Académique Documents
Professionnel Documents
Culture Documents
ARISTOTELES
Graece ex recensione
Immanuelis Bekkeri
Edidit Academia regia Borussica.
vol. III.
Berolini 1831.
ORGANON
SA STAROGRKOG PREVELA
dr KSENIJA ATANASIJEVIC
PREDGOVOR NAPISAO
dr BOGDAN EI
PRVI DEO
KATEGORIJE
Glava prva
[HOMONIMI, SINONIMI, PARONIMI*]
Homonimi"1 se zovu stvari koje imaju samo zajedniko ime, dok im je razliit pojam sutine oznaen imenom. Tako se, na primer, ime ivotinja" upotrebljava da
oznai kako jednog stvarnog tako i jednog naslikanog
oveka. A ove dve stvari imaju samo zajedniko ime, dok
im je pojam sutine, oznaen imenom, razliit. Jer, ako se
eli objasniti ta u svakoj od njih [od te dve stvari] znai
sutina ivotinje, treba za svaku od njih dati svojstvenu
definiciju.
Sinonimi"2 se zovu stvari koje imaju zajedniko ime
i identian pojam sutine oznaen imenom. Tako se, na
primer, i ovek i vo nazivaju ivotinjom. Jer ovek i vo
nazvani su zajednikim imenom ivotinje, i njihova definicija je ista. Jer, ako se eli objasniti definicija svakoga od
njih i rei ta je sutina ivotinje kod svakoga od njih,
tada treba dati istu definiciju.
Najzad, paronimi" 3 se zovu stvari koje se razlikuju
od neke druge stvari u padeu, i po njenom imenu se
nazivaju. Tako se gramatiar naziva po gramatici, a hrabar ovek po hrabrosti.
* Pojedine glave u originalu Organona nemaju podnaslova,
nego su, jednostavno, odvajane. Kao neki strani prevodioci Organona,
naroito Tricot i Rolfes, mi smo stavljali podnaslove glavama, jer tako
filozofovo veoma teko i esto mutno izlaganje postaje donekle
preglednije. Prev.
Glava d r u g a
[ RAZNIM IZRAZIMA]
Glava t r e a
[PREDIKAT PREDIKATA. VRSTE I RODOVI]
Svaka bez ikakve veze iskazana re oznaava ili supstanciju, ili kvantitet, ili kvalitet, ili relaciju [odnos], ili
mesto [gde], ili vreme [kad], ili poloaj, ili posedovanje,
ili delanje, ili trpljenje.10
Supstancija kazano jednom reju jeste, na prime?: ovek", konj"; kvantitet je, na primer: dug dva
lakta", dug tri lakta"; kvalitet je, na primer: ,,beo",
vian gramatici"; odnos je, na primer: duplo", pola",
vei"; mesto je, na primer: u Likeju", na agori"; vreme
je, na primer: jue", prole godine"; poloaj je, na primer: on lei", on sedi"; posedovanje je, na primer: on
je obuven"; on je naoruan"; delanje je, na primer: on
7
oznai kao ovek, tada se njemu ne kae nita svojstvenije nego kad se jednom odreenom konju kae da je
konj. Isto tako, i kod prvih supstancija jedna nije vie
supstancija nego druga. Jer, jedan odreeni ovek ni u
emu nije vie supstancija nego jedan odreeni 1.
Sa razlogom su, dakle, posle prvih supstancija, od
svega ostalog samo rodovi i vrste nazvani drugim supstancijama17. Jer [od svih predikata], oni jedini objanjavaju
prvu supstanciju po njenom znaenju. Naime, ako se eli
objasniti ta je jedan odreeni ovek, i ako se to uini
pomou roda ili pomou vrste, dae se objanjenje
njegove svojstvenosti, koje e se uiniti tanijim ako se
kae da je to ovek nego ako se kae da je to ivotinja.
Meutim, ako bi se pripisala oveku svaka druga oznaka,
to bi znailo uiniti objanjenje netanim, kao, na primer, kad se kae da je on beo, ili da tri, ili neto slino.
Tako su sa razlogom, izmeu svih ostalih, samo ovi pojmovi [rodovi i vrste] nazvani supstancijama. Sem toga18,
prve supstancije, zato to su supstrat svega drugog, nazvane su supstancijama u najsvojstvenijem smislu reci. Ali,
onako kako se prve supstancije odnose prema svemu drugom, tako se rodovi i vrste prvih supstancija odnose prema
svemu drugom; jer, od vrsta i rodova afirmirano je sve
drugo. Kad se jedan odreeni ovek nazove gramatiar,
time se kae da su, isto tako, gramatiar i ovek i ivotinja. A isto je i za sve druge sluajeve.
Ono to opte vai za svaku supstanciju jeste da ne
bude u jednom subjektu. Prva supstancija niti je u jednom
subjektu niti je atribut jednog subjekta. Za druge supstancije jasno je iz sledeeg da se ne nalaze u subjektu.
ovek je atribut jednog subjekta, naime, jednog odreenog oveka, ali ovek nije u subjektu. Jer, ovek
nije u jednom odreenom oveku. Isto vai i za ivotinju,
koja je atribut jednog subjekta, upravo jednog odreenog
oveka, ali ivotinja nije u jednom odreenom oveku.
Zatim, nita ne spreava, kad su u pitanju stvari koje su u
jednom subjektu, da se, u izvesnim sluajevima, njihovo
ime prida samom subjektu, dok je nemogue da mu se
10
14
Glava e s t a
[KVANTITET]
takva nazvana kvantitetom. Ako, na primer, treba objasniti duinu jednog dogaaja, ona e se odrediti vremenom,
i rei e se da se ovaj [dogaaj] desio u toku jedne godine,
ili neto tome slino. A ako treba utvrditi dokle dopire
belo, to e se odrediti prema povrini, i kazae se da se
ono prostire dotle dokle se prostire povrina. Tako e se,
u pravom smislu i po sebi, samo ono emu smo govorili
oznaiti kao kvantitet, ostalo nije kvantitet po sebi nego,
ako je kvantitet, to moe biti samo akcidentalno.
Dalje, kvantitet nema nikakvu kontrernu suprotnost.31
to se tie odreenih kvantiteta, jasno je da oni nemaju
kontrernih suprotnosti; takav je, na primer, sluaj sa duinom od dva ili od tri lakta, ili s povrinom, ili s nekim
drugim kvantitetom te vrste, za koji ne postoji kontrerna
suprotnost. Hoe li se smatrati da je mnogo kontrerno
suprotno onome ega je malo(),ili daje veliko kontrerno suprotno malom ()? Ali sve to ne spada u kvantitativno, nego u relativno, jer nita, posmatrano u sebi i
po sebi, ne naziva se velikim ili malim, nego samo ukoliko
se odnosi na neto drugo. Tako se, na primer, planina
naziva malom, a zrno prosa velikim zbog toga to je zrno
prosa vee nego druge stvari iste vrste, a to je planina,
isto tako, manja nego druge stvari iste vrste. Ovde, dakle,
imamo odnos prema drugoj stvari, jer kad bi se govorilo
malom ili velikom po sebi, ne bi se nikad moglo rei
da je planina mala, ili da je zrno prosa veliko. Uzmimo,
opet, drugi primer. Mi kaemo da u jednom selu ima mnogo
stanovnika, a da ih u Atini ima malo, i ako su oni ovde
daleko mnogobrojniji; i da u kui ima mnogo sveta, a u
pozoritu malo, i ako ih ovde ima mnogo vie. Isto tako:
dugako dva lakta", i dugako tri lakta", i sve druge
veliine ove vrste oznaavaju kvantitet, dok veliko ili
malo ne oznaavaju kvantitet ve pre odnos, jer se veliko
i malo posmatraju u odnosu na drugu stvar. Tako je
oevidno da su ovi izrazi relativni.
Ali32, bilo da smatramo ili da ne smatramo ove izraze
kao kvantitete, oni ipak nemaju nikakvu kontrernu suprotnost. Jer, kako bi se mogla pridati kontrerna suprotnost
2 Organon
17
Glava sedma
[ODNOS RELACIJA]
19
Glava osma
[KVALITET]
koje nisu prirodne, nego proizlaze iz nekih drugih konstitucionalnih osobenosti kojih je teko osloboditi se ili koje
su sasvim neizleive. I ove pojave su kvaliteti, jer, s obzirom na njih oveku se pridaju izvesni kvaliteti. Meutim,
afekcijama se nazivaju pojave to postaju iz uzroka koji
se brzo rasturaju. Kao primer za ovo moe se navesti
ovek koji se razgnevi zbog pretrpljene neprijatnosti. Ali,
ne naziva se durnovitim ovek koji se u takvom uzbuenju
razgnevi, nego se pre njemu kae da je pretrpeo neku
afekciju. Tako se ovakve pojave zovu afekcije a ne kvaliteti.
etvrta vrsta kvaliteta jeste figura ili forma koja pripada
svakom biu, a, sem toga, pravost i krivina, i svaka
druga slina osobina. Jer, jednom biu pridaju se kvaliteti
prema svim ovim odredbama. Za jednu stvar se kae da
ima izvestan kvalitet zato to je trouglasta ili
etvorouglasta, ili zato to je prava ili kriva. Tako se
svakoj stvari pripisuju kvaliteti prema njenoj figuri.
Retko i gusto, hrapavo i glatko kao da oznaavaju
neto kvalitativno. Meutim, izgleda da se odredbe ove
vrste protive kvalitativnim podelama, jer svaka od njih
pre izgleda da izraava jedan izvestan poloaj delova.
Gustina [jedne stvari] sastoji se u tome to su [njeni] delovi
blizu jedan drugome, a retkoa to su oni udaljeni jedan
od drugog; a glatkost [jedne stvari] sastoji se u tome to
[njeni] delovi lee kao u jednoj ravni, a hrapavost u tome
to su neki delovi istureni, a neki uvueni.
Mogle bi se moda pronai i druge vrste kvaliteta,
ali ovi navedeni su najobiniji [najei].
Dakle, kvaliteti su odredbe koje su navedene; a stvari
kojima se pridaju kvaliteti nazvane su prema tim kvalitetima, ili od njih na neki nain zavise. Tako u veini sluajeva,
i gotovo uvek, ime stvari kojoj se pridaje kvalitet proizalo
je iz kvaliteta. Tako je, na primer, belo nazvano po belini,
i gramatiar po gramatici, a pravedan po pravednosti,
a isto vai i za drugo. Ali, u izvesnim sluajevima ne postoji
ime za kvalitete, pa nije mogue oznaiti stvari kojima se
pridaju kvaliteti imenima proizalim iz tih kvaliteta. Tako
29
posedovanje znai stanja, kao biti obuven", biti naoruan"; da mesto znai, na primer, u Likeju" i tako dalje,
kao to smo [ranije] naznaili [o kategorijama].
Glava d e s e t a
[SUPROTNOSTI]
33
posedovanje znai stanja, kao biti obuven", biti naoruan"; da mesto znai, na primer, u Likeju" i tako dalje,
kao to smo [ranije] naznaili [o kategorijama].
Glava d e s e t a
[SUPROTNOSTI]
Za postavljene vrste [kategorije] dovoljno je ono to
smo rekli. Sad treba da se objasni u koliko se znaenja
govori suprotnostima.
Suprotnost jedne stvari prema drugoj etvorostruka
je: postoji li suprotnost u smislu relativnih pojmova, ili u
smislu kontrernih suprotnosti, ili onda izmeu lienosti
[nemanja, privacije] i posedovanja, ili ona izmeu afirmacije i negacije. U svakom od ovih sluajeva suprotnost
moe da se opise u skici kao suprotnost izmeu relativnih
pojmova na primer, dvostruko prema polovini; zatim
kao ona izmeu kontrernih suprotnosti zlo prema dobru; pa u smislu lienosti i posedovanja slepilo prema
vidu; i, najzad, u smislu afirmacije i negacije, kao na
primer: on sedi" i on ne sedi".
Stvari koje su suprotne u smislu relativnih pojmova
jesu one ije se bie sastoji u tome da budu kazane drugom lanu suprotnosti [s kojim su vezane], ih ije se bie
odnosi na ovaj lan. Tako, na primer, dvostruko je ono za
to se kae da je u samoj svojoj sutini dvostruko nekoj
drugoj stvari, jer ono je dvostruko neem. Tako su saznanje i
ono to se moe saznati [sadraj saznanja] suprotni kao
relativni pojmovi. Naime, za saznanje se kae da je u samoj
svojoj sutini saznanje onoga to se moe saznati; a za ono
to se moe saznati reeno je da ono u sutini stoji u odnosu
prema svojoj suprotnosti, to jest prema saznanju. Jer, za ono
to se moe saznati reeno je da se moe saznati za neto, to
jest za saznanje.
Stvari koje su suprotne kao relativni pojmovi jesu,
prema tome, one ije se bie sastoji u tome da budu reene
3 Organon
33
33
35
Glava t r i n a e s t a
[ISTOVREMENO (SIMULTANO )]
Istovremenima [simultanima] se, u prostom i najsvojstvenijem smislu, nazivaju stvari ije se postajanje dogaa
u isto vreme. Jer nijedna od dve stvari nije ranija ili docnija
od druge.71 Za ove stvari kae se da su simultane u vremenu.
Po prirodi72 su istovremene stvari koje se konvertiraju
u odnosu na sled [konsekuciju] postojanja, ali jedna [od
njih] nikako nije uzrok to postoji druga [stvar]. Takav je
sluaj sa dvostrukim i sa polovinom. Naime, ovi izrazi se
konvertiraju (jer ako dvostruko postoji, i polovina postoji,
a ako polovina postoji, i dvostruko postoji), ali nijedan od
ta dva izraza nije uzrok to postoji drugi.
Ali, isto tako, nazivaju se istovremenima po prirodi
rodovi koji proizlaze iz podele iste vrste i koji su suprotni
jedan drugom73. Kae se da su suprotne jedna drugoj u
podeli stvari koje su suprotne prema istoj podeli; tako, na
primer, ivotinja koja ima krila istovremena je ivotinji koja
po kopnu hoda i ivotinji koja ivi u vodi. Ova bia
suprotna su jedno drugom u podeli kad proizlaze iz iste
vrste, jer ivotinja je podeljena na rodove, kao, na primer, na ivotinju koja ima krila, i na ivotinju koja hoda
po kopnu, i na ivotinju koja ivi u vodi. Nijedna od ovih
ivotinja nije ranija ni docnija nego ta bia izgledaju istovremena po prirodi. A svaki od ovih rodova naime,
ivotinja koja hoda po kopnu, i ivotinja koja ima krila i
ivotinja koja ivi u vodi moe opet da bude podeljen
u rodove. Dakle, po prirodi moraju biti istovremeni i ovi
[navedeni] rodovi koji proizlaze iz iste vrste, po istoj podeli.
Meutim, vrste su uvek ranije od rodova, jer nema
konvertibilnosti za sled [konsekuciju] postojanja. Tako,
na primer, ako ivotinja koja ivi u vodi postoji, tada
ivotinja postoji, ali ako ivotinja postoji, ivotinja koja
ivi u vodi ne postoji nunim nainom.
Dakle, nazivaju se istovremene po prirodi stvari koje
su konvertibilne u odnosu na sled [konsekuciju] postojanja,
42
Kretanje ima est rodova: postajanje, nestajanje [propadanje], uveavanje, umanjivanje, kvalitativna promena
i menjanje mesta.
Sva druga kretanja [sem kvalitativne promene] oevidno su razliita jedno od drugog: tako postajanje nije
nestajanje, niti je uveavanje ili menjanje mesta umanjivanje i tako dalje. Meutim, u odnosu na kvalitativnu
promenu javlja se izvesna sumnja da li ono to podlee
kvalitativnoj promeni tu promenu moda trpi nunim
nainom, na osnovu jednog od drugih kretanja. Ali to nije
tano.
Jer, gotovo sve nae afekcije, ili bar veina njih, izazivaju u nama kvalitativnu promenu, koja nema nieg
zajednikog s drugim kretanjima. Jer, ono to biva pokretano prema afekciji ne dobija nunim nainom uveavanje
ili umanjivanje, a isto je tako i za druge vrste kretanja.
Tako bi kvalitativna promena morala biti razliita od
drugih kretanja. Jer, kad bi ova [kretanja] bila identina,
trebalo bi da ono to je kvalitativno promenjeno bude
odmah i uveano ili umanjeno, ili da bude praeno nekim
od drugih rodova kretanja; meutim, to nije nuno.
Isto tako, moralo bi da bude kvalitativno promenjeno
ono to je uveano ili pokretano na neki drugi nain. Ali,
postoje neke stvari koje se uveavaju, ali se kvalitativno
ne menjaju; tako se, na primer, uveava, ali se kvalitativno
ne menja kvadrat kad se oko njega stavi gnomon74. Isto vai i
za sve druge figure takve vrste. Prema tome, kretanja bi
bila razliita jedna od drugih.
43
NAPOMENE
1
su stvari koje imaju samo zajedniko ime, ali
nemaju nikakvu zajedniku bitnu osobinu.
2
su stvari identine po prirodi i po imenu.
2
se nalaze na sredini izmeu homonima i sinonima i
uestvuju i u jednima i u drugima.
4
Univerzalno, .,druga supstancija" (vrste i rodovi) nije u sub
jektu, jer je supstancija, a nije akcidencija; univerzalno je upravo
predikat jednog subjekta, jedne individue, u njenoj osobini univer
zalnog. (Upor. Aristotel, Organon, I, Catgories, Nouvelle traduction et notes par J. Tricot. Pari 1946. Bibliotheque des textes
philosophiques, p. 3, note 1.)
5
Partikularna akcidencija je u subjektu, kao akcidencija, ali,
poto je partikularna, ona nije predikat subjekta, poto je svaki
predikat nunim nainom opti. (Ibid., str. 3, nap. 2.)
6
Aristotel daje preciznu definiciju akcidencije. Ona, pre
svega, mora biti u jednom subjektu. Zatim, ona ne treba da bude
samo deo celine, kao to su dua ili ruka deo oveka. Pored toga,
akcidencija treba da bude nerazdvojna od subjekta, i da bez njega
ne moe postojati, kao to belo ne postoji nezavisno od tela.
(Upor. ibid., str. 3, nap. 3.)
7
Univerzalna akcidencija, nauka, nalazi se u subjektu, oveku,
kao akcidencija, a ona je, kao univerzalna, i predikat jednog sub
jekta, naime, jedne odreene gramatike.
8
Filozof ima u vidu individualnu supstanciju, . je
prva supstancija u pravom smislu reci, koja nije ni u jednom subjektu,
jer je supstancija, niti je predikat jednog subjekta, jer je individualna.
9
Prva supstancija nije nikad predikat, niti moe to biti.
10
Aristotelove kategorije su najoptije vrste bia; to su poj
movi koji se ne mogu svesti jedan na drugi, i koji se, isto tako, ne
mogu svesti na najvii univerzalni pojam. Bie i Jedno nisu vie
kategorije, jer nemaju nikakve sadrine.
11
Filofoz razlae da je prva supstancija individua. U drugim
svojim delima, pre svega u De Interpr. (13,23 a 24), filozof istie da
46
47
48
47
osea.
45
Jo jednim dokazom potkrepljena je teorija da je predmet
senzacije raniji od subjekta koji je opaa. U okviru svoje teorije
saznanja Aristotel metodino postupa kad tvrdi da su etiri elementa iz
kojih se po njemu sastoje kako predmeti senzacije tako i
ivotinje, raniji od same ivotinje i od njenih ula.
40
Uenje po kome su objektivni ne samo primarni nego i
sekundarni ulni kvaliteti. Tela, kao i sve senzacije e persistirati, i
kad nestane ivota i ulnog opaanja.
50
Prve supstancije i njihovi delovi nisu relativni. Isto vai i
za veinu drugih supstancija. Meutim, relativni su delovi drugih
supstancija.
51
Ovde su ovek, vo i drvo uzeti kao vrste.
52
Ta definicija obuhvata delove drugih supstancija.
53
Definicija prave relacije.
54
To jest: to bi bacilo svetlost na pitanje da li su relativne
izvesne druge supstancije.
53
Pravi relativni pojam je onaj ije se elo bie sastoji u odnosu.
56
Sline supstancije nisu relativne, i, prema tome, nema vie
nijedne supstancije koja bi bila relativna.
57
Na ovom mestu, i dalje, mislilac primenjuje na duevna
stanja ono to je rekao za odredbe tela.
58
Kvalitet moe da raste i da opada i kad se nalazi u raz
nim subjektima i kad se nalazi u jednom subjektu.
58
Znai da u jednom istom subjektu kvalitet moe da raste ili da
opada.
60
Te odredbe se ne primenjuju na svaki kvalitet nego se
primenjuju i na druge kategorije.
61
Bitna je osobina kvaliteta da samo kvalitet pretpostavlja
slino i neslino.
82
Po Aristotelu, postoje tri uslova da jedan subjekt bude lien
posedovanja. Prvo, potrebno je da subjekt bude sposoban da primi
posedovanje (kamen ne moe biti lien vida). Drugo, potrebno je da
lienost bude pridana delu tela koje po prirodi raspolae posedovanjem (ovek je lep kad je oko lieno vida). Tree, potrebno je da
se lienost ostvaruje u vremenu kad, po prirodi, posedovanje obino
pripada subjektu (ovek, kad se rodi, i ako ne vidi, nije slep)._ Upor.
Tricot, nav. delo, str. 58, nap. 2.
63
Filozof upravo misli na stvari koje su materijal iz kog se
stvaraju reenice.
64
Sleduje otro povueno razlikovanje izmeu suprotnosti
posedovanja i lisenosti, s jedne, i suprotnosti relativnih pojmova,
s druge strane.
4 Organon
49
65
Utvrena je razlika izmeu dve vrste suprotnosti. Prva postoji
izmeu posedovanja i lisenosti, a druga izmeu kontrernih
suprotnosti. Pre svega izloeni su naini postajanja kontrernih suprotnosti, i onih koje ne pretpostavljaju srednji termini, i onih koje
ga pretpostavljaju.
50
DRUGIDEO
TUMAENJU
i*
Glava prva
[GOVOR I PISANJE. ISTINIT I LAAN GOVOR]
Glava peta
[AFIRMACIJA I NEGACIJA. PROSTA I SLOENA REENICA]
Tvrenje je iskaz koji neto nekom pripisuje, a odricanje je iskaz koji neto nekom odrie. A mogue je tvrditi
da ono to pripada jednoj stvari njoj ne pripada [ovo je
lano odricanje], i da ono to joj ne pripada njoj pripada
[ovo je lano tvrenje], i da joj pripada ono to joj pripada
[istinito tvrenje], a ono to joj ne pripada da joj ne pripada
[prava negacija]. A poto to vai i za vremena van sadanjice, mogue je i odricati sve ono to je neko tvrdio
i tvrditi sve to je neko odricao. Prema tome, oevidno je
da je svakoj afirmaciji suprotna jedna negacija, i svakoj negaciji jedna afirmacija. Protivrenost" [kontradikcija] je
suprotnost izmeu jedne afirmacije i jedne negacije. Pod
suprotnou" podrazumevam da se isto istom potvruje
i odrie, ali ne samo homonimno 3, i sve to jo inae
moe biti posebno objanjeno [radi ove odredbe pojmova],
nasuprot sofistikim dosaivanjima [prigovaranjima].
Glava s e d m a
[OPTE (UNIVERZALNO) I POJEDINANO
(SINGULARNO). SUPROTNOST REENICA:
KONTRADIKCIJA I KONTRARIJETET]
Stvari su delom opte [univerzalne], a delom pojedinane [singularne] (optim" nazivam ono ija priroda
jeste da bude potvreno od vie subjekata, a pojedinanim" ono to ne moe da bude potvreno od vie subjekata.
Tako, na primer, ovek" je neto opte, a Kalija" je
57
Kod svih kontradiktornih reenica koje iskazuju [neto] opte [neem] optem, jedna je nunim nainom
istinita ili lana, i to vai i za kontradiktorne reenice
pojedinanom. Na primer: Sokrat je beo", Sokrat nije
beo". Ali, to se tie reenica koje se odnose na opte, ali
nisu opte uzete, od njih nije uvek jedna istinita, a
druga lana. Jer, moe se istovremeno istinito rei: ovek
je beo" i: oveknije beo"; i ovek je lep", i ovek nije
lep". Jer, ako je ovek ruan, on nije lep, a ako neto postaje, on to jo nije. Razume se, moglo bi se initi na prvi
pogled da je to besmisleno, zato to reenica: ovek nije
beo" izgleda da istovremeno znai nijedan ovek nije
beo". Ali, ove reenice niti isto znae, niti nunim nainom
istovremeno vae.
Oevidno je da samo jednoj afirmaciji odgovara samo
jedna negacija. Jer, negacija treba da odrie [sam] atribut
koji afirmacija potvruje, i to da ga odrie istom subjektu,
pa bilo da je ovaj pojedinani [singularni] ili opti [univerzalni] subjekt, i bilo da je uzet opte, ili da nije uzet
opte. To je, na primer, sluaj kad kaem: Sokrat je beo"
i: Sokrat nije beo". Ali, ako negacija negira neki drugi
predikat, ili ako negira isti predikat na drugom subjektu,
on
da negacija nee biti suprotna afirmaciji, nego e biti
razliita od nje. Afirmaciji: svaki ovek je beo" stoji
nasuprot negacija: poneki ovek nije beo"; afirmaciji:
poneki ovek je beo", stoji nasuprot negacija: nijedan
ovek nije beo"; a afirmaciji: ovek je beo", stoji nasuprot negacija: ovek nije beo".
Tako smo objasnili da je [samo] jednoj afirmaciji
kontradiktorno suprotna [samo] jedna negacija, i naveli smo
koje su te kontradiktorne reenice. Isto tako, objasnili smo
da su kontrerno suprotne reenice druge, i koje su ove.
Najzad smo utvrdili da nije kod svake kontradikcije jedna
reenica istinita, a druga lana, kao i zato je to tako, i kad
jedna mora biti istinita a druga lana.4
59
Glava osma
[ JEDINSTVU I MNOINI REENICA. -STVARNO
I PRIVIDNO JEDINSTVO REENICA]
62
63
5 Organon
65
5*
67
Glava j e d a n a e s t a
[SLOENE REENICE]
Glava t r i n a e s t a
[LOGIKO SLEDOVANJE MODALNIH REENICA]
7.5
suprotno, nego ima stvari kod kojih to nije istina. Ovo vai
najpre za one potencijalnosti koje ne sadre nita razumno,
na primer za vatru koja moe da greje, i ima nerazumnu mo.
Razumne moi su one koje potencijalno imaju vie dejstva, i
koje su kontrerno suprotne; meutim, nerazumne moi nisu sve
takve. Kao to sam rekao, vatra ne moe u isto vreme da greje i
da ne greje, a isto vai i za sve druge stvari koje su uvek
delatne.
Meutim, neke od nerazumnih [pasivnih] moi isto su
tako sposobne da u isto vreme prime i kontrerne suprotnosti.
Ali ono to smo primetili ima samo za predmet da pokae da
svaka mo ne prima suprotnosti, ak ni onda kad one ne
spadaju u isti pojam [mogueg].
Meutim, neke moi su homonimne. Tako mogue" nije
apsolutan izraz. Naime, on nekad izraava stvarnost ukoliko je
ona aktuelna, na primer, kad se kae da jedan ovek moe
da ide zato to ide. Uopte, jedna stvar je mogua zato to je
ve ostvareno ono za to se tvrdi da je mogue. A nekad
mogue" izraava da bi se stvar mogla ostvariti, tako, na
primer, kad se kae da ovek moe ii zato to bi mogao da ide.
A ova druga vrsta moi [koja je odvojena od dela] pripada
samo biima koja se kreu, dok prva mo [udruena sa delom]
moe da postoji i za nepomina bia. I za oveka koji ve ide i
koji dela, i za onoga koji samo ima mo da ide istina je rei
da nije nemogue da takvo jedno bie ide ili postoji. Nije istina
tvrditi takvu mogunost [mo odvojenu od dela] apsolutnoj
nunosti, ali nju moemo tvrditi drugoj vrsti nunosti.
Poto iz pojedinanog sleduje opte, iz nunog isto tako
sleduje mogue, mada ne sve to je mogue.20
I moe se rei da su nuno i ne-nuno princip bia i nebia svih stvari, a da sve ostalo mora da se smatra kao da iz
njih proizlazi.
Iz toga to je kazano izlazi jasno da ono to postoji
nunim nainom jeste aktuelno.21 Prema tome, ako su vecna
bia ranija, tada je i aktuelnost ranija od potenci76
NAPOMENE
1
Filozof nije zdrav", ili: Filozof nije bolestan" mora vaiti i kad
filozof ne postoji.
* To je problem jedinstva definicije.
3
Po Tricot-u, izraz ne homonimno" [ ] znai
da u dve propozicije subjekt i predikat ne treba da predstavljaju
samo pseudo-identitet nego stvarno treba da budu isti. (Upor. Aristote, Organon, II, De l'Interpretation, Bibliotheque des textes
philosophiques, Pari 1946, p. 87, note 2.)
4
Ovaj stav je od najveeg znaaja, jer u njemu Aristotel
postavlja pravila za izvoenje zakljuaka.
5
Ovde je istaknuto da je potrebno stvarno, a ne samo nomi
nalno jedinstvo.
81
82
TREI DEO
PRVA ANALITIKA
6*
Knjiga prva
[TEORIJA SILOGIZMU]
Glava prva
[ZADATAK ANALITIKE 1. PREMISA. TERMIN.
SILOGIZAM I NJEGOVE VRSTE]
Prvo treba da utvrdimo koji je predmet naeg ispitivanja i od koje discipline ono zavisi. Njegov predmet je
dokaz [demonstracija], a zavisi od demonstrativne nauke.
Zatim moramo da definiemo ta je premisa, i termin, i silogizam, i ta je savreni silogizam, a ta nesavreni silogizam, Potom, valja definisati ta znai da je jedan termin
sadran ili da nije sadran u celini drugoga termina i ta
mislimo kad kaemo da je neto opste [univerzalno] afirmirano ili opte [univerzalno] negirano.
Premisa je govor koji potvruje ili koji odrie neto
neem. Ovaj [govor] je ili opti [univerzalan], ili pojedinaan [partikularan], ili je neodreen. Nazivam optim
[univerzalnim]2 pripadanje ili nepripadanje jednom subjektu, koji je uzet opte [univerzalno]. Pojedinanim [partikularnim] nazivam pripadanje ili ne-pripadanje jednom
subjektu, koji je uzet pojedinano ili ne-opte, a neodreenim pripadanje ili ne-pripadanje, bez oznaavanja da
li je ono opte ili pojedinano. Na primer: kontrerno
suprotne reenice spadaju u istu nauku", ili: zadovoljstvo
nije dobro."
Demonstrativna premisa razlikuje se od dijalektike
premise3 time to se u demonstrativnoj premisi uzima jedan
85
89
Glava e t v r t a
[KATEGORIKI SILOGIZAM PRVE FIGURE.
PRAVILA ZA IZVOENJE ZAKLJUAKA
U PRVOJ FIGURI]
Termini koji univerzalno pripadaju neka budu: ivotinja-ovek-konj; a termini koji univerzalno ne pripadaju neka budu:
ivotinja-ovek-kamen.
Ali, isto tako, kad ni gornji termin ne pripada srednjem
terminu, univerzalno uzetom, niti srednji termin donjem
terminu, univerzalno uzetom, ne moe biti silogizma.
Termini koji pripadaju neka budu: nauka, linija, medicina; a
termini koji ne pripadaju: nauka, linija, jedinstvo.
Jasno je, dakle, da e u ovoj figuri, kad su termini [u njoj]
univerzalni, nekad biti, a nekad nee biti silogizma. Isto tako
[jasno je] da, ako postoji silogizam, termini moraju nunim
nainom da se odnose kao to smo rekli i, obrnuto, ako se oni
tako odnose, da e biti silogizma.
Uzmimo da se jedan od termina odnosi univerzalno prema
svome subjektu, a drugi partikularno [to jest: jedna premisa je
univerzalna, a druga partikularna]. Kad se univerzalno odnosi
prema gornjem krajnjem terminu bilo to afirmativno ili
negativno [kad je gornja premisa univerzalna, afirmativna ili
negativna], a kad se parti-kularno-afirmativno odnosi prema
donjem krajnjem terminu [to jest: kad je donja premisa
partikularna i afirmativna] dobie se, nunim nainom, savreni
silogizam. Ali, kad se univerzalno odnosi prema donjem
krajnjem terminu [kad je donja premisa univerzalna, a gornja
partikularna], ili kad se termini meusobno drukije odnose,
nemogue je da bude silogizma. Gornjim krajnjim terminom
nazivam onaj koji sadri u sebi srednji termin, a donjim
krajnjim terminom onaj koji potpada pod srednji termin.
Neka A pripada svakom B, a ponekom .24 Ako biti
afirmiran svima" znai ono to smo kazali u poetku [ovoga
dela, u gl.l, 24 b 28] tada A nunim nainom pripada
ponekom . U sluaju da A ne pripada nijednom B, a da
pripada ponekom , nunim nainom nee pripadati ponekom
.25 mi smo rekli ta podrazumevamo pod izrazom: ne biti
pridan nijednom". Dakle, proizai e savreni silogizam. A isto
je tako i kad je premisa neodreena i afirmativna: bie isti
silogizam bilo da je premisa neodreena, ili da je partikularna.
91
Iz reenoga jasno je sledee: ako se termini meusobno odnose na naznaeni nain, dobij a se nunim nainom silogizam; i obrnuto, ako postoji silogizam, tada se
termini nunim nainom tako odnose.
Isto je tako jasno da su svi silogizmi ove figure nesavreni (jer svi oni postaju potpuni tek kad se jo neto
doda39 to je nunim nainom sadrano u terminima, ili je
stavljeno kao pretpostavka, u sluaju dokaza pomou
nemoguega); dalje [je jasno] da se silogizam sa afirmativnim zakljukom ne moe dobiti pomou te figure, nego
da [u ovoj figuri] svi silogizmi imaju negativan zakljuak,
i univerzalni, i partikularni.
Glava e s t a
[PRAVILA ZA IZVOENJE ZAKLJUAKA
U TREOJ FIGURI.
KATEGORINI SILOGIZAM TREE FIGURE]
97
moe preokrenuti [poto je ona konvertibilna], e pripadati ponekom P. Poto pripada svakom , a [poto]
pripada ponekom , , nunim nainom pripada
ponekom P. Jer, to je silogizam prve figure.42
Moe se, isto tako, izvesti za ovo dokaz pomou
logiki nemogueg [apsurda] i pomou ektheze [produavanja, protezanja]. Ako [u drugom sluaju] oba termina
[ i P] pripadaju svakom , i ako se uzme jedno od , na
primer, N, tada e ovome [N] pripadati i P; prema tome
e pripadati ponekom P.43
Ako pripada svakom , a II ne pripada nijednom ,
dobie se silogizam iji je zakljuak da nunim nainom
ne pripada ponekom P.44 To je mogue dokazati na isti
nain kao prethodni modus, kad se preokrene [kon-vertira]
premisa .45 A isto se daje dokazati i pomou nemogueg
[apsurda], kao u ranijem sluaju.
Meutim, ako ne pripada nijednom , a ako
pripada svakom , nee se dobiti silogizam. Termini za
pripadanje [neka budu]: ivotinja, konj, ovek, a termini
za ne-pripadanje: ivotinja, neoivotvoren, ovek. Isto tako
nee biti silogizma kad oba termina nisu afirmirana ni
jednom . Termini za pripadanje [neka budu]: ivotinja,
konj, neoivotvoren, a za ne-pripadanje: ovek, konj,
neoivotvoren. Srednji termin: neoivotvoren.
Vidi se da i u ovoj [silogistikoj] figuri moe i postojati i ne postojati silogizam; njega nee biti, kad su
termini univerzalni. Kad su oba termina [upravo premise]
afirmativni, postaje silogizam, iji je zakljuak da jedan
krajnji termin partikularao pripada drugom. Ali ako su
oba termina [upravo premise] negativni, nee biti silogizma. Meutim ako je jedan [termin] negativan, a drugi
afirmativan, tada, ako je gornji termin negativan, a drugi
afirmativan, postae silogizam, iji e zakljuak biti da
jedan krajnji tennin ne pripada drugom krajnjem terminu
partikularno. Ali, ako je gornja premisa afirmativna, a
donja negativna, nee postojati silogizam.
Ali, ako se jedan termin odnosi prema srednjem terminu univerzalno, a drugi partikularno, tada e se ako
98
negativan, a donji afirmativan.50 Jer, ako ne pripada nijednom , a ako pripada ponekom , nee pripadati
ponekom P. Jer, opet se dobija prva silogisticka figura,
kad se premisa preokrene.
Meutim, nee se dobiti silogizam kad je donji termin
negativan. Termini za pripadanje [neka budu]: ivotinja,
ovek, divlji. A termini za ne-pripadanje [neka budu]:
ivotinja, nauka, divlji. U oba sluaja srednji termin je
divlji.
Ali nee se dobiti silogizam, ni kad su oba termina
stavljena kao negativna, ali kad je jedan univerzalan, a
drugi partikularan. Termini [u sluaju] kad je donji termin univerzalan u odnosu na srednji termin [neka budu]:
ivotinja, nauka, divlji, ivotinja, ovek, divlji. Ali kad
je to gornji termin [koji je univerzalan u odnosu na srednji
termin] [primeri] za ne-pripadanje [neka budu]: gavran,
sneg, beo.
Meutim, ne mogu se nai termini za pripadanje, ako
pripada ponekom , a ne pripada ponekom . Jer ako
pripada svakom P, a ponekom , e pripadati i
ponekom . Ali po pretpostavci ono nijednom [] ne
pripada. Tako, mora se upotrebiti dokaz pomou neodreenog.
U sluajevima kad svaki od krajnjih termina pripada
srednjem terminu, koji je partikularan, ili kad mu ne
pripada, ili kad mu jedan pripada, a kad mu drugi ne
pripada, ili kad jedan pripada srednjem terminu, koji je
partikularan, a kad drugi ne pripada srednjem terminu,
koji je univerzalan, ili kad su premise neodreene, nee
biti nikakvog silogizma. Zajedniki termini za sve navedene
sluajeve [neka budu]: ivotinja, ovek, beo, ivotinja,
neoivotvoren, beo.
Prema tome jasno je da i u ovoj figuri moe i postojati, a moe i ne postojati silogizam, i da se, ako se
termini meusobno odnose na naznaeni nain nunim
nainom dobija silogizam. I, obratno, ako postoji silogizam, termini se nunim nainom tako odnose. Sem toga,
100
Glava osma
[MODALNI SILOGIZMI.
SILOGIZMI SA DVE NUNE PREMISE]
Glava d e v e t a
[MODALNI SILOGIZMI.
SILOGIZMI PRVE FIGURE: JEDNA PREMISA
JE NUNA, A DRUGA ASERTORINA]
Glava d e s e t a
[MODALNI SILOGIZMI SILOGIZMI
DRUGE FIGURE: JEDNA PREMISA JE NUNA,
A DRUGA ASERTORINA]
104
105
U poslednjoj [treoj] figuri, kad su termini univerzalni u odnosu na srednji termin, i kad su obe premise
afirmativne, ako je jedna ili druga od njih nuna, i
zakljuak e biti nuan. Ali kad je jedna premisa
negativna, a druga afirmativna, ako je negativna nuna, i
zakljuak e biti nuan. Ali ako je afirmativna [premisa]
nuna, zakljuak nee biti nuan.
106
113
115
biti nikakav silogizam, ali on e se dobiti, kad se kontingentna premisa konvertira, kao u ranijim sluajevima.73
Uzmimo da A pripada svakom B, a da moe da ne pripada nijednom . Kad se termini tako odnose, nee proizai nita nunim nainom. Ali ako se premisa preokrene, i ako se uzme da pripada svakom , dobij a se
silogizam kao ranije. Jer, termini imaju tada isti poloaj.
Na isti se nain postupa, ako su obe premise negativne, i
premisa AB znai prosto [asertoricno] ne-pripadanje, dok
premisa oznaava da moe da ne pripada nijednom .
Iz ovih uzetih premisa ne dobij a se nunim nainom nikakav zakljuak; meutim, kad se konvertira kontingentna
premisa, dobija se silogizam. Uzmimo da A ne pripada
nijednom B, a da moe da ne pripada nijednom . Iz toga
ne proizlazi nita nunim nainom. Ali ako se uzme da
moe da pripada svakom , to je istinito i ako premisa AB ostaje ista, opet e se dobiti isti silogizam.
Ali ako se pretpostavi da ne pripada svakom , a ne da
je mogue da ne pripada svakom , tada se uopte nee
dobiti nikakav silogizam, bila premisa AB negativna ili
afirmativna. Zajedniki termini za nuno pripadanje [neka
budu]: belo", ivotinja", sneg", a za nemogunost
nunog pripadanja: belo", ivotinja", smola".
Jasno je, dakle, da kad su termini univerzalni, i kad
je jedna premisa prosta [asertorina], a druga mogua,
[kontingentna], tada e se dobiti silogizam uvek kad je
kontingentna premisa koja se odnosi na donji krajnji termin, samo [e se taj silogizam dobiti] nekad na osnovu
samih premisa, a nekad na osnovu konverzije jedne premise. Utvrdili smo kad se javlja jedan, a kad drugi od
ovih sluajeva, i iz koga razloga.
Ali ako se pretpostavi da je jedna od premisa univerzalna, a druga partikulama, tada e se, uvek kad se
premisa koja se odnosi na gornji krajnji termin stavi kao
univerzalna i kontingentna pa bila ona afirmativna ili
negativna i kad je partikulama premisa afirmativna i
118
121
Glava o s a m n a e s t a
[MODALNI SILOGIZMI. SILOGIZMI DRUGE FIGURE:
JEDNA PREMISA JE KONTINGENTNA,
A DRUGA ASERTORINA]
128
129
131
druga
trea
Glava d v a d e s e t
e t v r t a [O
137
Glava d v a d e s e t
esta
142
Glava d v a d e s e t osma
[POSEBNA PRAVILA ZA ISTRAIVANJE SREDNJEG
TERMINA U KATEGORINIM SILOGIZMIMA]
145
147
148
Jer iz istih termina proizlaze oba dokaza. 190 Ako je, na primer,
dokazano da A ne pripada nijednom E, zato to bi iz toga
proizlazilo da pripada ponekom to je nemogue, i
ako se pretpostavi da ne pripada nijednom E, ali da pripada
svakom A, tada je jasno da A ne moe pripadati nijednom E.
Ako je, opet, dokazano neposrednim dokazom da A ne pripada
nijednom E, tada, ako se pretpostavi da A pripada ponekom
E, dokazae se pomou logiki nemogueg da ono ne pripada
nijednom E. Isto je tako i za druge propozicije. Kod sviju njih
mora se uzeti jedan zajedniki termin razliit od predmeta
istraivanja191. Na njega se moe odnositi silogizam sa lanim
zakljukom, tako da e ako je ova premisa konvertirana, a
ako druga ostaje onakva kakva je, silogizam biti
demonstrativan na osnovu istih termina. Jer demonstrativan
silogizam razlikuje se od svoenja na nemogue time to je, u
prvom, svaka od obe premise stavljena shodno istini, a u
drugom je jedna [premisa] stavljena kao lana192.
Ovo e postati jasnije u sledeem izlaganju (knj. II, gl. 14
ovoga dela] kad budemo raspravljali nemoguem. Za sada
neka nam bude jasno da treba da razmatramo iste termine, bilo
da elimo da zakljuujemo pomou neposrednog dokaza, ili da
svodimo na nemogue.
U drugim hipotetinim silogizmima193, koji se osnivaju na
supstituciji [zamenjivanju] ili na kvalitetu, istraivanje e se
vriti u subjektima. A ti subjekti nee biti oni koji su stavljeni u
poetku, nego oni koji su bili zamenjeni; meutim, nain
posmatranja bie isti. Ali mora se razmotriti i odrediti na koliko
su naina mogui hipotetiki silogizmi.
Svi problemi e biti dokazani na nain koji smo naznaili.
Ali postoji jo jedan nain da se silogizmom dokau neki od
njih [od problema]. Na primer, mogu se dokazati univerzalni
problemi, kad se istrauje partikularni zakljuak, i to na osnovu
jedne pretpostavke.194 Ako bi i bili identini, i ako bi se
pretpostavilo da pripada samo H, tada bi A pripadalo
svakom E. Ako bi opet i bili identini, a bilo afirmirano
samo , iz toga
150
Glava t r i d e s e t a
[ISTRAIVANJE SREDNJEG TERMINA U FILOZOFIJI I U
DRUGIM NAUKAMA ILI UMETNOSTIMA]
prva
200
[PODELA !
153
pri vezanom izlaganju ili pri raspravljanju, premisa sadrana u njoj [partikularna premisa]213; ili se postavljaju ove
premise, ali se izostavljaju one [premise] iji su zakljuak
prve [premise]214, i trai se da druge budu date bez odreene svrhe.
Moramo, dakle, razmotriti da li smo uzeli neto nepotrebno ili izostavili neto nuno, i tada moramo da
stavimo jedno, a odbacimo drugo, dok ne doemo do
dve premise, bez kojih nije mogue svesti na naznaeni
nain dokaze u pitanju.
Kod izvesnih dokaza lako je videti ta nedostaje; ali
neki su skriveni i izgledaju kao da zakljuuju u obliku silogizma, zato to neto nuno proistie iz stavljenih propozicija. Tako je, na primer, kad se pretpostavi da unitenje
nesupstancije ne povlai za sobom razorenje supstancije,
i da unitenje elemenata ne povlai za sobom unitenje
stvari koja se iz njih sastoji. Na osnovu pretpostavke ovih
propozicija nunim nainom proizlazi da je supstancija i
sam deo supstancije. Ali to je zakljuak koji ne proizlazi po
pravilima silogizma iz stavljenih propozicija, poto su
premise nepotpune.215
Uzmimo, opet, drugi primer. Ako, kad ovek postoji,
nunim nainom postoji ivotinja, a kad postoji ivotinja,
postoji supstancija, tada je nuno da, kad ovek postoji,
supstancija postoji. Ali, ovaj zakljuak nije jo [pravilan]
silogistiki zakljuak, jer se premise ne odnose kao to smo
utvrdili.2,6 U takvim sluajevima mi se varamo zbog toga
to neto nuno proizlazi iz stavljenih premisa, a to je i
silogizam neto nuno. Ali nuno se iri dalje [ima iri
obim] nego silogizam. Naime svaki silogizam je nuan;
meutim, sve to je nuno nije silogizam. Dakle, i ako
neto proizlazi iz stavljenih propozicija, ne treba nastojati
da se one odmah svedu [na figure i na moduse silogizma],
nego prvo treba staviti dve premise, a zatim ih valja ralaniti na termine. Kao srednji treba staviti onaj termin
koji je [tako] nazvan u obe premise. Jer, u svim figurama
nuno je da se srednji termin nalazi u obe premise.
155
etvrta
Glava t r i d e s e t t r e a
[KVANTITET PREMISA]
Zabluda e se na isti nain pojaviti u srednjoj [drugoj] figuri. Zdravlje ne moe da pripada nijednoj bolesti,
ali moe [da pripada] svakom oveku; dakle, bolest ne
moe da pripada nijednom oveku."228
U treoj figuri zabluda lei u mogunosti [kontingenciji] zakljuka.229 Jer, zdravlje i bolest, nauka i neznanje, i,
uopte, kontrerne suprotnosti mogu da pripadaju istom
subjektu, ali ti termini ne mogu da pripadaju jedan drugom. Ali, to ne odgovara onome to je ranije reeno. Naime, utvreno je da, kad vie stvari mogu pripadati istom
subjektu, one mogu i jedna drugoj da pripadaju.
Jasno je, dakle, da u svim sluajevima zabluda proistie iz postavljanja termina. Jer, ako se stavi nosilac
stanja na mesto stanja, tada ne proizlazi nita pogreno.
Dakle, oevidno je da u takvim premisama treba uvek
uzeti i staviti kao termin subjekt umesto stanja.
Glava t r i d e s e t peta
[SLOENI TERMINI]
Glava t r i d e s e t e s t a
[NE SME SE PREVIDETI DA GRAMATIKA
FORMA TERMINA NIJE UVEK ISTA]
Ako ono emu postoji znanje jeste vrsta, i ako postoji znanje
dobru, zakljuak glasi: dobro je vrsta. Gornji termin je
afirmiran poslednjem terminu, ali jedna stvar nije afirmirana
drugoj.
Na isti nain treba razumeti stvar u sluaju ne-pripadanja.238 Naime: ovo ne pripada onome" ne znai uvek:
ovo nije ono", nego ponekad znai: ovo nije onoga", ili ovo
nije onome". Takav je, na primer, sluaj kad se kae: nema
kretanja kretanja" ili postajanja postajanja"; postoji
postajanje
zadovoljstva";
dakle
zadovoljstvo
nije
postajanje".239 Ili, opet [to jest: drugi je primer]: postoji znak
smeha; ne postoji znak znaka; dakle: smeh nije znak".
Isto vai u drugim sluajevima u kojima je problem
pobijen [to jest gde je zakljuak negativan] time to je vrsta
afirmirana na odreeni nain u odnosu prema terminima toga
problema. [Uzmimo], opet, drugi primer:240 Prilika nije
zgodno vreme, jer prilika pripada Bogu, dok mu zgodno vreme
ne pripada, poto nita nije korisno Bogu." Jer kao termine
treba ovde staviti: prilika", zgodno vreme" i Bog", ali
premisa treba da bude sa-obrazna padeu imenice. Postavljamo
uopte i zauvek pravilo: termini moraju biti stavljeni u
nominativ imenica241
kao ovek", ili dobro", ili kontrerne suprotnosti",
a ne [u genitiv]: oveka", ili dobra", ilikontrernih
suprotnosti", dok se premise moraju uzeti prema padeu
svake imenice [bilo u dativu]: jednakom tome"
[ili u genitivu]: dvostrukog od toga" [ili u akuzativu]:
onoga koji tue" ili onoga koji vidi" ili [u nominativu]:
ovek je ivotinja", ili ma na koji drugi nain da se
imenica pojavljuje u premisi.
Glava t r i d e s e t s e d m a
[RAZNE VRSTE PRIPADANJA]
Iskazi: ovo pripada onome", i: istina je rei ovo
onom" treba da budu shvaeni na onoliko naina koliko ima
raznih kategorija.242 A ove [kategorije] treba shvatiti
ili kao relativne, ili kao apsolutne, ili kao proste, ili kao
sloene. Isto vai i za ne-pripadanje. Ovo treba jo bolje
razmotriti i definisati.
Glava t r i d e s e t osma
[UDVAJANJE ISTOG TERMINA]
Termin koji je udvojen u premisama treba da bude dodat
gornjem krajnjem terminu, a ne srednjem terminu. Hou da
kaem sledee. Ako je postavljen silogizam iji je zakljuak:
postoji znanje pravinosti da je ova dobro,
izraz da je ova dobro", ili ukoliko je ova dobro"
treba da bude stavljen uz gornji termin. Uzmimo da je A
znanje da je ova dobro", dobro", a pravinost". A
je istinito afirmirano . Jer, dobru postoji znanje da je ono
dobro. Ali isto je tako [istina afirmirati] . Jer, pravinost
potpada pod dobro. Tako se dobija analiza [dokaza]. Meutim,
ako se izraz: da je [pravinost] dobro" doda B, nee se dobiti
silogizam. Jer A e biti istinito , ali nee biti istinito .
Naime, afirmirati pravinosti dobro koje je dobro" jeste
pogreno i besmisleno. Isto bi vailo kad bi se dokazalo da
je zdravo predmet znanja ukoliko je dobro; ili da je jarac-jelen
[predmet znanja] ukoliko je nebie; ili da je smrtan ovek
[predmet znanja] ukoliko ima ula. U svim sluajevima u
kojima predikat dobija ovakvo dodavanje, udvajanje treba da
bude dodato krajnjem [gornjem] terminu.
Poloaj termina nije isti, kad je stvar izvedena pomou
silogizma na jednostavan nain, i kad zakljuak glasi da je ona
izvedena sa izvesnim opredeljenjem, ili bitnim, ili uslovljenim,
ili na ma kakav drugi nain kao na primer, kad je dokazano
da je dobro prosto predmet znanja, i kad je dokazano da je
dobro predmet znanja da je ono dobro. Ako je dokazano da je
dobro prosto predmet znanja, treba staviti za srednji termin
bie". Ali ako se doda da je ono dobro", srednji termin
mora biti izvesno odreeno bie". Neka A bude znanje da je
to jedna odre11 Organon
160
\6\
Meutim, ako postoji silogizam koji dokazuje da je zadovoljstvo neto dobro247, termin e biti neto dobro 248". I
tako e biti i za druge sluajeve.
Glava e t r d e s e t prva
[TUMAENJE IZVESNIH IZRAZA]
162
u*
Glava t r i d e s e t d e v e t a
[MORA SE, NAROITO KOD UDVAJANJA,
PAZITI NA JASNOST I KRATKOU TERMINA,
I ZATO PONEKAD TREBA MANJE JASAN
TERMIN ZAMENITI JASNIJIM]
163
165
Glava e t r d e s e t peta
[SVOENJE SILOGIZAMA JEDNE FIGURE NA
NEKU DRUGU FIGURU]
172
Knjiga
druga
kao to se, u univerzalnim silogizmima, polazei od nedokazane [gornje] premise, dokazuju stvari subordinirane
srednjem terminu. Dakle nee biti zakljuka ili ako su
silogizmi univerzalni ili e ga biti ako su silogizmi partikularni.18
Glava d r u g a
[LAAN ZAKLJUAK, IZVEDEN IZ ISTINITIH
PREMISA, I ISTINIT ZAKLJUAK, IZVEDEN IZ
LANIH PREMISA U PRVOJ FIGURI!
kao to se, u univerzalnim silogizmima, polazei od nedokazane [gornje] premise, dokazuju stvari subordinirane
srednjem terminu. Dakle nee biti zakljuka ili ako su
silogizmi univerzalni ili e ga biti ako su silogizmi partikularni.18
Glava d r u g a
[LAAN ZAKLJUAK, IZVEDEN IZ ISTINITIH
PREMISA, I ISTINIT ZAKLJUAK, IZVEDEN IZ
LANIH PREMISA U PRVOJ FIGURI]
176
12 Organon
177
179
, a da B ne pripada nijednom ,40 kao kad je kontrerno suprotno , i kad su oba akcidencije iste vrste. Jer,
ivotinja" pripada ponekom belom" i ponekom crnom", ali belo" ne pripada nijednom crnom". Ako se
sad uzme da A pripada svakom B, a ponekom ,
zakljuak e biti istinit. Ali isto je tako kad se premisa
AB uzme kao negativna, jer e isti termini, rasporeeni
na isti nain, sluiti za dokaz.41
I kad su obe premise lane, zakljuak e biti istinit.
Jer, mogue je da A ne pripada nijednom B, a da pripada
ponekom , dok ne pripada nijednom ,42 kao, na
primer, vrsta rodu druge neke vrste i akcidenciji svojih
sopstvenih rodova. Jer, ivotinja" ne pripada nijednom
broju", ali pripada ponekom belom", a broj" ne pripada nijednom belom". Ako se sad pretpostavi da A
pripada svakom B, a ponekom , zakljuak e biti istinit, dok su obe premise lane. Isto vai kad je premisa AB
negativna. Jer, nita ne stoji na putu da A pripada elom
B, a da ne pripada ponekom , i da ne pripada nijednom
,43 na primer, da ivotinja" pripada svakom labudu",
a ne pripada ponekom crnom", a da labud" ne pripada
nijednom crnom". Ako se uzme da A ne pripada nijednom
B, a da pripada ponekom , nee pripadati ponekom .
Tako je zakljuak istinit, ali su premise lane.
Glava t r e a
[ISTINIT ZAKLJUAK IZVEDEN IZ LANIH
PREMISA U DRUGOJ FIGURI]
182
Ali isto je tako kad se obe premise stave kao afirmativne. Jer, nita ne stoji na putu da sleduje svakom
a da A ne pripada celom , ali da A pripada ponekom B.64
Tako, na primer, [nita ne stoji na putu] da ivotinja"
pripada svakom labudu", da crno" ne pripada nijednom
labudu", a da crno" pripada ponekoj ivotinji". Ako se
uzme da A i pripadaju svakom , premisa je potpuno
istinita, premisa je potpuno lana, a zakljuak je
istinit. Isto je tako, ako je premisa uzeta kao istinita;
dokaz se moe izvesti pomou istih termina.65
Isti je zakljuak i ako je jedna od premisa potpuno
istinita, a druga delimino lana. Jer, mogue je da
pripada svakom , a A ponekom , a da A pripada ponekom B.66 Tako, na primer, [mogue je] da dvononi"
pripada svakom oveku", da lep" ne pripada svakom
oveku", a da lep" pripada ponekom dvonocu". Ako
se uzme da A i pripadaju elom , premisa je potpuno istinita, premisa delimino lana, a zakljuak je
istinit. Isto je tako i ako se stavi da je premisa istinita,
a premisa delimino lana.67 Jer, kad se isti termini premeste,68 dokaz e biti mogue izvesti. Isto je i ako je jedna
premisa negativna, a druga afirmativna. 69 Jer mogue je
da pripada svakom , a A ponekom , i kad su
termini tako stavljeni da A ne pripada svakom .
poto je tako, ako se sad uzme da pripada svakom , a
da A ne pripada nijednom , negativna premisa je
delimino lana, a druga je potpuno istinita, kao [to je] i
zakljuak [potpuno istinit]. Sad opet, poto je dokazano
da, kad A ne pripada nijednom , a kad pripada ponekom , mogue je da A ne pripada ponekom B,
jasno je da ako je premisa potpuno istinita, a premisa
delimino lana, zakljuak moe biti istinit.70 Ako se
uzme da A ne pripada nijednom , a da pripada svakom
, premisa je potpuno istinita, a premisa
delimino lana.
Jasno je da se, i u partikularnim silogizmima, u svim
sluajevima, iz lanih premisa moe izvesti istiniti zakljuak. Treba uzeti iste termine kao kad su premise univer185
Glava peta
[KRUNI DOKAZ U PRVOJ FIGURI]
193
195
Meutim, kad su zakljuci kontradiktorno konvertirani, obe premise su pobijene.138 Jer, ako A ne pripada
nijednom B, a ako pripada svakom A, tada A nee pripadati nijednom . Ali ako A ne pripada nijednom B, a
pripada svakom , nee pripadati nijednom .
A isto je i kad jedna premisa nije univerzalna.139 Jer,
ako A ne pripada nijednom B, a ako pripada ponekom
, A nee pripadati ponekom . Ali ako A ne pripada
nijednom B, a pripada svakom , nee pripadati
nijednom .
Isto vai i kad je silogizam negativan. Uzmimo da je
dokazano da A ne pripada ponekom B, poto je premisa
afirmativna, a premisa negativna. Jer, [kao to
smo videli] tako je postao ovaj silogizam.140 Kad se uzme
kontrerna suprotnost zakljuka, nee se dobiti silogizam.
Jer, ako A pripada ponekom B, a svakom , nije se
dobio silogizam koji zakljuuje . Isto tako, ako A pripada ponekom B, a ne pripada nijednom , nije se dobio
silogizam koji zakljuuje . Tako premise nisu pobijene.
Meutim, kad se uzme kontradiktorna suprotnost
zakljuka, premise su pobijene. Jer ako A pripada svakom
B, a [svakom] , tada A pripada svakom ;141 ali
[reeno je da] A ne pripada nijednom []. Ali ako sad A
pripada svakom B, a ne pripada nijednom , tada ne
pripada nijednom .142 Ali [reeno je] da pripada
svakom .
Dokaz se izvodi na isti nain, ako premise nisu univerzalne.143 Premisa je tada univerzalna i negativna, a
druga [premisa je] partikularna i afirmativna. Ako A
pripada svakom B, a ponekom , iz toga izlazi da A
pripada ponekom .144 Ali [pretpostavljeno je da] ono ne
pripada nijednom . Ako sad A pripada svakom B, ali ako
ne pripada nijednom , tada ne pripada nijednom .145
Prema pretpostavci, meutim, pripada ponekom . Ali
ako A pripada ponekom B, a ponekom , ne dobija se
silogizam.146 I ako A pripada ponekom B, a ne pripada
nijednom , ne dobija se silogizam. 147 Tako su na prvi
nain premise pobijene, ali na drugi nain nisu.
196
Dokaz pomou logiki nemogueg razlikuje se od neposrednog dokaza time to prvi pretpostavlja ono to hoe
da pobije185 svoenjem na neku drugu propoziciju koja je
202
priznata kao lana, dok neposredni dokaz polazi od propozicija koje su primljene kao istinite. Obe vrste dokaza
uzimaju, dakle, dve primljene premise, ali neposredni
dokaz uzima premise iz kojih postaje [prvobitni] silogizam,
dok svoenje na nemogue uzima samo jednu od premisa,
poto je druga propozicija kontradiktorna suprotnost zakljuka. A tamo [u neposrednom dokazu] nije nuno da
zakljuak bude poznat, niti da se unapred zna da on vai
ili ne vai, dok se ovde [u dokazu pomou logiki nemogueg] mora unapred znati da on ne vai. 188 Ali, ne ini
nikakvu razliku da li je zakljuak afirmativan ili negativan,
naime u oba sluaja stvari se odnose na isti nain.
Sve to je zakljueno pomou neposrednog dokaza
moe isto tako da bude zakljueno pomou nemogueg, a
ono to je dokazano pomou nemogueg moe biti neposredno dokazano pomou istih termina, ali ne u istim
figurama.
Kad je silogizam [svoenje na nemogue] u prvoj
figuri, istinito [neposredni dokaz] bie dobijeno u srednjoj
[drugoj] ili u poslednjoj [treoj] figuri, i ono e biti negativno u drugoj, a afirmativno u poslednjoj [treoj] figuri.
Kad je silogizam [svoenje na nemogue] u srednjoj [drugoj] figuri, istinito [neposredni dokaz] je dobijeno u prvoj
figuri, za sve zakljuke. Naposletku, kad je silogizam u
poslednjoj [treoj] figuri, istinito187 je dobijeno u prvoj i
srednjoj [drugoj] figuri: afirmativne propozicije u prvoj, a
negativne u srednjoj figuri.
Uzmimo da je pomou prve figure dokazano da A ne
pripada nijednom B, ili da ne pripada ponekom B.188 Tada
je pretpostavka bila da A pripada ponekom B, a premise
su bile da pripada svakom A i da ne pripada nijednom B.
Jer, tako su dobijeni silogizam i nemogue [nemogui
zakljuak]. Ali srednja [druga] je figura, ako pripada
svakom A i ne pripada nijednom B. Iz tih premisa izlazi
jasno da A ne pripada nijednom B.
Isto je i ako je bilo dokazano da A ne pripada ponekom B.189 Pretpostavka je tada da A pripada svakom , a
premise su bile da pripada svakom A, ali da ne pri203
14 Organon
209
211
na taj nain bi ipak proizaslo nemogue [nemogui zakljuak], i kad se ukloni prvobitna pretpostavka.
Ali [da bi doista bilo svoenja na nemogue], treba
da je nemogue [nemogui zakljuak] u vezi sa terminima
stavijenim u poetku, jer e na taj nain ono [nemogue] zavisiti od pretpostavke. Kad se, na primer, pretpostavi veza nadole, nemogue [nemogui zakljuak] mora
biti u vezi sa onim terminom koji je predikat. Jer, ako je
nemogue da A pripada , tada, kad se iskljui A, nee
vie biti lanog [zakljuka]. Ako se postavi veza nagore,
nemogue [nemogui zakljuak] mora biti u vezi sa
subjektom pripadanja. Jer, ako ne moe da pripada B,
tada, kad se iskljui B, nee vie biti nemogueg [zakljuka]. Isto vai i za negativne silogizme.
Oevidno je, dakle, da ako nemogue [nemogu
zakljuak] ne stoji u vezi sa terminima stavljenim u poetku lano [lani zakljuak] ne proistie iz pretpostavke. Ili zar, ak i u ovom sluaju, lano [lani zakljuak] ne
bi uvek proizlazio iz pretpostavke? Ako se stavi da A ne
pripada B, nego da pripada K, da pripada , a ovo ,
ipak ostaje nemogue [nemogui zakljuak]. Isto je i kad
se uzmu termini nagore. Dakle, poto se dobij a nemogue
[nemogui zakljuak] bila pretpostavka data ili ne taj
zakljuak moe biti nezavisan od pretpostavke. Ili moda
izraz prema kome je, u odsustvu pretpostavke, pogrean
zakljuak ipak dobijen, ne treba uzeti u smislu kao da
bi, ako je neka druga pretpostavka bila stavljena, iz toga
proizala nemogunost. Nego treba ovako shvatiti: da, kad
se pretpostavka izostavi, ista nemogunost [nemogui
zakljuak] proizlazi iz premisa koje ostaju, poto zaelo nije
besmisleno da jedan isti lani zakljuak proizlazi iz vie premisa. Tako, na primer, sleduje da se paralelne linije seku,
bilo da se stavi da je unutranji ugao vei nego spoljasnji
ug?o, ili da se stavi da trougao ima vie od dva prava ugla.
212
Glava o s a m n a e s t a
[LANO PROIZLAZI UVEK SAMO IZ LANOG. LANOST
ZAKLJUKA PROIZLAZI IZ LANOSTI PREMISA
SILOGIZMA ILI PROSILOGIZMA]
druga
219
Ako, dakle, svaki koji voli, zbog svoje ljubavi, pretpostavlja A to znai da je voljena osoba raspoloena da mu
ukae svoju blagonaklonost, ali mu je ne ukazuje (to je
oznaeno sa ) ukazivanju blagonaklonosti od strane
voljene osobe (to je oznaeno sa ), ali bez raspoloenja da
mu [tu blagonaklonost] ukae, to je oznaeno sa B; tada je
oevidno da je A takve prirode da ga treba pretpostaviti
ukazivanju blagonaklonosti od strane voljene osobe.
U ljubavi, dakle, ovek treba vie da eli da bude voljen,
nego da se telesno sjedinjuje [sa voljenom osobom]. Tako
ljubav zavisi vie od naklonosti nego od telesnog sjedinjavanja.
A ako je [u ljubavi] najvanije biti voljen, tada je to cilj ljubavi.
Prema tome, telesno sjedinjavanje ili uopte nije cilj ljubavi, ili
je cilj koji je u isti mah sredstvo da se bude voljen. To je isto
tako nain na koji postaju druge elje i umetnosti.251
Glava d v a d e s e t
trea
[TEORIJA INDUKCIJE]
Ovim smo, dakle, objasnili odnos termina u konverzijama, i pokazali smo ta prvenstveno treba izabrati ili izbegavati.
Ali sad moramo da govorimo tome da se pomou figura
ranije prouenih ne dobijaju samo dijalektiki i demonstrativni
silogizmi, nego [se dobijaju] i retorski silogizmi, i uopte svaka
vrsta ubeivanja, ma kakva bila njena metoda. 252 Jer, sve to
verujemo verujemo ili na osnovu silogizma, ili na osnovu
indukcije.
Indukcija ili induktivni silogizam sastoji se u zakljuivanju koje se oslanja na jedan od krajnjih termina da je
drugi [krajnji termin] pridat srednjem [terminu]. Na primer, kad
je srednji termin izmeu A i , dokazae se pomou da A
pripada B, i na taj nain izvodimo indukcije. Uzmimo da A
znai koji dugo ivi", koji nema ui", a stvorovi
koji dugo ive", kao ovek", konj" i mazga".
220
etvrta
Objekcija
je premisa kontrerno suprotna jednoj
premisi. Objekcija se razlikuje od premise [kojoj je suprotna] time to objekcija moe biti partikularna, a premisa
ili uopte ne moe biti takva, ili bar nije takva u univerzalnim silogizmima.
Objekcija se javlja na dva naina i u dve figure. Ona
se javlja na dva naina, zato to je svaka objekcija ili univerzalna, ili partikularna. A u dve figure objekcije se javljaju zato to su suprotne premisi, a suprotnosti mogu biti
dokazane samo u prvoj i u treoj figuri259. Jer, kad se tvrdi
da neto svakome pripada, mi prigovaramo da ne pripada
nijednom ili da ne pripada ponekom, i od tih propozicija ona da nijednom ne pripada zakljuena je u prvoj
figuri, a ona da ne pripada ponekom zakljuena je u poslednjoj figuri. Uzmimo da je A jedna jedina nauka",
a kontrerno suprotno". Ako se tvrdi da je nauka
kontrerno suprotnom jedna, objekcija moe biti ili da
nauka suprotnostima nije uvek jedna i ista, i da je ono
to je kontrerno suprotno, tako da se dobija prva
figura; ili da ne postoji jedna nauka onome to se moe
i onome to se ne moe saznati, to je trea figura.
223
Verovatno i znak nisu isto, nego je verovatno propozicija koja je verovatna. Jer verovatno je ono emu se
zna da se veinom tako dogaa ili ne dogaa, da tako
jeste ili da tako nije, kao, na primer, mrziti zavidIjivce" ili oseati naklonost prema ljudima koje volimo".
Meutim, znak tei tome da bude demonstrativna
propozicija, nuna ili mogua. Jer. stvar ije postojanje ili
postajanje povlai za sobom postojanje ili postajanje
druge stvari, bilo ranije ili docnije jeste znak postajanja
ili postojanja druge stvari.
Entimem202 je silogizam iz verovatnih premisa ili
znakova.
Znak moe da se uzme u tri smisla, koji odgovaraju
poloaju srednjeg termina u figurama. Jer znak moe biti
uzet ili kao u prvoj figuri, ili kao u srednjoj [drugoj], 203 ili
kao u treoj. Na primer, dokaz da je jedna ena trudna zato
to ima mleka, proizlazi iz prve figure, jer imati
mleka" jeste srednji termin. A je biti trudna",
imati mleka", a ena". Meutim, dokaz da su mudraci poteni, zato to je Pitak poten, proizlazi iz poslednje
[tree figure]. A je poten", mudraci", a
Pitak". Ovde je istina tvrditi i A i , ali se poslednja propozicija ne iskazuje, zato to je poznata, i stavlja
se samo prva [propozicija]. Najzad, dokaz da je jedna ena
trudna zato to je bleda odnosi se na srednju [drugu] figuru. Naime, poto se bledilo vezuje za trudnou, a poto
se bledilo javlja kod te odreene ene, misli se da je dokazano da je ona trudna. A je bledilo", biti
trudna", a ena".
15 Organon
225
227
229
9
Konverzija se sastoji u premetanju termina jedne propozi
cije, pri emu se ne menja njihov kvalitet, tako da predikat
postaje subjekt, a subjekt predikat. (Upor. Tricot, str. 6, nap. 1.)
10
A je atribut, a je subjekt.
11
Drugim recima: konverzija je ista ako je premisa partikularna.
12
To jest: kad su u pitanju nune premise, konverzija e se
vriti na isti nain.
13
Silvester Maurus tumai ovo mesto na sledei nain: nuno
je kontingentno, zato to moe da postoji i ako ne moe i da ne po
stoji, kao, na primer, apsolutno bie, Bog; ne-nuno je kontingentno,
jer moe da postoji i da ne postoji, kao stvorovi; mogue je kon
tingentno, zato to moe da postoji, ne uzimajui u obzir da li je to
nuno ili nije, tako je, na primer, mogue da uopte neto postoji.
(Upor. Aristoteles Lehre von Schluss oder Erste Analvtik, Neu iibersetzt und mit erklarenden Anmerkungen versehen von Dr. Eug. Rolfes, Der philosophischen Bibliothek Band 10. Leipzig 1922, S. 152,
Anm. 2.)
14
Vidi ovo delo, gl. 13 i 17.
15
Ovo delo, gl. 46.
16
italac ove glave mora prethodno da dobro upozna optu
teoriju silogizma, koja je izloena u svakoj formalnoj logici.
17
Kojim terminima i reenicama, u kojim figurama i kojim
modusom svake figure postaje svaki silogizam. (Upor. Tricot, Nav.
delo, str. 12, nap. 4, 5 i 6.)
18
U Drugoj analitici.
19
Aristotel naziva termine: ,
gornji termin; , donji termin" i
, srednji termin". Umesto gornji termin"
i donji termin", kao to smo mi preveli, neki autori prevode veliki
termin", ili vii termin" i mali termin", ili nii termin".
Slino tome, preveli smo gornja premisa", a
: donja premisa". Ima autora koji te izraze prevode velika
premisa" i mala premisa", i via premisa" i nia premisa".
20
Dva krajnja termina su termini extremi. Tricot
istie da Aristotel oznaava srednji termin sa B, gornji sa A, a donji
sa . Gornja premisa je AB, donja , a zakljuak . U for
malnoj logici A je univerzalno-afirmativna premisa, univerzalno-negativna, I partikularno-afirmativna, a partikularno-negativna. (Nav. delo, str. 13, nap. 2.)
21
Ovo je Barbara prvi modus prve silogistike figure.
Radi boljeg razumevanja sledeih Aristotelovih izlaganja silogistikim figurama i njihovim modusima, valja uzeti u obzir, pored
prouavanja formalne logike, i egzemplifikaciju napomena Tricot-a,
u navedenom delu. Ta egzemplifikacija je obimna i iscrpna.
22
Anal. prior., 1, 24 b 28.
230
23
231
50
232
72
Neki komentatori ovog dela na primer Silvester Maurus
i Tricot smatraju da je, umesto termina nauka" trebalo staviti
uen".
73
233
107
Aristotelovo uenje silogizmima sa kontingentnim premi
sama mnogo je kritikovano, tokom vekova, zbog nepreciznosti, nedoslednosti i proizvoljnosti koje sadri ak i od Teofrastove
kole koja je u njega unela neke nebitne ispravke.
108
Preciznije reeno: silogizmi druge i tree figure svode se na
silogizme prve figure. A ovi poslednji kao to je jasno iz gl. 7
ovog dela svode se na Barbara i Celarent.
io9 Ovo vai kako za hipotetian tako i za kategorian silogizam.
110
Filozof svodi na tri figure sve silogizme koji direktno do
kazuju. U svakom silogizmu koji ima da zakljui A , srednji
termin treba da bude vezan za svaki od dva krajnja termina. Po
Aristotelu, srednji termin ima samo tri mogua poloaja koji tano
karakteriu tri figure. Prema tome, svaki silogizam ove vrste spada
nunim nainom u jednu od ovih figura.
Stagiranin je postavio i pravila nuna za postajanje silogizma
koji direktno dokazuje.
Prvo pravilo: da bi se dobio silogizam koji zakljuuje A ,
potrebna je nunim nainom premisa koja iskazuje jedan predikat
jednom subjektu. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 118, nap. 1.)
111
Drugo pravilo: premisa koja je nuna za postajanje silo
gizma mora biti drukija nego zakljuak; u protivnom sluaju dobija
se petitio principu (ibid., str. 118, nap. 2).
112
Tree pravilo: da bi se dobio zakljuak potrebne su bar dve
propozicije. Ako imamo samo propoziciju , a ako nije afirmi
rano ni jednom drugom terminu, niti je drugi kakav termin afir
miran ili A, nee se dobiti silogizam. (Ibid., str. 118, nap. 3.)
113
etvrto pravilo: dve premise koje su nune da se dobije
silogizam, treba da su rasporeene tako da je srednji termin vezan
za dva krajnja termina. (Ibid., str. 118119, nap. 4.)
114
Anal. prior., I, 425 b 32.
115
Treba pretpostaviti jedan srednji termin koji vezuje gornji
i donji termin.
116
Filozof utvruje nunost srednjeg termina, iz ijeg poloaja
proizlaze tri silogistike figure.
117
Mislilac svodi na tri figure silogizme koji se dokazuju
pomou logiki nemogueg. Iz njegovog izlaganja proizlazi da su ti
silogizmi u stvari silogizmi koji direktno dokazuju; prema tome, i
za njih vae pravila tri figure.
118
To jest komensurabilnost dijagonale.
1,9
Dokaz pomou logiki nemogueg samo je pojedinani sluaj
hipotetikog dokaza.
120
U ovoj glavi dokazano je da svaki silogizam mora imati
jednu afirmativnu premisu. A ranije Aristotel je ve utvrdio da dve
negativne ili dve partikularne premise ne daju zakljuak.
121
To znai: kad su obe premise univerzalne.
234
122
Partikularni zakljuak moe se izvesti ili iz dve univer
zalne premise (kao u Darapti), ili iz jedne univerzalne i jedne parti
kularne premise (u Darii). (Upor. Tricot, nav. delo, str. 125, nap. 2.)
123
Na primer: mogue i nemogue.
124
Ovde imamo sluaj kad je svaka premisa glavnog silo
gizma zakljuak jednog prosilogizma.
125
A i su zakljuci prosilogizama, a je zakljuak glavnog
silogizma.
126
Ovim se misli na polisilogizam ili sorites, u kome su ostali
nepomenuti srednji zakljuci. Ali tada je u pitanju sloen, a ne prost
silogizam, koji moe imati samo tri termina.
127
U ovoj silogistikoj figuri gornja univerzalna premisa jeste
celina u odnosu na partikularnu donju premisu.
128
Anal. prior., I, 23, 40 b 30.
120
Ako dokazuje E, koje je ve dokazano pomou AB, tada ili
imamo dva silogizma, ili jedan sloeni silogizam, sorites, ali ne
prost silogizam, koji na ovom mestu jedini dolazi u obzir.
130
Ako dokazuje premisa A ili premisa B, to je prosilogizam, a glavni silogizam ostaje AB iji je zakljuak E.
131
Ta propozicija jeste zakljuak koji treba dokazati.
132 Nova premisa dobijena je pomou konverzije, kad se druga
ili trea figura svedu na prvu.
133
Ibid., I, 1, 24 b 24.
134
Zakljuci prosilogizama jesu premise glavnog silogizma.
135 iz dve premise i tri termina,
Bie jedan zakljuak.
137
Ovo je sorites.
138
Termini A, i ine dve propozicije: AB i . Kad se
doda , dobijaju se etiri termina i tri propozicije. Prema tome,
pravilo je uvek isto.
139
U sloenim silogizmima premise su as parne, a termini
neparni, kao u prostim silogizmima, a as su premise neparne, a
termini parni. Time je istaknuta razlika izmeu sloenih i prostih
silogizama.
140
Ako postoje tri termina, pa im se doda etvrti, dobijaju
se dva nova zakljuka. Ako se doda peti termin, dobijaju se tri
nova zakljuka.
141
Tri termina A, i obrazuju dve propozicije: AB i
i jedan zakljuak: . Kad se tim terminima doda etvrti ,
dobijaju se tri propozicije: AB, i i dva nova zakljuka:
i .
142
Broj zakljuaka se poveava ukoliko pridolaze novi termini.
Utvrena je sledea formula koja izraava zakon ove progresije:
{ 1)
2
U navedenoj formuli oznaava broj propozicija.
235
236
237
187
U ovom sluaju bie dve negativne premise, koje ne mogu
dati zakljuak.
188
Srednji termin vezuje gornji i donji termin; on moe biti
samo jedan. Ako su, na primer, i razliiti ili kontrerno su
protni, bilo bi etiri termina, to se ne slae sa prirodom silogizma.
189
To su gornji i donji termin koji ulaze u zakljuak. Ono
to sleduje tim terminima, ono emu oni sleduju, kao i kvaliteti
kontrerno suprotni terminima isti su u obe vrste silogizama.
190 p0 Aristotelu, isti zakljuak dokazan je kako pomou
apsurda tako i neposredno, pomou istih termina, onih koji sle
duju i onih koji prethode, kao i pomou kontrerno suprotnih
kvaliteta. Zbog toga filozof svodi silogizam koji dokazuje pomou
apsurda na silogizam sa neposrednim dokazom iji su termini isti,
i to u Darii i Camestres. I obrnuto, isti silogizam sa neposrednim
dokazom u Camestres svodi se na silogizam sa dokazom pomou
apsurda.
Ovo dvostruko svoenje istih propozicija sa istim terminima pokazuje
osnovni identitet dve vrste silogizama. (Tricot, nav. delo, str. 152, nap. 3.)
i9i pocj predmetima istraivanja filozof podrazumeva gornji i donji
termin zakljuka.
192
Zakljuak je pogrean, kad je jedna od premisa pogrena.
les prelazei na ispitivanje, mislilac navodi da je jedna vrsta hipotetikih
silogizama svoenje na logiki nemogue. Kod hipotetinih silogizama
ispitivanje srednjeg termina vri se kao u kategorikim silogizmima samo
kod prvih treba razmatrati zame-njene, a ne prvobitne termine.
Aristotel nije dovoljno razvio teoriju hipotetikim silogizmima.
Stoiari su prvi dali potpunu teoriju njima.
194
To je drugi nain da se dobije univerzalni zakljuak u treoj figuri.
# i5 Kao gto je utvreno u De interpr. (12, 22 a 12) isto e vaiti i za nenunost, nemogunost itd.
196 Principi silogizma koji sleduju i koji prethode menjaju se, i te
promene zavise od toga da li je silogizam univerzalno-afirma-tivan, ili
univerzalno-negativan, ili partikularno-afirmativan, ili partikularno-negativan.
187
Pod principima Aristotel i ovde misli na principe koji sleduju i na one
koji prethode.
198
Aristotelovo gledite jeste da svaka umetnost i svaka
nauka imaju empirijsko poreklo.
199
vidi
jop>
pre svega
14
_ Tako je
fjIozof
jasno ^^
238
239
216
Hipotetiki silogizam, koji e postati kategorian kad mu
se premise transformiraju.
217
Iz onoga to sleduje jasno je da se prema poloaju sred
njeg termina u premisama odreuju figure silogizama.
218
Pri odreivanju figure treba da razmotrimo, sem srednjeg
termina, jo i zakljuak. Ako je zakljuak univerzalan, silogizam
spada u prvu figuru.
219
Znai da ne pravimo razliku izmeu univerzalnih i ne
odreenih termina.
220
U stvari, nema silogizma. Da bi se dobila prva figura,
trebalo bi uzeti univerzalno.
221
Drugim recima: ne postoji nikakav silogistiki zakljuak,
kao to ne postoji i nikakva nuna konkluzija.
222
Silogizam nije mogu, jer su termini neodreeni. Uz to,
AB ne moe se univerzalno uzeti, kao to to mora biti u prvoj
figuri, jer je pogreno rei da svaki Aristomen uvek postoji.
223
Razlika izmeu univerzalnog i neodreenog.
224
Silogizam je u modusu Celarent, koji ima gornju premisu
nunu, a donju asertoriku. Gornja i donja premisa su istinite, ali
je zakljuak pogrean.
225
Zabluda dolazi otuda to su termini apstraktni.
226
Drugim recima: ako se ne pretpostavi da bolestan ovek
moe da bude zdrav.
227
Nee se dobiti nuan ve samo kontingentan zakljuak, po
kome je samo mogue da nijedan ovek ne bude zdrav.
228
Silogizam je u modusu Cesare; njegova gornja premisa je
nuna, a donja kontingentna. Iako su premise istinite, zakljuak
je pogrean, jer su uzeti apstraktni, umesto konkretnih termina.
229
Ako se uzme silogizam u Darapti, sa dve kontingentne
premise, njegov zakljuak je pogrean. Kad se upotrebe, umesto
apstraktnih, odgovarajui konkretni termini, dobija se silogizam u
Darapti, sa istinitim zakljukom.
230
Zabluda bi upravo dolazila od nastojanja da se, u svim
silogizmima, srednji termin izrazi samo jednom reju.
231
Silogizam je u Barbara.
232
Upravo, nee biti srednjeg termina koji je izraen samo
jednom reju. Pri svemu tome, gornja premisa AB, kao svaka
definicija, moe se dokazati.
233
Upravo u istom padeu.
234
Silogizam je u Barbara. U gornjoj premisi gornji termin je u
nominativu; u donjoj premisi srednji termin je u dativu [u originalu u
genitivu], emu Aristotel kae: srednji termin nije afirmiran od
donjeg termina", mislei na pade. (Upor. Tricot, nav. delo, str. 173
174, nap. 1.)
240
235
Silogizam je u Barbara. Gornja premisa i zakljuak su
afirmativne propozicije, iji je subjekt u originalu u genitivu; samo
donja premisa ima subjekt u nominativu. (Ibid., nap. 2.)
236
Silogizam je u Barbara. Gornja i donja premisa imaju
subjekte [u originalu] u genitivu, a zakljuak je as u nominativu, as
u genitivu. (Ibid., nap. 4.)
237
Afirmaciju u pravilnom padeu ne sadre ni premise ni
zakljuak, poto su svi njihovi subjekti u genitivu [u originalu].
238
U sluajevima kad silogizmi imaju negativan zakljuak.
239
Aristotelova gledita nemogunosti kretanja, kretanja i
postajanja, izloena su u Phys. V, 2, 225 b 15. odnosima izmeu
zadovoljstva i kretanja valja videti Eth. Nicom., X, 4.
240
Primer u treoj silogistikoj figuri u kome je [u originalu]
upotrebijen dativ umesto genitiva.
241
Kad nisu u premisama, termini valja da se nalaze u nomi
nativu. Meutim, kad su u premisama, termini treba uvek da budu
u razliitim padeima kako to trae same propozicije.
243
ovome treba videti i Met., , 7, 1017 a 22.
243
Pridev: .
244
Imenica: .
245
Imenica
240
Imenica.
247
Pridev: .
248
Pridev.
249
To znai da nema univerzalnog zakljuka, i da uopte
nema zakljuka. Naime, gornja premisa AB mora, u prvoj figuri,
da bude univerzalna.
250
U ovom sluaju imamo univerzalnu gornju premisu. Za
kljuak je ili univerzalan u Barbara (ako je donja premisa univer
zalna), ili partikularan u Darii (ako je donja premisa par ti kulama).
231
Ni univerzalan, niti ma kakav drugi zakljuak ne moe se
izvesti kad je gornja premisa AB neodreena.
252
Radi toga da se dobije univerzalan zakljuak.
253
A je afirmirano svemu to se nalazi u ; je, prema
tome, afirmirano .
254
Upravo: nacrtane linije nemaju takve osobine.
255
Sloeni silogizmi sadre u sebi vie silogizama koji se, sem
soritesa, ne mogu svesti na istu figuru, nego svaki od njih mora da
bude sveden na svojstvenu figuru. Tako, u jednom sloenom silo
gizmu na primer, koji se sastoji iz glavnog silogizma i iz prosilogizma, moe se desiti da zakljuak glavnog silogizma ne moe
biti dokazan pomou iste figure kao zakljuak prosilogizma.
16 Organon
241
256
Univerzalno-afirmativan zakljuak dobija se samo u prvoj
figuri; u drugoj figuri nema afirmativnog, a u treoj nema uni
verzalnog zakljuka.
257
Taj postupak Aristotel je ranije objasnio (Anal. prior., I,
23, 41 a 21, i dalje).
258
Jasno je da je to logiki nemogue.
259
To je Aristotel propustio da protumai.
200
U sledeim svoenjima zakljuci treba da budu dokazani u vie
figura.
261
Afirmativan silogizam ne moe biti uzet u obzir. Naime,
druga figura ima samo negativne zakljuke.
262
Celarent je sveden na Cesare, i to prostom konverzijom
gornje i negativne premise. Ova svoenja navoena su po Tricot-u, koji je dao i opirnu egzemplifikaciju.
263 Ferio je sveden na Festino prostom konverzijom gornje
negativne premise.
264
Festino, ali ne Baroco.
265
Cesare je sveden na Celarent prostom konverzijom gornje
premise.
2 Gornja premisa moe da bude samo delimino konverti-rana:
poneko A je B". Ali tada su obe premise partikularne (I O), pa ne moe biti
silogizma.
287
Na prvu figuru Bocardo ne bi mogao biti sveden.
268 Trea silogistika figura ima samo partikularne silogizme,
pa zato svi partikularni silogizmi prve figure mogu biti svedeni
na nju.
269
Konverzijom donje negativne premise , Darii se svodi
na Datisi.
270
Ferio se svodi na Ferison, konverzijom donje premise.
271
Bocardo koji ima gornju premisu partikularno-negativnu.
272
Darapti se svodi na Darii, deliminom konverzijom donje
premise.
273
Datisi se svodi na Darii.
274
Disamis se svodi na Darii, na taj nain to se konvertiraju
donja premisa i zakljuak, i to se izvri transpozicija premisa.
275
Felapton se svodi na Ferio, deliminom konverzijom afirmativne donje premise.
27 Ferison se svodi na Ferio, prostom konverzijom donje premise.
277
Za Bocardo nema svoenja. Naime, kad bi donja premisa
bila konvertirana u partikularnu, ona bi dala dve partikularne
premise, iz kojih se ne bi mogao izvesti zakljuak.
278
Radi toga da se prva figura svede na treu, i trea na
prvu. Svoenje se vri konverzijom donje premise.
242
279
Od partikularnih silogizama druge figure, Festino moe da
bude sveden na treu figuru, a Bocardo ne moe.
280
Festino se svodi na Ferison prostom konverzijom gornje i
donje premise.
281
Svoenje nije mogue u Baroco.
282
Poto u drugoj figuri nema afirmativnog zakljuka, to su
negativni silogizmi.
283 Felapton ili Ferison svode se na Festino, prostom konver
zijom gornje premise i deliminom konverzijom donje premise.
284
U modusima Baroco i Bocardo.
285
Upravo, koji ne mogu biti svedeni iz druge u treu, i iz
tree u drugu figuru.
288
Aristotel je izlagao odreenim i neodreenim ili neobinim
terminima u De interp. gl. 3.
287
Ako je stavljeno, ne sleduje nunim nainom.
288
A prethodi , koje mu sleduje. Treba birati izmeu i
, ali A i su kontrerne suprotnosti; prema tome, ostaje .
289
ne prethodi uvek A; onome to ne postoji moe se
tvrditi , ali ne A.
290
A i su kontrerno suprotni.
291
i su kompatibilni.
292
Odnosi sa AB jesu isti, ako su, umesto neodreenim
terminima, propozicije i izraene negacijama. Primer za ovo
imamo kad se stave nejednako" ili ravo", umesto ne-jednako"
ili ne-dobro". U svakom sluaju, raspored termina i njihovi od
nosi nee se promeniti.
293
Upor. Anal. prior., I, 45. Negacija jednog odreenog
predikata nema isto znaenje koje ima afirmacija jednog neodre
enog predikata. Naime, negacija je istinita, a afirmacija je lana.
294
Jo jedan primer za razliku koja postoji izmeu negacije
jednog
odreenog
predikata
i
afirmacije
jednog
neodreenog
predikata.
295
Ima silogizama sa afirmativnim zakljukom koji se primenjuju na biti ne-beo", dok se drugi silogizmi sa negativnim
zakljukom primenjuju na ne biti beo". Te dve vrste silogizama
ne mogu se uzeti jedni umesto drugih.
298
Oba ova zakljuka su afirmativna. Oni se razlikuju samo po tome to
prvi ima odreeni predikat, dok drugi ima neodreeni predikat.
297
Ta tri modusa jesu Celarent u prvoj, i Cesare i Camestres
u drugoj figuri. Pomou ova tri modusa dokazuje se negativan
zakljuak sa odreenom gornjom premisom: nijedan ovek nije
muziar".
298 p0 Aristotelu, nemogue je da postoje dve negacije samo
za jednu afirmaciju.
I*
243
DRUGA KNJIGA
1
244
25
Silogizam je u Barbara; dve premise su delimino lane,
a zakljuak je istinit.
26
Silogizam je u Barbara; gornja premisa je potpuno lana,
donja je istinita, a zakljuak je laan.
27
Silogizam je u Celarent; gornja premisa potpuno je lana,
donja je istinita, a zakljuak je laan.
28
Silogizam je u Barbara; gornja premisa je delimino lana,
donja je istinita, a zakljuak je istinit.
29
Silogizam je u Celarent; gornja premisa je delimino lana,
donja je istinita, i zakljuak je istinit.
30
Silogizam je u Barbara; gornja premisa je istinita, donja je
potpuno lana, i zakljuak je istinit.
31
Silogizam je u Celarent; gornja premisa je istinita, donja je
potpuno lana, a zakljuak je istinit.
32
Silogizam je u Barbara; gornja premisa je istinita, donja
delimino lana, a zakljuak je istinit.
33
Silogizam je u Celarent; gornja premisa je istinita, donja
delimino lana, a zakljuak istinit.
34
Silogizam je u Darii; gornja premisa je potpuno lana,
donja je istinita, a zakljuak je istinit.
35
Silogizam je u Darii; gornja premisa je potpuno lana,
donja je istinita, a zakljuak je istinit.
36
Silogizam je u Darii; gornja premisa je delimino lana,
donja je istinita, a zakljuak je istinit.
37
Silogizam je u Ferio; gornja premisa je delimino lana,
donja je istinita, a zakljuak je istinit.
38
Silogizam je u Darii; gornja premisa je istinita, donja je
potpuno lana, a zakljuak je istinit.
39
Silogizam je u Ferio; gornja premisa je istinita, donja je
potpuno lana, a zakljuak je istinit.
40
Silogizam je u Darii; gornja premisa je delimino lana,
donja je lana, a zakljuak je istinit.
41
Silogizam je u Ferio; gornja premisa je delimino lana,
donja je lana, a zakljuak je istinit.
42
Silogizam je u Darii; gornja premisa je potpuno lana,
donja je lana, a zakljuak je istinit.
43
Silogizam je u Ferio; gornja premisa je potpuno lana,
donja je lana, a zakljuak je istinit.
44
Silogizam je u Camestres; dve premise su potpuno lane,
a zakljuak je istinit.
45
Silogizam e biti isti kao u Camestres, ali e postojati premetanje premisa i konverzija zakljuka.
46
Silogizam je u Camestres, sa jednom premisom potpuno
istinitom, a drugom potpuno lanom, i sa istinitim zakljukom.
245
47
Silogizam je u Cesare, sa negativnom premisom delimino
lanom, afirmativnom premisom potpuno istinitom, i sa istinitim
zakljukom.
48
Isti je sluaj i u modusu Camestres.
49
Silogizam je u Camestres; afirmativna premisa je deli
mino lana, negativna premisa je potpuno istinita, a zakljuak
je istinit.
50
Silogizam je u Camestres; dve premise su delimino lane,
a zakljuak je istinit.
51
Isti je sluaj u Cesare.
52
Silogizam je u Festino; gornja premisa je potpuno lana,
donja je istinita, a i zakljuak je istinit.
53
Isti je sluaj u Baroco.
54
Silogizam je u Festino; gornja premisa je istinita, donja je
lana a zakljuak je istinit.
55
Isti je sluaj u Baroco.
56
Silogizam je u Festino; dve premise su lane, a zakljuak
je istinit.
57
Isti je sluaj u Baroco.
58
Silogizam je u Darapti; dve premise su potpuno lane, a
zakljuak je istinit.
59
Isti je sluaj u modusu Felapton.
60
Silogizam je u Darapti; dve premise su delimino lane,
a zakljuak je istinit.
81
Isti je sluaj u modusu Felapton.
82
Silogizam je u modusu Felapton; gornja premisa je pot
puno lana, donja je istinita, a i zakljuak je istinit.
83
Silogizam je u modusu Felapton; gornja premisa je isti
nita, donja je potpuno lana, a zakljuak je istinit.
64
Silogizam je u Darapti; gornja premisa je potpuno lana, donja je
istinita, a zakljuak je istinit.
85
Isti je sluaj u Darapti; gornja premisa je istinita, donja je potpuno
lana, a zakljuak je istinit.
88
Silogizam je u Darapti; gornja premisa je delimino lana,
donja je istinita, a zakljuak je istinit.
67
Silogizam je u Darapti; gornja premisa je istinita, donja je
delimino lana, a zakljuak je istinit.
68
To jest kad gornji i donji termin promene mesta.
89
Silogizam je u modusu Felapton; gornja premisa je deli
mino lana, a donja je potpuno istinita.
70
Silogizam je u modusu Felapton; gornja premisa je isti
nita, donja je delimino lana, a zakljuak je istinit.
71
Znai da je ishod isti, i kad je univerzalna propozicija
potpuno lana, i kad je delimino lana. Ono to vai za Darapti,
vaie i za Datisi i Disamis.
246
72
247
96
Ako se uzmu zakljuak i gornja premisa, obe premise e
biti negativne.
97
U modusu Disamis.
98
U modusu Datisi.
99
Modus je Disamis.
100
Modus je Bocardo.
101
Modus je Ferison.
102
Dobie se dve negativne premise iz kojih se ne moe iz
vesti zakljuak.
los Navedena definicija primenjuje se, pre svega, na silogizme u modusu
Barbara. Konverzija je osobina silogizma kojom se, kad je dat jedan silogizam,
uzima kontradiktorna ili kontrerna suprotnost zakljuka i jedna od dve premise.
Iz tih elemenata obrazuje se novi silogizam, iji e zakljuak biti
kontradiktorna ili kontrerna suprotnost druge premise. (Upor. Tricot, nav. delo,
str. 245246, nap. 7.)
104
U Anal. prior., I, 46, dokazano je da laan zakljuak ne
moe biti izveden iz istinitih premisa. Poto se lanost zakljuka
stavlja na taj nain to se uzima njegova kontradiktorna ili kon
trerna suprotnost, i poto je jedna premisa istinita, potrebno je,
nunim nainom, da druga premisa koja ostaje bude lana. (Ibid.,
str. 246, nap. 1.)
105
Silogizam je u modusu Barbara.
10e
Konverzija pomou Camestres sastoji se u tome to se sauva gornja
premisa, a stavi se kontrerna suprotnost zakljuka, radi toga da bi se kontrerno
pobila donja premisa u Barbara.
107
Konverzija pomou modusa Felapton, pri kojoj se uzima
gornja premisa, kao i kontrerna suprotnost zakljuka, da bi se
kontradiktorno pobila gornja premisa u Barbara.
108
Silogizam je u modusu Celarent.
109
Konverzija se vri pomou modusa Cesare.
1U
> Konverzija se vri pomou modusa Darapti.
111
Modus je Barbara.
112
Konverzija pomou modusa Baroco sastoji se u tome to
se uzme gornja premisa i kontradiktorna suprotnost zakljuka, da
bi se kontradiktorno pobila donja premisa modusa Barbara.
115
Konverzija pomou modusa Bocardo sastoji se u tome to se uzme
kontradiktorna suprotnost zakljuka i donja premisa, da bi se kontradiktorno
pobila gornja premisa modusa Barbara.
114
Modus je Celarent.
115
Konverziji pomou modusa Ferison pribegava se da bi se
kontradiktorno pobila donja premisa u modusu Celarent.
116
Konverzija pomou modusa Disamis vri se da bi se po
bila gornja premisa.
248
117
Modus je Darii.
Konverzija pomou modusa Ferison vri se na taj nain
to se uzme kontradiktorna suprotnost zakljuka i zadri se donja
premisa, da bi se kontradiktorno pobila gornja premisa u Darii.
119
Pobijanje donje premise pomou Camestres.
120
Konverzija pomou modusa Baroco. Zadri se gornja
premisa i uzme se kontrerna suprotnost zakljuka, ali se ne pobija
donja premisa.
121
Silogizam je u Camestres.
122
Kontrerno pobijanje donje premise modusom Barbara,
kontradiktornim konvertiranjem zakljuka.
123
Kontradiktorno
pobijanje
premise
modusom
Felapton,
na taj nain to se zakljuak kontrerno konvertira.
124
Premisa AB bie kontradiktorno pobijena. Dobija se silo
gizam u modusu Ferison.
125
Zakljuak u modusu Darii jeste kontradiktorna suprotnost
donje premise u modusu Camestres.
126
Aristotel misli na promenu koja se odnosi na kvalitet
premisa; ove postaju i A u modusu Cesare.
127
Modus Festino.
128
Pobijanje donje premise modusom Celarent.
129
Pobijanje gornje premise modusom Disamis.
130
U tom sluaju modus je Baroco.
181
Modus je Darapti.
132
Gornja premisa ne moe se pobiti, ako se uzme kontrerna
suprotnost zakljuka. U tom sluaju, naime, dobijaju se premise:
Poneko nije A", i: Svako je B", iz kojih se ne moe
izvesti zakljuak.
133 Ni donja premisa ne moe se pobiti, jer se dobijaju pre
mise: Poneko nije A", i: Svako je A", iz kojih se ne
moe izvesti zakljuak.
134
Modusi su u Disamis i Datisi.
135
Za pobijanje donje premise u modusu Disamis dobijaju
se, kad se uzme kontrerna suprotnost zakljuka, premise: Poneko
nije A", i: Poneko je A" iz kojih se ne moe izvesti
zakljuak.
136
Za pobijanje gornje premise dobijaju se premise: Poneko
nije A", i: Svako je B", iz kojih se ne moe izvesti
zakljuak.
137
To je utvreno ranije u ovome delu {Anal. prior., I, 4, 26
a 1721, kao i u I, 5, 27 a 412.)
138
Modus Darapti. Pobijanje modusom Celarent gornje
premise vri se kad se uzme kontradiktorna suprotnost zakljuka.
139
Modusi su Disamis i Datisi. Modusom Ferio pobija se
gornja premisa u Datisi. Donja premisa pobija se modusom Cesare.
118
249
142
250
183
252
200
253
223
Oni pretpostavljaju ili da paralelne linije ne konvergiraju,
ili da su jednaki naspramni uglovi, koje sa njima ini transverzala,
to je, i jedno i drugo, posledica paralelnosti.
224
Petitio principu u prvoj silogistikoj figuri.
225
Izrazito mutan kraj ove glave govori petitio principu u
drugoj i treoj figuri.
226
Petitio principu u silogizmu sa afirmativnim zakljukom
moe biti samo u prvoj i u treoj figuri. Naime, druga figura ima
uvek negativan zakljuak.
227
Kad silogizam ima negativan zakljuak, petitio principu
postoji, ako su isti predikati negirani istom subjektu. U negativ
nim silogizmima petitio principu mora da bude samo u negativnoj
premisi, zbog toga to termini negativne premise nisu konvertibilni.
228
Vidi Top., VIII, 12.
229
U sluaju svoenja na logiki nemogue, zakljuak se dobija i pomou pretpostavke, i pomou negacije.
230
Pod Topikom Aristotel u stvari misli na De soph. eleneh.,
V, 167 b 2136. Filozof istie da je ovaj sluaj najlake razumeti.
Naime u njemu logiki nemogui zakljuak nema nikakve veze s
pretpostavkom, nego jedino zavisi od posrednih propozicija koje
obrazuju silogizam. Iz toga izlazi da se jednom sofizmom pripisuje
logina uzronost onom to nikako nije uzrok.
Zenonovom dokazu Aristotel govori u Phys., VI, 9, 239 b 10. (Vidi
Tricot, nav. delo, str. 200, nap. 2.)
231
Zakljuak je laan, ako je najmanje jedna premisa lana.
232
Kad su u pitanju prosilogizmi.
233
Anal. prior., II, 2, 53 b 1125.
234
Katasilogizam
je
protivan
silogizam. Takav silogizam
upravljen je protiv onoga koji dokazuje.
235 Upravo: kad protivnik trai premise jednog ili vie prosilogizama, a ne ukazuje na zakljuke koji e posluiti kao premise
glavnom silogizmu.
236
To jest zakljuak glavnog silogizma ne moe ostati skri
ven, poto
protivnik treba da dokae protivrenost teze.
237
To su u stvari premise prosilogizama iz kojih zakljuci
proizlaze nunim nainom.
288
Propozicije koje imaju jedan zajedniki termin.
239
Da bi se zbunio protivnik, navode se propozicije koje ne
lee jedna pored druge i nemaju zajedniki termin. Na taj nain
remeti se logiki red.
240
pobijanje koje je vrsta silogizma.
241
Aristotel hoe da kae da u svakom silogizmu zakljuak
moe biti izveden iz dve afirmativne, ili iz jedne afirmativne, a
druge negativne premise.
242
tome vidi De soph. eleneh., I, 1.
254
243
255
256
ETVRTI DEO
DRUGA ANALITIKA
!7 Organon
Knjiga prva
TEORIJA DOKAZA
Glava prva
[NUNOST SAZNANJA KOJA SU RANIJE POSTOJALA]
Svaka razumna nastava i svako uenje dolaze od saznanja koje je ranije postojalo. To se vidi jasno kad se
sve nauke posmatraju; na ovaj nain stiu se matematike
nauke, a isto tako i svaka od ostalih disciplina [vetina].
Isto je tako i sa dijalektikim obrazloavanjima [raspravljanjima, djsputacijama], pa bilo da se ona vre pomou silogizama ili pomou indukcije.Naime, na oba
naina proizvode ona nastavu pomou ve ranije saznatog
[pomou znanja koja ve ranije postoje], i to u prvom
sluaju uzimaju se premise kao da ih protivnik podrazumeva, a u drugom sluaju opte [univerzalno] se potvruje
iz oevidnosti pojedinanog [partikularnog]. Na isti nain
retorski argumenti ubeuju ili primerima, dakle indukcijom, ili entimemima,1 to je silogizam [dakle silogistikim
putem].
Svako prethodno saznanje mora biti dobijeno na dva
naina; na prvi [nain] mora se pretpostaviti da stvar
postoji, a na drugi se mora razumeti ta je ono to je imenom [terminom] oznaeno. A katkad, opet, moraju se oba
naina uzeti u obzir [znaenje imena ili termina i postojanje stvari]. A rei da je za svaku stvar istinito ili potvrivanje ili odricanje znai pretpostaviti da stvar postoji. S
druge strane, mi za trougao pretpostavljamo da znai
17*
259
18 Organon
273
274
275
Glava osma
[IZ UNIVERZALNIH PREMISA PROIZLAZI VEAN
ZAKLJUAK]
276
289
291
293
Dakle, jasno je, isto tako, da, ako jedno ulo nedostaje,
tada, nunim nainom, nedostaje i jedna nauka, koju je
nemogue stei.40 Naime, mi uimo ili pomou indukcije ili
pomou dokazivanja [demonstracije]. Ali dokazivanje se
izvodi iz opteg [iz univerzalnih principa], a indukcija iz
pojedinanih sluajeva. Ali nemogue je stei saznanje opteg
drukije nego putem indukcije, poto ak i ono to se naziva
ishodima apstrakcije moe biti pristupano samo pomou
indukcije, preciznije reeno time to svakom rodu, prema
prirodi svojstvenoj svakom od njih, pripadaju izvesne osobine
koje se mogu prouavati kao odvojene, ak i kad u stvari nisu
odvojene. Ali nemogue je baviti se indukcijom, ako se nema
ulo [ako se nema senzacija]. Jer, na pojedinane sluajeve
primenjuje se senzacija. A za pojedinane sluajeve ne moe
postojati nauka, jer se ona ne moe dobiti ni iz opteg bez
indukcije, niti indukcijom bez senzacije.
Glava d e v e t n a e s t a
[DA LI SU PRINCIPI DOKAZIVANJA KONANI ILI
BESKONANI PO BROJU]
296
druga
akcidencija nije nikad supstrat. Zaista, mi nikako ne postavljamo meu odredbe ove vrste jednu stvar, koja, ne budui
neto drugo nego ona sama, nosi oznaku koju nosj; nego
kaemo da je ona afirmirana od subjekta drugog nego to je
ona sama, kao i da ti atributi mogu biti razliiti prema
razliitim subjektima.
Dakle, nee moi bez kraja ni navie ni nanie jedno
[samo jedan predikat] drugome [samo jednom subjektu] da
bude tvreno [afirmirano]. Jer subjekata ije su akcidencije
afirmirane, ima onoliko koliko ima sastavnih de-lova svake
individualne supstancije, a ti delovi nisu po broju beskrajni.53 A
red navie obuhvata i sastavne delove [svake individualne
supstancije] i akcidencije. U stvari, ni jedni ni drugi nisu
beskrajni po broju.54 Nuno je, prema tome, da postoji jedan
prvi subjekt kome neto prvo biva tvreno [kome se pridaje
prvi atribut], a ovome neto drugo [i da postoji drugi atribut
kome se prvi pridaje], i taj red mora se zaustaviti, i mora
postojati neto to vie ne biva tvreno drugom, kao
ranijem, i emu nije vie tvreno drugo, kao ranije [taj red
mora se zaustaviti jednim atributom koji nije vie pridavan
nekom ranijem terminu, i kome nijedan raniji termin nije pridavan].55
Ovo je jedan nain kojim moe da se dokae ono to smo
rekli. A postoji i drugi nain, poto se dokazivanje tie stvari
kojima su pridati raniji predikati, i poto se, prema stavovima
koji se daju dokazati, ovek ne moe bolje odnositi nego tako
da ih zna.56 Ali nemogue je znati te stavove bez dokazivanja.
A poto je zakljuak poznat samo iz premisa, onda, ako ove ne
znamo, niti ih moemo poznavati na neki nain koji je bolji od
znanja na osnovu dokaza, neemo poznavati ni zakljuke to iz
njih proizlaze. Ako se pretpostavi da je mogue neto saznati
apsolutno pomou dokazivanja, a ne na osnovu postulata i
pretpostavaka, nuno je da posredni termini budu
ogranieni po broju. Jer, kad oni ne bi bili ogranieni, nego kad
bi postojao uvek jedan termin vii od po-slednjeg termina,
onda bi za sve postojao dokaz [onda bi se
303
304
Glava dvadeset t r e a
[KOROLARIJE]
305
Glava dvadeset e t v r t a
[PREIMUSTVO UNIVERZALNOG DOKAZA]
Ali poto je dokaz univerzalan ili partikularan, afirmativan ili negativan, javlja se pitanje koji je od njih bolji. Isto
pitanje javlja se i povodom takozvanog direktnog dokaza i
povodom dokaza koji se sastoji u svoenju na nemogue.
Ispitajmo prvo univerzalni i partikularni dokaz. Kad na njih
jednom budemo bacili svetlost, govoriemo takozvanom
direktnom dokazu i dokazu koji vodi nemoguem.
20*
307
310
pojmovi istovremeno poveavaju. Prema tome, opti [univerzalni] dokaz je bolji, zato to je on dokaz u viem stepenu
[zato to on vie dokazuje].
Dokaz kojim upoznajemo jednu stvar, a i druga, treba
pretpostaviti onom kojim upoznajemo samo jednu stvar. Dakle,
onaj ko ima opti [univerzalni] dokaz, zna i pojedinano, dok
onaj ko zna pojedinano, ne zna opte. Prema tome, i iz ovoga
razloga, treba pretpostaviti opti dokaz.
Poslednji argument sastoji se u sledeem. Opte se moe
bolje dokazati, zato to se ono dokazuje pomou srednjeg
termina koji blie stoji principu. Ali njemu najblie stoji
neposredna premisa koja je [upravo] sam princip. Ako je sad
dokaz koji polazi od principa taniji nego onaj koji ne polazi
od principa, tada je i dokaz koji stoji blie principu taniji nego
dokaz koji od njega dalje stoji. Poto je opti dokaz tenje
vezan za svoj princip, opti dokaz je bolji. Ako, na primer,
treba dokazati A , pri emu su i srednji termini,
onda, poto je gornji termin, i dokaz koji se na njemu osniva
bie optiji.
Meutim, neki od ovih argumenata samo su dijalektiki.
Najjasniji dokaz vioj vrednosti opteg [univerzalnog] dokaza
sastoji se u sledeem. Ako od dve propozicije imamo raniju,
mi, na neki nain, znamo i onu koja je docnija, mi je
[upravo] imamo [znamo] potencijalno. Tako, kad se zna da je
zbir uglova svakog trougla jednak sa dva prava ugla, onda se
zna na neki nain da je i u rav-nokrakom trouglu zbir uglova
jednak sa dva prava ugla. To se, upravo, zna potencijalno, ak i
kad se zna da je ravno-kraka figura trougao. Ali ko ima [zna]
donju premisu, taj ne zna opte ni u kome smislu, ni
potencijalno, ni aktuelno.
Najzad, opti [univerzalni] dokaz je inteligibilan, dok se
partikularni dokaz svrava ulnim opaanjem.64
Glava d v a d e s e t peta
[VIA VREDNOST AFIRMATIVNOG DOKAZA]
Glava d v a d e s e t sedma
[USLOVI PREIMUSTVA JEDNE NAUKE]
d e v e t a [O
MNOGOSTRUKOSTI DOKAZA]
315
319
21 Organon
321
Druga knjiga
[TEORIJA DEFINICIJE I UZROKA]
Glava prva [RAZNE
VRSTE ISTRAIVANJA]
Ono o emu se pita jednako je po broju onome to se zna.
A postavljamo etiri vrste pitanja. Ona se odnose na injenicu,
na zato" [uzrok], na: da li stvar postoji, i na: ta je ona78.
Tako, kad se, obuhvatajui mnoinu termina, pitamo je li
jedna stvar ovakva ili onakva, da li se, na primer, sunce
pomrauje ili ne, tada istraujemo injenicu. Dokaz da je
tako jeste to mi prestajemo da pitamo, im utvrdimo da se
sunce pomrauje. A ako od poetka znamo da se sunce
pomrauje, mi to vie ne ispitujemo.
Ali, kad poznajemo injenicu, mi traimo uzrok; na
primer, ako znamo da se sunce pomrauje i da se zemlja trese,
mi pitamo zato se sunce pomrauje ili zato se zemlja trese.
Takva su pitanja koja postavljamo sebi kad obuhva-tamo
mnoinu termina. Ali ima sluajeva kad postavljamo sebi
pitanje na drugi nain. Tako, na primer, da li ken-taur ili Bog
postoji ili ne postoji"? Izraz: da li postoji ili ne postoji",
uzmimo u apsolutnom smislu, a ne kao kad se kae: Da li je
subjekt beo ili nije." A kad smo saznali da stvar postoji, mi
pitamo ta je ona, na primer: ta je Bog", ili ta je ovek"?
21
323
Glava druga
[SVAKO ISTRAIVANJE SVODI SE NA
ISTRAIVANJE SREDNJEG TERMINA]
327
Glava e t v r t a
[NE POSTOJI DOKAZ SUTINE]
328
335
Izvesne stvari imaju uzrok drugi nego one same [to su],
dok uzrok nekih drugih stvari nije razliit od njih samih. Otuda
je oevidno da i meu sutinama ima onih koje su neposredne i
koje su principi; za te sutine treba pretpostavljati ne samo da
postoje, nego i ono to su, ili ih treba uiniti jasnim na neki
drugi nain. To je upravo ono to ini aritmetiar, poto on, u
isto vreme, pretpostavlja i ta je jedinica, i da ona postoji.
Meutim, stvari koje imaju srednji termin, upravo uzrok drugi
nego to je njihova bitnost, mogue je, kao to smo kazali,
uiniti jasnim pomou dokaza, ali time ne moe biti dokazana
njihova sutina.
336
Glava d e s e t a
[RAZNE VRSTE DEFINICIJA]
337
339
349
tako oevidno da se u definiciji ne treba sluiti ni metaforama, ni metafornim izrazima, sem ako ne bi trebalo
da i dijalektika upotrebljava metafore.
Glava e t r n a e s t a
[ODREIVANJE RODA]
oznai kost sipe, riblja kost i kost. Meutim sve ove stvari
imaju atribute koji im pripadaju, kao da su samo od jedne
prirode te vrste [od jedne koane prirode].
Glava p e t n a e s t a [O IDENTITETU
SREDNJEGA TERMINA ZA VIE PITANJA]
353
355
ieste ili nije iste vrste kao saznanje demonstrativne nauke Ikoje
se osniva na zakljucima]; i da li postoji ili ne postoji nauka u
svakom od ovih sluajeva [u sluaju zakljuaka i u sluaju
principa]. [Sem toga, mogu se postaviti pitanja:] da li nauka
postoji samo za konkluzije, dok bi za principe postojala jedna
razliita vrsta saznanja; i da li sposobnosti kojima saznajemo
principe nisu uroene nego steene, ili su uroene, ali mi prvo
ne znamo za njihovo prisustvo u nama.
Ali kad bismo mi sticali principe na poslednji na
in ___ to bi bilo besmisleno. Jer, iz toga bi izlazilo da
mi imamo znanja, koja bi bila jo tanija nego ona steena
pomou dokaza, ali da ne znamo za njihovo prisustvo u
nama. A ako ih stiemo, a nemamo ih ranije,
___kako ih moemo saznati i nauiti, ako ne poemo od
ranijeg znanja. To je nemogue, kao to smo naznaili i u
uenju dokazu.
Jasno je, dakle, da mi ne moemo imati uroeno znanje
principa, i da se, isto tako, principi ne mogu obrazovati u nama,
ako njima nemamo nikakvo znanje, niti kakvu sposobnost za
njih. Zbog toga mi, nunim nainom, moramo imati neku mo
da ih steknemo, ali ne takvu mo koja bi tanou nadmaavala
samo znanje principa.
Ta vrsta znanja izgleda da se nalazi kod svih ivotinja, jer
one imaju jednu uroenu mo razlikovanja koja se zove ulno
opaanje. Ali iako je ulno opaanje uroeno kod svih
ivotinja, kod izvesnih [viih ivotinja] traje ulni utisak, a kod
drugih [niih ivotinja] on ne traje. Tako ivotinje kod kojih
ulni utisak ne traje, ili nemaju nikakvo znanje izvan samoga
akta opaanja, ili upoznaju samo pomou ula predmete od
kojih utisak ne traje. Meutim, ivotinje, kod kojih ulni utisak
traje, zadravaju, posle ulnog opaanja, u dui ulni utisak.
Kad se uveaju [kad se mnogo puta ponavljaju] ti utisci
koji traju [ostaju], pojavljuje se jo jedna druga razlika-, naime,
kod jednih se iz trajanja ovih utisaka obrazuje pojam, a kod
drugih se takav pojam ne obrazuje. Tako Jz ulnog opaanja
proizlazi ono to nazivamo seanjem,
357
jeste ili nije iste vrste kao saznanje demonstrativne nauke [koje
se osniva na zakljucima]; i da li postoji ili ne postoji nauka u
svakom od ovih sluajeva [u sluaju zakljuaka i u sluaju
principa]. [Sem toga, mogu se postaviti pitanja:] da li nauka
postoji samo za konkluzije, dok bi za principe postojala jedna
razliita vrsta saznanja; i da li sposobnosti kojima saznajemo
principe nisu uroene nego steene, ili su uroene, ali mi prvo
ne znamo za njihovo prisustvo u nama.
Ali kad bismo mi sticali principe na poslednji nain, to
bi bilo besmisleno. Jer, iz toga bi izlazilo da mi imamo znanja,
koja bi bila jo tanija nego ona steena pomou dokaza,
ali da ne znamo za njihovo prisustvo u nama. A ako ih stiemo,
a nemamo ih ranije, kako ih moemo saznati i nauiti, ako
ne poemo od ranijeg znanja. To je nemogue, kao to smo
naznaili i u uenju dokazu.
Jasno je, dakle, da mi ne moemo imati uroeno znanje
principa, i da se, isto tako, principi ne mogu obrazovati u nama,
ako njima nemamo nikakvo znanje, niti kakvu sposobnost za
njih. Zbog toga mi, nunim nainom, moramo imati neku mo
da ih steknemo, ali ne takvu mo koja bi tanou nadmaavala
samo znanje principa.
Ta vrsta znanja izgleda da se nalazi kod svih ivotinja, jer
one imaju jednu uroenu mo razlikovanja koja se zove ulno
opaanje. Ali iako je ulno opaanje uroeno kod svih
ivotinja, kod izvesnih [viih ivotinja] traje ulni utisak, a kod
drugih [niih ivotinja] on ne traje. Tako ivotinje kod kojih
ulni utisak ne traje, ili nemaju nikakvo znanje izvan samoga
akta opaanja, ili upoznaju samo pomou ula predmete od
kojih utisak ne traje. Meutim, ivotinje, kod kojih ulni utisak
traje, zadravaju, posle ulnog opaanja, u dui ulni utisak.
Kad se uveaju [kad se mnogo puta ponavljaju] ti utisci
koji traju [ostaju], pojavljuje se jo jedna druga razlika; naime,
kod jednih se iz trajanja ovih utisaka obrazuje pojam, a kod
drugih se takav pojam ne obrazuje. Tako iz ulnog opaanja
proizlazi ono to nazivamo seanjem,
357
NAPOMENE
PRVA KNJIGA
1
Entimem () skraeni zakljuak u kome se jedna
premisa izostavlja.
2
To znanje, vie nego znanje osnovano na dokazu, jeste za
Aristotela intuicija koju proizvodi.
3
Filozof iz Stagire ui da je princip nauke definicija njenog
objekta koju daje .
4
propria, svojstvene odredbe jedne stvari.
5
Upor. Anal. prior., II, 57.
6
Naziv: kvadratni broj () i pravougaoni broj () potiu od pitagorovaca.
7
To jest: jasno je da svi opti atributi nunim nainom pripa
daju njihovim subjektima.
8
Pravi smisao ove reenice jeste da je opti onaj atribut koji
pripada svakom subjektu po sebi.
9
Konvertibilnost pretvorljivost, preobratljivost.
10
Ovim Aristotel misli na problem udvajanja kocke, koji je
nazvan delski problem.
11
Megariar Brizon, uenik Pironov, nije uspeo u svom poku
aju da ostvari kvadraturu kruga.
12
Aristotel pravi razliku izmeu niih nauka, iji su predmet
iskljuivo injenice, i viih nauka, koje ispituju uzroke. U nie nauke
ubraja harmoniku i optiku, a u vie aritmetiku i geometriju.
13
.
14
Tricot smatra da su ove konkluzije uzete kao premise, za
razliku od aksioma, koje imaju samo regulativnu ulogu. (Aristote,
Organon IV, Les seconds analytiques, Nouvelle traduction par
J. Tricot. Bibliotheque des textes philosophiques, page 56, note 1.)
15
Zbog toga aritmetika izreno pretpostavlja postojanje broja,
dok fizika smatra da je nepotrebno pretpostavljati da hladno i toplo
postoje. (Upor. ibid., nap. 5.)
360
361
30
Matematika se bavi formama, apstrahujui od svih mate
rijalnih predmeta koji se mogu ulno opaziti.
31
Matematika posmatra, dodue, materijalne forme, jer se
prostorna veliina nalazi u materiji i na njoj, ali je ne posmatra ukoli
ko su one materijalne ..." Aristoteles Lehre von Beweis oder zweite
Analytik, ubersetzt von Eug. Rolfes, Leipzig 1922, S. 122, Anm. 77.
32
Lekar zna na osnovu iskustva, a geometar zna apriorno da se
okrugla rana tee leci nego rana drugog oblika a istog obima, jer se
ivice prve rane tee zatvaraju, zbog veeg rastojanja izmeu njih.
33
To jest, dobie se silogistika figura Camestres:
Svako A je ;
Nijedno nije ;
Nijedno nije A.
34
Dobie se silogistika figura Celarent (subjekt je u , a
atribut A nije u ):
Nijedno nije A;
Svako je ;
Nijedno nije A.
35
Ovde je ukazano na to da krajnji pojmovi mogu pripadati
razliitim vrstama.
36
Na taj nain dobija se silogizam u Celarent, jer donja pre
misa koja sadri B, treba da bude afirmativna.
37
Ako je gornja premisa negativna, dobija se silogizam u Cesare, a ako je donja premisa negativna, dobija se silogizam u Camestres.
38
U drugoj figuri nema nikakvog afirmativnog, a u treoj
nikakvog univerzalnog zakljuka.
39
Filozof na ovom mestu uzima u pretres pogrene zakljuke
koji su afirmativni, i to u prvoj silogistikoj figuri Barbara. Pri
tome pretpostavlja da su odgovarajue negativne konkluzije istinite.
40
Aristotel ui da svako saznanje proizlazi iz dokazivanja ili
iz indukcije. A indukcija proistie iz opaanja pojedinanih stvari;
ona pribavlja principe dokazivanju. Tako, u krajnjoj liniji, za Ari
stotela svako saznanje proizlazi iz ula. Ako jedno ulo nedostaje,
odgovarajua nauka je nemogua, jer nema senzacija na osnovu
kojih bi se dolo do principa. Time je jasno formulisano da
bez ula nema ni zakljuivanja ni indukcije. (Upor. Tricot, nav.
delo, str. 9596, nap. 5.) Naime Aristotel smatra da se samo induk
cijom dolazi do optih pojmova. Ovako shvatanje suprotno je
doktrinama pitagorovaca i Platona, po kojima apstraktni pojmovi
postoje nezavisno od ulnih predmeta.
41
Taj nain sastoji se u tome da se uzmu dve afirmativne
premise za afirmativni silogizam, a jedna afirmativna i jedna ne
gativna premisa za negativni silogizam.
362
Upor. Categ. 4.
4 I na ovom mestu, gde je re uzajamnom akcidentalnom
pridavanju predikata, Aristotel ne proputa priliku da pokae svoje
neslaganje sa Platonovom teorijom ideja.
50
Ovo pridavanje nije supstancijelno, nego je akcidentalno.
51
Aristotel ovim utvruje da je red predikata navie nuno
brojno ogranien, poto svaki predikat spada u jednu kategoriju.
S druge strane, i broj predikata u svakoj od kategorija mora biti
ogranien. Najzad, i broj kategorija je konaan.
52
Celokupno sledee mutno izlaganje supstancijelnim i
akcidentalnim predikatima treba da uini reljefnijim Aristotelovo
uenje da su konani i red predikata navie i red predikata nanie.
53
Poto su subjekti jednaki po broju sastavnim delovima sva
ke supstancije, za koje je ve dokazano da ne mogu biti beskrajni
po broju, izlazi da red subjekata nanie mora biti konaan.
54
Poto ni supstancijelni ni akcidentalni predikati nisu bes
krajni po broju, i red atributa koji ide navie mora biti konaan.
55
Ovom nejasno formulisanom reenicom Aristotel nastoji da
dokae da su ograniene brojem kako krajnje tako i srednje premise.
56
Za Aristotela saznanje na osnovu intuicije nusa nadmono
je znanju na osnovu dokazivanja.
57
Drugim recima: poto mi njima nemamo intuiciju.
58
A ako nema definicije, nema ni nauke.
59
Ako su spoljni termini ogranieni po broju, posrednih
termina ne moe biti beskrajno mnogo. Uopte, posredni termini
izmeu jednog odreenog subjekta i jednog odreenog atributa
moraju biti ogranieni po broju.
* Dijalektiki dokaz primenjuje se na svaki silogizam, a analitiki dokaz samo na demonstrativan silogizam.
363
61
Dokazivanje je mogue samo ako postoji srednji termin.
Stavovi u kojima nema srednjeg termina ne mogu se dokazati. Ti
stavovi su, po Aristotelu, elementi i principi dokazivanja.
62
Drugim recima: kao to postoje pozitivne neposredne pre
mise, tako postoje i negativne.
63
Ovo Aristotel tvrdi shodno svom shvatanju da jedinica mere
za razne stvari varira svojom materijom, ali ne svojom formom
koja je jedna.
64
Aristotel smatra da intuicija nusa saznaje opte i svrava se
optim. Meutim, partikularan dokaz svrava se senzacijom. Poto
nus ima veu vrednost nego ula, i univerzalni dokaz mora stajati
nad partikularnim dokazom.
65
Upor. drugi argument u Anal. prior. knj. I, gl. 7.
66
svoenju na nemogue upor. Anal. prior. knj. I, gl. 5
(27 a 15).
67
Aristotel utvruje da su prostije, apstraktnije i tanije nauke
osnovane na manje principa od onih koje su osnovane na principima
to proizlaze iz dodavanja". U prvu grupu ubraja aritmetiku, a u
drugu geometriju koja prouavanju brojeva dodaje prouavanje
prostornih veliina.
68
Ovim se verovatno misli na Protagoru.
69
Da bi se upoznao uzrok jedne pojave potrebno je, na osnovu
optih pojmova, doi do dokaza tome uzroku.
70
upotrebljeno je na ovom mestu u smislu intuicije
nusa koja saznaje opte u pojedinanom.
71
Sledei dokaz je analitiki.
72
Svaka nauka ima za predmet jednu odreenu vrstu bia
kojima pripadaju izvesni svojstveni atributi. Dokaz trai premise
koje sadre vrstu i njene osobine, kao i aksiome koje igraju ulogu
regulativnih principa." (Tricot. nav. delo, str. 151, nap. 5.) Poto su
vrste bia razliite, moraju biti razliiti i njihovi principi. I ovim je
potvreno da se svi istiniti zakljuci ne osnivaju na istim principima.
73
Tricot prevodi raun, a Kirchmann logika.
74
Prema ovom izlaganju izlazilo bi da principi nisu ni potpuno
isti, ni potpuno razliiti, nego da su oni isti po vrsti, a razliiti po
rodu.
75
Po ovom dokazu, principi raznih nauka ne mogu pripadati
jednoj vrsti, nego oni pripadaju razliitim vrstama.
76
Sem u shvatanju neposrednih premisa, nauka koja se ne
moe dokazati sastoji se i u saznanju optih pojmova.
DRUGA KNJIGA
77
364
365
93
366
123
U glavi 19 dat je izvod sadrine obe Analitike.
124
Prva analitika raspravlja silogizmu, a Druga analitika
dokazu. U Drugoj analitici (I, 2,3) utvrena je identinost demon
strativne nauke i dokaza. Principi su najvii stavovi, koji se mogu
dokazati, pojedinih nauka i umetnosti.
U prvoj knjizi Druge analitike Aristotel je utvrdio koje su vrste
premise ili principi iz kojih se, pomou zakljuaka, dobija nauka;
druga knjiga istoga dela pokazuje nain kako se oni nalaze. Ali sa
principima ne moe se ii u beskonanost, nego mora doi do prvih,
neposrednih principa, koji se ne daju dokazati iz principa
odgovarajue nauke. Ova glava govori tome kako se saznaju ti
prvi i neposredni principi. (Upor. Eug. Rolfes, nav. delo, str. 157
158, nap. 90.)
367
125
Za Stagiranina, pojmovi su nepomini; oni postaju na taj
nain to se u dui zaustavlja i umiruje ono to je zajedniko u vie
razliitih predstava. A misao je akt koji se nalazi izvan postajanja
i kretanja.
126
Tri su stupnja kroz koja ulno opaanje mora da proe
da bi pripremilo saznanje principa. Prvi stupanj je pamenje, koje
filozof svodi na trajanje senzacije. Drugi stupanj je iskustvo, koje
priprema polaznu taku za stvaranje univerzalnog pojma, dok
je trei stupanj pojam, koji sadri ono to je opte u mnoini poje
dinanih stvari. Pojam je princip umetnosti, kad se odnosi na bia
koja postaju i nestaju. Meutim, pojam je princip nauke, kad se
odnosi na saznanje realnosti.
127
Aristotel pretpostavlja da dua ima prirodu koja saznaje,
i koja, snagom to u njoj postoji, materijal ulnog opaanja podie
do univerzalnog. Tako se opte sadri u predmetu opaanja.
128
U Drugoj analitici (II, 13, 97 b 7) Aristotel tvrdi da je uni
verzalno prerada pojedinanog.
129
Prvi opti pojmovi" su opti pojmovi rodova, preko kojih
i pomou kojih se dolazi do jo optijih pojmova.
130
Indukcija je metoda zakljuivanja koja od posebnog ide
optem.
131
Ovim je utvreno da ne postoji nauka principima. Isto
tako, principi ne mogu potpadati pod miljenje ili pod zakljuivanje,
jer su oba podloni zabludi; meutim principi su istinitiji i pouzda
niji nego sve drugo. Aristotel stavlja principe pod intuiciju (),
koja je princip nauke ukoliko saznaje njene principe.
PETI DEO
TOPIKA
24 Organon
K n j i g a prva
Cilj ove rasprave je da nae metodu koja nas osposobljava da iz verovatnih premisa izvodimo zakljuke
svakom postavljenom problemu, a kad sami treba da
odgovaramo na dokaz da izbegavamo da kaemo neto
to mu je suprotno.
Dakle, treba, pre svega, da objasnimo ta je silogizam
i koje su njegove razne vrste, da bismo shvatili ta je
dijalektiki silogizam. Jer dijalektiki silogizam bie
predmet naeg istraivanja u ovoj raspravi.
Silogizam1 je govor u kome, kad se izvesne stvari
pretpostave, druga jedna stvar, razliita od njih, proizlazi
nunim nainom, na osnovu pretpostavljenih stvari.
Dokaz2 se dobija kad silogizam postaje iz istinitih i
prvih premisa, ili iz premisa koje su takve da samo saznanje koje njima imamo proistie iz prvih i istinitih
premisa. Dijalektiki je onaj silogizam koji zakljuuje
na osnovu verovatnih premisa.
Istiniti i prvi jesu stavovi koji dobijaju svoju
izvesnost, ne od drugih stavova, nego sami od sebe. Jer, ne
treba pitati za uzrok principa nauka nego svaki od tih
374
je li ili nije ivotinja koja hoda i koja ima dve noge definicija
oveka"? i: je li ili nije ivotinja vrsta oveka"? to je
problem. A isto je i za drugo [za druge pojmove]. Iz ovoga
prirodno izlazi da su problemi i propozicije jednaki po broju.
Naime, od svake propozicije moe se nainiti problem [i
obratno] kad se promeni njena forma.
Glava peta
[OBJANJENJE ETIRI DIJALEKTIKA ELEMENTA]
Sad treba da kaemo ta je definicija, ta svojstvenost, ta
vrsta i ta akcidencija.
Definicija je govor koji oznaava bitnost stvari. Ona se
moe izraziti u obliku bilo govora koji dolazi na mesto jedne
reci, bilo govora koji dolazi na mesto jednog govora. Jer,
izvesne stvari, izraene govorom, mogu da budu i definisane.5
Ali kad se, na koji bilo nain, stvar koju treba definisati
izrazi samo jednom reju, oevidno je da to ne znai dati
definiciju stvari, poto je definicija uvek izvestan govor.
Osobinu definicije ima na primer reenica: Ono to je
pristojno jeste etiki dobro." Isto vai i za pitanje: Da li su
ulno opaanje i nauka jedno isto ili su razliiti?" Jer, u
definicijama najvea tekoa postoji oko raspravljanja pitanja
istovetnosti [identitetu] ili razlici. Zato emo pridati osobinu
definicije [upravo osobinu onoga to defi-nie ili to slui ili
to pripada definiciji] uopte svemu to spada u isti red
istraivanja kao definicije. Da sve to smo sad naveli ima tu
osobinu jasno je po sebi. Ako smo sposobni da u
raspravljanju utvrdimo da su dve stvari istovetne [identine] ili
razliite, na isti nain biemo sposobni da naemo obilno
dokaza u pogledu definicija. Tako, ako smo pokazali da stvari
nisu istovetne, unitili smo definiciju. Ono to je sad reeno ne
daje se konvertirati. fer, da bi se postavila definicija, nije
dovoljno dokazati istovetnost dve stvari; meutim, da bi se
unitila definicija, dovoljno je dokazati da ta istovetnost ne
postoji.
375
Glava sedma
[RAZNE VRSTE IDENTITETA]
379
Glava osma
[RAZLIITI DOKAZI ZA ONO TO SE MOE PRIDATI]
381
Glava dvanaesta
[DIJALEKTIKO ZAKLJUIVANJE I
DIJALEKTIKA INDUKCIJA]
Organon
385
387
nisu iste takve razlike [boja]. I tako izlazi da je boja homonimna [dvosmislena] re. Naime iste stvari imaju iste
razlike.
Dalje, poto rod nije razlika ni od ega, treba razmotriti je
li od znaenja obeleenih istom reci jedno rod, a drugo
[specifina] razlika26, kao, na primer, izraz ,,beo" [ jasan"] koji,
kad se primeni na telo, jeste rod boje, a kad se primeni na glas,
jeste razlika. Jer glas se razlikuje od glasa time to je jasan.
Glava e s n a e s t a
[ISTRAIVANJE RAZLIKA]
Glava sedamnaesta
[ISTRAIVANJE SLINOSTI]
Knjiga druga
[ZAJEDNIKA MESTA AKCIDENCIJE]
Glava prva [OPTE
NAPOMENE]
Jedni problemi su univerzalni [opti], a drugi su partikularni [pojedinani]. Univerzalni su, na primer [problemi]:
svako zadovoljstvo je dobro", i: nijedno zadovoljstvo nije
dobro". A partikularni su, na primer [problemi]: poneko
zadovoljstvo je dobro", i: poneko zadovoljstvo nije dobro".
Ovim dvema vrstama problema zajednika su mesta koja
slue tome da utvrde ili da pobiju univerzalno. Ako smo
dokazali da neto svakom pripada, mi smo isto tako dokazali
da to i ponekom pripada. A ako smo dokazali da neto
nijednom ne pripada, mi smo, isto tako, dokazali da to i
ponekom ne pripada.
Pre svega, treba da govorimo mestima koja slue tome
da pobijaju univerzalnu propoziciju, zato to su takva mesta
zajednika univerzalnim i partikularnim problemima, kao i
zato to kad sagovornik stavi pre afirmativne nego negativne
teze, oni koji dokazuju stavljaju sebi u zadatak da ih pobijaju.
Ali, vrlo je teko konvertirati svojstveni naziv izveden iz
akcidencije. Jer, jedino u sluaju akcidencija jedna stvar moe
vaiti samo na izvestan nain, a ne uopte. Nunim nainom su
konvertibilni nazivi izvedeni iz definicije, iz onoga to je
svojstveno i iz vrste. Tako, na primer,
397
ako je ivotinja koja hoda nogama i koja ima dve noge atribut
nekog subjekta, bie istinito kazati, poto se izvri konverzija, da
je taj subjekt ivotinja koja hoda nogama i koja ima dve noge.
Isto je tako i kad se naziv izvede iz vrste. Naime, ako je biti
ivotinja" atribut nekog subjekta taj subjekt je ivotinja. Isto vai
i kad je re onome to je svojstveno. Naime, ako biti sposoban
za gramatiku" pripada nekom subjektu, taj subjekt e biti
sposoban za gramatiku [da naui gramatiku]. Nijedan od ovih
predikata ne moe pripadati ili ne pripadati subjektu u izvesnom
smislu [relativno], nego mu moe samo apsolutno pripadati, ili ne
pripadati. Meutim, kad su u pitanju akci-dencije, nita ne stoji na
putu da jedan atribut kao belina ili pravinost pripada stvari
u izvesnom smislu, tako da nije dovoljno dokazati [pri
raspravljanju] da je belina ili pravinost jedan ovekov atribut, da
bi se dokazalo da je ovek beo ili pravian. Jer postoji sumnja
tome, i moe se rei da je ovek beo ili pravian samo u izvesnom
smislu. Tako nema nunim nainom konverzije
za akcidencije.
Ali treba odrediti i pogreke u problemima. One su
dvojake, ili se sastoje u pogrenom tvrenju, ili u tome to
se neki izraz ne uzima u uobiajenom smislu. Gree oni koji
neto pogreno tvrde, i koji kau da jednoj stvari pripada ono
to joj ne pripada; a oni koji nazivaju stvari tuim imenima
kao, na primer [koji nazivaju] platan ovekom odstupaju od
uobiajenog smisla jednog naziva.
Glava d r u g a
[MESTA]
398
400
Organon
401
26
403
Glava e t v r t a
[DRUGA MESTA]
407
Glava osma
[DRUGA MESTA]
Moe se izvesti dokaz iz vie" i manje", a i iz slinog" na onoliko naina kao to smo rekli. A moe se izvesti dokaz i na osnovu dodavanja.
Ako jedna stvar, dodata drugoj, ini tu drugu stvar
dobrom ili belom, mada ova ranije nije bila ni dobra, ni
bela, dodata stvar e biti dobra ili bela, i imae osobinu
koju e preneti na celinu. Dalje, ako dodavanje neega
jednom predmetu pojaava osobinu koju je ovaj ve imao, i
dodata stvar e imati tu osobinu. Isto vai i za druge
predikate.
Ovo mesto ne moe se primeniti na sve sluajeve
nego samo na one gde mogu da se vre uveavanja u smislu
mesta vie". Ali, ovo mesto se ne daje konvertirati, tako
da bi moglo postati korisno i za pobijanje. Jer, ako ono
to je dodato ne ini drugu stvar dobrom, iz toga jo ne
proizlazi da ono to je dodato nije samo dobro. Jer, dobro,
kad se doda zlu, ne ini celinu nunim nainom dobrom,
kao to ni belo, kad se doda crnom, ne ini celinu nunim
nainom belom.
A opet ako se za predikat kae da pripada vie ili
manje jednom subjektu, to je zato to mu i apsolutno
pripada. Jer, za ono to nije dobro ili belo, ne moe se
rei ni da je vie ili manje dobro ili belo. Jer ne moe se
rei da je jedna rava stvar vie ili manje dobra nego ijedna
druga, ve samo da je vie ili manje rava.
Ni ovo mesto ne daje se konvertirati, tako da bi se
m
oglo upotrebiti za pobijanje. Jer, mnogo predikata u
odnosu na koje se ne govori vie" [i manje"], apsolutno
27
Organon
417
27'
Knjiga
trea
Glava druga
[DRUGA MESTA]
431
433
435
primer, pokazajui u kome sluaju nije tako. Dalje, u sluajevima u kojima se akcidencija moe deliti bilo po rodu
ili po broju, treba ispitati da li nijedna od ovih odredaba
ne pripada subjektu,27 tako, na primer, [kad se za potvrivanje stava] da se vreme ne kree i da ono nije kretanje, nabroje razliiti rodovi kretanja. Jer, ako nijedna od
ovih odredaba ne pripada vremenu, jasno je da se vreme
ne kree, i da ono nije kretanje. Isto tako, moe se
dokazati da dua nije broj, poto se svaki broj podeli na
neparan i paran. Jer, ako dua nije ni neparna, ni parna
ona oevidno nije broj.
to se tie akcidencija, moe se postupati takvim sredstvima [upravo slinim onima kojima smo govorili], i
na takav nain.
Knjiga etvrta
[OPTA MESTA VRSTE]
Glava prva
[MESTA]
ova dva izraza samo jedna ista stvar, ili da nijedna od njih
dveju nije vrsta druge. Glavno pravilo za sve ovakve sluajeve
jeste da vrsta mora imati vei obim nego rod i nego
[specifina] razlika. Jer i razlika ima manji obim nego vrsta.
Treba jo ispitati da li pomenuta vrsta nije, ili moe da ne
izgleda, vrsta neeg to po rodu nije razliito od stvari kojoj
je re. Ili [treba ispitati], kad se utvrdi jedna teza, je li ona vrsta
neke od tih stvari. A sve stvari koje se ne razlikuju po rodu
imaju istu vrstu. Ako je dokazano da je ona vrsta jedne od tih
stvari, tada je oevidno da je ona vrsta svih tih stvari; a ako je
dokazano da ona nije vrsta samo jedne od tih stvari, oevidno
je da ona nije vrsta nijedne od njih. To je kao kad bi, na primer,
neko ko je stavio nedeljive linije [linije koje se ne mogu ei]
tvrdio da je njihova vrsta nedeljiva. Ovaj izraz [nedeljivo] nije
vrsta linija koje su deljive, a ove se ne razlikuju po rodu od
nedeljivih linija. Jer, sve prave linije nisu nikad po rodu
razliite jedne od drugih.
Glava druga
[DRUGA MESTA]
445
447
29 Organon
449
451
Glava esta
[DRUGA MESTA]
456
456
Knjiga peta
[OPTA MESTA PRAVILA ONOME TO JE
SVOJSTVENO]
Glava prva
[O SVOJSTVENOM I NJEGOVIM RAZNIM RODOVIMA!
Da li je naznaeni atribut svojstven ili nije, treba razmotriti na osnovu sledeih mesta [pravila].
Data svojstvenost1 je takva ili po sebi i uvek, ili u odnosu na neto drugo i za izvesno vreme. Tako, na primer,
oveku je svojstveno po sebi da bude po prirodi pitoma
ivotinja. Svojstveno u odnosu na neto drugo jeste, na primer, za duu u odnosu na telo da prva vlada, a da drugo
slui. Veno svojstveno je, na primer, za Boga da bude
besmrtno bie. Vremenski svojstveno jeste, na primer, za oveka da se eta po mestu za telesne vebe [ ].
Data svojstvenost u odnosu na neto drugo 2 proizvodi ili dva, ili etiri problema. Samo dva problema proizlaze, kad se ista svojstvenost, koja se pridaje jednoj stvari,
drugoj odrie, tako, na primer, kad se kae da je svojstveno oveku u odnosu na konja da bude dvonoan. U
ovom sluaju mogue je pokuati da se dokae da ovek
nije dvonoan, a i da je konj dvonoan; na oba naina svojstvenost bi bila unitena. Ali ako se, od dve svojstvenosti,
jedna prida jednom, a odrekne drugom subjektu, a ako se
druga prida drugom subjektu, a odrekne prvom, dobie
se etiri problema. Tako biva, na primer, kad se kae da je
svojstveno oveku, u odnosu na konja, da ovek ima dve
461
465
Glava e t v r t a
[DRUGA MESTA]
Da li je svojstvenost pravilno data, ili nije, valja ispitati na
naine kojima je govoreno. A valja razmotriti pomou
sledeih mesta pitanje da li ono to je oznaeno kao
svojstvenost jeste ili nije potpuna svojstvenost. Mesta koja
potpuno utvruju da je svojstvenost pravilno odreena bie ista
kao ona koja stavljaju pravu svojstvenost. Ako smo ove
poslednje oznaili, i prva mesta e biti izloena sa njima.
Pre svega, pri pobijanju valja razmotriti svaki rod subjekta
iju je svojstvenost protivnik naveo. Tako, na primer, treba
videti da li svojstvenost ne pripada nijednom od tih rodova, ili
da li ona nije istinita u odnosu na odreeni subjekt, ili da li to
nije svojstvenost svakog od tih rodova u odnosu na subjekt ija
je svojstvenost oznaena. Jer, tada ono to je odreeno kao
svojstvenost nee biti svojstvenost. Tako, na primer, poto nije
istina za geometra7 da je nesposoban da bude prevaren nekim
zakljuivanjem (naime geometar se vara kad nacrta pogrenu
figuru), ne moe se odrediti kao svojstvenost naunika da on ne
moe biti prevaren nekim zakljuivanjem. Pri utvrivanju teze
valja obratiti panju na to da li je odreena svojstvenost istinita
u svim sluajevima i da li je istinita u odnosu kome
govorimo. Jer, tada e ono to je oznaeno da nije svojstvenost,
biti svojstvenost. Tako, na primer, poto je oznaka: ivo bie
sposobno za nauku" istinita svakom oveku, i to ukoliko je on
ovek, postae ovekova svojstvenost oznaka: ivo bie
sposobno za nauku".
Ovo mesto upotrebljava se za pobijanje.8 Naime, treba
ispitati da li nije istinit iskaz koji se odnosi na ono ije je ime
istinito, i da li nije istinito ime koje obeleava ono emu je
iskaz istinit. Zatim, da bi se utvrdila [tezal, treba razmotriti da li
je i iskaz afirmiran onom ije je ime afirmirano, i da li je i
ime afirmirano onom emu je izkaz afirmiran.
Zatim, pri pobijanju valja videti da li iskaz nije afirmiran
onom ije je ime afirmirano, i da li ime nije afirmi-
472
vanja10. Jer, u tom sluaju ono to je oznaeno kao svojstvenost nee biti svojstvenost. Atribut u kome subjekt
uestvuje pripada njegovoj bitnosti. A ovakav atribut bie
[specifina] razlika koja vai samo za jedan odreeni rod.
Tako, na primer, kad se kao ovekova svojstvenost naznai
da je on bie koje hoda nogama i koje ima dve noge,
tada je odreena svojstvenost na osnovu uestvovanja.
Zbog toga: bie koje hoda nogama i koje ima dve noge"
ne moe biti ovekova svojstvenost. Pri utvrivanju [teze] mora se paziti da se ne odredi svojstvenost na osnovu
uestvovanja, niti kao ono to oznaava bitnost subjekta, i
ako joj se subjekt moe uzajamno pridati. Jer, u tom
sluaju svojstvenost e biti ono to je protivnik naznaio
da nije svojstvenost. Tako, na primer, ako se oznai kao
svojstvenost ivog bia prirodna sposobnost za ulno opaanje, time nije odreena svojstvenost ni na osnovu
uestvovanja, niti [je odreena] kao da oznaava bitnost
subjekta, i ako joj se subjekt moe uzajamno pridati. I zato
e prirodna sposobnost za ulno opaanje biti svojstvenost
ivog bia.
Zatim, pri pobijanju [teze] treba razmotriti da li svojstvenost ne moe da bude istovremena onom ije je ime
afirmirano, nego je ili docnija ili ranija od subjekta. 11 U
drugom sluaju, ono to je oznaeno kao svojstvenost,
nee biti svojstvenost ili nikad, ili bar ne uvek. Tako,
na primer, poto je mogue da etanje po javnom trgu
pripada nekom [stvoru] ranije ili docnije nego oveku,
zbog toga etanje po javnom trgu ili nije nikad, ili nije
uvek ovekova svojstvenost. Pri utvrivanju [teze] treba
razmotriti da li je atribut uvek nunim nainom istovremen
stvari, a da pri tome nije ni njena definicija ni [specifina]
razlika. Jer, tada e biti svojstvenost ono to je protivnik
oznaio da nije svojstvenost. Tako, na primer, poto je
oznaka: ivo bie sposobno za nauku" uvek nunim nainom istovremena oveku, a pri tome nije ni [specifina]
razlika, ni definicija ovekova, oznaka: ivo bie sposobno za nauku" bie svojstvena oveku.
474
Glava peta
[DRUGA MESTA]
Glava esta
[DRUGA MESTA]
481
482
483
Glava sedma
[DRUGA MESTA]
Glava osma
[DRUGA MESTA]
488
Knjiga esta
[OPSTA MESTA DEFINICIJE]
Glava prva
[OPTA PODELA PROBLEMA KOJI
SE ODNOSE NA DEFINICIJU]
Glava druga
[O NEJASNOSTI DEFINICIJE]
496
497
499
definie kao nauka onom to je zdravo za ivotinju i oveka, ili kad se zakon definie kao slika onog to je po
prirodi lepo i pravino. Jer pravino je vrsta lepog [u etikom smislu], i stoga je [u takvoj definiciji] isto reeno
vie puta.
Glava e t v r t a
[DRUGA MESTA]
taka je poznatija nego linija, linija je poznatija nego povrina, a povrina nego telo. Isto tako stoji i sa jedinicom
prema broju. Jer jedinica je ranija od svakog broja, i ona
je princip svakoga broja. Isto tako stoji i sa slovom prema
slogu. Ali, obrnuto stoji sa onim to je poznatije za nas.
Jer, telo se najvie opaa ulima, povrina se vie opaa
nego linija, a linija vie nego taka. Jer, veina ljudi upoznaju prvo ove pojmove. Naime, ma koji obian ovek
moe da ih shvati, dok je za shvatanje drugih pojmova
potreban otriji i vii razum.
U apsolutnom smislu uzeto, bolje je nastojavati da se
ono to je docnije upozna pomou onog to je ranije, zato
to se na taj nain vie unapreuje znanje. Meutim, za
one koji ne mogu doi do saznanja tim putem, moda je
nuno dati definiciju pomou termina koji su im poznati.
Takve su vrste definicije take, linije i povrine. Naime,
sve one objanjavaju ranije docnijim, poto se u njima
tvrdi da je taka granica linije, da je linija granica povrine, a da je povrina granica tela.
Meutim, ne treba prevideti da se, kad se tako definie,
ne moe objasniti bitnost definisanog, sem ako sluajno
nije istovetno ono to je poznatije za nas i ono to je poznatije u apsolutnom smislu, poto pravilna definicija mora
da definie pomou vrste i [specifinih] razlika, a poto ove
pripadaju stvarima koje su, u apsolutnom smislu uzeto,
poznatije i ranije od roda. Jer, kad se izostave vrsta i razlika, tada to povlai sa sobom izostavljanje roda. Naime
vrsta i razlika su ranije nego rod. Ali, one su i poznatije.
Jer, kad se poznaje rod, tada nunim nainom moraju biti
poznate i vrsta i razlika (jer kad se poznaje ovek, nunim
nainom se poznaje i ivotinja" i koja hoda nogama").
Ali kad se poznaje vrsta ili [specifina] razlika, ne poznaje
se nunim nainom rod. Dakle, rod je manje poznat.
Sem toga, ako se smatra da su istinite definicije one koje
se izvode iz odredaba koje pojedinac bolje poznaje, mora
se rei da postoji vie definicija iste stvari. Nekim ljudima
su poznatije izvesne stvari, a drugim ljudima opet neke
druge stvari, ali svima nije isto poznatije, tako da svakom
502
valja dati razliitu definiciju, ako definicija treba da se izvede iz odredaba koje pojedini ljudi bolje poznaju.
Isto su tako za iste ljude u jednom vremenu jedne, a
u drugom vremenu druge stvari poznatije. U poetku su
poznatiji predmeti koji se mogu ulima opaziti, ali kad
docnije duh postane izotreniji, dogaa se suprotno. I
zato, ak i za istog oveka, ne treba davati uvek istu definiciju, ako se smatra da definicija treba da bude izvedena
iz odredaba koje neki pojedinac bolje poznaje.
Jasno je, dakle, da ne treba definisati na osnovu takvih
odredaba, nego na osnovu onih koje su poznatije kad
se stvar uzme u apsolutnom smislu. Jer, samo tako moe
postati definicija koja je uvek jedna ista.
Ali moda i ono to je poznato, kad se stvar uzme u
apsolutnom smislu, nije ono to je svima poznato, nego to
je poznato samo onima iji je duh razvijen, kao to je
apsolutno zdravo ono to je zdravo za one ije je telesno
stanje dobro.
Treba, dakle, tano odrediti svaku od ovih taaka, i
korisno je primenjivati u raspravljanjima. A vie svega je
neosporno da se jedna definicija moe oboriti, ako protivnik nije izveo svoje izlaganje ni oslanjajui se na ono to je
poznato u apsolutnom smislu, ni oslanjajui se na ono to
je poznatije za nas.10
Kao to smo maloas 11 rekli, prvi [pogrean] nain
da se definicija ne izvodi na osnovu poznatijih odredaba,
sastoji se u tome da se izrazi ranije docnijim.
Drugi [pogrean] nain sastoji se u tome da se da
definicija onoga to se nalazi u miru i to je odreeno
na osnovu onoga to nije odreeno i to se nalazi u kretanju. Jer, ono to ostaje i to je odreeno, jeste ranije od
onoga to je neodreeno i od onoga to se nalazi u kretanju.
Pogreka koja se sastoji u tome dae definicija ne daje
na osnovu onoga to je ranije, moe dobiti tri oblika. Prvi
je kad je suprotnost definisana [svojom] suprotnou, na
primer, kad je dobro definisano zlim. Jer suprotnosti su po
prirodi istovremene [pa jedna nije ranija od druge]. Neki
503
511
512
513
514
33*
Glava osma
[DRUGA MESTA]
515
senka zemlje [kao senka na zemlji], ili zemljotres kao kretanje zemlje, ili oblak kao zgunjavanje vazduha, ili vetar kao
kretanje vazduha. U svim ovim sluajevima, naime, treba
dodati odredbe kvantiteta, kvaliteta i uzroka. Isto vai i za
ostale sluajeve te vrste. Naime, ako se izostavi ma koja
razlika, ne moe se oznaiti bitnost. Valja uvek napadati
ono ega nema u definiciji. Tako, na primer, nema zemljotresa, kad se zemlja kree proizvoljno i u proizvoljnom
kvantitetu, i isto tako nema vetra, kad se vazduh kree
proizvoljno i u proizvoljnom kvantitetu.
Dalje, kad su u pitanju elje, valja razmotriti je li
proputeno da se doda re prividan". A isto vai za druge
sluajeve gde se ta re primenjuje. Takav sluaj imamo,
na primer, ako se kae da je volja elja za dobrim, ili da je
pouda elja za prijatnim, a ne kae se da je re prividnom dobru ili prividnom zadovoljstvu. Onima koji neto
ele, esto ostaje skriveno ta je dobro ili prijatno, tako
da nije nuno da predmet elje bude dobar ili prijatan,
nego je nuno da samo takav izgleda. Trebalo bi dati definiciju, uzimajui u obzir ovo objanjenje. Ali i kad je izraz
kome je re dodat u definiciji, valja dovesti u oblast
ideja protivnika koji pretpostavlja da ideje postoje. Jer,
nita to je prividno nema ideju, nego izgleda da se ideji
govori uvek u odnosu na [drugu] ideju. Tako, na primer, udnja po sebi odnosi se na prijatno po sebi, a volja [elja] po
sebi na dobro po sebi. Ove ideje ne odnose se na prividno
idobro i na prividno prijatno. Jer, besmisleno je pretpostaviti
da postoji prividno dobro po sebi ili prividno prijatno po
sebi.
Glava d e v e t a
[DRUGA MESTA]
postoje, smatraju da su ove nesposobne da pate to su nepomine. Protiv njih su i ovakvi dokazi korisni.29
Dalje, kad su u pitanju homonimni izrazi, valja obratiti
panju na to da li je data samo jedna definicija, zajednika svim
znaenjima [tih izraza]. Sinonimni izrazi imaju samo jednu
definiciju koja ih zajedniki oznaava. Prema tome, data
definicija ne pripada nijednoj od stvari koje se nalaze u
homonimnom izrazu, poto se ta definicija podjednako
primenjuje na sve to taj izraz sadri. Takvu pogreku sadri i
definicija ivota koju je dao [sofist] Dionizije,30 i po kojoj je
ivot uroeno kretanje vrste bia koja moe da se hrani. A ta
osobina ne pripada vie ivotinjama nego biljkama. Meutim,
izgleda da ivot nije shvaan samo kao jedan rod, nego je
ivot drukiji u ivotinjama, a drukiji u biljkama. 31 Ali moe se
namerno dati ovakva definicija, 32 na osnovu pretpostavke da je
ivot sinoniman pojam koji oznaava samo jedan rod. Ali nita
ne stoji na putu ni tome da se, pri svem tom to se primeti
homonimija i to se eli dati definicija samo jednoga od dva
znaenja izraza, ne primeti da je data definicija koja nije
svojstvena jednom znaenju, nego je zajednika [nego vai] za
oba znaenja. Ali nije manje istinito ni to da se pogrei, ma
kako se postupalo.33 A poto se neki homonimi ne opaaju, onaj
ko postavlja pitanja treba da ih upotrebi kao sinonime. (Jer,
definicija jednoga od znaenja nee odgovarati drugom
znaenju, tako da e izgledati kao da onaj ko odgovara nije
definisao na pravilan nain. Naime sinoniman izraz treba da se
primeni na sve to pod njega potpada.) Meutim, onaj ko
odgovara treba da razlikuje razna znaenja izraza. Ali neki od
onih koji odgovaraju kau da je homonim ono to je u stvari
sinonim, kad stavljena definicija ne odgovara svemu to se
podrazumeva pod onim to je de-finisano. Sem toga, neki od
onih koji odgovaraju kau da je sinonim ono to je u stvari
homonim, kad data definicija moe da se primeni na dva
znaenja izraza. [Da bi se izbeglo ono to je navedeno], treba
se prethodno sloiti ovome sa protivnikom, ili valja ranije
dokazati da je izraz [koji se upotrebljava] homoniman ili
sinoniman.
520
Dalje, kad je definisani izraz sloeni pojam, valja razmotriti da li se data definicija sastoji iz onoliko lanova iz
koliko se sastoji ono to je definisano. Za definiciju se kae
da je sastavljena iz onoliko lanova iz koliko je sastavljeno
ono to je definisano, kad je broj sastavnih delova koji se
nalazi u definisanom isti kao broj imenica i glagola to se
nalaze u definiciji. Naime, neizbeno je u takvim definicijama da postoji prosta razmena izraza, i to ili svih, ili izvesnih od njih. Jer, sad nema vie upotrebljenih imenica nego
to ih je bilo ranije. Pri definisanju valja umesto reci dati
njihove pojmove, ako ne za sve, bar za veinu od njih. Jer,
kad bi se tako postupalo, tada bi i prosti izrazi mogli biti
definisani na taj nain to bi im se samo ime promenilo, i
to bi se, na primer, stavilo odelo" umesto ogrta".
Pogreka je jo vea ako se manje poznati izrazi stave
umesto prvih, tako, na primer, ako se umesto ,,beo ovek" kae bezazleni smrtnik". U ovom sluaju, naime,
nije se definisalo, a [upotrebljeni] izraz je nejasniji.
Isto tako, kod promene reci treba obratiti panju na
to da li [njihovo] znaenje nije vie isto. Taj sluaj, na primer, imamo kad se za teorijsku nauku kae da je teorijsko
suenje. Jer, suenje nije isto to je nauka. A bilo bi potrebno da je tako, ako cela definicija treba da bude ista kao
definisano. Naime, mada je re teorijski" zajednika za
oba izraza, razliito je ono to ostaje.
Valja razmotriti da li se, kad se jedan izraz zameni
neim drugim, menja ne razlika nego vrsta, kao to je
sluaj u navedenom primeru. Jer, teorijski" je manje poznat izraz nego znanje", poto je ovaj vrsta, dok je onaj
razlika, a vrsta je najpoznatiji od svih izraza. Prema tome,
ne bi trebalo menjati rod nego razliku, poto je ova manje
poznata. Ali ova kritika moe izgledati smena. Jer, nita
ne stoji na putu da se razlika, a ne vrsta, izrazi najpoznatijom reju. Jasno je da u ovom sluaju valja promeniti ime
vrste, a ne razlike.
Ali, ako se umesto jedne reci stavi ne samo druga re,
nego ako se umesto jedne reci stavi ceo izraz, jasno je
522
524
Glava t r i n a e s t a
[OPTA MESTA1
Glava etrnaesta
[DRUGA MESTA]
A, zatim, ako je celina oznaena kao spoj njenih delova, na primer, ako je ivo bie oznaeno kao spoj
due i tela, valja prvo razmotriti da li je proputeno da
se kae kakav je taj spoj. Tako, na primer, valja razmo528
529
Knjiga sedma
[OPSTA MESTA IDENTITETA. NASTAVAK
MESTIMA DEFINICIJE]
Glava prva
[MESTA IDENTITETA]
Da li su dve stvari identine ili razliite u najosnovnijem od svih znaenja koja su navedena za izraz
identian" (a rekli smo1 da izraz identian" u najosnovnijem znaenju jeste ono to je po broju jedno) to se
mora ispitati na osnovu oblika reci i padea, kao i na
osnovu njihovih srodnih pojmova i njihovih suprotnosti.2
Ako je pravinost" identina sa hrabrou", tada je
i pravian" [pridev] identian sa hrabrim" [pridev], a
pravino" [prilog] sa hrabrim" [prilog].
A isto vai i za suprotnosti. Naime, ako su odreeni
izrazi identini, i njihove suprotnosti su identine, ma kakav
da je rod suprotnosti kome se govori. Jer svejedno je da
li se uzima suprotnost jednog ili drugog, poto su one
identine.
Isto tako treba ispitati ono to proizvodi i unitava
stvari kojima je re, kao i njihovo postajanje i nestajanje, i uopte sve ono to se slino odnosi na svaku od
tih stvari. Jer, kad su stvari potpuno iste, i njihova postajanja i nestajanja su ista, kao i ono to ih proizvodi i unitava.
Valja, isto tako, obratiti panju na to da li, ako od
dve stvari kojima je re, jedna treba da bude neto u
34
531
532
Glava t r e a
[DALJE MESTIMA DEFINICIJE]
suprotnosti valja izabrati onu ija kontrerno suprotna definicija izgleda najjasnija. Prema tome, treba razmotriti
definicije uzete u celini, kao to je reeno. A ispitivanje
njihovih delova vri se na sledei nain.
Pre svega, treba razmotriti da li je data vrsta bila
pravilno data. Jer, ako se kontrerno suprotna stvar nalazi
u kontrerno suprotnoj vrsti, i ako subjekt kome je re
nije u istoj vrsti, oevidno je da e on biti u kontrerno
suprotnoj vrsti, poto se kontrerne suprotnosti nunim nainom nalaze ili u istoj vrsti, ili u kontrerno suprotnim
vrstama.
Smatramo da su kontrerno suprotne i razlike koje su
afirmirane od kontrernih suprotnosti kao, na primer,
razlike izmeu belog i crnog. Jer, jedna od njih rastura
vid, a druga ga skuplja.7 Ako su razlike koje su kontrerno
suprotne [onima koje se nalaze u definiciji] afirmirane od
kontrerno suprotnog termina, u tom sluaju e razlike
postavljene u definiciji biti afirmirane od termina kome
je re. Ali poto su i vrsta i razlike bile pravilno stavljene,
jasno je da e stavljena definicija biti pravilna.
Ili, moda nije nuno da su kontrerno suprotne razlike afirmirane od kontrernih suprotnosti, sem ako se
kontrerne suprotnosti ne nalaze u istoj vrsti. Za stvari ije
su same vrste kontrerno suprotne nita ne stoji na putu da
ista razlika bude pridata obema kao, na primer,
pravinosti i nepravinosti. Jer, jedna je vrlina, a druga
ravtina due, tako da je izraz dua" [specifina] razlika
za obe, poto i telo ima svoju vrlinu i svoj porok. Ali je
istinito da su razlike kontrernih suprotnosti ili kontrerno
suprotne, ili identine. Ako je razlika kontrerno suprotna
[stavljenoj razlici] afirmirana od kontrerno suprotnog
termina, a ne od termina kome je re, jasno je da data
razlika treba da bude afirmirana od ovog drugog.
Opte govorei,8 poto se definicija sastoji iz vrste i
iz [specifinih] razlika, ako je definicija kontrerno suprotnog termina oevidna, i definicija postavljenog termina
bie oevidna. Njegova kontrerna suprotnost nalazi se ili
u istoj, ili u kontrerno suprotnoj vrsti, a slino tome su
536
537
Knjiga osma
[PRAKTINA DIJALEKTIKA]
Glava prva
[PRAVILA ISPITIVANJA]
545
lednje prizna, dobiti uopte ono do ega nam je stalo. Meutim, ako se iskau premise koje se odnose na izraze
kojima je re, tada se esto dogaa da onaj ko odgovara
odbija da ih prihvati, zato to mu sam izraz prua vie
prilike za prepirku povodom njegovog prigovora, kao u
ovom sluaju, na primer, da gnevan ovek ne eli osvetu.
Naime, mi se ljutimo na nae roditelje, ali ne elimo da im
se svetimo. Ali ovaj prigovor neosporno nije osnovan. Jer,
u odnosu na neke ljude, dovoljna je osveta da im se zada
alost i da se u njima izazove kajanje. Meutim, taj prigovor nije bez izvesne ubedljivosti koja izgleda da daje protivniku neki razlog da odbaci propoziciju. Ali, kad se definie ljutina, nije tako lako nai prigovor.
Sem toga, treba postaviti propoziciju kao da se ona
ne stavlja radi nje same, nego zbog neeg drugog. Oni koji
odgovaraju uvaju se svega to moe da koristi tezi.
Uopte govorei, treba uiniti to nejasnijim da li se
eli da bude priznata propozicija ili njena suprotnost. Jer,
ako ono to slui dokazivanju ostane nejasno, u tom
sluaju oni koji odgovaraju vie su voljni da kau svoje
miljenje,
Sem toga, mogu se postavljati pitanja pomou slinosti, jer takvo ispitivanje je ubedljivo, a ono to je univerzalno ostaje pri tome vie skriveno. Takav sluaj imamo,
na primer, kad se pitanjima izazove sledee priznanje: kao
to je isto znanje i neznanje kontrernih suprotnosti, tako je
isto i ulno opaanje kontrernih suprotnosti; ili obratno:
poto je ulno opaanje isto, i znanje je isto. Ovaj postupak slian je indukciji, iako nije identian sa njom. Jer, u
indukciji iz pojedinanih sluajeva dobija se opte; meutim, na osnovu slinosti ne dobija se opte u kome je sadrano sve to je slino.
Ponekad se mora uiniti prigovor i samom sebi. Jer,
oni koji odgovaraju nisu nepoverljivi prema onima koji
pri raspravljanju izgleda da pravilno postupaju. Korisno
je jo dodati da je ono to se tvrdi opte priznato. Jer oni
koji odgovaraju ustruavaju se da poljuljaju uobiajeno
miljenje, kad nemaju spreman prigovor. A poto, u isto
546
547
Glava druga
[PRAVILA ZA POSTAVLJANJE PITANJA.
INDUKCIJA I SILOGIZAM]
Glava e t v r t a
[ULOGA ONOGA KO ISPITUJE I ONOGA KO ODGOVARA]
Oni koji raspravljaju radi vebanja i probe nemaju nikakva odreena pravila kojih treba da se dre, jer nisu
isti ciljevi onih to predaju ili onih to se ue i onih koji se
prepirui bore, kao to je drukiji i cilj onih koji raspravljaju jedan s drugim radi nekog istraivanja. Naime, onaj
koji ui treba uvek da prizna ono to mu izgleda istinito,
jer niko nee ni pokuati da mu predaje neto lano. U
dijalektikim sukobima, onaj koji pita ima za cilj da svim
sredstvima izazove privid da je pobio protivnika, a onaj
koji odgovara ima za cilj da se prikazuje kao da ga to nije
nimalo pogodilo. Ali u dijalektikim borbama u kojima se
dokazuje ne radi prepiranja, nego radi ogledanja i ispitivanja, nije dosad nita odreeno reeno cilju koji onaj
to odgovara treba da ima u vidu, niti kakve stvari treba
ili ne treba da prizna da bi dobro ili ravo odbranio svoju
tezu. Poto nam nai prethodnici nisu ovome predali
554
verovatno i da nema odnosa sa dokazom, onaj koji odgovara treba da ga odobri i da kae da je ono verovatno. A
ako ispitivanje nije verovatno i ako se ne odnosi na dokaz,
onaj koji odgovara treba ipak da ga odobri, ali pri tom
treba da ukae na to da ono nije verovatno, kako bi izbegao
da ga smatraju za jednostranog. A ako se ispitivanje odnosi na dokaz i ako je verovatno, onaj koji odgovara treba
da kae da je ono verovatno, ali da je suvie blizu tezi koja
je stavljena u poetku, i da, ako se odobri, stavljeni problem se rui. A ako propozicija koju trai onaj koji ispituje
stoji u vezi sa dokazom, ali je suvie neverovatna, u tom
sluaju onaj koji odgovara dopustie da, ako se ona odobri,
traeni zakljuak iz nje proistie, ali da je propozicija odve
jednostrana da bi bila primljena.
Ako propozicija nije neverovatna, ni verovatna, tada
u sluaju da se ona ni u emu ne odnosi na dokaz, treba je
odobriti bez primedaba. Ali ako se ona odnosi na dokaz,
tada onaj koji odgovara treba osim toga da naznai da, ako
se ona prihvati, rui se problem, koji je u poetku stavljen.
Kad se ispunjavaju ova pravila, tada onaj koji odgovara nee izgledati ni u emu kao lino odgovoran za ono
to mu se dogaa, ako predvia posledicu svake ustupljene
take; a onaj koji ispituje moi e da izvede zakljuak, poto su mu odobrene sve premise koje su verovatnije nego
zakljuak. Ali oni koji se trude da izvedu zakljuak polazei od premisa koje su neverovatnije nego zakljuak, oevidno ne zakljuuju pravilno. Zato te premise ne treba
odobriti onima koji ih trae.
Glava sedma
[OSOBINA ISPITIVANJA]
Glava osma
[O ODGOVORU NA INDUKCIJU]
se stavi, oevidno je da se samo prave nepotrebne tekoe. A ako ne moemo pokazati protivdokazom da
propozicija nije istinita, jo vie emo izgledati izloeni
nepotrebnim tekoama. I to ak i u sluaju kad ovaj
protivdokaz ne bi bio dovoljan.
Naime, mi se esto nalazimo pred dokazima kontrerno
suprotnim uobiajenim miljenjima i koje je teko resiti.
Primer za to imamo u Zenonovom dokazu da kretanje nije
mogue i da se trkalite ne moe pretrati. Ali to nije razlog
da se ne usvoje suprotnosti ovih stavova.
Ako se ne odobri [protivnikova propozicija], i ako se
nasuprot njoj ne moe staviti ni prigovor, ni protivdokaz,
oevidno je da se prave bezrazlone tekoe. Jer, izraz
initi bezrazlone tekoe pri raspravljanjima" znai dati
odgovor koji postaje na nain razliit od pomenutih naina
koji obara zakljuak.
Glava d e v e t a
[O PRETHODNIM VEZBANJIMA I
NEVEROVATNIM TEZAMA]
Glava d e s e t a
[ RESENJU LANIH DOKAZA]
etvrti i najgori prigovor odnosi se na vreme [raspravljanja]. Jer, mnogi ljudi ine prigovore koji su takvi da je za
njihovo ispitivanje potrebno vie vremena nego to im
stoji na raspolaganju.
Tako, kao to smo rekli, ima etiri naina da se stavljaju prigovori. Ali samo prvi nain daje pravo reenje, dok
ostali samo spreavaju i sputavaju izvoenje zakljuaka.
Glava j e d a n a e s t a
[KRITIKE NA ZAKLJUIVANJA I KRITIKE NA PROTIVNIKA]
561
563
Glava d v a n a e s t a
[KAD JE DOKAZ JASAN A KAD JE LAAN]
Glava e t r n a e s t a
[KAKO SE POSTAJE VALJAN I VEST DUALEKTIAR]
Da bi se stekle izvebanost i vetina u ovakvim dokazima, treba se prvo navii da se dokazi konvertiraju. Jer,
tako emo biti vie u stanju da raspravljamo [protivnikovu] tezu kojoj je re, i posle malo pokuaja upoznaemo savreno mnoge dokaze. A konvertirati dokaz'"'
znai preokrenuti zakljuak, i sa njim i ostalim premisama
oboriti jednu od datih premisa. Jer izlazi nunim nainom
da, ako zakljuak nije istinit, jedna od premisa je oborena,
posto, kad su sve premise date, zakljuak nunim nainom
treba da bude izveden.
Za svaku tezu valja traiti dokaze za i protiv; a kad
se oni pronau, valja traiti kako se oni mogu pobiti. Jer,
tako e se u isto vreme imati najbolje vebanje kako za
stavljanje pitanja tako i za odgovaranje. I ako nemamo
nikoga drugog sa kime bismo mogli raspravljati, to emo
initi sa samima sobom. I moraju se izabrati dokazi kojima
moemo pobijati samu tu tezu [koju smo maloas branili],
i moramo ih staviti paralelno sa prethodnima. Jer imati na
raspolaganju dokaze za i protiv, znai stei obilje dokaza
kojima e se prisiliti protivnik, kao i veliku pomo u pobijanju. Jer tada treba biti sam na oprezu od propozicija
kontrerno suprotnih onoj koja se eli utvrditi.
A za saznanje i za filozofsku nauku nije neznatno
orue moi obuhvatiti ili ve obuhvatiti jednim pogledom
konzekvencije jedne i druge pretpostavke. Jer tada ne
ostaje nita vie da se uini, nego da se izmeu te dve pretpostavke naini pravilan izbor. Ali za to su potrebne srene
prirodne sklonosti, a te srene prirodne sklonosti sastoje
se upravo u sposobnosti da se pravilno izabere ono to je
istinito, a da se izbegne ono to je lano. A to mogu da
ine ljudi prirodno obdareni. Jer sa pravom ljubavlju ili
mrnjom prema onome to im se predlae, oni pravilno
sude ta je najbolje.
to se tie problema koji se najee javljaju u raspravljanjima, dobro je duboko poznavati dokaze koje treba
upotrebiti, naroito za prve stavove [principe]. Jer,
568
569
sadran univerzalan dokaz, zato to se ne moe izvesti nikakvo zakljuivanje, ako se ne primeni univerzalno.
Treba iskoristiti vetinu u induktivnom zakljuivanju
protiv mladog, a vetinu u deduktivnom zakljuivanju
protiv iskusnog protivnika. Treba pokuati da se uzmu
premise od onih koji deduktivno zakljuuju, a poredenja
od onih koji induktivno zakljuuju, jer su i jedni i drugi
vesti u odgovarajuim zakljuivanjima.
Uopte, iz ovih dijalektikih vebanja treba se truditi
da se izvede ili neki silogizam neem, ili reenje nekog
pitanja, ili neka propozicija, ili neki prigovor, ili neki sud
tome je li pitanje postavljeno pravilno ili nepravilno, da
li ga je sam ovek postavio, ili neko drugi, i zato je ono
bilo dobro ili ravo postavljeno. Jer, iz tih stvari dobij a
se snaga, zbog koje se vri vebanje, a najvie u onome
to se odnosi na stavove i prigovore. Jer, jednom reju
izraeno, dijalektiar je onaj ko je sposoban da postavlja
propozicije i prigovore. A postaviti propoziciju znai od
vie stvari nainiti jednu (poto treba uzeti uopte, kao
jednu stvar, zakljuak dokaza). A postaviti prigovor znai
od jedne stvari nainiti vie njih. Naime, u drugom sluaju
se deli ili se pobija, time to se jedan deo propozicije
odobrava, a drugi ne.
Ne treba raspravljati sa svakim, niti se uputati u
dijalektiku s kim bilo. Jer, s nekim protivnicima zakljuivanja se nuno izopauju. Ako se ima protivnik koji se
svim sredstvima trudi da izgleda kao da mu se ne moe
prii, ispravno je svim sredstvima pokuati da se izvede
zakljuak, ali to nije otmeno. I zbog toga se ne treba
lakomisleno uputati u svau sa svima koji naiu, jer iz
toga nunim nainom proizlazi razgovor ravim stvarima.
A oni koji se na taj nain vebaju [u raspravljanju], nee
moi da se uzdre i da raspravljaju bez estine.
Najzad, treba imati gotove dokaze za ovakve probleme, u kojima raspolaemo sa najmanje izvora, ali njima
moemo da se sluimo u najvie sluajeva. Takvi su univerzalni dokazi, a njih je tee pribaviti pomou svagdanjega
iskustva.17
570
NAPOMENE
PRVAKNJIGA
1
571
572
573
574
50
51
To je akcidencija.
Upor. Top., , 9, 114 a 26.
Ibid., III, 1, 116 b 10.
4
Ibid., III, 3, 118 a 29.
s Ibid., III, 3, 118 a 31.
6
Ibid., III, 118 b 1.
7
Ibid., III, 3, 118 b 10.
8
Ibid., III, 3, 118 b 17.
9
Ibid., III, 2, 117 a 24.
10
Mesto a definitione.
11
Ta mesta objanjena su u II i III knjizi Topike.
12
Upor. Top., II, 2, 109 b 13.
13
Mesto izvedeno iz kontrernih suprotnosti.
14
Mesto izvedeno iz suprotnosti izmeu posedovanja i lie
2
3
nosti.
15
16
17
18
19
bleme.
20
ETVRTA KNJIGA
575
576
16
37 Organon
577
3
Relativna svojstvenost nije prava ve pre akcidentalna svoj
stvenost. Naime, ona moe i pripadati i ne pripadati subjektu.
Prema tome, mesta koja vae za akcidenciju, vaie i za relativnu
svojstvenost.
4
Svojstvenost treba da bude izraena terminima koji su
poznatiji nego subjekt. Ako su ti termini manje poznati, to znai
da je svojstvenost ravo postavljena, i teza je samim tim pobijena.
Meutim, ako su ti termini poznatiji nego subjekt, svojstvenost je
dobro postavljena, i teza je potvrena.
5
Po fizici starih Grka postoji trostruko prirodno kretanje
tela: nagore, nadole i u krugu. Najvie se nagore penje vatra, ispod
nje vazduh, pa zemlja, pa voda. Eterna nebeska tela, sfere i zvezde,
kreu se u krugu.
6
U ovom sluaju imali bismo akcidenciju, a ne svojstvenost.
7
Geometar je rod vrste naunika. A svojstvenost naunika
jeste da ne moe da se vara.
8
Ceo ovaj stav izgleda da je docnije dodat.
9
Po Tricot-u, ovo je dokaz pomou logiki nemogueg. Ako
bi jedan subjekt mogao imati vie predikata razliitih rodova, i ako
bi subjekt mogao biti svojstvenost onoga to sadri, on bi bio
svojstvenost svih tih predikata razliitih rodova. U stvari, sutina
svojstvenosti sastoji se u tome to ona moe da pripada samo jed
nom subjektu. (Upor. nav. delo, str. 187, nap. 2.)
10
Aristotel se slui Platonovim izrazom. Ono u emu subjekt
uestvuje nije svojstvenost. Naime, subjekt uestvuje u vrsti i spe
cifinoj razlici. A dve poslednje jesu elementi esencije i definicije.
11
Nunim nainom i uvek, svojstvenost mora biti istovre
mena subjektu.
12
Filozof prelazi na ispitivanje kontradiktorne suprotnosti.
13
Uzeta su dva predikata sa jednim subjektom.
14
Uzeta su dva atributa sa dva subjekta.
15
U drugoj knjizi, devetoj glavi Topike (114 b 615).
16
Mesto kome mislilac govori ima po objanjenju Tricot-a tri termina, dva subjekta i jedan atribut, koji je afir
miran od dva subjekta. Ako atribut nije svojstvenost prvog subjekta,
on nee biti ni svojstvenost drugog subjekta. Meutim, ako je
atribut svojstvenost prvog subjekta, on ne moe biti svojstvenost
drugog subjekta, jer jedan isti atribut ne moe biti svojstvenost
vie stvari. (Nav. delo, str. 210, nap. 1.)
Ovo mesto je jedan od najnejasnije izraenih stavova svojstvenosti kod Aristotela.
17
Primer to sleduje ne govori odnosu jednog atributa pre
ma dva subjekta ve odnosu dva atributa prema jednom sub
jektu. Zato su neki tumai smatrali da taj primer nije dao Aristotel,
nego da je umetnut.
578
18
Stagiranin uzima u obzir Platonovu teoriju ideja, tvrdei
da ono to ne pripada ideji jedne stvari, ne moe pripadati ni sa
moj toj stvari. Aristotelu uvek pravi zadovoljstvo da pronalazi
slaba mesta u uvenoj teoriji svoga uitelja.
19
Mirovanje nije ovekova svojstvenost, ali pripada oveku,
kad se ovaj posmatra kao ideja. Mirovanje, naime, pripada svim
idejama.
20
Ovo mesto, po tumaenju Tricot-a, poredi dva subjekta
i dva atributa. Prvi atribut treba da bude vie svojstvenost prvog
subjekta nego to je drugi atribut svojstvenost drugog subjekta.
Prema tome, ako prvi atribut nije svojstvenost prvog subjekta,
drugi atribut nee biti svojstvenost drugog subjekta. (Nav. delo,
str. 215, nap. 2.)
21
Ovo mesto poredi jedan atribut sa dva subjekta.
22
Porede se dva atributa sa jednim subjektom.
23
U ovom istom delu tvreno je malo ranije (138 a 7)
verovatno samo hipotetiki da ulno opaanje nije svojstveno
ivotinji.
24
Filozof iznosi sluajeve kad su dve svojstvenosti poreene
sa dva subjekta, ili kad dve svojstvenosti pripadaju samo jednom
subjektu, ili kad samo jedna svojstvenost pripada dvama subjek
tima.
25
Naime, svojstvenost ne moe pripadati nekolikim sub
jektima.
26
Upor. Top., V, 8, 138 a 30-b 27.
ESTA KNJIGA
1
2
dela.
579
37*
10
stvar.
13
580
33
Znai da postoje dve pogreke, kao to tumai Tricot.
Prva se sastoji u tome to se homonim smatra za sinonim, i to se
za dva dvosmislena izraza namerno da samo jedna definicija.
Druga pogreka, meutim, sastoji se u tome to se, iako se zna
da homonimija postoji, stavi definicija koja nije svojstvena samo
jednom znaenju, nego se primenjuje i na druga znaenja dvo
smislenog
izraza. (Upor. nav. delo, str. 272, nap. 1.)
34
Razume se da je nemogue i besmisleno davati ovolike
definicije za isti izraz.
35
U antikoj fizici vatra je smatrana za telo, a boja za
kvalitet tela.
36
ovome vidi Eth. Nic, III, 9.
37
Ne postoji kontrerna suprotnost izmeu mesa i kostiju,
dok ona postoji izmeu belog i svetlog.
SEDMA KNJIGA
1
581
E S T I DEO
SOFISTIKIM POBIJANJIMA
Glava prva
[UVOD. CILJ I SADRZINA SPISA.
SOFISTI I SOFISTICKI ZAKLJUCI]
Govorimo sad sofistikim pobijanjima1 i pobijanjima koja samo takva izgledaju, ali koja su u stvari paralogizmi, a ne pobijanja. Poeemo onim stvarima koje su
prve po prirodi.2
Oevidno je da su neka zakljuivanja pravilna, a da
druga zakljuivanja nisu pravilna, ali izgledaju da jesu. Sa
dokazima se dogaa isto to i sa drugim stvarima gde
postoji izvesna slinost [izmeu istinitog i prividnog]. Tako
su jedni ljudi u dobrom [telesnom] stanju, a drugi samo
izgledaju da jesu, zato to su se naduli i opremili sebe kao
to plemena opremaju ivotinje koje prinose na rtve.
Jedni su doista lepi, a drugi samo takvi izgledaju, zato to
su se nagizdali. Isto vai i za neoivljene predmete. I od
njih su jedni od pravoga srebra ili zlata, a drugi nisu, nego
samo izgledaju takvi ulnom opaanju. Tako predmeti od
meavine srebra i olova i od kalaja izgledaju srebrni, a
predmeti od utog metala izgledaju zlatni.
Na isti nain zakljuivanje i pobijanje su nekad pravi,
a nekad nisu, i ako ih neiskusnost ini pravima. Jer neiskusni ljudi vide samo izdaleka, kao oni koji su udaljeni.
Zakljuak silogizma proizlazi iz izvesnih stavljenih premisa,
tako da on, nunim nainom, na osnovu stavljenog, iskazuje neto drugo nego ono to je stavljeno.3 Pobijanje je
zakljuivanje koje protivrei zakljuku [protivnika].4 Ovo
sofisti ne ine, nego samo izgleda da ine iz vie razloga.
585
Jedan od tih razloga [iz kojih taj privid proizlazi], najprirodniji i najoptiji, jesu imena [koja se daju stvarima].
U raspravljanje se ne mogu uneti same stvari, nego se,
umesto njih, upotrebljavaju njihova imena kao simboli
[znaci]. Otuda verujemo da ono to vai za imena, vai i za
stvari, kao kad se raunanje vri pomou kamiaka. Ali
[izmeu imena i stvari] nema [potpune] slinosti. Imena su
ograniena po broju, a isto tako i mnoina definicija, a
stvari su neograniene po broju. Zato je nuno da vie stvari
bude oznaeno i istom definicijom i istim imenom.
Prema tome, kao to [u ranije spomenutom primeru]
oni koji nisu vesti u rukovanju kamicima [za raunanje]
bivaju prevareni od onih koji su tome vini, na isti nain i
oni koji su neiskusni u znaenju reci pogreno zakljuuju i
kad sami raspravljaju, i kad sluaju druge. Iz tog razloga,
kao i iz onih koji e biti [docnije] navedeni 5 postoje i silogizam i pobijanje koji su prividni, a ne pravi.
Ali, poto postoje neki ljudi kojima vie godi da izgledaju mudri, nego da budu mudri, a da takvi ne izgledaju
(jer sofistika je prividna, a ne stvarna mudrost, a sofist je
ovek koji ume da zarauje novac od prividne, a ne od
stvarne mudrosti, jasno je da je za njih pre nuno da
prividno ine delo mudrosti nego da ga stvarno ine, a da
tako ne izgleda. A [da bi se uporedile dunost pravog
mudraca sa dunou sofista] dunost onoga ko zna, u
odnosu na svaku stvar, jeste da sam ne lae onome to
zna, kao i da moe da obelodani onoga ko lae. A [od te
dve dunosti] jedna se sastoji u tome da se moe navesti
razlog [stvari], a druga da se moe primiti [shvatiti] razlog
koji drugi daje. Iz toga, nunim nainom, proizlazi da oni
koji hoe da budu sofisti treba da trae dokaze vrsti
kojoj je govoreno. Ovo moe posluiti njihovom cilju,
poto e im takva sposobnost [vetina] 6 dati privid mudraca, a to su oni ba i eleli [da postignu].
Jasno je da postoji takva vrsta dokaza, i da ljudi koji
su nazvani sofistima tee [da dostignu] sposobnost ove
vrste. A sad emo izloiti koliko ima rodova sofistikih do586
Pre svega, treba razmotriti koje ciljeve hoe da dostignu oni koji se bore i uvek prepiru u raspravljanjima.
Tih ciljeva je pet na broju: pobijanje, i zabluda, i paradoks, i soloikizam [jezina pogreka, naroito protiv pravilnog izgovora i sintakse] i navoenje [protivnika] na
prazno brbljanje, to znai prinuditi ga da esto ponavlja
isto, U svakom od tih sluajeva nastoji se da se izazove
privid, a ne tei se za stvarnou.
Sofisti, pre svega, ele da izazovu privid da su pobili
protivnika. Na drugom mestu, ele da pokau da protiv587
593
594
38*
Glava e s t a
[SVOENJE PARALOG1ZAMA NA NEZNANJE
POBIJANJA" IGNORATIO ELENCHI"]
Kad su u pitanju dokazi koji se osnivaju na homonimiji i na dvosmislenosti govora, zabluda u njima dolazi
od nesposobnosti da se razlikuje vise znaenja [pojedinog]
izraza (a doista nije lako razlikovati izvesne izraze, kao to
598
Glava osma
[SOFISTICKA POBIJANJA S
OBZIROM NA NJIHOVU MATERIJU]
600
I
|
supstancija jedina kategorija, i ako isto ne uini i u drugim paralogizmima. Meutim, ako sagovornik, u svim
sluajevima, prihvati ono emu je govoreno, pobijanja e
vaiti za onoga ko je ispitivan, ali nee vaiti apsolutno.
Jer, iskaz sagovornika nema samo jedno znaenje, nego ima
samo prividno znaenje, i to za jednog odreenog oveka
[za protivnika].
Glava d e v e t a
[NEMOGUNOST DA SE UPOZNAJU SVA POBIJANJA]
dokazu Homerov spev je figura, zato to je ciklus", 52 zabluda je u silogizmu. A dokaz koji se ne grei ni silogizam, ni protivrenost, jeste istinit silogizam.
Ali, da bismo se vratili tamo odakle je na dokaz
poao, da li su matematika zakljuivanja upravljena
misli, ili nisu? I ako neko misli da izraz trougao" ima
vie znaenja, i ako mu prida drugi smisao nego [to se
pridaje] figuri za koju se zakljuuje da ima [zbir uglova
jednak sa] dva prava ugla, da li je, u ovom sluaju,
dokaz onoga ko postavlja pitanje upravljen misli protivnikovoj ili nije?
Dalje, ako re ima vie znaenja, ali onaj ko odgovara
to ne primeuje i ne misli, kako tu raspravljanje [onoga
ko pita] ne bi bilo upravljeno misli [onoga ko odgovara]?
Dalje, kako bi trebalo pitati [postavljati pitanja], ako ne
navodei onoga ko odgovara na razlikovanje, kao kad,
na primer, pitanje glasi: Je li mogue utei govoriti?"
ili mu bar ulivajui: Zar to ne treba odrei u jednom
smislu, a potvrditi u drugom?" Ako protivnik to ne dopusti ni u kome smislu, ali ako drugi disputuje [sa ciljem
da ga pobije] zar njegovo disputovanje nije upueno
misli onoga ko odgovara? Pri svem tom, smatra se da
njegov dokaz zavisi od reci.
Prema tome, ne postoji nikakva svojstvena vrsta dokaza koji su upravljeni misli. Ali postoje dokazi upravljeni
recima. Pod njima ne treba podrazumevati ne samo sva
pobijanja nego ak ni sva prividna pobijanja. Jer, postoje
neka prividna pobijanja koja se ne osnivaju na govoru,
kao, na primer, ona koja se osnivaju na akcidenciji, i
izvesna druga.
Ali ako se trai da onaj ko ispituje sam naini podelu
i kae: Pod utei govoriti podrazumevam u jednom
smislu ovo, a u drugom ono", taj zahtev je, prvo,
besmislen. Naime, (ponekad sam onaj ko pita izgleda da
ne opaa da njegovo pitanje ima vie znaenja, i da mu je
nemogue da naini podelu koju nema u svesti). Zatim, ta
bi to [to jest: ta bi nainiti ovu podelu] bilo drugo nego
predavati [dati didaktiki dokaz]? Onaj ko pita
605
609
Glava d v a n a e s t a
[DRUGI PREDMET SOFISTIKE: BACITI
PROTIVNIKA U ZABLUDU ILI U PARADOKS]
Zavrili smo [svoje] izlaganje prividnim pobijanjima.
Da bi se pokazalo da je onaj ko odgovara u zabludi, i da bi
se njegov dokaz sveo na paradoks, (jer to je bila druga taka
sofistikog programa), [treba rei sledee]. Na prvom mestu,
taj uspeh postie se najsavrenije izves-nim nainom kojim se
vri istraivanje pomou pitanja.
Postavljati pitanje, a ne dovesti ga u vezu sa jednim
odreenim predmetom, znai ii u lov za navedenim ciljem. Ko
bez plana govori, vie je sklon da se vara, a govori bez plana
onaj ko nema u vidu nikakav odreeni predmet. Isto tako,
mnogo pitati, i ako je predmet raspravljanja odreen, i traiti da
protivnik kae samo ono to misli, znai stvoriti izvesnu lakou
da se on navede na paradoks ili na zabludu, i ako na
neto odgovori sa jeste" ili nije" da se dovede na
stanovite protiv koga se prua prilika za napad. Uostalom, u
dananje vreme manje je lako nego ranije varati [protivnike]
ovakvim sredstvima, jer protivnici pitaju kakvu vezu ima to
[to sofisti govore] sa pitanjem koje je u poetku stavljeno?
Bitno sredstvo da se [protivnik] navede na to da kae neku la
ili neki paradoks jeste ne postavljati odmah pitanje u odnosu
na jednu odreenu tezu, nego tvrditi da se ispituje iz elje da se
neto naui, jer ovim ispitivanjem dobija se teren za napad.
Svojstveno [osobito zgodno] mesto da se ukae na protivnikovu zabludu, jeste sofistiko pravilo da se onaj ko
odgovara navede na tvrenja protiv kojih [sofistu] mnogi
argumenti stoje na raspolaganju. A ovo se moe uiniti vesto ili
neveto, kao to je ranije [Top., II, 2] reeno.
A da bi se protivnik naveo da govori paradokse, treba
videti [ispitati] kojoj [filozofskoj] koli on pripada, i tada ga
pitati nekoj doktrini te kole koja velikom broju ljudi izgleda
paradoksna. Jer, u svakoj koli nalazi se poneka takva doktrina.
Naime, ovde je bitno imati meu svojim
610
611
Glava e t r n a e s t a
[SOLECIZAM GRAMATIKA, JEZINA GREKA]
613
Prvi zahtev da se pobije protivnik jeste duina dokazivanja. Naime, teko je obuhvatiti jednim pogledom nekoliko
stvari istovremeno. Da bi se dobila ta duina treba primeniti
osnovne principe ranije naznaene. 64 Drugi zahtev je brzina
govora. Naime, oni koji zaostanu manje vide pred sobom. U
trei zahtev spadaju gnev i ljubav prema raspravljanju.
Uzbueni su uvek manje sposobni da se uvaju. Glavna pravila
da se [kod protivnika] izazove ljutnja jeste pokazati mu da mu
se eli nakoditi, kao i biti potpuno bezoan. etvrti je zahtev
da se stavljaju pitanja, ali da se menja njihov red, bilo da
ima vie dokaza koji vode istom zakljuku, bilo da ima dokaza
kojima se potvruje i odrie neto jednoj stvari. Iz toga izlazi
da se protivnik mora istovremeno uvati ili vie stvari, ili
njihovih kontrernih suprotnosti. Uopte, sve metode za
skrivanje [svojih misli] koje su opisane ranije, 65 primenljive su i
na dokaze zgodne za borbu. Jer ovek se krije [upravo: krije
svoju misao], da ga protivnik ne bi video, a on nee da ga
protivnik vidi, da bi ga mogao prevariti.
to se tie protivnika koji odriu da odobre sve za ta
smatraju da moe posluiti pobijanju [onoga to tvrde],
njima treba postaviti pitanje negativno, kao da se eli
615
620
Glava o s a m n a e s t a
[PRAVILNO REENJE SOFISTIKIH SILOGIZAMA1
624
40 Organon
625
627
Glava d v a d e s e t prva
[REENJE POBIJANJA KOJA DOLAZE
OD NAGLAAVANJA AKCENTIRANJA]
Ne postoje paralogizmi koji se osnivaju na naglaavanju
[akcentiranju] bili oni napisani, ili govoreni, sem, moda,
vrlo malo njih, i to ove vrste kao to je sledei: Je li tamo gde
ti stanuje kua? Da. Je li ti ne stanuje negacija od ti
stanuje? Da. Ali ti si rekao da je tamo gde ti stanuje kua.
Dakle, kua je negacija." Jasno je kako se reava [ova tekoa].
Naime, kad se izgovara sa otrim naglaskom [spiritus asper],
re ne znai isto kao kad se izgovori sa mekim naglaskom
[spiritus lenis].
Glava d v a d e s e t d r u g a
[REENJE POBIJANJA KOJA SE OSNIVAJU
NA OBLIKU GOVORA]
Jasno je i kako treba odbiti ove paralogizme koji se
osnivaju na istom izraavanju onoga to nije isto. Naime, mi za
to imamo razliite kategorije. Tako se onaj od sago-vornika koji
je bio ispitivan saglasio da jedan termin koji izraava jednu
supstanciju nije pridan drugoj stvari. Meutim, drugi je
[sagovornik] pokazao da je ono to je u stvari kvantitet ili
relacija pridato nekoj drugoj stvari, ali da to, zbog naina
govora, izgleda da oznaava supstanciju. To, na primer, biva u
sledeem dokazu: Moe li se isto u isto vreme i initi i biti
uinjeno? Ne. Ali neto se moe videti, i isto u istom
odnosu [moe] biti vieno." [Jo jedan primer:] Je li trpljenje
[pasivnost] delanje [aktivnost]? Ne. ali tada: ,on je
iseen', ,on je ispeen', ,on je aficiran', jesu slini izrazi, i svi
oni oznaavaju trpljenje; a opet ,govoriti', ,trati', ,videti' slini
su jedan drugome izraajno [naime, svi oni izraavaju akciju]. ,
Videti' je opaanje, i prema tome je, u isto vreme, trpljenje i
delanje."
628
Glava dvadeset t r e a
[GLAVNO PRAVILO ZA RESAVANJE
POBIJANJA OSNOVANIH NA GOVORU]
Glava dvadeset e t v r t a
[REENJE POBIJANJA OSNOVANIH NA AKCIDENCIJI]
636
[ubeenju] sudije. Jer, iz toga to je neto pravino u izvesnom sluaju ili na izvestan nain, ne proizlazi da je to i
apsolutno pravino. A, isto tako, i ako su stvari nepravine,
nita ne stoji na putu da bude pravino to rei. Jer, iz toga
to je pravino to rei, ne proizlazi nunim nainom da su
stvari pravine, kao to stvari nisu korisne zato to je
korisno rei da su one takve. Isto vai i za pravine stvari.
A ako su kazane stvari nepravine, zbog toga ne pobeuje
onaj ko govori nepravine stvari. Jer, on govori stvari koje
je pravino govoriti, ali koje su u apsolutnom smislu i kad
se trpe nepravine.
Glava d v a d e s e t e s t a
[REAVANJE POBIJANJA OSNOVANIH NA
NEPOZNAVANJU POBIJANJA" IGNORATIO ELENCHI]
Glava d v a d e s e t s e d m a
[REENJE POBIJANJA OSNOVANIH NA
TRAENJU PRINCIPA" PETITIO PRINCIPU]
Glava d v a d e s e t d e v e t a
[RESENJE POBIJANJA OSNOVANIH NA LANOM UZROKU]
641
643
NAPOMENE
1
649
18
Pogreka je u tome to se te stvari mogu nositi pojedi
nano, ali ne sve zajedno. Upor. Plat. Euthyd., 294 a.
19
U ovom sluaju pogrenog zakljuivanja deli se ono to
treba da bude povezano.
20
Navedeni primer sofistike dvosmislenosti nemogue je
adekvatno prevesti. Reenica: ' '
moe da znai: Od roba ja sam te nainio slobodnim", ili: Od
slobodnog ja sam te nainio robom."
21
I u toj reenici smisao se sasvim menja, ako se ona pre
vede ... sto od pedeset ljudi". Poslednji primeri treba da po
kau da se smisao reenice menja prema tome da li se reci raz
dvajaju ili povezuju.
22
Tek od III veka pre nae ere upotrebljavaju se u grkom
jeziku akcenti; ranije ih nije bilo.
23
Traenje principa" kome smo ve ranije govorili
u logici poznato pod imenom petitio principu", jeste pogreka u
dokazivanju i zakljuivanju koja se sastoji u tome to se uzme kao
premisa stav koji tek treba dokazati, tako da u dokazu nedostaje
princip dokaza.
24
Sofistiko je zakljuivanje koje propisuje subjektu sve ono
to se tvrdi njegovom predikatu, i obrnuto.
25
To je ignoratio elenchi", pogreka u dokazivanju koja
se sastoji u tome to se ono to treba dokazivati ili pobijati prenebregava, a dokazuje se i pobija neto drugo. Na ovom mestu filo
zof govori uslovima neophodnim za pravo pobijanje.
2e
Petitio principu".
27
petitio principii" Aristotel govori i u Anal. prior., II,
16, 64 b 28, i u Top., VIII, 13, 162 b 31.
28
Fallacia consequentis".
29
Vidi Aristotelovu Fiziku (I, 2), gde se nalazi opirnija
kritika argumenata Eleaanina Melisa.
Aristotel prihvata da ima poetak sve to je bilo stvoreno, ali
smatra da iz toga ne proizlazi da je bilo stvoreno sve to ima poetak.
30
Logiki termin za ovu sofizmu jeste fallacia propter non
causam ut causam" ili post hoc, ergo propter hoc". Ovo je po
greno zakljuivanje u kome se ono to neem prethodi uzima kao
njegov uzrok.
31
Logiki nemogu zakljuak, na osnovu koga se dalje za
kljuuje da dua i ivot nisu isto.
32
Ovaj pogreni zakljuak zove se u logici fallacia plurium
interrogationum ut unius".
33
Sofizme ili ne daju nikakav zakljuak, ili ne zakljuuju
propoziciju koja je u pitanju.
34
U silogizmu se iz datih premisa izvodi nuni zakljuak.
Pobijanje ima istu definiciju kao silogizam, samo se u njemu
650
651
53
Povodom kvadrature kruga upor. Anal. prior., II, 25, 69
a 32, i Anal. post., I, 9, 75 b 41.
54
Aristotel oznaava razliku izmeu eristikog silogizma i
sofistikog silogizma.
55 vidi De soph. elench., 1, 165 a 22.
56
Brisonov dokaz moe da se, sem na geometriju, primeni
i na brojeve.
57
Metoda sofista Antifona, Sokratovog savremenika, sastojala
se u tome to je on upisivao u krugu jedan pravilan poligon, iji je
broj strana poveavao, kako bi, najzad, strane poligona pale ujedno
sa krugom. Ovakav postupak je eristiki, jer prava linija ne moe
pasti ujedno sa krunom linijom. Antifonu vidi: dr Ksenija
Atanasijevi, Sofisti drugoga reda, Misao, Beograd, 1. i 16. janu
ar 1925, str. 4854; 130136.
58
Upor. De soph. elench., 3, 165 b 16.
39 Ibid., 3, 165 b 20.
60
Navedene reci su enskoga roda. Protagora je nainio raz
liku izmeu tri roda imenica. Upor. Arist. Rhet., III, 5, 1407 b 7.
61
Naime izvesna pobijanja izgleda da pobijaju, ali to stvarno
ne ine.
62
Ta re je srednjeg roda, ali se esto upotrebljava umesto
mukog ili enskog roda.
63
U srednjem rodu nominativ, akuzativ i vokativ su isti,
a genitiv i dativ su razliiti.
* Top., VIII, 1, 155 b 26157 a 5.
65
Ibid.
66
Kleofon je atinski tragiki pesnik. iveo je u doba oligar
hije. Prikazivao je obine karaktere prozainim stilom. .O njemu
govori Aristotel u Poetici, 1458 a 20.
67
Sofist Likofron preao je sa slavljenja lire na slavljenje
istoimene konstelacije.
68
Misli se na uzrok zbog koga se dokazivanje upravlja na
predmete to nemaju veze sa predmetom raspravljanja.
69
Nekad nismo u stanju da u jednom pitanju poznamo paralogizam koji znamo. Razume se da u tom sluaju nismo u stanju
da na njega brzo odgovorimo.
70
Vidi Top., VIII, 7, 160 a 23, i dalje.
71
Vidi De soph. elench., 1, 164 b 25.
72
Vidi Ibid., 5, 167 a 37.
73
Misli se na razlikovanje razliitih paralogizama, koji su
osnovani na homonimiji, amfiboliji, podeli, sastavljanju, kao i na
drugim nainima na koje se vri prividno pobijanje.
71
Upor. Top., VIII, 7.
652
75
Kao primer mogu da poslue vrsta i rod. Naime, to je
reeno vrsti, nije nunim nainom reeno rodu; meutim, ono
to je reeno vrsti, nunim nainom je reeno rodu. Takav je i
odnos izmeu univerzalne i partikularne propozicije.
76
Sadrina tih zakljuaka je lana. Po Anal. prior., jedan
silogizam moe biti laan, ili kad zakljuuje istinito iz lanih pre
misa, ili kad zakljuuje lano iz lanih premisa (II, 2).
77
Ako je zakljuak laan, jedna od dve premise je lana.
Vidi Anal. prior., II, 4, 57 a 36.
78
Upravo, ako se pokae da je zakljuak laan.
79
To znai: da li je postavljen po svim pravilima silogistike
forme.
80
De soph. elench., 176 b 36177 a 2.
81
Na ovom mestu u izlaganjima sofista lep" se uzima as
kao podmet glagola videti" (lep vidi"), a as kao njegov pred
met (videti slepog").
82
Znati" je uzeto u smislu pamtiti".
83
Znai: ako sofist deli, treba sastavljati, a ako sastavlja,
treba i deliti.
84
Braa Eutidem i Dionisodor spadaju u naj dekadentni je
sofiste i najozloglaenije eristiare; oni su tvorci najbesmislenijih
sofizama. njihovoj eristikoj delatnosti govori Platon u svom
dijalogu Eutidem. Upor i Arist. Rhet., II, 24, 1401 a 27, i dalje.
Vidi: dr Ksenija Atanasijevi, Braa Eutidem i Dionisodor, Revija
za filozofiju i psihologiju, Zagreb, 1927, knj. I, sv. 12, str. 43
do 48.
85
troveslanica, trijera, ratna laa koja je na
svakoj strani imala po tri veslake klupe jednu nad drugom. To
su kod starih Helena obino bili ratni brodovi, brzi i laki.
86
Navedena sofizma proizlazi iz zbrke izmeu supstancije i
kvantiteta. U celini, sofizma glasi: Onaj ko je imao jednu stvar
i ko je vie nema, da li je nju izgubio? Da. Ali on je
imao deset kocaka, izgubio je jednu, i nema, dakle, vie deset ko
caka koje je imao ranije; dakle on je izgubio deset kocaka, to
je nemogue."
87
Ta sofizma osnovana je na zbrci izmeu supstancije i od
nosa. Sofist hoe da dokae da se moe dati ono to se nema.
88
De soph. elench., 20, 177 b 31.
89 Ova sofizma treba da ukae na to da su istinito i lano
prosti kvaliteti jedne stvari, koji se mogu vremenom menjati.
90
Sofizma trei ovek" sastoji se u sledeem. Kad se kae:
ovek se seta", tada ovek" nije ni univerzalni ovek, upravo
ideja oveka (jer je ideja nepomina), niti je pojedinani ovek,
jer se ne kae koji se ovek seta. A iz toga izlazi da je to trei
ovek". Ovde paralogizam postaje na taj nain to se univerzalno
mesa sa individualnim, koje ima isto ime. Aristotel nastoji da
653
A
Abdukci]a 222, 223 adekvatnost
353 afekciia 27, 28, 29, 43, 226,
227, 228, 315, 510, 512, 613
fizika afekcija 226
afektivni kvaliteti 27, 28 aficiran
24, 27, 451
afirmacija 8, 33, 35, 38, 39, 55, 56,
57, 58, 59, 61, 62, 63, 66, 67, 68,
71, 74, 77, 79, 80, 86, 89, 110,
127, 152, 169-172, 200, 207,
313, 483, 507, 508, 567, 596,
641 afirmativan 35, 66, 93,
95, 96, 98, 99,100, 101, 103,
104-111, 113-115, 118-123, 125,
126, 128-133, 135, 137, 138,
144, 148, 190, 193, 195, 196,
202, 203, 206, 207, 210, 214,
218, 219, 224,
288, 289, 291, 293-296, 299,
301-303, 307, 313, 484
afirmativno 77, 91, 92, 128,
153, 171, 326, 334, 401
afirmiran 6-9, 11, 34, 36, 54,
62, 70, 85-87, 90-95, 98, 103,
113, 134, 142, 143, 145, 150,
156, 159, 160, 161, 304, 329,
345, 347, 352, 391, 399, 401,
411, 416, 417, 435, 437-439,
441, 442, 444, 445, 448, 450,
453, 455, 456, 458, 472-474,
477, 480, 481, 483, 500, 506,
507, 509, 510, 533-537, 539,
613 afirmirano 9-11, 328
afirmiranje 55, 151, 288,
289, 300
42*
A g a m e m n o n 590 agonistiki
622 A hil 349, 426, 590 A j a n t
326, 349 akcent 590, 599
akcentiranje 590, 595, 599, 632
akcidencija 78, 143, 153, 179, 180,
267, 268, 272-274, 347,
353, 374, 376, 380, 381,
397-400, 403, 416, 436-438,
448, 451-453, 455, 463, 475,
476, 495, 496, 533, 540-542,
591, 596-599, 601, 605, 632,
633, 645 akcidentalan 16,
17, 22, 261, 262, 272, 324,
354, 379-399, 403, 408, 409,
509, 591, 596,597 akcidentalno 70, 78, 142, 218, 268,
275-277, 283, 284, 296, 297,
300-302, 326, 335, 337, 353,
377, 403, 422, 505, 523, 524,
533, 634, 635
akcija 301-303, 375-379, 410,
411 aksioma 263, 275, 279, 282,
544 aktivan 590 aktivnost 590
aktuelan 76, 217 aktuelno
63,71, 311-aktuelnost 76,77
akustiki 287 A l k i b i j a d 349
alternativa 63 amfibolija 588,
589, 619-621,
625, 632 A
n a h a r z i s 287
analitiki 305
A nalit i ke 563, 566, 587
analiza 161, 165, 319, 329
659
660
C
celina 11, 163, 164, 176, 208, 270,
280, 289, 290, 293, 294,
348,
453,
525-
403,
554,
615,
661
ekteza 98, 99, 103
ekvipolentart 74
elementaran 444 elementi 151,
155, 267, 271, 274, 275, 279,
306, 321, 330, 331, 335, 346,
373, 374, 378, 380, 387, 464,
479, 496, 529, 569, 587, 596
prvi element 596
E m p e d o k l e 387, 455
entimem 225, 259, 569
epiheirem 564
E r e t r e j c i 339
eristika (borba u prepiranju) 607
eristiar 609, 619, 620
eristiki 372, 561, 562, 606, 607,
608
esencija 152
etika 322 etiki 386, 409, 410
etiki dobro 137, 375
E t i o p l j a n i n 592
E u a r h 644
E u t i d e m 627
F
figura 29, 31, 91, 93, 97, 100, 101,
113, 123, 129, 134, 135, 136,
141, 142, 147, 151, 154-156,
163-166, 168, 172, 174, 192,
197, 198, 203, 205, 207, 213,
220, 223, 225, 260, 261, 266,
269, 271, 288, 291, 305, 308,
316, 327, 354, 472, 553, 605,
607-609 prva figura 94, 98,
101, 102, 104, 105, 107, 108,
114, 116, 126-128, 130-134, 136,
141, 145, 147, 148, 156, 166168, 171, 189, 191, 194-197,
200, 201, 203, 204, 206, 207,
210, 223-226, 266, 288, 289,
291, 299, 300, 307, 334
silogizam prve figure 95
druga figura 93, 102, 103, 105,
123, 141, 147, 148, 156, 166,
168, 174, 180, 189, 191, 192,
194, 195, 197, 198, 200-203,
205,
664
G
genitiv 449, 450
geometar 163, 280, 282, 283, 288,
333, 383, 402, 472, 561, 607, 608
geometrija 274, 275, 279, 282,
283, 287, 288, 315, 319, 372,
383, 535, 569, 602, 608
geometrijski 562, 602, 607
geometrijsko 282, 283, 287
gimnastika 422, 486
glagol 53-56, 64-67, 70, 71, 86,
159, 217, 522, 590
glas 54, 55, 57, 68, 77, 80, 388,
391-393
gledite 566, 623, 638 taka
gledita 603
gnomon 43
G rgija (sofist) 648
G orgija (Platonov dijalog) 611
govor 15, 16, 41, 53-57, 71, 85, 86,
157, 158, 162, 163, 280, 297,
301, 333, 337, 371, 375, 588591, 593, 595, 598, 599,
665
666
K a i n e j 284
K a l i j a 77, 142, 143, 281, 302,
358, 621, 631 ne-K a 1 i j a
281
Ka l i kl e 611
Kalio e 614
kao takav 383, 437, 488
kao takvo 268, 270, 283
katasilogizam 213
kategorije 11, 12, 30, 32, 160, 297,
302, 381, 390, 533, 535, 539,
602, 628, 631, 632 [deset
kategorija:]
supstancija,
kvantitet, kvalitet, odnos, mesto,
vreme, poloaj, po~ sedovanje,
delanje, trpljenje 7, 8
kategorije aktivnosti 590
kentaur 323
kia 343
kitara 627
Kleo fon 617
Kleo 142, 643
koliina 517, 629
komensurabilan 154, 165, 321
kompozicija 588
konaan 285, 298, 300, 310, 319,
521
konkluzija 93, 194, 261, 262, 266,
269, 273, 279, 282, 284, 289,
314-316, 318, 319, 326, 331,
337, 357, 646
konkretan 599 konkretnost 599
konsekucija 40, 639
konsekvencija 573, 568
kontingencija 112, 117 kontingentan 70, 88, 89,103,109,
111, 112, 114, 115, 117-120, 122,
123, 125-128, 131-134, 138, 151
nekontingentan 119
kontingentno 124, 128, 130
nekontingentno 70, 110, 113, 123
kontin-gentno-negativan 120
kon-
667
kontradiktorno
suprotan 58, 59, 65-67, 70, 72,
123, 192, 206, 207, 214, 399
kontrarijetet 18, 77, 79
kontreran 18,197,200,206, 208,
544 kontrerno 194, 223
kontrerno konvertiran 193, 194
kontrerno suprotan 12, 17, 18,
20, 30, 34, 36, 38, 39, 40, 44, 58,
59, 66, 74-80, 123, 148, 149,
159, 180, 181, 192, 199, 205,
207, 208, 215-217, 223-224, 275,
291, 293, 318, 331, 384, 386,
388, 389, 399, 407-410, 412-414,
418, 444, 445, 447, 456, 481,
512, 517, 525, 536, 537, 559,
562, 567, 568, 569, 611, 612, 617
kontrerno suprotne reenice
80, 85 kontrerno suprotno
382, 446, 449, 594, 639
kontrerna suprotnost 12-14, 17,
18, 20, 30, 32-34, 36, 38-40, 44,
76, 78, 117, 158-160, 165, 176,
194, 196, 199-202, 208, 215,
224, 225, 268, 331, 335, 382,
383, 386,
668
388, 389, 391, 402, 404, 408412, 414, 422, 426, 432, 444447, 456, 481, 482, 498, 517,
518, 529, 535-537, 544,
546, 553, 556, 564, 566, 567,
569, 592, 606, 612, 615-618,
623, 635
konvencija 56
konverzija 89, 101, 107, 110-112,
118, 119, 121, 125, 126, 128131, 133, 134, 167, 168, 189,
190, 192-195, 197, 198, 205,
209, 210, 219, 220, 343, 398,
450, 459, 539
konvertibilan 36, 42, 73, 87-89,
105, 107, 108, 113, 143, 146,
147, 166, 168, 171, 172, 187,
188, 209, 210, 218, 219, 228,
332, 353-355, 397, 449, 480,
499, 539, 541 partikularno
konvertibilan 88, 328, 329
univerzalno konvertibilan 88
konvertibilno 107 konvertibilnost
40-42, 88, 270, 304, 343
konvertibilnost
pomou
nemogueg 124
koordiniran 507
korelacija 21, 22 korelativ
22, 481 korelativan 21,
23, 564 korelativne reenice
72
Ko ris k 308, 591, 614, 620,
624, 631, 633, 634, 638
korisno 412, 417, 431, 442, 447,
457, 487, 499, 500, 503, 504,
516, 519, 535, 545, 546, 549,
611, 612 korist 383, 424, 430,
607, 620, 637 koristan 402,
403, 406, 407, 409, 413, 425,
430, 432, 433, 435,
457, 519, 520, 527, 537, 538,
547, 569, 618, 647, 648
kretanje 14,16, 43, 44,128,160,
338, 339, 342, 405, 436, 437,
439, 442-444, 451, 454-456,
458, 481, 503, 504, 516, 520,
559
669
670
nabrajanje 588
nain 44, 74, 100, 101,115,116,
127, 130, 132-134, 138, 139,
141, 143, 147, 149-151, 591,
592, 600, 604, 630, 635, 636,
638, 639
naglasak 628 naglaavanje 588,
628
nagon 340
napad 543, 552, 610, 617
napisan 590, 628, 631
nastava 501 nauen 631
nauka 19, 20, 23, 26, 31, 32, 41, 44,
85, 91,111,117, 152,158, 159,
183, 206-208, 223, 224, 259, 261,
262, 264, 265, 266, 268, 271,
272, 275-279, 282, 283, 285, 287,
288, 294, 295, 307, 315-317, 318,
319-322, 327, 333, 354, 357-359,
371-373, 379, 386, 387, 393, 399,
402-405, 407, 415, 421, 433, 434,
438-440, 447, 449, 450, 451, 454,
458, 462, 466, 467, 469, 471,
472, 476-479, 486, 497, 498, 501,
504, 515, 517, 523, 524, 529,
533, 544, 548, 566, 567, 569,
587, 588, 602, 606, 608, 609,
618, 642, 648 demonstrativne
nauke 11, 85, 304, 356, 357
filozofske nauke 373 geometrijska nauka 606 matematike discipline 288
671
674
Pir ej 624
pitagorovci 340
P i t a k 225
pitan 643 pitanje 68, 544-546,
548-555, 557, 558, 560-562, 565,
567, 568, 570, 589, 591, 592,
594, 595, 597-601, 604-606, 610,
611, 615, 616, 618-621, 624-627,
629, 630, 633, 636, 639-641,
643-646, 648 postavljanje
pitanja 543
planeta 285, 286
P l a t o n 497, 499, 519
pobeda 607
pobijanje 168, 171, 173, 193, 194,
208, 214, 401, 404, 405, 407,
409, 412, 417, 446, 463, 465469, 471-475, 477, 481-493, 534,
535, 538-540, 568, 585, 587,
588, 591-605, 609, 610, 613,
614, 617, 619-623, 625-627, 629,
633, 636, 638-641, 645, 646
pobijen 160, 193-197, 199, 200,
211, 434, 435, 477, 480, 541,
602, 616, 619-622 neznanje
pobijanja" 595
poetak 341, 593
podela 42, 43, 53, 57, 152, 153,
329, 343, 346-348, 374, 387,
438, 439, 441, 484, 504, 507,
528, 551, 588, 590, 595, 605,
626, 627 podeljen 385, 507,
508, 567, 590, 626, 627
podreen 147, 222, 287, 346, 440,
506 podreenost 287
podvrsta 615
poetika 56 poetski 511
poezija 590
pogled 601
pogrean 61, 211, 290-294, 308,
404, 451, 472, 484, 547, 560,
562, 566, 588, 601, 604, 606608, 622, 624, 634, 637
pogreno 75,104,123-125, 157,
158, 161, 170, 172, 211, 321,
341, 398, 512, 517, 586,
43*
675
676
677
pripadanje 70, 85, 92, 94-96, 98100, 102, 109, 114, 115, 119,
120, 122, 123, 126, 128, 131,
133-135, 137, 138, 145, 151,
153, 170, 204, 212, 299, 307,
309, 345, 355, 356, 401, 464, 470
asertorino pripadanje 129
partikularno--negativno
pripadanje 145 univerzalnonegativno pripadanje 145 nepripadanje 85, 92, 94-96, 98, 102,
115, 118, 119, 122, 123, 126,
129, 131, 133, 134, 159-169, 401
nemogunost pripadanja 122
priroda 26, 34, 35, 68,142, 209,
220, 263, 266, 267, 271, 284,
302, 308, 310, 313, 314, 320,
324, 340, 342, 344, 351, 356,
372, 376, 378, 381, 392, 452,
492, 513, 535, 562, 563, 608,
609, 611, 612 po prirodi 36,
37, 39, 40, 42, 54, 77, 89, 110,
152, 209, 262, 279, 314, 379,
390, 418, 423, 431, 452, 461,
462, 464-466, 468, 469, 471, 477,
478, 484, 489, 490, 492, 494,
497, 501, 504, 508, 511, 512,
519, 525, 526, 529, 551, 585, 595
prirodan 474, 481, 500, 586
prirodno 111, 512, 540
shodno prirodi 41, 111
privacija 65
problemi 56, 93, 141, 142, 144, 146,
149, 150, 152, 154, 156, 160,
164, 166, 173, 198, 205, 208,
282, 317, 350, 351, 353, 354,
371, 373-375, 377, 381, 383,
384, 387, 397, 398, 400, 401,
412, 432, 434, 435, 463, 541,
542, 544, 552, 553, 557, 563,
567, 568, 570, 593, 608, 647
Prodik [sa Keja, sofist] 408
prolaznost 309
678
asertorina
propozicija 130 demonstrativna propozicija 225
dijalektika propozicija 382
geometrijska propozicija 41
negativna propozicija 123,
124, 186, 313, 314 negativnokontingentna propozicija 123
partikularno--afirmativna
propozicija 110, 167, 204
univerzalna propozicija 129, 188,
205 univerzalno-afirmativna
propozicija 200 univerzalno-negativna propozicija 200
prosilogizam 140,146, 213, 544
prostorni 275
proli 341-343, 406 prolost
341, 342, 406, 513, 537 P r o t a
gora [sofist] 613
protivan 382 protivnik 197, 549551, 553, 557, 558, 561, 568570, 587, 600, 602, 603, 605,
608, 610- 612, 615, 617, 620,
622, 634, 639, 646, 647
protivrean 62, 63, 208, 293, 386,
411, 587 protivreno suprotan
71 protivrenost 57, 60, 68,
70, 86, 207, 208, 224, 262, 268,
282, 384, 412, 592, 596, 598,
600-605, 608, 617, 619, 635,
636, 638, 645
prouavanje 394, 553
R
rasprava 266, 373, 378, 535, 647
raspravljan 342, 548
raspravljanje
155,
285,
328, 336, 356, 375, 376, 383,
385, 394, 395, 401, 405-408,
463, 465, 476, 478, 479, 503,
525, 530, 535, 537, 542, 544,
546-548, 551, 552, 554, 555,
559, 561, 562, 568, 586, 587,
590, 604, 605, 610, 615, 616,
618, 621, 646, 647
rastoavanje 447, 448 rastoen
447, 448 rasuivanje 359, 626
ravan 327 ravnokrak 271
ravnostran 269, 271, 305
ravnostrano 267
ravnotea 286, 496, 512
neravnotea 287
razboritost 322
razgovor 570
razlaganje 620, 622, 646
razliit 43, 66, 148, 150, 168, 169,
173, 187, 269, 270, 274, 275,
287, 301-303, 319, 327, 333,
334, 336, 337, 341, 347, 348,
351, 353, 354, 356, 357, 371,
372, 375, 376, 387, 391, 392,
395, 401, 402, 408, 436, 440,
456, 458, 465, 466, 473, 476,
479, 501, 503, 521, 522, 531,
533, 551, 559, 563, 591,
679
neodreene reenice 99
partikularne reenice 95
univerzalne reenice 95
red 16, 41, 65, 89, 151, 170, 171,
215, 221, 289, 293, 294, 296300, 302,305, 314-316, 330, 339,
342, 346, 347, 358, 375, 379,
411, 414, 450, 517, 521, 543,
545, 554, 615, 646, 647
relacija 7, 31, 36, 438, 448, 449,
533, 628 relativan 17-20, 24,
25, 31, 32, 36, 161, 376, 377,
387, 399, 403, 413, 418, 449,
450, 462, 463, 514, 515, 517,
524, 564, 612, 613
reavanje 642 reen 624
reenje 560, 561, 570, 590, 603,
611, 622, 624, 627, 630, 632634, 641, 646
680
partikularan
silogizam 102, 106, 122, 175,
178, 188 partikularno-negativan silogizam 95,102, 104
retorski silogizmi 220
savreni silogizam 85, 86,
90, 91, 93, 97, 101, 102, 113115, 119-121, 123, 129, 134
nesavreni silogizam 85, 87, 98,
101, 114, 115, 119-121, 123, 129,
134 sloeni silogizam 164
univerzalni silogizam 102, 104,
106, 175
simbol 53, 54, 80, 586
simetrija 423
simpatija 227
simultan 43
sinoniman 392, 399, 456, 520, 521,
527, 538, 592 sinonimi 5, 11,
392, 444, 520, 521, 566
S kiti ja 287
sklad 325
sklonost 157, 450, 559, 568, 569
slaganje 614
sled 41, 42 sledovanje 73,74,
411-414, 547, 592-594, 597, 598,
639
slian 379, 382, 426, 447, 480, 481,
490-492, 497, 569, 614, 617, 629
slino 19, 20
slualac 600, 616, 629, 644, 648
smanjivanje 442
smeno 426
smrt 594 smrtan 153, 161, 442,
455, 462, 484, 487, 519
smrtno 331
snaga 424, 486
sofist 272, 384, 453, 585-587, 592,
600, 606, 607, 618, 623, 625,
629, 630, 643 sofistiki 57,
261, 270, 406, 476, 552, 585,
586, 600, 601, 607, 609, 610,
616, 618 so-fistika 607, 647
sofizma 453, 564, 595, 618,
623, 634
S o k r a t 67, 69, 143, 349, 379,
560, 591, 647
soleicizam 642-644, 646, 647
sopstven 180, 271, 282, 310, 373,
569, 617
spajanje 54, 55, 595, 599
681
S p a r t a n c i 623
specifino 270, 348
spekulativan 511
spev 605
spoj 528, 529 spojen 55, 599
spoljanjost 312
sposoban 376, 379, 398, 407, 410,
411, 439, 451, 453, 454, 465,
466, 472, 474, 477, 492, 498,
519, 524, 527, 529, 533, 550,
560, 569, 570, 599, 615
sposobnost 26, 27, 30, 31,
165, 322, 356-358, 385, 330,
432, 433, 441, 447-451, 453,
474, 483, 492, 493, 511-513,
568, 587, 589, 602, 627, 647
teorijska sposobnost 178
srea 349, 400, 421-425, 524
srean 408, 532, 612 sredina
353, 389, 446, 521, 523,
613
sredite 333
srednji 135, 281, 445, 446, 552, 553
sredstvo 402, 403, 423, 436, 476,
535, 554, 570, 607, 610, 617,
622, 625
srodnost 591
stanovite 566, 610
stanje 19, 26-28, 31, 33, 37, 40, 44,
53, 92, 107, 157, 158, 290, 392,
412, 413, 423, 441, 449-451,
476, 478, 479, 504, 506, 508,
512, 516, 518, 524, 525, 549,
550, 585, 590, 613, 633, 647
telesno stanje 503
star 425 starost 425
stav 63, 74, 75, 262, 263, 270, 273,
275-279, 303, 309, 314, 332,
371, 382, 399, 409, 410, 434,
435, 515, 535, 538, 539, 547,
549, 559, 569, 570, 590, 604,
606, 616 matematiki stavovi
319 prvi stavovi [principi]
568 zakljuni stav 306
682
stereometrija 287
strana 345, 567
strast 226, 451
strunjak 602
stvaralako 454 stvaranje 448,
511
stvaran 405, 478, 498, 586, 607
stvarno 292, 293, 301, 406, 478,
505, 564, 603, 613, 643, 645
stvarnost 76, 208, 329, 343, 587,
601
stvor 221, 302, 453 stvoren 593
nestvoren 593 stvorenje
281
subjekt 6, 8-12, 24, 28, 34-37, 39,
40, 54, 55, 57-59, 64-72, 74, 78,
80, 85-89, 91, 93-95, 103, 111
125, 135, 139, 143-147, 150,
151, 153, 156, 158, 169-172,
175, 206, 210, 212, 215, 221,
224, 260, 263, 267-272, 274-277,
281, 292, 296, 297, 299, 301304, 306-310, 316, 321, 323,
324, 326-328, 337, 344, 345,
347, 350, 351, 353-356, 358,
376, 380, 382, 398-402, 404,
407, 409-411, 414-418, 423, 429,
431, 434-436, 438, 441, 442,
446, 452, 455, 456, 461-477,
479, 481, 483-490, 492, 496,
497, 499, 516, 519, 525-527,
529, 536, 539, 541, 542, 569,
589, 591, 592, 597, 599, 602,
621, 640-642 prvi subjekt
303, 304, 353, 470, 477, 478,
486, 490, 491, 519, 526 - drugi
subjekt 490, 491 korelativni
subjekt 482
subordiniran 175
sud 13, 14, 77-80,162, 214-216,
384, 404, 515, 570 suenje
14, 404, 515, 522, 607, 609
sumnja 550, 616, 618, 620
sunce 322-324, 352,470,504
sunana svetlost 317
suprotan 33, 35, 36, 38, 39,42-44,
58, 59, 62, 64, 65, 67, 70,
80,95,110.111,115,128,129, 169,
205-208, 219, 221, 223, 262,
264, 280, 282, 283, 340, 351,
371, 382-384, 390, 412, 448,
450, 504, 506-508, 512, 517,
535, 544, 549, 550, 555, 559,
561, 567, 611, 616, 630, 632, 639
suprotno 153, 426, 444, 468,
469, 503 suprotnost 14, 3337, 57, 63, 76, 78, 110, 124, 165,
169, 172, 192, 197, 198, 200,
205-207, 219, 223, 224, 262,
264, 268, 271, 347, 387, 389,
399, 400, 402, 411, 413, 432,
448, 450, 469, 481, 485, 503,
504. 508, 514, 531, 546, 559,
567, 632, 639 suprotstavljanje
612
supstancija 7-14, 18, 24, 25, 94,
152, 155, 162, 267, 301-303,
309, 315, 326, 327, 329, 332,
333, 345, 381, 395, 438, 466,
468, 480, 496, 507, 510, 511,
529, 537, 595, 599, 613, 628,
631-633 ne-supstancija 155,
333 prve supstancije 9-12, 24,
77 druge supstancije 8-12, 24
sup-stancijelan 301, 321
ne-supstancijelan 301
supstitucija 150
supstrat 9,10, 287, 300-302, 315
sutina 5, 20, 31, 33, 34, 78, 143,
217, 218, 267, 271, 287, 288,
300, 304, 327-338, 344-349, 353,
356, 381, 387, 395, 437, 442,
447-450, 452, 453, 458, 467,
471, 480, 484, 495, 498, 499,
501, 505, 506, 508, 515, 524,
527, 539, 601 sutine 336
sutinski 321, 353, 505
svest 603, 605
svet 383, 384, 387
svetlosan 351 svetlost 318, 322,
325, 335, 336, 339, 351, 479,
480, 514
sviranje 382
svoenje 148, 166, 168, 202
svojstven 7-10, 12-14, 19, 21, 40,
42, 103, 135, 143, 144, 152, 156,
162, 216, 217, 227, 261, 262, 266,
272, 276-279, 288, 292-295, 304,
320, 328, 331, 334, 345, 372, 373,
376, 378-381, 391, 394, 395, 397,
398, 400, 406, 423, 424, 427, 428,
432, 461, 463, 466, 471, 473, 475477, 480, 484, 485, 489-491, 495,
496, 498, 499, 506, 507, 509-511,
520, 524, 537, 539, 541, 543, 552,
565, 587, 592, 598, 600, 605, 606,
608-610, 614, 622, 634
svojstven po sebi 463
svojstveno 462, 464, 465, 467470, 477-481, 483, 484, 490
uvek svojstveno 463
svojstvenost 10, 11, 14, 21,
38, 374-377, 399, 437, 461464, 466-475, 481-493, 496,
499, 539, 540, 541
Teodor 648
683
684
univerzalno-afirmativni
problemi 198 univerzalni
problemi 150
unutranjost 318, 393
upisan 137, 260, 338
upotreba 428, 497 upotreb-ljen
498
uroen 357, 358
uslov 454, 495
uspomena 358
utisak 357 ulni utisak 357
utvren 152, 385, 467, 470, 535,
622 utvrivanje 140, 400,
401, 403-405, 409, 412, 448,
463-473, 475-477, 480-493, 534,
539, 540
uvean 43 uveavanje 43, 44,
286, 415-417, 442
uzajaman 393, 430, 480 uzajamno 297, 301, 302, 354, 431, 532,
548 uzrok 28, 29, 41-43, 165, 175,
211, 261, 262, 274, 277, 285, 286288, 309, 310, 315, 317, 322-325,
329, 334-336, 338-
685
686
kontingent-no-negativan
zakljuak 127-129, 132
negativan zakljuak 96
nemogui zakljuak 202
nuan zakljuak 101, 128
opti zakljuak 101 partikularan zakljuak 90, 150
partikularno-negativan zakljuak
141 silogistiki zakljuak 588
univerzalan zakljuak 90
univerzalno--afirmativan
zakljuak
133,
141
univerzalno-negati-van zakljuak
133, 141 zakljuen 138, 139,
141, 156, 188, 203, 223, 226,
273, 276, 294,632,636
zakljuivanje 114, 139, 186, 220,
284, 349, 358, 380, 383-385,
394-396, 465, 472, 512, 535, 539,
540, 544, 550, 551, 556, 558,
562,
563, 565, 566, 569, 570, 585,
596, 624, 634, 639, 640-642,
644, 646-648 demonstrativno
zakljuivanje 564 dijalektiko
zakljuivanje 559, 564
eristiko zakljuivanje 564, 565
matematiko zakljuivanje
605
687
SADRAJ
Dr Bogdan Sei: ARISTOTELOV ORGANON .....................................
Prvi deo
Kategorije
Glava prva [Homonimi, sinonimi, paronimi] ....................................
5
Glava druga [O raznim izrazima].......................................................
6
Glava trea [Predikat predikata Vrste i rodovi] ....
7
Glava etvrta [Deset kategorija] ........................................................
7
Glava peta [Supstancija].....................................................................
8
Glava esta [Kvantitet]......................................................................,
15
Glava sedma [Odnos relacija]........................................................
19
Glava osma [Kvalitet] .......................................................................
26
Glava deveta [Delanje, trpljenje i druge kategorije]______________
32
Glava deseta [Suprotnosti] ...............................................................
33
Glava jedanaesta [O kontrernim suprotnostima] ..........................
39
Glava dvanaesta [Ranije] ........................................................................40
Glava trinaesta [Istovremeno (simultano )].............................
42
Glava etrnaesta [Kretanje] ............................................................. . 43
Glava petnaesta [Imati"]....................................................................
44
Napomene ................................................................................................
46
D r u g i deo
tumaenju
Glava prva [Govor i pisanje. Istinit i laan govor]
Glava druga [Imenice. Proste i sloene imenice. Padei]
Glava trea [Glagol] ........................................................................
Glava etvrta [Govor i reenica].........................................................
Glava peta [Afirmacija i negacija. Prosta i sloena ree
nica] .............................................................................................
Glava esta [Afirmacija i negacija. Kontradikcija] ..
Glava sedma [Opte (univerzalno) i pojedinano (singularno). Suprotnost reenica: kontradikcija i kontra^
rijetet].............................................................................................
44 Organon
53
53
54
55
56
57
57
689
60
60
64
68
70
73
77
81
T r e i deo
Prva analitika
K n j i g a prva [Teorija silogizmu] ..............................................
85
Glava prva [Zadatak analitike. Premise. Termin.
Silogizam i njegove vrste].............................................................
85
Glava druga [Konverzija ili preokretanje istih reenica]
85
Glava
trea
[Konverzija
reenica
prema
njihovom
mo
dalitetu]..........................................................................................
88
Glava etvrta [Kategoriki silogizam prve figure. Pravila
za izvoenje zakljuaka u prvoj figuri]..........................................
90
Glava peta [Pravila za izvoenje zakljuaka u drugoj
figuri] ........................................................................................
93
Glava esta [Pravila za izvoenje zakljuaka u treoj
figuri. Kategoriki silogizam tree figure] .............................
97
Glava sedma [Zakljuci pomou preokretanja ili konver
zije u svim figurama. Odnos izmeu tri silogistike
figure. Redukcija silogizama] ................................................
101
Glava osma [Modalni silogizmi. Silogizmi sa dve
nune premise] ............................................................................
103
Glava deveta [Modalni silogizmi. Silogizmi prve figure: jedna premisa je
nuna, a druga asertorina] 104
Glava deseta [Modalni silogizmi. Silogizmi druge figure: jedna premisa
je nuna, a druga asertorina] 105
Glava jedanaesta [Modalni silogizmi. Silogizmi tree
figure: jedna premisa je nuna, a druga asertorina] 106
Glava
dvanaesta
[Izvedeni
stavovi.
Poreenje
izmeu
kategorikih i modalnih silogizama koji se odnose na
nuno] .........................................................................................
109
Glava trinaesta [Modalni silogizmi. Zakljuci iz moguih
ili
kontingentnih
premisa.
Posebna
pravila
za
konver
ziju moguih ili kontingentnih premisa]........................................ 109
Glava etrnaesta [Modalni silogizmi. Silogizmi prve
figure sa dve kontingentne premise]..............................................
112
Glava petnaesta
[Modalni silogizmi.
Silogizmi
prve
figure:
jedna
premisa
je
kontingentna
ili
mogua,
a
druga asertorina ili prosta, stvarna] ............................................ 114
690
[Modalni
silogizmi.
Silogizmi
tree
figure:
jedna
premisa
je
kontingentna
a
druga
asertorina] ..................................................................................
131
Glava dvadeset druga [Modalni silogizmi. Silogizmi
tree
figure:
jedna
premisa
je
kontingentna, a
druga
nuna] ..........................................................................................
132
Glava dvadeset trea [Opta upotreba tri silogistike fi
gure. Svoenje na prvu figuru] .....................................................
134
Glava dvadeset etvrta [O kvalitetu i kvantitetu premisa]
137
Glava dvadeset peta [Odreivanje broja termina, premisa
i konkluzija. Svaki silogizam ima tri termina i dve
premise] .........................................................................................
138
Glava dvadeset esta [Koji se zakljuci izvode teko a
koji lako] ....................................................................................... 141
Glava dvadeset sedma [Opta pravila za kategorine silo
gizme] .........................................................................................
142
Glava dvadeset osma [Posebna pravila za istraivanje
srednjeg termina u kategorinim silogizmima] ............................
145
Glava dvadeset deveta [Istraivanje srednjeg termina u silogizmima koji se
dokazuju pomou logiki nemogueg, kao i u hipotetinim i u modalnim
silogizmima 149
Glava trideseta [Istraivanje srednjeg termina u filozofiji
i u drugim naukama ili umetnostima] ........................................... 151
Glava trideset prva [Podela] ............................................................
152
Glava trideset druga [Pravila za biranje premisa, ter
mina, srednjeg termina i silogistike figure] ................................
154
Glava trideset trea [Kvantitet premisa] ...........................................
156
Glava trideset etvrta [Apstraktni i konkretni termini]
157
Glava trideset peta [Sloeni termini] ...............................................
158
Glava trideset esta [Ne srne se prevideti da gramatika
forma termina nije uvek ista] ........................................................
159
Glava trideset sedma [Razne vrste pripadanja] ..................................
160
Glava trideset osma [Udvajanje istog termina] .................................
161
Glava trideset deveta [Mora se, naroito kod udvajanja,
paziti na jasnost i kratkou termina i zato ponekad
treba manje jasan termin zameniti jasnijim] .................................
162
Glava etrdeseta [Upotreba lana] .................................................
162
44*
691
[Rastavljanje
dokaza
pomou
logiki
nemogueg
i
pomou
drugih
hipotetinih
silo
gizama] .......................................................................................
164
Glava etrdeset peta [Svoenje silogizama jedne figure
na neku drugu figuru] .....................................................................
166
Glava etrdeset esta [Odreeni termini i neodreeni ter
mini u silogizmima] ....................................................................
168
Knjiga
druga
[Osobine
silogizma.
Lani
za
kljuci] ..........................................................................................
173
Glava prva [O mnogostrukim zakljucima u silogizmima] 173 Glava
druga [Laan zakljuak, izveden iz istinitih premisa i istinit zakljuak,
izveden iz lanih premisa
u prvoj figuri] .............................................................................
175
Glava trea [Istinit zakljuak izveden iz lanih premisa
u drugoj figuri] ...........................................................................
180
Glava etvrta [Istinit zakljuak izveden iz lanih pre
misa u treoj silogistikoj figuri] ................................................
183
Glava peta [Kruni dokaz u prvoj figuri] ..........................................
187
Glava esta [Kruni dokaz u drugoj figuri].........................................
189
Glava sedma [Kruni dokaz u treoj figuri]........................................
190
Glava osma [Konverzija silogizama prve figure] .............................
192
Glava deveta [Konverzija silogizama druge figure]...........................
194
Glava deseta [Konverzija silogizama tree figure] ..........................
195
Glava jedanaesta [Svoenje na nemogue u prvoj figuri]
197 Glava
dvanaesta [Svoenje na logiki nemogue u drugoj
figuri].............................................................................................. 200
Glava trinaesta [Svoenje na logiki nemogue u treoj
figuri]..............................................................................................
201
Glava etrnaesta [Poreenje svoenja na nemogue i ne
posrednog dokaza] .....................................................................
202
Glava petnaesta [Zakljuci iz suprotnih premisa] ..............................
205
Glava esnaesta [Traenje principa" petitio principii]
208 Glava
sedamnaesta [O dokazu nazvanom u logici non
propter hoc] ................................................................................. 210
Glava osamnaesta [Lano proizlazi uvek samo iz lanog.
Lanost zakljuka proizlazi iz lanosti premisa silo
gizma ili prosilogizma] ................................................................ 213
Glava devetnaesta [Katasilogizam. Praktini saveti kako se
dijalektiki moe preduhitriti poraz i sopstvena stvar
dovesti do pobede] ........................................................................
213
Glava dvadeseta [Kad je pobijanje mogue] ....................................
214
Glava dvadeset prva [Zabluda] ..........................................................
214
Glava dvadeset druga [Pravila za konverziju i poreenje
stvari koje treba eleti ili izbegavati] ............................................ 218
692
220
221
222
223
225
229
259
259
261
264
266
269
271
274
276
276
278
280
282
285
288
288
290
292
295
295
297
298
300
305
307
311
693
313
315
315
315
316
316
318
320
322
694
371
371
373
373
374
375
377
378
380
397
397
398
401
404
406
407
409
411
413
415
417
421
421
424
428
430
431
437
437
440
444
447
380
381
383
385
385
386
387
393
393
394
432
451
455
461
461
463
468
472
477
481
485
488
492
696
495
495
496
498
501
505
506
513
514
516
519
521
523
525
528
531
531
534
535
538
538
543
543
548
551
554
554
Glava
[Svoenje
paralogizama
na
neznanje
po
bijanja" ignoratio elenchi"]......................................................
595
Glava sedma [Uzroci paralogizama] ...............................................
598
Glava osma [Sofistika pobijanja s obzirom na njihovu
materiju] ......................................................................................
600
Glava deveta [Nemogunost da se upoznaju sva pobija
nja]..................................................................................................
602
Glava deseta [Dokazi osnovani na recima i dokazi osno
vani na stvarima] ..........................................................................
603
Glava jedanaesta [Razne vrste pobijanja]...........................................
606
Glava dvanaesta [Drugi predmet sofistike: baciti protiv
nika u zabludu ili u paradoks] .......................................................
610
Glava trinaesta [Sofisti navode protivnika na prazne reci]...............612
Glava etrnaesta [Solecizam gramatika, jezina gre
ka] ..........................................................................................................
613
Glava petnaesta [Rasporeivanje dokaza] .....................................
615
Glava esnaesta [Reenje paralogizama]............................................
618
Glava sedamnaesta [O prividnim reenjima sofizama]
619
Glava osamnaesta [Pravilno reenje sofistikih silogizama]
624
Glava devetnaesta [Reenje pobijanja koja dolaze od homonimije i amfibolije] ................................................,.................
625
Glava dvadeseta [Reavanje pobijanja osnovanih na podeli i sastavljanju] .....................................................................
626
697