NEVEN BUDAK (UR)

NAKLADNI ZAVOD
ΜΑΉΟΕ HRVATSKE

ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST

FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

BIBLIOTEKA
HRVATSKE POVJESNICE
ETNOGENEZA
UREDNIK
HRVATA
BRANIMIR DONAT

ETHNOGENY OF THE CROATS

C1P - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

ÜDK 936.7 (=862)

ETNOGENEZA Hrvata/ urednik Neven Budak. - Zagreb:

Nakladni zavod Matice hrvatske: Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta, 1996. - 292 str.: ilustr; 24 cm. - (Hrvatske
povjesnice)

Bibliografija uz pojedine radove. - Summarv

ISBN 953-6014--45-9 (Nakladni zavod MH)

1. Budak, Neven

951129131

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE

ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST
FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Tiskanje ove knjige omogućilo je Ministarstvo znanosti ZAGREB 1995.
i tehnologije RH.
 Sadržaj

Popis kratica

ETNOGENEZA HRVATA
ETNOGENEZA — VJEČNO TRAŽENJE KORIJENA (Neven Budak) 11
M Suić: PRISTUPNA RAZMATRANJA UZ PROBLEM ETNOGENEZE
HRVATA 13
S. Čirković: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE U TZV. ETNOGENEZI
BALKANSKIH NARODA 28
H. Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENTIS 40
M. Švab: DANAŠNJE STANJE HISTORIOGRAFIJE O POJAVI HRVATA NA
ISTOČNOJ OBALI JADRANA 54
B. Kuntić-Makvić: PODRIJETLO HRVATA PREMA MATIJI PETRU
KATANČIĆU U NJEGOVU OPISU PODUNAVLJA 61
N. Budak: TUMAČENJE PODRIJETLA HRVATA I NAJSTARIJE POVIJESTI
HRVATA U DJELIMA SREDNJOVJEKOVNIH PISACA 73
l J. Lučić: l PODACI O DOSELJENJU SLAVENA U STARIJOJ DUBROVAČKOJ
HISTORIOGRAFIJI 79
W. Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE: AVARI I SLAVENI 86
A. Milosevic: KOMANSKI ELEMENTI I PITANJE KASNOANTIČKOG
KONTINUITETA U MATERIJALNOJ KULTURI
RANOSREDNJOVJEKOVNE DALMACIJE 97
I. Goldstern: ULOGA BIZANTA U PROCESU ETNOGENEZE HRVATA U
IX. STOLJEĆU 105
V. Košćak: IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU HRVATA 110
M. Jurkomć: FRANAČKI UTJECAJ NA KONSTITUIRANJE CRKVENE
UMJETNOSTI U HRVATSKOJ 117
P. Štih: NOVI POKUŠAJI RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE HRVATA U
KARANTANIJI 122
R. Katičić: POČECI HRVATSKE POVIJESTI KAO FILOLOŠKI PROBLEM 140
L. Margetić: BILJEŠKE U VEZI S NASTANKOM HRVATSKE DRŽAVE U
9. STOLJEĆU 144
L. Steindorff: TUMAČENJA RIJEČI DALMATIA U SREDNJOVJEKOVNOJ
HISTORIOGRAFIJI. ISTOVREMENO O SABORU NA PLANITIES
DALMAE 148
\Z. Gunjaca:]GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA I DRUGA
GROBLJA 8-9. STOLJEĆA U DALMACIJI 159
1. Mimik NUMIZMATIČKI NALAZI U DUBROVNIKU 169
F. Smiljanić: PRILOG PROUČAVANJU ŽUPANIJSKOG SUSTAVA Popis kratica
SKLAVINIJE HRVATSKE 178

ETHNOGENY OF THE CROATS

ETHNOGENY OF THE CROATS — THE PERMANENT SEARCH FOR
ROOTS (Neven Budak) 193
M. Sui& SOME REFLECTIONS ON THE QUESTION OF THE ETHNOGENY
OF THE CROATS 195
S. Ćirković: MITTELALTERLICHE PHASE IN DER SOGENANNTEN
ETHNOGENESE DER BALKANVÖLKER 199
M. Svab: THE PRESENT SITUATION OF fflSTORIOGRAPHY ABOUT
THE APPEARANCE OF CROATS ON THE EASTERN COAST OF THE ANUBIH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
ADRIATIC 200 AV Arhivski vjesnik
Ä Kuntic-Makvi& THE ORIGIN OF THE CROATS ACCORDING TO GANU Crnogorska akademija nauka i umjetnosti
MATLIA PETAR KATANČIĆ IN fflS DESCRDPTION OF THE
CBC Conversio Bagoariorum et Carantanorum
DANUBIAN REGION 202
N. Budak THE ORIGIN AND OLDEST CROATIAN fflSTORY IN THE ČZN Časopis za zgodovino in narodopisje
WORKS OF MEDffiVAL WRITERS 206 DAI Konstantin Porfirogenet, De administrando imperio
l</. Lufic.-lFACTS ABOUT THE SETTLING OF THE SLAVS FOUND IN THE DsöAW Denkschriften der österreichischen Akademie der Wissenschaften
OLD mSTORIOGRAPHY OF DUBROVNIK 209 EJ Enciklopedija Jugoslavije
W! Pohl: GRUNDLAGEN DER KROATISCHEN ETHNOGENESE: AWAREN
UND SLAWEN 211
HA Histria archaeologica
A. Milosevic: ELEMENTI KOMANI E QUESTIONE DELLA CONTINUITA HAD Hrvatsko arheološko društvo
TARDO-ANTICA NELLA CULTURA MATERIALS IN DALMAZIA HZ Historijski zbornik
ALTOMEDIOEVALE 224 IÖG Institut für österreichische Geschichtsforschung
/. Goldstein: THE ROLE OF BYZANTIUM IN THE PROCESS OF THE
ETHNOGENESIS OF THE CROATS 232
JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (Hrvatska akade-
V. Kosook: IRANIAN THEORY OF THE CROATIANS' ORIGIN 233
mija znanosti i umjetnosti)
M. Jurkovü: FRANKISH INFLUENCE ON THE CONSTTTUTION OF JIČ Jugoslavenski istoriski časopis
RELIGIOUS ART IN CROATIA 235 JLZ Jugoslavenski leksikografski zavod (Hrvatski leksikografski zavod)
P. Štih: NEUE VERSUCHE, DIE PROBLEMATIK DER KROATEN IN LEJ Likovna enciklopedija Jugoslavije
KARANTANIEN ZU LÖSEN 239
LJPD Ljetopis Popa Dukljanina
R. Καίκκ: DIE ANFÄNGE DER KROATISCHEN GESCHICHTE ALS
PHILOLOGISCHES PROBLEM 242 MGH Monumenta Germaniae historica
L. Margetic: NOTES ON THE EMERGENCE OF THE CROATIAN STATE IN MH Matica Hrvatska
THE 9TH CENTURY 246 MHAS Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu
L· Standorff: DEUTUNGEN DES WORTES DALMATIA W DER MIÖG Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung
MITTELALTERLICHEN HISTORIOGRAPHIE. ZUGLEICH ÜBER DIE
SYNODE AUF DER PLANITIES DALMAE 250
MSHSM Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium
l Z. Gttn/ooaJlEARLY MEDIEVAL CEMETERIES 262 NSB — Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu
/. Mimik: NUMISMATIC FINDS IN DUBROVNIK 265 RGA — Reallexicon der germanischen Altertumkunde
F. Smüjanic: A CONTRIBUTION TO THE STUDY OF THE SAD J — Savez arheoloških društava Jugoslavije
ADMINISTRATIVE-TERRITORIAL SYSTEM OF ŽUPANIJE SANU — Srpska akademija nauka i umetnosti
(DISTRICTS) IN SCLAVINIA CROATIA 267
SAZU — Slovenska akademija znanosti in umetnosti
SHP — Starohrvatska prosvjeta
— Rrnclrfl Irrfllimjclra a V a r i o m i i a
SS — scriptores
Toma — Toma Arhiđakon, Historia salonitana
VAHD — Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku
VAMZ — Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu
Viz. izv. — Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije
WdF — Wege der Forschung
Wr. slawist. Jahrbuch — Wiener slawistisches Jahrbuch

ETNOGENEZA HRVATA
 ETNOGENEZA HRVATA — VJEČNO
TRAŽENJE KORIJENA

Podrijetlo naroda, kao i podrijetlo pojedinca, jedan je od vječitih ciljeva traganja

čovjeka za iskonom. Etnogonijska mitologija prati nas u pričama iz djetinjstva,
stvarajući svijest o pripadnosti, vežući naše korijene za tlo neke daleke i katkada
mitske zemlje.
Povjesničari pak, sa svoje strane, nastoje već naraštajima prodrijeti do istine
o podrijetlu naroda, zaogrnute nedovoljno prozirnim koprenama davnih stoljeća.
U tom dugotrajnom poslu bilo je lutanja, bilo je grešaka, ali je bilo i mnogo
uspjeha.
Ponekom se pokoljenju povjesničara možda učinilo da se približilo konačnom
rješenju tajne hrvatskog podrijetla, ali bi uvijek iznova neki drukčiji pristup ili
novo tumačenje pokazali da put do cilja nije nimalo ravan ni lak
Na tom putu, u traganju za korijenima Hrvata, našli su se sudionici znan-
stvenog skupa »Etnogeneza Hrvata«, održanog na Filozofskom fakultetu u Za-
grebu u siječnju 1989. Organizatori su zamislili da na skupu sudjeluje što više
stručnjaka različitih struka: povjesničara, arheologa, lingvista, povjesničara um-
jetnosti. Namjera je i ostvarena, iako su, kao i obično, brojem pretezali povje-
sničari.
Bilo bi odveć očekivati da jedan dvodnevni simpozij riješi nešto o čemu se
raspravlja već stotinjak godina. Svaki stručnjak, pa i bolje obaviješteni laik, znat
će da su i mali pomaci dragocjeni. Zagrebački skup, međutim, i nije bio tako
mali pomak: u priopćenjima, kao i plodotvornim raspravama (koje, nažalost, ni-
smo bili u mogućnosti ovdje objaviti), pokazalo se da su istraživači naše najdalje
prošlosti učinili znatan metodološki pomak. Ne samo da je u istraživanjima pri-
sutna sve veća interdisciplinarnost, nego je i shvaćanje izvora, bilo pisanih, bilo
materijalnih, postalo elastičnije i oplemenjeno višeznačnošću.
Zbog toga vjerujemo da će i ova knjiga, u kojoj su skupljeni gotovo svi
referati održani na skupu, biti u temeljima budućih istraživanja hrvatske etno-
geneze. Neka rješenja na njezinim stranicama donose potpuno nove rezultate,
ostalo su svježa razmišljanja o osnovnim načelima istraživanja ili pak vrijedna
sažimanja dosada učinjenog. Autori su imali mogućnost, koju su neki iskoristili,
j f—t-
12 ETNOGENEZA HRVATA
dicionalnu boljku hrvatske historiografije: njezino slabo poznavanje u inozem-
stvu. Zbog toga je odlučeno (te koristimo priliku zahvaliti spremnosti izdavača)
da se referati, održani ili napisani na tuđim jezicima, tako i tiskaju uz prijevod,
a da se ostali poprate opširnim sažecima na engleskom. Nažalost, poneki su
autori sami ocijenili da su im dovoljni vrlo kratki sažeci, pa je došlo do izvjesnih
neujednačenosti. Da smo ih pokušali otkloniti, na tiskanje knjige moralo bi se
čekati još dulje, što smo po svaku cijenu nastojali izbjeći. Vjerujemo da će se
ipak i na ovaj način s dijelom hrvatske prošlosti upoznati najširi krug zainte-
resiranih.
Njihovu sudu prepuštamo svoj rad.
Neven Budak
Pred objavljivanje
Prošlo je već nekoliko godina otkako sam napisao gornji uvod. Sudbina knjige
bila je određena teškim prilikama u kojima se našla Hrvatska. Dragi kolege Zlatko
Gunjaca i Josip Lučić nisu ih preživjeli, pa neka im i ove stranice budu neka
vrst spomena. Zahvaljujem svima koji su dali svoj doprinos rađanju ovoga djela,
a čitatelje molim neka dobrohotno ukazu na greške i ne zaborave da su i one
plod ljubavi prema hrvatskoj prošlosti.
Neven Budak
U Zagrebu, 19. rujna 1995.
Mate Suić
PRISTUPNA RAZMATRANJA UZ PROBLEM
ETNOGENEZE HRVATA
/os prije pedesetak godina u znanstvenoj literaturi iz oblasti arheologije, lin-
gvistike i povijesti nalazili smo djela u kojima se objašnjava podrijetlo pojedinih
europskih naroda. Tu smo na priloženim kartama mogli vidjeti, na području
srednje i srednjoistočne Europe, niz nacrtanih elipsa u koje su bila upisana
imena raznih naroda: Grka, Italika, Tračana, Dira, Germana, Kelta, Slavena i
drugih. U određeno vrijeme te su se vreće počele prazniti, s polazišta krenuli
su prema svojoj povijesnoj postojbini pojedini narodi, slijedeći strelice koje su
pokazivale pravce migracije. Tako su Heleni stigli u Grčku, Italici u Italiju,
Tračani u Trakiju, Iliri u Iliriju itd. »Stižu Indoeuropljani, zemlja drhti pod
kopitima konja ahejskih junaka.« I tada je znanost nastojala uspostaviti ne-
kakvu ravnotežu i suglasje između pojedinih disciplina, posebno između lin-
gvistike i arheologije, u vrijeme kada arheolozi još nisu mnogo vjerovali lin-
gvističkim rekonstrukcijama i »korijenima«, kao ni lingvisti keramičkim krho-
tinama. No ipak: veliki stupanj vjerojatnoće mogao se proklamirati, kad je bilo
moguće pod svaku cijenu uskladiti arheološke rezultate s lingvističkim i obrat-
no. Pod dojmom te literature, ali i kao reakcija na nju, nastalo je moje nastupno
predavanje programatskog karaktera održano na Filozofskom fakultetu u Zadru
1956. godine. Tu sam ukazao na važnost izučavanja etničke i kulturne strati-
grafije predslavenskog doba u našoj zemlji, nastojeći, koliko mi je tada to bilo
moguće, upozoriti na procese nastale u etničkim susretima i konvivencijama
i na sve one presedane i supstratske elemente koje treba valorizirati kao prežit-
ke u našoj nacionalnoj kulturi. Očito je, bio sam na pragu problema etnogeneze,
kome sam nakon mnogo vremena posvetio kraći rad koji nije bio dobio pred-
viđeni nastavak. U tom je nastavku trebalo prikazati antičku komponentu u
kulturi Hrvata.
Europa je, za razliku od Amerike, vrlo »stari« kontinent s bezbroj naroda
i kultura, što su se na njezinu tlu smjenjivali kroz milenije, mogli bismo reći
od izmaka mezolitika pa sve do srednjega vijeka, a ponegdje i nakon njega.
Dakako, od posebnog je interesa problem postanka naroda koji danas žive na
njezinu tlu. Radi se većinom o etničkim zajednicama koje su se kao takve
oblikovale početkom srednjega vijeka. Među te spadaju i Hrvati.
14 ETNOGENEZA HRVATA
Međutim, prije tog razdoblja odvijali su se na tiu Europe, kao i na tlu
Balkana, pa i na tiu Hrvatske, etnogenetski procesi koje ipak ne možemo isk-
ljučiti iz problematike koja nas u ovoj prilici zaokuplja (etnogeneza Hrvata).
Ne samo zbog osvjetljavanja prošlosti problema etnogeneze na našem tiu, već
iz jednog mnogo izravnijeg razloga: ti su procesi, naime, uvjetovali neke pojave
koje su ostale u kontaktima balkanskih etnija, pa i hrvatske. O tim su pitanjima
kompetentno i vrlo uvjerljivo raspravljali istaknuti stručnjaci: A. Benac, M.
Garašanin, B. Čović i dr. Ti su procesi u nas trajali dugo, od eneolitika do
kraja brončanog i početka starijeg željeznog doba krajem X. i početkom ΓΧ, st.
pr. n. e., dakle oko tisuću godina. Te predilirske populacije eneolitika i bron-
čanog doba, koje su preživjele u mirnim tokovima cijelo brončano doba tvorile
su, kako je Benac dobro opazio, osnovni supstrat u procesu geneza ilirskih
etnija, koje s IX. stoljećem, po završetku tzv. velikih egejskih seoba (u kojima
niri, kako mnogi misle, nisu sudjelovali) nastavljaju život kao oblikovane pro-
tohistorijske etničke zajednice. Tada je, praktički, grosso modo bio u njih do-
vršen proces etnogeneze. Kažem grosso modo, jer je izvjesno da su pojedini
etnosi u daljnjoj povijesti asimilirali neke crte koje bitno utječu na društvenu,
kulturnu i etničku facies, na fizičku i psihičku konstituciju. Kako se vidi, govor
je o etnogenezi Dira. No valja imati na umu da ne postoji narod Dira, da u
suvremenoj znanosti taj termin obuhvaća čitav niz posebnih zajednica koje
posjeduju izvjesne srodnosti u materijalnoj i duhovnoj kulturi. Mislimo da smo
bili prvi koji smo (u Antičkom gradu) upozorili na nepriklađnost terminologije
koja se u nas upotrebljavala u označavanju pojedinih »ilirskih« zajednica. Go-
vorilo se uvijek o »ilirskim plemenima«. Upozorili smo da valja jasno razlikovati
etničke kategorije od plemenskih (tribalnih). Nakon završetka etnogeneze ima-
mo na našem tlu niz zajednica koje imaju sve atribute naroda, naravno sa
stanovišta tadašnjeg vremena, kao što su Histri, Japodi, Liburni, Delmati, Ar-
dijejci, Daorsi i drugi. Danas je takvo stanovište općenito prihvaćeno. Iz toga
proizlazi zaključak da ne možemo šablonski generalizirati i izjednačavati tokove
procesa etnogeneze tih brojnih etnija, od kojih svaka u praskozorju povijesti
posjeduje svoje osobitosti duhovne i materijalne kulture. Te se razlike očituju
još u odmaklo rimsko vrijeme. Kad je govor o etnogenezi primorskih Hrvata,
od važnosti su pojave što se susreću u Histra, Liburna, Japoda i Delmata. No,
dakako, mi moramo uzeti u obzir i stariji sloj priobalne etnografije, iz vremena
prije ekspanzije Delmata i Ardijejaea (Hylli, Bulini, Nesti, Manu i dr.), od
kojih su bili asimilirgni oni koji su stanovali uz obalu, dok je taj proces u onih
na susjednim otocima bio mnogo sporiji.
Nakon infiltracije elemenata eneolitske kulture Ljubljanskog Barja, koja
je u eneolitizaciji i u počecima indoeuropeizacije našeg obalnog prostora imala
daleko veći udio od poznate vučedolske kulture, naše priobalje — koje u neo-
litiku tvori u neku ruku jednu kulturnu koine sa suprotnim jadranskim oba-
lama, kako je A. Benac pokazao — doživjelo je tek od VI. do IV. stoljeća pr.
n. e. infiltrat vanjskog grčkog kolonizatorskog elementa, koji je unio niz vri-
jednih kulturnih inovacija u naš primorski prostor. No pravo snažno i trajnije
preslojavanje autohtonog ilirskog kompleksa počinje s rimskom dominacijom
Mate Suić: PRISTUPNA RAZMATRANJA 15
koja je trajala gotovo šest stoljeća. Asimilacijom tekovina rimske kulture i ci-
vilizacije počinje proces romanizacije na mnogim poljima. Stupnjeve toga pro-
cesa, njegove uspjehe i domete s obzirom na vrijeme i prostor, revolte i rezi-
stencije što ih je domaći svijet pružao tim penetracijama, organizirane i spon-
tane, sve je to u dobroj mjeri poznato i, što je najvažnije, moguće je definirati
s različitih aspekata kulturni habitus kasnoantičkog elementa koji je - kako
će se vidjeti — bio osnovni supstrat u etničkom formiranju Južnih Slavena,
posebno Hrvata. Sve je to bilo potrebno navesti da bi se potvrdila misao da
povijest Hrvata ne može početi od njihova doseljenja, a da se problem njihova
etničkog oblikovanja ne može osvijetliti bez uzimanja u obzir onoga što je ovo
tio dalo kroz stoljeća prije dolaska Slavena i Hrvata. Dakako da tu glavnu
ulogu imaju istraživači naše antike, zastupnici antičkih disciplina raznih profila
i znanstvenih usmjerenja.
Ponovit ćemo i ovdje ono što smo već u jednoj drugoj prilici kazali, uz
opasnost da i sada budemo krivo shvaćeni: u dvojbi da li je važnije znati odakle
je došao jedan narod ih* kako je neki narod nastao, mi smo dali prednost ovom
drugom pitanju. To nikako ne znači da podcjenjujemo pitanje podrijetla i vre-
mena doseljenja pojedinih etničkih skupina. Minoriziranjem toga pitanja pri-
kratili bismo i sam problem etnogeneze nekog naroda, jer je poznato da etničke
skupine redovito donose iz pradomovine mnoge elemente determinirane eko-
loškim i društvenim (kulturnim) situacijama, elemente koje će ugraditi u kom-
pleks svog konačno formiranog etnosa u novoj domovini. Drugo je pitanje kako
pristupiti tom problemu, i što je u tom pogledu učinjeno u nas kada se radi
0 doseljenju Hrvata. O tome se raspravlja u novije vrijeme, no zasada se na
tim pitanjima nećemo zadržati.
Kao model istraživanja podrijetla, a potom i etnogeneze nekog naroda, mi
ćemo, kao antičar, uzeti pitanje podrijetla starih Etruščana. Još od antičkih
vremena dominirala je verzija koju je zapisao Herodot o doseljenju Etruščana
iz Lidije. Ta tzv. orijentalna teorija prevladavala je do novijih vremena, dok
se sada sve više uzima u obzir i ona autohtona, kojoj je začetnik bio Dionizije
iz Halikarnasa. Poslije višestoljetnih istraživanja danas prevladava mišljenje
da su Etruščani potomci preditaličkog supstrata na tiu Italije, srodnog retij-
skom, ligurskom i dr., u nas liburnskom, da oni nisu »živjeli u nekoj italskoj
villanova kulturi«, već da je ona ponajprije etruščanska, i da su njezini pravi
nosioci bili Etruščani, a potom tek italska kultura doputaštajući ipak mogućnost
da je jedna skupina maloazijskih izbjeglica orijentalaca stigla na prostor između
Tibera i Arna. No ona nije mogla dati osnovna obilježja etruščanskoj kulturi:
jeziku (dosada slabo poznatom), umjetnosti, materijalnoj kulturi, ekonomici,
oblicima društvenog uređenja, religiji i dr. Sve su te spoznaje zapravo tekovine
jedne nove orijentacije moderne etruskologije, u kojoj problem etruščanske et-
nogeneze zauzima ključno mjesto. To je jedan od najblistavijih primjera koji
pokazuju i dokazuju da su etnogenetička istraživanja po svojoj prirodi multi—
1 interdisciplinarna, konkretno u Etruščana: arheologija, povijesti umjetnosti,
lingvistika, povijest u užem smislu s nizom užih povijesnih disciplina (studij
ekonomije, socijalnih struktura, oreanizaciie naselia-
16 ETNOGENEZA HRVATA
etnografije, fizičke antropologije itd.). Nažalost, tako povoh'nih uvjeta study hr-
vatske etnogeneze nema, no u studiju tih procesa u drugih naroda etruščanske
okolnosti uvyek mogu djelovati poticajno. Naravno, u ovom slučaju analogije
ne snujemo shvaćati bukvalno: kad je govor o etnogenezi Hrvata, tada ćemo
veliku vryednost pridati »prethrvatskom« sloju, zatečenim romaniziranim ili
poluromaniziranim starosjediteljima i starijim slavenskim doseh'enicima od
kraja VI. do prvih desetljeća VII. stoljeća. To je kulturnoetnički supstrat koji
je dao osnovne značajke hrvatskom etnosu.
Periodizaciju etnogeneze Hrvata i time relativnu kronologiju, načelno gle-
dajući, neće biti teško utvrditi. Ona uvijek, pa i ovdje, ima tri faze: jednu pred-
etničku (doba prije pojave Slavena), drugu protoetničku (doba etničkog sazri-
jevanja hrvatskih Slavena, asimilacije supstrata i superstrata, konvivencije dva-
ju adstrata), te napokon etničku fazu, koja započinje sa završetkom procesa
etnogeneze. Konkretno u nas prvi je stadij predslavenski (i prethrvatski -
Vorslawen); drugi protoslavensko-hrvatski (Frühkroaten); treći, hrvatski (Kro-
aten). Same Hrvate prije doseljenja i uspostave simbioze s kasnoantičkim i
južnoslavenskim supstratom morat ćemo u ovoj prilici nazivati Prahrvatima
(Urkroateri). Smatramo da je već sada moguće u glavnim crtama utvrditi i
apsolutne vremenske termine početka, trajanja i završetka procesa etnogeneze
Hrvata. Ona je stvarno započela susretom i trajnom interakcijom antičkog sup-
strata i slavenskih došljaka, koje su potom preslojili prahrvatski doseljenici. A
to znači već krajem VI. stoljeća. Grosso modo formiranje hrvatskog etnosa bilo
je gotovo krajem VIII. ili početkom IX. stoljeća. Indikatori toga termina mnoge
su pojave iz sfere materijalne i duhovne kulture koje se očituju u hrvatskom
društvu tog vremena. Ovdje ćemo ih samo navesti. U to doba već su bile u
biti prevladane društvene strukture utemeljene ponajprije na načelu srodstva;
nastaju društveni organizacijski oblici na višem stupnju, a time i integracija i
teritorijalizacija zajednica koje nazivamo općinama sa svojim središtima; arti-
kulira se teritorijalna i centralnoetnička etnarhija s vojnom i upravnom vlašću,
što ujedno pokazuje daje stadij vojničke demokracije već bio prevladan; počinje
naseljavanje gradina (većinom prethistorijskih, tada napuštenih), što ukazuje
da je dotada znatno napredovao proces društvenog raslojavanja, da je došlo do
društvenog raslojavanja i društvenih antagonizama; u hrvatskoj sredini u pi-
sanom izvoru već u ΓΧ. stoljeću narod sebe naziva Hrvatima (za razliku od
Romana, a poslije od Venecije i drugih, za koje su oni nadalje Sklavi). Taj
narod ima svoj teritorij, a to je područje ranosrednjovjekovne hrvatske države.
Homogenizaciji etnije zacijelo je pridonijelo i pokrštavanje, pa tako i kršćanstvo
i s njime crkvena organizacija postaju faktori etničke kohezije i koherencije.
Napokon, uz regionalne centre, već u IX. stoljeću imamo i državne centre.
Ovaj izbor po našoj ocjeni važnih pojava pokazuje da je proces ranosrednjo-
vjekovne etnogeneze na ovom prostoru trajao gotovo dva stoljeća. Koliko od
toga otpada na formiranje posebnog hrvatskog etnosa, koliko je vremena bilo
potrebno da bi se doseljeni Prahrvati »utopili« u onaj predetnički (kasnoantički
— slavenski) supstrat, lako bismo doznali kad bismo pouzdanije mogli utvrditi
u koje vrijeme pada doseljenje Prahrvata u njihovu historijsku postojbinu. Ka-
Mate Suić: PRISTUPNA RAZMATRANJA 17
ko smo naveli, o tom pitanju je u novy'e vrijeme došlo do radikalnog obrata
s obzirom na prethodna mišljenja. Kako je poznato, tumačenjem pisanih izvora
s drukčijih polazišta L. Margetić je došao do zakh'učka da doseljenje Hrvata
vaüa smjestiti u drugu polovicu VIII. stoljeća. Oduševljena tom idejom, posve
je novu teoryu lansirala N. Klaić, koja dovodi u to isto vryeme Hrvate iz Ka-
rantamje, kao već pokršteni narod, čime u biti ruši gotovo sve što je Margetić
zavidnim naporom izgradio. Ta se povijesno-znanstvena oluja pomalo smiruje,
i vay'a se nadati da ćemo dobiti novo tumačenje ovog problema u kojoj će
možda ostati uzidana i poneka tekovina iz ovih najnovijih diskusija. U ovoj
stvari nama ipak ostaje i dalje ono uporište što ga je u osnovnoj liniji izgradila
naša kritička povijesna znanost, a to je da i sada imamo i razloga i osnova da
barem toliko vjerujemo djelu De administrando imperio, gdje stoji da su se
Hrvati doselili za vladavine cara Heraklija, a to znači svakako prije 641. godine,
i to zato što nemamo ama baš nikakva razloga posumnjati u istinitost te vijesti.
O svemu drugome što ovaj izvor donosi u vezi s doseljenjem Hrvata možemo
raspravljati. Ako je to mišljenje prihvatljivo, onda bi se posebnom procesu sa-
življavanja onih Prahrvata sa zatečenim populacijama na ovom području moglo
pridati oko 150 godina, dakle oko pet naraštaja, što nije malo. Kad bismo na-
pravili usporedbe s trajanjima procesa etnogeneze mnogih drugih europskih
naroda, predantičkih, antičkih i ranosrednjovjekovnih, lako bismo došli do zak-
ljučka da je bilo termina koji su bili i mnogo širi (indoeuropski narodi na tlu
Europe), ali i užih (npr. spomenuti Etruščani). Ukratko: Slavenima doseljenim
na područje kasnoantičkog Balkana i Hrvatima doseljenima u sklop kasnoan-
tičko-slavenske konvivencije, povijest je dala vrlo mnogo vremena za dovršenje
oblikovanja hrvatske etnije. Naravno, i ovdje ćemo naglasiti da je to bilo do-
vršeno u glavnim crtama (kada uopće završava proces konačne izgradnje nekog
naroda i završava li on ikada u potpunosti?) Do navedenih vremenskih termina
Hrvati su posvojili i niz prežitaka naslijeđenih od zatečenih starosjeditelja. Is-
traživanje tih retencija na svim poljima jedna je od glavnih zadaća etnogene-
tičkih studija, kako će se vidjeti.
Koliko je god za poznavanje kulture jednog tek doseljenog naroda važno
raspolagati podacima o društvenim i ekološkim prilikama u pradomovini (na-
ravno, kad je ona poznata), još je važnije poznavati prirodne uvjete područja
na kome se odvijao proces etnogeneze i na kome je osnovana etnija nastavila
život u svojoj daljnjoj povijesti. Područje stare primorske Hrvatske posjeduje
niz poznatih odlika koje su u mnogome uvjetovale život Hrvata u novoj po-
stojbini: za gospodarstvo (ratarstvo i stočarstvo), za ribarstvo, za pomorstvo i
trgovinu, itd. Mi bismo ovdje istaknuli samo jednu činjenicu na koju smo ne-
koliko puta upozorili. To je ambijentom uvjetovana konzervativnost priobalnog
područja na istočnoj jadranskoj obali i na otocima. Na više mjesta, a posebno
u svojoj Povijesti Zadra u starom vijeku, upozoravajući na neke geopolitičke
odrednice šireg zadarskog područja između Zrmanje i Krke, ustanovili smo
kako je ova regya, s najudaljenijom planinskom barijerom Velebita i Dinare,
s bezbrojnim otocima, otvorena moru, sporo i ublaženo primala i poticaje i
ljude iz unutrašnjosti; da je ona predstavljala prirodnu retortu u kojoj su se
18 ETNOGENEZA HRVATA
odvijali u posebno povoljnim uvjetima za domaću, autohtonu komponentu, po-
sebno uz obalnu crtu i na otocima, procesi stapanja staroga s novim, vanjskoga
sa zatečenim. Tu je bronca organski, bez potresa, prešla u halštat, mnoge su
značajke materijalne i duhovne kulture nastavile život iz brončanog u starije
željezno doba, ničim izvana pomućene, pa čak ni kretanjima Kelta u ΙΠ. stoljeću
i poslije. U takvim uvjetima formirala se liburnska kultura koju u protohistoriji
vežemo samo uz Liburne, no koja je srodna kulturama drugih populacija uz
čitavu istočnu jadransku obalu i na otocima, a sve je to naslijeđeno iz vremena
kad su ta područja bila naseljena vrlo srodnim skupinama, prije nego što se
etnička slika izmijenila spuštanjem kontinentalnih Delmata i širenjem Ardi-
jejaca. Taj stari kulturni sloj, iz posljednje faze opće ilirske etnogeneze, koji u
kulturnom pogledu ujednačuje obalni pojas s otocima, nazvao sam protoliburn-
skim. No ta se kozervativnost može pratiti čak od neolitika, pa B. Čović s
pravom taj pojas Dalmacije i Istre, nešto proširen prema kopnu, naziva »neo-
litičkom kulturom retencija« (neolithische Retentionskultur). Postoje dakle o-
drednice koje su mogle biti aktivne već u neolitiku, pa u brončano i željezno
doba, ali isto tako i u našem hrvatskom ranom srednjem vijeku.
Daleko je od veće važnosti pitanje preživljavanja starog predslavenskog i
prethrvatskog stanovništva. Kao što to danas radimo kad obrađujemo probleme
iz naše antike, tako ćemo sada i ovdje odbaciti teorije o eksterminacijama pred-
slavenskog stanovništva, o organiziranim pustošenjima, o sustavnim rušenjima
itd., na što smo upozorili nedavno u jednom svom radu. Ni Grci ni Rimljani
nisu istrebljivali domaće stanovništvo (osim rijetkih preseljavanja iz »oprav-
danih« razloga). Protiv iskorijenjivanja govori sačuvani kontinuitet naselja iz
prethistorije u antiku. Eventualno demografsko opadanje o kojem zaključujemo
iz službenih rimskih statistika (drastično smanjenje broja dekurija — bratstava
od Varona do Plinija) valja ponajprije zahvaliti obračunima između pojedinih
domaćih plemena i naroda, od kojih su neki bili osobito ekspanzivni (npr. Ja-
podi; Delmati prema Liburnima i Daorsima, itd.). Valja prihvatiti razumnu
misao da ovamo pridošli Slaveni, tako i Hrvati, nisu ni mogli ni htjeli ni trebali
sustavno osvajati, rušiti i paliti zatečena naselja, osobito gradska, koja su i
njima, kao i svakom drugom barbarinu, bila samo meta za pljačku. Ako u
srednjoj Italiji po Ambroziju iz Milana već početkom V. stoljeća tamošnji gra-
dovi izgledaju kao cadavera urbium, bojje nije moglo biti ni po provincijama,
izuzevši naravno veće i manje metropole. Sada, krajem VI. i u prvim deset-
Ijećima VII. stoljeća gradovi su bili slabo branjeni ne toliko zbog slabosti for-
tifikacija, već s razloga što nije bilo ljudi koji bi ih branili. Mnogi su pred
opasnošću bili napušteni, a njihovo stanovništvo odbjeglo. Novopridošlom pak
stanovništvu napušteni ili poluporušeni grad još dugo nije bio zanimljiv za
naseljavanje, a neki su trajno ostali ruine. Za problem naše etnogeneze od
kapitalne je važnosti činjenica da je avarsko-slavensku najezdu preživjelo ne-
koliko antičkih gradova, budućih središta kulturnih zračenja. Nedugo nakon
dolaska Slavena došlo je do miroljubivih susreta i potom simbioze između za-
tečenog romanskog i novopridošlog slavenskog življa. Pitanje fizičkog prežitka
i udjela biološke supstance predslavenskog elementa u Južnih (i ostalih) Sla-
Maie Suić: PRISTUPNA RAZMATRANJA 19
vena tek su na početku istraživanja. Posebno valja odvajati problem antropo-
loške facies predslavenske demografske komponente, a ona je bila na izmaku
antike vrlo složena. U najstarijoj prošlosti, u neolitiku, obalni pojas nastanjivalo
je pučanstvo što ga nazivamo Mediterancima, kulturno (a vjerojatno i u ge-
netičkom pogledu) vrlo srodne onima sa susjedne zapadne jadranske obale,
kako pokazuju arheološka istraživanja hrvatskih (Benac, Garašanin, Batović)
i drugih prethistoričara. Indoeuropeizacija ovih prostora počinje s eneolitikom,
koji prema obali zrači iz dubokog panonskog zaleđa (manje Vučeđol, više ljub-
ljanska kultura) koje idu s pokretima nosilaca tih kultura. Te penetracije sva-
kako nisu imale karakter nekih invazijskih ili silovitih migracija. One se od-
vijaju postupno, zbog navedenih geopolitičkih odrednica, bile su usporene i u
svojim učincima ublažene, posljedica čega je snažna mediteranska komponenta
u kulturi priobalnog stanovništva, ali i u njegovoj fizičkoj konstituciji. Drugih
migracija u prethistoriji nemamo, ni u brončano ni u željezno doba; velika
kretanja Kelta panonskim hodnikom nisu izravno dodirnula ove krajeve antičke
Dalmacije, pa tako ne možemo govoriti ni o keltskoj komponenti u Ilira s ovih
područja. Grčka pak epizoda s kolonizacijom na srednjem Jadranu, koliko god
bila važna za propagandu helenskih kulturnih utjecaja, u fizičkom antropo-
loškom smislu nije mogla izazvati bitne promjene. Tek s uspostavom rimske
vlasti dolazi do prodora vanjskih elemenata iz svih područja Mediterana i rim-
skoga imperija, kao i metropole, i iz istočnih i zapadnih provincija. Nagli proc-
vat urbanizacije privlačio je te elemente ponajprije u gradove, dok su udaljenije
seoske zajednice ostale duže vrijeme čuvari domaćih tradicija. Pripadnici vojske,
uprave, fiskalne službe, gospodarskog života, trgovine, obrta i prometa (posebno
veleposjednici na oduzetom državnom zemljištu) itd. nosioci su romanizacije
u kojoj je najočitiji (iako ne i najvažniji) faktor bio latinski jezik. Koliki je udio
kroz pet stoljeća Carstva imao taj šaroliki mozaik u razvitku fizičke konstitucije
i u formiranju antropoloških odlika ljudi ovoga područja u kasnoj antici, teško
je preciznije definirati, a teško će biti i ubuduće jer nedostaje osteološka građa
iz vremena primjene obreda spaljivanja mrtvih. U svakom slučaju, moramo
voditi računa o činjenici da kroz čitavu antiku nije na ovom prostoru bilo ni-
kakvih prodora ni imigracije, ni Markomana, ni Kvađa, ni Sarmata, ni Zapad-
nih Gota (Istočni su privremeno n prvoj polovici VI. stoljeća zaposjeli Dalmaciju
s dopuštenjem Bizanta i iz nje bili otjerani), ni Geta, ni Gepida ni drugih
barbara koji su se kretali panonskim prostorima. Prema tome, antropološki
habitus ovih krajeva mogao je doživljavati znatnije promjene tek nakon dolaska
Slavena, dok je slavizirano autohtono stanovništvo nedvojbeno usvojilo i mnoge
antropološke odlike doseljenika. Znanstveno utemeljena antropometrijska istra-
živanja u nas su tek u zametku. Dakako da se pitanja ne mogu unaprijediti
bez proučavanja antropoloških svojstava slavenskih doseljenika. Pojavljuju se
nastojanja, koja katkada imaju više etnološki karakter, npr. u radu o uobličava-
nju lubanja u Srba (S. Trojanović), gdje se tvrdi da su Srbi prilikom dolaska
na Balkan bih' dolihokefali, a da se tijekom srednjega vijeka u njih sve više
izražavala tendencija prema brahikefauji i ujedno prema tamnoj pigmentaciji.
Kako je poznato, pigmentacija uopće izmiče istraživanjima, i to predstavlja ve-
20 ETNOGENEZA HRVATA
liku poteškoću kod antropoloških ispitivanja. Koliko mi je poznato, takvih teza
i teorya o antropološkoj evoluciji Hrvata u nas nema. Ti problemi bili su zanim-
ljivi i u starini, primjerice Konstantinu Porfirogenetu, koji donosi da su na
području Like ostali neki Avari i da im se poznaje da su Avari. Naš lingvist
M. Budimir zastao je pred stihovima rimskog pjesnika, koji navodi da Liburni
u Rimu, nosači lektikä rimskih matrona, za glavu nadvisuju ostale Rimljane.
Opaska je vrlo duhovita i logična, jer je i Budimir vrlo dobro znao da su Liburni
bili izraziti Sredozemci niskoga rasta. Međutim, kako sam pokazao, tu se ned-
vojbeno radi o nesporazumu, jer robovi liburni nose to ime s razloga što su
se njihove nosiljke zvale liburnae, a ne što bi bili podrijetlom iz Liburnije.
Podatak pak iz De administrando imperio o zaostalim Avarima u načelu ne
bi trebalo odbaciti bez obzira na neprihvatljivost uloge Avara u doseljenju
Južnih Slavena, pa i Hrvata posebno. Tih zaostataka imamo i drugdje, npr.
izvornih Bugara (Mongola) u Bugarskoj, a u nas vrlo vjerojatno Istočnih Gota
na Dugom Otoku, gdje se sačuvao toponim Gmajno Polje (od Gemeinde), koji
označava javno, općinsko, državno zemljište, na kome su vjerojatno grupe
Istočnih Gota dobile svoje dijelove terena (tertiae partes), i tamo trajno živjeli,
kao i oni na kopnu u Kašicu kod Zadra, gdje su otkriveni istočnogotski ostaci.
Dakako da takve izolirane oaze ne mogu utjecati na fizičku antropološku evo-
luciju stanovništva. Zbog svih tih razloga i ovom prilikom, kada raspravljamo
o etnogenezi Hrvata, moramo, bez obzira na eventualne rezerve i početne po-
teškoće, pozdraviti nastojanja iz novijeg vremena da se usporedno s proučava-
njem etnogeneze kao dio organske tematske cjeline rasprave i problemi antro-
pologije u vezi s etnogenezom Slavena, osobito Južnih (Ž. M. Mikić).
Neosporno je da će najvažniju ulogu u proučavanju etnogenetičke proble-
matike imati arheologija. Pisani izvori, veoma važni, iako ne tako brojni, mogu
doživljavati naknadne reinterpretacije kao što ih i doživljavaju u novije vrijeme,
no do nove izvorne građe za tumačenje doseljenja Slavena i Hrvata, njihova
etničkog formiranja, te uopće za poznavanje našega »tamnoga doba« ranog
srednjeg vijeka, možemo doći samo arheološkim istraživanjima. Neophodno je
uspostaviti suradnju između povjesničara i arheologa, a posebno je važno da
povjesničar zna što i kako arheolog radi i da ima povjerenja prema rezultatima
što ih arheolozi postižu. Nažalost, u novije smo vrijeme bili svjedoci pokušajima
da se mimoiđu ili obezvrijede arheološka dostignuća, pa i ona koja prelaze
okvire uvjerljivijih pretpostavki, ne argumentima, već na temelju vlastitih pred-
rasuda ili čak proizvoljnih konstrukcija. Arheologija govori konkretnim, objek-
tivnim jezikom, na njezinim su rezultatima izgrađene milenijske prošlosti eu-
ropskih i izvaneuropskih naroda. Naša Frühgeschichte ranog srednjeg vijeka
po karakteru i metodama istraživanja malo se razlikuje od one protohistorijske
između pojave željeznog doba i antike. Dakako, valja poznavati mogućnosti
arheološke znanosti i njezina ograničenja u postizanju rezultata. Ova bi tema,
u našem slučaju, zasluživala poseban opsežni i argumentirani traktat, no ovdje
ćemo se ograničiti samo na dva primjera. Radi se o pitanju naseljavanja i or-
ganizaciji naselja nakon slavenskog doseljenja. Iluzorno je od arheologa očeki-
vati da će nam, i kod većeg stupnja istraženosti, pružiti materijalne potvrde
Mate Sutć: PRISTUPNA RAZMATRANJA 21
o prvim slavenskim naseljima u novoj postojbini. Slaveni nisu po dolasku na-
selili stare napuštene gradine i porušena antička naselja. Vezavši se uz zemlju,
pojedine uže rodovske cjeline, porodice i potom bratstva, izabrale su svoja obi-
tavališta uz zendju koju su obrađivali, mijenjajući sjedišta u potrazi za novim
rodnim tiom. Naselja su rasla i cijepala se, sačuvavši društvenu povezanost
temeljenu na rodovskim vezama. Tako se uz stara antička naselja oblikovao
niz novih, koja su s vremenom, tijekom etnogeneze, rasla i konačno, krajem
toga procesa, integrirala se u teritorijalne zajednice. Arheologija može te pro-
cese pratiti tek pri njihovu završetku, dok nam najstariji slavenski ratari i
stočari na ovim prostorima o sebi nisu ostavili gotovo nikakvih svjedočanstava.
Konkretno, tijekom etnogeneze začinje se i proces naše hrvatske poleogeneze:
npr. od niza zaselaka »malih Nina« s vremenom izrasta »veliki Nin«, jedan
od najvažnijih starohrvatskih središta. Ti su se procesi odvijali i u podnožjima
naših starih gradina koje krajem VIII. i početkom IX. stoljeća postaju središta
većih teritorijalnih zajednica, skoro župa. N. Klaić je prihvatila tvrdnju da ar-
heologija ne podupire datiranje doseljenja Hrvata u drugu polovicu VIII. sto-
ljeća, no tome ona ne pridaje nikakvu važnost. Međutim, arheologija u ovom
slučaju govori mnogo više od toga, ona zapravo izravno pokazuje da je nemo-
guće smjestiti dolazak Hrvata u drugu polovicu VIII. stoljeća. Novija istraživa-
nja u Ždrijcu kod Nina pokazuju da se tamošnja velika i relativno dugotrajna
nekropola, s ranijim grobovima iz druge polovice VIII. stoljeća, mirno i nesme-
tano razvijala, bez ikakvih poremećaja, intruzija, prekida kontinuiteta i si. Do-
lazak Hrvata u VIII. stoljeću, ako i ne smatramo da su to bile goleme mase
osvajača, ne bi mogao mimoići Nin, a ninska bi nekropola nedvojbeno indicirala
na takve drastične pojave. Poremećaje izazivaju i manje organizirane skupine.
Dovoljno se sjetiti kako je samo jedan bočni iscjedak kulture polja sa žarama
u grlu istarske vreće izazvao velike poremećaje, s prekidima kontinuiteta u
naseljima. Toga u Ninu nema, a zacijelo se neće naći ni drugdje.
Gotovo ne manji doprinos očekuje se od lingvističkih istraživanja koja su
već dala vrijednih spoznaja. Pitanja su mnogostruka, na mnoga do danas nije
dat odgovor. No valja priznati da po svom značenju lingvistički rezultati nimalo
ne zaostaju za arheološkim: naprotiv, nerijetko idu ispred njih. Spomenimo
činjenicu da protohistorijski došljaci, kojih doseljenje smještamo u prvu polo-
vicu VII. stoljeća, nisu razbili južnoslavensko jezično jedinstvo. Za praćenje
procesa etnogeneze, simbioze supstrata sa superstratom i kulturno-jezične in-
terakcije adstrata (kasnoantičkog, slavenskog i eventualno hrvatskog) posebnu
vrijednost ima utvrđena pojava bilingvizma putem kojeg su nastale mnoge do-
slovne prevedenice (kalkovi) po kojima pojmovi čuvaju kroz stoljeća i hetero-
gene kulturne i heteroglotske slojeve svoj osnovni smisao, pretakanjem iz jed-
nog jezika u drugi. To da su hrvatski Slaveni preuzeli od starosjeditelja niz
zemljopisnih imena, termina i pojmova, posebno civilizacijskih, o tome ovdje
nije moguće kompetentno raspredati. Doprinos tim istraživanjima dali su znan-
stvenici od K. Jirečeka nadalje, pa do Oštira, Carića, Budimira, Mayera i dr.,
a posebno P. Skok, koji je romanskom jezičnom legatu na našem primorju i
na otocima posvetio nekoliko kapitalnih radova, s dedukcijom od kojih su mno-
 22 ETNOGENEZA HRVATA
ge još danas itekako korisne u povijesnim istraživanjima. U etimološkim iz-
vođenjima posebnu važnost pridajemo semantičkim prevedenicama, koje neri-
jetko izravno potvrđuju ispravnost ili pobuđuju eventualnu sumnju pojedinih
etimologija. Semantički kalkovi (njem. Lehnübersetzungen) na ovom tlu dati-
raju još iz vremena grčko-ilirskog i ilirsko-rimskog zajedništva. Smisao nekih
drevnih (svakako predantičkih) toponomastičkih ostataka na našem primor-
skom pojasu, koji je imao povijesnih uvjeta da u većoj mjeri sačuva kontinuitet,
može se pratiti preko nekoliko etničko-jezičnih slojeva: »ilirskog«, grčkog, la-
tinsko-romanskog i hrvatskog (potom eventualno i talijanskog, mletačkog). Kao
primjer naveo bih svoj rad o refleksu morskih struja u toponomastici istočnog
Jadrana (ilir. grava-, Gravosa, Gruž; gr£.phar-,pharynx — ždrijelo; lat. vorata
- isto; hrv. Ždrelac i si.). Takav neprekinuti niz može se ustanoviti primjerice
u toponimima sa značenjem »plićak«, pa u imenu grada Šibenika i dr., što
objavljujemo u posebnim edicijama. U prilogu pripremljenom za međunarodni
simpozij o udjelu Dira u etnogenezi balkanskog stanovništva obradio sam s
istog aspekta semantem »tust«, »debeo« u našoj toponomastici kao kalk starijeg
latinskog naziva. Jamačno su postojala imena mjesta koja su na »ilirskom«
imala značenje »debeo« i si., od čega je u latinskom i romanskom postalo mon-
te(m) crassu (m), pohrvaćeno u obliku Mutogras a suprotnog je značenja Mo-
tokit na o. Hvaru i Rabu. Vjerojatno su kao kalkovi nastala i naša imena Debelo
brdo, Debeli vrh i si. Nije mi poznato da je ta kategorija naših toponima obra-
đena u posebnoj studiji sa stanovišta preslojavanja i kalkiranja, koja bi bila
-vrijedan doprinos problemima kojima je posvećen ovaj skup. Izbor tema iz
lingvističke sfere, neizostavan u raspravama o etnogenezi svakog naroda, gotovo
je neiscrpan. Ovdje želimo upozoriti na jednu retenciju koja nije značenjskog
karaktera, no koja se proteže od najstarijih (sredozemnih) vremena do danas.
To je pojava inicijalnog intenziteta akcentuacije u nekim imenima mjesta, po-
sebno s jadranskog područja. Na te pojave upozorio je već lingvist Meillet, a
posebna raspra o podrijetlu te pojave razvila se između našeg Skoka i talijan-
skog glotologa, albanologa i ilirologa F. Ribezza. Talijan je tvrdio da taj inten-
zitet tipa Taranto (Tare"ntum lat), Otranto (grč. lat Hidruntum), Brindisi (lat.
Brundusium), Pe"saro (lat Pisaurum), Rimini (lat Ariminium) i dr. treba zah-
valiti retencijama iz drevnih govora mediteranskog supstrata, koji se u nas
sačuvao npr. u imenima mjesta Lastovo (Ladesta), Krkar (Korkira), Sulet (Šol-
ta — Solentia), Jädera (Zadar), možda ladassa (u Pseudoskilaka) i dr. Skok,
koji i inače, pogotovo u ranijim radovima nije mnogo polagao na mediteranske
relikte uopće, dovodio je te pojave u svezu s grčkim utjecajima. No ta ista
pojava je predgrčka i u grčkom jeziku (npr. Korinthos, Perinthos, Asaminthos
i dr.). Ta su imena predgrčka već po sufiksu -inthos.
Proizvoljno manipuliranje toponimima, kao i svakim drugim povijesnim
izvorom, može dovesti i dovodi do kobnih zabluda. Navest ćemo samo jednu
iz novijeg vremena jer ima izravne veze s pitanjem doseljenja, a potom i et-
nogeneze Hrvata. N. Klaić je, kao potkrepu svojoj teoriji o karantanskom po-
drijetlu (pokrštenih) Hrvata, pokušala dokazati da je postojalo jedno hrvatsko
pleme srpskog imena (Hrvati-Srbi ili obratno), koje je također stiglo ovamo s
Mate Suić: PRISTUPNA RAZMATRANJA 23
ostalim Hrvatima. Uz te Srbe hrvatske etničke pripadnosti veže se po njoj ime
naselja Srb u Lici, koje joj je zapravo i jedini oslonac i argument u izlaganju.
To ime ona prepoznaje u pridjevu Sirpiensis. Tako se naime naziva »velika
voda«, magna aqua Sirpiensis, preko koje su Tatari prešli na izlasku iz Pano-
nije na putu prema dalmatinskim primorskim gradovima. Prema N. Klaić, ta
voda je Una, a Sirpiensis se zove po imenu mjesta Srb, koje je opet nastalo
od hrvatskog plemena Srba! No tu je zatajio ne samo filolog (čemu se ne bi
trebalo čuditi), već i historičar. Velika voda na izlasku iz Panonije i na prelazu
u Dalmaciju ne može biti Una nedaleko od ličkog Srba. Naprotiv, po svemu
se vidi daje to morala biti rijeka Sava kod Sirmija (prvobitni oblik je, slijedeći
srednjovjekovnu fonetiku, glasio* Sirmpiensis). Prije polaska u avanturu i pri-
jelaza preko ove zaista velike vode, Tatari su likvidirali zarobljenike, jer prijelaz
s njima i daljnji marš prema Dalmaciji bio bi veoma riskantan. U Srijemskoj
Mitrovici je od izmaka antike pa kroz srednji vijek postojala vrlo aktivna i
jedna od najvažnijih skela preko koje su se i Tatari mogli prebaciti. Kako zna-
mo, baš prema Mitrovici, s druge strane rijeke, uza samu njezinu obalu, na-
lazila se granica između Panonije i Dalmacije. Odatle su Tatari krenuli starom
vojničkom cestom, koja je spajala dvije metropole, Sirmij i Salonu. Od nje je
počinjala tatarska ekspedicija uz obalu, od grada do grada (Split Trogir i dalje
prema sjeverozapadu). Po našem sudu, od tog hrvatskog plemena Srba nema
zaista ništa. Takvih zabluda, uvjetovanih nepoznavanjem istraživačkih metoda,
ima još uvijek dosta u našoj staroj toponomastici. Uz ovaj uvodni referat iz-
nosimo pred ovaj skup i kraći prilog o toponomastičkim refleksima pojave po-
micanja naselja, što također ima veze s tematikom skupa.
Ukupnost preuzetih (naslijeđenih) imena mjesta i riječi uopće, od zatečenih
starosjeditelja, bilo onih antičkih, prilagođenih našoj fonetici, bilo preveđenica
na naš jezik, pokazuje kulturnu razinu i sposobnost asimilacije tog ranohrvat-
skog elementa, koji asimiliranjem pojedine pojmove, kao i elemente iz sfere
materijalne kulture, svrstava u cjelinu vlastite kulture. Naša je sreća, kad prob-
lem promatramo sa šireg, općeslavenskog aspekta, da smo »legli« na tako plod-
no tlo, natopljeno civilizacijskim tekovinama, a da ipak nismo podlegli roma-
nizaciji, kao što neke paleobalkanske skupine iz unutrašnjosti nisu doživjele
ni potpunu romanizaciju ni kristijanizaciju, a također su nakon doseljenja Sla-
vena postale konstitutivni dio balkanskog slavenstva.
Doseljenjem u novu domovinu hrvatski Slaveni su usvojili nove tekovine
iz sfere ekonomije i proizvodnje, u prvome redu agrarne. Na izmaku antike
ekonomske prilike u agraru bile su bitno izmijenjene u odnosu na one s početka
antike, promijenili su se i proizvodni odnosi, organizacija rada, kao što su se
promijenile političke i društvene prilike uopće. Grad je gotovo potpuno izgubio
ulogu vektora proizvodnje, prometa i trgovine, silno je porasla uloga sela, gdje
se stvaraju velika gospodarstva s raznovrsnom proizvodnjom, dok u agraru
osjetno prevladava stočarstvo u odnosu na ratarstvo i druge privredne grane.
Sve je to u rukama magnata, među koje sada treba ubrojiti i Crkvu. U njima
dominira radna snaga u većoj ili manjoj mjeri zavisna od gospodara: robovi,
koloni i klijenti, koji su se održali unatoč protivljenju carske vlasti. Veće eko-
nomije, zatvorene cjeline, tvorile su samostalne i samodostatne gospodarske
24 ETNOGENEZA HRVATA
komplekse nezavisne jedne od drugih. Stvarno slobodnih ljudi bilo je relativno
malo (vojnici, rjeđi mali posjednici iz unutrašnjosti, lutajuće gomile nezapo-
slenih, razbojnici i dr.). Ako samo te činjenice imamo na umu, neće biti teško
zamisliti u kakvoj su se situaciji našle mase ruralnog zavisnog stanovništva,
radne snage na velikim ekonomijama nakon dolaska Slavena (i potom Hrvata),
kada su ta gospodarstva bila opljačkana. Dok su njihovi gospodari, predstavnici
moćnoga seoskoga plemstva, imali mogućnost da se sklone i sredstava da se
izdržavaju, uništenjem onih ekonomija niži su slojevi, koji su u demografskom
kontekstu kasnoantičkog sela imali daleko pretežnu većinu, ostali bez sredstava
za egzistenciju: polja su zauzeli i djelomično opustošili došljaci, stoku su ra-
stjerali ili prisvojili. Slika što nam je pruža Toma Arciđakon kad govori o bijegu
Salonitanaca ne može se generalno protegnuti na sve stanovništvo koje je pri-
padalo velikoj salonitanskoj municipalnoj zajednici. Rušenjem i napuštanjem
grada i utrnućem municipija oni su ostali i bez gospodara kojima su pripadali,
i bez izvora egzistencije, i bez administrativne političke pripadnosti, jer njima
Split nije mogao nadomjestiti staru napuštenu Salonu. Za njih nije bilo mjesta
među zidinama Dioklecijanove palače, svi oni nisu mogli bježati ni na otoke,
koji su u to vrijeme, kako ukazuju arheološki rezultati, bili dosta gusto naseljeni
i gdje nije moglo biti potražnje za novom radnom snagom. Zbog toga tu masu
beskućnika nećemo pribrojiti onoj zaista probranoj manjini, koja se navodno
sa Severom vratila s otoka u Aspalatos. Veći dio te razbježane mase (većinom
sklonjene u brdima podalje od prometnica) vratio se nakon kratkog vremena
i začeo miroljubiv suživot, na koji misli i Toma kad kaže da su se ubrzo Slaveni
i Romani počeli međusobno ženiti. Od tog zatečenog elementa hrvatski su Sla-
veni prihvatili uzgoj mediteranskih kultura, loze i masline, te odgovarajuću
tehnologiju izrade ulja i vina. Usvojivši relativno brzo sve to, oni se pojavljuju
kao radna snaga na posjedima gradskog stanovništva u astarejama preživjelih
antičkih gradova (na kopnu Zadra i Trogira) i njihovih nasljednika (Splita i
Dubrovnika). Prostranstvom su te astareje tek neznatni ostaci nekada velikih
agera što su pripadali istaknutim gradskim središtima, posebno rimskim ko-
lonijama, koji su se protezali i po otocima. Nije točna tvrdnja Tome Arciđakona
da su Splićani uspjeli intervencijom kod Bizanta dobiti natrag nekadašnje po-
dručje salonitanske kolonije. Dolaskom Slavena ti su ageri bili rastrojeni, više
oni u Dalmaciji negoli oni u Istri. Ostatke limitacije kolonijskih agera na našem
primorju u srednjem vijeku obradili smo u posebnom radu. U tom pogledu
bogatije je nashjeđe u agerima antičke Histrije, gdje se očituju ne samo bolje
sačuvani prežici centurijacije, savršenije kulture masline i posebne loze, kao i
tehnologije u obradi ulja i vina, već i u prežitku nekih termina, primjerice
naslov salt/u/arius — čuvar jednog dijela limitiranog agera (u antici saltus),
a tu se početkom DL stoljeća (u Rižanskom placitu) susreće i pojava emfiteuze.
No ipak ne možemo biti sigurni da je taj institut organizacije agrarne proizvod-
nje sačuvao do tog vremena i sva pravna svojstva rimske emfiteuze (koja je
inače egipatskog postanka). Svakako moramo dopustiti, poznavajući opće pri-
like nastale nakon doseljenja Slavena i Hrvata, da su se oni nedugo nakon
nastanjivanja na područje starih gradskih agera, nastanili i na područja astareja
i uključili se kao koloni u obradu posjeda gradskog stanovništva. Tu zapravo
moramo gledati početke usvajanja kolonata od strane slavenskog stanovništva,
Male Suić: PRISTUPNA RAZMATRANJA 25
a možda i pojave pojedinačnog prihvaćanja kršćanstva prije općeg pokrštavanja
Hrvata. Odatle će Slaveni postupno prekoračivati gradske bedeme, čime će
započeti proces slavizacije romanskih starosjeditelja u gradovima, kojoj sigurne
potvrde nalazimo već u našim najstaryim povijesnim dokumentima.
Pitanja iz područja religije i kultova, kao eminentih elemenata duhovne
kulture, neotuđiva su od opće problematike svake etnogeneze. Ona traže od-
govore: što su došljaci našli na ovom terenu i što su od toga prihvatili; što oni
donose sa sobom i koliko je toga bilo načinjeno u eventualnoj novonastaloj
sintezi. To iziskuje posebna istraživanja, u koja možemo ulaziti samo djelo-
mično. Pored kultova (kućnih, rodovskih, »općinskih«), rituala i kultnih mjesta
(fora sacra i loca religiosa), naravi pojedinih hijerofanija i naziva božanstava,
mogućnosti razlikovanja pretežno agrarnih od pretežno stočarskih kultova i s
time u vezi eventualne pojave monolatrije, nas zanimaju i društvene pojave
koje idu usporedno s religijom. Ne znamo naprimjer koliko je utjecaja imao
solarni, a koliko lunarni ciklus, imena dana u tjednu (mjeseci znamo), pojedine
simbole i »svete brojeve« itd.; kalendar i izmirivanje solarne i lunarne godine,
da li se to činilo interkalacijama u oktoetijama koje se susreću u starih Delmata,
da li su postojali kolektivni obredi u vezi sa seminacijom, germinacijom, ve-
getacijom, žetvom (berbom), striženjem ovaca, odlaskom stoke u planine i po-
vratkom, itd, itd. Posebno valja nastojati da se prepoznaju prežici iz poganskog
razdoblja u kršćanstvu ranosrednjovjekovnih Hrvata.
I na kraju valja spomenuti neka pitanja u vezi s Avarima i s njihovom
ulogom pri doseljenju Slavena i Hrvata, a potom da lije i koliko toga avarskoga
integrirano u južnoslavenski kompleks. Danas se uloga Avara revalorizira i
reinterpretira i još ćemo morati počekati dok ne dobijemo o tome određenija
kompetentna mišljenja. Svakako bismo se već danas priključili onima koji nisu
skloni pridavati Avarima neku veću ulogu u Hrvatskoj. Vjerojatno se ne može
u cjelini prihvatiti ni bizantska tradicija iz De administrando imperio, po kojoj
je Heraklije pozvao Hrvate da istjeraju Avare iz Dalmacije. Znatnijih avarskih
ostataka ovdje nema, a ako se i pojavljuju, tumače se kao statusni simboli
domaćih uglednika, koji su slijedili avarske uzore. Kada je govor o etnogenezi,
važno je podvući da je postojala duža avarsko-slavenska zajednica, u koju su
Slaveni bili »organski« integrirani kao komponenta od vitalne važnosti u miru
i ratu, koji su imali i svoju društvenu organizaciju, na temelju koje su bili
okupljeni i u proizvodnji i u ratovanju, na čelu sa svojim rodovskim prvacima,
koji su već u toj simbiozi stekli ime župana. Kad je avarski kan ustupio lan-
gobardskom kralju odrede Slavena — vojnika, nije im dao dezorganizirane čo-
pore, već vojne jedinice sposobne za borbu jednako pod avarskim kao i pod
langobardskim zapovjedništvom. Vjerojatno su već u to vrijeme Slaveni, osobito
njihovi glavari (župan se može posebno tumačiti kao lat. /nazor, a u rum. je
bojar) nosili dvočlana imena s dočecima -slavus i -mirus/-merus koji su prvot-
no bili sinonimi, dok poslije -mirus djelovanjem pučke etimologije stječe znače-
nje »mir«, lat. pax i time postaje sinonim drugog člana imena sa završetkom
-goj (potvrda iz Dubrovnika iz XII. stoljeća), što i susrećemo u neretvanskih
vladara Berigoja i Domagoja, kako sam ukazao u svom referatu na nedavnom
skupu o 1100. godišnjici natpisa kneza Branimira.
 26 ETNOGENEZA HRVATA
Što se pak Avara tiče i njihove uloge u doseljavanju Slavena i Hrvata i o
njihovom eventualnom udjelu u etnogenezi Hrvata nekakvom antropološkom
ili kulturnom komponentom, počekajmo objave mjerodavnih stručnjaka a
ponajprije rezultate sretnog arheološkog mašklina.
BIBLIOGRAFIJA
C. Truhelka, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i
_ Hercegovine VI, 1894.
F. Šišić, Ime Hrvat i Srbin i teorija o doseljenju Hrvata i Srba, Godišnjica N. Čupića 35, 1923.
F. Šiać, Hrvatska povijest od najstarijih vremena do potkraj 1918., svezak l, 1925.
Lj. Hauptmann, Dolazak Hrvata, Bulićev zbornik, Zagreb-Split 1923.
M. Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata, Narodna starina, VU, Zagreb 1928.
M. Barada, Iz starohrvatske povijesti (I. Seobe Hrvata i Srba, Π. Natpis kraljice Jelene, ΙΠ. Skup
splitskih povijesnih izvora), Nastavni vjesnik XLB 1933/34, XLHI 1934/35, XLDC 1940/41.
P. Skok, Dolazak Slavena na Mediteran, izd. Jadranska straža, Split, 1934.
L. Katić, Priestolnice hrvatskih narodnih vladara, Suradnja, Zagreb-Berlin, 1943.
D. Rendić-Miočević, Prilog proučavanju naše srednjovjekovne onomastike, Starohrvatska prosvjeta,
ΠΙ. ser., l, 1949.
B. Grafenauer, Nekoj vprašanj iz doba naseljavanja južnih Slovanov, Zgodovinski časopis, IV,
1950.
P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb 1950.
M. Barada, Hrvatska dijaspora i Avari, Starohrvatska prosvjeta, ΙΠ. ser., IV 2, Split 1952.
C. Rihtman, O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i Hercegovine, Radovi
Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelašnici i u Puli 1952.
M. Suić, Ostaci limitacije naših primorskih gradova u ranom srednjem vijeku, Starohrvatska
prosvjeta, HL ser., 5, 1956.
M. Suić, Važnost izučavanja etničke stratigrafije naših krajeva u predslavensko doba (nastupno
predavanje na Fil. fak. Zadar), Filozofski fakultet u Zadru, 1956/57, Zadar 1958.
L Čremošnik, Nošnja na rimskim spomenicima u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja
Sarajevo, Arheologija N. S-, XVIII, Sarajevo 1963. . , . , , . . .
M. Suić, Iz mediteranske baštine jadranskih Hira, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 4,
1962/63.
A. Benac, Prediliri, ProtoiKri i PraiUri, Simpozyum o teritorijalnom razgraničenje Hira u
prahistorijsko doba, Sarajevo'1964. r
;. bžfcfii
M. Suić, Autohtoni elementi u urbanizmu antičkih gradova našeg Primorja, Godišnjak ANUBIH,
HI, 1965.
Z. Čulić, Prilog proučavanju elemenata starobalkanske kulturne tradicije u narodnim nošnjama
Bosne i Hercegovine, Godišnjak ANUBIH, IV, Centar za balkanološka ispitivanja, 2, Sarajevo
1966.
M. Petrić, O pitanju tatuiranja i cikatrizaciji kod prahistorijskog stanovništva jednog dijela
Balkana, Godišnjak ANUBIH, IV, Centar za balkanološka ispitivanja 2, Sarajevo 1966.
D. Rendić-Miočević, Problemi romanizacije Ilira s osobitim osvrtom na kultove i onomastiku,
Posebna izdanja ANUBIH, Centar za balkanološka ispitivanja, V 2, 1967.
P. Vlahović, Neke endogene grupe na teritoriji Jugoslavije, Cvijićev zbornik, u spomen 100.
godišnjice njegova rođenja, SANU, Beograd 1968.
M. Suić, Nekoliko primjera toponamastičke stratifikacije u sjevernoj Dalmaciji, Pos. izd. ANUBIH,
ΧΠ, Centar za balkanološka ispitivanja, 4, Sarajevo 1969.
B. Barišić, Proces slovenske kolonizacije istočnog Balkana, Simpozij Predslavenski etnički elementi
na Balkanu u etnogenezi Južnih Slavena, ANUBIH, Pos. izd., ΧΠ, Centar za balkanološka
ispitivanja, 4, Sarajevo 1969.
S. Antoljak, Zadar pod vlašću Istočnih Gota, Zadarska revija, XX, 1971.
V. JaMć-Cestarić, Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena, Radovi
Instituta JAZU u Zadru, XK, 1972.
Mate Suić: PRISTUPNA RAZMATRANJA 27
Ž. Mikić, Antropološki prikaz srednjevekovnih stanovnika Ričica, Split 1973.
Đ. Basler, Gnostički elementi u temeljima naučavanja Crkve bosanske, Muzej grada Zenice, Radovi,
ΙΠ, 1973.
D. Rendid-Miočevic", Quelques aspects de la continuitć des agglomerations fortifiees illyrienne,
Znanstveni skup o utvrđenim ilirskim naseljima, Mostar 1974, ANUBIH — Centar za bal-
kanološka ispitivanja, 6, Sarajevo 1975.
D. Rendić-Miočevid, Antička baština u kulturi jugoslavenskih naroda, Zbornik Zagrebačke sla-
vističke škole, m-3, Zagreb 1975.
J. Kovačevid, Avarski kaganat. Srpska književna zadruga, Beograd 1977.
L. Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik historijskog zavoda JAZU,
sv. 8, Zagreb 1977.
Ž. Mikid, Dinarski antropološki tip sa srednjevekovne nekropole, Raška gora — Stedci kod Mostara,
Godišnjak ANUBIH, XVII, Centar za balkanološka ispitivanja, 15, Sarajevo 1978.
Ž. Mikid, O antropološkoj istrazenosti ilirskog stanovništva. Naučni skup: Sahranjivanje kod Hira,
10-12 maja 1976, SANU - Balkanološki institut, Beograd 1979.
D. Srejović, Pokušaj etničkog i teritorijalnog razgraničenja starobalkanskih plemena na osnovu
načina sahranjivanja, Naučni skup: Sahranjivanje kod Ilira, 10-12 maja 1976, SANU Bal-
kanološki institut, knj. VID, Odelenje istorijskih nauka, knj. 2, Beograd 1979.
Š. Batovid — O. Oštrić, Tragovi ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog
područja, Simpozij: Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena,
ANUBIH, Pos. izdanja, ΧΠ, Centar za balkanološka ispitivanja, 4, Sarajevo 1969.
M. Suić, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa, Naše teme XXVI, 1979.
Š. Kulišić, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraživanja, posebno balkanoloških, ANUBIH
Godišnjak LVI, Centar za balkanološka ispitivanja, 3, Sarajevo 1979.
Š. Kulišić, O etnogenezi Crnogoraca, Pobjeda, Titograd, 1980.
V. Jurkić, Kontinuitet ilirskih kultova u rimsko doba na području Istre, Jadranski zbornik, XI,
1970/1981.
Ž. Rapaiać, Prilog proučavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem
vijeku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXXTV", 1980.
Z. Mirdita, Političke, socijalne i ekonomske strukture ilirskih plemena u svjetlosti podataka an-
tičkih autora, CANU, Naučni skupovi 7, Odjeljenje društvenih nauka 3, Titograd 1981.
Đ. Antonijević, Obredi i običaji balkanskih stočara, SANU Balkanološki institut, Posebna izd.,
16, Beograd 1982.
J. Medini, Autohtoni kultovi u razvoju antičkih religija u rimskoj provinciji Dalmaciji, Dometi,
Rijeka 1984.
Ž. Mikid, Beitrag zur Anthropologie spätromanischer bis spätmittelalterlicher Bevölkerungen Ju-
goslawiens, ANUBIH, Godišnjak, ΧΧΠ Centar za balkanološka ispitivanja 20, Sarajevo 1984.
K Jireček, L'eredita di Roma nelle citta della Dalmazia durante U medioevo, Societä dalmata
di storia patria, 6, Rim 1984.
J. Belošević, Počed kršćanstva kod Hrvata u svijetlu arheološke građe. Simpozij Počeci kršćanstva
i društvenog života u Hrvata od VU. do krajafK. stoljeća, Split 1985.
B. Kuntić-Makvić, Kako je Ivan Lučić prikazao dolazak Slavena u djelu »De regno Dabnatiae
et Crooiioe«, Historijski zbornik, XXXVm (l), 1985, 131-166.
L. Margetić, Još o dolasku Hrvata, Historijski zbornik, ΧΧΧνίΠ 1985.
Bernhard-Kandler-Pilson, Ethnogenese europäischer Völker, Stuttgart-New York 1986.
Đ. Jelovina, Glavne značajke starohrvatske materijalne kulture od 7. do 12. sotlječa na području
između rijeke Zrmanje i Cetine, Starohrvatska prosvjeta, HL, ser. 16, Split 1986.
N. Filipović, Slava, služba ili krsno ime u pisanim izvorima do kraja 18. veka, Zbornik o krsnom
imenu, Beograd 1985.
R. Katićić, Filološka razmatranja uz izvore o začecima hrvatske države, Starohrvatska prosvjeta,
HL ser., 16, Split 1986.
B. Gabričević, Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta, Split, 1987.
V. Košćak, Dolazak Hrvata, Histoiyski zbornik XL—l, Zagreb 1987.
Ž. Rapanić, Predromanićko doba u Dalmaciji, Split 1987.

Sima M. Ćirković
SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE U TZV.
ETNOGENEZI BALKANSKIH NARODA
Utkako sam se kao student susreo s nazivom »etnogeneza«, nisu prestajale
moje muke s njim. Što sam se više trudio da mu na osnovi različitih konteksta
u kojima je korišten dokučim opseg i sadržaj, to su mi se više nametale sumnje
u njegovu opravdanost. Najprirodnijim mi se činio u arheološkom kontekstu,
gdje je bio najneodređeniji i najotvoreniji, gdje se vezivao, kako mi se činilo,
za utvrđivanje onih komponenata i okolnosti koje su bile bitne za nastanak
nosilaca određene »kulture« u arheološkom smislu. Tek mnogo kasnije naučio
sam da su i tu stvari kompliciranije, da nema osnove za poistovjećivanje jedne
arheološke »kulture«jednom etničkom skupinom.1 Koliko mije, sjedne strane,
naravno zvučala etnogeneza Hira, toliko mi se, s druge strane, činilo nepri-
kladno govoriti o etnogenezi Nijemaca. Činilo mi se posve nedvojbenim da na
pitanja o postanku njemačkog naroda odgovara njemačka povijest. S vremenom
sam uvidio da njemački slučaj nije izniman i uvjerio se daje potrebno proučava-
nje etničkih pojava radikalno »historizirati«, proširujući, naravno, raspon pita-
nja koja se postavljaju izvornoj građi, tako da se ne zanemari ništa od onoga
što čini osobitost i bit »etničkoga«.
Ali, to nas odvodi još trnovitijem pitanju o biti »etničkih pojava«. Mnogo-
brojni su i raznovrsni pokušaji da se odredi značenje »etnosa«, da se razgraniči
2
od sličnih fenomena, da se uvedu prije potrebna razlikovanja. Množina manje
ili više podrobnih definicija može se svesti na dva bitno različita pristupa. Po
3
jednom su plemena, narodi, nacije jedinice u klasifikaciji; populacye se dijele
i razvrstavaju po određenim obilježjima, jednom bitnom ili cijelom snopu obilje-
žja, za koja se pretpostavlja da su »objektivna«. Kriteriji po kojima se čini
podjela, koja je temelj klasifikacije, moraju ostati isti, a taj neumoljivi logički
1 Temeljitu kritiku »etničke« interpretacije arheoloških nalaza dao je R. Wenskus, Stammes-
bildung und Verfassung. Das Werden der frühmittelalterlichen Gentes, Köln-Graz 1961, 113-
-142.
2 Usp. FO. V. Bromlei, Etnos i Etnografija, Moskva 1973, 10-46, i tamo navedenu literaturu.
3 Izvjestan broj stručnjaka i pisaca nacije kao nešto moderno, sekundarno i »umjetno« su-
protstavlja plemenima i narodima kao »prirodnim« zajednicama; za nacije bi bila presudna
svijest o pripadnosti, za plemena i narode »prirodna« obilježja. Kritiku koncepta »prirodnog«
u ovom kontekstu dao je R. Wenskus u nov. djelu str. 14-112, a metodološke i logičke
poteškoće prihvaćanja zajednićke kulture kao bitne odredbe etnosa izložio je F. Barth, Ethnic
Groups and Boundaries, London-Bergen/Oslo 1970, 10-19.
Sima M. Ćirković: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE 29
zahtjev stvara velike teškoće čim se posvetimo pojavama razmjerno dugotraj-
nim. U iskustvenoj građi pojave, a s njima i »obilježja« (u tehničkom smislu),
ne ostaju nepromijenjeni, iščezavaju, ustupaju mjesta drugima, gube ili dobi-
jaju na intenzitetu, na mjesto oštrih feranica dolaze blagi prijelazi itd. Klasifi-
katorski pristup odgovara sinkronom promatranju ili kratkom razdoblju bez
veće dinamike, on je a-historičan, ali vrlo važan, jer u svim vremenima po-
stojane i trajne zajednice imaju nekakav sustav klasifikacije, koji im omogućuje
da vide sebe i ono što ih odvaja od drugih. Bez neke makar prešutne i krajnje
pojednostavljene klasifikacije teško je zamisliti razlikovanje »nas« i »njih«, pri-
padnika skupine i onih koji ostaju izvan nje. »Etnogeneza« bi u takvu pristupu
značila davanje odgovora na pitanje o nastanku i spajanju onih objektivnih
»obilježja« koja etničkoj cjelini osiguravaju individualnost. Lako je uvidjeti da
tako shvaćena »etnogeneza« zavisi od kulturne i znanstvene razine, da je ona
racionalizacija, moderna zamjena za dobro poznate legende o podrijetlu.4
Drugi pristup bismo mogli smatrati sociološkim, jer on plemena, narode,
nacije, promatra kao društvene skupine različita opsega, koje egzistiraju u ra-
zličitim društvenogospodarskim okolnostima. Ono što im je i pored velikih ra-
zlika zajedničko jest kohezija, skup činilaca, materijalnih i ideoloških, koji sku-
pinu održavaju na okupu, koji jamče stabilnost i identitet uprkos promjenama
u skupini i njezinom okružju. I što se tiče toga pristupa opravdano je pitati
se o okolnostima u kojima je skupina nastala i elementima od kojih je sastav-
ljena. »Etnogeneza« bi se mogla shvatiti kao sustavno i zaokruženo davanje
odgovora upravo na ta pitanja.
Međutim, priroda procesa koji se promatraju stvara izvjesne poteškoće i
zahtijeva izvjesna bitna preciziranja. U prvom redu, može li se nastajanje velike
skupine usporediti s »događajem« u smislu vremenski i prostorno ograničena
zbivanja, nije li to dugi proces čiji se obrisi ne daju ocrtati? Može li se nekom
razmjerno dugom razdoblju u dinamici razvoja skupine pripisati odlučujući
utjecaj na njezino oblikovanje? Na osnovi čega se može tvrditi da je baš raz-
doblje VIII-K. stoljeća doba nastanka jednoga balkanskog naroda? Nije li se
prečesto »etnogeneza« ograničavala na navođenje prijeko potrebnih općih uvjeta
za razvoj kao što su doseljenje na određeni teritorij, preslojavanje druge po-
pulacije osvajanjem, uspostavljanje intenzivne komunikacije s drugom skupi-
nom itd.?
Pokušaj da se opiše nastanak etničke skupine mora obuhvatiti i dugo raz-
doblje i toliko mnogo različitih okolnosti i komponenata, da se razdoblje teško
može individualizirati, a još manje shvatiti kao »događaj«, pa bi opravdanije
bilo govoriti o »etnohistoriji« nego o »etnogenezi«. Njezino bi osnovno obilježje
bilo u povijesnom pristupu, u smislu rada s izvorima, usvajanja vremenskih
i prostornih činilaca, konkretnih okolnosti, kombiniranim s konceptualnim apa-
ratom i kriterijima onih znanstvenih disciplina koje se bave različitim društve-
nim skupinama (socijalna antropologija, socijalna psihologija, sociologija i dr.).
U odnosu na tradicionalnu historiografiju osobitost te posebne grane je u
usmjeravanju zanimanja ka pojavama bitnim za obrazovanje, održavanje, šire-
Nije rijedak slučaj da se »etnogeneze« ideološki funkcionaliziraju i posve prizemno politički
koriste.
30 ETNOGENEZA HRVATA
nje ili sužavanje skupine, za artikulaciju svijesti o sebi i granicama koje je
odvajaju od drugih itd.5
»Etnogeneza« kao koncept povijesno je uvjetovana situacijom XIX. ili XX.
stoljeća, ona i u najboljem slučaju selekcionira i analizira one uvjete, kompo-
nente i obilježja, koji su pridonjeli razvoju i individualnosti jednoga naroda,
redovito u onom opsegu koji je imao u svijesti o sebi izgrađenoj do XIX. stoljeća.
»Etnokistorija« uzima u obzir i negativne procese, takve koji su smetali inte-
graciji skupine, koji su utiecali na njezino dijeljenje i sužavanje. »Etnohistorija«
kakva se ovdje zagovara ima i tu prednost da se ne ograničava isključivo na
»uspjele« slučajeve, na narode ili skupine koji su doživjeli XIX. stoljeće ili čak
naše vrijeme, ona se bavi i skupinama koje su u međuvremenu iščeznule, a
o kojima je ostalo traga u povijesnim izvorima. Rast jedne etničke skupine
teško se može zamisliti bez iščezavanja drugih, pa bi realistično motrenje raz-
voja etničkih odnosa tražilo također uporabu koncepta suprotna od »etnoge-
neze«, koncepta koji bi obuhvaćao činioce propadanja i iščezavanja etničkih
skupina.
U nekoj vrsti provjeravanja metodološke svrhovitosti i jednoga i drugoga
koncepta, za ovu sam priliku pokušao u obliku vrlo sažete skice pokazati što
je onih osam stoljeća, između VH. i XV, značilo za uobličavanje etničke karte
Balkanskoga poluotoka. Kako nisam kadar neposredno pridonijeti onome što
je tema našega skupa, najstarijoj povijesti Hrvata, nadam se da ću svojom
skicom pružiti pozadinu na kojoj će se jače ocrtavati ono što se zbivalo u Hrvata
u ranom srednjem vijeku.
Najvažnijim ulogom srednjega vijeka čini mi se proces okrupnjavanja,zbog
kojega imamo umjesto velikoga broja malih skupina s početka, mali broj velikih
skupina na kraju promatranoga razdoblja. Taj proces posve je očigledan u onom
dijelu Balkanskoga poluotoka koji su naselili Slaveni, gdje se, uprkos nepotpuno
rekonstruiarnom zemljopisu plemena, ipak polazna točka razvoja prepoznaje
6
u mnoštvu »sklavinija«. Ali, djelovanje toga procesa može se pratiti i na
5 Temelje za ozbiljno povijesno proučavanje etničkih pojava položio je u nas B. Grafenauer,
Pitanje srednjovekovne etničke strukture prostora jugoslavenskih naroda i njenog razvoja,
Jugoslovenski istorijski časopis 1-2 (1966) 5-36; Isti, Die ethnische Gliederung und geschi-
chtliche Rolle der westlichen Südslawen im Mittelalter, Ljubljana 1966, gdje je navedena sta-
rija literatura posvećena uglavnom etničkim imenima, seobama i rasporedu plemena. Gra-
fenauerovi radovi nedvojbeno su utjecali na ozbiljnost i temeljitost tretiranja »etničkog« u
radovima povjesničara, ali nisu izazvali nastanak specifične etnohistorijske literature. Južno-
slavenski prostor obuhvaćen je sustavnim nastojanjima u sovjetskoj historiografiji. Ovdje
navodimo naslove nekoliko zbornika, iz kojih će specijalni radovi biti navedeni u odgova-
rajućem kontekstu: Voprosy etnogeneza i etničeskoi istorii slavjani vostocnyh i vostocnyh
romancev. Metodologija i istoriografija, Moskva 1976; Etničeskaja istorija vostocnyh roman-
cev. Drevnosti i srednie veka, Moskva 1979; Formirovanie rannefeodaljnyh slavjanskih na-
rodnostei, Moskva 1981; Etničeskie processy v Centraljnoi i logo—Vostočnoi Evrope, Moskva
1988; Razvitie Etničeskogo samosoznanija slavjanskih narodov v epohu zreloga feodalizma,
Moskva 1989.
6 U novijoj literaturi nema pokušaja da se rekonstruira karta najstarijega sloja slavenskih
plemenskih zajednica i skupina. Plemena se obrađuju usputno u izlaganju političkih događaja
i tumačenju najstarijih izvora. Uzimajući u obzir razdoblje od naseljavanja do XI. stoljeća i
ostavljajući po strani opća imena Slavena, Ante, Bugara, zatim antička, predslovenska imena
kao Dalmati, Tribali, kao i očigledne sinonime kao Pagani, može se doći do slijedećeg kataloga:
Karantani (Carentani), Hrvati, Guduscani, Neretljani (Narentani, Arentani), Zahumljani,
Srbi, Travunjani, Konavljani, Dukljani, Moravljani, Timočani, Sever(c)i, sedam plemena
Sinaj M. arković: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE
suženom prostoru, na kome su ostali starosjedioci podijeljeni na Romeje, no-
sioce politike Bizantskog Carstva, Romane u gradovima na jadranskoj obali i
teško uhvatljive, ali sigurno prostorno odvojene manje ili više romanizirane
starosjedioce u unutrašnjosti Poluotoka. U stoljećima nakon doseljavanja Sla-
vena svaki od tih elemenata razvijao se za sebe u uvjetima koji su vrlo slabo
poznati. Prisiljeni smo na osnovi rezultata poznatih u novijim vremenima re-
konstruirati ono što se moralo desiti tijekom »tamnih vjekova«. Donekle je
prepoznatljiva dinamika odnosa između Carstva i Slavena, koja se ocitava u
vojnim i diplomatskim događajima i pomicanju granica između područja »skla-
vinija« i područja tematskog uređenja.7
Sigurno je da se znatno povećao broj Romeja, koji su podloga novovjekov-
noga helenizma. Njima u prilog djelovalo je cjelokupnom svojom politikom
Carstvo, koje je i u svom rimskom naslijeđu i u svojoj kršćanskoj misiji bilo
ekumensko i nad-etničko.8 Povećali su se brojčano i Romani, samo što oni
nisu oblikovali jedinstvenu skupinu, jer im je razvoj pretjecao u uskim okvirima
gradskih komuna i njihovih okruga. Oni su bliže idealnom tipu jedinice u kla-
sifikaciji, odvajajući se oštro jezikom i kulturom od Slavena u zaleđu, premda
do kraja srednjega vijeka nailazimo i na svjedočenja o vjeri u zajedničko po-
drijetlo, o socyalnoj i kulturnoj superiornosti, o svojevrsnom »kruženju elita«
i endogamiji na razini patricijata.9 Najteže je nazrijeti što se zbivalo u unu-
izmedu Dunava i planine Balkana, Draguviti (Druguviti), Velegeziti, Verziti, Sagudati, Rin-
hini, Strumljani, Vajuniti, Jazeriti, Milingi. Valja uzeti u obzir i problematične »Praedene-
centi«, u susjedstvu Bugara početkom IX. stoljeću, zagonetne Vetone, na teritoriju današnje
Albanije, Morjane (Mariani), koji su, možda, dio Hrvata, kao i pleme Liciki na Visli, od
kojega se dio naselio u Zahumlju. Radi upotpunjavanja rekonstrukcije trebalo bi u karte
unijeti i tragove starih plemenskih imena u toponomastici. Plemenska imena iz najstarijeg
razdoblja nestala su na teritorijima koji su dospjeli u okvir prostranih država kao što su
Romejsko Carstvo, Bugarska, Srbija. Žilavost plemenskih imena opažala se na primjeru Za-
hlmije, Travunije, Dioklije (Dioklitije), sačuvanim u vladarskoj tituli srpskih kraljeva do po-
četka ΧΟΊ. stoljeća. Ime Druguvita iznenada se pojavilo i nakon nekoliko stoljeća bugarske
i bizantske vlasti, početkom A±U. stoljeća, kada je na ruševinama Carstva izniknuo veći broj
oblasti feudalnih gospodara. Usp. F. Barišić — B. Ferjanać, Vesti Đimitrija Homatgana o
•vlasti Druguvita«, Zbornik radova Vizantološkog instituta 20 (1981) 41-56.
7 Značenje smjenjivanja »sklavinya« i »tema« promotrio je G. Ostrogorski, Vizantija i Južni
Slaveni, Jugoslovenski istorijski časopis l (1963) 3-13 (pobrana đela IV, 3-14). Na bizantskoj
strani vrijedne su studije o tematskoj organizaciji: J. Ferluga, Byzantium andthe Balkans.
Studies on the Byzantine Administration and the Southern Slavs from the VH to the XXr
Centuries, Amsterdam 1976, gdje je navedena starija literatura.
8 Orijentaciju o opsežnoj literaturi pružaju: E. Arrigoni, Ecumenismo romana cristiano a Bi-
sanzio e tramonto del concetto di Ellade ed EUeni nell'impero d'Oriente prima del mille,
Nuova rivista storica 55 (1971) 139-156; A. Carile, Impei-o romano e Romania, La nozione
di »romano« tra cittađinanza e universalita, Da Roma alla terza Roma. Documenti e studi,
Napoli 1984; I. Đurić, Romejski govor i jezik Konstantina Porfirogenita, Zbornik radova Vi-
zantološkog instituta 24-25 (1986) 109-133. Susjedi su, ako je suditi po srpskom primjeru,
Carstvu pridavali grčki karakter i kad su priznavali njegove univerzalne pretenzije. Repre-
zentativan može biti arhiepiskop Danilo Π, koji u žitiju Milutinova »vaseljenski« i »grčki«
rabi katkada istodobno. Usp. Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih. Napisao arhiepiskop Da-
nilo i drugi, ed. D. Danićić, Zagreb 1866, str. 141: stati se s' v'sellenskyim' carem' novoga
Rima Kan'stan'tinopolia kir" An'dronikom'; str. 145: car" samodr'zav'nyi velikyie Romanie
An'drordk' Paleolog'; ali na str. 148: v'sdienskyi car" gr'kom' kir' An'dronik'.
9 Još uvijek je standardno djelo o njima K Jireček, Romani u gradovima Dalmacije tokom
srednjega veka, prev. S. Stojanović, Zbornik Konstantina Jirečeka Π, Beograd 1962; izvornik:
Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, Denkschriften der Kais.
32 ETNOGENEZA HRVATA
trašnjosti: da li su Vlasi i (Albanci) Arbanasi, koje boh'e upoznajemo tek u
poslednjim stoljećima srednjega vijeka, potekli svaki iz posebne prostorno ogra-
ničene »kohjevke«, ili su se očuvali iz antičkih vremena na velikom prostoru
ispresijecanom i raskomadanom teritorijima naseljenim Slavenima; da li je nji-
hova srednjovjekovna povijest protekla u neprekinutom kretanju ne samo iz-
među zimovališta i ljetnih ispaša nego i između matičnih oblasti i zemh'išta
na kojima ih zatiču naši uglavnom noviji izvori.10
U vezi s nedvojbenim procesom rasta i okrupnjavanja nameće se pitanje
o čimbenicima koji su djelovali da tijekom srednjega vyeka dođe do promjene
reda veličine.11 Ne možemo se zadovoljiti objašnjenjem koje bi ukazivalo na
opći linearni uspon stanovništva, kome valja pripisati razlike u procjenama
balkanske populacije krajem antike i krajem srednjega vijeka.12 Taj veliki de-
mografski trend pozadina je na kojoj pokušavamo promatrati promjene u sku-
pinama i među skupinama, svjesni da odgovor ne može biti u jednom »uzroku«,
koji bi se dao izolirati, već u cijelom nizu čimbenika koji se očituju u različitim
povijesnim okolnostima.
Treba, svakako, računati sa utjecajem prirodnoga priraštaja u okviru svake
skupine, sa unutarnjom kolonizacijom i proširenjem nastanjenoga prostora, s
pomicanjima i seobama zbog povećane gustoće naseljenosti. Valja, također, ra-
čunati s mogućnošću i verojatnošću širenja imena i etničkih obilježja osvaja-
njem i preslojavanjem, odnosno združivanjem, stapanjem i asimilacijom pro-
storno ili kulturno bliskih skupina. Primjeri Romeja (Bizantinaca), Bugara,
Srba i Hrvata ukazuju na veliku ulogu političkog faktora, integrativnih procesa
koji su se odigravali u okvirima srednjovjekovnih država. Pobliže promatranje
svakoga slučaja napose otkriva znatne razlike u zemljama i razdobljima, pri
čemu se sa stajališta učinaka integracije pokazuje kao osobito bitno: trajnost
državne formacije, a još više neke popratne pojave koje su pridonosile izgrađiva-
Akademie der Wissenschaften in Wien, Phil. -hist. Classe Bd. 48-49. Wien 1901-1904. Usp.
i literaturu navedenu dalje u bilj. 13.
10 O počecima Albanaca usp. G. Stadtmüller, Forschungen zur albanischen Frühgeschichte,
Albanische Forschungen 2, Wiesbaden 19662. Orijentaciju u djelomično polemički obojenoj
literaturi daju prilozi u zborniku Iliri i Albanci, Beograd 1988. O Vlasima nema sveobuh-
vatne studije. Orijentaciju pruža P. Skok, Vlah, Enciklopedija Jugoslavije 8, Zagreb 1971,
514-516. Za najstarije razdoblje up. G. G. Litavrin, Vlahi vizantiiskih istočnikov Χ—ΧΠΙ
vv., logo—Vostočnaria Evropa υ srednie neka, Kišinev 1972, 91-138. O Vlasima u regionalnim
okvirima u kasnom srednjem vijeku govorit će se posh'je.
11 Već je spomenuto da se znatan dio plemenskih imena iz razdoblja nakon doseljenja izgubio
do kraja srednjega vijeka. Imena Hrvata, Srba i Bugara raširena su na daleko većem prostoru
nego u prvim stoljećima, ali im se područje prostiranja ne poklapa s onim iz XIX. stoljeća
ili danas. Obično se na srednji vijek nekritički prenose predodžbe o etničkim granicama iz
suvremenog svijeta.
12 Demografski razvoj Balkanskoga poluotoka u srednjem vijeku nije temeljito proučavan. Veo-
ma grube procjene iznesene u J. C. Rüssel, Late Ancient and Medieval Population, Phila-
delphia 1958, provjeravaju se i ispravljaju u pojedinim područjima gdje ima izvora i interesa
za tu tematiku. Usp. Bevölkerung, Lexikon des Mittelalters II, 10-21. Rüssel je za cijeli
Balkanski poluotok pretpostavio najnižu razinu naseljenosti oko 650, dakle u desetljećima
nakon doseljavanja Slavena predviđajući oko tri milijuna stanovnika, da bi se do 1340. taj
broj udvostručio, a zatim opet opao zbog gubitaka u velikim pošastima 1348. i poslije, na
4, 5 milijuna u vrijeme turskoga osvajanja.
Sitna M. Ćirkavić: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE 33
nju svijesti o povezanosti, produbljivanju razlika u odnosu na susjede, nagla-
šavanju vlastite individualnosti. Među tim činjenicama posebnu pozornost za-
služuju: vlast vladara ili dinastije kao kohezijska sila i kriterij razgraničenja
prema susjedima koje ne povezuje ista obveza lojalnosti; djelovanje pravnoga
sustava zbog posljedica po strukturiranje društva i nastajanje kulturnih razlika;
funkcioniranje ustanova među kojima se sa stajališta naše teme osobito ističu
staleški sabori u kojima se praktićno-politički, pravno i simbolički povezuju
elite jedne »zemlje« (regnum, terra). Politički čimbenici integracije bili su toliko
djelotvorniji koliko su jezične razlike među populacijama obuhvaćenim poli-
tičkim okvirom bile manje. Ako se uzmu u obzir rezultati dužega razdoblja,
vidi se da ni jezične granice nisu prepreka integraciji. O tome svjedoče nema-
lobrojne skupine Slavena ili Vlaha, zatečenih na teritorijima koji su rano pot-
pali pod vlast bizantskih careva, koje su se do kraja srednjega vijeka bez ostatka
pretopile u »romejstvo«. Slično svjedoče sudbine brojnih skupina Vlaha, koji
su se još tijekom srednjega vijeka u slavenskim državama utopile u slavensko
okružje.13
Slučaj Bosne rječito govori o ulozi državnog okvira i djelovanju političkih
integrativnih snaga. Pripadanje državi bosanskih banova (1377-1463. kraljeva)
vodilo je nastanku novoga imena »Bošnjanin«, koje je potiskivalo stara ple-
menska imena Srba i Hrvata. »Bošnjani« su se zaokružili u svojoj individual-
nosti u skromnom okviru države banova XII-JQV. stoljeća, ali nisu ostali na
nju ograničeni, već su ispunili prostor zahvaćen granicama kraljevine.14 Me-
đutim, s nestankom bosanske države, s ograničavanjem njezinoga imena u su-
stavu turskih administrativnih jedinica, ime Bošnjana nestalo je iz rubnih ka-
15
sno osvojenih krajeva.
13 U Ljetopisu Popa Dukljanina (ed. F. SiSić, str. 298) sačuvana je tradicija o prevladavanju
podvojenosti dviju populacija, romanske (Romani, Morovlachi, Nigri Latini) i slavenske, ta-
kođer s tri imena (Gothi, Sclavi, Vulgari), zahvaljujući kristijanizaciji Slavena. Slično Duk-
Ijaninu i novovjekovna literatura je vlaäku asimilaciju i slavensko-vlašku simbiozu projicirala
u rani srednji vijek. Udio Vlaha u etničkoj povijesti balkanskih Slavena uviđali su znanstvenici
prošlog stoljeća. K. Jireček, Vlasi i Mavrovlasi u dubrovačkim spomenicima, Zbornik Kon-
stantina Jirećeka I, Beograd 1959, 193-204 (izvornik: Die Wlachen und Maurowlachen in
den Denkmälern von Ragusa, Sitzungsberichte der Königl. böhmischen Gesellschaft der Wis-
senschaft in Prag, 1879); S. Novaković, Nekolika teža pitanja srpske istorije. Povodom knjige
Geschichte der Serben, von Konstantin Jireček, Godišnjica Nikole Čupića 31 (1912) 1-35;
32(1913) 1-40 (na francuskom: Archiv für slavische Philologie 33(1912) 438-466; 34(1913)
203-233). I. Božić je na konkretnoj građi pokazao kako se utapanje Vlaha u slavensku okolinu
zbiva kroz cio srednji vijek. Usp. njegove radove o Paštrovićima i ulozi katuna i ratničkih
družina (Nemirno Pomorje XV veka, Beograd 1979, 105-149, 156-173; prvi rad i u: Istorijski
časopis 9-10 (1959) 151-185, drugi posthumno u: Radovi ANUBIH 73, Od. društvenih nauka
22 (1983) 93-106). E. P. Naumov, Volalska problema v sovremenoi iogoslavskoi istoriograßi,
Slaviano—vološskie svrzi, Kišineo 1978, 199-217.
14 B. Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etničke strukture... JIČ 1-2 (1966) 23-25; S. Ćirković,
Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964, 20-21, 214-227.
15 U XV. stoljeću Dubrovčani su teritorije u neposrednom susedstvu nazivali bosanskima, ali
pod turskom će se vlašću ustaliti Hercegovina. Na shvaćanja o rasprostranjenosti Bosne
utjecat će i administrativne jedinice novijih razdoblja, ali jezgra ostaje država bosanskih ba-
nova. Usp. V. Ćorović, Teritorialni razvoj bosanske države u srednjem veku. Glas SKA
167(1935) 3-47.
34 ETNOGENEZA HRVATA
Balkanski Vlasi, kojih se jedan ogranak može pratiti na širokom prostoru
od Crne Gore do Istre, nisu imali trajnu političku organizaciju i to je, svakako,
pridonijelo njihovu osipanju i gubljenju, ma koliko brojčano rasle i granale se
njihove katunske zajednice.16 Individualni katuni, pa ni skupine katuna kakvi
su bili Drobnjaci, Banjani ili Hrabreni, nisu raspolagali kohezivnim snagama
koje bi se oduprle odvajanju ne samo pojedinaca već i obitelji i cijelih zajednica.
Jezična prilagodba, koje su rezultati prepoznatljivi u osobnim imenima i pre-
zimenima, srušila je prve pregrade; transformacija vlastelinstva i promjene u
administrativnom sustavu ublažile su razlike u pravnim režimima u kojima
su živjele vlaške zajednice i njihovo slavensko okružje; mogućnost stjecanja
posjeda i uključivanja u vlastelu privlačila je ne samo vlaške poglavare i njihove
rođake, već i svakoga slobodnog i za ratovanje sposobnoga pripadnika katuna.17
Osobiti su i lako objašnjivi slučajevi Romana i Albanaca koji su se održali
kroz cio srednji vijek. Romani su imali svoje od XII. stoljeća u visokom stupnju
autonomne političke organizacije u obliku gradskih komuna. Njima su namet-
nuli svoja kulturna obilježja, u prvom razdoblju zahvaljujući svojoj brojnosti
i ekonomskoj nadmoći, poslije, u razdoblju komuna, zahvaljujući monopolu
vlasti patricrjata.18 Ipak, romanstvo nije dokraja obojilo gradska društva na
jadranskoj obali, jer nije moglo asimilirati pridošlice iz zaleđa, kojima su se
Nastojanjima da se analizom izvora utvrdi utjecaj bosanske države i njezinih institucija na
integraciju i etničke odnose suprotne su iđeologizacije koje bosansku državu i bosansku crkvu
prikazuju kao postojbinu bosanskih Muslimana, kao ishodište njihove individualnosti. Do-
prinos tome dali su uz političare i nacionalne ideologe i nekritični povjesničari. Usp. npr.
V. Čubrilović, Porekla muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Jugoslovenski istoriski
časopis l (1935) i dio literature o bosanskoj crkvi, koje je ideološki karakter osvjetiio S.
Đžaja, Die »bosnische Kirche* und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina
in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg, München 1978.
16 Uz radove navedene u bilj. 13, usp. i dva simpozija o Vlasima: Simpozij o srednjovjekovnom
katunu, održan 24. i 25. studenoga 1961. g., Sarajevo 1963 i Vlasi u XV i XVI vijeku, Radovi
ANUBIH 73, Od. društv. nauka 22, Sarajevo 1983, 73 - 177 (simpozij je održan 1973). E.
P. Naumov, Processy fomirovania srednevekovoi serbskoi narodnostii balkanskie vlahi (v
ΧΠ—ΧΠΙ vo.), Formirovanie rannefeodal'nyh slavianskih narodnoslei, Moskva 1981, 186.
203; Isti, Balkanskie vlahi i formirovanie drevneserbskoi narodnosti (k analizu vlašskih imen
iz serbskih gramot ΧΠΙ v.), Etničeskaia istoria mstocnyh romancev. Drevnosf i srednie veka,
Moskva 1979, 18-60; M. M. Freidenberg Gorod i vlahi v Dalmacii QÜV-XVI w.), Karpa-
ta-Dunaiskie zemli v srednie veka, Kšinev 1975, 198-213.
17 ü jednom dijelu naše literature izričito se ili prešutno uzima da je naziv Vlah koji označava
društveni položaj samo daleka uspomena na nekadašnje etničke podjele, te ga u skladu s
tim karakterom valja pisati malim slovom. Na drugim mestima sam pokazao da je taj po-
stupak metodološki nekorektan, jer se ne pita o granicama koje razdvajaju Vlahe i Nevlahe,
koje postoje dokle god se to ime održava i koristi. Proglašavanjem da je riječ o socijalnoj,
a ne etničkoj pojavi problem se zaobilazi, ali se ne rješava. Tek potpuna integracija u »veliko
društvo« ima za rezultat iščezavanje vlaškoga imena. Usp. S. Cirković, Problemi izučavanja
etničkih odnosa u srednjem veku, Prilozi Instituta za istoriju 11-12 (1975-1976) 267-270;
S. Cirković, J. Kovačević, I. Božić, O jednom shvaianju i jednoj »kritici* Istorije Crne Gore,
Jugoslavenski istorijski časopis 1-2 (1977) 120-123.
18 Orijentaciju u vrlo opsežnoj literaturi o primorskim gradovima pružaju odgovarajuća po-
glavlja Istorije naroda Jugoslavije I, Π, Beograd/Zagreb 1953,1960, a u novije vrijeme pregled
historiografije vi Zadar pod mletačkom upravom. 1409—1797, Zadar 1987,17-25 (T. Raukar).
Istom autoru dugujemo jedan od rijetkih pregleda društvene povijesti: Komunalna društva
u Dalmaciji u XV st. i u prvoj polovini XVI stoljeća, Historijski zbornik 35(1982) 43-118.
Usp. B. Krekić, Developed Autonomy: The Patricians in Dubrovnik and Dalmatian Cities,
Sitna M. Cirhrjić: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE 35
gradovi uvećavali, niti jezično i kulturno promjeniti teritorije okruga. Otuda
primorski gradovi ulaze u novi vijek etnički nedovršeni, s jasno odijeljenom
romanskom i slavenskom komponentom, koje razdvaja društvena podjela na
plemstvo i puk. Poslije će se stanje zamrsiti utoliko što i patricijat prihvaća
tradicije iz slavenskoga zaleđa, tako da se romanstvu pricjepljuje »slovinstvo«
i u kulturi patricijske elite.19
Albanci su imali kompaktan matični teritorij obilježen etničkim imenom
(Arbanon, Arbanum, Raban, Regnum Albanie, Albania), a zatim su, potkraj
srednjega vijeka, imali nekoliko država feudalnih gospodara. Oko njihovih vla-
dara i ratova s Turcima Osmanlijama, najviše oko Skenderbega, Đukađina i
Arijanita, nastala je snažna tradicija održavana i u narodu i u djelima katoličkih
humanističkih pisaca. Ta povijesna tradicija analogna je onoj u Hrvata, Srba,
Bugara, i imala je važnu ulogu u čuvanju svijesti o sebi i svome identitetu.20
Kako je razdoblje kojim se ovdje bavimo ispunjeno prihvaćanjem, širenjem
i učvršćivanjem kršćanstva, treba obratiti pozornost činjenici da su u tom po-
božnom razdoblju predodžbe o sebi i o drugima oblikovane pod neposrednim
utjecajem kršćanskih pogleda na svijet, povijest i kraj svijeta. U kršćanskom
svjetonazoru bila su ukorijenjena i shvaćanja o misiji država i zajednica kojima
su države ispunjene. Iz iste kršćanske vizije svjetske povijesti crpljeni su ar-
gumenti i za političku ideologiju Bizantskoga Carstva i za ideologiju onih koji
su osporavali univerzalnu vlast careva; »historija spasenja« dobila je kao izda-
nak »historiju roda«. Izraziti primjer jednoga oblika kršćanske tradicije u po-
litičkoj funkciji pruža »dinastička historiografija« u Srbiji, koja prati kult »sve-
tih vladara« i u razdobljima političke krize, osobito u stoljećima osmanlijske
vlasti, omogućava da se u crkvi sačuvaju žive uspomene na državu.21 Danas
The Urban Society of Eastern Europe in Premodem Times, ed. B. Krekić, Berkeley-Los
Angeles-London 1987, 185-215.
19 Literatura o kulturi jadranskih primorskih gradova oslobodila se tek u poslijeratnom raz-
doblju utjecaja talijansko-hrvatskoga političkog antagonizma iz prethodnoga razdoblja. Ro-
manski karakter kulture patridjata danas nitko ne osporava, ali tek u novije vrijeme za-
pažena je socijalna funkcija romanstva. Slojeve »romaniteta« i granice romaniziranja pri-
došliea iz zaleđa otkrile su osobito studije o imenima i podrijetlu pojedinih obitelji. Usp. V.
Jakić-Cestarić, Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena, Ra-
dovi Instituta JAZU u Zadru 19(1972) 99-166; L Manken, Dubrovački patricijat u XIV veku
I—Π, Beograd 1960.
20 U proučavanju etničkih odnosa Albanci su nahočad europske, pa i balkanske historiografije.
Ono malo zanimanja koje privlače veže se uz probleme ilirskoga podrijetla, kontinuiteta,
najstarije postojbine, tako da se druge važne teme uopće ne obrađuju. O velikoj ulozi ka-
snosrednjovjekovnih političkih tradicija, osobito sjećanja na Skenderbega i njegovo ratovanje,
sudim na osnovi odjeka u južnoslavenskim povijesnim tradicijama, s kojima su albanske
prepletene (heraldika, genealogija, epika). Kako je srž tih tradicija antiislamska i antio-
smanska, one su prenošene u katoličkim sredinama i stvorile su određene probleme u no-
vovjekovnom društvu islamiziranu u relativno visokom stupnju.
21 Ulogu povijesnih tradicija i etnički obojene crkve više ističe domaća literatura. Uz radove
navedene u prethodnim bilješkama usp. i S. Cirković, Srbi. Etnički razvoj, Enciklopedija
Jugoslavije 7, Zagreb 1968, 505-506; Isti, Moravska Srbija u istoriji srpskog naroda, Mo-
ravska škola i njeno doba. Naučni skup u Resavi 1968, Beograd 1972,101-109; E. P. Naumov
Etničeskie processy v Centralßnoi Serbii v načale XIV υ., Etničeskie processy v Central'noi
i logo—Vostočnoi Evrope, Moskva 1988, 80—93; Isti, Processy razvitia Etničeskogo samo-
36 ETNOGENEZA HRVATA
se jedva štogod može red o tome što je u drugim slučajevima bila spona, dje-
lovalo u srednjovjekovnim uvjetima kao ideologija integracije poput kulta svetih
vladara i »svetorodne dinastije« u Srbjji. Bit će potrebno tragati za takvim
duhovnim sponama u raznim područjima, najviše u krugu predodžaba o prošlo-
sti, jer sudeći po bolje proučenim sredinama, u toj se ulozi često nalaze legende
0 podrijetlu, tradicije o pojedinim ustanovama ili pravima, vjerovanja u pred-
nost i superiornost nekoga »svoga« obuježja ili vrijednosti i si.
Kršćanstvo je i na neposredniji način pridonosilo uobličavanju etničke karte
tijekom srednjega vijeka. Mreža crkvenih organizacija, povezana hijerarhijom,
relativno stabilna i neprekidno upotpunjavana, bila je, promatrano čak s teh-
ničkoga motrišta, znatan faktor integracije. Ne smije se, međutim, gubiti iz
vida okolnost da se okviri političke i crkvene integracije nisu uvijek poklapali
1 da su zbog toga neke linije razgraničenja bile pojačane i produbljene, dok su
druge slabile i bile relativizirane. Na prostorima crkvene vlasti bila su u bal-
kanskim uvjetima kao u snop povezana izvjesna osnovna kulturna objježja,
koja će se održati stoljećima i utiecati na spajanje na jednoj, a razdvajanje na
drugoj strani. Sa središtima crkvene vlasti i njihovim tradicijama, pravima i
običajima bili su povezani: jezik bogoslužja i poučne vjerske književnosti (grčki,
latinski, staroslavenski pojedinih recenzija), pismo (grčko, latinsko, glagoljica,
ćirilica), način uobličavanja i stilske odlike sakralnih objekata od svećeničke
odore do crkvene građevine. Ne mogu se u ovom kontekstu potanko prikazivati
posljedice kulturnog razlikovanja koje je poteklo iz crkvene podjele i koje je
pratilo tu podjelu produbljujući razlike. Bez posebnog udubljivanja u etničke
fenomene povijest kulture u našim zemljama pokazuje kako je važan bio utiecaj
Crkve na diferencijaciju među Srbima i Hrvatima, kako su crkvene prilike
pojačale individualizaciju stanovništva bosanske države, koje nije pripadalo ni
katoličkoj ni srpskopravoslavnoj crkvi. Novi snažan val vjerskoga utjecaja došao
je u obliku akulturacijskih procesa koji su pratili uvođenje osmanlijske vlasti
i ukorjenjivanje islama.
Promatrajući narode u oblikovanju kao velike društvene skupine, ne bismo
smjeli mimoići promjene u društvenoj strukturi, napose što su one između X
i XV. stoljeća bile vrlo velike, uporedive s onima između XVni. i XX. stoljeća.
Pod utiecajem napretka tehnike i proizvodnih snaga populacije su postale zgu-
snutije, prostor ravnomjernije pokriven, komunikacije redovitije i intenzivnije
u lokalnim i regionalnim okvirima. Usporedno s tim podjela rada je postala
izrazitija, vodeći k većoj raznovrsnosti zanimanja i zvanja, sve složenijoj struk-
turi s nejednakim rasporedom imovine i moći, razlikama koje su išle do kraj-
nosti. Ocrtavale su se i različite statusne skupine za koje su bile vezane dužnosti
i prava, tereti i povlastice, za koje su vrijedili različiti pravni režimi i jurisdik-
cije. Očigledno je da su neke od ocrtanih promjena u društvu olakšavale in-
tegraciju, a da su je druge ometale, možda čak i poništavale, stvarajući nove
pukotine i jazove.
soznania v Serbii i Bosnii v XII-XTV w., Razvitie Etničeskogo samosoznania slavianskih
narodov ν Epohu zrelogo feudalizma, Moskva 1989, 94-117.
Strna M. Ćirkavić: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE 37
Srednjovjekovnoj stvarnosti može nas približiti karakteristično mjesto iz
pisma Dubrovčana kneginji Milici s kraja 1395, koje predočuje različite razm-
jere podijeljenosti društva: »... i što no pišete za trgovce da su mješani, da to
morete znati, jer vsi ljudi njesu jednaci, jesu vlastele i jesu kmetiki, kako to
u Srbljeh tako i po vsjem svjetu, a zakon nje, ni jes slično da se Latinin za
Srbina kine, ni Srblin za Latinina, nu jes zakon, kako to je u poveli zapisano,
da jes porota Dubrovčaninu njegova družina Dubrovčana. I ti vsi zakoni jesu
potvrgjeni carem Stefanom i svetopočivšim knezom i vama i vsom inom go-
spodom srbskom«.22 Poruka se nalazi u kontekstu razmimoilaženja o tradicio-
nalnom načinu rješavanja sporova i otkriva da je za Dubrovčane najvažnija i
najdublja bila podjela na Srbe i Latine, praćena razlikama u pravnom sistemu
i jurisdikciji, na drugom mjestu je podela na »vlastelu« i »kmetiće«, univerzalna
ali ostvarena unutar etničkih zajednica (»u Srbljeh«).23
Sa stajališta naše teme vrlo je važno pitanje da li su i u kojoj mjeri »vla-
stele« i »kmetići« prihvaćali jedni druge kao pripadnike iste skupine i kakva
su bila strujanja i veze među njima. Sigurno je društveno raslojavanje, praćeno
pojavom staleških prava, dovelo do pojave pukotina u zajednicama integrira-
nima u prethodnim stoljećima u uvjetima bojje očuvane prvobitne jednakosti;
sigurno je, također, da je unutarnje jedinstvo bilo narušeno ograničenjem ver-
tikalne mobilnosti, ozakonjivanjem endogamije u slojevima i statusnim skupi-
nama. Poznata iz povelja zabrana »Srbin da se ne ženi u Vlasjeh«24 odavna
je zapažena u literaturi i tumačena. Ipak, rijetki su slučajevi kada se socijalna
polarizacija poklopi i ideološki pojača etničkim suprotstavljanjem. Zapaža se
to u bizantskim provincijama naseljenim slavenskim življem, gdje su urbani-
zirani i civilizirani Romeji sebe stavljali iznad seljačkih i pastirskih podanika,
barbarskih i nekulturnih,25 i u primorskim komunama na Jadranu, gde je
patricijat svoje romanske tradicije naglašavao da bi povećao udaljenost od puka,
koji je podrijetlom i jezikom vezan za slavensko zaleđe.26
22 Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I, Beograd-Sr. Karlovci 1929, 180-181, br. 186.
Uslijed tiskarske pogreške pismo je datirano »1945, 7. decembra« umjesto 1395.
23 U Dubrovniku su »kmetići«, dakako, »vilani«, stanovnici gradskog teritorija, a ne građani.
Naziv »kmet« ili »kmetić« se u tom značenju vrlo rijetko rabi, i u trenutku nastanka du-
brovačkoga pisma, ne pripada pravno-političkoj terminologiji ni Dubrovnika ni Srbye. Neo-
dređenom općom riječi Dubrovčani su naglašavali načelni karakter svoje tvrdnje, koji dolazi
do izražaja i u generalizaciji (»po vsjem svjetu«).
24 Zabrane se nalaze u poveljama za manastire Banjsku i Dečane i njihov kontekst otkriva
namjeru: očuvanje radne snage zemljoradnika. Potanko tumačenje u T. Taranovski, Istorija
srpskog prava u nemanjićkoj državi I, Beograd 1931, 74-75; HI-IV, 1935, 46.
25 Najizrazityi primjeri u pismima Teofilakta, arhiepiskopa ohridskog s kraja XI stoljeća. Vi-
zantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije Z/7, Beograd 1966, 262-358 (R. Katićid, usp.
i Katičićevu karakteristiku u uvodnom tekstu (259): »Vrhunski intelektualac, navikao na
obrazovanu carigradsku sredinu, osjećao se u provincijskom Ohridu kao prognan. Gorko se
tužio na varvarsku sredinu u kojoj je sada morao živjeti.«
26 Za srednjovjekovno razdoblje može se smatrati reprezentativnim stajalište dubrovačkoga pje-
snika Elija Lampridija Cerve (Crijevića). Prihvaćanje slavenskih tradicija kao svojih susreće
se tek na početku XVI. stoljeća. Na drugom mjestu sam postavio pitanje da li je puki slučaj
to što se oduševljenje »slovinistvom« najprije i glasno očitovalo na Hvaru, rastrzanom so-
cijalnim borbama, s jakom strankom pučana. Usp. Mauro Orbini: His Life and Work, pred-
govor fototipskom izdanju Π Regno degli Slavi (München 1985) 13-16.
38 ETNOGENEZA HRVATA Sitna M. arković: SREDNJOVJEKOVNO RAZDOBLJE 39

Utjecaj osobite srednjovjekovne društvene strukture na uobličavanje od- čija, kolonizacijskih akcija, postupnoga pomicanja stanovništva, a nije potrebno
nosa i etničku dinamiku može se opaziti i u znakovitoj pojavi da se etničko upozoravati na to koliki je utjecaj nove vlasti i akulturacijskih procesa započetih
ime vezuje samo za dio onoga što mi na osnovi modernih iskustava smatramo uključenjem balkanskih zemalja u islamsko carstvo, kakve su posljedice pro-
cjelovitim društvom. Priličan je broj izvora u kojima je Hrvat sinonim za ple- padanja domaćih društvenih elita i izmjene društvene strukture. Razdoblje
mića.27 U nizu srpskih povelja Srbin je oznaka za poljodjelca, koji se nametima XVI-XLX. stoljeća zaslužuje najveću pozornost s motrišta »etnohistorije«, kakva
i tlakom, ukupnim statusom, odvaja od Vlaha, stočara.28 U jednoj povelji o je zastupana na prethodnim stranicama. Uza sva zanimljiva i važna pitanja
cetinskom dijelu vlastelinstva Frankopana susrećemo sva ta tri imena sa spe- postavljena povodom prethodnih stoljeća, ovdje se nameću i pitanja o tome
cifičnom dimenzijom značenja, koju uočavaju samo poznavaoci epohe.29 Protiv kako su se u pojedinim područjima, sredinama i razdobljima očuvali ili izgubili
integracije u širim okvirima djelovao je i osobit srednjovjekovni sustav perso- »etnogenetski« rezultati prethodnoga razvoja. Bitan sastavni dio integracijske
nalnosti prava, po kojemu su pripadnici jedne skupine bih' podložni pravu ma- ideologije postalo je znanje o prethodnoj, srednjovjekovnoj povijesti. Zahva-
tičnoga građa ili zemlje i uživali su, redovitu, autonomnu jurisdikciju na tuđem ljujući toj okolnosti dogodilo se da je potiskivanje Turaka pratio san o obnovi
teritoriju. Stanovnici primorskih gradova bez obzira na podrijetlo pojedinaca srednjega vijeka, a s tim valja povezati i činjenicu da je politika XLX. stoljeća
i obitelji, bez obzira na vrijeme kad su se doselili u grad, u trgovištima u toliko bila prožeta poviješću, a da je povjesnica, u smislu znanja o prošlosti,
unutrašnjosti Balkana tretirani su kao »Latini«.30 Osobito je poučan slučaj toliko bila prožeta politikom.
Vlaha, kojima je status s osobitom društvenom organizacijom i hijerarhijom
čuvao individualnost još dugo nakon prihvaćanja jezika slavenske okoline; iz-
gubili su je brzo tamo gdje su se izjednačili s okolinom u pravnom i društvenom
pogledu.
Predočena skica, koja je vrlo uopćena i gruba i može se u svakom ulomku
proširiti i nijansirati, nameće kao pouku iz promatranja srednjega vijeka oprez
prema značenju »događaja« u povijesnom razvoju naroda. Osim doseljenja Sla-
vena nijedan događaj, nijedan proces nije imao presudan utjecaj na budući
razvoj, tijekom osam stoljeća malošta se zbilo što bi se moglo smatrati »ko-
načnim« bilo u oblikovanju pojedinih naroda, bilo u ocrtavanju etničke karte
Balkanskoga poluotoka. Ponajprije, ima skupina koje su tijekom novoga vijeka
nestale, kao što, na drugoj strani, u srednjem vijeku nema svih skupina i za-
jednica koje poznajemo iz suvremenoga svijeta. -·.··..: ·
Kontinuitet srednjovjekovnih uvida političkog, kulturnog i socijalnog raz-
voja imamo samo u povijesnim pokrajinama Slovenije, u »civilnoj« Hrvatskoj
i na teritorijima primorskih komuna, gdje staleški sabori plemstva i gradski
patricijat nastoje konzervirati tradicionalne odnose i ideologije kojima se ti od-
nosi ozakonjuju. U ostalim djelovima prostora koji smo ovdje promatrah", os-
manlijsko osvajanje uvodi novu epohu etničke povijesti, nimalo manje bitnu
od srednjovjekovne po svojim posljedicama. Odavno je uočena važnost migra-

27 N. Klaić, O Kasezima i Hrvatima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Dostignuća. Časopis za škol-

stvo, prosvjetu i kulturu 1-2 (1965) 13-21; Ista, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem
vijeku, Zagreb 1976, 602-607. Autorica to, naravno, ne dovodi u vezu s odnosima iz vremena
doseljenja, već sa nastajanjem staleških prava plemstva u XIV. stoljeću.
28 M. Blagojević, »Zakon svetog Simeona i svetog Save«, Sava Nemanjić — Sveti Sava. Istorija
i predenje, Beograd 1979, 129-164, nanio je vjerojatnim da su »zakon Srbljem«, »zakon
Vlahom«, kao i »vojnički zakon«, kao oznake za skupinu odredaba, imali ishodište u izgub-
ljenoj povelji za manastir Studenicu, koja je služila kao uzorak pri organizaciji manastirskih
vlastelinstava.
29 Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici, Zagreb 1898, 138-139.
30 O tome najrječitije govore odredbe iz manastirskih povelja i Dušanova zakonika. »Latini«
su potencijalni posjetitelji trgovišta i sajmova, trgovci, a do Dušanova vremena i u poveljama
za Dubrovčane govori se o Latinima.

Herwig Wolfram
RAZMATRANJA O ORIGO GENTIS
Književna vrst »origo gentis«1 potječe iz antike i odlikuje se brojnim konven-
cijama koje su se očuvale sve do danas. Origines gentium se do VI. stoljeća
pišu isključivo sa stanovišta »civiliziranih« koji govore o »divljacima« i »bar-
barima«. Nakon Cezara porastao je interes etnografa za autohtone predaje2,
premda ih često podvrgavaju interpretatio Romana3 i prispodobljuju pojavama
i motivima iz antičkog života. Većina antičkih etnografa, naime, smatra da
barbarima u načelu nedostaje druga ljudska priroda i da je stoga svaki pokušaj
njihova civiliziranja osuđen na neuspjeh. Barbarski svijet ostaje vječno zarob-
ljen u bespovijesnu, nepromjenjivu kaosu te tako Sinezije Kirenski može pred
carem Arkadijem tvrditi da zapravo ni nema novih barbara, već oni uvijek
iznova izmišljaju nova imena i mijenjaju vanjštinu kako bi zavarali Rimljane.4
Barbari se prema Rimljanima odnose kao »iracionalnost i nesputanost prema
razumu.«5 Franci i Alamani javljaju se u izvješćima kao Germani, ako ih se
čak — u skladu s predcezarskim običajem — ne smatra Keltima. Isto tako,
Goti, Vandali i Huni i nadalje se nazivaju Skitima po davno izumrlom narodu
južnoruskih stepa.6 Hipokratska škola pak naučava da samo kraljevi mogu
7
ublažiti urođeno barbarstvo i dosegnuti viši kulturni stupanj. Barbarski gentes
smatraju se iskonskim prastanovnicima, pridošlicama koji su zemljom zavladali
po pravu osvajača ili pak potomcima doseljenika i autohtonog stanovništva.
Autohtonost se pri tom općenito najviše cijenila, ali su se i kod druga dva
»tipa etnogeneze« otkrivale pozitivne strane. Na osobitoj je cijeni bilo podrijetlo
od nekog slavnog doseljenog naroda poput Trojanaca, koji su nakon propasti
svoga grada osnovali Rim. Zbog takva legendarnog podrijetla uživali su Rim-
ljani, Franci pa čak i Nijemci i Francuzi u razvijenom srednjem vijeku osobit
1 O vrsti izvora Origo gentis vidi sažeto u: GRUNDMANN, Geschichtsschreibung, 12-17; BIC-
KERMAN, Origines gentium, 65ff., osobito 75f; WOLFRAM, Überlegungen, 487flf.
2 BICKERMAN, Origines gentium, 75f.
3 Tacit, GERMANIA, c. 43; usp. MUCH, Germania, 561 s. v.
4 Synesius de Kyrene, Oratio de regno ad Arcadium imperatorem, c. 15.
5 Themistios, Oratio, X, 131b-c.
6 WOLFRAM, Ethnogenesen 98 - 101.
7 MAENCHEN - HELFEN, The Huns, 12f. s prim. 79 i 82.
Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENTJS 41
ugled.8 U tim pričama su i začeci plemenske povyesti koja je izgrađivana bez
9
ikakva oslonca na stvarnu predaju, no naposljetku je mje ni trebalo. Nasuprot
tome, pokušala je prva origo gentis koja se obraćala »strancima« izmiriti ste-
reotipe antičke etnografije s plemenskim tradicijama. To je pošlo za rukom
Kasiodorovoj Povyesti podrijetla Gota, koja je time postavila nova mjerila za
citavu vrst origo gentis.10
Između Kasiodorove Origo Gothica u verziji njegova učenika Jordanesa i
Gesta Danorum Saxa Grammatika oko 1200. čitav je niz pisaca, uglavnom
izvrsnih »klasičnih« latinaca, pokušao zabilježiti i protumačiti predaje iz ne-
klasične germansko-keltsko-slavenske starine. U odnosu na tradiciju Kasiodo-
rovo je djelo bilo iznimna, upravo revolucionarna novost. Znatiželja, svijest o
kutlurnom poslanju, tjeskobe i briga, ukratko sve tradicionalne sastavnice an-
tičke etnografije našle su se ovdje u službi veličanja italskih Gota i njihove
vladarske dinastije. Osim toga, Kasiodor na usta dječaka kralja Atalariha daje
i slijedeću ocjenu svoje gotske povijesti: »On (Kasiodor) gotsku je prošlost uz-
digao do rimske povijesti.«11 Tako obrazložena povijest, a moglo bi se govoriti
upravo o plemenskoj entelehiji, služi kao opravdanje vlasti. Povijest je ujedno
na taj način kodificirana za čitavo pleme, i to u doslovnom smislu, kako po-
kazuju zajednička predaja te nastanak origo i lex, priče o podrijetlu i narodnog
prava. Barbarske predaje se tako iz plemenske »pretpovijesti« uzvisuju u Pro-
vidnošću vođenu »povijest« populusa. Usprkos ili upravo zbog tog cilja bar-
barska se priča o podrijetlu nije mogla odreći plemenskih tradicija.12
Origo gentis u pravilu sadrži izvješće o »djelima hrabrih ljudi.«13 Za antičke
etnografe, naime, vojska i narod tvore nerazdvojno jedinstvo te se pojedina
plemena određuju kao »narod pod oružjem«.14 U njemu je inače vladala iz-
nimna društvena pokretljivost te je svatko tko je bio sposoban ili imao uspjeha
u vojsci mogao — bez obzira na svoje etničko ili društveno podrijetlo — postati
njegovim članom. U Ermanarihovoj su državi tako osim Ostrogota živjeli i
Finci, Anti, Heruli, Alani, Huni, Sarmati, Esti, a možda čak i Slaveni. U isto
se vrijeme u redovima tervinške aristokracije osim samih Tervinga nalaze ta-
kođer i Tajfali, Sarmati i maloazijske manjine te stanovnici nekadašnjih rim-
8 WENSKUS, Stammesbildung, 56 - 59.
9 To u prvom redu vrijedi za Povijest Bavaraca iz razvijenog srednjeg vijeka; vidi WOLFRAM,
151 s prim. 317.
10 Cassiodor, Variae, Praefatio, str. 4; IX 25, 4f; str. 29 If. lordanes, Getica, 1; str. 53; Anectodon
Holderii, str. 4.
11 WOLFRAM, Fortuna, 4f; Anectodon Holderii, str. 4; Cassiodor, Variae Bi 25, 5; str. 292.
12 Najbolji primjer pruža langobardska predaja, predgovor za Ediclus Rothari, koji obuhvaća
podatke o imenima za Origo gentis Langobardorum: vidi WOLFRAM, Intitulatio, I, 90ff. i
WATTENBACH-LEVISON-LOEWE, Geschichtsquellen, l, 207. - O paralelnosti i entelehiji
povijesti vidi obrazloženje koje navodi Euzebije za otpočinjanje svoje kronike s Abrahamom.
Povijest spasenja, povijest Židova seže doduše unatrag preko Abrahama i potopa sve do Ada-
ma, ali u to doba »nulla penitus nec Graeca nec barbara et, ut loquar in commune, gentilis
invenitur historia«: vidi Eusebius-Hieronymus, Chronicon, Praefatio, str. 15.
13 lordanes, Getica, 315, str. 138.
14 Procopius, De bello Gothico, ΠΙ (VII) 2, If; KOEPKE, Anfange des Königtums, 198Γ; WOL-
FRAM, Gothische Studien, II, 311f. s bilj. 101.
42 ETNOGENEZA HRVATA
skih provincija, više ili manje romanizirane dačko — karpatske skupine te Iran-
ci različitih denominacija.15
Stara polietnička struktura gotskih naroda očuvala se i unutar granica Rim-
skoga carstva. Gotska vojska koja se 418. naselila u Južnoj Galiji sastojala se
od Zapadnih i Istočnih Gota te raznih, u većoj ili manjoj mjeri asimiliranih,
negotskih naroda poput Alana, Tračana, Balta, Varna, Herula, možda čak i
Šaša loirsko—garonnske skupine. Njima su se pridružili pripadnici sarmatskih,
tajfalskih i svevskih vojnih kolonija, koje se navode u kasnorimskom popisu
službi za Galiju.16 Stanje u italskom carstvu Teoderiha Velikog nije se mnogo
razlikovalo. U njegovoj gotskoj vojsci služili su Rugijci, Vandali, Alani, Heruli,
Skiri, Turkilinzi, Svevi, Sarmati i Tajfali, Gepidi i AlamanL Osim Rimljana
»gotskoga srca« koji su se borili u Teođerihovoj vojsci, bilo je i nekadašnjih
rimskih podanika koji su se, poput Breonaca u tirolskim brdima, kao saveznici
pridružili gotskoj vojsci.17
I Bavarci su, naravno, nastali stapanjem raznih naroda, od skupina ger-
manskog i negermanskog porijekla, od doseljenika u Reciju i germansko —
—romanskog domaćeg stanovništva. U njihovoj etnogenezi su osim Tirinžana
i Langobarda sudjelovali i Naristijci, Skiri, Heruli, podunavski Svevi i Alamani.
Bilo je i romanskih Bavaraca koji su pretežno nastavali sjeverne rubove Alpa,
unutaralpsko područje kao i same obale Dunava.18 Od VUL stoljeća se u iz-
vorima spominju i slavenski Bavarci, to jest slavenski pripadnici bavarske prav-
ne zajednice19 kojoj je mogao pripadati i Irac poput Virgilija. Ubrzo nakon
imenovanja za biskupa salzburške opatije i njega su poput ostalih Bavaraca
»vukli za uši« kada je svjedočio na sudu.20 : .: . . r u . :.· . ;
Isto tako su i Sasi, da spomenemo i jednu etnogenezu izvan Rimskoga
Carstva, nastali od više naroda. Dugo vremena se šaška etnogeneza u znanosti
promatrala samo u okviru alternative, upravo antiteze »dobrovoljno udruživa-
nje ili osvajanje«. Godine 1961. je, međutim, Reinhard Wenskus spoznao da
je takvo suprotstavljanje nepovijesne i da strukturalno ne odgovara ranosred-
njovjekovnoj etnogenezi. Dapače, u prostoru južno od Labe" nad većinskim je
domaćim stanovništvom prevladala manja skupina sjevernoalpskih doseljenika,
pošto su »Prasasi« očito uživali veći ugled i bili bolje vojnički organizirani od
svoje okoline. Podaci o saskoj etnogenezi su mnogo oskudniji od onih u Sre-
dozemlju. No, ipak se osim doseljenika sa sjevera mogu utvrditi i /Lango/bardi,
Sjeverni Švabi, Tirinžani, možda čak i skandinavski Harudi kao i anglosaski
povratnici. Tvrdnja da su se u Šaše pretopili Hauci ili Herusci ne djeluje uvjer-
ljivo već i zbog toga što oba tacitska plemena nisu dočekala ni kasnu antiku,
a kamoli se očuvala do srednjeg vijeka. Očito se veliko hauško pleme raspalo
još i prije nego što se spočetka malo sjevernoalpsko pleme Šaša preko rijeke
15 WOLFRAM, Goten, 98ff. i 103fF.
16 WOLFRAM, Goten, 286ff.
17 WOLFRAM, Goten, 37UT.
18 WOLFRAM, Mitteleuropa, 322 i isti, Ethnogenesen, 105ff. i 121ff.
19 WOLFRAM, Ethnogenesen, 137ff. i 145ff i isti, Mitteleuropa, 379 s bifr 2.
20 WOLFRAM, Mitteleuropa, 497, bilj. 43.
Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENTIS 43
proširilo na jug i pokrenulo novu etnogenezu.21 Oko 700. područje između
Lippe i Ruhr postaje šaško, a čak se i u »Šaškom zrcalu« iz 13. sotijeća još
spominju pravne zajednice Holstijaca, Stormara i Hadlijaca.22
Proces etnogeneze u prvom redu ovisi o vojnoj snazi, moći bogova i dje-
lotvornijem obliku organizacije. Sve te odlike posjedovalo je vojno kraljevstvo
Gota, Franaka, Burgunđana, Vandala i Anglosasa. Bez obzira na sve poraze,
katkada čak i prave katastrofe, ti su se kraljevi uvijek iznova uspjeli potvrditi
kao »rod bogova i heroja«23 te se — usprkos ili upravo zbog pokrštavanja —
očuvati na vlasti. Kad su se Rimljani sreli s vandalskim plemenom Hazdinga,
ono je bilo sačuvalo prastare tradicije i ustanove koje su sezale još u predger-
mansko — keltsko doba. Prema tim predanjima prve tri generacije vandalske
kraljevske dinastije, čiji nam članovi inače u potpunosti nisu poznati, potječu
od dioskurskog para: Ambri i Assi pružali su otpor Langobardima, a Raus i
Rapt, »greda i kolac«, zamolili su 171. odobrenje da se nastane u rimskoj Daciji.
Stotinjak godina kasnije hazdinški se ratnici pod vodstvom dvaju nepoznatih
kraljeva bore protiv Rimljana. Nakon izvana nametnutog ujedinjenja oba van-
dalska plemena hazdinško ime prelazi na kraljevski rod. Hazdinzi se s pravom
mogu usporediti s gotskim Amalima, koji se pak nazivaju još i A(n)si. Oba
imena služe unutar veće zajednice kao oznaka one skupine iz »koje se biraju
kraljevi«. Čak je i ime amalskih Ansa vjerojatno značilo isto što i imena amal-
skih dvojnih kraljeva Raus i Rapt, naime, gredu ili deblo od kojeg su se rezbarili
idoli na ko^ju.24
U Burgunđana se u četvrtom stoljeću zapaža kraljevstvo, kojega sakralno
značenje jedan rimski promatrač uspoređuje s egipatskim faraonima. Burgun-
đani su naime imali dvije vrsti kraljeva: više odgovornih hendinos — kneževa,
koji su se u slučaju izostanka ratne sreće ili loše žetve smjenjivali, možda čak
i ubijali, te jednog jedinog sinistisa — starješinu, koji je u doba izvještavanja
obnašao još samo dužnosti vrhovnog svećenika kao rex sacrorum. Vjerojatno
su oba dostojanstvenika zastupala dva različita tipa kraljevske vlasti koja su
slijedila jedan za drugim. Starješina je vjerojatno bio sveti plemenski kralj pra-
stare male i relativno postojane skupine, dok se hendinos kneževi javljaju u
množini, predstavljaju razne plemenske jedinice i sa sigurnošću im se može
pripisati začetak budućega razvoja kraljevske vlasti. Kao kraljevi nomadske
vojske oni su, doduše, preuzeli zadatke i odgovornost starog plemenskog kralja,
budući da se u izvješću izričito tvrdi da se oni »u skladu sa starim običajem«
pozivaju na odgovornost ako ne ispune svoje gotovo faraonske dužnosti.25 Hen-
21 WENSKUS, Stammesbildung, 541ΓΓ, osobito 544 i isti, Sachsen — Angelsachsen -Thüringer,
484 i 492. LAST, Niedersachsen, 553ff.
22 WENSKUS, Die deutschen Stämme im Reich Karls des Grossen, 190f; Widukind, Gesta Sa-
xonica, I, 14; LAST, Niedersachsen, 560.
23 lordanes, Geäca, 78f, str. 76 (Amalijä); Merovaudes, Carmina, TV, w. 16ff, str. 5 (mlađi
Balu)
24 WOLFRAM, Gothische Studien, I, str. 6f. s büj. 30; WENSKUS, Stammesbildung 321 i 504;
MILTNER, Vandalen, col. 3001Γ; Kühn, Äsen, 458. O predgermanskoj, to jest lugijskoj prošlo-
sti Vandala usp. WOLFRAM, Goien, 37f.
25 WENSKUS, Stammesbildung, 5751Γ. o Ammianusu Marcellinusu XXVm 5, 9-14; WOL-
FRAM, Gotische Studien, Π, 306f.
44 ETNOGENEZA HRVATA
đinos — kao i gotski kinđins — pripadaju osim toga starim oznakama za visoke
plemenske dostojanstvenike, premda se isprva nisu upotrebljavali za same kra-
yeve.26
Za većinu anglosaskih kraljeva se tvrdilo da potječu od Wodana ili Gdata.27
Tridesetočlana genealogija švedskih Ynglinga počinje s Njördom i njegovim
slavnim sinom Yngvi-Freyom.28 Kao o samorazumljivoj činjenici Origo Gothica
izvješćuje o »podryetiu i propasti kraljeva i država«, a njihov prikaz »od početa-
ka do danas« dyeli »po naraštajima i slijedu kraljeva«. Za trideset naraštaja
Ynglingtala potanko se izvješćuje gdje je koji kralj umro i leži pokopan. Ma
od kojih plemena i etničkih skupina potjecali, kraljevi su uspjeli očuvati svoju
vlast, prije svega stoga što su se bolje znali prilagoditi prilikama od svojih
plemićkih suparnika i — s iznimkom Anglosasa — stekli priznanje Rimljana.29
Kod kopnenih Šaša je, međutim, taj razvoj tekao bez kraljeva i carskog prizna-
nja. Njihovi su se kraljevi vjerojatno nalazili među onim iseljenicima koji su
u Britaniji postali kraljevski Anglosasi. Njihovo stajalište izražava Beda Vene-
rabilis, kada začuđeno izjavljuje: »Stari Sasi nemaju kralja.« Učeni Anglosas,
međutim, nije želio u romantičkom duhu slaviti demokraciju kontinentalnih
Šaša, već je nepostojanje kraljevstva prije smatrao stalnom prijetnjom staro-
saskoj slobodi. Beda se u tom pogledu nije razlikovao od ostalih srednjovje-
kovnih pisaca plemenske povijesti koji su veličinu, samostalnost i neovisnost
nekog naroda vidjeli upravo u tome da taj narod ima vlastitog kralja.30 Usprkos
tome, Sasima je pošlo za rukom da izvorne etničko-socijalne razlike kodificiraju
unutar veoma stroge pravno-društvene podjele na staleže i čitavom društvu
osiguraju relativno dugotrajnu stabilnost
Ne bi se trebalo prepirati u kojoj je mjeri tradicionalna podjela saskog
društva na tri — ili prema Widukindu od Corveya - četiri staleža pojednostav-
njivala stvarno stanje i isticala razlike. Bitnijim nam se čini značenje samoga
sustava. Prva tri staleža, počevši od plemića (edelinge) preko slobodnjaka (fti-
linge) do puka (laete ili lite) bila su politički ravnopravna i obvezana na vojnu
službu. U tome se šaško društvo razlikovalo od ostalih plemena, koja u pravilu
nisu poznavala sudjelovanje podložnika u javnom životu. Nasuprot tome, tri
su šaška staleža bila razdvojena zabranom međusobne ženidbe, kršenje koje
se kažnjavalo smrtnom kaznom. Osim toga, plemić je za vojnu službu primao
osam puta više od kmeta, a šest puta više od slobodnjaka. Plemstvo je dakle,
očito, bilo povlašteni sloj unutar saskog plemenskog saveza, dok su poluslobodni
liti po pravima bili gotovo potpuno izjednačeni s običnim slobodnjacima. Zanim-
26 WOLFRAM, Gotische Studien, I, 21f.
27 MOISL, Anglo—Saxon royal genealogies, 219ff; WOLFRAM, Theogonie 90ff: I starosaski
»junak-utemeljitelj« nosi ime Hathugaut — Hathagat u kome se Gaut javlja kao osnova.
Op. cit 94f: Audoin i njegov rod se smatraju Gausima (Gautima).
28 Snorri Sturlason, Heimskringla, Predgovor i c. 10 (Thule, 14, 1922) 20 i 35f.
29 WOLFRAM, Goten 454; Snorri Sturlason, Predgovor; str. 20. Pisac se slaže s mišljenjem
IANA WOODA da Chronica Gallica 117-129, aa. 435-444; str. 660 potvrđuje da su se i
britanski Sasi naselili preko Aecija, dakle posredno preko Ravenne.
30 Beda Venerabilis, Historia ecclesiastica gentis Anglorum, V, 10: »non habent enim regem
iidem Antiqui Saxones«. WENSKÜS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer, 535.
Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O OKJGO GEN77S 45
Ijivo je da te oštre plemenske i staleške razlike nisu vrijedile u Sjevernom
Polablju, saskoj postojbini sjeverno od Labe. Zabrana međusobne ženidbe, izra-
zita povlaštenost plemstva u odnosu na ostala dva staleža te činjenica da je
prvi stalež bio relativno brojan, »petrificirali« su u obliku društvene -diferen-
cijacye plemenske razlike s početka šaške etnogeneze. Widukind od Corveya
govori o dobrovoljnom udruživanju slobodnjaka, a poznato mu je i — barem
djelomično — podvrgavanje kmetova. Njegov skraćeni prikaz sažima srednjo
— i dugoročne razvojne procese koji su tipični za etnogenezu.31
Obično je vojno kraljevstvo poticalo takva preslojavanja i učvršćivalo ih
kao socijalne razlike. Osim saskog primjera pokazuje se, međutim, i kod za-
padnogotske aristokracije, koja je od kraja trećeg do kraja četvrtog stoljeća
vladala na tlu današnje Rumunjske, da se taj proces mogao odvijati i pod vlašću
snažnog višeg sloja. Doduše, uz dvije pretpostavke: S jedne strane trebalo je
u slučaju rata izgraditi čvrstu upravnu strukturu. Budući da se plemenski
savez sastojao od mnoštva političkih zajednica — u Saskoj su to bila tri »go-
spodstva« Vestfalija, Ostfalija i Engrija,32 u dunavskih Gota neodređen broj
kunja, malih plemena,33 morao se izabrati privremeni vojni vladar, ako je želio
ili morao voditi rat. S druge strane vojni pohod nije smio predugo trajati niti
se previše odvojiti od naroda kako se privremeni »vođa vojske« ne bi prometnuo
u trajnog »kralja vojske«34 U tim su prilikama, međutim, pogranični i obram-
beni ratovi, kao i osvajanje područja u neposrednom susjedstvu - poput got-
skog prodora oko 330. u Sedmogradsku i saskog osvajanja bruktijske zemlje
oko 700 — bili potpuno mogući.35 Nasuprot tome, tervinška aristokracija je
gubitak domovine, ako uopće, preživjela tek za pola naraštaja.36 A Sasi, koji
su napustili svoju domovinu, uspjeli su se održati samo uz pomoć kraljeva, i
to i u Britaniji i u franačkoj državi.
Widukinda od Corveya i pisce povijesti gotskog plemena razdvajalo je više
od 400 godina. Unatoč tome, šaška je povijest u mnogim crtama nalikovala
gotskoj. Kasiodor, visoki službenik na dvoru Amalijca Teoderiha i njegovih
nasljednika na italskom prijestolju, počeo je negdje oko godine 519. pisati Po-
1
vijest Gota? u kojoj je prikazao obiteljske predaje istočnogotske kraljevske
dinastije. Djelo je poslužilo bizantskom Gotu Jordanu pri sastavljanju spisa
koji je označio kao izvadak iz Kasiodora. Rad je nastao u Carigradu tijekom
zime 551. i za razliku od svog predloška očuvao se u cijelosti.38
31 WENSKÜS, Sachsen — Angelsachsen —Thüringer, 543-545, te u LINTZEL, Der sächsische
Stammesstaat, 160fr.; LAST, Niedersachsen, 577ff.
32 WENSKÜS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer 542.
33 WOLFRAM, Goten, HOfT.
34 WOLFRAM, Goten, 107-109. Vidi Bedin (kao büj. 39) izvještaj o ulozi »satrapa« u doba
mira i biranju jednoga od njih ždrijebom za vojnoga zapovjednika za trajanja rata.
35 WOLFRAM, Goten, 64f; WENSKÜS, Die deutschen Stämme im Reich Karls des Grossen,
190f; Widukind, Gesta Samnica, I, 14.
36 WOLFRAM, Goten, 13ff i 170f.
37 O'DONNELL, Cassiodorus, 45; WEISSENSTEINER, Abhandlungen, 8ff.
38 Dok JOHANN WEISSENSTEINER nije predočio svoj - u büj. 8 najavljeni - rad, moglo
se ostati kod prijedloga datiranja koji daje WATTENBACH-LEVISON-LOEWE, Geschi-
chtsquellen, I, 79. Usp. GOFFART, Besprechung KRAUTSCHICK, 989ff. i u gornjoj bilj. 19Γ.
s navedenim citatima izvora.
46 ETNOGENEZA HRVATA
Kasiodor je povjesnicu Gota, Origo Gothica, želio preobraziti u rimsku po-
vijest, Histona Romana.39 Zbog toga je pokušao obje predaje stopiti u jedno
i zamislio veličanstveno-grotesknu konstrukciju. Po njemu su Goti pod kra-
ljevskim vodstvom iz Skandinavije doplovili na ušće Visle, i to točno 2030 go-
dina prije nego se kralj Vitigis 540. predao Belizaru.40 Ubrzo nakon iskrcavanja
na kopno sukobili su se s Rugijcima i Vandalima, koji su morali napustiti
priobalnu »Gotsku Skandinaviju.«41 U toj »Gothiscandza« ostali su Goti neko
vrijeme dok ih »otprilike peti njihov kralj« nije poveo u Skitiju.42 Tamo su
prošli kroz nekoliko teških kušnji i pružili ujedno Kasiodoru priliku da njihove
plemenske predaje preplete s antičkom etnografijom. On je naime — a u tome
ga je slijedio i Jordan — svoju Povijest Gota prikazao kao Getiku, povijest
Geta. To jest, Kasiodor je Gotima pripisivao cjelokupnu povijest Skitima srod-
nih Geta, budući da ih je zbog sličnosti imena smatrao Gotima. On, doduše,
nije sam izmislio to pučkoetimološko poistovjećivanje, ali je bio prvi koji je
danas izgubljenu Getiku Diona Hrizostoma i ostale antičke spise upotrijebio
da napiše cjelovitu Povijest Gota, koja je obuhvaćala više od dvije tisuće go-
dina.43
Tu je povijest podijelio u dva razdoblja. Mlađe je doba sezalo od cara Do-
micijana do 540, a prikazano je kao amalsko razdoblje gotske povijesti. Na
njegovu početku kao primordijalni čin stajala je pobjeda nad Rimljanima, to
jest poraz koji je general Domicijanove vojske pretrpio od Geta. Tako je Ka-
siodor, dakle, povijest gotskog kraljevskog roda zapravo utemeljio na događaju
iz negotske povijesti, a getske kraljeve proglasio Gotima. Sedamnaest je na-
raštaja koji su protekli od getske pobjede nad Rimljanima do Teoderihova unu-
ka Atalariha ipak ispunio isključivo imenima kraljeva i bogova iz amalske obite-
44
ljske predaje. No, nakon toga, Kasiodor u drugom odjeljku jednostavno šutke
prelazi preko cijeloga razdoblja prije Domicijana i za godinu iskrcavanja Gota
na kopno utvrđuje 1490. pr. Kr.45 Time je gotovo dosegao vrijeme »kada je
Mojsije židovskom narodu u pustinji dao zakone.« U svakom slučaju, gotska
je povijest počinjala još prije trojanskog rata (datiranog oko 1180. pr. Kr.) od
koga su Rimljani vodili podrijetlo.46 Kasiodor nadalje u gotsku povijest uk-
ljučuje i grčko-tračku kao i azijsko-egipatsku starinu. Gotizirane su čak i Ama-
zonke.
47
39 Cassiodor, Variae, DC, 25, 5, str. 292.
40 Taj proračun godina izvodi se iz lordanes, Getica, 25; str. 60, 94f; str. 82 i 313; str. 138.
41 lordanes, Getica, 25f, str. 60; usp. 94; str. 82: ad ripam Oceani cUerioris, id est Gothiscandza.
42 lordanes, Getica, 26-29, str. 60f.
43 lordanes, Getica, 29-75, str. 60-75. O poistovjećivanju Gota i Geta vidi na istom mjestu,
osobito 40; str. 64 i 58; str. 70, kao i WOLFRAM, Goten 21f.
44 lordanes, Getica 76-81; str. 76-78. Usp. Cassiodor, Variae, ΓΧ, 25, 4; str. 291f, kao i WOL-
FRAM, Intitulatio, I, 99£f. WOLFRAM, Donau, 27 (primordijalni an).
45 Vidi bflj. 49.
46 Eusebius — Hieronymus, Chronicon, Praefatio, str. 17f. a 1512 ante Christum natum; str.
43a i a. 1180 ante Christum natum; str. 60abff.
47 lordanes, Getica, 44-57, str. 65-70. WOLFRAM, Goten, 21 s bilj. 8 i 57f. s bilj. 55.
Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENTIS 47
Usprkos tako snažnom udjelu antičke tradicije čitavo Kasiodorovo djelo
svjedoči o životnosti gotskih plemenskih predaja, koje su i same mogle poslužiti
za obrazloženje političkih postupaka. Plemenska tradicija, utvrđena amalskom
obiteljskom predajom, karminama, noticijama, kanticima majorum, fabulama,
sezala je doista daleko izvan sredozemnog prostora i u predrimsko doba.48
Međutim, te se predaje tek uz veliki oprez mogu izjednačiti s izvješćima antičke
etnografije iz prvih postkršćanskih stoljeća. A upravo ona mjesta iz Kasiodorove
Povijesti Gota koja se najčešće navode kao primjeri takva, danas opravdano
kritizirana postupka, sadrže naime dodatak »još i danas«49. Time se dotični
iskaz smješta u peto ili šesto stoljeće i odvaja od etnografije carskog doba.
Tamo gdje Kasiodoru nedostaju imena gotskih kraljeva, bogova i heroja, u
vremenu između 100. p. Kr. i 1490. pr. Kr., on se zadovoljava opaskom da je
i prije Amalijaca postojala gotska povijest.50
Moglo bi se pretpostaviti da Widukind za svoje Šaše nije mogao navesti
takve konstrukcije. I doista pisac šaške povijesti nije dosegao klasicisitičku kra-
sotu Kasiodora. No ni on se nije odrekao antičke tradicije. I Sasi su brodom
došli preko mora, pisao je Widukind po uzoru starijih pisaca. O podrijetlu tih
pomoraca Sas navodi dvije teorije. Jedna tvrdi da Sasi potieču od Normana i
Danaca, a druga, kojoj Widukind očito daje prednost, da su to potomci vojske
Aleksandra Velikoga.51 Plovidbu po moru, skandinavsko porijeklo i antičke
pretke sjedinila je već Kasiodorova Povijest Gota te se učeni Sas Widukind
mogao poslužiti njezinim trostrukim motivom. Skandinavsko podrijetlo ger-
manskih naroda, koje su s velikom ustrajanošću isticali i Langobardi, pripadalo
je u karolinškom carstvu općem dobru svih učenjaka. Stoga je Frechulf iz Li-
sieuxa oko 830. ustvrdio da Franci, Goti i svi ostali narodi koji govore lingua
theodisca potieču iz Skandinavije.
52
Pozitivističkom povjesničaru koji traga za stvarnim podrijetlom nekog na-
roda takve se povijesne konstrukcije moraju učiniti strašnima. On pritom, me-
đutim, previđa dvije činjenice. S jedne strane je pitanje za »istinskim« podri-
jetlom nekog naroda samo po sebi pogrešno jer se na njega u načelu ne može
53
odgovoriti. S druge strane, kolektivno pamćenje seže više naraštaja unatrag.
48 WOLFRAM, Goten, 23f., 413 s bUj. 28 i 423 s bilj. 14. Vidi osobito lordanes, Getica 28; str.
61: doseljavanje Filimer — Gota in terrae Oium (Ukrajina)... in priscis eorum carminibus
paene storicu ritu in commune recolitur.
49 lordanes, Getica, 25, str. 60: namo dieque illic, ut fertur, Gothiscandza vocatur. Isto tako
96, str. 83: otok na Visli Gepedoios — mine eam, ut fertur, insulam gens Vividaria (L e.
Viđivaria, usp. isto 36, str. 63) incollit Isto 24, str. 60: aluzija na Scandiae nationes..., quibus
non ante multos annos Roduulf rex fuit, qui contempto proprio regno ad Theodorici Gotho-
rum regis gremio convolavit et, ut desiderabat, invenit
50 lordanes, Getica, 42ff., str. 64f. izvješćuje o podjeli Gota na baltičke Vizigote i amalijske
Ostrogote. Tada autor kaže u vezi s Amalijcima »ante quos etiam cantu maiorum facta
modulationibus citharisque canebant«. Nakon toga slijede imena četiriju gotskih junaka nea-
malijskog podrijetla (usp. WOLFRAM, Goten, 30) i skitsko-amazonska povijest Usp. bilj.
49, 54 i 56.
51 Widukind, Gesta Saxonica, cc. 2f; WENSKUS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer, 502
i 514f.
52 WENSKUS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer, 514f.
53 Vidi također prilog Waltere Pohla u ovom zborniku.
 48 ETNOGENEZA HRVATA
Ono često obuhvaća samo legendarne podatke i izvješćuje o događajima i teo-
gonijama o kojima se inače ništa ne zna. Kasiodor navodi sedamnaest naraštaja
gotskih kraljeva; taj je broj preuzeo prema sedamnaest rimskih kraljeva od
Eneje do Romula, a njihova imena posudio iz gotske tradicije. Tako se Amahjac
Atalarih »sjećao« imena sedamnaest naraštaja kraljevskih predaka kao što je
Harud Rotarije »znao« da je sedamnaesti langobardski kralj.54 Tradicija Ama-
lijaca i Haruda se na isti način poziva na skandinavske korijene.55
Dodajmo i četiri podatka nad kojima bi se preoštri kritičari isto tako trebali
zamisliti. Priče o podrijetlu čiji se podaci mogu provjeriti nalazimo samo u
onih germanskih naroda sjevera i istoka koji se (1) javljaju u zapisima iz ranog
carskog doba, (2) nastupaju kao »mali« narodi i (3) nose ime koje se može
povezati s osnovom theudo — narod. Takva su imena primjerice Gutthiuda
za domovinu podunavskih Gota ili staroengleski Saextheod za Englesku.56 (4)
Svi ti narodi vjerojatno su imali kraljeve, obiteljska tradicija kojih se očuvala
u njemačkim junačkim sagama. U propasti kraljevskih rodova očitovao se upra-
vo onaj tragički element koji je omogućio nastajanje junačke sage. Vidigoia —
Witige tek naoko čini iznimku od tog pravila. Origo Gothica ga doduše pribraja
Zapadnim Gotima; pristup epskoj tradiciji junak međutim nalazi samo kao
pripadnik dvorske svite »istočnogotskog kralja« Ermanariha. Na njegovu dvoru
Vitigoia - Witige nalazi utočište kao prognanik, u čemu se vjerojatno ogleda
njegovo podrijetlo sa Zapada na kojem nije bilo kraljeva. Njegov tragični kon-
flikt međutim izričito se sastoji u tome što se podjednako obvezao međusobno
zavađenim kraljevima Ermanarihu i Dietrichu. Nasuprot tome Alamani i Ba-
varci, koji nisu imali kraljeve, nisu stvorili ni vlastite junačke sage; oni pjevaju
o tuđinskim kraljevima poput Langobarđa Alboina.57
Nova i stara imena
58
Alamani su plemenska formacija mlađeg tipa koja mje - kao ni Bavarci
59
ili Tirinžani — stvorila priče o podrijetlu na osnovi starih predaja. Iako su
salijsko-franački Merovinzi donekle uljelovh'avali odgovarajuće tradicije, ipak
54 Vidi bilj. 53.
55 WOLFRAM, Goten, 32f; WENSKUS, Stammesbildung, 486 i isti, Sachsen — Angelsachsen
— Thüringer, 492f.
56 Usp. WENSKUS, Stammesbildung, 49.
57 Opaska koju daje WENSKUS, Stammesbildung, 69, bilj. 343 od iznimna je značenja \ sigurno
se odnosi na ovaj krug pitanja. WOLFRAM, Goten, 20 (Vidigoia-Witige). Pavao Đakon, Hi-
storia Langobardorum, I, 27 (Alboin).
58 WOLFRAM, Mitteleuropa, 319 s bilj. 7. Tako se u imenu vojvodskih Agilolfinga nastavljaju
stare tradicije, koje se, međutim nisu stopile u jedinstvenu kraljevsku tradiciju: vidi također
324fT.
59 Iring je osim toga — prema saskoj predaji — demonsko-božanski savjetnik tirinškog kralja.
Spomen na njega očuvao se u junačkoj sagi; vidi osobito Widukind, Gesia Saxonica, I, 13.
»Određeni kontinuitet tradicije« (Tirinžana) i Hermundijaca »iz rimskog carskog doba se
stoga čini još vjerojatnijim«. Vidi: WENSKUS, Stammesbildung, 69, bilj. 343, kao i isti, Sa-
chsen — Angelsachsen — Thüringer, 519.
Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O ORIGO GENT/S 49
je Klodvig zauzeo tek četvrto mjesto u nizu svojih kraljevsko-herojskih pre-
daka,60 što u odnosu na langobardska, anglosaska, a pogotovo gotska i skan-
dinavska obiteljska stabla djeluje prilično skromno.61 Bavarski Agilolfinzi su
bili stari rod; no odgovarajuća predaja spominje tek njihova imena i sjećanje
na »žezlo predaka« kneževskog roda.62 Polietničnost Bavaraca nastalih u pred-
alpskom prostoru. Recye i rano pokrštavanje agilolfinškog genus ducale vjero-
jatno su spriječili da se dominantna tradicija pismeno zapiše. A kod Alamana
uopće nije ni bilo nikoga za kog se moglo tvrditi da »ima obitelj«.63 Ta okolnost
vrijedi i za negermanske narode. Dok su se podunavski Bugari dičili slavnim
kraljevskim rodom koji je od osnivača države Asparuha sezao unatrag sve do
Avitohola/Atile i njegova sina Irnika/Ernaka te na osnovi te predaje pravdali
postojanje snažnog kaganata, slavenskim plemenima očito nije bilo potrebno
takvo utemeljenje vojničkog kraljevstva. To, međutim, daljnjem slaviziranju
istočne Europe nije škodilo, već mu je štoviše i koristilo.64
Staro je ime Šaša koje je vjerojatno izvedeno od sax, kratkog bojnog mača65
koji su antički etnografi najprije zamijetili u Istočnih Germana.66 Stara su i
imena Vandala i Gota; oba roda su »vera et antiqua nomina«, prava i stara
narodna imena.67 Svaki Got je reinkarnacija plemenskog pretka Gauta, boga
kojega su Goti štovali zajedno s Gautima i ostalim skandinavskim narodima,
no ujedno i »čovjek«, »ljudsko biće.«68 Nasuprot tome se u imenu Franaka,
Alamana i Bavaraca ogleda mnogo mlađi proces etnogeneze; to su kolektivne
vlastite imenice koje se ne izvode od božanskog pretka, iz teogonije, već su
povijesno potvrđen rezultat etnogenetskog procesa. A što taj rezultat ne djeluje
tako očito kao što bi se moglo pretpostaviti, prije je problem moderne znanosti
nego nekadašnjeg imenovanja. Alamani nose — usprkos svim prigovorima -
lako protumačivo ime Alle Männer (svi ljudi), odnosno Alle Menschen insge-
samt (svi ljudi uopće). Uostalom, Alamani se nikada — a ta činjenica potiče
na razmišljanje — nisu odrekli veze sa »starim i iskonskim« imenom Sveva,
koji su se sastojali od raznih naroda. Oba imena su do danas očuvala svoju
69
povijesnost. Jasno je i ime Franaka: slobodan. U ovom se slučaju postavlja
60 Usp. Grgur Tourski, Historia Francorum, II, 9 i 12 s Fređegarom, Chronicae, ΠΙ, 9-12.
61 Usp. bilj. 36f.
62 WOLFRAM, Mitteleuropa, 104 s büj. 41 i 413 s bUj. 7.
63 Izvan svake dvojbe se međutim nalazi snažan i dugotrajan kult Wodana među Alamanima.
Vidi: lonas, Viia Columbani, I, 27.
64 O Bugarima i Slavenima vidi: WALTER POHL, Die Awaren (osobito 21ff. i 94ff.) kao i
njegov prilog u ovom zborniku. Slavenski »prodor« i propast ili seoba mnogih vojnih kra-
Ijevstava u istočnoj Europi VI. stoljeća pokazuje da je tip etnogeneze ovisio o mogućnosti
utjecaja na rimski porezni sustav. Tamo gdje se nije uspjelo ratnim pravom ili neposrednim
uključivanjem steći te prihode, rijetko se učvrstilo jako kraljevstvo.
65 WENSKUS, Stammesbildung, 104 i 296.
66 Tacit, Germania, c. 43.
67 Tacit, Germania, c. 2, WENSKUS, Stammesbildung, 239.
68 WOLFRAM, Theogonie, 93 i isti, Goten, 8ff.
69 WENSKUS, Stammesbildung, 255ff. i osobito 501fT. SCHMIDT, Westgermanen, 237fT. i 253.
Ammianus Marcellinus, XVI, 10, 20 (jedino autorovo spominjanje Sveva, vjerojatno za Ju-
tunge) i XVII 6, l (prvo spominjanje Jutunga kao gens Alamanica). GEUENICH i KELLER,
Alemannen 137ff KÜHN i JÄNNICHEN, Alemannen 137f.
 50 ETNOGENEZA HRVATA
jedino pitanje, ujedno i razlog beskonačnih znanstvenih prijepora, da li su Fran-
ci bili slobodnjaci ili su slobodni pripadnici franačke države bili Franci. Uza
sve poštovanje prema iskazanom znanju, čini nam se staro mišljenje najvje-
rojatnijim: slobodni germanski narodi na desnoj oblali donje Rajne, poput Ha-
mava, Bruktijaca, Amsivara, Hatijaca kao i Hata i ostalih malih plemena pri
svojem su se udruživanju protiv uzdrmanog Rimskog Carstva nazivali slobod-
nima. Poslije vodeće pleme Saujaca se tek u četvrtom stoljeću imenuje Fran-
cima;70 nastanak njihova, u mnogom pogledu iznimna, kraljevstva pretpostavlja
tek jedan primordijalni čin. naime, prijelaz preko Rajne.71
Sažetak
Etnogeneza ne počiva na »krvi«, iako su Anglosasi govorili o Prasasima: »istog
smo koljena i krvi«,72 već je plod društvenopovijesnog razvoja. Pod tim pojmom
isprva razumijevamo udruživanje i zajedništvo svih onih heterogenih skupina
koje tvore barbarsku vojsku pri seobi. Predvodnici i predstavnici poznatih obite-
lji, to jest rodova koji vođe podrijetlo od bogova, a svoju karizmu dokazuju
odgovarajućim uspjesima, tvore »tradicijske jezgre«73 oko kojih nastaju nova
plemena i uz pomoć kojih se etničke skupine odvajaju i preobražavaju. Tko
tu tradiciju preuzme kao svoju, bilo da se u njoj rodio ili joj je nakon provjere
pristupio, postaje dio roda; ne pripadnik zajednice vezane biološkim podrije-
tlom, već zajednice na osnovi zajedničke predaje,7'1 Raznolikost i širina etno-
genetsMh zbivanja omogućuju preplitanje prividno tako protuslovnih oblika
kao što su osvajanje i savez. U obliku »nejednakog ugovora«, foedus iniquum,
između skupina višeg i nižeg položaja,75 oba se tipa etnogeneze ni u kojem
slučaju međusobno ne isključuju. Za njihov razvoj, međutim, treba vremena
i on se ne odvija po linearnom kauzalitetu. Plemenska kolektivna svijest »misli«
predaju teleskopski, to jest, ona prošlost sažima i prikazuje ju sažeto. Spomena
76
vrijedni događaji nižu se u relativnom kronološkom redu i ujedno odgovaraju
predajama koje u načelu sadrže tri motiva:
Prvo, nekada je postojao neki mali narod, primjerice Goti, Sasi, Langobardi.
77
Budući da se u svojoj postojbini više nisu mogli prehraniti, napustili su je
70 WERNER, Les origincs, 213; \VENSK17S, Slammcsbildung, 521Γ; ZÖLLNER, Franken Mf.
71 Grgur Tourski, Historia Francorum, Π, 9. Franci su došli iz »Panonije«, nastanili se na
obali Rajne, dehinc transacto Rhcno Thoringiam tronsmcasse ibique iuxta pagus (sic) vel
cratates regis crinitos super se creavisse de prima et, ut ita dicam. nobiliore suorum familia.
Usp. WOLFRAM Donau (primordijalni čin).
72 Bonifacije, apostol n. 46; str. 75. üsp. WENSKÜS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer,
527.
73 WENSKÜS, Stammesbildung, 053 s. v.
74 WOLFRAM, Goten, 451 s bilj. 14
75 WENSKÜS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer, 544.
76 üsp. WENSKÜS, Stammesbildung, 489 s bilj. 391.
77 WOLFRAM, Goten, 450 i 452.
Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O OR1GO GENTIS
pod božanskim vodstvom. Primordijalni čin,78 prva kušnja — bio to prijelaz
preko mora ili rijeke poput Rajne, Labe ili Dunava, ili pak pobjeda nad nad-
moćnim neprijateljem ili to oboje istodobno — stvaraju pretpostavke za legi-
timnost tradicijske jezgre i nastanak novog, privlačnijeg roda, čiji je broj stoga
u stalnom porastu. Time se ujedno utvrđuje i povlaštenost, nobilitas, toga na-
roda u odnosu na okolno stanovništvo. »Mali broj« može neki rod »oplemeniti«,
kako poučava — naizgled paradoksalna — izreka »paucitas nobilitat Lango-
barđos«.79
Kao što se izvješćuje o Langobardima i Klodvigovim Francima, dolazi na-
kon primordijalnog čina (2) do promjene vjere i kulta; zbivanje koje se također
prikazuje kao trenutni događaj. U Langobarda je namjesto dioskurskog božan-
skog para stupio božanski zapovjednik vojske Wodan — Odin,80 a Klodvig je
nakon odlučujuće pobjede nad Alamanima s jezgrom svoje vojske primio kršte-
nje.81
Ako je primordijalni čin bila pobjeda izvojštena nad nadmoćnim neprijate-
ljima, oni su (3) ostajali neprijateljima broj jedan, i to u skladu sa naknadnim
povijesnim zbivanjima ili pak nasuprot potvrđenim povijesnim događajima.82
Za Gote su tu ulogu imali Vandali,83 za Šaše Tirinžani,84 a za Langobarđe
Heruli i Gepidi.85 Čini se da u tim pričama živi spomen na to da je rod nekoć
pripadao zavisnoj podskupini unutar većeg plemenskog saveza od kojeg se silom
odvojio i time ubrzao njegovu propast86
IZVORI
AMMIANUS MARCELLINUS, Serum gestanun libri, XXXI, ed. WOLFGANG SEYFARTH, Leip-
zig 1978.
Anecdoton Holderii, ed. HERMANN USENER, Bonn 1977.
Beđa Venerabilis, Historia ecdesiastica Anglorum, I-V, ed. CHARLES PLUMMER, Oxford 1956,
1-360.
Cassiodor, Variae epistulae, ed. THEODOR MOMSEN, MG Auctores antiquissimi, 12, 1894.
Chronica Gallica, ed. THEODOR MOMMSEN, MGH Auctores antiquissimi, 9, 1892, 615 ff.
Bonifacijeve epistole, ed. MICHAEL TANGL, MGH Epistolae selectae, l, 1916.
Eusebije-Hieronymus, Chronica, ed. RUDOLF HELM, Eusebius — Werke, 7. Die griechischen
christlichen Schriftsteller der ersten Jahrhunderte, 47, Ost-Berlin 1956.
Fredegar, Chronicae, ed. BRUNO KRUSCH, MGH SS rerum Merovingicaruni, 2, 1888, l ff/.
Grgur Tourski, Historia Francorum, ed. BRUNO KRUSCH/ WILHELM LEVISON, MGH SS
rerum Merovingicarum, l, 1951.
78 WOLFRAM, Donau, 27.
79 Tacit, Germania, c. 40.
80 Pavao Đakon, Historia Langobardorum, L 7-9.
81 Grgur Tourski, Historia Francorum, Π, 30 f.
82 Usp. WENSKÜS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer, 518 f.
83 WOLFRAM, Goten, 37 f.
84 WENSKÜS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer, 518 f.
85 Fohl, Gepiden, 299 f.
86 WOLFRAM, Goten, 37 f.
 52 ETNOGENEZA HRVATA Herwig Wolfram: RAZMATRANJA O OR/GO GENT/S 53

lonas, Vita Columbani, ed. BRVNO KRUSCH, MGH SS rerum Merovingicarum, 4, 1902, Iff. Stammesbildung und Verfassung. Das Werden der frühmittelalterlichen Gentes, Köln-Graz 1977.
lordanes, Gelica, ed. THEODOR MOMMSEN, MGH Auctores antiquissimi, 5, l, Berlin 1882, REINHARD WENSKUS, Die deutschen Stäme im Reich Karls des Grossen. Karl der Grosse.
63 ff.
Lebenswerk und Nachleben, l, Düsseldorf 1967, 178ΓΓ.
Mcrobaudes, Carmina, ed. FRIEDRICH VOLLMER, MGH Auctores antiquissimi, 14, 1905, l KARL FERDINAND WERNER, Lei orgines. Hütoire <]e Frace, l, Pariz, 1984.
ff.
HERWIG WOLFRAM, Donau. Reallexicon der Germanischen Altertumskunde, 6, 1985, 26 IT.
Pavao Đakon, Historia Langobardorum, ed. GEORG WAITZ, MGH SS rerum Langobardicarum,
1878, 12 ff. HERWIG WOLFRAM, Ethnogenesen im frühmittelalterlichen Donau— und Ostalpenraum (β.
bis 10 Jahrhundert). Frühmittelalterliche Ethnogenese im Alpenraum, (Hg. HELMUT BEU-
Procopius, De bello Gothico, I-IV (V - VHI), ed. OTTO VEH, Prokop. Werke, l. München 1966. MANN / WERNER SCHRÖDER, Sigmaringen 1985, 97-152.
Synesius von Kyrene, De regno oratio adArcadium imperatorem, ed. ANTONIO GARZYA, Napulj HERWIG WOLFRAM, Fortuna in mittelalterlichen Stammesgeschichten, MIÖG 72, 1964, Iff.
1973.
Tacit, Germania, ed. Michael Winterbottom, Oxford 1975. HERWIG WOLFRAM, Geschichte der Goten. Von den Anfängen bis zur Mitte des sechsten Ja-
hrhunderts. Entwurf einer historischen Ethnographie, München 1980; Die Goten, München
Themistios, Orationes quae supersunt, ed. Heinrich Schenkl / Glanville Downey / Albert Francis 1989.
Norman, Leipzig 1965-1974.
HERWIG WOLFRAM, Gotiche Studien, I. Das Richtertum Athanarichs, MIÖG 83, 1975, l ff.
Widukind, Res gestae Saxonicae, ed. PAUL HIRSCH, MGH SS rerum Germanicarum, 1935. HERWIG WOLFRAM, Gotische Studien, II. Die terwingische Stammesverfassung und das Bi-
belgotische, I, MIÖG 83, 1975, 289 ff.
LITERATURA
HERWIG WOLFRAM, Intitulatio, I. Lateinische Königs — und Fürstentitel bis zum Ende des
ELIAS J. BICKERMAN, Origines gentium, Classical Philology, 47(1952), 65 ff. Geschichte Nie- 8. Jahrhunderts, MIÖG Erg. 21, 1967.
dersachsens, 1. Grundlagen und frühes Mittelalter, Hg. HANS PATZE, Veröff. Hist Komm. HERWIG WOLFRAM, Die Geburt Mitteleuropas. Geschichte Österreichs vor seiner Entstehung,
Niedersachsen und Bremen, 36, Hildesheim 1985. 378-907, Wien-Berlin 1987.
DIETER GEUNICH / HAGEN KELLER, Alemannen, Alamannien, Alamannisch im frühen Mit- HERWIG WOLFRAM, Überlegungen zur politischen Situation der Slawen im heutigen Oberö-
telalter. Möglichkeiten und Schwierigkeiten des Historikers beim Versuch der Eingrenzung. sterreich (8—10. Jahrhundert), Schriftenreihe des Oberösterreicheischen Musealvereines, 10,
Die Bayern und ihre Nachbarn, l, Hg. HERWIG WOLFRAM/ANDREAS SCHWARCZ, Dsö- 1980, 17 ff.
AW, 179, 1985, 135 ff.
HERWIG WOLFRAM, Theogonie, Ethnogenese und ein kompromitierter Grossvater im Stamm-
WALTER GOFFART, Besprechung von STEFAN KRAUTSCHINK, Casswdor und die Politik baum Theoderichs des Grossen, Fs. Heunut Beumann, 1977, 80-97.
seiner Zeit, Speculum, 60, 1985, 989ff.
ERICH ZÖLLNER, Geschichte der Franken bis zur Mitte des 6. Jahrhunderts, München 1970.
HANS KÜHN, Äsen, RGA, l, Berlin 1973, 457 f.
H. KUHN/H. JANICHEN, Alemannen, Reallexikon der germanischen Altertumskunde, Berlin
1973, 137-142.
RUDOLPH KÖPKE, Die Anfänge des Königthums bei den Gothen, Berlin 1859.
MARTIN LAST, Niedersachsen in der Merowinger und Karolingerzeit. Geschichte Niedersachsens, Napomena: ovaj je članak objavljen na njemačkom jeziku u Typen der Ethno-
1. Grundlagen und frühes Mittelalter, Hg. HANS PATZE, Veröff. Hist. Komm. Niedersa-
chsen und Bremen 36, Hildesheim 1985, 543 ff. genese unter besonderen Berücksichtigung der Bayern I, ur. H. WOLF AM i
MARTIN LINTZEL, Der sächsische Stammesstaat und seine Eroberung durch die Franken. En- W. POHL, Beč 1990, 19-33, te ga zato objavljujemo samo u hrvatskom prije-
tstehung und Verfassung des Sachsenstammes, WdF 50, 1967, 149 ff. vodu.
OTTO J. MAENCHEN-HELFEN, Die Welt der Hunnen, Beč 1978.
HERMANN MOISL, Anglo—Saxon royal genealogies and Germanic oral tradition, Journal of
Medieval History, 7, 1981, 115 ff.
HERMANN MOISL, Kingship and orally transmitted'Stammestradition' among the Lombards
and Franks. Die Bayern und ihre Nachbarn, l, Hg. HERWIG WOLFRAM/ANDREAS
SCHWARCZ, DsöAW 179, 1985, 111 - 119.
W. E. MÜHLMANN, Ethnogonie und Ethnogenese. Theoretisch—ethnologische und ideologiekri-
tische Studie. Studien zur Ethnogenese, Abhandlungen der Rheinisch-Westfälischen Akade-
mie der Wissenschaften 72, Opladen 1985, 9 ff.
RUDOLPH MUCH, Die Germania des Tacitus, Heidelberg 1967.
JAMES J. O'DONNELL, Cassiodorus, Berkeley-Los Angeles 1979.
WALTER POHL, Die Gepiden und die Gentes an der mittleren Donau nach dem Zerfall des
Attilareiches. Die Völker an der mittleren und unteren Donau im fünften und sechsten Ja-
hrhundert, Hg. HERWIG WOLFRAM/FALKO DAM, DsöAW, Bei 1980, 240-305.
WALTER POHL, Die Autaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa, 567-822 n., München 1988.
SUSAN REYNOLDS, Medieval Origines gentium and the Community of the Realm. History, 68,
1983, 375 ff.
LUDWIG SCHMIDT, Die Westgermanen, München 1938/40, 19692.
WILHELM WATTENBACH / WILHELM LEVISON / HEINZ LÖWE, Deutschlands Geschi-
chtsquellen im Mittelalter. Vorzeit und Karolinger, l und 2, Weimar 1952/53.
JOHANN WEISSENSTEINER, Quellenkundliche Abhandlungen zu Jordanes, Masch. Hausarbeit
am IÖG, Beč, 1980.
REINHARD WENSKUS, Sachsen — Angelsachsen — Thüringer. Entstehung und Verfassung
des Sachsenstammes, WdF 50, 1967, 483-545.

Mladen Švab
DANAŠNJE STANJE HISTORIOGRAFIJE O POJAVI
HRVATA NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA
Kad je 17. siječnja 1989. pročitano priopćenje autora ovih redaka Današnje
stanje historiografije o pojavi Hrvata na istočnoj obali Jadrana na znanstve-
nom skupu Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku, tada sam se već
oduže nalazio u bolnici te završna verzija teksta nije mogla imati u potpunosti
ona obilježja koja sam želio.
Tekst koji se ovdje objelodanjuje u svojim je temeljnim postavkama su-
kladan pročitanoj verziji. Ponešto je ipak izmijenjeno: prilagođen je tiskanju,
dodane su bilješke i kronološki je dopunjen osvrtima na priloge koji su mi bili
dostupni do 1. rujna 1990. I pročitanoj verziji i ovom proširenom tekstu u
podlozi leži prvo poglavlje, dakako znatno opširnije, rada koji je pod naslovom
Pojava Hrvata na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu prihvaćen kao
tema doktorske teze na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jeseni 1989.
Bogo Grafenauer objavio je rezultate analize 29, 30. i 31. poglavlja DAI,
koji su nastali kao sporedna posljedica opsežnijeg istraživanja obrade pitanja
iz starije povijesti Karantanije.1 Grafenauerov rad nosi obilježje učvršćivanja,
dopune, a dijelom i ispravka rezultata do kojih je došao Ljudmil Hauptmann
u nizu rasprava.2 Grafenauer grupira vijesti DM: redakcija A = 30. pogl., re-
dakcija B = 29. i 31. pogl., te zaključuje: »1. Tekst u 29. i 31. poglavlju (iz
948/949) bez sumnje je starija redakcija izvještaja. 2. Ta redakcija je: a) stvo-
rena na temelju znatno manje opsežnog i preciznog gradiva nego novija re-
dakcija u 30. poglavlju; b) skupila podatke iz u mnogočemu loših, ti. pobrkanih
i nepotpunih vijesti; c) dopunjena karakterističnim Konstantinovim etimološ-
kim tumačenjima; d) iskvarena Konstantinovim 'dopunama' i bizantinskom
tendencijom unesenom u podatke pojedinih upotrebljenih fragmenata. 3. No-
vija se redakcija razlikuje od Konstantinova teksta i ne može potjecali od istog
1 Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik,
1952, 1-2, 1-56.
2 Najvažniji od njih su: Prihod Hrvatov, Buličeo zbornik (Strena Buliciana), 1924, 515-545,
te s nekoliko izmjena prijevod na hrvatski, Dolazak Hrvata, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb
1925, 86-127; na istom mjestu Karantanska Hrvatska, 297-317; Konstantin Porßrogenet o
podrijetlu stanovništva dubrovačkog zaleđa, Iz dubrovačke prošlosti. Zbornik u tast M. Rešeta-
ra, 1931, 17-24; Kroaten, Goten und Sarmaien, Germanoslaoica, 1935, 1-2, 95-127, i 3-4,
315-353; Seoba Hrvata i Srba, Jugoslavenski istorijski časopis, 1937, 30-61.
Mladen Švab: DANAŠNJE STANJE HISTORIOGRAFIJE 55
autora, nego je valja pripisati nekom nepoznatom interpolatoru Konstantinova
djela. Njezin postanak stavlja Hauptmann s ne sasvim definitivnim razlozima
između 962. i 973, ali spada svakako u doba poslije 955, a po svoj prilici i
poslije 959. 4. Vrijeme između zapisa prve i druge redakcije bilo je upotrebljeno
na skupljanje novih podataka i za provjeravanje starih kako u Dalmaciji, tako
u Veneciji (novo određenje položaja Bijele Hrvatske ne može potjecati iz Dal-
macije, nego iz Venecije), najzad i prilikom raznih dodira — diplomatskih ili
drukčijih — sa tuđinom (novi položaj Bijelih Hrvata). I ti mnogobrojni novi i
popravljeni podaci govore u korist pretpostavke, daje između oba zapisa moralo
proteći duže, a ne tek kratko vrijeme. 5. Kao izvor u pogledu seobe Hrvata
na jug možemo s obzirom na sve to upotrebljavati samo izvještaj 30. pogl. (A).
6. Starija redakcija (B) može nam služiti samo kao pomoć kod kritičke analize
novije redakcije (A), a nipošto kao samostalan izvor o samim historijskim do-
gađajima (s izuzetkom nekih sitnih sporednih podataka, koje je priređivač mla-
đe redakcije izostavio, na pr. što se tiče Klisa i njegova položaja u to doba).«3
Dovde se Grafenauer slaže s Hauptmannovim zaključcima. U minuciozni)oj
analizi no što je bila Hauptmannova vijesti 30. pogl. o doseljenju Hrvata, ti.
hrvatske narodne tradicije, koji je utvrdio samo dvije »interpolacije« koje ne
nalaze u njoj svoje izvorište, Grafenauer razlaže tu tradiciju u nekoliko skupina,
pretresom kojih je srušio Hauptmannovo uvjerenje kako je izborio jasan dokaz
da hrvatska narodna tradicija sama priča o dvije hrvatske seobe.4 Nakon toga
zaključuje »da sve ukazuje na to, da se ta dva predanja (30. pogl.: 29. i 31.
pogl., M. Šb.) ne mogu izvoditi iz istog historijskog događaja«, izražavajući se
5
vrlo oprezno — »tako se čini« — riječ je o različitim događajima. Kao jedino
rješenje Grafenauer nudi pretpostavku da se manji broj Hrvata doselio u od-
vojenom seobenom valu od Avara te, iako malobrojan, potaknuo ustanak Sla-
vena i nametnuo svoje ime. Najprihvatljivijim vremenskim okvirom seobe Hr-
vata smatra 622/3, za što iznosi više razloga.
Iako se Grafenauer ograđuje navodeći da samo želi pokrenuti pitanje ve-
zano s načinom i posljedicama doseljenja Hrvata među Slavene ne želeći ga i
riješiti, odbija Hauptmannovo tumačenje podrijetla hrvatskog plemstva, koje
potonji izvodi iz nametanja Hrvata kao nadređenih zatečenim Slavenima.
Grafenauer drži, temeljem rezultata kritike teksta, »da dvostruka seoba
Slavena na zapadni Balkan, a naročito Hrvata iz zakarpatskih predjela, nije
konstrukcija Konstantinova, već hrvatsko narodno pređanje«, te pretpostavlja
slijedeće: za naseljavanjem Slavena na zapadni dio Balkanskog poluotoka sli-
jedio je 622/3. još jedan maleni završni selidbeni val Hrvata iza Karpata, koji
je neposredno pokrenuo širok ustanak dalmatinskih Slavena protiv Avara, a
posredno je utjecao i na ustanak Slavena u Moravskoj, Češkoj i Karantaniji
6
pod Samovim vodstvom. Drži da su Hrvati u Dalmaciji djelovali samo kao
3 Grafenauer, Prilog, 28.
4 Isto, 32.
5 Isto, 42.
6 Isto, 53.

pokretač, a da su borbu vodili svi Slaveni zajedno, te su se spojili u jedinstven
plemenski savez.
Istodobno kad i Grafenauer i Miho Barada objelodanjuje rad o pojavi Hrva-
ta, Hrvatska dijaspora i Avari,'1 ali njime, nažalost, tu problematiku mje una-
pryedio.
Pitanjem pojave Hrvata i tadašnjim stanjem historiografije o toj proble-
matici bavi se Nada Klaić u posebnoj raspravi, Marginalija uz problem dose-
ljenja Hrvata.8 U raščlanjivanje vijesti 29-il. pogl. DAI ne ulazi, već prihvaća
stajališta koja su rezultat Grafenauerova rada, utvrdivši da je on ponovnom
analizom relevantnih vrela poljuljao Hauptmannovu konstrukciju. Za konačan
zaključak poziva se na završne Grafenauerove riječi iz 1952. te dodaje »da ne
bi trebalo u okvirima narodne predaje govoriti o dvostrukoj slavenskoj seobi,
već o hrvatskoj i avarsko-slavenskoj«. N. Klaić drži da ne bi trebalo precje-
njivati ulogu Slavena u borbama s Avarima, jer »čista i prerađena narodna
tradicija zna u toj ulozi samo Hrvate«.9 Također drži da su Hrvati morali
nakon pobjede nad Avarima imati položaj u odnosu na Slavene kakav su imali
i Avari prema Slavenima. Upozorava da Grafenauer nije »ponovio ništa o na-
bačenoj misli, naime o dvostrukoj hrvatskoj seobi na jug«, te zaključuje da
»stoga historiografija treba da se vrati na svestrano istraživanje ovog neobično
zanimljivog, a ipak još neriješenog problema.«10
Prvo poglavlje Povijesti Hrvata N. Klaić ugledalo je svjetlo dana kao skrip-
ta.11 Tada je autorica zaključila daje tek »podrobnija analiza djela (DAI, M.
Šb.) pokazala da je 30. pogl. ušlo u djelo kasnije i da mu prema tome nije
autor sam car« te drži da je »nepoznati autor mnogo savjesniji i iskreniji od
Konstantina Porfirogeneta u donošenju podataka o Bijelim Hrvatima i Bijeloj
Hrvatskoj, izbacivanju Heraklija iz hrvatske povijesti i da je Konstantinova
redakcija doseljenja zamijenjena s narodnom tradicijom — pričom o petero
12
braće i dvije sestre koji su doveli Hrvate na Jug«. Dakle, prema N. Klaić
anonimni autor »30. pogl. uživa s pravom mnogo više povjerenja historičara
nego car pisac«13 zbog svojih točnijih podataka kao i za nas vrlo važnih vijesti
— podrazumijeva još i popis županija i vijesti o odnosima gradova prema za-
leđu, ti. podatke o tributu.
Pri uvrštavanju toga poglavlja u Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku,
Zagreb 1971, N. Klaić, osim stilističkih ne unosi druge promjene u svoje shvaća-
7 Starohrvatska prosvjeta, serija HI, 1952, 7-17. Nešto izmijenjen tekst koji je Barada napisao
za I. svezak Historije naroda Jugoslavije, ali nije prihvaćen za to djelo. Usp. ocjenu B. Gra-
fenauera, Historijski zbornik 1953, 71-83. U ocjeni koja je opsegom jednaka Baradinim, kako
ih ocjenjivač zove, »tezama« vrlo argumentirano pokazuje sve metodološke promašaje i druge
slabosti
nosti Baradina vrela.
raščlambe rada, od neuzimanja u obzir rezultata dotadašnje historiografije do odsut-
8 Razprave SAZU, V, 1966, (Hauptmannov zbornik), 19-36.
9 Isto, 35.
10 Isto, 35
11 Pregled izvora i historiografije za hrvatsku povijest do ΧΠ st, Zagreb 1967.
12 Isto, 38-49.
13 Isto, 40.
Mladen Švab: DANAŠNJE STANJE HISTORIOGRAFIJE
nje kako ga je iznijela 1966. i 1967. S tim shvaćanjem sukladan je i prikaz
doseljenja Hrvata u istoimenom poglavlju u njezinoj Povijesti Hrvata, 133-140.
Reh'a Novaković je na vrlo osebujan način pristupio raspravi o 29. i 30.
poglavlju DAI.14 Tekst se sastoji od dvye cjeline. U prvoj, nakon prenošenja
prijevoda dyelova pogl. 29. i 30. iz Vizantyskih izvora za istoryu naroda Ju-
goslavije, II, 1959, raspravlja o nizu pitanja: pojmu Dalmaqje, spomenu Du-
nava, Splitu i Saloni, prvom prijelazu rijeke — predlaže Cetinu umjesto Dunava
— o Saloni kao vojnom središtu i njezinu padu, te ostalim primorskim gra-
dovima. Druga cjelina sastoji se od osvrta na neka mišljenja o 29. i 30. poglavlju
ili, kako sam kaže, to je jedan zakašnjeli prikaz, točnije bi bilo reći zakašnjela
promašena ocjena (Grafenauerova Priloga iz 1952). Vrlo je teško oduprijeti se
osudi načina rada R. Novakovića. Nije ispravno upotrebljavati pri raščlambi
vrela prijevod pored kritičkog izdanja, niti prisvajati tuđa upozorenja na neke
stvari bez navođenja tko, kada i gdje je to uradio prije njega, tako npr. u
obaranju 6. točke Grafenauerovih zaključaka o vrijednosti 29. i 31. pogl. samo
kao pomoćnog sredstva pri obradi 30. pogl., isključujući ih kao samostalno
vrelo, i to Grafenauerovo proglašavanje vijesti 29. pogl. o Klisu za sitne i spo-
redne. Novaković nije primijetio da u kontekstu doseljenja Hrvata vyesti o
opisu Klisa nisu odlučne te da je, ali u drugom kontekstu, na njih upozorila
N. Klaić, Marginalija, 1966, 31.
Lujo Margetić polazi u svojoj raščlambi od Hauptmannovih i Grafenaue-
rovih postignuća, ali dolazi do suprotnih rezultata.15 Vrijeme dolaska Hrvata
na istočnu obalu Jadrana datira krajem VIII. stoljeća, dok se prema spomenutoj
dvojici, ali ne samo po njima, taj slijed događaja datira u prvu polovicu VII.
stoljeća. Pokušati odgovoriti na njegove argumente, kojima pobija Hauptmanna
i Grafenauera, ovdje nije moguće. Već je Peter Štih utvrdio16 da bi to zahti-
jevalo raspravu po opsegu podjednaku Margetićevoj, a to je gotovo dvjesta kar-
tica. Dvojbe koje mogu uputiti na ne potpuno besprijekoran Margetićev po-
stupak nalazim u slijedećem: 1. nije u obzir uzeo sva stajališta dotadašnje hi-
storiografije, držeći takav postupak vjerojatno nepotrebnim ako ne i neostva-
11
rivim. 2. Pri raščlambi vrela drži da je dovoljno da iz pogl. 29-31. donese
samo ono što se odnosi na našu užu problematiku iscrpno, a po potrebi i u
16
izvornu obliku. 3. Upotrebljava raspored toponima tipa Obrov na glavnim
pravcima rimskih cesta što vode prema Jadranu, ali bez pokušaja da za svaki
toponim ustanovi da li se veže uz Avare — neki filolozi tako ne misle — te
ne obraća nikakvu pozornost vremenskom zijevu između vremena boravka
Avara u tim krajevima i datuma kada su toponimi prvi put zabilježeni u ne-
prijepornim vrelima. 4. Arheološku građu također koristi, ali ne vodi računa
14 Neka istraživanja o odnosu 29. i 30 glave DAI, Istorijski časopis, knj. 20, 1972, 5-54.
15 Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik Historijskog instituta JAZU, 8,
1977, 5-88, usp. na istom mjestu i ocjenu Mate Suića, 89-100. Dvije činjenice oko Margetićeva
rada upućuju na krajnji oprez: 1. rad takva opsega Akademija obično objelodanjuje u svojoj
najreprezentativnijoj publikaciji, tj. u Radu i 2. dotada nema presedana u Akademiji da se
uz rad objelodanjuje njegova ocjena, tj. njezin glavni dio.
16 Karantanija - stara domovina Hrvatov?, Zgodovinski časopis, 1987, 3, 531.
17 Margetić, Konstantin Porfirogenet, 6.
18 Isto.
 58 ETNOGENEZA HRVATA
da ona može biti siguran oslonac za zaključivanje pro et contra povjesničarove
teze samo pod određenim uvjetima: a) ako građa potječe iz sustavno i suvre-
meno istraživanih zatvorenih grobnih cjelina apsolutno kronološki datiranih;
b) ako je dovoljno brojna da je moguća primjena statističkih metoda i nad
osteološkim dijelom nalaza. Bez tih preduvjeta moguća su samo nesigurna na-
gađanja, napose o etničkoj pripadnosti nosilaca određenih tipova nalaza. 5. U
raščlambi vrela 29-30. poglavlja DAI upotrijebio je izdanje Moravczik — R. J.
H. Jenkins iz 1949, Bonski korpus i Documenta Račkoga. Postoji i novo poprav-
ljeno izdanje Moravczik — Jenkins iz 1967. Kad već koristi starije slabije izda-
nje, ni na jednom mjestu Margetić ne pokazuje da je pri služenju njime uzeo
u obzir bilo koju opasku koju su o njemu izrekli u svojim ocjenama, među
ostalima: Dujčev, Ostrogorski, Kyriakides, Lemerl i drugi.19 Takvih osvrta, vri-
jednih i za našu temu, ima desetak. Upotrijebivši Commentary (1962) uz izda-
nje iz 1949, također mimoilazi ocjene od kojih neke zadiru u Dvornikovo datira-
nje i atribuiranje 30. pogl.20 Tu osobinu nesluženja relevantnim stranim oc-
jenama s Margetićem dijele Ferjančić, N. Klaić, R. Novaković i drugi hrvatski
i jugoslavenski povjesničari. I, napokon, ni ocjena M. Suića, glavninom istra-
živačkog interesa arheologa i povjesničara antike, koja je objelodanjena uz Mar-
getićev prilog, nije učvrstila vjeru u njegove rezultate.
Ferjančićev prilog21 s obećavajućim naslovom razočarao je svojim rezulta-
tom. Ferjančić je izbjegao vlastito raščlanjivanje vyesti 30. poglavlja.
Poslije radikalnog Margetićeva prijedloga N. Klaić je bila prisiljena pri pre-
rađivanju novog izdanja Povijesti Hrvata u srednjem vijeku vratiti se problemu
doseljenja. Rezultiralo je to nekolicinom priloga. U najvažnijem je prihvatila
Margetićevo datiranje i njihovu pradomovinu otkrila u Karantaniji.22 Koliko
je raščlanjivanje vrela N. Klaić besprijekorno, pokazuje najbolje njezino staja-
lište kojim svoje rezultate uvjetuje točnošću upotrijebljenoga prijevoda. Odgo-
vor slovenske historiografije nije trebalo dugo čekati. U raspravu je ušao P.
23
Stih, a nakon smrti N. Klaić u diskusiji je i dalje ostao Margetić, koji je
pokušao odbiti Štihove prigovore, ali svoju tezu nije podupro novim dokazi-
24
ma. Dalja rasprava se očekuje, ali u tisku je još jedna rasprava N. Klaić o
toj problematici.25 ' v r ·· - :
19'Njihov popis načinio je uz izdanje iz 1949. R. Benedecty u Acta antiaua, 1962, 1-3, 307.
20 Vidi njihovu skupnu ocjenu G. Györfly, Byzantinische Zeitschrift, 1962, 2, 302-309.
21 Struktura 30. glave spisa DAI, Radovi Vizantološkog instituta, 18, 1978, 67-80.
22 O problemima stare domomrK, dolaska i pokritenjaa^ümaüriskih Hrvata, Zgoäoniis]äiasopis,
1984, 4, 253-270.
23 Karantanija = stara domovina Hroatov?, Zgodovinski časopis, 1987, 3, 529-548.
24 Još o pitanju vremena dolaska· Hrvata, Zgodovinski časopis, 1988, 2, 234-240.
25 Kako je okretanje smjera doseljenja Hrvata od sjevera na jug u pravcu jug-sjever N. Klaić,
osim u nekoliko članaka u dvotjednicima Oko 15-29.1, 8-9. i 29.Ι-12-Π. 1987., 8-9. i Start,
br. 498. od 20. Π. 1988, 58-63, br. 499. od δ. ΙΠ. 1988, 84-87, i od 16. IV. 1988, 84-87,
utemeljila na radovima koji zadiru u filološku problematiku, to ću o njima kao i o prilogu
ista obilježja N. Klaić, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta, Croa-
tica Christiane periođica, 21, 1988. 49-63, napisati osvrt na drugom mjestu. Na djelo V.
Mužića, Podrijetlo Hrvata, Zagreb 1989, zbog njegova obilježja, uvjeren sam, nije potrebno
trošiti prostor. Prešućivanjem suprotnih činjenica moguće je, naravno, dokazati što je kome
drago, ali tada to ne pripada historiografiji.
Mladen Švab: DANAŠNJE STANJE HISTORIOGRAFIJE 59
Vladimir je Košćak poslije višegodišnje rasprave s L. Margetićem26 — obo-
jica su kao pravnici ravnopravni diskutanti — svoja shvaćanja izložio u opšir-
nom prilogu.27 Zaključuje da su Hrvati došli iz Bijele Hrvatske te da su sli-
jedom prihvaćanja 637/38. kao datuma pada Salone doselili poslije toga datu-
ma, a prije misije opata Martina 641. Prema Košćaku, živjeli su u tetrarhiji,
Dalmatinskoj, Panonskoj, Karantanskoj i Epirskoj Hrvatskoj. Potonje dvije su
padom pod Franke i Bizant prestale opstojati. Konstrukcija može biti privlačna,
ali ne i dokaziva poslije potanke raščlambe njegovih dokaza.
Osnovno je obilježje historiografije o pojavi Hrvata na istočnoj obali Ja-
drana da nijedan povjesničar koji se tom problematikom nije bavio kao svojom
glavnom istraživačkom zaokupljenošću nije ni pridonio trajnijem rješavanju
problema osim Grafenauera.
Gavro Manojlović u Studijama I-IV, 1910-1912, temeljito razlaže najvažnije
djelo Konstantina Porfirogeneta, ali staje pred za nas najzanimljivijim poglav-
ljima. Hauptmannovi radovi od Prihoda Hrvatov (1924) dalje znače bitan na-
predak, što nije slučajno, jer se sustavno bavi problematikom s neusporedivim
znanjem konteksta europske povijesti. Grafenauerovi se radovi po vrijednosti
svrstavaju uz bok Hauptmannovim, iako se problematikom dolaska Hrvata za-
nima usput n sklopu početaka karantanske povijesti i sintetskog djela Historija
naroda Jugoslavije, l (srednji vijek). L. Margetić, pravni povjesničar zapaženih
rezultata, par exellence, hrabro ulazi u seobenu problematiku, radikalno mije-
nja datiranje dolaska Hrvata iz prve polovice VTJ. stoljeća u kraj Vffl. stoljeća,
ali neprijeporna dokaza za svoje stajalište ne daje. Svojim prilogom potaknuo
je raspravu N. Klaić koja dvaput ulazi u pitanje pojave Hrvata u nas, i to oba
puta samo u sklopu prorađivanja problema za pisanje povijesti Hrvata u sred-
njem vijeku. Prvi put priklanja se i slijedi u osnovi Hauptmannova i Grafe-
nauerova rješenja, a drugi put prihvaća Margetićevu dataciju kraja VID. sto-
ljeća. Tada, bez mogućnosti samostalne analize, ostaje na razini više ili manje
uspješnoga domišljanja. Tijekom rada upada u jedno od najosjetljivijih pitanja
slovenske historiografije, otpočinjući njome diskusiju. Kad R. Novaković (1972),
među ostalim, pokreće i pitanje datiranja pada Salone, nije mogao niti slutiti
da će prestanak kulturnog djelovanja Salone kao antičkog centra na istočnoj
obali Jadrana doći u središte rasprava i o kontinuitetu života antike na ovom
prostoru. Riječ je o radovima Juliana Medinia, Željka Rapanića, Nikole Jakšića,
Ivana Marovića i drugih. Svi oni pokreću važna pitanja u vezi s temom pojave
Hrvata, ali bi njihovo unošenje samo opteretilo ovo priopćenje. U V. svesku
Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb 1988, 2, pojavilo se slijedeće stajalište, s pot-
pisom B. Grafenauera: »Teorija iz 1970-ih, koja pokušava datirati dolazak Hr-
vata u Dalmaciju potkraj VHI st, povezujući ga ih' s Avarima ili s Francima
(L. Margetić, N. Klaić), nalazi se tako, zbog nesavjesnog odnosa prema izvorima
26 Marginalije uz rad V. Košćaka, Pripadnost istočne obale... (HZ XXXEI-XXXIV, 1980-1981,
291-355), Historijski zbornik, 1983,255-286; V. Košćak, O nekim pitanjima hrvatske povijesti
u ranom srednjem vijeku, Historijski zbornik, 1984, 211-234; L. Margetić, Još o dolasku
Hrvata, Historijski zbornik, 1985, 227-240.
27 Dolazak Hrvata, Historijski zbornik, 1987, 339-395.
 60 ETNOGENEZA HRVATA

i dosadašnjim znanstvenim istraživanjima, na shjepomu putu. Nye neophodno Bruna Kuntić-Makvić

potrebno da se pojava Hrvata u istočnim Alpama tumači posebnim nasejjava-
njem iz Dalmacye i tako izdvaja iz šire dyaspore hrvatskoga imena (Haupt- PODRIJETLO HRVATA PREMA MATTJI PETRU
mann); to je pitanje još uvyek otvoreno.«28 KATANCIĆU U NJEGOVU OPISU PODUNAVLJA
Dakle, morat <5e se odsjeći mnoga i mnoga suha grana historiografije u (Budim 1798)
kompleksu te problematike. Polazište u njezinu rješavanju, može biti samo
nova raščlamba djela u purpuru rođena cara, iako je to drugorazredno vrelo.
Poći valja od faksimila ne samo pariškog kodeksa. Put ni brz ni lak, ali jedini
plodonosan.

Umjetniku i znanstveniku Matiji Petru Katančiću neprijeporno je bila svoj-

stvena mnogostranost: pjesnik, književni teoretičar, prevoditelj, lingvist, filolog,
zemljopisac, arheolog, epigrafičar i numizmatičar — u svakom od tih likova
on je u svoje doba istaknuti stvaralac, U većini nabrojenih disciplina njegov
je doprinos trajne vrijednosti. Ipak, kao pjesnik ne izaziva zanos, njegove teo-
rijske zasade o pjesništvu nisu uhvatile korijena, a kao lingvist nije požeo hvalu.
Priznaje mu se, s druge strane, visoki stupanj znanstvenosti u zemljopisu,
arheologiji, epigrafiji i numizmatici.
Katančićev opus približno jednako tako procjenjuju svi koji su stručno o
njemu pisali od Franje Račkoga 1881. do danas.1 Pogleda li čitatelj usto u
objavljena Katančićeva djela, nedvojbeno će zaključiti da bi se glavno područje
Katančićeva rada najbolje moglo odrediti izrazom »pomoćne povijesne znano-
sti«. Jezikom i tekstom izvora često se bavi da bi potkrijepio svoje povjesničar-
ske konstrukcije, njegov je zemljopis ponajviše povijesni zemljopis, a arheolo-
gija, epigrafija i numizmatika po sebi su povijesne discipline.
K tome je Katančića zaokupio problem koji pripada samoj povijesti, a kojim
se bavi i ovaj skup: pitanje hrvatske etnogeneze. O tome je pisao u više djela.
Da bi svoje postavke obrazložio i obranio, koristio je argumente s područja
svih navedenih znanstvenih disciplina kojima je bio vičan — što je, svakako,
metodološki ispravno.
F. Raiki, Matijc. Petar Katančič, Vienac, 15, 9. IV. 1881 (ΧΠΙ), str. 236-237; br. 16, 16. IV.
1881 (ΧΙΠ) str. 248-250; br. 17, 23. IV. 1881, str. 265-267; enciklopedijski prikaz I. Slam-
niga, s. v. Katančić, Malija Petar, Enciklopedija Jugoslavije T. V, JLZ Zagreb 1960, gdje je
navedena literatura do 1942-43. godine. Noviji prilozi: T. Matid, Katančićea *Depoesi Illyrica
libellus od leges aestethicae exactus*. Rad JAZU 280, Zagreb 1945; V. Vratovid, Matija Petar
Katančić, Hrvatski latinisti — Croatici auctores qui Latine scripserunt Π, Veljko Gortan —
Vladimir Vratovid, Pet stojeća hrvatske književnosti 3, Zagreb 1970, str. 699-749; R. Bogišić,
Književnost prosvjetiteljstva, Povijest hrvatske književnosti, 3, Zagreb 1974, Liber — Mladost,
str. 342-345; K. Vinski-Gasparini, Katančić, Matija Petar, Likovna enciklopedija Jugoslavije,
T. Π, Zagreb 1987, JLZ. Usp. također i napomene o Katanćidu u člancima Arheologija u
Hrvatskoj enciklopediji, T. I, Zagreb 1941. (V. Hoffiller), Enciklopediji Jugoslavije, T. I,
28 Iako je potpisan B. Grafenauer, autoru ovih redaka poznato je da: 1. tu formulaciju nije Zagreb 19842 (M. Šeper i D. Rendid-Miočevid), Likovnoj enciklopediji Jugoslavije, T. I, Za-
napisao B. Grafenauer; 2. sukladna je sudu B. Grafenauera. greb 1984 (Redakcija).
 62 ETNOGENEZA HRVATA
Teza koju je valjanom metodom zastupao nije, međutim, održiva: Katančić
je stao uz one pisce koji su prapovijesne i starovjekovne Hire smatrali dijelom
slavenskog svijeta, te je izgradio teoriju o jezičnom i etničkom kontinuitetu do
svoga doba, o »ilirskoj autohtonosti slavenskog pučanstva«.2
Iz takva je uvjerenja proizašao velik broj Katančićevih lingvističkih zabluda,
osobito etimologijskih, a niti njegovi zemljopisni, arheološki i epigrafski zak-
ljučci nisu uvijek izbjegli utjecaju autorova vjerovanja. Nisu dakle ni radovi
tih sadržaja neprijeporni onoliko koliko bi se moglo zamisliti po izričajima Rač-
koga, koji odjekuju i u modernim priručnicima.3 To ne znači da Katančićeve
zasluge u spomenutim znanstvenim disciplinama nisu velike: tek, ne može se
ustrajati na tome da je sve što je uradio na tim područjima ispravno, kad u
potki njegova rada leži ista pogrešna polazna postavka koja je temeljito ravnala
njegovim jezikoslovljem.
Ne oskudijeva, dakako, prethodnicima koji su također zastupali istu ili slič-
nu tezu s istim posljedicama. Na njih se obilno poziva u djelu koje razmatramo,
ne gubeći pritom samostalnosti. Najznamenitiji koje izričito spominje Dubrov-
čani su Mavro Orbini i Sebastijan Sladić4. Začetnikom zamisli o autohtonosti
u nas vab'a smatrati Vinka Pribojevića, na kojega se Katančić ne poziva izravno,
a po žarku uvjerenju, temperamentnu obrazlaganju i jezikoslovnim zabludama
Katančiću je gotovo blizanac Ignjat Đorđić, čija djela učeni Valpovčanin vjero-
jatno nije mogao poznavati.5 Ni danas Katančiću u nas ne nedostaje istomiš-
ljenika. No dok je on tezu o autohtonosti zastupao prikladno znanosti svoga
okruženja i svoga doba, njegovi su današnji sljedbenici izvan znanstveničkih
međa. Između ostalog, očigledno i time što ne uzimaju u obzir rad vlastitih
starijih prethodnika, od kojih bi se mnogošto moglo i naučiti.6 Katančićev to
5 Ako je, naime, most po Tvom vlastitom svjedočanstvu mogao zapremati razdaljinu od "jedne
primjer lijepo pokazuje. '
2 E. Bogjšić, op. dt, str. 343.
3 \ Usp. ha mjestima iz bilj. l, posebno F. Raiki, Vienoc, 16: »U geografiji i arheologu! pokazuje
--se Katančić i ovdje vještakom,..«; I. Slamnig, op. cit »Njegove rasprave: Orbis ontiguus koju
je izradio na osnovi Peutingerove karte i Istri odcolorum lUyrici geOgrophia vetus za ono
. sa vrijeme značajni naučni radovi...«; Hrvatska enciklopedija, 1. c. »Prvi veliki učenjak, koji
se kod nas bavio arheološkim istraživanjima, pa i danas još uživa svjetsku slavu... koji je
izdao mnoga prevažna djela.«; EJ, I, i LEJ, I: »Prvi hrvatski arheolog svjetskoga glasa«;
LEJ, Π: »Jedan od prvih arheologa kod Slavena«. Usp. također citate u bilj. 19.
4 Mavro Orbini u djelu Π Regno de gli Slavi, Pesaro 1601, a Sebastijan Sladić raspravom De
...', Ilfyricae linguae vetustate et amplitudine, Venecija 1754.
B'· Govor De origine successibusque Slavorum što ga je Pribojević držao 1525. na Hvaru tiskan
je latinski 1532. u Veneciji i 1636. u Amsterdamu, a preveden je i tiskan i talijanskim.
Đorđićevo je djelo nedovršeno i ostalo je u rukopisu. Usp. L Puđić, Renan lUyricarum Ignjata
Đurđevića, Djela ANUBIH, XXVHI, Odjeljenje istorijsko filoloških nauka, knj. 16, Sarajevo
"•1367.
6 j Osobito je to napadno u knjizi L Mužića, Podrijetlo Hrvata, Zagreb 1989, gdje autor dva
i stoljeća nakon Katančića zastupa vrlo slične, pa čak i posve iste teze, a da pritom nije našao
: shodnim u svoj aparat uvrstiti djela iz korpusa rane hrvatske historiografije, od humanizma
nadalje, gdje su one već bile postavljene i elaborirane.
Brana Kuntić-Makvić: PODRIJETLO HRVATA 63
Naposlijetku, kao pisac žarke ćudi i pjesnik, on poseže i za stilističkim
sredstvima lijepe književnosti da bi obezvrijedio mišljenja s kojima se ne slaže,
a svoja potkrijepio. Njegovi su tekstovi i književno privlačni.7
Zbog svega toga želimo ovdje promotriti kako je Katančić oblikovao i branio
svoju teoriju. U tu svrhu valja posebno uzeti u obzir četiri tiskana djela.
Prvo je raspravica In veterem Croatorum patriam indagatio philologica,
tiskana u Zagrebu 1790. godine. (81.1.) Ona je zapravo najavljivala slijedeća
dva djela i Katančić ju je tiskao ne bi li privukao pozornost općinstva i pribavio
potporu. Na to ukazuju njegov vlastiti uvod, neke pojedinosti u tekstu te Pa-
rergon, gdje je naveo dispoziciju dvaju pripravljenih djela, po vlastitu određenju
jednog povijesnog i jednog zemljopisnog.8 U spisu su jasno uočljive glavne po-
stavke Katančićeve teorije, ali samo kao nagovještaj cjeline koju će drugdje
iznijeti.9
Premda je napisao daje dovršio dva opsežna djela, prije no što ona ugledaju
svjetlo dana, pojavit će se bez posebne najave Specimen philologiae et geogra-
phiae Pannoniorum, u Zagrebu 1795. godine. (S1.2.) U dvodjelnoj knjizi Ogled
iz panonskog zemljopisa zapravo je arheološko-topografski, a Ogled iz panon-
skog jezikoslovlja bavi se problemom koji nas zanima, ali još vrlo sažeto. Kao
prvo poglavlje poslužila je spomenuta raspravica iz 1790. godine.10
Dva primjera iz djela kojim se ovdje bavimo (kratica: Commentatio): u polemici kako valja
tumačiti izvještaj Điona Kasija o Trajanovu dunavskom mostu okomio se na L. F. Marsiglia,
koji je podcijenio izvor (Commentatio, 28, 29): »Spominje poslije (Marsigli, op. B. K-M.) da
je iskoristio vojni pohod u one predjele i našao ostatke mosta, te ih je u svome djelu o
Podunavlju precizno objavio. Na tome smo mu silno zahvalni, no držimo nedostojnim što
pogrđuje znamenita pisca Điona Kasija. Ded, što je Dion pogriješio u svom kazivanju? Što
se raspričao o veličanstvenosti mosta, veliš! O kakvoj to? O dvadeset stupova spojenih svo-
dovima i o golemoj duljini mosta — to su, naime, Marsiglieve zamjerke. Pa kaži nam, dobri
Marsigli, gdje je to Đion napisao?... Bolje bi bilo da si pogledao izvorni grčki (tako je, naime,
Dion pisao) tekst, nego da obaspeš pokudama ovog nadasve dostojnog povjesničara. A što
mu predbacuješ zbog "goleme duljine" — tu upadaš u proturječje, da ne kažem što jače.
talijanske milje", što grdiš Điona koji mu nije ni toliko dodijelio?... Smatrajući da to dobro
znaš, čudim se kako možeš koriti Điona koji most opisuje kraćim, dok mu sam samopouzdano
određuješ veću duljinu?... Doista mije teško gledati gdje je inače veleučen muž toliko zabludio
Zaključujući pregled mitske predaje grčkog podrijetla o Ilirima (Commentatio, 88); »Sto god
Ti htio misliti o ovome, nije osobito bitno. Jedno naime nećeš mo<5 zanijekati: i Grci i Feničani
i Gali nakon toga i svi ostali — bijahu u Iliriku došljaci, a nad domorocima nisu prevladali
nikad.«
In veterem Croatorum patriam indagatio philologica auctore Math. Petra Katancsich Pan-
nonio in Archigymnasio Zagrabiensi proffessore p. o., Zagrabiae Tvpis Kotscheanis 1790.
Dalje: Indagatio. U NSB sign. R Π F-8°-1602 (prije 43475). Nekoć vlasništvo A. Baričevića,
pa Ljudevita i naposlijetku Velimira Gaja (od 1872). Signatura u Gajevih: 170. H. 15.
Indagatio 44: »Illyrii sane erant olim, qui et hodie ...«; 45/46: »Nos id genus plura opere
de Istro enumeravimus, quae ceteris argumentis iuncta, probani, linguam Dlyricam veterem
fuisse omnino eandem, quae Myrica hodie nuncupatur. Neque ea ab tot saeculis mutationem
subiiL«
10 Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croa-
torum, simul de Sisciae Andautonii Nevioduni Poetovionis urbium in Pannonia oüm cele-
brium et his intertectarum via militari mansionum situ disseritur, auctore Math. Petro Ka-
tancsich in archigymn. Zagrab. schoL human, proffesore p. o., Zagrabiae 1795, Typis epi-
scopalibus. Dalje: Specimen. Primjerak u NSB nosi signaturu R Π F-8°-1070 (ranije D 22
102). Prethodni je vlasnik Velimir Gaj od 1873. U knjižnici JAZU primjerak sa sign. R
1284. Jednim primjerkom raspolaže i Arheološki muzej u Zagrebu.
 •
64 ETNOGENE2A HRVATA
Tek 1798. u Budimu tiskat će se djelo što ga je Katančić 1790. najavio
kao gotov povijesni prikaz, De Istro eiusque adcolis commentatio.11 (S1.3.) Iz-
među naslova djela i naslova poglavlja najavljenih 1790, te onih konačno ti-
skanih 1798. ima sitnih razlika, no iskazan je bez dvojbe isti sadržaj, možda
nešto jednostavnijim jezikom υ najavi negoli u konačnu obliku.12 To je u skladu
s podacima koji se inače navode o tome kada je Katančić započeo i dovršio
ovo djelo. Tu je obuhvatio najopsežnije gradivo, tu je najtemeljitije razradio
svoje postavke i pozvao se na najveći aparat izvora i literature. Podrijetlo na-
roda, od uvoda do kraja, stalno je prisutna tema.13
Godine 1790. Katančić je bio najavio i geografsko djelo s naslovom Istri
adcolarum, Illyrici nominis, geographia vetus, a učinio je to kao da se i ono
potpuno uklapa u ovu tematiku. Po podacima koje je pružio, u toj najavi vah'a
prepoznati djelo Istri adcolarum geographia vetus e monumentis epigraphicis,
marmoribus, numis, tabellis eruta et commentariis illustrata, epigrafski pri-
ručnik i korpus s antikvarskim komentarom, gotovo potpuno okrenut antici,
a objelodanjen tek posmrtno 1826. i 1827. godine.14 (S1.4.)
11 De Istro eiusque adcolis commentatio in qua autochtones Illyrii ex genere Thracio, advenae
item apud Illyrios a primiš rerumpublicarum temporibus ad nostram usque aetatem prae-
sertim quod originem, linguam et literaturom eorundem spectat deducuntur auctore Math.
Petra Katanesich Pannonio AA. LL. E. PH. D. I. R. V. H. A. E. N. P. O. E. B. C., Budae
1798, Typis Rcgiae Universitatis Pestinensis (Commentatio). Primjerak u NSB R Π F-8°-
784, (prije 49338), nekoć A. Baričevića. Nosi signaturu Gajeve knjižnice 187. E. 1. Dva prim-
jerka u knjižnici JAZU: R 91266 i R 583.
12 Usp. Indagatio, str. 51.
13 Iscrpan i valjan prikaz sadržaja te podatak o nastanku djela usp. u F. Račkog, Vienac, 16,
str. 248-250.
14 Istri adcolarum geographia vetus e monumentis epigraphicis, marmoribus, numis, tabellis
eruta et commentariis illustrata a p. Math. Petro Katanesich o. m. P. F. prov. capistr. AA.
LL. et philos. doct. in reg. univers. hung. antiquit. ac numism. prof. et biblioth. cust emerit.
Pars I Budae 1826, Pars II Budae 1827. U predgovoru »Lectori benevolo salutem« veli
Katančić da je svoje geografske komentare započeo sastavljati pred dvadeset i pet godina.
Potvrdu, pa i dokaz za još raniji početak razmišljanja o tom djelu našao je i objavio J.
Hamm, Etymohgicon Illyricum, Nastavni vjestnik, rujan-prosinac 1942-1943, br. 1-2, god.
U, str. 14. Katančićev predgovor izdavači su po njegovoj smrti popratili napomenom o toku
tiskanja: »Senatus academicus, cui MS. est commissum, cum Schoenvisneri opinione misit
Regio Locumtenentiali Consilio a. 1805. ab hoc Typographiae traditum, ut ederetur; sed ut
res humanae vicibus sunt obnoxiae, haesit opus in umbra ad anni usque superioris finem;
quo protractum* e tenebris, missumque auctori, ut praeviam (ypi errorum curam näheret;
vix attamen ille 23 phyL typi revidere potuit, iam fatis cessit.«
U Indigatio na str. 62 Katančić je najavio samo sadržaj odjeljka o Panoniji:
Đe Pannonia
CI Pannoniae nomen, fines, divisio
C II Pannoniae montes, saltus, flumines, insulae, lacus
C IH Populi
C IV Oppida, mansiones, mutationes
§ l In Panonia Superiore
§ 2 In Inferiore
C V Provinciae Pannoniae conditio naturalis et politica
§ l Situs, clima, dimensio
§ 2 Terrae fertilitas, aquarum salubritas cum regno naturao triplici, vegeta-
bilium in primiš
§ 3 Incolarum origo, sermo, genus
§ 4 Res civilis. Administratio familiaris et publica, commercia, scientiae, artes.
Brane Kuntić-Mokvić: PODRIJETLO HRVATA 65
Stoga je Katančićev opis Podunavlja iz 1798. djelo kojim se valja najviše
bavili zanima li nas u cjelini njegovo mišljenje o podryetiu Hrvata.
Nekim načelnim postavkama Katančić se iskazao kao dobar procjenitelj
problematike. Spomenuli smo da ju je obrađivao interdisciplinarno. Sam je
iskazao kako kategorizira i povezuje znanstvene discipline u kojima se pritom
ogledao.
U tim proučavanjima filologiju definira ponaprije kao znanost o jeziku, s
dva glavna područja: ustrojstvom govora i pismenošću u najširem smislu, od
doslovne do književnosti. Ustroj jezika duboko povezuje s etnologijom, zna-
nošću o narodima: ona obrađuje podrijetlo, život, obitavališta i seobe naroda.
Podrijetlo naroda toliko je važno za filologu u da se može smatrati i njezinim
područjem. Inače, činjenice koje tumači etnologija doznaju se od povijesne zna-
nosti, te filolog nužno mora svladati poznavanje svakovrsnih starina, ponajprije
epigrafiju i numizmatiku. Odatle će dobiti podatke praktično o svemu, pa i o
zemljama, narodima i gradovima. Da bi ih ipak mogao ispravno shvatiti, trebaju
mu dvije slijedeće discipline, geografija i kronologija, koje će mu pružiti sigur-
nost i red u prostoru i vremenu. U zemljopisu opet mora biti vješt geometriji
i astronomiji, kako ne bi griješio kad sam određuje, primjerice, položaj poje-
dinih mjesta.15
§ 5 Res militaris. Vires, arma, legiones, magistratus.
§ 6 Res sacra. Superstitio vetus. Religio Christiana. Sedes episcopum.
U konačnu je obliku Katančić jednostavnije uredio panonsko poglavlje, po shemi kao i sva
ostala poglavlja Geografije:
T II, Lib. V
Pannonia str. 375
Epigraphae numorum str. 449
COMMENTARIUS
CI Nuncupatio et fines Pannoniae str. 461
C Π Pannoniae flumina, montes, populi str. 465
C ΠΙ Pannoniae oppida str. 472
C IV Res civilis 488
CV Res militaris 524
C VI Res Pannoniorum sacra 559
Jasno je, dakle, da je Katančić 1790. i samom koncepcijom bio daleko od rezultata, pa je
slabo vjerojatno da je i sve to imao napisano. Na kraju 52. stranice Indagatio tvrdio je,
doduše, da je poput Panonije na temelju drevnih spomenika opisao svaku pojedinu provinciju
od Retä i Vindelikä do Geta i Tračana i izričito je ustvrdio da je gotov sa svima osim ovih
posljednjih. Istaknuli smo da u gore spomenutom uvodu sam Katančić označuje 1800. godinu
kao početak rada na tom djelu.
15 Specimen, Uvod, s. p. 2 i 3: »Nomine Philologiae, quae et Grammatice, et Encyclopedia
veteribus audit, universae prope Scientiae, in primiš, quas Liberales et Amoeniores dicimus,
comprehenduntur. Nos heic Philologiam pro linguarum notitia sumemus primum; dein ex
hoc veluti fönte reliquum Bonarum Artium agmen derivaturi... Linguae ratio intima cogna-
tione iuncta est cum Ethnologia, sive gentium ac populorum notitia; quae originem, fata,
sedes, migrationes gentis pertractet Quia vero haec ex Historia peti necessum est, Philologus
Antiquitatum disciplina imbutus sit oportet Huius complures esse partes, in primiš Epi-
graphicam et Numariam. In his omnem veterum eruditionem intueri Ucet: numinum diversa
vocabula, ritus et superstitiones varias, rerum publicarum formas, foedera, pacta, reges,
provincias, populos, urbes et innumera id genus memoratu digna.
Haec autem ut pernosse valeamus, duplici egemus lumine, Geographia, et Chronologia: qua-
rum illa res per orbem terrarum recto itinere, viaque militari ducit; fines provinciarum, et
situm urbium turbare vetat; haec gesta quo quaeque tempori adscribi docet, praecipitque,
ne ea, quae diversa contigere aetate, uni adscribamus.
 66 ETNOGENEZA HRVATA
Katančić je iznio shemu popunjenu arhaičnim sadržajem kakav i priliči
njegovu vremenu, a nije je niti posve doradio. Da bi znanstvenika pojedinca
priznao filologom, iziskuje da on bude osposobljen u široku rasponu znanosti
od lingvistike do astronomije. U njegovo je doba to još bilo prilično realno
zahtijevati, a sam je Katančić takav zahtjev časno ispunjavao. I danas valjan
filolog mora raspolagati različitim i širokim znanjima, no napredak je znanosti
uzrokovao specijalizaciju te bi danas trebalo više osoba da predstave znanja
sa svih područja u kojima se morao suvereno snalaziti prikladno osposobljen
katančićevski filolog.16 Danas se to naziva interdisciplinarnošću i pretežno se
postiže suradnjom više osoba, kao vrhunac znanstvenoistraživačkog postupka.
U svoje doba Katančić je to još mogao zahtijevati kao polazište, preduvjet rada
pojedinca. Ono stoje i danas i u Katančića isto, stvarna je povezanost znanosti,
nužnost da se one objedine kako bi doista odgovarale na znanstvena pitanja,
primjerice, upravo o podrijetlu naroda.
Iz pogrešne Katančićeve teorije o etničkom kontinuitetu proizišle su nadalje
neke, mutatis mutandis, vrlo konstruktivne opaske koje je nadovezao na po-
datke o vojevanju Gota, Gepida, Langobarda, Avara i Franaka u ovim kraje-
vima.
»Nema toliko snažna i divljeg naroda koji bi zatro stanovništvo čitave po-
krajine: može se to reći za grad, za polje, no ne znam primjera čitave pokra-
jine.«1'
»Svi su ti barbarski narodi došli odavde ili odande, dijelom su odmiljeli
drugamo, dijelom su ovdje razbijeni i sasječeni, isljučivši možebitno nekolicinu
koja je poslije morala poprimiti običaje i jezik domorodaca. Pošto su pridošlice
raspršeni i zatrti, odjednom se u brojnim ilirskim pokrajinama pojaviše samo
Iliri, samo Hrvati. Zar ćemo smatrati da je tako rasprostranjen narod iznikao
za vladavine jednog jedinog Heraklija, preko noći — poput gljive? Uistinu, kome
su se ikad svidjela takva domišljanja, taj pokazuje prije pjesničku negoli pov-
jesničarsku ćud, odvažujući se da osniva nove svjetove i nove narode.«18
Kursus Geographie in plures dispecitur partes, quarum praecipuae Geometria et Astronomia.
Dia viarum ductus, et adcuratam locorum ab se invicem distantiam; haec situm loci terre-
strem, caeli respectu, monstrat«
Commentatio, Uvod s. p. 1: »Hoc in genere tria potissimum nobis consideranda putabamus,
gentis cuisusque originem, loquendi rationem, et literaturam. Haec enim praecipua esse
Philologiae capita quibus gentium diversitas ostendi, et autochtones ab reliquis šećerni que-
ant, hac in re periti novera.«
16 Prijelazna je faza, usredotoči vanje na filologu najkorisnije spoznaje s područja za nj pomoćnih
znanosti, vrlo lijepo ocrtana otprilike sto godina nakon tog obuhvatnog Katančićeva zahtjeva
u Milivoja Šrepla, Klasična filologija, (Knjižnica za klasičnu starinu, knj. IV, MH, Zagreb
1899, Usp. prema sadržaju »Bitne struke« i »Sporedne struke«.
17 Comentatio, 107: »Nulla gens, quantumvis ferox validaque, id adhuc eificere poterat, ut pro-
vinciam colono vacuam reliquisset De urbe quidem agroque id non incogrue dići valeret, at
de universa quadam provineia nullum equidem exemplum exstare memini.«
18 Specimen, 25: »Omnes hae barbarae gentes huc aliunde venere, partiin dilapsae alio, partim
isthic profligatae, et concisae; paucis fortasse, qui mores et linguam indigenarum postea
adsumere sunt coacti, exemtis. Ita dispersis atque excisis advenis, repente tot Illyriorum
provinciis, soli Illyrii, soli comparavere Croatae. Putabimus adeo amplam gentem, uno He-
raclio dominante, una nocte, tamquam funges natam? Nae ii, quibus hae aliquando placuere
cogitationes, Poetarum potius, quam historiographorum caracterem prae se tulisse videntur,
novos mundos, novas gentes condenti licentia usL«
Bmna Kuntić-Makvić: PODRIJETLO HRVATA 67
Katančić je uvidio i odrešito upozorio da je potpun zator starosjedilaca
rijetkost kod etničkih migracija, da zatečena etnička podloga nedvojbeno utječe
na pridošlice, da se novi narodi u davno naseljenim krajevima ne oblikuju
naprečac.
Izvrsno je odredio udio starosjedilačke sastavnice u etnogenezama s mi-
gracijskom komponentom. Uza zahtjev da se podrijetlo naroda ima istraživati
interdisciplinarno, to je njegov drugi prilog ispravnu koncipiranju etnogenet-
skih ispitivanja. Oba su prilog^· dragocjena na načelnoj razini, primjenjiva na
svaku, pa i na hrvatsku etnogenezu i Katančićeva su nedvojbena zasluga -
pa makar dolazili iz konteksta postavaka o autohtonosti, o jezičnom i etničkom
kontinuitetu u nas od prapovijesti.
No i taj kontekst, predmet strogih opaski Katančićevih prikazivača, nije
isprazan toliko koliko bi se smjelo pretpostaviti iz njihovih riječi.19
Držimo da sud o Katančićevim zabludama valja ublaživati iz više valjanih
razloga.
Ponajprije, njegova je erudicija neporeciva. U bilješkama uz opis Podunav-
lja dokumentira je preko tri stotine izvora i autora u rasponu od Homera do
samog Katančića, na koje se on pozvao u 2554 referencije. U skladu s inter-
diciplinarnošću, njegova se građa i literatura može svrstati u više sadržajnih
skupina: arheologija s epigrafijom i numizmatikom, etnologija, filologija, filo-
zofija, književnost, lingvistika, povijest s kronologijom, prirodoslovlje, zemljopis
s kartografijom, topografijom i hodologijom. To obilje znanstvenom kakvoćom
varira od prvorazredne i rijetke izvorne građe i vrhunske onodobne stručne
literature20 do školskih udbženika i priručnika, novinskih polemika i natpisnih
krivotvorina.21 Dobiva se stoga krivi dojam da je Katančića posve obuzeo is-
prazni eruditizam, te da bez valjana kriterija grabi gdje mu odgovara povećava-
jući popis konzultiranih djela.
19 F. Rački, Vienac, 16, str. 250: »U tih razp ravan pokazuje Katančić riedku vještinu u epigrafici
i geografiji, ali čini zalazi na filologijsko polje, pokazuje, da je živio u doba u koje ta struka
nije još bila na znanstven osnov postavljena... gdje se kreće na jezikoslovnom polju, pun je
slaboća svoje dobe. Srbi i Bugari jesu mu potomci starih Traka, Đaka i Moesa, Hrvati i
Slovenci potomci starih Panona. Svi ti padaju 'na pleme Iračko ili ilirsko'.« T. Matić, Pjesme
Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića i Matije Petra Katančića, Stari pisci hrvatski, knj. XXVI,
JAZU, Zagreb 1940, str. LXVII: »Naprotiv, u ispitivanju etničkoga karaktera naroda na Bal-
kanu i u Panoniji potkraj Rimskog Carstva i u ranom Srednjem vijeku pošao je Katančić
stramputicom: vjerovao je u njihov etnički kontinuitet od rimskoga doba do danas, pa je
prema tome vidio u Illirima naše narodne pređe...«; I. Slamnjg, op. cit: »... dok je u filološkim
raspravama pošao krivim putem tražeći etimološke dokaze da su Hrvati direktni potomci
Hira i starosjedioci u svojoj sadašnjoj postojbini.«; V. Vratović, op. cit, 702: »Treba posebno
istaknuti jednu Katančićevu omiljelu tezu, znanstveno inače neodrživu... postoji etnički kon-
tinuitet na Balkanu i u Panoniji od rimskog doba do danas, pa su prema tome Hrvati au-
tohtoni u Panoniji i Dalmaciji, a ne pridošlice!«
20 Prvoj kategoriji svakako pripada epigrafska i numizmatička građa, rukopisi djela antičkih
pisaca, glagoljski misal iz 1528; drugoj, primjerice, djela suvremenih povjesničara Stjepana
Katone i Jurja Praya.
21 S obzirom na obuhvatnost Katančićevih jezikoslovnih paralela, čini nam se razumljivim što
je u svoje doba dio jezične građe morao preuzeti iz tako jednostavnih pomagala — a i ona
će se, uostalom, za neke jezike tek izgrađivati u slijedećem stoljeću. Novinska polemika o
kojoj je riječ vodila se, doduše sa znanstvenom potkom — ali i vrlo neprikladnim tonom -
u V. i VL godištu lista Wiener Anzeiger (1775. i 1776). O natpisu v. niže, bilj. 34.
 Brunu Kuntić-Makoić: PODRIJETLO HRVATA 69

Da tome nije tako, upozorava u prvom redu činjenica da na popisu Ka-

tančićeva repertoara pretežu izvori, bez praznina kroz stari i srednji vjjek, i s je najzastupljeniji među tima autorima Strabon (od 29 pisaca), a u istoj je
latinskog Zapada i s grčkog Istoka, uz pratnju referencjja na najglasovitije i skupini i njegov glasoviti komentator Isaac Casaubon. Slično je s Plinijem, koji
najkvalitetnije njihove izdavače i komentatore. Odlomke starih pisaca Katančić je treći po učestalosti, a u najbrojnijoj je skupini i njegov komentator Hardouin.
sam u djelu sustavno prevodi, analizira i komentira — Sto je filološki posao, Strabonov i Plirujev splet zapremaju 20% glavne Katančlćeve radne podloge,
te se tu iskupljuje za prigovore koje je zaslužio kao lingvist. Brižno navodi a ne snuje se smetnuti s uma da je sam izrađivao komentare tim autorima.23
kojim se izdanjima najvažnijih izvora služio, a preuzima li izvorni tekst od Primjeren i kvalitetan izbor, a to se može reći i za ostatak jezgre Katančićeva
drugog pisca, i to će u pravilu korektno navesti. Već zanatska ispravnost po- aparata. Prevladavaju, naime, referencije na zemljopisnu i povij esno-zemljo-
stupka, usmjerenost na građu i očita osjetljivost za njezine posebne vrsti (karte, pisnu građu i literaturu, stoje u skladu s temom i gdje je Katančić maksimalno
kompetentan.
itineraryi, natpisi, novac) ispravljaju gore spomenuti loš dojam.
Drugo, vryedno je svratiti pozornost na Katančićev repertoar domaće lite-
Posve ga egzaktno pobija statistička obrada Katančićevih bilježaka uz opis
rature. Među najčešće citiranim autorima je i Trogiranin Ivan Lučić djelom
Podunavlja. Naime, pravu podlogu njegova izlaganja čini samo 29 izvora i au-
De Regno Dalmatiae et Croatiae. Premda se s njime nije slagao o najbitnijem,
tora na koje se odnosi 1712 referenqja, premoćna većina ukupnih 2554.22 Drugi
o dolasku Slavena, Katančić mu je iskazao dužno poštovanje i mnogo od njega
je po učestalosti sam Katančić, koji marno naznačuje unutarnje referencije u
preuzeo.24 Lučićevo tumačenje Porfirogenetove Bagibareje je ispravio, odluču-
opisu Podunavlja, a za svaki problem kojim se posebno bavi ističe gdje ga je
jući se za Bavarsku.25 Time je bliži današnjim mišljenjima negoli stariji i inače
već obrađivao ili gdje će ga ubuduće obraditi. Među preostalih 28 stavaka pre-
bolji historičar. Štoviše, smještajući Veliku ili Bijelu Hrvatsku u Karantaniju,
težu izvori (16 s 782 ref.) nad literaturom (12 s 738 ref.). Nadalje, probrana
Panomju i Dalmaciju, Katančić je trenutno aktualniji od Lučića, koji se bio
je građa koja je doista nezaobilazna za prošlost prostora kojim se Katančić zadržao s one strane Karpata.26
bavi. Još je očitije kakav je zapravo Katančićev izbor kad se uzme u obzir da
Drugi je hrvatski pisac među najčvršćim Katančićevim osloncima Sebasti-
22 1. Strabon
202 građa, zemljopis
jan Sladić (Dolci), zastupljen djelima o ilirskom jeziku te o životu i postojbini
2. Matija Petar Katančić Sv. Jeronima. Kako je Katančić stao uz zastupnike teorije o autohtonosti, Dolci
a. Plinije 192
4. Ivan Severini 113 građa, zemljopis mu je osobito drag. U njega se i nadahnuo za cijelu seriju ilirsko-slavenskih
5. Juraj Pray 110 literatura, povijesni zemljopis etimologija, poput Teuta = Teta, Agron = Grom, Drina = Drijen, Naro =
6. Ivan Salagy 96 literatura, povijest
96 literatura, crkvena povijest Narodna, Titius = Tica, Daorisi = Dogorci ili Salona = Slon. Pa ipak, i njemu
7. Gottlieb Sigfried Bayer
8. Ludovik Sehloetzer 79 literatura, povijesni zemljopis će ironično i oštro prigovoriti što i germanske narode uvlači u ilirsko-slavenski
9. Kristofor Keller (Cellarius) 74 literatura, povijest krug.27
10. František Pubička 69 literatura, zemljopis i lingvistika
58 literatura, povijesni zemljopis Među rijetko zastupljenim autorima zateći ćemo Mavra Orbinija, na kojeg
11. Konstantin Porfirogenet
12. Stjepan Bizantinac 52 građa, povijest se odnosi samo jedna referencija, premda je i on zastupnik jezičnog nepreki-
13. Ivan Lučić 51 građa, povijesni zemljopis
14. Ovidije 49 literatura, povijest 23 Katančić se, dakako, poziva i na druge komentatore ove dvojice pisaca — samo ne toliko
15. Prokopije 42 građa, filologija učestalo. Za njegove komentare usp. F. Rački, Vienac, 17, str. 266 i T. Matić, 1940, str.
16. Klaudije Ptolemej 40 građa, povijest LXXXVn.
17. Herodot 40 građa, zemljopis 24
35 građa, povijesni zemljopis i povijest Za Katančića je Lučić »vir insigni doctrina, et in pertexenda patriae historia plus quam
18. Tit Livije opinere, diligentissimus« (Commentontio, 198). Pozvao se na nj već na Šestoj stranici djela.
19. Isaac Casaubon 34 građa, povijest
33 literatura, povyesni zemljopis Citira ga i kao prenositelja drugih izvora (Pseudoskilaka, Porfirogeneta, pisma pape Grgura,
20. Sv. Jeronim Miješane povijesti, Teofilakta Simokate, Trpimirove povelje), reagira na vlastita Lučićeva
21. Jornand 29 građa, povijest
28 građa, povijest tumačenja više različitih povijesnih pitanja. Usp. Commentatio, 177, 182 s bilj. c), 184, 198,
22. Tacit 199, 204, V. i niže, prema bilj. 25. Važno je spomenuti da je Katančić koristio najslabije,
23. Sebastijan Sladić (Dolci) 28 građa, etnologija, povijest
Trattnerovo izdanje Lučićeva djela.
24. Jean Hardouin 27 literatura, lingvistika i filologija
27 literatura, povijesni zemljopis 25 Katančić se posebno zadržava na Lućićevu tumačenju o Porfirogenetovoj Bagibareji u Com-
25. Pavao Đakon
26. Pomponije Mela 23 građa, povijest mentatio, str. 133 s bilj. c) i 161 s bilj. h). Čak i iskrivljuje: Lučić se nimalo ne slaže s
27. Justin 22 građa, zemljopis Porfirogenetovom etimologijom hrvatskog imena — a Katančić tvrdi suprotno na str. 207.
28. Homer 22 građa, povijest Ipak hvali Lučićevu kronološku analizu Porfirogenetova izlaganja u De administrando /na-
21 građa, etnologija, filologija perio (Commentatio, 197).
29. Stjepan Katona
20 literatura, povijest 26 Katanćićevo mišljenje o Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj, koja bi bila u Karavankama — Karan-
taniji v. u Commentatio na stranama 207-211. Za Lučića i Bagibareju usp. B. Kuntić-Makvić,
Kako je Ivan Lučić prikazao dolazak Slavena u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae, Hi-
1712
17Ϊ2 storijski zbornik 1/XXXVHI (1985), str. 160-181. Presjek rasprave o tom pitanju u V. Koš-
Izvore i literaturu klasificiramo u struke prema svrsi Katanfiićevih referencya, no to većinom ćaka, Dolazak Hrvata, Historijski zbornik 1/XL (1987), str. 339-383.
i jest u skladu sa standardnim predodžbama o području rada navedenih autora, odnosno o
tematskoj pripadnosti pojedinih izvora. 27 Commentatio, 131 stranica je gdje je Sebastijan Sladić — Dolci predstavljen u velikom stilu.
Citirajući spis De Illyricae linguae vetustate, Venecija 1754, Katančić odmah preuzima niz
 70 ETNOGENEZA HRVATA
nutog slijeda i premda je Katančić raspolagao prvotiskom djela // JRegno de
gli Slavi. Jasno je i zašto: Orbini je ipak prihvaćao da je pojava Hrvata pos-
ljedica migracije. Na glasovitu tobožnju povelju Aleksandra Velikog Slavenima
kojom je Orbini zanesen, Katančić se neće niti osvrnuti.28
Na spomenuta se tri primjera može uočiti da Katančića - prethodnika
ilirizma — jake spone vežu s dalmatinskom kolijevkom zamisli o kontinuitetu,
ali je jasno i to da se prema djelima prethodnika odnosi samostalno i aktivno,
dajući svoj doprinos. I ostatak njegova domaćeg repertoara potvrđuje da je bio
valjano upućen i u kopneno i u priobalno spisateljstvo odgovarajuće tematike.29
Najslabija Katančićeva točka, kobna po ispravnost ostalih njegovih posta-
vaka, svakako je to što ustraje na dijakronijskom i sinkronijskom jezičnom
jedinstvu južnoslavenskoga prostora.
Čini se da je svakom čovjeku imanentna težnja da utvrdi svoje što dublje
i time što čvršće korijene, po mogućnosti na tlu koje drži postojbinom svojom,
svoje loze i svoga naroda, kako god tu zajednicu u svojem vremenu shvaćao.
U blagostanju kontinuitet iz prošlosti tiho se poštuje, o njemu se ležerno istra-
žuje, o autohtonosti se miroljubivo snatri. U atmosferi gospodarskog, političkog
i kulturnog nezadovoljstva i pritiska za kontinuitetom i autohtonošću posiže
se grozničavo i strastveno: nikad ih se ne zastupa s toliko žara i bezobzirnosti
prema zdravom razumu i znanosti, kao kad se istodobno može registrirati pri-
tisak u navedenim sferama. Takve su usporednosti nastajale i u ranijim raz-
dobljima, dok su se djela s tim opterećenjem još mogla pribrajati znanosti,30
a takvim smo usporednostima svjedoci i danas u nas kad takva djela nastaju
izvan znanstvene sfere i izvan nje ostaju.31
Katančić pripada starijoj skupini, a u svojim je djelima na više mjesta
izričito posvjedočio da zamisao o drevnosti i proširenosti slavenskog ilirskog
Slađićevih etimologija, a u popratnoj bilješci k) obrazlaže svoje načelno povjerenje u toga
autora: »Cui viro, multae sane lectionis, vel ex eo fides habenda, quod ipse magis notam
haberet patriam suam, in qua primum Dlyrici nomen ortum, quam quiscumque exterorum
alias.« Međutim, neposredan nastavak glasi: »Id unum in eo reprehendas, quod Gothos,
quos fuisse Germanos indubium est, patriae scriptorum, in primiš Đ. Hieronymi, auctoritate
abreptus, primo cum Getis, turn et Illyriis commiscit adeo infeliciter, ut hos ab us dialectum
quoque puriorem accepisse sit adserere ausus § 115 seq. cum tarnen paulo ante, huius et
initio, Illyriis linguam suam perpetuo vernaculam, ceteras fuisse hospites, adseruerit Sed
nec Vandalos, nec Slavos septemtrionales huc retulit apte.«
28 Usp. B. Kuntić-Makvić. Tradicija o našim krajevima u antičkom razdoblju kod dalmatinskih
pisaca XVI i XVn si. Živa antika, g. 34, T 1-2, Skopje 1984, str. 160 i 161. O povelji usp.
M. Orbini, op. cit, 168-170.
29 Spomenimo abecednim redom: raspravu o postojbini Sv. Jeronima Josipa Bedekovića; di-
sertaciju Andrije Blaškovića, tursku povijest Ludovika Crijevića; spise Katarine Frankopan;
raspravu o glagoljici Klementa Grubišića; rječnik Andrije Jambresića; Sv. Rožaliju Antuna
Konižlića; povijest zagrebačke crkve i kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije Adama
Baltazara Krčelića: popularnu raspravu o strategiji napada na Turke Feliksa Petančića; spis
Franje Josipa Fopovića o sv. Katarini; razmišljanje o ljubavi Božjoj fra Mihovila Radnica;
gramatiku Antuna Matije Reljkovića; jezikoslovnu raspravu Ivana Sajnovića, više djela Favla
Rittera Vitezovića i put u Hadrianopol Antuna Vrančića.
30 B. Kuntić-Makvić, op. cit iz bilj. 28.
31 Usp. navedenu knjigu I. Mužića iz bilj. 6 i osvrte R. Katičića, Obavijesti Hrvatskog arheo-
loškog druStva br. 2/90 (ΧΧΠ) str. 60-62 i Starohrvatska prosvjeta 3. serija, XK. Slični su
pokušaji identificiranja Veneta ili EtruSčana kao slovenskih predaka (M Bor) ili isticanje
drevnosti srpskog naroda (R. Novaković).
Bruna Kuntić-MakOić: PODRIJETLO HRVATA 71
jezika suprotstavlja neugodnoj stvarnosti. Poslužit ćemo se primjerom iz opisa
Podunavlja: »Mi Iliri koji stanujemo u Ugarskoj osim materinskoga jezika go-
vorimo latinski, mađarski i njemački kao najvažnije jezike u zemlji, da ne spo-
minjem ostale, manjih naroda. Pa ipak mislim da takva Dira nitko zdrave pa-
meti neće smatrati rođenim Latinom, Mađarom ili Nijemcem. Od majki smo
upili jedinstven jezik koji ni u kojem narodu — osobito većem, kao što su Iliri
— nije mogla niti izmijeniti, a kamoli ukloniti niti mijena vremena, niti ikakva
vlast.«32
To su okolnosti kad Katančić, premda književnik, drži da Kanižlićeva poe-
zija pokazuje kako je ilirski jezik nadmoćan nad Ovidijevim,33 kad vrstan epi-
grafičar Katančić navodi notornu natpisnu krivotvorinu kao dokaz slavenskog
imena u Π. st n. e.34 i kad lingvist i filolog Katančić sanja slavensku pismenost
od Noričana do Tračana. Kakav god dodatni poticaj bio u pitanju, jasno je da
32 Commentatio, 287: »Qui Hungariam incolimus, Illyrii, praeter nativam loquimur Latinam,
Hungaricam, Germanicam, Praecipuas scilicet in patria linguas, ut minorum gentium ce-
teras non commemorem; neque tarnen ullum sanae mentis fere censeo, qui talem Ulyrium,
Latinum, aut Hungarum, aut Germanum notom arbitretur. Unam a matre combibimus
linguam, quam in populo quopiam, maiori praesertim, quales IUyrii sunt, nulla vicissitudo
temporum, nulla vis imperantium, non dicam tollere, sed ne mutare quidem potuit«
33 Commentatio, 144: »Quam haec dialectus elegantiam et ad omne metrum fleribilitatem ha-
beat, paucis enarrari nequit; et is censere potent, qui Eaguseos, aliosque Đalmatos Vates
audivit canentes. Quos si non superavit, aemulatus certe est Antonius Kanixlich, cuius ma-
nibus ut optime precor, ita Illyriorum Ovidium (pace gentis amplissimae) nuncupare ausim.
Unum adducam ex Rosaleide eius carmen amoebeum, quo poeta Rosaliam cum somno luc-
tantem inducit, saepius repetens. Id autem tale est: b)
Takoti sunäshcza i danka, o Zoro!
nemöjmi serdashcza kinit, sćni skoro.
Quod carmen seu Graece verlas sive Latine, tantum abest, ut nativam exprimas elegantiam,
ut quiddam insoliti ac luđicri prodire videas: neque enim iis diem aut sofern deminutive
dicere licet, prout in IHyrico sonat, quin magis vetitum, quam ex menta, ut Cicero quodam
loco habet, c) deminutivum facere. Et quid in hoc dicto suavitatis?
Per ego te solem et diem, o Aurora (oro)
Ne crucia mihi cor, effulge brevL
Ita videlicet quaevis lingua suas habet proprietates, sed utrum sit ulla, quae in hoc superet
Illyricam, nescio: certe ex iis quae mihi cognitae sunt, nulla est«
34 Commentatio, 272. Natpis je Katančić preuzeo od M Orbinija, op. cit, str. 105 i 106, a u
Dubrovčanina je njegovo podrijetlo krajnje dvojbeno. Usp. S. Ćirković, Izvori Mavra Orbina,
Mavro Orbin; Kraljevstvo Slavena, M Fantić - R. Samarđie - F. BariSić - S. Ćirković,
Srpska književna zadruga, Beograd 1968, str. 397. U Katančića je objavljen ovako:
STYN · OWY · VKLOPEN · BYLffi · ΙΕ8Ή · MERA
SGODE · KRVKOWYE · NASS · MARKOMAN · I BRE
TE· SLAVNOV · LYTO · V · BOYA · NASGA · MARKO
MAN · PROYDE · NI SLAVNOV · STYN · POKOY
LYTH · V VIKA.
Katančić je natpis preveo na latinski: »Saxum hoc insertum signum est pacis Congressus
Krakoviensis nostrum Marcomanorum et fratrum Slavinorum anno V belli nostri. Marco-
manus praeteriit Slavinos. Saxo quies perennis«, tj. »Ovaj je kamen postavljeni znak mira
na krakovskom bojištu nas Markomana i naše brade Slavena u petoj godini našeg rata.
Markoman je mimoišao Slavene. Kamenu pokoj vječni«
 je u teoriji o podrijetlu i jeziku Hrvata, Srba i drugih iz svoje ilirsko-tračke
obitelji Slavena upao u staru i dobro poznatu zamku.
Postanak naroda, jezika i riječi izazovne su teme koje su uvy'ek zaokupljale
ljudsku misao. Znanost ih nikada, na kojem se god stupnju razvitka nalazila,
nije gubila iz vida. U nekim razdobljima, za neke istraživače, postajao je to
sirenski zov: za njim se hrlilo strasno, gubeći pravi put usprkos stručnosti,
znanju i razboru - što zbog osobna nagnuća, što zbog vanjskih poticaja.
Pa ipak, ta zastranjenja nisu besplodna. I ona mogu biti ugrađena u znan-
stveni napredak, bilo kao iskustvo o pogrešnom, bilo stoga što neizbježno pri-
donose i posve valjanih iskrica i zrnaca istine. Dokazom je Katančić, koji je
valjano definirao kakva je znanstvena sprema nužna da bi se istraživalo po-
drijetlo naroda, koji je izrekao jedno od temeljnih načela za analizu etnoge-
netskih procesa, obavio golem stručni posao i ustao protiv nekih od sebe starijih
zabluda: dao je stvaran vlastiti doprinos.
Razlog što tako može biti, sve uz zastranjenje o autohtonosti, jest što je
Matija Petar Katančić bio zbiljski stručnjak, vičan tehnikama i metodama znan-
stvenoga rada i umnik znanstveničkog duha.
Njegove radove nije dovoljno uzimati u obzir samo kao jedno od ishodišta
onih zamisli koje će se afirmirati u ilirskom pokretu, niti ih se može apsolvirati
kratkom definicijom, jedne odbacujući, a druge slaveći. Spisi gdje Matija Petar
Katančić raspravlja o podrijetlu naroda osebujan su znanstveno-književni kor-
pus, vrijedan istraživanja zbog vlastitih sastavnica, a usto bez dvojbe ugrađen
u razvitak hrvatske povijesne znanosti.
Neven Budak
TUMAČENJE PODRIJETLA I NAJSTARIJE POVIJESTI
HRVATA U DJELIMA SREDNJOVJEKOVNIH PISACA
Našoj se historiografiji od njezinih početaka do danas nameće problem vred-
novanja i pouzdanosti izvora za tumačenje doseljenja i najstarije povijesti Hrva-
ta: djela De odministrondo imperio Konstantina Porfirogeneta, Kraljevstvo Sla-
vena Popa Dukljanina i Historia salonitana Tome Arhiđakona.1 Pozitivistička
je historiografija tražila u njima egzaktne podatke na kojima bi izgradila rano-
srednjovjekovni slijed događaja, a uvelike čini to i danas. Takav je pristup iz-
vorima dovodio do njihova odbacivanja, kao u slučaju Dukljaninova djela, ili
pak do različitih pokušaja da ih se preradi, odnosno da se pojedine njihove
dijelove tumači kao naknadne interpolacije drugih autora, s tendencioznom
političkom pozadinom. Tako su pojedini povjesničari prema svojim trenutačnim
potrebama brisali i prekrajali i Konstantinovo i Tomino djelo.
Danas nam se nude drukčije mogućnosti interpretacije tih vrijednih izvora,
napose u dijelovima što se odnose na stariju povijest. U njima valja tražiti
tipične etnogenetske priče o kakvima govori Wolfram, tradiciju — nazovimo
je narodnom — kojom je trebalo objasniti i legitimirati postojeće etnopolitičke
ili vjerske odnose. Bila je to uglavnom usmeno prenošena baština, kojoj je
svaki novi naraštaj dodavao ponešto od vlastite istine i odnošenja prema prošlo-
sti.
Kako su takve priče imale u sebi nešto od mita, njihova istinitost tim pre-
radama nije bila umanjivana, jer mit je sam po sebi istina, ali su se svakako
udaljavale od povijesne stvarnosti koju su nastojale objasniti.
Zbog toga ne bismo smjeli optuživati spomenute davne pisce da su bili
tendenciozni ili da su krivotvorili istinu. Pitanje je u kojoj im je mjeri ona
uopće bila dostupna? Barski i splitski svećenik iskreno izjavljuju da pišu onako
kako su čuli od starijih, odnosno da nejasna mjesta upotpunjuju nagađanjima.
Dukljanin piše: »Ali neka nitko od čitalaca ne pomisli, da sam napisao ma šta
drugo, osim onoga što sam čuo pričati od naših otaca i vremešnih staraca kao
pravu istinu.« A slično izjavljuje i Toma: »A mi ćemo, kao u onome što pre-
Constantinus Porphyrogenitus. De administrando imperio, ed. G. Moravcsik / R. J. H. Jen-
kins, Dumbarton Oaks 1967. (dalje: DA/); Ljetopis Popa Dukljcaiina, izd. V. Mošin, Zagreb
1950 (dalje: LjPD); Toma Arhiđakon, Kronika, ur. V. Rismondo, Split 1977 (dalje: Toma).
 74
ETNOGENEZA HRVATA
thodi, pokušati izložiti slijedeći dijelom pisano, dijelom pređanje, dijelom na-
gađanje.«2
Iako car nije nigdje napisao nešto slično, noviji se historičari slažu u tome
da se upravo pri opisivanju doseljenja Hrvata oslanjao na narodnu, dakle usme-
nu tradiciju (bilo on, bilo tobožnji anonimni autor 30. poglavlja).3 Odnos tra-
dicije, te vjerodostojnih i konstruiranih tvrdnji u DAI u najnovije je vrijeme
na nekoliko primjera ilustrirao H. Wolfram.4
Narodna tradicija je, dakako, pomalo neprikladan pojam. Po njemu bi se
zaključivalo da je priče o povijesnim zbivanjima, o vladarima, junacima i slav-
nim borbama, o pokrštavanjima i državničkim pregovorima smišljao i prenosio
neobrazovani puk. Znanost je već davno ukazala na neodrživost romantičarskog
tumačenja po kojemu bi neuki seljaci bili autori takvih priča. Epske pjesme,
kao dominantan oblik tradicije, stvarali su obrazovani pojedinci, nerijetko na
temelju zapisa u samostanima i crkvama.5 Ne treba posebno isticati da se ti
umjetnici-povjesničari nisu previše obazirali na kritičnost prema građi i znan-
stvene metode.
Uzgred možemo napomenuti da korijene naše književnosti, kako ih odne-
davno vidi R. Katičić, ne valja tražiti u vremenu prije pokrštavanja. Da je
buduća tradicija nastala isključivo u okviru crkve, vidi se i po nedostatku sta-
rijeg, pretkršćanskog sloja u hrvatskoj književnosti, kao i gotovo bilo kakvih
vijesti iz ΥΠ. i Vin. stoljeća. Fond starije usmene književnosti vjerojatno je
izbrisan djelatnošću kršćanskih misionara.
Pisci triju gore spomenutih djela nisu se oslanjali na arhivsku građu, ili
su to činili rijetko. Vidi se to i po gotovo posvemašnjem nedostatku točnoga
datiranja. Konstantin, primjerice, navodi samo godinu preseljenja Salonitanaea
u Rauzij, vjerojatno zato jer se taj podatak zasnivao na nekom u njegovo vri-
jeme još sačuvanom natpisu u Dubrovniku. Dukljanin je svoju verziju dose-
ljenja Slavena/Gota gradio na starijim piscima koji uopće o tome nisu pisali,
a i Tomina je priča, u kojoj se miješaju Goti, Poljaci i Kelti s ušća rijeke Po
očito plod domišljanja obrazovanog svećenika kojemu prava situacija nije bila
ni poznata, ni jasna."
Jedno je od ključnih mjesta kojima se bavila kritika Konstantinova djela
upletanje Heraklija u organizaciju doseljenja i pokrštavanja Hrvata. Iako se
2 LjPD, 39; Toma, 32. Zanimljivo je da Šišić, slijedeća Orbinia, to mjesto u Dukljanina nadopu-
njuje: «... osim onoga što sam čitao i čuo pričati...«, iako tako u latinskoj verziji ne stoji.
3 Takvo se tumačenje konačno potvrdilo pisanjem B. Grafenauera (Prilog kritici izvještaja
Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik V, 1952, 1-56).
4 H. Wolfram, The Image of Central Europe in Constantine VH Porphyrogenitus, u: Constantine
Vn Porfhyrogenitus and His Age, Second International Byzantine Conference, Delfi 1987,
Atena 1989, 5-14. Isti je autor o tome pisao i u knjizi Die Geburt Mitteleuropas, 3eč/Berlin
1987.
5 A. Hauser, Socijalna istorija umetnosti i književnosti, knj. I, Beograd 1965, 153-158.
6 O Dukljaninovu je djelu u novije vrijeme pisao L. Steindorff, Die Synode auf der Planities
Dalmae, Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, 93, 1985, 279-
-324; »Liber Methodius. Überlegungen zur kyrillo — methodianischen Tradition beim Priester
von Dioclea, Mitteilungen des Bulgarischen Forshungsinstitutes in Österreich l/VHI/1986,
157-172). Vidi i N. Budak, Prilog valorizaciji humsko—dukljanskog kulturnog područja u
prvim fazama njegova razvitka (do 12. si), Starohrvatska prosvjeta, ser. ffl, 16, 1987, 125-
139.
Neven Budak: TUMAČENJE PODRIJETLA 75
dolazak Slavena/Hrvata općenito stavlja u vrijeme njegove vladavine, Herakli-
jeva se uloga smatra prenaglašenom, čak izmišljenom. Historiografija je sma-
trala pouzdanijom priču u 30. poglavlju, navodno hrvatsku narodnu tradiciju
koja je caru odricala tako važnu ulogu.
Postoji, međutim, način da se dva naizgled kontradiktorna tumačenja dose-
ljenja bolje objasne. Najstarije mletačke kronike (Chronicon altinate i kronika
Ivana Đakona), pridaju Herakliju istaknuti ulogu u spašavanju kršćanskog svi-
jeta i najstarijoj povijesti Venecije.7
Prema Chronicon altinate, Heraklije i Konstantin su potukli Perzijance
na čelu s Maksencijem, Hozrojem i njegovim sinom. Maksencija i Hozroja su
pogubili, a Hozrojeva sina odveli su papi u Rim i tamo ga pokrstili.8 Herakliju
se pripisuju i zasluge u obnavljanju crkava i uspostavi novih biskupija.9 Ve-
necija je u vrijeme njegove vladavine (bez obzira na Heraklijev izravni utjecaj)
stekla osnove svog identiteta, što je nužno ostavilo traga u mletačkom kro-
ničarstvu.
Iako su priče o Heraklijevimjjodvizima zbrkane i pretjerane, one su odraz
popularnosti što ju je car uživao zahvaljujući podvizima kojima je spasio carstvo
u ratovima s Perzijancima.
Stanovništvo Venecije povezivalo je s Heraklijem postanak svoga grada-
-države. Kako su Venecija i Dalmacija kroz čitavo rano srednovjekovlje činile
dio istog, bizantskog svijeta, to su i legende što su živjele u Veneciji morale
naći odraza u dalmatinskim gradovima. Tim prije zbog toga, što i dalmatinski
gradovi u vrijeme obnove u VII. stoljeću (djelatnost Ivana Ravenjanina!) ta-
kođer stječu svoj srednjovjekovni identitet
Zbog toga vjerujemo da je Konstantin i u tumačenju Heraklijeve uloge
slijedio »narodnu« tradiciju, samo što je to ovoga puta bik tradicija stanovnika
dalmatinskih gradova. Za njih je također Heraklije bio spasitelj carstva, onaj
koji je uredio odnose s barbarima nakon što ih je porazio. Tvrdnja da je car
poslao svećenike iz Rima može se povezati sa sličnom konstatacijom o tome
kako je Heraklije odveo Hozrojevoga sina na pokrštenje papi, a ne patrijarhu.
Uopće se Heraklijeva uloga u pokrštavanju može objasniti sviješću o čvrstom
jedinstvu što je vladalo između cara i Crkve u svetom ratu protiv Perzijanaca,
10
ali i protiv Avara.
Ne mislimo, dakle, da je 30. poglavlje dopisao neki anonimni autor, nego
da je car u svom djelu suprostavio dvije ravnopravne tradicije: jednu dalma-
tinsku, u kojoj je car-junak Heraklije imao možda prenaglašenu ulogu, a drugu
hrvatsku, u kojoj je bio potpuno zaboravljen. Obje su jednakovrijedne, i ni
jednoj ne možemo posve vjerovati kao povijesnom izvoru.
Razvoj etnogenetskih priča kroz stoljeća možemo u sva tri djela pratiti na
primjeru pada Salone i osnutku Dubrovnika.
7 R. Cessi, Origo civitatum Italiae seu Venetiarum (Chronicon altinate et Chronicon gradense),
Rim 1933; G. Montiralo, Cronache veneziane antichissime, Rim 1890.
8 Cessi, n. dj, 48, 58-59.
9 Cessi, n. dj, 46, 82, 127, 154; Monticolo, n. dj, 64, 77.
10 S. Runciman, Byzantine Civilizaäon, London 1975, 40-41; H. Gregoire, The Byzantine
Church, u: Byzantium, ed. N. H. Baynes / St. L. B. Moss, Oxford University Press, s. a.,
102-103; G. Ostrogorski, Istoria Vuantije, Beograd 1969, 109-125.
 76 ETNOGENEZA HRVATA
U DAI je zabilježeno vjerovanje da su Salonu zauzeli i porušili Avari, od-
nosno Slaveni. U 30. poglavlju, gdje je prikazana hrvatska tradicija, Slaveni
nemaju udjela u rušenju metropole, jer kao dio »rimskog« svijeta nisu imali
razloga sami sebi pripisivati takav čin - dapače, oni se prikazuju kao oslo-
boditelji Dalmacije od Avara. Romansko je pak stanovništvo u njima vidjelo
rušitelje i barbare, a u tradiciji ih je upamtilo po njihovoj »političkoj pripad-
nosti« kao Avare. Istina je, dakle, ovisila o tome iz koje sredine potječe priča
0 rušenju Salone.
Potrebno je napomenuti, radi pravilnijeg ocjenjivanja obje verzije, da je
danas jasno kako život u Saloni nije bio prekinut nekim rušilačkim činom,
nego da se nastavio, iako u osiromašenu obliku, i nakon prve četvrtine VII.
stoljeća.11 To bi značilo da razaranja Salone u onom smislu kako ga opisuju
Konstantin i Toma nije bilo, nego daje grad odumirao postupno, iz ekonomskih
1 društvenih razloga. Priča o razaranju morala je nastati u vrijeme kada je
trebalo Splićanima objasniti otkuda tolike veličanstvene ruševine u blizini nji-
hova grada — dakle ne prije VIII. stoljeća. Hrvatska je verzija vjerojatno nastala
još kasnije, kada se središte države smjestilo uz salonitanske ruševine.
O osnutku Dubrovnika najstarije podatke donosi DAI, i to u dvije verzije.12
Jedna je već spomenuta pouzdanija priča o preseljenju Salonitanaca u V. sto-
ljeću (449. godine?), a druga o izbjeglicama iz Epidaura, što su ga porušili
Slaveni. Ta je priča mogla nastati samo u Dubrovniku dok još u njemu nije
bilo Slavena, bar ne u većem broju, jer se u suprotnom ne bi njih krivilo za
propast Epidaura.
Dukljanin je zabilježio noviju verziju, što oslikava potpuno drukčije odnose
u gradu.13 Po njemu, Epidaur su razrušili Saraceni, a Dubrovnik podigli rimski
rođaci slavenskog kralja Pavlimira-Bela u suradnji sa Slavenima. Time je sa
Slavena, koji su u ΧΠ. stoljeću činili velik dio Dubrovčana, skinuta krivnja za
razaranje Epidaura, a pridana im je ravnopravna, ako ne i vodeća uloga u
osnivanju gornjodalmatinske metropole. /^
Napokon, origo civitatis u Tome i ovoga je puta konstrukcija zasnovana
na izblijedjeloj tradiciji: Epidaur su porušili došljaci iz Rima, te su zajedno sa
starosjediocima izgradili Dubrovnik. Po svom intelektualnom habitusu pravi
Roman, Toma je iz priče u potpunosti14izbacio svaki spomen Slavena, bilo u
pozitivnom, bilo u negativnom smislu.
U ovom slučaju, kao i u tumačenju propasti Salone, povijesna istina nema
veze s pričama trojice pisaca — one se ponovno pokazuju kao odraz tradicije,
kao urbogenetička tumačenja, slična etnogenetičkima, kojima je svaka zajednica
nastojala objasniti više suvremenu situaciju, no prošlost.
15
11 I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1990,; 90-93.
12 DAI, 134-135.
13 LjPD, 69-70.
14 Toma, 37.
15 O najnovijim rezultatima u istraživanju dubrovačke prošlosti vidi: Arheološka istraživanja
u Dubrovniku i dubrovačkom području. Izdanje Hrvatskog arheološkog društva, 12, 1988.
Neven Budak: TUMAČENJE PODRIJETLA 77
Tumačenje pokrštavanja Hrvata, odnosno Slavena u sva je tri pisca također
objašnjivo političko-vjerskim odnosima stoljeća, odnosno tradicijom određenih
središta.
Konstantin tumači pokrštavanje Hrvata kao još jednu Heraklijevu zaslugu.
Ta je tvrdnja u historiografiji proglašavana tendencioznom16, ali ona ni po
čemu ne odudara od već ustanovljene dalmatinsko-mletačke tradicye vezane
uz Heraklija. To je tim očitije, uočimo li da Herakhje svećenike dovodi iz Rima,
s kojim je i prema mletačkoj kronici imao dobre veze. Ta priča o pokrštavanju
nije ni u kojem slučaju tendenciozna Konstantinova konstrukcija, nego dio
lokalne dalmatinske romanske tradicije.
U skladu s njom je i pisanje Tome Arhiđakona, koji tvrdi daje prvi splitski
nadbiskup bio poslan od rimskog pape, iako je bio rodom iz Ravene.17 Tomu
historiografija nije štedjela, kao ni Konstantina. Njegovo je pričanje o Ivanu
Ravenjaninu dovođeno u dvojbu i tumačeno kao pokušaj da se splitska nad-
biskupija prikaže starijom no što je zapravo bila.18 Tek nedavno, nakon što je
M. Ivanišević upozorio na jednu bilješku u zborniku Petra Lučića, u kojoj se
govori o obnovi trogirske crkve Sv. Marije između 715. i 717. mogao je R.
Katičić argumentirano ustvrditi da je Tomina priča pouzdana.19 Bilješka, nai-
me, spominje Velikog Severa koji se javlja i u Tominu kazivanju, a kako o
njezinoj autentičnosti nemamo razloga dvojiti, to posredno potvrđuje i postoja-
nje Ivana Ravenjanina u drugoj polovici VII. stoljeća.
Pop Dukljanin je pokrštenje Slavena protumačio zajedničkom akcijom Ri-
ma i Carigrada, ali s presudnom ulogom domaćeg vladara Svetopeleka.20
Slično je shvaćanje zasluga za pokrštavanje zabilježeno u hrvatskoj tradiciji
u 30. poglavlju DAf.21 Hrvati su također sami pozvali svećenika iz Rima, nakon
što su pobijedili Franke, a osnovna je razlika u tome što ni ovoga puta hrvatska
redakcija ne priznaje nikakvu ulogu Bizanta. Veze hrvatske crkve s Rimom
bile su tradicionalne, pa je drukčije shvaćanje pokrštavanja bilo nemoguće me-
đu Hrvatima, dok je u barskom zaleđu situacija bila drukčija, ako ni zbog
čega, a ono zbog stalnog bizantskog političkog vrhovništva.
Istraživanja stvarnih putova pokrštavanja ne mogu danas zaobići ulogu
dalmatinskih gradova, pa prema tome ni Bizanta i pape u dugotrajnom procesu
»civiliziranja« barbara. Sustavno su misionarili među Hrvatima ipak tek Fran-
22
ci, o čemu postoje brojni dokazi. To svejedno nye bilo važno nijednom od
trojice pisaca, a vjerojatno je i u hrvatskoj tradiciji (da ne govorimo o dalma-
16 Grafenauer, n. dj, 27.
17 Toma, 40-41.
18 N. Klaić, Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije, Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku, LXV-LXVII, 1963-1965.
19 M. Ivaniševid, Trogir u povijesnim izvorima od 438. do 1097. godine, Mogućnosti, 10-11,
1980, 968-969; R. Katičić, Vetustiores ecclesiae spalatensis memoriae, Starohrvatska prosvjeta,
ser. ΙΠ, 17, 1987, 17-51.
20 LjPD, 51-54.
21 DAI, 144-145.
22 N. Klaid, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975, 191-208.
 78 ETNOGENEZA HRVATA
tinskoj) bilo zaboravljeno zajedno s franačkom vlašću. Crkvenu hrvatsko-dal-
matinsku zajednicu s metropolijom u Splitu i nije se moglo objasniti drukčije,
no time da je pokrštavanje Hrvata krenulo iz Splita.
Na sličan bi se način, po obrascu etnogenetskih priča, mogao protumačiti
broj hrvatskih plemena što s vremenom raste od sedam u DAI, preko sedam
ili osam u Tona, do dvanaest u izvorima kakvi su Qualiter23 ili Supetarski
kartular24, uključujući sve veći broj elemenata u hrvatski politički narod.
Jednako tako je i Tomina i Dukljaninova »gotomanija« objašnjiva poku-
šajem stapanja slavensko/hrvatske tradicije s gotskom, što je zasigurno morala
živjeti na prostoru njihove nekadašnje države i nakon njezine propasti, iako
se ne smije odbaciti ni mogućnost učene konstrukcije dvojice obrazovanih sve-
ćenika, kojima je bio poznat boravak Gota u Dalmaciji25.
Čini nam se, napokon, da možemo sa sigurnošću ustvrditi kako pisanje
cara Konstantina, Popa Dukljanina i Tome Arhiđakona u odlomcima što se
odnose na doseljenje, etnogenezu i pokrštavanje Hrvata/Slavena nije pouzdana
izvorna građa, kojom bismo te pojave mogli doista objasniti. Doslovno stoljetne
rasprave u historiografiji to najbolje pokazuju. Sva tri pisca sačuvala su unatoč
tome najdragocjenije izvore za povijest svog vlastitog vremena i njegova shvaća-
nja prošlosti. Na njihovim je stranicama zabilježena narodna tradicija gradova
i njihova zaleđa, a kako su one napisane u razmaku od tri stotine godina, to
se kroz njih može pratiti i razvoj priča i vjerovanja o vlastitu podrijetlu i sudbini
romansko-slavenskog svijeta na istočnom Jadranu.
Zbog toga su, pored ostalog, u tim odlomcima djela Konstantina Porfiro-
geneta, Popa Dukljanina i Tome Arhiđakona prvorazredna svjedočanstva o us-
menoj književnosti Hrvata/Slavena i Romana, ali ne i upotrebljivi izvor za
tumačenje doseljenja i etnogeneze Hrvata.
23 S. Antoljak, Pacta ili Concordia, Zagreb 1980.
24 Supetarski kartular, izd. V. Novak i P. Skok, Zagreb 1952.
25 O gotskim elementima u hrvatskoj etnogenezi pisao je u najnovije vrijeme V. Mužić, Porijeklo
Hrvata, Zagreb 1989. Iako se s većinom Muživećih tvrdnji teško složiti zbog njihove znan-
stvene neutemeljenosti, valja mu priznati da je skrenuo pozornost javnosti na nedovoljno
istraženo pitanje sastava predslavenskog elementa hrvatske etnogeneze.
Josip Lučić
PODACI O DOSELJENJU SLAVENA U STARIJOJ
DUBROVAČKOJ HISTORIOGRAFIJI
Li starijoj dubrovačkoj historiografiji, onoj koja je djelovala u doba Republike,
nema mnogo izravnih vijesti o doseljenju Slavena u naše krajeve. Ona se po-
najprije usmjeravala na gradsku povijest^Ostali događaji bilježe se onoliko ko-
liko služe njezinu objašnjenju. To su zapravo kroničarska nizanja podataka u
kojima često nedostaju kritički elementi. Događaji i zbivanja se miješaju i ispre-
pleću, posebice kada se piše o najstarijem razdoblju, počecima Dubrovnika i
njegovu razvoju u slavenskom okruženju.
Unatoč tim oznakama, mogu se u njoj naći zapisi od značenja za južno-
slavensku prošlost, u prvom redu onih koji se odnose na neposredno i šire
zaleđe.
Dubrovački historiografi ne niječu da su Slaveni došli i razorili u ΥΠ. sto-
ljeću Epidaur. U nekih je to samo usputna pojava, koja je uzrokovala da se
utemelji novi grad, nedaleko staroga srušenog.
Tako Ludovik Cerva Tubero (1459-1527) spominje slavensko oružje i sla-
vensku zenuju odakle se napada Epidaurum.1 Serafin Razzi (1531-1611) već
govori o Slavenima i Gotima koji su stigli s Dunava.2 Jakov Lukarević (Luccari)
(1551-1615) navodi da su Slaveni 548. napali Ilirik. Na kraju su ga oružjem
zauzeli i prozvali Slavonia.3 Za neke povjesničare, primjerice za F. M. Appen-
dinia (1768-1837), Slaveni su bili Barbari koji se različito nazivaju. Oko godine
700. opustošili su Iliriju i tu ostali. S dopuštenjem bizantskoga cara utemeljili
su kraljevstva Ugarske, Slavonije, Dalmacije i Hrvatske, premda ih zna nazivati
i općim imenom Slaveni.4
1 »... urbem Epidaurum Slovinorum armis jam fractam vi cepisse... dum Slovinorum terra
oppugnantem vix sustinentes«, Commeniariolus Cervarii Tuberonis De origine et incremento
Urbis Rhacusanae..., Ragusii JMDCCDC, 6. O najstarijim dubrovačkim kroničarima i povje-
sničarima usp. F. Šišić, o Hrvatskoj kraljici Margareti, Dubrovnik 1930, 5-54; J. Lučić, Po-
vijest Dubrovnika, Π, (Od VU. st do god. 120S), Zagreb 1973, 19-26.
2 S. Razzi, La storia di Ravgia, Lucca 1599, 7.
3 »Slavi nel 548 assalirono l 'Illirico, U quäle alla fine occuparono con l 'armi chi amandolo
dal proprio nome Slavonia« - Giacomo di Pietro Luccari, Copioso ristretto degli annali di
Ragusa, Venecija 1605, 3.
4 F. M. Appendini, Notizie istorica—critiche sulle antichita, storia e letteratura de Ragusei, I,
Dubrovnik 1802, 72-87.
 80 ETNOGENEZA HRVATA
Preokret je nastao kad su se dubrovački historiografi upoznali s djelom
bizantskog cara Konstantina Porfirogenete O upravljanju carstvom (De admi-
nistrando imperio) sastavljena godine 948-949. Oni su ga čitali u rukopisu,
prije nego što se pojavio u tisku. Prvi Dubrovčanin, kako se čini, koji se služi
Konstantinovim rukopisom bio je Mavro Orbin(i) (umro 1611).5 Orbini je u
svom poznatom djelu // Regno de gli Slavi, tiskanom u Pesaru 1601, izričito
priznao da uzima podatke od Porfirogeneta kad piše o osnutku Dubrovnika.6
Poznato je da je to carevo djelo prvi put tiskano 1611, deset godina poslije. U
Dubrovniku je, dakle, postojao i kružio jedan carev rukopis. Povjesničari i bi-
zantolozi će se zacijelo potruditi odgonetnuti koji je to rukopis mogao biti,
odnosno koja njegova redakcija: vatikanska, pariška, venecijanska ili koja druga.
Postoji, dapače, mišljenje da je i Ijetopisac Nikola Ranjina (1490-1577), mnogo
> prije 1Orbinia, držao u ruci i proučavao rukopis (ili dio) De administrando im-
perio.'
Orbini je izložio sveslavensku viziju europske povijesti. U staro doba u
Europi, osim Grka i Rimljana, živjeli su jedino Slaveni koji se zovu i Goti.
Potomci su Noeva sina Jafeta. Nastavali su čitavu Skandinaviju. Sele se zatim
u europsku Sarmatiju. Tu su se podijelili među poglavice, pa su se prozvali
Venedi, Slavi, Anti, Alani, Prusi, Vandali, Ostrogoti, Rusi itd. Odatle su se
počeli kojekamo razilaziti. Oni koji su ostali u Sarmatiji nadjenuli su sebi po-
sebno ime Slaveni. Iz Sarmatije jedna skupina odlazi na sjever na baltičke
obale, druga se spušta do Dunava. Prelazi ga i pljačka carske provincije. Zauzeli
su primorske gradove, posebice Dalmaciju, jadransku obalu, pa se negdašnja
Istra i Dalmacija sada zovu Slavonija. Istodobno provaljuju i do zidina Cari-
grada. Godine8 600, nakon što su opljačkali Ilirik, car; im ga prepušta da nad
njim vladaju.
Premda se ovdje seoba Slavena na jug donekle izgubila u općeslavenskom
zbrkanom kretanju i Orbinievoj bujnoj mašti, ipak se može oljuštiti bit i spoz-
nati kako su se Slaveni naselili na Balkan i u naše krajeve i uz koje poteškoće.
Očito je da mu je, uz ostale bizantske i srednjovjekovne pisce, vodičem bio i
Konstantin Porfirogenet
Mnogo jednostavnije o slavenskoj seobi na Jadran izlaže Junije Rastić (Re-
sti) (1669-1735). Vrijedno ga je doslovce prevesti: »Napokon Slaveni, izišavši
iz hladnih skitskih prebivališta i prešavši Dunav, učinili su neizrecive štete po
čitavu Iliriku. Zauzeše veoma jake gradove, i, pošto su razdijelili vojsku na tri
strane, po čitavoj Europi naniješe neizlječiva zla. Kad su zauzeli Ilirik, ostadoše
tu kao u vlastitoj zemlji ne pokoravajući se nikome. Osvjedočivši se u vlastitu
moć, postadoše tako smjeli da car iz Carigrada, premda je slao vojsku protiv
5 Usp. S. Ćirkovič, Izvori Mavra Orbina, u M. Orbin, Kraljevstvo Slavena, Beograd 1968, 392.
O značenju Konstantina Porfirogeneta za dubrovačku povijest, usp. Šišić, n. dj., 5-9.
6 »Primi fondatori di Rausa, secondo l Opinione di Constantino Porfirogenito«, Π Regno de
gli Slavi, 181.
7 Šisić, n. dj., 36.
8 Orbini, n. dj., 1-26. i dalje. O Orbiniu usp. M. Pantić, Mavro Orbin, iivot i rad, M. Orbin,
Kraljevstvo Slavena, Beograd 1968.
81
Josip Lučić: PODACI O DOSELJENJU SLAVENA
njih, ova nije nikad smogla hrabrosti potući se, jer je bila kudikamo malobroj-
nija od Slavena. Pokorivši, dakle, silom Ilirik i postavši gospodari, dadoše drugo
ime ovoj provinciji, koja se do današnjih vremena zove Slavonija. Premda su
dovedeni pod carsku vlast, ipak po svom starom društvenom uređenju i uro-
đenoj navici, to je narod koji mrzi despotsku vladavinu. Živi u narodnoj slobodi.
Njihova vijećanja i odluke jednako se mjere po korisnosti ili štetnosti učinka
prema općoj dobrobiti ili škodi.«9
Očito je da Orbini i Rastić kompilacijski prenose Porfirogenetov tekst. Ne
ulaze u potanje analize, niti ih znanstveno zanima bilo koja problematika, osim
da na svoj način preuzmu careve podatke. U tome su dosljedni u kroničarskoj
i Ijetopisnoj maniri. Opaža se da je Rastić uglavnom koristio podatke iz 29. i
31. poglavh'a careva spisa. Zbog toga ne spominje dvije seobe: slavensku i hrvat-
sku, kako se priča u 30. poglavlju. Premda je već bila poznata bolandistička
škola u kritici starih tekstova, vidljivo je da se Rastić idje udubljivao u njezina
načela.
Utemeljenje i izgradnja novoga grada Ragusiuma, koji vuče rimsku tradi-
ciju iz Epidaura i Salone, ali u slavenskom okruženju, odrazila se u dubrovačkoj
historiografiji u prikazivanju početaka Dubrovnika.
Izdvojile su se dvye tradicije. Od najstarijeg praizvora, to jest kod prvog
spomena Ragusiuma u anonimna raven(at)skog kozmografa između 667. i 670.
»Epitaurum id est Ragusium« (Epidaur, to je danas Raguza) jedna teorija, ili
da kažemo brazda, slijedi romanski smjer. Po njoj su odlučnu ulogu u tom
pothvatu odigrali preživjeli Romani, dok se uloga Slavena prešućuje, zapravo
niječe. Tom smjeru pripada Dubrovčanin Milecije iz XI. stoljeća, zatim Ivan
Ravenjanin (1350-1410) i Konstantin Porfirogenet. Cara sam stavio na pos-
ljednje mjesto jer on nije mogao biti poznat Dubrovčanima prije XVI. stoljeća,
kada su njegovi rukopisi došli na zapad, odnosno XVIII. stoljeća, kad je obje-
lodanjeno njegovo djelo.
Druga teorija je slavenska, koja postanak Dubrovnika pripisuje bosanskim
velikašima, kako to obrazlažu dubrovački Anonim i Ijetopisac Nikola Ranjina.
Slavene stavalju uz bok Romanima. Tvrde da se pokraj romanskog Ragusiuma
utemeljuje i slavenski Dubrovnik. Njegovo ime izvlače iz dub, dubrava, šuma
10
koja je rasla ispod brda i obronaka Srđa. O podrijetlu imena Dubrovnik po-
stoje danas i drukčija tumačenja.
11
Poslije to najveći dio historiografa nastoji nekako uskladiti. Umeću i ispre-
pleću romansku i slavensku tradiciju. Pritom naglašavaju i pozitivnu ulogu
crkve, odnosno dubrovačkih biskupa. To prožimanje prati dubrovačke povje-
sničare do kraja Republike. Spomenimo neke: Cerva Tubero, Razzi, Serafin
9 Chronica Ragusina Junii Restii, ab origine Urbis usque ad annum 1451, ed. Nodilo, MSHSM
XXV, 1893. 14-15.
10 »... in lingua scjavona Dubrovnich perche era tuto Dubrava (selva) per tuto tanto per mon-
tagna de Santo Sergio quanto per tuta chosta«, Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de
Ragnina, MSHSM, XIV, 1883, 10, 180,
11 Z. Muljačid, O imenu grada Dubrovnika, Zadarska revija XI, 1962, br. 2, 147-154; D. Alerić,
Slavensko ime grada Dubrovnika, Filologija 10, Zagreb 1982, 69-92; V. Košćak, Od Epidaura
do Dubrovnika, Dubrovnik, 4, 1985.
 82 ETNOGENEZA HRVATA
Cerva (1686-1759), Appendini i drugi. »Eazličitost vijesti o počecima Dubrov-
nika u starijoj dubrovačkoj historiografiji rezultat je, po svoj prilici, društvenog,
etničkog i ekonomskog raslojavanja i razlikovanja prvotnog dubrovačkog druš-
tva. Ako postoje različite tradicije o utemeljenju Dubrovnika koje se stojećima
provlače kroz povijesno tkivo, znači da tu tradiciju njeguje, čuva i hrani i pro-
pagira određeni društveni sloj. Ona je proizvod takve društvene sredine. I o-
bratno: tradicija služi toj sredini... Isticanje primjerne uloge crkvene organiza-
cije u počecima građa dokaz je jake crkvene tradicije u dubrovačkoj historio-
grafiji.12
Dubrovačka historiografija morala je odgovoriti na pitanje: kako se zovu
Slaveni koji su naselili dubrovačku okolicu, posebice od koga su Dubrovčani
dobili prvotni kopneni teritorij — Astareju, i pomorski akvatorij, u prvom redu
elafitske otoke? Nije se razmatralo kad su se pripojili Dubrovniku najbliži oto-
čići i grebeni: Mrkan, Bobara, Supetar, Lokrum i Daksa, zacijelo jer su u sa-
stavu od samog početka. Bez tog najužeg prstena i koridora ne bi bio zamisliv
opstanak Dubrovnika. Ne bave se posebno niti pridobivanjem Lastova, koje se
svojevoljno predalo Dubrovniku oko polovice ΧΙΠ. stoljeća; Mljetom, koji postaje
de facto dubrovački u prvoj polovici XIV, a de jure početkom XV. stoljeća;
zatim stjecajem Stona i Stonskog Bata (Pelješca) 1333; gornjih dijelova Astareje
1357; Primorja 1399; Konavala 1416 i 1427, jer su o tome postojale vjerodo-
stojne isprave, kupovinski i darovateljski dokumenti. Oni su im zacijelo bili
poznati. Nekim od tih događaja bili su suvremenici i neki povjesničari, jer su
se zbivala za njihova života.13 Ostalo je, dakle, nejasno na koji način i kada
su se Astareja i Elafiti uklopili u komunalni dubrovački teritorij, te odgonetnuti
koji su slavenski narodi tu živjeli. Za kroničara Nikolu Ranjimi dubrovački
kopneni susjedi bili su Bosanci.14 Cerva Tubero zaleđe naziva slavenskom zem-
ljom (Slovinorum terra).16 Iz toga je proizlazilo da su darovatelji morali biti
oni koji su vladali zaleđem. U konkretiziranju vladara Anonim ga imenuje kao
bosanskoga kralja Stjepana (Re Stiepan de Bosna), čija je žena Mara. On je
navodno 817. Dubrovčanima darovao Župu, Brgat, Šumet, Rijeku i Zaton, to
jest čitavu Astareju. Uvjetovao je da se na svakom tom području podigne crkva
u čast Sv. Stjepana.16 Isto ponavlja i Ranjina.17
12 J. Lučić, Povijest Dubrovnika, 26.
13 I za dio Šumeta i to onog bližeg gradu, imali su nekakve isprave poznate u povijesnoj znanosti
kao »lokrumski falsifikati«. S pomoću njih je lokrumski samostan branio valjanost svojih
posjeda. Budući daje granica tih posjeda bila i granica dubrovačke komune, vlada je te isprave
smatrala vjerodostojnim. O tim ispravama usp. F. Sisi«!, Letopis Popa Dukljanina, Beograd-
-Zagreb 1928, 196-200, J. Lučić, Povijest Dubrovnika, 77-81.
14 Ragnina, n. dj., 193-194.
15 Tubero, n. dj., 6.
16 »Et di piu donu ali Eagusei Breno, Vargato, Zoncheto, Ombla et Vale de Malfo, et in tute
vile feze Gjexie de Sancto Stefano, tute de una grandeza, ed honore de Sancto Stefano, et
per memor ehe se sapia esser stato Re Stiepan a Raguxa, con soi baroni et con Regina
Mara«, Anonim, 16-17.
17 Ragnina, d. dj., 194; O povijesti Astareje usp. J. Lučić, Prošlost dubrovačke Astareje, Du-
brovnik 1978, 126.
Josip Lučić: PODACI O DOSELJENJU SLAVENA 83
Povjesničari nisu jednodušni u koje vrijeme valja smjestiti pisanje dubro-
vačkog kroničara Anonima. Mišljenja u datiranju se razlikuju u rasponu od
XI. do XV. stoljeća, a i neki drže da je tekst pisalo nekoliko kroničara koji su
se vremenski dopunjavali i slijedili.18 Otada će pripovijest o kralju Stjepanu i
kraljici Mari trajno pratiti dubrovačku historiografiju. Za Razzia taj je vladar
bio Stjepan Nemanja, bosanski knez (Principe de Bossinati), ali mu je žena
bila Margarita.19
Novo tumačenje toga pitanja otvorio je Mavro Orbini. U njegovu talijan-
skom prijevodu (ali i u latinskom izvorniku ljetopisa Popa Dukljanina, napi-
sana u XII. stoljeću, nalazi se podatak o saboru na Duvanjskom polju. Tom
zgodom je — kako je tu napisano — kralj Budimir odredio granice pokrajina
prema tokovima voda. Od Duvna do Vinodola je Bijela Hrvatska, koja se zove
i Donja Dalmacija, pod koju crkvenu upravu spada i Dubrovnik. Od Duvna
do Drača je Crvena Hrvatska, koja je ujedno i Gornja Dalmacija.20 U starijoj
dubrovačkoj historiografiji bila je poznata Bijela Hrvatska kod Ijetopisca Nikole
Ranjine (principe de Crovazia Alba).21 Sada se doznaje i za Crvenu Hrvatsku
i Hrvatima u njoj u davnim stoljećima. Problem Crvene Hrvatske vrlo je složen
i mišljenja nisu usklađena. U hrvatskoj historiografiji o Crvenoj Hrvatskoj pre-
vladava Šišićeva teza, koja glasi: »No ako se i ne može nikakvim svedočanstvom
iz drugog izvora potvrditi izričaj 'Crvena Hrvatska' pa ni to da se hrvatska
državna vlast ikad širila i po gornjoj Dalmaciji, a ono je ipak hrvatsko ime
živelo u nekom izvesnom delu gornje Dalmacije, verovatno baš u samoj Duklji.«
Navodi zatim potvrde i podatke bizantskih pisaca Ivana Skilice (1020-1092),
Nicifora Brienia (1062-1137) i Nikite Akominata (1150-1210) o hrvatskom i-
menu u tim krajevima i nastavlja: » I upravo činjenica, što je u gornjoj Dal-
maciji (bar u XI i XII veku) bilo ljudi hrvatskog imena, objašnjava izričaj 'Crve-
na Hrvatska' (Croatia Rubea) koji ne mora da bude prosta izmišljotina Pope
Dukljanina... Ovde se zaista radi o nekoj postojećoj, realnoj skupini ljudi, koji
22
su nosili hrvatsko ime, čak se govori o Hrvatskoj.« Šišić, dakle, dopušta po-
stojanje Crvene Hrvatske i Hrvata na tom području, ah' im oduzima političko-
državno značenje.
18 J. Lučić, Povijest Dubrovnika, 19-20.
19 »Dell' anno 817. Stefano Nemagna, Principe de Bossinati... venne con la sua consorte, la
Regina Marghareta... e fece loro dono delTamena valle di Breno, di quella di Gionchetto, di
quella d Ombla, e di quella di Malfi. B fe altresi fabricare in taaschedima di dette valli una
Chiesa ä honore, e sotto il titolo di S, Stefano...«, Razzi, n. dj., 16.
20 Šišić, n. dj., 306. Crvena i Bijela Hrvatska spominju se i na str. 324. Usp. Ljetopis Popa
Dukljanina, ed. Mošin, MH, Zagreb I960, 54, 73. O saboru usp. V. Košćak, Pripadnost
istočne obale Jadrana do splitskih sabora, 923-928, Historijski zbornik, XXXffl-XXXIV,
1980-1981. 291-355.
21 Ragnina, n. dj., 170.
22 Šišić, n. dj., 168-172.
 84 ETNOGENEZA HRVATA
Josip Lučić: PODACI O DOSELJENJU SLAVENA 85
Od Orbinieva vremena u dubrovačkoj historiografiji podatak o Crvenoj Hr-
vatskoj prihvaćen je kao činjenica i povijesna stvarnost. Lukarević, npr. već U dubrovačkoj historiografiji okolni vladari koji darivaju ili prodaju Du-
piše o »la Croazia Rossa«,23 a Rastić u cijelosti prihvaća taj izričaj.24 brovčanima prvotni kopneni i otočki prostor bili su, dakle, Bosanci, zatim Sla-
veni i nakraju Dalmatinci-Hrvati.
To je izazvalo i doiujelo promjenu i u shvaćanju darovanja Astareje i Elafita
Dubrovčanima. U dubrovačkih historiografa nazočna je misao da je Dalmacija U izlaganjima upiru se na činjenice da zaista još i danas postoje crkve Sv.
jedinstven geografsko-teritorijalni pojam od davnine.25 Nerijetko su i zaleđa Stjepana u Župi, Rijeci i Zatonu i da im je starost dokumentirano potvrđena.
poistovjećivali s opsegom rimske Dalmacije. Budući da se je usto neposredna U gradu Dubrovniku, pokraj stare crkve Sv. Stjepana, nalazila se sve do 1571.
unutrašnjost nazivala Crvena Hrvatska, darovatelji Astareje i Elafita postaju crkva Sv. Margarite, koju je dubrovačka tradicija pripisivala Stjepanovoj ženi
bosanski, odnosno hrvatski vladari. Već je Orbini napomenuo da je kralj Kre- Margariti. Kad se ona srušila, zbog učvršćenja zidina, kula uz nju prozvala se
šimir darovao Župu, Rijeku i Zaton Dubrovčanima i.da mu je žena Margarita Margarita na njezinu uspomenu. Tako se zove i danas. Sve to uz Dukljaninovu
pokopana u dubrovačkoj crkvi Sv. Stjepana.26 Za Rastića to je Stjepan kralj tvrdnju o Crvenoj Hrvatskoj kao dubrovačkom zaleđu i stajalištu dubrovačkih
onoga dijela Bosne koja se zove Bijela Hrvatska (Stefano, re di quella parte povjesničara o Dubrovniku kao trajnom i neprekinutom teritorijalnom dijelu
della Bossina, ehe si chiama Croazia Bianca). On dariva Dubrovčanima Asta- Dalmacije, stvaralo je — uz ostale faktore, kao npr. jedinstvo s hrvatskim zem-
reju. Žena mu Margarita, kad je postala udovica, povuče se u Dubrovnik, jer ljama unutar državne zajednice stvorene zadarskim mirom 1358, koja je za
nisu imali djece.27 Serafin Cerva toga Stjepana naziva kraljem Dalmacije i Dubrovnik trajala do 1526. — određene poglede i narodnosna uvjerenja.31
Hrvatske (Stephanum igutur Dalmatiae atque Croatiae Regem, junioris pa- Nemamo prvorazrednih dokumenata ni o kakvu sigurno povijesnom vla-
trem, ac senioris Cresimiri filium), koji je to darovao godine 1080.28 Tako je daru Stjepanu i njegovoj ženi Mari, Margariti, niti o kralju Silvestaru i njihovim
ostalo do kraja Republike. Appendini, naime, godine 1802. prihvaća gotovo istu darovanjima Astareje i Elafita Dubrovčanima. Nemamo niti prvorazrednih vre-
formulaciju o darovatelju Stjepanu, kralju Dalmacije i Hrvatske (Stefano Re la o Crvenoj Hrvatskoj (crvena boja može biti oznaka strane svijeta, juga, kao
di Dalmazia e Croazia).2^ što je bijela sjever). Unatoč tome te su tvrdnje stoljećima pothranjivale dubro-
Slično je stajalište i sa stjecanjem elafitskih otoka. Ponavlja se isti redo- vačku svijest da su dio — što su uistinu uvijek bili — dalmatinskog teritorija,
slijed. kojem su kasnije dodali i atribut hrvatski, te se takvim izjašnjavaju.
Analist Ranjina tvrdi da su Dubrovčani prije stjecanja Astareje posjedovali U dubrovačkoj historiografiji o onom najstarijem razdoblju, koje donekle
samo otok Koločep. Cerva Tubero navodi da su Slaveni poslije jedne bitke sa možemo povezati sa etnogenezom — nazočne su bile tendencije o romanskom
Saracenima djelomice darovali, a djelomice prodali elafitske otoke Dubrovčani- podrijetlu, koje se u XK. stoljeću preobrazilo, da ne kažem degeneriralo, u
ma. Orbini prvi put kaže da je taj darovatelj bio Silvester, sin dalmatinskoga autonomaštvo, zatim općeslavenskom kao sastavnom, konstitucionalnom dijelu
kralja Prelimira oko godine 1075. Tu će tvrdnju preuzeti i Lukarević i ona će dubrovačkih početaka i napokon hrvatskom kao konačnom rezultatu.
prevladati u dubrovačkih historiografa, uz napomenu da je Silvester i hrvatski
krajj. Spomenimo i druge autore: Serafin Cerva, Ivan Marija Matijašević (1713-
-1791), Appendini i drugi.30
23 Šišić, n. dj., 170.
24 Resti, n. dj., 25. Appendini spominje razdiobu na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, ali smatra da
se nije odnosila na dubrovačko područje, jer je ono trajno bilo uklopljeno u geografski pojam
Dalmacije. Appendini, n. dj., 107.
25 »Ma la Dalmazia Romana, cioe il tutto marittimo dal goto Flanetico, o Carnero infino a
Durazzo resto in potere di Eraclio, e da lui piü secoli passo ai suoi successori«, Appendini,
n. dj., 95 i dalje.
26
»I Rausei (come alcuni vogliono) hebbero in dono da questo Re Crescimir la valle di Breno,
di Ombla, et Malfi... la sua moglie Margarita venne a Rausa... e fu sepolta nella chiesa di
San Stefano«, Orbini, n. dj., 347.
27 Resti, n. dj., 27.
28
»... agrum Benensem, Umblam et Malphum Ragusinis dono dedisse certores est« (ne spomi-
nje Sumet), S. Cerva, Prolegomena od sočnom metropolim ragusinam od illustrandam Ra-
gusinac Provinciae Pontificum Historiam necessaria edita, Ragusii 1749, 50, MSS — 36-IV-13
u knjižnici dominikanskog samostana u Dubrovniku.
29 Appendini, n. dj., 252.
30 J. Lučić, ProSlost elafitskog otoka Sipana (do 1300. godine). Starohrvatska prosvjeta, serija
ΙΠ, 10, Zagreb 1968, 105-107.
31 J. Lučić, Povijest Dubrovnika, 33-34.

Walter Pohl
OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE:
AVARI I SLAVENI
.Etnogeneza Hrvata vjerojatno je jedno od najproblematičnijih pitanja rane po-
vijesti srednje i jugoistočne Europe o kojem se ujedno najviše i raspravljalo.
Ona se tako još i danas, s donekle prava, datira oko 600. ili 800, pripisuje
Slavenima, Irantima ili Avarima, svodi na velike seobe ili regionalni razvoj te
objašnjava utjecajem avarske ili franačke veselile.1 Neke od tih oštroumno raz-
matranih nedoumica očito su uvjetovane pogrešnim formuliranjem pitanja u
kojima se alternative preoštro postavljaju. Novija istraživanja etnogeneze u
ranom srednjem vijeku tvrdila su da se pritom radi o dugoročnim procesima
koji se rijetko mogu točno vremenski odrediti i često se odvijaju u više navra-
ta. Cesto su to malene mobilne skupine s jakom tradicijom, koje daju pečat
procesu prerastanja u pleme mnogobrojnijeg sjedilačkog stanovništva; doselja-
vanje i regionalni razvoj pritom se međusobno upotpunjuju. Podrijetlo dotičnih
skupina zbog toga može biti vrlo raznoliko, svaki narod iznova stvara svoje
podrijetlo, svoj origo, kako bi obrazložio osjećaj pripadnosti svih članova. Tra-
govi takva origo gentis nalaze se u čuvenu izvješću o Hrvatima Konstantina
Porfirogeneta. Takva saga o podrijetlu posjeduje vlastitu »istinu«, a pokušamo li
l O raspravi vidi Max Vasmer, Untersuchungen über die ältesten Wohnsitze der Slawen: Die
Immer in Südrussland, Leipzig 1923; S. Sakač, Iranische Herkunft des kroatischen Volksna-
mens, Orientalia Christiane Periodica 15, 1949, 313 ff.; Ludmil Hauptmann, Die Frühzeit der
West — und Südslawen, Historia Mundi, 5, Bern 1956, 265 f.; Prands Dvornik, The Making
of Central and Eastern Europe, London 1949, 268 ff.; Konstantin Jireček, Geschichte der
Serben, l, Gotha 1911, 108; Josip Mal, Probleme aus der Frühzeit der Slowenen, Ljubljana
1939, 57 f.; Bogo Graferauer, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju
Hrvata, Historijski zbornik, 5, 1952, 1-56; Lujo Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme
dolaska Hrvata, Zbornik Historijskog zavoda JAZU, 8, 1977, 5 ff.; Nada Klaić, O problemima
stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata, Zgodovinski časopis, 38, 1984, 253
ff.; Hans Ditten, Bemerkungen zu den ersten Ansätzen der Staatsbildung bei Kroaten und
Serben in 7. Jhdt. Beiträge zur byzantinischen Geschichte im 9. -11. Jahrhundert, Prag 1978,
441 ff.; Otto Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe?,
Österreichische Namenforschung, 6, 1978, 144 ff.; Walter Pohl, Das Awarenreich und die
•kroatischen'· Ethnogenesen, Die Boyern und ihre Nachbarn, l, Symposion Zwettl 1982, ur.
Herwig Wolfram /Andreas Schwarcz^enkschriften der Österr. Akad. d. Wiss. 179, 1985, 294
ff.; eine Zusammenfassung mit Stellungnahmen zu einzelnen Fragen und weiterer Lit. bei
Walter Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa, 567-822, n. Chr., München 1988,
261 ff.
Walter Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE 87
elemente takve tradicije procijeniti istinitima ili pogrešnima prema kriterijima
suvremene znanosti, redovito ćemo pogriješiti.2
To, međutim, ne znači da se o hrvatskoj etnogenezi, o kojoj u suvremenim
izvorima gotovo da i nema podataka, ne mogu postaviti nikakve tvrdnje. Njezini
se temelji i pretpostavke, dapače, mogu utvrditi s priličnom vjerodostojnošću.
Skoro četvrt tisućljeća su se između srednjeg Dunava i Jadrana sučeljavali
avarski kaganat i niz slavenskih skupina. Tome se pridružio - postupno sve
slabiji — bizantski kao i sve veći zapadni utjecaj. Sukobi slavenskog stanov-
ništva s avarskom silom činili su ishodište za postupni nastanak pojedinih po-
dručja pod slavenskom vlašću na rubu avarskog carstva.
Odnos Avara i Slavena jedna je od »klasičnih« nedoumica u istraživanju
povijesti ranog srednjeg vijeka. Novija istraživanja su i u tom pitanju nadvla-
dala preoštre formulacije i razradila nove kriterije razlikovanja.3 To nije bio
odnos izgrađenih naroda, koji se mogu narodnopravno odrediti. Oko 600. Sla-
veni očito nisu bili smatrani subjektima međunarodnog prava. To se, primje-
rice, pokazuje u sukobima između Bizanta, Avara i Slavena na donjem Dunavu
prije 600. Dok Bizant i Avari razmjenjuju poslanstva, sklapaju (i krše) ugovore,
slavenske skupine ostaju isključene iz »visoke politike«. U pregovorima između
cara i kagana o njima se donose odredbe; ugovor iz 598. dopušta objema stra-
nama da u borbi protiv Slavena prijeđu granicu na Dunavu.4 Na drugoj strani
se o avarsko — slavenskim odnosima ne može jednostavno govoriti kao o »so-
cijalnom pitanju« unutar avarske države; Slaveni su slijedili vlastite ciljeve i
stvarali kaganatu teškoće čak i na vrhuncu njegove moći. Zbog toga ovdje želi-
O origo gentis vidi rad Herwiga Wolframa u ovom zborniku kao i dalje Walter Pohl, Ver-
laufsformen der Ethnogenese. Awaren und Bulgaren. Symposion Zwettl 1986, ur. Herwig
Wolfram / Walter Pohl, Typen der Ethnogenese unter besonderer Berücksichtigung der Bayern.
Denkschriften der Österr. Akad. d. Wiss, 201, 1990. O hrvatskoj origo gentis u Konstantina
Radoslav Katičić, Die Anfänge des kroatischen Staates, Die Bayern und ihre Nachbarn (kao
büj. 1)
»Klasična« stajališta primjerice Jan Peisker, Die Älteren Beziehungen der Slawen zu Turko-
tataren und Germanen und ihre sozialgeschichtliche Bedeutung, Vierteljahresschrift für Sozial
— und Wirtschaftsgeschichte, 3, 1905, 187 ff.; Ludmil Hauptmann, Politische Umwälzungen
unter den Slowenen vom Ende des 6. Jahrunderts bis zur Mitte des 9. Jahrhunderts, Mit-
teilungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung, 36, 1915, 229 ff.; Mal, Pro-
bleme (kao büj. 1) 11 ff.; Bogo Grafenauer, Razmerje med Slovani in Obri do obleganja
Carigrada (626) in njegove gospodarskodružbene podloge, Zgodovinski časopis, 9, 1955, 145
ff.; Novije priloge vidi Wolfgang Fritze, Zur Bedeutung der Awaren für die slawische Au-
sdehnungsbewegung im frühen Wittelalter. Studien zur Völkerwanderungszeit in östlichen Mit-
teleuropa, ur. Gerhard Müdenberger, Maribor 1980. 498 ff.; Hans Ditten, Zur Bedeutung der
Einwanderung der Slawen. Byzanz im 7. Jahrhundert. Untersuchungen zur Herausbildung
des Feudalismus, ur. F. Winkelmann et. aL, Berlin 1977, 81 ff.; Alexander Avenarius, Zur
Problematik der awarish—slawischen Beziehungen an der unteren Donau im 6. —7. Jahrhun-
dert, Studio Historica Slovaca, 7, 1974, 11 ff.; Pohl, Awaren, 112 ff., kao A. 1; s lit Nekon-
vencionalno stajalište zauzeo je Omeljan Pritsak, The Slavs and the Avars, Settimane di
Studio del Centra Italiano di Studi suU' Alta Medioevo, 30, 1982, 353 ff.; prema njemu
Slaveni sve do Vili. stoljeća nisu bili »narod«, već savezi specijaliziranih graničnih odreda.
Toj se teoriji može mnogo štošta prigovoriti, no ona je ipak povod da ispitamo neprikosnovene
pretpostavke; usp. Pohl, Avari (kao bilj. 1), 94.
Theophylaktos Simokates, ur. de Boor/Wirth, osobito 6, 11, s. 242 ff. i 7, 15, s 273, Pohl,
Awaren (kao bilj. 1) 140 ff. i 154 ff.
 88
ETNOGENEZA HRVATA
mo najprije istražiti kako suvremeni izvori doživljavaju Avare i Slavene, kako
opisuju njihove razlike i njihov suodnos.
Iskustva Bizantinaca u ratovima krajem VI. stoljeća prikazana su u tako-
zvanom Mauricijevu Stralegikonu. U njemu se prema načinu ratovanja i živ-
ljenja razlikuju tri skupine barbarskih naroda: osim Germana »Skiti«, tj. »Avari
i Turci i ostali hunski narodi s istim načinom života«, te Slaveni, odnosno
Anti i slični narodi. Avari se ovako karakteriziraju: »Nevolje i patnje hrabro
podnose, jer njima upravlja vladar koji ne vlada ljubavlju već strahom, a vođe
sve propuste strogo kažnjavaju.« Samo oni i Turci »razmišljaju o taktici; češće
se od ostalih Skita bore u savezima.« Ratuju na konju i preziru borbu pješice;
u sedlu odlično rukuju lukom i strijelom kao i kopljem, te oboje upotrebljavaju
prema potrebi. Osim toga su i oni i njihovi konji dobro uklopljeni.5
Slaveni su, nasuprot tome, prema izvješću ratnog priručnika »bez vladara
i međusobno se mrze, ne poznaju nikakvu taktiku i ne pokušavaju se boriti
u savezu.« Žive na »teško pristupačnim mjestima u šumama i močvarama«,
drže stoku i uzgajaju proso, gostoljubivi su i ne daju se »pokoriti niti podvrći
nikakvoj tuđoj vlasti«. Naoružani su malim kopljima i jednostavnim drvenim
lukovima s malim, često otrovnim strijelama. »Pošto kod njih ima mnogo kra-
ljeva, koji međusobno ne surađuju, nije naodmet neke od njih pridobiti... uvje-
ravanjem ili darovima, a ostale napasti.« No, ipak, uvijek valja imati na umu
da će u tom slučaju napadnutima doći u pomoć susjedi. »Zarobljenike ne drže
poput drugih naroda neodređeno vrijeme u ropstvu, već... im ostavljaju na
volju žele li se uz otkup vratiti kući ili ostati među njima kao slobodni prijate-
lji.«6 Sličnu razliku između Slavena i Avara pretpostavljaju i ostali pouzdani
suvremeni autori (Menander Protector, Theophylakt, Miracula DemetriifiYe-
degar, poslije Pavao Đakon).
U ranom srednjem vijeku se u jugoistočnoj Europi, dakle, mogu razlikovati
dva barbarska životna obüka: s jedne strane konjanici, koji se djelomično bave
više ili manje nomadskim stočarstvom i često okupljaju u visokoorganizirane
velike saveze; a s druge strane seljaci koji uglavnom žive u lokalnim seoskim
savezima, ali radi ratovanja i pljačke katkada stvaraju kratkotrajne veće za-
jednice. Sredinom VI. stoljeća se oba životna modela više gotovo i ne mogu
etnički razlikovati; među »Skitima« se nalaze različiti narodi koji se nazivaju
»Hunima«, između ostalog Bugari ili Kutriguri; no i Goti, Langobardi, Heruli
itd. u većoj ili manjoj mjeri odgovaraju skitskom modelu. Razlike prema sla-
venskom načinu života se gotovo više niti ne zapažaju. Slaveni se uspoređuju
7 580. nadalje Avarima, ali govori o naseljavanju Slavena, protuslovlje koje ostaje
s Hunima i pokatkada, kao i Goti, nazivaju »skitskim« Getima. Seljački slojevi
srednje i jugoistočne Europe, uglavnom manje ratnički od slavenskih seljaka,
još su uvijek pod snažnim romansko-germanskim utjecajem.
Uskoro se, međutim, na osnovi obaju životnih modela razvijaju jasne et-
ničke razlike. Uspjeh avarskih kagana dovodi na jednoj strani do toga da se
5 Strategikon, ur. Dennis / Gamillscheg, 11, 2 360 ff. Aluzija na skitsku despociju je, doduše,
topički obojena, ali odgovara drugim izvorima.
6 Strategikon, 11, 4, stra. 368 ff.
7 Prokop, BG, ur. Veh, 3, 14, str. 528; usp, Pohl, Awaren (kao bUj. 1) 367 A. 14.
Walter Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE 89
većina konjanika uskoro vezuje uz avarsku tradiciju. Slabljenjem kaganata u
VII. stoljeću sve više jača utjecaj jedne druge konjaničke tradicije, koja nije
vezana uz jedan jedini vladalački centar, bugarske.8 Na drugoj strani među
ratarima između Baltika i Egejskog mora prevladavaju slavenske životne forme;
ne baš spektakularan, u našim izvorima gotovo nezabilježen, ali tim trajniji
uspjeh koji dosad mje dovo^no objašnjen. Ipak se može pretpostaviti da je
slavenski način života (decentralizacija, fleksibilno mješovito poljodjelstvo, ko-
rištenje područja za uzmak, relativno male društvene razlike, otvorenost prema
strancima, koji su mogli ostati slobodnima, relativno malena akumulacija bo-
gatstva — ma koliko to rastužilo arheologe — kao i nestalni i kratkotrajni
savezi) najbolje odgovarao uvjetima vremena. Dok su raslojenija germanska
kraljevstva u tom prostoru propala zbog svoje ovisnosti o kasnorimskoj državi
i unutrašnjih napetosti, Slaveni su se očuvali iako gotovo da i nisu bili dorasli
izravnom vojnom sučeljavanju s barbarskim kraljevstvima.
Na toj su se osnovi razvili vrlo složeni odnosi između Slavena i avarskog
carstva. Avarski kaganat polagao je pravo na vrhovnu vlast nad svim slaven-
skim skupinama u području svoga djelovanja; njegova stvarna moć i utjecaj
varirali su. Osim toga, funkcionalno kao i etničko razlikovanje nije ni u kojem
slučaju bilo unaprijed zadano. Slaveni su uspješno ratovali kao konjanici, Avari
su se naseljavali kao seljaci; etnogenetski procesi srednjoročno su ponovno o-
bnavljali stare razlike, jer su slavenski konjanici preuzimali ugledniju avarsku
(ili bugarsku) tradiciju, a avarski seljaci nisu trajno mogli očuvati svoj prestiž
kao Avari. Upravo su ti prijelazi, obilježeni dijalektikom obaju životnih oblika,
pridonosili njihovoj dinamici; njihovim poravnanjem stvorene su dugoročne
pretpostavke za nastanak bugarske, hrvatske i srpske države, čak kada to nije
pošlo za rukom ni samim Avarima.
Osobit interes pobuđuju stoga one vijesti u kojima se gubi razlika između
Avara i Slavena. U drugoj polovici VI. stoljeća nastaju na donjem Dunavu
začeci slavenskog vojničkog kraljevstva (Dauritas, Ardagast, Musukios itd.); sla-
venskom arhontu Dauritasu (oko 578) Menander stavlja isto takve hvalisave
riječi u usta kao i samim Avarima.9 Avarski i bizantski napadi u iduća dva
desetljeća bili su usmjereni upravo na ta vladarska središta, što je zaustavilo
njihov razvoj iako nisu trajno pokoreni. Oko 585. tuži se Ivan Efeški na sla-
venske pljačkaše koji su se obogatili, napadaju s konja i vladaju svim borbenim
tehnikama; on ih neprestano miješa s Avarima.10 Slične nedoumice vladale su
očito u Grčkoj; Monemvazijska kronika pripisuje osvajanje mnogih gradova od
neriješeno.11 Oko 600. se Slaveni sve češće javljaju upravo kao suparnici Avara;
8 O tome dalje Walter Pohl, Ergebnisse und Probleme der Awarenforschung, Mitteilungen des
Instituts für österreichische Geschichtsforschung, 96, 1988, 258 f.; isti, Verlaufsformen, (kao
bilj. 2).
9 Menander, EL, Excerpta de legationibus, ur. de Boor, 209 f; Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 68
f. O ratovima Bizantinaca protiv dunavskih Slavena piše Teofilakt; opširno su obrađeni u
Pohl, Awaren, 128 ff.
10 Ivan Efeški, ur. Brooks, 6, 25, str. 248 f.
11 Paul Lemerle, La Chronique improprement dite de Monemvasie, Revue des Etudes Byzantines,
21, 1963, 9 f.; Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 99 ff.
 90 ETNOGENEZA HRVATA
dok prvu slavensko-avarsku opsadu Soluna (586) još naređuje kagan, drugu
12
(oko 617/18) pokreću Slaveni, iako vodstvo preuzima kagan. Osvajanje Salone
(oko 625?) Konstantin Porfirogenet pripisuje Avarima; no ponovno se tu nakon
toga očito naseljavaju Slaveni. Dosad je prilično zanemarena ostala Konstan-
tinova formulacija13 da su Salonu osvojili »nenaoružani slavenski narodi koji
se nazivaju i Avari«. Doduše, tek se u mnogo novijim izvorima javljaju takve
zamjene (Afonemvazijska kronika i Konstantin Porfirogenet), odnosno autoru
su nedostajale informacije (stari Ivan Efeški pisao je u samostanu), dok bolje
obaviješteni autori u potpunosti znadu razlikovati napadače (Miracula Deme-
trii, Menander, Teofilakt). Ipak, vjerojatno nije tek puki slučaj da se zabune
javljaju upravo tamo gdje je trebalo prevladati protuslovlje između »avarskih«
napada kao uzroka »slavenskog« naseljavanja (Grčka i Dalmacija).
Na drugim ratištima razlike ostaju jasnije. Kod opsade Carigrada (626)
avarski konjanici se bore na vlastitim odjeljcima gradskih zidina ili se pokazuju
u punoj spremi na obali Zlatnog Roga; na drugim odjeljcima napadaju »goÜ«
(neuklopljeni) Slaveni u prvim redovima, a iza njih stoje oklopljeni (slavenski,
sigurno i bugarski) pješaci.-Ishod bitke odlučio je ipak neuspio napad slavenskih
čamaca u Zlatnom Rogu.14 Sličnih podataka o ulozi Slavena u avarskoj vojsci
ima i iz vremena prije 626; bizantski promatrači su bez teškoća pravili razliku,
a u jednom slučaju (bitka na Tisi 599) navedeni su čak i točni brojevi zarob-
ljenika.10 Langobardi i Franci također su točno razlikovali Avare i Slavene.
Točno se znalo da se katastrofalni poraz Bavaraca, koji su upravo pljačkali u
zemlji Alpskih Slavena, treba pripisati upletanju kagana.16
Dok su oko 600. zabunu u prvom redu izazivali slavenski ratnici koji su
izgledali poput Avara, nakon 626. se ta tendencija mijenja. Opadanje bizantske
moći i civilizacije na Balkanu smanjilo je šanse barbarskih ratnika u tom pro-
storu. Organizacija je »Sklavinije«, doduše, pod više ili manje djelotvornom
bizantskom vrhovnom vlašću poticala određenu socijalnu diferencijaciju (npr.
kraljevstvo), ali nije ostavljala prostora za razvoj specijaliziranog (konjaničkog)
ratništva. Udarna snaga avarskog carstva je oslabila; poraslo je značenje sje-
dilačkog poljodjelstva, te je samo blago stečeno u boljim vremenima i isticanje
17
stepske kulture i tradicije (počasni naslovi, orlovska simbolika itd. ) na dulji
12 Miracula Demetrii, ur. Lemerle, l, 13-14, S. 130 ff.; l, 1-2, S. 169 ff.
13 DAI (De administrando imperio), ur. Moravcsik/Jenkins, c. 29, S. 122.
14 Chronicon paschaJe, ur. Dindorf, str. 719, 724 f.; Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 248 ff., s daljnjim
izvorima i literaturom.
15 Teofilakt, S, 3, str. 289.
16 Pavao Đakon, Historia Langobardorum, ur. Waitz, 4, 10, str. 250.
17 O počasnim titulama u kasnoavarsko doba vidi Pohl, Awaren (kao bilj. 1) 292 ff. O značenju
orlova na kasnoavarskim optočenim pojasima u posljednje se vrijeme mnogo raspravaljalo,
primjerice Joachim Werner, Der Schatzufund von Vrap in Albanien, Denkschriften der österr.
Akad. d. Wiss., 184, 1986, koji u njima vidi neku vrst amblemske životinje sasanidsko —
—istočnog podrijetla, nasuprot tome Falko Daim, Das spätawarische Greifenmotiv und die
byzantinische Antike. Typen der Ethnogenese, 2, Symposion ZwetÜ, 1986, ur. Herwig Frie-
singer, Falko Daim, Denkschriften der österr. Akad. d. Wiss., 202, 1989, u tisku, s pravom
ističe bizantski korijen motiva. No, otkriće bizantske obrtničke tradicije ne bi nužno moralo
značiti da orao i u stepskoj tradiciji nije imao veliko značenje, čemu u prilog govore neki
nalazi (usp. Pohl, Awaren 38 i 285 ff.)
Walter Pohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE 91
rok spriječilo propast ili potpuno slaviziranje kaganata. Na rubovima avarskog
carstva tada su se stvorili novi regionalni savezi; oni su nosili slavenski pečat,
ali su preuzeli i neke avarske tradicije.
No, ni taj razvoj nije ni u kojem slučaju tekao ravnomjerno. Vladarska
središta koja su nastala još u VII. stoljeću nisu se mogla razviti u punoj mjeri
između još uvijek nadmoćnog avarskog carstva te Franaka (odnosno Bavaraca)
i Langobarda. Samo je oko 630, doduše, privremeno uspostavio neovisnost u
odnosu na obje strane, ali mu se država raspala nakon njegove smrti. Karan-
tanci su oko 740. pred opasnošću od Avara prihvatili vrhovnu vlast Bavaraca.
I polietnički Kuverovi Sermezijci, koji su oko 680. pobijedili kagana, povukli
su se iz susjedstva avarskog carstva i prešli na bizantsko tio, dok su na donjem
Dunavu Asparuhovi Bugari organizirah' tamošnje Slavene. Na toj pozadini mo-
ra se razmatrati i etnogeneza Hrvata i Srba o kojoj suvremeni izvori ne daju
nikakve podatke.
Vjerojatno su se i Slaveni na sjeverozapadnom Balkanu oko 626. oslobodili
avarske vlasti. U vrijeme cara Heraklija stavlja se osnivanje hrvatske države
u Dalmaciji i u očuvanu izvješću Konstantina Porfirogeneta. No pritom upada
u oči znakovita praznina: hrvatsko ime suvremenici upotrebljavaju tek od druge
polovici K. stoljeća. Najprije se govori općenito o gentes ili »Slavenima«. Opat
Martin je po nalogu pape Ivana IV. 641. putovao po Dalmaciji i Istri da od
gentes otkupi zarobljenike i osigura relikvije.19 Papa Agaton se 680. tuži da
mnogi biskupi moraju službovati »in medio gentium, *am Langobardorum,
quamque Sclavorum«20. U Furlaniji se u drugoj polovici VQ. stoljeća moraju
braniti od slavenskih upada21, a u Beneventskom dukatu se već četrdesetih
godina iskrcavaju Slaveni koji su došli preko Jadrana; Raduald odrastao u Fur-
22
laniji može s njima govoriti »propria lingua« . U prvoj polovici VE. stoljeća
došlo je, unatoč kronološkim nepreciznostima, do razaranja Salone i drugih
dalmatinskih gradova.23 U to vrijeme se na Jadranu nedvojbeno nalaze Slaveni,
no ne nazivaju se Hrvatima. Radilo se o manjim skupinama koje su bile pod
24
vlašću župana, o čemu je izvještavao još Konstantin Porfirogenet ; jedinstvena
hrvatska država još nije postojala, a posebna imena (poput onog, malo sjever-
nije, Karantanaca) suvremenici nisu poznavali.
Karolinško prodiranje je u tom prostoru naišlo na slavenske gentes, koje
su Franci djelomično još nazivali prema kasnoantičkim upravnim jedinicama:
Borna se nazivao dux Dalmatiae atque Liburniae, ali i dux Guduscanorum,
18 Opširno ü tome vidi Pohl, Awaren (kao bilj. 1), 256 ff. i 268 ff.
19 Liberpontificalis, ur. Duchesne, l, 350 i ur. Guglielmo-Pandolfo, Studio Gratiana, 22, 1978,
S. 194.
20 PL 87, 1224 f. Usp. Radoslav Katičič, Die Literatur des frühen kroatischen Mittelalters in
ihren slawischen und europäischen Zusammenhängen, Wr. slawist. Jahrbuch, 28, 1982, 32.
21 Pavao Đakon, Historia Langobardorum, 5, 23, str. 195.
22 Pavao Đakon, Historia Langobardorum, 4, 44, str. 170.
23 Usp. Pohl, Awaren (kao bilj. 1), 243 ff; nešto drukčije tumačenje daje Ivo Goldstein u svom
prilogu u ovom zborniku.
24 DAI, 29, str. 67.
 92 ETNOGENEZA HRVATA
25
no ne i dux Croatorum. Tek se od sredine DC. stojeća u izvorima počinje
javljati vladarska oznaka dux Croatorum.
26
Otprilike u isto vrijeme se po prvi puta u izvorima javljaju i Hrvati sjeverno
od Karpata, i to u anglosaskim, arapskim i ruskim izvorima. U Koruškoj se
u drugoj polovici X. stoljeća navodi Hrvatski okrug, a u Češkoj se u XI. stoljeću
spominju Hrvati, dok u svim tim područjima i imena mjesta upućuju na na-
zočnost Hrvata.27 Posljednja dva navoda možda upućuju na naknadne seobe
(npr. bijeg pred Mađarima). Ipak, upada u oči da se hrvatsko ime javlja upravo
u onim područjima koja su se do 626. nalazila pod avarskom vlašću, protiv
nje se u prvoj polovici VII. stoljeća pobunila te u kojima se otada u opasnom
avarskom susjedstvu odvijala regionalna slavenska etnogeneza. Upravo su se
u vezi s ustancima protiv kaganata u VII. stoljeću sačuvala brojna osobna imena
(ili titule) koja snažno podsjećaju na hrvatska. Tako se npr. bugarski kan, koji
se prema izvješću patrijarha Nikefora oko 635. pobunio protiv Avara i tako
osnovao državu u »megale Bulgaria« zvao Kuvrat.28 Kuver se zvao i namjesnik
koji je s potomcima rimskih zarobljenika u Panoniji dignuo ustanak i odselio
se u Makedoniju.29 Pritom bi se moglo pomisliti i na onog Hrvata koji se
prema Konstantinovu izvješću nalazio među pet osnivača hrvatske države.30
Paralele, međutim, nisu ograničene samo na imena. Ako usporedimo izvješće
o Kuveru u Miracula Demetrii, bugarsku plemensku sagu prema Nikeforu i
25 Annales regni Francorum, ur. R. Rau, 821 i 818. Opširno o tome Katičić, Anfänge (kao bilj.
2), 301 ff., koji detaljno razrađuje Dukatove postavke u Patria i Gens da su Guduscani
stanovnici one »Goutsiske« koja je prema DAJ, 30, 94, str. 144 bila pod neposrednom vlašću
hrvatskog bana, tj. današnje Gacke. Katičić smatra da se »Guduscani« navode u Borninu
naslovu samo stoga jer su nosili glavni teret borbe protiv susjednog Ljudevita, dok je Bornina
kneževina zapravo već bila hrvatska (isto, 306 f.). I, doista, Bornina vlast nije se ograničavala
samo na Guduscane te kada su ga napustili u borbi, uspio ih je pomoću svojih pretorijanaca,
svojih neposrednih vazala (ArF, 819, 118-20, usp. Wolfram, Liudewit, 293) urazumiti. Da
je intitulacija kneževa u potpunosti ovisila o dnevnopolitičkim potrebama pokazao je Herwig
Wolfram, Institulatio, l, MIöG, Erg. Bd. 21, 1967, osobito 9 ff. No Borna se vjerojatno ne
bi caru Ludoviku predstavljao tek kao puki dux Guduscanorum da je doista kao dux Chroa-
torum vladao mnogo većom gentilnom jedinicom. Da je sve do razvijenog srednjeg vijeka
na sjeverozapadnom Balkanu vladala plemenska raznolikost, ističe Neven Budak, Die süd-
slawischen Ethnogenesen an der östlichen Adriaküste im Frühen Mitelalter, Typen der Eth.no-
genese, l (kao büj. 2), 129-136.
26 Prvi puta u Trpimirovoj ispravi iz 852, koja je, doduše, sačuvana samo u mlađim prijepisima;
prvo sigurno spominjanje je Branimirov natpis iz osamdesetih godina IX. st. Usp. Katičić,
Anfänge, 307 kao i prilog Luje Margetića u ovom zborniku.
27 Pohl, Awaren, 264 (kao bilj. 1; s naznakom izvora). Problem Hrvata u Koruškoj se u ovom
prilogu ne može podrobnije razmatrati, iako mu se u posljednje vrijeme cesto pridaje (pre)ve-
liko značenje; Kronsteiner, Alpenslawen (kao bilj. 1) poistovjetio ih je s Kontantinovim Bi-
jelim Hrvatima, a Nada Klaić je naposlijetku u Koruškoj tražila izvorište hrvatske seobe
oko 800. Nasuprot tome moramo istaknuti da se alpski Slaveni nikada nisu nazivali Hrva-
tima, već Karantancima, da su od 742. bili pod Bavarskom, a zatim franaćkom vlašću te
da se od tog vremena svi važniji događaji bilježe u bavarsko-franačkim izvorima, primjerice
Conversio Bagoariorum et Carantanonan; da se Hrvatski okrug u Koruškoj spominje tek u
X. stoljeću, pa se zbog toga to područje baš ne čini pogodnim za izvorište hrvatske seobe.
28 Nikefor, ur. de Boor, 24, 9-12; vidi Pohl, Awaren (kao bilj. 1), 270 ff.
29 Miracula Demetrii, 2, 5; vidi Pohl, Awaren (kao bilj. 1), 278 ff.
30 DAI, 30, 65, S. 142.
Walter PM: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE 93
Teofanu kao i sagu o podrijetlu Hrvata (i Srba) u Konstantina Porfirogeneta31,
dobivamo slijedeće karakteristične elemente, premda različitim poretkom:
— dioba veće plemenske zajednice i odlazak jedne skupine iz stare domo-
vine,
— prelazak Dunava,
— borbe s Avarima i svrgavanje njihove vlasti,
— pokoravanje lokalnih (slavenskih) skupina,
- Hrvatska i bugarska saga o podrijetlu sadrži osim toga i motiv petorice
braće; jedan od braće se pritom nalazi u središtu: u bugarskoj sagi je to naj-
stariji Kuvratov sin, Bajan (Bat) čije pak ime ponovno sliči kasnijem hrvatskom
kneževskom naslovu. U Hrvata je to pak posljednji imenovani (najmlađi?) brat
koji nosi ime svoga roda. U tom se očito ogleda kozmološka podjela prostora
koja je bila uobičajena u mnogih stepskih naroda.32 Dvije sestre iz sage vje-
rojatno su omogućile skupinama s različitim tradicijama da se smatraju Hrva-
tima »po majčinskoj liniji«; a i na brojku sedam često nailazimo u stepskih
naroda.33
Shvatimo li Konstantinovo izvješće kao fragment sage o podrijetlu Hrvata,
izbjeći ćemo kobnoj alternativi povjesničara da navode procjenjuje kao »istinite«
ili »lažne«. Istinitost plemenskih saga se bezuvjetno ne sastoji u istinitom pri-
kazu nekadašnjih događaja.34 U tradiciji dalmatinskih Hrvata očuvao se osjećaj
međusobne pripadnosti: u X. stoljeću Bizantinci su ga, a možda i sami Hrvati,
mogli tumačiti kao podrijetlo od Bijelih Hrvata s onu stranu Karpata. To još
ne znači da su u VI. stoljeću ti »Bijeli Hrvati« doista postojali kao izvorna
zajednica. Nema nikakvih podataka prema kojima bi njihova etnogeneza počela
znatno prije etnogeneze balkanskih Hrvata. Ako u hrvatskoj sagi o podrijetlu
nedostaje zajednički predak (kao Kuvrat u Bugara), ne treba ga naknadno
izmišljati. Mnogo važnije je da Hrvati svoju etnogenezu vežu s pobjedom nad
Avarima i podvrgavanjem zemlje južno od Dunava — dakle na rimskom tiu!
Da se taj događaj zbio za cara Heraklija, podatak bi mogao potjecati iz nak-
31 Miracula Demetrii, 2, 5; Nikefor, 33, 24 - 34, 7; Teofan Ispovjednik, ur. de Boor, 6171, S.
357; DAI, 30, 61 - 69, S. 142; 32, S. 152. usp. Pohl, Kroat. Ethnogenesen (kao bilj. 1), 294
f.
32 Opširno o tome Pohl, Kroat. Ethnogenesen (kao bilj. 1), 295 f. Zanimljivo je da i Pop Duk-
Ijanin u svom Ljetopisu (ΧΠ. st) Hrvatsku dyeli prema idealnoj Četvornoj shemi s Dalmom
u središtu, usp. Ludwig Steindorff, Die Synode auf der Planities Dalmae, Mitteilungen des
Instituts für österreichische Geschichtsforschung, 93, 1985, 306 i 320 (Karte). To je vjero-
jatno povezano s kršćanskom kosmologijom, ali bi isto tako mogla biti uspomena na stare
stepske tradicije. Stepskoj tradiciji odgovara i motiv prijelaza rijeke, usp. dalje Jean-Paul
Roux, La religion des peuples des steppes. Settimane di Studio del Centra Italiano di Studi
sull'Alto Medioevo, 35 (u tisku); kao »primordijalni čin« opisuje prijelaz rijeke Herwig Wol-
fram, Donau, RGA, 2. izđ. 6, 1985, 27.
33 Heptaliti imaju brojke sedam čak i u imenu; turski kagan koji je prema Teofilaktu poslao
delegaciju u Bizant, nazivao se »vladarom sedam rodova i gospodarom sedam zona zemlje«
(Teofilakt, 7, 7, str. 257). I Mađari su prema DAI, 38, str. 170, brojali sedam plemena.
34 Usp. Reinhard Wenskus, Stammesbildung und Verfassung. Das Werden der frühmittelalter-
lichen Gentes, Köln-Graz, 2. izd. 1977, 46 ff.; Herwig Wolfram, Die Goten, 3. izd. 1989, u
tisku. Ostatkom hrvatske origo gentis smatrao je Konstantinov izvještaj i Katičić, Anfänge
(kao bilj. 2), 308.
 94 ETNOGENEZA HRVATA
nadna tumačenja, no taj se podatak izvrsno uklapa u naše znanje o događajima
u VII. stoljeću.
Kako je tekla takva pobuna, može se točnije razabrati iz suvremenih izvora.
Izvještaj o Kuveru, ali i priča o Samu, pokazuje da se protiv kagana nisu po-
bunili izgrađeni narodi. Nosilac ustanka bio je od samih Avara postavljeni sloj
ratnika, koji su zapovijedali regionalnim poh'etničkim savezima. Zbog toga bi
bilo opravdano u hrvatskom imenu iz ΥΠ. stoljeća ne gledati etnonim, već
socijalnu oznaku. Možda se radilo o počasnoj tituli ili znaku časti, ili je pak
to bila oznaka za one skupine ratnika koje su upravljale pokorenim stanov-
ništvom na rubovima carstva. Njih se može zamisliti kao vazale, poput onih
»pretorijanaca« koji su Borni omogućili obnavaljanje vlasti kada su se protiv
njega pobunili njegovi Guduscani.35 Tek nakon propasti avarske države ime
je tijekom vremena izgubilo svoje socijalno ih' funkcionalno značenje, počelo
služiti kao oznaka lokalnih skupina (ratnika) te konačno dalo ime etnogenet-
skim procesima kojih su nosioci oni bili. Takvo zbivanje u stepskih naroda
nipošto nije bilo neuobičajeno.
Na taj bi se način mogle objasniti i stepske tradicije koje su se u Hrvata
vrlo dugo očuvale. Na te tradicye upućuje primjerice da su još u doba Kon-
stantina neki Hrvati vodili podrijetlo od Avara i zbog toga se smatrali Avari-
ma.36 Istočna podrijetla je vjerojatno naslov hrvatskog vladara, ban, koji se
najčešće povezuje s imenom (ili naslovom) Bajan.37 Slično vrijedi i za naslov
župana, koji se doduše nije proširio samo u Hrvata.38 Tome se pridružuju i
tradicija kozmoloških oznaka boje, pojava neslavenskih imena i daljnji azijski
utjecaj.39 Sve te tragove, doduše, ne bi trebalo krivo protumačiti u etničkom
smislu. O nekadašnjoj etničkoj pripadnosti onih »hrvatskih·« skupina kojih je
ime prešlo na slavenske gentes (ili se među njima sačuvalo), ne mogu se po-
staviti nikakve tvrdnje. Možda se radilo i o Slavenima koji su na vrhuncu
kaganata stekli visoke činove u avarskoj vojsci, pa tamo preuzeli i neke avarske
tradicije.
O razvoju i samooznačavanju budućih Hrvata do 800. godine malo se toga
može red. Kao stoje hrvatski mit o podrijetlu zabilježio konstitutivne elemente
etnogeneze, sačuvao je mit bizantske kancelarije podatke koji su se činili bitnim
s motrišta imperije: molba caru za zemlju, dozvola naseljavanja, savez protiv
Avara i kristijanizacija. To se stajalište gotovo formulaično izražava u 31. po-
glavalju40; slično kao plemenska saga, iako ne tako dalekosežno, interpretatio
35 Annales regni Francorum, ur. Rau, a. 821; a. 818. Opširnije o pretorijancima prilog Radoslava
Katieića u ovom zborniku.
36 DAI, 30, 70 f., s. 142. To ne mora bezuvjetno upućivati na stvarni etnički kontinuitet Nigdje
drugdje nije potvrđeno da su se avarske etničke skupine tako dugo održale pod tuđom vlašću.
37 Max Vasmer, Russisches etymologisches Wörterbuch, l, 203; Dvornik, Making (kao bilj. 1),
273; Kronteiner, Alpenslawen (kao büj. 1), 145; Bitten, Bemerkungen, (kao bilj. 1), 449 f.
O Bajanu Fohl, Awwen (kao bilj. 1), 176.
38 Fohl, Awaren (kao bilj. 1), 305.
39 Herbert Ludat, Farbenbezeichnungen in Völkemamen, Saeculiun, 4, 1953, 151 f.; Steindorff,
Synode (kao bilj. 32), 298 f.; Ludmil Hauptmann, Kroaten, Goten und Sarmaten. Germana
— Slanica, 3, 1935, 95-127 i 315-53; Kronsteiner, Alpenslawen (kao bilj. 1), 14; Ditten,
Bemerkungen (kao bilj. 1), 454.
40 DAI, 31, S. 146-48.
Walter Fohl: OSNOVE HRVATSKE ETNOGENEZE 95
romana zgušnjava dugotrajni i ambivalentni povijesni proces da bi povijesno
opravdao određeno pravno stanje. Iz tog se prikaza teško može zaključiti da
je već Heraklije uspostavio potpunu crkvenu hijerarhiju u Hrvata; slavenski
kršćani podvrgnuti su jedino biskupima dalmatinskih gradova, hrvatske bisku-
pije osnovane su tek u K. stoljeću.41 No u potpunosti je opravdan zaljučak
da od VII. stoljeća slavenski naseljenici u staroj Dalmaciji odnose s Bizantom
uređuju ugovorima42. U Carigradu su se veoma brinuli i u VII. i VUL stoljeću
da promijenjene odnose u balkanskim provincijama »normaliziraju« barem
pravno.43 Kako je taj proces zgusnut u prikazu Konstantina Porfirogeneta,
tipično je za njegovo teološko-državnopolitičko tumačenje naseljavanje Hrvata,
Srba i ostalih na tlu carstva. De administrando imperio tako nije tek kronika
nastala iz puke ljubavi prema učenosti, već u prvom redu ima praktično-po-
litičku dimenziju. Jezgru izvještaja čini činjenica da je Heraklije legaliziranjem
naseljavanja Hrvata - i Srba - na tlu carstva stvorio novo pravno stanje.
Nasuprot tome su izlaganja o području podrijetla kao i zaista fantastične eti-
mologije etnonima sekundarni. Upravo stereotipno isticanje podrijetla balkan-
skih Slavena (Hrvata, Srba, Zahumljana, Travunjana i Pagana) iz nepokrštenih
područja na sjeveru prije upućuju na to da ono potječe iz naknadnih pokušaja
tumačenja. Uvjerenje da svaki doseljeni narod ima dvije domovine bilo je u
skladu s bizantskom slikom svijeta. Jedna se nalazila s onu stranu granica
carstva gdje su poganski narodi živjeli (megale Skythia, Bulgaria, Moravia itd.),
a druga na tlu carstva u kojoj su činili dio kršćanske ekumene (Gothia minor,
Sklavinia itd.).44 Osim toga, stječe se dojam da se veoma brižno i shematski
razlikuju avarski pljačkaši od novih, punopravnih stanovnika.45 Možda je upra-
vo u tome razlog što se domovina Hrvata i Srba pomiče u tako veliku daljinu;
rimska tradicija je time mogla izbjeći dojam da je naseljavanje pljačkaša nak-
nadno legalizirano.
Čini se kao da se hrvatska etnogeneza odvijala u najmanje dva navrata.
Oko 600. došlo je do naseljavanja slavenskih skupina u dalmatinskom zaleđu.
Ti su Slaveni priznavali avarsku vrhovnu vlast, a nakon 626. su se odvojili od
kaganata, osnaženi avarskim i/ili slavenskim Članovima poražene avarske voj-
ske. Veća organizacija im privremeno nije pošla za rukom; u staroj provinciji
Dalmaciji živjele su manje slavenske skupine pod županom46, koji su uglavnom
svoje odnose s Bizantom i obalnim gradovima uredili ugovorima. Oni su općeni-
to smatrani Slavenima, plemenska imena, poput onog Karantanaca, nam iz
tog doba nisu poznata. Tek su propast avarske države i porast franačkog ut-
41 Usp. i prilog Ive Goldsteina u ovom zborniku.
42 To pretpostavlja Katičić, Anfänge, 309 f.
43 Usp. Evangelos Chrysos, Zur Gründung des ersten bulgarischen Staates. Cyrilomethodiana,
2 1972/73, 7 ff.
44 Evangelos Chrysos, Die Nordgrenze des byzantinische Reiches im 6. Jahrhundert, Südosteu-
ropa-Jahrbuch, 17, 1987, 29 ff.
45 DAI, 30, s. 142; 31, s. 148; 32, s. 152; 33, s. 160; 35, s. 164; 36, s. 164. Avari su svaki put
opustošili i raselili zemlju te Heraklije radi zaštite od njih dovodi u zemlju doseljenike. Sličnu
razliku bilježe i kasniji izvori o slaviziranju Grčke.
46 O hrvatskim županijama usp. prilog Franje Smiljanića u ovom zborniku; njegova teza o
kontinuitetu između kasnoantičkih upravnih jedinica i ranosrednjovjekovnih županija upu-
ćuje na to da je ta struktura bila starija od hrvatskog dukata.
 jecaja stvorili oko 800. novu situacyu. Franci su podržavah" slavenske duces
južno od Karavanki, koji su počeli stvarati veće političke jedinice. Možda su Ante Milosevic
se tim novim dukatima pridružili iseljenici iz kaganata; u svakom slučaju su
se avarske tradicye iskoristile za izgradnju nove vlasti. Situacija je najprije KOMANSKI ELEMENTI I PITANJE
bila prilično nepregledna, kako politički tako i terminološki, što se može vidjeti KASNOANTIČKOG KONTINUITETA U
i na primjeru Borne. Njegov dukat nosi, kako plemenske (Guduscani), tako i MATERIJALNOJ KULTURI
antičke teritorijalne oznake (Dalmatia, Liburnia); stvaran oslonac vlasti bili su RANOSREDNJOVJEKOVNE DALMACIJE
ipak njegovi vlastiti vazali, praetoriani. Sve to upućuje na još nesiguran ka-
rakter njegove vlasti. Nigdje se ne naziva dux Croatorum, a tek se prema ka-
snijoj tradiciji naziva prvim poznatim hrvatskim knezom (Porin ili Porga). Sre-
dinom K. stoljeća počinje prevladavati hrvatsko ime kao vladarska — te ko-
načno etnička oznaka; možda je to bilo ime Borninih praetorijanaca - orga-
niziranih prema avarskom uzoru? — koje je postupno prešlo na vladara kojeg
su podupirali. Mnogo kontinuiranija bila je povijest naseljavanja toga prostora;
glavnina slavenskog stanovništva tu se ustoličila u desetljećima oko 600, kao
doseljenici (nakon 626. i oko 800) dolaze manje, prije svega ratničke skupine
u obzir, koje su, doduše, imale presudan utjecaj na etnogenezu i izgradnju
vlasti, a time i na tradiciju i imenovanje. U izvješću Konstantina Porfirogeneta
se taj desetljećima dugi proces teleskopira i, u skladu s toposom origo gentis^, Li početku jedinstveno područje istočnojadranske obale u pogledu materijalne
svodi na priču o doseljenju. Taj topos je historiografiju naveo da sve do da- kulture, izmicanjem antike sve više ukazuje na uže regionalne osobitosti po-
našnjih dana pokušava hrvatsku etnogenezu objasniti, upravo svesti na jedan jedinih njezinih dijelova. Te razlike uvjetuje ponajprije učestalost i intenzitet
jedini događaj. Zasluga simpozija održanog u Zagrebu u siječnju 1989. leži upra- etničkih dodira cjelokupnog kasnoantičkog stanovništva, koje baštini antičku
vo u tome što je raspravu o tom pitanju proširio izvan tih granica. materijalnu kulturu, s došljacima različite etničke pripadnosti koje dovode ve-
like seobe naroda. Nastale razlike s vremenom postaju toliko očigledne da ti-
jekom VII. i dijelom VIII. stoljeća na istočnojadranskoj obali imamo jasno ra-
zlučene tri regije: sjevernojadransku s najvećom koncentracijom karakteristič-
nih nalazišta na području Istarskog poluotoka, srednjojadransku koja obuhvaća
područje današnje sjeverne i srednje Dalmacije, te južnojadransku s eviden-
tnom koncentracijom najvažnijih lokaliteta na području današnje sjeverne Al-
banije. Svaka od ovih regija ima svoje nedvojbene specifičnosti, pri čemu je
na izrazitiji kasnoantički kontinuitet u materijalnoj kulturi dosada ukazivano
samo u dva navedena rubna područja.1 Srednjojadransko je područje u tim
istraživanjima dosada tretirano kao teritorij s minimumom pokazatelja takva
kontinuiteta,2 pri čemu je gotovo sva ranosrednjovjekovna materijalna kultura

1 Za sjevernojadransko, posebno istarsko područje, upozoravam na brojne radove B. MaruSića,

među kojima posebno: B. Marušič, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula I960; ISTI, Nekropole
Vili Vmstoljeća u Istri, Arheološki vestnik (dalje: AV), 18, Ljubljana 1967, 333- 341; ISTI,
Novi nalazi kasnoantičkih kosturnih grobova u južnoj Istri i na otoku Cresu, Histria archa-
eologica (dalje: HA), 4, l, Pula 1973, 61-72, a za južnojadransko područje posebno V. Popovič,
Byzantins, Slaves et autochtones dans les provinces de Prevalitane et Nouvelle Epire, Villes
47 et peuplement dans l 'Illyricum protobyzantin, Rim 1984, 181-243 i tamo navedenu literaturu.
O topos Origo D. Timpe, Ethnologische Begriffsbildung in der Antike. Germanenprobleme 2 Problemom kasnoantičkog kontinuiteta u materijalnoj kulturi ranosrednjovjekovne Dalmacije
in heutiger Sicht, Hg. Heinrich Beck, Berlin / New York 1986, 36 f.; »Antička etnografija u nas se gotovo isključivo bavio Z. Vinski, a od više radova u kojima usputno obraduje i taj
nije u prvom redu mogla prikladno objasniti seobe, pljačkaške ratove i vazalne pohode.« problem navodim: Z. Vinski, Kasnoantička baština u grobovima ranoga srednjeg vijeka kao
Antičko mišljenje se u tu svrhu služilo »prije svega modelom podrijetla i rasta te se stoga činjenica i kao problem. Materijali SADJ, l, Beograd 1963, 101-115; ISTI, Autochtone Kul-
posvuda primjenjuje topos origo.« O izrastanju čitave tradicije fiktivnih priča o podrijetlu,
turelemente zur Zeit der Slawischen Landnahme des Balkanraums, Simpozij iPredslavenski
protkanih
frama istinitim
u ovom predajama origines gentium (poput one gotske) vidi prilog Herwige Wol-
zborniku. etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena, Pos. izd. ANUBIH, knj. 12, Sarajevo
1969, 171-199; ISTI, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik Ar-
heološkog muzeja u Zagrebu (dalje: VAMZ), 3, 5, Zagreb 1971, 47-73.
 98 ETNOGENEZA HRVATA
3
toga područja atribuirana novodoseljenim Slavenima ili Hrvatima. Vrlo je ri-
jetko, međutim, upozoravano na to da takve isključive etničke atribucije na-
vedenim nalazima u Dalmaciji nisu primjenljive svakom takvom nalazu, te da
bi kasnoantički kontinuitet u dalmatinskoj materijalnoj kulturi ranoga srednjeg
vijeka (posebno u keramičkoj proizvodnji) trebao biti znatnije zastupljen.4 Ovd-
je ću takva razmišljanja nastojati potkrijepiti novim pokazateljima, oslanjajući
se ponajviše na činjenice, dakle, na evidentirane ostatke materijalne kulture.
U smislu kasnoantičkog kontinuiteta materijalne kulture na istočnoja-
dranskoj obali nedvojbeno prvenstvo pripada južnojadranskoj regiji i pripa-
dajućim joj nalazima koji su naspram drugih područja toliko osobeni, da
neosporno tvore zasebnu skupinu (posebno u VII. i VIII. stoljeća) speci-
fičnoga kulturnog identiteta. U arheološkoj literaturi ta skupina je danas
poznata pod nazivom komanska kultura, prema eponimnom selu Komani
u sjevernoj Albaniji. Na dosadašnje sporadične nalaze toga kulturnog obi-
lježja u našim krajevima, konkretno u Dalmaciji, već je bilo kraćih osvrta,
pri čemu su ovi nalazi tretirani isključivo kao rijetki komanski importi,5 a
nikako, vjerojatno samo u početku, kao dio jedinstvenog kulturnog kom-
pleksa. U novije vrijeme u Dalmaciji je pronađeno nekoliko novih nalaza
toga kulturnog obilježja, a već objavljenima,6 ovoga puta dodajem dva nova,
vrlo vrijedna nalaza. U oba slučaja radi se o brončanim perforiranim polu-
kružnim pojasnim privjescima,7 od kojih je jedan pronađen u kasnoantičkom
grobu u Drveniku kod Makarske uz još jednu keramičku posudu,8 a drugi
3 Lj. Karaman, Izkopine društoa »Bihaća· u Mravincima i starohrvatska groblja. Rad JAZU,
268, Zagreb 1940, 1-44; D. Jelovina, Starohrvatske nekropole na području, između rijeka
Zrmanje i Cetine, Split 1976; J. Belošević, Materijalna kultura Hrvata od VU. do IX. stoljeća
Zagreb 1980.
4 Z. Brusili, Neki oblici kasnoantičke keramike s podmorskih nalazišta uz našu obalu, Gunjačin
zbornik, Zagreb 1980, 77-86; A. Milosevic?, Archaelogica lugoslavica 25/1988. Pored nave-
denog u Dalmaciji su očigledni i drugi oblici kasnoantičkog kontinuiteta, potanko obrađeni
u brojnim objavljenim radovima. Upozoravam posebno na; Z. Rapanić, Prilog proučavanju
kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku, Vjesnik za ar-
heologiju i historiju dalmatinsku (dalje: VAHD), 74, Split 1980, 189-213; ISTI, Predroma-
ničko doba u Dalmaciji, Split 1987, 99-187.
5 J. Kovačević, Arheologija i istorija oarvarske kolonizacije južnoslavenskih oblasti od IV do
početka Vn veka, Novi Sad 1960, 25; Z. Vinski, Bani srednji vijek, 59, 67; J. Belošević, n
dj., 93, 95.
6 Z. Vinski, Kasnonatička baština, 5-55; A. Milosevic; Ranosrednjovjekovna bojna sjekira iz
Vedrina kod Trilja i drugi nalazi sjekira tog vremena na području Hrvatske, VAMZ, 3, 20,
Zagreb 1987, 107-128.
7 Svi dosada£nji nalazi privjesaka o kojima je riječ ne donose uvijek jednako obrazloženje
njihove prvotne namjene. Najčešće obrazloženje je da su to privjesci za pojas (usp. npr. V.
Malenko, Sanosrednovekovna materijalna kultura vo Ohrid i Ohridska, Zbornik »Ohrid i
Ohridska niz istorijata-, knj. I, Skopje 1985,297, a ima i drugih mišljenja, npr. da su privjesci
dio konjske opreme (usp. L 'arte Albanese nei secoli, katalog izložbe održane u Museo Na-
zionale Preistorico Etnografico »Luigi Pigorini« u Rimu 1985, 104).
8 Nalazi iz Drvenika kod Makarske nisu rezultat planiranih arheoloških istraživanja, nego
slučajnosti, s minimumom uobičajenih arheoloških pokazatelja. Radi se o slučajno otkrive-
nom kasnoantičkom zidanom grobu u mjestu Drvenik, udaljenom oko 30 km u smjeru juga
od Makarske. Grob je otkopan pred desetak godina na položaju Mirine nedaleko od mjesne
Ante Milosevic: KOMANSKI ELEMENTI 99
je izdvojen iz starog fundusa Arheološkog muzeja u Splitu, nažalost s nepoznata
nalazišta·
9
Opis nalaza
1. Brončani polukružni perforirani privjesak za pojas iz groba u Drveniku
je oštećen; nedostaje mu donji ravni dio s tri prstenasta kružna otvora. Plitkim
urezanim prugama ukrašene su brončane trake i pločice između perforacija.
Na gornjem lučnom dijelu pločice je proširenje s okruglom rupom za vješanje
o pojas. Širina privjeska je 3,7 cm, a sačuvana visina 2,9 cm (T. 1:2).
2. Keramička posuda iz kasnoantičkog groba u Drveniku prostoručno je
modelirana od nepročišćene gline miješane sa zrncima pijeska i kalcita. Tam-
nosive je boje i dobro pečena. Ovalnoga je trbuha, bez naglašena vrata, s ravnim
dnom i dvije masivne ručke. Stijenke posude su neuobičajeno debele. Visina
posude je 14 cm, najveći promjer trbuha 9,5 cm, a dna 4,5 cm (si. 1:3).
3. Brončani polukružni perforirani pojasni privjesak iz Arheološkog muzeja
u Splitu je također neznatno oštećen; nedostaju mu tri prstenasta otvora na
donjem ravnom dyelu pločice i ušica za vješanje na gornjem lučnom dijelu
pločice. Obostrano je ukrašen točkastim nizovima na brončanim trakama iz-
među perforacija pločice. Širina privjeska je 4 cm, a sačuvana visina 3,1 cm
(T. 1:1).
Navedeni privjesci nedvojbeno pružaju novu vrijednost u mogućnostima
izučavanja ranosrednjovjekovne materijalne kulture u Dalmaciji. S obzirom na
koliko-toliko poznate okolnosti nalaza, privjesak iz kasnoantičkog groba u Drve-
niku je vredniji nalaz, jer kulturno i vremenski određuje ukupan grobni in-
ventar s toga nalazišta, a kako se istovetni takvi nalazi javljaju i u grobovima
ranosređnjovjekovnih groblja u Dalmaciji, na kojima neprekinuto ukapanje tra-
je do kraja IX. i početka X. stoljeća, od iznimnog su interesa za izučavanje
kasnoantičkog kontinuiteta u dalmatinskoj materijalnoj kulturi toga razdoblja.
Svojim tipološkim osobinama ti privjesci pripadaju skupini nalaza karakteri-
škole, na uočljivom arheološkom lokalitetu kojim i danas dominiraju vidljivi ostaci zidova,
vjerojatno antičke ili kasnoantičke kulturne pripadnosti Prema riječima mještana, na tom
položaju se i prije prilikom obrade zemlje nailazilo na ostatke zidova i druge grobove (od
tegula), ali im nije bila posvećena potrebna pozornost Grob iz kojega potječu nalazi koje
ovdje donosim nije u cijelosti istražen, pa se može pretpostaviti da sadrži još ponešto priloga.
S obzirom na činjenicu da je tu pronađeno i drugih grobova koji nisu otvarani, može se
također pretpostaviti da se na tom položaju nalazi iznimno zanimljiva kasnoantička arhi-
tektura i pripadajuće joj groblje. Sustavno arheološko istraživanje toga položaja donijelo bi
na£oj arheološkoj znanosti vjerojatno iznimno vrijedne rezultate iz upravo onoga razdoblja
koje je u Dalmaciji u cjelini najslabije poznato. Posuda iz groba u Drveniku danas se nalazi
kod Nikole Antunovića u Drveniku, a privjesak kod Ante Graca u Makarskoj, kojemu zahva-
ljujem za podatke o nalazu.
9 Brončani perforirani pojasni privjesak iz Arheološkog muzeja u Splitu, nažalost, potječe s
nepoznata nalazišta, ali je izvan svake dvojbe da je pronađen u Dalmaciji. Iskrenu zahvalnost
za mogućnost objave toga nalaza dugujem kolegi Frani Buškariolu iz tog Muzeja.
 100
ETNOGENEZA HRVATA
stičnih za već spomenutu komansku kulturu, a zbog značenja za daljnji tekst
ovog priloga i njegov konačni rezultat držim ovdje opravdanim prethodno o
toj kulturi donijeti nekoliko osnovnih uvodnih napomena. Temeljene su u prvo-
me redu na nedavno objavljenim istraživanjima o genezi i razvoju te kulture
koja je proveo dr. Vladislav Popović.
10
Prema raspoloživim arheološkim pokazateljima, početne etape razvoja ko-
manske kulture moguće je smjestiti u vrijeme potkraj VI. stoljeća, s tim da
svoj razvojni vrhunac ta kultura doživljava tijekom VII. i u prvoj polovici VIII.
stoljeća, a nedvojbeno traje kroz cijelo VIII. do u početak IX. stoljeća.11 U počet-
nim fazama razvoja ima izrazite karakteristike kasnoantičke, odnosno rimsko-
-bizantske materijalne kulture, bilo da se te karakteristike ovdje javljaju kao
izravan import, bilo kao lokalne izrađevine po tim uzorima. S vremenom, oso-
bito u drugoj polovici VII. i u VIII. stoljeću, te nove izrađevine dobivaju izrazite
lokalne osobine, koje toj kulturi, u odnosu na druga susjedna područja, donose
nedvojbenu specifičnost. Kulturni utjecaji iz drugih etničkih sredina, najprije
germanske a potom avarske i slavenske, u fazama njezina razvoja su sporadični
i bitno ne utječu na njezin konačni kulturni profil.12
Za u naslov postavljen problem bitno značenje ima i rasprostranjenost na-
laza materijalnih elemenata te kulture, pri čemu je najveća gustoća nalazišta
zabilježena na području današnje sjeverne Albanije. Pojedinačni elementi ko-
manske kulture zabilježeni su, međutim, na znatno širem području duž istočne
jadranske obale, pri čemu najjužniji nalaz potječe s otoka Krfa a najsjeverniji
iz sela Kašić nedaleko od Zadra.13 Nedavno objavljen sličan privjesak iz Istre14
ne pripada toj skupini nalaza, nego mu analogije va\ja tražiti među prapovi-
jesnim nakitnim predmetima mlađeg željeznog doba, karakterističnim za sje-
vernoliburnsko i histarsko područje, kao što su primjerice potpuno analogni
privjesci iz Kastva i s Grobnika.15 Većini dijelom nalazi te ranosrednjovjekovne
kulturne skupine evidentirani su na ovom području samo na širem njegovu
obalnom pojasu, dok su nalazi u dubljoj unutrašnjosti posve sporadični. Naj-
dublje su ti elementi prodrli u unutrašnjost u jugozapadnom dg'elu današnje
Makedonije, gdje su brojni takvi nalazi najgušće raspoređeni u okolici Ohrid-
skog jezera. Najistočniji dosada zabilježen nalaz navedenih osobitosti masivne
su brončane fibule sa željeznom iglom, povijenom nogom i široko raskovanim
lukom iz okolice Prilepa.16
Gotovo svi dosadašnji nalazi spomenute skupine pronađeni su u uskoj svezi
s drugim ostacima kasnoantičke civilizacije, pa ta činjenica u dobroj mjeri odre-
ίο V. Popović, n. dj., 210-231, te njegova slična, ponešto sažeta rasprava Albanija u kasnoj
Antici, Iliri i Albanci, Beograd 1988, 229-224.
11 ISTI, Byzantins, Slaves et autochtones, 222-224.
12 ISTI, n. dj., 216-224.
13 ISTI, n. dj., 224.
14 B. Marušić, Varia archaeologica prima, HA, 11-12, 1980-1981, 54, T. 8: 2.
15 Š. Batovid, Nakit u prapovijesti sjeverne Dalmacije, katalog Nakit na tlu sjeverne Dalmacije
od prapovijesti do danas, Zadar 1981, 131-134, si. 13: 3, 4.
16 J. Kovacević, Babas, Zbornik posveten na BoSko Babik, Prilep 1986, 119-121.
Ante Milolević: ROMANSKI ELEMENTI 101
đuje njezine etničke nosioce, pri čemu u arheološkoj znanosti, za rješenje toga
17
pitanja, danas postoje i druga, često vrlo oprečna mišljenja. Već spomenuta
njezina rasprostranjenost je takva da neposredno upućuje na činjenicu da et-
ničke nosioce komanske kulture valja tražiti u stanovništvu koje je u ono doba
(konkretno u VII. stoljeću) bilo jedinstveno ili makar pretežno na cijelom po-
dručju rasprostiranja njezinih elemenata. Poznate povijesne prilike toga vre-
mena nedvosmisleno upućuju na zaključak da na cijelom tom području to može
biti samo kasnoantičku rimsko-bizantsko stanovništvo, odnosno preživjeli ro-
manizirani starosjedilački etnos.
U cjelini gledajući, novopronađeni polukružni pojasni privjesci iz Dalmacije
jedna su od specifičnosti komanske materijalne kulture,18 pa u generalnoj oc-
jeni za njih vrijede sve tvrdnje koje smo za tu kulturu prethodno istaknuli.
U Dalmaciji, međutim, to nisu osamljeni nalazi, pa ako onima iz Drvenika
kod Makarske i splitskog Arheološkog muzeja dodamo već poznate i objavljene
privjeske iz grobova u Stonu na Pelješcu19 i Kašicu u zaleđu Zadra20, dobivamo
toliku njihovu zastupljenost da neuvjerljivom postaje tvrdnja da su to samo
importi koji se mjestimično javljaju na dalmatinskom tiu.21 Da bi cjelokupna
situacija s rasprostranjenošću nalaza te nakitne vrsti bila slikovitija, upućujem
na kartirane nalaze privjesaka (Karta 1), pri čemu je odmah uočljivo da su
nalazi na »matičnom« komanskom području zabilježeni na samo dva lokaliteta.
Prema arheološkoj literaturi danas mi je poznato devet lokaliteta s ukupno
petnaest komada te vrsti nakita, pri čemu su četiri već spomenuta primjerka
pronađena na vjerojatno četiri lokaliteta u Dalmaciji, pet primjeraka na tri
lokaliteta u jugozapadnoj Makedoniji, koncentrirana u bližoj okolici Ohridskog
jezera,22 te šest primjeraka na dva lokaliteta u sjevernoj Albaniji, od čega jedan
23
u Lješu na nekropoli pod tvrđavom Qafa, a pet primjeraka u grobovima ne-
kropole Kalaja Dalmaces u selu Komani.24
Najveći broj primjeraka te nakitne skupine ima jednostavan polukružni
oblik s tri perforacije na pločici, okruglom rupom za vješanje na gornjem luč-
nom dijelu pločice, te tri prstenasta obruča na donjem njezinu ravnom dijelu
(T. 2:3-10). Nešto jednostavniji oblik pokazuju dva privjeska iz grobova u Crkvi
Sv. Erazma u Ohridu (T. 2:1, 2) a nešto složeniji, u prvom redu s obzirom
na broj perforacija na pločici, imaju primjerci iz Radolišta na Ohridskom jezeru
(T. 2:12) i privjesak iz Stona (T. 2:13). Iz te skupine polukružnih privjesaka
17 V. Popović, n. dj., 214-216, bijj. 98.
18 O ovim privjescima usp.: I. Rajterič-Sivec, Oris arheološkega stanja inpovojna raziskovanja
zgodnjesrednjeveške arheologije v Albaniji, AV, 25, 1974, 557; H. Spahiu, Gjetje te vjetra nga
varreza mesjetare e Kalaše se Dalmaces, Iliria, l, Tirana 1971, 251-253, T. 8: 4. 6-8; F.
Prendi, Nje varreze e kultures arberore ne Lezhe, Iliria, 9-10, 1979-1980, 129, 138, T. 12:
1; V. Malenko, n. dj., 297 te u ovim člancima navedenu stariju literaturu.
19 J. Kovačević, Arheologija i istorija varvarske kolonizacije, 25, si. 43.
20 J. Belošević, n. dj., 92-93, T. 35: 10.
21 Vidi bilj. 5.
22 V. Malenko, n. dj., T. 6: 5; T. 9: 3, 4; T. 8: 4. Za ovdje kartirani podatak o nalazu takva
privjeska iz sela Konjsko kod Ohridskog jezera zahvaljujemo kolegi Vladi Malenku iz Ohrida.
23 F. Prendi, n. dj., T. 12: l, T. 22: 4.
24 H. Spahiu, n. dj., T. 8: 4, 6-8: L 'arte Albanase, 104, si. 404.
 102 ETNOGENEZA HRVATA
tipološki se znatnije izdvaja jedan privjesak iz nekropole Kalaja Dalmaces (T.
2:11). Drugi tipovi pojasnih privjesaka komanske kulture bitno su drukčije
izvedeni.25 Takvi oblici, pak, na dalmatinskom dijelu istočnojadranske obale
nisu evidentirani, jednako kao što nisu evidentirani ni drugi materijalni ostaci
specifični za tu ranosrednjovjekovnu kulturnu skupinu.26 Opravdanih razloga
te odsutnosti može biti više. Pored vjerojatno nedovoljne arheološke istraženo-
sti, osobito lokaliteta u onim dijelovima Dalmacije u kojima ovakve nalaze s
obzirom na poznate povijesne okolnosti možemo očekivati u većem broju (uži
južnojadranski obalni pojas i odnosni istočnojadranski otočki arhipelag), uvjer-
ljivom pretpostavkom mi se čini i moguća kronološka razlika između privjesaka
i drugih specifičnosti komanske materijalne kulture.27 U tom smislu dobrom
odrednicom mi se čini stonski privjesak nađen u grobu s bizantskom kopčom
iz druge četvrtine ΥΠ. stoljeća. Privjesak iz Stona pripada skupini privjesaka
razvijenijeg oblika a po načinu obrade je nešto rustičniji od ostalih dalmatinskih
nalaza, osobito od onoga iz splitskog Arheološkog muzeja, pa to u određenom
smislu može također značiti i nekakvu njihovu međusobnu kronološku razliku.
Pritom bi lošija obrada stonskog privjeska bila uvjetovana cjelokupnim opada-
njem kvalitete življenja kasnoantičkog stanovništva zbog neprestane opasnosti
od novih barbarskih provala.28 Moguća je stoga pretpostavka da su ostali nalazi
privjesaka ponešto, ali ne bitno, stariji i da ih u cjelini valja smjestiti u prvu
polovicu ΥΠ. stoljeća. Uočljivo je, nadalje, da nalazi iz Dalmacije ne potječu iz
nekoć važnih antičkih urbanih središta, ali s obzirom na položaj i okolnosti
nalaza u nedvojbenoj su svezi s ostacima kasnoantičke civilizacije. Tako npr.
nalaz iz Stona treba vjerojatno promatrati nedjeljivo od vrijednih ostataka ka-
snoantičkih sakralnih objekata i fortifikacijskih sklopova u tom kraju,29 nalaz
iz Drvenika u vezi s već spomenutom kasnoantičkom arhitekturom, te s či-
njenicom da se Drvenik u zemljopisnom smislu nalazi u najpovoljnijem odnosu
prema otoku Hvaru, na kojem je nakon pada Salone utočište našlo mnogo-
30
brojno salonitansko stanovništvo. .
25 Primjerice oblici pojasnih privjesaka prikazani u L 'arte Albanese, 103-104,106, sL 399-403.
26 Ponajprije okrugle pločaste spone i spone s povijenom nogom i široko raskovanim lukom.
Iz razumljivih razloga ovdje postrani ostavljamo druge komanske specifičnosti, npr. različite
tipove bizantskih pojasnih kopca, naušnica s polumjesečastim privjeskom i drugo, koje, pored
dalmatinskih, nalazimo i na drugim našim nalazištima (npr. u Istri i predalpskom prostoru).
Za osnovne obuke nakitnih oblika komanskog obižljezja usp. i predloženu rekonstrukciju u:
Albaniens Schätze aus dem Land der Skipetaren, Mainz 1988, 456.
27 Ta pretpostavka, dakako, trebala bi se odnositi na ovdje navedene dalmatinske nalaze, a
kojima bi trebala biti prikazana samo protokomanska, odnosno početna faza razvoja koman-
ske kulture na ovom području, kulturno i vremenski još pod snažnim bizantskim utjecajima.
To, naravno, ne treba biti primjenljivo i na druge oblasti, osobito albanski dio istočnojadran-
ske obale i zapadnu Makedoniju) gdje su takvi elementi zastupljeni i nedvojbeno traju duže
vrijeme.
28 Takve osobitosti pokazuju i drugi dijelovi kasnoantičke materijalne kulture, osobito keramike
(usp. Z. Vinski, Arheološki spomenici velike seobe naroda u Srijemu, Situla, 2, Ljubljana
1957, 37; ISTI, Bani srednji vijek, 67; A. Milosevic, Archaeologica lugoslavica 25/1988. (u
tisku)
29 I. Fisković, O ranokršćanskim spomenicima naronitanskog područja. Dolina rijeke Neretve
od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, izd. HAD-a, sv. 5, Split 1980, 213-254.
30 Toma Arhiđakon, Kronika, Split 1977, 31-40.
Ante MuoSeuić: KOMANSKI ELEMENTI 103
Nalaz iz Kašica jedini nije čvršće povezan s istočnojadranskim obalnim
područjem, premda i on, s obzirom na nedaleko veliko bizantsko središte u
antičkom Jaderu, ima tako pretpostavljeno kulturno i etničko opravdanje. Do-
sadašnja literatura, međutim, kašićkom nalazu pretpostavlja drukčiju pripad-
nost i datira ga u sam početak VHI. stoljeća.31 Naprijed sam nastojao pokazati
da takva datacija navedenih privjesaka u Dalmaciji nije jedina mogućnost, a
cjelokupna prostorna stratifikacija inače brojnih ranosrednjovjekovnih nalaza
iz ovog sela u Ravnim kotarima upućuje i na drukčije njegovo etničko vrednova-
nje. To je, međutim, zaseban problem, a njegovo obrazloženje ovdje odnijelo
bi mnogo prostora, pa ga stoga ostavljam za neku drugu priliku.
Takav odnos dalmatinskih nalaza pojasnih privjesaka komanskog obilježja,
prema odnosnim kasnoantičkim nalazištima, te njihovu prostornu stiješnjenost
na područje istočnojadranske obale, uvjetuje vjerojatno neprekidna avaro-sla-
venska opasnost, ili čak, možda, i stalna naseljenost n dubljoj unutrašnjosti.
Takvo datiranje i etnička pripadnost polukružnih pojasnih privjesaka iz
Dalmacije nedvojbeno je važna za kulturno i etničko vrednovanje cijelog grob-
nog nalaza iz Drvenika, pa samim tim i odnosne keramičke posude (T. 1:3),
a to je za ovdje naslovljen problem od bitna značenja. Ova keramička posuda
je takvih tehnološko-tipoloških karakteristika da na prvi pogled odudara od
većine dosada poznatih kasnoantičkih i bizantskih posuda u Dalmaciji,32 s vrlo
rijetkim ali prisutnim oblikovnim srodnostima na udaljenijim područjima, po-
najprije na »matičnom« području komanske kulture.33 Grosso modo dodatno
upozoravam na tipološki i tehnološki vrlo srodne nalaze keramičkih posuda iz
zidanog, nedvojbeno kasnoantičkog groba antičke Dokleje (T. 3:1, 2)34, te na
nešto brojnije, nedavno objavljene, tehnološki bliske, ali tipološki drukčije obli-
ke keramičkih posuda iz kasnoantičkih grobova kopnenog dijela središnje Dal-
35
macije i jugozapadne Bosne. Ondje sam nastojao upozoriti na činjenicu da
navedene kasnoantičke keramičke posude, tehnološko-tipološki identične broj-
nim oblicima keramičkih posuda koje nalazimo zastupljene u novijim dalma-
tinskim ranosrednjovjekovnim grobovima, nije uvijek neophodno pripisivati no-
vodoseljenom slavenskom ili hrvatskom stanovništvu.36 Nalaz keramičke po-
sude iz groba u Drveniku takvu pretpostavku pouzdano dodatno potvrđuje,
jer toj kasnoantičkoj posudi prve polovice ΥΠ. stoljeća bliske analogije također
nalazimo u ranosrednjovjekovnim grobovima u Dalmaciji. Dosadašnjim nala-
zima posude takvih tipoloških osobina zastupljene su samo na velikom i ned-
vojbeno najznačajnijem dalmatinskom ranosrednjovjekovnom groblju na po-
31 J. Belošević, n. dj., 93.
32 usp. Z. Brusić, n. dj., 77-S6.
33 H. Spahiu — D. Kornata, Shurdhan (Sarda) — Le cite albanaise medievale fortifiće, Iliria,
3, 1975, 302-303, PL I: l, 2, 4, 5. Već poodavno uočene ove sličnosti (usp. Z. Vinski, n. dj.,
67) dobro je dodatno obrazložio Z. Brusić, n. dj., 84-86.
34 A. Cermanović-Kuzmanović — D. Srejović — O. Velimirović — Žižić, Antička Duklja, ne-
kropole, Cetinje 1975, 133, 11. 92, 93.
35 Vidi bilj. 4, posebice referat: A. Milosevic, Porijeklo i datiranje keramičkih posuda u grobovima
ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji na 13. kongresu SADJ na Bledu 1988.
36 ISTI, n. dj.
 104
ETNOGENEZA HRVATA
ložaju Ždrijac u Ninu, pri čemu valja upozoriti na pet gotovo identičnih posuda
iz grobova 3, 23, 72, 204 i 262 (T. 3:3-7).37 Datirane su u Vffl. stojjece, a
etnički pripisane novodoseljenim Hrvatima, pri čemu se kao neizravan konti-
nuitet ističu samo njihove tipološke osobine kao reminiscencije na daleke an-
tičke oblike.38 Sve navedene keramičke posude iz grobova na Ždrijacu tipološki
su vrlo srodne. Imaju potpuno nenaglašen vrat, više cilindričan negoli loptast
trbuh, jednu masivnu prstenastu ručku, te, osim primjerka iz groba 204 (T.
3:3), ravno odrezano dno. Posuda iz groba 204 oblikovana je na spororotira-
jućem ručnom lončarskom kolu, što pokazuje otisak njegove osovine na dnu
posude, dok su sve ostale prostoručno modelirane. Sve bitne zajedničke osobine
keramičkih posuda iz ždrijačkih grobova ima i posuda iz kasnoantičkog groba
u Drveniku. Pritom činjenica da drvenička posuda umjesto jedne ima dvije
masivne prstenaste ručke, ne bi, čini mi se, trebale upućivati na njihovu me-
đusobnu bitnu kulturnu ili kronološku razliku. Na isti način valja promatrati
i već spomenuti otisak osovine lončarskog kola na jednoj od ždrijačkih posuda,
pri čemu valja naglasiti da taj otisak nije osobina samo ranosrednjovjekovnih
slavenskih ili hrvatskih posuda u Dalmaciji, kako se to navodi,39 jer takve
otiske nalazimo i na grubim keramičkim posudama u kasnoantičkim grobovi-
ma, kako sam to nedavno već pokazao.40 Uočljiva tipološka ujednačenost svih
tih posuda iz Ždrijaca, te istovrsnost opreme pripadajućih im grobova,41 uka-
zuju na njihovu zajedničku vrlo blisku vremensku, a vjerojatno i kulturnu te
etničku pripadnost. S obzirom na nalaz gotovo analogne keramičke posude iz
groba u Drveniku kod Makarske, opravdanom mi se čini pretpostavka, da bi
i navedene posude iz ždrijačke nekropole trebalo drukčije datirati i etnički vred-
novati. Vjerojatno pripadaju VII. stoljeću, a iz prije navedenoga prilično pouz-
dano im se može utvrditi etnička pripadnost preživjelim ostacima kasnoan-
tičkog stanovništva na tom području. Činjenica da drugdje u slavenskom svijetu
nije pronađeno keramičkih posuda koje bi onima sa Ždrijaca tipološki odgova-
rale, takvu pretpostavku dodatno potvrđuje.
Kasnoantički grobni nalaz iz Drvenika, dakle, ukazuje na bitne nove ele-
mente u izučavanju ranosrednjovjekovne materijalne kulture u Dalmaciji, oso-
bito s aspekta proučavanja mogućeg intenzivnijeg kasnoantičkog kontinuiteta,
pri čemu je taj kontinuitet (napose u keramičkoj proizvodnji ranoga srednjeg
vijeka) toliko očigledan da ni u kom slučaj to ne mogu biti samo kulturne
posuđenice novopridošlog stanovništva, nego u prvomu redu izravno znatnije
stvarno sudjelovanje kasnoantičkoga pučanstva u oblikovanju nove etničke slike
ranosrednjovjekovne Dalmacije.
37 J. Belošević, n. dj., T. 32: 22; T. 33: 4; T. 53: 3, 3, 6.
38 ISTI, n. dj., 109-115.
39 ISTI, n. dj., 111-112.
40 Vidi bilj. 35.
41 Usp. tablice statističkog pregleda grobnih nalaza za odnosne grobove u: J. Belošević, n. dj.,
28-43.
Ivo Goldstein
ULOGA BIZANTA U PROCESU ETNOGENEZE
HRVATA U IX. STOLJEĆU
Kada govorimo o »etnogenezi« u ovom razdoblju, onda valja pod tim pojmom
podrazumijevati proces širenja, prihvaćanja ili nametanja hrvatskog imena o-
kolnom »slavenskom« stanovništvu. Bio je to vrlo složen i dugotrajan proces,
čiju složenost tek naslućujemo. Bio je pun trenutnih uspjeha i naknadnih pa-
dova na lokalnom planu. On je utoliko složeniji što, ako ga je uopće netko i
svjesno i dugotrajno nametao, barem u konkretnom slučaju Hrvatske, nije mo-
gao ni pretpostaviti da će se ime Hrvat tako dugo održati i dobiti takvo znače-
nje. Konačno, proces širenja hrvatskog imena isprepliće se s drugim procesima
i nedvojbeno je s njima povezan: s političkim, društvenim, ekonomskim i kul-
turnim promjenama. Stoga nam je u ovom tekstu cilj objasniti na koji je način
Bizantsko Carstvo utjecalo na etnogenezu (ili širenje) imena Hrvata1. Dva su
razloga što će razmatranje biti ograničeno na prostor omeđen Jadranskim mo-
rem te rijekama Cetinom i Zrmanjom; o stvaranju etnogenetskih jezgri u dru-
gim krajevima postoji vrlo malo podataka - po pričanju cara Konstantina
neki su se Hrvati naselili u Panoniji, a u Ljetopisu popa Dukljanina spominje
se »Crvena Hrvatska«, što je vjerojatno područje Duklje2. Osim toga, o aktiv-
nosti Bizanta prema Hrvatima na području današnje srednje Dalmacije svje-
doče mnogi i raznovrsni izvori, a daje Carstvo djelovalo i na drugim teritorijima
- u Panoniji i Duklji, izostaju skoro bilo kakve informacije. Nije slučajna po-
dudarnost izrazito širenje hrvatskog imena i vrlo intenzivna aktivnost Bizanta
u zaleđu Splita, Trogira i Zadra.
Čini se da je do ubrzana stvaranja karakterističnog etnikuma pod hrvat-
skim imenom došlo tijekom IX. stoljeća. Dotada je hrvatsko ime bilo ograničeno
samo na neke od rodova na teritoriju na kojem će ono tek poslije prevladati.
Iako to nije predmet našeg neposrednog interesa, valja najprije reći: Hrvati
su bili samo jedno od slavenskih plemena koje se doselilo na teritorij buduće
Hrvatske. Podatak Konstantina Porfirogeneta da se »jedna porodica Hrvata
odijelila od njih i sa svojim narodom stigla u Dalmaciju«3, a pod vodstvom
1 Općenito o utjecaju Bizanta na ovim prostorima vidi: I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb
1992.
2 Constantine Porphyrogenitus, De ađministrando imperio, ed. Gy. Moravcsik, pogl. 30, 75-78;
Vizanlijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, H, Beograd 1959, 31.
3 DAI, 30, 63-67; Viz, izu., II, 30.
 106 ETNOGENEZA HRVATA
petero braće i dviju sestara, između ostalog je i manifestacija poistovjećivanja
veza među narodima i u narodu s rodbinskim. To je prisutno vrlo često još
u mnogih starih pripovjedača, a u svakom slučaju svoj uzor nalaze u biblijskoj
knjizi Postanka, po kojoj svi narodi podrijetlo traže od tri brata4.
Međutim, ono što nas ovdje ponajprije zanima jest cinjenica da je među
braćom jedan nosio ime Hrvat, a da se drugi nazivaju imenima koja se javljaju
na određenom području u istim ili sličnim oblicima i da pokazuju opseg koji
je, po mišljenjima nekih povjesničara, imala Bijela Hrvatska5. Iz toga proizlazi
da je i među Hrvatima koji su se doseljavali na teritorij rimskih provincija
Dalmacije i Panonije bilo partikularističkih težnji, pa je i njima trebalo vremena
da odbace neka stara rodovska imena i preuzmu bez ostatka hrvatsko ime.
Kada su se Hrvati doselili, početkom ΥΠ. stoljeća, nisu postojali uvjeti da
se njihovo društvo brže razvija. Budući da nije bilo ni razvoja, a ni događaja,
nisu se odvijali ni drugi procesi, pa se ni hrvatsko ime ruje moglo širiti na
druga plemena koja su nosila drukčija imena. Čini se da su društvene okolnosti
poticale neovisnost rodova i porodica. Trgovina vjerojatno skoro da i nije po-
stojala, pritisak izvana bio je povremen i, u mnogo slučajeva, mogao pogađati
samo izdvojene skupine (o nekom općem napadaju na hrvatski teritorij u VE.
i Vm. stoljeću, uostalom, nema ni podataka).
Stoga nema ni potrebe za stvaranjem složenijeg društvenog ustrojstva, koje
bi, posredno, u toj situaciji značilo i širenje hrvatskog imena. Takve oblike
života određivale su u prvom redu jedinke društva, a ne njegov vrh (koji se
ionako tek oblikovao), pa su za te »Protohrvate« (kao i za »Protosrbe«) mnogo
važniji bili rod ili porodica negoli hrvatsko ili srpsko ime. Takvo potpuno de-
centralizirano društvo najbolje bi se označilo kao »segmentirano«.
Hrvatsko će se društvo ubrzano razvijati od početka DL stoljeća. Jedan od
bitnih poticaja tome bio je prvo bizantsko-franački rat, koji završava Aachen-
skim mirom 812. godine, te nalcnadni bizantski i franački angažman na eko-
nomskom i kulturnom planu6.
Ekonomski polet krenuo je još u vrijeme bizantsko-franačkog rata, isto-
dobnim angažmanom i Bizanta i Franaka. Neposredna bizantska aktivnost ma-
nifestira se ponajprije u gradovima na obali, ali je novac krenuo i u unutraš-
njost, prema hrvatskom teritoriju. Sada su bizantski gradovi imali više novca,
stoje omogućavalo i trgovinu sa zaleđem. Za tradicionalne proizvode (vjerojatno
koze, ovce, kožu, drvo), za usluge, za robove i poslugu, stigao je u Hrvatsku
novac. Osim toga, nakon otprilike pola stoljeća dalmatinski su se gradovi ob-
vezali plaćati i danak mira arhontima u zaleđu, i to u visini od ukupno 710
nomizmi, ne računajući ostale danke7. To je također mogao biti temelj znatnije
akumulacije za sklavinije u zaleđu, pa tako i za Hrvatsku. Tako je ta, relativno
ograničena, količina novca omogućila nekim slojevima — ponajprije trgovcima
i vrhovima hrvatskog društva — stvaranje kapitala koji se mogao reinvestirati.
4 Biblija, Stvarnost, Zagreb 1969, Knjiga Postanka, 10.
5 H. Gregoire, L'origine et le nom des Croates et des Serbes, Byzantion, 17, 1944-5, 93.
6 Vidi opžirno: Bizant na Jadranu, n. dj.
7 DAI, 30/132-138; Viz. izu., H, 36.
Ivo Goldstein: ULOGA BIZANTA U PROCESU ETNOGENEZE 107
On je trošen na luksuznu robu koja se pronalazi u grobovima. Pritom i nalaz
tzv. karolinških mačeva ili nekih drugih, karakteristično franačkih, nalaza valja,
ih" se barem može, donekle povezati s ulogom Bizanta, jer su oni u dalmatinsko
zaleđe stizali dijelom preko gradova bizantske Dalmacije ili su se uvozili preko
mora, nad kojim je postojala bizantska talasokracija. Taj se novac troši i na
podizanje utvrda, na nastambe za vladara i njegove župane, vjerojatno i za
obnovu zapuštenih i polusrušenih antičkih cesta. Sve je to sve više integriralo
hrvatski teritorij, omogućavalo hrvatskom vladaru da neposrednije vlada na
sve većem prostoru i, konačno, da nameće i hrvatsko ime.
Drugi faktor koji je u procesu etnogeneze morao odigrati bitnu, ako ne i
ključnu ulogu, je pokrštavanje Hrvata. Pokršteni Hrvati štovali su jednoga Bo-
ga, bili u jedinstvenoj crkvenoj organizaciji, dočim su u prethodnom razdoblju
pojedini rodovi štovali svoja zasebna božanstva, pa su i na taj način bili skoro
potpuno neovisni.
Proces pokrštavanja tekao je vrlo sporo, pa je i time uvjetovan proces et-
nogeneze bio također spor. Naime, teško se složiti s nekim povjesničarima,
kojih je čak povelik broj, koji su pokušavali odrediti točan datum, odnosno,
godinu kada su se pokrstili Hrvati, dovodili to u svezu s tobožnjim saborom
na Duvanjskom polju8 i tome slično. Pokušavali su odrediti i isključivo središte
iz kojega je pokrštavanje poteklo (Franci, Bizant, možda Akvileja ili Rim)9.
Opisivali su kristijanizaciju kao planomjerni vjetar koji vitla nad maglovitim
ljudskim prostorima. Manje se uzimalo u obzir daje to bio vrlo složen društveni
pokret, revolucija, daje uključivao širok krug raznovrsnih i protuslovnih kreta-
nja, da je prolazio kroz relativna zatišja i uspone te uzrokovao socijalno-psi-
hološke promjene.
U Hrvatskoj je proces pokrštavanja pokrenut vjerojatno još uspostavlja-
njem prvih doticaja autohtonog stanovništva i doseljenika. I zabilježena misija
opata Martina godine 641. (iz Rima, dakle, s bizantskog teritorija)10 mogla je
imati za rezultat određen broj pokrštenih, isto kao što u to događanje valja
smjestiti i u osnovi zasigurno točnu vijest cara Konstantin^ Porfirogeneta »da
je car Heraklije poslao u Hrvatsku rimske svećenike i pokrstio Hrvate«. Me-
đutim, sve do otprilike 800. godina taj proces nije bio jačeg intenziteta — nema
obnavljanja ranokršćanskih crkava u zaleđu, nema ni gradnje novih, iako i tu
možemo pretpostaviti određene uspone i padove na lokalnom planu, pa čak i
na razini sela, porodice i obitelji. Vjerojatno je postotak pokrštenih bio veći
sukladno blizini središta pokrštavanja — dalmatinskih bizantskih gradova.
U načelu nijednu od vijesti o pokrštenju Hrvata, ma koliko one bile raz-
norodne, ne bismo smjeh' odbaciti, i one samo svjedoče o trajnim naporima
različitih sredina da pokrste Hrvate. Karakteristično je, ipak, da većina tih
Vidi, primjerice, M. Hadžijahić, Pitanje vjerodostojnosti sabora na Duvanjskom polju, ANU-
BIH, sv. 8, Centar za balkanološka ispitivanja, t 6, Sarajevo 1970, 201-61. Autor je zadržao
takva stajališta i u: Dos Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Sub-
strat, Südost — Forschungen, sv. Xm, München 1983, 11-60.
9 O pokrštavanju vidi: Viz. iza., Π, 41, bilj. 118; N. Klaid, Povijest Hrvata u ranom srednjem
vijeku, Zagreb 1975, 191 i d.; također, I. Goldstein, Bizant na Jadranu.
10 F. Eački, Documenta, Zagreb 1877, 277.
 108
ETNOGENEZA HRVATA
Ivo Goldstein: ULOGA BIZANTA U PROCESU ETNOGENEZE 109
vijesti potječe iz IX. stojeća, iz vremena kada teče ubrzano stvaranje hrvatskog
etnosa. Konstantin Porfirogenet u 31. i 32. poglavlju tvrdi da su Hrvati i Srbi zaboravljalo ili odbacivalo. Moguće je daje u takvim procesima njegovo širenje
pokršteni već u doba Heraklija12, a u 30. kaže da su Hrvate pokrstili biskupi bilo ponešto usporeno.
iz Rima, ali tek u doba arhonta Porina, kojega se općenito poistovjećivalo s Godine 852. Trpimir je spomenut kao vladar Hrvata u ispravi koja se tiče
Bornom13. neposredne blizine Splita16, a Branimir 888*. godine kao vladar Hrvata u blizini
Naposlijetku, u 29. poglavlju stoji da su se plemena na istočnoj obali po- Benkovca17. Dakle, bio je to teritorij zaleđa dalmatinskih gradova u dužini od
krstila u doba bizantskoga cara Bazilija I (867-886), kada je on poslao »pred- skoro 200 kilometara. U X. stoljeću stanje je još jasnije — spominje se i »biskup
Hrvata« i »kralj Hrvata«18. Kao i svaka srednjovjekovna država, tako je i Hrvat-
stavnike sa svećenicima«14. Spominju se i razdoblja krize: »većina (Slavena)
ska postala država teokratske vladavine nad vlastitim već formiranim etnosom.
odstupi od svetog krštenja, da ne bi zadržali nikakav zalog prijateljstva i po-
kornosti prema Romejima«15. U tom procesu integracije, prihvaćanja hrvatskog imena, bitan i snažan potisak
dao je Bizant, odnosno, bizantski gradovi na dalmatinskoj obali.
Koja je sredina u IX. stoljeću odigrala ključnu ulogu u pokrštavanju, vrlo
je teško odrediti, jer neki podaci govore o snažnom franačkom zauzimanju, a
drugi pak, kao import glagoljice, narodni jezik u liturgiji, odnosno glagoljaštvo
u cjelini, svjedoče o neposrednom utjecaju učenika Konstantina i Metoda. Pri-
tom bi valjalo naglasiti da je mnogo logičnije pretpostaviti da je čitava stvar
u Hrvatsku stigla preko dalmatinske obale i tamošnjih bizantskih posjeda, ne-
goli obilazno, preko Moravske i onda natrag do Hrvatske. Uostalom, svaki po-
kušaj pokrštavanja (ili bilo kakva drugog djelovanja) u Hrvatskoj, u zaleđu
obale, morao se, zemljopisnom nužnošću, suočiti s postojanjem bizantskih gra-
dova na obali i filtrirati kroz njihovu prisutnost. Konačno, može se utvrditi
daje u globalu pokrštavanje u hrvatskom društvu završeno krajem IX. stoljeća,
iako stanovništvo na perifernim područjima nije bilo pokršteno još dugo vre-
mena. Međutim, već je i taj uspjeh omogućio da pokršteno stanovništvo unutar
granica Hrvatske općenito prihvati hrvatsko ime.
Tako je krajem IX. i u X. stoljeću hrvatska država integrirana na osjetno
višoj razini negoli stoljeće prije, zahvaljujući ekonomskim, političkim, religij-
skim i kulturnim procesima, a sve je to i stvorilo karakteristični etnikum pod
nazivom Hrvati, u onom značenju u kojem ga u X. stoljeću spominju i Kon-
stantin Porfirogenet i papinski dokumenti, pa i noviji izvori.
Međutim, ne valja prenaglašavati značenje takva razvoja. Ustrojstvo države
bilo je u to vrijeme odveć slabašno, utemeljeno na konkretnim ekonomskim
odnosima, da bi bio moguć neki brzi, revolucionarni napredak. Tako je etno-
geneza morala potrajati duže, i na rubnim područjima će se hrvatsko ime afir-
mirati tek u budućim razdobljima. Čini se da su »karizmatski« vođe (prvi vla-
dari, kao Trpimir, Branimir, Tomislav) u vrijeme opasnosti, ili zbog neke druge
potrebe, možda čak i u zabilježenim slučajevima IX. i X. stoljeća, ujedinili na-
rod. No, to je bilo više povremeno i prigodno, negoli trajno. Trajalo bi dok
prijetnja ne bi minula, pa bi opet pojedine društvene jedinke nastavile živjeti
zasebnim životom. Valja uočiti da se, jednom prihvaćeno, hrvatsko ime nije
11 DAI 31/31-34; Viz. izv., II, 41.
12 DAI 32/25-29; Viz. izv., Π, 49. 16 F. Rački, Documenta, 3.
13 DAI 30/87-90; Viz. izv., II, 32-33.
17 Vidi, Lj. Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb 1930, 66; N. Klaić, Povijest Hrvata,
14 DAI 29/70-75; Viz. izu, II, 16. 257-8.
15 Vidi: Viz. izv., II, 79. 18 Vidi, M. Barada, Episcopus chroatensis, Croatia sacra. I, 1930, 170 i d.; Za »kralja«, F. Rački,
Documenta, 187.

Vladimir Košćak
IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU HRVATA
/ako je hrvatski narod od svoga stupanja na povijesnu scenu poznat kao jedan
od slavenskih naroda, te su za najstarije dokumente, natpise i kronike imena
Hrvat i Slaven sinonimi, ipak se od početka XX. stoljeća sve više ističe nesla-
vensko podrijetlo Hrvata, odnosno njihove narodne jezgre. Prema tim mnogo-
brojnim teorijama Hrvati, zapravo Protohrvati, bili bi gotskog, alarodijskog,
bugarskog, avarskog, ilirskog ili iranskog podrijetla. Među svim tim hipotezama
i teorijama ova posljednja, tj. o iranskom podrijetlu Hrvata, privukla je najveći
broj pristaša, pa je i naš prilog na ovom znanstvenom skupu o etnogenezi
Hrvata posvećen njezinu razvoju, argumentima i povijesnoj koncepciji.
Iranska teorija o podrijetlu Hrvata ušla je u povijesnu znanost preko tri
različita, u početku međusobno nezavisna puta, i to povijesnofilološkog, zatim
preko povijesti umjetnosti i konačno povijesti religije.
Glavni poticaj tezi o iranskom podrijetlu Hrvata dalo je otkriće dviju nad-
grobnih ploča iz H. i ΠΙ. stoljeća, pronađenih u nekadašnjem građu Tanaisu
(danas Azov nasuprot Rostovu) na utoku Đona u Azovsko more, na kojima je
zapisano ime: Horoathos, odnosno Horovathos. Grčke natpise s tih ploča ob-
javio je B. Latyschev u Petrogradu 1890. Odmah je upalo u oči da se spomenuta
imena, ako se odbaci grčki nastavak -os, mogu dovesti u vezu s hrvatskim
narodnim imenom starijeg izgovora: Horvat. Stoga je A. Pogodin 1901. godine
pretpostavio da su Slaveni već oko 200. godine poslije Krista doprli do Crnoga
mora. Međutim, filolozi su ubrzo utvrdili da ta imena nisu slavenska nego
iranska. Prvi koji je iznio mišljenje da je hrvatsko ime iranskoga podrijetla
bio je češki povjesničar Konstantin Jireček u svojoj njemački pisanoj Povijesti
Srba, objavljenoj u Beču 1911. Tek desetak godina potom ruski slavist Al. I.
Sobolevski u svojim rusko-skitskim studijama (1921) dao je prvu sustavnu
teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata, koja u svojim osnovnim crtama nije ni
do danas bitno izmijenjena, iako ju je on tek usput nabacio objašnjavajući
ostatke skitskih naziva na slavenskom jezičnom području.
Neovisno od Sobolevskog 1925. godine slovenski je slavist F. Ramovš, po-
zivajući se na iransko tumačenje imena Horoathos berlinskog slaviste Vasmera,
zaključio da su Hrvati bili jedno od sarmatskih plemena, koje se tijekom velike
seobe naroda pomicalo uz vanjski rub Karpata prema Visli i Labi. Potvrdu za
tu tezu Ramovš nalazi i u prezimenu seljaka-kneza, koji je ustoličavao koruškog
Vladimir Kašćak: IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU 111
vojvodu, a koji se 1414. godine zvao Jurij Schater, kao što su se neki drugi
zvali Edlinger ili Herzog. Prezime Šater ili Čater Ramovš dovodi u vezu s
iranskim hšatra — velikaš, vladar.
Deset godina potom drugi slovenski znanstvenik dao je već detaljnu i mogli
bismo reći zaokruženu sliku o iranskoj komponenti hrvatske etnogeneze. Bio
je to Ljudmil Hauptmann u magistralnoj studiji Kroaten, Goten und Sarmaten,
objavljenoj u časopisu Germanoslavica u Brnu 1935, a zatim dvije godine po-
slije u raspravi Dolazak Hrvata i Srba. Pozivajući se također na Vasmerovo
iransko tumačenje hrvatskog imena, Hauptmann smatra da su iranski »Huur-
vathi« nakon provale Huna 375. godine, koja je pokrenula veliku seobu naroda,
napustili svoja sarmatska i iranska sjedišta u porječju Kubana između Crnog
mora i Kavkaza, te da su zajedno .sa čerkeskim Srbima, Česima, Andima i
Kasakima upali među Slavene i Duljebe na širokom prostranstvu oko Sjevernih
Karpata, gdje su se postupno poslavenili. Hrvati su na gornjoj Visli stvorili
Bijelu Hrvatsku, koja je u V. i VI. stoljeću pripadala velikom zakarpatskom
antsko-duljebskom savezu. Avarska najezda razbila je oko 560. godine taj savez
i rasula njegova plemena na razne strane. Premda se savez ubrzo obnovio,
odlazak glavnine Hrvata i Srba na jug oko 630. godine toliko je oslabio antsku
jezgru da je zauvijek nestalo skupnog imena.
S Hauptmannom filološko-povijesna grana iranske teorije doživljava vrhu-
nac, ali i kraj kao posebna disciplina. Zato ćemo se sada osvrnuti na umjet-
ničko-povijesnu komponentu te teorije.
Gotovo u isto vrijeme kada je Jireček na temelju tanaiskih imena prvi
iznio tezu da bi Hrvati mogli biti iranskog podrijetla, hrvatski je povjesničar
Luka Jelić u splitskom Bulletino d'archeologia e stona dalmata (1912) objavio
rezultate svojeg proučavanja crkve Sv. Križa u Ninu. Jelić je u tom staro-
hrvatskom spomeniku sakralne umjetnosti naišao na stare perzijske građevne
elemente i ornamentalnu dekoraciju. On je to pokušao protumačiti utjecajem
Alana, koji bi zajedno s Gotima došli u Dalmaciju te nakon propasti Istočno-
gotskog kraljevstva tu i ostali, a zatim prenijeli svoja shvaćanja i sklonosti
naknadno pristiglim Hrvatima. Tu je misao prihvatio i potkrijepio novim po-
gledima i primjerima Josef Strzygowski, profesor povijesti umjetnosti na beč-
kom sveučilištu u djelu pod naslovom O razvitku starohrvatske umjetnosti,
objavljenom u Zagrebu 1927. On je došao u Dalmaciju potaknut djelima kipara
Ivana Meštrovića, u kojima je prepoznao srodnost sa starom umjetnošću Sred-
njeg istoka, koju je dobro poznavao, jer ju je proučavao u Armeniji, Perziji i
ostalim zemljama Prednje Azije. Hrvatska predromanička arhitektura i bogati
fundus Kninskoga muzeja uvjerili su ga u srodnost stare iranske i hrvatske
umjetnosti. Stoga je i napisao:»... staru hrvatsku umjetnost već potpuno gotovu
nalazimo u građevinama Sasanida«, te zaključio: »... na istočnoj obali Jadrana
mora da su se naselila iranska plemena, koja su se kasnije izgubila među Sla-
venima, odnosno Hrvatima«. Dakle ni Jelić, ni Strzygowski nisu pomišljali da
bi i sami Hrvati mogli biti iranskoga podrijetla — kao što su u to vrijeme
neki filolozi i historičari već otvoreno iznosili — nego su jedino njihovu um-
jetnost smatrah' srodnom iranskoj. Tu srodnost uočio je i talijanski povjesničar
 112 ETNOGENEZA HRVATA
umjenosti U. Monneret de Villard, koji je u svome radu o crkvama Mezopo-
tamije, izašlom 1940. u Rimu, upozorio na začudnu sličnost kršćansko-sasa-
nidskih spomenika sa starohrvatskom arhitekturom u Dalmaciji.
Treću granu međuratne iranske teorije tvore radovi o vjeri ne samo starih
Hrvata, nego i Slavena uopće. Do najvaznyih spoznaja u tom pogledu došao
je češki znanstvenik Jan Peisker, čija je rasprava Koje su vjere bili stari Slaveni
prije krštenja izišle u časopisu Starohrvatska prosvjeta 1928. On zastupa tezu
iranskog podrijetla staroslavenske vjere, te da je zoroastrovski dualizam njezina
glavna karakteristika, otkrivajući tragove poganskog kulta dobrog i zlog božan-
stva u teofornim topografskim imenima. Peiskera je podržao M. Sufflay (Obzor,
11. IX 1928) primjerima s područja stare Crvene Hrvatske, istaknuvši ujedno
da je patarenstvo u Bosni našlo plodno tlo, vjerojatno zbog jačih ostataka pra-
starih dualističkih vjerovanja i običaja. Polazeći od topografske građe iz naših
krajeva Peiskerovo učenje brani također I. Pilar u raspravi O dualizmu u vjeri
starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, izišloj 1931. u Zborniku za
narodni život i običaje.
Tako su se već tridesetih godina ovog stoljeća bili stekli svi uvjeti da se
spomenute tri struje sliju u zajednički tok jedinstvene teorije o iranskom po-
drijetlu Hrvata. Tu zadaću preuzeo je na sebe hrvatski povjesničar Stjepan
Sakač. On je počevši od 1937. u zagrebačkom časopisu Život, a odmah nakon
rata u nekim inozemnim časopisima, objavio niz rasprava i studija u kojima
je nastojao iznijeti što više argumenata za tu tezu. Međutim, on je u tome,
čini mi se, otišao predaleko. U Sakača se, naime, više ne radi samo o tome
da bi Hrvati bili iranskoga, tj. alanskog, antskog, odnosno sarmatskog podrijetla
— kao što su neki historičari dotada pretpostavljali — da potječu, dakle, iz
vanjskoga Irana, nego je stao dokazivati kako potječu iz unutarnjeg Irana, ti.
iz stare ahemenidske Perzije. On je vjerovao daje hrvatsko ime našao na starim
natpisima u kamenu cara Darija i da je staroperzijska pokrajina Harahvati,
grčki Arachosia, na granici današnjeg Irana i Afganistana, bila pradomovina
Hrvata, koji da su pred invazijom Šaka iz Pendžaba nešto prije početka naše
ere izbjegli u krajeve oko Azovskog mora. No, osim sličnosti imena Sakač za
tu dalekosežnu hipotezu nije dao uvjerljive argumente. Ipak, njegova je zasluga
da je rezultate dotadašnjih istraživanja objedinio u koliko toliko koherentan
sustav.
Ovdje treba sa žaljenjem istaknuti daje iranistika, koja se posljednjih deset-
ljeća u svijetu silno razvila, u hrvatskoj znanosti upravo nevjerojatno zanema-
rena. Putem na koji je ukazao Zdenko Vinski u kratkoj, ali vrlo sadržajnoj
studiji s opsežnom literaturom Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s os-
vrtom, na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata, objavljenoj u vlastitoj nakladi u
Zagrebu 1940, nije više nitko, pa ni on sam dalje krenuo.
Nakon drugog svjetskog rata u nas je teorija o iranskom podrijetlu Hrvata
bila zabačena ili barem prešućena. No, zanimljivo je da se između rijetkih,
koji su je ipak priznavali, nalazio Josip Smodlaka, jedan od graditelja prve i
druge Jugoslavije. On je u splitskom Književnom Jadranu 1952. dopustio mo-
gućnost da su Hrvati bili »jedno iransko pleme, koje je pokorivši neke Slavene
Vladimir Kolćak: IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU 113
njima nametnulo svoje ime«. Tu mogućnost je kasnije dopustio i naš vodeći
poslijeratni historičar Jaroslav Šidak. Od stranih znanstvenika osobito je ame-
rički povjesničar češkog podrijetla Francis Dvornik snažno i uvjerljivo zastupao
mišljenje kako su prvobitni Hrvati bili Iranci, poglavito u svoje đvye knjige:
The making of Central and Eastern Europe, London 1949, i The Slavs, their
early history and civilisation, Boston 1959. Isto mišljenje zastupa i poznati
lingvist Roman Jakobs, inače počasni doktor zagrebačkog sveučilišta, kao i dru-
gi znanstvenici svjetskog glasa, od kojih neka budu spomenuti samo poljski
arheolog Sulimirski, američki povjesničar ruskoga podrijetla Vernadsky, te sov-
jetski povjesničar Deržavin. I američki turkolog ukrajinskoga podrijetla Ome-
Ijan Pritsak nedavno (1985) je iznio u studiji o Avarima i Slavenima mišljenje
kako su Hrvati, kao karizmatski klan alansko-iranske pripadnosti imali u »A-
varskom paxu« graničarsko-trgovačku ulogu, te da su nakon njegove propasti
sami formirali državu.
Pošto smo izložili razvoj teorije, prelazimo sada na kratki prikaz argume-
nata koje ona nudi u svoju obranu.
O lingvističkom dokazu za iranski karakter hrvatskog narodnog imena već
je bilo govora. Valja još samo dodati daje istaknuti slovenski povjesničar Bogo
Grafenauer sabrao u Enciklopediji Jugoslavije sva relevantna mišljenja o toj
temi i da iz njegove studije očito proizlazi da su prijedlozi za iransko značenje
ne samo najbrojniji, nego da upravo među njima treba tražiti rješenje tog pita-
nja. _
Što se tiče prigovora da se hrvatsko narodno ime u najstarijim pisanim
izvorima javlja kao: Hrvate, Chroati, Cruati, χρωβ^τοι, može se odgovoriti kako
je u još starijim jezičnim slojevima korijen ipak bio /zor, kao i na Tanaiskim
pločama. Za to postoje tri argumenta. 1) U istočnoeuropskim jezicima; madžar-
skom, ruskom i, što je osobito važno, poljskom i češkom narodno ime glasi
Horvat. 2) Prezime, koje proizlazi iz etnonima, glasi također Horvat s nagla-
skom na posljednjem slogu, koji se očituje još i danas u kosim padežima. 3)
Porfirogenet u svom etimološkom objašnjenju imena χρωβφτοι navodi da: »Ime
Hrvati na jeziku Slavena znači one koji imaju mnogo zemlje« — οι πολ/ήυ
χώραυ κατέχουτζ. To znači da je prije X. stoljeća, kada je već ispao glas o,
odnosno izvršena metateza, etnonim umjesto χρωβάτοι glasio χωρβάτοι,, što je
Porfirogenet morao naći u carskom arhivu kao zabilješku iz starijeg doba.
Već smo spomenuli i argumente iz povijesti umjetnosti, iz povijesti religije,
tj. staroslavenske, odnosno hrvatske mitologije, dok ćemo ovdje najprije upo-
zoriti na još neke lingvističke podatke. Poznato je da Konstantin Porfirogenet
u djelu De administrando imperio na pet mjesta govori o Bijeloj Hrvatskoj u
porječju gornje Visle, koja da je trideset dana udaljena od »Tamnog mora«,
dok se u četiri poglavlja Ljetopisa Popa Dukljanina izvještava o Bijeloj i Crvenoj
Hrvatskoj. Kao što je utvrdio Ferdinand de Saussure, radi se o kineskom i
staroperzijskom označavanju strana svijeta različitim bojama. Na temelju te
činjenice, koju su razradili i drugi lingvisti, Sakač je Porfirogenetove i Duk-
Ijaninove oznake protumačio kao perzijske geografske termine, koje su iranski
Hrvati sa sobom donijeli u Zakarpaće, a zatim, iako već poslavenjeni, i u novu
 114 ETNOGENEZA HRVATA
domovinu na jugu. Niko Županić je izrazio mišljenje da su tim istočnjačkim
terminima hrvatske zemlje nazvali Avari, no nije naveo razlog zašto ih tako
ne bi zvali i sami Hrvati, koji bi tako ne samo u svojem narodnom imenu,
nego i u nazivu svojih zemalja sačuvali trag svojega podrijetla.
To podrijetlo se prema iranskoj teoriji odrazilo i u državnom uređenju
starih Hrvata. Mnogi istočni narodi poznaju ustanovu vladareva zamjenika,
koji se u Turaka zvao vezir. Takav doglavnik u Hrvata bio bi ban. Već su
Šafarik, a zatim Rački i Jelić upozorili da je to perzijska riječ, dok je Sakač
pokazao da ona u rječnicima perzijskog jezika dolazi s istim naglaskom i znače-
njem kao u hrvatskom jeziku. Na sličan način protumačena je i riječ župan.
Prema tome te riječi, kao i funkcije koje su označivale, ne bi bile avarskoga
postanka, kao što još uvijek mnogi drže, nego iranskoga.
I mnoge druge riječi u hrvatskom jeziku, čini se, kriju iranski korijen.
Takva je nedvojbeno riječ vazam, kajkavski vuzem, kojom se označava blagdan
uskrsa, zatim česma, potvrđena još u predtursko doba u rječici i gradu Čazmi,
te neka hrvatska prezimena kao Gotal, Kušan, Kadoić. Petar Skok je u svom
etimološkom rječniku naveo i niz drugih riječi perzijske provencijencije, koje
bi mogle služiti kao potvrda teorije, naravno ukoliko nisu u naš jezik ušle
posredstvom Turaka.
Iranskim utjecajima na slavenski, osobito hrvatski folklor bavi se etnologija,
istaknuti predstavnik koje je bik Marijana Gušić. Ona je otkrivala u našoj
narodnoj nošnji, pjesmi i običajima »inventar, koji je svoj procvat doživio u
onoj kulturnoj ekumeni na prostoru između Crnog mora i Iranske visoravni,
gdje su se na početku naše ere odvijali dinamični pokreti velike seobe naroda.
A u to je vrijeme ovim prostorima zračio moćni utjecaj iranske dinastije Sa-
sanida.« — kao što je zapisala u svome radu Običaj Ijelja kao historijski spo-
menik. Vrlo su zanimljive i njezine dvije rasprave o drvenoj čaši iz Bitelića,
za koju čašu u liku posude-ptice kaže: »kavkaska postsasanidska bronca likovno
i sadržajno predstavlja pralik obredne posudice s magijskim simbolom ptice,
kako se to staložilo u kalotastoj varijanti hrvatske pučke prenosne posudice«.
Iransko-hrvatskim vezama bavio se i Branimir Gušić. Te veze su se prema
njemu odrazile i »u ustoličenju koruškoga vojvode na Gosposvetskom polju,
gdje nas kamena stolica snažno podsjeća na slične vojvodske stolice u Herce-
govini i Crnoj Gori, a poznate su slične stolice i u Zakavkazju«. On također
ističe da i sam obred ustoličenja ima korijen u zakavkaskoj pradomovini kao
daleki odsjev prastarih iranskih rodovskih običaja. Vjerojatno će s tim kamenim
prijestoljima biti u nekom odnosu i narodni običaj kralja, zabilježen već u ΧΙΠ.
stoljeću u Trogiru i vrlo popularan, osobito na nekim jadranskim otocima.
U arheologiji našim su se problemom zanimali nezaobilazni radovi Zdenka
Vinskog i Ksenije Vinski-Gasparini. I Vinski zastupa utjecaj pontskih ti. ant-
sko-iranskih tradicija na naš prostor u vrijeme doseobe Hrvata, kao što po-
kazuje primjer naušnice iz Čađavice, koje su nosila antsko-slavenska plemena,
a možda i sami Hrvati. Vinski također dvoji da bi poznati kalupi za tiještenje
iz Biskupije bili kutrigurski, nego da se prije radi o staroj antskoj tradiciji koja
je doprla do Dalmacije posredstvom Hrvata. U tom kontekstu iznimno su vri-
Vladimir Košćak: IRANSKA TEORIJA O PODRIJETLU 115
jedni nalazi jelenjih parožaka iz starohrvatskih grobova, nađenih u Burnumu
kod Kistanja. Na dva primjerka su ugravirani crteži dviju sučeljenih rogatih
životinja između kojih je prikazano stablo života. To je tipičan iranski obredni
motiv i ti predmeti će ubuduće vjerojatno biti jedan od najsnažnijih argumenata
za teoriju koju prikazujemo.
Preostaje nam još da se osvrnemo na povijesni razvoj prema glavnim au-
torima. Budući da većina njih smatra prvobitne Hrvate Autima, to se i hrvatska
povijest do početka VH. stoljeća objašnjava u okviru povijesti Anta. Poljski
arheolog Sulimirski određuje Ante kao ogranak sarmatskih Alana koji su za-
vladali dijelom slavenskih plemena. Iako Hauptmann drži Ante za Čerkeze,
on smatra da su se unutar njihova plemenskog ih' državnog saveza nalazili i
iranski Hrvati, tj. da su bili zajedno s njima nosioci državne vlasti nad sla-
venskim plemenima, kojima su dali ime, a od njih primili jezik i običaje. Čini
se da je vjerojatnije da su Anti bili Alani, dakle Iranci, a Hrvati samo jedan
njihov ogranak. Toj tezi vrlo je blisko gledište M. Barade, prema kojem su
Hrvati antsko-slavenski skup plemena. U tome mu se pridružio Z. Vinski, koji
je već prije izrazio mišljenje »da bi Anti mogli biti Alani i prema tome sar-
matskog podrijetla, ili točnije slavenski narod sa sarmatskim vladajućim slo-
jem«. Inače je Barađa očigledno zastranio dovodeći Hrvate kao tobožnje savez-
nike Avara u okvir njihove vlasti. To mu je opravdano prigovorio B. Grafena-
uer, ali je i on upao u drugu krajnost osporavajući Hauptmannovu i Dvorni-
kovu argumentaciju za antsko-hrvatske veze ne uspjevši joj suprotstaviti ni-
kakve protuargumente.
Kao što bilježi Jordanes, oko godine 350. ostrogotski kralj Ermanarich pod-
vrgnuo je pod svoju vlast sve Slavene i Ante, a također i Litavce uz Baltičko
more. Tako je došlo do gotsko-iransko-slavenske hijerarhije i simbioze koja
će se osjetiti i poslije. Kada su 375. Huni provalili preko Dona, Goti su se
stali kretati na zapad, ali su se jamačno i iranski Anti razmjestili. Tada, ako
ne i prije, alansko-antski Hrvati došli su u Zakarpaće u porječje rijeke Visle,
gdje je već od početka ΙΠ. stoljeća arheološki posvjedočena nazočnost Anta.
Međutim, Anti i Slaveni gotsku su vrhovnu vlast zamijenili hunskom koja se
održala sve do smrti Atile 453. godine. U to doba zemlja je Anta dopirala sve
do Odre, tako da su Gornju Šlesku susjedni Germani nazivali Anthab, odnosno
Anthaib — kao što svjedoči langobardski historik Pavao Đakon. Nakon rasapa
hunske države Anti su samostalno vladali nad slavenskim plemenima s kojima
su se sve više stapali. Sredinom VI. stoljeća taj je iranski element bio već
vjerojatno prilično poslavlenjen, ali je pod svojim imenom još uspijevao držati
sve Slavene istočno od Odre i Karpata, te između Dnjestra, Crnog mora i.
porječja gornjeg Dnjepra. Zapadno od Dnjestra sve do donjeg Dunava živjeli
su Slaveni pod svojim pravim imenom.
Situacija se stubokom izmijenila kada su iz istočne Azije pod vodstvom
kagana Bajana provalili Avari i nakon godine 560. zaposjeli Vlašku nizinu iz-
među donjeg Dunava i erdeljskih Karpata. Na tom putu Avari su oplijenili i
opustošili antsku zemlju. I Hrvati u Bijeloj Hrvatskoj kao dio antskog plemen-
skog saveza osjetili su se ugroženi od Avara, koji su između 562. i 566. dvaput
 nadirali na sjever uz vanjski rub Karpata sve do Polabja, gdje su ih Franci
suzbili. Ipak, Bijeli su Hrvati odoljeli avarskim napadima. Seoba Hrvata iz Miljenko Jurković
Zakarpaća počinje tek potkraj tridesetih godina VII. stoljeća, i to kao protu- FRANAČKI UTJECAJ NA KONSTITUIRANJE
avarska ofenziva u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem. Iz toga vremena CRKVENE UMJETNOSTI U HRVATSKOJ
potječe vjerojatno i hrvatska dijaspora, koja je ostavila tragove u toponimima
na Saali, Slovačkoj, Koruškoj, Makedoniji i Grčkoj. No, i nakon te velike seobe
ostao je još jedan dio Hrvata u staroj domovini oko sjevernih Karpata (Beskida)
u današnjoj južnoj Poljskoj i sjevernoistočnoj Češkoj.
U međuvremenu na donjem Dunavu trajale su borbe između Avara i Bi-
zanta. Tako je i godine 602. bizantski strateg Petar, brat cara Mauricija, spre-
mao pohod preko Dunava. »Međutim, kagan, doznavši za pohod Romeja, poša-
lje Apsiha s vojskom da uništi narod Anta, tadašnjeg romejskog saveznika.«
Taje rečenica Simokate posljednja vijest o Antima. Baš činjenica da ime jednog
velikog naroda nestaje tako naglo, dokaz je da su nosioci toga imena bili članovi,
tankog, gospodujućeg sloja. Nakon poraza u ratu s Avarima ostatke su Anta
na zapadu apsorbirali Bugari, dok su se istočni Anti sjeverno od Azovskog Konstituiranje crkvene umjetnosti u hrvatskoj državi K. stoljeća usko je uz-
mora pretopili u kavkaske Alane, svoje najbliže srodnike. Ali jedan dio poslave- ročno-posljedično povezano s procesom pokrštavanja Hrvata, problemskim pi-
njenih alansko-sarmatskih Anta uspio je sačuvati ne samo svoje staro hrvatsko tanjem na koje historiografija još nije dala konačni odgovor. Ponudila je, na
ime, nego i druga obilježja narodnog identiteta. temelju skromne izvorne građe dvije teorije, »dalmatinsku« i »franačku«, od
kojih će druga, temeljeći se ponajviše na zabilježenu štovanju franačko-akvi-
lejskih svetaca, imenima svećenika koji djelovaše na Jadranu, slučaju biskupa
Teodozija itd, biti mahom prihvaćena kao vjerojatnija.1
BILJEŠKA
Arheologija i povijest umjetnosti, u nedostatku čvršćih povijesnih dokaza,
također nastojahu dati odgovor na pitanje pokrštavanja Hrvata, posebno o vre-
Pored literature koja je spomenuta u tekstu navodim još: Jerzy Bechcicki, Wokot problematyki
etnogenezy Bilej Chorwacji, Pamiftnik Slowiaristä, XXXVI-XXXVII - 1986/1987, 247-257;
menu i putovima. Pokušaji su, međutim, ostajali bezuspješni s više razloga.
gdje se citira i bibliografija o iranskom podrijetlu Hrvata. Kako zbog izbora spomenika koji i sami nisu bili čvrsto datirani, poput sar-
kofaga tzv. Ivana Ravenjanina, Višeslavove krstionice, Godečajeva natpisa i sli-
čnih, kojima se htjelo vremenski fiksirati jedan dugotrajan proces, tako i zbog
korištenja ograničenih metoda formalne analize, nužno se nije mogao dobiti
pouzdan odgovor na postavljeno pitanje.2 Ono je zapravo naopako rješavano,
tako što se te spomenike nastojalo proglasiti, bez dokaza, relevantnima baš za
rješenje pitanja pokrštavanja.
Čini mi se, međutim, da fundus spomenika na istočnoj obali Jadrana pra-
vilnom interpretacijom može odgovoriti na neka za etnogenezu Hrvata bitna
pitanja, ponajprije na ono iz kojih središta dolazi do pokrštavanja, a posredno
i barem okvirno i o vremenu kada se proces dešava.
Pitanje koje se, dakle, mora postaviti jest koji spomenici uopće mogu biti
relevantni i na koji ih način valja interpretirati. Pritom ti spomenici moraju
ispunjavati osnovni zahtjev da su pouzdano datirani u DL stoljeće — vrijeme
konstituiranja crkvene umjetnosti u Hrvata te da se komparativnim analizama
mogu ustanoviti sličnosti ili razlike spram spomenika istoga vremena na tlu
susjednih političkih tvorevina.
Upravo je posljednjih desetljeća naporom brojnih istraživača učinjeno mno-
go u pouzdanijem definiranju niza spomenika IX. stoljeća, iako kronologija
1 O tome vidi: N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1976, 203. i dalje.
2 O tome pobliie u: Ž. Rapanić, Predromanieko doba u Dalmaciji, Split 1987, 16, 23.
 118 ETNOGENEZA HRVATA
istočnojadransko predromanike ostavlja još mnogo nedoumica i otvorenih pita-
nja.
U tom pogledu značajan je korak učinio I. Petricioli, izdvojivši čitavu sku-
pinu crkava, onih s oblim kontraforima (Sv. Spas na vrelu Cetine, Sv. Cecili-
ja-Stupovi u Biskupiji, katedrala u Biogradu na moru, crkva na Lopuškoj gla-
vici u Biskupiji), te ih datiravši u drugu polovicu DL stoljeća.3 Analizama skul-
pture N. Jakšić je pokazao daje crkva Sv. Marije na Crkvini u Biskupiji tijekom
DL stoljeća izmijenila nekoliko oltarnih pregrada.4 Tako je fundus spomenika
do konca IX. stoljeća na istočnom Jadranu prilično obogaćen, i vjerojatno će
se još proširivati. Uz adaptacije ranokršćanskih crkava ili poganskih kasnoan-
tičkih objekata poznatih po vladarskim natpisima, primjerice Rižinice ili Muć,
te izvorima zabilježenih crkava Sv. Marte u Bijaćima, Sv. Martina, Sv. Jurja
na Putalju, za naša istraživanja relevantne postaju upravo nabrojane crkve s
oblim kontraforima, pouzdano izgrađene u DL stoljeću.
Tih nekoliko crkava izgrađenih u DL stoljeću ima niz zajedničkih eleme-
nata, a formalno-stilske analize pokazale su da su pojedinačni oblici, tehnika
zidanja i dekoracija, rezultati kontinuiteta umjetničkog izraza iz prethodnog
vremena.5 One, međutim, sadrže i dva elementa koja nisu proizašla iz tradicije,
a niti ih suvremena arhitektura u bizantskoj Dalmaciji poznaje, a koji se mogu
objasniti isključivo njihovom funkcijom — atrofirani westwerk i troapsidalno
svetište.6 Bez potankog analiziranja crkava koje su drugi stručnjaci već obradili
upozoravam upravo na to da arhitektura bizantske Dalmacije IX. stoljeća na-
vedene oblike ne poznaje.
Čini mi se potrebnim zadržati upravo na toj činjenici, jer nas ona može
približiti rješenju problema pokrštavanja Hrvata.
Naime, i prije je već zapaženo da se neki arhitektonski oblici pojavljuju
7
samo na čvrsto omeđenim područjima istočnoga Jadrana, no nikad ne bijahu
eksplicite dovođeni u vezu s političkim granicama. Tipologije predromaničke
arhitekture na istočnom Jadranu, ponajprije najcjelovitija T. Marasovića, ra-
8
đene isključivo prema morfološkom kriteriju, naime, sugeriraju u rasprostra-
njenosti tipova jedinstveni umjetnički prostor cjelokupne istočnojadranske oba-
3 I. Petricioli, Oko datiranja umjetničkih spomenika ranog srednjeg vijeka, Gunjačin zbornik,
Zagreb 1980, 113; Isti, Prilog diskusiji o starohrvatskim crkvama s oblim kontraforima, izd.
Hrvatskog arheološkog društva, sv. 8, Split 1984, 221.
4 N. Jakšić, Zaboli oltame pregrade iz Crkvine u Biskupiji kod Knina, Fiskovićev zbornik, I,
Split 1980, 107.
5 Vidi: Z. Gunjaca, O pojavi elemenata kasnoantičke graditeljske tradicije na nekim ranosred-
njovjekovnim sakralnim objektima, izd. HAD-a. sv. 8, Split 1984, 258; I. Petricioli, n.dj.; M.
Jurkovid, Crkve s westwerkom na istočnom Jadranu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji,
26, Split 1986/87, 61.
6 M. Jurkovid, n.dj.
7 Vidi: T. Marasovid, Carolingian influence in the early medieval architecture in Dalmatia,
Actes du XDf Congres International d'histoire de l'art, Pariz 1958, 117; V. Gvozdanović,
Značaj starohrvatske arhitekture za opću povijest evropske predromanike, u: Prilozi istraživa-
nju starohrvatske arhitekture, Split 1978, 139.
8 T. Marasovid, Prilog morfološkoj klasifikaciji ranosrednjovjekovne arhitekture u Dalmaciji,
u: Prilozi istraživanju starohrvatske arhitekture, Split 1978, 5.
MiljetAo lurkavić: FRANAČKI UTJECAJ 119
le. Uočene razlike u gustoći pojedinih tipova na određenim područjima objaš-
njavane su regionalizmom.9 Uvedemo li u tipološku sliku istočnojadranske pre-
dromanike i kronološku komponentu i zadržimo li se samo na arhitekturi IX.
stoljeća, uočit ćemo ipak bitne razlike. Različiti tipovi nisu definiram na re-
gionalnoj osnovi, već određeni političkim granicama. Tako u hrvatskoj državi
niz crkava na zapadnoj strani ima westwerk, a na istočnoj završava troapsi-
dalnim svetištem, dok u bizantskoj Dalmaciji nema tragova tim oblicima. Ku-
pola, često korištena u bizantskoj Dalmaciji, ne upotrebljava se u Hrvatskoj.
Valja ipak još jednom naglasiti da ne raspolažemo još uvijek čvrstom krono-
logijom istočnojadranske predromanike, osobito glede gotovo nepoznate arhi-
tekture DL stoljeća u bizantskoj Dalmaciji, no i oni rijetki pouzdano datirani
primjeri omogućuju raspravu na općim osnovama.
Nužno se postavlja pitanje razloga uočenoj različitosti u arhitekturi dviju
političih cjelina DL stoljeća na Jadranu. Odgovor na pitanje može se dati jedino
analizom funkcija koje različiti arhitektonski oblici nose.
Specifični su elementi arhitekture u Hrvatskoj državi K. stoljeća westwerk
i troapsidalno svetište. Višekratno je već isticano da je westwerk jedan od ti-
pičnih proizvoda karolinškog svijeta u obuku i ponajprije u funkciji.10 Posve
je jasno da je on na istočni Jadran morao doći karolinškim utjecajem.
Tri apside kao mjesta za postavljanje tri oltara, a u Hrvatskoj su skromni
ostaci pokazali takvu funkciju apsida barem na nekim primjerima,11 sastavni
su element liturgije korištene na Zapadu od VHI. stoljeća nadalje.12 Za nas u
ovom slučaju zasada nije uopće bitno radi li se o rimskom ritusu korištenu u
Italiji i franačkom carstvu, ili ambrozijanskom ritusu u upotrebi u milanskoj
i akvilejskoj patrijaršiji.13 Važno je uočiti na najnižoj razini da se koristi na
Zapadu, i da niz crkava, pogotovo u Hrvatskoj najbližim regijama (sjev. Italija,
14
Istra, južna Švicarska), pokazuju isto formalno rješenje svetišta. S druge stra-
ne, važno je uočiti da su na istoku takva rješenja u DL stoljeću apsolutno
nemoguća. Istočna se liturgija, naime, koristi onim istim ranokršćanskim na-
čelom jednog oltara za euharistijski obred.15 Ako se i pojavljuju tri apsidama
prostora, a Istok je čak i njihova kolijevka u smislu forme, one imaju posve
16
drugu funkciju — protezisa i diakonikona, kako je to slučaj primjerice, u
17
novootkrivenoj dubrovačkoj katedrali. I na Istoku bočni apsidalni prostori
9 T. Marasović, Regionalizam u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije, Starohrvatska pro-
svjeta, 14. 1984, 135.
10 T. Marasovid, n.dj., bilj. 7; I. Petricioli, Prilog diskusiji, 221; M. Jurković, n.dj. bilj. 5.
11 Vidi: S. Gunjaca, Starohrvatska crkva i groblje na Lopuškoj glavici, Starohrvatska prosvjeta,
3, 1954, 12.
12 C. Heitz, L'architecture religieuse carolingienne, les formes et leurs fonctions, Pariz 1980.
13 O problemima liturgije vidi u: C. Vogel, Introduction aux sources de l'histoire du culte chrćtien
du Moyen Age, Studi Međievali, I, Spoleto, b. g., 1966.
14 C. Heitz, n.dj., 24, i dajje; R. Canova dal Zio, Le chiese delle tre Venezie anteriori al mille,
Padova 1987.
15 Vidi: T. F. Mathews, The Early Churches of Constantinopole, Architecture and Liturgy, Uni-
versity Park, Pa., 1971.
16 J. Lassus, Sanctuaires chritiens de Syrie, Pariz 1947.
17 J. Stošić, Prikaz nalaza ispod katedrale i Buniceve poljane u Dubrovniku, izd. Hrvatskog
arheološkog društva, sv. 12/1987, Zagreb, 1988, 15.
 Miljenko lurković: FRANAČKI UTJECAJ 121
120 ETNOGENEZA HRVATA

mogu imati oltare, ali u tom slučaju svaka od tri apside ima svoju nišu za hitekturi Hrvatske K. stoljeća (Sv. Marta, Bjjaći i Crkvina u Biskupiji), koji
protezis, koji je istočnoj liturgiji neophodan. Te su apside onda u funkcyi pri- su karakteristični za područje Istre (koja je pod franačkom vlašću) i sjeverne
vatnih kapela, a i oblikovanjem su odvojene od središnjeg dijela svetišta. U
18
Itauje? Va\ja li uklopiti i zaboravljenu legendu o Sv. Ursu, pa značenje Gott-
oba slučaja, kad su bočne apside protezis i diakonikon ili privatne kapele, one schalkova boravka na Trpimorovu dvoru?
su i formalno odvojene, čime, ako ničim drugim, zorno pokazuju svoju funkciju. S druge pak strane, i Konstantin Porfirogenet je u pravu kada govori o
Jedino što se iz iznesenoga može zaključiti jest da bez obzira na vrhovnu pokrštavanju iz teme Dalmacije za vryeme Bazihja I. Arhitektura teme i južnih
jurisdikciju nad crkvom, bizantska Dalmacija i hrvatska država u K. stojeću sklavinya, u kojima se koristi istočna liturgija to zorno pokazuje.
ne koriste istu liturgiju. Tako u bizantskoj Dalmacyi nema u K. stoljeću ni Iznesenom, zasada poopćenom analizom, iako su istraživanja ove vrste tek
jedne crkve kojoj bi tri apside imale oltarnu funkciju. Iznimka je jedino Sv. u začecima i nude više pitanja negoli daju odgovora, može se, čini mi se, prilično
Donat u Zadru. Istraživanja P. Vezica pokazala su da je crkva građena u dvije pouzdano zaključiti da konstitutivni elementi sakralne arhitekture u hrvatskoj
faze,19 pri čemu je donji dio, sustavno provedena troapsidaliteta u vezi s prvot- državi EX. stoljeća pokazuju da je ritus u hrvatskoj crkvi zapadni, te da prvi
nim titularom — Sv. Trojstvom, morao biti izgrađen prije Aachenskog mira. val pokrštavanja kreće početkom K. stoljeća iz akvilejskog kruga pod franačkim
Bila gornja zona izgrađena poslije, ili je već tijekom rada došlo do promjena patronatom.
nacrta, ostaje činjenica da rasporedom prostora i njegovim funkcüama - patu-
ljastim transeptom i protezisom i diakonikonom prema interpretaciji J. Stošića,
pokazuje ponovnu uspostavu bizantske vlasti i vraćanje istočnoj liturgiji.20
Pogleda li se pak situacija u bizantskoj Dalmaciji ili južnim sklavinijama,
te prouče njezine specifičnosti u arhitekturi, koje se neće pojaviti u Hrvatskoj
DC. stoljeća, uz već nabrojene elemente potrebno je istaknuti kupolu. Iako je
pri sadašnjem stanju istraživanja teško precizno odrediti koje su crkve sagra-
đene baš u K. stoljeću, određenje geneze južnodalmatinskog tipa u lokalnoj
baštini omogućava raspravu na općim osnovama.21 Naime, budući da se na
čitavu području još od VI. stoljeća neprekidno koristi ista liturgija kao u Bi-
zantu, tip se mogao neometano razvijati.
Usporedimo li, nakraju, analizama ustanovljenu tezu da se istočnojadran-
ska arhitektura IX. st. očituje različito u političkim cjelinama oprečnog ckrve-
no-liturgijskog ustrojstva s poznatim povijesnim podacima i drugim arheološ-
kim nalazima, uočit ćemo da se činjenice posve uklapaju u dobivenu sliku.
Poznati su, naime, nalazi karolinškog oružja na tlu hrvatske države u K.
stoljeću, koji posve jasno govore o uzajamnim vezama carstva i Hrvatske.22
Poznata imena svećenika zabilježena na liturgijskom pokućstvu crkava u Hr-
vatskoj odaju njihovo franačko podrijetlo.23 Štovanje franačko-akvilejskih sve-
taca već preciznije može odrediti i središta iz kojih dolazi do pokrštavanja.
Gradnja crkve Sv. Donata u Zadru može precizmje odrediti i vrijeme zaćetaka
procesa pokrštavanja: sagrađena je dok je Zadar pod franačkom vlašću, prije
Aachenskog mira. Valja li u dobivenu sliku uklopiti i tipove u najstarijoj ar-

iš T. F. Mathews, 'Private» Liturgy in Byzantine Architecture; Towards a Re—appraisal, Cahiers

Archeologiques, 30, Pariz 1982, 125.
19 P. Vežić, Crkva su. Trojstva (sv. Donata) u Zadru, Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spo-
menika kulture Hrvatske, Zagreb 1985.
20 J. Stošić, Sakralna umjetnost u provinciji Dalmaciji između 7. i 9. stoljeća, referat pročitan
na Simpoziju o crkvenoj umjetnosti kod Hrvata, Split 1985.
21 I. Fiskovid, Prilog proučavanju porijekla predromaničke arhitekture na južnom Jadranu, Sta-
rohrvatska prosvjeta, 15/1985, Split 1986, str. 133.
22 D. Jelovina, Mačevi i ostruge karolinškog obilježja u MHAS, Split, 1986.
23 Vidi u: Ž. Rapanić, Predromanitko doba u Dalmaciji, Split 1987.

Peter Štih
NOVI POKUŠAJI RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE
HRVATA U KARANTANIJI
Problematici karantanskih Hrvata povijest se uvgek iznova vraća već više od
150 godina. Kada je riječ o izvorima, tu problematiku markira u sebi prividno
proturječna činjenica, a kad je riječ o tragovima hrvatskog imena na širokom
prostoru od Zakarpaća preko Alpa i Dinarskog gorja do Grčke1, upravo je pro-
stor negdašnje Koruške i gornje Štajerske njima najbogatiji2. Tome kvantitetu
podataka posebnu vrijednost daje navođenje hrvatskog okruga (župe, nap.
prev.) pagus Crouuati u četiri listine iz druge polovice X. stoljeća3 i spominjanje
hrvatske desetine (decima ad Chrowat na području gornje doline Mure u drugoj
polovici XI. stoljeća4. S obzirom na to bogato gradivo (bogato u odnosu na
druga područja) historiografija se nadala uspješnom rješavanju hrvatskog pita-
1 Mimo hrvatskih toponima s nekadašnjeg i današnjeg slovenskog područja (vidi slijedeću bilj.)
ime Hrvat se sačuvalo u nekim naseljima uz Saalu (Chruuati kod Hallea 901; Churbate
odnosno Grawat u XL st uz Saalu; Korbetha kod Weissenfelsa), u Moravskoj (Charvaty
kod Olomouca), u Slovačkoj (Chorvaty i Chrovatiee kod Varada), u Donjoj Austriji (Gros-
skrut, 1055. kao Crvebeten), u Makedoniji (Hrvati kod Bitolja) i u Grčkoj (Harvati, Harvation
u Atici, Harvati kod Mikene i Harvata na Kreti). Isp. npr. L. NIEDERLE, Slovanski Sta-
rožitnosti ZT.Puvod a pocätky Slovanu Jiinich l (1906), 2 (1910), 244-280, 385-390; B. GRA-
FENAUER, Hrvati (ime), Enciklopedija Jugoslavije, IV, 1960,37; H.LOWMIANSKI, Poczatki
Polski Π, Waszawa 1964, 182-200; O. Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroa-
tische ethnische Gruppe?, Wiener Slaoisüsches Jahrbuch, 24, 1978 (reprint u Österreichische
Namenforschung, 6, 1978), str. 137. i d.
2 Od dvadesetak hrvatskih toponima koji se odnose na vrijeme ranog srijedneg vijeka i koje
je u europskom okviru nabrojio O. KRONSTEINER, nav. dj., str. 137. i d. njih 10 otpada
na nekadaSnji i današnji slovenski prostor. Pritom je, kako kaže, uzimao u obzir samo sigurne
primjere, jer nisu svi toponimi, sastavljeni od Kraut — ili Krotten — u vezi s Hrvatima.
Također nije uzimao u obzir sekundarna imena kao npr. Kraubathgraben koji pripada to-
ponimu Kraubath (nap. 3). U tom je smislu B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, Hi-
storijski zbornik, ΧΙ-ΧΠ, 1958-1959, 214, za taj prostor nabrojio čak 18 hrvatskih toponima:
u Koruškoj 7 (Kronsteiner 4), u Štajerskoj (Karantanska i Podravska krajina s grofovijama
na gornjoj Muri) 10 (Kronsteiner 5) i u Kranjskoj (Kranjska i Savinjska krajina) l (Kron-
steiner 1). Koja su to mjesta i gdje leže vidi kartu »Hrvaška« krajevna imena B. Grafenauera
u Gospodarska in družbena zgodovina Slovence», Zgodovina agrarnih panog, II, Družbena
razmerja in gibanja, Ljubljana, 1980, 288.
3 A. JAKSCH, Monumenta historica ducatus Carinthiae, Klagenfurt, 1904, br. 115, 149; F.
KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, H, Ljubljana, 1906, god 954 (br.
401), god. 961 (br. 407), god. 979 (br. 466), god. 933 (br. 513).
4 A. MUCHAR, Versuch einer Geschichte der slaw. Völker an der Donau, Steirmärkische Zeit-
schrift, VI-X, 1825-1830 (citat po B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 207); ISTI,
Peter Štih: NOVI POKUŠAJI RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE 122
nja u Karantaniji. Ipak, neprestano vraćanje historiografije na tu problematikui
kazuje da je i ta relativno bogata građa nedostatna za konkretnije određenje?
mjesta i uloge Hrvata u karantansl^j zajednici, kao i za jedinstvenije mišljenje
povjesničara glede toga pitanja.
Glavna tema starije historiografije bilo je pitanje lokalizacije pagusa Cro-
5
uuati. Tako je već A. Muchar , jfdan od pokretača rješavanja problematike!
karantanskih Hrvata, u XLX. stoljeću pogrešno lokalizirao pagus Crouuati nai
području gornjeg toga Mure između Knittelfelda i Leobena. Tu su tezu poslije*
prihvatili i P. J. Šafarik i F. Račlii6j no već 1868. je M. Felicietti u posebnoj!
raspravi7 opovrgnuo Mucharevu lokalizaciju i pagus Crouuati ispravno smjestio»
zapadno od St. Vida u područje Gline u Koruškoj. Ipak, rasprava o položaju
toga hrvatskog okruga time nije bila okončana. Naime, neki su povjesničari iz:
različitih razloga taj relativno mala okrug protezali u strogo središte Karanta-
nije, na Gosposvetsko polje. Primjerice, V. Klaić je, pogrešno tumačeći Feli-
cettia, držao da je pagus Crouuaii ležao »upravo na Gosposvetkosm polju i
njegovoj okolici, dakle na onom riniskom starinom posvećenom tiu, gdje su
stolovali prvi slavenski knezovi Kaiaatanije«8. Tome slično je i P. Puntschart9'
proširio »den alten Gau Crovati« ta područje Krnskog grada i Gosposvetskog
polja. Jednako su mišljenje zastupali i F· Šišić10 i, dakako, L. Hauptmann,
čije je zaključke Šišić i preuzimao, ^ao i u mnogim drugim pitanjima slovenske
povijesti, i u pogledu pitanja Hrvaia u Karantaniji od prijelomnog je značenja
djelo Ljudmila Hauptmanna. Taj je lucidni povjesničar tijekom četiri desetljeća
u nizu rasprave (između 1915. i 1954)11 ne samo istražio i otkrio nove tragove
Hrvata među Slovencima i time obogatio dokumentaciju te problematike, već
Geschichte des Herzogthums Steiermei*. Π, 1845, 64-72. Na tom mjestu raje naveden po-
droban pregled historiografije u pogl«3u Hrvata u Karantaniji jer je za razdoblje do 1959.
to učinio veli B. GRAFENAUER, HruuA u Karantaniji, 207. i d.; historiografija je obrađivana
smao utoliko koliko je u tom slučaju potrebno.
6 P. J. ŠAFARIK, Slowanski starožitnofti, Praga 1837, 707. i d.; F. RAČKI, Odlomci iz držav-
nog prava hrvatskoga za narodne din&ae, 1861, 9.
7 M. FELICETTI v. LIEBENFELS, Über die Lage des »pagus Chrouuati*, Beiträge zur Kunde
der steirmärkischen GeschichtsaueUen, 5. 1868, 96-104.
8 V. KLAIĆ, Hrvati i Hrvatska; Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda, Zagreb 1930 (Π.
izd.), 16. i d.; o pogrešnom shvaćanju Frficettia vidi B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji,
208.
9 P. PUNTSCHART, Herzogsansetzungff1 und Huldingung in Körnten, Leipzig 1899, 177, i
d.
10 F. ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u vrijeme nStrodnih vladara, Zagreb 1925, 299.
11 L. HAUPTMANN, Politische Umwäifungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten
Jahrhunderts bis zur Mitte des neuntf1* Mitteilungen des Institutes für österreichische Ge-
schichtsforschung, 36, 1915, 265-266; JStl, Staroslavenska družba in njeni stanovi, Časopis
za slovenski jezik, književnost in zgodtpino, l, 1918, 79-99; ISTI, Staroslavenska in staro-
slavenska »svoboda·, Čas, 17, 1923, 2#-29 (paginaqja po separatu); ISTI, Prihod Hrvatov,
Bulićev zbornik, 1924, 515-545; ISTJi Dolazak Hrvata, Zbornik kralja Tomislava, JAZU
1925, 86-127 (hrvatski prijevod preO°đne rasprave), ISTI, Karantanska Hrvatska, 1. c.,
297-317; ISTI, Die Herkunft der Käft^ner Edlinge, Vierteljahrschrift für Sozial und Wir-
tschaftsgeschichte 21, 1928, 245-279; J3TI, Hufengössen im bayerichen Stammes und Kolo-
nialgebiet, 1. c., 38,6-413; ISTI, Kroof1, Goten und Sarmaten, Germanoslavica, 3, 1935,
95-127, 315-353; ISTI, Seobe Hrvata i Srba, Jugoslavenski istorijski časopis, 3, 1937, 30-61;
 124 ETNOGENEZA HRVATA
je ponajprije Hrvatima u Karantaniji pridodao novi sadržaj i novu ulogu. Po-
stavio je takozvanu hrvatsku teoriju, suština koje leži u slijedećem: nakon avar-
ske vlasti nad alpskim Slavenima u Karantaniji afirmirali su se Hrvati — kosezi
kao plemstvo nad Slavenima-slugama. Premda to njegovo mišljenje nije prih-
vatila znanstvena kritika, ono ipak zasniva početak novog istraživanja proble-
matike Hrvata u Karantaniji. Tom svojom teorijom i reakcijom kritike na nju
Hauptmann je zacrtao smjer nešavanja toga pitanja sve do kraja pedesetih
godina našega stojeća. Nakon nesretnih pokušaja J. Mala12 i nakon Jakschevog
odbacivanja13 nekih Hauptmannovih teza godine 1932. M. Kos14 je ukazao na
slabosti Hauptmannove teorije u dvjema točkama: pagus Crouuati = breška
grofovya (po opsegu) i Hrvat = kosez. I konačno, u više se svojih tekstova
dotaknuo pitanja karantanskih Hrvata i odbacio Hauptmannovu teoriju i Bogo
Grafenauer15. U tome je smislu od posebne važnosti njegova rasprava Hrvati
u Karantaniji16 u kojoj je najprije potanko i kritički pregledao razvoj i stanje
te problematike u historiografiji i potom u svim glavnim točkama odbacio Ha-
uptmannovu teoriju. Njegova je rasprava pokazala da unatoč svim naporima
historiografije o Hrvatima u Karantaniji znamo vrlo malo; cjelokupno stanje
»hrvatske« problematike stoga je rezimirao u svega tri točke:
1. »Nedvojbeno se u Karantaniju doselio i dio Hrvata, ali su smjer, vrijeme
i opseg te migracije još uvijek sporni. 2. Izjednačavanje kosega i Hrvata nije
opravdano; kosezi su kao društveni sloj rezultat razvoja u Karantaniji, a mogući
— iako ne dokazani — utjecaj Hrvata ograničen je samo na unošenje novog
imena u slovensku povijest; to je posljednje pitanje također sporno. 3. U cijelosti
ostaje sporna neka posebna povijesna uloga Hrvata kao plemena političkih or-
17
ganizatora (i u Dalmaciji i u Karantaniji)« .
ISTI, Staroslavenska družba in obred na kneijem kamnu, SAZU, Dela razreda za zgodovinske
in družbene vede, 10/2, 1954, 75—127.
12 J. MAL, Nova pota slovenske historiografije. Čas, 17, 1923, 185 i d.; ISTI, Epilog k staro-
slavenski svobodi. Čas, 17, 1923; ISTI, Karantansiche Kroaten, Wirtshaft und Kultur (Fe-
stschirft zum 70. Geburtstag von Alfons Dopsch), 84-91; ISTI, Probleme aus der Frühge-
schichte der Slowenen, Ljubljana 1939, 43-66. Vidi kritiku B. GRAFENAUER, Svoboda ali
suinostl, Čas, 33, 1938/39, 317-319.
13 A. JAKSCH, Die Edlinge in Karantanien und der Herzogsbauer am Fürstenstein bei Kar-
nburg, Sitzungsberichte d. Akademie d. Wiss. in Wien, phil. —hist KL, 205, 5. Abh., 1927,
4. i d.: kritika dokazivanja o Hrvatima kao karantanskom vladajudem sloju pomoću Kon-
stantins Porfifogeneta.
14 M. KOS, Slovenska naselilev na Koroškem, Geografski vestnik, VIII, 1932, 112-115.
15 B. GRAFENAUER, Ustoličavanje koroSkih vojvod in država karantanskih Slovencev, Ljub-
ljana 1952, 29-42, 320-383; ISTI, Sklabarhontes = »gospodarji Slovanov* ali »slovanski
knezi*, Zgodovinksi šasopis, 9, 1955, 202-219; ISTI, Vprašanje županov »Hrvatov* in usto-
ličevanja koroSkih vojvod, Naša sodobnost, ΙΠ, 1955, 1136-1140; ISTI, Ocena razprave S(je-
pana Antoljaka, Hrvati u Karantaniji (Godišnji zbornik na Filozofski fakultet na Univerziteot
vo Skopje, Istorisko-HloloSki oddel, knjiga 9, 1956, 15-38) u Historijski zbornik, ΧΙ-ΧΠ,
1958/59, 313-319 (u vezi s Antoljakovom raspravom o »selitvi Hrvatov iz Dalmacije v pre-
kosavske kraje v 7. stoletju« vidi i ocjenu J. Mala u Kronika, VHI/1, 1960, 63-64).
16 Historijski zbornik, ΧΙ-ΧΠ, 1958-1959, 207-231.
17 B. GRAFENAUER, nav. dj., 229.
feler Štih: NOVI POKUŽAJI RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE 125
Nako te Grafenauerove rasprave, koja je u mnogočemu postavila stvari na
svoje mjesto, u historiografiji je u vezi s Hrvatima u Karantaniji nastupilo
razdoblje dužeg zatišja: to je bio očit znak da sejGrafenauerovo mišljenje prih-
vaća. No, u posljednjih deset godina javljaju se tri nova priloga koja u nekoliko
pogleda nastoje riješiti pitanje karantanskih Hrvata. Ovaj je tekst upravo upra-
vljen kritičkom pregledu i vrednovanju te tri rasprave.
Autor prve rasprave austrijski je filolog Otto Kronstainer18. Na temelju
filološke analize toponomastičke i onomastičke građe, te na osnovi povijesnih
izvora došao je do radikalnih zaključaka prema kojima karantanski Hrvati nisu
posebna etnička struktura, već prvotno avarski viši društveni sloj (ratnici) koji
se tijekom VII. i VIII. stoljeća pomiješao sa slavenskim plemstvom te tako preu-
zeo slavenski jezik19. Ta Kronsteinerova teza s pravom zaslužuje kritičku po-
zornost jer se bitno razlikuje od dosadašnjih pokusa rješavanja te problematike.
Prije njega svi su bili mišljenja da su Hrvati u Karantaniji bili dio hrvatskog
plemstva. Ipak, mislim da Kronsteinerova teza nema nikakva uporišta u do-
kumentaciji, pa je prema tome podložna ozbiljnim prigovorima.
Ponajprije želim istaknuti da je ovaj kritički pretres iz razumljivih razloga
usmjeren u prvomu redu na onaj dio koji pomoću povijesti nastoji učvrstiti
tu tezu; ne na kraju i zato jer sami filolozi priznaju da ni najljepša etimologija
sama po sebi odnosno nasuprot povijesnim izvorima ne dokazuje ništa i rješenje
povijesnog problema, što pitanje Hrvata u Karantaniji zacijelo jest, još uvijek
leži na povjesničarevim ramenima20. Ipak, bit će potrebno ukratko se zadržati
i kod nekih Kronsteinerovih filoloških isljedaka prema čijoj upotrebi povjesni-
čar, ne zadirući u sam filologov rad, mora imati kritičan odnos.
Upravo kad je riječ o korištenju rezultata filološkog istraživanja i zaključaka
izvedenih iz tog korištenja, povjesničar može ustanoviti da nisu tako čvrsti da
bi sami po sebi dokazivali Kronsteinerovu tezu.
Tako Kronsteiner navodi izraze ban, chagan, gaziz (chaziz) — kaziz i župan,
koji, prema njemu, označavaju avarske »službene stupnjeve« (Dienstrangbe-
zeichnungen), i koji su, navodno, potom iz avarskog jezika preuzeli u jezik
21
alpskih Slavena . Dok se izraz ban na starokarantanskom prostoru možda
doista sačuvao u geografskom imenu Faning (Banice) i Fohnsdorf (Banja ves),
18 O. KRONSTEINER, nav. dj. u bilj. l, 137-157; ISTI, Shvani υ Avstriji iz vidika krajevnih
imen, Slovenski vestnik, br. 50 (15. 12. 1978), br. l (5. 1. 1979.), br. 2 (12. 1. 1979.); vidi
i H. D. POHL, Einfürhung (Die linguistischen, histrorischen und juridischen Voraussetzun-
gen der Zweisprachigkeit derKärtner), u: O. KRONSTEINER, Die slowenischen Namen Kär-
ntens, Österreichische Namenforschung, Sonderreihe l, Beč 1982, gdje rezimira Kronstei-
nerova izvođenja.
19 O. KRONSTEINER, Gab es.. ?, 155; u tom pravcu ranije E. KRANZMAYER, Ortsnamenbuch
von Körnten I, Die Siedlungsgeschichte Kämtens von der Urzeit bis zur Gegenwart im Spiegel
der Namen, Klagenfurt 1956.
20 Npr. R. NAHTIGAL, Donesek k zgodovini vprašanja o imenu Hrvat, Etnolog, X-ΧΙ, 1937-
1939, gdje se slaže s L. HAUPTMANNOM, Seoba Hrvata i Srba, JIČ, 3, 1937, 54 da »lin-
gvistika prema tome tu nema posljednje riječi, jer ni najljepša etimologija sama za sebe još
nije nikakav dokaz. Tek historija odlučuje da li je neka etimologija samo zaniitujivi lingvi-
stički eksperiment ili jedan od mnogostrukih odraza historijskog zbivanja.«; vidi i B. GRA-
FENAUER, Hrvati u Karantaniji, 225 (br. 3).
21 O. KRONSTEINER, Gab es...?, 145, i d.
 126 ETNOGENEZA HRVATA
gdje bismo mogli pretpostaviti sjedište avarskog bana, pri čemu je to za Banice
zbog njegova zemljopisnog položaja (o tome više poslije) gotovo nevjerojatno,
dotle izraz kagan, koji znači službenu oznaku za jednu od najviših avarskih
funkcija vlasti, ne možemo neposredno povezati s karantanskim prostorom.
Kronsteiner se poziva na vlastita imena Tar/chan/at i Π/chagan te na 805.
godine spomenute avarske kagane Teodora i Abrahama. U pogledu prva dva
imena možemo utvrditi da je ime Tarchanat nosio freisinški svećenik koji se
spominje u 2. polovici VIII. stotfeća kao brat nekog Heriberta, što je potekao
iz visoke plemićke obitelji Preisingera, kojoj je pripadao i salzburški nadbiskup
Arno; Preisingeri sami pak bili su u uskoj vezi s prastarom bavarskom genea-
logijom Fagana. Usto je spomenuti Tarchanat jedini nositelj toga imena na
cjelokupnom njemačkom jezičnom području22. Također se na bavarski, a ne
na karantanski prostor, odnosi Ilchagan, ime koje se u prvoj polovici K. stoljeća
javlja u nekoj passauskoj tradiciji23. Iz godine 805. poznati i preobraćeni Teodor
i Abraham, kod čega prvi nije bio kagan, već kapkan, spominju se u vezi s
nastajajućom avarskom tributarnom kneževinom u gornjoj Panoniji u okviru
franačke države24, te također nemaju veze s Karantanijom.
Kod etimologije riječi kosez, gdje Kroinstciner ime izvodi iz avarskog (iz
baškir, goziz, odn. tatar, gaziz) koji je za njega najjednostavnije obrazloženje,
povjesničar može utvrditi ponajprije to da je teorija o izvoru naziva kosez više
i da i sami filolozi međusobno odbacuju osnovanost pojedinih teorija. Tako je
L· Pintar podrijetlom koseškog naziva tražio u slavenskom knezu; P. Lessiak,
s kojim su se složili i J. Kelemina i E. Kranzmayer, izvor je tražio u avar.
quazaq; K. Oštir (također M. Budimir i R. Nahtigal) u vezi s Porfirogenetovim
hrvatskim Kosentzesom od tračanskog Kosiggas; F. Ramovš u langobardskom
Gaosingu; M. Vasmer u skandinavsko-saskom Kasinge — Kasunge; L. Haupt-
mann, oslanjajući se na Lessiaka u čerškom Kasogu, J. Kelemina u talijanskom
casaqium, J. Stanonik u engleskim cotsetlasima i A. Grad M njemačkoj riječi
Gesass odnosno Kottengesässe26. Kranzmayer uz to odbacuje sve teorije osim
Lessiakove; protiv Lessiaka pak filološke prigovore imaju Ramovš, Oštir i Va-
smer; protiv Ramovša Vasmer itd. U cjelokupnoj problematici izvora naziva
kosez danas su izvjesne samo dvije stvari: tri različita slovenska oblika kosez,
kasaz, kasez rezultat su različitog dijalektalneg razvoja iz zajedničke osnove-
21
kaseg , a taj je izraz u vezi s Kosentzesom — imenom jednog od eponima
22 E. ZÖLLNER, Awarisches Namensgut in Bayern und Österreich, MIÖG, LVIH, 1950, 258.
23 E. ZÖLLNER, nav. dj., 258.
24 F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev o srednjem veku, Π, br. 26; B. GRAFENAUER,
Zgodovina slovenskega naroda, I, Ljubljana 1978 (3. izd), 438; H. WOLFRAM, Die Geburt
Mitteleuropas, Geschichte Österreichs vor seiner Entstehung, Beč 1987, 259.
25 O. KROSTNEINER, Gab es ...?, 146.
26 Vidi pregled kod B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 221 i d. Također J. STANONIK,
Se o kosezih, NaSa sodobnost 11, 1963, 1038-1041: B. GRAFENAUER, Cofse«os=*osez£?,
1. pogl, 1147-1150; J. STANONIK, Cotseti in kosezi, Naša sodobnost, 12, 1964, 91-93; A:
GRAD, Se malo o imenik Koseze, kosez, Linguistica, 9/1,1969,123-136; D. LUDVIK, Edling,
Edlinger, Acta Neophilologica, Ljubljana 1972, 61-85; A. GRAD, K etimologiji slovenskega
toponima koseze, Onomastica Jugoslavica, 9, 1982, 209-214.
27 F. RAMOVŠ, Pravoslovensko kaseg »Edling*, Razpraoe znanstvenega društva za humani-
stičke veđe, Π, 1925, 303-326.
Peter Štih: NOVI POKUŠAJI RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE 127
hrvatskih vođa u hrvatskom narodnom predanju sačuvanom u Konstantina
Porfirogeneta28. Ništa drukčije nije ni s mišljenjima u vezi s podrijetlom koseza
samih. Povezuju ih s Avarima, s društvenim razvojem Alpskih Slavena u VII.
i Vni. stoljeću, s doseljenjem Hrvata, s ostacima Gota, s utjecajem Langobarda,
s franačkim utjecajem za vrijeme pokrštavanja u VIII. stoljeću s utjecajem iz
Italije u vrijeme nastajanja feudalnog društva i razvojem u feudalnom društvu
od franačkog doba dalje29. Sav taj vrtlog mnijenja jasno govori — ako ni o
čemu drugom — da je riječ o vrlo osjetljivom, otvorenom i u znanosti često
raspravljanom pitanju koje se zacijelo ne može riješiti u jednom odjeljku kako
to čini Kronsteiner. Njegov pokušaj znači tek možda jednu od mogućnosti, a
koja bez dodatne potvrde, sama po sebi, za povjesničara još ne može vrijediti
kao dokaz.
Slično tome možemo reći i za riječ župan. Prema Kronsteineru župan je
bio nadređeni banu (za tu tvrdnju u povijesnim izvorima nema upravo nikakve
potvrde), a izvor imena traži u avarskom rječničkom blagu, što je posve ne-
utvrđeno. Podrijetlo riječi župan iz avarskog jezika uz A. Brucknera prvotno
je zastupao i P. Skok, no poslije je to navodio još samo kao mogućnost30. Kad
je riječ o županu, uz spomenuto, mislilo se i na slavenski (F. Miklošić), prain-
doeuropski (V. Machek), indoeuropski (D. Dragojević), ilirsko-tračanski (K. Oš-
tir) i starobalkanski (M. Budimir) izvor naziva31. Za cjelokupan sklop tih eti-
moloških mogućnosti vrijedi tvrdnja da pitanje podrijetla naziva nije nužno
povezano s pitanjem porijekla nosioca titule32 i da ni u slučaju da je naziv
zasigurno avarski, a što nije, ne znači da su i župani bili Avari.
U okvir tih četiriju »avarskih« posuđenica (ban, kagan, kosez, župan), koje
bi trebale potvrđivati prvotnu, avarskim utjecajem prožetu socijalnu strukturu
karantanskog društva, Kronsteiner ubraja i ime Hrvat33. Etimološki ga izvodi
od dva elementa: iz tatarskog i baškirskog *chr u značenju »slobodan, neza-
visan« i tatarskog i baškirskog *vata u značenju »boriti se, ratovati«. Prema
tome bi ime*Chrvata značilo »slobodan ratnik«. Ali kako etimologija sama po
34
sebi još nije dostatan dokaz , mišljenje da su ti Hrvati prvotno bili avarski
28 K. OŠTIR, lUyro — Trakisches, Arhiv za arbansku starinu, L 1924, 109, 124; ISTL Kpred-
slovanski etimologiji Zakarpatja, Etnolog, l, 1926/27, 27. i d.
29 B. GRAFENAUER, UstoUčaaanje koroških vojvod in država karantanskih Slovencev, Ljub-
ljana 1952, 19, 27-42, 48-51, 53 i d., 58-60, 389-436, 478-505; Gospodarska in druibena
zgodovina Slovencev II, 288. i d. te posebno lit na str. 290; Lexikon des Mittelalters, HL
sv. (Edlinger), Enciklopedija Jugoslavije (kosezi).
30 P. SKOK, Južni Slaveni i turski narodi, JIČ, H, 1936, 3 i d.; ISTI, Etimologijski rječnik
hrvastkoga ili srpskog jezika, 3, Zagreb, 1973, 687, 688; ISTI, Leksikologijske studije, Rad
JAZU, 272, 1948, 62.
31 Gospodarska in družbena zgodovina Slovencev Π, 22 i d. i lit na str. 30; F. BEZLAJ, Eti-
mološki šumar slovenskega jezika (pokusni svezak), SAZU, Ljubljana 1963, 28.
32 Usporedi npr. N. KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, 62; »Ra-
zrješenje pitanja odakle potječe ime Hrvat nije se činilo tako teškim već zbog toga što ono
uz sebe nije nužno vezalo i pitanje geneze naroda, koji to ime nosi.«
33 O. KRONSTEINER, Go6 es ...?, 1946. i d.
34 I u pogledu imena Hrvat postoji cijela paleta etimologija. Vidi npr. preglede te problematike
u: F. ŠIŠIĆ, Ime Hrvat i Srbin i teorije o doseljenju Hrvata i Srba, Godišnjica Nikole Čupica,
XXXV, 1923, 1-49; ISTI, Povijest Hrvata (1925), 236-238; R. NAHTIGAL, nav. dj. u nap.
21, 383-411; N. KLAIĆ, kao u nap. 33; B. GRAFENAUER, Ime (Hrvati), EJ 4; H.LOW-
MIANSKI, Poczatki Polski, 127-142; H. KUNSTMANN, Über den namen der Kroaten, Die
 128 ETNOGENEZA HRVATA
društveni sloj Kronsteiner poktrijepljuje i tvrdnjom da se Hrvati u izvorima
gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima i da mjedno slavensko pleme nije
sebe nazvalo stranojezičnom oznakom, što bi — analogno Rusima i Bugarima
koji su svoje ime dobili po skandinavski odnosno turski govoreći protobugar-
skom vladajucem društvenom sloju - dodatno potvrđivalo da se kod Hrvata
ne radi o etničkoj, već socijalnoj oznaci. Ostavimo li zbog spomenutih stajališta
(kod obrade koseza i župana) etimologiju po strani (bilj. 34), možemo zaključiti
da je Kronsteinerova tvrdnja da se Hrvati gotovo uvijek spominju zajedno s
Avarima bez podloge u povijesnim izvorima35. Za vrijeme koje je relevantno
za ovo pitanje i u kojem se Hrvati i Avari uopće mogu pojavljivati zajedno (do
propasti" avarske države krajem VIII. stoljeća imamo na raspolaganju jedan
jedini izvor koji spominje Hrvate. To je dobro poznati i prijeporni De admini-
strando imperio bizantinskoga cara Konstantina Porfirogeneta, a koji je nastao
tek sredinom X. stoljeća. U tom jedinom izvoru Hrvati se doista spominju
skupa s Avarima — ali kao avarski neprijatelji koji su uništili njihovu vlast,
pokorili ih i zavladali nad njima36. To je u izravnoj suprotnosti s Kronsteine-
rovom tezom o Hrvatima kao avarskom socijalnom sloju. Ono što je dopuštala
njegova etimologija, povijesni je izvor u cyelosti pobio37.
Welt der Slawen, XXVII/1 (N. F. VI/1), 1982, 131-136; ISTI, Wer waren die Weisskroaten
des byzantinsichen Kaisers Konstantinos Porphyrogenetos?, Die Welt der Slaven, XXK/1
(N. F. VIII/1), 1984, 118, bilj. 2, gdje o Kronsteinerovom pojašnjenju imena Hrvat kaže da
je »teško prihvatljiva« i posebno A. TIETZE, Kroaten ein türkisches Ethnoym?, Wiener Sla-
vistisches Jahrbuch, 25, 1979, 140, gdje autor, inaCe turkolog, »kategorički odbacuje« Kron-
steinerovu etimologiju uz obrazloženje da je kod uključivanja tursko—jezične grade potrebno
isključiti naknadne posuđenice iz islamskog razdoblja. A u taj okvir spadaju i tatar, Chor
(ichar) iz arap. hurr i volan (iz arap. Wotan). O. KRONSTEINER, Antwort an. A. Tietze,
1. pogl., 140, polemizira s Tietzeovim kategoričkim odbacivanjem.
35
O. KRONSTEINER, Gab es...?, 142, 155.
36 Konstantin Porfirogenet, DAT, pogl. 30, 31; vidi i bilj. 51. Za ostale najstarije vijesti o Hrva-
tima, bez obzira na prostor, a sve se odnose na IX. stoljeće i poslije (npr. Masudi, Ibrahim
ibn Jakub, Ibn Rusta, Kardizi, Nestor, Pop Dukljanin, engleski kralj Alfred, listina iz godine
1086. koja opisuje granice praške biskupije) vidi: F. HAČKI, Documenta historae chroaticae
periodum antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam Slauonan Meridionalium,
sv. 7, Zagreb 1877; J. MARQUART, Osteuropäische und ostasiatische Streifsüge, Leipzig
1903; L. NIEDERLE, nav. dj.; H.LOWMIANSKI, Poczatki Polski, 142-181; L. HAUPT-
MANN, Prihod Hrvatov, Bulićev zbornik, 1924.
37
Koliko god da je DAI problematičan izvor koji još danas uznemirava povijesnu kritiku, od
rasprava L. HAUPTMANNA, Prihod Hrvatov i B. GRAFENAUERA, Prilog kritici izvještaja
Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik, V, 1952, ipak prevladava
mišljenje (s iznimkom N. KLAIĆ, O problemima stare domovine i pokrštenja dalmatinskih
Hrvata, ZČ, 38, 1984, 253-270; vidi kritiku P. ŠTIH, Karantanija = stara domovina Hrvata?,
ZĆ, 41, 1987, 529-549), da pogl. 30 (jednako i poglavlje 31) anonimnog pisca sadrži podatke
hrvatske narodne predaje kojima valja vjerovati — bez obzira na razmimoilaženja u pogledu
kronologije tih događaja (L. MARGETIC, kao u bilj. 51, 5-88). U okvir tih podataka narodne
predaje spadaju (s iznimkom tvrdnje da »su i sada u Hrvatskoj potomci Avara i vidi se na
njima da su Avari« koja spada u vrijeme nastanka DAT) i podaci o pobjedi Hrvata i pokorenju
Avara. Protiv mišljenja: Hrvati - avarski socijalni sloj, također W. FOHL, Das Awarenreich
und die »Kroatischen* Ethnogenesen, u Die Bayern und ihre Nachbarn, I, ur. H. Wolfram
i A. Schwarcz, Beč 1985, 297, bilj. 34: »Unter der Kroaten ist kaum die reitemomadische
Oberschicht des Awarenreiches zu Verstehen; die nannte sich wohl einfach Awaren.*
Peter Štih: NOVI POKUŠAJI RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE 129
Glede usporedbi s Rusima i Bugarima, gdje se ime vladajućeg socijalnog
sloja promijenilo u etničko, možemo ustanoviti da se u toj točki Kronsteinerova
rasprava zamjetno približava tzv. teoriji o društvenom dualizmu u Hrvata (s
tom razlikom da tamo nema ni zbora o Hrvatima kao avarskom socijalnom
sloju) koju su zastupali V. Klaić i posebno L. Hauptmann. Tu je teoriju hi-
storiografija u glavnim tezama odbacila38 i njezina pitanja na ovome mjestu
nije potrebno iznova otvarati. Ukoliko bismo i pristali na Kronsteinerovu tezu,
u našem se kontekstu posebno postavlja pitanje zašto potom Hrvati u Karan-
taniji nisu dali ime alpskim Slavenima (kao što su Bugari Bugarima), već su
ovi preuzeli stranojezično ime39 koje je u toponimima prvotno povezano s sre-
dištem pokrajine na Gosposvetskom polju, pa se zatim zbog vlasti kneza na
Krnskom gradu raširilo na svu pokrajinu kojom je vladao40. To je zacijelo
ozbiljna oporba Kronsteineru. Utoliko više jer pozivajući se na Hauptmannovu
raspravu iz godine 193541 i na Kostantinovo izvješće o dubrovačkom prijevozu
slavenskih četa pred Bari 869 (Hrvati i ostali gospodari Slavena) vuče paralele
s dalmatinskom Hrvatskom42. Pritom mu se nepoznavanje novije literature
osvetilo utoliko stoje previdio daje kod pitanja osnovanosti teorije o socijalnom
dualizmu polemika između L. Hauptmanna i B. Grafenauera43 jasno i nedvo-
smisleno pokazala da spomenuti Konstantinov izvještaj govori o »hrvatskim i
ostalim slavenskim arhontima«, a ne o »Hrvatima i ostalim slavenskim ar-
hontima«, čime je otpao jedan od temelja na kojima se ta teorija zasnivala.
Posebnu pozornost zaslužuje Kronsteinerova toponomastička obrada onog
starokarantanskog prostora gdje su bile jezgre hrvatskog naseljenja (istočno
od St. Vida i uz gornju Muru). Za oba je područja u pogledu tipa imena utvrdio
gotovo istovetnu situaciju: toponimi tvoreni od vlastitog imena i sufiksa-iki
(-ići), (npr. Fasching — Bašići, Guttaring — Gutarići, Kraig — Krivici, Mei-
selding — Mislotići, Pritschitz — Piričići, Radweg — Radići itd.) navodno su
ležali u skladu s terenom u polukružnom obliku na strateški važnim cestovnim
38 N. KLAIĆ, Povijest Hrvata, 75-77 (pregled historiografije i literature).
39 F. BEZLAJ, Etimološki slovar slovenskega jezika II, Ljubljana 1982, 68 (Koruška).
40 M. KOS, Slovenska naselitev na Koroškem, 108. i d.; B. GRAFENAUER, Ustoličevanje ko-
roških vojvod in država karantanskih Slovencev, 408, 478; ISTI, Vprašanja županov, »Hrva-
tov« in ustoličevanje koroSkih vojvod, 1137; ISTI, Hrvati u Karantaniji, 227.
41 L. HAUPTMANN, Kroaten, Goten und Sarmaten, Germano—Slavica, ΙΠ, 95-127, 315-353.
42 O. KRONSTEINER, Gab es ...?, 155.
43 · B. GRAFENAUER, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata,
51; ISTI, Ocena L. Hauptmann, Hrvatsko praplemstvo, ZĆ, 5, 1951, 375; L. HAUPTMANN,
Popravek, ZC, S, 1954, 174; B. GRAFENAUER, Odgovor, 1. pogl., 175; L. HAUPTMANN,
Replika, ZĆ, 9, 1955, 201-202; B. GRAFENAUER, Sklabarhontes = »Gospodarji Slovanov«
ali »Slavonski knezi*, 1. pogl., 202-219. KRONSTEINER u popisu literature na kraju svoje
rasprave doduše navodi Grafenauerovu raspravu o »Sklabarhontima« koja je konačno riješila
to pitanje suprotstavljajući se Hauptmannovom mišljenju, ali je ne navodi u svojim napo-
menama ispod teksta gdje se slaže s Hauptmannom. U pravcu Grafenauerova mišljenja već
prije V. ĆORKOVIĆ, Istorya Jugoslavije, 1933, 21; M BARABA, Ocena Hauptmannove raz-
prave Podryetlo hrvatskog plemstva. Časopis za hrvatsku poviest, I, 1943, 288; i nakon njega
prije nekoliko godina bizantolog J. KÖDER, Zu den Archontes der Slaven in De Admini-
strando Imperio 29, 106-115, Wiener Slavistiches Jahrbuch, 29, 1983, 128-131 (sa svom
relevantnom literaturom u notici R. KATIČIĆA).
 130 ETNOGENEZA HRVATA
raskrižjima s mjestom u sredini koje se zvalo po banu (u Koruškoj Faning/Ba-
niće, u Štajerskoj Fohnsdorf/Banja vas). U tim naseljima, koja, navodno, svojim
položajem ukazuju na tipično avarsku obrambenu koncepciju, prema Kron-
steineru živjeli su Hrvati (avarski sloj ratnika) kojima je nadređen ban. S time
u vezi valja upozoriti daje već J. Kelemina44 za toponima na -ići pretpostavljao
hrvatski izvor i daje zatim F. Ramovš upozorio da su takva imena topografskog
ili patronimičkog podrijetla mogla nastati kako bilo po cijelom slavenskom pro-
storu45. Ali to i nije najvažnije jer Kronsteiner u Hrvatima vidi Avare koji su
se slavenizirali. Od većeg je značenja to da su Banice malo naselje46 nedaleko
od Tigrča, da ga nalazimo samo na specijalkama i da. ne leži ni na kakvu va-
žnijem cestovnom raskrižju ili na koji drugi način važnom mjestu te da već
po svom geografskom položaju nije moglo biti sjedištem bana i da u položaju
naselja koja su navodno bila sjedišta Hrvata ne možemo vidjeti nikakvo polu-
kružno, tipično avarsko uređenje47. Glavnina tih naselja leži u porječju Gline
između Osojskog jezera i St. Vida, uz potok Wimitz sjeverno od St. Vida do
Kraiga, u porječju Krke između Althofena i Mostiča na jugu i na području
sjeverno od Vrbskog jezera do okolice Tigrča sjeverno od ceste Celovec — Trg;
a to su prema nalazima M. Kosa pravci najstarije slavenske kolonizacije (/48/·
Pa i na karti koju je objavio Kronsteiner neopravdano je proširio na jugu do
Krke na sjeveru49. To mišljenje ne može izdržati kritiku, a podrobnija argu-
mentacija za to da pagus Crouuati moramo ograničiti na prostor između Gline
na jugu i njezine vododjelnice s potokom Wimitz na sjeveru, Hohecka na za-
padu i St Vida na istoku bit će iznijeta pri kraju ove rasprave. Činjenica je
da nam takvo ograničenje diktira analiza samih listina u kojima se spominje
pagus Crouuati i uporedba s ostalim koruškim listinama onog vremena. Protiv
toga filološka analiza koruškog toponomastičkog gradiva, koja je u većini slu-
čajeva ukazala na imena koja po izvoru mogu biti opće slavenska (po F. Ra-
movšu), ne može ponuditi adekvatnih argumenata. Stoga nema nikakva razloga
za proširivanje Hrvata (ne glede toga da li ih obrađujemo s etničkog ili soci-
jalnog značenja) — osim onih mjesta izvan hrvatskoga okruga kojih su imena
tvorena riječju Hrvat — na prostor cjelokupne starokarantanske jezgre.
Najzad, kao najvažnije treba istaknuti da Kronsteinerov model u kojem
su Hrvati Avari kao nužan preduvjet traži avarska političku nazočnost u Ka-
ranteniji; samo je tako spojiva funkcija Hrvata-ratnika kao dijela mehanizma
vlasti određene vladajuće strukture. Taj preduvjet Kronsteiner rješava tvrd-
44 J. KELEMINA, Nekoj o Dulebih na Sloveneskem, Časopis za zgodovino in narodopisje, 20,
1925, 149-154; ISTI, Nove dulebske studije, ČZN, 2L 1926, 66. i 4
45 F. RAMOVŠ, Kratka zgodovina slovenskegajezika, I, Ljubljana 1936,10; B. GRAFENAUER,
Hrvati u Karantaniji, 210.
46 Prilikom popisa stanovništva 1869. bilo je u Banicama samo 13 kuća i 70 stanovnika, godine
1900. 10 kuća i 63 žitelja: Orts — repertorium des Berzogthumes Körnten, Beč 1872, 21;
Gemeindelexion von Körnten, Beč 1905, 38.
47 Vidi kartu Der Kroatengau in Kärnten u O. KRONSTEINER Gab es ...?, 151.
48 M. KOS, Slovenska naselitev na Koroškem, 108-118.
49 Vidi bilj. 47. Ali treba upozoriti da na jednom mjestu u tekstu (str. 148) ograničava pagus
Crouuati pravilno na područje između St Vida i Trga ob Glini
feler Štih: NOVI POKUŠAJI RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE 131
njom da je Karantanija bila do avarskih ratova krajem VQI. stoljeća dio avar-
skog kaganata i da su tako Avari bili prisutni u istočnim Alpama najmanje
200 godina50. Ali koliko ta tvrdnja odgovara današnjem poznavanju karantan-
ske povijesti? Ukoliko bi se radilo samo o pitanju prisutnosti pojedinih Avara
u okviru samostalne slavenske karantanske kneževine, njegova bi tvrdnja bila
prihvatijiva,ta tu nam mogućnost potvrđuju neki podaci za druga područja.
Tako, primjerice, De administrando imperio u pogledu hrvatske povijesti sadrži
u svom 30. poglavlju podatak koji se odnosi na sredinu X. stoljeća, a o čijoj
vjerodostojnosti nemamo razloga dvojiti i koji kaže da unatoč tome što su u
zemlji gospodari Hrvati, tamo još žive i Avari51. Slično tome za donju Panoniju
svjedoči i Conversio Bagoariorum et Carantanorum koji izvještava ne samo za
vrijeme nakon propasti avarske države, već i za vrijeme nakon kraja avarske
tributarne kneževine u okviru franačke države (nakon 822-828) da tamo kao
pojedinci i podanici franačkog vladara još uvijek žive Avari52. Ali Kronsteiner
očito misli na političku prisutnost Avara u Karantaniji u smislu vlađajućeg
društvenog sloja, jer izrijekom govori o avarskom kaganatu koji je samo drugi
naziv za avarsku državu; pa i teza da su Hrvati viši društveni sloj u Karantaniji
podrazumijeva postojanje avarske države. A to je error fundamentalis.
Jedini povijesni podatak koji je Kronsteiner upotrijebio da potkrijepi svoje
tvrdnje jest vijest u Pavla Đakona o pobjedi Slavena nad Bavarcima godine
595, a koju su postigli uz kaganovu pomoć53. Koliko jest istina da ta vijest
svjedoči o avarskoj prisutnosti u istočnim Alpama, toliko je i izvjesno da je taj
podatak povezan s vremenom prvog avarskog kaganata prije nastanka Samova
plemenskog saveza sredinom dvadesetih godina VH. stoljeća u koji su se uk-
ljučili i »Karantanci« te se tako oslobodili avarske vrhovne vlasti54. A za do-
kazivanje 200-godišnje avarske prisutnosti u istočnim Alpama taj je podatak
posve neupotrebljiv! Pripadnost Karantanije Samovoj državi potvrđuju nam
dva povijesna izvora: Fredegarova kronika i Povijest Langobarda Pavla Đako-
55
na . Pa i za novye vrijeme ne može biti nikakve dvojbe da Karantanija nije
50 O. KRONSTEINER, Gab es ...?, 143, 155.
51 L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatou, 541; B. GRAFENAUER, Prilog kritici izvještaja Kon-
stantina Porftrogeneta o doseljenju Hrvata, 28 i d.; B. FEEJANĆIĆ, Vizantiski izvori za
isloriju naroda Jugoslavije, Π, Beograd 1959, 9-46, L. MARGETiĆ, Konstantin Porfirogenet
i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik historijskog zavoda JAZU, 8, 1977, 12.
52 M KOS, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, Ljubljana 1936 (editio), 21. i d. (komen-
tar); H. WOLFRAM, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, Das Weissbuch der Salzbur-
ger Kirche über die erfolgreiche Mission in Karantanien un Pannonien, Graz 1979, 72.
53 O. KRONSTAINER, Gab es ...?, 142; PAVEL DIAKON, Zgodovina Langobardov, (izd. B.
GRAFENAUER i dr.), Maribor 1988, 155 i bilj. 15.
54 O avarskoj prisutnosti u Karantaniji u vrijeme između naseljenja Slavena krajem VI. stoljeća
i nastanka Samova plemenskog saveza te istodobne propasti avarskog kaganata koju je uzro-
kovala avarska neuspješna opsada Carigrada (626. g.) istog je mišljenja, koliko mije poznato,
osim J. MALA, Probleme aus der Frühgeschichte ..., 11-49, sva povijesna literatura (od
novijih pregleda, npr. H. WOLFRAM, Die Geburt Mitteleuropas, 341; K BERTELS, Coran-
tania, Beobachtungen zur politisch—geographischen Terminologie und zur Geschichte des
Landes und seiner Bevölkerung im frühen Mittelalter, Carinthia, I. 177, 1987, 91 i d., a koji
to ne tvrdi za vrijeme propasti Samova plemenskog saveza.
55 L. HAUPTMANN, Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Ja-
hrhunderts bis zur Mitte des neunten, 245 i d.; M. KOS, O bolgarskem knezu Alđoku in
slovenskem knezu Valuku, Šiiićev zbornik, Zagreb 1929, 251-258 (ponovljeno izdanje u M.
 132 ETNOGENEZA HRVATA
ponovo potpala pod avarsku vlast. To nam više nego dobro dokazuje Conversio
Bagoriorum et Carantanorum. Očito samostalni Karantene! upravo su protiv
avarske opasnosti pozvali oko 743. godine Bavarce, koji su nakon pobjede Ka-
rantaniju uk^učili u okvir — labav, ali ipak okvir — Bavarske odnosno istočno-
franačke države. Pa i pokrštavanju Karantanije, koje tako potanko opisuje CBC,
u vrijeme kada su Avari još bili pagani, ne može se povezati s pretpostavljenom
vladavinom Avara u pokrajini66. Dakle, ne 200, već najviše 30 godina na pri-
jelomu VI. i VII. stoljeća Avari su bili gospodari i u istočnim Alpama, pri čemu
iz opravdanih razloga vajja pretpostaviti da je ta vlast bila prije slaba nego
jaka57 i u razdoblju koje stoji na početku, a ne na kraju etnogeneze Karanta-
naca. A to je bitno drukčije povijesni okvir u kojem za Kronsteinerov model
nema prostora. Dakle, premda filološka istraživanja dopuštaju mogućnost (i
ništa ne dokazuju) koju je predlagao Kronsteiner, povijesni podaci tu mogu-
ćnost odbacuju58.
KOS, Sređnjeveška kulturna, družbena in politična zgodouina Slovencem, Izabrane razprave,
Ljubljana 1985, 145-150).
56 Od više nego opsežne literature želio bih na ovome mjestu navesti samo KOSOV i WOL-
FRAMOV komentar uz njihova izdanja CBC, GRAFENAUEROVU opsežnu monografiju Ust-
oličevanje koroških vojvod in država karantenskih Slovencev kao i raspravu K BERTELSA,
Carantania, koja kao posljednja daje podrobniji pregled literature i problemski pogled u građu
(vidi bilj. 16, 52, 54).
57 Gospodarske in družbena zgodovina Slovencev, II, 288 i d.; G. GRAFENAUER, Nekoj vpraša-
nj iz dobe naseljevanja južnih Slovanov, ZČ, 4, 1950, 23-126; ISTI, Vpraianje županov, »Hr-
vatov... 1137.
58 Valja upozoriti i na slijedeću nedostatak Kronsteinerova povijesna znanja: Bijelu Hrvatsku
na sjeveru (141) (po V. JAGIĆ, Ein Kapitel aus der Geschichte der südslavischen Sprachen,
Archiv für slavische Philologie, XVII, 1895) označio je kao »Phantasieland« za koju nema
nikakva dokaza. Suprotno, od L. HAUPTMANNOVE rasprave Prihod Hrvatov (1924) sje-
verna je Bijela Hrvatska u X. st. dokazana (vidi dalje bilj. 63). Ali je upitno da li je postojala
već u VH. st (N. KLAIĆ, Marginalia uz problem doseljenja Hrvata, Rasprave razreda za
zgodovinske in družbene vede SAZU, I (Hauptmannov zbornik), 1966, 26; ISTI, Povijest Hrva-
ta, 64). Dvojno spominjanje Hrvata (Chrouati et altera Chrowati) u listini od 29. 04. 1086.
s opisom granica praške biskupije danas nije zagonetka, već oznaka za dvije hrvatske župe
(L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov, 518); ISTI, Das Regensburger Privileg von 1086 für
das Bistum Prag, MIÖG 62, 1954, 146-154; H.LOWMIANSKI, Poczatki Polski, 172-179).
Netočna je i Kronsteinerova tvrdnja da su pod (Bjelo)Hrvatima, koji žive na »drugoj strani
Bavarske« (pog. 30. DAJ) mišljeni Hrvati u istočnim Alpama (141) (sličnog je mišljenja i
N. KLAIĆ, Najnoviji radovi o 29, 30. i 31. poglavlju u djelu De Administrando imperio
cara Konstantina VH. Porfirogeneta, Starohrvatska prosvjeta, 15, 1985, 51, samo što umjesto
o istočnim Alpama govori o Karantaniji; vidi P. ŠTIH, Karantanija = stara domovina Hrva-
tov?, 539 bilj. 63). U 30. i 31. poglavlju DAI se izraz Bijela Hrvatska koristi za cijelu češku
državu, jer je u X. st. bila Bijela Hrvatska podložna Boleslavu I. S bizantiskih motrišta ova
je doista ležala na drugoj strani Bavarske: L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov, 633; B. GRA-
FENAUER, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, 34-37:
B. FERJANČIĆ, Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, 37, bilj. 115. Ni u kojem
slučaju pak se ta lokalizacija ne može odnositi na istočne Alpe jer se motrište i objekt ne
mogu uskladiti. U slučaju da miruje objekt (istočne Alpe) za njega možemo reći da leži na
drugoj strani Bavarske jedino ako gledamo sa sjevera (Svapska, npr.), što je s bizantinskog
motrištra posve nemoguće. Ukoliko pak fiksiramo motrište na prostor otkud možemo očeki-
vati takve podatke (Venecija, Dalmacija, Carigrad) istočne se Alpe pomiču preko Bavarske
na Švapsku ili Češku, što je opet nemoguće.
Peter Štih: NOVI POKUŽAJl RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE 133
U posvema drugom pravcu su problem Hrvata u Karantaniji rješavali fi-
lolog Heinrich Kunstmann i povjesničarka Nada Klaić. Neovisno jedan od dru-
gog59 došli su do gotovo jednakog zaključka da je Karantanija Bijela Hrvatska
Konstantina Porfirogeneta odnosno stara postojbina dalmatinskih Hrvata.
Kunstmann koji, usput rečeno, kao filolog odbacuje Kronsteinerovu tezu60
smatra da su Hrvati u Karantaniji Konstantinovi Bijeli Hrvati i da je, dakle,
Karantanya Bijela Hrvatska. Potvrdu tome vidi u nespornoj prisutnosti Hrvata
u Karantanyi i u geografskim podacima koje glede By'ele Hrvatske donose po-
glavlja 30. i 31. DAI. Prema tome bi Bijela Hrvatska bila smještena u blizini
Bavarske, Turske (Mađarske) i Franačke61. Blizinu Bavarske nije potrebno
posebno dokazivati, poseban državnopravni položaj Karantanije u njezinu ok-
viru (personalna unija) samo je potvrđuje, susjedstvo s Mađarima je po Kun-
stmannu za vrijeme Otona posvjedočeno graničnim položajem karantanske
marke (iz koje se razvila kasnije Štajerska; nap. P. Š.) s Mađarima; franačka
država pak je sinonim za Regnum Italicum koji je sa furlanskom odnosno ve-
ronskom markom također graničio s Karantanijom62.
Upravo je za sredinu X. stoljeća, tj. za vrijeme za koje nam DAI donosi
podatke o Bijeloj Hrvatskoj, Hauptmann uspio nedvojbeno dokazati — premda
je nažalost to njegovo djelo u historiografiji premalo poznato63 — da se ova
nalazila doista uz gornji tok Visle. Kad bismo dakle pristali na tezu da je drugo
59 N. KLAIĆ, Odakle smo se doselili (feljton Hrvatska povijest: od mita do stvarnosti — 1),
Start, 498, 20. 02. 1988, 62: »Međutim, bila sam presretna doznavši da je u isto vrijeme
kad i ja do istog zaključka došao njemački filolog Heinrich Kunstmann, premda, kad sam
1984. pisala svoj prilog, nisam znala za njega, kao što on nije znao za moje radove.
60 H. KUNSTMANN, Wer waren die Weisskroaten des byzantinschen Kaisers Konstantinos Por-
phyrogennetos? (kao u bilj. 34).
61 H. KUNSTMANN, Wer waren die Weisskroaten des byzantinsichen Kaisers Konstantinos
Porphyrogennetos?, 118. i d. (DAI, pogl. 30: »Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu
stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati.... Ostali Hrvati su pak ostali blizu Franačke i
nazivaju se danas Bjelohrvati ili Bijeli Hrvati te imaju svog vlastitog arhonta; a podložni
su Otonu, velikom kralju Franačke i Šaške, nekršteni su i žive u tazbini i prijateljstvu s
Mađarima.« Pogl. 31. Da Hrvati, koji sada stanuju u djelovima Dalmacije, potječu od nekršte-
nih Hrvata, nazvanih »bijeli, koji stanuju s onu stranu Turske, blizu Franačke i graniče
se sa Slavenima, nekrštenim Srbima.... Da velika Hrvatska zvana i bijela, do danas nije
krštena, kao ni susjedi joj Srbi. Ona podiže manje konjaništva, isto tako pješaštva, nego
krštena Hrvatska, jer ih neprestano pljačkaju Franci i Mađari i Pečenezi.« Prijevod po B.
GRAFENAUER, Prilog kritici izvještaja Kostantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, 12-
14); Constantine Popkyrogenitus De administrando imperio (New, Revised editon) edited by
G. MORAVCSHC, translated by R. J. H. JENKINS, Washington 1967,142/61,142/71, 146/3,
153/83.
62 L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov, 527: »Trijer različni veri poročajo torej v spisu De ad-
ministrando imperio o Beli Hrvatski na severu. To dejstvo, pred katerim morajo enkrat za
vselej utihniti vse govorice, da je Bela Hrvatska le plod razgrete domisljye«. Usp. F. ŠIŠIĆ,
Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, 264, uz rezime Hauptmannovih istraživanja:
»Mislim da je danas egzistencija sjeverne Hrvatske Konstantinove potpuno dokazana i pita-
nje riješeno.«; B. GRAFENAUER, Slavonsko—nemška borba za srednje Podonavje v 9. sto-
letju, Razprave razreda za zgodovinske in družbene vede SAZU, 5, 1966, 42-43; N. KLAIĆ,
Marginalia uz problem doseljenja Hrvata, 1. pogl., 24; ISTI, Najnovyi radovi cara Konstan-
tina Porfirogeneta, (kao u bilj. 58), 31 gdje već stoji na novom stajalištu i odbacuje Haupt-
mannovu analizu DAI, ali mu ipak priznaje da je dokazao postojanje Bijele Hrvatske u X.
stoljeću; F. DVORNIK, The making ofcentral and eastem Europe, London 1949, 291-297;
H.LOVMIANSKI, Poczatki Polski, 114-200.
 134 ETNOGENEZA HRVATA
ime za Karantaniju Bijela Hrvatska, onda su istodobno postojale dvije Bijele
Hrvatske, što je malo vjerojatno. Za vrijeme IX. i X. stoljeća sačuvano je re-
lativno mnogo izvora koji nedvojbeno potvrđuju da se za prostor današnje Ko-
ruške upotrebljavalo samo i bez iznimke ime Carantania64. Uz to je Karantanija
sredinom X. stoljeća bila pokrajina u kojoj je kršćanstvo bilo prisutno već 200
godina, dok nam DAI čak tri puta izvještava da je u isto vrijeme Bijela Hrvatska
još nepokrštena.
Već i stoga je Kunstmannova teza neodrživa; a ni najmanje je ne podržava
njegova lokalizacija pomoću Bavarske, Mađarske i države Franaka. Poglavlje
30. DAI, naime, ne tvrdi da Bijeli Hrvati žive u susjedstvu Bavarske, već kaže
da žive na drugoj strani Bavarske. Promatrano s bizanstinskoga motrišta (bi-
zanstinski Meci, Dalmacija, Carigrad) to znači da su ti Bijeli Hrvati morali
živjeti sjeverno ili sjevernoistočno od Bavarske, dok Karantanija leži na njezi-
nom jugoistoku65. Hrvate u Karantaniji ni na koji način ne možemo proširiti
na cjelokupnu Karantaniju, već su bili ograničeni na malo područje uz gornji
tok Gline, koje nije bilo duže od približno 16 ni šire od 8 kilometara. Zato ti
Hrvati, iako su bili u Karantaniji, naravno nisu graničili s Mađarima, a što
Karantanija jest, i to najkasnije već od godine 907, a ne tek nakon 955. kad
na njezinu jugu i istoku počinju nastajati marke66. Po Kunstmannovoj logici
bi npr. i Karantanci koji su bili u okviru istočnofranačke države bili susjedi
npr. Danaca. Uostalom pogl. 31. DAI također kaže da Bijeli Hrvati žive na
drugoj strani Turske (bizantski termin za Mađarsku) blizu Franačke, što se
s motrišta pisca DAI opet ne može odnositi na Karantaniju. Kad je riječ o
susjedstvu s Francima pak — ako i pristanemo na dvojbeno izjednačavanje s
Regnum Italicum67 - vrijedi isti zaključak kao u pogledu susjedstva s Mađari-
ma da Karantaniju ne možemo izjednačavati s Hrvatima.
Dakle, podaci DAI u pogledu lokalizacije Bijele Hrvatske iz više su razloga
nespojivi s Karantanijom; a nasuprot tome imaju veliku vrijednost svjedočan-
stva ako Bijelu Hrvatsku postavimo na sjever i ako poštujemo povijesni okvir
koji će nam obrazložiti i pojasniti neka prividna nesuglasja glede lokalizacije
Bijele Hrvatske68.
64 Vidi F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku H, Karantanija (u registra,
451); K. BEUTELS, Carantania, 87-1%.
65 Vidi bUj. 58.
66 Vidi npr. B. GRAFENAUER, Zgodovina slovesnkega naroda, Π, Ljubljana 1Θ65 (2. i d.),
110, 118, 136-141, 144-148.
67 Kunstmann se pri jednačenju Franačke s Regnum Italicum poziva na raspravu Drei De-
perdita der byzantinischen Kaiserkanzlei und die Frankenadresse im Zeremonienbuch des
Konstantinos Porphyrogenetos, Byzantinische Zeitschrift, 45 bizantologa W. OHNOSORGEA,
koji smatra da Konstantin diferencirano upotrebljava termin Francia; megali Francia mu
znači »franačke državne dijelove« sjeverno od Alpa, a Francia one južne. Ali Ohnosorge je
analizirao neko drugo Konstantinovo djelo — De caerimonüs aulae byzantinae — a ne DAI,
a uz to pogl. 30 DAI, gdje se također govori o susjedstvu Bjelohrvata i Franaka, nije napisao
Konstantin, već netko anoniman te stoga nema razloga za diferenciranu upotrebu gornjeg
termina.
68 L. HAUPTMANN, Prihod Hrvatov; ISTI, Seobe Hrvata i Srba, 30-46; B. GRAFENAUER,
Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, 34-37.
Feler Štih: NOVI POKUŠAJI R]EŽAVAN]A PROBLEMATIKE 135
Polazeći od drugih ishodišta i Nada Klaić je staru domovinu dalmatinskih
Hrvata vidjela u Karantaniji69. Osim rečenice da su se određen broj godina i
Hrvati u Dalmaciji pokoravali Francima jednako kao i u staroj postojbini, sve
je navode u poglavlju 30. DAI koji govore o Bijeloj Hrvatskoj kao pradomovini
dalmatinskih Hrvata i cjelokupan »avarski kompleks« o avarsko-hrvatskim od-
nosima u Dalmaciji odbacila kao izmišljene i nevjerodostojne. Kao domovinu
Hrvata koja je bila podanik Francima nije joj bilo teško izabrati Karantaniju.
Karantanija je od sredine VHL stoljeća doista udovoljavala obama uvjetima; a
u isto vrijeme Nadi Klaić je spominjanje pagusa Crouuati i »hrvatske desetine«
na području Karantanije dokaz za postojanje posebne hrvatske političke i crkve-
ne organizacije s posebnim arhontom na čelu70. Drugim riječima, autorica pre-
dviđa za karantanske Hrvate poseban, vrlo samostalan položaj koji se temelji
na etničkoj osnovi i na iz te osnove proizlazećoj posebnoj političkoj i crkvenoj
organizaciji71.
Ako ostavimo postrani njezinu interpretaciju, poglavlja 30. DAI u kojoj je
odbacila sve što ne odgovara njezinoj slici i za koju je kritika pokazala da nema
pravih razloga za njezinu opravdanost72, njezinu tezu možemo osporiti već sa
stajališta same karantanske povijesti.
U središte je rasprave postavljen pagus Crouuati i njegova interpretacija.
S obzirom na sadržaj izraza pagus Crouuati iskazuje samo etničku pripadnost33
69 N. KLAIĆ, O problemima stare domovine, dolaska i pokršienja dalmatinskih Hrvata, ZĆ,
38, 1984, 253-270, gdje je najdetaljnije obrazložila svoju tezu; ISTA, Najnoviji radovi o 29,
30. i 31. poglavlju u djelu De administrando imperio cara Konstantina Porfirogeneta (kao
u bilj. 58), 36, 40, 51; u popularnoznanstvenom obliku ISTA, Sjever i jug u Hrvata i Srba,
OKO, 387, 388, 15. - 29. 1. i 29. 1. - 12. 2. 1987; ISTA, Odakle smo se doselui, Start,
498, 20. 2. 1988; Gdje je bila stara Hrvatska, Start, 499, 5. 3. 1988; Kad je postala Hrvatska
država, Start, 502, 16. 4. 1988.
70 N. KLAIĆ, O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata, 257-
262.
71 N. KLAIĆ politička organizacija znači posebnu upravnu, teritorijalnu i sudsku jedinicu s
knezom: N. KLAIĆ, O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrva-
ta, 261. 270, bilj. 104; u popularnoznanstvenim prikazima govori čak o hrvatskoj državi u
Karantaniji (i), Start, 502, 16. 4. 1988. Što podrazumijeva pod crkvenom organizacijom nije
jasno. Kad je riječ o hrvatskoj županiji teško bi bilo govoriti o nekoj specifičnoj crkvenoj
organizaciji, a viši stupanj organiziranosti može biti samo poseban korepiskopat za Hrvate,
što je posve nemoguće.
72 Vidi P. ŠTIH, Karantanija = stara domovina Hrvata, ZČ, 41, 1987, 536-539. N. KLAIĆ
nije navela nijedan ozbiljan razlog da pogl. 30. DAI govori istinu samo u rečenici koja navodi
hrvatsku podložnost Francima u staroj i novoj domovini, a u svim drugim točkama najstarije
hrvatske povijesti laže. Usporedi L. MARGETIć, Još o dolasku Hrvata, Historijski zbornik,
XXXVHI, 1985, 232; V. KOŠČAK, Dolazak Hrvata, Historijski zbornik, XI, 1987, 353, 357.
Ako se u pogledu na problematičnost DAI odlučila za negiranje njegovih vijesti, potom bi
to morala učiniti radikalno bez iznimke. Mislim da je sve dosadašnje raspravljanje o DAI
ipak pokazalo da pogL 30. donosi hrvatsku narodnu predaju koja je u svojoj biti istinita;
vidi B. FERJANČIĆ, Struktura 30. glave spisa De administrando imperio, Zbornik radova
vizantološkog instituta, XVm, 1978, 67-79. Usp. također L. MARGETIĆ, Još o pitanju
vremena dolaska Hrvata, ZĆ, 42, 1988, 239: »Možda bi doista trebalo odbaciti sve (ili takoreći
sve) anonimove vijesti o dolasku Hrvata kao narodnu legendu.« (jednako u HZ XXXVIII,
238) i oštru reakciju V. KOŠĆAKA, Dolazak Hrvata, 360 na tu Margetićevu opciju.
73 Slično je po sadržaju izraza razlikovanje između slovenskih i bavarskih huba samo po sebi
osnovanu» samo po nacionalnoj pripadnosti njezinih obrađivača; B. GRAFENAUER, Vpraša-

svojih žitelja74. Da li pagus poput Klaićeve možemo obrazlagati i kao posebnu
političku ogranizacyu, može pokazati tek analiza značenja tog izraza u drugoj
polovici X. stoljeća, to jest u vrijeme kad se pagus Crouuati pojavljuje u listi-
nama. Grafenauer je izravno na primjeru kraljevih darovnica za Korušku iz
X. stoljeća jasno pokazao da je lokalizacija putem pagusa u kontekstu listina,
u kojima se pagus u X. stoljeću spominje, upotrebljavana u smislu konkretnye
geografske lokalizacije darovanja76. To, dakako, ne znači da pagus u ono doba
mje imao određenih upravnih funkcya, ali ipak njegovu ulogu ne valja preci-
jeniti kako to čini Nada Klaić. Po njezinoj bismo logici potom mogli i za ostala
dva pagusa koji se u isto spominju u Koruškoj (pagus Gurketal76 u središtu
pokrajine) predvidjeti neku posebnu političku jedinicu sa samostalnim knezom.
A takva je uloga pagusa nemoguća naprosto zato što je pagus samo dio gro-
fovije. M. Kos je svoja istraživanja tog problema sažeo u zaključak »Prvi (pagus)
leži u okviru druge (grofovije)«78. A to u ono doba nije ništa drugo nego ured
i grof činovnik. To posebno vrijedi za širi prostor na kojem se nalazio pagus
Crouuati. Naime, kao što je pokazala rasprava H. Dopscha o waltpotu i pala-
tisnkome grofu u Koruškoj79, hrvatski je okrug bio dio grofovije waltpota. A
ovaj nije bio ništa drugo nego neposredno kralju odgovorni i od njega postav-
ljeni činovnik koji je imao na brizi kraljevu zemlju u Karantaniji koju je vladar
izdvojio iz vojvodine vlasti. Njegov ured (Amt, Amtsgebiet) protezao se u sre-
dišnjim predjelima Koruške, gdje se nalazila većina kraljeve zemlje i stari ka-
rolinški pfalc Krnski grad i Možberk (?) te se najkasnije od 965. god. pojavljuje
kao »grofovija waltpota« (Grafschaft des Waltoboten)60. A listine u kojima se
nje županov,
zgodovina »Hrvatov«
Slovencev, 323.ustolićevanje koroških vojvod, 1136; Gospodarska in družbena
II, in
74
Tako već M. KOS, Slovenska naselitev na Koroškem, 114, »Tu so Hrvati najgostje bivali,
zato imenujejo listine okraj »pagus Crouuat«.
75
B. GRAFENAUER, Hrvati u Karantaniji, 212-217, nasuprot HAUPTMANNU koji je u
pagusu želio vidjeti četvrtu korušku grofoviju i zato je u svojoj postjednjoj raspravi o Hrva-
tima u Karantaniji govorio o kasazima Hrvatske grofovije a ne Hrvatskog pagusa: Staro-
slavenska družba in obred na knežjem kamnu, 115.
76
F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, Π, 451.
77 F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II, 469; B. GRAFENAUER, Ka-
rantanski temelji koroške vojvodine, ZĆ, 31. 1977, 150. bilj. 143; ISTI, Hrvati u Karantaniji,
217; misli da je moguće interpretirati lokalizaciju »in pago Karinstriche« samo u vezi s
Karint(riche)
podijeljenu na(=više
regnum (Carantanum)
erofnviin n »*Λ»Τ><->u nekim
«· drugim listinama) i da zato »no*· ·—'—-·--·
nano sužuje: P. ŠTIH, Reg
78
M. KOS, Slovenska naselitev na Koroškem, 113.
79
H. DOPSCH, kao u bitf. 77. 125-151.
80
».. in partibus Karantanie in comitatu Hartuuigi comitis qui et ipse inibi cognomine vual-
poto dicitur...«: F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II, 419. H.
DOPSCH, s. c., 138 smatra uz Krnski grad i Možbreg karolinškim pfalcom, ali to nije posve
sigurno. Vidi P. ŠTIH, Regnum Carantanum, 223 i tamo navedene podatke pro et contra.
Peter Štih: NOVI POKUŽAJ1 RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE
spominje hrvatski okrug čak izrijekom kazuju da pagus Crouuati leži »in re-
gimine uualdpodonis Hartuuici«81. Dakle, ako je i grofovija tek običan ured,
onda ni pagus koji je dio tog ureda ne može predstavljati neku«posebnu po-
litičku ogranizaciju«, već mu u najboljem slučaju možemo pripisati samo skro-
mnu, strogo nadziranu upravnu funkciju.
Pritom pitanje, koliki je veličinom bio taj pagus Crouuati, nije bitno. Da
ga opsegom ne možemo proširiti izvan porječja Gline zapadno od St. Vida raz-
vidno je iz već spomenutih Grafenaurevih analiza lokalizacijske formule u li-
stinama iz više razloga: 1. Naseobine koje kraljeve darovnice postavljaju u hr-
vatski okrug82 bez iznimke leže na prostoru između Gline na jugu i njezina
razvoda s potokom Wimitz na sjeveru, između Hohecka na zapadu i okolice
St. Vida na istoku. 2. Na neposrednom rubu tog područja sačuvalo se sjećanje
na Hrvate u toponimima Krobaten kod Glaneggege i po svoj prilici Krottendorf
kod St. Vida, što svjedoči o razlici između stanovnika krajeva koji počinju s
ta dva naselja i okolice hrvatskoga okruga83. 3. U drugoj polovici X. stoljeća,
kad se u listinama upotrebljava izraz pagus Crouuati, nema nijednog slučaja
darovanja posjeda unutar tog pagusa bez upotrebe tog izraza; suprotno tome,
ta se lokalizacija u isto doba nikada ne upotrebljava u listinama prilikom da-
rivanja u istoj grofoviji, ali na drugom mjestu, a lokalizacijska je formula ta-
kođer precizna84. 4. U istoj grofoviji waltpota Hartvika u drugoj se polovici X.
stoljeća spominju dva pagusa (Crouuati, Carentariche)85. Tako, dakle, možemo
pagus Crouuati u Koruškoj opravdano svesti na područje uz Glinu zapadno
od St. Vida. A taj prostor nije u dužinu iznosio više od 15-16 kilometara, a
u širinu ne više od 6-8 kilometara86. To s jedne strane samo potvrđuje da
tako maleno područje ruje moglo imati neku posebnu, od okoline bitno različitu
političku organizaciju; s druge pak strane posve je nezamislivo da bi na tako
malom prostoru živio toliki broj Hrvata, od kojih se jedan dio preselio u Dal-
maciju87 i tamo zavladao, a drugik pak ostao u Karantaniji, te još u dugoj
polovici X. stoljeća bio toliko brojan da se njihov okrug nazove hrvatskim.
ISTI, Drobtinice h kroniki Regina iz Pruma kot viru za zgodovino Slovencev v srednjem
veku, u tisku za Arheološki vestnik, 40.
81 F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II, 466.
82 F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, Π, 401, 407, 466, 513; Gösberg,
Sorg, Puppitsch, Beissendorf, Mailberg, Ober Muhlbach, Raindorf, Deblach, Tauchendorf,
Grammilach, Lebmach, Glandorf, Tschiring, Niededorf.
83 F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II, 400, 419, 458, 468, 469, 475;
M. KOS, Slovenska naselitev na Koroškem, 113 i d.; B. GRAFENAUER, Hrvati u Karan-
taniji, 212; ISTI, Vprašanje županov, »Hrvatov* in ustoličevanje koroSkih vojvod, 1139 bilj.
46.
85 F. KOS, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, Π. 401, 407, 466, 469; vidi i gore
bilj. 76 i A. JAKSCH, Geschichte Kärntens bis 1335, Klagenfurt 1928, 144, 145.
86 Ta argumentacija vrijedi i za tekst gore, gdje se obrađuju rasprave Kronsteinera i Kun-
stmanna.
87 N. KLAIĆ, O problemima stare domovine..., 262, 264, govori o organiziranoj seobi dijela
Hrvata zbog nezadovoljstva politikom vlastitih knezova. A da su ih imali, dokazuje upravo
pagus Crouuati; prema tome su se Hrvati (po N. Klaić) otamo i selili. Do bitnog kvantita-
tivnog pomaka nećemo doći i ako uzmemo u obzir i ostala »hrvatska« naselja na području
Karantanije.
138 ETNOGENEZA HRVATA Peter Štih: NOVI POKUŠAJI RJEŠAVANJA PROBLEMATIKE 139

Uza. sve rečeno čini se da karantanske Hrvate politički i društveno povezuje su izostali. Slično tome malo je vjerojatno da bi se Hrvati zbog otpora prema
s ostalom Karantanijom u zajedničku cjelinu činjenica da su neki Hrvati bili Francima (prihvaćanje kršćanstva), u kojem Nada Klaić vidi uzrok seobe, pre-
i kosezi88. Premda pitanje kosega do danas nije dokraja riješeno, po dosadaš- selili iz Karantanije u zemlju u kojoj je do kraja ΥΠ!, stoljeća gospodario taj
njem najprihvatljivijem obrazloženju (Grafenauerovom), koje ostavlja najmanje isti Franak i križ96.
nedorečenih odgovora i koje najzad u pedeset godina koliko postoji nije doživjelo Kao zaključak ovog kritičkog pregleda novih pokušaja rješavanja proble-
ozbiljnije osporavanje, kosezi su bili prvotno povlašteni vojnički sloj (družinici) matike Hrvata u Karantaniji možemo reći da je kritika pokazala da ni ti novi
podređen neposredno karantanskom knezu89. Dakle, politička je vlast iz Krn- napori ne rješavaju zadovoljavajuće pitanje karantanskih Hrvata. Na neki je
skog grada zaposezala i neke Hrvate. Prema onome što danas znamo, ta se način to i razumljivo i očekivano, jer za tako radikalne zaključke što ih nude
vlast protezala posebno na one koji su živjeli upravo u hrvatskom okrugu.ta, spomenute rasprave povjesničar nažalost nema na raspolaganju dokumentaci-
samo su se na tom području prekrivala hrvatska i koseška naselja90. ju. Ne samo da ima premalo izvora, već i ti izvori po svojoj strukturi (ponajprije
I kad je riječ o »hrvatskoj desetini« (decima ad Chrowat), koju moramo toponomastički tragovi) ne mogu odgovoriti na takva pitanja. Zato o Hrvatima
pravilnije prevoditi kao desetina kod (županije) Hrvat i koju Klaićeva navodi u Karantaniji još uvijek znamo vrlo malo pouzdano. Povjesničarevo znanje u
kao dokaz za crkvenu organizaciju koju su navodno Hrvati dobili u Karantaniji tom pogledu, nažalost, nije mnogo napredovalo od razine koju je prije trideset
za vrijeme misije91 bez obzira na to da li se ta oznaka odnosi samo na crkvu godina dosegnuo B. Grafenauer i sažeo ga u šture tri točke koje smo uvodno
Sv. Mihaela (dolina gornje Mure), na dio, ili pak na cijelu pražupaniju Sv. naveli.
Mihaela, možemo reći da po svom sadržaju — slično kao i pagus Crouuati —
može posvjedočiti samo o naseljenju Hrvata na tom prostoru92, a ne i o kakvoj
crkvenoj organizaciji za Hrvate. To desetina ne može dokazati!
Zbog svih tih činjenica jasno je da je Nada Klaić precijenila ulogu Hrvata
u Karantaniji; zato nije utemeljena ni njezina misao o Karantaniji kao staroj
domovini dalmatinskih Hrvata. Zar taj zaključak ne potvrđuje činjenica da su
upravo njezina istraživanja pokazala da je općenito upitno i prijeporno da li
su u srednjovjekovnoj Hrvatskoj postojali kosezi, jer sve na što se može osloniti
takvo mišljenje samo je osamljen toponim Kaseg u Lici; a nigdje nema kakva
traga o kakvu povlaštenu koseškom položaju93. U slučaju preseljenja Hrvata
iz Karantanije njihove bismo tragove opravdano očekivali. Pa i sama autorica,
tražeći uzroke i način preseljenja Hrvata iz Karantanije u Dalmaciju, osim
nekih pretpostavaka, ali ne i činjenica94, ne može ponuditi ništa. Njezinu pret-
postavku da su se Hrvati preselili u »općem kolonizacijskom valu« možemo
osporiti već i stoga što se kod kolonizacije radi o vrlo dugotrajnom procesu
penetracije agrarnog stanovništva na nova područja, koji u razmjerno značaj-
95
nom opsegu mijenja sliku pokrajine i koji bi, ukoliko bi se doista zbio, morao
ostaviti opipljivije hrvatske tragove na današnjem slovenskom području, a oni

88 M. KOS, Slovenska naselite» na Komikern, 114; B. GRAFENAUER, Ustolićevanje..., 335;

ISTI, Hrvati u Karantaniji, 219, 220.
89 Posebno B. GRAFENAUER, Ustolićevanje..., 29-42, 320-383, 478-505, 555-559, te Gospo-
darska in družbena zgodovina Slovencev Π, 290-292 s cjelokupnom najnovijom literaturom
i pregledom rezultata dosadašnjih istraživanja.
90 B. GRAFENAÜER, Hrvati u Karantaniji, 220; ISTI, Ustolićevanje..., 328. u hrvatskom okru-
gu kosezi su bili u naseljima: Zwattendorf, Krobathen, Paindorf, Kadöll, Deblach, Mauer,
Taudiendorf, Meschgowitz, Gramilach, Unrterkulm, Glantschach.
91 Područje uz gornju Muru s toponimima Crawata curia, Kraubath, Kchrawathof, Kravvbaten,
Kraweseck, Krowot druga je jezgra hrvatskog naseljenja u Karantaniji.
93 N. KLAIĆ, O kasezima i Hrvatima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Dostignuća, 1-2/Π, 1965,
3-21 i na str. 12: »Čini mi se zaista nemogućim da se još uvijek održi Hauptmannova teza
o kasezima u Hrvatskoj na osnovi jednog jedinog podatka«.
94 N. KLAIĆ, O problemima stare domovine..., 263, 264.
95 Usp. Kolonizacija i populacija, u: Gospodarska in družbena zgodovina Slovencev, Zgodovina
agrarnih panog, I, Agrarno gospodarstvo, Ljubljana 1970, 29-127. 96 N. KLAIĆ, Povijest Hrvata..., 165-172, 191-208.

Radoskv Katičić
POČECI HRVATßKE POVIJESTI KAO
FILOLOŠKI PROBLEM
L/oživljujemo upravo kako se pitanje o etnogenezi Hrvata u ranosrednjovje-
kovnoj Dalmaciji, za koje seje već moglo misliti daje potpuno skinuto s dnev-
noga reda, ponovno postavlja, te se vrlo živahno raspravlja o njem. Poslije
Hauptmannovih i Grafenauerovih radova činilo se dulje vremena kao da je
već dobiven konačan odgovor na nj, dobar onoliko koliko je to ikako moguće
u položaju tako nepovoljnom što se tiče vrela, pa da daljnji napredak, ako ga
uopće može biti, treba očekivati tek u okvirima slike što su je njih dvojica
zacrtali. A sada se, međutim, vrlo živahno povlače potezi posve novih varijanata
u interpretaciji oskudnih izvora, kako svojim prilozima pokazuju Margetić,
Kunstmann, Kronsteiner i Pohl, a i Nada Klaić svojim posljednjim radovima.
Nije samo da se to pitanje opet postavlja, nego se čini kao da je ono potpuno
otvoreno: kao da raspoloživa vrela upravo izazivaju na interpretacije u slobod-
nom stilu. Takav će razvoj, dakako, zbuniti ne samo zainteresirane laike nego
i sve one među stručnim povjesničarima koji se u staroj hrvatskoj povijesti
orijentiraju više prema onome što je već zacrtano kao slika povijesnoga zbivanja
nego prema onom što doista pružaju izvori.
U takvu položaju izrasta filologu zadaća da sa svojega stajališta upozori
na to kakve su pretpostavke različitim i često suprotnim povjesničkim mišlje-
njima sadržane u starim tekstovima. Za razliku od historičara, koji je dužan
što prije može vjerodostojno ispripovijedati (pri)povyest, može se filolog strp-
ljivo i s mnogo ljubavi okrenuti onomu što vrela doista pričaju. To je dvoje
doduše, kada se radi o ranom srednjem vyeku, usko povezano jedno s drugim.
Ta se (pri)povyest ne da vjerodostojno pripovijedati bez oslonca na brižno pro-
tumačene tekstove. A ti su tekstovi takvi da se ne daju valjano interpretirati
a da se pritom ne uzme u obzir sve što se zna o povijesnim zbivanjima i
činjenicama. Historičar i filolog upregnuti su tu u istu zapregu. Ipak ostaje
razlika u stajalištu, pojmovno je oštra i valja je biti svjestan. Ona se dobro
može iskoristiti pri razmrsivanju pitanja što se postavljaju u tom sklopu.
Easprave o hrvatskoj etnogenezi u Dalmaciji određene su time što su sve
vijesti o tim zbivanjima koje potieču izravno iz ranoga srednjeg vyeka sadržane
u vrlo osobitom spisu iz sredine 10. stoljeća, u De administrando imperio Kon-
Kadoslav Katitić: POČECI HRVATSKE POVIJESTI 141
stantina Porfirogeneta, a ono o tome sadrži dvije verzije: jednu u poglavljima
29. i 31, a drugu u poglavlju 30. Te se verzye u mnogome i bitnom podudaraju,
ah' ima među njima i znatnih razlika. U prvoj se jako ističe uloga cara Heraklija
i bizantsko vrhovništvo, u drugoj se, 'naprotiv, to i ne spominje. Odbacili su
stoga jednu kao tendencioznu u bizantskom smislu, a drugoj su, s družnim
oprezom i pridržajem, darovali povjerenje (Hauptmann, Grafenauer, Nada Kla-
ić u glavnini svojega djela).
S time u vezi treba reći da je posve krivo kad se vijesti sadržane u tom
djelu odbacuju kao »lažna propaganda«, kako se katkada radi, ili ako se govori
da car pišući ovo ili ono »sebe tješi«. De administrando imperio nije napisan
kao propagandni sastavak i ne sadrži razmatranja za vlastite potrebe. Sastav-
ljen je kao strogo povjerljiva spomenica s podacima koji su važni pri zacrtavanju
vanjske politike carstva i mogu poslužiti kao argumenti za potkrepljivanje bi-
zantskoga stajališta pri diplomatskim pregovorima. Takvi argumenti ne smiju
biti zasnovani na lažima jer bi od toga izgubili svaku vrijednost. Ali morali su
biti tendenciozni da bi mogli poslužiti pri ostvarivanju bizantskih interesa. To
pak vrijedi podjednako za obje verzije. Obje potieču iz istoga djela. To se gotovo
zaboravilo postoje Konstantin bio proglašen za propagandista koji laže samome
sebi, a piscu 30. poglavlja, koji se smatrao ozbiljnijim i pouzdanijim, bio pod
sugestivnim imenom Anonim udahnut neobičan nekakav i samostalan život.
Čim se stvari promotre sa stajališta kakvo je ovdje upravo naznačeno, ra-
zaznaje se odmah i tendencija svakoga od ta dva izvještaja, pa se može odrediti
i to kamo je upravljena argumentacija kojoj treba da služe. Poglavlja 29. i 31.
upravljena su protiv bugarskih zahtjeva, poglavlje 30. protiv franačkih. Prema
Bugarima valjalo je isticati da Hrvati nikada nisu prestali priznavati vrhovnu
vlast bizantskoga cara i da ne može biti govora o tome da bi ikada bili podložni
bugarskomu vladaru. To stoji u 29. i 31. poglavlju. Prema Francima se na-
glašavalo da Hrvati doduše jesu nekada bili pod njihovom vlašću, ali da su se
onda od nje borbom i vlastitom snagom posve oslobodili. To se nalazi u 30.
poglavlju. Pritom je mnogo toga vjerojatno netočno, ponešto možda i krivo, ali
da je bilo baš lažno, ne bi moglo postizati svoju svrhu.
U prikazu događaja kako ga donosi 30. poglavlje, kojemu se načelno više
vjerovalo, neki su podaci slabo usklađeni. Tako je već vremenski odnos između
pada Salone i uspostavljanja hrvatske vlasti u Dalmaciji u toj verziji posve
neodređen. Heraklije se ne spominje. Izvor samo sugerira vremensku blizinu
između toga dvojega, ali eksplicitno ne kaže ništa o tome. Tu je onda i došlo
do prvoga zahvata. Izneseno je mišljenje da je hrvatska vlast u Dalmaciji us-
postavljena tek potkraj 8. stoljeća, a ne za vlade cara Heraklija u prvoj polovici
7. stoh'eća (Margetić).
Neki su to prihvatili s olakšanjem jer im se učinilo da se time oslobađaju
tereta kojim ih opterećuje problem dvaju »tamnih stoljeća«, 7. i 8. To je lijep
primjer za ulogu koju u povijesti znanosti može igrati psihološki učinak. Ui-
stinu, naime, ona dva stoljeća ostaju pri takvoj pretpostavci jednako tamna
kako su to bila i prije. Problem što ga ona postavljaju ne rješava se lakše.
 Radoslav Katiać: POČECI HRVATSKE POVIJESTI 143
142 ETNOGENEZA HRVATA

Osobito arheologe ona ne oslobađa zahtjeva da pouzdano određenim slojem dometnuto da je to bilo isto onako kao i prije u zemlji iz koje su došli ili je
nalaza pokriju vremensko obzorje 7. i 8. stoljeća. pak lakše zamisliti da je sve što isto to vrelo pripovijeda o borbama Hrvata s
U Dalmaciji je u tim stoljećima postojala vlast koja je uspješno sprečavala Avarima i o hrvatskom osvojenju Dalmacije puka izmišljotina, kakva god da
da se nastavi urbani život u Saloni i drugim gradovima, osim onih malobrojnih se motivacya nazirala na nju? Koliko je god odgovor na to pitanje važan za
koji su ostali carski. Ako su Avari i (ili) Slaveni, a ne Hrvati, uspostavili i prikaz povijesnoga zbivanja, samo ono prf svojoj naravi jest i ostaje filološko.
održavali tu vlast kroz tako dugo razdoblje, ne čudi nas zato manje što se o Ako pak, polazeći i opet od teksta, ne pustimo iz vida činjenicu da svi ti
njima kroz to vrijeme iz suvremenih vrela ništa ne doznaje. Ako su pak ti iskazi o podrijetlu i selidbama Hrvata što su došli do nas u djelu Konstantina
narodi u tom dugom vremenu mogli živjeti i vladati u Dalmaciji, a da u predaji Porfirogeneta u tom obliku polječu iz sredine 10. stoljeća te nužno odražavaju
vrela iz onoga doba ne ostave nikakva traga, mogli su tamo isto tako u to njegovu kasnu perspektivu, tada se nameće i to da se u njima vide naknadne
konstrukcije kojima je svrha da ozakone postojeće stanje. Tada će im se, a
vrijeme živjeti i vladati Hrvati. To što vrela iz toga doba o njima šute, ne znači
Pohl se priklanja takvu shvaćanju, pridavati mala vrijednost za opis događaja
dakle da u Dalmaciji nije bilo njih i njihove vlasti. Iz tame onih dvaju stoljeća
koji su zbilja doveli do toga stanja. No što god držali o tome, jedno je sigurno:
ne dobiva se nikakav argument za to da je hrvatska vlast tamo počela kasnije
Svaka ocjena vijesti o podrijetlu i seobama Hrvata mora polaziti od funkcije
nego se mislilo prema vijestima Konstantina Porfirogeneta. A s filološkoga sta-
koju je predaja koja se u takvoj vijesti oblikuje imala u vrijeme kada je zapisana
jališta tu je najvažnije jedno: Nijedan se tekst pod takvom pretpostavkom ne
kao vijest. Samo tako se, uostalom, mogu razumjeti razlike između pojedinih
da interpretirati bolje nego bez nje.
verzija te predaje.
Franci se u izvješću 30. poglavlja javljaju tek pošto se pripovijedalo o do-
Razmatranjem filoloških pitanja ne rješava se nijedno historiografsko. Obo-
lasku Hrvata u Dalmaciju i o tome kako su tamo uspostavili svoju vlast To gaćuju se samo i usavršavaju pretpostavke za njihovo razmatranje. Filologija
je u skladu sa smještanjem tih zbivanja u 7. stoljeće. Oni Hrvati koji su ostali tu mnogo pomaže povijesti, osobito ako joj se ne miješa u posao nego ostaje
u svojoj staroj domovini, kaže izvjestitelj, stanuju u susjedstvu franačke zemlje, pri potankom i strogom tumačenju svojih tekstova.
koja se zove i Šaška, a u doba kada taj izvjestitelj piše podložni su njezinu
kralju Otonu. Ističu se i njihove veze s Madžarima. Sve to upućuje na 10.
stoljeće, na veliko pomicanje granica carstva pod Otonima prema istoku. A
malo dalje onda stoji da su i u Dalmaciji Hrvati bili neko vrijeme podložni
franačkoj vlasti, onako kao i prije u zemlji iz koje su došli.
Ako se u tom pripovijedanju htio vidjeti bitno vjerodostojan prikaz hrvat-
skoga doseljenja i uspostavljanja hrvatske vlasti u Dalmaciji, što se sve dogodilo
u 7. stoljeću, dakle u vrijeme kad franački kraljevi nisu vladali tako daleko na
istoku, morao se taj jasni iskaz zaobići kao da je nevažan. Hauptmann i Gra-
fenauer izveli su to kao da se iz historijskih razloga razumije samo po sebi i
nisu se mnogo zadržavali na tome, nisu o tome ozbiljnije polagali računa. Nije
dakle čudo što se Nada Klaić pred smrt, pošto se odvojila od interpretacije
koju su ta dvojica dala izvorima, uhvatila upravo toga zabačenog iskaza i u
njemu sad gledala jedinu autentičnu predaju o prvobitnim prilikama, izvodeći
sve ostale iz nezgrapnih bizantskih laganja. Tako je, ne trepnuvši okom, za-
bacila sve što u istom izvještaju stoji o borbama Hrvata s Avarima.
Tko nije fiksiran na tijek povijesnoga zbivanja, nego mu je u središtu vi-
dokruga interpretacija teksta kakav je došao do nas, razabire odmah kako se
tu iskorišćuju jedine dvije mogućnosti da se tekst koji se ne podaje suvisloj
historijskoj interpretaciji zabacivanjem pojedinih iskaza učini koherentnim i
prihvatljivim kao povijesni izvještaj. Tu je kombinatoriku lako progledati. Pita-
nje zapravo glasi ovako: Je li lakše pretpostaviti da je vijest o »franačkoj« vlasti
nad onim Hrvatima što su ostali u svojoj staroj domovini pri jednom redigira-
nju našega teksta dala povoda nesporazumu da je to opis prilika u vrijeme
kad se jedan dio toga naroda odselio u Dalmaciju, pa je odatle, kad se navodilo
da su Hrvati u toj novoj zemlji bili neko vrijeme pod vlašću Franaka, pogrešno

LM/O Margetić
BILJEŠKE U VEZI S NASTANKOM HRVATSKE
DRŽAVE U 9. STOLJEĆU
Pri istraživanju etnogeneze hrvatskoga naroda valja strogo razlikovati proble-
me koji su povezani s imenom Hrvat od onih koji se odnose na užu grupaciju
nosilaca toga imena, što ih u znanosti nerijetko nazivamo Protohrvatima i od
onih što se tiču prve pojave hrvatskoga naroda u Hrvatskoj. U ovoj raspravi
analizirat ćemo samo ovo posljednje.
Najstarije je prvorazredno vrelo koje spominje ime hrvatskog naroda u
današnjoj Hrvatskoj Branimirov natpis u kojem se on naziva dux Cruatorum.
Toj vijesti može se s velikim stupnjem vjerojatnosti pribrojiti i isprava o tzv.
Trpimirovoj darovnici, koja je nažalost sačuvana samo u ne osobito pouzdanom
prijepisu iz 1568. godine. U njoj stoji: Trpimir dux Chroatorum. Možemo dodati
još i ispravu Muncimira, također sačuvanu u prijepisu iz 1568, gdje se on
naziva dux Croatorum.
Nijedno drugo prvorazredno vrelo 7, 8, i prve polovice 9. stoljeća ne spomi-
nje Hrvate. Tako je primjerice još početkom 9. stoljeća Borna za franačka vrela
dux Guduscanorum, a Ljudevit (Liudewit) dux Pannoniae inferioris. Za papu
je Zdeslav (Sedesclauus) comes Sclauorum, a Domagoj dux Sclavorum.
l onda najednom sredinom 10. stoljeća zasipa nas Konstantin Porfirogenet
brojnim vijestima o Hrvatima, koji su po njemu došli iz svoje stare domovine
u doba Heraklija i po njegovu nalogu. Premda je Konstantin drugorazredno
vrelo, njegove su vijesti ono najstarije što je o hrvatskoj povijesti došlo do nas,
pa nam ne preostaje drugo nego da njegove vijesti što podrobnije analiziramo.
Njegova nepouzdanost lijepo se vidi u usporedbi njegovih opisa saracenske op-
sade Dubrovnika. To će nam, zajedno s analizom nekih dyelova tzv. Trpimirove
darovnice i općega političkog položaja hrvatskih krajeva početkom i sredinom
9. stoljeća možda omogućiti bolji uvid u etnogenezu Hrvata.
O saracenskom napadu na Dalmaciju, opsadi Dubrovnika i osvajanju Baria
pisao je car Konstantin triput, i to najprije u svom radu De Thematibus, a
poslije u radovima De administrando imperio i Vita Basilii. Smatramo da ra-
zlike ta tri izvještaja nisu do sada bile objašnjene na zadovoljavajući način.
One su svakako za hrvatsku povijest od velike važnosti.
Lujo Margetić: BILJEŠKE U VEZI S NASTANKOM HRVATSKE 145
U svojem je prvom izvještaju u radu De Thematibus Konstantin vijesti što
ih je crpio iz carskih arhiva koristio na vrlo oprezan način. On piše da su
Arapi u vrijeme vladanja bizantskoga cara Mihajla III. došli u Dalmaciju iz
Afrike pod svojim vođama Soldanom, Sabom i Kalfusom, osvojili nekoliko gra-
dova i nato opsjeli Dubrovnik. Stanovnici Dubrovnika, nastavlja Konstantin,
zatražili su pomoć od bizantskoga cara, ali, kada su poslanici došli u Konstan-
tinopol, našli su na prijestolju novoga cara, Bazilija, Konstantinova djeda. Kada
su Arapi doznali o namjeravanoj bizantskoj pomoći Dubrovniku, prekinuli su
opsadu, prebacili se u Italiju i tamo osvojili Bari. Ipak je caru Baziliju uspjelo
uz pomoć franačkoga vladara Ludovika i pape ponovno osvojiti Bari za Bizant.
Premda je Konstantinova priča sastavljena prilično vješto, ona ipak nije drugo
nego krajnje tendenciozno i neistinito prikazivanje stvarnoga tijeka događaja.
To je osobito vidljivo iz okolnosti da arapski vođe Saba i Kalfus pripadaju
petom desetljeću 9. stoljeća. Car-pisac očito je našao u carskom arhivu vijest
o arapskome napadu na Dalmaciju koji se zbio u godinama neposredno pred
dolazak na vlast cara Mihajla III. Kako je on želio prikazati toga cara u što
lošijem svjetlu i, obratno, sve dobre vijesti pripisati svome djedu, on je naprosto
događaje iz petog desetljeća povezao s vladom svoga djeda i s ponovnim osvaja-
njem Baria koje je, uostalom, ostvario franački vladar, a ne bizantski car Ba-
zilije.
U svome kasnijem djelu Vita Basilii Konstantin mijenja svoju priču utoliko
što tvrdi da je car Bazilije dao nalog slavenskim kneževima, tj. Hrvatskoj itd.
da se priključe bizantskom napadu na arapske snage u Bariu. I tu je vijest
car-pisac preuzeo iz carskog arhiva, promijenivši joj i vrijeme i okolnosti.
Konstantinova je priča u DAT nedvojbeno najslabija od sve tri sačuvane.
Tendencija bezgraničnog udivjjenja prema djelu njegova djeda ovdje dolazi do
još većeg izražaja. Zato je primjerice car Mihajlo ΠΙ. potpuno i brisan iz priče
cara-pisca. On počinje svoju novu priču ovako: »Nakon nekog vremena, za
vladanja cara Bazilija, došli su iz Afrike Arapi Soldana, Sabe i Kalfusa itd.«
Konstantin iznenađuje čitatelja daljom obaviješću da su Saraceni nakon što
su iz Dalmacije prešli u južnu Italiju vladali nad Bariem četrdeset godina.
Jasno je da je car i tu vijest uzeo iz carskog arhiva i da i ona pripada petom
desetijeću 9. stoljeća. Naravno, ne bi imalo smisla sve te grube netočnosti na-
voditi kad ne bi iz Konstantinova izvještaja ipak proizlazila zdrava jezgra, tj.
da su se oko 841. Bizantinci aktivno bavili Dalmacijom, tj. dalmatinskim gra-
dovima.
Druga točka na koju bismo ovdje željeli upozoriti jest datiranje spomenute
Trpimirove darovnice. Ono glasi: Regnante in Italia piissimo Lothario Fran-
corum rege per indictionem XV suh die IIII Nonis Martii. O kojoj je godini
riječ? Nakon Dümmlerovih analiza autori su se složili da je riječ o godini 852,
jedinoj s 15. indikcijom u doba Trpimirova vladanja. Ipak, takvo rješenje sadrži
nepremostive poteškoće. Naime, odmah nakon smrti svoga oca 840. godine
Lotar je otišao iz Italije i nije se u nju više nikada vratio. Nadalje, on je 15.
VI. 844. dao okruniti svoga sina Ludovika II. za talijanskoga kralja, tako da
je od te godine u Italiji bio kraljem Ludovik II. i stvarno i pravno. Nemoguće
 146
ETNOGENEZA HRVATA
je da se to ne bi znalo u Hrvatskoj. Zato treba indikciju kao element datiranja
odbaciti. Uostalom, do nas je došao samo nepouzdani prijepis iz 1568. — a
znamo da su greške u indikciji u prijepisima bile vrlo česte. Usto, čak i neke
izvorne Lotareve isprave sadrže pogrešnu indikciju, i to navedenu čak slovima,
a ne brojevima! Još važnije od toga je okolnost da se Lotar nakon 833. uvijek
i beziznimno nazivao carem, imperator augustus, a nikada kraljem. Naziv »kra-
lj«, a ne imperator, ima zbog toga svoj dublji smisao koji valja povezati s Trpi-
mirovim naslovom dux Ckroatorum iuvatus numere divino. Trpimir želi na-
glasiti da je on došao na vladarsku stolicu »po božjoj milosti« i da ne ovisi od
kralja (ne imperatora!) Lotara.
Kako je u 839. godini u Hrvatskoj vladao Mislav, a Ludovik Π. bio u Italiji
kralj od 844, analizirana isprava morala je biti ispostavljena između te dvije
godine.
Isprava je poučna i zbog toga što Trpimir potvrđuje Mislavovo darovanje
— što dokazuje njihovu dinastičku povezanost — i usto daruje salonitanskoj
crkvi dio regale territorium što se nalazi na hrvatskom tlu te desetinu s kra-
ljevskoga posjeda kod Klisa. To nedvojbeno upućuje na vrlo prijateljske odnose
Hrvatske i Splita. Pa ipak, znamo s jedne strane iz tzv. Taktiken Uspenski da
je Dalmacija oko 842. bila arhontija, ti. takvo područje koje je priznavalo bi-
zantsko vrhovništvo, ali u kojem nije bila stacionirana bizantska vojska. S druge
strane doznajemo iz Gottschalka da odnosi između Trpimira i Bizanta nisu
bili nimalo prijateljski. Je li riječ o međusobno protuslovnim vijestima? Mislimo
da ne. Neobično je važno da je arhont Dalmacije u Taktikonu Uspenski imao
razmjerno nizak rang spatarokandidata. Usto, u Taktikonu Uspenski govori se
samo o jednom arhontu, dok je u Draču, na Kreti i Kersonu zabilježeno više
arhonta — na Kreti čak jedan arhont s visokim rangom protospatora, a drugi
s nižim rangom spatarokandidata. To se može vrlo dobro objasniti time da je
arhont s visokim rangom bio ujedno gradski načelnik (prior) glavnoga grada
arhontije, a da su ostali arhonti s nižim rangom bili priori drugih gradova iste
arhontije. Neobična okolnost da je u Dalmaciji spomenut samo jedan arhont,
i to nižega ranga, znači da se arhontija Dalmacija sastojala samo od jednoga
jedinoga grada (Zadra) dok ostali gradovi Dalmacije nisu priznavali bizantsku
vlast pa zbog toga njihovi arhonti nisu ni ulazili u bizantsku hijerarhiju i zato
ih Taktiken Uspenski i ne spominje. Kako su uskoro nakon 842. odaslane u
Dalmaciju (nedvojbeno u Zadar) bizantske vojne jedinice, arhontija je Dalma-
cija na taj način pretvorena u temu, pa je bizantski strateg Dalmacije morao
držati jednom od svojih prvih i najvažnijih zadaća da proširi bizantsku vlast
i na druge dalmatinske gradove, u prvom redu Split Pritom je očito morao
naići na vrlo energičan otpor hrvatskoga vladara Trpimira, koji nije želio iz-
gubiti svoj utjecaj na Split Gottschalkovu vijest daje Trpimir izvojevao pobjedu
nad bizantskim strategom valja dakle interpretirati tako da je vlast bizantskog
stratega ostala ograničena na Zadar, možda čak do stupanja na vlast cara Ba-
zilija.
Pokušajmo učiniti još jedan korak dalje. Upada u oči da između Mislava
i Trpimira, dakle u četvrtom desetijeću 9. stoljeća postoji očita i dokaziva veza
Lujo Margetić: BILJEŠKE U VEZI S NASTANKOM HRVATSKE 147
o kojoj nas izvještava već i Trpimirova darovnica. Isto to vrijedi i za odnos
Borne i Vladislava u trećem desetijeću 9. stoljeća. Naprotiv, izvori ne govore
ni o kakvoj vezi između Vladislava i Mislava. Svakako ne može biti slučaj da
upravo u vrijeme koje pada između te dvije dinastije možemo utvrditi dva vrlo
važna događaja. Jedan od njih je prodor Bugara uzvodno duž Drave. Vrela
javljaju da su Bugari nametnuli tamošnjim Slavenima svoje vladare i expulsis
eorum ducibus super eos rectores constituerunt. I doista od toga vremena ne-
staju dokazi o bilo kakvoj stvarnoj franačkoj vlasti nad tim područjima. Druga
okolnost je vrlo koristan i nimalo dvojben podatak što ga donosi Konstantin
Porfirogenet, naime da su dalmatinski gradovi »osobito u vrijeme vladanja cara
Mihajla Π.«, tj. do 829, bfli potpuno samostalni. Riječ »osobito« hoće očito reći
da je u vrijeme vladavine cara Mihajla Π. ugled Bizanta u Dalmaciji pao na
najniže grane i da se, dakle, položaj Bizanta pod carevima Teofilom i Mihajlom
ΙΠ. ponovno za Bizant poboljšao — ali, dakako, to Konstantin nije htio priznati.
Tako su dakle oko 829. stvari stajale u Dalmaciji vrlo loše i za Franke i
za Bizant. Upravo u to vrijeme dolazi do uspona nove dinastije s Mislavom i
Trpimirom i ujedno — po prvi puta - pojavljuje se ime Hrvat na razmjerno
pouzdan način. Vladar se sada zove dux Croatorum ili dux Sclavorum. Prvi
naziv odnosi se očito na vladajući sloj, drugi na cijeli narod. Tako i Konstantin
Porfirogenet piše:
•υίοτεοώ δττ τουξ Χροβάτσυξ κατουζ Λοι/ιτουζ Σκλαβ&ξοώταζ οι του κάτροώ
Ραοώοώ οίκήτορεζ (...) διειτέραταώ εώ Λαγοώβαργία«
Vladajući hrvatski sloj bio je, dakako, vojnički organiziran. Pitanje o po-
drijetlu toga vladajućega sloja nećemo ovdje analizirati. Svakako, težište starije
vlasti pod Bornom nalazilo se negdje u Lici i njezinoj okolini, na što upućuje
Bornin naslov dux Guduscanorum, spomen Liburnije u njegovu naslovu Dal-
matiae et Liburniae, kao i njegovi »pretorijanci« Guđuscani. Naprotiv, nova
hrvatska država imala je svoje središte među rijekama Zrmanjom i Cetinom.
Tamo je bik ujedno jezgra novoga hrvatskoga vladajućeg sloja. Područje južno
od Zrmanje zvalo se još mnogo kasnije »Hrvati«.
Jedno je sigurno. Kako nijedno prvorazredno franačko ih* bizantsko (ili
bilo koje drugo) vrelo ne spominje Hrvate do 9. stoljeća, isključeno je da bi
Hrvati došli na molbu, poziv ili nalog bilo Franaka bilo Bizanta. Pojavu Hrvata
u današnjoj Hrvatskoj treba dakle objasniti isključivo u sklopu odnosa unutar
avarsko-slavenske države. Ako uopće hoćemo pridati bilo kakvu vjerojatnost
ili uvjerljivost vijestima cara Konstantina, za tzv. dolazak Hrvata dolazi po
našem mišljenju u obzir samo kraj 8. stoljeća. Ali, čak i sama hrvatska narodna
predaja ograničava hrvatsko ime samo na jednu od pet glavnih i dvije pomoćne
čete. I ta okolnost dovodi nas do zaključka da je do stvaranja hrvatske države
došlo tek mnogo kasnije — u vrijeme Mislava i Trpimira. Tada su, čini se,
povoljne okolnosti omogućile da nastane država s hrvatskim imenom, koje je
temelj bio hrvatski narod.

Ludwig Steindorff
TUMAČENJA RIJEČI DALMATIA U
SREDNJOVJEKOVNOJ HISTORIOGRAFIJI.
ISTOVREMENO O SABORU NA PLANITIES DALMAE
Narativni izvori za ranosrednjovjekovnu povijest Hrvata koji se već odavna
koriste u istraživanju mogu se svrstati u dva područja. Na jednoj strani nalaze
se franački anali; njihova vrijednost se sastoji u vremenskoj blizini događaja i
pouzdanosti njihovih obavijesti, premda često u vezi s hrvatskom poviješću
iznose nepotpune i slučajne podatke. Na drugoj su strani u prvom redu dva
iscrpna i cjelovita izvješća u mlađim izvorima: De administrando imperü
bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća zajedno s 30.
poglavljem koje je sastavio neki nepoznati pisac te Historia Salonitana
splitskoga arhiđakona Tome iz 13. stoljeća. Rjeđe se koristi i uglavnom
prihvaća sa skepsom Ljetopis Popa Dukljanina, nastao krajem 12. stoljeća. Sva
tri spomenuta izvora prikazuju proces etnogeneze i stvaranja vlasti u zadiv-
ljujućim sveoubuhvatnim slikama, koje su i same plod starijega historiograf-
skog i književničkog rada.
Tek precizno lokaliziranje mlađih narativnih izvora u historiografsku
tradiciju dopušta nam da točnije procijenimo njihovu važnost za proučavanje
etnogeneze Hrvata. Iz toga razloga korisno je potanko ispitati pojedina
tumačenja riječi Dalmacija u latinskoj srednjovjekovnoj historiografiji. Ona su
sabrana u Glosaru za ranosrednjovjekovnu povijest istočne Europe, veoma
korisnom pomoćnom sredstvu za istraživanje povijesnih predaja.1
Tek uzgred treba spomenuti jezično potpuno neutemeljeno tumačenje iz
sredine 14. stoljeća u Prologu Velikopoljske kronike, nastale 1295. u Gnjeznu.2
Prema njemu je Panonija »izvor i majka svih slavenskih naroda«. Kralj Pan je
imao tri sina Leha, Rusa i Čeha, te su tako nastala četiri slavenska
kraljevstva: države Panonaca, Poljaka, Rutena i Čeha. Poslije su pak nastale i
države ostalih »slavenskih naroda«, među njima i Dalmacija.
1 Glossar zur frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa, ed. Frank Kämpfer, Rainer
Stichel, Klaus Zernack, Serie A. Lateinische Namen, Band 3, Faszikel 7, Stuttgart 1987,
str. 373 f, Projekt je obustavljen zbog financijskih razloga nakon završenja trećeg sveska
1989. g.
2 František Graus, Die Nationenbildung der Westslawen im Mittelalter, Sigmaringen 1980.
(Nationes 3); str. 133 sl.
Ludwin Steindorff: TUMAČENJA RIJEČI DALMATIA 149
»Kraljevstvo Dalmacija se tako naziva zbog toga, jer je kraljica Pano-
naca svome sinu dala zemlju uz more i okrunila ga za kralja... Kra-
ljevstvo Dalmacija se naziva dala macz, otprilike »dade mati«.3
Povijesnu osnovu toj izrazitoj legendi čini vjerojatno pripadnost Hrvatske
državi ugarskih kraljeva od 12. stoljeća.4
Izidor Seviljski, koji je umro 636, daje u svojim Etimologijama slijedeće
objašnjenje:
»Dalmacija je navodno dobila ime po Delmis, velikom gradu u toj
pokrajini.«
To se tumačenje s priličnom sigurnošću može posredno povezati s grčkim
geografom Strabonom, koji je živio početkom 1. stoljeća. On piše:
»Dalmion je veliki grad po kojemu je narod (Dalmatai) dobio ime.«
To je tumačenje po smislu stotinjak godina poslije preuzeo grčki povjesničar
Appian, koji rabi oblik Delminion.7
Strabonovo tumačenje se u potpunosti slaže sa suvremenim etimologijskim
istraživanjima. U skladu s brojnim analognim ilirskim rjećotvorbama pomoću
sufiksa -t- ili -st- etnonim Delmatae izveden je od toponima Delminium.8
Prihvatimo li pretpostavku o srodstvu s albanskim delme »ovca«9, zajednički
korijen obiju riječi upućuje na stočarsku tradiciju stanovništva. Od etnonima
Delmatae izveden je horonim Dalmatia u užem smislu kao oznaka područja
Delmata, a u širem i trajnom kao ime rimske provincije Dalmatiae koja je
sezala sve do doline rijeke Save.
Danas se ujedno na osnovu etimologijskih i arheologijskih istraživanja sa
sigurnošću može tvrditi da se Delminium nalazio na današnjem Duvanjskom
3 Chronica Poloniae maioris, ed. Brigitta Kürbis, Warszawa 1970. (Monumenta Poloniae Hi-
storica, series nova 8), str. 5 (u prologu): Item regnum Dalmatiae dicitur ab eo quia Pan-
noniorum regina filio suo partem illam maritimam donavit ipsumque in regem coronari fecit...
Diciturque regnum Dalmacie dala macz quasi Dedit mater.
4 Usp. komentar uz fons cit., str. 131.
5 Isidori Hispalensis episcopi etymologianan sive originum libri XX, ed. W. M. Lindsay, Oxford
1911, XIV, 4, 8: Dalmatia a Delmi maxima eiusdem provincie civitate traxisse nomen exi-
stimatur.
6 The Geography ofStrabo, ed. Horace Leonard Jones, London — New York 1924., Bd. 3, str.
260 (ΥΠ, str. 5).
7 Appiani Historia Romana, ed. P. Viereck, A. G. Roos, addenda et corrigenda adiecit E. Gabba,
Leipzig 1962, vol. I, str. 336 (ülyrica 11).
8 Radoslav Katičić, Ancient Languages of the Balkans, Part one. The Hague - Paris 1976,
str. 176.
9 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. I, Zagreb 1971, str. 456
f.; Hans Krähe, Die Sprache der Illyrier, Erster Teil· Die Quellen, Wiesbaden 1965, str. 103,
113. Također Katičić, Ancient Languages, str. 173. načelno ne iskjjućuje vezu, nego pobija
tumačenje daje već Strabon tumačio toponim Dalmion kaopeđion meloboton »polje za ispašu

150 ETNOGENEZA HRVATA
polju, 60 km sjeveroistočno od Splita.10 Toponim Delminium je po jezičnim
pravilima slaviziran u Dl'mno, poslije Duvno, što potvrđuje tezu o ranom nase-
ljavanju Slavena u tom mjestu. Nasuprot tomu, izostanak usporednoga procesa
slaviziranja riječi Dalmatia svjedoči o potpunom rasapu stare teritorijalne je-
dinice Dalmacije, koja je sezala do južnoga ruba savske doline, najkasnije u
vrijeme slavenskog osvajanja. Riječ Dalmacija je tek u razvijenom srednjem
vijeku ušla kao tuđica u slavenske jezike.11
Dok je Strabonovo tumačenje očito počivalo na konkretnom znanju o an-
tičkom gradu Delminiju, teško se može zamisliti da je Izidor nešto znao o
dalmatinskom gradu koji naziva Delmis. S lažnom učenošću, poznato je ob-
jašnjavao nepoznatim.
Iziđorovu etimologiju je doslovno preuzeo fuldski opat i buduci nadbiskup
Mainza Hrabanus Maurus (t856)12, kao i anonimni opis svijeta koji je nastao
u 9. stoljeću u Zapadnoj Franačkoj, i to u odjeljku o morima nazvanim po
raznim narodima. Ime za mare Dalmatium dala je Dalmatia, sama izvedena
od Delmis.13 Ostavimo postrani koliko je autor Dalmaciju doista tumačio kao
horonim, a ne kao etnonim.
Honorije od Autuna koji je vjerojatno djelovao kao redovnik u Regensbur-
gu, a umro oko 1156, skratio je Izidorovo tumačenje i bez ustezanja izjavio:
»Dalmacija se naziva prema gradu Delmis. 14
Isto tako postupa i Summarium Heinrici, poznat po starovisokonjemačkim
glosama, a nastao vjerojatno u prvoj polovici 12. stoljeća u samostanu Lorsch.15
Izidorovo tumačenje je bez njegovih dvojbi preuzeo i Gervazije Tilburški, koji
se nalazio u službi cara Otta IV. (oko 1220)16 kao i franjevac Bartolomej An-
ovaca«; štoviše Dalmion se nakon rimskog pustošenja u skladu s jednom u grčkom raširenom
metaforom izjednačio s »ispašom ovaca«. (Neka mi bude dopušteno uputiti na istu sliku
kod Anđreasa Gryphiusa (1616.-1664.) u sonetu Sve je taština·.... gdje sad gradi stoje/ livada
će biti/ po kojoj ovčara će dijete sa stadom igrati se... /
10 Pauly's Realencyclopädie, sv. IV, 2, Stuttgart 1901, st 2457-2459; Der kleine Pauly. Lexikon
der Antike, sv. I, München 1975. (ponovni otisak München 1979), Sp. 1443 f.; Enciklopedija
Jugoslavije, 2. izdanje, sv. 3, Zagreb 1984, str. 412 si, vidi Delminij (Delminium); Alojz
Benac, Utvrđena ilirska naselja Delmatske gradine na Duoanjskom polju, Sarajevo 1985.
11 Skok, Etimologijski rječnik. I, 377. Usp. potvrde od 13. st u Đure Daničića, Rječnik iz književ-
nih starina srpskih. Dio prvi, Beograd 1863 (ND Beograd 1975) str. 255; Rječnik hrvatskog
tti srpskog jezika, izd JAZU, sv. 2, Zagreb 1884-1886, str. 242.
12 Beati Rabani Mauri Fuldensis abbatis et Moguntini archiepiscopi de universo libri viginti
duo, izd. J. P. Migne u: Patrologia Latina 111 (Paris 1852), Sp. 9-614, ovdje 348: Dalmatiam
a Delmi, maximam ejusdem provinciae civitate, traxisse nomen perhibetur.
13 Anonymi de situ orbis libri duo, E codice Leidense, izd. Max Manitius, Stuttgart 1884, str.
15 Dalmatium (mare) α Dalmatia, quae prima Gretiae provincia, a Delim maxima eiusdem
provindel
14 De imagine mundi libri tres Honorii Augustodunensis, izd. J. P. Migne u: Patrologia Latina,
sv. 172, Paris 1985, sp. 115-188, ovdje st 128: Dalmatia a Datei civitate vocata.
15 Summarium Heinrici, izd. Reiner Hildebrandt, sv. I, Berlin — New York 1974, str. 223:
Dalmatia a Delmi civitate in eadem provincia. Djelo se prije datiralo na početak 11. st, usp.
fons dt, sv. 2, 1982, str. XX s!..u uvodu.
16 Geroasii Tillberiensis ο/ία imperialia, u: Scriptores rerum Brunsvicarum, sv. 2, Hannover
1710, str. 765: Dalmatia a Doima civitate sic dičio.
Luihain Steiiidorß: TUMAČENJA RIJEČI DALMATIA 151
glicus, koji je djelovao prvo u Parizu, a zatim u Magdeburgu (tnakon 1250)17.
Privremeni savjetnik na dvoru francuskog kralja Louisa IX, dominikanac Vin-
cent od Beauvaisa (f!264), citira Izidora na tom mjestu doslovno.18
Iako to ni u kojem slučaju ne dovodi u pitanje neposrednu ili posrednu
ovisnost svih tih autora o Izidoru19, nalazimo u pisanju riječi Delmis odstupa-
nja20 u imenu grada po kojem je nazvana Dalmacija: Dalmis u Honorija od
Autuna, Delum (ili Delus')21 u Bartolomeja Anglicusa te Doima u Gervazija
Tilburškog.
Naposljetku je tumačenje prihvatio i splitski kroničar Toma Arhiđakon
(t!268) u svojoj Historia Salonitana; on jedini pritom upućuje na Izidora kao
izvor podataka.
»Dalmacija je prema Izidoru prvi dio Grčke i zove se prema starom
gradu Delmis, koji se u njoj nalazio; no u kojem se području Dalma-
cije taj grad Delmis točno nalazio, ne možemo sa sigurnošću reći.«
Dvije rečenice poslije tvrdi Toma preciznije:
»In superioribus partibus nalazi se naime određeno područje koje se
naziva Delmina i gdje se vide stare zidine. Tamo se navodno nala-
zio grad Delmis.« ·
Ako izraz »in superioribus partibus« prevedemo kao »u višim područjima«
nasuprot »nižim predjelima« na obali, to se mjesto konkretno može povezati
s visoravni Duvanjskoga polja s onu stranu Dinare, a geografska oznaka Del-
mina protumačiti kao još sličniji oblik imena Delmis. No isto tako izraz možemo
prevesti kao »u južnim predjelima« u skladu s povijesno potvrđenim razlikova-
njem Dalmatiae superior »Južne Dalmacije« i Dalmatiae inferior »Sjeverne
17 Bartholomei Anglici de genuinis rerum coelestium, terrestrium et interarum Proprietatibus
libri XVHI, ed. G. B. Pontanus, Frankfurt 1601. (Novi otisak Frankfurt 1964), str. 646:
Dalmatia... a Delo eiusdem prouinciae ciuitate maxima nominata.
18 Speculum maioris Vincentii Burgundii praesulis Bellovacensis, tomus auartus, Douai 1624,
str. 27: Dalmatia a Delmi maxima eiusdem prouinciae ciuitati traxisse nomen estimatur.
19 Sačuvan je i mnogo mlađi latinski tekst, koji se očito neposredno oslanja na Strabona, a ne
na Izidora. U buli Ex hoc augusta kojom papa Lav Xill. godine 1881. Mostar proglašava
za sjedište biskupa novoosnovane dijeceze Mostar-Duvno kaže se:... civitas Dumnensis est,
vulgo Duvno, auam veteres Delminium dixere, unde Dabnatenan nomen est ortum, citirano
prema J. Lučić, Dumno u: Dictionnaire d'histoire et de geographie ecclesiastique, sv. 14,
Paris 1960, Sp. 1020-1024, ovdje st 1024.
20 Oblik α Delim u ediciji Leidenškoga kodeksa mogao bi se objasniti kao pogreška pri pisanju
ili čak tiskarska greška te nema samostalnoga značenja.
21 Oblik α Delo dopušta oba oblika nominativa. Delus se nadaje kao manje iskrivljenje oblika
Delmis, Delus dopušta pretpostavku da je autor, želeći konkretno protumačiti eponim Dal-
macije povezao ime grčkoga otoka Delosa s Dalmacijom.
22 Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, ed. Franjo Bački, Zagreb 1894, str. 3: Dalmatia se-
cundum Isidorum est prima pars Greciae, et dicitur a Delmi ciuitate antiqua, que ibi fuit;
sed ubi hec ciuitas Delmis in Dalmatie partibus fuerat, non satis patet... Est enim regio
quedam in superioribus partibus, que dicitur Delmina, ubi antiqua menia hostenduntur; ibi-
que fuisse Delmis ciuitas memoratur.
 152 ETNOGENEZA HRVATA
Dalmacije«23 koje na drugom mjestu preuzima i sam Toma.24 Iz druga dva
navoda u kojima Arhiđakon govori o položaju Delmis jasno je da je opravdano
samo posljednje tumačenje: Delmis se prema Tominu mišljenju nalazi u južnoj
Dalmacyi.
Kada su Ivana Ravenjanina stanovnici Splita izabrali za prvog nadbiskupa
nakon preseljenja iz Salone u staru Dioklecijanovu palaču, a papa ga posvetio,
pod njegovom vlašću su se nalazili, kako Toma izvodi,
»svi biskupi superioris et inferioris Dalmatiae... Osim dalmatinskih
biskupija je i in Sclavonia osnovano nekoliko biskupskih sjedišta.
Na istoku je bio biskup delmitanski, odakle je nazvana Dalmacija.
Na zapadu je bio sisački biskup.«25
Samo po sebi bi se i to mjesto moglo tumačiti kao aluzija na grad Duvno;
možda je ipak u kasnoj antici (nakon 553) u Delminiju stolovao biskup.26 No
ta je biskupija, ako je ikad i postojala, za vrijeme avarske vlasti i slavenskoga
osvajanja sigurno propala. Doduše, biskupi splitske crkvene provincije su još
928. smijenjenom ninskom biskupu Grguru osim Skradina i Siska za odštetu
ponudili i Duvno.27 No ta je ponuda očito bila ironična. Papa Lav VI. je tada
naime tek odobrio da Grgur smije djelovati u Skradinu. 28 Da je u ranom
srednjem vijeku Duvnu nedostajala bilo kakva središnja funkcija, pokazuje se
osim toga i u tome što se u 30. poglavlju De administrando imperii u okolici
Duvna doduše spominju Livno i Imotski kao hrvatske županije29, no samo
Duvno očito nije bilo sjedište župana. Možda već oko 1297., u svakom slučaju
prije 1344., s osloncem na stvarnu ili pretpostavljenu antičku tradiciju uspo-
stavljena je (ponovno) biskupija Duvno, koja je postojala sve do g. 1667. Me-
đutim, ona je neprestano ili većinu vremena imala ulogu titularne biskupije;
tek nekoliko navoda možemo tumačiti kao potvrdu da je duvanjski biskup sto-
lovao u samom mjestu; on se uglavnom javlja kao pomoćni biskup splitskoga
nadbiskupa. 30 Doduše, ne može se isključiti da je Toma znao za nekadašnje
23 Toma, str. 35, 43-44.
24 O podjeli Dalmacije usp. najopširnije: Miho Barada, Dalmatia superior, u: Rad JAZU 270
(1949), str. 5-25.
25 Toma, 35: preter episcopos Doimati«, in Sclauonia fuerunt aliaue statute episcopales ecclesise:
uidelicet ab Oriente fltit episcopus đelmitanus, unde Dalmatia dicta est; ab occidente fu.it
episcopus sciscianus. Čak ako bi se pridjev đelmitanus mogao prevesti kao »duvanjski«, ovdje
je zbog očitog oslanjanja na Izidorovo tumačenje prikladniji prijevod »delmitanski«.
26 Lučić, Dumno, Sp. 1021 f.
27 Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. I, izd. Jakov Stipišić, Miljen
Šamšalović, Zagreb 1967, str. 37 br. 26.
28 Cod. dipl, CDS I 39, br. 37.
29 Konstantin Porfirogenet, De administrando imperio, ed. Gy. Moravcsik, Dumbarton Oaks
1967, str. 144, pogl. 30.
30 O biskupiji Duvno u kasnom srednjem i ranom novom vijeku mjerodavno Dominik Mandić,
Duvanjska biskupija od XJV.—XVII. stoljeća, Zagreb 1936. Njegov izričit cilj je »da utvrdim
opstojnost duvanjske biskupije«. No nijedan od dokaza koji se navode za navodni kontinuitet
duvanjske biskupije od 7. do 12. stoljeća ne može izdržati ozbiljniju provjeru. O navodnom
Ludwin Steindorff: TUMAČENJA RIJEČI DALMATIA 153
stvarno ili pretpostavljeno postojanje takozvana episcopus dalmatiensis, kako
31
glasi oblik u jedinom vjerodostojnom navodu ; no nije on morao misliti na
Duvno koje mu je vjerojatno bilo poznato pod slavenskim oblikom imena. Tako
je Toma s punim pravom mogao sjedište episcopus đelmitanus i položaj grada
Delmis zamišljati na jugu Dalmacije.
Oslonimo li se samo na Tomin prikaz, najvjerojatnijom se čini slijedeća
interpretacija: Ivan Ravenjanin je crkvene granice uredio tako što je u zaleđu
Dalmatiae superior i Dalmatiae inferior osnovao po jednu biskupyu. Na osnovi
toga Toma smješta Delmis u zaleđe sjeverno od obale između Dubrovnika i
Dyrrhachiona, u srcu srednjovjekovnoga kraljevstva Duklje. Pobliže se Delmis
može tražiti s onu stranu obalnoga gorja i Skadarskog jezera u dolini rijeke
Morače, dakle na prostoru današnje Podgorice. Možda bi se čak i »stare zidine«
koje se po Tonu vide u Delmis opravdano mogle poistovjetiti s ruševinama
antičke Docleje. O tom gradu Toma inače iznosi samo netočni podatak da ga
je osnovao car Dioklecijan te da je po njemu sama Dioclea dobila ime.32
Toma opisuje državu hrvatskoga kralja Držislava (oko 970. do kraja 10.
stoljeća) i njegovih nasljednika na slijedeći način;
»A to su bile granice njegova kraljevstva: na istoku Delmina, gdje je
ležao grad Delmis; u njemu se nalazi neka crkva koju je posvetio po-
kojni biskup German od Capue kao što se može zaključiti po natpi-
su u njoj.«
Kao granicu na zapadu Toma navodi Korušku, a prema moru grad Stridon
na granici između Istre i Dalmacije. Država se po njemu pružala od Dunava
sve do »dalmatinskoga mora« i obuhvaćala cijelu Maroniju, dakle srednjodal-
saboru na duvanjskom polju usp. niže. Provinciale vetus (Migne, Patrologia latina, sv. 98,
1863, st. 466) navodi među metropolis Salona podvrgnutim civitates i Delminiu; nabrajanje
uglavnom odgovara odnosima u 11. stoljeću (prije osnivanja barske provincije 1089) no spo-
minjući Scardona i Siscia (Skradin i Sisak) sadrži i anakronizme kojima treba pribrojiti i
Delminiu. U drugom popisu koji odražava stanje u drugoj polovici 12. st (st 471) nakon
odvajanja od Bara preko Dubrovnika najkasnije 1142. i uspostavljanja provincije Zadar 1154.
prije obnove barske provincije 1199. Duvno se uopće ne spominje; u njemu se Senj i Nin
pogrešno pripisuju Zadru, a ne Splitu; Hvar nedostaje, bula Celestina ΠΙ od 13. ožujka
1192, koja u crkvenoj provinciji Split navodi delmitensem episcopatum kao sufragana (Cod.
dipl., CDS Π, 1904, str. 252, br. 237) sačuvana je tek u obliku iz 17. st i, kao Sto se vidi
po teškim anakronizmima u popisu biskupija, očita je krivotvorina. Može se usporediti s
pouzdanim dokumentima splitske sinode iz 1185. koje je među posljednjima proučio Slavko
Kovačič, Splitska metropolija u dvanaestom stoljeću, u: Krbavska biskupija u srednjem vijeku,
ur. Mile Bogović, Rijeka - Zagreb 1988, str. 11-39.
31 Zaključak na temelju prijepisa adrese: Gregorii I. Papae registrum epistolarum, Tomus I,
ed. Paulus Ewald, Ludovicus M. Hartmann, Berlin 1891. (MGH Epistolae 1), str. 49 (br.
I, 36) s Maleno episcopo Dalmatiensi, pored Dalm. i Doimati; edicija stavlja Dalmatiae. Na-
slov se tumačio kao »biskup Delminia« ili pak »biskup Dalmacije« u smislu rector patrimonii
apostolici; usp. Lučić, Dumno, Sp. 1022. Kao što je Toma u Historiu Salonitanu unio pisma
koja je Grgur Veliki uputio u Salonu povodom svađe između nadbiskupa Natalija i arhiđakona
Honorata, može se pretpostaviti da je poznavao i to pismo, ali ga nije upotrijebio.
32 Toma, 11.
 154 ETNOGENEZA HRVATA
matinske otoke s neretvanskom kneževinom kao i kneževim Zahumlje33. Neo-
visno o pitanju koliko taj opis države odgovara stvarnom stanju, može se na
osnovi njega sa sigurnošću tvrditi da je poistovjećivanje Delmine i Duvna isk-
ljučeno. Toma Deltnis i regio Delmina radije smješta na jug. Dok Duvno leži
sjeveroistočno od Zahumlja i Neretvanske kneževine, koji se navode u okviru
Držislavove države, Tomino lociranje Delmis u području Duklje se podudara
s tvrdnjom da Delmis leži istočno od kraljevstva. I na drugim mjestima Toma
pokušava područje izvana omeđiti udaljenim toponimima: 'spominje Korušku
i Dunav.
Naposljetku, i spominjanje crkve koju je posvetio biskup German od Capue
(516.-541.) upućuje na jug. Jer kao član papinskoga poslanstva caru u Kon-
stantmopol German je godine 519. doista prošao kroz područja u blizini Dukjje.
Kao što se vidi iz pisama upućenih za vrijeme puta papi Hormidi, poslanstvo
je pristalo u Valoni i uputilo se preko Scampine (sjeveroistično od današnjega
Elbasana) i Lychnida, današnjeg Ohrida po Via Egnatia u Solun. 34 Vjerojatno
su iz Lychnida poslanici uputili pismo nekom biskupu Andriji koji je pak pri-
loživši taj dopis poslao pismo papi Hormidi. U takozvanoj Collectio Avellana,
koja je vjerojatno sastavljena oko 555. za privatnu uporabu, pismo je naslov-
ljeno: Exemplum Andreae episcopi praeualitanis.35 Treba li sjedište toga bi-
skupa tražiti u Skadru, ^ Lješu37 ili pak Doclei38, ne može se pouzdano ut-
vrditi. Naposljetku, možemo posumnjati i u oznaku praeualitanis, koja se do-
duše pojavljuje samo u naslovu, a ne i samom pismu; biskup Andrija se naime
u pismu tuži na držanje nadbiskupa Dyrrhachiuma na sinodi provincije Epirus
Nova te Andriju s pravom možemo smatrati jednim od sufragana te provincije.
39
Zaključno se može utvrditi: dok se između podataka o Germanu od Capue
i Sjeverne Dalmacije i Delminija-Duvna ne može uspostaviti nikakva veza, iz
dosad navedenoga očito proizlazi njihova veza s Južnom Dalmacijom, a tamo
je vjerojatno nastala i Tomi poznata — iako povijesno u potpunosti nepotvrđena
— tradicija, da je German tada posvetio neku crkvu. I da zaključimo izlaganje
33 Toma, 40 f: Istaque fiierunt regni eorum confinia; ab Oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis,
in qua est quedam ecciesio, quam beatus Germanu* capuanus episcopus consecrauit, sicut
scriptum reperitur in ea.
34 Epistulae imperatarum pontificum aliorum inde ab a. CCCLXVH usque ad a. DUH datae.
Avellana auae dicitur collectio, ed. Otto Guenther, dio 2, Prag - Beč - Leipzig 1895.
(Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, 35, 2), str. 618, 671-673, br. 167, 213,
214.
35 Epistulae imperatorum pontificum, str. 673, si, br. 215.
36 Tako: Dići d'hisL ot de geogr., 2. 1914, Sp. 1607 f.
37 Louis Duchesne, L'EgUse au Vle sižde, Pariš 1925, str. 50 sL bilj. 3.
38 Doclea kao biskupsko sjedište najkasnije sredinom 5. st, usp. DicL d'hist. et de geogr., 14,
1960, Sp. 1020-1024; Enciklopedija Jugoslavije, 2. izdanje, sv. 3, Zagreb 1984, str. 65, vidi
Crnogorci, 676, vidi Duklja.
39 Usp. pregled u Bibliotheca Sanctorum, sv. 6, Rim 1965, Sp. 237-239. Ivanka Nikolajevid,
Toma Arhiđakon, »Anastazije bibliotekar* i Jene Bori u kulturnoj istoriji Bosne i Hercego-
vine, u: Zbornik radova Vizantološkog instituta, 24-25 (1986), str. 139-149, ovdje str. 141
ne sumnja u istovjetnost Delmis i Duvna te nasuprot kombinacijama Đure Baslera upozorava
Ludwin Steiiidorff: TUMAČENJA RIJEČI DALMATIA 155
o lociranju grada Delmis u djelu Tome Arhiđakona. U tekstu se on nedvojbeno
smješta na jug Dalmacije; Toma vjerojatno antičku Docleu smatra Delminom.
Sličan toponim nalazimo i u takozvanom Ljetopisu Popa Dukljanina koji
je nastao krajem 12. stoljeća u Baru u današnjoj Crnoj Gori. Deveto poglavlje
sadrži izvještaj o saboru koji je kralj Svetopelek sazvao na planities Dalmae.
Na njemu je Svetopelek svoju državu, nakon što ga je papinski legat okrunio
po običaju rimskih kraljeva, podijelo u četiri dijela i osnovao crkvene provincije
Bar i Split Planities Dalmae postalo je istodobno granica između Dalmatia
inferior i Dalmatia superior, koje su se još nazivale i Bijelom i Crvenom Hrvat-
skom. 40 Kao što sam već izložio na drugom mjestu41, Pop Dukljanin je u
pripovijesti o saboru na planities Dalmae preradio vijesti o poslanstvu pape
Grgura VII. dukljanskom kralju Mihajlu 1077.42 i osnivanju barske crkvene
provincije pod kraljem Bodinom 1089. te ih prenio u mnogo starije doba.43
Sabor, kako ga opisuje Pop Dukljanin, trebao bi se na osnovi spominjanja Kon-
stantina — Ćirila koji je navodno nedavno prije toga krstio Svetopeleka, smje-
stiti u treću četvrtinu 9. stoljeća.44 No, prema unutartekstualnoj kronologiji,
koja se izvodi iz podataka o godinama vladanja pojedinih vladara, sabor se
održao već krajem 5. stoljeća.45
Neovisno o velikim razlikama u vremenskom određenju i objašnjenju po-
vijesne pozadine pripovijesti,planities Dalmae se u historiografiji najčešće odre-
đivala kao Duvanjsko polje. Osnovu za takvo tumačenje dao je već u 16. stoljeću
Marko Marulić svojim prijevodom mlađe hrvatske redakcije ljetopisa u kome
Dalma prevodi kao Delminii ruinae46, pri čemu pitanje da li je već Marulić
mislio na u njegovo doba beznačajno mjesto Duvno ili je pak, što se čini vje-
rojatnijim, dao učeno tumačenje pod utjecajem antičkih autora, ostaje bez od-
govora.
na to da je boravak Germana u Duvnu isključen. Tomina obavijest je za povijest Duvna
bezvrijedna. Zaključak Ivanke Nikolajević podudara se dakle s mojom postavkom da Delmis
valja lokalizirati na jugo.
40 ljetopis Popa Dukljanina. Latinski tekst s hrvatskim prijevodom i Hrvatska kronika, izd.
Vladimir Mošin, Zagreb 1950, str. 48-56; starije izdanje: Letopis popa Dukljanina, izd. Ferdo
Šišić, Beograd — Zagreb 1928, str. 301-308.
41 Ludwig Steindorff, Die Synode auf der Planities Dalmae. Reichseinteilung und Kirchenor-
ganisation im Bude der Chronik des Priesters von Dioclea, u: Mitteilungen des Instituts für
österreichische Geschichtsforschung, 93 (1985), str. 279-324.
42 Vjerodostojni izvor pismo pape Grgura VEt. od 9. siječnja 1078: Das Register Gregors VTT.
ed. Erich Caspar, Hannover 1923. (MGH, Epistolae selcctae, Π 2) str. 362, br. V/12, Cod.
dipL, CDS I, str. 158, br. 123.
43 Bula Klementa ffl. Wiberta: Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illistranäa, ed.
Ludovicus de Thalloczy, Constantinus Jirecek, Emilianus de Sufflay, sv. I, 1913, 21, br. 68.
44 O predlošcima za ovaj odlomak vidi naposljetku Ludwig Steindorff, »Lioer Methodius*. Über-
legungen zur kyrillomethodianischen Traditionen beim Priester von Dioclea, u: Mitteilungen
des Bulgarischen Forschungsinstitutes in Österreich 8 (1986), Heft l, str. 157-172. Po miš-
ljenju autora Dukljanin se oslanja isključivo na predložak iz mlađe latinske tradicije.
45 Usp. Steindorff, Die Synode, str. 289, f. 303.
46 Ljetopis Popa Dukljanina, izd. Mošin str. 54; izd. Šišić, str. 398.
 156 ETNOGENEZA HRVATA
Glasovno podudaranje latinskoga Dalma i slavenskoga Dl'mno doduše na
prvi pogled podupire povezivanje Dukjjaninove pripovijesti s Duvanjskim po-
ljem47, no piscu ovih redaka se jedno drugo tumačenje čini uvjerljivijim. Po
mom mišljenju se Pop Dukljanin pri uvođenju toponima Dalma oslanja na
učenu tradiciju koja seže sve do Izidora Seviljskoga. Preobrazbu oblika Delmis
u Dalma ne nalazimo samo u njega, već, kako smo i spomenuli, i u Gervazija
Tilburškog. Kao što se Toma Arhiđakon nekoliko desetljeća poslije izričito po-
ziva na Izidora Sevüjskog, nema razloga da ne pretpostavimo da je i Pop Duk-
ljanin poznavao Izidorovo tumačenje, bilo iz samoga njegova djela,48 bilo kao
navod.49
Predloženo tumačenje izraza planities Dalmae podupire pokušaj kojeg je
dosad najtemeljitije razradio Banašević50 da se u ljetopisu spozna utjecaj hi-
storio- i hagiografske tradicije i istakne »artificijelni literarni karakter«51, oso-
bito prvih poglavlja.
Proizlazi li iz toga istodobno i pretpostavka da Pop Dukljanin sabor na
planities Dalmae ni prostorno nije pobliže odredio? Kao što sam u spomenutom
starijem radu već opširno izložio52, Pop Dukljanin je planities Dalmae — isto
kao Toma Arhiđakon kasnije grad Delmis - smjestio u predjelu antičke Docleje
i današnje Podgorice.53
Ta lokalizacija odgovara osobitom interesu Ijetopisca za događaje i odnose
u Duklji. Nju podupiru slijedeći podaci: Prema ljetopisu Kotor pripada još Dal-
matia inferior, posve u skladu sa stvarnim odnosima nastalim nakon osnivanja
47 Većina navoda imena Duvna u latinskim i talijanskim izvorima od 14. do 17. st. koje je
Mandić, Duvanjska biskupija, passim, sakupio u pridjevskom obliku glase Dumnensis, iz-
nimno nailazimo naDelmitanus, Dolmetensis, Dulmensis, Delmensis. Op. ci/., str. 18, spomi-
nje nadgrobni natpis duvanjskog biskupa Stjepana (1271): e(pisco)pi Dalmaftiensis). Op. cit.,
str. 10, navodi pozivajući se na Šimu Ljubica, Prilozi za životopis Markantuna de Dominisa
Rabljanina, u: Starine, 2 (1870), str. 76, 113 si. različite dokaze za episcopatus Dalmiae,
vescovado di Dalma od početka 17. st. Da li su posljednja čitanja s—al— uopće točna, trebalo
bi svakako provjeriti. Uostalom, argumentacija o ovom radu o tome uopće ne ovisi.
48 Jedno drugo Izidorovo djelo je sigurno već u 12. stoljeću dospjelo u Dalmaciju, naime Chro-
nica, koje se početak nalazi u tzv. Korčulanskom kodeksu na f. 81-88v. Usp. opis kod Vinka
Foretića, Korčulanski kodeks iz 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u
njemu, u: Starine, 46/1956, str. 23-44, ovdje str. 25 f.
49 Steindorff, Die Synode, str. 303 f, doduše nije na tome temeljio svoju argumentaciju, ali
nije unaprijed niti odbacivao mogućnost poistovjećivanja Dalmae s mjestima Daljam ili Do-
ljani zapadno i istočno od Podgorice. Izneseni argumenti opovrgavaju tu pretpostavku.
50 Nikola Banašević, Letopis popa Dukljanina i narodna predanja, Beograd 1971. On na str.
71 odbacuje pripovijest o sinodi kao učenu konstrukciju. Dalma je po njemu kratica za
»Dalmacija«. Analogne potvrde su po njegovu mišljenju kratice na nekim mletačkim kova-
nicama te — spomenimo kao skurilan dokaz — ime jedne tvorice riba. Na nj se oslanja
Ivo Goldstein, O Tomislavu i njegovu dobu, u: Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 18
(1985), str. 23-55, ovdje str. 49.
51 Sima Ćirković, Albanci u ogledalu južnoslavenskih izvora, u: Iliri i Albanci, ur. Milutin
Garašanin, Beograd 1988, str. 323-340, ovdje str. 328.
52 SteindoriT, Die Synode, str. 305-308.
53 Protiv doslovnoga izjednačavanja Dalme i Diocleae u Popa Dukljanina te Delmis i Docleje
u Tome govori okolnost da je prema Ljetopisu Popa Dukljanina, izd. Mošin, str. 56 si i
izd. Šišić, str. 309 kralj Svetopelek pokopan u civitate Dioclitana i da je tamo dao okruniti
svoga sina.
Ludwin Steindorff: TUMAČENJA RIJEČI DALMATIA 157
barske crkvene provincije 1089.1 prema Tomi Arhiđakonu je Dalmatia inferior
obuhvaćala Dubrovnik.54 Isto tako je arapski geograf al-Idrisi koji je sredinom
12. stoljeća djelovao na dvoru sicilijanskog kralja Rogera Π. znao za granicu
južno od Dubrovnika: do nje je sezala Hrvatska.55 Na toj granici, čya je po-
vijesnost time višestruko potvrđena, nalazilo se prema kronici planities Dalmae,
razdvajajući Dalmatia inferior i superior. Iz toga isto tako slijedi predloženo
lokaliziranje planities Dalmae u područje oko Docleje.
Pod tim se uvjetima granica istočnoga i zapadnoga dijela Svetopelekove
države otprilike podudara s granicom između kasnoantičkih rimskih provincija
Dalmacije s jedne, te Praevalis i Moesia superior s druge strane. Ta je podu-
darnost osobito važna stoga što se u Popa Dukljanina može pretpostaviti barem
posredno poznavanje antičkih teritorijalnih odnosa. Kao što proizlazi iz njegove
priče o saboru, granice Svetopelekove države su utvrđene »u skladu sa sadr-
žajem privilegija koje su proglašene pred čitavim narodom. Bile su to
»stare, od pape i careva odobrene privilegije, na grčkom i latin-
skom, o podjeli provincija i područja ili zemalja kako su ih stari ca-
revi zapisali i odredili.«
Dalmatia superior je, uključujući Kotor57, sezala na zapadu koliko i Prae-
valis. Rijeka Drina razdvajala je pokrajine Bosnu i Rašku kao i nekoć rimske
provincije.58 Naposljetku, lokalizira li se Dalma u predjelu Duklje, mjesto odr-
žavanja sabora onda leži na sjecištu granica četiri dijela države. Na sjeveroza-
padu se tada nalazi Bosna, na sjeveroistoku Raška, na jugozapadu Dalmatia
inferior, a na jugoistoku Dalmatia superior, kako se i u samom ljetopisu opisuje
položaj dijelova države prema stranama svijeta. Na taj način nastaje idealna
54 Toma, 43, 44.
55 Idrisi citiran prema talijanskom prijevodu Giuseppa Furlania, La Giulia e la Dalmazia nel
»Libro di Ruggero« di al—Idrisi, u: Aegyptus. Rivista italiana di egiptologia e di papirologia,
6 (1925), str. 54-78, ovdje str. 58 si.
56 Ljetopis Popa Dukljanina, izd. Mošin, str. 53, 52, ed. Šišić, str. 305, 306 secundum conti-
nentiam privilegiorum, quae lecta ćorom populo fuerant; antiqua privilegia, tam latina quam
graeca, missa ab apostolico et ab imperatore, audientibus cunctis populis, de divisione pro-
vinciarum ac regionum seu terrarum, sicuti ab antiquis imperatoribus scripta et ordinata
fuerunt.
57 Tako zabilježeno u: Tabula imperii, K 34, Ljubljana 1976. Uostalom, u drugih se granica
navodi nešto južnije, otprilike kod Budve. Vidi zemljovid u: Enciklopedija Jugoslavije, 2.
izdanje, sv. 3, Zagreb 1984, str. 361; opis u: Istorija Crne Gore, sv. l, Titograd 1967, str.
241-243. Kao što se točno protezanje granica rimskih provincija tek donekle može odrediti,
ni ovdje ne težimo potpunoj sukladnosti, već sličnosti određenja granica.
58 Tab. imp. Rom., K 34, bilježi granicu otprilike 100 km istočnije. Drina približno kao granica
u: Enciklopedija Jugoslavije, loc. cit, kao granična rijeka u: Velizar Velkov, Cities in Thrace
and Dacia in Later Antiquity, Amsterdam 1977, Istorija Crne Gore I, loc. cit; Dietrich Hoff-
mann, Das spätrömische Bewegungsheer und die Notitia dignitatum, sv. Π, Düsseldorf 1970,
zemljovid Π; koliko se razspoznaje na mjerilu karte i u A. H. M. Jonesa, The Later Roman
Empire, 284-602. A Social, Economic and Administrative Survey, Oxford 1964, zemljovidi.
 158 ETNOGENEZA HRVATA
slika carstva koja se temelji na kršćanskim kozmološkim konceptima o broju
četiri i polazi od njegova središta.59
Moglo bi se zaključiti da se Toma Arhiđakon pri lokaliziranju grada Dalmis
na jugu Dalmacije ili možda još preciznije u samoj Duklji oslanjao na Popa
Dukljanina; pa i Šišić pretpostavlja da je Toma poznavao Dukljaninov Ljeto-
pis.50 No ni u kom se slučaju ne može utvrditi neposredna ovisnost. Prije bi
se mogla prihvatiti, što i sam Šišić dopušta, Jirečekova pretpostavka o postoja-
nju mnogo većeg tekstovnog fonda za kojim posežu i Pop Dukljanin i Toma.61
Kecepcijom etimologije Izidora Seviljskog po kome je Dalmacija nazvana
po gradu Delmis, i Pop Dukljanin i Toma Arhiđakon se uključuju u tradiciju
srednjovjekovne latinske historiografije. Istodobno oni jedini, vođeni interesom
za povijest svoje domovine, daju Izidorovu nejasnom tumačenju konkretni smi-
sao, lokalizirajući ravnicu Dalmae, odnosno grad Delmis, u predjelu antičke
V Docleje i današnje Podgorice. To razmatranje slike povijesti u Ljetopisu Popa
Dukljanina i Historia Salonitana mcgu ujedno poslužiti i kao prilog poznava-
nju izvora za etnogenezu Hrvata.
59Walter Fohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa, 567-822, München 1988, str.
434, bilj. 40 smatra daje podjela područja na četiri dijela i njihova oznaka bojama i u Bijeloj
i u Crvenoj Hrvatskoj odraz podrijetla Hrvata od stepskih naroda. No ono bi se tada iska-
zivalo samo u književnosti, a ne bi se temeljilo ni u kakvu povijesnom znanju Ijetopisca o
stepskoj tradiciji. S iznimkom konkretnih tragova origo gentis Istočnih Gota nema nikakvih
pokušaja legitimiranja dukljanske dinastije seobom.
60 Šišić, Letopis, str. 49-51.
61 Konstantin Jirecek, Geschichte der Serben, sv. 1, Gotha 1911, str. 226.
Zlatko Gunjaca
GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA I
DRUGA GROBLJA 8-9. STOLJEĆA U DALMACIJI
U selu Dubravicama, smještenom oko 6 km sjeverno od Skradina, godine
1985. slučajno je otkriveno ranosrednjovjekovno groblje. Nakon sondažnoga
zahvata koji je ukazao na značaj i važnost groblja, od 1986. godine1 na tom se
položaju provode sustavna arheološka istraživanja Budući da je dosad otkri-
ven tek dio grobnog areala, istraživanja će se nastaviti i ove godine, a vjerojat-
no i poslije.
Dubravičko groblje nalazi se na padinama uzvisine, pred novom župnom
kućom i kapelom, prilikom gradnje kojih je otkriveno. Grobovi su složeni u
redove i okrenuti u smjeru zapad-istok, odnosno sjeverozapad-sjeveroistok, ti. s
uobičajenim otklonima. Unatoč činjenici da je dosad otkriven i istražen relativ-
no mah' broj grobova, ukupno njih 53, u okviru toga nevelikog skupa utvrđenje
iznenađujuće velik broj međusobnih različitosti. Te se različitosti očituju na
više načina. S jedne strane, riječ je o drukčijim pogrebnim obredima, a s druge
o raznovrsnim postupcima pri oblikovanju samih grobova, odnosno grobnih
raka.
Dopustite mi da vas najprije upoznam s iznimno zanimljivim otkrićem do
kojeg je došlo u samom jugoistočnom kutu dosad pretraženog areala.2 Na tom
položaju, oko 25 cm ispod površine zemljišta, otkopam su ostaci dviju urni. Te
posude sadržavale su spaljene kosti pokojnika pomiješane s dosta gara i
pepela. Obje su bile oštećene. Jednoj je uništen grleni rub i odsječen poveći dio
po visini (si. 1), dok je druga bila razbijena u komade.
Sačuvani dio prve urne bio je u cijelosti ispunjen spaljenim ljudskim
kostima3, garom i pepelom. Veća količina gara i pepela, komadića pougljenjena
drveta, te čestice poneke spaljene kosti, pronađeni su uokolo i ispod posude.
Među razlomljenim ostacima druge posude nalazio se poveći, plosnati ri-
ječni oblutak, koji je mogao služiti kao njezin poklopac (si. 2). Oblutak i ulomci
Z. Gunjaca, Dubravice kod Skradina — ranosrednjovjekouno groblje, Arheološki pregled, 1986,
Ljubljana 1987, str. 127.
Ovaj podatak zabilježen je nakon iskopavanja provedenih 1987. godine, kada je bila istražena
sjeverna polovica cestice na kojoj se nalazi groblje.
Da se doista radi o ljudskim kostima, potvrdila je stručna ekspertiza antropologa s Filozofske
fakultete u Ljubljani.
 160 ETNOGENEZA HRVATA
urne ležali su na zgarištu pa je iznad, uokolo i ispod njih pronađeno mnogo
pepela, gara i ugljevh'a, te stanovita količina spaljenih ljudskih kostiju.
Godine 1989. otkriveni su novi paljevinski grobovi, među kojima i jedan
cjelovito sačuvan (si. 3). Riječ je o urni s kamenim poklopcem punoj sparenih
ljudskih kostiju, posve sličnoj keramičkim loncima pronađenim u kosturnim
grobovima. Iznad i okolo te posuđe nađeno je mnogo pougljenjena drveta te
dva keramička pršljena. Pronalazak toga groba uklonio je i posljednju dvojbu
o tome da su u Dubravicama pronađeni paljevinski grobovi, za koje se sa si-
gurnošću može kazati da pripadaju ranom srednjem vijeku.
Činjenica je da su svi paljevinski ukopi otkriveni među kosturnim grobo-
vima, tj. na onim dijelovima terena koji su ostali netaknuti prilikom formiranja
raka tih posljednjih. Prva urna nađena je uza sam rub kosturnoga groba 34,
pa je logično pretpostaviti da je dio koji joj nedostaje otkinut prilikom kopanja
njegove rake. Do razbijanja druge urne i uništenja ostalih vjerojatno je došlo
prilikom naknadne obrade zemljišta, jer su one, kako smo vidjeli, bile ukopane
vrlo plitko. U prilog takvu zaključku govorile bi i okolnosti koje su uvjetovale
cjelovito očuvanje urne pronađene 1989. godine. Ta je posuda također nađena
na dijelu terena okruženom četirma grobnim rakama, pa je istoga preživjela
tu prvotnu devastaciju. Od naknadnoga uništenja, uzrokovanoga poljodjelskim
radovima, sačuvala se zbog toga što je bila pohranjena dublje od ostalih. Ona
se, naime, nalazila u sloju do kojeg nije doprlo ralo ili neki drugi poljodjelski
alat.
Najbrojniju skupinu dubravičkih grobova čine oni čije su rake ukopane
duboko u tupinastu zdravicu. Njihova dubina nije ujednačena pa se kreće iz-
među 90 i 170 cm u odnosu na površinu zemljišta. U većini slučajeva rake
tih grobova bile su obložene kamenom, s tim da je oblaganje načinjeno na dva
različita načina. U prvom slučaju uzdužne strane grobnih raka bile su obložene
velikim okomito postavljenim, nepravilnim kamenim pločama (si. 4). Drugu
inačicu čine grobovi kojih su bočne stranice bile obložene zidićima sagrađenim
od manjega, uglavnom potpuno neobrađenoga kamena. To je kamenje bilo slo-
ženo u više redova i međusobno povezano glinom žućkaste boje (si. 5). Iznimku
zasad predstavlja grob 34 gdje je za međusobno povezivanje kamenova, umjesto
gline, uporabljena žbuka, u sastavu koje prevladava vapno i riječni pjjesak (sl.
6).
U obiju skupina grobova s kamenom arhitekturom uzglavnice i donožnice
bile su izvedene od okomito postavljenih kamenih ploča ili masivmjih kame-
nova. U nekoliko slučajeva na tim su mjestima, umjesto usađenih ploča ili
kamena, bili podignuti zidići opisanih obilježja.
U okviru skupine duboko ukopanih grobova s kamenom arhitekturom mo-
glo bi se, ali samo uvjetno, govoriti i o trećem načinu oblaganja raka, jer je
riječ o kombinaciji dviju opisanih inačica. Ima, naime, nekoliko slučajeva u
kojim su obložnice bile dijelom izrađene od masivnih nepravilnih kamenih plo-
ča, a dijelom sazidane od manjih kamenova.
Svi grobovi s kamenom arhitekturom bili su pokriveni jednom ili s više
masivnih, nepravilnih kamenih ploča. Otvori, odnosno, sastavi među poklop-
Ztofto Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA 161
cima, kao i njihov spoj s obložnicama rake, bili su temeljito začepljeni nanosima
dobro nabijene žute gline. U nekim slučajevima, štoviše, poklopnice su bile
pokrivene glinom po cijeloj površini. Taj glineni nanos bio je prilično debeo,
vrlo teme^ito razvučen i vrlo čvrsto nabijen. To je nedvojbeno učinjeno u na-
kani da se grob što bolje, ti. gotovo hermetički, zatvori (sl. 7).
Za grobove s kamenom arhitekturom utvrđeno je da su oni sa suhozidnom
ili glinom vezanom arhitekturom imali dvojako riješene podnice. U nekim slu-
čajevima truplo pokojnika polagalo se neposredno na zdravicu, ali su dna tih
grobova češće, prije pokopa, bila oblagana kamenim pločama. Kod onih kojima
su rake bile obložene okomito postavljenim, masivnim kamenim pločama, tru-
pla su obično polagana neposredno na zdravicu.
Pored opisanih, duboko ukopanih, otkrivena je manja skupina grobova koji
su se nalazili na znatno manjoj dubini. Ukupno ih je dosad pronađeno 11 i
svi su imali kamenu arhitekturu (sl. 8). Budući da su u tim grobovima pro-
nađeni samo kosturi bez ikakve popratne građe, nije bilo osnove za njihovo
pobliže određenje.
Idući slijedom došli smo i do druge osobitosti što ju je pružilo istraživanje
dubravičkog groblja. Riječ je o manjoj skupini duboko ukopanih grobova kojih
su rake, umjesto kamenom, bile obložene drvom. Budući da je to bila krajnje
neobična, dosad neutvrđena pojava u ranosrednjovjekovnim grobovima u Dal-
maciji, njezinu smo ispitivanju i određivanju posvetili najveću moguću pozor-
nost.
Istraživanja su pokazala da se radi o osobitoj konstrukciji, u cijelosti izve-
denoj od drva. Okosnicu svemu činili su drveni stupovi raspoređeni u uglove
raka i zabijeni u njihovo dno. Ti ugaoni stupovi služili su za fiksiranje uzdužnih
i poprečnih elemenata oplate, načinjenih od debljih, pritesanih dasaka (sl. 9).
Sudeći po tome što na mjestima gdje su vodoravni elementi konstrukcije trebali
biti međusobno spojeni i eventualno povezani s vertikalnima nisu pronađeni
ni čavli ni odgovarajuće kopče, valja računati da je povezivanje te drvene građe
izvedeno na drugi način. S obzirom da je sav posao evidentno obavio netko
vičan rukovanju drvom, ne treba isključiti mogućnost da su oplatne daske bile
međusobno zaglavljene u obliku lastavičjega repa.
Prilikom otkopavanja svih grobova s drvenom konstrukcijom na stanovitoj
je dubini uočen sloj istrunuta drveta, koji se nalazio nešto iznad kostura. Za
razliku od toga, pri pretraživanju dna rake, nakon čišćenja, dokumentiranja i
vađenja kostura i priloga, nye ustanovljen nikakav trag drvenoj građi. Na osno-
vi tih činjenica može se zaključiti da dno rake nije bilo obloženo drvenom
građom, dok je s gornje strane, nakon polaganja pokojnika, drvena oplata bila
zatvorena poklopnicom. Taj pokrov bio je, najvjerojatnije, načinjen od iste građe
kao i obložnica, tj. od grubo pritesanih debljih dasaka postavljenih vodoravno
i oslonjenih na oplatu.
Ostaci opisanih drvenih konstrukcija, koje bi najprimjerenije bilo nazvati
drvenom grobnom arhitekturom, ustanovljeni su dosad u četiri grobne rake.
Njima bi vjerojatno trebalo pridružiti još tri slična groba, no to ruje moguće
učiniti bez stanovite ograde, zbog nedostatka dovoljnoga broja pouzdanih in-
dicija za njihovu sigurnu atribuciju.
 162 ETNOGENEZA HRVATA
Što se priloga tiče, tu gotovo da i nema razlike među grobovima s kamenom
i drvenom arhitekturom. Oni su po karakteru vrlo slični, a to isto, čini se,
vrijedi i za sam pogrebni obred. Najbrojniji su bili keramički lonci, kojih je
ukupno pronađeno 27. Oni su se uglavnom nalazili u grobovima, uz glavu ili
stopala pokojnika, ali ih je nekoliko otkriveno i izvan raka, na grobnim po-
klopcima. Svi su se primjerci više ili manje, u nijansama, međusobno razliko-
vali, i po obliku i po veličini (si. 10). Svega nekoliko ih je bilo ukrašeno ure-
zanim motivima iz ornamentalnoga repertoara, znakovita za keramičke posude
koje potječu iz istovremenih grobalja u Dalmaciji (si. 11). Iznimka je tek jedan
lonac, jer se na njemu nalazi urezan znak kojemu dosada nismo uspjeh' pronaći
analogije (si. 12).
Slijedeća najbrojnija skupina predmeta željezni su noževi. Ukupno ih je
pronađeno 18 i svi su standardna tipa i uobičajenih veličina, osim dva prim-
jerka. U ta dva slučaja riječ je o bojnim noževima koji se i oblikom i veličinom
razlikuju od ostalih.
Osim keramičkih posuda i željeznih noževa u dubravičkim su grobovima
otkriveni i okovi triju drvenih vedrica za vodu, svi odreda jako korodirani.
Otkrivena su, zatim, tri željezna kresiva, željezni vršak strelice, željezni okov
korica jednoga noža, dva željezna okova neutvrđene namjene, te još nekoliko
željeznih predmeta koje, zbog jake korozije, nije bilo moguće identificirati. Na-
đena su tu, nadalje, dva komadića kremena, jedan pravilno rezani komad mra-
mora, jedan keramički pršljen4, ostaci kožne vrećice još neutvrđena sadržaja
i jedna brončana pojasna kopča. Pored tih uporabnih, u dubravičkim je gro-
bovima pronađen čitav niz naMtnih predmeta: četiri srebrne i dvije pozlaćene
naušnice, četiri brončana i jedan srebrni prsten i dvije na osobit način obli-
kovane ogrlice. Ostalo mi je da na kraju spomenem nalaz jednoga zlatnog i
5 Prema procjeni temeljenoj na iskustvima što su ih pružila dosadašnja is-
dvaju brončanih novčića, te otkriće dijelova ljuske jednoga jajeta .
Osvrćući se u ovoj prilici samo na one predmete koji mogu najbolje poslužiti
za odredbu kosturnih grobova u Dubravicama, najprije spominjem srebrnu
naušnicu zvjezdolikoga tipa pronađenu u grobu 15 (si. 13). Kako je taj prim-
jerak vrlo sličan paru bizantskih zvjezdolikih naušnica otkrivenih u Golubiću
kod Knina6, to bi značilo da početak pokapanja pokojnika na dubravičkom gro-
blju valja datirati najkasnije u početak 8. stoljeća. Pronađeni zlatnik (solidus)
bizantskoga cara Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava (751-775), otkri-
ven u neposrednoj blizini usta pokojnika u grobu 34 (si. 14), kao i neki drugi
7
nalazi, potvrđuje da je to groblje bilo u uporabi tijekom cijelog 8. stoljeća.
Prisutnost para pozlaćenih naušnica tzv. »žminjskoga tipa« (si. 15) trebala bi
4 Već sam rekao da su dva keramička pršljena pronađena uz urnu paljevinskoga groba otkri-
venoga 1989. godine.
5 Za sličan nalaz usp. Lj. Karaman, Iskopine društva »Bihać* u Mravincima i starohrvatska
groblja, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 268, Umi razr 4 Zagreb
1940, str. 18-19. =
6 Isti, nav. dj., str. 22, si. 18.
7 BMC Π, 383, 28-31, T XLIV/16; W. Wroth, Catalogue of the Imperial Byzantine Coins in
the British Museum, London 1980; C. Morrison, Catalogue des monnaies Byzantines de la
Biblioteque nationale, Paris 1970. mint of Syracuse, 471, 23 (Sy) AV (01-02) T LXVn
Zlatko Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA 163
vrijediti kao potvrda da je pokapanje na dubravičkom groblju potrajalo do u
8
9. stoljeće .
Nakon što sam ukratko iznio osnovne podatke o ranosrednjovjekovnom
groblju u Dubravicama, istaknuo njegova bitna obilježja i upoznao vas s oso-
binama pronađenih priloga, ostalo mi je da se na kraju pozabavim s nekoliko
posebnih pojava što su tamo ustanovljene, a na koje sam u tijeku izlaganja
već upozorio. Najprije nešto više o paljevinskim grobovima.
Odnos između paljevinskih i kosturnih grobova pokazuje da se te dvije
skupine, sudeći po dosadašnjim rezultatima istraživanja, ne mogu smatrati in-
tegralnim dijelovima jednoga te istog groblja, tj. da one ne pripadaju istoj razini
pokapanja. Drugim rjječima, u ovom času nema mjesta eventualnom tumače-
nju da su se dva obreda pokapanja provodila istovremeno, tj. da je u tom
slučaju riječ o biritualnom groblju. Na osnovi tih pretpostavaka najlogičnijim
se čini zaključiti daje na dijelu dubravičkoga grobnog areala u ranom srednjem
vijeku, vjerojatno već na početku 7. stoljeća, postojalo groblje na kojem se po-
kapalo isključivo spaljivanjem i polaganjem spaljenih ostataka umrlih u urne.
U prilog pretpostavci da je u Dubravicama postojalo samostalno ranosred-
njovjekovno pajjevinsko groblje govorila bi vrlo indikativna prostorna dispozi-
cija paljevinskih i kosturnih grobova i odsijecanje jedne od urni, do kojega je
došlo prilikom kopanja rake kosturnoga groba 34. Dodatna, vrlo sugestivna
potvrda u prilog takvu razmišljanju jesu konstatacije do kojih sam došao tije-
kom otkopavanja kosturnih grobova, koji su se nalazili u susjedstvu paljevin-
skih. U zapuni njihovih raka nađeno je dosta ugljevlja, gara i pepela, djelića
spaljenih kostiju i nešto keramičkih ulomaka. Ti su keramički ulomci nedvoj-
beno ostaci razbijenih urni, a ostali nabrojeni nalazi sadržaj koji se nalazio u
tim posudama ili uokolo njih.
traživanja, čini se opravdanim očekivati da će se na navedenom sektoru du-
bravičkoga groblja pronaći još paljevinskih grobova. Sam obred spaljivanja je
pojava koja, u svakom slučaju, nema ništa zajedničkoga ni s kasnoantičkom
tradicijom pokapanja u Dalmaciji ni s Avarima. Bio je to, kao što je dobro
poznato, pogrebni obred raširen u Slavena u njihovoj postojbini. Logično je
stoga zaključiti da dubravičke ranosrednjovjekovne paljevinske grobove mo-
žemo pripisati jedino slavenskom življu, koji u to vrijeme očito pristiže u naše
krajeve i naseljava se na tim prostorima.
Prije sam upozorio da su ranosrednjovjekovne urne sa spaljenim ostacima
pokojnika bile polagane vrlo plitko i da su zbog toga bile izvrgnute opasnosti
od uništenja, kada se započelo sa kosturnim pogrebima, odnosno obradom zem-
ljišta na kojem je bio smješten dotični grobni areal. Na osnovi dubravičkih i
nekih drugih primjera realno je pretpostaviti da je na području Dalmacije po-
stojao znatan broj ranosrednjovjekovnih paljevinskih grobalja9 i da su ona ve-
ćim dijelom uništena tijekom višestoljetnih poljodjelskih aktivnosti.
8 O tome detaljnije u daljnjem tekstu.
9 O problemu paljevinskih grobova općenito sam govorio u referatu O »paljevinskom grobu«
iz Smrdelja (na Znanstvenom skupu Hrvatskog arheološkog društva održanom 1987. godine
u Kninu), gdje sam uzeo u obzir i stariju literaturu. S obzirom na rezultate istraživanja u

Pojava koja svakako zaslužuje dodatnu pozornost i komentar jest otkriće
grobova s drvenom arhitekturom. Njima bi, ako gledamo isključivo s formal-
noga stajališta, mogli naći brojne analogye u ranosrednjovjekovnih grobalja na
području karpatske kotline. Taj način oblaganja grobnih raka obično se, naime,
vezuje uz pogrebne običaje Avara u razdoblju od kraja 6. do početka 9. sto-
Jjeća.10
S druge strane, kako sam već upozorio, dubravički su grobovi s drvenom
konstrukcijom smješteni na istoj dubini kao i glavnina grobova s kamenom
arhitekturom. Daleko je, naravno, važmja na istom mjestu iznesena tvrdnja
da su u tim dvjema skupinama grobova, uz ostatke pokojnika, pronađeni posve
slični grobni prilozi. Ta, kulturološki gledano, potpuno identična građa i još
neke obredne pogrebne pojedinosti upućuju na čvrstu međusobnu vezu, ako
ne i apsolutni identitet umrlih, bez obzira u kojoj su od te dvjje vrsti grobova
ukopani.
Konačno, na kraju izlaganja o osobitostima dubravičkoga groblja, smatram
vrlo važnim upozoriti da se na sjevernom rubu dosad istraženog areala pojavio
grob kojega, sudeći po nalazima, valja vezati uz starohrvatska groblja 9-10.
stoljeća. Riječ je 11o grobu 11, u kojem su pronađene pozlaćene naušnice tzv.
žminjskoga tipa (si. 16).
Naušnice su se nalazile s lijeve i desne strane glave, u visini usnih školjki,
dakle upravo tamo gdje su i morale dospjeti nakon raspadanja trupla pokojnice.
Premda predstavljaju par, obilježuje ih niz manjih nepravilnosti, zbog kojih
se ponešto razlikuju, pa nema dvojbe da su izrađene ručno. Načinjene su od
ne baš kvalitetnog srebra, na kojem su dosta dobro sačuvani tragovi pozlate.
Donedavno se taj tip naušnice isključivo vezivao uz Istru, gdje su, u dvije po-
nešto različite inačice, pronađena dva para. Jedan par pronađen je prilikom
iskopavanja ranosrednjovjekovnog groblja u Buzetu12, a drugi u Žminju13. U
novije je vrijeme, međutim, sve češća njihova pojava i u dalmatinskim ranos-
Dubravicama, problemom paljevinskih grobova iz tog razdoblja odlučio sam se pozabaviti
sveobuhvatmje, pa sam na tu temu pripremio izlaganje za VI. internacionalni kongres sla-
venske arheologije pod naslovom O ranosređnjoujekovnim paljevinskim grobovima na tlu.
Jugoslavije, koji se, kao što je poznato, nije održao. Pripremajući referat posebnu pozornost
posvetio sam brojnosti tih grobova, odnosno grobalja i konstatirao da treba kategorički odbiti
teze o njihovu nepostojanju.
10 P. Ricz, Timber Constructions in Avar Graues — Contribution to the Resolving of Problems
Linked with Burial of the Avars in Norih Bačka, Archaeologia lugoslavica XXH-ΧΧΠΙ, Beo-
grad 1982-1983, passim.
11 Za ovaj dio radnje koristio sam navode iz članka Grob s naušnicama žminjskog tipa, što
sam ga predao u tisak 1987. g. i posvetio B. Marušiću. Taj rad treba biti tiskan u glasilu
Arheološkog muzeja Pula, Histria Archaeologica.
12 B. Marušić, Staroslovanske i neke zgodnjosrednjeveške nojdbe v Istri, AV VI/1, Ljubljana
1955, str. 100; Isti, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula 1960, str. 25; Isti, Langobardski i
staroslavenski grobovi na Brešcu i kod Malih Vrata ispod Buzeta u Istri, Arheološki radovi
i rasprave II, Zagreb 1962, str. 462; Isti, Starohrvatska nekropola u Žminju, Pula 1987, str.
83.
13 O žminjskim naušnicama usp. B. Bacić, Starohrvatsko groblje u Žminju, Jadranski zbornik,
III sv., Rijeka-Pula 1958, str. 324-325; B. Maruši<5, Istra u ranom srednjem vyeku, Pula
1960, str. 25; Isti, Starohrvatska nekropola u Žminju, Pula 1987, str. 83.
Ztoffai Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA
165
rednjovjekovnim grobljima, pa se dubravički primjerci pridružuju dosad poz-
natim naušnicama toga tipa iz Kašica14 i nedalekih mu Biljana Donjih16, te
još neobjavljenom paru pronađenom prilikom iskopavanja na položaju Stari
Sematory na Danim Gornjem kod Šibenika.16
Najviše pažnje buzetskim i žminjskim naušnicama posvetio je istarski ar-
heolog B. Marušić. On je sigurno u pravu kada ta dva para naušnica međusob-
no tipološki povezuje i svrstava u širu skupinu »bizantskih«17 ili »mediteran-
sko-bizantskih« naušnica.18 Kao osnovu za vremensko determiniranje naušni-
ca »buzetsko-žminjskoga« tipa poslužio mu je nalaz novca Lotara I. (840-885)
u grobu s buzetskim naušnicama, pa ih on datira u sredinu, odnosno u drugu
polovicu 9. stoljeća19 ili, još preciznije, u treću četvrtinu 9. stoljeća.20 Ako dakle
prihvatimo kao pouzdanu Marušićevu dataciju naušnica »buzetsko-žminjsko-
ga« tipa negdje u sredinu 9. stoljeća, bio bi to i najčvršći oslonac za datiranje
dubravičkog para, a time i groba u kojem su nađene, u isto to vrijeme. Prihvat-
ljiva je svakako i Marušićeva načelna konstatacija da »spojnu kariku međusob-
nog povezivanja«21 nalaza toga tipa naušnica u Dalmaciji s onima u Istri«
treba tražiti na kvarnerskim otocima i osobito »u Hrvatskom primorju«22, s
obzirom na nalaze u Velom dolu kod Križišća.
Smatram korisnim i u ovoj prilici upozoriti na nekoliko momenata o kojima
će biti potrebno voditi računa pri daljnjem izučavanju naušnica »buzetsko-
žminjskoga« tipa, kao i druge srodne građe. Sigurno je, naime, da proučavanje
tih fenomena, šire gledano, spada u kontekst općenitih pitanja o djelovanju
bizantskih zlatarskih radionica, i utjecaja njihove tradicije na razvoj te vrsti
zlatarstva u cijeloj istočnojadranskoj regiji.
Kao prvo trebalo bi kazati kako pojava toga tipa naušnica na Danilu Gor-
njem govori da taj oblik nije bio ograničen isključivo na područje današnje
sjeverne Dalmacije. Te se naušnice, kako vidimo, javljaju i u ranosrednjovje-
kovnim grobovima na prostoru između rijeka Krke i Cetine.
Prihvaćajući činjenicu da buzetske i žminjske naušnice pripadaju istom
tipu, treba ipak upozoriti na to da među njima postoje i oblikovne razlike.
Naušnice iz Žminja su, naime, izvedene vrlo jednostavno, dok su buzetski prim-
jerci obogaćeni dodatnim ukrasnim elementima. Vraćajući se i u ovom slučaju
14 Usp. D. Vrsalović, Srednjovjekovno groblje na Gredama u selu Košić kod Zadra, SHP, ΙΠ,
sv. 10, Zagreb 1968, str. 88, te T IV/125.
15 D. Jelovina — D. Vrsalović, Srednjovjekovno groblje na »Begovači* u selu Biljanima Donjim
kod Zadra, SHP, ΠΙ, sv. 11, Split 1981, str. 82 i 95, te T ΧΠΙ/24Ϊ i T XXXVH/549.
16 Naušnica je nađena tijekom iskopavanja kojima je rukovodio Duje Rendić-Miofiević. Rezultati
istraživanja nisu objavljeni, a glavnina predmeta čuva se u Muzeju grada Šibenika.
17 B. Marušić, Istra u ranom srednjem vyeku, Pula 1960, str. 25; Isti naziv upotrebljava nešto
ranije i B. Bačić, n. dj. i mj.
18 B. Marušić, Starohrvatska nekropola u Žminju, Pula 1987, str. 81.
19 Isti, Staroslovanske i neke zgodnjosrednjeveške..., nav. dj., str. 100; Isti, Istra u ranom sred-
njem vyeku, Pula I960, str. 25.
20 Isti, Starohrvatska nekropola u Žminju, Pula 1987, str. 83.
21 Isti, nav. dj. i mj.
22 Isti, nav. dj. i mj.
 166
ETNOGENEZA HRVATA
Marušiću, vidimo da on za buzetske primjerke govori kako su ukrašeni »na-
23
suprot postavljenim ažuriranim ljiljanima« ili »antitetično postavljenim lji-
24
ljanima« , dok za žminjske naušnice kaže da ih ukrašavaju »dva nasuprot
postavljena srcolika lista«25.
Posebno je zanimljivo ustvrditi da za razliku od buzetskih i žminjskih na-
ušnica, među kojima postoje nepodudarnosti, svi primjerci iz Dalmacije poka-
zuju potpunu međusobnu sličnost, kao i to da su one jednake naušnicama
pronađenim u Žminju. Minimalne međusobne razlike među tim predmetima
kao što su sitne nepravilnosti, različito dimenzioniranje, formalno nijansiranje
identičnog osnovnog oblika i si. 26treba objasniti time što su ove naušnice, kako
sam već rekao, izrađene ručno.
Među nabrojenim tvrdnjama nedvojbeno je najprovokativnija ona posljed-
nja, koja govori o potpunoj podudarnosti među naušnicama iz Dalmacije s pa-
rom pronađenim u Žminju. Činjenica je, naime, da se i B. Bačić27 i B. Ma-
rušić28 izjašnjavaju o izričito starohrvatskom karakteru žminjskoga groblja, ve-
zujući ga uz kolonizatorski val hrvatskoga življa, čije intenzivno naseljavanje
područja labinštine i pazinštine Marušić stavlja u vrijeme »ubrzo nakon za-
vršenog avarsko-franačkog rata 796. godine«.29 Tome valja dodati da Marušić
najstariju skupinu naušnica iz Žminja, u koju uvrštava i spomenuti par, naziva
»mediteransko-bizantskom« i vezuje uz najstariju fazu pokapanja na žminj-
skom groblju. Iz njegova se teksta može razumjeti da on genezu nekih od tih
predmeta vidi u razvoju tradicionalnih oblika naušnica, konkretno onih bron-
čanih buzetsko-brkačkoga tipa, koje se susreću u grobovima barbariziranih
istarskih grobalja 7. i 8. stoljeća.30 S druge strane, pojava naušnica »buzet-
sko-žminjskog« tipa u Dalmaciji navela ga je da kaže kako takvi nalazi »po-
vezuju na određen način istarski poluotok sa sjevernom Dalmacijom«.31 Pri-
družujući se Marušićevoj konstataciji, završio bih ovo razmišljanje pitanjem
da li je ta povezanost rezultat širenja proizvoda istarskih radionica, preko ek-
spoziture hrvatskih došljaka na njihovo matično područje? Naravno da je uz
navedeno, s obzirom na gustoću nalaza u Dalmaciji i ostale činjenice, nužno
postaviti i suprotno pitanje. Ne ukazuje li podudarnost među žminjskim i dal-
matinskim primjercima na mogućnost da su došljaci među ostalima za staro-
hrvatsku kulturu karakterističnim predmetima donijeli i jedan oblik naušnice
koji su i sami mogli preuzeti (pa čak i kao gotov nabaviti) iz repertoara bi-
23 Isti, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula 1960, str. 25.
24 Isti, Langobardski..., nav. dj., str. 462.
25 Isti, Starohrvatska nekropola u Žminju, Pula 1987, str. 83.
26 Mislim da se radi o ručnoj izradi nakita, pri čemu je, kako sam prije kazao, srcoliki ukras
izveden krivljenjem posebne vrste žice, a ne primjenom tehnike ajour. Usp. B. Marušić, n.
dj. i raj.
27 B. Bafić, n. dj., str. 326.
28 B. Marušić, Istra u ranom srednjem vijeku, Pula 1960, str. 24-25; Isti, Starohrvatska ne-
kropola u Žminju, passim.
29 Isti, n. dj., str. 96.
30 Isti, n. dj., str. 81.
31 Isti, n. dj., str. 83.
Zlntko Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA 167
zantskih zlatarskih radionica, koje su djelovale u njima susjednim bizantskim
gradovima na istočnojadranskoj obali?
Razumije se da oba pitanja ostavljam za sada otvorenima, jer je određeniji
odgovor na njih moguće dati samo u okviru jedne opsežne i sveobuhvatne
studije cjelokupnoga nakita što je dosad otkriven u ranosrednjovjekovnim gro-
bovima, i to ne samo na onima na području primorske Hrvatske (Dalmacija,
Hrvatsko primorje i Istra).
Mislim da nakon ove analize nije nužno posebno objašnjavati da se grob
11 iz Dubravica, s obzirom na naušnice koje su u njemu pronađene, može
smatrati starohrvatskim. Budući da se za sada radi samo o jednom grobu koji
se može pripisati toj vrsti, valja pričekati dok se groblje istraži u cijelosti. Tek
tada će se vidjeti postoji li čvrsta osnova za donošenje zaključaka od doista
iznimno velikoga značenja. Riječ je, naravno, o mogućnosti da se na dubra-
vičkom groblju konstatira neposredna veza između ranosrednjovjekovnih gro-
balja 8-9. stoljeća i starohrvatskih grobalja 9-10. stoljeća. U slučaju da se doista
potvrdi kako je tu stvarno postojao neprekinuti slijed pokapanja, bio bi to čvršći
oslonac za etničku identifikaciju umrlih, pokopanih na grobljima ranijeg hori-
zonta, onima koja datiraju u 8-9. stoljeće. Značilo bi to, naime, da smo konačno
dobili nepobitne arheološke dokaze o prisutnosti Hrvata u ovim krajevima u
to rano doba srednjega vijeka, što veći broj znanstvenika, osobito u posljednje
vrijeme, uvelike osporava.
Nakon informacije o rezultatima što su ih pružila dosadašnja istraživanja
ranosrednjovjekovnoga groblja u Dubravicama, kazao bih još riječ-dvije o grob-
ljima iz istoga vremena otkrivenima na području između rijeke Zrmanje i do-
line rijeke Cetine. U razmatranje uzimam groblja, ali i pojedinačne grobove
8-9. stoljeća, i to samo one o kojima sam mogao nad podatke u literaturi. 32
Zbog bolje preglednosti podijelio sam ih u slijedeće skupine:
1. Paljevinska groblja
2. Paljevinska groblja — inđicirane lokacije
3. Groblja na redove 8-9. stoljeća
4. Groblja na redove 8-9. stoljeća — neistražena ili uništena
5. Groblja na redove 8-9. stoljeća u sklopu groblja s kontinuitetom
6. Groblja na redove 8-9. stojeća u sklopu grobalja s kontinuitetom — inđi-
cirane lokacije
7. Groblja oko crkava s ranosrednjovjekovnim (uključivši lazu 8-9. stoljeća) i
kasnijim ukopima
8. Groblja oko crkava s ranosrednjovjekovnim (uključivši fazu 8-9. stoljeća) i
kasnijim ukopima — inđicirane lokacije
9. Pojedinačni nalazi grobova 8-9. stoljeća
10. Grobovi 8-9. stoljeća s drvenom arhitekturom
Ako prihvatimo uobičajenu vremensku determinaciju tih grobalja (8-9. sto-
ljeće), već letimičan pogled na kartu (si. 17) rječito nam govori da o takvim
32 D. Jelovina, Starohrvatske nekropole, Split 1976; J. Belošević, Materijalna kultura Hrvata
od 7. do 9. stoljeća, Zagreb 1980, passim; A, Milosevic, Arheološki spomenici gornjeg i srednjeg
toka rijeke Cetine, Zbornik cetinske krajine, 2, Sinj 1981, str. 19. i 64.
 168
ETNOGENEZA HRVATA
nalazištima ne možemo više govoriti kao o sporadičnim pojavama. Očito je,
također, da je, što se grobova tiče, znatan broj njih sa dosta sigurnosti moguće
pripisati novopridošlom življu. Prema uvriježenu mišljenju, došljaci su se na
spomenuti prostor počeli doseljavati u 7. stoljeću i bili su to Slaveni. Što se,
pak, tiče teze o naseljavanju Avara na ovim prostorima, za takvu tvrdnju do-
sadašnja arheološka istraživanja nisu pružila argumenata.
Poteškoće se, međutim, javljaju pri pokušaju pobliže atribucije grobalja
8-9. stoljeća u nas. Nesuglasice među stručnjacima suštinske su naravi, pa
jedan dio autora iz velikog opreza imenuje ta groblja ranosrednjovjekovnim,
drugi ih nazivaju staroslavenskima, a treći starohrvatskima.
Mnogo je veći problem pitanje ranosrednjovjekovnih paljevinskih grobalja,
koja bi, po logici stvari, trebala dokumentirati doseljenje i prvo vrijeme boravka
novopridošloga življa na našim prostorima. Rješenje te sporne tematike na sa-
mome je početku, jer još uvijek vlada stajalište da takva groblja, odnosno gro-
bovi, nisu dosad otkriveni, pa se time dovodi u pitanje i njihovo postojanje
uopće.
Sagledavajući otkriće groblja u Dubravicama u kontekstu navedenih pro-
blema, čini nam se opravdanom nada kako će njegovo pažljivo istraživanje
doprinijeti da se bar neka od otvorenih pitanja konačno počnu rješavati na
temelju čvršćih argumenata. Nema dvojbe da još mnogo toga treba učiniti kako
bi se uklonile toliko brojne nedoumice. Posve je jasno i to da do zadovolja-
vajućih odgovora nije moguće doći radom u samo jednoj znanstvenoj oblasti,
nego da rješavanju tih problema valja pristupiti interdisciplinarno.
Ivan Mimik
NUMIZMATIČKI NALAZI U DUBROVNIKU
(PRETHODNI IZVJEŠTAJ O BIZANTSKOM NOVCU)
Nekadašnja Dubrovačka Republika, a osobito sam grad, vrlo su zahvalno
područje za proučavanje opticaja novca tijekom stoljeća. U proteklom vremenu
na tom je prostoru zabilježeno više skupina nalaza novca: veliko blago iz
godine 1892, koje se sastojalo do 22 solida i 9 semisa bizantskih careva
Mihajla II, Konstantina i Teofila (832-839), zabilježeno u stručnoj literaturi
(Not. Scavi 1892: 332; Mosser 1935: 71; Metcalf ANSMN 10/1962: 96; Metcalf
1963: 101; Mirnik 1981: 91, br. 359), zatim oko god. 1970. iz ruševina i zemlje
nakon rušenja nekih starih kuća iskopano blago od preko stotinu bizantskih
skifata (billon trachea) Aleksija III. (1195-1203), koje je završilo dijelom kod
nekog H. Sachera u Tiengenu/Hochrheinu (Numismatisches Nachrichtenblatt
20/1971 6/7: 219-220; Mirnik 1981: 98, br. 401), te na kraju neka neobična
mješavina novca iskopana u grobovima na Pilama godine 1927. Tu je nađeno
59 komada otomanskih akči 16-17. stoljeća, točnije iskovanih između 1520. i
1640, te 12 dubrovačkih dinarića (do 1754), jedan soldo iz 1780. i konačno
medaljica Sv. Venancija (Benussi 1927; Mirnik 1981: 156, br. 778).
Pojedinačni su nalazi novca s dubrovačkoga područja završavali u brojnim
numizmatičkim zbirkama staroga i novoga Dubrovnika — ta numizmatikom
se učeni Dubrovčani bave još od 17. stoljeća. Dubrovački muzej među ostalim
čuva slijedeću bizantsku građu, koja nas zasada zajviše zanima: 2 komada
novca Justinijana I. (527-565); 4 Justina II. (565-578); 2 komada Mauricija
Tiberija (582-602); 2 novčića Foke (602-610); jedan primjerak Konstantina TV.
Pogonata (668-685); 5 bakrenih folisa 7. st.; jedan primjerak Leona VI. (886-
912); 13 anonimnih folisa 10. st.; jedan primjerak Mihajla VII. Duke (1071-
1078) i Marije; 28 primjeraka billon trachea iz 12-13. stoljeća; 2 komada novca
Aleksija I. (1180-1184) itd.
Naša spoznaja o opticaju novca u vrijeme dolaska Hrvata, odnosno njihove
etnogeneze, ali i do današnjeg vremena, bila bi neusporedivo siromašnija da
nije bilo opsežnih arheoloških iskopavanja i istraživanja po cijelom području
staroga grada, a osobito ispod katedralnoga kompleksa (Stošić 1988). Numiz-
matički nalazi, koji su samo skromna popratna građa veličanstvenih tragova
negdašnjih katedrala, krstionica i grobnica, bili su brojni: od 768 sitnih pred-
 170 ETNOGENEZA HRVATA
meta 714 primjeraka bio je novac i slična numizmatička građa. Nažalost, sva
je kovina bila uvijek u vrlo lošem stanju zbog blizine mora i djelovanja soli.
Prethodno proučavanje novca (osnovica za računanje bilo je 598 komada novca)
dalo nam je slijedeću zanimljivu sliku:
1. antički grčki novac - 12 primjeraka (2%)
2. rimski carski novac - 72 primjerka (12. 1%)
3. bizantski novac - 172 primjerka (28. 7%)
4. dubrovački novac - 214 primjerka (35. 7%)
5. mletački novac - 12 primjeraka (2%)
6. otomanski ili arapski - 6 primjeraka (1%)
7. Bar/Antivari - 3 primjerka (0. 5%)
8. Kotor/Cattaro - 2 primjerka (0. 33%)
9. papinska država - 2 primjerka (0. 33%)
10. Napulj - l primjerak (0. 17%)
11. Milano - l primjerak (0. 17%)
12. Siena - l primjerak (0. 17%)
13. Tirol - l primjerak (0. 17%)
14. Austro-Ugarska - 2 primjerka (0. 35%)
15. prva Jugoslavija - l primjerak (0. 17%)
16. neodredivi primjerci - 96 primjeraka (16. 05%)
Među spomenutom se građom također nalaze 64 rimokatoličke svetačke
medaljice, škapulari, križići, sve iz različitih grobova i grobnica, kao i grumen
od 52 komada novca - sveukupno 714 primjeraka. Skoro su svi primjerci
bakreni, brončani i katkada srebrni, zlata nije nađeno, stoje posve razumljivo,
jer su se stari štedljivi Dubrovčani ipak sagnuli i podignuli novac od plemenite
kovine, ukoliko bi ga izgubili na pločniku. Sav izgubljeni novac mora da je već
bio izvan opticaja, o čemu govori izlizanost primjeraka; oni pak primjerci iz
grobova vjerojatno su zaboravljeni u odjeći, ili su pak doplavljeni s gornjih
položaja. Predstoji nam temeljita obrada sveukupne numizmatičke građe s po-
moću odličnoga programa NUMIZ, razvijenog pri Numizmatičkom kabinetu
Narodnoga muzeja u Ljubljani. Od rezultata mnogo očekujemo.
Grčki novac najčešće je toliko izlizan i korodiran da se može razvrstati
samo po debljini i obuku pločice. Od 12 primjeraka jedan pripada otoku Kosu
i može se, prema ljubaznom priopćenju moga prijatelja dr M. J. Pricea iz Bri-
tanskoga muzeja u Londonu datirati u sredinu 3. stoljeća pr. Kr. (BMC 203);
jedan drugi je makedonski (vjerojatno 2. stoljeće pr. Kr.), a dva su osobito
važna jer ih je iskovao ilirski kralj Balej u 2. stoljeću pr. Kr. Rimski carski
novac datira od vremena Augusta do Teodozija Π. Svi ti nalazi dopuštaju nam
datirati početke naseljavanja na Rausi u mnogo starije doba no što se prije
smatralo.
Bizantski novac vrlo je zanimljiv i pripada vremenu od vladanja cara Ju-
stmijana I. (527-565) do Andronika Π. (1282-1328). Postoji neka vrst prekida
od kasnog 4. stoljeća i Justinijana, a broj bizantskog novca povećava se počevši
Ivan Mimik: NUMIZMATIČKI NALAZI U DUBROVNIKU 171
od 8. stoljeća nadalje. Najčešći su folisi 10. i 11. stoljeća: 45 primjeraka ili
7.52% svih nalaza, ili 26. 2% bizantskih. Jednako su česti tetarteroni Komnena,
najčešći oni iz vremena vladanja Aleksija I. (1081-1118) iz tesaloničke kovnice
(Morrisson 59/Th/AE/14 ff), kojih ima 62 komada (10. 35% svih primjeraka
ili 36% svega bizantskoga novca). Novac Ivana Π. (1118-1143) manje je čest,
no kontinuitet se lakše može pratiti na novcu njegova nasljednika Manuela I.
(1143-1180). Sav spomenuti novac bio je sitniš u svakodnevnom optjecaju.
Dubrovačka je kovnica najzastupljenija folarima ih' mincama, kao i drugim
nominalama (34 - razni mezzanini, grossi, grossetti, 5. 68%). Susjedne lokalne
kovnice zastupaju sve primjerke iz Bara i dva iz Kotora. Mletački novac, koliko
ga je iskopano, uopće ne odgovara stanju kakvo nam se prikazuje kroz višesto-
ljetno sastavljanje oporuka, vjenčanih i trgovačkih ugovora i si.
Istočnjački novac nije još proučen, a nisu ni svetačke medaljice ni križići,
koji nisu ni konzervirani, budući da nam nedostaju stručnjaci za konzervaciju
sličnih kovinskih predmeta. Tek nakon čišćenja i konzervacije moći će se nešto
pobliže kazati o tom dijelu građe, o kojem je literatura ionako nedostatna,
dakle, za nj ne postoje točne datacije. Kako rekosmo, numizmatička građa iz
dubrovačkoga katedralnoga kompleksa datira od 3. stoljeća pr. Kr. do 20. sto-
ljeća.
Bibliografija
BENUSSI, A., Iskopani grobovi i stari novci na Pilama, Dubrovački list, 4/1927, 18: 2.
METCALF, D. M, Λ Shripwreck on the Dalmaticn Coast and Some Gold Coins of Roman ΠΙ.
Agrynts, Greek, Roman and Byzantine Studies, (Cambridge, Mass.), 3/1963, 2-3: 101-106.
MIRNIK, I. A., Coin Hoards in Yugoslavia, British Archaeological Reports, International Series,
95/1981.
MOSSER, S-, A Bibliography of Byzantine Coin Hoards, ANSNNM, 67/1935.
STOŠIĆ, J., Prikaz nalaza ispod Katedrale i Bunićeve podane u Dubrovniku, Summary: A Revieui
ofFinds under the Cathedra! and Bunićeva Poljana in Dubrovnik, Izdanja Hrvatskog ar-
heološkog društva, 12/1988: 15-38.
KRATICE
BMC = WROTH, W. Catalogue of the Imperial Byzantine Coins in the British Museum, Ι-Π.
London 1908.
DO = Catalogue of the Byzantine Coins in the Dumbarton Oaks Collection and in the Whittemore
CoUection, I-IV. Washington D. C., 1966-197&
MET. = METCALF, D. M., The copper coinage ofThessalonica under Justinian l, Österreichische
Akademie der Wissenschaften, Philosophisch—historische Klasse, Denkschriften 124, Verö-
ffentlichungen der Kommission für Numismatik, B/1976.
MOR. = MORRISSON, C. Catalogue des monnaies byzantines de la Bibliothaque Nationale, Ι-Π.
Paris 1970.
PP = Pujiäka poljana.
SAB. = SABATIER, J. Description generale des monnaies tyzanünes, I-H. Paris 1862.
DUBROVNIK KATEDRALA - BIZANTSKI NOVAC
1 - Justinianus I (527-565), 16 nummia, Thessalonica; MET. 40-41, 134-168; PP, 19. 05. 83.,
O, 30-0, 60 m
2 - Justinianus I (527-565), 1/2 follis,? Salona; PP-, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m
3 - Tiberius Π (578-582), 1/2 follis, Constantinopolis; BMC I, 110, 43 03. 83; glavni brod,
ispod kupole, — l, 10 m
 172
ETNOGENEZA HRVATA
4 - Constans II (641-668), follis, Constantinopolis, 644/5; DO, U/2,? 446 (63a) 18. 06. 84;
svetište, -3, 35-3, 45 m; na početku sonde
6 - Follis,? 8 st, slabo sačuvan; 21. 01. 83.; Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploče
6 - Theophilus (829-842), follis, Constantinopolis; MOR. I, 32/Cp/AE/04sqq 03. 83., glavni
brod, ispod kupole, -l, 10 m
7 - Basilius I (867-886), Constantinus Leo, follis, Constantinopolis; MOR, Π, 545, 34/Cp/AE/19;
21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploče
8 - Leo VI (886-912); follis, Constantinopolis; SAB. Π, 114, 3; BMC II, 447, 8; MOR, II, 555,
35/Cp/AE/14ff; 02. 08. 82., Središnji brod, kod kupolnog stupa, O, 40
9 - Leo VI (882-912); SAB. Π, 114, 3; BMC II, 447, 8; MOR. Π, 555, 35/Cp/AE/14ff; 10. 07.
82., -2, 00-2, 20 m
10·-? Leo VI (886-917), Follis, Constantinopolis, DO HI/2, pp. 518-21 PP. 14. 09. 83., grob
28.
11 - Bizant, follis, 9-10 st.; 17. 05. 85., kapela sv. Tereze, grob 2
12 - Constantinus VII (913-959), follis, Constantinopolis; 945;? MOR. II, 37/Cp/AE/55sqq; 16.
03. 84.; svetište, -2, 95-3, 10 m
13 - Constantinus VII (913-959), foUis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO ΙΠ/2, 565-7; 14. 10.
83., prostor kod južnih vrata sjeveroistočni ugao, -l, 50 m
14 - Constantinus VI! (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO ΙΠ/2, pp. 565, 567;
19. 04. 85.; površinski sloj, -O, 30 m; prekov
15 - Constentinus VE (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO, 566, 26. 1.; 29. 06.
83., svetište, -l, 20 m
16 - Constantinus VE (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO IH, 566-7 PP. 14.
09. 83., Grob 28.
17 - Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis, MOR., II, 37/Cp/AE/48sqq PP. 06. 10. 83.,
uz novo pronađeni zid istočni njegov temelj, -l, 30 m
18 - Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis; MOR II, 575, 37/Cp/AE/31ff; 14. 08. 82.,
-2, 80-2, 90 m
19. Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis, NOR. II, 575, 37/Cp/AE, 31ΕΓΡΡ, 1983, Grob
19, demontirana južna stranica.
20 - Romanus I (919-944), follis, Constantinopolis, 931-944; DO ΠΙ/2, p. 563, 25b. lsqq; 25.
04. 84; svetište, između V i IV stupa, ča. -3, 30 m
21 Constantinus VII/Romanus Π (c. 950-959), follis, Constantinopolis; DO ΠΙ/2, pp. 568-9; PP.
28. 10. 83., sjeverno od H rom. zida; -l, 00-1, 35 m
22 - Constantinus Vn et Romanus II (945-959), follis, Constantinopolis; MOR, 37/Cp/AE/65;
18. 06. 84; svetište; -3, 35-3, 45 m, na početku sonde.
23 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35., DO Class A2; PP. 29. 07. 83., grob 23
24 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35, DO Class A2; PP, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m
25 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35, DO Class A2,? Var. 47p. 671; PP. 29. 08. 83, »nadsvođeni«
grob br. 25; -l, 30 m
26 - Anonimni follis, DO Class A2,? 976-c. 1030/35; PP. 007. 04. 84; ispod groba 32, l, 90
27 - 40
Anonimni follis, C. 1030/35-? 1042; DO Class B; 13. 07. 82. - po sredini sonde, -2, 20-2,
m 28. 10. 83., sjeverno od II rom. zida; -l, 00-1, 35 m
28 - Anonimni follis, DO Class B, c. 1030/35-? 1042; 21. 01. 83; Sonda XI, Gr. l, -l, 40 m
29 - Anonimni follis, c. 1030/35-? 1042; DO Class B, pp. 676sqq; PP 19. 05. 83., u sjeveroza-
padnom uglu sonde, -l, 30 m
30 - 75-1,
Anonimni follis, DO Class B, c. 1030/35-? 1042; 11. 01. 84; u naboju bijele žbuke, -l,
90 m
31 — Anonimni follis, DO Class B (? imitacija), 11. st; 20. 04. 84.; na spoju sondi križišta i
svetišta, -3, 20 m
32 - mAnonimni follis, c. 1030/35-? 1042; DO Class B, 26. 04. 84; između V i IV stupa, -3, 15
33 - Anonimni follis,? DO Class B; DO ΠΙ/2, pp. 676-679; c. 1030/35-? 1042 s.'d.; glavni brod,
polje pod kupolom, O, 90-1, 10 m
34 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050, DO Class C; PP. 29, 07. 83.; grob 23
35 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050, DO Class C, PP, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m
36 — Anonimni follis,? 1042-c. 1050; DO Class C; PP 28. 08. 83, u kutu jugozapadnom vanjskom
križne građevine (ko^eno) na -O, 70 m
Ivan Mirnik: NUMIZMATIČKI NALAZI U DUBROVNIKU 173
37 -? Anonimni follis,? DO Class C,? 1042-c. 1050; PP., 14. 09. 83; Grob 28.
38 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; PP. 04. 10. 83, zapadna... južni..., -l, 00 m
39 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 03. 11. 83., u prostoru baroknog oltara -l
50-1, 75 m
40 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1060· prekov Class? A2; 03. 11. 83, u prostoru
baroknog oltara, -l, 50-1, 75 m
41 - Anonimni follis, DO Class C;? 1042-c. 1050; DO ΙΠ/2, 681, Cl sqq; 02. 03. 84, -2, 25-2,
35 m
42 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; DO HI/2, 681, Clsqq; 09. 03. 84., križište
kupole, -2, 60-2, 65 m
43 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 18. 06. 84; svetište, uz protoromanički zid;
-3, 35-3, 45 m
44 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 22. 02. 84., svetište, -2, 10-2, 35 m
45 - Aninimni follis, c. 1050-c. 1060; DO Class D; p. 685; 10. 05. 83; kruzište kupole, -l, 10-1,
30 m
46 - Anonimni follis,? c. 1060,? DO Class E, pp. 688-689; 05. 04. 83., kruzište kupole, -O,
90-1, 10 m
47 - Anonimni follis, c. 1065-c. 1070;? DO Class G; 01. 04. 83; kruzište kupole, -O, 70-0. 90
m
48 - Anonimni follis, DO Class G, c. 1065-c. 1070, PP, 14. 09. 83, grob 28
149 - Anonimni follis, DO Class H; prekov; DO Π/2, pp. 6941Γ, c. 1070-c. 1075; 13. 07. 82.;
uz baroknu zapunu, -2, 20-2, 40 m
50 - Anonimni follis, c. 1070-c. 1075, DO Class H, pp. 694-5; Sonda XI, 21. 01. 83, grob br.
l, -l, 40 od ploče
51 - Anonimni follis, c. 1070-1075, DO Class H, pp. 694-695; 21. 01. 83, Sonda XI, grob br.
l, -l, 40 od ploče
52 - Anonimni follis,? c. 1070-c. 1075;? DO Class H, pp. 694-695; PP 11. 04. 83., -O, 30-0,
60 m
53 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-c. 1080; PP, 05. 10. 83, uz istočno lice zida na -O,
50 m
54 - Anonimni follis, Constantinopolis,? DO Class I, IH/2, pp. 696-697; PP. 10. 11. 83., zemljani
vijenac, -O, 90-1, 10 m
55 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-c. 1080; DO HI/2, pp. 696-699; 11. 01. 84; u naboju
bijele žbuke, -l, 75-1, 90 m
56 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-1080; DO HI/2, pp. 696-699; BMC III, p. 554; SAB.
T. LVIII, 15; grob sa arkosolijem, na ploči sarkofaga, s. d.
57 - Anonimni follis, DO Class I; c. 1075-1080; DO/2, pp. 696-699; BMC H, p. 554; SAB. Π,
T. LVHI, 15; iz nasipa,? srednj brod 8. mj.
58 - Anonimni follis, 10. st, 21. 01. 83, Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploče
59 - Anonimni follis, 10-11. st Sonda XI, 17. 01. 83; grob 2, -2, 00-2, 50 m
60 -? Constantinus X (1059-1067), follis, Constantinopolis, prekov: DO HI/2, pp. 774-6; PP.,
61 -? Romanus IV (1068-1071), follis, Constantinopolis; DO HI/2, pp. 796-7 slomljen 02. 03.
84; -2, 25-2, 35 m
62 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis, MOR H, 661, 56/Co/AE/Olff; DO
HI/2, 831, 9. l ff; 02. 08. 82, Sonda IH, -O, 40-0, 60 m
63 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; MOR. H, 661, 56/Cp/AE/Olff; 13.
07. 82. po sredini sonde, -2, 20-2, 40 m
64 -? Nicephorus HI (1078-1081), follis; MOR. H, 661, 56/Cp/AE/Olff; DO HI/2, 831, 9. 11Γ;
31. 07. 82. - Sonda HI, -O, 20 m
65 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 831, 9. 1. ff; 21. 01. 83., Sonda
XI, Grob l, -l, 40 od ploče
66 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 831, 9. 1. ff; 21. 01. 83., Sonda
XI, Grob l, -l, 40 od ploče
67 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 83, 9. 1. sqq; 11. 06. 83., južno
od baptisterya, -l, 25 m
68 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE, 14ff; BMC II,
651, 52ff; 09. 08. 82. srednja lađa, -l, 80-2, 00 m
 370 ETNOGENEZA HRVATA
meta 714 primjeraka bio je novac i slična numizmatička građa. Nažalost, sva
je kovina bila uvijek u vrlo lošem stanju zbog blizine mora i djelovanja soli.
Prethodno proučavanje novca (osnovica za računanje bilo je 598 komada novca)
dalo nam je slijedeću zanimljivu sliku:
1. antički grčki novac - 12 primjeraka (2%)
2. rimski carski novac - 72 primjerka (12. 1%)
3. bizantski novac - 172 primjerka (28. 7%)
4. dubrovački novac - 214 primjerka (35. 7%)
5. mletački novac - 12 primjeraka (2%)
6. otomanski ili arapski - 6 primjeraka (1%)
7. Bar/Antivari - 3 primjerka (0. 5%)
8. Kotor/Cattaro - 2 primjerka (0. 33%)
9. papinska država - 2 primjerka (0. 33%)
10. Napulj - l primjerak (0. 17%)
11. Milano - l primjerak (0. 17%)
12. Siena - l primjerak (0. 17%)
13. Tirol - l primjerak (0. 17%)
14. Austro-Ugarska - 2 primjerka (0. 35%)
15. prva Jugoslavija - l primjerak (0. 17%)
16. neodredivi primjerci - 96 primjeraka (16. 05%)
Među spomenutom se građom također nalaze 64 rimokatoličke svetačke
medaljice, škapulari, križići, sve iz različitih grobova i grobnica, kao i grumen
od 52 komada novca - sveukupno 714 primjeraka. Skoro su svi primjerci
bakreni, brončani i katkada srebrni, zlata nije nađeno, stoje posve razumljivo,
jer su se stari štedljivi Dubrovčani ipak sagnuli i podignuli novac od plemenite
kovine, ukoliko bi ga izgubili na pločniku. Sav izgubljeni novac mora da je već
bio izvan opticaja, o čemu govori izlizanost primjeraka; oni pak primjerci iz
grobova vjerojatno su zaboravljeni u odjeći, ili su pak doplavljeni s gornjih
položaja. Predstoji nam temeljita obrada sveukupne numizmatičke građe s po-
moću odličnoga programa NUMIZ, razvijenog pri Numizmatičkom kabinetu
Narodnop muzeja u Ljubljani. Od rezultata mnogo očekujemo.
Grčki novac najčešće je toliko izlizan i korodiran da se može razvrstati
samo po debljini i obliku pločice. Od 12 primjeraka jedan pripada otoku Kosu
i može se, prema ljubaznom priopćenju moga prijatelja dr M. J. Pricea iz Bri-
tanskoga muzeja u Londonu datirati u sredinu 3. stoljeća pr. Kr. (BMC 203);
jedan drugi je makedonski (vjerojatno 2. stoljeće pr. Pir.), a dva su osobito
važna jer ih je iskovao ilirski kralj Balej u 2. stoljeću pr. Kr. Rimski carski
novac datira od vremena Augusta do Teodozija Π. Svi ti nalazi dopuštaju nam
datirati početke naseljavanja na Rausi u mnogo starije doba no što se prije
smatralo.
Bizantski novac vrlo je zanimljiv i pripada vremenu od vladanja cara Ju-
stinijana I. (527-565) do Andronika Π. (1282-1328). Postoji neka vrst prekida
od kasnog 4. stoljeća i Justinijana, a broj bizantskog novca povećava se počevši
Ivan Mimik: NUMIZMATIČKI NALAZI U DUBROVNIKU 171
od 8. stoljeća nadalje. Najčešći su folisi 10. i 11. stoljeća: 45 primjeraka ili
7.52% svih nalaza, ili 26. 2% bizantskih. Jednako su česti tetarteroni Komnena,
najčešći oni iz vremena vladanja Aleksija I. (1081-1118) iz tesaloničke kovnice
(Morrisson 59/Th/AE/14 fl), kojih ima 62 komada (10. 35% svih primjeraka
ili 36% svega bizantskoga novca). Novac Ivana Π. (1118-1143) manje je čest,
no kontinuitet se lakše može pratiti na novcu njegova nasljednika Manuela I.
(1143-1180). Sav spomenuti novac bio je sitniš u svakodnevnom optjecaju.
Dubrovačka je kovnica najzastupjjenija folarima ili mincama, kao i drugim
nominalama (34 - razni mezzanini, grossi, grossetti, 5. 68%). Susjedne lokalne
kovnice zastupaju sve primjerke iz Bara i dva iz Kotora. Mletački novac, koliko
ga je iskopano, uopće ne odgovara stanju kakvo nam se prikazuje kroz višesto-
ljetno sastavljanje oporuka, vjenčanih i trgovačkih ugovora i si.
Istočnjački novac nije još proučen, a nisu ni svetačke medaljice ni križići,
koji nisu ni konzervirani, budući da nam nedostaju stručnjaci za konzervaciju
sličnih kovinskih predmeta. Tek nakon čišćenja i konzervacije moći će se nešto
pobliže kazati o tom dijelu građe, o kojem je literatura ionako nedostatna,
dakle, za nj ne postoje točne datacije. Kako rekosmo, numizmatička građa iz
dubrovačkoga katedralnoga kompleksa datira od 3. stoljeća pr. Kr. do 20. sto-
ljeća.
Bibliografija
BENUSSI, A., Iskopani grobovi i stari nova na Pilama, Dubrovački list, 4/1927, 18: 2.
METCALF, D. M, A Shripwreck on the Dalmaticn Coast and Some Gold Coins of Roman ΙΠ.
Agryrus, Greek, Roman and Byzantine Studies, (Cambridge, Mass.), 3/1963, 2—3: 101-106.
MffiNIK, I A., Coin Boards in Yugoslavia, British Archaeological Reports, International Series,
95/1981.
MOSSER, S., A BibJiography of Byzantine Coin Boards, ANSNNM, 67/1935.
STOŠIĆ, J., Prikaz nalaza ispod Katedrale i Bunićeve poljane u Dubrovniku, Summary: A Reviao
ofFinds ander the Cathedra! and Bunićeva Poljana in Dubrovnik, Izdanja Hrvatskog ar-
heolofkog društva, 12/1988: 15-38.
KRATICE
BMC = WROTH, W. Catalogue of the Imperial Byzantine Coins in the British Museum, Ι-Π.
London 1908.
DO = Catalogue of the Byzantine Coins in the Dumbarton Oaks Collection and in the Whittemore
Collection, I-IV. Washington D. C., 1966-1973.
MET. = METCALF, D. M., The oopper coinage ofThessalonica unđerJustinian L, Österreichische
Akademie der Wissenschaften, Philosophisch—historische Klasse, Denkschriften 124, Verö-
ffentlichungen der Kommission für Numismatik, 5/1976.
MOR. = MORRISSON, C. Catalogue des monnaies byzantines de la Bibliothaque Nationale, Ι-Π.
Paris 1970.
PP = Pujiška poljana.
SAH. = SABATTER, «J. Description generale des monnaies tyzantines, I-H. Paris 1862.
DUBROVNIK KATEDRALA - BIZANTSKI NOVAC
1 - Justinianus I (527-565), 16 nummia, Thessalonica; MET. 40-41, 134-168; PP, 19. 05. 83.,
O, 30-0, 60 m
2 - Justinianus I (527-565), 1/2 follis,? Salona; PP., 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m
3 - Tiberius Π (578-582), 1/2 follis, Constantinopolis; BMC I, 110, 43 03. 83; glavni brod,
ispod kupole, — l, 10 m
 172
ETNOGENEZA HRVATA
4 - Constans Π (641-668), follis, Constantinopolis, 644/6; DO, Π/2,? 446 (63a) 18. 06. 84;
svetište, -3, 36-3, 46 m; na početku sonde
6 - Follis,? 8 st, slabo sačuvan; 21. 01. 83.; Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploče
6 - Theophilus (829-842), follis, Constantinopolis; MOR. I, 32/Cp/AE/04sqq 03. 83., glavni
brod, ispod kupole, -l, 10 m
7 - Basilius I (867-886), Constantinus Leo, follis, Constantinopolis; MOR, Π, 545, 34/Cp/AE/19;
21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploće
8 - Leo VI (886-912); follis, Constantinopolis; SAB. H, 114, 3; BMC II, 447, 8; MOR, II, 555,
35/Cp/AE/14ff; 02. 08. 82., Središnji brod, kod kupolnog stupa. O, 40
9 - Leo VI (882-912); SAB. Π, 114, 3; BMC II, 447, 8; MOR. II, 655, 35/Cp/AE/14ff; 10. 07.
82., -2, 00-2, 20 m
10 -?28.
Leo VI (886-917), Follis, Constantinopolis, DO ΠΙ/2, pp. 518-21 PP. 14. 09. 83., grob
11 — Bizant, follis, 9-10 st; 17. 05. 85., kapela sv. Tereze, grob 2
12 - Constantinus VII (913-959), follis, Constantinopolis; 945;? MOR. II, 37/Cp/AE/55sqq; 16.
03. 84.; svetište, -2, 95-3, 10 m
13 - Constantinus VII (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO ΙΠ/2, 565-7; 14. 10.
83., prostor kod južnih vrata sjeveroistočni ugao, -l, 50 m
14 - Constantinus VH (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO ΙΠ/2, pp. 565, 567;
19. 04. 85.; površinski sloj, -O, 30 m; prekov
15 - Constantinus VH (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO, 566, 26. 1.; 29. 06.
83., svetište, -l, 20 m
16 - Constantinus VH (913-959), follis, Constantinopolis, 945-c. 950; DO IH, 566-7 PP. 14.
09. 83., Grob 28.
17 - Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis, MOR., II, 37/Cp/AE/48sqq PP. 06. 10. 83.,
uz novo pronađeni zid istočni njegov temelj, -l, 30 m
18 --2,
Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis; MOR II, 575, 37/Cp/AE/31ff; 14. 08. 82.,
80-2, 90 m
19. Romanus I (920-944), follis, Constantinopolis, NOR. II, 575, 37/Cp/AE, 31ff PP, 1983, Grob
19, demontirana južna stranica.
20 - Romanus I (919-944), follis, Constantinopolis, 931-944; DO HI/2, p. 563, 25b. lsqq; 25.
04. 84; svetište, između V i IV stupa, ča. -3, 30 m
21 Constantinus VH/Romamis Π (c. 950-959), follis, Constantinopolis; DO ΠΙ/2, pp. 568-9; PP.
28. 10. 83., sjeverno od II rom. zida; -l, 00-1, 35 m
22 - Constantinus VH et Romanus Π (945-959), follis, Constantinopolis; MOR, 37/Cp/AE/65;
18. 06. 84; svetište; -3, 35-3, 45 m, na početku sonde.
23 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35., DO Class A2; PP. 29. 07. 83., grob 23
24 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35, DO Class A2; PP, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m
25 - Anonimni follis,? 976-c. 1030/35, DO Class A2,? Var. 47p. 671; PP. 29. 08. 83, »nadsvođeni«
grob br. 25; -l, 30 m
26 - Anonimni follis, DO Class A2,? 976-c. 1030/35; PP. 007. 04. 84; ispod groba 32, l, 90
27 - 40
Anonimni follis, C. 1030/35-? 1042; DO Class B; 13. 07. 82. - po sredini sonde, -2, 20-2,
m 28. 10. 83., sjeverno od H rom. zida; -l, 00-1, 35 m
28 - Anonimni follis, DO Class B, c. 1030/35-? 1042; 21. 01. 83; Sonda XI, Gr. l, -l, 40 m
29 - Anonimni follis, c. 1030/35-? 1042; DO Class B, pp. 676sqq; PP 19. 05. 83., u sjeveroza-
padnom uglu sonde, -l, 30 m
30 - 75-1,
Anonimni follis, DO Class B, c. 1030/35-? 1042; 11. 01. 84; u naboju bijele žbuke, -l,
90 m
31 — Anonimni follis, DO Class B (? imitacija), 11. st; 20. 04. 84.; na spoju sondi križišta i
svetišta, -3, 20 m
32 - mAnonimni follis, c. 1030/35-? 1042; DO Class B, 26. 04. 84; između V i IV stupa, -3, 15
33 - Anonimni follis,? DO Class B; DO ΠΙ/2, pp. 676-679; c. 1030/35-? 1042 s.'d.; glavni brod,
polje pod kupolom, O, 90-1, 10 m
34 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050, DO Class C; PP. 29, 07. 83.; grob 23
35 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050, DO Class C, PP, 30. 07. 83, grob 23, -O, 60 m
36 - Anonimni follis,? 1042-c. 1050; DO Class C; PP 28. 08. 83, u kutu jugozapadnom vanjskom
križne građevine (koljeno) na -O, 70 m
Ivan Mimik: NUMIZMATIČKI NALAZI U DUBROVNIKU 173
37 -? Anonimni follis,? DO Class C,? 1042-c. 1060; PP., 14. 09. 83; Grob 28.
38 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1060; PP. 04. 10. 83, zapadna... južni..., -l, 00 m
39 — Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1060; 03. 11. 83., u prostoru baroknog oltara, -l
50-1, 75 m
40 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050! prekov Class? A2; 03. 11. 83, u prostoru
baroknog oltara, -l, 50-1, 75 m
41 - Anonimni follis, DO Class C;? 1042-c. 1050; DO IH/2, 681, Cl sqq; 02. 03. 84, -2, 25-2,
35 m
42 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; DO IH/2, 681, Clsqq; 09. 03. 84., križište
kupole, -2, 60-2, 65 m
43 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 18. 06. 84; svetište, uz protoromanički zid;
-3, 35-3, 45 m
44 - Anonimni follis, DO Class C,? 1042-c. 1050; 22. 02. 84., svetište, -2, 10-2, 35 m
45 - Aninimni follis, c. 1050-c. 1060; DO Class D; p. 685; 10. 05. 83; kružište kupole, -l, 10-1,
30 m
46 - Anonimni follis,? c. 1060,? DO Class E, pp. 688-689; 05. 04. 83., kružište kupole, -O,
90-1, 10 m
47 - Anonimni follis, c. 1065-c. 1070;? DO Class G; 01. 04. 83; kružište kupole, -O, 70-0. 90
m
48 - Anonimni follis, DO Class G, c. 1065-c. 1070, PP, 14. 09. 83, grob 28
149 - Anonimni follis, DO Class H; prekov; DO H/2, pp. 694ff, c. 1070-c. 1076; 13. 07. 82.;
uz baroknu zapunu, -2, 20-2, 40 m
50 - Anonimni follis, c. 1070-c. 1075, DO Class H, pp. 694-5; Sonda XI, 21. 01. 83, grob br.
l, -l, 40 od ploče
51 - Anonimni follis, c. 1070-1075, DO Class H, pp. 694-695; 21. 01. 83, Sonda XI, grob br.
l, -l, 40 od ploče
52 - Anonimni follis,? c. 1070-c. 1075;? DO Class H, pp. 694-695; PP 11. 04. 83., -O, 30-0,
60 m
53 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-c. 1080; PP, 05. 10. 83, uz istočno lice zida na -O,
50 m
54 - Anonimni follis, Constantinopolis,? DO Class I, IH/2, pp. 696-697; PP. 10. 11. 83., zemljani
vijenac, -O, 90-1, 10 m
55 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-c. 1080; DO HI/2, pp. 696-699; 11. 01. 84; u naboju
bijele žbuke, -l, 75-1, 90 m
56 - Anonimni follis, DO Class I, c. 1075-1080; DO IH/2, pp. 696-699; BMC HI, p. 554; SAB.
T. LVHI, 15; grob sa arkosolijem, na ploči sarkofaga, s. d.
57 - Anonimni follis, DO Class I; c. 1075-1080; DO/2, pp. 696-699; BMC H, p. 554; SAB. H,
T. LVHI, 15; iz nasipa,? srednj brod 8. mj.
58 - Anonimni follis, 10. st, 21. 01. 83, Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploče
59 - Anonimni follis, 10-11. st Sonda XI, 17. 01. 83; grob 2, -2, 00-2, 50 m
60 -? Constantinus X (1059-1067), follis, Constantinopolis, prekov: DO HI/2, pp. 774-6; PP.,
61 -? Romanus IV (1068-1071), follis, Constantinopolis; DO HI/2, pp. 796-7 slomljen 02. 03.
84; -2, 25-2, 35 m
62 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis, MOR H, 661, 56/Co/AE/Olff; DO
HI/2, 831, 9. l ff; 02. 08. 82, Sonda HI, -O, 40-0, 60 m
63 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; MOR. H, 661, 56/Cp/AE/Olff; 13.
07. 82. po sredini sonde, -2, 20-2, 40 m
64 -? Nicephorus HI (1078-1081), follis; MOR. H, 661, 56/Cp/AE/Olff; DO HI/2, 831, 9. Iff;
31. 07. 82. - Sonda HI, -O, 20 m
65 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 831, 9. 1. ff; 21. 01. 83., Sonda
XI, Grob l, -l, 40 od ploče
66 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 831, 9. 1. ff; 21. 01. 83., Sonda
XI, Grob l, -l, 40 od ploče
67 - Nicephorus HI (1078-1081), follis, Constantinopolis; DO 83, 9. 1. sqq; 11. 06. 83., južno
od baptisterija, -l, 25 m
68 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE, 14ff; BMC II,
551, 62ff; 09. 08. 82. srednja lađa, -l, 80-2, 00 m

174 ETNOGENEZA HRVATA
69 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE, 14ff; BMC II,
551, 52ff; 14. 08. 82, -2, 80-2, 90 m
70 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. 685, 59/Th/AE, 14ff; BMC Π, 551,
491Γ; 17. 01. 83; Sonda XI, grob 2, -2, 00-2, 50 m
71 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. 685, 59/Th/AE/14ff; BMC II, 551,
49ff; 19. 01. 83., Sonda XI, kanal, -l, 60-2, 20 m
72 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. 685, 59/Th/AE, 14fT; BMC Π, 551,
49ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploče
73 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π, 551,
49ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 70 od ploče.
74 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR.-Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploče
75 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 684, 59/Th/AE/08fT; BMC Π,
548, 37ff, 21. 01. 83, Sonda XI, grob br. l, -l, 40 od ploče
76 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 59ίΤ; 21. 01. 83., grob l, Sonda XI, -l, 40 od ploče
77 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14fl; BMC Π,
551, 491Γ; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploče
78 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR II, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 491Γ; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploče
79 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; BMC Π, 548, 37;
06. 03. 83; zid između Π i m pilona, -l, 50 m
80 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; 26. 03. 83; kružište kupole, -O, 30-0, 50 m
81 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; PP 16. 04. 83, l, 00-1, 20 m
82 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica,· MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; PP, 07. 05. 83; u jugoistočnom uglu između zida Π i? vodostaja? -O, 30-0, 60 m
83 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; u jugoistočnom uglu između zida Π i... -O, 30-0, 60 m PP
84 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; 10. 05. 83.; kružište kupole, -l, 10-1, 30 m
86 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; prekov; 10. 05. 83; kružište kupole, -l, 10-1, 30 m
86 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; PP, 19. 05. 83; -O, 30-0, 60 m
87 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; PP, 08. 07. 83., sjeveroistočni kut uz bazu, -O, 30-0, 50 m
88 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; PP. 08. 07. 83., sjeveroistočni kut uz bazu, O, 30-0, 50 m
89 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC Π,
551, 49ff; PP 20. 07. 83., grob 22; do -l, 00 m
90 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC E,
551, 49fF; PP, 06. 09. 83, kod središnjeg romaničkog pilastra, -l, O m
91 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
H, 551, 49sqq; PP. 14. 09. 83, grob 28.
92 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ff; BMC E,
551, 49fT; PP. 14. 09. 83, grob 28.
93 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC Π,
551, 49sqq; 14. 10. 83, Prostor kod južnih vratiju sjeveroistočni ugao, dubine -l, 50 m
94 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC Π,
551, 49sqq; PP. 26. 10. 83., ispod nivoa I poda, -O, 50-0, 70 m
95 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC Π,
551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od Π rom. zida, -l, 00-1, 35 m
96 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC Π,
551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od H rom. zida, -l, 00-1, 35 m
97 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC Π,
551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od Π rom. zida, -l, 00-1, 35 m
Ivan Mirnik: ΝΟΜΙΖΜΑΉΟα NALAZI U DUBROVNIKU 175
98 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC II,
551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od Π rom. zida; -l, 00-1, 35 m
99 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC II,
551, 49sqq; PP. 28. 10. 83; sjeverno od II rom. zida; -l, 00-1, 35 m
100 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; u prostoru baroknog oltara, -l, 50-1, 75 m
101 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; PP. 05. 11. 83; u istočnom polukrugu gotičkog bazamenta, -O, 60-0, 90 m
102 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 40sqq; PP. 17. 11. 83, grob 33
103 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 24. 04. 84; svetište, -3, 20-3, 35 m
104 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
H, 551, 49sqq; 24. 04. 84; svetište, -3, 20-3, 35 m
105 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR II, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 24. 04. 84; svetište, -3, 20-3, 35 m
106 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 25. 04. 84; svetište, uz sjevernu stranicu stope, -3, 20-3, 35 m
107 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; PP. 13. 05. 84; istočno od gradskog zida ispod kanala oko 2, O m od sjevernog
šahta, -l, 50 m
108 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; PP.? 1983, nađen uz Π ostrugu, -O, 70 m
109 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; PP. 16. 01. 84; prilikom čišćenja istočnog istraženog zemljanog vijenca got
bazamenta, -l, 40 m
110 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
H, 551, 49sqq; 19. 01. 84; kružište kupole, -l, 40-1, 70 m
111 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; prekov, MOR Π, 685, 59/Th/AE/14ΡΓ;
BMC H, 551, 49ff; 21. 01. 84; -2, 00-2, 20 m
112 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
E, 551, 49sqq; 26. 01. 84; -2, 60-2, 75 m
113 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 16. 02. 84; kružište kupole, -l, 70-1, 95 m
114 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 27. 01. 84; -2, 75-2, 85 m
115 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 25. 02. 84; kružište kupole, -l, 95-2, 25 m
116 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 02. 03. 84; -2, 25-2, 35 m
117 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 06. 03. 84; svetište, -2, 65-2, 80 m
118 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 13. 03. 84; križište kupole, -2, 65-2, 80 m
119 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR H, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 23. 04. 84; svetište, -3, 20-3, 35 m
120 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; PP. 11. 06. 84; -l, 05-1, 65 m
121 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; prekov; MOR H, 685, 59/Th/AE/14sqq;
BMC Π, 551, 49sqq; PP. 11. 06. 84; -l, 05-1, 55 m
122 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; PP. 11. 06. 84; -l, 05-1, 55 m
123 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; PP, 11. 06. 84; -l, 05-1, 55 m
124 - Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 28. 06. 84; svetište, na temejju predromaničke arkadure, -3, 50 m
125 -? Alerius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR Π, 685, 59/Th/AE/ 14sqq; BMC
Π, 551, 49sqq; 11. 07. 84; južna nadsvođena prostorija iza pregradnog zida ispod ...?
 Ivan Mimik: NUMIZMATIČKI NALAZI U DUBROVNIKU 177
176 ETNOGENEZA HRVATA

167 - Bizant, neodređeni; AE; 29. 02. 84, svetište, -2, 35-2, 60 m
126 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica;
169 -? Bizant, neodređeni; PP, 11. 06. 84; -l, 05-1, 55 m
127 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
II, 651, 49sqq; PP. 26. 07. 84; zdenac biz. baptisterya, -3, 10 m 171 - Bizant, neodređeni, PP, 11. 06. 84; -l, 05-1, 65 m
128 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. Π, 686, 69/Th/AE/14sqq; BMC 172 -? Bizant, neodređeni; PP, 11. 06. 84; -l, 05-1, 65 m
II, 551, 49sqq; 15. 05. 85; kapela sv. Tereze, grob l 173 _? Bizant neodređeni; PP. 19. 04. 85. površinski sloj, -O, 30 m
129 -? Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. II, 686, 59/Th/AE/14sqq; BMC 174 _ Bizant, neodređeni; PP, 85, prilikom čišćenja ispod groba 27
II, 551, 49sqq; 17. 05. 85; kapela sv. Tereze, grob 2
130 - Alexius I (1081-1118), tetarteron, Thessalonica; MOR. Π, 685, 59/Th/AE/14sqq; BMC
II, 551, 49sqq; zapuna stepeništa oltara u sjevernom kraku transepta, 85
131 - Johannes I (1118-1143), tetarteron, Constantinopolis, MOR. II, 60/Cp/AE/01sqq; 22.
02. 84; svetište, -2, 10-2, 35 m
132 - Johannes Π (1118-1143), 1/2 tetarterona, Thessalonica; MOR. II, 60/Th/AE/06sqq; 18.
06. 84; svetište, uz protoromanički zid; -3, 35-3, 45 m
133 - Manuel I (1143-1180), Billon trachy, Constantinopolis; MOR. II, 713 si.; BMC II, tip.
13, p. 577, si. 58; 21. 01. 83., Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploče
134 -? Manuel I (1143-1180), Billon trachy, Constantinopolis; MOR. II, 713 si.; BMC II, tip.
13, p. 577, si. 58; 21. 01. 83; Sonda XI, Grob l, -l, 40 od ploče.
135 -? Manuel I (1143-1180), tetarteron, Constantinopolis; BMC II, 579, 71ff; MOR. II, 717,
61/Cp/AE/53ff; 11. 08. 82; srednja lađa, -2, 00-2, 20 m
136 -? Manuel I (1143-1180), tetarteron, Constantinopous;? BMC Π, 578, 70; 13. 03. 84; kružište
kupole; -2, 65-2, 80 m
137 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, BMC Π, 579, 71-74; 16. 03. 84; svetište, -2, 95-3, 10
138 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, BMC Π, 579, 71-74; 20. 03. 84; kružište kupole, -3,
00-3, 10 m
139 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, Constantinopolis; BMC 00. 579, 71-74; 05. 03. 84;
kružište kupole, -2, 35-2, 50 m
140 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, RV ravan; 19. 04. 84; križište kupole, -3, 10-3, 20 m
141 - Manuel I (1143-1180), tetarteron, Constantinopolis; BMC II, 579, 71-74, PP. 19. 04. 85;
površinski sloj, -O, 30 m
142 -? Manuel I (1143-1180), tetarteron,? Constantinopolis; BMC Π, 578, 70, PP. 06. 07. 85;
grob 51, -l, 32 m
143 - Manuel I (1143-1180), 1/2 tetarterona, Thessalonica; MOR. II, 720, 61/Th/AE, 21, PP,
1983, Grob 15, uz južnu demontiranu stranu, -O, 70 m
144 -? Manuel I (1143-1180) ili Andronicus I (1183-1185); PP, 13. 06. 84; -l, 55-1, 80 m
145 - Bizant, 12. st, (Manuel I - Alexius ΙΠ), PP. 27. 10. 83; ispod II poda, -O, 70-0, 90 m
146 - Bizant, tetarteron, 11/12 st; 26. 01. 84; -2, 60-2, 75 m
147 -? Tetarteron, 11/12 st.; PP, 28. 05. 83; sjeverozapadni ugao, -l, 20-1, 40 m
148 - Tetarteron, 11/12 st.; PP, 25. 05. 83; -l, 20-1, 40 m
149 - Tetarteron, 11/12 st; PP, 30. 07. 83; Grob 23, -O, 60 m
150 - Bizant, tetarteron, 11/12 st.; PP. 19. 04. 85; površinski sloj, -O, 30 m
151 — Bizant, neodređeni tetarteron 11/12. st; 17. 05. 85; kapela sv. Tereze, grob 2
152 - Bizant, 12. st neodređeni; Sonda XI, 15. 01. 83, -l, 50-2, 00 m
153 - Billon trachy, 12. st; 11. 06. 83; južno od baptisterija, -l, 25 m
154 - Bizant, tetarteron, 12. st; 21. 01. 84; -2, 00-2, 20 m
155 - Bizant, tetarteron, 12. st; PP. 19. 04. 85; površinski sloj, -O, 30 m
156 - Konac 12. st, prekov; 10. 05. 83; kružište kupole, -l, 10-1, 30 m
157 -? Konac 12. st, prekov; 10. 05. 83; kružište kupole, -l, 10-1, 30 m
158 -? Tetarteron, 12/13. st; 16. 06. 83; svetište, -O, 50-0, 70 m
159 -? Tetarteron, 12/13 st; 20. 06. 83., jugoistočno od bazamenta baptisterija, -2, 40 m
160 - Andronicus II (1282-1328), AE; PP, 30. 07. 83; grob 23, -O, 60 m
161 -? Andronicus Π (1282-1328), BMC Π, 617, 12, PP, 02. 09. 83; Grob 24, u sloju crne
zem^'e, -l, 00 m
162 -? Bizant, 13/14. st, AE, PP., 30. 07. 83; grob 23, -O, 60 m
163 - Bizant, neodređeni; AE; grob Bingola,? 1982
164 - Bizant, neodređeni; PP, 04. 08. 83, grob 22, do -l, 80 m
165 - Bizant neodređeni, PP, 14. 09. 83, grob 28
166 - Bizant neodređeni, PP, 14. 09. 83, grob 28

Franjo Smiljanić
PRILOG PROUČAVANJU ŽUPANIJSKOGA SUSTAVA
SKLAVINIJE HRVATSKE
Prve podatke o županijskom uređenju na području Sklavinije Hrvatske nala-
zimo u djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio, i to u 30
poglavlju, gdje se između ostaloga navodi daje Sklavimja Hrvatska podijeljena
na jedanaest županija: Cetinu, Livno, Imotu, Plivu, Paratalasiju, Bribir, Nin,
Knia, Sidragu, Ninu (Nadin), dok ban drži pod vlašću Krbavu, Liku i Gacku1!
Budući da je ta podjela u Konstantina naglašena, nema dvojbe da je ona bila
važna za tadašnju Hrvatsku.
Pitanjem postanka županija koje spominje Konstantin bavili su se mnogi
naši i strani povjesničari2, ali ipak ne u dovoljnoj mjeri da bi se dobio cjelovitiji
uvid u taj problem, stoje uostalom, u posljednje vrijeme s pravom i naglašeno3.
Prvo i osnovno pitanje koje valja razriješiti jest da se odrede kriteriji na
osnovi kojih se županijski sustav oblikovao. To složeno pitanje među prvima
je kao problem postavio V. Valcic, predlažući na temejju podataka iz Ljetopisa
popa Dukljanina da bi možda u oblikovanju toga sustava bila važna rimska
municipalna teritorijalna organizacija4. 1 sam Valčić prema tome zadržava odre-
đenu dvojbu jer, prema njemu, teško je odrediti teritorijalni opseg municipalnih
zajednica u našim krajevima, pa onda i, kako ga on naziva, unutarnji kriterij,
ostaje izvan sigurnoga povijesnoga domašaja5.
t*00* m k*™*" naroda J"S°*to>>iJe, sv. H, Beograd 1956, str. 33.
navedenih županija jedino je sporna identifikacija Nine. To je razriješio P Skok koii u
unenu Nme Prepoznaje Nađb, L (Vidi: P. Skok, Postanak hrvatskoga Zadra, Hadovi Instituta
JAZU u Zadru, 1954, str. 46). Tako je P. Skok odbacio svoje prvotno mišljenje, prema kojemu
je Konstanta od ninske županije napravio dvjje, jednu prema romanskome, a drugu prema
hrratskome nnenu (VA P. Skok, Kako bizantinski pišu pišu slovenska mjesta i litoa imena,
SHP, N. S, I (1927), str 165). Poistovjećivanje Nine i Nadina prihvatio je i P. Šimunović
(Vidi: P. Simunović, Istočnojadranska toponomija, Logos, Split 1986, str 43 bilj 20)
ν Prochazka u radu župa e
· teritorijalni pojam. U tom slučaju točan bi bio navod Katićića da je »stara podjela ostala
3
« knezovi nose u svojoj tituli naslov Liburnije.
4 V. Valčić, Granice ninske županije, Rad JAZU, Zagreb 288/1952, str. 97.
5 V. Valčić, Granice..., str. 98.
Franjo Smiljanić: PRILOG PROUČAVANJU ŽUPANIJSKOG SUSTAVA 179
Međutim, ako se pozornije prouči tekst iz Ljetopisa na koji se poziva Valčić6
mislimo da se taj dio teksta ne može tumačiti onako kako ga tumači Valčić,
već držimo da se podaci iz dijela spomenutoga teksta odnose na kasnoantičku
teritorijalnu organizaciju7. Ako pak prihvatimo takvo tumačenje teksta iz Lje-
topisa, to je onda posve drukčiji pristup razrješavanju postavljenoga problema.
Da je postojala tradicija takva teritorijalno-administrativnoga uređenja i
na području koje je obuhvaćala Sklavinija Hrvatska, svjedoče ponajprije titu-
larna imena dviju kasnoantičkih provincija, Liburnije i Dalmacije, koja u svojoj
tituli navode prvi hrvatski knezovi8. Tako je za kasnoantičku provinciju Dal-
maciju utvrđeno da je zauzimala širok prostor u zaleđu bizantskih gradova
Zadra, Trogira i Splita, što bi odgovaralo teritoriju koji je obuhvaćala Donja
(Inferior) Dalmacija9, dok i dalje ostaje sporno pitanje teritorija kasnoantičke
provincije Liburnije, o čemu je uostalom u posljednje vrijeme pisano, ali o
tome nije prevladalo jedno kategorično stajalište10, što je nedvojbeno također
rezultat nedorečenosti izvorne građe11.
Međutim, za naša istraživanja važna je napose jedna činjenica, a to je pro-
storna organizacija navedenih provincija, napose provincije Dalmacije, na te-
ritoriju koje se nalaze i spomenute županije, a što ponajprije potvrđuje topo-
grafski razmještaj njihovih imena koji je sačuvan gotovo sve do današnjega
dana. Za naša istraživanja važni su podaci salonitanskih sabora 6. stoljeća,
napose podaci drugoga sabora održanoga u prvoj polovici 6. stoljeća12. Na tome
saboru salonitansM je biskup tražio da se njegova biskupija podijeli, pa je nje-
govoj molbi i udovoljeno tako što su osnovane tri nove biskupije: Ludrum,
Muccerum i Sarzentorum, dok bestonskome biskupu to nije odobreno13. Na-
vedem podaci nisu važni samo po tome što govore o novoj teritorijalnoj podjeli
nego i po tome što upućuju na jedan drugi proces, svojstven razdoblju potkraj
antike, a to je desegregacija velikih, u našem slučaju crkvenih, teiitorijalno-
14
administrtivnih jedinica , s tendencijom stvaranja većih okruga na čelu s preo-
stalim kasnoantičkim gradovima, drugim riječima, negiraju se civiteti iz rane
6 V. Valčić, Granice..., str. 53.
7 VL Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1952, str. 53.
8 U tom dijelu teksta govori se između ostaloga i o osnivanju splitske nadbiskupije, koja je
po svemu sudeći osnovana u 7. stoljeću (vidi: S. Gunjaca, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj
povijesti, knj. Π, Školska knjiga, Zagreb 1973, str. 33-68, s navedenom literaturom, i R.
Katičić, Vetusäores ecclesiae spalatensis memoriae, SHP, ser. DT, sv. 17, 1988, str. 77, s
navedenom literaturom).
9 Vidi: R. Katičić, Filološka razmatranja uz izvore o začecima hrvatske države, SHP, ser. III,
sv. 16, Split 1986, str. 83-84.
10 Vidi: R. Katičić, Filološka razmatranja..., str. 82, s navedenom literaturom.
11 Upravo ta dvojba oko definiranja teritorija Ravenatove Liburnije možda bi ukazivala na mo-
gućnost da pojam Liburnije dolazi u Ravenata kao zemljopisni, a ne kao administrativno-
sačuvana čak i kada su provincije prestale biti upravne jedinice i postale zemlje« (vidi: R.
Katičić, Filološka razmatranja..., str. 78, bilj. 2). U tom slučaju jasno je zašto i prvi hrvatski
12 Vidi: F. Sišić, Priručnik izvora hrvatske povijesti, I, Zagreb 1914, str. 161-164.
13 Vidi: F. Sišić, Priručnik izvora..., I, str. 162.
14 Vidi: M. Sui<5, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976, str. 227.
 180 ETNOGENEZA HRVATA
15
antike. Kao primjer naveli bismo teritorijalnu organizaciju biskupije Ludrum,
koju čine župe Equitinum16, Magnioticum17, Salviaticum18 i Sarziaticum19.
Prostorni raspored svake od navedenih župa pokazuje da osnovu unutarnje
teritorijalne podjele navedene biskupije čine kasnoantički kastrumi, prema ko-
jima pojedine od navedenih župa dobivaju i imena, dok njihov topografski raz-
mještaj pokazuje da redovito zauzimaju kraška polja.
Kako je prostorno organizirana svaka od navedenih parohya, teško je dati
definitivan odgovor, prije svega zbog nedostatka izvorne građe, ali i arheoloških
istraživanja. Međutim, na primjeru župe Equitinum moguće je upozoriti kako
su te parohije bile organizirane. Tako nas pisani izvori 6. stoljeća izvješćuju
da se na području spomenute župe nalazio carski posjed20, dok nam je prema
pisanim izvorima iz prve polovice 7. stoljeća poznato postojanje manjih vojnih
utvrda (kaštela), ali i mnogobrojnih crkava21. Arheološkim istraživanjima ve-
likim su cijelom potvrđeni navodi pisanih izvora22.
Posebno je pitanje takve teritorijalno-crkvene organizacije sjeverozapadno
od rijeke Krke, na području današnjih Ravnih kotara. Prema Suiću to je po-
dručje u kasnoj antici bilo podijeljeno između skradinske i zadarske biskupije23.
Koje su teritorije one obuhvaćale, teško da će se ikada točno utvrditi. Za teritorij
zadarske biskupije P. Vežić pretpostavlja da bi se mogao poklapati s područjem
današnje zadarske biskupije24. Ako prihvatimo Vežićeve rezultate, onda neke
15 Pretpostavlja se da bi središte biskupije bilo u današnjem Kninu (vidi: I. Bojanovski, Bosna
i Hercegovina u antičko doba. Djela ANUBIH, knj. LXVI, Centar za balkanološka istraživa-
nja, knj. 6, Sarajevo 1988).
16 Župa Equitinum obuhvaćala je područje današnje Cetinske krajine (vidi: B. Gabričević, Iz
antičkoga perioda Cetinske krajine, str. 104, bilj. 26 u zborniku Cetinska krajina od prethi-
storije do dolaska Turaka, izd. HAD, Sinj 1984).
17 Vjerojatno je zauzimala područje nekadašnjega municipija Magnum, a to je područje današ-
njega kninsko-drniškoga kraja (vidi: F. Smiljanid, Teritorij i granice kninske županije u sred-
njem vijeku, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 26, str. 142, Zadar 1984).
18 Prema Bojanovskome spomenuta župa obuhvaćala je područje Glamočkoga, a vjerojatno i
Livanjskoga polja, a pokrivala je područje rimskoga municipija Salvuum (vidi: I. Bojanovski,
Bosna i Hercegovina..., str. 243-249, s navedenom literaturom).
19 Prema Bojanovskome zauzimala je područje doline Unca (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Her-
cegovina..., str. 251-252), a pokrivala je područje rimskoga municipija Sarziaticuma (vidi:
I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 250-256, s navedenom literaturom).
20 Radi se o posjedu Pontem Ciluri, koji se tim imenom spominje u darovnici bizantskoga
cara Justinijana I, koji ga daruje redu Sv. Benedikta (vidi: L. A. Muratori, Serum Italicarum
seriptores ab a. aerae Christi BOO od 1500. Medialani, 1723-1751, T. 2, str. 353). Prema
Gunjači njegov položaj valja tražiti na položaju Gardun-Truj (vidi: S. Gunjaca, Ispravci i
dopune starijoj hrvatskoj povijesti, knj. Π, Zagreb 1973, str. 8-18).
21 Radi se o utvrđenju Sinj (Osinium) i Trilj (Tilurium) (vidi: S. Gunjaca, Ispravci i dopune...,
knj. II, str. 5-26).
22 J. Jeličić, Tragovi starokršćanske arhitekture od izvora do ušća rijeke Cetine, str. 169-180,
u zborniku Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, izd. HAD, Sinj 1984.
23 M. Suić, Zadar u starome vijeku, Zadar 1981, str. 331.
24 P. Vežič, Starokršćanska arhitektura u Zadru i na zadarskome području, Godišnjak zaštite
spomenika kulture Hrvatske, sv. 12, Zagreb 1981, str. 177, karta na str. 175). Pretpostavka
P. Vezica temelji se na topografskome rasporedu ranokršćanskih crkvenih objekata razm-
ještenih na širem području koje gravitira gradu Zadru, a koji su prema svojim morfološkim
obilježjima sličnih ili istih osobina kao i ranokršćanske bazilike pronađene u gradu Zadru.
Tako je Vežić posredno pokušao razriješiti pitanje prostorne rasprostanjenosti zadarske bi-
fnrnjo Smitjnnić: PRILOG PROUČAVANJU ŽUPANIJSKOG SUSTAVA 181
podatke o teritorijalno-administrativnoj organizaciji teritorija koje je pokrivala
zadarska biskupija u razvijenoj antici daje Anonim iz Ravene, koji između osta-
loga navodi kao samostalne civitas Nadin, Nin i Vranu25. U teritorij spomenute
biskupije onda bi pripadao i današnji Nin, gdje je na temelju arheoloških
istraživanja utvrđeno da je Nin bio samostalna crkvena gradska župa već u 6.
stoljeću26. To je isto tako utvrđeno i za Biograd27. Osim toga arheološki podaci
s teritorija zadarske biskupije pokazuju da se u kasnoj antici afirmira veći broj
ruralnih posjeda (villa rustica), od kojih neki zasigurno imaju funkciju središta
ruralnih kršćanskih zajednica, kao npr. u Galovcu, Bičini kod Polače, Korlatu
i Pridrazi28. Isto tako utvrđeno je arheološkom reambulacijom da se cijeli niz
prapovijesnih gradina, primjerice Kašić, Tinj, afirmiraju u to vrijeme, zasigurno
u funkciji vojnih utvrda (kaštela)29. Drugim riječima, tih nekoliko primjera
nedvojbeno potvrđuje da se i na teritoriju zadarske biskupije odvijaju procesi
teritorijalne atomizacije, toliko svojstveni razvijenoj antici.
To možemo ustvrditi i za područje koje je obuhvaćala skradinska biskupi-
ja.30 Tako nas Ravenat obavješćuje o izdvajanju pojedinih civitas, primjerice
Skradina31, dok na temelju arheoloških istraživanja možemo govoriti o afir-
maciji ruralnih kršćanskih zajednica osnovanih unutar nekadašnjih villa ru-
stica, kao što je utvrđeno za Žažvić32 i Ostrovicu33, i nekadašnjih prapovijesnih
gradinskih naselja, primjerice Bribir34.
Topografski raspored Konstantinovih županija pokazuje da valja razlikovati
dvije skupine županija. Jednu skupinu čine županije jugoistočno od rijeke Krke:
skupije u vrijeme splitskih crkvenih sabora 6. stoljeća koje je postavio M. Suić (vidi: M.
Suić, Zadar u starome vijeku..., str. 331).
25 Usporedi: M. Suić, Antički grad..., str. 304.
26 P. Vežić, Starokršćanska arhitektura,.., str. 169.
27 F. Buškariol, Istraživanja don Luke Jelića u Biogradu na Moru na položaju Glavice, Bio-
gradski spomenici, l, PPUD, sv. 27, Split 1988, str. 21-25. Osim te crkve, koja se nalazila
u samome Biogradu, navodi se još i Crkva Sv. Andrije u uvali Bošana, koja bi sudeći prema
titularu bila starokršćanska, a spominje je i L. Jelić (vidi: L. Jelić, Povjesno topografske
crtice o biogradskome primorju, VHAD, N. S., sv. ΠΙ, 1898, str. 33). Ista je zabilježena i u
Polikorionu (vidi: Š. Ljubić, Libellus Policorion qui Tipicus vocatur, Starine JAZU, sv. 23,
1890, str. 189).
28 Vidi: P. Vežić, Starokršćanska arhitektura..., str. 171-172. Postojanje takva središta utvrđeno
je i u današnjem selu Begovači (vidi: N. Jakšić, Begovača i problem starohrvatskih nekropola,
Diadora, sv. 12, Zadar 1989, str. 407).
29 O tome nas je obavijestio dr. Zdeno Brusid
30 Prema M. Suiću teritorij skradinske biskupije protezao se u jugoistočnome dijelu stare Li-
burnije od rijeke Krke prema sjeverozapadu, pa je prema tome autoru mogao obuhvatiti
teritorij stare Varvarie i Burnuma (vidi: M. Suić, Zadar u starome vijeku..., str. 331, bilj.
48).
31 Vidi: M. Suić, Antički grad..., str. 304.
32 Vidi: J. Jeličić, Narteks u ranokršćanskoj arhitekturi na području istočnoga Jadrana, PPUD,
23, Split 1983, str. 18-19, 31, te i grafički prilog između stranica 32. i 33.
33 Vidi: V. Delonga, Fragmenti predromaničkoga crkvenoga namještaja u Ostrovici, SHP, sv.
12, Split 1982, str. 78.
34 Vidi: T. Burić, Srednjovjekovna skulptura s Bribira, SHP, ser. III, sv. 16, Split 1987, str.
120, buj. 55.
 182 ETNOGENEZA HRVATA
Knin, Pset, Cetina, Imota, Pliva i Paratalasija. Tako teritorij županije Cetina
pokriva područje župe Equitinum35, županije Pliva teritorij parohije Salviati-
cum36, županije Knin teritorij župe Magnioticum37, županije Imota župe No-
vense te biskupije Sarzenterensis38, dok ostaje sporno područje županije Pset
i Paratalasije. Za županiju Pset pretpostavlja se daje bila uključena u područje
biskupije Ludrum39, dok je područje Paratalasije pokrivalo više odvojenih krš-
ćanskih zajednica, primjerice područje biskupije Reditticuma40, kršćansku za-
jednicu na području današnjega Kaštelanskoga zaljeva41, i područje Poljica kao
dio teritorija biskupije Muccrum42.
Prostorni razmještaj navedenih županija pokazuje da se one osnivaju većim
dijelom u okviru teritorija koje je obuhvaćala salonitanska metropolija. Me-
đutim, u vezi s tim valja naglasiti još jednu činjenicu, a ta je da se navedena
metropolija osniva na području koje je pripadalo salonitanskome konventu, što
sudimo prije svega na temelju činjenice što se većina navedenih župa (Equi-
tinum, Salviaticum, Magnioticum, Novense) prostorno smješta u okviru zajed-
nica koje su bile uključene u taj konvent43.
Što se tiče županija druge skupine, koju čine županije Nin, Sidraga, Nadin
i Bribir, tu su teritorijalno-administrativni odnosi posve drukčiji. Prije svega
moramo konstatirati da se i geomorfološki to područje u mnogome razlikuje
od prethodno navedenoga, jer su veći dio zemlje, osim skradinsko-bribirskoga
područja, plodne površine. Dok za teritorij bribirske županije možemo zasigur-
no konstatirati daje bio pod ingerencijom skradinske biskupije, dotle je složeni-
ja teritorijalno-administrativna situacija na području koje su zapremali Ravni
kotari. Toponomija cijeloga toga područja pokazuje da je taj predio, napose
njegov zapadni dio, bio izložen snažnoj slavenizaciji. Drugim riječima, za taj
dio Kotara moramo onda konstatirati da je u njemu vrlo rano došlo do prekida
sa zrelom antikom. To bi onda značilo da formiranje ninske, nađinske i siđraške
35 To sudimo na temejju teritorijalnoga smještaja spomenute župe, koja bi prostorno odgovarala
teritoriju cetinske županije, kako je tu županiju definirao S. Gunjaca (vidi: S. Gunjaca, To-
pografska pitanja na teritoriju Cetinske županije s ekskursima o ubikadji Setoviia i Tilu-
riuma, izd. Bihać 1937, str. 9. i dalje).
36 Vidi: L Bojanovski, Bosna i Hercegovina...
37 Vidi: F. Smiljanić, Teritorij i granice..., str. 141-142.
38 To sudimo prije svega na temelju činjenice što se kao posebna župa spomenute biskupije
navodi Novense, koja je pokrivala područje istoimenoga municipija (vidi: I Bojanovski, Bosna
i Hercegovina... str. 135). Inače o teritoriju spomenute biskupije vidi: L Bojanovski, Bosna
ι Hercegovina..., str. 135.
39 Vidi: F. Smiljanić, Teritorij i granice..., str. 145. i I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina... str.
257.
40 Vidi: N. Cambi, Neki problemi starokršćanske arheologije na istočnoj jadranskoj obou, Ma-
terijali Saveza arheoloških društava Jugoslavije, sv. ΧΠ, Zadar 1976, str. 240.
41 Vidi: N. Cambi, Neki problemi..., str. 241-244, i I. Babić, Prostor između Trogira i SpKta,
üpiit _l.yo4, str. 57—59.
42 Vidi: J. Jeličić, Tragovi starokršćanske..., str. 178. i Ž. Rapanić, Kasnoantička palača u Ostro-
VKI kod Gata (Poljica), str. 149, u zborniku Cetinska krajina od prethistorije do dolaska
Igrate, izd. HAD, Sinj 1984.
43 Spomenute crkvene župe oblikuju se u okviru municipalnih zajednica koje pripadaju spo-
menutome konventu (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 63).
Franjo Smiljanić PRILOG PROUČAVANJU ŽUPANIJSKOG SUSTAVA 183
županije ne možemo objasniti teritorijalno-administrativnim kontinuitetom
zrele antike, nego njihov postanak možemo tumačiti likvidacijom možda ka-
snoantičkoga agera grada Zadra44, odnosno podjelom spomenutoga agera iz-
među Nina, Nadina i Biograda. Međutim, nisu li spomenuti gradovi (civitates)
koje na tome dijelu navodi Anonim iz Ravene, a to su Nin, Nadin i Vrana,
možda već i tada izdvojeni samostalni teritoriji (dakle posebne administrativ-
no-teritorijalne jedinice), bili osnova i za stvaranje novih slavenskih teritori-
jalno-administrativnih jedinica — županija? U tome slučaju moralo se voditi
računa i o internim potrebama starosjedilačkoga stanovništva i novoga dose-
ljenoga hrvatskoga stanovništva.
Sudeći prema topografskome rasporedu Konstantinovih županija, važnu
ulogu u organizaciji županijskoga prostora imali su pravci antičkih cesta. Tako
za županije prve skupine možemo ustanoviti da su razmještene uz pravce starih
antičkih cesta koje povezuju primorje s unutrašnjošću. Topografski razmještaj
županije Pset i Knin pokazuje da su smještene uz pravac ceste Burnum-Ul-
cirus-Salona-Siscia-Servitium, županija Cetina i Livno uz cestu Salona-Ae-
quum-Silvia-Servitium45, dok je županija Imota smještena na pravcu ceste
Salona-Tilurius-Novae-Narona-Scardona46. Topografski razmještaj županija
na području Ravnih kotara pokazuje da su županije Nadin i Bribir bile smješte-
ne uz cestovni pravac Jader-Asseria-Hadra, odnosno uz cestu Jađer-Varva-
ria47, dok je županija Nin smještena na cestovnom pravcu Jader-Aenona48, a
44 Prema istraživanjima M. Suića zadarski ager (a misli se na tkz. promjerni ager ili ager
centuriatus) protezao se crtom od današnjega sela Dikla na sjeverozapadu pa sve do sela
Bibinja na jugozapadu i u zaleđu sve do Biloga Briga; uključivši i današnje zadarske otoke
(vidi: M. Suić, Zadar u starome vijeku..., str. 154). Suić je ukazao (vidi: M. Suić, Ostaci
limitacija naših primorskih gradova u ranom srednjem vijeku, SHP, m, sv. 5, 1956, str.
9), & Jakšić potvrdio (vidi: N. Jakšić, Draga Svetoga Krševana u Diklu (o tisućljetnoj obljetnici
samostana). Radovi FF u Zadru, sv. 12, 1986, str. 207) da je taj ager Zadar zadržao u kasnoj
antici, odnosno ranom srednjem vijeku. Međutim, time problem zadarskoga agera u antici,
pa i poslije, nije razriješen, jer je uz spomenuti ager postojao još i nepremjeren ager (in
soluto), koji je bio u vlasništvu posjednika koji nisu bili pripadnici kolonije (vidi: M. Suić,
sp. dj., str. 154), o teritorijalnoj veličini toga agera Suić se ne izjašnjava, premda B. Medved
pretpostavlja da je mnogo veći, uključivši u taj ager i područje današnje biogradske regije
(vidi: B. Medved, Biogradski kraj u rimsko doba, Biogradski zbornik, I, Biograd 1991, str.
241-242). Pretpostavka B. Medved temelji se na činjenici daje spomenutome ageru pripadalo
područje koje je u doba antike bilo slabo urbanizirano, pa prema tome na njemu nema većih
naselja, pa tako ni onih sa dvitetom (vidi: B. Medved, sp. dj., str. 241).
Takvim metodološkim postupkom trebalo bi onda ispitati i šire područje koje gravitira gradu
Zadru, tj. područje zapadnoga dijela Ravnih kotara i otoka, da bismo barem približno odredili
veličinu spomenutoga agera.
Koji bi onda teritorij zapremao kasnoantički ager grada Zadra? Zasad bismo mogli pretpo-
staviti daje veličinu toga agera moguće odredili prema prostornoj topografiji ranokršćanskih
bazilika zadarske skupine (vidi: P. Vežić, sp. dj., karta na str. 176). Takav bi razmještaj
nedvojbeno mogao ukazati na jedan jedinstveni kulturni i duhovni prostor, čije je središte
bilo u Zadru, pa bi se onda moglo pretpostaviti da su spomenute bazilike razmještene po
teritoriju kasnoantičkoga agera grada Zadra.
45 Potanko o tome cestovnome smjeru vidi: I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj
provinciji Dalmaciji, Djela ANUBiH, knj. 61, Sarajevo 1974, str. 203, karta IV.
46 Usporedi: I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta..., str. 51, karta.
47 Usporedi: I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta..., karta IV.
48 M. Suić, Zadar u starome vijeku,.., str. 241, bilj. 155.
 184 ETNOGENEZA HRVATA
Siđraga uz pravac
49
kasnoantičkoga vicinalnoga cestovnoga pravca Jader-Scar-
dona-Salona .
Drugim riječima, primjer jedne i druge skupine županija pokazuje da nase-
ljavanje već uređenih poljodjelskih prostora50 potiče novu zupanysku organi-
zaciju, ali (što posebno naglašavamo) prema uzorku koji nudi razvijena antika,
i to ne samo u teritorijalno-administrativnom obliku nego i u prostornoj or-
ganizaciji.
Posebno je pitanje: kada je osnovan sustav tih županija? Sam zapis u kome
se spominju potječe iz 10. stoljeća i pripisuje se nekome anonimnom autoru51.
Sama pak struktura iz kojega potječu podaci o županijama pokazuje da zapis
sadrži i podatke koji su mnogo stariji negoli sam zapis62. Osim toga, ako zapis
potječe iz 10. stoljeća, valjalo bi očekivati da je i Konstantinov izvještaj o te-
ritorijalno-administrativnom uređenju Sklavinije Hrvatske savršeniji, jer u
pretpostavljeno vrijeme nastanka toga zapisa hrvatski je vladar nedvojbeno pro-
širio svoju vlast i na područje današnje Panonije. Drugim riječima, već na
temelju toga mogli bismo pretpostaviti da je zapis o navedenim županijama
stariji od samoga Konstantinova izvještaja. U prilog tome išla bi još i činjenica
da topografski razmještaj Konstantinovih županija pokazuje kako se radi o re-
lativno većim teritorijalnim jedinicama, što nedvojbeno odgovara starijem raz-
doblju.
Drugim riječima, naša je onda zadaća da istaknemo kada je nastao sustav
županija koji spominje Konstantin, odnosno iz kojega vremena potječe navod
o županijama koje se spominju u Konstantinovu 30. poglavlju.
Već je upozoreno da su imena Konstantinovih županija u svojoj osnovi
bez antroponima, pa se time i njihov nastanak ne može vezati uz plemensku
organizaciju, nego županije nose oznaku teritorija, primjerice Primorje, Livno,
Imota, Siđraga, Pset, ili rijeke, Pliva i Cetina, ili grada, primjerice Nin, Nadin,
53
Bribir i Knin . Na osnovi toga uočavamo da među imenima spomenutih župa-
nija ne nalazimo nijedno ključno ime iz razdoblja potkraj antike, napose ona
iz unutrašnjosti, primjerice Baloi, Bistue, Sarniensis, Sarzentorum, Salvia, Lu-
drum, Magnum ili Aequum. Navedeni toponimi jednostavno netragom nestaju.
Naprotiv, raspored sačuvanih kasnoantičkih odnosno antičkih toponima danas
je uglavnom ovakav: u primorju (mislimo na ono najuže) sačuvani su samo
makro i mikrotoponimi, u prvom zaleđu nalazimo makrotoponime, a samo pro-
rijeđene i samo rijetko mikrotoponime. Nestaju npr. Sidrona, Magnum, Ae-
quum, Novum, ali ostaju Sinj (Osinium), Trilj (Tilurium), Promina (Promona),
49 J. Medini; O nekim kronološkim i sadržajnim značajkama poglavlja o Dalmaciji u djelu
Cosmographia anonimnoga pisca iz Ravene, Materijali Saveza arheoloških društava Jugo-
slavije, sv. ΧΥΤΗ, str. 72, 73.
50 To nam pokazuje ponajprije raspored iskopanih i evidentiranih ranosrednjovjekovnih ne-
kropola. Za područje od Nina do Cetine vidi: D. Jelovina, Starohrvatske nekropole na području
između rijeke Zrmanje i Cetine, sv. I, Split 1976, dok za područje zapadnoga dijela Sklavinije
Hrvatske vidi: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Mapa br. l i 4, sv. I, str. 41-43,
Sarajevo 1985.
51 B. Ferjančić, Vizantinski izvori..., sv. II, str. 26, bilj. 71, s navedenom literaturom.
52 S. Antoljak, Obnovljeno i nadopunjeno tumačenje jednoga pasusa u 30—toj glavi Porfiroge-
netovog >De administrando imperio*, Godišen zbornik, knj. 5-6, Skopje 1979/80, str. 79.
53 P. Šimunović, Istočnojadranska toponomya, Logos, Split 1986, str. 45.
Franjo Smiljanić: PRILOG PROUČAVANJU ŽUPANIJSKOG SUSTAVA 185
a u mikrotoponimiji ostaje primjerice Mratovo, da ne nabrajamo da^je. Iza Di-
nare nalazimo ryetke makrotoponime, poneko ime planine, veće rijeke: Pliva,
Vrbas (Urpas), Bosna (Bathinus), Sana, Una, zatim polja, primjerice Duvno
(Delminium), Kupres, Glamoč. Uz to valja istaknuti da postoji određena ano-
malija u djelom tom sustavu, a to je predio današnjih Ravnih kotara, koji je
izložen jakoj slavenizaciji, zapravo sve do mora, ako se naravno izuzme zadarski
dio obale.54
Navedeno je trebalo ukazati da imenovanje županija izrasta iz jednoga bit-
no promijenjenoga toponinujskoga stanja. Takva tvrdnja išla bi u prilog pret-
postavci da se županijski sustav oblikuje tek nakon sloma antike (474-480.
g.)55, odnosno stotinu do dvjesto godina poslije. Valja naglasiti da ima pristaša
takve teze među hrvatskim povjesničarima, ali oni ne polaze od navedenih
pretpostavaka, već od činjenice da su županije avarskoga podrijetla56. Međutim,
isto smo tako vidjeli iz same raščlambe županijskih imena da se ta teza može
ipak teško prihvatiti.
Prema tome, toponimijska analiza prostora na kome se oblikuje županijski
sustav, ali i samih imena za županije, pokazuje da formiranje županija, odnosno
cijeloga sustava, ne bi trebalo vezati uz plemensko-rodovsku organizaciju.
Što se tiče pisanih izvora koji su bliski vremenu kada se datira Konstan-
tinov zapis o županijama, za naša istraživanja važni su podaci iz Mucimirove
isprave, i to zato što se među svjedocima navode župani kao kneževski pratioci
i u funkciji teritorijalnih župana57, a važan je i navod iz Trpimirove darovnice,
gdje se teritorij kojim on upravlja navodi kao regmim Croatiae58, što samo
pokazuje da je nestao stari naziv /a oznaku teritorija koji su nosili prvi hrvatski
kneževi. '
Drugim riječima, ne samo da smo dobili tako terminus ante que non, kada
se pojavljuje prvi teritorijalni župani u pisanim izvorima, a time vjerojatno i
županije na području koje je bilo pod ingerencijom Trpimirovića, nego podaci
iz jedne, ali i druge isprave, potvrđuju da pojavu županija treba vezati uz osnu-
tak regnum Croatiae, odnosno ranosrednjovjekovne hrvatske države. Na taj
način pisani izvori bili bi potvrđeni toponimijskim analizama županijskih ime-
na.
To znači, ako sagledamo u cijelosti do sada navedene argumente, da obli-
kovanje županija valja tražiti u razdoblju odmakle slavenizacije onih područja
koja su one obuhvaćale, a njihovo je stvaranje vjerojatno povezano uz učvršće-
nje kneževske vlasti. To bi onda bilo vrijeme ustoličenja arhonta na području
Sklavinije Hrvatske, odnosno njihovo osamostaljenje od Franaka, o čemu nas
uostalom izvješćuje i sam Konstantin59.
54 Na to ukazuje i S. Gunjaca (vidi: S. Gunjaca, Ispravci i dopune..., knj. Π, str. l, 25-26),
dok precizniji raspored sačuvanih toponima nalazimo u N. Jakšiča (vidi: N. Jakšić, u Antička
salona, Split 1991, str. 427).
55 I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 354.
56 N. Klaić, Najnoviji radovi..., str. 54. i M. Barada, Starohrvatska seoska zajednica, izd. JAZU,
Zagreb 1957, str. 1<!4.
57 F. Rački, Documenta historiae ckroaticae periodum antiquam illustrantia, MSHSM, VII,
1878, str. 15.
58 F. Rački, Documenta..., str. 3.
59 B. Ferjanćid, Vizantinski izvori..., sv. Π, str. 31-32.

186 ETNOGENEZA HRVATA
Takva teritorijalno-administrativna podjela otvara jedno drugo, također va-
žno pitanje, a to je kakvo su teritorijalno-administrativno uređenje imali Hrvati
na teritoriju provincije Liburnije i Dalmacije neposredno nakon doseljenja? Mo-
gući odgovor na to pitanje daje nam sam Konstantin u 29. poglavlju, gdje
između ostaloga navodi i starce-župane za plemena u susjedstvu dalmatinskih
gradova, spominjući da ta plemena još nemaju samostalne arhonte, tj. knezo-
ve60. Taj se podatak tumačio kao jedini dokaz o postojanju župe u Hrvata
nakon njihova doseljenja61. Međutim, naše je mišljenje da pojavu staraca-župa-
na valja promatrati kao instituciju, da budemo precizniji, pojavu staraca-župa-
na valja vezati uz plemensko uređenje, a pojavu arhonta i njihovo osamosta-
ljenje uz stvaranje države62.
To ne znači da Hrvati u vremenu nakon doseljenja nisu bili organizirani
prema sustavu župa, to više što je utvrđeno da najstarije plemensko uređenje
Slavena upravo i počiva na tom sustavu63. Uostalom, na to je na temelju analize
franačkih anala, što se odnosi na najstariju hrvatsku povijest, ukazao i R. Ka-
tičić64. Posredno se to potvrđuje poslije, kada se u izvornoj građi pojavljuju
podaci o manjim teritorijalnim jedinicama, primjerice šibenskoj župi65, karin-
skoj66, Smini67, Bridu i Zagorju68. Topografski raspored pokazuje da su one
smještene unutar budućih županijskih teritorija, kao npr. karinska u okviru
nadinske, Smina, Drid i Šibenska i zagorje unutar Primorske županije. Vje-
rojatno je tih župa bilo i više, ali one nisu svuda jednako dokumentirane,
što je nedvojbeno zavisilo od uvjeta njihova budućega života. Za neke mo-
žemo čak pretpostaviti da su postale kraljevska dobra, primjerice Drid69,
Smina70 i Zagorje71.
60 B. Ferjančić, Vuanünski izvori..., sv. Π, str. 15.
61 Vidi: N. Klaić, Noviji radovi na društvenoj problematici srednjovjekovne Hrvatske, Godišnjak
Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, godina X, Sarajevo 1959, str. 341.
62 Vidi: R. Katiać, Filološka analiza..., str. 85.
63 Vidi: V. Prochazka, Župa e Župan..., str. 1-15, s navedenom literaturom.
64 Vidi: R. Katia^ Filološka analiza..., str. 85.
65 Vidi: F. Bački, Doaanenta..., str. 200.
66 Navodi se tim imenom tek u drugoj polovici 14. stoljeća (vidi: T. Smieiklas, Codex điplo-
maticus, sv. ΧΠΙ, str. 69), premda u spomenutom zapisu naziv karinska župa stoji u oznaci
plemićke zajednice (generativ), budući da su ta dva termina već od 13. stoljeća istoznačna
(vidi: L. Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo, Zagreb, Rijeka, Čakovec 1983, str. 115).
To međutim ue znaa da nije postojala karinska župa u vrijeme nakon doseljenja Hrvata u
te prostore, ponajprije zato što su postojali uvjeti za njezino postojanje, a to je postojanje
istoimene liburnske zajednice i činjenica da je za srednjovjekovni Karin utvrđeno da je bio
kasnoantička utvrda. O potonjem me obavijestio dr. Zdenko Brusić, kustos Arheološkoga
muzeja u Zadru, na čemu mu najljepše zahvaljujem.
67 Vidi: J. Stipisić - M. Šamsalović, Codex điplomaticus, sv. I, str. 160, 180.
68 Vidi: J. Stipisić - M. Šamšalović, Codex điplomaticus, sv. L str. 188-189.
69 Vidi: L Lučić, Povijesna svjedočanstva o gradu Trogiru, knj. I, str. 122, 1979.
70 Vidi: M. Tadin, Iz prošlosti Muca, Crkva u svijetu, br. l, 1980, str. 16.
71 To slijedi iz sporne Zvonimirove isprave iz 1078. godine, po kojoj isti ostavlja splitskoj crkvi
i posjede Radošić i Labin (vidi: J. Stipisić - M. Samsalović, Codex điplomaticus, sv. I, str.
106).
Franjo Smiljanić: PRILOG PROUČAVANJU ŽUPANIJSKOG SUSTAVA 187
U prilog veće starosti župa idu još neke činjenice, primjerice podrijetlo
72
samoga termina i njegova raširenost unutar slavenskoga svijeta i, drugo, tvor-
73
ba naziva županija, koji je mlađi od naziva župa .
Topografski raspored navedenih župa pokazuje da su one obuhvaćale manje
zemljopisne cjeline, a oblikovale su se ili u okviru nekadašnjih liburnskih mu-
nicipalnih zajednica, primjerice Knin ili Smina, ili kasnoantičkih civitas, kao
npr. Drid74. Možemo pretpostaviti da je za oblikovanje župa bilo važno i po-
stojanje seoskih, ruralnih kršćanskih zajednica, budući da su one sadržavale
sve elemente potrebne za gospodarski i društveni život
Za naša istraživanja važno je još jedno pitanje: jesu H Lika, Krbava i Gacka
(koje se nalaze pod ingerencijom bana) župe ili županije? Iako Konstantin za
spomenute teritorijalne jedinice izričito ne navodi da su županije, pretpostav-
ljalo se daje Hrvatska imala samo onoliko županija koliko ih navodi Konstan-
tin75, a da se na teritoriju koji je pod ingerencijom bana zadržao stariji oblik
društvene organizacije76, vjerojatno župe. U prilog takvoj konstataciji išla bi i
činjenica da su još u Konstantinovo doba živjeli na tome prostoru Avari77.
Osim toga, taj podatak o nenavođenju županija na području koje je bilo pod
ingerencijom bana bio je i razlogom da se upozori kako je prvotnu Hrvatsku
činio prostor koji je bio obuhvaćen županijama, a daje »Banat« poslije pridodan
Hrvatskoj78. Takvu konstataciju ne bismo mogli prihvatiti s takvim argumen-
tima, budući da se pritom zaboravlja naglasiti da je ban dio upravnoga aparata
ranosrednjovjekovne Hrvatske79 već u vrijeme kada je nastao zapis o Kon-
stantinovim županijama. Osini toga, i sama struktura poglavlja u kojemu se
donosi zapis o teritorijalno-administrativnom uređenju je slojevita, pa se onda
ne mogu donositi takvi zaključci, to više što se iz samoga teksta u kome se
govori o uređenju »Banata« ne može točno razabrati da spomenute teritorijalne
jedinice koje se nalaze pod ingerencijom bana nisu i županije! Naše je mišljenje
da se u tome slučaju radi o županijama, budući da Konstantin unosi podatke
iz doba kada se oblikovala ranosređnjovjekovna hrvatska država. Stoga mislimo
da razrješenju toga problema valja pristupiti na drukčiji način i pitati se zašto
je Konstantin htio izdvojiti jedan dio Sklavinije Hrvatske, nabrajajući napose
županije koje taj dio čine. Moguće razrješenje nalazimo u samom Konstanti-
novu djelu, i to u 31. poglavlju, gdje se između ostaloga navodi i pojam krštene
Hrvatske, a čiji je teritorij definiran naseljenim kastrumima80. Topografski ra-
72 Vidi: V. Prochazka, Župa e Župan..., str. 1-15, s navedenom literaturom.
73 Vidi: P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga iü srpskoga jezika, sv. 3, 1980, str. 688.
74 Navodi se u Ravenata kao Orido (vidi: M. Suić, Antički grad..., str. 304).
75 Vidi: N. Klaić, O nekim pitanjima feudalne formacije u srednjovjekovnoj Slavoniji, Historijski
zbornik, ΓΧ, 1951, str. 132, i I. Beuc, Povijest institucija državne vlasti i kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije (Pravnopovijesne studije), 1985, str. 52.
76 Vidi: I. Beuc, Povijest institucija..., str. 39, 52.
77 Vidi: B. Ferjanćić, Vizonfins*i izvori..., sv. Π, str. 28-29.
78 Vidi: R. Novaković, Gdje se nalazila Srbija od VU do XH stoljeća, Istoi-gski institut u Beo-
gradu — Narodna knjiga, 1983, str. 42.
79 Vidi: I. Beuc, Povijest institucija..., str. 44-45.
80 Vidi: B. Ferjanać, Vizantinski izvori..., sv. Π, str. 44.
 188 ETNOGENEZA HRVATA
Franjo SmiljanJč: PRILOG PROUČAVANJU ŽUPANIJSKOG SUSTAVA 189
81
spored spomenutih kastruma krštene Hrvatske odgovara prostornom raspo-
jedinice, primjerice županiju sansku88 na području oko rijeke Sane, dakle da-
redu županija koje spominje Konstantin. Već na temeh'u toga mogli bismo
našnjega d^ela Bosanske krajine ili pak podatke o duvanjskoj biskupiji89 za
pretpostaviti da nas Konstantin obavješćuje o dva teritorija koji čine Sklaviniju
teritorij Duvanjskoga polja. Nema dvojbe da je sanska županija preostatak sta-
Hrvatsku, banskom i drugom, a u našem slučaju to bi onda bio teritorij koji
nja iz vremena koje je predmet našeg istraživanja, odnosno da je na tome
je pod izravnom vlašću kralja, dakle kraljevski, koji je Konstantin označio kao
području morala postojati neka teritorijalno-administrativna jedinica, vjerojat-
krštena Hrvatska. U tom slučaju na području Sklavinije Hrvatske postojala su
no županija. Osim toga, na tome području postojala je tradicija u antičkom
dva tipa upravne organizacije, jedan banski, a drugi kraljevski. Tu dijarhyu,
teritorijalno-administrativnom uređenju90, a i to je kraj s povoljnim geomor-
ali prjje svega na temelju podataka o upravnoj organizaciji duHjanskih župa-
fološkim uvjetima. Prema tome, postojali su svi uvjeti za oblikovanje jedne
nija, uočio je i O. Mandić, samo što je on tu dijarhiju želio dokazati na orga-
takve županije na tom prostoru, no radi li se o županiji s istim imenom, ostaje
nizaciji županijskoga prostora82, dakle ne cjelokupnoga teritorija koji je zapre-
i dalje spornim. Za područje koje je pokrivalo Duvanjsko po^je sačuvani toponim
mala Sklavinija Hrvatska. Naše je mišljenje da bi se ta »dijarhija« ogledala
Županja za današnji Tomislavgrad posredno bi potvrdio moguće postojanje žu-
prije svega unutar teritorijalno-administrativne organizacije cijeloga teritorija
panije i na tom prostoru91.
koji je zapremala Sklavhuja Hrvatska, a koji je bio u cijelosti organiziran prema
Drugim riječima, dvojbe o broju županija u zapadnim stranama bile bi
županijskom uređenju. Osim toga, takva pretpostavka uključuje još jednu mo-
točne. To bi onda značilo da lista nije načinjena prema zemljopisnom raspo-
gućnost, a ta je da je i područje dukljanskoga kraljevstva bilo organizirano na
takav način! redu, već na temelju zapisa kojim se služio Konstantin, a koji je možda sastav-
ljen za potrebe bizantske uprave u Dalmaciji.
Drugo je važno pitanje da li je broj županija koji spominje Konstantin
Posebno je pitanje upravne organizacije županija koje spominje Konstantin.
točan. To je, moramo odmah istaknuti, uočio i sam Lučić, upozorivši da je na
Slažemo se s mišljenjem Đ. Ljubica i M. Kostrenčića92 da je teško rekonstrui-
primorskom dijelu broj županija točan, »dok sam«, pisao je Lučić, »nevješt
rati upravnu organizaciju županija, premda isto tako moramo istaknuti da je
zapadnim prilikama, mnogo toga ispustio...«83. To Lučićevo mišljenje prihvatio
takva organizacija morala postojati, o čemu nas uostalom obavješćuju izvorna
je i F. Šišić84, ali i N. Klaić85, premda se oboje ne pozivaju na Lučića. Nema
građa o službenicima kojih se funkcije vežu uz županijsku organizaciju, a osim
dvojbe da oni, kao i Lučić, svoju pretpostavku temelje na topografskom raspo-
toga poznata je i upravna shema dukljanskih županija. Uostalom, tu shemu
redu županija koje navodi sam Konstantin. Sagledamo li u cijelosti sustav župa-
za Konstantinove županije prihvatio je i I. Beuc93, što i mi prihvaćamo. Me-
nija i njihov topografski raspored, dolazimo do sljedećih zapažanja. Skupina
đutim, prema istraživanjima O. Mandića, upravna struktura dukljanskih župa-
županija koje su raspoređene uz obalu i u prvom zaleđu, a to su županije Nin,
nija ukazivala bi na određenu dijarhiju u upravnoj organizaciji unutar župa-
Nadin, Bribir, Primorje, Cetina i Knin, po svom topografskom razmještaju po-
86 nijskoga prostora, a koja se zasniva na odnosu ban-župan, odnosno kralj-žu-
kazuju da bi spomenuti prostor bio u potpunosti popunjen . Drugu skupinu
pan-satnik, dok je na primjeru kliske županije potvrdio tu svoju pretpostavku.
čine županije na tzv. vanjskome rubu, a to su županije Pset, Pliva i Imota.
Već smo ukazali da se spomenuta dijarhija može tumačiti i na drugi način, a
Topografski razmještaj spomenutih županija87 upućuje na zaključak da postoje
zagorski, dridski i sminski župan ne bi obnašali, prema našim istraživanjima,
određeni, nazovimo ih, »prazni prostori« između pojedinih županija. Napose
čast župnih župana, kako to ističe Mandić, već bi se mogli smatrati upravite-
mislimo na područje između županije Plive i Pseta i područja sjeverno od župa-
nije Imota. ljima na kraljevskim imanjima, budući da se i Drid, Smina i Zagorje navode
kao kraljevski posjedi. Drugim riječima, naslov župana ne mora značiti i obav-
Drugim riječima, radi se o području oko rijeke Sane, ali i području današ- ljanje dužnosti teritorijalnoga župana neke županije. Uostalom, zar nam to ne
njega Duvanjskoga polja. Za naša istraživanja važno je istaknuti da na spo-
potvrđuju podaci iz Mucimirove isprave! Našim smo istraživanjima došli do
menutim područjima nalazimo u srednjem vijeku teritorijalno-administrativne zaključka da su neki od ninskih, ili pak sidraških župana, u vrijeme kada više
81 Vidi: N. Klaić, Povyest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, str. 288, bilj. 54, s
ne obnašaju dužnosti teritorijalnih župana, u izvorima nazvani jednostavno
navedenom literaturom. županima. Drugim riječima, želimo istaknuti da naslov župan stoji i u naznaci
82 Kao primjer naveo bih klisku župu (vidi: O. Mandić, Bratstvo u ranosrednjovjekovnoj Hrvat-
skoj, Historijski zbornik, V, 1952, str. 281). 88 Vidi: F. Šišić, Povijest Hrvata..., str. 619.
83 Vidi: I. Lućić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Biblioteca Latina et Graeca, knj. VH, str. 89 Vidi: N. Cambi, Neki problemi..., str. 249, 250, s navedenom literaturom.
311.
90 O tome vidi u I. Bojanovskoga, Bosna i Hercegovina..., str. 266 i dalje.
84 Vidi: F. Šišić, Povyest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, sv. I, Zagreb 1925, str. 450. 91 Podatak donosi I. Bojanovski (vidi: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina..., str. 230).
85 Vidi: N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku..., str. 288. 92 Vidi: Đ. Ljubić, Lige i posobe u starome hrvatskome pravu i njihov odnos prema Poffičkome
86 Vidi: L Beuc, Povijest institucija..., str. 52, 53. statutu. Rad JAZU, 240, 1931, str. 74; i M. Kostrenčić, Nacrt historije hrvatske driave i
hrvatskoga prava, Zagreb 1959, str. 138.
87 Vidi: I. Beuc, Povijest institucija,.., str. 52, 63.
93 Vidi: I. Beuc, Povyest institucija..., str. 55.
270 Bruna Kttntif-Makvić: PODRIJETLO HRVATA ETNOGENEZA HRVATA 271

Slika 3. Proučavanje o Dunavu i stanovništvu uza nj

Slika 1. Jezikoslovno istraživanje o staroj domovini Hrvata Fig. 3. Studies on the Danube and relative inhabitants
Fig. 1. Linguistic research on ancient homeland of the Croats

Slika 4. Povijesni zemljopis stanovništva uz Dunav, izveden iz natpisnih spomenika,

Slika 2. Ogled o panonskome jezikoslovlju i zemljopisu mramora, novca i spisa i razjašnjen bilješkama
Fig. 2. Review about Pannonian linguistics and geography Fig. 4. Historical geography of the Danube region inhabitants from epigraphical
monumente, marbles, coins and documents with commentaries
272 Ante MitoSetHć: ROMANSKI ELEMENTI ETNOGENEZA HRVATA 273

Karta 1. Karta rasprostranjenosti lokaliteta s nalazima polukružnih pojasnih

privjesaka na istočnojadranskoj obali
Map 1. Map of the archaeological sites containing semicircular belt pendants on the
eastern Adriatic coast

Tablica. 1.1. Brončani pojasni polukružni privjesak iz Arheološkog muzeja u Splitu,

2. Brončani pojasni polukružni privjesak iz kasnoantičkog groba u Drveniku,
3. Keramička posuda iz kasnoantičkog groba u Drveniku
Table. 1.1. Bronze semicircular belt pendant from the Archaeological Museum in Split,
2. Bronze semicircular belt pendant from the late antiquity grave in Drvenik,
3. Ceramic vessel from the late antiquity grave in Drvenik
274 Ante Milosevic: KOMANSK1 ELEMENTI
Tablica 2. Oblici polukružnih pojasnih privjesaka: 1-3. Sv. Erazmo kod Ohrida,
4. Arheološki muzej u Splitu, 5. Drvenik kod Makarske, 6. Kašić (Maklinovo brdo),
7,9-11. Kalaja Dahnaces, 8. Lješ, 12. Radolište kod Ohrida. 13. Ston
Table 2. Shapes of semicircular belt pendants: 1-3. St. Erasmus near Ohrid,
4. Archaeological Museum in Split, 5. Drvenik near Makarska, 6. Kašić (Maldinovo
brdo), 7,9-11. Kalaja Dahnaces, 8. Lesh, 12. Radolište near Ohrid, 13. Ston
ETNOGENEZA HRVATA 275
Tablica 3. 1-2. Keramičke posude iz groba antičke nekropole u Đokleji,
3-7. Keramičke posude iz ranosrednjovjekovnih grobova na Zdrijacu u Ninu
Table 3.1-2. Pottery from the tomb frpm the antique cemetery in Doclea,
3-7. Early medieval pottery from the cemetery Ždrijac in Nin
276 Miljenkojuritović. FRANAČKI UTJECAJ ETNOGENEZA HRVATA 277

Slika 2. Sv. Spas na vrelu Cetine (fotografija M. Jurković)

Fig. 2. The Saviour church at the source of Cetina (photo M. Jurković)

Slika. 1. Crkve s oblini kontraforima, druga pol. 9. st.:

1. Lopuška glavica (prema S. Gunjači) π α π . c
2. Sv. Spas na vrelu Cetine (prema J. Stošiću i I. Tenšeku)
3. Sv. Cecilija u Biskupiji (prema S. Gunjači)
4. Katedrala u Biogradu (prema L. Jeliću)
5. "četvrta crkva" u Biskupiji (prema S. Gunjači) ΓΙ ΓΙ m
Fig. 1. Churches with rounded buttresses, sec. half of the 9"' c.:
1. Lopuška glavica (after S. Gunjaca)
2.The Saviour church at the source of Cetina (after J. Stošić, I. Ttenšek)
3. St. Cecily in Biskupija (after S. Gunjaca)
4. Cathedral in Biograd (after L. Jelić)
5. The "Fourth church" in Biskupija (after S. Gunjaca)
Slika 3. Sv. Marija na Crkvini u Biskupiji, 9. st., tlocrt (nacrt I. Tenšek)
Fig. 3. St. Mary, Crkvina in Biskupija, 9lh c . (plan I. Tfenšek)
 ETNOGENEZA HRVATA 279
278 Mujenkojurković: FRANAČKI UTJECAJ

Slika 6. Memorija na Majsanu i ranosrednjovjekovna interpolacija kupole

(nacrt I. Tenšek, prema I. Fiskoviću)
Slika 4. Sv. Donat, Zadar, tlocrt (nacrt I. Tenšek, prema P. Vezicu) Fig. 6. Early Christian memorial chapel on the island of Majsan, and the
Fig. 4. St. Donat, Zadar, ground plan (plan I. Tenšek, after P. Vežić) Interpolation of the dome fi-om the early Middle Ages (plan I. Tenšek, after I. Fisković)

·>;ν-··3ΗτΛ .-.li Krit

..·Ι· M tatižv '

Slika 5. Sv. Donat, Zadar (fotografija K Tadić)

Fig. 5. St. Donat, Zadar (photo K Tadić)
280 Zlatko Gunjaca: GROBIJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA ETNOGENEZA HRVATA 281

Slika 1. Urna sa spaljenim ostacima pokojnika Slika 3. Paljevinski grob otkriven 1989.
Fig. 1. Urn with ashes of the deceised Fig. 3. Incineration grave discovered in 1989

Slika 2. Oblutak—poklopac i ostaci polomljene urne

Fig. 2. Pebble Stone cover and remains of a broken urn
Slika 4. Raka obložena nepravilnim kamenim pločama
Fig. 4. Grave pit tiled by the irregulär stone tiles
282 Zlatko Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA
ETNOGENEZA HRVATA 283

Slika 5. Raka obložena zidovima od nepravilna kamena

Slika 7. Grobni pokrov zatisnut glinom
Fig. 5. Grave pit tiled by walls built of the unworked stones
Fig. 7. Grave covering sealed with clay

-r?"·

Slika 6. Grob s kamenom arhitekturom građenom pomoću žbuke

Fig. 6. Grave with stone architecture built by use of mortar Slika 8. Grob s kamenom arhitekturom ukopan plitko
Fig. 8. Shallowy dug stone grave
286 Zlatko Gunjaca: GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA ETNOGENEZA HRVATA 287

Slika 13. Naušnica slična zvjezdolikom tipu

Fig. 13. Starshaped type earring

Slika 15. Naušnice tipa "Zminj"

Fig. 15. Earrings of the "Žminj" type

Slika 14. Solid bizantskog cara Konstantina V Kopronima i njegova sina Lava (751-775) Slika 16. Grob 11 u kojem su pronađene naušnice tipa "Žminj"
Fig. 14. Solidus of Byzantin emperor Constantin the V* Copronim Fig. 16. Grave no. 11 containing earrings of the "Žminj" type
and bis son Leo (751-775)
 Rasprostranjenost raznih tipova grobalja
Types of early medieval cemeteries

KNIN

BISKUPIJA

KS®

VRLIKA

B'ItLIl |_i-J_|
HA L J /(OVO tt \,^

\
POTKAVUE [CF|

X BA1AGIČ
N
\

m
g WCANE -«•^

SINJ

ueuiiA [5]
 ETNOGENEZA HRVATA
(ur. Neven Budak)

Nakladnici
Nakladni zavod Matice hrvatske d.o.o.
Zagreb, Ul. Matice hrvatske 2
Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta
Zagreb, Ivana Lučica 3

Za nakladnike
Hrvoje Božičević
dr. Stipe Botica

Glavna urednica
Jadranka Pintarić

Likovna oprema
Jelenko Hercog
\*
Tehnički urednici
. Franjo Maričić
Boris Bui

Računalni slog
, Durieux d.o.o.
Stolno izdavaštvo NZMH

Tisak
Tiskara Puljko