1.

UVOD
Tema moga seminarskog rada iz kolegija Uvod u teoriju knjievnosti jest Sofoklova
Antigona. Sama sam izabrala ovo djelo ne zbog toga to sam pesimist, tragiar ili zato to
volim tragedije, nego zbog toga to me jako oduevila hrabrost jedne obine djevojke. Poto
ova tragedija spada u djela antike klasine grke knjievnosti pisat u prvo o tim
razdobljima. O svakome po neto, njihove karakteristike i po emu su bitna za daljni razvoj
knjievnosti. Zatim u pisati neto o predivnom i velianstvenom grkom tragiaru Sofoklu,
kratak rezime njega ivota i njegova djela. Zatim u se osvrnuti na definiciju tragedije kao
knjievne vrste u koju spada Antigona, njezinih opih karakteristika te u zavriti s kratkim
opisom pojma katarze odnosno proienja gledatelja za koje su, Aristotel smatra, najvie
zasluni strah i saaljenje koje trebaju izazvati tragedije u oima gledatelja. Potom slijede
kratke karakteristike Sofoklove drame. Zatim slijedi meni najzanimljiviji dio seminara, a to je
sama interpretacija grke tragedije Antigona. Nakon toga slijedi moj osobni kratki osvrt na
sve ono to sam napisala te popis literature koja mi je bila jako vana, tovie, presudna u
pisanju ovog seminarskog rada.

2. ANTIKA
1

Sofoklova tragedija Antigona je djelo koje spada u razdoblje antike, tonije, u grku
klasinu knjievnost te u zbog toga napisati neto o antici kao razdoblju i te neke njezine
karakteristike. Antika je naziv prve i temeljne epohe europske knjievnosti, za koju se esto
rabe i nazivi antika knjievnost i klasina knjievnost. Obuhvaa dvije velike knjievnosti,
grku i rimsku, od kojih je svaka prola dugotrajni razvitak. Antika nam je najvanija po tome
to je upravo u njezino vrijeme zapravo nastala knjievnost u dananjem smislu rijei, jer se
knjievna djelatnost postupno odijelila od mita s jedne, te od filozofije i znanosti s druge
strane, preuzevi tek tada onu temeljnu funkciju prema kojoj je i danas prepoznajemo kao
upravo i jedino umjetniku knjievnosti. Antika je utemeljila i iscrpno razvila svijest o
knjievnosti kao osobitoj jezinoj djelatnosti, zasnovala jej i danas kljune knjievne vrste i
postavila osnovice za do danas vaee knjievne konvencije. U antici, osim toga, nastaju
knjievna djela koja ne samo da i danas mogu pruiti itateljima uitak, nego po mnogim
osobinama ine nepremaene uzore u nainima kako se upravo knjievnim sredstvima
izraavanja moe iskazati sva sloenost i zagonetnost ljudske sudbine. Antika je knjievnost
tako velikim dijelom odredila pravac razvitka svih europskih knjievnosti; njezin se presudni
utjecaj moe usporeivati s Biblijom. Ona jej tako izrazito humanstiki orijentirana: zanima je
prije svega ovjek i njegov ovozemaljski ivot, pa i kada koristi mitsko iskustvo, i kada
govori o bogovima i mitskim biima, ona se ponajprije zanima ljudima i njihovim ivotnim
sudbinama, a njezini bogovi i heroji jednostavno su uveani ljudi. Ona je, nadalje, u velikoj
mjeri racionalna i logina. ak i kada se preputa mati i osjeajima, i tada se njezina
racionalnost i smisao za logiku oituju u kompozicji, u psiholokoj motiviranosti likova i
njihovih postupaka, te u nainu pripovijedanja koji potuje zakonitosti takvog izlaganja kakvo
se zasniva na razumu i na iskustvu. Antika ne samo da uporno uspostavlja nego i uporno
njeguje ono to se danas naziva estetskom dimenzijom, pa ak i tadakada je dio mita ili
rituala, ili kada je duboko i istinski religiozna, ili kada svjesno i namjerno eli pouavati, i
tada uvijek zadrava ono to je sama odredila nazvala ljepotom, a to je shvatila kao jednu
od bitnih ljudskih vrijednosti.

3. STARA GRKA KNJIEVNOST

Nakon to sam napisala neto o antici kao razdoblju u kojem je nastala Antigona, napisati
u i neto o razdoblju unutar antike koja se naziva grka knjievnost, jer navedeno djelo spada
i u to knjievno razdoblje.
to za zapadnu tradiciju znai klasino naslijee Grke, uvjerljivo nam pokazuju grke
posuenice u naem strunom nazivlju. Epika, lirika, drama, komedija, tragedija knjievni su
rodovi ili vrste koje su nastale u Grkoj ili su na grkom tlu stekle konaan oblik. Da bismo ih
primjerenije mogli razumjeti, moramo neto pozornosti posvetiti

njihovom povijesnom

okoliu. Stara grka knjievnost obuhvaa golem raspon od gotovo tisuljea i pol, a
strunjaci je radi preglednosti obino dijele u etiri razdoblja:
1. Arhajsko (otprilike 750.-450. god. pr. Kr.)
Ovo prvo razdoblje obiljeeno je u jezinom pogledu raznolikou narjeja, a u zemljopisnom
mnoinom knjievnih sredita. Iako je alfabet ve poznat, knjievnost je toga razdoblja u
golemu dijelu usmena. Usmenost priu tome treba razumijeti trojako: kao usmenost
sastavljanja, usmenost izvoenja i usmenost prenoenja, to e rei da se pri nastajanju djelo ne
zapisuje, nego pamti; da ga publika ne ita, nego slua; da se s koljena na koljeno prenosi bez
pomoi pisma. Razumljivo je da takva umjetnina nema stalan oblik nego se mijenja od
izvedbe do izvedbe. Sredinje mjesto u knjievnosti ovog razdoblja pripada epu i lirskim
vrstama. Na pozadini mitskih pria ispripovjedanih u Ilijadi i Odiseji zrcali se narasla
samosvijest zajednice koja istrauje svoje povijesne, kulturne i vjerske korjene. I u lirskom
pjesnitvu oituje se srodno zanimanje za temeljna pitanja kolektiva, no do izraaja
dospijevaju i pojedinaan pogled ili osobno raspoloenje. U formalnom pogledu lirsko je
pjesnitvo obiljeeno dvjema bitnim odrednicama: izvodi se pjevajui i popraeno je
glazbom. Od njegovih triju odvjetaka, elegija i jamb zarana su izgubili glazbenu pratnju, a
pjevanje se u njima svelo na recitiranje. Trea je vrsta lirika u uem smislu, odnosno melika,
kako su je izvorno zvali Grci zadrala iskonske znaajke te se obvezatno pjevala uz pratnju
lire.

2. Klasino (oko 450. 323. god. pr. Kr.)

3

Klasino razdoblje omeeno je dvjema vanim politikim injenicama: procvatom atenske

demokracije i smru Aleksandra Velikog. Atena postaje neprijeporno kulturno i knjievno
sredite grkog svijeta, a kazalite glavno mjesto knjievnog ivota. Povlateni poloaj epa
preuzimaju dramske vrste. U sukobu likova na tragikoj pozornici dotiu se kljuna pitanja
svekolika ovjekova postojanja: smisao ivota i smisao patnje, odnos boanskog i ljudskoga,
narav i svrhovitost spoznaje. Dok Eshilovi, Sofoklovi ili Euripidovi stihovi uvijek iznova
sueljavaju gledatelja s takvim temeljnim dvojbama, Aristofanova komedija najizravnije
nadahnue nalazi u suvremenom politikom ivotu, koristei se raznolikim smjehotvornim
postupcima. U ovom razdoblju punu zrelost dosee i umjetnika proza. Povjesniari, poput
Herodota i Tukidida, sastavljaju obuhvatne prikaze ope odnosno nacionalne povijesti;
govornici, poput Demostena, ogledaju se u razliitim oblicima javnih istupa; filozofi, poput
Platona i Aristotela, izlau vlastito razumijevanje ovjekova poloaja u svijetu. U ovom
razdoblju nastala je Sofoklova tragedija Antigona.
3. Helenistiko (323. 30. god. Pr. Kr.)
Razdoblje helenizma obasee tri stoljea, od smrti Aleksandra Velikog do propasti Egipta,
posljednje drave nasljednice njegova velikoga carstva koja je potpala pod rimsku vlast.
Aleksandrovim osvajanjimma grka je uljudba viestruko prekoraila svoje prvobitne granice.
Knjievni ivot vie nije vezan za razmjerno malenu gradsku zajednicu nego se odvija na
golemu prostoru, a u njemu nerijetko sudjeluju osobe kojima grki nije materinski jezik.
Socijalna i nacionalna slojevitost oituju se i u knjievnosti: ukus diktira visoko obrazovana
manjina, koja ponekad i nametljivo pokazuje svoj uenost. Na osobitoj su cijeni kratki oblici.
Mjesto negdanjega epa zauzima krai epilij, pojavljuje se kratka pastirska pjesma, a
najpopularnija knjievna vrsta zacijelo je epigram.
4. Rimsko (oko 30. god. pr. Kr. V. st. posl. Kr.)
U posljednjem, rimskom (carskomo) razdoblju, grka se knjievnost razvija u politikom
okruju rimske drave. Nacionalna nesamostalnost pojaava zanimanje za slavna razdoblja
kulturne povijesti, za knjievne i jezine oblike koji su posveeni starinom. Takva
nesuspregnuta

ljubav

prema

batini

ne

ostavlja

mnogo

prostora

za

knjievno

eksperimentiranje. Jedina je krupna novina u popisu knjievnih vrsta roman, koji je, dodue,
naslijeen iz prethodnog razdoblja, ali je u ovome dosegnuo vrhunac svoje itanosti.
4. SOFOKLO
4

Sofoklo, Sofilov sin i grki tragiar, roen je godine 497. pr. Kr. u antikom selu Kolonu
nadomak Atene. Roen u imunoj obitelji vlasnika radionice oruja pripada, dakle, onim
slojevima atenskog drutva koje e najsnanije upiti oduevljenje pobjednom nad
Perzijancima i u najveoj mjeri iskoristiti nevien polet Atene nastao nakon grkoperzijskih
ratova. Kao i drugi sinovi imunih graana i Sofoklo je dobio dobro obrazovanje koje je, uz
nuna znanja gramatike i matematike, sadravalo i tjelovjebu i glazbu. Pa iako e upravo u
tom umjetnikom dijelu svojih sklonosti i svoje naobrazbe pronai i svoj ivotni put, kao
dobar Atenjanin obnaa on i politike dunosti. Sofoklo se isticao po svojoj pristojnosti i
ljubaznosti, odbijanju da ma o kome kae runu rijei, potivanju ljudi, a osobito pjesnika. U
svom ivotu je napisao oko 130 djela (123), a sauvano je samo 7 tragedija: Ajant, Elektra,
Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu. Sofoklo je u svojim dramama
posvetio mnogo vie crtanju karaktera svojih likova i nastojao im dati to vie ljudskih
osobina. Sofoklo je usavrio dramsku umjetnost piui takve tragedije,koje svaka za se ini
umjetniku cjelinu.
5. TRAGEDIJA
Tragedija je dramska vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grkoj, postigavi najvei
procvat u 5. st. prije Krista. Prema Aristotelovom miljenju nastala je iz obreda posveenih
bogu Dionicu na taj nain to se korovoa u korskim pjesmama odvojio od kora, poeo
govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s korom. Osniva je tragedije prema grkoj
tradiciji Tepis, a najvei grki tragiari su Eshi, Sofoklo i Euripid. Naziv tragedija potjee
od rijei tragos, jarac i ode. Pjesma, a do njega je dolo vjerojatno zbog toga to su u najstarije
vrijeme lanovi kora bili zaogrnuti jarjom koom, predstavljajui tako mitske pratioce boga
Dioniza.
Starogrka tragedija imala je obredni smisao. Njezina je tematika uzeta iz mitova, a u izvedbi
kor igra vanu ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske. Njezini su
glavni dijelovi bili prolog predgovoro, govor na poetku; epizodij naknadni ulazak
glumaca ka koru koji je oznaavao dijaloki dio izmeu korskih pjesama; stasim tj. korska
pjesma izmeu dijalokih dijelova te eksod koji oznaava izlaznu pjesmu kora na kraju
tragedije. Dijalozi su se u tragediji citirali, a pjesme su se pjevale uz ples i glazbenu pratnju
koju je komponirao sam pjesnik.

U razvoju dramske knjievnosti tragedija je izgubila obredni smisao, uloga kora s vremenom
je manja ili je kor potpuno naputen, kompozicija je postala slobodnija, a iskljiuivo mitsku
tematiku zamjenjuje povijesna tematika ili tematika aktualnih drutvenih sukoba.
5.1.

OPA OBILJEJA TRAGEDIJE

Opa obiljeja tragedije na temelju kojih se moe govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj
vrsti u svim knjievnijm razdobljima su:
Tragiki junak je rtva vlastite nesretne sudbine. One se sukobljava s drugim karakterima ili
sa svojom okolinom zbog ideala koje suprostavlja zbilji, zbog vlastite plemenitosti, vjernosti
nekim moralnim naelima ili zbog osobita stjecanja ivotno vanih okolnosti.
Tragika krivnja nije namjerna pogreka ili krenje zakona, nego rezultat sudbinske zablude,
neminovnog sukoba ideala i zbilje ili pak primjerice, junakove nutarnje moralne nadmoi nad
drugima koji obino zastupaju jedno mogue etiko stajalite koje se odnosi na prolost, dok
tragini junak zastupa naela novog morala budunosti.
Tragiki zavretak konana cijena koju junak plaa za vlastitu dosljednost, a njegova je
rtva najvea rtva koju ovjek moe dati, vlastiti ivot.
Uzvieni stil izbor jezinih sredstava izraza u kojem prevladavaju elementi sveanoga,
dostojanstvenoga govora, i to kako s obzirom na ono o emu moe biti rijei, tako i na izbor
uporabljenih rijei i izraza.
KATARZA

5.2.

Aristotel, prvi teoretiar tragedije, smatrao je da tragedija mora izazvati strah i saaljenje te
tako proiivati osjeaje gledatelja. To proienje osjeaja zove on katarzom. Na temelju
Aristotelova miljenja o katarzi razvile su se poslije mnoge teorije o katarzinom djelovanju
tragedije ili drame u cjelini, pa i takve teorije koje svrhu cjelokupne knjievnosti tumae u
smislu proienja odnosno oplemenjivanja osjeajnosti.

U novije vrijeme osobito je

psihoanaliza katarzi dala novi smisao jer je Sigmun Freud smatrao kako proces u kojem
postajemo sjvesni podsvjesnih elja i poticaja ima povoljan terapeutski uinak, pa u tom
smislu i knjievnost moe biti vano sredstvo postizanja psihike ravnotee.

6. OBILJEJA SOFOKLOVIH DRAMA

Nastavljajui Eshilova dostignua, Sofoklo pojaava dramu radnju i ulogu dijaloga, uvodi
treeg gluma, smanjuje partije kora i poveava broj njegovih lanova na 15, pie prve
anorganske ili sadrajno nepovezane trilogije te svim time stvara uglavnom definitnvu formu
grke drame. Junaci njegovih tragedija nisu vie titanske linosti kojima upravljaju usud i
volja bogova, ve stvarni ljudi koji sam odluuju o svojoj sudbini te svoj veliinu zahvaljuju
jedino vrstoi svoga znaaja. Harmonina kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etiki
principi i duboka humanost to izbija iz njegovih tragedija, osigurali su Sofoklu mjesto
najveeg i najsavrenijeg antikog tragiara, a duboko ljudski odnosi koje obrauje nisu ni
danas izgubili n a svojoj aktualnosti, o emu svjedoe i njihove obrade u modernom ruhu.

7. ANTIGONA
KNJIEVNA VRSTA: Antigona je tragedija napisana u sedam inova.
MJESTO RADNJE: grad Teba
VRIJEME RADNJE : vrijeme Kreontove vladavine odnosno 6. st. pr. Kr.
TEMA : tragina sudbina hrabre i moralne djevojke Antigone koja kri zakon kako bi
dostojanstveno pokopala ostatke svoga voljenog brata
KOMPOZICIJA :
Kompozicija "Antigone" poinje prologom u anapestikoj stopi koji je napisan u obliku
dijaloga. Nakon prologa slijedi paroda odnosno korska nastupna pjesma koja se na pozornici
izvodi pjevanjem kora uz pratnju istrumenata. Zatim slijede inovi koji su sainjeni od
dijaloga. Nakon inova slijede stasimone ili stajae pjesme bez anapesta i troheja koje se po
tome razlikuju od paroda. Zadnji dio kompozicije je eksod koji dolazi nakon poslijednje
stasimone i zavrni je dio svake tragedije, pa tako i "Antigone". Antigona se sastoji od
sedam inova i pet stajaih pjesama.

FABULA :
Radnja ovog djela temeljena je na mitu o Edipu. Edipov je otac Laj zbog jedne otimice
navukao na sebe prokletstvo koje je trebalo pratiti njega i sav njegov rod do treega koljena.
Laju je bilo sueno umrijeti od ruke vlastitoga sina, a taj se sin zatim oeni svojom majkom i
izrodi s njome djecu koja e takoer biti prokleta. Antigona, Izmena, Eteoklo i Polnik djeca su
koju je Edip imao s Jokastom, svojom majkom i svojom enom.
Radnja tragedije je usko vezena sa dramom "Kralj Edip" u kojem se opsiuje sukob Edipovih
sinova Eteokla i Polinika. Naime, Polnik je odluio otii iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo
nakon godine dana vladavine nije htio prepustiti vlasti iako su se dogovorili. Nakon nekog
vremena Polnik se odlui vratiti u Tebu kako bi je pokorio. Tada dolazi do sukoba dvojice
brae u kojem obojica u isti trenutak, jedan drugome, probadaju tijelo maem, te obojica
umiru. Poto Teba vie nije imala vladara, za novog vladara izabran je brat Edipove ene
Kreont. Kreont je naredio da se Eteoklov tijelo dostojno pokopa, a Polnikov tijelo zbog
njegove izdaje domovine, ostavi bez obrednog pokopa. U ovom trenutku poinje radnja
tragedije Antigona. Istoimena djevojka, Edipova ki, eli pokopati ostatke voljenoga brata
kako bi dostojanstveno poivao u miru te svoj plan govori sestri Izmeni koja se ne slae s tim.
Izmena je odbila sudjelovati u tom inu jer se on protivi naredbi vladara Kreonta. Meutim,
Antigona ne odustaje. Unato sestrinoj zabrinutosti i pokuajima odgovaranja, odlazi do
mjesta gdje su se nalazili ostaci voljenog brata Polnika te tako da ju nitko ne vidi posipa neto
praha po bratovu tijelu te izvrava uobiajeni obred pokapanja. Straari su primjetili da je
izdajnik pokopan dostojanstveno te ujedno i protiv kraljeve naredbe te mu javljaju za poinjen
zloin. Kreon sav uznemiren odluuje i nareuje straarima da nau krivca ili e u suprotnom
za taj in optuiti upravo njih. U meuvremenu, straari su maknuli prah sa Polnikovog tijela,
a Antigona vidjevi to stane plakati nad njim. Straari su to uoili te zakljuiti da je ona
poinitelj tog kaznenog djela. Odveli su je Kreontu koji ju je osudio na smrt. Antigona se nije
pokuala braniti ve je svjesno stala iza svog djela. Objasnila je da voli svoju mrtvu brau
jednako te da misli da se prvenstveno trebaju potovati Boji zakoni o pokapanju mrtvog
ovjeka. Kreont joj svejedno ne eli oprostiti te ju osuuju da se pokopa iva u obiteljskoj
grobnici. Hemon, Kreontov sin i Antigonin zarunik, odlazi kod oca i moli ga za milost nad
Antigonom. Naalost, ni Hemon nije uspio odgovoriti tiranina od svog nauma. U Tebi nakon
toga dolazi slijepi prorok u pratnji djeaka. Ime mu je bilo Tiresija. On govori Kreontu da e
ga snai gorka sudbina ukoliko ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo tijelo neaka.
8

Tiranin se uplaio tih rijei te nareuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polnikovo tijelo i da
se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu enu kako je Kreont otiao sa
slugama osloboditi Antigonu i tamo zatekao svoga sina kraj objeene djevojke. Hemon,
ogoren i oajan napada svoga oca, ali on uspjeva pobjei. Pun bijesa Hemon presuuje sam
sebi. Nakon to je glasnik to objavio u Tebu dolazi ogoren Kreont i uje vijest da mu se i
ena maloprije ubila. Vidjevi kakva ga je sudbina snala, Kreont se pokaje. Pokajanje je
stiglo kasno jer je oskvrnue boanskog naela strmoglavilo u propast i grad i dinastiju.
Osim navedenih likova u djelu sudjeluje i lik zborovoe koji nas upoznaje sa dogaajima u
djelu te sami zbog koji nekada ima ulogu komentatora, a nekad putem zborovoe i izravno
sudjeluje u djelu.
LIKOVI :
a) glavni likovi: Antigona, Kreont
b) sporedni likovi: Izmena, Euridika, Hemon, Tiresija, djeak, zbog, pratnja, zborovoa,

straar, prvi glasnik, drugi glasnik

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ANTIGONA : ki Edipova, hrabra djevojka i vrlo odluna kada su u pitanju njezine odluke.
Samostalna je i bezkompromisna. U svojem ivotu uvijek slijedi svoje srce, a ne zakone iako
je svjesna da je njihovo nepotivanje moe dovesti u propast. Ona je pozitivan lik voen
ljubavlju, ali ipak na kraju zavrava tragino. Svjesna je da je ljubav uvijek ispravna odluka i
da je vrijedna rtvovanja ak i svog ivota.
KREONT : Antigonin ujak koji se domogao vladarske stolice nakon to su mu neaci
tragino poginuli. Oholost i okrutnost njegove su karakteristike. Kreontovo srce je
bezosjeajno, hladno i kruto. Iako su mu Polnik i Antigona u rodu odnosno iako njihovim
venama tee ista kriv ne eli popustiti u svojim naumima da Polnikovo tijelo ne sahrani
dostojno i da Antigonu spasi smrti. ak ni za sinovljevu ljubav ne eli osloboditi Antigonu
krivnje, jer je ona naime bila Hemonova zarunica. Moglo bi se rei da je Kreont zapravo
jedna velika kukavica i praznovjernik jer tek na upozorenje proroka odluuje promjeniti svoje
miljenje, no to biva prekasno. Na kraju ostaje sam, propao kao vladar, suprug i otac.
STIL I JEZIK :
9

Antigona ima glavne karakteristike svake tragedije. Odlikuje ju uzvieni nain govora koji
je popraen brojnim molozima i dijalozima. Uz njih Sofoklo povremeno upotrebljava i kratke
didaskalije koje predstavljaju upute glumcima ili kojima najavljuje odlazak jednog, a dolazak
drugog lika. Osim ovih karakteristika djelo sadri i ostala obiljeja tragedije kao to su
tragian lik Antigona, tragina krivnja nesebino, ali dostojanstveno pokapanje bratovih
ostataka te tragian zavretak smrt Antigone, Hemona i Euridike. Tragedija sadri i brojna
stilska izraajna sredstva kao to su metafore i epiteti te mnoga druga.

8. ZAKLJUAK
10

Piui ovaj seminarski rad saznala sam puno zanimljivih injenica koje prije nisam znala, a
sada mi je jako drago to ih znam. Moram priznati da na poetku pisanja seminarskog rada i
nisam bila ba optimistina jer sam uglavnom pisala o razdoblju u kojemu je nastalo djelo.
Malo mi se sve to inilo suhoparno, no kada sam dola do interpretacije samoga djela, stvari
su se uvelike promjenile. Najzanimljiviji dio seminara definitivno mi je bila sama analiza
djela Antigona. Djelo sam itala jo u srednjoj koli, no ponovno ga itajui kao da sam
otkrila neke dijelove koji tada nisu postojali. Uvjerila sam se u dubinu svake rijei koje
Sofoklo pie. Prije sam mislila da je Antigona samo djevojka s puno morala i koja
jednostavno voli initi ono to je dobro. No, shvatila sam da se ovdje radi o djevojci koja ne
gleda oima i koja ne slua pamet, nego samo svoje srce. Njezino srce vodi je kroz ivot, a na
kraju je odvodi i u smrt. Lijepo je kada imamo srce tako dobro i veliko da nas moe voditi
kroz ivot, na svakakako se slaem da je nekad tome srcu potrebna i pomo pameti i to iz
jednog jedinog razloga: da ne bi bili povrijeeni. Antigona je rtvovala svoj ivot kako bi
omoguila dostojanstven pokop svom voljenom bratu. Po meni je to moda bilo malo previe
ekscentrino, s obzirom da se ona ubila ne doznavi konanu odluku Kreontovu te si je
zapravo uzalud uskratila ivot. Cijenim to da je ona djevojka koja ne ustruava ni pred im,
pa tako ni pred jednim tiraninom i vladarom koji je ujedno i njezin ujak, a i zakon Tebe.
Smatram da bi svaka djevojka trebala imati hrabrost i odlunost kakvu je imala Antigona u
izvravanju svojih odluka. Uvijek treba biti uporan u svom naumu, jer oni najuporniji dolaze
do svoga cilja, a ne oni najpametniji.

9. LITERATURA
11

1. Aristotel (2005), O pjesnikom umijeu, Zagreb: kolska knjiga

2. Dukat, Zdeslav (1996.), Grka tragedija, Zagreb: Demetra Filosofska biblioteka

Dimitrija Savia
3. Skupina autora (1996.), itanka 1, udbenik za 1. razred gimnazije, Zagreb: kolska
knjiga
4. Sofoklo (1998.), Antigona, Zagreb: Matica Hrvatska
5. Solar, Milivoj (2006), Rjenik knjievnog nazivlja, Zagreb: Golden marketing
Tehnika knjiga
6. Solar, Milivoj (2005.), Teorija knjievnosti, Zagreb: kolska knjiga

www.maturski.org

12