo; da se putem Udruenja poduzme sve, kako bi katoliki sveenik postao prvi
pobornik najsvetijih ideala, za koje su milijoni Jugoslavena rtvovali svoje ivote, ideale
slobode i socijalne pravde, bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije.62
Mons. Harley, nezadovoljan osnivanjem udruenja, pozvao je bosanskoga i hercegovakoga franjevakog provincijala da pokua sprijeiti osnivanje udruenja, to oni nisu
prihvatili.63 Franjevaki su provincijali imali problema u svezi s udruenjem jer se tome
protivio njihov generalni ministar u Rimu. Zbog toga su oni generalnom ministru franjevakog reda uputili pismo u kojem se ale na prigovore koje od njega dobivaju putem
Nuncijature u Beogradu. Takoer objanjavaju razloge osnivanja udruenja, iz kojih se
moe zakljuiti da je glavni razlog taj to bi u suprotnom, zbog veoma malog broja sveenika koji jo djeluju u Bosni i Hercegovini, mogao doi u pitanje opstanak katolikih
sveenika u toj republici uope.64
Osim to su odnosi izmeu Katolike crkve i drave bili dodatno zaotreni zbog osnivanja udruenja katolikih sveenika, dravna je vlast dodatno zaotrila stanje odlukama o
izbacivanju vjeronauka iz svjetovnih kola 31. sijenja 1952. i o izbacivanju bogoslovnih
fakulteta u Zagrebu i Ljubljani iz sastava Sveuilita iste godine. Te su odluke bile poslje-
59
60
61
62
63
64

B. MILANOVI, Moje uspomene, Pazin, 1976., 172.
M. VIDOVI, Povijest Crkve u Hrvata, Split, 1996., 425.
Dobri pastir, god. I., broj 1-2, 1950., str. 9.
HDA, KOVZ, kut. 136, Pismo mons. Ritiga Predsjednitvu vlade NR Hrvatske, od 30. sijenja 1950.
HDA, OF Ritig, kut. 1, Pismo franjevakih provincijala iz Bosne i Hercegovine Generalnom ministru franjevakog reda u Rimu, od. 15. rujna 1950. god.
185
dica zaotravanja odnosa s Katolikom crkvom zbog njezine nepopustljivosti u pitanju

sveenikih udruenja.
Biskupi u Jugoslaviji jo nisu imali jedinstven stav oko doputanja osnivanja MD udruenja. Jedni su tolerirali, ali ne i slubeno odobravali, dok su neki preutno odobravali,
a neki su, posebno oni u kontinentalnoj Hrvatskoj, odmah bili protiv. No Biskupska je
konferencija odluila 26. travnja 1950. da je lanstvo u tim udruenjima suvino, tj. ne
preporuuje se (Non expedit), ali su postupci biskupa u primjeni tog dekreta bili razliiti. Neki su udruenja tolerirali, a neki su prijetili sankcijama lanovima udruenja. No i
sveenstvo je tumailo taj dekret na razliite naine pa se i dalje ulanjivalo u udruenja.65
Bilo je i sluajeva da su sami sveenici molili da im se zabrani pristup u udruenja, da bi
imali opravdanje pred vlastima za neulanjivanje u udruenje.66
Vlast je svim sredstvima podupirala udruenja. Obeavala je da e sveenici dobiti socijalno osiguranje i druge pogodnosti, ako se ulane u udruenja. Posebno je iskoritavala
sveenike koji su bili u zatvorima, koje je nagovarala da se ulane u udruenja, a neki su
od tih zatvorenika postajali nakon izlaska iz zatvora vodei ljudi udruenja.67 Pripadnici
UDB-e koristili su se raznim metodama ucjena i pritisaka kako bi natjerali sveenike da se
ulane u udruenje. O tome svjedoi i kardinal Kuhari, na osnovi osobnog iskustva:
Godine 1956. pokuali su me dovesti na sud jer nisam htio ui u udruenje ... Neki agenti
pozvali su me kako bi mi predloili da se upiem ... Neke su sveenike privukli osobni
interesi, kao mirovina i zdravstveno osiguranje.68
Na prigovore da udruenja ele oslabiti crkvenu hijerarhiju, predstavnici udruenj odgovarali su da ona ne nadomjetaju redovitu crkvenu upravu niti se uope mijeaju u njezine
poslove.69
Najvei otpor biskupa udruenjima bio je u kontinentalnoj Hrvatskoj, dok je u Dalmaciji
kod nieg sveenstva postojao velik interes, ali su biskupi (Bani, Bonefai, Pui i poslije Frani) bili najradikalniji u borbi protiv udruenjatva.70 Na sveenstvo kontinentalne
Hrvatske vjerojatno je imao utjecaj i nepokolebljiv stav nadbiskupa Stepinca, koji bez
obzira na izoliranost, koristi svaku prigodu da porui sveenstvu o opasnostima udruenjatva o emu nije uope dvojio. Tako nadbiskup Stepinac u pismu od 23. srpnja 1954.
(nije naznaeno komu je upueno), pie:
U pitanju MD napose biti nepopustljiv! To je ista izraslina pakla, da se razbije Crkva
Boja. Zato sam ve rekao nekim biskupima ako bi doao pokuaj osnutka tobonje 'nacionalne Crkve', onda bez milosra gladio excomunicationis odsjei trule sa zdravog
stabla Crkve i proglasiti to svemu puku po svim crkvama navevi razlog.71
65
66
67
68
69
70
71

G. MATEI, nav. dj., 68-69.
Dobri pastir, God. I., broj 3-4, 1950., str. 31.
G. MATEI, nav. dj., 72.
E. K. BELUHAN, Stepinac govori, Valencia, 1967., 200 (pisac u knjizi nije navodio kome su upuena pisma,
da te osobe ne bi imale problema s vlastima).
186
CCP 52 (2003), str. 171202
Isto tako u pismu od 23. kolovoza 1954. nadbiskup pie:

A nai alosni MDai si utvaraju, da e oni stvoriti mir toboe izmeu Crkve i drave.
Vidi se da nemaju pojma o biti komunizma ... Molim Vas, upozorite na to i Vae susjede,
da se ve dulje uka o tobonjoj nacionalnoj Crkvi. Toga se ne treba ni najmanje plaiti,
nego istupiti svom energijom.72
Aktivnosti P. Benzona i S. Ritiga u pitanju jugoslavensko-vatikanskih odnosa
U sijenju 1947., govorei o odnosima Crkve i drave, Bakari je optuio papinsku nuncijaturu u Beogradu da vri ulogu instruktora Katolike crkve u Jugoslaviji. No priznao je i
da je vlast inila pogreke prema Crkvi, koje su bile smetnja crkveno-dravnim odnosima,
dodajui da su te greke svedene na minimum. Kazao je takoer da su mnogi rukovodioci
i aktivisti postali preve popustljivi, da i ne reagiraju na otvorene faistike provokacije
i razbijake manevre.73
Nedugo zatim jugoslavensko Ministarstvo vanjskih poslova uputilo je Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu notu u kojoj predlae da se u nadbiskupije i biskupije u Sarajevu, Banjaluci, Krievcima i Ljubljani, iji su biskupi napustili zemlju, imenuju novi biskupi koji
nisu imali veze s neprijateljem i koji bi svojim dranjem pridonijeli razvoju crkveno-dravnih odnosa. Ti su zahtjevi upueni na osnovi Ritigovih ideja. No Apostolska nuncijatura
odgovorila je 30. sijenja 1947. kako je od Svete Stolice dobila uputu da odgovori kako
Sveta Stolica djeluje potpuno neovisno o civilnim vlastima uvijek kada imenuje biskupe u
onim zemljama s kojima nema specijalne konvencije glede tih imenovanja.74
No bez obzira na dodatna zaotravanja sukoba, i dalje su se s obje strane pokuavali odravati koliko je bilo mogue normalniji odnosi. Posebno se za smirivanje odnosa izmeu
Vatikana i Jugoslavije zalagao predsjednik Komisije za vjerske poslove pri Predsjednitvu
vlade Narodne Republike Hrvatske mons. Svetozar Ritig. U jednom svom izvjeu od 21.
veljae 1947. mons. Ritig konstatira da diplomatski odnosi izmeu Vatikana i Jugoslavije
nisu prijazni, ali da ipak postoje. U skladu s tim on se zalae da se od Vatikana trai potivanje prakse po kojoj Vatikan dravama s kojima ima diplomatske odnose (navodi primjer
Francuske i Brazila), stavlja odnosnoj dravnoj vlasti do znanja imena svojih kandidata,
kako bi dobio povratnu informaciju ima li ta dravna vlast prigovora njihovu imenovanju
na biskupski poloaj. Ritig takoer zapaa da jugoslavenska vlast nema u Rimu osobu
koja bi svojim politikim znanjem i iskustvom mogla parirati protivnikim strujanjima.
Na kraju upozorava da politiki rukovodioci u Jugoslaviji moraju biti vrlo oprezni i do
kraja strpljivi u diplomatskom ophoenju s Rimskom kurijom i izbiti iz ruku svako orue,
to ga anglosaksonska propaganda svakodnevno iri u svojoj medijskoj propagandi.75
Prije odlaska na dunost u Vatikan u proljee 1947. godine, P. Benzon je prigodom posjeta
Sloveniji, zajedno s S. Ritigom, izloio Marjanu Brecelju i Borisu Krajgeru svoju ulogu
72
73
74
75
Isto, 202.
Politika, 30. I. 1947., str. 3.
R. RADI, Drava i verske zajednice, 1945-1970., knj. I., 277.
HDA, KOVZ, kut. 129, Izvjee mons. Ritiga od 21. II. 1947. god.
187
u Vatikanu, odnosno upute koje mu je dao Tito. Benzon je u Vatikanu trebao protestirati
zbog zatite ratnih zloinaca u Zavodu sv. Jeronima, iskazati stav da vlada nikad nee
priznati imenovanja biskupa u Jugoslaviji bez svoje prethodne suglasnosti, da odgoj katolikog klera treba imati slavenski karakter te da se u Jugoslaviji u crkvama uvede bogosluje na slavenskom jeziku, u smislu tradicije sv. irila i Metoda.76
Nakon to je doao u Rim, 27. svibnja 1947., P. Benzona je 30. lipnja primio v. d. dravnog
sekretara Vatikana, mons. Tardini. Benzon mu je predao referat o prilikama u Jugoslaviji,
s posebnim osvrtom na ulogu Katolike crkve u Drugome svjetskom ratu i nakon njega.
Tardini se Benzonu poalio na pisanje jugoslavenskog tiska i postupke prema nadbiskupu
Stepincu. Benzon je zatim iznio primjere biskupa koji dobro surauju s vladom, te im
je vlada u odreenim pitanjima izila u susret (Akamoviu vraen dio zemljita oduzet
agrarnom reformom i odobreno skupljanje priloga za Crkvu, Buriu novana pomo za
popravak senjske katedrale, Mileti vraeno sjemenite77). Benzon je ponovno postavio
pitanje imenovanja biskupa, na to je ponovno dobio isti odgovor, da je to mogue samo
sa zemljama s kojima Vatikan ima poseban ugovor. Nakon posjeta Tardiniju, Benzon je
oekivao da e biti primljen i kod pape, no u meuvremenu je L Osservatore Romano
objavio lanak o progonu Crkve te je jugoslavenski tisak najavljivao mogunost prekida
diplomatskih odnosa. Na to je odmah reagirao S. Ritig te je 3. srpnja 1947. pisao Titu i
u pismu okrivio Hurleya za odnose s Vatikanom. No takoer je iznio miljenje da zbog
jednog lanka ne bi bilo opravdano prekidati diplomatske odnose, pogotovo u trenutku
kada dolazi do poboljanja suradnje s Katolikom crkvom.78
Da su diplomatski odnosi izmeu Vatikana i Jugoslavije visili o tankoj niti, potvruje i Titova izjava predstavnicima amerikih crkava poetkom kolovoza 1947. godine, u kojoj kae:
Ako Vatikan i dalje bude uzrok to sveenici kod nas ne zauzimaju bolji stav prema dravi, razumije se, odnosi e se pogorati. Situacija je ve bila takva da je skoro dolo do
prekida. Ali za sada nema izgleda da e odnosi biti prekinuti, jer mi imamo strpljenja.79
Ritigovim posredstvom u Rim su otili dr. Janko Oberki i dr. Josip Mari s Bogoslovnog
fakulteta u Zagrebu, radi otvaranja pregovora o moguem sporazumu izmeu Svete Stolice i Jugoslavije. Po pisanju Christian Science Monitora u rujnu 1950. godine, Tito je ponudio urno oslobaanje svih sveenika, ukljuujui i nadbiskupa Stepinca pod uvjetom
da odmah napusti zemlju, ponovno uvoenje vjeronauka u kole, obnovu katolikog tiska,
financijsku pomo za gradnju rimokatolikih kola i uspostavu izravne komunikacije
izmeu Vatikana i katolike hijerarhije u Jugoslaviji. Zauzvrat je traio prekid neprijateljske propagande protiv Jugoslavije, objedinjavanje katolikog sveenstva u jedan jedini
nacionalni savez, te suradnju Crkve u vladinim drutvenim i ekonomskim programima.
No ti pregovori nisu urodili plodom, ponajprije zbog pitanja o obveznom lanstvu sveenstva u sveenikim udruenjima, to Vatikan nikako nije mogao prihvatiti.80
76
77
78
79
80
R. RADI, nav. dj., knj. I., 277.

Isto, 278, biljeka 1023.
Isto, 278.
Politika, 3. VIII. 1947., str. 4.
S. ALEXANDER, nav. dj., 133-134.
188
CCP 52 (2003), str. 171202
U meuvremenu je i nadbiskup Stepinac nekim novinarima koji su ga posjetili u zatvoru

kazao da se kompromisno rjeenje izmeu Crkve i drave mora nai u interesu obiju
strana, ali da u kljunom sporu ne moe biti kompromisa, jer da mora postojati jasno
razgranienje izmeu crkvene vlasti u duhovnim pitanjima i dravne vlasti u svjetovnim
pitanjima. Takoer je istaknuo da Crkva mora imati pravo odgajati djecu, da Crkva ne
moe prihvatiti obvezno civilno vjenanje ali da nema nita protiv civilnog obreda koji bi
uslijedio nakon vjerskog sakramenta, da mora postojati sloboda katolikog tiska i socijalnog rada Crkve.81
O pokuajima pregovaranja izmeu Jugoslavije i Vatikana mons. Ritig poetkom 1952.
godine u pismu dr. Bakariu pie:
Na posljetku naa situacija u Rimu nije nikako onako loa kako se prikazuje. To dokazuje rjeenje pitanja Senj-Rijeka. Ne bi se to bilo uinilo da nije jasno saznanje da Istra u
dananjem obliku ostaje u Jugoslaviji. To mi pouzdano saznajemo od sveenika koje smo
prole godine 1951. poslali u Rim o. Aljinovia, kanonika prof. Dra Maria te nae vrlo
ugledne franjevake oce definitora o. Jeliia, uenjaka o. K. Balia, koji su s o. Mandiem (sada je na istragi u Americi protiv amerikih franjevaca Vasilja i njegovih drugova
ustaa) u solidarnom radu, da bi dolo do usklaenja odnosa izmeu Sv. Stolice i Jugoslavije. Takoer u pismu tvrdi da po nekim vezama u Vatikanu saznaje kako bi Vatikan elio
da Tito odredi osobnog izaslanika koji bi sa Svetom Stolicom najkraim putem i u tajnosti
dogovorio nain rjeavanja odnosa Vatikana i Jugoslavije.82
Isto je mons. Ritig zapisao u radnoj verziji pisma maralu Titu 7. veljae 1952.,83 a u
ispravkama tog pisma od 15. veljae 1952.,84 navodi kako preko svojih veza u Vatikanu
doznaje da Vatikan za modus vivendi s Jugoslavijom postavlja uvjete: da se rijei pitanje
nadbiskupa Stepinca i biskupa ule, da se provede to ira amnestija za sveenike, da se
rijei pitanje vjeronauka u kolama i crkvama bez smetnji na terenu, da se omogui vea
sloboda katolikog tiska te prestane izolacija klera u narodnom i javnom ivotu.85 Na to je
pismo vjerojatno, uz to to se u pismu jo ali na ukidanje Bogoslovnog fakulteta, mons.
Ritig bio ponukan i Titovom izjavom koju je objavio zagrebaki Vjesnik 24. studenoga
1951., u kojoj kae:
Mi svakako ne moemo dozvoljavati da se bilo tko od strane Vatikana mijea u nae
unutarnje stvari. To je jedino pitanje, na kome se mi razilazimo u svojim odnosima s Vatikanom. Mi elimo da ti odnosi budu bolji i mi smo to nekoliko puta podvlaili. Danas ja
ponovno podvlaim, da elim da se ti odnosi potpuno normaliziraju, jer ovakvo stanje ne
moe pridonijeti niem pozitivnom.86
81
82
83
84
85
86
Isto, 134.
HDA, OF Ritig, kut. 4, Pismo mons. Ritiga dr. Bakariu, od 31. sijenja 1952. god.
Isto, Radna verzija pisma mons. Ritiga maralu Titu, br. Kab. 16/52, od 7. veljae 1952. god.
Rije je o istom pismu s ispravkama za kojeg nisam naao original, ali je oito da je pismo dugo pisano
i ispravljano prije nego je poslano Titu, pa mi toan datum slanja nije poznat.
HDA, KOVZ, kut. 326. Isto pismo kao u prethodnoj biljeci, s novim ispravkama, datirano 15. veljae
1952. god.
Vjesnik, Zagreb, 24. studenog 1951., str. 2
189
No nedugo nakon te izjave Tito je na sjednici Politbiroa CK KPJ 15. sijenja 1952., nakon konstatacija da jaa katolika reakcija u Hrvatskoj i Sloveniji, istaknuo da treba ii
na kidanje odnosa s Vatikanom. Poslije tog sastanka, 22. sijenja upuene su direktive o
daljnjem radu republikim partijskim komitetima, u kojim se trai izbacivanje vjeronauka
iz kola, pojaan odgojni i ideoloki rad s omladinom protiv religioznosti i misticizma
te da se mobiliziraju partijske i masovne organizacije u borbu protiv reakcionarnih popova.87
Odmah je uslijedila odluka o izbacivanju vjeronauka iz dravnih kola i izbacivanju
bogoslovnih fakulteta iz sastava Sveuilita. Svi daljni dogaaji ili su u pravcu namjera
da se prekinu odnosi s Vatikanom.
Mons. Ritig je 27. oujka 1952. uputio jo jedno pismu maralu Titu, u kojem se ali na
napade dravnog tiska i politiara na Vatikan, te pie:
Nepravedna je omraza govoriti, kako je Rimska Crkva dumanski raspoloena prema
Slavenstvu. U sadanjem asu stojimo u nevoljkim odnosima s italijanskim narodom. Taj
nam je spor obadvjema muan. On baca teke sjene i oblake i na nae odnose sa Svetom
Stolicom, koja je vrhovna i najjaa vjerska oblast u svijetu. Naa hrvatska crkvena organizacija stoji s Rimskom Crkvom vie nego tisuu godina u hijerarhijskoj jedinstvenoj organizaciji. U toj vezi imao je na katoliki narod najveu pomo i snagu u svom razviu...
No nikako nije opravdano poistovjeivati Vatikan s Venecijom i faistikom Italijom... Potovani drue Marale, arka mi je molba da bi se sprijeilo ono uljivo pisanje u naem
novinstvu protiv Rima, koje nikojemu dobru ne vodi, i mnogo oteava usklaenje boljih
odnosa ba na najdelikatnijem, ali vrlo vanom terenu.88
Svi Ritigovi pokuaji da se smiri situacija u odnosima Vatikana i Jugoslavije ostali su uzaludni, jer je daljni razvoj dogaaja nezaustavljivo vodio ka prekidu tih odnosa.
Non licet i nota jugoslavenske vlade Vatikanu
Odnos Jugoslavije prema Vatikanu dodatno se zaotrio nakon odluke Londonske konferencije o Trstu u svibnju 1952., zato je jugoslavenska vlada okrivila Vatikan da je pridonio takvoj odluci, o emu Tito u govoru u Zrenjaninu kae:
Ovdje je glavni mutitelj Vatikan, katolika crkva, ona je tu inicijator... Jer katolika crkva
i reakcionarni krugovi u katolikoj crkvi oni najreakcionarniji u itavom svijetu na
svim linijama vode ogorenu borbu protiv nae zemlje i u Americi, i svugdje. I ovdje su
nam oni napakostili koliko su vie mogli, i jo e nam pakostiti.89
Takoer je u razgovoru s amerikim kulturnim i javnim radnicima krajem srpnja 1952.
godine Tito kazao da poglavari Katolike crkve u Jugoslaviji stoje pod utjecajem izvana,
a da Vatikan provodi nacionalnu talijansku politiku.90
87
88
89
90
R. RADI, nav. dj., knj. I., 346.

HDA, KOVZ, kut. 326, Pismo mons. Ritiga maralu Titu, od 27. oujka 1952. god.
Vjesnik, Zagreb, 13. svibnja 1952., str. 2
Isto, 31. srpnja 1952., str. 2.
190
CCP 52 (2003), str. 171202
Situacija je zbog pitanja Trsta te pitanja udruenj katolikih sveenika bila toliko zaotrena, da je nedostajao samo konkretan povod za prekid diplomatskih odnosa Jugoslavije
s Vatikanom.
Biskupi Jugoslavije odluili su u rujnu 1952. odrati Biskupsku konferenciju na kojoj je
jedna od glavnih tema bila kako se postaviti prema stalekim udruenjima katolikih sveenika. Biskupi su u tajnosti zatraili upute od Vatikana, koji je preko nuncijature poslao
odgovor nadbiskupu Ujiu, koji ga je dalje prenio ostalim biskupima na konferenciji. U
odgovoru je izraena nada da e se biskupi u Jugoslaviji oduprijeti tekoj prijetnji koju
predstavljaju sveenika udruenja. Otpravnik poslova Svete Stolice u Beogradu napustio
je tih dana Beograd da ne bi izgledalo kako on vri pritisak na biskupe, a poruku je nadbiskupu Ujiu prenio tajnik nuncijature, dopustivi nadbiskupu da ponese kopiju.91
Biskupska konferencija je 26. rujna 1952. uputila Predsjednitvu vlade FNRJ memorandum u kojem su biskupi izjavili da ovo udruenje nema onih svojstava koja su potrebna
da bi udruenje moglo izvesti zadau koju je sebi postavilo. Prije svega zato to stoji pod
snanim utjecajem politike stranke, a zatim i zbog uputa koje izjavljuju prestupke protiv
crkvene stege i slabe vjerski ivot, ime nee ostvariti postavljeni cilj, a to je ureenje
odnosa izmeu Crkve i drave. Biskupi su zatim naglasili da bi prihvatili udruenje
jedino uz uvjet da se pravila udruenja prilagode crkvenom pravu i da se udruenje stavi
pod nadzor episkopata.92 Biskupi su jednoglasno donijeli i izjavu Non licet (Zabranjuje
se), kojom se otro osuuju staleka udruenja katolikih sveenika i zabranjuje njihovo
osnivanje.93
No dvojica slovenskih biskupa, Vovk i Drenik, na konferenciji su pravili biljeke koje
nisu unitili, te se tako doznalo za vatikansku poruku biskupima, pa su se biljeke, koje je
pronala tajna policija, pojavile u tisku. To je vlastima bio neoboriv dokaz da iza odluke
biskupa stoji Sveta Stolica.94
Reakcije vlasti i tiska na tu biskupsku izjavu bile su veoma estoke. Odmah je, po pisanju
biskupa Akamovia mons. Ritigu, reagirao i javni tuitelj NR Hrvatske, koji je pozvao
na sasluanje biskupa Salis-Sewisa, rezidencijalnog biskupa i administratora hrvatskog
dijela transko-koparske biskupije Dragutina Neia, biskupa skopljanskog i administratora banjalukog Smiljana Franju ekadu, akovakog biskupa Stjepana Bauerleina i
nadbiskupa beogradskog Josipa Ujia. Javni tuitelj optuivao ih je za zloupotrebu Crkve
u politike svrhe, ograniavanje slobode udruivanja graana i podizanja uzbune time to
potie na nepotivanje Ustava i na krivina djela. Na te optube biskup Akamovi odgovara, da se raspravljalo o crkvenim, a ne o politikim pitanjima, da udruenja spadaju pod
crkvenu disciplinu te da nije podignuta nikakva uzbuna, jer da je rezolucija poslana samo
91
92
93
94

HDA, KOVZ, kut. 140, Declaratio de asscciationibus cleri, izdana na skupu biskupa Jugoslavije u Zagrebu
22-25. rujna 1952. god. (Izjavu su potpisali svi prisutni biskupi: Uji, Pui, Salis-Sewis, Akamovi, Bonefai, Srebrni, Buri, Butorac, ekada, Vovk, Drenik, Nei, Alaupovi, Bani, Bauerlein, Garkovi,
elik, Bukatko, apostolski administrator jugoslavenskih dijelova gorike arhidieceze M. Toro i izaslanik
mostarskog biskupa mons. A. Maji.)
191
sveenstvu, i to na latinskom jeziku. Takoer osporava tuiteljevu tvrdnju da drava osniva sveenika udruenja, jer ih ona samo odobrava nakon to ih osnuje Crkva.95
Jugoslavenskoj je vladi saznanje da iza odluke biskupa o zabrani sveenikih udruenja stoji Vatikan, bio povod da Vatikanu uputi notu 1. studenoga 1952., zbog uplitanja
Vatikana u unutarnje poslove FNRJ. U toj noti, izmeu ostalog, pie da se vlada FNRJ
osjetila obveznom ve vie puta skrenuti pozornost Apostolskoj nuncijaturi na odreene nedoputene postupke, kojima se Sveta Stolica, posredstvom nuncijature, uplitala u
unutranje poslove FNRJ, to predstavlja zlouporabu ustaljenih meunarodnih obiaja i
prava, koja uiva jedno diplomatsko predstavnitvo u nekoj suverenoj zemlji. Takoer je
istaknuto da je tim postupcima Sveta Stolica oteavala odnose izmeu katolikog klera i
dravnih vlasti. Posebno je u noti kao takav primjer istaknut naputak Svete Stolice biskupima Jugoslavije u svezi sa sveenikim udruenjima, u svezi s kojim u noti stoji: Vlada
FNR Jugoslavije je u posjedu neospornih dokaza, da je uoi konferencije jugoslavenskog
episkopata (koja se odrala od 22. do 25. rujna) u Zagrebu, Apostolska Nuncijatura dostavila Monsignoru dru Ujiu, beogradskom nadbiskupu, vriocu dunosti predsjednika
biskupskih konferencija poruku, koja je proistekla iz Dravnog Tajnitva Svete Stolice, u
kojoj je izraena nada, da e kler Jugoslavije biti u stanju da suzbije teku opasnost, koja
proizlazi iz sveenikih udruenja. Jugoslavenska Vlada zna isto tako, da je pod izravnim
utjecajem te poruke, koja je proitana na ovoj konferenciji, bila prihvaena deklaracija
o sveenikim udruenjima (Non licet), u kojoj je reeno: Nije doputeno ustanoviti
takva udruenja, niti u njima sudjelovati.
Vlada FNR Jugoslavije dri, da ova poruka, sadravajui nedvoumne upute jugoslavenskomu katolikom kleru, predstavlja jedno novo nedopustivo uplitanje Svete Stolice,
zloupotrebljujui svoj autoritet i crkvenu disciplinu, potiui stanovite krugove visokoga
katolikog klera FNR Jugoslavije na djelatnost protivnu probitcima i zakonima njihove
zemlje, prijeei sveenicima podanicima FNR Jugoslavije da se okoriste njihovim
temeljnim pravima graanina, pravima zajamenima Ustavom, s namjerom, da obustavi
napore jednog dijela klera u korist normalizacije odnosa izmeu crkve i narodnih vlasti.
Imajui u vidu sve, to se prije dogodilo, kao i injenicu, da Sveta Stolica podnosi slina
sveenika udruenja u drugim zemljama, Vlada FNR Jugoslavije prosvjeduje najenerginije protiv ove nedopustive djelatnosti Svete Stolice, i smije protumaiti posljednji in
Svete Stolice samo kao nov dokaz, koji utvruje, da Sveta Stolica ostaje vjerna svojoj
politici, koja tei da pogora odnose s FNR Jugoslavijom.
Vlada FNR Jugoslavije bi htjela isto tako upozoriti ovom prigodom, da nikakva promjena
nije nastala ni u njezinom naklonom dranju, ni u njezinoj dobroj volji u vidu, da bi se dolo do obostranog zadovoljavajueg poravnanja s obzirom na odnose sa Svetom Stolicom,
temeljenoga na ustavnim naelima, t. j. da je crkva rastavljena od Drave i da je sloboda
bogosluja zajamena, poravnanja, koje je ostvareno na zadovoljavajui nain s ostalim
crkvama FNR Jugoslavije.96
95
96
HDA, OF Ritig, Pismo biskupa Akamovia mons. Ritigu, br. 36/1952, od 17. listopada 1952. god.
V. NIKOLI, nav. dj., 391.
192
CCP 52 (2003), str. 171202
Dok je jugoslavenska vlada ekala odgovor Svete Stolice na svoju notu, jedna odluka Svete Stolice posluila joj je kao pogodan povod za odluku o prekidu diplomatskih odnosa s
Vatikanom, prije nego je odgovor na njenu notu stigao.
Nota Vatikana jugoslavenskoj vladi i prekid diplomatskih odnosa
Radio Vatikan je 29. studenoga 1952. objavio popis novih kardinala na kojem je bilo i
ime nadbiskupa Stepinca.97 To je za jugoslavensku vlast bio udarac koji vie nije mogla
podnijeti, te je uslijedila estoka kampanja u tisku protiv tog ina. Mediji su svakodnevno
objavljivali tekstove u kojima politiari i druge istaknute linosti i organizacije osuuju
taj in. Tako npr. beogradska Borba objavljuje, uz ostale, izjavu Marina Franievia, predsjednika Drutva knjievnika Hrvatske, koji kae:
Bilo bi neobino i nenormalno kad bi neki poten ovjek postao kardinal jer se to vie
ni sluajno ne moe dogoditi, pogotovo ne u naoj zemlji prema kojoj Vatikan vjekovima
vodi neprijateljsku politiku.98
Vatikanu je trebalo dugo vremena da odgovori na jugoslavensku notu, te je jugoslavenskoj
vladi kao odgovor na njezinu notu uputio svoju notu tek 15. prosinca 1952., u kojoj se
istie da je Sveta Stolica, vjerno svom poslanju i svom programu da doprinese, koliko
joj je mogue, umirenju duhova i duhovnom blagostanju naroda, stalno proeta eljom
da uspostavi i sauva dobre odnose s dravnim vlastima razliitih zemalja. Ali, isto tako,
s druge strane, Sveta Stolica ne moe ne izvriti svojih dunosti, koje joj nalau, da titi
nezastariva prava vjere i Katolike Crkve posvuda, gdje su ona nepriznavana ili povrijeena, te se ova djelatnost ne moe smatrati kao nedolino mijeanje u unutarnje poslove
jedne Drave, budui da katolici, osim to su podanici neke stanovite drave, takoer su
i lanovi Crkve.
Takoer se istie da Sveta Stolica mora ustanoviti s dubokim aljenjem da u Jugoslaviji
isto tako predstavnici Vlade kao to i druge reprezentativne linosti komunizma, oituju
sveanim i opetovanim izjavama otvoreno ispovijedajui bezbotvo namjeru da otmu
narodima a posebno mladei svaku vjersku ideju i osjeaj, te vode bez odaha borbu
protiv vjere, a osobito protiv Katolike Crkve. Bit e dovoljno ograniiti se na nekoliko
primjera, koji su izabrani izmeu najnovijih, a koji se tiu posebno Hrvatske i Slovenije,
gdje katolici sainjavaju pretenu veinu puanstva. Jedan od tih primjera bile su i tvrdnje Vicka Krstulovia, predsjednika Sabora NR Hrvatske, na jednom partijskom sastanku u Osijeku, a koje je prenio partijski list Naprijed 1. lipnja 1952. Naime, V. Krstulovi
je meu inim kazao: S revolucijom, koju smo izvrili, mi smo unitili bivi burujski
kadar, razorili smo materijalnu osnovu, na kojoj je poivala buroazija i uzeli smo sve u
svoje ruke. Zasad ne moemo, unititi crkvu kao ustanovu ne zato to su nae zemlje i nae
Vlasti slabe, nego to u svijesti velikog broja ljudi, osobito seljaka, jo uvijek postoje jaki
ostaci vjere. Mi smo svjesni da je Crkva zastarjela kao ustanova, i moramo se boriti protiv
nje u politici, prosvjeti, uzdiui istovremeno s materijalnom razinom ivota svijest
97
98

Borba, Beograd, 15. XII 1952.
193
naroda, da bi ovaj sve bolje razumio, da se svijet nije razvio po duhu svetomu (sic), nego
po zakonima prirode. Moramo mobilizirati javno mnijenje po selima i gradovima protiv
tetnog rada (sveenika). Isto tako se uz niz drugih primjera navodi Titova izjava predstavnicima Kongresa udruenja profesora i uitelja Jugoslavije, koju je prenijela Borba
od 30. travnja 1952., u kojoj kae: Ja znam, da e nam se u inozemstvu predbaciti, to
udaljujemo mlade od boga (sic), od crkve. (Ali) mi ne moemo dopustiti da ovi ljudi
prakticiraju praznovjerje. Mi se moramo boriti protiv praznovjerja.
U nastavku se tvrdi da zakonodavne odredbe na podruju vjere, poduzete mjere od
postavljenih vlasti, inicijative Komunistike partije i sindikalnih organizacija, postupak
koji se primjenjuje prema mnogim vjernicima i situacija stvorena biskupima i velikom
dijelu klera, ima za cilj da postupno iskorijeni vjeru, a posebice Katoliku crkvu. Te su
tvrdnje potkrijepljene nizom injenica, kao to je npr. zabrana vjerskog tiska, oduzimanje
tiskara, zatvaranje odgojnih ustanova, ukidanje vjeronauka u dravnim kolama, izbacivanje odgojitelja i uenika iz kola zbog prakticiranja vjere, hapenja i ubijanja sveenika,
napadi na kler preko tiska radi poticanja graana na mrnju i prezir prema sveenicima,
osiromaenje sveenstva agrarnom reformom, nametanjem pretjeranih poreza na crkvena
vlasnitva i prijeenjem vjernicima da materijalno pomau Crkvu. Navode se i primjeri
neprijateljskih mjera prema biskupima: Dok se Nj. Preuzvienost, zagrebaki Nadbiskup, koji je iziao iz zatvora, nalazi na uvjetnoj slobodi, Nj. Preuzvienost Msgr. ule,
mostarski Biskup, jo je u tamnici. Nj. Preuzvienost Msgr. Garkovi, Apostolski Administrator Zadra, sada je zatoen u tom gradu; Nj. Preuzvienost Msgr. Nei, Administrator Porea, Pule i Pazina, nalazi se pod istim okolnostima u Pazinu. Biskupi nailaze velike
potekoe u vrenju svoje slube, osobito za vrijeme pastirskih posjeta. Zabranjuje im se
da posjete stanovite upe: u drugima komunisti organiziraju nekanjeno neprijateljske i
nasilnike manifestacije. Dne 20. sijenja 1952. Nj. Preuzvienost Msgr. Vovk, ljubljanski
Apostolski Administrator, bio je napadnut na kolodvoru u Novom Mestu, kad je bio iao
u jednu upu zbog vjerskih obreda, i duboke opekline, koje je zadobio, prisilile su ga, da
se lijei nekoliko mjeseci. Samo je jedan od krivaca bio osuen uvjetno na 9 dana zatvora.
Nj. Preuzvienost Msgr. Bani, ibenski Apostolski Administrator, bio je takoer predmetom raznih napadaja za vrijeme pastirskog posjeta. Policija podvrgava Biskupe estim
presluavanjima, zastraivanjima i prijetnjama. Ve spomenuti Msgr. Vovk bio je osuen
u proljee 1952. godine na velike novane globe zato, to je u okrunicama upuenima
svom sveenstvu bio izloio katoliki nauk o pobaaju i o ispovijedanju vjere.
Takoer se navode tekoe u radu sjemenita, napominjui da je osam sjemenita bilo
zatvoreno, a nekoliko zgrada sjemenita koji su jo otvoreni, dijelom je zaposjednuto u
Zagrebu, Ljubljani i Splitu. Istie se da su sjemenita, koja ivotare, izvrgnuta smetnjama
i nalaze se u tekim ekonomskim okolnostima, ne samo zbog injenice da su zaplijenjena
crkvena dobra nego takoer to im je gotovo uvijek praktiki onemogueno sakupiti doprinose vjernika u zemlji (u novcu ili u naravi) te primiti pomo ponuenu im od katolika
iz inozemstva.
Dalje se navodi da su u Sloveniji, Bosni i Hercegovini rasputene enske vjerske kongregacije, a da su katolike organizacije zabranjene gotovo svuda u zemlji. Takoer se napominje da su posveene zgrade bile oduzimane od upotrebe, ili ak, u stanovitim sluajevi194
CCP 52 (2003), str. 171202
ma, oduzete katolicima sa svrhom da se dadu nekatolicima: kao to je to sluaj s crkvom

Teutonskog Reda u Ljubljani, koja je bila predana starokatolikoj sekti, koja skoro ni
nema pristaa u tom gradu. Velika crkva Presvetog Odkupitelja na Rijeci bila je razorena;
druge crkve su bile sruene u Banatu i drugdje. Vano marijansko svetite u Ptujskoj Gori
bilo je pretvoreno u muzej protiv volje crkvenih vlasti. Dravne vlasti odbijaju dati dozvolu za gradnju novih crkava i s tekom mukom daju pristanak za popravak stanovitih ve
postojeih crkava. Istiu se zabrane procesija, ogranienja u katehizaciji zabranom njezine provedbe u dravnim kolama i zabranama sakupljanja djece zbog poduke katekizma
u crkvenim zgradama, odnosno u upnim kuama i u privatnim stanovima, te izdavanjem
posebnih ovlatenja za sveenike koji poduavaju vjeronauk unutar crkve, kao npr. u Sloveniji, a u Bosni i Hercegovini od 1946. godine katehizacija je bila zabranjena u kolama,
pod lanom izlikom, da je Crkva odijeljena od Drave: ali, s druge strane, nije dozvoljena
u crkvama, jer se svaka poduka mora vriti u kolama.
Navode se i zapreke kod podjele sakramenata te se tvrdi da su brojni vjernici napadnuti u
novinama, odputeni iz njihove slube zbog toga to su sklopili vjerski brak, to su krstili
svoju djecu, to imaju sina u sjemenitu, to su bili odsutni s posla na blagdane i sl., a sama
injenica polaska u crkvu predstavljala je za mnoge ljude veliku opasnost, jer su zbog toga
neki uitelji bili smijenjeni od obuke, a uenici istjerani iz kole. Takoer se napominje
da ni vojnici nisu smjeli prisustvovati vjerskim obredima, a vrenje vjerskih ina bilo je
zabranjeno svim komunistima, te su vlasti ukinule sve vjerske sveanosti, pa ak i Boi,
nalaui obavezu da se ide u kolu u te dane, odnosno da se ide u ured ili na rad.
Upozorava se i na to da je policija prisutna ak i unutar crkava za vrijeme svetih obreda da
nadzire i kontrolira sveenike i vjernike, te se daje do znanja Ako su, unato svemu tome,
crkve u Jugoslaviji vrlo posjeene, to nipoto ne svjedoi na uhar vjerske slobode, koja ne
postoji, nego jednostavno pokazuje, kako je iv i dubok vjerski osjeaj ovih vjernika. Tako
dugaak niz odredaba i neprijateljskih ina protiv vjere i Crkve jo je k tome popraen i
poduprt estokim kampanjama tiska; ove esto puta bezobzirno izvru rijei, injenice,
isprave i nabacuju se bez prestanka klevetama te tekim i uvredljivim napadajima protiv
najpotovanijih ustanova i linosti Katolike Crkve.
Posebna pozornost u nastavku note posveena je pitanju sveenikih udruenja, koja su
postala glavni klju sporenja izmeu Jugoslavije i Vatikana, o emu se u noti kae: U
okviru ove vjerske situacije treba uzeti u razmatranje pitanje udruenja t. zv. narodnih
sveenika. Poznato je da Dravne Vlasti stoje iza ovih udruenja. Mnogobrojni sveenici
su bili prisiljavani i jo uvijek se prisiljavaju, da im pristupe, zastraivanjem, prijetnjom,
obeanjem, da e moi slobodnije vriti upsku slubu, primamljivanjem ekonomskim
prednostima, koje se pruaju sveenicima, koji su lanovi tih udruenja. I tako, jedino
zbog toga, to nisu lanovi tih udruenja, prave se teke zapreke stanovitim sveenicima
u vrenju njihove svete slube; drugi nisu mogli preuzeti slubu u upi, gdje ih je Biskup
imenovao, ili pak nisu mogli u njoj boraviti. U krilu spomenutih udruenja oni, koji vre
osobit utjecaj po nalozima iz vana jesu sveenici, koji esto puta nisu u redu s boanskim zakonom ili s crkvenom disciplinom, to je opet izazvalo kanonske sankcije. Policija
je prisutna na sjednicama, na kojima sudjeluju esto takoer i politike linosti. Tu se dre
govori, gdje se otvoreno i javno psuje djelatnost Biskupa, pa ak i Crkve. Uska suradnja je
195
ujedinjavala i ujedinjuje ova udruenja s Narodnim Frontom, a preko ovoga ih je ujedinjavala s Komunistikom Strankom, a sada sa Savezom Komunista Jugoslavije.
Takvo stanje stvari nije moglo ne zabrinuti Biskupe, a osobito zato, to ova udruenja
teko remete crkvenu stegu i sainjavaju opasnost rascjepa izmeu sveenstva i Hierarhije.
Ove su bojazni Biskupa opravdane takoer i injenicom, to Pravila ovih udruenja ne
zajamuju dovoljno potovanja i ovisnosti, koji se duguju biskupskom autoritetu. Narav
dunosti, koje veu sveenike s Biskupima, a jedne i druge sa Svetom Stolicom, poznata
je uostalom itavom svijetu, kako ih utanauje Codex Iuris Canonici.
Na kraju note zakljuuje se da pred tako alosnim okolnostima, stvorenima katolicima u
Jugoslaviji, smatra Sveta Stolica, da joj je dunost ukratko utanaiti, koja su temeljna prava Katolike Crkve, prava, kojih se Sveta Stolica ne moe odrei i kojih bi nepriznavanje
uinilo neplodnim moebitne razgovore s jugoslavenskom Vladom, a ta prava su:
Katolicima e morati biti zajamena sloboda ne samo pohaanja crkava, nego takoer i
oitovanja njihove vjere prisustvovanjem i sudjelovanjem svetim obredima i Sakramentima, prireivanjem hodoaa i procesija.
Nitko nee smjeti biti uznemirivan uslijed takvih motiva: nikome se nee smjeti prijeiti
ili zabranjivati vrenje vjere.
Katolikim e roditeljima morati biti priznato pravo ne samo da smiju krstiti svoju djecu
i slati ih u crkvu, nego isto tako smjeti ih dati pouavati i odgajati u katolikim kolama,
kojih e opstanak i djelovanje morati potovati dravne vlasti. Zaista je teka povreda
slobode savjesti prisiljavati katolike roditelje, da daju uzgajati svoju djecu prema protuvjerskim naukama i programima.
Katolici nee smjeti vie biti stavljeni u okolnosti, koje e ih liiti njihova tiska, koji e
izlagati i tumaiti razne toke katolikog nauka.
Istim katolicima e morati biti dana mogunost da osnuju drutva, iji je cilj ujediniti vjernike u vjerske svrhe oko programa pobonosti, milosra, dobrotvornosti i akcije, programa, koji su uvijek i samo usmjereni prema opem dobru. Pored toga e vjernici morati biti
slobodni doprinositi uzdranju sveenstva, bogosluja, djelima dobrotvornosti, popravku
svetih zgrada i izgradnji novih hramova.
U itavoj ovoj djelatnosti, kako je iziskuju nauk i stega Katolike Crkve, vjernici e smjeti
bez nedozvoljenog mijeanja i zapreke sa strane Dravnih Vlasti biti u dodiru i ovisnosti o njihovim Biskupima. Ovima se pak ne e moi odbiti mogunost da posjeuju upe,
da obavljaju funkcije i svete obrede, da propovijedaju katoliki nauk i da ire dokumente
za poduku i pastirsku upravu svoga naroda. Ne manje nego li Biskupima ne e se smjeti
sveenstvu stavljati zapreke u mnogostrukoj djelatnosti vjerske slube vjernicima i u
propovijedanju katolikog nauka. Vjerska poduka e se smjeti davati ne samo u crkvama,
nego i u kolama, bilo upskim, bilo diecezanskim, i ne e se praviti smetnja djeci da ih
pohaaju.
I budui da je budunost Crkve izravno povezana sa sjemenitima (velikim i malim), ova
e se smjeti slobodno uspostaviti i vriti svoju nenadomjestivu funkciju.
Vjerske kongregacije, muke i enske, imaju u ivotu Crkve posebnu vanost: njihova
vjerska, karitativna i odgojna djelatnost morat e se, dakle, smjeti vriti bez zapreka.
196
CCP 52 (2003), str. 171202
Na kraju se istie da bi Sveta Stolica eljela nadati se kako se jugoslavenska vlada nee
ustruavati zajamiti priznanje navednih sloboda i prava.99
No nota je, navodno, stigla u Beograd sa zakanjenjem, pa je Beograd tu notu odbio vrativi je nuncijaturi u Beogradu naizgled neotvorenu, s obrazloenjem da je ne moe primiti
budui da ne postoje diplomatski odnosi.100 Naime, 17. prosinca 1952. pomonik ministra
vanjskih poslova dr. Ale Bebler uruio je otpravniku poslova Apostolske nuncijature u
Beogradu, monsinjoru Silviju Oddiju, notu u kojoj vlada FNRJ izjavljuje da je suvino
dalje odravanje diplomatskih odnosa izmeu FNRJ i Svete Stolice.101 Vlasti su poslije
tvrdile kako je Vatikan izmislio da je poslao notu vladi FNRJ.102
Ako je nota i stigla prije prekida diplomatskih odnosa, zahtjevi za potivanje temeljnih
prava Katolike crkve navedenih u noti, i ostali navodi u noti sigurno nisu bili prihvatljivi
jugoslavenskoj vladi, te joj je bilo jednostavnije odgovoriti da notu nije na vrijeme primila
pa je, navodno, neotvorenu vratiti i prekinuti diplomatske odnose.
Reakcije na prekid diplomatskih odnosa
Odmah nakon prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom, Tito je prigodom govora u Smederevskoj Palanci kazao:
Vatikan vodi talijansku imperijalistiku politiku. Oni se dopunjuju. Talijanska vlada
pridonosi vatikanskoj dominaciji irei reakciju u svijetu, a Vatikan pomae talijansko
imperijalistike aspiracije prema Jugoslaviji i druge. Osim toga Vatikan je ispunjen velikim ogorenjem prema naoj socijalistikoj zemlji, on mrzi socijalizam i radi sve mogue
protiv nas. On je napravio i takvu podlost da je ratnog zloinca Stepinca proglasio za kardinala i hoe da mu metne kardinalski eir. Vidite, on je uvrijedio itavu nau zemlju. Zar
nema u Jugoslaviji jo drugih biskupa ima ih starih kao Metuzalem, ali ovo je politiki
biskup. On je posluio u aranmanu izmeu Aleksandra i Vatikana prilikom konkordata i
postao je biskup preko noi. Nije on to postao zbog neke svetosti i velikih zasluga, kao to
bi to mogao rei Papa, nego je to bilo i onda politiko pitanje kao to je i danas. Ali oni
nee doekati da Stepinac bude biskup u Zagrebu. Ja im to garantiram.103
O pitanju prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom raspravljao je i vanjskopolitiki
odbor Narodne skuptine FNRJ, gdje je razloge tog postupka objanjavao potpredsjednik
Savezne vlade Edvard Kardelj, koji je prvo iznio kronologiju odnosa vlasti i Katolike
crkve te o imenovanju nadbiskupa Stepinca kardinalom i prekidu diplomatskih odnosa s
Vatikanom kazao:
Ovaj gest vatikanskih krugova dakle, sam po sebi raskrinkava, da je njemu namijenjena
uloga otvaranja jednog novog sukoba izmeu drave i katolike crkve, s tendencijom da
99
100
101
102
103
V. NIKOLI, nav. dj., Tekst cijele note nalazi se na str. 392-400.

S. ALEXANDER, nav. dj.,138.
Vjesnik, Zagreb, 18. prosinca 1952., str. 1.
Isto, 17. sijenja 1953., str. 1.
Isto.
197
se ovaj sukob proiri i na ostale crkve u Jugoslaviji, i to upravo u vrijeme, kada maral Tito
treba posjetiti Veliku Britaniju ...
... I tako se vremenom pokazalo, da Vatikan svoje diplomatske odnose s Jugoslavijom ne
eli da iskoristi zato da bi pomogao ureenju poloaja katolike crkve u promijenjenim
uvjetima nove Jugoslavije, nego ih, nasuprot, koristi zato da bi odnose izmeu crkve i
drave drao u stalnoj napetosti.
Zatim je Kardelj optuio Vatikan za sudionitvo u meunarodnoj zavjeri protiv Jugoslavije
i nositeljstvo talijanskih ekspanzionistikih tenji prema Jugoslaviji sljedeim rijeima:
Svi mi znamo da je Vatikan stalno bio jedan od najvanijih nosilaca i sprovodnika ekspanzionistikih tendencija onih talijanskih politikih krugova, koji su smatrali Balkan i
prije svega teritorij naroda Jugoslavije neke vrste svojim ivotnim prostorom... Vatikan
je zainteresiran da sukob bude permanentan, da se o njemu u svijetu mnogo govori i da se
Jugoslaviju to vie klevee. Vatikan ne smeta, to time dovodi katoliku crkvu u Jugoslaviji u sve tei poloaj pred njenim vlastitim vjernicima ...
... Bilo kako bilo, vatikanska politika protiv Jugoslavije postala je u ovom trenutku, onaj
vor, u kome su se ispreplele sve mogue antijugoslavenske kombinacije, i naa vlada uinila bi prestup prema vlastitom narodu, kada nebi otvoreno iznijela injenice kakve jesu,
ili kada bi dozvolila da se i dalje prave antijugoslavenske makinacije pod vidom zatite
jugoslavenskog stanovnitva od vjerskih progona. Ona je zato morala otvoreno da presijee taj vor antijugoslavenskih manevara. To je osnovni razlog zbog ega je vlada smatrala
potrebnim da prekine redovne diplomatske odnose s Vatikanom. Ti se odnosi nisu pokazali kao sredstvo za sreivanje odnosa izmeu crkve i drave, nego kao sredstvo stranih sila
za njihove vanjsko-politike ciljeve prema Jugoslaviji. Njihovo daljnje odravanje bilo bi,
prema tome, ne samo beskorisno, nego i tetno, tetno za Jugoslaviju kao dravu i tetno
za napore oko sreivanja poloaja katolike crkve u Jugoslaviji.104
Poslije prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom, uslijedila je medijska kampanja protiv
Vatikana.105 Zagrebaki Vjesnik iz dana u dan objavljivao je tekstove Ive Mihovilovia o
publikaciji Documenti secreti della diplomazia Vaticana, objavljenoj u vicarskoj, u
kojoj se govori o tzv. diplomatskim intrigama Pape, zasnovano na nekim dokumentima.
lanci su objavljivani svakodnevno od 4. do 9. sijenja 1953. pod raznim naslovima.106
Takoer nakon govora pape Pija XII. prigodom dodjele kardinalske asti ostalim kardinalima, u kojem je iznio svoju zahvalnost nadbiskupu Stepincu za njegovo djelovanje,
Vjesnik je osudio taj govor u lanku Drski govor Pia XII.,107 a sutradan, 18. sijenja,
Vjesnik napada Papu u lanku Papina provokacija.108
104
105
106
107
108
Vjesnik, Zagreb, 19. prosinca 1952., str. 1.

Isti, 5. prosinca 1952. god. lanak Jedinstvo Vatikana i faizma i Neprijateljski akt Vatikana protiv
socijalistike Jugoslavije (u svezi imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom), 21. XII. lanak Druba
mrnje, 24. XII. 1952. god. lanak Veza ustaa i pape i drugi.
Isti, od 4. do 9. sijenja 1953. god.
Isti, 17. sijenja, 1953. god. str. 1.
Isti, 18. sijenja 1953. god., str. 1 i 6.
198
CCP 52 (2003), str. 171202
Drava nije odustajala od svog djelovanja na razbijanju crkvenog jedinstva, te je bez

obzira na biskupsku zabranu u prosincu 1952. osnovan Inicijativni odbor za staleka
udruenja katolikih sveenika Hrvatske, koji je u svom proglasu lanstvu od 14. veljae
1953. objasnio ciljeve udruenja i zatraio od lanstva punu pomo dravnim vlastima.109
No budui da udruenje u Hrvatskoj nije imalo podrku sveenstva kao u drugim republikama, a i biskupi su otro reagirali na svaku aktivnost sveenika vezanu za udruenja,
osnivaka skuptina udruenja odrana je tek 12. prosinca 1953. u Zagrebu. Mons. Boo
Milanovi, predsjednik istarskog udruenja, svjedoi da je direktor UDB-e traio da predstavnici istarskog udruenja prisustvuju skuptini u Zagrebu, te da e, ako ne dou, doi
u opasnost sjemenina zgrada, tiskanje Istarske Danice i molitvenika u Puli. Budui da su
sveenici udruenja u Istri potivali odluku biskupa iz 1952. o zabrani, odluili su da ne
idu. No zbog dobrih odnosa Milanovia s vlastima, prijetnje UDB-e nisu realizirane, samo
su biskupi Nei i Pavlii pozvani na vojnu vjebu.110
U meuvremenu je Tito krenuo u taktiku pregovaranja s jugoslavenskim biskupima
ignorirajui Vatikan te je primio katolike biskupe, na svoju inicijativu, 8. sijenja 1953.
Razgovaralo se o sreivanju odnosa Katolike crkve i drave. Biskup Akamovi je novinarima izjavio samo to da su se vodili opi razgovori informativnog karaktera.111 Zakljueno je da jedna zajednika komisija pripremi elaborat, sa eljama predstavnika Katolike
crkve i gleditima vlade na osnovi kojeg bi se nalo ope rjeenje o odnosima Katolike
crkve i drave.112
Po zapisima kardinala Agostina Casarolija, vijest o Titovu pozivu biskupima, s nakanom
postizanja neke nagodbe s Katolikom crkvom, nije mogla a da ne zabrine Svetu Stolicu.
Bez obzira na to to je vjerovala u odanost jugoslavenskog episkopata, ipak se bojala pritiska kojemu bi biskupi mogli biti podvrgnuti. Dravno tajnitvo Svete Stolice smatralo je
stoga prikladnim poduprijeti, izriito podsjeajui na temeljna naela u odnosima Katolike crkve i drave, samu vladu. To je bilo uinjeno 16. veljae 1953., pismom mons. Tardinija (dravni podtajnik Svete Stolice za izvanredne poslove) naslovljenim na beogradskog
nadbiskupa Ujia kao predsjednika Jugoslavenske biskupske konferencije. U pismu se
podsjea da Sveta Stolica ne eli izbjei pregovore da bi se utvrdio modus vivendi izmeu
Katolike crkve i Jugoslavije, ukoliko bi njezine vlasti pokazale da ele potivati glavna
prava Crkve, istiui da se takva stvar nije, naalost, mogla postii. Dalje se upozorava da
biskupi nemaju kompetenciju sporazumijevanja u odnosima Crkve i nacionalnih vlada, jer
ta kompetencija, prema kanonskim normama, spada samo na Svetu Stolicu. Casaroli istie
da je to pismo izgledalo kao upozorenje, ali je u biti bilo zatita biskupima u novonastaloj
situaciji, to se nije moglo svidjeti jugoslavenskoj vladi.113
109
110
111
112
113
HDA, KOVZ, kut. 141, Proglas Inicijativnog odbora za staleko drutvo katolikih sveenika Hrvatske, svim
inicijativnim odborima i lanovima drutva u Hrvatskoj, od 14. veljae 1953. god.
B. MILANOVI, nav. dj., 193.
Vjesnik, Zagreb, 10. sijenja 1953., str. 2. Takoer je biskup Akamovi u razgovoru za Vjesnik izjavio da
osim biskupa i Josipa Broza Tita nitko drugi nije prisustvovao sastanku, te je izrazio optimizam, izbjegavi
iznijeti detalje razgovora (Isti, 18. sijenja 1953., str. 1).
Isti, 9. sijenja 1953., str. 1.
A. CASAROLI, nav. dj., 309-310.
199
No kampanja protiv Vatikana nastavljala se i u medijima i na raznim politikim manifestacijama. U tu se kampanju ukljuio i sam Tito, te je na Kongresu Narodne fronte u
Beogradu 22. veljae 1953. kazao:
Pokuaj tih najreakcionarnijih krugova, s Vatikanom na elu, da podijele svijet na ideoloke blokove, potpuno je slian Sovjetskom pokuaju podjele na ideoloke blokove.114
Na kongresu su slino govorili i drugi delegati, meu kojima i Franjo Gai, koji je kazao:
Sa Stepinevim kardinalskim eirom Vatikan je jo vie prokopao jaz koji je i onako
stoljeima izmeu Rima i nas postojao... Ta politika Vatikana uvruje nau vjeru, da
je Rim bio i ostaje vjekovni neprijatelj nae zemlje, a napose neprijatelj ba hrvatskog
naroda.115
Tih dana nadbiskup Stepinac izjavio je amerikom novinaru T. Lessingu: Nisam mogao
poi u Rim, da primim iz Papinih ruku kardinalski eir. Nisam ni mogao niti htio ii, da ne
ostavim svoga naroda. Osim toga, nisam elio niti elim traiti usluga od jugoslavenskih
vlasti... Ostat u ovdje, ako je nuno, sve do smrti. U ovim asovima, kad Katolika Crkva
u istonoj Europi i u Rusiji treba sve svoje slubenike, nitko ne smije ostaviti svoga mjesta. Niega se ne trebam bojati; ve sam bio vrlo blizu smrti i kraj mora doi, prije ili kasnije. Ne bojim se ljudi. Ne znam, da li je, kako se tvrdi Vatikan napravio politiki potez
uzviivi me na ast Kardinala. Ne znam takoer da li je Sveti Otac oekivao, da poem u
Rim, ili nije. Imam vrlo malo dodira sa stranim svijetom, a iz veoma razumljivih razloga
ne aljem nikakva pisma preko jugoslavenske pote. Znam samo to, da moram poduprijeti
svoj narod u asu potrebe. Nita, pa ni prekidanje odnosa izmeu Vatikana i jugoslavenske
Vlade, ne moe izmijeniti moga poloaja, niti me liiti pomoi, koju trebam.116
U skladu s dogovorom Tita i biskupa formirana je Privremena komisija Saveznoga izvrnog vijea, na ijem je elu bio Boris Krajger. No razgovori s Katolikom crkvom brzo su
prekinuti. Krajger je u svezi s prekidom razgovora kazao kako su se sa svim crkvama lako
sporazumjeli, osim s Katolikom. Takoer kae da Katolika crkva trai samo privilegije,
te da biskupi govore samo u interesu Vatikana, te da oni nisu ovlateni pregovarati, nego
Vatikan.117
Diplomatski odnosi izmeu Vatikana i Jugoslavije ostali su prekinuti sve do potpisivanja
Protokola izmeu Vatikana i Jugoslavije 1966. godine, nakon ega dolazi do smirivanja
napetosti i ponovne uspostave diplomatskih odnosa.
114
115
116
117
Vjesnik, Zagreb, 23. veljae 1953., str. 1.

Borba, Beograd, 25. II. 1953., str. 2.
V. NIKOLI, nav. dj., 410-411.
Borba, Beograd, 30. IV. 1953., str. 1 i 2.
200
CCP 52 (2003), str. 171202
Summary
THE REASONS FOR THE CESSATION OF DIPLOMATIC RELATIONS BETWEEN
YUGOSLAVIA AND VATICAN IN 1952
The Communist Party came into power in Yugoslavia after the Second World War. Due to
its atheist ideology it did not favour religious groups, particularly the Catholic Church,
which it accused of alleged cooperation with the Ustasa regime. On the other hand, the
Catholic Church could not accept that power was held by a political structure that openly
propagated and implemented anti-religious policies.
Straight after the war, the communist regime started an open battle against the Catholic
Church, and especially against the catholic bishops ties with the Holy See. The Yugoslav
government wanted to rid the Catholic Church of Vaticans influence and put it under
governmental control, thereby removing its only strong and well-organised opponent in
the country.
What followed were arrests and executions of bishops and priests, disablement and prohibition of catechism in state schools, expropriation of church property, outlawing of
religious press and other forms of violation of religious freedoms. Catholic bishops, led
by archbishop Stepinac, offered resistance to such behaviour of the communist regime
and expressed their views in an open and critical pastoral letter in September of 1945. As
a response to the letter, the communist regime used even harsher measures, culminating
with the conviction of archbishop Stepinac to hard labour in 1946.
However, considering the fact that the communist regime was not giving up trying to distance the Catholic Church from the influence of Vatican and put it under governmental
control, breaking of diplomatic relations with Vatican was only a matter of time and a
suitable motive. When the communist regime started a campaign of establishing priests
associations with the goal of severing the unity of the Catholic Church in Yugoslavia, it encountered fierce resistance form Catholic bishops, who were backed by Vatican. Because
of this resistance, the Yugoslav government increased the ruthlessness of its policies against the Catholic Church, although there were also some attempts of secret negotiations
with the Holy See, and made decisions to prohibit catechism in state schools and remove
religious faculties from the make-up of universities in Zagreb and Ljubljana. These moves
of the Yugoslav government were made significantly easier by favourable international
conditions, chiefly by the better position of Yugoslavia in the eyes of the West due to the
tearing asunder of relations with Stalins SSSR and Informbiro.
As the Bishops Conference, encouraged by the Holy See, had made a decision to prohibit
the establishing of priests associations and ban priests form becoming members of these
associations in autumn of 1952, the Yugoslav government found the reason to send a stern
note to Vatican and accuse it of interfering in internal affairs. As Vatican had not replied
immediately, and in the meantime archbishop Stepinac had been named cardinal, the Yugoslav government took this act as a motive to break off diplomatic relations with Vatican.
The letter that Vatican had in the meantime sent to the Yugoslav government, as a reply to
its note, was said to have arrived late. However, regardless of that fact, it criticized the go201
vernments treatment of the Catholic Church so strongly that it is most likely that it would
not have changed the Yugoslav decision.
Besides explaining its decision to break diplomatic relations with Vatican by stating that
Vaticans interfered in internal affairs of Yugoslavia in the cases of priests associations
and naming of archbishop Stepinac a cardinal, which it considered to be a provocation,
the Yugoslav government, in order to appease the mood of its people, added accusations
that Vatican had been on Italy side during the solving of the Trieste crisis.
KEY WORDS: political history, diplomacy, Yugoslavia, Vatican, history of the twentieth
century
202

AKMADŽA Miroslav Uzroci Prekida Diplomatskih Odnosa Između Vatikana I Jugoslavije 1952 Godine

Transféré par

Informations du document

Titre original

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

AKMADŽA Miroslav Uzroci Prekida Diplomatskih Odnosa Između Vatikana I Jugoslavije 1952 Godine

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

CCP 52 (2003), str.

UDK: 327.8:262.13:949.71 (1952.)

UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEU

Razvoj crkveno-dravnih odnosa u prvim poratnim mjesecima

G. MASUCCI, Misija u Hrvatskoj, Valencia, 1967., 200.

srednjih kola, te je u niim razredima postao fakultativan, oteavano je i zabranjivano

CCP 52 (2003), str. 171202

njihove komunistike politike, osuujui novinske napade na Vatikan, konstatirajui da

G. MASUCCI, nav. dj., 203.

CCP 52 (2003), str. 171202

S. ALEXANDER, nav. dj., 92.

Pastirsko pismo dolo je za komunistiki reim u nezgodno vrijeme, jer su se pripremali

CCP 52 (2003), str. 171202

G. MASUCCI, nav. dj., 230.

Z. RADELI, Kriari: gerila u Hrvatskoj 1945-1950., Zagreb, 2002., 217.

CCP 52 (2003), str. 171202

Isto, Tekst nacrta referata P. Benzona.

CCP 52 (2003), str. 171202

Kidanje odnosa s papinskim Rimom znailo bi likvidaciju ivog kranstva i propast

jugoslavensku vladu da e, budui da je nadbiskup Stepinac u zatvoru, Vatikan imenovati

CCP 52 (2003), str. 171202

Da je pitanje zatoenitva nadbiskupa Stepinca, posebno u meunarodnom pogledu, za

Staleka sveenika udruenja

Josip BROZ TITO, Govori ..., 77.

CCP 52 (2003), str. 171202

S. ALEXANDER, nav. dj., 169.

dica zaotravanja odnosa s Katolikom crkvom zbog njezine nepopustljivosti u pitanju

A. BENIGAR, nav. dj., 643.

CCP 52 (2003), str. 171202

Isto tako u pismu od 23. kolovoza 1954. nadbiskup pie:

R. RADI, nav. dj., knj. I., 277.

CCP 52 (2003), str. 171202

U meuvremenu je i nadbiskup Stepinac nekim novinarima koji su ga posjetili u zatvoru

R. RADI, nav. dj., knj. I., 346.

CCP 52 (2003), str. 171202

S. ALEXANDER, nav. dj., 137.

CCP 52 (2003), str. 171202

S. ALEXANDER, nav. dj., 137.

CCP 52 (2003), str. 171202

ma, oduzete katolicima sa svrhom da se dadu nekatolicima: kao to je to sluaj s crkvom

CCP 52 (2003), str. 171202

V. NIKOLI, nav. dj., Tekst cijele note nalazi se na str. 392-400.

Vjesnik, Zagreb, 19. prosinca 1952., str. 1.

CCP 52 (2003), str. 171202

Drava nije odustajala od svog djelovanja na razbijanju crkvenog jedinstva, te je bez

Vjesnik, Zagreb, 23. veljae 1953., str. 1.

CCP 52 (2003), str. 171202

Vous aimerez peut-être aussi