1

A.J.Molloy

Pria o
X

1
TU SAM, u Gran Caffeu Gambrinus. Konano sam u Italiji, sjedim za stolom na otvorenoj
terasi glasovite kavane na poznatom ulinom uglu u glasovitom Napulju, zrak je topao,
veernje nebo vedro i osjeam smrad smea iz visoke gomile na drugoj strani ulice.
Policajac prolazi ulicom ispred izblijedjele, ruevne palae iarane grafitima. Kao da je
siao s Armanijeve reklame: dobro izgleda, ima sunane naoale, pitolj, dobro saivenu
plavu koulju i hlae, sjajnu konu jaknu i nonalantno dranje. Policajac u stilu Dolce i
Gabbane.
Zgodan je. Ovdje ima mnogo zgodnih mukaraca. Ali najzgodniji sjedi tri stola dalje.
I, tko je on?
Jess se naginje prema meni i pogleda me.
Roscarrick.
Molim?
Moja najbolja prijateljica s Dartmoutha, Jessica Rushton, zabavna, duhovita i lijepa,
roena u Velikoj Britaniji i skroz-na-skroz cinina, podigne svoje ureene obrve i zabacuje
dugaku, tamnu kosu. U nevjerici.
Nikad nisi ula za lorda Roscarricka?
Lord je?
Jessica se smije puakim smijehom.
Marcus James Anthonv Xavier Mastrosso Di Angelo Roscarrick.
Isuse.
Bliski prijatelji zovu ga Marc.
Uteda na vremenu.
Jessica se osmjehuje.
Usto je i milijarder. To zna cijeli Napulj.
Gledam preko stolova u tog mukarca, tog oito bogatog mukarca. Izgleda kao da ima
najvie trideset godina. Usto izgleda udesno. Nema druge rijei. Sloenija bi rije zapravo
bila previe sloena, previe nepotrebna. Tamnoput je, blijedo-plavih oiju i distancirana
pogleda. Upeatljiv kontrast. Profil mu je pomalo strog, a ipak privlaan: orlovski, animalan,
tuan, s tek naznakom brade i djeakog izgleda kombiniranog s potpuno zrelom,
grabeljivom muevnou. Seksi je. Vrlo, vrlo seksi.
To nije slino meni. Inae ne reagiram tako na prvu. Zatekla sam se kako popravljam
svoju plavu kosu koja mi pada do ramena, alei to proli put kod frizera nisam platila vie.
Pitam se hoe li pogledati prema meni. Ne gleda me. Samo otpija espreso iz svoje malene
porculanske alice, elegantno je podiui do usana. Sjedi sam. Pije kavu. Zuri preda se.
Bezizraajna izraza. O, Boe. Taj profil.
Nisi se valjda ve zaljubila, X?

Jess me uvijek zove X. Ona mi je i dala taj nadimak kad smo postale cimerice u
Dartmouthu. Ime mi je Alexandra Beckmann. Alex B. Ili skraeno X. Kalifornijska sam
plavua, s malo idovske krvi, stara dvadeset dvije godine. Jess misli da sam lakovjerna.
Moda je u pravu. Usto sam prilino pametna i svakako dobro obrazovana. I u Napulju sam.
U Italiji.
Jessica jo govori o tom tipu. Ja ga samo gledam; ne mogu si pomoi. Oekivala sam da
e mukarci u Italiji biti klieizirani, ali privlani i moda malo zamorni. Ovaj tip je faca, ali
ne onako kako sam oekivala.
Ma. Samo jo jedan zgodan folirant.
Ona i dalje brblja. Pali jo jednu cigaretu uvlaei struno dim u usta pa ga isputajui
kroz nos. To nije radila dok smo bile u New Hampshireu.
Izgleda... zanimljivo, kaem.
Bespomona la.
Mala, ne uputaj se u to.
Molim?
Jessica se nasmije kroz dim. Ti si janje za klanje.
Donosi nevolje?
Teki zavodnik. Zbilja, X. Nije to za takve poput tebe.
Nakostrijeila sam se, ne mogu si pomoi. Znam da Jess misli kako sam ista
malograanka, lakovjerna i nevina, djevojka za pravu vezu, i nije ba sasvim u krivu: pomalo
sam puritanka i konvencionalna u usporedbi s njom. U cijelom naem prijateljevanju ona je
bila ta koja se opijala, puila, mijenjala mukarce kao arape, uputala se u avanture, vraala
u stan u tri ujutro s jo jednim bezimenim konobarom, pa onda sat-dva umrkavala kokain s
kuhinjskog pulta i poevila se na kuhinjskom stolu. Ja sam u meuvremenu na faksu imala
jednog deka, uvjerila se da sam zaljubljena i posvetila se uenju.
No deko mi je dojadio ili sam konano shvatila da je dosadan; studij je istodobno
postao zanimljiviji: cilj mi je bio doktorat. I tako sam sad u Italiji, gdje istraujem podatke za
svoju disertaciju Camorra i cosa nostra: povijesno podrijetlo talijanskog organiziranog
kriminala u Mezzogiornu 1.
elim predavati talijansku povijest, ali je jedini razlog zbog kojeg sam se odluila
upravo za tu disertaciju bio to njome mogu opravdati odlazak u Napulj, da bih se druila s
Jess i malo zabavila. Ona je u Italiju otputovala im je mogla, prije est mjeseci; uzela je
jednogodinju stanku na faksu. Dola je nauiti jezik i pouavati engleski, a u njezinim
telefonskim razgovorima i mailovima sve je izgledalo super uzbudljivo: hrana, grad,
mukarci. Da, mukarci. Zato ne? udjela sam da joj se pridruim.
Jer se elim zabavljati. Imam dvadeset dvije godine, imala sam dva deka i jednu jedinu
bijednu avanturu za jednu no. To je sve. Jessica mi se otvoreno izruguje: Skoro Djevica,
Gospa iz New Hampshirea.
Okrenem se. Mukarac gleda ovamo. Gleda prema meni. Osmjehne mi se kratko i
povrno, kao da je zbunjen. Kao da me prepoznao, ali na zna gdje bi me smjestio.
1

Mezzogiorno, tal., juni dio Italije sa Sardinijom i Siciliijom (prim.prev.)

Onda se vraa svojoj kavi.

Upravo je pogledao prema nama!
Jess se ponovno nasmije.
Katkad to radi, okrene glavu. Zbilja, udno.
Daj, prestani. Meni je to sve novo. Ispijem svoju crnu mrlju kave; kava je zbilja dobra.
Jess, nisam navikla na sve ove seksi mukarce. Deki u Dartmouthu nose glupe gangsta
traperice nisko na bokovima, kao djeca.
Tvoj je deko nosio mokasinke, Jess se strese.
Uh! I ja se nasmijem. Mokasinke sa sivim arapama. Ne podsjeaj me.
Kao toreador.
Lord Roscarrick ispija svoju kavu i vie me ne gleda. Moram obraniti svog biveg deka.
Ali bio je vrlo dobar matematiar.
Da. Samo to je izgledao kao magarac na plai. Dobro to si ga se rijeila.
A kako ovdje ide tebi? Jo osvaja muki dio stanovnitva Campanije?
Da, odnosno, vie ne...
Jessica slegne ramenima, naduri se i ugasi cigaretu. Vrhunski pametan konobar istoga
trenutka odnosi prljavu pepeljaru i, armantnim pokretom, uz uzvik: Signorina!,
zamjenjuje je istom, staklenom i tekom, s ugraviranim slovima CG u stilu belle epoque.
Usluga je besprijekorna. Gran Caffe Gambrinus ukraen je freskama i svijenjacima; vrlo je
poznat. Sad se pitam koliko to sve kota, izvrsni macchiati i ukusni zalogajii od napuljske
salame na najmekim kockicama ciabatte. est mjeseci naveer sam radila u barovima kako
bih si mogla priutiti ovo tromjeseno istraivako putovanje. Sredstva su mi ograniena.
Ali veeras, ove prve veeri u Napulju, nije me briga!
Vrijeme odmie. Roscarrick jo sjedi ondje, ali pomno gleda na drugu stranu, u svom
elegantnom odijelu, sa svojim elegantnim profilom; odluila sam da u ga zaboraviti - bit e
ih jo puno takvih.
Ulice iza terase kavane prte od ivota - parovi eu i flertuju, policajci se smiju i
flertuju, klinci sjede na parkiranim zelenim Piaggio vespama i flertuju. Sve je pomalo
vulgarno i raskono ivahno i vrlo napuljski, iako ne znam kako to mogu prosuditi budui
da je ovo moj prvi posjet Napulju, a zapravo i Italiji. Moj je jedini dosadanji posjet Europi
bio kian tjedan u Londonu kad sam imala osamnaest, poklon od mame i tate, nagrada za to
to sam dobila stipendiju za Dartmouth.
Mama i tata. Iznenada osjeam ubod nostalgije, moda i enje za kuom. Ne, ne moe
biti enja za domom. Kuicu u San Joseu, sunano dvorite, prskalice za vodu, predgrae i
Ameriku napustila sam prije samo dva dana.
Sad sam u Europi, u najskrivenijoj, najmranijoj, najvelianstvenijoj staroj Europi koja
propada. Ve je volim. tovie, odluila sam da u je voljeti.
Zapravo, mogu se i okaniti mukaraca, kae Jessica. Iznenaeno je pogledam.
Molim? Rekla si mi da ih oboava. Dala si mi popis imena. Podugaak popis.

Jesam li? Osmijeh joj je iskrivljen, gotovo ispunjen krivnjom. Stidom. Jasno. O. K. Da.
Bilo ih je nekoliko. Pauza. Nekoliko desetaka. Slatki su i to bi cura drugo mogla? Ali, X,
toliko su prokleto narcisoidni da mi to poinje smetati.
Kako to misli?
Polovica njih mamini su sinovi. Imaju i rije za to, mammone. ive kod kue do
pedesete, a onda, kako se samo odijevaju i koliko su umiljeni! Grozno. Prigueno se smije
izbacujui dim svoje devete cigarete. Njihove torbice. Hou rei, tko je mogao i pomisliti?
Muke torbice?
Torbice?
Ma da. Koni dodatci za mukarce? K vragu, previe metro-seksualno. A arape, hlae
bez arapa, to s tim? Hodaju naokolo u poslovnim odijelima bez arapa - navuci svoje
proklete arape, smijeni frajeru. I sve ono dotjerivanje i upanje dlaica. Pobogu, u
barovima su redovi pred mukim toaletom dui nego pred enskim i nakon nekog vremena
to te poinje smetati, hou rei, pogledaj. Prilino estoko pokazuje oko sebe, srebrne
narukvice zveckaju na njezinoj vitkoj, elegantnoj, od sunca potamnjeloj ruci. Pokretom ruke
obuhvaa pogled na Via Toledo i Operu i veliki trg s kraljevskom palaom s kojeg se, bar
mislim, moe doi do Tirenskog mora. Pogledaj to prokleto smee. Zato ga ne mogu
jednostavno oistiti? Zato ne biste na neko vrijeme prestali brinuti o svojoj mukoj torbici,
signor Bez arapa, i raistili svoj prokleti grad. To bi napravio pravi mukarac.
Zavlada tiina.
Moram neto popiti, kae.
Naruile smo pie. Dva venecijanca. Nemarn pojma to je venecijanac. Jess naruuje
gotovo besprijekornim talijanskim na kojem sam joj zavidna: u est mjeseci prela je od
oklijevajueg zamuckivanja do oite dvojezinosti. Ljubomorna sam. Jedva mogu rei uno,
due, tre. To je jo neto to u uiniti dok sam ovdje: nauit u talijanski. To i, moda, nadam
se, molim te, Boe, moda u se zaljubiti.
O, Boe, rado bih se zaljubila. Zaista zaljubila. Ne da se samo pretvaram da sam
zaljubljena, kao to sam se pretvarala s Paulom Matematiarom u mokasinkama. Ako se
zaljubim, bit e mi to prvi put. A imam dvadeset dvije godine. Poinjem misliti da sam
nesposobna, jalova u ljubavi. Jadna X. Jeste li uli za X? Da, ne moe se zaljubiti; lijenici daju
sve od sebe. Kau da e otii u kliniku za usidjelice.
Signorina. Due aperitivi.
Konobar sputa pia na stol. Dvije velike ae na dugakim noicama sadre svaka po
sedam centimetara jezivo naranaste tekuine.
Sumnjiavo ih promatram.
Jess se osmjehuje. Smije se. Tamna joj je kosa vrlo lijepo oiana. Drukije nego to je
nosila u Dartmouthu.
U redu je, X. Znam da izgleda kao radioaktivna otpadna voda, ali kuaj - delizioso i
pomodno, kunem se.
Podignem pie koje i mirisom i okusom podsjea na narane, otro je, gorko i s puno
alkohola. Dobro je.
Bijelo vino, pjenuava voda i liker od narane koji se zove aperol. Nije s kamparijem.

Molim?
Tako se prireuje. Venecijanac. Otkrila sam da me tri ili etiri zbilja dovedu u
raspoloenje za veernji izlazak. Ili moda pet.
Kako se i oekivalo, popijemo dva ili tri ili pet pia, dok no ne postane crna kao tinta, a
mjesec je visoko i zuri u nas, dok posjetitelji Opere preko puta ne izau u svojim sveanim
odijelima, a mi se cerekamo i alimo kao da smo ponovno u onom starom stanu u Hanoveru,
New Hampshire, s ludim frajerom u prizemlju. I dok Jessica flertuje s konobarom na
talijanskom, ja kradomice pogledavam preko stolova u njega.
Jer on cijelu veer sjedi ondje, u svom besprijekornom odijelu, istoj bijeloj koulju s
dugmadi za manete od srebra i dragog kamenja, s leernom ljubiastom svilenom
kravatom, ponekad odgovara na pozive preko svog tankog mobitela, ponekad ustaje
pozdraviti prijatelja ili znanca.
Povremeno pozove nekog odabranog prolaznika da sjedne s njim i taj mukarac, taj
zadivljujui tamnoputi mukarac sa svojim tamnim namrtenim obrvama i svojim tamnim
kovravim uvojcima koji tako zgodno padaju na utirkan bijeli ovratnik, s blagim, blijedim,
pomalo tunim oima i gotovo izvanzemaljskim linim kostima, ta vizija od mukarca vrsto
i izraajno gestikulira. Nije posve slian drugim Talijanima, doima se smirenijim,
usredotoenijim, distanciranim. Rezerviran? Ne, distanciran. Moda i pomalo opasan.
S iznenadnim, tunim bolom u srcu i glavi shvaam da je taj mukarac, taj visok, bogat,
nedodirljiv tridesetogodinjak lijep.
Moda prvi istinski lijep mukarac kojeg sam vidjela, tamniji Byron, preplanuli Bond.
Dosad sam upoznala mnotvo lijepih deki, mnotvo zabavnih, prihvatljivih, mravih
zgodnih deki sklonih ljenarenju i gitari, kakvih u Kaliforniji ima na vagone, a u
Dartmouthu je bio barem jedan, s kojim je spavala Jessica. Ali ovaj je mukarac muevno
lijep. Ni izdaleka gay, ni metro-seksualan, ne nosi poslovno odijelo bez arapa ni muku
torbicu, nego je visok i muevan i odrastao i orlovski i vitak i... Boe, opila sam se.
Jessica mi kao i uvijek ita misli. etvrtog venecijanca zavrava s nepristojnim, ali
slatkim podrigivanjem i kae: Kau da mu je ena umrla. Nesretnim sluajem. A moda, i
nije bilo sluajno? Onda je obiteljske milijune pretvorio u milijarde. Roscarrick. Tata Englez,
mama Talijanka. Google ti je prijateljica, X. Boe, gladna sam. Pizza?
Pijana je. Ali i ja sam. Opijena sam svime oko sebe. Aperitivima od narane i kao
kiselina utim napuljskim mjesecom i mukarcem u elegantnom sivom engleskom odijelu.
Lord Roscarrick. Lord Marcus Xavier Kako Je Ono Bilo Roscarrick.
Isuse, X.
to je?
Dvije sam minute zurila u nebo. Sad zurim u Jess koja, pak, zaprepateno zuri u raun.
to je? to? Koliki je raun?
Jess zastenje.
Zato smo pile ovdje? Mogle smo otii u moj lokal na pie. K vragu. Obuzima me
hladna munina.
Koliko je?
Devedeset eura.

Isuse, pile smo samo venecijance.

I kavu i zakusku. Prokletstvo, ba sam budala, trebala sam se sjetiti koliko je ova
kavana skupa, oprosti.
Jessica ima vrlo malo novca; uiteljski posao nije osobito unosan. ivi od danas do sutra
i dosta dobro to podnosi. Ali raun od devedeset eura mogao bi joj unititi tjedni proraun.
Oklijevajui poseem za karticom u torbici, ali konobar je ve doleprao do nas i s
osmijehom uzeo raun.
Ali treba vam moja kartica, kaem.
Zgodni se konobar ljubazno osmjehne.
U redu je! Signor plati. Signor Roscarrick.
to? Ne...
Okreem se sa srcem u grlu, glupo uzbuena, napola postiena, da se prividno
usprotivim, molim vas, nemojte platiti, mi emo same. Zovem se Alex. Alexandra. Alexandra
Beckmann. Da. Tako je. S dva n. A ovo je moj telefonski broj. Zapiite ga. Mogli biste ga
tetovirati na ruku.
Ali stol je prazan. On je otiao.
Dotjerani policajac nasloni se na zid palae, tiho puei u sutonu.

2
ELIM GA IZBITI iz glave i zato idui dan energino raspakiravam kutije u svom novom
i minijaturnom jednosobnom stanu u blizini Castel dell'Ovoa.
Kad me Jessica prije nekoliko tjedana nazvala u Ameriku i rekla da bi mi mogla
osigurati stan vrata uz vrata sa svojim, rekla je da se nalazi u elegantnom novom dijelu
grada koji se zove Santa Lucia. Dok bosonoga izlazim na siuan balkon s ogradom od
eljeznih vitica, shvaam to prema napuljskim mjerilima znai elegantan i nov: da
neoklasicistike zgrade nisu starije od dvjesto godina i da gomile smea na ploniku doseu
samo do glave. Ali koga briga? Nebo je boanstveno vedro, jutro toplo i ako se nagnem na
vrcima prstiju, tako da umalo padnem s balkona, vidim komadi Tirenskog mora, dirljivo
plavog, samo nekoliko etvrti dalje, zarobljeno izmeu zgrada na Via Lucilio. Na udaljenom
obzorju mraan je, nazubljen profil otoka. To je zacijelo Capri.
Sa svog balkona vidim Capri.
Ovdje sam tek dvadeset etiri sata i ve sam zavoljela to mjesto. Moram podijeliti svoju
sreu. Nazovem Jessicu na posao da joj to kaem. Ona grubo psuje preko mobitela i kae mi
da ne budem sentimentalna budala. Vrlo britanski. Dakako, elim je pitati o njemu. Ali ne
mogu. Nasmijala bi se.
Jess, hvala ti to si mi nala stan.
Prego. Nastavi s raspakiravanjem. I prestani razmiljati o njemu. Smijem se. Kako si
znala?
Sino nisi prestajala govoriti o njemu. Ne mogu zamisliti da si ga zaboravila.
Drago mi je to sam tako tajnovita.
Ohladi, X. Opusti se. Vikont Savreni platio nam je pie. to onda?
Jess, zato ima tako puno smea posvuda?
Rekla sam ti, zbog camorre, oni upravljaju skupljanjem otpada i nikome drugome ne
doputaju da ga skuplja - to je reket, prevara. Cijeli je grad svojevrsna drama, maskenbal,
zapamti da svi nose maske.
I?
I kad ih vidi, smetlari imaju naoruane zatitare.
Super. To je jako zgodno. Jess zastane i nasmije se.
Da. Jasno, ako uistinu eli saznati neto vie o camorri, mogla bi pitati njihova
navodnog lana.
to?
Jednog frajera, lorda Roscarricka. ula si za njega?
Nisam. Reci rni neto o njemu.
Pa, pretpostavljam da je dosta privlaan, ako ti se sviaju takvi zgodni, seksi,
armantni milijarderi i aristokrati. ula sam da se to nekim curama svia.
I?

Neki tvrde da je na visokom poloaju u camorri ili mafiji; drugi kau da se bori protiv
njih. Kako god, zacijelo je zanimljivo. Nazovi ga i zatrai intervju.
Jessica, sad mi predlae da ga tek tako nazovem? Iz vedra neba? Je li ti dosadno?
Dosadno ti je, je li?
Jessica zastenje.
etvrtak ujutro pravo je prokletstvo, svakog etvrtka ujutro imam sat s
principessama.
Dobro.
Samo turpijaju nokte i priaju o svojim orgazmima. Ali, sluaj, X, ne alim se. Hou rei,
taj frajer nije nedostupan. Ako to stvarno hoe. injenica je da daje novac dobrotvornim
udrugama koje pomau rtvama mafije. To bi ti mogao biti izgovor. Je li ti se stvarno tako
svidio? X? Budi iskrena.
Duboko udahnem. Je li mi se svidio? Je li? Zar uistinu elim produiti tu zagonetnu
uvertiru? Zar se uistinu elim upustiti u vezu s tim tajanstvenim, pomalo opasnim
mukarcem?
elim. O, Boe, da! Od sveg srca. U mom kratkom ivotu nijedan me mukarac nije tako
uznemirio, probudio i uzburkao moje seksualne vode kao on; samo time to zapravo nije
gledao u mene nekoliko sati, time to se moda jednom namrtio prema meni, a onda tiho
nestao, plativi mi pie. To je sve to je napravio, ali je to bilo i vie nego dovoljno.
Da, elim se upustiti s njim. Da da da da da.
Moda, kaem.
Kako da ne. Kad bi ti se samo pruila prilika zubima bi mu razderala koulju. Droljo
jedna.
Njegovu po mjeri ivanu koulju od egipatskog pamuka iz Ulice Jermyn?
Ona se nasmije.
Upravo tu. Koju su ivali siroii iz Antwerpena.
Dakle...
Ako zbilja eli znati, ivi u glasovitoj palai u Chiaiaji.
Gdje?
U Chiaiaji. To je zbilja otmjena etvrt. Desetak minuta hoda udaljena od Santa Lucije.
Palazzo Roscarrick, potrai na Googleu. Gotovo da nam je vraji susjed. Moe odetati
onamo poslije ruka, intervjuirati ga o camorri i u pet popodne puiti postkoitalnu cigaretu.
Odnosno, ako ne kae svojim gangsterskim frendovima da te ustrijele. O. K., moram bjeati.
Pazi se!
Prekinula je vezu. Moje srce i dalje udara. Zurim u azurnoplavo Tirensko more i
svjetlucavu nazubljenost Caprija. Znai, ivi u blizini. U palai. Naravno da ivi u palai. A
gdje bi drugdje?
Stojim na balkonu i svesrdno se preputam sanjarenju. Zamiljam njega, Marcusa
Roscarricka, mladog lorda Roscarricka, zgodnog signorea, kako ulazi u golemu prostoriju s
golemim prozorima kroz koje ulazi sva svjetlost Campanije; u vrtu ute palme, a udaljena
buka napuljskog prometa uzdie se kao sladak i umirujui apat. Moda ulazi batler, pognut
hoda ispod portreta predaka, nosei svjei doruak. Vidim srebrne posude kave, teglice s

10

marmeladom od limete; vidim krike limuna u porculanskoj alici i svjee iscijeen sok
crvene narane proliven po beskrajnoj bijeloj krevetnini. Krv na snjenoj bjelini.
Naga ena. Je li u tom zamiljenom prizoru i naga ena? Da, evo je, zasjenjena ipkanim
zavjesama iz Bruggea, stoji naga, zamiljena i lijepa pokraj osunanog prozora. Marc
Roscarrick ustaje, isto tako nag, i uzbuen, i vitak, a njegovo je miiavo tijelo poput tvrdog,
tamnog amazonskog drveta. Prelazi preko parketa i obuhvaa njezin vitak, obnaen struk,
ljubi joj blijedi vrat, a ona udahne i okree se. To sam ja, ja sam pokraj tog prozora, ja sam
naga u njegovoj spavaoj sobi; ja sam njegova ljubavnica i kad osjetim njegove vrste ruke
na svom struku okrenem se, osmjehnem i poljubim njegovo drago lice, a onda kleknem na
parket molei se tvrdoi i posegnem za njegovom udnjom, a onda... A onda.
Dolje, u Via Santa Lucia, klinac na vespi gleda prema meni. Gleda me bosonogu u
kratkim hlaama, napola otvorenih usta, dok erotski sanjarim. Klinac ima moda esnaest
godina; ak i s ove udaljenosti vidim da se cereka. Tada odjuri prema Castelu dell'Ovo i cesti
usjeenoj u brdo i uspavanom plavom Tirenskom moru.
Apsurdno. to mi se to dogaa? Erotsko sanjarenje? Nimalo slino New Hampshireu.
Ovo ni u kom sluaju nije New Hampshire.
Moram se koncentrirati. Jo moram raspremiti svoju odjeu i raspakirati laptop.
Najprije odjea.
Ali, pazi ovo. To je neoekivano depresivan proces. Donijela sam puno Zarinih stvari sa
sobom: gotovo cijelu novu garderobu koju sam prolog mjeseca kupila u njihovu duanu na
Union Squareu u San Franciscu. Tada sam mislila kako sam pametna - u Kaliforniji je ta
odjea izgledala tako europski, ik i prikladno, ako ne i perfetto. Usto je bila i prilino jeftina.
Ali sad, dok razmotavam haljine i kostime s hlaama, sva se stresem. Znam da je Zara
panjolska marka, ali nekako svaki komad izgleda pomalo ameriki. Bolje reeno, pomalo
kao iz predgraa i trgovakog centra. Odjea je dosta zgodna - crne pamune uske suknje,
kratke ljetne haljine s uzorkom, minisuknja od akarda, slatka uska haljinica od ipke - sve
je to ljetno i zgodno, pamuno i svjee, ali izgleda da ovdje, na talijanskom suncu, toj odjei
nedostaje pravi stil i profinjenost. Time ni na koga neu ostaviti dojam. To je nita. Ovdje
sam tek jedan dan, ali ve znam: svi na Via Toledu u najmanju ruku nose Pradu. Sve je
svileno, od kamira i finog sirovog lana. ak i prometni policajci izgledaju kao da patroliraju
modnom pistom, a ne plonikom.
Ali nemam izbora, morat u se snai s tom odjeom; nemam novca za neto novo. Zato
u se morati osloniti na svoje prirodne prednosti.
A to su?
Priem dugakom antiknom zrcalu koje visi na zidu nasuprot mom starom eljeznom
krevetu. Svjetlost pada ukoso. Promatram se. U kratkim hlaicama. Bosonoga. Na mom je
okruglom licu tokica praine.
Kosa mi je pristojno lijepa i valovita. Uglavnom. Visoka sam metar ezdeset pet i imam
pedeset etiri kilograma, a neki kau da sam prilino lijepa. Jednom mi je neki mukarac
rekao da sam prekrasna.
Jednom.
Prilazim blie zrcalu ispitivaki se promatrajui kao da sam ropkinja na trnici. Rimska
ropkinja u Piazza Mercato. Istraivala sam napuljsku povijest.

11

Vrak nosa mi je ljupko uzdignut ili je moda samo malo iskrivljen? Na suncu dobijem
previe pjegica. Zubi su mi gotovo savreni. Ui su mi bedasto sitne. Muno mi je od
kamenica. I imala sam samo tri ljubavnika.
Tri.
Zrcalo zvecka dok kamion prolazi preko crnog kamenja pokrajnje ulice. Tri! Imala sam
tri ljubavnika i u seksualnom inu nikad nisam doivjela orgazam. Boe svemogui, koliko
bih eljela da se to promijeni. Dojadilo mi je to sam bila dobra i posluna i marljivo uila.
Molim te, daj mi samo jedno ljeto hedonizma. I seksa. Puno, puno pravog seksa.
Moda sam drolja, moda je Jess u pravu; moda je drolja u meni samo ekala da izroni
na povrinu kao sablasni leptir iz albino ahure Dobre Keri. Leptir iz Borgetta, teturava
drolja u Pradi, mlada metresa vrlo bogatog mukarca, bez imalo stida. Mislim da bi mi se to
prilino svidjelo, samo na jedno ljeto. Tada bih mogla sretno ostarjeti i svojim
zaprepatenim unukama priati o jednom slobodnom ljetu u grenom i putenom Napulju.
O, bako, tako si zabavna!
Odjea visi u velikom starom ormaru, a moj posljednji zadatak jest raspakirati laptop i
prikljuiti ga. To nije tako stresno kao raspremanje odjee. U sobi je klimav drveni stol s
dvije noge koji e posluiti kao radni stol; mogu ga gurnuti uza zid.
Kad je laptop proradio i prikljuio se na beinu vezu u stanu, koju dijelim s Jess, poela
sam raditi. Istraivanje povijesti organiziranih zloinakih organizacija june Italije. To e
biti prva treina moje disertacije, koja je ve gotovo dovrena. Tada slijedi terensko
istraivanje. Intervjui. Putovanja.
Pustolovine.
itam ono to sam dosad napisala. Camorra.
Podrijetlo camorre, organiziranog zloinakog sindikata sa sreditem u Napulju, nije
potpuno jasno. Moda je camorra izravan potomak gardune panjolskog tajnog drutva,
osnovanog 1417. godine za vrijeme burbonske vladavine u Napulju. Ili se mogla razviti iz
malih, lokalnih kriminalistikih bandi koje su pri kraju 18. stoljea ve djelovale u
najsiromanijim dijelovima napuljskog drutva.
Sati prolaze. Suhih usta zurim u ekran. Palazzo Roscarrick.
Mogla bih je jednostavno potraiti na Googleu. Palazzo Roscarrick.
'Ndrangheta. Camorra. Sacra corona unita.
K vragu. Upiem palau u trailicu. Dovoljna je stotinka sekunde za pronalaenje
rezultata na internetskoj stranici posveenoj napuljskoj umjetnosti i graditeljstvu. Jessica je
bila u pravu. Palaa Roscarrick poznata je u povijesti umjetnosti. I uistinu je udaljena samo
desetak minuta hoda.
Obuzela me elja da odem onamo. Sad. Ali ne smijem. Ali moram. Ali ne mogu. Ali mogu.
Ne mogu ne otii onamo. Zato ne bih mogla? To je moj posao, moja disertacija. Imam
izgovor, tovie, imam razlog. Mogla sam ostati kod kue, u dosadnom San Joseu, i
istraivati organizirani kriminal putem interneta, ali sam ovdje u Napulju da ga vidim uivo.
A Marcus Roscarrick oito je ovjek koji mi neto moe rei: novano potpomae rtve
mafije.
Zato to ini? Zbog osjeaja krivnje?

12

Prije nego to mi se savjest ili zdrav razum mogu suprotstaviti, skidam kratke hlae i
navlaim traperice, sandale i obinu bijelu majicu. Nimalo nepristojno. Moda jednu
narukvicu. Svia mi se kako Jessicini koluti naglaavaju njezin od sunca potamnjeli zglob.
Moda jo malo parfema? Da. Svakako. Sunane naoale? Ne.
Dobro, da.
Trebala bih onamo stii za deset minuta. Ali vruim i pretrpanim ulicama ipak hodam
brzo. Pokraj vozaa kombija i motociklista, pokraj trattorija i butika, pokraj mukaraca
crvenih lica koji dostavljaju pladnjeve svjee, bijele, kremaste mozzarelle skupim
restoranima, iji su kuhari otili na pauzu prije ruka u pokrajnje uliice, kriom puei
pokraj empresa u teglama.
Tada se ulica otvara i postaje prostranija i drevna - i zagonetna. Via Chiaia preobraava
se u nizove mramornih stuba i etalita koja se sputaju nizbrdo. Ogledam se oko sebe,
zbunjena, izgubljena izmeu uurbanih poslovnih ljudi u izvrsnim odijelima i policajaca koji
ispred kafia dijele golemu pizzu. Ovdje se grad naglo uzdie od razine mora: trebam li ii
gore ili dolje? Popevi se uglaanim drevnim stubama osvrnem se nalijevo, pa nadesno i
zabrinem se, ali ekaj. Tu sam. Prepoznajem je s internetske stranice.
Velika, zadivljujua zgrada iz 16. ili 17. stoljea s gotikim detaljima i golemim
zidovima. Gotovo da bi mogla biti zatvor, ali prekrasan zatvor, crvenkasto-smee i boje
breskve, okruen palmama i prostran, sjenovit na sunevoj svjetlosti. A ima i plou: Palazzo
Roscarrick.
Palazzo Roscarrick? To mi se svia.
Sa srcem u grlu hodam sve uom ulicom i pribliavam se golemim vratima. Kad
nesigurno lupnem velikim, eljeznim zvekirom, nita se ne dogaa. Osjeam se glupo.
Osjeam se kao siroe koje eli ui u sirotite. To je apsurdno. Trebala bih otii.
Velika se vrata otvaraju. Iznutra proviruje mukarac u odori. Tko je on? Batler? Sluga?
Ne razumijem ovaj svijet.
Doima se zbunjeno. Nije oekivao posjetitelje. Moda su ovo pogrena vrata.
Si?
O, Boe. Sad jo moram govoriti talijanski. Lo, kolski talijanski. Ovaj, buon, ovaj,
giorno. Parla...
Molim vas. Govorim engleski, mukarac odgovara besprijekornim engleskim, bez
talijanskog naglaska. Moda je Britanac. Kako vam mogu pomoi?
Ovaj, htjela bih vidjeti, no, gospodina Roscarricka, hou rei lorda. Hou rei... To je
bijedno. Crvenim se. Nisam trebala doi. ,Ja sam studentica iz Amerike. Zapravo
istraivaica. Istraujem, ovaj, camorru. Hou rei... to mogu rei?
Izgleda da moja panika omekava slugu, ako je sluga. Traak saaljivog osmijeha
razvedrava njegovo etrdesetogodinje lice.
Lord Roscarrick. elite ga vidjeti?
Da.
Koga mogu najaviti?
Hajde, Alex, hajde. Samo naprijed.
Recite mu da je dola djevojka iz Gran Caffea Gambrinus.

13

Na trenutak podigne obrve, a onda me pozove da uem kroz velianstvena vrata. Sad
sam u palai Roscarrick. U Palazzo Roscarrick, a ne u bilo kojoj palai.
Osvrnem se oko sebe; mrano je i slatko mirie na votano latilo i na orhideje ili
ljiljane. Strop je zasvoen u obliku luka. Predvorje vodi u zasjenjeno, otvoreno dvorite koje
sunce ukoso obasjava, osvjetljavajui bljetavu vodu vodoskoka.
Sluga se vrati.
Lord Roscarrick e vas sada primiti.

14

3
SLIJEDIM BATLERA ili slugu, nisam sigurna to je, dok prolazimo kroz dvorane i
hodnike ove goleme zgrade.
Dok hodamo, buljim oko sebe. Palazzo Roscarrick upravo je onakva kako sam je
zamiljala, samo jo vie. U dugakom hodniku vise veliki portreti ozbiljnih plemia iz 18.
stoljea. Goleme sobe se granaju; nazirem odaje i plesne dvorane s visokim prozorima, iako
su mnogi kapci zatvoreni. Tapete u hodniku posebne su zelene boje, poput vrtloga blijedog
ada, moda kineske, i svakako stare.
Ovuda, molim. Koliko je uope velika ta kua? Koliko je vlasnik bogat?
elim zastati i sve pogledati. I diviti se. Namjetaj je kombinacija panjolskog od teke
orahovine i laganijeg engleskog iz doba kralja Georgea, s nekoliko potpuno modernih
komada. Slino tome, mrana i drevna ulja na platnu izmijeana su s apstraktnim djelima nanosima estokih i uzbudljivih boja ravno iz 20. stoljea. Netko je ovdje nametnuo svoj
ukus, mlad i suvremen ovjek sa stilom. Ovo nije muzej. Primjeujem da je jedan zid
ukraen antiknim pukama. Barem mislim da su antikne.
Sluga me vodi oko jo jednog, posljednjeg ugla, kroz velika drvena vrata u jo jedno
otvoreno dvorite i moje se divljenje pretvara u zapanjenost. Zurim u golemi zid dvostrukih
kamenih stuba koje se okomito diu do visine petog kata, poput rebara iz kraljenice;
zadivljujue graevinsko djelo i prilino uznemirujue u svojoj teatralnosti.
Stube u stilu sokolovih krila, tipine za napuljski barok. Dizajnirao ih je Ferdinande
Sanfelice za mog pretka, devetog lorda Roscarricka.
Glas je sasvim engleski, tih, vrst i dubok. Znam da on stoji iza mene. Je li me slijedio
dok sam, buljei poput glupe turistkinje, prolazila njegovom prekrasnom kuom? Je li me
promatrao?
On nastavlja: Stube su tako velianstvene zato to su dizajnirane za konje. Kad su se
konjanici vraali u palau kroz velika juna vrata mogli su ujahati ravno u dvorite, i onda se
popeti stubama, a da ne moraju sjahati. Konji su bili uvjebani sii niz drugo stubite i sami
otii u staje. Prilino aavo, zar ne?
ija mi gori; osjeam kako se crvenim. Ne elim se okrenuti i pogledati tog mukarca sa
stubama za konje. Sandale su mi smijene i jeftine. Trebala sam odjenuti balsku haljinu.
Nisam trebala doi.
Dakle. Djevojka iz Gran Carica Gambrinus. Glas mu je blag, gotovo se smije. Kao
naslov romana.
Naposljetku se okrenem. On stoji ondje. Smjeka se.
Kao i vi, kaem.
to?
Vi zvuite kao naslov romana.
Molim?
Marcus Xavier Roscarrick, lord Roscarrick. Hou rei...

15

to to, zaboga, govorim? Prokletstvo, to to radim? Zvui uvredljivo. Ali misli su mi

rasprene. On zuri u mene. Ja mu uzvratim pogled. Sluga eka.
U mekanim je iznoenim trapericama. Ima fine smee engleske cipele i pomalo
bajronsku koulju od bijelog pamuka, napola otkopanu. Jedno mu dugme nedostaje. Pamuk
zasljepljujue bijele koulje vidljivo je pohaban. Skupocjena je, ivana po mjeri i stara.
Mekana koa cipela u skladu je s njegovim preplanulim tenom ili prirodnom bojom njegove
koe. Zubi su mu bijeli.
Blijedoplave oi nisu potpuno hladne. Osmijeh mu je prijateljski, iako malo distanciran.
Barem ne nosi crnu kravatu i veernje odijelo ili vampirski plat. Moda moje sandale i nisu
tako glupe. eljela bih da je dva stupnja manje zgodan. Mrvicu manje zgodan. Ovo je previe.
elite sa mnom razgovarati o camorri?
Da.
Jasno vam je da je to u neku ruku previe izravno? Blistavo se osmjehuje. ak i malo
opasno?
Da, pretpostavljam da jest.
Sad mi se to ini glupim. I, dakako, vrlo nepristojnim. U neku ruku previe izravno. Ali
ujedno je i prekasno. Ovdje sam pa bih mogla i nastaviti.
Lord Roscarrick kimne glavom, okrene se slugi i obrati mu se brzim, rjeitim
talijanskim.
Ponovno zurim. Ne skidam pogleda s njega, kao oarana.
Roscarrickove leerno izblijedjele traperice poderane su iznad koljena, nemarno. Kroz
poderotinu vidim tamnu kou njegova bedra. Ispod odjee krije se ivotinja. Usta su mi
ponovno suha.
Daj, X, saberi se. Doi k sebi. To je samo zgodan, zagonetan tridesetogodinji milijarder
i aristokrat. U Napulju. Stalno susree takve.
Okreui se prema meni, Roscarrick provlai ruku kroz svoju tamnu kosu i to je prva
trunicu lana gesta koju sam vidjela, prva naznaka tatine. Super! Sad ga vie ne moram
toliko eljeti. Uobraen je. To! Ali kosa mu je tamna, kovrava i valovita, i tamna.
I, gdje smo stali? Nepristojan sam. Morate me zvati Marc. Marc Roscarrick. Ali kako u
ja zvati vas, gospoice...?
Beckmann.
Oi su mu jo rairene i pogled upitan. Jasno da bi htio uti i moje ime. Predstavljam se.
Zamuckujui.
Alexandra. Beckmann. Zovite me Alex. Ili X. Zovu me X.
X? Uistinu?
Da. X.
Znai, nije rije o romanu. Vie podsjea na pijunski triler.
A tko je onda negativac?
On zastane. A onda se nasmije tihim, hitrim smijehom. Marcov je smijeh zarazan. Otri,
bijeli zubi koji svjetlucaju, prodorne plave oi koje blistaju. Energina, smiona ivotinja,
grabeljivac, jastreb kojeg ne moe zatvoriti u kavez. Hladne plave oi samo su malo

16

ukoene. U njima se krije i nervozna, prijetea energija; moda nije uobraen, nego samo
ivahan i napet. Ponovno se poinjem preputati. Koulja mu nije do kraja uvuena u
traperice i nemarno je zakopana; vidi se barem centimetar-dva njegova vrstog trbuha,
potamnjelog i miiavog.
Per favore. ustro na talijanskom razgovara sa slugom. Trudim se skrenuti pogled,
promatrati kamene stube sa svojim polumjeseastim oblicima, spiralama i baroknim
viticama, koje su sline jastrebovim krilima.
Ali ne mogu se usredotoiti. Previe sam rastresena i uznemirena.
Dobro, X. Moje ime izgovara podrugljivo, ali ne i neljubazno. Moemo popiti kavu u
dugakoj odaji i moete me ispitati da vidite jesam li pripadnik camorre.
On ide prvi, a sluga nestane. Put je kratak: skrenemo lijevo, onda desno i po tko zna koji
put otkako sam dola ovamo, oi mi se ispunjavaju divljenjem.
Dugaka odaja upravo je onakva kako joj i ime govori: prostrana i izduena galerija
obloena drvetom, s elegantnim visokim prozorima kroz koje ju preplavljuje napuljska
svjetlost; tu je i jo nekoliko onakvih modernih, apstraktnih slika pravilno izmijeanih s
djelima starih majstora. Na jednoj slici letimino uoim nagu enu bijele koe koja
grimiznom svilom stidljivo prekriva bedra; njezine su senzualne obline jasno uoljive.
Da, to je Ticijan, kae Marc slijedei moj pogled i privlaei stolac za mene. Imamo i
dva Mantegna. Vei broj Watteaua. I Bouchera. Previe Bouchera. Sva ta francuska golotinja,
to erotinije, to bolje. Moji pretci, pokvarenjaci. Smije se. Ali, s druge strane, da nisu bili
tako raskalaeni, ne bi me ni bilo.
Molim?
Sjedam, traei biljenicu u torbi. Mogu se barem pretvarati da sam dola zbog
istraivanja, a ne samo da zurim u njega i zamuckujem.
Molim?
Marc je isto tako sjeo, nemarno prebacivi gleanj jedne noge preko koljena druge.
Steem olovku. Dijeli nas niski mramorni stol. Svjetlost ukoso pada kroz beskonane
prozore; ipkane zavjese lepraju na toplom kampanijskom povjetarcu. Malo mi je vrue.
Majica mi se lijepi za nadlaktice.
Moja je obitelj s oeve strane iz Engleske. Potjeemo iz Northumberlanda, no u 18.
stoljeu deveti lord, ludi George Roscarrick, otiao je na veliko putovanje i zaljubio se u
Italiju, a kad se umorio od stalne kie u Engleskoj, doao je ivjeti u Napulj, u ovu palau.
Zamahne rukom oko sebe. Ali kao to je Goethe rekao, vidjeti Napulj i umrijeti. Samo
nekoliko godina nakon preseljenja deveti lord zarazio se sifilisom, poludio, pokuao ugristi
embalista na burbonskom dvoru i preminuo u napadaju ludila.
Zapisujem to govori. Roscarrickov je govor hitar i razgovijetan.
No, okus napuljskog ivota i napuljskih ena uao nam je u krv. Roscarrickovi su otada
stupali u brak s lokalnim plemstvom.
Preko lica mu prijee jedva primjetan i vrlo drukiji izraz, bljesak estoke boli. Ubrzo se
povue, poput jednog jedinog oblaka na ljetnom nebu i ponovno se vrati njegov uglaen i
ugodan osmijeh. Jo malo govori o svojim pretcima, o umjetnikoj zbirci, palai, dvobojima i
opijanju - zabavne anegdote. Ispriam mu neto malo o sebi, kako me zanima povijest,
poezija i politika, a on se samo pristojno nasmije i osmjehne.

17

No, iako je zabavno, razmiljam o neemu drugome. Vidjela sam to. Vidjela sam tu bol,
onaj bljesak traginog bijesa. to je to? Zato mu netko ne pomogne? Zato ne pronae
nekoga tko e mu staviti melem na ranu? Moda ih zastrauje i odbija od sebe, kao to malo
zastrauje i mene.
Osjeam miris njegova gela za kupanje, moda neke blage kolonjske vode, vrlo
diskretno; nekako je mrano privlaan, ali ipak suptilan. Shvaam da je to ono to me toliko
opija: mirie divno isto, ali drukije od mene. Znatno je drukiji od mene.
Dvadesetak je centimetara vii - metar osamdeset pet u odnosu prema mojih metar
ezdeset pet. Snaniji je. Bogatiji. Malo stariji. Ima jednodnevnu bradu i ponosan je, ali ipak
skriva bol koju treba iscijeliti.
Promatram kako ulazi sluga i na mramorni stoli sputa srebrni pladanj s kavom. Pijem
svoju ukusnu crnu kavu s blagim okusom okolade, trudei se razbistriti misli. Ali ne mogu.
Osjetila su preuzela kontrolu i pljuskaju me. Vrti mi se. Ispituje me tajna policija. Dola sam
do budalaste spoznaje da sam moda susrela svoju srodnu duu. Nain na koji se zajedno
smijemo, kao da odgovaramo jedno drugome. Jesu li kod njega oni dijelovi mene koji mi
nedostaju? Ili je previe zloslutan?
X. Smiri se.
Zato ste nam platili pie?
Kima glavom. Kao da je to vrlo poteno pitanje.
Vidio sam vau prijateljicu kako se zgranula nad raunom. elio sam joj pomoi. Imam
novca, a volim pomoi.
I?
I, budimo iskreni. Postoji jo jedan razlog. Zato ne bih platio venecijanca prekrasnoj
djevojci?
Srce mi poinje bre udarati i moji se zidovi podiu. To je prebrzo, previe neotesano,
prejeftino. Pokuava me zavesti. Dobro, ja i elim da me zavede, ali ne elim biti zavedena.
Ne ovako, sirovo. Negodujem. Povlaim se u stolcu. On me pogleda. I nasmije se.
Vaa je prijateljica uistinu vrlo lijepa.
to?
Vrlo je lijepa. Nisam mogao odoljeti. Oprostite.
Oh.
Kako joj je ime?
Sad sam bijesna, glupo bijesna. Alex, glupao. Jessica.
Aha. Je li i ona Amerikanka?
Ne, Britanka.
To sam i mislio. Pie joj se svakako svidjelo. Uljudno se nasmije. Ispriavam se to
sam bio toliko slobodan. Nadam se da nijednu nisam uvrijedio. Dakle, elite li me upitati
neto o camorri?
Lice mi je ukoeno od frustriranosti. Ispijem kavu i pjenim se. Nije elio mene. Nije
pokuavao zavesti mene. Mislio je da sam Jessica. Zbilja neugodno. Ljuta sam na sebe zbog
tih glupih osjeaja; cijelo je vrijeme rije o Jessici. Djevojka iz Gran Caffea Gambrinus. Pristao

18

me primiti zato to je mislio da sam Jessica; a sad je samo uljudan i blago mi pokazuje tko ga
zanima.
Glupo. Preglupo. Prava sam budala.
Intervju zavri. Kavu smo popili. Kae mi da se bavi uvozom i izvozom i da je obiteljske
milijune tim poslom pretvorio u milijarde. S prikladnom skromnou dodaje da voli
pomagati dobrotvornim organizacijama, osobito onima koje pomau rtvama zloina. Te su
rijei nejasne, ali nije mi stalo. Pretvaram se da biljeim to govori. Pitam se lae li, nije li
uistinu samo zgodan gangster koji pokuava zamesti tragove. Koga briga, do vraga? Glupa
sam. Kae mi da voli Kaliforniju i pustinje jugozapada: pravu Ameriku i njezin divlji zapad.
Upotrebljava rije divlji zapad. To mi se ne svia.
Oito osjea da mi je nelagodno. Naglo ustane, oprata se i prui mi posjetnicu, govorei
da ga nazovem ako mi treba jo koja informacija. Kratko mu se zahvalim, s osjeajem da bih
se trebala nakloniti ili se izvikati na samu sebe zbog vlastite neuljudnosti, ali umjesto toga
se oprostim i odbijem kad mi ponudi da e me ispratiti te pobjegnem niz prostrane, hladne
mramorne stube i sama odlazim do vrata. Sjeam se kojim putem trebam ii, lijevo i desno,
lijevo i desno, niz jedan pa niz drugi hodnik, pokraj glupog, nakinurenog oklopa. Samo da
to prije izaem, to prije.
Sunce pali kad izaem na uurbanu ulicu. Spustim pogled na svoju budalastu biljenicu
i zavitlam je u veliku hrpu smea.
Tada primijetim policajce kako urno fotografiraju. Mene.

19

4
KOLIKO POLICAJACA? upita Jessica. Moda trojica. Zna, bila sam zbunjena.
Sjedimo na podu njezina stana, vrata uz vrata do moga. Okruuje nas teki miris laka za
nokte: jedna drugoj uredujemo nokte. Nakon to sam prije dva dana pobjegla iz palae sad
prvi put pravo razgovaramo o onome to se ondje dogodilo.
Kao to sam rekla, pria se da je u mafiji. Jessica irokim pokretom pokae visoki
francuski prozor i grad iza njega. Polovica robe koja dolazi u luku je nelegalna. A on upravo
to radi, zar ne, bavi se uvozom i izvozom. Jessica kimne, sama odgovarajui na svoje
pitanje. Ali vraki je teko voditi uspjean posao u Napulju bez ikakva kontakta s mafijom.
Svi su na neki nain ukljueni. ak i golubovi na Via Dante ponekad izgledaju pomalo
sumnjivi. Zure u tebe kao da su se urotili. Boe, hoe li se to ikada osuiti?
Ona uzme asopis i mae njime da bi osuila lak na nonim prstima. Posvuda su
razbacane loptice vate, meu asopisima i depnim knjigama. Jessicin je stan, kao i obino,
prilino neuredan. Kad smo zajedno stanovale u Hanoveru izluivala me svojom
neurednou; sad kad ivim u stanu do nje, njezina mi je neurednost simpatina, pa ak i
zgodna. to je najbolje od svega, ne mijenja se. U kaotinom svijetu Jessica je ista, moja
najbolja prijateljica, moja pametna, zabavna, zdravorazumska i draga prijateljica. Zaista mi
ne smeta to se prokletom Marcusu Roscarricku svia ona, a ne ja.
Ona.
Nae su misli usklaene; Jessica podigne pogled sa svojih svijetlocrvenih noktiju na
nogama i upita: Znai, stvarno je rekao da sam lijepa, je li?
Ne mogu priguiti mali ubod ljubomore u srcu, iako volim Jessicu. Ona ne moe prikriti
bljesak podmuklog zadovoljstva u svom cininom pogledu.
Da. Zaista je rekao da si lijepa. Osmijeh mi je hrabar i moda ne osobito uvjerljiv.
Jessica Rushton. Jabuica milijarderova oka? Bolje da se oiam.
to e napraviti?
Nemam pojma. Poeviti ga?
Jess.
Jessica se zahihoe, a onda prestane kad se pogleda u zrcalo ukoso postavljeno uz goli,
obojeni zid.
Ozbiljno, zbilja moram na frizuru ako se namjeravam pojavljivati u modnim
asopisima. Uzme nekoliko ispucanih pramenova izmeu prstiju i prouava ih, a onda
promijenjenim glasom kae: Nakon razvoda od lorda Roscarricka u kojem je dobila stotinu
milijarda dolara, prekrasna Jessica Rushton govori nam o svojoj lijepo ureenoj kuhinji.
Dobacuje mi pogled. Moemo kupiti Ferrari. Kupit u ti Ferrari. Curo, ao mi je, znam da ti
se sviao.
Ne, nimalo, nemoj biti blesava, molim te, Jessica. I to je apsurdno. Moram se truditi da
ne zaplaem. Kako sam zbog nekakvog glupog mukarca mogla postati tako bijedna? Jedva
ga i poznajem. Djelovao je pomalo prijetei. A ipak sam eznula za njim. Jesam. U tom

20

trenutku. Moja je dua pozvala i dobila odgovor ili mi se tako barem inilo. Sad sam pomalo
osamljena. Uh.
Navukavi sandale, prizvala sam svoj zdrav razum.
Ne. Dobro sam. U Napulju sam. Imam dvadeset dvije godine. Imam izvrsno
obrazovanje. Avanti!
Bravo, curo.
Idem na posao. Ovamo sam dola raditi. To i napravim: radim.
Idua dva tjedna usvojila sam zadovoljavajui i ugodan ritam napornog rada i samo
malo zabave. Svakog jutra uim u svom suncem obasjanom stanu. Marljivo uim. Dobro mi
ide.
Medu svojim razbacanim knjigama, uz laptop i alice loeg kapuina iz restorana, misli
o mukarcima odbijam konjugacijama glagola credere i partire, kao i preciznom strukturom
oblika futuro semplice.
Sutra e pripremiti tjesteninu s umakom puttanesca.
Domani prepari la pasta alla puttanesca?
Uenje u prosjeku traje oko dva sata.
Nakon uenja jezika slijedi rad na disertaciji. Sjeanje na njegove oi plave poput
Tirenskog mora blokiram nabrajajui injenice o zloinakim organizacijama na jugu Italije,
osobito o camorri, iako me privlai i jo zlokobnija i tajanstvenija 'ndrangheta, mafija s
junog dijela talijanske izme.

'Ndrangheta zloinaka organizacija u Italiji, sa sjeditem u Calabriji. Iako nije tako

poznata kao sicilijanska cosa nostra ili napuljska camorra, 'ndrangheta je vjerojatno
najmonija talijanska zloinaka organizacija s poetka 21. stoljea.

Neto me u 'ndrangheti privlai. Moda je to samo apostrof ispred imena? Kao natpis na
ploi palae Roscarrick.
Ne. Ui. Daj, Alex. Ui.

Glavna razlika u odnosu na mafiju jest u metodama novaenja,. 'Ndrangheta novai

lanove na temelju krvnog srodstva. Zbog toga su bande sline klanovima i stoga se policijska
istraga ne moe probiti kroz njihove redove. Od sinova lanova oekuje se da idu oevim
stopama.
lanstvo u organizaciji prenosi se s oca na sina. Je li nasljedno?
Neminovno se prisjetim Roscarricka i njegovih pria o poremeenom devetom lordu.
Marc se moda uklapa u tu sliku. Ali ovdje je krv najvanija, krvna loza i krvne veze. Svi su
povezani sa svima. Ja sam potpuni autsajder. elim saznati neto vie.
U vrijeme ruka glava mi je preoptereena, stoga mijenjam aktivnosti. Svakog
poslijepodneva navlaim kratke sportske arape i tenisice te u svojim nevinim ljetnim
Zarinim haljinicama odlazim istraivati zakuasta i povijesna predgraa unutranjeg dijela

21

Napulja. Ona mjesta iz kojih camorra crpi svoju snagu, odakle novai svoje ubojice i
proganja svoje neprijatelje.
Jesam li naivna kad obilazim te navodno zastraujue lokacije? U Americi to nikad ne
bih uinila, ne bih sama lutala ozloglaenim etvrtima velikoga grada. A ipak ovdje ne
osjeam da mi neto prijeti. Zato? Moda zato to su te sirotinjske etvrti tako zavodljive,
tako armantne sa svojim mranim, kaotinim i suncem obasjanim siromatvom - teko je
ovdje osjetiti prijetnju.
Hodajui uskim, ivahnim uliicama Spaccanapolija ili Quartieri Spagnolija kao iz
operete, imam osjeaj da sam u nekom talijanskom filmu koji se snima samo za Boga, u
filmu koji se zove Italija. Sve je potpuno izvorno: ene koje sjede pred svojim kuama u
uskim uliicama perui krumpire nad kantama, istei obrasle dagnje i glasno naklapajui o
seksu; stare gospoe u crnom koje mijenjaju cvijee i arulje u uglaanim kapelicama uz
cestu posveenim svetoj Majci Bojoj; lijepi djeaci koji jedu oputene trokute pizze sjedei
na svojim poput neba plavim skuterima Lambretta, naginjui se naprijed kako im pomodoro
ne bi kapao na skupe hlae; previsoki feminelli, transseksualci, koji u tiklama ure ulicom
poploanom neobraenim crnim kamenom od lave iz Vezuva, sputajui se prema
trajektnoj luci na ugovorene sastanke s bogataima na Ischiji i Capriju.
Manje su ugodne neobjanjivo tihe i smeem pretrpane piazze Materdeija, gdje debeli,
napola obrijani mukarci u poslovnim odijelima nestaju iza ugla im se pojavim, ostavljajui
me samu na sablasnoj sunevoj svjetlosti u tiini sieste, u mojoj haljini od Zare, kako zurim u
poderani stari plakat Diega Maradone.
A onda se, dakako, dogodi nezamislivo.
etrnaesti je dan mog reima koji se sastoji od marljivog rada i ne doputa sanjarenje o
njemu. Sve ide kako treba. Malo sam mamurna. Nalazim se u Quartieri Spagnoli. Prethodne
veeri u baru pokraj sveuilita s Jessicom i dvoje njezinih talijanskih prijatelja pila sam
jeftini Peronis i Raffis. Lijepo smo se proveli. Bilo je zabavno. Nismo razgovarale o njemu i
ustrajno smo izbjegavale Gran Caffe Gambrinus, kao i ostale pomodne i skupe lokale gdje
bismo ga mogle susresti.
Ali jutros mi je glava pomalo mutna. I izgubila sam se. Lutala sam praznom i otvorenom
slijepom ulicom. Podignem pogled prema traci plavog neba, zarobljenog izmeu visokih
zgrada. Jako je vrue. Rublje lepra na beznadno slabom podnevnom povjetarcu.
Dehidrirala sam. Zurim u sivkaste gae i erotsko donje rublje, crveno, plavo i crno, koje se
ljulja na vjetriu poput anarhinih i oputenih zastava seksualnosti.
Hej.
Okrenem se.
Soldi.
Dacci i soldi!
etvorica klinaca, bolje reeno mladia, stoje na kraju uliice. Pet metara od mene.
Visoki su i mravi, pribliavaju mi se i trae novac. Dovoljno znam talijanski da to mogu
razumjeti.
Daj nam novac.
Okrenem se, ali beznadno je. Zaboravila sam. Nalazim se u prokletoj slijepoj ulici.
Oajna, podignem pogled, moda je netko na prozoru da udahne malo zraka. No ujem samo

22

kako se kapci zatvaraju. Ljudi okreu glavu na drugu stranu i povlae se. Ne gledaj, nemoj
biti svjedok, nita nemoj rei. Omerta.
Dacci i soldi!
Ali nemam novaca!
Zato to radim? Zato se odupirem? Ti su klinci zacijelo narkii - etvorica od nekoliko
tisua napuljskih ovisnika o heroinu, zarobljenici droge koju raspaava camorra. Prljave
traperice, ukasta lica, zakrvavljene oi, opasni. ele se dokopati samo nekoliko eura. Zar
ne?
Ali imam jako malo novca i naporno sam radila da ga zaradim. Borit u se s njima.
Nemam novca! Ostavite me na miru.
Vacca, kae jedan rugajui se; najvii je i najmraviji. Vacca americana!
Amerika kravo.
Tko ih jebe! Pripremam se da protrim pokraj njih, vritei iz svega glasa, da se samo
probijem kroz njih. To moram napraviti. Samo potrati i probiti se u glavnu ulicu panjolske
etvrti, gdje prodavai ribe stoje u svojim gumenim izmama, ispirui srebrne ljuske i riblju
krv niz ulicu poploanu tamnim kamenjem, poput cekina u crvenoj pjeni.
Tada jedan od narkia izvue no. Dugaak je, zlokoban, blista na estokom junjakom
suncu koje iskosa pada s vrpce sirotinjskog neba.
Osmjehuje se.
Prekasno shvaam da je ovo mnogo gore od pljake.

23

5
PROKLETSTVO. Ako se oduprem, mogli bi me ubiti, ak iako moda nisu namjeravali.
Ali taj no. Svjetluca, zlonamjeran i dugaak.
Prvi mravi momak s nevjetom svjeom tetovaom na vratu, koja je slina herpesu,
krene prema meni. Stjerao me u kut: kao da sam jedan od brojnih takora u napuljskoj
uliici.
No je falusnog oblika i krut. Pogledam prema bespomonom nebu, a onda spustim
pogled prema nemilosrdnoj tami uliice iza njih etvorice. Ne. Ondje nema nikakve nade. Ni
ovdje. Ni bilo gdje drugdje. Preputena sam sama sebi.
Moda bih ih mogla namoliti da me puste, iskoristiti ono malo talijanskog to znam.
Zurei u vou bande, preklinjem ga.
Per l'amore del cielo, za ljubav Boju, molim te, ti prego di tutto cuore. On se nasmije
i njegov je smijeh poput stranog, bolesnog kokodakanja.
Ah, bellezza, belleza. Okrene se svojim nacerenim suuesnicima, a onda ponovno
prema meni: Jebeno seksi. Si? Seksi cura.
Moda su to jedine engleske rijei koje zna.
Jebeno seksi cura.
Moj strah bjesni. I moj gnjev. Udaljen je dva metra: trebaju mu dvije sekunde da me
dotakne i zgrabi. Pritisnuta sam uz vlaan, stari zid koji mi je iza lea. Taj je zid tako
mraan, zaklonjen i hladan da imam osjeaj kako ga sunce nikad nije ogrijalo. Sunce nikad
ne dopire ovako duboko u sirotinjska predgraa, kao ni u glave ovih mukaraca. Jedan od
ostalih se naceri i kae: Divertiamoci.
Rije znai neto kao igra. Namjeravaju se poigrati sa mnom i svjesna sam to to uistinu
znai.
Osjetim prve prljave ruke na svojim podlakticama, kako mi povlae haljinu,
pokuavajui je poderati. Leerno je i radosno trgaju s mog ramena, otkrivajui grudnjak.
Druga ruka posegne za mojim prsima, podigne vrpcu grudnjaka, a onda je preree noem.
Psujem ih, uei i pokrivajui se rukama. Ponovno psujem.
Ali deki se samo smiju. Posvuda su oko mene, kao da ih je desetak, ruke su svuda,
pipaju mi kosu, dodiruju mi ruke, nastojei ih odmaknuti.
Prestanite!
Ponem ih udarati nogama i mlatiti rukama; ne marim to ih je vie i to sam stjerana u
kut, neka idu k vragu. Ne namjeravam im dopustiti da me dotaknu. Neu im dopustiti da se
igraju sa mnom.
Izvijem se u njihovom stisku, otimam se, ali ih je jednostavno previe - etiri mrava i
nacerena Talijana. Osjeam da bih vjerojatno mogla svladati jednog od tih drogiranih
gadova - tresnuti ga koljenom u prepone, oboriti ga na tlo, ali etvoricu? Previe ih je.
Utapam se pod njihovim rukama dok povlae tkaninu, pruaju ruke prema mojim bedrima.
Nemojte, prestanite! Molim vas prestanite! Molim vas!

24

Oni se samo nasmiju i njihov smijeh odjekuje praznom uliicom, odjekuje niz ulicu sa
zatvorenim kapcima i ruevnim zidovima. Hladna ruka prekrije mi usta, zaustavljajui mi
rijei. Pitam se bih li se trebala pomoliti; godinama se nisam molila i moda je sad pravi
trenutak. Ali onda mi neto padne na pamet. Posljednja ansa? Ugrizavi ruku koja mi
prekriva usta, tako da se mora povui, viknem to glasnije mogu: Poznajem Marcusa
Roscarricka. On mi je prijatelj. Lui e mio amico!
Njihova je reakcija intenzivna. Skamenili su se. Ruke se povuku. Voa zakilji prema
meni, zavirujui mi duboko u oi, kao da bi htio vidjeti laem li. Drugi protrese glavom.
Guappo. Ostali kimnu, blijeda, runa lica u mraku uliice. Ponovno poviem.
Poznajem ga. Roscarricka! E un buon amico!
Ali ne koristi. Nisam ih uvjerila. Ili misle da laem ili im je svejedno. Moda im
Roscarrickovo ime nita ne znai. Cerekanje se pretvara u reanje. Ponovno se, s
obnovljenim intenzitetom, bace na mene.
Prljava ruka ponovno mi je na ustima; druga me uhvatila i sad ve podlijeem. To je to,
mislim, tako se to dogaa, sad e te silovati. Misli su mi se gotovo odvojile od svega. Sklopim
oi dok tonem ispod oceana bola i ponienja...
Lasciala sola.
to?
Taj je glas nov.
Ostavi je na, miru. Coniglio!
Kukavice.
Tko je to?
Vidim snanu aku u pokretu. Jednog od mladia netko je otrgnuo od mene, kao da ga je
zgrabilo neko boanstvo ili div, i doslovce ga podiglo s tla i odbacilo. Voa bande okrene se i
vie, ali ga aka snano tresne; tetovirano lice rascijepi mu se s lijeve i s desne strane od dva
udarca; krv ponovno prska posvuda, poput grimizne tinte.
U sumraku uliice nazirem tamnoputo, lijepo lice. Tko je to? Roscarrick nije, nepoznat
mi je. Ali taj se mukarac umijeao; s prijateljima je, mladim saveznicima, dobro odjevenim.
Oni se tuku s napadaima; jedan od narkia ve lei na prljavom kamenom ploniku i stenje,
ali drugi se brane. Privlaim svoju razderanu odjeu oko sebe i traim izlaz. To je strano.
Tua je estoka. Netko e dobiti noem.
A onda se drugi glas zauje nad ulicom, muevan, stariji, arogantan i svi se stiavaju.
Cazzo! Porco demonio!
To jest Roscarrick. Ne moe ga se zamijeniti ni s kim drugim. To su njegovi bijeli zubi i
tamno lice; tri prema nama. U intenzivno plavim oima bijes.
Reakcija napadaa uistinu je zapanjujua. im vide Marca, njihova estoka borbenost
isparava. U oajanju pogledaju jedan u drugoga, a onda u Marca. Izgledaju kao djeca, kao
prestravljena djeica. Marc se pribliava voi. I pljusne ga. Samo jedanput, ali veoma
snano.
A onda se osmjehne.
Marc se osmjehne. I taj je osmijeh tako zlokoban, toliko straniji od udarca da voa
poinje cviliti. Plaui, stropota se na tlo, leima uza zid, dok mu iz nosa jako krvari. Doima

25

se prestravljen. Prestravljen od Marca Roscarricka. Takav izraz lica nikad prije nisam vidjela
ni u jednog mukarca: izraz ovjeka koji misli da e umrijeti.
Zato je toliko uplaen? Tko je Marc Roscarrick da bi mogao tako zastraiti tog deka?
Previe je pitanja u mojoj glavi. Trepnem da bih zaustavila suze strave i navlaim
odjeu, ali ipak ne skidam pogleda s njih. Klince sad odvlae s poprita, vukui ih za
ovratnike poput aka koje treba kazniti. ujem kako su se zalupila automobilska vrata;
ujem kako skupe gume ostavljaju vidljive tragove na starim kamenim kockama. I tada
nastupi tiina.
Sad smo u uliici samo ja i Marc Roscarrick. Odjeven je u be laneno odijelo i plavu
koulju, a ja sam u poderanoj haljini. Ranjiva i naputena, ali ipak su me spasili.
Pogled mu je intenzivan: u plavetnilu njegovih ispitivakih oiju nazirem bijes i
suosjeanje.
Jesi li dobro? X? Jako mi je ao. Strano mi je ao.
Ali, ali...
Ve sam pregledala svoje ozljede. Sve je u redu. Samo nekoliko modrica i ogrebotina. Ali
misli su mi bolne, gnjevne, zbunjene. Tko je taj mukarac koji me jednog dana odbacio, a
drugog izbavio?
Moram saznati.
Kako si znao gdje sam? Kako? Kako si...? Ne razumijem to se dogaa.
Marc me odmjerava od glave do pete, ali ne kao mukarac, nego kao lijenik,
procjenjujui. Gola su mi koljena izgrebana. Spustim pogled; vidim nekoliko kapljica krvi na
onome to je ostalo od moje plave ljetne haljine. Ali to nije moja krv. To je krv momka koji je
predvodio napad. Momka kojeg je Marc tako precizno udario.
Taj je udarac bio proet divljatvom. Roscarricka pogledam novim oima. Taj mukarac
moe biti aristokrat, ali je jo neto. Primitivan? Ne, nije primitivan. No ni u kom sluaju nije
potpuno civiliziran. Prisjeam se poderotine na njegovim trapericama kad sam ga posljednji
put vidjela i tamne, vrste koe koja se nazirala, naznake neeg ivotinjskog skrivene u tom
urbanom mukarcu. One je momke prestravila i sama njegova prisutnost.
Ne znam to bih mislila.
Alexandra, hoe li da odemo lijeniku?
Misli mi se poinju sabirati.
Ne. Mislim da sam dobro. Nisu... nisu stigli daleko. Stigao si na vrijeme... ali ne znam...
A policija? Hoe li da odemo na policiju?
Kolebam se. S jedne strane eljela bih iz sveg glasa vikati s Vezuva koliko sam bijesna. S
druge strane elim potpuno i odmah sad zaboraviti to se dogodilo jer me vlastita glupost
dovela u takvu situaciju. Kako sam samo mogla lutati sama najopasnijim predgraima
izazovnog grada poznatog po zloinima, kao i po oaravajuoj ljepoti, lutati kao nekakva
prokleta glupaa, naivna i budalasta Amerikanka.
Razmislit u o policiji. Ne znam sad.
Osmijeh mu je ozbiljan, ak izgleda kao da se ispriava. Postavljam najvanije pitanje:
Ali kako? Uistinu to moram saznati. Kako si me pronaao?

26

On kima glavom kao da je to vrlo razumno pitanje. to i jest.

Oprosti, X, zacijelo si zbunjena. Otkako si me posjetila u palai puno sam razmiljao o
tebi.
Je li to jedva primjetno rumenilo? Ne, nije. Ali njegovo uobiajeno samopouzdanje na
trenutak je popustilo. Marc pokretom ruke odbaci svoju nelagodu.
Daj da te odvedem odavde, da se moe okupati, pa da odemo na ruak. Molim te.
Onda u ti sve objasniti.
Tko je Marc Roscarrick? to se to dogaa?
Ne zanima me. Ne zanima me. Vrlo zgodan mladi upravo me spasio od vlastite gluposti
i od neega jo goreg, ega se sad ne elim ni prisjeati, i eli mi pomoi. Preslaba sam da bih
mu se oduprla; elim se predati.
Da, kaem. Molim te. eljela bih ii kui.
Treperava tiina. Marc kimne glavom, uzme moju ruku, podigne je do svojih usana i
njeno je poljubi. Tiina jo traje i svjesna sam koliko elim da mi ponovno poljubi ruku. Daj
je samo ponovno poljubi...

27

6
NE. POVUEM RUKU kao da sam se opekla. U kakav se to rizik uputam? Nemam
povjerenja u svoju elju. Jo drhtim od napada.
Pokazujem na svoju haljinu poprskanu krvlju.
Htjela bih se vratiti u svoj stan.
Naravno, naravno. Obzirno kima glavom. Zacijelo se eli preodjenuti. Doi, X,
parkirao sam na Via Speranzella, nekoliko stotina metara odavde.
Ne znam to sam oekivala, Maserati, Bentlev, koiju s konjem i koijaa u odori, ali
Marcov je automobil jednostavan, iako vrlo skup sportski Mercedes: profinjen, elegantan,
brz, nov, tamne srebrnoplave boje. Malen, luksuzan automobil za uske, sirotinjske uliice.
Sjednem na suvozaevo sjedalo. Automobil mirii na njega: isto i profinjeno, s
naznakom onog boanstvenog, ali neodredivoga gela za tuiranje, one nejasne kolonjske
vode. Kona sjedala. Do Santa Lucije treba nam samo nekoliko minuta, iz sirotinjske etvrti
do bulevara, pokraj malih bassi, zatvorskim elijama slinih domova za siromane, do
neoklasicistikih stambenih etvrti mlaeg Napulja.
U vonji nismo progovorili gotovo ni rijei. Ne znam to bih rekla. Previe sam oprezna,
previe uznemirena. Marc Roscarrick definitivno me previe privlai. Osjeaji me izdaju;
pitam se nije li me izdala vlastita seksualnost. Prestani s tim, X. On je samo mukarac.
Ali nemilosrdno privlaan mukarac.
Dok se probija kroz izluujui napuljski promet, smireno se provlaei izmeu Fiata
Cinquecenta, Marc pogledava svoje okrvarene zglobove na rukama. Tada se kratko nasmije.
Isuse, izgledam kao boksa nakon est rundi. Nisam ga namjeravao tako jako tresnuti.
Njegove rijei potaknu me da i ja progovorim. Pravom baranom vatrom pitanja.
Tko je on? Tko su svi oni?
Kako ovdanje ene kau, Si buca sai, renzo si buca.
Molim?
Bucarsi. Odmahuje glavom. Posve ozbiljno. To doslovno znai praviti rupe u sebi.
Narkii?
Da.
Barem sam to pravilno zakljuila. Heroinski ovisnici. U potrazi za fiksom, a onda i za
neim drugim. Ne znam to bih mislila o njima. Mrzim li ih ili ih saalijevam? Oboje.
to e se dogoditi s njima? Tko su bili oni mukarci koji su mi priskoili u pomo?
Prijatelji i pomonici. Giuseppe je prvi stigao do tebe. Moj pomonik.
to e tvoji pomonici napraviti s njima? Marc slegne ramenima.
Ne brini, moji confreres nikoga nee ubiti. Samo e im natjerati strah u kosti.
A to poslije toga? Hoe li ih odvesti na policiju?

28

Karabinjerima? Marc odmahne glavom. U glasu mu se osjea prezir. emu? Da bi

smjestili sve ovisnike morali bi sagraditi zatvore odavde do Palerma, a pola policije ionako
je korumpirano.
Otro skrene lijevo, u moju ulicu. Dok parkira, kae: Ne. Pustit emo ih nakon to im
damo lekciju. Mislim da neko vrijeme nee napadati ene. Uzdahne. U zatvor bih zapravo
rado bacio one gadove koji su ove tetoine navukli na heroin. Camorru. 'Ndranghetu
Lijepo lice napeto mu je od bijesa tako da je gotovo zastraujue, a onda se okrene k meni.
X, mrzim ih. Sve zatruju. Ovaj bi grad mogao biti prekrasan, ali esto je grozan. Zato se i tebi
ovo danas dogodilo. Okrene klju i motor se utia. Tu je tvoj stan. Da te priekam u autu?
Priekat e me?
Rado bih te odveo na ruak.
Ali...
Samo ako si sposobna za to. Jer uistinu ti elim objasniti i htio bih to napraviti to
civiliziranije. vrsta mu je eljust obrasla jednodnevnom bradom. I moda ne bi trebala
biti sama, Alexandra.
Zastanem zbunjena. Osjeam da moram neto pojesti i jo veu elju da neto popijem
kako bih izbrisala slike u glavi. Moda je Marc u pravu: ne elim biti sama.
Dobro, kaem. U redu, ali...
ekat u koliko god bude trebalo.
Izaem iz automobila, hitro se popnem uza stube i brzo stanem pod tu, ispirui
tragove prljavih ruku koje su me hvatale, trudei se isprati i uspomene na cijelo prijepodne.
Poslije odjenem najnoviju Zarinu haljinu, mornarski plavu i obrubljenu engleskom ipkom.
Potrebne su mi mekoa i ljepota. A onda desetak-petnaest minuta samo stojim ondje, u
tiini, razmiljajui, s osjeajem aljenja. Trudim se skrenuti misli s onoga to se dogodilo.
Nekako u tome i uspijem. Nedugo poslije ponovno sam u Marcovom automobilu, ali
vozimo se samo nekoliko stotina metara, a onda Marc zaustavlja automobil i iskoi iz njega.
Parkirani smo na obali koja vodi do mostia. Koji vodi do Castela dell'Ovo.
Puno puta sam promatrala taj kameni mol i utvrdu koja se impresivno uzdie iz mora.
itala sam o njezinoj povijesti; podignuta je ondje gdje je, prema legendi, more na
sredozemnu obalu izbacilo sirenu, to je dovelo do podizanja samoga grada, novoga grada
Grka iz Sibarita - Neopolisa. Novog Grada. Napulja.
Ali ovo je moj prvi posjet otoku.
Marc mi otvori vrata automobila kao voza i uputimo se preko velianstvenog kamenog
mosta prema utvrdi zatienoj eljeznim vratnicama. Skrenemo lijevo.
Iznenadim se kad ugledam red vedrih restorana na otvorenom, izgraenih uza zidove
utvrde i zaklonjenih plavo-bijelim tendama, ali s pogledom prema napuljskom zaljevu.
Sjednemo za stol u prvom restoranu; konobarica Marca pozdravlja irokim osmijehom,
dok druga za mene izvlai stolac, zaklonjen suncobranom. Sjedam.
Signorina, buongiorno, e, Signor Roscarrick!
Oito je da Marca ovdje dobro poznaju; njegov dolazak izaziva malu, ali primjetnu
guvu meu ostalim gostima, osobito meu osobljem. Pitam se koliko je drugih djevojaka

29

dopratio do ovih stolova pod talijanskim suncem, na ovom istom slatkom i svjeem
morskom povjetarcu.
Svejedno mi je. Grickajui grissine, gledam naokolo i uzdiem, osjeajui kako se istinski
uasi posljednjeg sata poinju povlaiti.
Ako postoji ijedno mjesto koje bi moglo umiriti uznemirene misli, to je onda ovo.
Pogled je prelijep: veliki zaljev s vitekom se velikodunou protee od drevnog, blistavog
sredita Napulja, pokraj sumornih vrhunaca Vezuva prema liticama i plaama Vica i
Sorrenta. Talijanske zastave mrekaju se na blagom povjetarcu, jahte krstare raskonim
plavim vodama, elegantna polizia u brzim motornim amcima sijee more, ostavljajui za
sobom tragove koji se neobuzdano ire preko valova. Prava idila na Sredozemlju.
Vrlo je lijepo, zamiljeno primjeujem.
Svia ti se? Kao da je Marcu iskreno drago. Njegov bljetavo bijeli osmijeh savreno se
uklapa u okolinu. More? Tu je. Sunce? Tu je. Zgodan mukarac? Tu je. Sve je kako treba.
Hmm.
Konobarica te poznaje, zar ne? Pretpostavljam da esto dolazi ovamo. Moje je pitanje
nepotrebno sumnjiavo. Kajem se zbog svoje nepristojnosti. Ali Marc ipak odgovara vrlo
ljubazno.
Poznajem vlasnicu, signoru Manfredi. Suprug joj je bio policajac. Ubila ga je camorra.
Odmahujui glavom Marc sputa pogled na jelovnik, ali pretpostavljam da tono zna to
ondje pie. Prikriva osjeaje. Zastane, a onda mu izraz lica postaje vedriji. Dao sam joj mali
zajam i pomogao da uredi ovo mjesto. Ona mi zauzvrat jami da e posluivati sva moja
omiljena jela. I moja vina. Evo. Naginje se preko stola i pokazuje neto u jelovniku. Vidi
ovo?
Pokuavam proitati. Nevjerojatno je teko. Pesci ang... bosiljak...Odustajem. Neka
vrsta ribe?
On kima glavom.
Da, vrsta ribe. Zapravo, to je grdobina na riotu s bosiljkom i pjenom od lososa.
Senzacionalna je. eli li kuati?
Gledam ga, a on gleda mene.
Skinuvi sandale ispod stola, zavalim se u stolcu, ponovno odbijam od sebe zabrinutost
i usredotoujem se na ovaj trenutak. Samo na ovaj trenutak.
Zato ne, Marc? Ti bira. Odaberi za mene. Marc kima glavom smjekajui se.
Ok.
Uzvraam mu osmijeh. Bosonoga sam na suncu i poinjem se oputati, oputenost me
proima poput droge, ublaujui jutronju bol. Okrueni smo sretnim talijanskim obiteljima
koje avrljaju i jedu, oko nas lebde osvjeavajui mirisi limuna, dobre hrane i svjetlucavog
mora.
Mogu li odabrati i vino? Ako mi dopusti?
Dajem ti slubeno doputenje. I ne samo zbog toga to ti plaa, Marc Roscarrick.
Odakle je to dolo? Moda me je opasnost ohrabrila i pomogla mi da postanem koketna.
On se svejedno nasmije.
Dobar argument. Dobro, uzet emo vino iz Alto Adigea. Je li ti poznato?

30

Nije.
To je na dalekom sjeveru Italije, u Junom Tirolu, gdje se govori njemaki. Moda
jednoga dana... Promatra me, a onda odmahne glavom, kao da se ispravlja. Ondanja vina
su sjajna, ali jedva da su poznata izvan tog kraja. Moja obitelj ondje ima posjede - vinograde
i Schloss. Dvorac.
Pa naravno, kaem, osmjehujui se. Tko nema vlastiti Schloss? I ja sam imala Schloss,
ali mi je dosadio. Schlossevi vie nisu u modi. Sad elim palacio.
Ah, zadirkuje me.
Ti si milijarder. Prvi kojeg sam upoznala.
Nisam siguran jesam li zadovoljan zbog toga, X.
Kako uope izgleda imati tako puno novca? vaem grissini. On se osmjehne mojoj
smjelosti. Iznad njegova ramena lepra europska zastava, plava boja izblijedjela od
primorskog sunca.
Kad se ne mora brinuti o novcu to je kao kad se ne mora brinuti o vremenu, Marc
slijee ramenima. Neprocjenjiva prednost. Svjestan sam da imam sree. Ali morao sam se
potruditi da bih stvorio pravo bogatstvo. Osim toga, bogatstvo donosi i probleme.
Kakve? Previe privatnih aviona? Dosadi ti to moe birati izmeu bezbroj lijepih
ena koje ele spavati s tobom?
Ne. Njegove blistave oi susretnu se s mojim pogledom. ivot je kompliciraniji.
Recimo, kupi vilu u Toskani. Onda mora nekome platiti da se brine o njoj, jer najee nisi
ondje. Onda mora platiti nekome da titi ovjeka koji se brine o vili. Onda mora unajmiti
nekoga tko e provjeravati ovjeka koji titi ovjeka... i na kraju je to prava gnjavaa.
Zastaje dok govori. I nasmije se ravnoduno. Ne traim da suosjea sa mnom.
Ne pada mi na pamet.
Donijeli su nam hranu. Izgleda pomalo udno, ali i lijepo: komadii mekane, bijele ribe
ukraene ruiastom pjenom od lososa, nalik na prozirnu pjenu blijedoruiastog kavijara,
poloeni preko zelenog riota zainjenog bosiljkom.
A onda kuam.
O, moj Boe.
Svia ti se?
Nastojim pronai pravu rije. Slasno je. Drukije od svega to sam dosad jela.
Izvrsno!
Osmijeh mu je irok i zasljepljujui. Ispod otkopane koulje vidim njegova gola prsa.
Dlaice su mu tamne, moda malo pozlaene suncem. Elegantnim rukama posee za bocom
vina koja lei nagnuta u srebrnoj posudi.
A sad mirisni traminac. Lagano ohlaen, iz Tramina u dolini Etsch. Ondje je traminac
nastao. Slae se s blagom ljutinom bosiljka i grdobine.
Mirisni traminac za mene je dosad bio samo jeftino njemako vino i jo jeftinija
kalifornijska inaica. Pomalo oklijevajui ispijem gutljaj, no Marc je u pravu. Naravno:
kladim se da je Marc uvijek u pravu. Vino je izvrsno. Nije onako pretjerano slatko kao to
sam oekivala: bogata je okusa, a ipak suho, s jedva primjetnim cvjetnim mirisom. Moram
priznati, savreno je.

31

Pijemo i jedemo i razgovor postaje srdaniji, a onda jednostavno tee; Marcu priam
smijene dogodovtine iz studentskih dana, prie o sebi i Jessici. Nisu ba toliko smijene, ali
Marc se smije i njegov se smijeh doima iskrenim, i kako vrijeme vie odmie, misli mi
ponovno ispunjava osjeaj blagostanja. Uasni trenutci u uliici kao da su se dogodili
nekome drugome, u nekom drugom vremenu.
Vino je ugodno kiselkasto, hladno i ukusno; sunano se poslijepodne protee pred
nama i posvuda oko sebe ujem ljude kako na talijanskom sretno avrljaju: najbolja filmska
glazba koja postoji. Drago mi je to ih ne razumijem, jer njihovi razgovori postaju blaeno
besmisleni, samo slatko uborenje stranog jezika.
Marc se naposljetku zavali u svom stolcu. Nagne lijepu glavu i znatieljno me pogleda.
X. Jo me nita nisi upitala o dananjem jutru. Zar te vie ne zanima? U pravu je.
Nisam pitala. Zato?
Djelomino zato to ne elim upropastiti ovaj trenutak. Ali i zato to mi je glava mutna.
Mutna je od misli, ali ne o jutronjim dogaajima, nego o seksu. Ovoga trenutka, upravo sad,
elim voditi ljubav s Marcom. elim osjetiti njegove ruke na svojoj koi, njegove usne na
svojim usnama, njegove ruke kako me beskrajno dugo miluju. Zamiljam nas na plai, same
i zajedno. Sunce iznad mene. Marc iznad mene...
tovie, po nainu na koji me Marc gleda vidim da moda i on eli mene. Prije nekoliko
trenutaka ustala sam i premjestila se na drugi stolac, da izbjegnem arko sunce, i vidjela
kako promatra moje bose noge. Pogled mu je bio ispunjen istom, gladnom poudom.
Pokuavao je skrenuti pogled, ali nije mogao. I sad me promatra.
Erotska napetost meu nama, kao da se dodirujemo, ugodna je, ali nepodnoljiva.
Velianstveno nesnosna. Ne moe tako dalje. Mora se nastaviti. Sua mora prestati i moraju
se vratiti kie. Ali sunce i dalje sja.
Marc podie ruke.
Moda bismo trebali popiti jo malo vina.
Uistinu?
On kima glavom.
Ovaj put neto drugo. Neto sasvim posebno.
Bacivi pogled na stol, vidim da je netko odnio tanjure i posue, a da toga uope nisam
bila svjesna. To me ne iznenauje: oko Marca Roscarrica stvari se jednostavno dogaaju,
onako kako treba, ali neprimjetno.
Tanjure je zamijenila nova srebrna posuda s novom bocom vina. Marc vadi tu malu,
usku butelju; okrenuvi je prema meni, pokazuje mi etiketu.
To je mukat rua iz St. Laurenza, isto iz pokrajine Alto Adige. Marc do pola natoi
malu au i stavi je pred mene.
Vino podsjea na tekui jantar pomijean s krvlju svetaca. Aroma je boanstvena. Marc
pokazuje na moju au ruiasto-zlatnog vina. Godinje radimo samo nekoliko stotina boca,
ali najee ga uope ne radimo, jer klimatski uvjeti moraju biti apsolutno perfetto. Samo je
deset hektara vinograda na svijetu gdje se uzgaja ovo groe.
Prije nego to kuam vino, malo zastanem. Kucnuo je as, prije nego to sve ovo ode
predaleko, prije nego to previe popijem. Uistinu moram dobiti odgovore.

32

Marc. Kako si znao da sam u Quartieri? Kako si znao da mi treba pomo?

Povjetarac ljulja suncobran nad nama. Marc paljivo spusti bocu u srebrnu posudu, a
onda me pogleda.
Alexandra, prvi put kad sam te vidio u Gambrinusu... Bespomono napravi pokret
rukom, kao da ispovijeda mranu tajnu. Pomislio sam da si najljepa ena koju sam ikad
vidio.
Zurim u njega. Glava mi ne prihvaa njegove rijei, ali srce mi pjeva. Pjeva. Uistinu. Luda
sam. Ali srce mi pjeva. Najljepa ena koju je vidio.
Ja.
Oprosti ako ti to zvui slatkorjeivo ili povrno, X, ali istina je. elio sam prii tvom
stolu i razgovarati s tobom. Istoga trenutka.
Uspijevam progovoriti. I?
Suzdrao sam se. Umjesto toga sluao sam va razgovor. Oprosti. Onda sam platio va
raun. Nisam mogao, a da barem to ne uinim. A onda sam otiao prije nego to uinim
neto glupo.
Zato mi nita nisi rekao?
Marc se ne osvre na moje pitanje.
Ali onda si dola u palazzo. Bila si odvana. Nisi bila onoliko bezazlena kako sam
zamiljao. Zabavna si i pametna. Bilo mi je jako teko ponovno ti se oduprijeti. Nisam
mukarac koji se ograniava na sentimentalnost.
to on to govori? Rastapam se od njegovih rijei. Rastapam se. Ali ne smijem. Moram
saznati neto o Jessici. Zato mi je rekao da ga zanima Jess? Prije nego to stignem
progovoriti, on nastavlja:
Kad si otila iz palae zamolio sam nekoliko svojih prijatelja, kolega i slugu da pripaze
na tebe. I za to se ispriavam. Umijeao sam se u tvoj ivot bez tvog doputenja i to je
neoprostivo. Ali nekako si mi izgledala naivna, a moda i previe hrabra.
Dao si da me prate?
Ne ba tako. Da pripaze na tebe? To da. To je bolji izraz. Ali onda sam uo da istrauje
sirotinjska predgraa, Materdei, Scampiju, a to su jako opasna mjesta i zamolio sam svoje
ljude da budu proaktivniji. Tako da su te posljednjih dana pratili.
Ne znam to bih mislila o tome. Bih li se trebala zgroziti, osjeati gaenje i biti
povrijeena? Ne. Osjeam se zatienom. Marc Roscarrick me je titio. Ne mogu se naljutiti
zbog toga. On nastavlja.
Bio sam u Via Toledo kad me Guiseppe nazvao i rekao da si u velikoj nevolji. On je prvi
stigao do tebe, ali ja sam doao to sam prije mogao.
I spasio si me. Hvala ti.
Marc na to odmahne rukom.
Bio sam potpuno sebian. Ne zasluujem tvoju zahvalnost.
Molim? Bio si sebian?

33

Povjetarac se smirio. Obitelj za stolom iza nas je otila. Vladala je tiina. Marc je
progovorio prvi: X, spasio sam te za sebe. Spasio sam te jer mi je muno pri pomisli da bi ti
se neto moglo dogoditi. Kao to si ve i sama morala shvatiti, cijelo sam vrijeme elio tebe.
Sad sam ja morala postaviti pitanje.
Ali rekao si da je Jessica...
Lagao sam da te spasim od samog sebe.
Oi su mu mrane od bijesa, tuge ili neega drugog.
Ne razumijem. Marc?
On uzdahne i okrene glavu na drugu stranu, kao da govori samom sebi. Promatra
udaljenu i plavu obalu Sorrenta.
Alexandra, ovo je opasno za tebe. A ipak ti se, bez obzira na to, nastojim pribliiti.

Marc polako okrene glavu prema meni i pogleda me ravno u oi.

Ne mogu si pomoi. Ima neto u tebi, ne samo tvoja ljepota, nego neto drugo.
Prepoznao sam to kad si ula u palau. Tvoju hrabrost, tvoju neustraivost. Tvoju blistavu
inteligenciju. Te su me osobine neodoljivo privukle. Kao sila tea. Oklijeva, a onda kae:
Kako glasi onaj stih iz Dantea? Na kraju Komedije. O ljubavi to pokree sunce i druge
zvijezde? Da. L'amor che move il sole e l'altre stelle.
Glas mu utihne. I ja utim. to da kaem? Da i ja osjeam isto? Moda vrlo slino?
Otpijem malo vina da neto ne izlanem. Mukat rua. Boanstveno je, iznimno bogato, a
opet njeno ruiasto vino. Slatkoa u slatkom. Imam dojam da je ovo najvaniji trenutak
mog ivota.
I ja volim Dantea, kaem, malo oklijevajui. Ovamo sam izmeu ostalog dola i zato
da nauim talijanski, kako bih ga mogla itati u originalu.
Marcove oi bljesnule su kad me pogledao. Najdrai dio?
U Komediji? Razmiljam, a onda mu odgovorim: Mislim da je to dio u Raju. Kad se
due uzdiu Bogu...
Marc se nadovezuje na moje rijei, ne skrivajui oduevljen osmijeh: Uzdiu se kao
snjene pahuljice! Da! To je i moj najdrai dio. Pogledi nam se opet susreu. Marc izgovara
stih na savrenom talijanskom: In su vid'io cosi Vetera addorno, farsi e fioccar di vapor
triunfanti.
Ponovno zavlada tiina. Marc pije vino.
Tada spusti au, a rumene su mu usne sad vlane od slatkog vina. Gleda me u oi.
Njegova se ruka prui preko stola i prekrije moju. Nagne se blie prema meni. Dodir mu je
poput elektrine struje; svaki dio mog tijela eli dotaknuti svaki dio njegovog. Svijet se
okree oko nas.
Marc, uspijem prozboriti. Skamenjena sam i nemam izbora. Ne elim vie odgaati.
Nae usne razdvaja tek nekoliko centimetara. Svijet postaje nebitan, svemir se rasplinjuje, a
sve to postoji jest ovaj trenutak i ovaj stol u ovom sunanom restoranu sa mnom i Marcom
Roscarrickom dok on naginje svoje lijepo lice da bi svoje vlane, slatke usne spustio na
moje, koje ga udno ekaju.

34

Ne mogu, kae. Ne mogu te poljubiti. Previe je opasno. Za tebe. Uzdah mu je

ispunjen tugom. elim te, X, mislim da nikad nikoga nisam toliko elio. Duga i strana
stanka. No to nije mogue.

35

7
JO NE MOGU shvatiti zato.
Znai da se nismo maknule s mjesta.
udno. Stvarno udno. Poasti te rukom, kae da te oboava, da si najljepa ena
nakon Helene Trojanske, ako ne i ljepa, a onda kae: 'Ali ne mogu zbog neke mrane,
strane, turobne tajne.' A onda te otprati kui i to je kraj?
Ponudio mi je automobil i vozaa. Tako da mogu razgledati Napulj, a da ne upadnem u
nevolje.
Jessica kimne glavom.
Ne odustajem.
Jess, zato bi to napravio? Zato?
Daj da razmislim. Trebam nikotin da bih mogla razmiljati.
Uzme cigaretu i zapali, isputajui plaviasti dim iznad ostataka svoje pizze margherite.
Onda kae: Moda je uistinu jedan od vanih pripadnika camorre? I ne eli ti otkriti svoju
stranu tajnu? Pomalo i izgleda kao opasan tip. Smijucka se. A moda je neto sasvim
drugo. Moda samo ima herpes.
Zar joj se to u glas uvlai ogorenje? Najbolja mi je prijateljica i ne bih htjela da bude
ljubomorna ili ljuta zbog onog to sam joj rekla; dosad je bila dobro raspoloena, cinina i
pomalo podrugljiva, to je tipino za nju, i to je bilo savreno. elim da me odrava u
ravnotei. Inae bih jednostavno mogla izgubiti nit.
A opet, Jessica ispuhne kolut dima, moda to ima nekakve veze s njegovom enom. S
njezinom smru.
Cijelu smo no u ovoj maloj pizzeriji u luci raspravljale o njemu. Jessica mi ugaa ovim
razgovorom, i zahvalna sam joj. Ali s druge strane, ona je odabrala kamo emo otii.
Pizzerija je otvorena sparnom nonom zraku; sjedimo vani, ali vidim unutranjost
lokala gdje krupni mukarci s pomalo zlokobnim frizurama stojei za barom ispijaju jaku
grappu. Razmetljivim pokretom naginju aice, a onda se okreu kao da oekuju pljesak.
Neki od njih imaju oiljke po rukama - opekline i porezotine.
Jessica voli takve sumnjive lokale; misli da su izraajni, izvorni i autentini. Ponekad se
slaem s njom, a ponekad ne. Ovoga trenutka nije mi ba stalo. Gotovo sam potpuno
zbunjena i samo to se ne rastuim.
Marc Roscarrick osjea isto to i ja, a ipak si ne moe dopustiti da bude sa mnom?
Ali usto mi je ponudio svoj automobil - i vozaa. Giuseppea. Zato bi to uinio ako
uistinu ne eli produbiti ovo to je izmeu nas?
Promatram Jessicu preko stola s razbacanim ubrusima.
Jess, jesam li zbilja glupa? Misli li da bih ga jednostavno trebala zaboraviti?
Jessica mi spremno uzvrati pogled.
Da.

36

Gorko sam razoarana, a ujedno svjesna da je u pravu.

Meutim, dodaje, s uitkom gasei cigaretu. Rijei su joj poput dima u toplom
veernjem zraku. Znam da nee.
Molim?
Ne moe ga zaboraviti, zar ne, draga? Stvari su ve otile predaleko, je li tako?
Glas joj je neuobiajeno njean. Izraz njezina lica pokazuje mi da prihvaa moje
osjeaje. Ponekad se pitam moe li se ona dublje zagledati u mene no ja sama.
Kako to misli?
Ma daj. Samo to se nisi zaljubila u njega, X. Nikad te nisam vidjela ovako depresivnu i
sentimentalnu, kao Catherine i Heathcliffv.
Ali...
Ovo nije kao s matematiarom u mokasinkama, zar ne? Ovo je ono pravo. Plae kao
ljuta godina zbog nekakvog ruka. Daj, razmisli o tome.
Prui ruke preko stola i stegne moje; to me podsjea na Marca, tako me je on dodirnuo
za rukom. Sluaj, htjela si pustolovinu, htjela si riskirati, dola si u Italiju da pronae
neto novo i uzbudljivo, a ovo je upravo to. Zar ne? Mogao bi ti slomiti srce, ali i ti bi mogla
slomiti njegovo.
Ali to ako sudjeluje u neemu?
Pa i ako je tako, podnijet e to. Takve se stvari podrazumijevaju. Kad si u Rimu, spavaj
s Rimljanima.
Je li to izreka?
Nije. Jessica se nasmije. Ali je istina. Osim toga, mafiji mora priznati jedno: dre
podalje sve ove proklete turiste. Napulj je posljednji pravi talijanski grad, posljednji grad
kojeg ne opsjedaju debeli stranci s kamerama.
Ali ako ipak sudjeluje, neu moi, zna.
Bespomonost. To je bespomonost. I beskorisnost. Postala sam dosadna zbog Marca
Roscarricka. to mogu napraviti?
Ponovno pogledam prema baru. Vjerojatno je polovica tih mukaraca u camorri.
Naravno, izgledaju kao obini luki radnici, krupni i tetovirani. Ali vjerojatno se bave
prevarama, muljaju s teretnim listovima, krijumare zabranjenu robu i alju poklone
enama carinika. Moda su ponekad nasilni u stranjoj uliici iza vrata Capua i pretuku
protivnika.
Da, sigurna sam da je tako.
Isto sam tako sigurna da Marc nije nalik njima. Zabavan je, otrouman, dostojanstven i
inteligentan, posjeduje tu uzvienu gracioznost - ili je moda rije samo o njegovom skupom
kolovanju u Engleskoj i njegovom profinjenom europskom podrijetlu? Moda je sve lano,
moda je Marc samo jo jedan od plesaa na maskenbalu napuljskog ivota.
I kako je samo udario mog napadaa. To ne mogu smetnuti s uma. Taj ozbiljan udarac,
iznenadna eksplozija profesionalnog nasilja, kao da je izvukao smrtonosno oruje koje
tono zna kako upotrijebiti.

37

Krv na zglobovima njegovih prstiju dok je vozio. Tamna koa, bijeli zubi, grabeljivac.
Kako su ustraeno ustuknuli kad su ga vidjeli.
Hej!
Jessica mi mae rukom pred oima. Kao da sam oslijepila. Oprosti.
Da pogodim, razmiljala si o brojevima lota? O cijeni palente?
Jess, Marc me ne eli vidjeti pa je sve ovo besmisleno.
Da?
Jasno mi je dao do znanja da neto osjea, ali da ne moemo biti zajedno.
Ba. Jessica odmahne na moje tune rijei. Pogledom potrai konobara i zatrai raun.
Ne vjerujem u to, mala. On te oito eli viati, samo to postoji nekakav problem. Ali ovako
snana seksualna elja ima vlastitu logiku. Kad se pojavi, kad te obuzme prava ljubav, tada
je nita ne moe zaustaviti, vjeruj mi. Osmjehne se u sutonu. Vratit e se.
Silno bih eljela da tako bude. Bojim se da je to istina. To mora biti istina. A istodobno
se elim vratiti kui, u Ameriku, pobjei od opasnosti i boli.
Jessica plati raun i mi ustanemo, ne obraajui panju na poglede krupnih mukaraca
za ankom, i krenemo napuljskom obalom prema Santa Luciji. Mjesec iznad Caprija blijed je
i sporo se kree, poput sjevernjake udovice blijedog lica glave ovijene tamnim junjakim
velovima. Mantilli. Iznenada mi sve izgleda tuno. Vie me ne vesele brbljavi Talijani u
grupicama i oni koji eu s obiteljima. Glupo je. Plae mi se. to mi se dogaa? Ti su osjeaji
potpuno pretjerani i neopravdani, a ipak su itekako stvarni. Ranjena sam, glupa sam,
povrijeena, saalijevam samu sebe. Vidim Marca Roscarricka.
Marcus Roscarrick.
Stoji ondje, osvijetljen mjeseinom i svjetiljkom, pokraj vrata mog stana. Naslonjen je
na svoj automobil, na svoj srebrnoplavi Mercedes i potpuno je sam. U trapericama i tamnoj
koulji, ozbiljan. Zagledan je niz aveniju prema djeliu zvijezdama obasjanog mora; doima
se kao da nije svjestan gdje je, visok, osamljen, poput sjenke, vrlo zamiljen. Tamno veernje
svjetlo ocrtava njegovo lice s izraenim linim kostima. Izgleda mlai i tuniji nego ikada
prije. Ali i muevniji.
Vidi, kae Jessica. Rekla sam ti.
Potaknut njezinim glasom, Marc se okrenuo i zagledao u mene. Usta su mi otvorena, ali
ne izgovaram ni rijei. Imam osjeaj da sam uhvaena reflektorom na pozornici i da je cijeli
grad publika koja iz zamraenog gledalita promatra dramu. Sve je oko nas uronjeno u
tiinu.
Ja u samo navratiti do lokala, rekla je Jessica i znaajno mi se osmjehnula. Tada je
nestala i otila u grad, ostavljajui mene i njega. Jedino dvoje ljudi u Campaniji. Postojimo
samo ja i on i sazvijede Oriona koje blista iznad Sorrenta i Caprija.
Po njegovu mranom, tunom, slomljenom osmijehu vidim da se neto promijenilo, da
se neto neopozivo promijenilo izmeu nas i da je neto puklo.
Marc krene prema meni. Ali ja ve trim prema njemu.

38

8
KAO DA SU NAM se usne susrele prije svega ostaloga: to je prvi poljubac, prvi od
mnogih ili moda jedini, ne znam i nije mi stalo, jer je poljubac senzualan i okrutan. Marc
primi punu aku moje plave kose i trzne mi glavu unatrag. Malo me zaboljelo, no ipak mi se
to svia, i njegove se usne sputaju na moje, tople, slane, vrele i vlane. Njegov je jezik u
mojim ustima i sve je instinktivno, neposredno. Ne razmiljam ni o emu. Sva sam se
pretvorila u poljubac. Ja sam samo taj blistav poljubac ispod Oriona.
Nai jezici istrauju i poljubac me ushiuje; Marc se ljubi bolje od svih mojih prijanjih
frajera; osjeam se nevjerojatno dok se u meni mrekaju valovi treperava uzbuenja.
Marc se na trenutak povlai i vidim kako njegove suene plave oi s dugim trepavicama
blistaju na svjetlosti svjetiljke, sasvim blizu meni. Osjeam miris njegova gela za tuiranje i
ugodan miris njegova parfema, kao i slatki ljetni znoj, i njega.
X, oprosti, kae. Nisam si mogao pomoi. to mi radi...
Ponovi to.
Ovaj put ja zgrabim njega i sad smo pijani par koji se dri jedno za drugo na
boanstvenom plesnom podiju, na osuenom, uspravljenom brodu, as se spotiemo
unatrag, as se smijemo, as smo smrtno ozbiljni, dok se strastveno ljubimo. Njegove su
usne ponovno grube na mojima i ovaj put njegove vrste, muke ruke znatieljno istrauju
moja lea.
Odjevena sam u crnu ljetnu haljinu od tankog pamuka. Marc lijevom rukom stee moju
stranjicu, vrsto i vatreno, dok desnom obuhvaa moj vrat i mi se ponovno gladno ljubimo.
Tada mu ruka klizne oko mog struka, kao da pleemo, i vrti me i ljulja svojom snagom, a
onda miluje moj topao vrat svojim jo toplijim usnama. I mrmlja:
X, mirie na jagode, na vino i jagode.
Ispusti me, jo me drei oko struka i ispreplete svoje tamne prste s mojim svjetlijima.
Osjeam bujicu neega jo dubljeg od seksualnosti, ali i vrlo intenzivnu seksualnu elju.
Tvoj stan, kae. Sad.
Marc je odabrao. elim biti odabrana. Ruke i koljena drhte mi dok petljam po ulaznim
vratima koja se naposljetku irom otvaraju i on tri za mnom uza stube, as se smijui, as
reei, kao elegantna zvijer koja dolazi po mene, lovi me, juri stubama i pokuava uhvatiti
moj smijeh. Ali ja nestajem u stanu i na trenutak sam sama, ali onda vrisnem od straha,
samo se djelomino pretvarajui, kad se on ponovno eljno baci na mene, lovei me na putu
do kuhinje. Stisne me uz hladnjak pa svue svoju koulju.
Kuhinja je djelomino u mraku. Jedina svjetlost dolazi od ulinih svjetiljki i
sredozemnog mjeseca ija srebrnasto-bijela mjeseina ukoso ulazi kroz prozor.
Skinuo je koulju: poput fotografa ije su fotografije crno-bijele, mjeseina ocrtava
miie njegovih prsa i trbuha, tvrda ali njena rebra i vrst trbuh; prsa su mu ira nego to
sam oekivala, a miii malo izraeniji. Vii je i snaniji od mene i kad baci koulju na pod i
prikrada mi se, osjetim siuan, njean drhtaj straha isprepleten s bespomonom udnjom
za njim.

39

Ponovno se ljubimo i onda opet. Uzdignem se na vrhove prstiju da bih njeno i

treperavo, do krajnosti senzualno, poljubila njegove mekane usne jednom, a onda i drugi
put. Moj jezik klizne u njegova usta i iz njih. to to radim?
Dosta je, X, u krevet.
Marc me hitro i lako podigne, kao mladoenja koji prenosi nevjestu preko praga. Tada
me odnese u spavau sobu i baci me na krevet, a opruge kripe kao da e se slomiti. Nije mi
stalo.
Marc Roscarrick uzdie se nada mnom gologa torza - visoka, tamna sjena visoko iznad
mene.
Ostani tako, kae. Upravo tako.
Leim na krevetu zabaenih ruku, ali ne mogu tako ostati; previe ga elim i zato
estoko odbacim sandale s nogu i, kad ostanem bosa, on uhvati moj tanki gleanj i poljubi
bijelu unutranjost tabana, ljubi me ondje, eljno grickajui kou. Boanstveno je. Njegov
dodir ponovno budi iskrice vrelog uzbuenja koje se ire mojim venama. No onda on ispusti
moj gleanj, zastane na trenutak, nepodnoljiv i opojan, i promatra me na slabom svjetlu.
eli li da neto stavim?
Trenutak se pretapa u nepominost. elim li? elim li da stavi kondom?
Neeee, zaboga. Ne elim da bilo to ima na sebi, elim da bude nag kao i ja i nag u meni.
Cijelog svog ivota, cijelog ivota koji sam ivjela kao razumna, posluna, marljiva dobra
djevojica, traila sam od mukaraca da neto stave, od onih nekoliko s kojima sam spavala.
Ali ovaj put ne marim, ovaj put aktivno elim biti nepaljiva. Uzimam tablete i to e biti
dovoljno, a sad pouri.
Samo me jebi.
I on se obruava na mene. Poput predatora. Poput neeg ne potpuno ljudskog, a opet
prekrasno ljudskog; vrelim poljupcima ljubi mi vrat i udie moj miris.
elim te golu.
Zurim u njega. U njemu buja bijes koji ne mogu potpuno shvatiti. elim te vidjeti cijelu.
Na trenutak petlja s gumbima na leima moje haljine; podignem se na lakat da mu
pomognem, ali se on samo nasmije ili moda zarei, i rastrga mi haljinu, jednostavno je
strgne s mog napola nagog tijela i razderanu tkaninu baci na drugi kraj sobe. Uzalud se
bunim u mraku, podiui pogled prema njegovim oima: Ali, moja haljina...
Kupit u ti drugu! promrmlja Marc. Kupit u ti stotinu prokletih haljina.
A onda otkopa moj grudnjak pa i njega baci preko sobe i sad s njenom poudom
promatra moje blijede dojke i ljubi ih, hladnim, ali toplim poljupcima, lijevu pa desnu.
Njegovi se prsti paljivo i vjeto poigravaju mojim bradavicama; zaigrano ih gricka, najprije
jednu, a onda i drugu. Bradavice su mi tvrde, sve tvre pod njegovim dodirom.
U meni raste neodoljiva udnja da me dodirne ondje, da me uzme. Otvara se prostor
ispunjen vlanou i oajnikim oekivanjem; bokovi mi se uzdiu prema njegovima i on
zna to elim. Njegova usta sputaju poljupce niz moj blijedi trbuh i ljube me u pupak; poput
mrane oseke koja se sputa niz moje tijelo, usisavajui pijesak.

40

Sad osjeam kako mi svlai gaice niz bedra; moj goli taban treperi od dodira pamuka, a
onda dodir prestaje i njegove su dragocjene, voljene usne na mojoj enskosti, mojoj udnji,
mojoj piki, mojoj stidnici.
Moja se vlanost mijea s njegovim vlanim usnama, ruke su mu na mojim golim
bedrima, ljubi me i gricka, jezik me naglo dodiruje, a onda, da. Svojim tvrdim i mekanim
jezikom vjeto otkriva moj klitoris i lie me poput bombona, hitro, kao plamen koji
podrhtava, kao njeni dodir pera. Srce mi lupa, cijelo mi tijelo treperi, od glave do pete
podrhtavam od senzualnih trnaca tog uitka dok on licka i njeno gricka moj klit. A onda sve
bljesne kao ruiasta munja i iz mene provali: O, Boe, Marc, o, Boe!
Carissima.
On podigne svoju lijepu glavu. Marc, molim te, NEMOJ PRESTATI.
Tko to govori? Jesam li to ja? Netko drugi? Ja, to ja govorim. Marc ponovno jezikom
dodiruje moj klitoris, pohlepno i estoko, a ipak njeno. Tada okrene glavu i licka njenu,
uzdrhtalu kou unutarnje strane mog bedra, miluje ga obrazom dok ja stenjem, samo malo,
a glava mi se okree nalijevo i nadesno u tami i uzbuenje mi ubrzava disanje. Bespomona
sam, uzdrhtala i oboavana.
Jer on me ponovno lie ondje. Tono izmeu bedara, gdje se moj uitak susree s
njegovom eljom. Mrmljam njegovo ime u tami i provlaim prste kroz njegovu mekanu i
kovravu, tamnu, svilenkastu, zamrenu kosu; onda poudno pritisnem njegovu glavu blie
prema svojoj enskosti, svom vrhuncu koji je sve blii - zar u uistinu doivjeti vrhunac?
Mili Boe, o daaa, ovo je jebeno boanstveno! Sad se dogaa, dok on licka i miluje moj
pulsirajui klitoris i ponekad puhne na njega, konano poputam, spotiem se, padam.
Blaeno padam preko ruba nekamo odakle nema povratka.
Drhtaj prelazi u podrhtavanje, a onda u bespomono trzanje, neku vrstu gra,
senzualnu i bez imalo kajanja. Moram gurnuti aku u usta da prestanem vritati od radosti
dok u meni, negdje duboko izmeu mojih bedara, kao grimizni vatromet eksplodira duboko,
sirovo, nezaustavljivo zadovoljstvo, koje se iri cijelim mojim tijelom.
O moj Boe, dobri moj Boe, Isuse dragi. Valovi srebra jo se prelijevaju gore i dolje,
mojim bedrima i mojim ilama. A onda se javljaju odjeci, bespomono podrhtavanje, slatki
drhtaji koe. Srce mi estoko udara u razrjeenju.
Bilo je... to je... Jedva izgovaram rijei. Spustim pogled prema njemu, prema njegovom
prekrasnom tamnom licu obraslom jednodnevnom bradom, licu koje je jo izmeu mojih
drhtavih bedara. Prvi... prvi... o, Isuse...
Marc se osmjehne ili neto slino, ne znam tono, ali ujem ga kako tiho govori dok
sputa glavu da poljubi moj trbuh, dok njegove ruke jo vie ire moja bedra.
Sei un cervo - un cervo bianco.
Raskopava traperice. Alexandra.
Leim na krevetu, bespomona, ponuena, samo to se ne smijem od zanosa. Gorim od
udnje, vlana i razuzdana; sad u mu dopustiti da ini sa mnom bilo to. to god mu se
svidi. Moe me razoriti, opustoiti i rasplesti. Ali elim ga u sebi.
I on to zna.
Alex.

41

Da?
Jesi li sigurna? Jesi li sigurna, cara mia?
Sigurna sam, Marc. Tvoja sam, cijela sam tvoja. I jesam sigurna, itekako. udim za
njim.
U polumraku ga gledam kako izuva cipele i nestrpljivo odbacuje arape, kako postaje
bosonogi ratnik, uspravan i visok, elegantan, nalik na grkog junaka, nekako plemenit i
smion; tada svlai traperice i, o, Gospodine, uprizoruje se njegova erekcija, njegov debeo,
tvrd i spreman kurac. Ne stignem ni trepnuti, a on je ve duboko u mojoj vlanoj pici,
prodire u mene, krupan i moan. Gotovo okrutan.
Taj je osjeaj neobjanjiv. Gotovo previe dobro odgovaramo jedno drugome, kao da je
predodreen da bude u meni, kao da je predodreen biti na meni cijelog mog ivota,
predodreen da me jebe. Moja bedra poputaju pred njegovima, moja slabost podlijee pred
njegovom snagom, kao da je ovo borba ili najuzvieniji ples. Ali nije ples, nego jebanje; on
me jebe. Snano i njeno. elim ga poljubiti dok se jebemo. Zato pruam svoje bijele ruke
prema njemu da ga povuem k sebi, da poljubim njegovo lice tako lijepo i ozbiljno na
mjeseini; on se naginje i ljubimo se i njeno se borimo jezicima, kao njegova mukost u
meni.
Volim kad si u meni.
Ja te volim jebati.
Ponovno se ljubimo i ja njeno grickam njegove usne, a on onda malo jae grize moj
vrat i ja se uzdiem u visine dok on prodire u mene, opet i jo jednom.
Ne, ekaj, moram te pojebati straga.
Spretno me podie, kao baletan koji svojim dominantnim rukama podie nagu balerinu,
a onda me okrene jednim jedinim vjetim pokretom. Ne znam kako to radi - kako je to
uope uinio? - ali sad leim ispruena potrbuke na krevetu: obraz mi je pritisnut na jastuk
i osjeam kako gladno razdvaja moja bedra, vrstim stiskom otvara ih svojoj elji i ponovno
uranja u mene, jae, vjeto, prodirui... Osjeam njegovu teinu i njegova prsa na svojim
leima i svia mi se taj poloaj.
Svia mi se osjeaj njegovog vrstog tijela na meni, kako me pritie dok prodire u
mene, dok me ubada opet i opet. O, Boe. O, moj Boe. Stenjui i uzdiui, okrenem glavu na
jastuku da bih ga mogla pogledati. Ozbiljan je i mraan, smjeka se, ali je srdit.
Prekrasna moja djevojko.
Jae.
Duboko diui, uzima me do kraja, ponovno duboko i sporo prodire u mene, a ja ga
promatram dok me uzima. Desnu ruku gura ispod mene i shvaam da pokuava doi do
mog klitorisa dok me jebe straga.
O, Boe, ne, o, Boe, da. Bespomona i uzdrhtala, gurnem lice u jastuk i naglo udahnem
kad njegovi prsti pronau moj klitoris. Njeno ga pritie prstima, miluje, trlja ga dok me
jebe. Uitak se uzdie do drugog crescenda, do druge kadence, do potpuno novog orgazma;
njegovi su prsti i njegov prodoran kurac istodobno previe za mene.
O, da.
Da, da, da.

42

Ovaj je orgazam otriji i jai, posve drukiji, sasvim animalan i nesuzdran. Sljedeeg
trenutka u ekstazi vritim u jastuk, priguujui rijei, grizui pamuk, guei se u vlastitu
zadovoljstvu.
Nikad prije, nikada...
vrsto steem plahte, osjeajui kako mi se gre prsti na nogama i poputam. Predajem
se. Dok moj orgazam buja i podrhtava, a onda se ublaava u pulsirajue odjeke, osjeam
kako se pribliava njegov.
Svri u meni, Marc, molim te, svri u meni.
Nisam ni morala to traiti; ne moram mu ni rei. Marc mi pritie lice u jastuk, prsti mu
estoko steu moj vrat, gotovo me gue. A onda mu tijelo zatreperi i zadrhti, pretapajui se
u moje. Marc se utapa, trese se kao no zabijen u tvrdo drvo, a dok on drhti i dae, govorei
neto na mranom talijanskom, osjeam odjeke svog orgazma.
Naposljetku ujem kako je bolno uzdahnuo svravajui; padne na mene i onda se spusti
pokraj mene, intenzitet poputa, njegovi se napeti miii oputaju. A ja cvilim u jastuk.
Zapravo plaem, zapravo jecam. Plaem: zato to sam cijeli ivot morala ekati da bude
ovako dobro.

43

9
PROBUDIM SE, a Marc je jo ovdje. Spava u mom krevetu i njegova mrana, muevna
ljepota doima se nemarnom, kao da je jo manje svjestan sebe nego inae. Njegove lijepe
usne kao stvorene za poljupce sasvim su malo rastvorene, bijeli zubi blistaju na mjeseini, a
gotovo crna kosa kovrava je i raupana. Ali privlae me njegove ruke, prave muke, ali
njene, dok mirno lee u polutami. Nekako su savrene i nevine. Ali koliko uope moe biti
nevin? Nakon prethodne noi?
Usta su mi isuena.
Uzmem kunu haljinu i odem u kuhinju te ispijem au hladne mineralne vode. Nemam
pojma to mi se dogaa; vjerojatno, sigurno, Jessica je u pravu i zaljubljujem se u njega.
Nekoliko trenutaka stojim osamljena u kuhinji ispunjenoj sjenama, zurei kroz prozor u
mjesec zagledan u svoj odraz u Tirenskom moru.
Onda se uvuem u krevet, vraajui se njegovu disanju i tihoj toplini.

Kad sam se ponovno probudila, jutro je bilo vedro, a sunce Campanije ve je upiralo
kroz daice na tronim kapcima, stvarajui barkodove svjetlosti na golim zidovima. Otiao
je? Panika mi obuzima duu. Srce mi posre. Ne. Ne ovako, ne ovako, ovo nije avantura samo
za jednu no, ne nakon onoga. Molim te.
Smiri se, X, smiri se.
Na jastuku je ostavio poruku na istom bijelom papiru. Elegantan papir za pisanje,
paljivo presavijen napola, a na njemu je perom napisano X. Gdje je samo pronaao papir za
pisanje? A pero? Kako mu uspijevaju takve stvari? Znatieljno zgrabim poruku i proitam.
Izgledala si sretna to spava. Otiao sam po doruak. Imat emo sfogliatu u sedam. R. X.
Moja se aa prelijeva. Uzmem mobitel i provjerim vrijeme: 6,40. Vratit e se za
dvadeset minuta. Na brzinu se istuiram, a onda odjenem sivu pamunu haljinu i upravo
dok suim kosu zauje se zvono dolje s ulaza.
Buongiorno, kae Marc preko interfona. La colazione e servita.
Trenutak poslije stoji na vratima stana sa svojim neodoljivim osmijehom i vreicom
peciva, a na kartonskom pladnju nosi due cappuccini.
Odjeven je u novu tamnoplavu koulju i traperice, a na nogama ima one prekrasne
runo izraene cipele. Kako? Zar iste koulje dri u Mercedesu? Izvrsna kava ublaava
pomalo uznemirujua pitanja. Onda jedemo peciva koja pomalo podsjeaju na kroasane, ali
su ipak drukija.
Hej, ovo je ukusno.
Sfogliata frolla. Iz pekarnice Scaturchio u Spaccanapoliju. Pripremaju ih ve sto
godina.
Fantastina su! to je uope u njima?
Mekana ricotta s ueerenim voem i zainima. Samo je teko ne pojesti ih previe.

44

Osmjehne se. Ja se osmjehnem. Sunce se osmjehuje na nas. Zaudo, meu nama ne

vlada nelagoda niti se stidimo zbog prvog zajednikog doruka. Sjedimo na plastinim
stolcima na balkonu. Mekane bijele zastave oblaka njeno okruuju vrh Vezuva na drugoj
strani zaljeva; Capri sanjari u morskoj izmaglici.
Dakle, kae Marc, sputajui svoj prazan tanjur pokraj sebe. O proloj noi.
Osmijeh mi vie nije onako blistav. Nisam sigurna elim li o tome razgovarati. Prola je
no bila udesna. Ali neka ostane ono to je bila; ne priajmo o tome, nemojmo je nikad
preispitivati ni analizirati. To je bila samo jedna savrena no. Savrena no vrelog,
praiskonskog i velianstveno bezbrinog seksa. Nikad je nemojmo ispitivati i nikad
propitivati. Neka ostane to to jest.
Prola je no bila perfetto, kae. Ali je moda bila i previe savrena.
Molim?
Marc nagne svoju lijepu glavu i upita: Je li ti poznata fraza coup de foudre?
U meni trepere osjeaji.
Da. Coup de foudre, svjetlosna munja.
On kima. Zurim u njega.
Misli li on da je prola no bila takvo to? Samo bljesak ludila i seksualne strasti? Je li to
ono to nam se dogaa? Neto sasvim prolazno? Neto to e do idueg tjedna nestati?
Izgleda da Marc osjea moju nelagodu.
X, samo bih elio znati jedno prije nego to se upustimo dublje.
to bi htio znati?
Jesi li... On skrene pogled na stranu. Pripremljena. Jer ako eli da se ovo nastavi, ima
nekih stvari... Ponovno u mene upire pogled svojih plavih oiju. Neke bi stvari morala
znati.
to bih morala znati? Dosta.
Spustim svoj tanjur.
Marc, reci mi u emu je taj veliki misterij? Samo mi reci. Mogu se nositi s tim. Imam
vozaku dozvolu. Potpuno sam odrasla.
On se osmjehne.
Primijetio sam.
Zamahnem kao da u mu u glavu baciti vreicu s pecivom. Ispriavajui se osmjehne i
podigne ruku.
Dobro, dobro. Oprosti. Samo to je to sve jako teko. Ne elim te uplaiti da pobjegne
im sam te upoznao. X, ti si moja velika dobra vijest, kao to je rekao pjesnik. Malo zastane,
a onda doda: Ali postoji nekoliko aspekata mog ivota koji su mi osobito vani, a ako eli
da se nastavimo viati, trebala bi znati neto o njima. Ako ne moe prihvatiti taj dio mog
ivota, onda je najbolje da ne nastavljamo. Onda zapravo i ne moemo nastaviti. Ni zbog
tebe ni zbog mene.
To je pomalo obeshrabrujue. Zapravo prilino loe. Bez rijei ekam da objasni. Ali u
srcu mi nije tiina: ono udara tjeskobno i uznemireno.
Marc ispije posljednji gutljaj kave, a onda kae: Jesi li ikad ula za misterijske religije?

45

Ne, zapravo nisam. Prekapam po sjeanjima na srednjokolsku povijest. To je neto

pretkransko? Na sveuilitu sam studirala uglavnom modernu povijest.
Misterijske religije su drevni vjerski kultovi sa zagonetnim inicijacijskim ritualima.
Bile su neizostavan dio klasinog mediteranskog drutva u Grkoj i Rimu. Neke su postale
vrlo popularne, kao misteriji Mitre, a neke su ostale kontroverzne i orgijastine, kao
Dionizovi misteriji.
Zurim u Marca. Dioniz. Orgije. O emu je tu rije?
Ne razumijem.
Marc spusti pogled prema ulici koja je u ovo rano jutro sasvim tiha. Onda upita: Ima li
sad sat-dva slobodnog vremena?
Imam. Sama radim svoj raspored.
Bi li htjela da odemo do Pompeja? On baci pogled na svoj sat. Mogli bismo stii
onamo prije nego to se otvori za turiste; poznajem voditelja lokaliteta. U Pompejima
postoji neto to bi ti moglo pruiti objanjenje i to znatno bolje nego bilo koje moje rijei.
Odluka je nepromiljena i nagla, ali se navikavam na to, jer se Marc tako ponaa.
Odluan je i spontan. To mi se svia, zapravo, volim to je takav. Matematiar u
mokasinkama nikad me nije odvukao u drevne Pompeje. Ali s druge strane, matematiar u
mokasinkama nikad nije imao nikakve veze s kultovima i orgijama.
Dvadeset minuta poslije jurimo kroz turobna pokrajnja predgraa Napulja. Pokraj nas
promiu sive betonske stambene zgrade obiljeene grafitima, ali su smjetene meu
utavim maslinicima i mirisnim nasadima limuna koji se sputaju do blistavog mora. Lijepe
su unato zaputenosti. Moda je zaputenost dio ljepote. Ljubav i nasilje, rue i lisne ui.
Marc brzo neto govori u mobitel dok ubrzavamo pokraj malih kamioneta na tri kotaa
iji su vozai naborani starci koji prodaju lubenice.
Fabio! Buongiorno...
Koliko razumijem, razgovara s voditeljem lokaliteta u Pompejima.
Nedugo poslije zaustavimo se ispred velikih eljeznih vratnica. Ondje nas eka nizak,
dobro odjeven mukarac u bijelim trapericama i s vrlo skupim Armanijevim sunanim
naoalama. Marca pozdravlja pretjeranom uslunou, moda ak i s naznakom straha, a
onda se okrene prema meni i teatralno mi poljubi ruku.
Nakon te male predstave voditelj lokaliteta otvara vratnice i mi ulazimo u Pompeje.
U Pompeje!
Jo od kolskih dana eznula sam da doem ovamo, da vidim uveni rimski grad,
ouvan i zatrpan ispod pepela nakon erupcije Vezuva. A sad sam doivjela nevjerojatnu
povlasticu: gledam ga dok u njemu nema nijednog turista.
Kao znanstvenica elim sve polako pregledati i upijati ozraje, ali Marc grabi naprijed,
vodei me pokraj ruevina, pokraj rimskih bordela i kupelji, pokraj trgovina i taberni.
Naposljetku zastanemo. Vrue je i znojim se.
Marc pokae rukom.
Vila misterija.

46

Ulazimo, ostavljajui voditelja iza sebe. Nazirem dvorite, pokrajnje prostorije i svijetle
podove s mozaicima. Zaokrenuvi iza ugla naemo se u mranijoj prostoriji, paljivo
ukraenoj dvije tisue godina starim freskama, a sve su obrubljene pranjavom i drevnom
grimiznom bojom.
Razvueno ue koje, pretpostavljam, slui tome da dri podalje grupe turista, ne
doputa nam da izbliza vidimo freske. Marc jednostavno prekorai ue, a onda uzme moju
vlanu ruku i pomogne mi da ga i ja prekoraim.
Sad sam u sredini prostorije. Uoavam pjesniku i sjetnu ljepotu tih slika: djevojke koje
pleu, dojmljivi satiri, tune, draesne ene; ovdje je netko od zaborava spasio profinjenog,
vedrog i ivahnog umjetnika.
Te freske prikazuju inicijacijski obred, objasni Marc. Djevojku iniciraju u misterije.
Sa sve veom znatieljom pregledavam velike, drevne slike. S lijeve strane elegantnu
djevojku pripremaju za neki komplicirani obred. Sviraju frule. Senzualno je kupaju. Neto
piju - je li to vino, droga ili neto drugo? Kad to ispije, poinje plesati. Plesom se dovodi u
trans.
Usta mi se sue. Okrenem se nadesno. Na posljednjoj freski djevojka je prola
inicijaciju, a sad je ropkinja odijeva i ureuje joj kosu. Dok je eljaju, djevojka zuri u mene;
izraz lica joj je zamiljen, ak i ispunjen kajanjem, ali kao da je zadovoljena. to ju je
zadovoljilo? Koraknem naprijed.
U najvanijem, predzadnjem prizoru, paradoksalno skrivenom u udaljenom,
zasjenjenom uglu prostorije, djevojka se konano gotovo potpuno razodjenula. Okrenuta
nam je leima. Puteno joj je tijelo bijelo i prekrasno; doima se boanstveno i potpuno
uzbuena, kao da reagira na neki intenzivan erotski podraaj.
Srce mi udara. Uviam to se dogaa. Djevojku biuju.

47

10
TO TO ZNAI? Ne razumijem. Povuem se od freski.
Marcus me prouava na polusvjetlu vile kao da gleda kroza me ili u mene, daleko u moju
prolost.
X, oito je da je to inicijacija. Glas mu je posve smiren, gotovo neprirodno miran. Moj
je znatno razdraeniji.
S ime je to povezano?
On nita ne odgovori.
Marc, reci mi. Objasni mi te freske. Zato si me doveo ovamo?
Vlada gotovo potpuna tiina. Izvana dopire ptiji cvrkut i udaljeni zvuci jutarnjeg
prometa. Vila misterija doima se prigueno, kao da ju je na razgovor sablaznio i oskvrnuo.
Ali kako se moe oskvrnuti ovo? Ponovno zurim u djevojku na najudaljenijoj, najznaajnijoj
fresci. Tada prouavam druge slike.
Tko je nacereni bog zavaljen kao da je pijan? to na svom srebrnom pladnju nosi ena
ovjenana lovorom? I zato, do vraga, biuju djevojku? Zato ona to prihvaa?
Freske postavljaju previe pitanja. Ne elim ostati ovdje i analizirati ih. tovie, uskoro
e navaliti turisti. A i sama naa prisutnost ovdje izgleda mi kao prekraj. Jednostavno
pogreno.
Marc, moemo li otii odavde?
Naravno. On pokae prema osunanom etverokutu otvorenih vrata. Moemo ii
ovuda, a onda...
Ne ekam da dovri. Hitro prekoraivi prag, naem se na otvorenom, ali nisam vani,
nego u nekoj vrsti unutranjeg dvorita, s profinjenim, zelenim, bakrenim kipom Merkura
na postolju, s vitkim i prekrasnim nagim djeakom s krilima na skonim zglobovima. Ne
sjeam se tog kipa.
Ali odavde nema izlaza!
ekaj, X. Samo skreni lijevo. Lijevo? Pourim, spotiui se preko neravnog kamenja.
Misli su mi kaotine. Jesu li mlade rimske nevjeste koraale ovim istim hodnikom? Nage i
gipke ispod svojih tunika, u grimiznim kunim sandalama isprepletenim zlatom, jesu li
ulazile u zamraenu odaju gdje ih je ekao bi?
I kakve to veze ima s Marcom ili sa mnom ili s nama?
Izgubljena sam. Hodnici se proteu s obje strane. Marc je iza mene i sputa njenu i
umirujuu ruku na moje rame, vodei me, ali ja ustuknem od njega i koraam nekim drugim
mranim prolazom. Ne elim osjetiti njegov dodir. Stisak njegove ruke previe me
zbunjujue podsjea na prethodnu no.
Na to kako me nemilosrdno razodjenuo. Kako je njenom, ali dominantnom snagom,
jedva osjetno proetom ljutnjom, pritisnuo moje lice u jastuk.
A ipak mi se to svidjelo. Uistinu. Razgolitio me, otvorio me, progutao me. I to mi se
svidjelo. Kao i to to sam se predala njegovoj udnji, to to me progutao kao da sam tek

48

uhvaen ricci, morski jeinac kojeg posluuju u boljim restoranima Posillipa. Ako nastavim
razmiljati o tome, o boanstvenosti seksa, ponovno u se predati. Ali u ovom trenutku moji
su titovi podignuti.
Kojim putem?
Glas mi je ispunjen napetou; Marcus me ponovno umiruje: Ovamo, X, samo proi
ovuda.
Sad ve trim. Oajniki mi je potreban svje zrak na licu, a ne ova drevna praina. Zato
urim mranim hodnikom, pokraj freski i mozaika. A onda vidim uto livadsko cvijee kako
se njie na kampanijskom suncu - izlaz iz labirinta. Naposljetku istrim na sunevu svjetlost
i ljetni povjetarac te duboko udahnem od olakanja.
Zadihana sam. I samo malo uspaniena.
Dotjeran niski mukarac u bijelim trapericama je otiao. Drevna rimska cesta protee
se u daljinu, okruena rimskim grobovima i rimskim kuama. Vlada potpuna tiina.
Osvrem se oko sebe jer me to na neto podsjea. Ali ne znam na to.
Tada se prisjetim. Sablasno nalikuje na Los Angeles. Na suncem obasjanim ulicama
nema ni ive due. Ovuda nitko ne hoda. Ponekad me kalifornijski gradovi bez pjeaka
podsjeaju na gradove pogoene epidemijom ili prirodnom katastrofom. I ponovno sam na
takvom mjestu. U gradu mrtvih.
Marcus je izaao za mnom na dnevnu svjetlost. X, oprosti. Nisam te elio uznemiriti.
Nisi me uznemirio. Glas mi je ispunjen zlovoljom. Nisi me uznemirio. Hou rei... O,
Boe.
Hoe li sjesti?
Da. Zaista trebam sjesti. Osvrui se oko sebe, ugledam komad rimskog stupa od bijelog
mramora oblikovan kao sjedalo. Odem do njega i sjednem. I zurim u svoje lakirane nokte na
nogama.
U nokte koje sam lakirala s Jess. Kako bih sad voljela biti s Jessicom u svom stanu, da se
smijemo, ogovaramo i pijemo jeftini chianti iz samoposluivanja, da razgovaramo o
smijenim zgodama iz Dartmoutha. Sad se sve promijenilo. Moj bezbrini izlet u Napulj
pretvorio se u neto mrano i drukije. U neto bolje i loije. Doivjela sam velianstveni
seks, seks koji moda mijenja i sam moj ivot, ali sad je sve postalo ozbiljno, misteriozno i
uznemirujue. I udno.
Udiui mirise suncem obasjanih biljaka i cvijea, koji uivaju u zaputenom dijelu
arheolokog nalazita, okrenem se na svom mramornom prijestolju i kaem: Dobro, Marc.
Reci mi.
Pitaj me to god eli.
Rekao si mi da su ljudi prije radili takve stvari, ono to je prikazano na freskama?
Da. Radili su to. Promatra me ne trepui. Jo uvijek to rade. Zagonetka se
razotkriva.
I ne svia mi se to sam otkrila. Uope mi se ne svia.
Misteriji jo postoje?
On se osmjehne. Suzdrano.
Da.

49

Gdje? Kako? Kada?

U cijeloj Italiji, ponekad u Francuskoj i Britaniji i drugdje. Ali uglavnom u Italiji.
Tko to radi?
Marc odmahne glavom. Ne mogu ti rei.
Marc, rekao si da te mogu pitati to god elim.
Moe pitati to god eli o meni. Ali ne mogu razotkriti privatnost drugih ljudi.
Je li to poteno? Ne znam. Uope ne znam to bih mislila. Prijetea istina previe me
uznemiruje. Trudim se postaviti idue pitanje.
Dobro, kakvi se ljudi time bave?
Uglavnom su bogati i kulturni. Inteligentni i obrazovani.
Zato?
On slegne ramenima, kao da je pitanje nedostojno njega, a moda i mene. Nije mi stalo.
Nastavim.
Kad se obavljaju misteriji?
Misteriji se odravaju svakog ljeta. Poinju u lipnju i zavravaju u kolovozu ili rujnu.
Znai da poinju uskoro?
Da.
Moram postaviti to pitanje. Ne elim ga postaviti. Ne elim to pitati. Ali nemam izbora.
Marc je u pravu: ne moemo nastaviti hodati ako ne znam istinu, a ako je saznam, moda
vie neu htjeti ostati s Marcom. ivot mi se moda ponovno mijenja, drugi put u jednom
danu.
Polagano izgovaram rijei.
I ti si dio toga, zar ne?
On kimne glavom.
I eli da i ja budem dio toga, je li tako? Strana pauza.
Da.
Otresem se na njega.
A to e se dogoditi sa mnom, Marcuse? Hou li i ja biti poput one Rimljanke na fresci?
Hoe li me bievati?
On ne odgovara. Vjerojatno mi je drago to ne odgovara.
Iznad svijetlocrvenog cvijeta s moje lijeve strane lepra pela, ispunjavajui tiinu
svojim uurbanim zujanjem. Marc se udalji od mene, promatrajui staru rimsku trgovinu. U
njoj je mramorni pult s brino urezanim krugovima.
Ova mjesta, ove trgovine, kae on. Od svih prizora u Pompejima najvie su me ganule
ove male trgovine.'' Promatra pult i suosjeajnom rukom miluje umorni mramor. Te su
udubine upotrebljavali za zdjele iz kojih su posluivali vruu hranu. To su bile trgovine s
kuhinjom. Restorani brze hrane.
iroko zamahne rukom.
X, zar je ne vidi? Vidi li ovu uurbanu Rimljanku, domaicu, kako posluuje za
pultom, tjerajui muhe s govedine, otirui ruke u pregau, pitajui se kako je njezin suprug u

50

legiji? Zastane. To me uvijek gane. Ta iva povijest. Oivljena ljudskost. Plemenita

tragedija obinog ivota.
Marc se okrene. Zakorakne prema meni i na trenutak u njegovu dranju i izrazu
njegova lica osjetim prijetnju. To je mukarac koji je navikao dobiti to eli. Moda je
spreman i na nasilje ako neto ne dobije. Tada zastane i progovori:
Flagelacija je dio misterija.
Samo to ne opsujem.
Ti to ak i ne pokuava porei, Marc? Priznaje? Priznaje da tuku ene?
To je pogrena rije. Potpuno pogrena.
Oh. Dobro. Ba sam glupa. A koja je onda prava rije? Tresnuti? Udariti? Koja je prava
rije, Marc?
Bievanje. S pristankom. Cijeli je smisao u tome da iskuenik pristane pristupiti
inicijaciji. Taj mukarac ili ena moraju se dobrovoljno prijaviti i pokoriti; nitko ih ne
prisiljava. Ako iskuenik ne pristane svojevoljno, misteriji su oskvrnuti i besmisleni.
Iskuenik ne moe primiti veliku tajnu. Ne moe dosei konani misterij koji sve
preobraava, peti misterij, katabazu.
Znai, ljudi ele sudjelovati. Kao nastrani masoni.
Marc tuno odmahne glavom, uputivi mi privlaan osmijeh ispunjen opratanjem.
Iznenada, sasvim naglo, najradije bih ga tresnula, ali istovremeno i poljubila. Zapravo,
moda ga jo vie elim poljubiti, sad kad ga pomalo i mrzim. Rado bih ga razbjesnila; rado
bih ga naljutila, tako da krene za mnom kao to je uinio prethodne noi, dok me lovio uz
stube, a bijeli su mu zubi udjeli da me proguta.
Progutao me je kao morskog jeinca kakve prodaju u Posillipou.
Proklet bio. Proklet bio.
Alexandra?
Nemoj ga pogledati, X, nemoj ga ni pogledati.
Marc sjedne na drugi komad rimskog stupa i nagne se naprijed, tiho govorei.
Alex, misteriji su stari moda i tri tisue godina. Proteu se sve do drevne Grke, do
gajeva i mirti Atike. To nije vic, kao ni bezvezni kult koji vode budale u smijenim
kostimima. Njegov glas dopire do mene, dodiruje me njegov elegantni engleski naglasak;
moe li glas izazvati uzbuenje? Kako to moe biti? to da napravim? Da zatvorim ui?
Zasad moram sluati.
Misteriji utjelovljuju seksualne, emocionalne i duhovne istine koje te vode blie
vlastitoj dui. Ja sam iniciran kad sam bio vrlo mlad; ono to sam nauio sad je dio mene,
utkano je u mene. Misteriji su mi pruili uitak i otkrivenje koje ne mogu ni opisati, ali
eznem za tim da ih podijelim. eznem za tim da taj intenzitet podijelim s tobom, X.
I zato bi htio gledati kako me svlae i tuku?
elim da iskusi radost i istinu koje sam i sam doivio. Da moemo biti istinski
zajedno.
A bievanje izaziva radost?
Marc zatrese glavom.

51

Dobro. Uzdahne. Dobro. Oprosti mi. Prolazi prstima kroz svoju crnu kosu. Moda ti
to nisam trebao rei odmah sada, moda sam se zanio.
Ustanem.
Znate, lorde Roscarricku, nisam sigurna da postoji pravi trenutak u kojem biste mogli
rei: 'O, usput, jako mi se svia mlatiti ene dok se pretvaram da sam rimski senator...'
X, ekaj.
Ali drago mi je da si mi rekao. Sad se mogu vlakom vratiti u Santa Luciju.
X!
Glas mu je strog. Na trenutak se osjeam kao neposluno dijete. Zbog toga sam jo
bjesnija. Ali ne kaem ni rijei dok on govori.
X, ovo sam ti pokazao zato to mukarcu koji je iniciran u peti misterij nije doputeno
imati ozbiljan odnos s osobom koja nije inicirana. To su pravila.
Molim? Kakva pravila?
Drevna, ozbiljna pravila. On slegne ramenima. Ta se pravila strogo provode.
Hoe rei da ne moe biti sa mnom ako ne pristanem na ovo? Na sve te rituale?
Da. Bojim se da je upravo tako. Zapravo uope nisam smio provesti no s tobom ali,
kao to sam rekao, oslabila si mi volju, X. Nisam se mogao oduprijeti. Ali sad moram, osim
ako ne pristane. I zbog tvoje i zbog moje sigurnosti.
Prezirno otpuhnem.
To je nekakva prijetnja?
Ne! Nita ti se nee dogoditi ako ne pristane, naravno. Ali nikad se vie ne smijemo
sastati. Jer je elja, barem s moje strane, jednostavno prejaka. Oi mu tuno blistaju. Ali
misteriji nisu pria strave i uasa, Alex, oni su boanski, oni su dar. Obeajem ti da e
shvatiti ako pristane. Ali to je tvoj izbor, to mora biti tvoja, samo tvoja odluka.
Na neki mu nain elim pruiti posljednju priliku. Doima se tuno, hladnokrvno i
savreno dok sjedi ondje, na toplom suncu, bez i kapi znoja. Samo je jedan uvojak
neposlune tamne kose pao preko fatalno privlanih plavih oiju, kao da se s neba spustio
aneo muke ljepote, primijetivi: O, previe je savren, neka mu ovaj pramen padne preko
ela. A zato je, dakako, jo vie perfetto. Cvrste eljusti, samo s dvodnevnom bradom; vrsta
i od sunca potamnjela prsa; oblik njegovih jagodica, ukoenih, agresivnih i prekrasnih.
Dosta. K vragu i njegova savrenost. Moe biti zgodan, ali ni zbog koga neu pristati na
bievanje.
Ciao!
Ustajem i vrlo brzo hodam, unato sve veoj vruini. ujem njegov glas kako me doziva:
X. Per favore, ricordati di me.
Ne obraam panju na njega i grabim naprijed. Ispred sebe, na samom kraju rimske
ceste, vidim prve turiste koji svi nose potpuno iste bejzbolske kape i fotografiraju isti dio
rimskog kazalita.
Pompeji. Uh. Najradije bih pljunula. Bila sam uzbuena kad smo stigli ovamo. Sad je sve
nekako pogreno. Sve je upropateno.

52

Uskoro sam duboko u gomili turista, a onda izlazim kroz prometna okretna vrataca
dok svi prolaze u drugom smjeru, i svjesna sam da sam donijela pravilnu odluku.
Ali u mislima ipak ujem njegov glas.
Per favore, ricordati di me.
Zato bi to rekao?
Alexandra, zaboravi. Zaboravi njega, freske i misterije. Zaboravi sve. Tamnokosi
mukarci u kafiima osmjehuju mi se preskupim bljetavim osmijehom dok trim nizbrdo
prema stanici za Villa dei Misteri i vlaku Circumvesuviana koji vozi u Napulj.
Molim te, ne zaboravi me.

53

11
TO JE OD NJEGA zapravo bilo vrlo mudro.
Zato?
Jessica se namrti prema suncu, legne na lea i podigne Ray-Ban naoale na svom
elegantnom nosu.
Razmisli o tome, mala.
Leimo na plai u Posillipu, na gradskoj plai za koju je dnevna ulaznica pet eura i na
kojoj previe djece vriti, prska se i udara loptu dok ih nadgledaju njihove krupne, debele
napuljske mamice puei Mild Seven na kojima ostavljaju mrlje od arkocrvenog rua.
Talijanke imaju vie minke na plai nego ja na ulici. Nisam sigurna to mislim o tome.
Ali ovo je prva uistinu vrua nedjelja ovog ljeta i svi su sretni i nasmijani i raduju se
dugakom napuljskom ruku s bijelim vinom i velikim porcijama kasate. Svi osim mene. Ja
sam sumorna i zamiljena.
Ne zaboravi me?
Zato su te rijei mudre?
Dobro, predajem se, zato je to mudro?
Zato to te tjera na razmiljanje, X. Ako eli da mu se vrati, a sigurna sam da je tako,
najbolje je da te navede da se pita, da bude nesigurna i zbunjena.
Molim?
To to je rekao moe se protumaiti na vie naina. Je li htio rei: 'Ne zaboravi me, jer
me nikad vie nee vidjeti'? Ili moda: 'Nemoj me zaboraviti jer sam najprivlaniji
mukarac kojeg e ikada vidjeti stoga me mora zapamtiti'?
Ba ti hvala.
Ili je to moda mislio onako enjivo, tragino, svjestan da e ga 'ndrangheta ubiti
sljedeeg tjedna na cesti prema La Saniti pa e lorda R. vidjeti samo kao jo jednu rtvu na
naslovnici Il Mattina.
Jessica se nasmije, podigne sunane naoale i namigne mi. Onda popravi vrpcu bikinija.
Sunce pri. Njezin je bikini nov, moderan i smaragdno zelen, moda od Ferragama? Ili
barem vrlo dobra imitacija Ferragama, proizvedena u nekoj tvornici u Casal di Principeu
kojom upravlja camorra.
Moj bikini nije ni slian njezinom, nije nov, nije moderan i nije smaragdnozelene boje
koja izgleda neoekivano dobro na koi potamnjeloj od kampanijskog sunca. Moj je njeno
ruiast i izgledao je zgodan u Kaliforniji. Ali ne i ovdje. Boe. Duboko eznem za novom
odjeom. Ali nemam novca. Dojadilo mi je natezati kraj s krajem.
A onda se, naravno, dubok, seksi glas javlja u mojoj glavi. On. U krevetu. Sa mnom.
Uzima me kao kralj i kae: Kupit u ti stotinu prokletih haljina.
Ne! Naglo sjednem na svom runiku, kao da me neto ubolo. to to nije u redu sa
mnom? Kako uope mogu razmiljati na taj nain? Ako za Marcom udim djelomino, makar

54

i samo malo, zato to je bogat, kakva sam ja to osoba? Nekakva sponzorua? Drolja? To
nisam ja!
Jesi li dobro?
Jessica se protegne i spusti ruku na moju. Jesam. Nisam, otresem se na nju. Sve je u
redu.
Ha?
Dobro, upravo sam shvatila da sam dala nogu milijarderu. Jessica se smijucka. Da, to
je nezgodno.
Ona pusti moju ruku i uzme svoj Marlboro Lights i upalja sa slikom Balotellija.
Nekakav nogometa. Crn, zgodan Talijan.
Hajde mi ponovi, Beckmannova: zato si mu dala nogu?
Otpijem malo hladne mineralne vode, mrtim se i durim, a onda joj odgovorim: Zato
to je u nekakvom nastranom kultu. Misterijske religije.
A to je to zapravo?
Nekakav sablastan drevni religijski grko-rimski kult. U kojem biuju ene.
Jess podigne glavu sa svog runika i kimne.
Da? I u emu je problem? To je jo uvijek bolje od mokasinki.
Jess.
Poprskam hladnom vodom njezin vru, osunan i nauljen trbuh, a ona zavriti i nasmije
se.
Gaduro.
Smijemo se zajedno, kao stare prijateljice i to je sjajno. Na trenutak se oblaci razilaze,
moje se sumorne i turobne misli povlae i glava mi je ista kao jutronje nebo iznad
napuljskog zaljeva, kao more koje se protee do svjetlucavih, nazubljenih vrhunaca Caprija.
Jednog u dana otii na Capri.
Ne, ozbiljno, kae Jess. Zato i kako ti misterijski tipovi, ti frajeri u togama, vole tui
ene?
Ne, ne tuku ih. To je flagelacija. Ritualno bievanje. To je erotski ritual podlonosti.
Znai, slino je BDSM-u. Je li tako?
Pretpostavljam. Ispijem i posljednji gutljaj San Pellegrina i zavrnem ep. Marc je
naglasio da je to dobrovoljno i s pristankom.
Lice joj se iznenada uozbilji. Ona sjedne.
Zna, X, na svijetu ima gorih stvari nego to je malo grube predigre. Imala sam deka
koji se bavio skejtanjem. Do vraga, imao je trideset godina, a ja sam ga morala gledati kako
preskae preko deset centimetara visokih prepreka i pretvarati se da sam zadivljena. E, to je
bilo gadno.
Ali ipak, bievanje? To je nastrano.
Moda i jest. to znai da je Marc malo nastran, i to onda? X, svi su oni duboko u dui
pomalo nastrani. A ako pita mene, i sve su ene takve, samo to smo to morale potisnuti
zbog patrijarhalnog drutva. Jessica ugasi cigaretu u pijesku nemarnim pokretom, koji
nekako izgleda napuljski. Nastojim ne pokazati negodovanje. Ona nastavlja.

55

Zna to kau: nijednu enu nikad nije privukao mukarac odjeven kao liberal.
Smijem se tim rijeima, ali Jess se ne zaustavlja: Zar te to barem malo ne privlai, X? Zato
ne bi barem pokuala, dobra curice? Vrijeme je da istrai vlastiti libido. Ima ga, zar ne?
Rekla sam ti.
A, da, najbolja eva tvog ivota. Da. Rekla si mi sve o tome, mala. Strgnuo ti je odjeu i
to ti se svidjelo, je li?
Da, pomalo. Dobro, jako mi se svidjelo.
Moda e ti se onda svidjeti i druge stvari. Seks utroje. U etvero. Lezbijske igre u
kostimima. Vonja u Ferrariju s neodoljivo privlanim milijarderom dok ste oboje goli. Ba
te alim.
Vratim praznu bocu od vode u svoju torbu kao uredna i razumna djevojka. Jess je
moda u pravu. Ali malograanka X jo se vrlo jako odupire. Kod Marca ima previe stvari
koje se ne uklapaju, ak i kad zanemarim misterije. Jedva prisutna, ali stvarna prijetnja.
Dojam suzdranog nasilja. Zanimanje policije za njegovu palau. Zagonetna smrt njegove
supruge.
Jess se podupre na lakat puei drugu cigaretu i otvoreno mjerka nekakvog Talijana u
kupaim gaama. Pokraj njezinog lijepog profila zagledala sam se u neobinu zgradu na
kraju plae. To je golema vila, velianstvena i povijesna palaa.
Izgleda kao da je sagraena u petnaestom stoljeu i prilino je ruevna. Prozori su
mrani i zlokobni, iz krova rastu palme. Zato? Zato je prazna? Na fantastinom je mjestu
iznad plae Posillipo, s pogledom preko napuljskog zaljeva na Vezuv i more. Kad bi je netko
obnovio, mogla bi vrijediti i deset milijuna dolara.
A ipak propada?
Zove se vila Donn' Anna, odsutno kae Jess, slijedei moj pogled. Kau da je ukleta.
Svih tristo prostorija. U njoj su se odravale orgije.
Promatram zgradu. Grad me jo uvijek prilino zbunjuje. Moram vie saznati. Vie
nauiti. Bolje shvatiti. Nikad se neu vratiti Marcu Roscarricku, ali elim znati zato je takav
kakav jest i zato je Napulj tako slomljen. A ujedno i tako neodoljiv.
Tome se posveujem. im sam se vratila u stan, pomalo opijena prevelikom koliinom
rozea na snienju, otvaram laptop. Ali prije nego to uspijem u trailicu upisati misterijske
religije, ugledam obavijest. Dobila sam mail. Od mame. Predmet je: Dolazim te posjetiti!
Molim?
Pomalo zateena otvaram poruku. Bok, Alex!
Poruka je tipina za moju mamu, napisana bez daha, s puno ljubavi i tokama i
zarezima na pogrenim mjestima. Ali smisao je jasan: mamina najbolja prijateljica Margo,
koja je mnogo bogatija od nas, putuje s prijateljima na odmor u Amalfi i mama e joj se
pridruiti. Dio svoje dragocjene uteevine potroit e na zrakoplovnu kartu do Italije kako
bi posjetila svoju milu ker i provela ugodan odmor. Stii e za tri dana.
Znam da ne bi, htjela da ti majka, pokvari izglede stoga ne brini, neu dugo ostati, mila!
Ali. moemo provesti nekoliko dana u Napulju. Jako elim kuati delizioso sladoled!
Zatvorim mail. Moja draga, zatiena, malograanska amerika majka. to e ona
pomisliti o Napulju? Imam osjeaj da taj grad nee biti u skladu s njezinim uljepanim i

56

romantinim snom o Italiji. Ali drago mi je to dolazi. Nedostaje mi, nedostaje mi cijela
obitelj. Mama i ja smo bile vrlo bliske; bila je sjajna mama dok sam bila malena i nije ona
kriva to mi je dojadio San Jose i brza hrana.
to u joj, zaboga, rei o Marcu? O bilo emu?
Odluim da u taj problem rjeavati drugi put. Umjesto toga potraim termin
misterijske religije i itam.

Misterijske su religije cvjetale u cijelom grko-rimskom svijetu od petog stoljea prije

Krista do kraja Rimskog Carstva, oko 400. godine nove ere. Glavna i prevladavajua znaajka
misterijske religije jest tajnovitost povezana s ritualima inicijacije koji iskuenika dovode do
duhovnog otkrivenja. Najei misteriji grko-rimske antike bili su eleuzinski, ali su uveni bili
i orfki, dionizijski i Mitrini misteriji.
U kojem misteriju Marc sudjeluje? Dvije minute istraivanja dovoljne su da zakljuim
kako je vjerojatno rije o Dionizovim misterijima, nekoj njihovoj varijanti ili kombinaciji.
Dionizijski misteriji bili su uspostavljeni diljem cijelog grkog svijeta. Dioniz je bio grki
bog vina, ali i bog plodnosti i vegetacije.
Iskuenici i iskuenice ili su razliitim putovima. Sljedbenice su bile poznate kao Menade,
podivljale ene ili Bahatnice, Bakhove ene. Inicijacija za ene uobiajeno je ukljuivala
opijanje i pjesmu, a ponekad i razuzdan ples (pa ak i zavijanje poput divljih ivotinja).
Openito se vjeruje da je dio inicijacije u kult obuhvaao intenzivnu seksualnu aktivnost, od
flagelacije do orgija, a moda i vie od toga.
Moda i vie?
Idua tri sata zaokupljena sam bizarnim svijetom Orfeja i boga ekstaze. No moje
istraivanje zavrava kad se moje umorne, glupe i rastresene misli razotkrivaju ispisujui
rijei Marc Roscarrick. Zato? Zato muim sama sebe? Samo elim znati. Iako nisam
potpuno sigurna to elim znati.
Na vrhu stranice pojavi se najnovija vijest. Zijevajui zbog poslijepodnevnog alkohola,
kliknem na prozori i naem se na stranici koja se bavi slavnima. Na talijanskome. Tekst je
podjednako uzbuen kao i majin mail.
itam s mukom prevodei.
Saznajem da je molto bello e scapolo (vrlo zgodan i neoenjen) lord Roscarrick vien u
Londonu na nekom festivalu talijanskog filma.
Uz vijest je i mala fotografija koju klikom poveavam. Prikazuje Marca kako izlazi iz
pomodnog restorana u zapadnom Londonu, osmjehujui se paparazzu onim suzdranim,
tunim, blistavim osmijehom. Kamera je uhvatila i nekoliko djevojaka koje su s njim u
drutvu, a sve su, dakako, lijepe. Dugonoge poput drebadi, poput milijarderovih ponija za
polo. Prekrasne, skupe ene. Pomodne Engleskinje i Talijanke. Jesu li i one iskuenice?
Znam samo jedno: mogla sam biti ondje. Na toj fotografiji. Da sam eljela. Ali nisam.
Zatvaram stranicu sa estokim ubodom ljubomore i melankolije, ali i s dubokim
osjeajem olakanja to je gotovo.

57

Ciao, bello.
Tri dana poslije moja majka doputovala je iz San Francisca.
Sretna je, uzbuena, oamuena od vremenske razlike i samo to ne tri dok se iza nje
Jessica i ja muimo s njezinim torbama, smijui se i pravei grimase. U taksiju koji nas vozi u
Santa Luciju majka avrlja o svemu i niemu. Rezervirala je sobu u prilino jeftinom hotelu
u blizini mog stana; ostavljamo je u pranjavom predvorju, pretpostavljajui da e joj trebati
nekoliko sati da se odmori i opusti, ali deset minuta poslije, sijede kose jo vlane od
tuiranja, zvoni na ulazu, ulazi u moj stan, zgrabi me za ruku i kae: Mila! Odvedi me u Gran
Caffe Gambrinus! ula sam da je to elegantan lokal - spominju ga u svim vodiima!
Inae bih oklijevala, u strahu da u naletjeti na Marca. Ali znam da je u inozemstvu.
Mama i ja moemo otii kud god elimo.
Dopustivi mami da me uzme pod ruku, izlazimo na Via Santa Lucia i na kasno
poslijepodnevno sunce. Mama jo brblja o tatinom golfu, njegovoj mirovini i mojoj brai.
Hodamo. Ona pria. Hodamo i ona pria, a ja se odjednom zagledam preda se. Srce mi je
u grlu. Prelazimo irok, prazan poploan trg Piazza del Plebiscite, dok sunce u ruiastim
nijansama zapada iznad Anacaprija.
A Marc Roscarrick hoda ravno prema nama.
Nije me vidio. Zaokupljen je telefonskim pozivom, pogleda usmjerenog nekamo
nalijevo.
Mama, brzo, idemo ovamo.
to je? Zbunjena je. Ali, eno Gambrinusa, mila. Ondje je. Povuem je. Mama, ovuda!
to se dogaa?
Majka mi je malo uznemirena. O, Boe. Prekasno je.
Udaljeni smo tri metra. Marc hoda ravno prema nama. Podigne pogled i ugleda me.
Ne moemo izbjei jedno drugo.

58

12
OSMJEHNE MI SE, osmjehne se i mojoj majci, kao da se izmeu nas nikad nije dogodilo
nita neprimjereno. To je onaj isti samopouzdan, zgodan i tuan, muevni osmijeh. On
isprui njegovanu ruku. Odijelo mu je besprijekorno, tamnosive boje, gotovo crne. Koulja je
zasljepljujue bijela, sa svilenom kravatom u boji akvamarina i jaglaca. Bila sam zaboravila
koliko je visok.
Buona sera, X.
Ovaj... Zbunjena sam i mucam kao budala, pogledavajui i mamu i Marcusa. Ovaj...
ah... mislim...
Moja mama. O, Boe. Zagledala se u Marca kao da je Isus koji se upravo spustio s nebesa
da joj pokloni novu Bulgarijevu torbicu. Izraz njezina lica odaje skoro oboavanje
nedvojbeno proeto eljom. Moja mama osjea poriv.

to je jo gore, osjeam primjesu stida zbog nje: sad je promatram Marcovim oima:
debela Amerikanka u odjei iz trgovakog centra, u Gapovim trapericama, razbaruene
sijede kose. to e Marc pomisliti?
Ali zato bi mi, do vraga, trebalo biti stalo do toga to Marc misli? To je moja mama koju
volim, a on moe ii k vragu sa svojim glupim prekrasnim odijelima. Kakvo pravo ima
praviti se nadmonim?
A zato sam toliko bijesna na sebe ako mi nije stalo do njega? X?
Moje misli prekida Marcov glas. Smiren, ali vrst.
Naglo se vratim u stvarnost. Stajala sam ondje bjesnei dvadesetak sekunda. I Marc i
mama me gledaju.
Oprostite. Uh... ispriavam se.
Daj, Alexandra, saberi se.
Mama, ovo je Marc. Marc Roscarrick. On je... on je... Progovori ve jednom. Moj
prijatelj.... prijatelj kojeg sam ovdje upoznala. Hou rei, u Napulju.
Grozno.
urno nastavim.
A ovo je moja mama, Marc. Angela. Iz San Josea. Dola je na odmor. Idemo u Gambrinus
na kavu.
Marc prui preplanulu ruku, uzme ruku moje majke, podigne je do usana i neprimjetno
je, graciozno i uljudno poljubi, onom zabavnom bezbrinou Starog svijeta.
Veliko mi je zadovoljstvo, kae Marc, zagledajui se duboko u njezine kalifornijske oi
skrivene naoalima.
Mislim da e mi se mama onesvijestiti.
Zar to nije krasno! uzvikne ona nekakvim visokim glasom, kao da je nedavno
udahnula helij, glasom koji od nje doslovno nikad nisam ula. Jako je lijepo to smo se
upoznali! Krasno!

59

O, Boe.
Mama, ovaj, Marc i ja...
Pokuavam joj objasniti nae poznanstvo, ali onda se postidim i glas mi utihne. to joj
mogu rei? Hej, mama, upoznaj Marca, on je milijarder i aristokrat koji se bavi
prapovijesnim sadomazohizmom i nedavno me blaeno pojebao; hoemo li zajedno na
kavu? Pomalo i elim rei neto takvo, naravno. elim se hvalisati. elim joj rei da sam ja,
Alex Beckmann, marljiva ki, ve dvaput za redom usidjelica godine, uhvatila prekrasnog
milijardera. A onda sam mu dala nogu.
No zapravo nije vano to mislim jer mama radi ono to eli, ne marei ni za koga
drugog: pokuava govoriti talijanski.
Jedini je problem u tome to ne zna talijanski. Koliko znam, nikad dosad nije govorila
nekim stranim jezikom. Pokuavajui suspregnuti crvenilo, odupirui se potrebi da
prekrijem oi od sramote, uporno zurim u borove na rubu trga pokraj otrcane kraljevske
palae, dok mama govori: Aha! Dakle, ovaj, buon gonna, senor.
Senor? Zar misli da je Marc panjolac? Mama, prestani. Molim te.
Due..., zamuckuje. Senor Rascorr:...Mie amigo.
Molim te, prestani, mama.
Ona naposljetku zauti, shvaajui da radi budalu od sebe i vidim da se zacrvenila;
rumenilo joj izbija na obrazima i oito se stidi. Zato bi je Marc ponizio na takav nain?
Prije nego to ga uspijem udariti ili izazvati scenu koja e mu skrenuti panju tako to
u napasti jednog od golubova, Marc se osmjehne, blago je dodirne po ramenu i nasmije se
onim toplim, smirenim osmijehom, govorei: Gospoo Beckmann, per favore, bolna je
istina da veina Napuljaca ne zna talijanski, stoga se uistinu ne trebate truditi zbog mene.
To je samo malena ala, ali upravo takva koja oslobaa moju majku neugode i sad se
ona smijucka kao djevojica, zaboravivi na ponienje. Ali moja se zbunjenost vraa u stilu.
Marc je rekao upravo ono to je trebalo rei, moja mama je izvan sebe od radosti, a ja bih
najradije odletjela u Rim.
Namjeravale ste otii u Gambrinus?
Marc se obraa meni.
Da...
Bi li mi dopustila da tebe i tvoju armantnu majku poastim aperitivom? Bilo bi mi
pravo zadovoljstvo.
Ne mogu odbiti. Zna da idemo u Gambrinus. Moja mama sad podsjea na psa kojemu su
obeali jedan od onih odrezaka od tristo dolara iz Japana.
Popustim oklijevajui. Naravno.
I tako prijeemo Piazzu del Plebiscite i, dakako, kad uemo u Gambrinus, konobari se
uskomeaju oko Marca, pratei ga do njegova stalnog stola, najboljeg stola u najboljoj
kavani u Napulju, sve u stilu dubokih feudalnih naklona. Tada nas troje sjednemo, pijemo
venecijance i promatramo ivahnu Piazzu Trieste e Trento prepunu ljudi. Dok pia stiu i
nestaju, Marc mojoj mami pria o napuljskom ivotu, a ona se smije, pijucka blistavo
naranaste aperitive, gricka siune rolice s prutom i ponovno se smije.

60

Na kraju Marc ustane i plati raun, ostavljajui velikodunu napojnicu. Jo jednom

poljubi ruku moje mame - pretpostavljam da je tjedan dana nee oprati - i nestane u
napuljskom sumraku.
Mama me pogleda. Zapanjeno odmahne glavom.
Pobogu! Kakav zgodan mukarac! Zato mi nisi rekla da ima tako zgodne prijatelje?
Ispriaj mi sve o njemu!
Priam joj neke stvari, a onda dodam i poneku la. Kaem joj da smo se susreli na
nekoliko zabava u Marechiaru i Chiaiaji. Kaem joj da smo prijatelji i ne objanjavam dalje.
Mama me promatra dok govorim, pijuckajui svog venecijanca. Kimne glavom i pojede
posljednju slasnu minijaturnu pizzu. A onda kae: Nije ba ruan, je li?
Mama.
to? Samo kaem.
I?
Alex, znam da imam skoro sto godina, ali nisam slijepa. I jo sam ena.
Marc je O. K.
Pretpostavljam da je i bogat. Prema tome kako se ponaa i odijeva. Nekako je
samopouzdan.
Promrmljam neto o izvozu i uvozu i da je milijuna. Mama me promatra. Vrpoljim se
na svom stolcu kao dijete koje se duri. To se moglo i oekivati. Ne znam zato ljudi brinu
zbog starenja. Ako se elite pomladiti, samo se druite sa svojim roditeljima. Za samo
nekoliko minuta mogu vas ponovno svesti na cendravog, neodgojenog tinejdera. Prava
arolija.
Ali elim promijeniti temu.
Hoemo li neto veerati? Moemo na pizzu; u blizini mog stana, na Via Partenope,
nalazi se zgodna pizzerija.
Mama kimne i obrie usta ubrusom. Onda upita: Je li oenjen?
Tko?
Mila.
Nije.
Zaruen?
Ne znam. Kako bih znala? Izlazi s manekenkama. S glumicama. Zna ve. S djevojkama
koje se pojavljuju u asopisima. S poznatima.
Bogat, zgodan mukarac u potrazi za enom. Izraz lica joj je lukav. Proraunat.
Mama, ne pokuavaj mi nai mua. Ne opet. Sjea se kad si u San Joseu htjela da se
udam za Jeffa Myersona.
Ima dionice u Appleu.
Ima metar ezdeset sedam.
Pa, mogao je nositi visoke potpetice na vjenanju.
Zajedno se nasmijemo. Meu nama se ponovno uspostavio zdravorazumski odnos,
ravnotea majke i keri. Ustanemo od stola i ona me uhvati ispod ruke pa odeemo do
morske obale, restorana i pizzerija na Via Partenope. Dok jedemo pizzu mama mi pria o

61

obitelji, o tome to se dogaa s mojim mlaim bratom Paulom (sporta u prvoj ligi koji je
trebao studirati medicinu) na Teksakom sveuilitu u Austinu i kako se moj stariji brat
Jonathan (povremeno se drogira i nikad se nee skrasiti) konano sredio, naao simpatinu
djevojku i dobro plaen posao kod Googlea pa bi se moda sad i mogao smiriti.
Prilino sam sretna dok je sluam, ispijajui montepulciano, doslovce najjeftinije vino
na jelovniku. Mamine brbljarije za mene nisu novost - preko vikenda sam se ula s oba brata
preko Skypea, kao to to radim svakog tjedna, ali ima neto utjeno u tome to je sluam
dok govori, u njezinom toplom, srdanom, bezbrinom avrljanju. To me vraa u San Jose, u
prostranu obiteljsku kuhinju ispunjenu mirisima limuna i peenja, dok se sunce ulijeva kroz
prozore, a mama se trudi napraviti erbet, smijui se to se posvuda razlijeva. Jedanaest mi
je godina i sretna sam.
Imala sam sretno djetinjstvo; roditelji su mi bili dragi i srdani. Voljela sam i brau. ak
je i na pas bio zgodan. Sve zajedno kao da je nekakva tajna zbog koje se osjeam kriva, ali
istina je. Sve do dvanaeste ili trinaeste godine bila sam potpuno sretna. U tinejderskim
godinama obuzela me svojevrsna dosada ili je to moda bilo neto vie od dosade,
egzistencijalni zamor, neto duboko. Neka potreba koju nikad nisam uspjela zadovoljiti.
Otputovala sam na Istonu obalu na studij, nastojei utaiti tu e, ali ni to nije bilo
dovoljno. eljela sam neto iskusiti. udjela sam za nekakvim ispunjenjem. ivot se ne moe
sastojati samo od peenja kolaa, erbeta, djece i zgodnog psa, koliko god je to sjajno.
Mama zavri s ogovaranjem. Odvedem je natrag u njezin hotel i poljubim je u
predvorju; kaem joj koliko mi znai to to me dola posjetiti. I uistinu mi puno znai.
Obeam joj da emo se nai ujutro u deset i otii u obilazak.
Tako i uinimo. I, kao to se moglo oekivati, sve krene nizbrdo.
Mami se Napulj ne svia.
Pretpostavljala sam da joj se nee sviati. To nije mjesto koje bi joj se svidjelo. Previe
je divlje, previe neobuzdano, previe smrdljivo. Kamo god smo otile, vidjela sam da se
mrti na hrpe smea, s neodobravanjem promatra grafite ili s otvorenim nezadovoljstvom
zuri u vijetnamske prostitutke koje, sasvim neobjanjivo, sjede na kauima na sredini
odvratnih, smrdljivih, uskih poploanih ulica u blizini Glavnog kolodvora.
Dio mene eli je razuvjeriti. elim joj rei da skine svoje malograanske naoale i ispod
prljavtine i bijede pokua uoiti ljepotu Napulja, vidjeti njegovu autentinost, stvarnost i
nevjerojatnu povijest. Da pogleda starice koje glaaju svete lubanje u piljama groblja
Fontanelle, kao to to rade ve stoljeima; da zaviri kroz uske podrumske prozore u kuama
izgraenim nad rimskim hramovima, gdje postariji mukarci u mreastim potkouljama i
dlakavih ramena jedu brokulu; da izae na moj balkon i pogleda ulice koje su izgradili stari
Grci, a onda se okrene prema zapadu i da joj srce ispuni ljepota boja sunevog zalaska iznad
Sorrenta - cassata u bojama izblijedjele ruiaste, blijedoljubiaste, crvene poput vina
barolo i zelene poput pistacija, koje se naposljetku pretapaju u crnilo noi i dijamantne
zvijezde.
Ali moja mama vidi prljavtinu i narkomane i to joj se ne svia. ak joj se ne svia ni to
to ima malo turista, iako je to jedna od glavnih atrakcija Napulja.
Sjedimo na terasi ispred kafia u starom dijelu grada, pokraj arheolokog muzeja, a ona
izgleda umorno, namrti se i upita: Zato ovdje nikog nema?

62

Okruene smo Talijanima koji prigovaraju, gestikuliraju, smiju se i svaaju. Jedva smo
uspjele pronai pristojan stol, ali moja se mama pita zato nikoga nema, ime eli rei:
zato nema pristojnih ljudi?, odnosno turista, njezinih sunarodnjaka, ljudi koji govore
engleski, normalnih ljudi.
Mogla bih joj rei da su pobjegli od napuljske prljavtine i zloina, od ozloglaenih
mafijakih organizacija, ali nisam sigurna da bi to popravilo njezino raspoloenje. A ni moje,
uostalom.
Ako su ovi dani donekle razoarali moju mamu, i za mene su bili puni iskuenja. Nakon
susreta s Marcom postala sam uznemirena, razdraljiva i zbunjena kao i prije; ponovno mi
je poeo nedostajati. Jo gore, kamo god bismo mama i ja otile, sve me nekako podsjealo
na njega.
U katedrali smo vidjele velianstvenu relikviju s krvlju svetog Januarija, to me
podsjetilo na onaj boanstveni roze kojim me je ponudio uz ruak, Moscato Rosa. Svaka
palaa koju smo istraivale na Via Toledu podsjetila me na onu jedinstvenu palau, Palazzo
Roscarrick.
Obile smo i muzej Capodimonte, strogu burbonsku palau, koja se ukoeno i
osamljeno, bez posjetitelja, uzdie na svom osunanom breuljku u pranjavom parku. To je
jedan od najveih muzeja na svijetu i u njemu je moja mama uistinu uivala sama sa slikama
Rafaela, Ticijana, El Greca i Bellinija, a moju je panju prikovala jedna Caravaggiova slika.
Ta je slika bila Bievanje Krista.
to mogu? Mogu biti ljubazna prema svojoj lijepoj mami. Posljednjeg dana poslijepodne
taksijem odlazimo na kolodvor; vlakom e otputovati niz obalu svojoj prijateljici Margo u
Amalfi.
etiri su sata poslijepodne. Mama pogleda konobara i ponosno kae svojim sve boljim
talijanskim: Un cappuchino, per favore. Trudim se ne pokazati negodovanje. Zar sam i ja
bila takva kad sam tek doputovala ovamo? Jesam li kapuino naruivala poslijepodne? Sad
znam da je to pravi gaf. Jesam li pagete jela noem i vilicom, kao mama? Vjerojatno. O,
Boe. Sad mrzim sebe to osuujem vlastitu mamu. Kakav kaos. Marc, to si to uinio?
Mama sjedi i pijucka svoj kapuino nastojei ne gledati prosjake na drugoj strani velike
ekaonice. Moram biti iskrena.
Mama, ao mi je to ti se Napulj nije svidio.
Mila moja, kae ona. Nije da mi se nije svidio, nego je samo drukiji.
Sigurna sam da e ti se Amalfi vie svidjeti. Prekrasan je. I ist. Njezina ruka dodirne
moju.
Nije mi stalo do Napulja. Ni do Amalfija, kae. Stalo mi je do tebe. Do moje drage,
jedine keri. Jako sam ponosna na tebe.
Zato?
Zato, odgovori ona, sputajui alicu. Duboko mi se zagleda u oi. Zato to si pametna
i prekrasna i zato to radi ono to sam i sama trebala napraviti.
Promatram je preko stola pitajui se o emu je rije.
Alexandra, ti ivi. iva si. Upoznaje svijet. Kajem se to i sama to nisam uinila.
Mama? to hoe rei?

63

X, volim tvog oca i oboavam sve vas troje, ak i Johnnvja. Ali...

Nikad nisam vidjela mamu da se, kao sad, mui s nekom unutarnjom istinom, s neim
to joj oito nanosi bol. Ona zuri u ostatke pjene svog u pogreno vrijeme naruenog
kapuina, a onda ponovno podigne pogled prema meni.
Zna, Alex, nikad nisam bila mlada. Onako, stvarno mlada. A to je jako tuno.
Kako...
Nisam shvatila da sam mlada dok nije bilo prekasno. Molim te, nemoj da se to dogodi i
tebi.
I to je sve. Mama ustane jer njezin vlak ve eka. Pomaem joj odnijeti torbe do odjeljka
i ona se naginje kroz prozor vagona da mi mahne na pozdrav, a u oima su joj suze dok vlak
kree; neujno izgovori rijei: Volim te, a ja joj bespomono maem. Promatram vlak dok
kloparajui nestaje u daljini, a kad ga vie ne mogu vidjeti, ispunjava me neizmjerna potreba
da briznem u pla.
Ta me duboka, uporna tuga prati cijeli dan. Osjeam se kao povenule, pranjave palme
na Partenopeu. Nisam shvatila da sam mlada... Nemoj da se to i tebi dogodi.
elim neto iskusiti. Mlada sam. To je to. Nikad vie neu biti u Napulju i imati dvadeset
dvije godine.
Kasno sljedeeg poslijepodneva uzmem telefon. Onda ga spustim. Onda ga sakrijem
ispod jastuka. Onda ga ponovno izvuem i okrenem broj i ekam brojei sekunde.
Si?
Buona sera. Ovaj...
Da?
Mogu li razgovarati s Marcom? Signorom Roscarrickom?
Tko je to, molim vas?
Alexandra. Hou rei X. Recite mu da zove X. Nakon kratke pauze Marc se javi na
telefon.
Halo? X?
O, Boe, taj glas. Taj naglasak. Najradije bih ga poljubila preko telefona. Htjela bih
plakati na njegovu ramenu. A onda ga ponovno poljubiti.
Alex?
Marc, ja... Boe, eljela bih... ao mi je... Pitala sam se to radi?
Hoe da se naemo?
Trenutak odluke. Odgovorim: Da.
Doi u Gambrinus.
Molim?
Nai emo se ondje veeras u sedam. Najprije moramo razgovarati. Veza se prekinula.

64

13
GAMBRINUS. Naravno. Ondje je sve poelo, ondje e i prestati - ili se nastaviti.
Nervozno sjedim za stolom, nastojei ne pogledavati na sat. Uranila sam deset minuta.
Moda sam trebala zakasniti? Moda sam se trebala bolje urediti? Odjenula sam
jednostavne traperice i jednostavnu majicu. Razmiljala sam bih li odjenula minicu, ali onda
sam zakljuila da bih u njoj izgledala kao da namjerno privlaim njegovu panju.
A moda to i inim. Potreban mi je. I njegovi poljupci. Pijuckajui din i tonik, estoko
pie koje mi pomae da budem odlunija, zurim preko trga. Nervozna sam. ekam. I
ponovno bacim pogled na sat.
Marc stie. Tono u sedam.
Znaajno pogledam na sat dok sjeda za moj stol. Napetost moram razbiti avrljanjem.
Jesi li uvijek tako toan?
Kriva je moja majka, uglaeno kae sjedajui. Ona mi je usadila tu naviku. Tonost je
uljudnost prineva.
Ili vrlina onih koji se dosauju?
Marc pogleda u mene i nasmije se; zajedno se smijemo. A onda se prisjetim da se
slaemo. Slaemo se na sasvim obian i jednostavan nain. Moram se uhvatiti toga ako
namjeravam napraviti ono to sam odluila.
Dakle, kae on. Vie se ne smije. Mogla si me nazvati samo iz jednog razloga.
Tako je.
Odluila si da eli prihvatiti inicijaciju. Popijem malo dina i tonika.
Da.
Gleda me netremice. Onda prui ruku i uzme moju. Promatra moje bijele prste
isprepletene sa svojim tamnijima.
Alex, jesi li apsolutno sigurna?
Na trenutak oklijevam. Nisam apsolutno sigurna. Ali dovoljno sam sigurna.
Da, sigurna sam.
Onda emo se idui put vidjeti u palai Roscarrick.
to?
On naglo ustane i spusti povelik iznos na stol. Nevjesta i mladoenja ne smiju se sastati
prije vjenanja. Zar u Kaliforniji nije isti obiaj?
Ne razumijem.
Doi u palau sutra u pono.
Sutra? Ali, Marc, to trebam napraviti? to da odjenem?
On zastane, podigne mi ruku i poljubi je. Tada se odmakne, mahne mi na pozdrav i
doda: Doi ovakva kakva jesi. Uzmi taksi. Ja u platiti. Sutra u pono. E ciao.

65

Taksi se zaustavi ispred sumornih, crvenkasto smeih zidova palae Roscarrick. Ulice
Chiaiaje u tami su drukije, priguene, ispunjene odjecima i, moda, oekivanjem. Uz to su i
prijetei prazne. Drago mi je da je Marc ponudio platiti taksi; ne bih voljela ni tu kratku
udaljenost prijei sama.
Izlazei iz automobila provjerim kako izgledam. Posljednja tri sata sam se kupala,
odijevala i pripremala: nemilosrdno sam poupala obrve, stavila sjajilo na usne, vrlo
paljivo osuila kosu i cijela se brino izbrijala. Stavila sam svoj najbolji parfem, zapravo
jedini uistinu kvalitetan parfem. Marc mi je rekao da ne brinem o odjei, ali sam ipak
osjeala izrazitu potrebu da ispod traperica i majice izgledam to bolje. Te su mi paljive
pripreme ujedno pomogle da se pripremim za inicijaciju.
Ali to lukavstvo nije urodilo plodom. Misli su mi ipak ispunjene tjeskobom. to e se
dogoditi? Hoe li se dogoditi sada? Hoe li se prvi misterij odrati noas? Je li mi zato
naredio da doem u pono? Ali zar se misteriji uistinu odravaju u Marcovu domu?
Nagovijestio je da postoje posebna mjesta u Italiji, Britaniji i Francuskoj, a to mi nije
izgledalo kao da se odnosi na neiji dom.
Grazie, grazie mille. Pretraivi torbicu u potrazi za eurima platim vozau koji pogleda
najprije novac, onda mene, a onda i velika vrata palae Roscarrick.
Je li osmijeh na tom sredovjenom licu osmijeh saaljenja ili upuenosti?
Taksi se brzo udaljava, razbacujui nekoliko kutija od pizze dok nestaje iza ugla.
Vrata se uzdiu ispred mene. Nastojei se osloboditi zabrinutosti, podignem i spustim
veliku eljeznu alku na vratima koja zazvoni uznemirujue glasno i drevno. Na ovoj se
svjetlosti sve doima starije. Drevno i povijesno, a ujedno i neprijateljsko u svojoj
nepoznatosti.
Vrata se otvaraju. Netko izviri. To je jedan od Marcovih slugu: onaj isti koji mi je otvorio
vrata kad sam prvi put dola ovamo.
Buona sera.
Drago mi je to prepoznajem to lice, ali sluga ne pokazuje da me je prepoznao. Umjesto
toga prua mi novanicu od pedeset eura za taksi, to je poprilino previe. Proturjeim mu,
ali on ne eli primiti ostatak. Ne osmjehuje se i uzmie, pozivajui me da uem. Dri se
ukoeno i slubeno.
to se to dogaa?
Prelazim preko niskog drvenog praga u predvorje s svjetlucavim orijentalnim oklopom.
Je li to samurajski ili kineski oklop? Ispred mene vodoskok se doima osamljen i srebrn na
mjeseini. Cijela kua jo boanstveno odie mirisom ljiljana i rua i tropskog cvijea.
Ovuda, kae sluga.
Hodamo dugakim, tihim hodnicima. Svi su zvukovi prigueni i preplavljuje me snana
potreba da pobjegnem: mrzim ovu tiinu. To je tiina ume u kojoj vreba grabeljivac.
X, prestani.
Kamo idemo?
Uzalud pitam; zapravo i ne oekujem odgovor. Progovorila sam samo da naruim
tiinu. Sluga mi uistinu ne odgovara. Samo nastavlja koraati.

66

Ali tada mi panju privue drukiji zvuk i ja zastanem, promatrajui mirisnu tamu. Da.
Mislim da u daljini ujem hihotanje. Iza nekoliko vrata uje se djevojako hihotanje, a onda
tiina.
Zar me netko promatra odozgo? Prolazi i hodnici potpuno su tamni, elegantno, ali slabo
osvijetljeni svijeama u prekrasnim, antiknim svijenjacima od pozlaenog drveta i kristala.
Povjesniarka u meni je impresionirana: osvjetljenje je posve usklaeno s razdobljem iz
kojeg palaa potjee, a to je prijelaz iz sedamnaestog u osamnaesto stoljee. Netko obdaren
dobrim ukusom zacijelo je restaurirao, ili sjajno ouvao, te svijenjake, vjerojatno plativi
masno za to.
Nimalo ne sumnjam da je to bio Marc. Mukarac koji nosi iznimno elegantna odijela
znao bi kako podjednako elegantno urediti kuu.
Ali iako povjesniarka u meni odobrava Marcov ukus, osamljena djevojka je
uznemirena. Do vraga sa svijenjacima. elim neonsko svjetlo, elim bljetavo osvjetljenje
koje e rastjerati sve sjene, koje e preplaiti tamu tako da se nitko ne moe hihotati u
nekom mranom, slijepom uglu, plaei me.
Naposljetku sluga progovori jednolinim glasom: Evo nas.
Stigli smo do prilino neuglednih vrata obojenih u sivo. Sluga stisne kvaku od slonovae
koja zakripi i pokazuje mi da uem.
O, Boe, i nehotice izustim.
Koliko je ulaz nezanimljiv, toliko je prostorija lijepa. Osvijetljena je njenim svjetlom
svijea u kavezima od stakla i kovanog eljeza, a zidovi su joj ukraeni u pompejskom stilu, s
freskama koje prikazuju lica nagih, rasplesanih mladih Rimljanki, senzualnih i stidljivih, s
crno iscrtanim oima, okruena pticama dugog repa i draesnim antilopama u skoku,
uokvirene bogatim grimiznim bordurama od isprepletenih puzavica i groa.
Skinite odjeu i odjenite ovo, kae sluga. Prui mi mekanu, savijenu svilenu haljinu,
toliko laganu u mojim rukama da jedva osjeam njezinu teinu.
Ali...
Skinite svu odjeu. Kad budete spremni, molim vas izaite kroz ova vrata.
On pokae na druga vrata urezana u pompejsko crveni dekor: napravljena su tako da
izgledaju kao rimska vrata, lana vrata koja su zapravo prava vrata - elegantni trompel'oeil.
I zapamtite, doda sluga bezlino, ako u bilo kojem trenutku elite bilo to zaustaviti,
morate rei Morfej.
Molim?
Ako se u bilo kojem trenutku budete osjeali nelagodno, morate glasno rei rije
Morfej. Ako ne moete govoriti, triput pljesnite rukama.
I to je sve. Sluga zatvori prva vrata i ostavi me potpuno samu. Odnekud ujem tihu
glazbu. Prekrasna je to glazba: umirujui zbor glasova star stoljeima, ali ivopisan,
spokojan i ivahan, neka vrsta mise.
Savreni trenutak za takvu glazbu. Kako bi se u svijetu moglo bilo to loe dogoditi uz
takvu glazbu?
X, skini se ve jednom. To je sve. Samo se moram skinuti.

67

Na treperavoj svjetlosti svijea skidam majicu, starke i bijele arape, a onda

otkopavam traperice. Namjerno sam odjenula jednostavnu odjeu, kako mi je rekao.
Udovoljila sam si samo s donjim rubljem: odabrala sam zgodne gaice. Zato? Moda sam
jednostavno znala da u brzo ostati bez odjee pa to i nije bilo vano.
Ali sad sam naga.
Jednostavna svilena haljina u mojim rukama ne tei ni sto grama. Kao da su je vagali na
mjesecu. Nakratko se divim prekrasnom vezu, a onda je navuem i ona mi se s
aristokratskim uzdahom sputa do koljena. Boanstveno je svilenkasta, moda najmeki
komad odjee koji sam ikada nosila, a moda i najskuplji.
Na treperavoj i prekrasnoj svjetlosti svijea vidi se da je haljina u nijansi plameno
naranaste boje, gotovo crvene. Ali je i prozirna. Glatko izbrijana delta mojih stidnih dlaica
potpuno je vidljiva.
Ne mogu to uiniti. Jednostavno ne mogu. Popustivi pred vlastitom stidljivou
ponovno navuem svoje crne ipkaste gaice, a onda sklopim oi i brojim do sedam.
Smiri se, X, smiri se.
Usta su mi pranjavo suha; dlanovi vlani od nervoze. Bijele su mi noge gole na
uglaanom parketu. Otvaram druga, lana vrata na crveno obojenom zidu.
I prolazim kroz njih.
S druge strane vrata svjetlost je tako razlomljena i bljetava, tako svjetlucava i udna da
ne mogu odmah shvatiti o emu je rije; treba mi nekoliko sekunda. Onda shvatim:
prostorija je od porculana.
Za vrijeme istraivanja povijesti Napulja itala sam o takvim prostorijama od porculana
koje su na vrhuncu napuljske moi i bogatstva gradili najbogatiji plemii. Do ludila
nepraktine prostorije koje gotovo nije mogue odravati istima, ali zanosno su lijepe.
Bijeli porculan zidova i stropa ukraen je divljim narcisima i vijugavim plavim morskim
zmijama, takoer izraenim od porculana. Odaja je osvijetljena srebrnim i drvenim
svijenjacima koje etiri sluge dre visoko u zraku.
Zaprepastim se. U svakom uglu prostorije stoji zgodan mlad mukarac u odori pretpostavljam da je to livreja obitelji Roscarrick. Sluge zure ravno preda se, a ne u mene; i
dre svijenjake, jedini izvor svjetlosti.
U sredini prostorije stoji velik, jednostavan drven stolac koji mi je okrenut leima.
Stolac izgleda srednjovjekovno, poput prijestolja kralja iz mranog vijeka. Koralna glazba
dopire iz nevidljivog zvunika, sveta, sablasna i senzualna.
X, doi ovamo.
Marcov glas. On sjedi u stolcu.
Drago mi je to sam odjenula gaice. Inae bih bila potpuno gola ispod ove providne
haljine: bosonoga, gola i stidljiva, poput ena na freskama u Vili misterija. Bradavice me
peckaju na svjeem zraku porculanske sobe. Ve sam uzbuena. eljela bih da nisam. Ali
jesam.
Proem oko stolca i pogledam Marca koji sjedi duboko u sjeni; jedva mogu vidjeti
njegovo lice - vidim samo njegov plemeniti profil.
Ne gledaj me.

68

Ali to hoe da napravim?

Nagni se, X.
Molim?
Nagni se preko mog koljena. Prvi misterij je podlonost u javnosti. Istui u te pred
svojim slugama.
Najradije bih se nasmijala, ali ozraje je potpuno ozbiljno. I pomalo uvredljivo.
Namjerava me istui? Pred svojim slugama?
Ne dolazi u obzir.
Moe otii. Ili se moe pokoriti.
Marc...
I mora me zvati celenza. Za vrijeme misterijskih obreda smije me zvati samo
celenza.'
Marc...
To znai ekselencija. Ali na talijanskom se c izgovara kao u rijei elist. Zato me zovi
celenza ili gospodine - ili moe otii. to ima svoje posljedice.
Cijeli moj odgoj primorava me da odem. Moja feministika dua savjetuje mi da
nestanem. Pa ipak - pa ipak - dio mene eli da me Marc udari po stranjici. Jesam li to ja?
Moda je to uinak glazbe i svjetlosti svijea i udesne porculanske sobe? Ili moda samo
elim njega pa u pristati na sve?
Misli mi se vrtloe. Najradije bih da netko drugi donese odluku umjesto mene. Osjeam
potrebu da se pokorim, samo da to ve jednom skinem s dnevnog reda.
Celenza, kaem i ne mogu vjerovati da to govorim, udari me.
Cijelo mi je tijelo napeto. Pribliavam mu se i spustim se preko njegova krila s licem
prema podu. Bose su mi noge u zraku, a jednu ruku spustim na pod da odrim ravnoteu.
Osjeam poglede slugu. Ne smetaju mi previe. Moj me poloaj duboko uzbuuje i
istodobno me uznemiruje. Bijesna sam, a istodobno i vlana.
Marc blago podigne moju novu svilenu haljinu i negoduje: No, no, X.
Celenza?
Gaice?
Samo sam... nisam htjela...
Marc ne eka objanjenje. Poinje skidati moje najbolje gaice iz Victoria's Secreta. S
volanima od tamne ipke. Moja se ruka nagonski prua da ga zaustavi - ti me mukarci
gledaju, jasno da me ne smiju vidjeti - ali onda osjetim Marcovu vrstu ruku na svom zglobu.
X, mora to dopustiti.
Htjela bih da prestane. Htjela bih da nastavi. elim njega.
Sklapajui oi od stida, ali treperei od uzbuenja - zato? - povlaim ruku.
Celenza.
Dobio je moje doputenje. Polagano i paljivo mi svlai gaice, preko mojih potkoljenica
i golih skonih zglobova, a onda ih sputa u nekakvu koaricu koju ne vidim dobro jer sam
ispruena preko njegovih nogu. Osjeam hladan zrak na stranjici. Doao je as. Ispljuskat

69

e me. Pred tim mukarcima koje nikad nisam vidjela. Pred svojim slugama. Intenzitet moje
zbunjenosti podsjea na barok. Ali u meni je elja. Hajde, uini to. Hajde.
I on poinje. Udarac njegove ruke izaziva jaku, sramotnu bol. Stranjica mi podrhtava.
Broji.
to? to to znai. Uspijevam progovoriti: Celenza?
Mora brojki dok te udaram. Na talijanskome.
Pauza. On se nagne nalijevo i neto radi. Shvatim da pije crno vino. Leerna i usputna
gesta nedvojbeno je dio mog pokoravanja, moje inicijacije. I ta me gesta apsurdno uzbuuje.
Osjeam slatku, goruu razdraljivost vrlo ozbiljnog zadovoljstva, kao da ondje dolje
osjeam prekrasne trnce. Jo jednom. Molim te, jo jednom. Utai tu moju prekrasnu
potrebu. Prestani, nemoj prestati. Prestani s time, ali nemoj prestati.
On me ponovno udari, ovaj put jae. Moja je gola stranjica u zraku i on me udara. A
mukarci gledaju. I ja naglas brojim.
Uno.
Udarac.
Due.
Udarac.
Rairi noge.
Tome se odupirem to bolje mogu, ali njegova je vrsta ruka izmeu mojih nagih
bedara i nasilno ih razmie. Moda zapravo i elim da to napravi. Jer osjeam kako se
rastapam ondje gdje mi se noge sastaju.
Udara me.
Tre.
Udara me bez prestanka i ja poinjem dublje disati, a onda naglo udahnem, ispunjena
mjeavinom stida i sramotnog zanosa. Ne znam zato sam tako naglo udahnula; ne znam
odakle izvire ta sramotna udnja, ali je blistava i svjetlucava poput svjetlosti svijea na
velianstvenom porculanu, ruiasta i crvena i predivna. Htjela bih da me jae udari.
Ponienje je slasno.
Celenza?
X?
Jae me udarite. Molim vas, gospodine.
On mi udovolji. Ovaj udarac prekrasno ari. Gotovo sam potpuno ispunjena, samo to se
ne prelijevam. Devet, deset, jedanaest.
Udarac.
Ti su udarci kao da netko pljee mojoj golotinji. Kao da sam podivljala, elim biti
potpuno gola. Drhtei se pribliavam nekakvom razuzdanom i neoekivanom vrhuncu.
U Pompcjima si pobjegla.
Udarac.
Nisi me posluala. Udarac.
Poinjem stenjati. I ispunjava me udnja. ao mi je, celenza, udarite me jae. Udarac.

70

O, njegova ruka na mojoj obnaenoj stranjici. Htjela bih da potraje zauvijek. Ne marim
to me mukarci gledaju. elim da me gledaju. Bol je tako slatka, tako njena, tako erotino
zloesta i zanosno sramotna. Kako mogu istodobno osjeati sve to? Sad osjeam kako
njegova ruka lagano podrhtava na mom klitorisu - a onda me ponovno udari - onda njeno
podrhtava na mom klitiu - a onda me udari jednom, drugi put, trei put.
Taj je udarac bio jedan od najjaih. Ugrizem se za usne. Ali uzalud. Dahem.
Da. Da. Da.
Udari me.
Dok njegovi prsti slatko i vrsto pritiu moj klitoris, dok njegova ruka udara moju golu
stranjicu, razmiljam kako sluge promatraju mene, Alex Beckmann, kako me on, Marc
Roscarrick, odluno i vrsto udara. Dok me jako i sve jae udara, tri, etiri ili pet puta, u
mojoj se unutranjosti neto oslobaa, budi se udan, drukiji vrhunac, poput slapa
srebrnih rua, poput vodopada platinastih dolara, velianstvena nagla bujica bljetavog
olakanja.
O Boe, o Boe.... ohhh...
X?
Grazie, celenza.., dahem, grazie.

71

14
LEIM ISPRUENA preko Marcova krila, napola razodjevena i potpuno ispunjena. On
neto otro naredi na talijanskome, ovaj put jakim napuljskim dijalektom i njegovi sluge
spuste svijenjake na pokrajnje stolove i povuku se. Ostajemo samo on i ja i prostorija
ispunjena porculanskim antilopama koje se zauvijek propinju na priguenom svjetlu.
Nesigurno ustanem, hvatajui se za Marcovo rame - koljena mi se tresu - ali me Marc
podie i nosi u drugi dio prostorije. ustro odgurne vrata nogom i prenosi me u slabo
osvijetljenu spavau sobu.
Vrti mi se u glavi i slaba sam od neobinog vrhunca. Spustim glavu na njegovo rame i
poljubim ga u vrat, udiui miris njegove pjene za tuiranje, udiui njega, dok me nosi
preko sobe i njeno sputa na velik krevet. Leim ondje sretna, udno se osjeajui,
pospana, napola usnula, ali jo uvijek prilino uzbuena.
Svlai mi haljinu, skine svoju odjeu i vodi ljubav sa mnom.
Najprije mi polako i vrsto rairi noge. Sve je nekako suprotno od onoga to je prije
radio: miluje me vrlo njeno i blago. Izgubljena sam u lakom i zbunjenom zanosu, steem
plahtu rukama dok se on sputa na mene i ponovno me jezikom dodiruje ondje, gdje je
najvanije. Celenza, celenza.
Ekselencijo.
Nekoliko minuta me zadovoljava, liui mi klit uznemirujuom vjetinom, njeno
grickajui moja bedra, a onda me ponovno lie. Tek to se umorim od jednog pokreta,
napravi drugi, telepatski osjeajui moje raspoloenje; gricka me, lie, a onda opet gricka i
lie. Dok to radi, ja leim na leima napola u nesvjestici i zurim u tamu, dahem, uzdiem i
razmiljam kako me je ispljuskao.
To je bilo strahovito erotino, ali zato? to mi je to uinio? Kako sam mogla uivati u
tome? Feministica u meni je bijesna, ali moja seksualnost je nesuzdrana i radosna.
Definitivno radosna.
Marc...
Blizu sam, tako sam blizu vrhuncu, ali elim ga poljubiti. Moj zgodni mukarac,
mukarac koji me istukao.
Marc?
Marc podigne glavu, uzdigne se preko mog golog tijela i ljubi me duboko i ponovno me
ljubi. Onda me prestaje ljubiti i gurne mi palac u usta. Nakratko siem njegov palac, ali onda
ga iznenada prilino jako ugrizem, kanjavajui ga za to to me ispljuskao. Ne znam zato to
radim.
Au, kae. I osmjehne se.
Otvorim usta i kaem: Roscarrick, gade jedan.
Ali, draga, bila si tako prekrasna sa svojom prekrasnom bijelom guzom.
Marc.
Iako, moram priznati, sad je malo ruiasta.

72

Ali svi su me gledali.

On se ponovno osmjehne. Dah mu mirii na vino. Isprepleteni smo u zagrljaju. On me
poljubi u nos i kae: A ti si uivala, zar ne? Njegove su tamnoplave oi nekoliko
centimetara od mojih; zurimo jedno drugome u oi, moda i u due. Zar ne? Jako si uivala.
Zloesta curica.
Ne mogu lagati. Ne mogu ak ni odmahnuti glavom. Jedino elim da bude u meni. Jedino
elim jo jedan slasni orgazam. Slastan poput rolica s prutom u Gambrinusu. Takvih
orgazama samo elim jo vie.
Daj da svrim.
Si, si, bella donna.
On se ponovno sputa niz mene i razdvaja mi bedra; njegov vjet jezik dodiruje me
ondje nekih sedamnaest sekunda i ja naprosto svravam. Tek tako. Sedamnaest sekunda.
Hvatam zrak, noni prsti mi se gre, sjeam se udaraca i vrhunac je intenzivan. I tako sam
lako dola do njega.
to se to dogaa sa mnom? Prije mi je uvijek bilo teko svriti, bilo mi je teko s mojim
dekima, a sad to kao neki najbolji djetinjasti trik, dovoljno je samo ovo, vidi, tu je kvaka,
kao kad vozi bicikl, kao kad onglira, samo tako, samo to, upravo ovdje, upravo tako,
vidi? Ahhhhh.
Ba si bedasta, X. Uvijek je moglo biti tako. Samo si trebala pronai zgodnog, vjetog
milijardera plemia englesko-talijanskog podrijetla; mogla si ga nai u svakom duanu.
Sad sam nevjerojatno umorna. Laku no... Laku no. Marc poljubi vrh mog nosa.
Piccolina.
Klizim u san na Marcovom prostranom bijelom krevetu. Jo se uje ona ista glazba.
Zborna i uzviena. Sad postaje uspavanka. San me brzo i zahtjevno obuzima. Javljaju mi se
posljednje misli. Slatke posljednje misli. Prvi put u svom ivotu provest u no u krevetu
Marca Roscarricka. Ispunjava me osjeaj beskrajne raskoi; svjee, iste plahte i udaljen, ali
dubok osjeaj zadovoljenosti.
Budim se. Suneva svjetlost je vedra, ali priguena. Marc spava pokraj mene, preplanuo
i zgodan sa svojom zamrenom kosom. Sunev trak osvjetljava njegovo tamno rame. Ondje
ima mali oiljak: neobian, jedva primjetan, zaobljen oiljak, poput male rane od noa.
Vraaju mi se uspomene, estoke poput bujice. Nastojim umiriti borbu izmeu krivnje i
sree koja se ponovno razbuktava u meni. Zar sam uistinu dopustila Marcu da me izudara
pred svojim slugama? Kako se, za ime svijeta, to moglo dogoditi?
A ipak je bilo uzbudljivo. Jednostavno je bilo.
Podlonost u javnosti. Je li to uistinu prvi misterij?
Ako jest, misterij je u tome to se osjeam osloboena. Neto se u meni razvezalo,
popustila je duevna napetost, kompleks se razrijeio. Bila sam gola i vrlo uzbuena i
podlona pred drugima? I to onda, koga briga, zar je vano?
Marc i dalje spava. Protrljam oi, gladno zijevnem i osvrnem se po spavaoj sobi, prvi je
puta promatrajui na svjetlosti dana.

73

Nije onakva kakvu sam oekivala. Nisam potpuno sigurna to sam oekivala: krevet s
etiri stupa, stolce u stilu Luja XIV., pozlatu, zidne oplate i lavlje ape? Ali Marcova je
spavaa soba definitivno moderna.
Krevet je golem i nizak, taman i od drveta. Zidovi su blijedi, obojani krem-sivom
nijansom, s ogromnim prozorima, djelomino navuenih kapaka. Marc je zacijelo dao
probiti nove prozore. Glavni stol je komad debla u presjeku, prekrasno ulaten, i ukraen
apstraktnim staklenim kipom rune izrade. Minimalistiki, ali izraajno.
Nekoliko kravata lei odbaeno na parketu: tek potrebna koliina nereda. Tepisi su
moda iz Londona, moderne kocke boje.
udno upijam sve oko sebe. Dva Barcelona stolca zure u mene iz udaljenog kuta: moda
nisam osobito upuena u barok i renesansu, ali poznajem modernu umjetnost i dizajn. To su
originalni stolci Barcelona koje je dizajnirao Mies van der Rohe.
Uz suprotan zid stoji velika polica za knjige prepuna esto itanih knjiga s oteenim
hrptovima. Dvije povelike i paljivo uokvirene fotografije ukraavaju zid iznad mene. Jesu li
od Gurskog? Andreasa Gurskog? Cijela je soba ureena prigueno, osobno i moderno, ali
iznimno udobno. Tu bi se moglo spavati cijelu godinu, nakon ega bi vas probudili novinari
Vogue Interiorsa, koji su doli malo baciti pogled.
Jedini trag povijesti, jedini znak da ste u burbonskoj palai, jest portret iz 18. stoljea na
posljednjem zidu koji prikazuje prekrasnu enu u irokoj, raskonoj plavoj haljini. Podsjea
na engleske portrete. Mogao bi biti Gainsborough; k vragu, vjerojatno i jest Gainsborough.
Pitam se je li to Marcova prapraprabaka. Zacijelo jest. Prekrasna je i pomalo tuna na
pozadini svoje tamne sobe, s ljudskom lubanjom na oblinjem stolu. Moda lubanja
simbolizira smrtnost? Dekolte joj je dubok, a usne vrlo crvene. Simbol seksa? Na podu je
jahai bi. Simbol bievanja? Je li ona bila prva iz obitelji Roscarrick koja je inicirana u
misterije?
U meni se poinju javljati nagovjetaji tjeskobe. Ustanem, stidei se vlastite golotinje i
prijeem na drugi kraj sobe. Traim kupaonicu. Je li ovdje? Ili ovdje?
Dvije su kupaonice. Jedna je tamnija i prava muka, prepuna losiona poslije brijanja,
britvica i zrcala za brijanje, kao i etkica za brijanje od jazaveve dlake s oznakom Geo
Trumper of Curzon Street, Mayair. Tu su i maske za maevanje, kao i dva maa u tamnom,
drvenom ormaru. Znai, tako odrava kondiciju. Maevanje. Dvoboji. Igra maevima.
Tada izaem iz prve i uem u drugu kupaonicu, mnogo enstveniju, gotovo isto tako
veliku kao to je moj stan. Uzevi ogrta za kupanje s vjealice na vratima, istraujem
naokolo, praena blagim osjeajem krivnje. Pitam se tko je osim mene bio ovdje.
Kada je duboka moda i itav metar; u njoj biste mogli okupati i ovcu. Cijevi i slavine su
svijetle i blistave, golema zrcala bljete od svjetla iz ukrasnih svjetiljki. Otvaram vrata
nekoliko ormaria. Sapuni su novi, iz Firence, a runici kao da su oprani u raju. Kao
kupaonica u hotelu sa sedam zvjezdica, samo jo ljepa.
Moda bi mi Marc mogao dopustiti da ivim ovdje, u kupaonici. To bi bilo lijepo. Mogla
bih naruiti da mi dostavljaju sendvie.
Okupam se ispod tua ija je glava iroka gotovo pola metra, uzmem jednu od mnotva
novih etkica za zube, operem zube, osuim kosu, a onda ponovno navuem ogrta, jo s

74

osjeajem lagane nelagode, kao da sam u hotelskoj sobi koju nisam platila. Vraam se u
spavau sobu.
Ondje stoji Marc, takoer u kupaem ogrtau. Osmjehne mi se i prilazi mi, provlaei
prste kroz moju kosu vlanu od kupanja; udno me poljubi. Onda se povue.
Dobro jutro, X.
Oklijevam. Progovorim.
Buongiorno, Marc.
Ljubimo se. Ponovno se ljubimo. Triput. Mirii na sapun, ampon i na samog sebe. U
meni se opet budi uznemirujua elja. Topli erbet iznutra koji se lijepo rastapa. Kad bi ga
netko liznuo!
Budi oprezna, X. Budi oprezna.
Tada primjeujem da je stigao doruak koji se nalazi na krevetu na dva blistava pladnja.
Upravo kao to sam zamiljala. Srebrni vrevi sa sokom od ruiastog grejpa, srebrni bokali
tamne, mirisne kave, dva siuna srebrna vria prekrasnog vrhnja. I pladnjevi s brioima,
kruiima sfogliate, kruhom s groicama i razliitim voem - mangom, bijelim breskvama
i sitnim divljim jagodama.
Boe, kako sam gladna, kaem bez razmiljanja. Oboje sad sjedimo na krevetu, a
pladnjevi su izmeu nas.
Jesi li?
Jesam. Oprosti. Jesam li neto pogreno rekla?
Ali... Marc uzdahne. Ti si morala samo leati preko mojih koljena. Gleda me
bezizraajna lica. Nisi mogla potroiti puno kalorija.
Pogledam ga. to to hoe rei? Sa zakanjenjem shvaam da se ali. Bacim komadi
brioa prema njemu. Marc se nasmije i duri se.
X, ja sam se naradio.
Marc!
Ruka mi se moda nikad nee oporaviti. to misli, bih li trebao otii lijeniku?
Ponovno se nasmije. Smijeh mu je iskren i zarazan i nekako donosi veliko olakanje.
Napetost u meni odmah poputa. Sad se smijem s njim i puzim preko kreveta, gurnem ga na
jastuke, a onda se popnem na njega i zajaim ga. Ne doputam mu ni da se pomakne; prsa su
mu ispod mojih bedara i smijem se, naginjui da ga poljubim, a on se smije uzdiui se i ljubi
me. A onda kaem: Lorde Roscarrick, prilino ste to loe napravili.
to?
Ti to naziva udarcima? Jedva sam i primijetila.
Stvarno?
Stvarno, odgovorim. Mislim da sam ak i zaspala u jednom trenutku.
On se osmjehne i podigne na krevetu, ali ja jo sjedim na njegovim preponama. Dok ga
promatram, osjeam njegovo uzbuenje, njegovu tvrdou ispod sebe. Oi su mu plave, ali i
tamne od udnje kad kae:
Gospoice Beckmann, pokaite mi svoje dojke.
Neu.

75

Perfavore, signorina. Smilujte se jadnom milijarderu.

ao mi je, ali moram dorukovati. Onda moram raditi.
Zaista?
Zaista, kaem. Ne moemo svi samo sjediti u svojim stolcima Barcelona i u svojim
odijelima Gieves & Hawkes.
Otroumno me pogleda.
Zadovoljan sam.
Zato?
Nitko nikad nije zamijetio stolce.
Originalni su, zar ne?
Da, odgovara Marc. Kupio sam ih prije etiri godine na aukciji. Nikad nisam... otkako
mi je umrla ena. Nikad nitko nije nita razumio. Ni moj ivot, ni moje interese, ni bilo to
drugo. Osmijeh mu je draestan, gotovo djeaki. Proet tugom.
Dakle, ja sam gladna, izjavim, iako iznutra cvatem. Spustivi se s njega, vratim se
doruku. Marc pije sok i kavu i provjerava poruke na mobitelu. Ja zadovoljno jedem i pijem
kavu, kuajui divlje jagode i slatki brio. Uistinu sam gladna kao vuk. Tko bi rekao da
udarci po guzi mogu probuditi takav apetit? I da mogu biti uzbudljivi?
Marc, kaem, progutavi zalogaj brioa s maslacem, reci mi. Je li to bio prvi misterij?
Da. Marc spusti mobitel na krevet. Prvi i najjednostavniji.
Ali kakva mu je svrha? Ne shvaam. Hou rei... Osjeam kako mi se lice crveni. To je
bilo erotino, Marc, nemoj me pogreno shvatiti. Iznenaujue, ali i erotino. Vrlo erotino.
Shvatio sam.
Ali ne shvaam kako...
Misteriji su javni i esto seksualne naravi, a da bi ih dovrila, mora pokazati da si
sposobna pokoravati se. Ti si prola.
Jesam?
O, da. S najviim ocjenama. Alfa plus.
Ali, Boe. Gole stranjice!
Koja je boanstvena. Prava si Venera Kalipigija. mirnem prema njemu. Molim?
Kakva Venera?
Venera Kalipigija. Venera ljepoguza. Venera prekrasne guze.
Grka boginja?
Da. A ti si njezino utjelovljenje.
On prui ruke prema meni. Hihoem i diem se, izbjegavajui njegove ruke.
Marc, moram se odjenuti. Uistinu moram raditi, moram uiti. Gdje mi je odjea?
On napola ozbiljno uzdahne. U onom ormaru. Oprana i izglaana.
Naravno. Zato i ne bi bila oprana i izglaana? Marc ima na stotine slugu, vjerojatno i
gomilu sobara spremnih da na stare koulje priiju novo dugme.
Otvorivi vrata ormara vidim svoje traperice, tenisice i bijele arape, kao i gaice iz
Victoria's Secreta. Sve je umotano u tanki svileni papir. Mislila sam da su te crne ipkaste

76

gaice daak luksuza, profinjene erotinosti, a sad se doimaju nekako glupe i prostake. Ali
nije mi stalo. Osjeam se dobro, gotovo sam radosna. Emancipirana.
Alexandra Beckmann, djevica iz New Hampshirea, bila je jako zloesta. I to mi se svia.
Odjenem traperice i koulju pa se okrenem. Marc je napola odjeven, u trapericama i
novoj besprijekornoj bijeloj koulji, koja isto tako ima profinjeno otrcani ovratnik. Imam
nekoliko pitanja.
Marc, to sad slijedi?
On zakopa svoje bijele dvostruke manete srebrnim dugmadima i pogleda me ravno u
oi.
Drugi misterij odigrava se za dva tjedna.
Samo to ne zacvrkuem. to e se dogoditi? Hoe li me istui na nogometnom
stadionu? Ili emo goli plesati na televiziji?
Marc se ne nasmije.
X, trebala bi znati. Drugi misterij je... Izraz lica mu se zamrai. Izazovniji je. S njim sve
uistinu poinje.
Tada mu se bljesak tuge i bijesa pojavi na lijepom licu, ali samo nakratko. To je onaj
tragian, ali prijetei bijes. Srce mi treperi od tjeskobe i zbunjenosti. Dua mi je ispunjena
bespomonom i glupom eljom. Zato to sam uplaena, a ujedno se i zaljubljujem.

77

15
SVE SE PRETVARA u ciklus, sad to uviam. Ili moda u dvorski ples osamnaestog
stoljea, cotillion, velianstveni menuet, u kojemu plesai - mukarac i ena - kreu jedno
prema drugom, onda se povlae, napreduju, povlae se, ali svaki put prilaze malo blie
jedno drugome, dok se naposljetku ne sjedine. Zauvijek?
Ovoga trenutka, dok leim u svojoj sobi, odjevena ali bosonoga, dok zurim u sjene sunca
na stropu mog stana, itajui raznovrsne knjige, prilino sam sigurna da sam u povlaenju.
Zato to itam o podrijetlu camorre i 'ndranghete.
Odluna sam da nastavim itati jer sam odluila ne zaboraviti razlog zbog kojeg sam
dola u Napulj, koliko god je moja veza - avantura, strast, moja oaranost i ludost, kako god s Marcom arobna. Kad bih se odrekla svog poziva i disertacije, nekako bih cijelu sebe
potpuno predala njemu.
Osim toga, ta me povijest zanima jer me zanima svaka povijest.
No to vie itam, to vie na negativan nain razmiljam o Marcu. Otvarajui oznaenu
stranicu namrtim se i podvueni odlomak itam trei put ovog jutra.
Garduna je bilo tajno zloinako drutvo u panjolskoj, nastalo krajem srednjeg vijeka. U
poetku tek neto malo vie od bande zatvorenika, preraslo je u organiziraniju grupu koja se
bavila pljakanjem, otmicama, podmetanjem poara i naruenim ubojstvima. Smatra se da su
ozloglaeni statuti gardune odobreni u Toledu 1420. godine; prema nekim povjesniarima, taj
se tajni zloinaki klan poslije razvio u napuljsku camorru za vrijeme panjolske vladavine
nad junom Italijom.

Osobito se usredotoim na ovaj odlomak:

Kalabrijska narodna pjesma donosi dokaze o tom talijanskom naslijeu. U njoj se govori o
tri brata gardune ili tri panjolska viteza, koji su u sedamnaestom stoljeu pobjegli iz
panjolske nakon to su okrutno ubili zavodnika svoje voljene sestre. Tri mukarca su
doivjela brodolom na otoku Favignana, u blizini Sicilije. Prvi od njih, Carcagnosso, kojega je
titio sveti Mihael, doao je do Calabrije i osnovao 'ndranghetu. Drugi, Osso, odan svetom
Juraju, doao je Sicilije i osnovao mafiju. Trei vitez, Mastrosso, posveen Djevici Mariji, stigao
je do Napulja i osnovao camorru.
Zastajem i oslukujem vlastito srce koje tiho kuca. Marcus Roscarrick. Lord Marcus
Roscarrick.
Lord Marcus Roscarrick James Anthony Xavier Mastrosso Di Angelo Roscarrick.
Zadrhtim iznutra, samo malo. Je li to puka sluajnost? Zato bi Marc dobio ime koje ga
povezuje sa panjolskom gardunom, navodnom prethodnicom camorre? Ako su se
pripadnici njegove obitelji vjenavali s burbonskim plemstvom u osamnaestom i
devetnaestom stoljeu, to je znailo da su se vjenavali sa panjolcima, kao i s Talijanima,

78

jer su Burbonci potekli iz panjolske. Kao to je i camorra podrijetlom iz panjolske, ili se

tako barem pretpostavlja.
Spustim knjigu i sluam zvukove Napulja koji dopiru izvana. Sirena trajekta za Ischiju
oglaava se na suncu, a taksiji estoko trube na Via Nazario.
Uzimam drugu knjigu: etimologiju napuljskog ivota. Jedan sam odlomak ve obiljeila i
dvaput podvukla.
Guappo (mnoina: guappi) rije je napuljskog dijalekta koja oznaava razbojnika,
nasilnika ili hvalisavca. Iako se ta rije danas esto koristi za pripadnika camorre, guapperia
(ili guapparia, odnosno guappo kultura) prethodi camorri i izvorno je bila neto sasvim drugo.

Grickam nokat i razmiljam.

Narkii koji su me napali u Quartieri Spagnoli Marca su nazvali guappo. Tada na to
nisam obraala panju, mislei da je rije o nekakvoj dijalektalnoj uvredi. Ni sad na to ne bih
obraala panju da nije sljedeeg odlomka:

Rije potjee od panjolske rijei guapo, a oznaava smionog, elegantnog i razmetljivog

mukarca; vjerojatno se temelji na latinskoj rijei vappa. Postoji mogunost da ta rije potjee
od izraza garduna, panjolske zloinake organizacije. Garduna se sastojala od guapoa, koji
su openito bili dobri maevaoci, smjeli ubojice i odani razbojnici.
Maevaoci. Bili su ratnici i maevaoci. tovie:

Lik guappoa ne mora biti sinonim za pripadnika camorre. Guappo je isto tako jedinstven
povijesni lik napuljskog razdoblja, kojega karakterizira njegov dendijevski izgled i
razmetljivost. Guappi se mogu dijeliti na obineguappe i guappe vieg sloja, prema vrsti
odjee koju nose: obini guappi vole ekstravagantno odijelo, a plemenitaki se vole odijevati u
odjeu najboljih napuljskih krojaa.
Moe li se to primijeniti na Marca? Da, moda; ne, zacijelo ne. Da? Marcus Roscarrick
nije mukarac koji bi elio biti dendi, nije budalast i razmetljiv junak u odijelu i izmama iz
urbane panjolske etvrti; on je istinski aristokrat, odijeva se izuzetno ukusno, ali na
profinjen, nenametljiv, diskretan nain i s lakoom, kao nekakav engleski vojvoda, kako ja to
zamiljam. Uistinu, odijeva se kao englesko-talijanski lord, to i jest.
Pa ipak, oni su mladii o njemu govorili kao o guappou.
Previe mi je to odjednom.
Ispustim knjige i uzdahnem. Ima toga jo - mafija, 'ndrangheta, zakletve, tajni sastanci,
inicijacije - i sve me prilino zbunjuje.
No te e stvari morati malo priekati jer Jessica lupa na vrata.
X! Jesi li ustala?
Aha...

79

Ima posjetitelja.
Otvaram vrata ustro navlaei sandale. Jessica uzbueno pokazuje na balkon i obje
izlazimo u topao, sunan dan.
Pogledaj.
Pogledam prema ulici. Tono ispred nae stambene zgrade parkiran je mali srebrni
sportski Mercedes. Na njega je naslonjen mlad i zgodan mukarac s cigaretom, u uskom
crnom odijelu koje mu dobro pristaje, sa sunanim naoalama. Crne cipele. Njegovo odijelo
izgleda kao odora, ali ipak ne sasvim.
Zabunom je stisnuo moje zvono, kae Jess, odjevena u bijelu minicu koja istodobno
uspijeva ostavljati dojam stidljivosti i izazovnosti. Zgodan je, zar ne? Izgleda kao da bi
trebao glumiti u Kumu. S De Nirom. Smije se. Kae da se zove Giuseppe i da radi za
gospodina Savrenog. Ne skidam pogleda s automobila dok Jessica i dalje brblja. Moda
sam se malo malo sasvim malo zaljubila u njega.
Giuseppe? Mislim da sam ga ve srela...
To je lijepo. Kako god, kae da bi te htio vidjeti.
Ali...
Pretpostavljam da je on tvoj slubeni voza, mila.
Ali...
Prestani s time. eka te seksi komad. S Mercedesom.
Promatram automobil i vozaa. Zovnem ga po imenu, Giuseppe?, a on podigne pogled
i osmjehne se. Da, prepoznala sam ga. On je bio prvi koji me je spasio u panjolskoj etvrti.
Giuseppe se ponovno osmjehne, vrlo se privlano i ljupko nakloni kao da mu je neto
zabavno, pokazujui prema automobilu kao da je napudrani sluga s perikom koji me poziva
da uem u koiju s konjima negdje u Austro Ugarskom Carstvu 1765. godine.
Hej! Pozdravi Pepeljugu! dovikne Jessica pjevueim glasom, napravivi poseban
plesni pokret kojim pokazuje prema meni, a onda prema gore. Pazi da se ne pretvori u
bundevu.
Izbjegavat u srebrne cipelice.
Jessica se duri. I jo malo pjevui. Upitam je: Jess, zato ne bi sila sa mnom dolje? Da
vidimo o emu se radi.
Dvije minute poslije smo na ploniku i Giusseppe se ponovno nakloni i kae,
osmjehujui se, neoekivano dobro govorei engleski: Dobar dan, gospoice Beckmann.
Bok.
Jo jedan lukav i pobjedonosan osmijeh. ujem kako Jess tiho mrmlja: Prekrasnosaur
Rex!, a Giuseppe izjavi: Na raspolaganju sam vam da vas vozim kamo god elite. Prema
zapovijedi lorda Roscarricka.
Ponovno sam zbunjena.
Ali zato?
Takvu sam dobio zapovijed. Ali moda elite sami voziti, gospoice Beckmann.
Giuseppe mahne kljuevima automobila.

80

Ali... Zurim u prekrasan Marcov automobil; oito mi ga namjerava posuditi. Ovaj

automobil kao da je brat njegova tamnog, srebrnoplavog sportskog Mercedesa, iako je
moda malo manji. Ne mogu, Giuseppe. Mogla bih ga otetiti negdje, zna kakav je promet u
Napulju.
Giuseppe mi se priblii i spusti mi kljueve u ruku.
Gospoice Beckmann, niste shvatili. Ovo je va automobil.
Molim?
Va je. Samo va. Poklon lorda Roscarricka. On napravi korak unatrag, ponovno se
uljudno nakloni i kae: Moete ga zadrati. Moete se odvesti u Rim ili moda Moskvu, a i
ne morate. Kako god elite. Tada se elegantno okrene na peti i uputi se niz ulicu Santa
Lucia prema obali.
Otvaram i zatvaram usta kao riba koja se gui. Zurim u taj prekrasan automobil.
Moj automobil?
Jessica isto tako zuri u prekrasan mali automobil. Naposljetku izusti: Sportski
Mercedes? Poklonio ti je sportski Mercedes?
Znam. Znam.
Ona se namrti.
To je prokleta uvreda, eto to je. Samo Mercedes? Jess se zahihoe. I ja se hihoem s
njom.
Navlaei svoj najbolji zamiljeni izraz, kaem: Moda bih morala biti malo stroija s
njim. Rei u mu da ne prihvaam nita manje od Bentleya.
Ili Lamborghinija. S presvlakama od leopardove koe.
Smijemo se. Onda ja primijetim: Jasno da to ne mogu prihvatiti.
Jessica se duri. Ponovno.
to? Zato ne?
Pogledaj ga, Jess. To je Mercedes. To bi jednostavno bilo pogreno.
Ali, X, ekaj. Nemoj biti brzopleta. Daj da dobro razmislimo o tome. Jess zastane na
djeli sekunde, a onda kae: Dobro, razmislila sam: zadri automobil i idemo se provozati.
Na trenutak razmiljam o tome. Sasvim sam sigurna da u odbiti taj dar: to je previe,
pretjerano. Ali moda bismo mogle otii samo na jednu vonju. Moda bismo mogle provesti
jedan jedini zabavan dan. A onda u ga vratiti.
Neu ga zadrati.
Zaista?
Da. Zaista.
Dobro. Jess kimne glavom. Ok, da, tako je vjerojatno najbolje. Zna to? Ja bih mogla
pripaziti na njega. Poklonit u ga samostanu. asna rije.
Ali moemo se otii provozati. Samo danas.
Jess udari akom po zraku.
To! Ali kamo? Izraz lica joj je mrzovoljan i zamiljen. Kamo bismo mogle otii? U
Amalfi? U Positano?

81

Ne moe. Mogla bih naletjeti na mamu. Kako bih joj objasnila sportski Mercedes?
Jessica kimne glavom.
Znam, kae. Hajdemo u Casertu, u onu veliku palau.
Najvei vrt na svijetu, zar ne?
Oduvijek sam eljela otii onamo. Hajde, Pepeljugo. Vozi kao na utrkama.
Ulazimo u automobil. Oklijevajui gurnem klju u bravicu. Jessica se igra sa satelitskom
navigacijom, ustro unosei nae odredite. Ja samo sjedim, zapanjeno i pomalo ustraeno
zurei u upravljaku plou.
Nikad prije nisam vozila sportski automobil. Nikad prije nisam vozila Mercedes. I ni u
kom sluaju nikad nisam vozila potpuno novi sportski Mercedes kaotinim ulicama Napulja
predvienim za utrke koija, s njihovim oteenim Fiatima i gotovo isto toliko oteenim
Alfama, gurajui se sa smetlarskim kamionima koji nikad ne skupljaju smee i zlokobnim
limuzinama sa sasvim zatamnjenim stranjim prozorima.
Ali svejedno okrenem klju, izvezem automobil s parkiralita i vozim. Unato tome to
sam u blizini Scampije gotovo pregazila jednu staru gospou, unato tome to sam se
nedaleko Marcianisea gotovo zaletjela u stakleni izlog Supero Supermercatija, nakon ruka
ispunjenog hihotanjem naposljetku stiemo do palae Caserta.
Ali udno je to nas je taj uveni dvorac iz osamnaestog stoljea nekako razoarao.
Smatraju ga Versaillesom burbonske Italije, ali je, moda upravo kao Versailles,
jednostavno prevelik. Velianstvena mramorna stubita izranjaju poput beskonanih stuba
u snu i vode u goleme sobe ispunjene odjecima, melankolijom i nitavilom, s divovskim
prozorima okrenutim prilino siromanim ulicama grada Caserta. Vrtovi su zbunjujue
ogromni i na vreloj se izmaglici proteu kilometrima. Vie su zastraujui nego inspirativni.
Osjeajui se poput patuljaka i nekako nepokretne, stojimo ondje dok Jessica ita iz
vodia: Palaa ima otprilike tisuu dvjesto prostorija, ukljuujui dvadeset dvije kraljevske
prostorije, veliku knjinicu i kazalite napravljeno po uzoru na Teatro di San Carlo u
Napulju.
Tisuu dvjesto soba?
Tisuu dvjesto soba, ponavlja Jessica. Stanovnitvo Caserte Vecchije preseljeno je
deset kilometara kako bi radna snaga bila blie palai. San Leucio, tvornica svile, preruena
je u paviljon u ovom golemom parku.
U ovom vrtu mogao bi se smjestiti cijeli New York.
Jessica kimne glavom i uzdahne; obje promatramo dugaku stazu koja vodi do
udaljenih vodoskoka. Vodoskoci su moda visoki poput piramida - s ove udaljenosti ne
mogu procijeniti njihovu visinu. Ona nastavi: Palaa Caserta koritena je za snimanje
brojnih filmova. Pojavila se u prvoj epizodi Ratova zvijezda: Fantomska prijetnja, kao
kraljevska palaa kraljice Amidale na planetu Naboo 1999. godine.
Naboo? Tko bi rekao? Mi smo na Naboou! Smijem se, ali sam i umorna. Hajde, Jess.
Idemo kui.
I tako krenemo. Ali moje se raspoloenje brzo smrauje zajedno s danom koji se gasi.
Na pola puta do Napulja nebo je zasjenjeno, s prijeteim kinim oblacima koji prelaze preko
mlaaka, a promet je spor i muan. Zato imam vremena gledati kroz prozor i zapanjena sam

82

prizorom brojnih lomaa ratrkanih preko veeg dijela urbanog pejzaa: lomae u
predgraima otrcanih gradia, u blizini razruenih starih tvornica.
Koji je to vrag? to se dogaa?
Pokaem prema lomaama koje pucketaju na prohladnom nonom vjetriu. Jessica
kimne glavom, zijevajui.
Nikad to dosad nisi vidjela?
Nisam.
Ona protrlja umorno lice rukama i kae: To je camorra. Oni ilegalno spaljuju smee.
Toksini otpad, tvorniko smee, sve zajedno. Spaljuju ga nou. Svuda u polukrugu oko
prokletih napuljskih predgraa. Neki ljudi to zovu trokutom smrti.
Sjajno. Zato?
Iz ilegalnih odlagalita i od spaljivanja smea otrovni otpad ulazi u vodni sustav; ovdje
je uestalost raka jedna od najveih u Italiji - to je trokutasto podruje u kojemu je camorra
osobito aktivna.
Promet ubrzava i prolazimo pokraj lomaa. Promatram paklene prizore ognja, vjetra i
tame.
Ono to je najparadoksalnije i to najvie uznemiruje jest to da je prizor na neki nain
prekrasan - svjetlucavi noni pejza vatri, mjeseinom obasjanih palmi i pustih betonskih
predgraa bijelih poput kosti. Spoj ljepote i zla. Poput lijepog mukarca sklonog nasilju.
Sljedeeg tjedna Marc Roscarrick vodi me na Capri.

83

16
MARC, NE MOGU to prihvatiti.
A zato ne?
Jer je previe. Osjeam se kao da me uzdrava. Kao kuni ljubimac.
Bi li radije da ti poklonim avion?
Promatram ga preko mjenjaa. ali se. Meni to nije smijeno. Sjedimo u mom
automobilu koji je sad njegov automobil; parkirani smo u Vomeru, najednom od breuljaka
Napulja sa zelenim etverokutom vrta i visokim zidovima na kojima su nadzorne kamere;
ovdje se smee uistinu skuplja.
Marc, ionako sam ve tvoja, to zna. Samo to ne elim ovo. Napravim grimasu i
pokaem na upravljaku plou automobila kao da je neto odbojno, iako Droljasta Alex
odnekud iznutra govori: Zadri ga, zadri ga, zadri prokleti automobil!
A stan? Mogu li ti kupiti stan? pita Marc. Mogao bih ti kupiti stan Diega Maradone; on
je privremeno ivio ovdje. Zar to ne bi bilo lijepo? Santa Lucia je prenisko, gotovo na samoj
morskoj razini.
On se nasmije. I ali se. Barem mislim.
Ne elim stan!
Dobro, onda dijamante. Rubine. Sve smaragde Kagara?
Marc, prestani me zadirkivati.
Ali volim te zadirkivati, piccolina. Kad te zadirkujem, nos ti se nabora kao kod zloeste
curice i izgleda...
Kao da zasluujem batine?
No, no, dolcezza, ne dovodi me u napast.
On mi stisne koljeno.
Marc...
Marc se istodobno namrti i osmjehne. Promatra moje gole noge ispod skromne plave
haljine. Ponovno me potape po lijevom koljenu. Tiho se nasmije, pokazujui bijele zube.
Odjeven je u blijedo-sivo odijelo s blijedo-plavom kouljom i blijedo-utom kravatom;
sve na njemu je izuzetno blijedo osim njegova preplanulog lica i jednodnevne brade, a
njegova kovrava kosa me ba uznemiruje. Subota je. Pokuavam mu vratiti auto, ali on
zahtijeva da prije nego to donesem konanu odluku odemo na posljednju vonju.
Jo sam potpuno odluna da ne zadrim auto. Moja nelagoda zbog Marcovog poklona
pojaala se tijekom one turobne vonje do Caserte s njezinim siromanim predgraima
kojima upravlja camorra, a onda i za vrijeme povratka pokraj lomaa koje okruuju grad,
kroz trokut smrti, kroz pustu zemlju koju je opustoila mafija, kroz mafijake krugove pakla.
Pretpostavljam da Marcu moram ispriati neto od toga, inae bi mogao pomisliti da se
inatim.

84

Tako i napravim. Dok sjedi pokraj mene na suvozaevom sjedalu priam mu o izletu u
Casertu s Jess. Marc se sve vie mrti tako da mu nevjerojatno zgodno lice ponovno postane
izoblieno od bijesa. Kae cornuti kao da psuje, to se odnosi na mafijae. Kaem mu je da
je taj prizor izgledao poput Danteova pakla. Kao da smo vozile kroz krugove pakla.
... u paklu hladnoa i oganj.
On kimne i okrene glavu na drugu stranu, zurei kroz prednje staklo dok besprijekorno
recitira: Non isperate mai veder lo cielo: i'vegno per menarvi a l'altra riva, ne le tenebre
etterne, in caldo e 'n gelo. Onda slegne ramenima. Svia mi se to pjevanje: zaboravite nadu
da ete ikada vidjeti raj: doao sam te povesti na drugu obalu, u vjenu tamu, u oganj i led.
Ponovno slegne ramenima. Ledeno hladno. Dobar opis Campanije pod vlau camorre.
Marc spusti glavu. Stidi li se? Ali onda se okrene prema meni i uputi mi stopostotno
ledenohladan pogled svojih plavih oiju, govorei: Ti uistinu misli da sam pripadnik
camorre, zar ne?
Nervozna sam.
Ne, naravno da ne, ali...
to ali, X? to? To je jedan od razloga zbog kojih eli vratiti automobil, zar ne? Misli
da je plaen krvlju, nasiljem, smru svih mrtvih narkia u Scampiji.
Ne, Marc. Samo sam...
eli li vidjeti kako zaraujem? eli li?
Pa...
eli li?
Zagledam mu se duboko u oi i kaem, ne trepnuvi: Da.
Daj mi kljueve. Mog automobila. Glas mu je ukoen i napet. Ispunjen bijesom.
Podignem se s vozakog sjedala i zamijenimo se. Marc pokrene motor i automobil
zaurla nizbrdo brzinom od 150 na sat. Bilo da je pripadnik camorre ili ne, uope mu ne
smeta kad prekri neko od prometnih pravila.
Otprilike est sekunda poslije zaustavimo se pokraj stranjih vrata palae Roscarrick.
Marc zgrabi kljueve i prui ih slugi. Dok sluga parkira Mercedes, Marc bahato ulazi u svoju
palau, dok ja trkaram za njim.
Dosad ga nisam vidjela na tom stupnju dominacije. Lice mu je tmurno, korak brz i
odluan te prolazimo kroz nekoliko hodnika lijepe, ozbiljne i prekrasne palae kao da to
bre moemo koraamo kroz depresivni trgovaki centar, a onda se naglo naemo pred
jednim vratima koja Marc odgurne i uvede me u prostoriju.
Soba je djelomino u tami; mirii na cedrovinu i kou. Na golemom metalnom radnom
stolu stoje raunala. Zidovi su sivi i gotovo bez ikakvih ukrasa osim dviju fotografija, za koje
mislim da su od Guya Bourdina, suptilno erotine, nadrealne, uznemirujue, apstraktne.
Upravo su toliko uznemirujue da odvuku misli na drugu stranu prije nego to se ponovno
vratite poslu.
Evo, kae Marc vrlo odluno. To je moj posao.
On pokae na dva luksuzna tanka laptopa na radnom stolu. Priem blie. Svijitli ekrani
pokazuju nizove brojeva u redcima i stupcima, koji trepere i mijenjaju se, bljeskaju

85

crvenom, crnom i sivom bojom, kao kiica cijelih brojeva. Simboli trepere s obje strane
stupaca.
Ne razumijem.
I Marc prie blie, pokazujui na jedan od laptopa.
Bavim se meetarenjem. Tonije reeno, ovog sam jutra iskoristio sitno odstupanje u
terminskom ugovoru kanadskog dolara u odnosu na kamatnu stopu koja se dobiva na
desetogodinje trezorske obveznice.
to je to?
Kanada izjednaava proizvode. U nestabilnim razdobljima ljudi se u emocionalnom
smislu okreu razliitim robama, nafti, ugljenu, eljezu, kriljcu i zlatu; ako se situacija
pogora, vratit e se trezorskim obveznicama.
Bavi se dnevnim trgovanjem?
Upravo tako. Hoe vidjeti kako to radim? Nije to nita posebno. Kao sviranje na
klaviembalu.
Marc izvue vrlo moderan uredski stolac od koe, sjedne, a onda klikne na laptop.
Poinje tipkati brojke, onda prouava redove cijelih brojeva, od kojih neki sad bljeskaju
crveno i crno, kao da su se uznemirili, kao siuna stvorenja koja je uplaio grabeljivac pa
alju znakove da su u opasnosti. Prsti mu vjeto lete preko tipaka. Uistinu je slino sviranju
na klaviembalu, a jo vie podsjea na J. S. Bacha dok na crkvenim orguljama izvodi vlastitu
kantatu, rabei istodobno nekoliko klavijatura.
Ujedno je i erotino. Uvijek me uzbuuje dok promatram mukarca kako struno i
uspjeno obavlja svoj posao, bilo da se bavi poljoprivredom, arheologijom ili rui stabla.
Dovoljno je da dobro radi svoj posao. Pretpostavljam da je to neka evolucijska osobina.
Matematiara u mokasinkama eljela sam uistinu samo u trenutcima dok je hitro i
inteligentno radio na svojim jednadbama. Sam za sebe. Tada bih ga poeljela poljubiti.
Ovoga trenutka htjela bih da me Marc pojebe.
Odupirem se potrebi da mu to i priznam.
Dakle, izustim, zurei u vrtloge brojki koji bljeskaju crveno i ruiasto. to se ovdje
dogodilo?
Marc odgurne stolac od stola i slegne ramenima.
Mislim da sam upravo zaradio oko ezdeset tisua dolara. A neki londonski trgovac
veeras bi se mogao neraspoloen vratiti kui.
Ispunjava li te to?
Da, odgovori on. Ali ne vie kao prije. To je kapitalizam. Tako je u svijetu. Tako se
stvari odvijaju. to mi tu moemo? A ovaj je posao malo sigurniji od onoga kojim sam se
prije bavio.
U tome je kvaka.
Stojim ondje u svojoj bijednoj plavoj haljini, zurei u milijardera koji mi eli pokloniti
automobil.
Marc, ime si se prije bavio?
Uvozio sam kinesku robu u Campaniju i Calabriju. Domaim sam ljudima pristojno
plaao i pazio sam da nitko ne ubire dio prihoda, da ne bude mita ili bilo kakve korupcije.

86

Unajmio sam vrlo opasne tipove da zatite moj posao. Tako sam unitio sve jeftine
camorrine tvornice sjeverno i juno od Napulja. Zaradio sam golem novac i time prilino
razljutio mnoge pripadnike camorre i 'ndranghete. Htjeli su me maknuti s puta. Ali nije mi
bilo stalo. I ja sam bio bijesan.
Marc zastane i pogleda me, ruku prekrienih na prsima - izazovno, ali ne i superiorno. U
svom stilu.
Zato? upitam.
X, dok sam rastao bili smo plemii, ali vrlo siromani; aristokrati, ali spali na niske
grane; sve je propadalo kao to je propadalo ve desetljeima, moda ak i stoljeima, a ova
se kua raspadala, postala je gotovo ruevina. Isto je bilo i s imanjem u Tirolu i u Engleskoj.
Roscarrickovi su bili osueni na propast. Namjeravali smo prodati sve, ak i palau i
izgledalo je da e moja povijest nestati na drabi. To me razgnjevilo kao to samo
osamnaestogodinjak moe biti gnjevan - bio sam izvan sebe od bijesa. Zapravo sam elio
biti slikar, umjetnik, arhitekt, ali nisam si to mogao priutiti. Zato sam im prije uao u
biznis jer sam bio odluio pod svaku cijenu vratiti nae bogatstvo, kako bih sauvao nae
slavno staro ime, Roscarrick. To sam i uinio. Upravo sam to uinio. Stekao sam i nekoliko
neprijatelja, ali sam zaradio milijune.
Glas mu se malo pojaa. im sam mogao, prije nego to me camorra i 'ndrangheta
ubiju, prestao sam se baviti uvozom i sve uloio u raunala. On pokae prema laptopima i
na licu mu vidim ravnodunost, pa ak i prezir. Sad je lako. Kao da sam napravio savreni
stroj - samo ga moram podesiti, podmazati motor i svakog dana stroj stvara novac.
Tiina u sobi je potpuna. Na ekranima laptopa brojevi svjetlucaju grimiznom i crnom
bojom.
Marc, ipak neu uzeti automobil. Moe ga pokloniti siromasima.
On se neoekivano nasmije.
Moda e ga jednog dana primiti.
Moda, ali vjerojatno ne. elim tebe. Ne tvoj novac.
On mi se priblii, stavi ruku oko mog struka i poljubi me u vrat. Trnci uitka slijevaju se
niz mene poput brojeva na njegovom ekranu, bljeskajui crveno i ruiasto. O, Marc, jo me
jednom poljubi.
Ali on se odmakne i kae: Poteno. Ali uistinu ti moramo kupiti novu odjeu. Sa Zarom
je gotovo. Ovaj put ti neu dopustiti da odbije.
Pokuam sprijeiti crvenilo koje me oblijeva. Nisam ak ni shvatila da je primijetio
kakve haljine nosim.
Pa ipak, moja je enja za novom odjeom iskrena i nestrpljiva. Mogu preivjeti bez
elegantnog automobila, ali ako me Marc eli odvesti na skupa mjesta, kao to je Capri, tada
mi je odjea uistinu potrebna. To znai da e mi je Marc morati kupiti. Jer ja si jednostavno
ne mogu priutiti dizajnersku odjeu.
I Marc me ve idueg trenutka vodi u kupnju takve odjee.
est sati traje obilazak najmirisnijih, najljepih i najbljetavijih minimalistikih butika u
Campaniji, trgovina s golemim prozorima i malobrojnim komadima prekrasne svile i
kamira, trgovina s golemim neiskoritenim prostorom i prodavaicama koje izgledaju
poput manekenki koje se dosauju, trgovina u koje se jedva usuujem zakoraiti, trgovina u

87

kojima sa strepnjom provjeravam etiketu kako bih vidjela cijenu, mislei da je zarez na
pogrenom mjestu.
A tek imena! Ta imena: vrtloe se oko mene kao med tijekom tog slatkog
poslijepodneva. Prada, Blahnik, Ferragamo, Burberrv, Armani, Chanel, Galliano, Versace,
Dior, YSL, McQueen, Balenciaga, Dolce e Gabbana. Imena, imena, imena.
Sto posto prirodna svila, nabrana i tanka poput pauine; profinjena, ukoso krojena
bunda od nerca na jelenjoj koi; najnovije mini jaknice runo ukraene perlicama;
bezbrojne ljubiaste, tamnocrvene i krem haljine, kao i u boji plave napuljske ponoi; suknje
i hlae i minice i cijele gomile prozirnog svilenog rublja; peplum bluza od baruna s visokim
ovratnikom; haljine sa sicilijanskim naranastim dezenom; Mary Jane tikle njeno
ruiaste boje; Jimmy Choo, Jimmy Choo, Jimmy Choo.
Na stranjem su sjedalu kutije, a vreice sprijeda; Marc u jednom trenutku zamijeni
kreditne kartice i narui drugi auto; toliko je nove odjee i cipela koje treba prevesti da se
stidim. A sad me ohole djevojke u skupim duanima gledaju ispunjene zavidnim divljenjem,
kao da sam budua engleska kraljica; i ja sam strano, mrsko, blaeno sretna.
elim da bude vjerna sebi, kae Marc. Ali i da bude onakva kakva bi trebala biti.
Onako kako zasluuje izgledati.
Dok izlazimo iz posljednjeg duana i uskaemo u Mercedes Marc me uzme za ruku i
poljubi mi prste. Stavim svoje nove sunane naoale od etiristo dolara i osjeam se kao
mlada i sretnija Jackie Kennedy, dok se obasjani suncem vozimo u moj stan.
Oboje znamo to e se dogoditi im Marc parkira. Elektricitet izmeu nas podsjea na
oluju koja se sprema; Marc me cijeli dan gledao odjevenu i razodjevenu, vidio me golu u
garderobama, golu do struka pred zrcalima, divio se mojoj stranjici i grudima i mom tijelu
dok sam isprobavala rublje La Perla, i udio je za mnom, udio je, ali se uspijevao drati
podalje od mene. Jedva.
Znam da se vie ne moe suzdravati.
Otvorimo vrata mog stana i on se baci na mene. Odbaci sako i zgrabi me, grli me, zarobi
me u svom naruju. Usta nam se susretnu - sudaraju se. Ljubimo se kao da se nismo
poljubili od osamnaestog stoljea. Njegov se jezik bori s mojim; a ja ga prilino jako ugrizem
za usnu. I dalje me ljubi i jezik mu je u mojim ustima. Ali htjela bih da je cijeli u meni.
Dio odjee ponijela sam sa sobom, pa su posvuda vreice, haljine i papiri, ali nam to ne
smeta. Marc mi podigne haljinu, razotkrivajui me. Strgnuo mi je grudnjak i sad jako stie
moje bradavice, a onda njeno i jo njenije, sve dok ne poelim da mu stisak bude jai.
Jae.
Marc sie moju lijevu bradavicu, a ruka mu se spusti i klizne u moje gaice. Pronalazi
moju piku i klitoris koji ga eka, milujui ga vjeto prstima, triput, ne, etiri puta, pet puta,
prekrasno, tako umjeno, njeno i utjeno, zadirkujui i uzbudljivo. Zanosno mi bruji u glavi.
udim za njim. Trebam ga. Moram vidjeti njegove miie i njegovo tijelo, moram ga vidjeti
bosonogog i miiavog. Zato mu strgnem koulju tako da se gumbi razlete po sobi, a on se
nasmije i ja se smijem s njim.
Ali ovo je ipak ozbiljno. Kao i uvijek. Seks izmeu Marca i mene je zaigran, ali i smrtno
ozbiljan, ponekad sliniji religiji. Oboavanje i potovanje: oboavam te svojim tijelom.

88

Naginjui se prema njemu jezikom dodirujem njegove tvrde, dobro oblikovane miie,
sjajne i preplanule nabore na njegovim rebrima, kuajui ist, tvrdi miris njegove koe. Tada
se spustim na koljena i otkopavam mu hlae. Njegov je kurac vrst, teak, dugaak. Uzmem
ga u usta i siem.
Puim mu. Siem njegovu krasnu debljinu i obuhvaam ga rukom, obuhvaam i siem,
elei da svri i ne elei da svri. Podne daske tvrde su pod mojim koljenima ali volim tu
bol pomijeanu sa zadovoljstvom. Osjeam se kao da inim pokajanje, osjeam se dobro
kleei gola na podu kao iskuenica: puim mu i gledam prema gore u njega, dok njegove
tople ruke miluju moju kosu, glade me, a onda steu, a onda gotovo vuku kad ga predobro,
preotro siem. Podiui mi glavu, on njeno apne: Ne, X, ne elim jo svriti.
Podigavi me na noge poljubi me u usta. Grlim ga oko miiavog struka i uzvraam
poljupce. Tada postrance padnemo na krevet i on me odgurne, a onda razdvaja moje gole
noge. Vlana sam, jako vlana. I gledam. I ekam.
On se svlai i taj je prizor ponovno velianstven i junaki. Nisam ak ni sigurna zna li on
to, ali uistinu izgleda poput ratnika, gracioznog i sranog Zulua, mladog Ahileja. Ujedno je i
utjelovljenje uzbuenog mukarca. Naglo se popne na mene i njegova ruka mi se sputa na
usta dok izgovaram njegovo ime, dok on ponovno ulazi u mene. I opet. I opet.
Marcus Roscarrick me jebe. Jebe me kao kralj. Kao lord. Moj se lord danas vratio iz
bitke i u svojim je visokim izmama dvaput utaio moju elju.
Tijela nam se divlje, strastveno ljuljaju zajedno, kao ulina tunjava proeta ljubavlju.
On prodire, blago, onda snanije, onda blago, onda vrlo snano. Sad tiho dae. Znam da je
vjerojatno blizu. Osjeam to po krutoj radosti njegova tijela, ali previe sam sebina. elim
prva svriti. Zato ga uhvatim za vitke, tamne, miiave bokove i uvlaim ga dublje u sebe,
dublje i snanije izmeu svojih golih i uzdrhtalih bedara, dok mi trnci prolaze golom koom.
Osjeam njegovu veliinu u sebi kako me ispunjava. Prsti su mu u mojim usta pa ih
cuclam, osjeajui sol i njega i nas. Vie puta snanije prodire u mene. Palcem mi estoko
pritie mjesto u blizini vrata, a njegova prsa pritiu moje grudi i napola se guim.
Onda izvue svoj kurac i ponovno ga gurne i eka. Trenutak agonije. Tada protrlja svoj
kurac preko mog klitorisa i ponovno ulazi u mene. Tako je dobro, jako dobro. Ponovno radi
to isto sa svojim kurcem i mojim klitorisom. Krv mi se slijeva u srce. Oblivena sam slasnim
znojem; sklapam oi dok se uitak vrtloi na onom mjestu gdje me jebe.
Carissima, carissima...
Ne mogu govoriti. Ne moram govoriti. Grizem ga za rame. eljno ga grizem. I ponovno
izvlai svoj kurac iz moje pike i onda ga ponovno gurne unutra i svaki put kad to napravi,
protrlja moj uzdrhtali i pulsirajui klit; a onda se sagne, ispuni mi usta svojim jezikom i
vrsto me obuhvati svojim miiavim rukama, zarobi moja uska ramena i ovaj put prodire
duboko, gotovo preduboko, tako duboko; a onda to ponovno napravi, triput strasno i
velianstveno prodire i ja hvatam zrak dok me on grli. Ostala sam gotovo bez daha, gotovo
zdrobljena, gotovo onesvijetena, gotovo nasmijana i naposljetku vrisnem u bolnom
orgazmu, orgazmu tako snanom i strastvenom i dominantnom da je doslovce bolan.

89

17
MARC ROSCARRICK ima gliser. Naravno. Duboke je, talijanski tamnoplave boje i
glamurozno eka usidren u luci Pozzuoli, oko osam kilometara sjeverno od Napulja.
Pozzuoli je prekrasan. Ondje ive mnogi napuljski bogatai u bijelim kuama koje se
tiskaju oko crkve boje okera s kupolom, smjetene na kamenitom rtu. Veeras je ovdje
osobito ugodno i lijepo: mjesec je srebrni luk na nebu, milijuni zvijezda vise s nebeske crne i
nevidljive boine jelke, lijepo odjevene obitelji eu obalom, liui sladoled, smijui se,
ogovarajui i pozdravljajui se s prijateljima.
Marc se osmjehne, prui mi ruku i ja se pomalo nesigurno popnem na gliser.
Jesi li spremna, X?
Spremna. Valjda.
Sjednem u stranji dio, a Marc je za upravljaem. Stojei na pristanitu, Giuseppe
odvee uad i gurne nas od obale. Motor zakalje i zabruji, Marc vjeto upravlja provlaei
se izmeu barki i lakih amaca, putnikih brodova i ribarica, a onda se naposljetku
oprostimo s Pozzuolijem i na otvorenom smo Sredozemnom moru koje je veeras tamno i
mirno poput astekog zrcala od opsidijana.
Zatije prije tihe oluje onih velianstvenih zvijezda.
Sladak je morski zrak poput melema. Sjedim u stranjem dijelu u Armanijevoj haljini,
tonije govorei u svojoj barunastoj colour-blocked Armanijevoj haljini s rozetom, i divim
se svojim cipelama Jimmy Choo, prije nego to obratim panju na krajolik. More, mjesec,
zvijezde i Marc Roscarrick. I ja.
Tako je mirno! izusti Marc. Nevjerojatno mirno. Savrena no za misterije. On uspori
gliser dok se ne zaustavi, ljuljajui se na tamnoplavoj povrini ispod mnotva svjetlucavih
zvijezda. Marc ponovno promrmlja: More je noas mirno. Plima je i mjesec je daleko iznad
tjesnaca.
Prepoznajem tu pjesmu. Osmjehnem se bez rijei. Tihi vjetar topao je i ugodan. Plutamo
u Napuljskom zaljevu. Samo on i ja. Samo dvoje ljudi, mukarac i ena. Dva instrumenta u
savrenom duetu. Bachov adagio za dvije violine.
Marc ponovno pokrene gliser. Promatram ga s oboavanjem. Veeras sjajno izgleda:
odjeven je u boanstveni smoking, paljivo saiven, izuzetno pravilan, crn i bijel; visok je i
vitak, podsjea na holivudskog idola s dodjele Oscara iz etrdesetih, suzdran, zgodan i
monokroman kontrast eni u ijoj je pratnji.
Na trenutak se pitam tko je dizajnirao prvi smoking, prvi veernji sako? Je li netko
uistinu naporno razmiljao i dosjetio se te vrhunske kombinacije crnog i bijelog? Ili se to
odijelo jednostavno s vremenom razvilo u svoj sadanji savreni oblik, neto kao
darvinistika selekcija. Jer, mukarac rijetko kad izgleda bolje nego u crno-bijelom
smokingu. A Marc u smokingu osobito je muevan, apsolutno muevan, molto bello e
scapolo.
Tko su bile one ene s njim na slici u il WestEnd di Londra?
On pogleda u mene, a ja mu uzvratim pogled.

90

Kaem: Osjeam se kao opatica prije zareenja. Je li to ono to radim,

Marc?
On se tuno osmjehne. Ali ne kae nita, samo usmjerava gliser kroz aputavu vodu.
Misteriji ekaju. Trenutci prolaze. Ustraena sam i radosna. Galebovi se obruavaju s nonog
neba poput duhova u mraku, sretne i tune utvare, a onda nestaju, odlijeui u tamu. Htjela
bih ve biti ondje; htjela bih da misteriji otponu.
Koliko jo ima do Caprija?
On odgovori ne okreui se: Otprilike pola sata. Mogao bih ii i bre, ali onda bi se
smoila i unitila tu haljinu.
Marc, to e se dogoditi?
Piccolina. Zato bih ti rekao sad, ako ti nisam rekao prije? Misteriji trebaju biti
misteriozni.
Uzdahnem, a onda odmahnem glavom. Prilino odluno. Ali moram znati neke stvari
ako namjeravam nastaviti.
Dobro. Koje?
Marc upravlja gliserom i govori preko ramena. Ne odustajem.
Rekao si da mukarac koji je proao sve inicijacije ne moe imati odnos sa enom koja
nije prola sve.
Tako je.
Zato se to odnosi samo na mukarce? Zar se ne odnosi i na ene?
On se okrene. Lice mu je sumorno. Kodeks asti stroiji je za mukarce.
Zato?
Jednostavno je tako. Oduvijek je bilo. Uzvratim mu pogled.
A to ako elim prestati s tim, Marc? to ako nakon drugog ili treeg misterija odluim
da mi je dosta?
Onda e prestati. Mnogi ljudi tako postupaju. Nikad ne pristupe petom misteriju.
Osmjehne mi se. Pomalo sa aljenjem. Ali ako prestane, to e imati utjecaj na nas. Kao to
zna. Doputeno mi je biti s tobom ovog ljeta dok prolazi kroz inicijacije, ali ako prekine
prije pete...
Ne moemo se vie viati.
Tako je.
Zavlada tama. Marc mi je ponovno okrenuo lea dok upravlja gliserom pod zvijezdama,
prema Capriju. Ali imam jo nekoliko pitanja.
Zato je ovaj drugi misterij toliko vaan?
Za vrijeme tog misterija polae zavjete. I slubeno postaje dio kruga za ovo ljeto.
Slubeno? Tko donosi pravila, Marc? Tko svime upravlja?
Bojim se da je to...
Misterij. Da, da. Tiho se nasmijem, ali i dalje sam tjeskobna.
Razmiljam o onome to me eka i u meni se javlja jedva zamjetljiv zloslutni
nagovjetaj. Sve dosad sam bila prilino optimistina u pogledu drugog misterija, a sad

91

iznenada osjeam prvi ubod pravog straha ili barem nelagode. Ali tada se prisjetim koliko
sam, usprkos samoj sebi, uivala cijelim svojim biem dok me Marc udarao po stranjici.
Moda e biti uzbudljivo? Moda i ne samo uzbudljivo, nego neto to rui granice, kao prvi
misterij? Neto vano i dalekoseno? Nadam se, ali se i plaim da e biti previe
dalekoseno. I promijenit e me.
A ja ne bih htjela da se bilo to promijeni.
Zapravo, htjela bih da sve ostane ovako kako jest: ovako kako jest upravo ovdje, upravo
sada, ove krasne noi sredinom lipnja, nekih est tjedana nakon to sam ga prvi put
ugledala, dok smo ja i Marc sami na gliseru ispod blistavih zvijezda Napuljskog zaljeva.
Ovdje. Neka se sve zaustavi ovdje. Zaustavi kameru. Rez.
Jo samo malo, kae Marc pruajui ruku i pokazujui prema obrisu otoka, prema
Capriju, nazubljenom i poprskanom svjetlima kua.
Dok se pribliavamo luci, sa zakanjenjem shvaam da nismo sami. Capri je s ove strane
potpuno okruen: vidim i druga plovila, male i skupe kruzere, vee jahte, glatke i skupe
glisere poput naeg. Svi se pribliavaju, svi idu prema Capriju. Kao nekakva ratna
evakuacija.
Tvoji kolege dionizijci, primijeti Marc isputajui upravlja i usporavajui gliser.
Okupljaju se zbog drugog misterija.
Minutu-dvije poslije na je gliser usidren i privezan, a mi smo na pristanitu, gdje nas
doekuju mladi mukarci u vrlo tamnim odijelima sa slualicama u uima i sunanim
naoalama - u devet naveer. Turisti u restoranima s morskom hranom na obali zapanjeno
zure u sve dotjerane sudionike misterija dok silaze sa svojih brodica i jahti, u mukarce s
njihovim elegantnim smokinzima i ene u njihovim krasnim haljinama, s cipelama visokih
peta i nakitom koji bljeti poput zvijezda. Penju se u koije s konjima koje ekaju u redu.
Promatram ostale sudionike dionizijskih misterija, a moda i svoje sestre iskuenice.
Ima mukaraca i ena svih dobi, od dvadeset do sedamdeset. Ne mogu odrediti tko je ve
iniciran, a koga inicijacija tek eka. ujem ulomke razgovora na nekoliko jezika - mnogi
govore engleski, neki francuski i panjolski, a neki ruski. uje se i kineski. Svi izgledaju kao
vrlo, vrlo bogati ljudi.
Dok koraam pokraj tih turista otvorenih usta, penjui se u malu koiju s lordom
Roscarrickom, prvi put u svom ivotu osjeam se bogata. Zapravo sam ispunjena
nedostojnim, vulgarnim osjeajem razmetljivosti, apsurdne superiornosti: da, samo me
pogledajte, samo pogledajte mog mukarca.
Prezirem samu sebe zbog toga jo i dok tako razmiljam, ali jednostavno ne mogu ne
uivati u svom trenutku slave.
Zacijelo misle da idemo na bal, kaem, pokazujui prema turistima u njihovim
majicama. Marc kimne glavom, ali mi ne odgovori pa se osjeam prilino glupo.
Dok konj kaska, potaknut laganim udarcima koijaeva bia, nastojim ne razmiljati
kakva me tono vrsta zabave eka. Jedino to mogu jest ivjeti iz trenutka u trenutak. to
bude, bit e. Konj vue koiju uz strmo, kamenito brdo, preko zaljeva promatram svjetlucavi
Napulj, prekrasan i nevin s udaljenosti. Taj je osjeaj hipnotian; ujem konje iza nas, konje
ispred nas, desetke koija koje nas prevoze onamo gdje e se odrati drugi misterij.

92

Koija se zaustavi i Marc mi pomogne da siem, podiui me kao dijete i sad shvaam
gdje se nalazimo. Moje znanje o drevnoj prolosti moda nije osobito, ali dovoljno sam
istraivala da znam kako stojimo na sjeveroistonom dijelu Caprija, gdje je car Tiberije ivio
30. godine prije Krista, gdje je odravao svoje ozloglaene pijanke. Car je rado leao gol u
svom bazenu gdje su uvjebani djeaci ronili da bi mogli lizati i grickati njegovo meunoje.
Oboavao je taj vodeni uitak i djeake zvao svojim ribicama.
Taj mi je djeli povijesti bolan. Hoe li drugi misterij biti svojevrsno ponavljanje grozne
rimske dekadencije? Neto sablasno i nastrano? Ponovno osjetim slabost od straha pred
onim to e se dogoditi. Marc je oito svjestan mojih osjeaja. Dok prolazimo kroz velika
eljezna vrata koja uva barem deset mukaraca u tamnim naoalama i tamnim odijelima,
koji provjeravaju Marcove dokumente, on mi stegne ruku.
Courage, kae s francuskim naglaskom. Courage, ma chere.
Ali, Marc, ne razumijem kako su dobili dozvolu? To je arheoloko nalazite. Kao da su
iznajmili Panteon.
Slijedimo ostale sudionike u misteriju niz put okruen zrikanjem zrikavaca prema
izvoru svjetlosti i glazbe.
X, ovo je Campania, odgovori Marc. Ako eli, moe kupiti i hramove u Pestumu.
Ali tko to plaa? Tko su oni mukarci na vratima? Jesu li naoruani? Marc mi ponovno
stegne ruku.
Molim te, nemoj se bojati. Samo pusti da se stvari dogaaju, da sve proe preko tebe.
Tako misteriji djeluju. Ne smije se odupirati. A sad... Osmjehne mi se, iskreno i moda s
nagovjetajem kajanja. Sad se mora obui. Idi sa slukinjama.
Dvije me Talijanke, mlade i lijepe, jednostavno odjevene u bijelo, uzmu za ruku. Odvode
me od Marca putem koji vodi nizbrdo do cijelog niza vrlo elegantnih atora: luksuznih, ali
antiknih.
Vidim kako ispred najveeg atora, najblieg monim liticama koje se obruavaju
prema mranom Tirenskom moru, ljudi pleu i ujem ih kako piju i avrljaju; ujem i glazbu.
To su prilino uobiajeni zvui pomodne zabave na otvorenom. Ali mi smo se uputile prema
jednom drugom atoru. Grimizan je, ukraen i carski - nekako podsjea na Rim.
Unutra se nalazi nekoliko djevojaka koje stoje ispred zrcala i stolia. Sve njih odijevaju i
ureuju Talijanke odjevene u jednostavnu bijelu odjeu.
Pretpostavljam da su te druge djevojke, uplaene i ukoene, zacijelo moje suputnice na
inicijaciji. Dobacim im pogled - njihova su lica mlada, lijepa i prilino zabrinuta. Uzvrate mi
pogled i kimnu.
Sve se jednako osjeamo.
Molim vas, kae jedna od slukinja. Govori nepravilnim engleskim, ali pokreti su joj
razumljivi. Skinite odjeu?
U tom velikom svilenom atoru blago obasjanom viseim svjetiljkama nema nijednog
mukarca, ali ja sam ipak prilino stidljiva. Prisjeam se Marcovih rijei: ako ga elim
zadrati, makar i samo ovo ljeto, moram uiniti to mi se kae. Moram se ohrabriti i
pokoriti. Ponovno.
Duboko udahnuvi, kimnem glavom i djevojke mi se priblie. Oito mi ele pomoi da
se razodjenem, ali ih sprijeim pokretom ruke: nitko nee dodirnuti moju dragocjenu novu

93

Armanijevu haljinu. Sama je skinem i paljivo sloim, a djevojke izgleda da razumiju i

doputaju mi da je vrlo brino stavim na vjealicu. Skidam i donje rublje dok ne ostanem
potpuno gola. Jednostavno ne mogu pogledati druge iskuenice, previe se stidim da bih to
uinila, stoga se usredotoim na ono to slukinje rade.
One pripremaju moj kostim za zabavu.
Per favore, signorina?
Zainteresirano promatram to rade. Jer, odijevaju me onako kako nikad prije nisam bila
odjevena.
Najprije uzmu prozirne, bijele svilene arape i polagano ih navuku na moje noge, preko
koljena, sve do bedara. Oko oba bijela bedra stave podvezicu kako bi pridravala arapu.
Podvezica je ukraena zlatom i minijaturnim bjeliastim biserima: prekrasna je, vjerojatno
antikna. Daju mi cipelice s visokom petom koje mi savreno pristaju. Ukraene su siunim,
baroknim svilenim manama i imaju vrlo visoke, vrste pete. Cipele iz osamnaestog stoljea.
Elegantne i seksi.
Odijevaju me kao da sam uzdravana ena iz osamnaestog stoljea. Kao da sam
aristokratska milosnica kralja Sunca.
Ok, kae Talijanka. Ustanite, molim vas.
Paljivo, ali brzo, djevojka mi oko struka privrsti korzet. Nikad nisam nosila neto
slino. Bogate je, tamne grimizne boje i prekrasno izvezen, ali osjeam bol dok djevojka
vrsto stee vrpce na mojim leima. Od tog stezanja dojke mi se podiu i pribliavaju jedna
drugoj, tako da imam dubok dekolte. Korzet je gotovo slian opremi za seksualno vezanje,
ali ne sasvim. Malo je suptilniji od toga. Bolan, ali suptilan.
Signorina, molim vas, sjednite, mi napravimo frizuru?
Trgnem se iz zaokupljenosti samom sobom i osvrnem oko sebe. Izgleda da sam ostala
sama u atoru: druge su iskuenice, ve odjevene, krenule doivjeti svoj drugi misterij.
Sjednite?
Posluno sjednem na maleni pozlaeni stolac i u velikom, drvetom uokvirenom zrcalu
promatram kako djevojke podiu i eljaju moju kosu, ukraavajui je uvojcima,
pletenicama, ukosnicama od sedefa i sitnim, ali preslatkim svilenim manama; dugi uvojci
sputaju mi se pokraj uiju. Moja obina plava kosa izgleda predivno zlatna na laskavoj
svjetlosti svjetiljke.
Djevojke su nadarene. Kad zavre, ustanem i zagledam se u zrcalo, divei se sama sebi.
Uistinu sam kao Marija Antoaneta.
Osim u jednoj pojedinosti. Izmeu arapa i podvezica na bedrima te zlatnog ruba
korzeta od kitove kosti nema niega. Moje paljivo ureene stidne dlaice, moja stranjica i
sve seksualno na meni izloeno je pogledu. Sve je uokvireno. Njean i antikni kostim slui
samo kako bi jo potpunije naglasio moju golotinju.
Ali, to je s ovim? upitam u panici. Gdje mi je suknja ili haljina?
Rublje?
Slukinje slijeu ramenima, nasmijeene, ali nekorisne. Gotovo je. Sad idete na
zabavu.
to?

94

Jedna se djevojka odmakne i odmahne rukom. Vrlo lijepo. Vi jako lijepi. Sad je gotovo.
Idite.
Da idem?
Ne. Nikako. Ne mogu to napraviti. To ne. ak i ove tople veeri na moru osjeam
povjetarac na svojim golim bedrima. Stranjica mi se odraava u desecima zrcala, potpuno
na vidjelu.
Stidim se i nagonski bih najradije zgrabila neto, bilo to, da se pokrijem.
Vrti mi se od dubokog stida. Djevojke me promatraju prekrienih ruku. Znai to je
uistinu moj kostim, uistinu moram izai meu ljude na zabavi ovako odjevena. Bolje reeno,
gola od pupka do bedara. Tako da svi vide.
Nita ne mogu napraviti. Moram se pokoriti. Pribirui se, opasujui se snagom, prilazim
ulazu u ator, a jedna od djevojaka razmakne zastor od platna i svile, prua mi au
ampanjca i pusti me da izaem.
Omamljena sam. Svi mogu vidjeti moju golu stranjicu i sve ostalo. Koraam fenjerima
osvijetljenim putem do svojevrsne terase ispred veeg atora, u kojemu deseci prikladno
odjevenih ljudi pleu, piju i razgovaraju. Razgoliena sam izmeu korzeta i podvezica.
Glazba utihne. I svi se okrenu i pogledaju me.

95

18
U PRVI TRENUTAK toliko mi je nelagodno, toliko se stidim, da bih se najradije sakrila u
grmlju s crvcima.
Nitko mi se ne nasmije, nitko se ne izruguje, nitko me ak poudno ne promatra ali sve
u meni govori mi da je ovo pogreno. No i dalje koraam kroz gomilu uzvanika, izmeu tih
elegantnih ljudi koji dre svoje tanke ae za ampanjac i, dok prolazim, kao da se razmiu
preda mnom u tihom potovanju.
Kad glazba ponovno zasvira zamjeujem da u gomili ima jo nekoliko ena odjevenih
kao i ja: to su moje sestre koje e takoer pristupiti inicijaciji. Prepoznajem jedno ili dva lica.
To su ene iz atora: i njihove su stidnice obnaene, arobno uokvirene povijesnim
arapama, mekom svilom i kompliciranim korzetom, ali ipak izloene.
Osjeam arku elju da razgovaram s jednom od njih. Kako se one osjeaju? to one
misle o svemu ovome? To mi ne doputa moja prirodna stidljivost, ali onda se prisjetim. K
vragu, X, u gomili elegantno odjevenih bogataa ti nema odjeu ondje gdje je to vano. A
stidi se zapodjenuti razgovor?
Primijetim jednu djevojku, pomalo odvojenu od ostalih, samu, koja stoji ispod svjetiljke
objeene na stablu tamarisa. U ruci dri au zlatnog ampanjca. Glava joj je nagnuta.
Izgleda da oslukuje glazbu koja podsjea na intenzivniju obradu gudakog kvarteta, lirski
klasinu, ali s afrikim ritmom. Ta me glazba mami na ples, ali ovakva ne mogu plesati.
Barem ne trijezna.
Djevojka je vrlo lijepa, dugake i tamne kose ukraene njenim biserima i srebrnim
ukosnicama. Izgleda kao krupnooka i via verzija Jessice; ima isti inteligentan i otrouman
izgled.
Bok, kaem.
Ona se okrene. Tamne joj se oi upitno suavaju. Bon soir.
O, oprostite. Zacrvenim se. Zato se sad crvenim? Oprostite, nisam znala...
Ne, ne, u redu je. Ja sam Francuskinja, ali govorim engleski. Osmijeh joj je zamiljen.
Uzvraam joj osmijehom.
Bok.
Djevojka sasvim otvoreno zuri u moju golotinju; a onda pokazuje rukom prema
vlastitim bijelim bedrima i tamnoj vrpci dlaica.
Dakle. to mislite o naim povijesnim kostimima?
Odmahujem glavom.
Ne znam... Jesu li zbilja povijesni?
Jesu, odgovara djevojka. Zbilja su povijesni. Tako su se ene odijevale na
Napoleonovom dvoru. Zar nikad niste uli za plise?
Zastanem, a onda se prilino nervozno nasmijem. Zgodan vic. Mislim da je plise nabrani
dio haljine, ukrasni volan koji su lijepe djevojke nosile u osamnaestom ili devetnaestom

96

stoljeu ili moda ipkani ovratnik, ali plise svakako odgovara mom i njezinom veeranjem
izgledu.
Njezinom? Shvatim da je nisam upitala ni kako joj je ime.
Ja sam Alexandra, usput reeno. Ili X.
Bok, X. Ja sam Francoise.
Rukujemo se. Upitam je:
Ako smijem upitati, tko e te inicirati?
Francoise pokazuje prema gomili ljudi koji piju, avrljaju i ogovaraju; to ampanjac
vie tee, gomila svakako postaje sve glasnija i bunija.
Daniel de Kervignac. I on je Francuz kao i ja. Ali on je bankar u Cityju. ivimo u
Londonu.
Va deko?
Da. Iako ima etrdeset dvije godine, pa moda ba nije deko. Bolja rije je amant.
Ok. Pijuckam ampanjac. Postaje mi jasno da leerno avrljamo. Odjevene poput
najrazvratnijih kurvi u povijesti. Kontrast je neobian. Ali manje neobian nego to je bio
prije desetak minuta.
A tebe?
Marc Roscarrick.
Oi joj se irom otvore.
Lord Roscarrick? Onaj lord Roscarrick?
Da. Jezik mi je bri od pameti. Zato? Poznaje ga? ula si za njega?
Zato?
Ona se uljudno osmjehne.
X? Zvat u te X. Da, X, svi su uli za Marcusa Roscarricka. Svi su uli za molto bello.
... e scapolo Lord Roscarrick, dodajem uzdahnuvi i odmahujui glavom. Dobro,
dobro, shvaam. I ja se koristim internetom. Pretpostavljam da je za veinu ljudi on slavna
osoba. Pogledam u njezine smee oi. Ali ja sam iz Kalifornije i europski su aristokrati za
mene poput nogometaa. Nikad i ne ujemo za njih. Kao da su Neptunovi mjeseci.
Ona se osmjehne.
Bravo. Kultura celebrityja openito je pravo smee. Iako je tvoj lord Roscarrick
svakako pravi ulov - ulov sezone. Ona mi se malo primakne i urotniki apne: Kakav je on
zapravo? Je li moda malo... opasan? Kao to kau? Je li uistinu tako uzbudljiv?
Molim?
Hou rei, usne joj lagano zadrhte, njegova prekrasna ena i sve ostale glasine... Ali,
oprosti mi. To nije u redu. Brbljam gluposti. Ti si sretna ena. Osim toga, i trebale bismo biti
misteriozne i zagonetne, zar ne? Barem dok stojimo ovdje pokazujui svima pupak svijeta.
Ona spusti pogled prema svojoj golotinji, a onda doda: Bolje da ovo bude vrijedno
truda. Brazilska depilacija bila je neumjereno bolna.

97

Ponovno se vedro nasmijem. Ali moj je osmijeh ukoen i ispunjen dodatnim

strepnjama. to je htjela rei o Marcu? elim je to pitati, ali prekida me glasan uzvik na
francuskome.
Francoise, J'ai cherchepour toi.
To je oito njezin deko. Utjelovljenje zgodnog starijeg mukarca, s naznakama sijede
kose na sljepoonicama, irokih ramena, koji oko sebe iri dojam bogatstva i povlastica,
odjeven u smoking vrhunskoga kroja. Ali ipak nije Marc Roscarrick.
Francuz mi kratko i udvorno kimne glavom, samo na trenutak okrznuvi pogledom moj
struk. Rukuje se sa mnom pri upoznavanju, a onda uzima Francoiseine prste u svoje i odlazi
s njom. Ona se okrene prema meni i uputi mi topao i znaajan pogled.
Zbogom, X, dovikne mi preko ramena. Sigurna sam da emo se opet vidjeti.
Na trenutak razmiljam o tome. Pretpostavljam da je u pravu. Ako namjerava pristupiti
misterijima tijekom ljeta, vjerojatno emo se jo vidjeti. Drago mi je zbog toga jer sam
osjetila nagovjetaj prijateljske sklonosti prema Francoise, a saveznica mi je svakako
potrebna. Osim toga, htjela bih saznati to ona to zna o Marcu. A moda i ne bih?
Ispijajui ampanjac, zamiljeno promatram kako Francoise nestaje u gomili.
Njezina bijela stranjica prekrasna je i seksi dok izmeu odjevenih, normalnih uzvanika
na zabavi koraa na svojim irokim potpeticama iz osamnaestog stoljea. Oekivala sam da
e taj prizor biti donekle smijean, ali nije tako. Francoise izgleda kraljevski, izgleda pomalo
velianstveno, zapravo izgleda poput onih prekrasnih arapskih konja za utrke, poput
istokrvnog konja kojeg vlasnik ee konjunicom pokraj trkalita, ne da bi mu se drugi
mogli diviti ili da bi ih izazivao, nego zbog istog, iskrenog i potpuno ozbiljnog divljenja.
Pogledi koje ostali upuuju Francoise ispunjeni su potovanjem, a moda donekle i
divljenjem.
To je to. Njezina golotinja, zapravo polugolotinja, daje joj svojevrsnu mo. Ona je u
sreditu panje i uspjeno se nosi s tim. ula sam kako ljudi govore da napola goli mukarci
najee izgledaju smijeno ili barem kao slabii, ali napola gole ili napola odjevene ene,
suprotno tome, posjeduju svojevrsnu zagonetnu, ali udesnu mo - osobito nad
mukarcima. A u ovim uistinu udnim kostimima ta je mo jo intenzivnija, jaa, kao
klasina glazba od stotinu decibela. Zagluujue. Pupak svijeta.
Prokletstvo. Sa srebrnog pladnja koji se tu naao u pravom trenutku u rukama jedne od
slukinja uzmem jo jednu au ampanjca, a onda se i sama uputim u gomilu.
I to uistinu funkcionira. I meni upuuju isto potovanje proeto divljenjem. Starije me
ene nakratko pogledaju s kombinacijom zavisti i empatije izraene kimanjem glave.
Mukarci mi se svi jedva primjetno klanjaju, kao diplomati i dvorjani koji priznaju
superiornije od sebe, princezu ili kraljicu. Da imaju eire, skinuli bi ih.
Pa ipak, dok se provlaim kroz gomilu, osjea se i dekadencija. Jedna djevojka u prolazu
lagano dodiruje moj bok. To se ponavlja i nije sluajnost. Na stranjici osjetim drugu ruku,
muku, a onda se ruka povue. Okrenem se da vidim tko je to bio, ali nisam uznemirena.
Moda sam pomalo pijana, ali situacija me ne uznemiruje - kao da je rije o igri, suptilnoj i,
svakako, erotinoj.
Pjenuavi ampanjac draka mi nos. Jo malo popijem. Ljudi prolaze pokraj mene;
osjeam vie ruku na svojoj golotinji. Ne smeta mi to. Sve je u redu; uivam u tome. I tada

98

naposljetku pronaem Marca u drutvu trojice mukaraca. Okrene se prema meni i

predstavi me, ali ja zaboravljam njihova imena jer sam malo opijena. Mukarci, Englezi
svijetle kose, ljube mi ruku i svaki od njih na nekoliko sekundi promatra moju sasvim oitu i
neuobiajenu golotinju. Vie se uope ne stidim: osjeam mo koju imam nad njima.
Pogledajte me. Hajde, pogledajte. Usuujete li se? Smijem se i alim s Marcom. Osjeam se
dekadentno.
Glazba ubrzava. Sad je to ivahan, brzi valcer, pojaan i naglaen eim, poganskim
ritmom. Valcer je jedini klasini ples koji znam, hvala ti, Dionize. Pogledam Marca, a on
uzme moju ruku u svoju i vodi me na iroku kamenu terasu nad morem i ondje pleemo
izmeu ostalih plesaa. Pleemo brzo; moja je glava na njegovim prsima, moja ruka stisnuta
u njegovoj.
Drago mi je to svi mogu vidjeti sve. Neka svi i vide sve, neka svi naprave to ele. No
je krasna, ampanjac ohlaen; mjesec zadivljen i zadovoljan; zvijezde oprane i blistavo
uglaane. Marc stavlja svoju ruku na donji dio mojih lea gdje vrste vrpce pritiu korzet u
moja rebra, podiui mi grudi. Kao da sam namirisana parfemom, kao da lebdim.
Izgleda prekrasno, kae Marc.
A ne smijeno?
Nimalo smijeno, carissima. Sasvim suprotno od smijenog. Vrlo sam ponosan.
Zato?
Ruka mu se sputa ispod mog korzeta i sad je na mojoj stranjici, njeno je stisnuvi.
Pogledam ga. I stidljivo se osmjehnem. Nita ne govorim. Oboje se pretvaramo da se
nita ne dogaa.
Viao sam druge ene kako odustaju u ovom trenutku. Drugi misterij je teak.
Njegova ruka ponovno stegne moju stranjicu. Jedva primjetna plaviasta jednodnevna
brada na njegovu licu doima se vrlo njeno na ovoj priguenoj svjetlosti. Usne su mu
razdvojene i nasmijane; naziru se njegovi otri, bijeli zubi. Marc Roscarrick, jo me jednom
stegni, stisni me.
to se dogaa s mukarcima? upitam. Kakva je muka inicijacija?
Marc me pogleda u oi; usne su nam udaljene est centimetara. Pleemo preko terase, i
vrtimo se, njegova ruka jo vrsto dri moju stranjicu i on kae: Drukija je. Mnogo
nasilnija. Moe biti zastraujua...
Kako?
Drugi put, odgovara. Ali sada, pogledaj se, kao drezdenska lutkica. Samo malo
ekscentrina.
Marc napravi korak unatrag, ispustivi moju stranjicu iz ruke i vrti me jednom rukom.
Sad to vie gotovo i nije valcer, nego neto slinije uobiajenom plesu koji znam. Mladenaki
i slobodan. Poganski. Sliniji seksu. U afrikom ritmu. Dionizijski? Ljudi u sveanoj odjei
koji tako pleu esto izgledaju glupo ali ovdje je to izgleda normalno: plesati s milijarderima
i principessama, plesati na ruevinama Tiberijeve vile, plesati iznad sjajne velianstvene
palae Iovis, gdje je stari rimski car ispunio svoje mirisne vrtove nagim djeacima i
djevojicama, skrivenim u niama i udubinama, u poast bogovima divljatva i
rasputenosti, u poast Panu, Erosu i Bakhu.

99

I tako se no odvija. Previe pijem. Marc mi kae da je to u redu, kae mi da svi u

drugom misteriju previe piju. Ponovno pleemo priljubljeni i on me privue na svoja prsa,
gurne ruku izmeu mojih bedara i samo jednom me vrlo blago protrlja, samo jednom, ali
Boe, i uz to mi kae da piem iskazujemo poast Dionizu. Onda mi govori neke stvari koje
ne razumijem jer sam opijena. I zato to bih htjela da me i dalje dodiruje, ovako pred svima.
Da me pred svima dovede do vrhunca. Zato ne?
Ali on se zaustavi. Naglo. I ja se okrenem.
Svi su se zaustavili. Glazba je utihnula. to se dogaa? Uhvativi me za ruku, Marc me
vodi preko terase. Sad vidim da mukarci u pratnji mojih sestara takoer vode tih pet ena
koje e pristupiti inicijaciji. Svi koraamo uz drvene stube do pet pozlaenih, enstvenih
stolaca postavljenih na mramornom podiju iznad terase s plesaima.
Zavlada tiina. Marc mi apne na uho:
Sjedni.
Posluno sjednem na jedan od stolaca. Ponovno se uje zrikanje zrikavaca. to se
dogaa? Pogledavi oko sebe, vidim kako Francoise sjedi meni slijeva, a Daniel stoji pokraj
nje. Ona me pogleda kao da me ne vidi. Pokuava se osmjehnuti. Ali izgleda prilino
uplaeno.
Mladi u tamnom odijelu ita s neke vrste pergamenta. Gomila je utihnula, samo
promatra i oslukuje. Tekst je na latinskom. Tada shvatim: to je trenutak kad postajem dio
ovoga, to je prizor s freski u Pompejima, kad mukarac ita s pergamenta, objavljujui
pristupanje jo pet ena u Dionizijeve misterije.
e^uaeso, Dionysum, haec accepit muilieres in tibi honesta mysteria...
Mukarac prestaje govoriti. Pripremam se ustati, ali Marc se nagne i ponovno mi apne
na uho: Sjedni, Alexandra, budi mirna.
ekam. Slukinje se vrate. Ovaj put jedna od njih dri nekakav instrument, kompliciran,
srebrnast i metalan, donekle slian pitolju. Je li to nekakav medicinski instrument?
Pokuavam se usredotoiti kroz alkohol i sve veu paniku. to je to?
Marc se nagne blie k meni.
Budi mirna, X, budi mirna. Dopusti da se dogodi.
Talijanka mi se obrati: Molim vas, rairite noge.
Neu.
Molim vas.
Neu.
Molim vas!
Nevoljko irini noge, brzo se trijeznei. Sad iznenada i sasvim jasno razumijem to e
slukinje napraviti. Vidim da se to ve dogaa Francoise na stolcu do mene. Slukinje e me
tetovirati. Inicijacija u misterije bit e zauvijek obiljeena na meni. ak i ako prestanem
nakon ovoga, uvijek u nositi taj ig.
Ali moram to napraviti. Zar ne? Pruim ruku i stisnem Marcovu. Vrlo vrsto.
Svi gledaju. Sklapam oi. Ponovno me obuzima stid. Osjeam otar ubod bola na svojim
bedrima.

100

O, Boe.
Slukinje rade. Prilino je bolno, ali ono to uistinu boli su stid i sumnja. Ne volim
tetovae - nikad ih nisam voljela toliko da bih makar i pomislila da se tetoviram. Trajnost
tetovaa me uznemiruje. A sad mi neke nepoznate djevojke utiskuju tetovau na bedro pred
tristo nepoznatih ljudi koji su satima promatrali moju golotinju. Najradije bih zaplakala. To
boli. Pogreno je.
Vie nisam pijana. Marcova ruka vrsto stee moju, ali taj dodir nije utjean.
Ne..., kaem. Nisam...
Slukinje otiru krv vatom i vodom. Tetovaa je, izgleda, gotova, ali ne mogu se
osloboditi stida.
ampanjac vie ne djeluje. Postiena sam i poniena; sramim se i glupo se osjeam. To
je nekakav sablastan, besraman obred, a ja sam budala i sad sam zauvijek igosana, poput
goveda.
Morfej, viknem. Morfej!
To djeluje. Svi se zaustavljaju. Ali prekasno je, inicijacija je obavljena, tetovaa
dovrena. Mrzim samu sebe zbog svoje gluposti. Istrgnuvi ruku iz Marcove ustanem sa
stolca i bjeim od gomile i glazbe. Trim u maslinike, prekrivajui lice rukama, osramoena.
Zaustavim se na istini na vrhu litice, obasjana mjesecom i zvijezdama.
Spustim se na topao, mekan kamen i plaem nekoliko sekunda, moda i dulje. Tada
osjetim vlanost. S uasom spustim pogled: kapljice crvene krvi teku niz unutranjost mog
bedra.

101

19
MJESEC JE KRUPAN i sjetan; odraava se na mirnoj povrini plavog mora, ostavljajui
za sobom srebrnu stazu na sitnim, namrekanim valovima. Masline apuu na jedva
osjetnom vjetriu ali ja ipak drhtim ovdje, na glatkom kamenu, poput Eve, stidei se svoje
golotinje. Potreban mi je velik list. Potreban mi je jastuk. Ta mi pomisao nije zabavna. Sve
mi je odbojno. Ne mogu podnijeti ni pogled na vlastito bedro. Na svoju tetovau.
Carissima.
Marc.
X, traio sam te. On podigne platnenu torbu. Donio sam ti odjeu i topli napitak.
Zurim prema njemu, a onda izustim.
Ali Marc, ali Marc... ne mogu...
to?
Ne mogu odjenuti haljinu, Armanijevu haljinu... Glas mi jo podsjea na jecaje; samo
to ne plaem. Upropastit u je. Duboko i suzno udahnem. Marc, krvarim.
Marc klekne i otvori torbu. U njoj su zavoji, tapii za ienje, melem. Sputene glave
dok prekapa po torbi, Marc kae:
Razgovarao sam sa slukinjama. Dale su mi ovo, draga. Uz to sam ti donio obinu crnu
haljinu. Rekao sam Giuseppeu da je donese.
On podigne pogled i doda: Za svaki sluaj... Prua mi haljinu. Zarina je.
Njegove ljubazne, nasmijane plave oi, sive na mjeseini, duboko prodiru u moje.
Trepnem nastojei sprijeiti suze, ali ove su drukije, suze olakanja, suze - iako to mrzim
priznati - zahvalnosti. A ipak je on taj koji me je naveo da to napravim. Ne znam to zapravo
osjeam.
Dok otirem krv, Marc se okrene na drugu stranu. Nanosim melem koji je antiseptian i
ublaava bol. Krvarenje je sad gotovo prestalo; ostao je samo bol, bol i ponienje - iako i to
nestaje s valovima. Moda sam se samo uspaniila. Ne znam. Prije nego to je sve polo po
zlu dobro sam se zabavljala, osjeajui ono misterijsko, dionizijsko osloboenje. Moda sam
ja kriva za to?
Duboko udahni, X.
Vrijeme je da pogledam tetovau. Malo se pomaknuvi, rairim noge. Promatram svoju
bijelu kou na mjeseini.
I ponovno bih se najradije rasplakala.
Jer, mala tetovaa je nevjerojatno lijepa, moda ak i izuzetna. Sastoji se od tamne,
tanke strijele preko koje se po duini prua valovita crta u obliku slova S. Boje su suptilne,
crna i tamnoljubiasta. udesna je i lijepa, unato tome to je tako malena.
To je alkemijski simbol, kae Marc. On klekne i pogleda me. Gola sam ondje, naravno,
ali svia mi se to me gleda. Oboje promatramo moju obnaenu stidnicu i moju novu
tetovau na unutarnjoj strani bedra.
Simbol ega?
Proienja, odgovori.

102

Marc poljubi moje koljeno preko arape. Moram ga upitati. Svia li ti se?
Oboavam ga, X. Potpuno je udesan. Mislim da se simboli mijenjaju svake godine. Ali
ovaj poznajem. Prekrasan je. On ponovno poljubi moje koljeno i upita: Ali to ti misli, X?
Nisam sigurna... Promatram simbol. Proienje. Ne mogu vjerovati da u to rei, ali
mislim da mi se prilino svia. Ipak, sad sam zauvijek oznaena? Tetovirana i igosana?
Podignem mu glavu tako da sad gleda u mene, a ne moju tetovau ili moju golotinju. Ti si
me tetovirao.
Pretpostavljam da jesam.
Mjesec nas obasjava dok gledamo jedno drugo. Ponovno osjetim hladan noni zrak.
Marc, moe li mi pomoi? Htjela bih se presvui.
Naravno.
Stanem i naslonim se na Marca i navuem nove crne gaice; onda Marc klekne pokraj
mene i raskopava moju podvezicu; polagano svlai moje arape i skida ih s mojih bijelih
nogu. Zastaje i poljubi mi golo bedro. Zadrhtim - od povjetarca ili poljupca, ne znam. elim
se osloboditi korzeta. Ne mogu to uiniti sama. To nije mogue.
Marc?
Ljubei me vrlo njeno u vrat, Marc mi stane iza lea i poinje razvezivati korzet. Kad
ga razvee, grudi su mi izloene. Primjeujem da su mi bradavice otvrdnule. Uzbuena sam
ali sad ne elim seks, ne sada, ne noas. Brzo navlaim haljinu koju mi je Marc donio: obina
je, crna i uistinu Zarina. Uzmem platnenu torbu i traim neto to bih mogla obuti i vidim da
se Marc sjetio uzeti arape i tenisice: nove bijele arape i tenisice. Navuem ih. Savreno mi
pristaju. Dakako.
A sad popij malo, kae Marc vadei termosicu kad smo oboje sjeli.
Natoi mi napitak u plastinu alicu.
Sumnjiavo pomiriem tekuinu.
to je to, za ime Boga?
Stari recept Roscarrickovih, fini Islay single malt kotski viski pomijean sa eerom od
eerne trske s Barbadosa i sasvim malo zainjen. Scaltheen. To je zaista lijek za sve,
carissima. Uz to je i ukusan.
Popijeni scaltheen. Marc je u pravu, pie me grije u grlu, sasvim drukije od obinog
scotcha. Slino je ambroziji, nebeskog je okusa, pravo pie bogova i pae mi. Iznutra me
ispunjava iscjeljujue, toplo brujanje.
Marc na tlu rairi debeli prekriva od tartana da legnemo. Od moje stare odjee
napravio je jastuke. Slui me.
Moemo se vratiti kad god hoe, kae. Ionako su gotovo svi otili. Ali moglo bi biti
lijepo neko vrijeme leati ovdje. Capri je sad samo na. To je prilina rijetkost.
Viski djeluje. Scaltheen je pravi melem. Nas dvoje legnemo i ja se priljubim uz Marcovu
snagu i toplinu, a on me obuhvati rukama: to nije seksualno, nego samo druenje,
prijateljstvo - duboko, duboko prijateljstvo. S njim se osjeam sigurna, zatiena i voljena.
Isto tako imam osjeaj, kao u omaglici, da bih s njim satima mogla priati o bilo emu politici, znanosti, koarci. tovie, imam osjeaj da bih ovoga trenutka mogla zaspati u
njegovom ugodnom zagrljaju. Umorna sam.

103

Dok tonem u san, oboje promatramo zvijezde.

Pogledaj, kae on. Ono je moje najdrae sazvijede.
Pokae rukom. Ja pogledam. Lovac Orion?
Ne, ona skupina ondje, cara mia. Izgleda kao ti kad kie. Sazvijede Alexandre s
peludnom groznicom.
Tiho se nasmijem.
A onda i ono tamo, ono uistinu udno sazvijede tik ispod Lava, to je sazvijede
Neraspoloenog Marca. Jako je poznato. Na Siciliji njime plae djecu.
Marc se nasmije.
A ondje, tik ispod Plejada, to je ono? Sazvijede Alexandre koja vraa automobil?
Ne, ne, nije to. Smijem se i poljubim ga u vrat. To je nae sazvijede. Sazvijede Alex i
Marca, zajedno, samih, na Capriju.
Tiina. Marc je zagledan gore, u nemiran i uzvien vrtlog zvijezda i mjeseca.
Sazvijede Alex i Marca? On uzdahne. To mi se svia. On se okrene prema meni. Oi
su mu ozbiljne i tune, ispunjene ljubavlju i sreom.
Draga... Molim?
Glasovi su nam gotovo apat. Samo to nismo utonuli u san.
Draga, to god se dogodi, ak i ako odustane od misterija i ako nikad neemo moi biti
zajedno, hoe li mi obeati da e, kad god bude bijesna, tuna ili osamljena, izai nou na
otvoreno i pogledati ovo sazvijede? Hoe li pogledati sazvijede Alex i Marca na Capriju,
nae sazvijede? Molim te. Marc je ve napola u snu. Molim te napravi to, za mene.
Zijevnem, sklopim oi i kaem: Hou, ali doi blie, zagrli me.
San je nadohvat ruke.
Dok me Marc grli, izustim jedva ujno mrmljajui: Marc, hoe li svi misteriji biti
ovakvi? Noas je bilo pomalo... zastraujue.
Ne, on odgovori; i njegove su oi sklopljene. Bit e drukije, sasvim drukije,
poetinije, tee... carissima.
Usnuo je. Posljednji put podignem pogled na svjetlucavo prostranstvo zvijezda, na nae
sazvijede, a onda i ja sklopim oi.

104

20
PRVIH NEKOLIKO DANA nakon drugog misterija nekako sam omamljena. Ali ne muno,
nego kao u snu, vrtoglavo i enjivo s naznakom kajanja. Neto se u meni promijenilo;
vidljivo sam se promijenila i iznutra i izvana. Svoju tetovau vidim svaki put kad se
razodijevam, svaki put kad se tuiram. Kao da me hipnotizira. Poela sam je voljeti, kao
skriveni, ali velianstveni dar. Jedne je veeri pokaem Jessici: podignem haljinu, a ona zuri
u mene.
Jessica odmahne glavom i kae: I ja elim takvu.
Obje se nasmijemo. A onda se odjenem, Marc navrati do mene i odemo na veeru kao
sasvim obian par. Uspostavljamo rutinu. Kao obini ljubavnici.
Ali to je velianstvena rutina. Ljubav najee vodimo kasno poslijepodne, kad poputa
dnevna vruina. Nou jedemo i pijemo. Ja ponekad ostanem u palai, a on ponekad ostane u
mom minijaturnom stanu, dok je Giuseppe najee parkiran pred zgradom. Moda
naoruan? Moda i ne.
Tih dana duboko sam sretna iako se ne dogaa nita spektakularno. Moda sam sretna
upravo zato to se nita spektakularno ne dogaa; jedne noi, dok leim u Marcovom
prostranom krevetu, a on spava pokraj mene, prisjetim se reenice iz starog filma, Doktora
ivaga, u kojem ljubavnici ive u kolibi u divljini i moraju loviti ribu i uzgajati povre da bi
preivjeli. Netko ih posjeti i kae im: Kad pogledate unatrag, uvidjet ete da su ovi obini
dani bili najljepi u vaem ivotu.
Zurei u stakleni kip u sjenovitoj spavaoj sobi sa zatvorenim kapcima, pitam se jesu li
ovo nai obini dani. Obini dani ljubavi, jednostavnog i bezazlenog rada i zadovoljstva koji
su, paradoksalno, najdragocjeniji od svih, proeti osjeajem unutarnjeg blagostanja. ivot
ispunjen slatkoom. Obian, jednostavan, svakodnevni ivot izmijenjen ljubavlju. Ali i
oplemenjen radom.
ivot je sladak, neobian i neodoljiv. Naginjui se, poljubim oiljak na Marcovom
preplanulom ramenu. Ponovno se pitam gdje ga je zaradio. Ali proivjela sam dosta straha.
Odbaci sve i pusti da se dogodi. Ponovno poljubim Marca. On promrmlja neto u snu. Ljubim
njegova mirisna i miiava lea. Htjela bih da se probudi. Ne mogu odoljeti.
L'amor che move il sole e l'altre stelle.
Idueg poslijepodneva leim na svom krevetu, u svom malom stanu, grizui nalivpero.
Uobiajeno za mene. Izgleda da najbolje radim u krevetu, moda zato to me podsjea na
njega. I na ono to ondje radimo.
Ili me krevet previe odvlai od posla. Uzimajui svoju biljenicu, pregledavam kljune
injenice koje sam prikupila o misterijima. Tema moje disertacije nekako je skrenula prema
misterijskim religijama ali zasad mi to ne smeta. Misteriji su fascinantni, osobito sad kad i
sama sudjelujem u njima.
Kao prvo i osobito vano, otkrila sam da je ovo podruje oko Napulja - Napulj, Capua,
Cumae - oduvijek bilo poznato po svojoj orgijastikoj prirodi. To je bilo podruje
zadovoljstva Rimskog Carstva. U Pompeje su se ljudi povlaili da bi ugodno ivjeli;
ljetnikovac Julija Cezara nalazio se nekoliko kilometara sjeverno, na obali, iako ga je more

105

progutalo kad se podigla razina vode. Ljudi su ovamo dolazili na zabave jo od prvog
stoljea prije nove ere.
Stoga ne iznenauje injenica da su odavde potekle misterijske religije sa svojim
naglaavanjem ivahne raskalaenosti i orgijastikog seksa te duhovne erotinosti.
Moda je tako. Moda i nije. Podvlaim tu injenicu.
A evo jo neeg zanimljivog.
Izgleda da su pie i droge kljune za misterije u svim oblicima. U eleuzinskim
misterijima tijekom ceremonije sudionici su ispijali poseban napitak nazvan kykeon.
Povjesniari znaju da je kykeon izazivao duboku opijenost: grki uenjak Erasiksen umro je
nakon to je zaredom ispio samo dvije alice kykeona, pie u jednom drevnom pismu.
Kakvo je to pie? Na jednom je mjestu, u homerskoj Himni Demetri, zapravo naveden
recept za kykeon: jemena voda, metvica i Glechoma.
No, dakako, nitko nema pojma to Glechoma znai.
Lupkam nalivperom po biljenici. To me frustrira, ali istodobno i stimulira.
Kamo god se okrenem nailazim na zid, na veliki upitnik. Neto nedostaje. Neto to jo
ne znamo. Kako glasi toan recept? Kako su ga uspjeli sauvati tajnim? tovie, kako su ga
sauvali tajnim tijekom nevjerojatno dugog razdoblja?
Prema povijesnim knjigama dvije su obitelji eleuzinskih sveenika, koje su predavale
misterije s oca na sina i s majke na ker, tu tajnu uspjele ouvati gotovo dva tisuljea.
Doslovce dvije tisue godina. Nevjerojatan pothvat.
Kykeon je bio ili neto to se pripremalo na poseban nain ili neto to ak ni oni sami
nisu razumjeli.
ujem Jessicu kako se vraa s posla. Njezina se vrata s treskom zatvaraju i ona pjeva na
putu do tua. Ne moram ni pogledati na sat; znam da je skoro pet sati. Za sat-dva Marc e
biti ovdje da me odvue sa sobom. Svia mi se kako me odvlai sa sobom. Samo me odvucite,
lorde Roscarrick. Veeras me vodi na veeru, ponovno, ali mi je rekao da bi mi najprije htio
pokazati dio Napulja, neke stvari to jo nisam vidjela. Vratim pogled na svoje biljeke,
grizui nalivpero, dok se ne sjetim da mi od toga ostaju mrlje od tinte na ustima.
Zato prestajem gristi nalivpero i umjesto toga napiem odlomak:
Oito je postojala tajna droga ili tekuina, oito je bila vrlo vana, oito je pruala
svojevrsno intenzivno otkrivenje, zahvaljujui kojemu su mune inicijacije u misterije,
istodobno i bolne i ispunjene uitkom, bile savreno podnoljive i za mukarce i za ene. Ali u
emu se sastojao konani, peti misterij? Kakvo je otkrivenje donosio? to je bila katabaza?

Zastanem, podignutog nalivpera, i proitam nekoliko posljednjih nakrabanih biljeki.

Odnose se na tajnost kojom su obavijeni misteriji, ije se krenje kanjavalo.
Prema atenskim i rimskim zakonima odavanje onoga to se dogaa u eleuzinskim
misterijima predstavljalo je teak zloin. 415. godine prije nove ere mnogi pripadnici atenske
elite razotkrili su tajnu, nakon ega je uslijedila okrutna primjena zakona: oni koji su otkrili
tajnu bili su mueni i ubijeni.

106

Mueni i ubijeni?
Sve je to tako izazovno, tako uzbudljivo. Osobito je privlano to to su misteriji, kako
izgleda, preivjeli u svojevrsnom izvornom obliku, a ja, Alexandra Beckmann, skromna
studentica Dartmoutha, mogla bih otkriti tajnu grko-rimskih misterijskih religija.
Prelistavajui posljednje stranice svoje biljenice ne obraam panju na uporne glasove
u vlastitoj glavi koji mi govore da su misteriji opasni.
Ma dajte molim vas. To je bilo onda, a sad je drugo vrijeme. Ja se samo bavim
istraivanjem. Zar nije tako?
Tako je. Podiem noge s kreveta. Uskoro se moram spremiti. Jess je prestala pjevati, to
znai da se istuirala, to znai da bi moglo biti vrijeme da se ja istuiram. Nauila sam da se
vodovod u naem stambenom bloku ne moe nositi s dva tua istodobno.
Ali tada mi zazvoni telefon. Na ekranu pie Marc.
Buona sera?
X, kako si?
Zastanem. Njegov njean, dubok glas koji zvui kao da mu je neto zabavno poveava
moju sreu za jo nekoliko stupnjeva. Jo ne znam kako to funkcionira. To je samo glas. Ali
njegov glas.
Zavrila sam. Nauila sam sve to se moe nauiti o eleuzinskim obredima.
Impresivno.
Jesi li znao da sam ja slubeno mystes? Tako su Grci nazivali iskuenika koji jo nije
proao kroz sve obrede. Oni su smatrali da su misteriji toliko sveti da nisu koristili njihovo
ime, nego su ih samo zvali Ta Hiera, sveti.
Marc me pohvali zbog mojih postignua. Uljudno. Dok razgovaramo, kroz prozor
promatram sunevu svjetlost na hotelu Excelsior.
X, uistinu si bila marljiva.
Jesam. To mi je posao.
Marc oklijeva, a onda kae: Imam jedan prilino lijep citat koji bi ti mogao biti
koristan.
Reci mi.
'Blagoslovljen je onaj koji, upoznavi se s ovim obredima, krene podzemnom stazom.
On poznaje kraj ivota, kao i njegov poetak, kojeg su nam podarili bogovi.'
Oh, izustim. To je sjajno. Tko je to rekao?
Pindar, grki pjesnik. Govori o posljednjem misteriju.
'Krene podzemnom stazom.' Krasno. Uzimam nalivpero i u biljenicu upiem rije
Pindar.
Carissima...
Zaokupljena sam biljekama.
Hm?
Jesi li dobila moj poklon?
Na te rijei zastanem i spustim nalivpero.

107

Da, dobila sam tvoj poklon.

Trenutano lei na mom radnom stolu: omanja plosnata kutija omotana skupim
srebrnim papirom. Poklon je stigao jutros.
Jo ga nisam otvorila. to je unutra? Tvoji pokloni znaju biti zastraujui, Marcus.
Smijeh mu je uljudan. I vrst.
Otvori ga.
Sada?
Per favore.
Dobro, dobro. Uzimajui kutiju, sjednem na krevet i zavalim se na jastuke. Hitro
razveem manu i strgnem lijepi srebrni papir. Kutija je siva, jednostavna i profinjena.
Otvorim poklopac. I zagledam se u predmet smjeten u njoj, obavijen zatitnom pjenom.
Mobitel pridravam bradom.
to...?
Svia ti se?
Da, odgovorim. Sjajan je. Oduvijek sam eljela neto takvo. Zastanem.
to je to?
Marc se nasmije.
Baibureta.
Molim?
Vibrator, carissima. Najbolji vibrator na svijetu, proizveden u Japanu. Crvenim se iako
sam sama. Jako se crvenim.
Ali ne izgleda kao vibrator. Izgleda kao... Izvadim blistavi metalni predmet iz njegove
mekane kutije. Iznenaujue je teak i paljivo, s ljubavlju oblikovan. Izgleda kao sprava za
muenje vilenjaka.
Iskuaj ga.
Marc!
Iskuaj ga.
Za to imam tebe.
Samo ga iskuaj. Jednom.
Hmm. Da pokuam? Zahihoem. Ali i dalje se crvenim.
S mobitelom koji pridravam bradom okreem seksualnu igraku u rukama. Metal je
ponegdje srebrnast, gotovo proziran; jesu li to biseri u njemu ili sjajne metalne kuglice?
Nikad prije nisam imala posla sa seksualnim igrakama, barem ne kako treba; znam da
Jessica ima jednu i divila sam joj se i hihotala se s njom, a onda sam zaboravila na to. Ova ne
izgleda kao njezina; mnogo je manja i tea i sasvim je drukijeg oblika. I mnogo je skuplja,
nema sumnje. Ali ini mi se da shvaam kako radi. Treba je staviti unutra?
Marc, odjevena sam, gotovo potpuno.
Onda se skini.
Si, celenza!
X, ovo nije misterijski obred.

108

Znam. Samo mi se svia kad te zovem celenza. Svia mi se kad mi nareuje. Ali samo
u krevetu. Ako to ikada napravi u restoranu, tresnut u te, Marc Roscarrick.
On se ponovno nasmije. Svia mi se kad ga nasmijavam.
Odloit u mobitel, gospodaru moj. ekaj malo.
Hitro svuem traperice. Ve sam ionako bosonoga. Onda svuem gaice, vratim se na
krevet i uzmem mobitel, pridravajui ga bradom. Igraku uzmem u ruke.
Ok, celenza. Pucaj.
Stisni dugme na dnu. Crno dugme.
Pronaem malo dugme, sofisticirano i sitno. U vibratoru zasja blaga crvena svjetlost, ali
panju mi znatno vie privue intenzivno vibriranje. Nije me iznenadilo, ali se uvelike
razlikuje od grubog zujanja Jessicine igrake.
O, moj Boe. Kao da je ivo.
Sad ga iskoristi.
Oklijevam. Zar u stvarno to napraviti? Ali, Marc, ne znam...
Prisloni srebrni vrh na svoj slatki mali klitoris.
Zurim u igraku. Tada prilino polagano rairim gole noge. Moja draga tetovaa tamno
blista u grimiznoj i ljubiastoj boji na bijeloj koi. Naprava mi djeluje poput ivotinjice,
neega ivog, to duboko i divlje zuji. ezne za tim da obavi svoj posao.
Pritisni ga na svoj klitoris.
Oklijevam, a onda odgovorim.
Si, celenza.
Sklopim oi i njean, zaobljen metal pritisnem uz svoj klitoris. Uz svoju vlanost.
Osjeaj je intenzivan.
O, Boe!
Nemoj prejako pritisnuti.
Dobro je, dobro je, ali je udno...
Pokuaj jo jednom. Polagano, vrlo polagano.
Ponovno prislonim igraku. Uz svoj klitoris. Ovaj put mnogo njenije. Oblijeva me
zadovoljstvo. Kree iz mojih prepona, ali iri se i buja. Misli na mene, carissima.
Ionako mislim na tebe, odgovorim. To je istina. Oi su mi sklopljene i mislim na Marca.
O emu razmilja?
Naprava zuji.
O tebi, kaem. O tebi. Duboko u meni.
to radim?
Cijelo mi je tijelo porumenjelo. Ali ne od stida. Jebe me.
Jebem te snano?
Jako snano. Tvoj... tvoj kurac je u meni. Volim tvoj kurac. Ali... ah... Aparat je
preintenzivan. Predobar. Htjela bih da to potraje. Paljivo, ekaj. Razgovaraj sa mnom.
Kako te jebem, Alexandra?

109

Straga. Nisi gol.

Nisam?
Ne, ali ja jesam. Doao si u moj stan, Marc, strgnuo si mi svu odjeu, baca me na
krevet, grubo mi iri noge i nemam drugog izbora, o, Boe...
Aparat zuji. Sad vidim kako radi. Oi su mi vrsto sklopljene; srce mi jako brzo udara;
ali vidim kako to radi. Onaj drugi dio ulazi ondje, u mene. Ne duboko. Ali upravo dovoljno.
O, moj Boe.
Skinuo sam sve s tebe.
Jesi, jesi i sad me jebe, jebe me muki i kae da sam tvoja mala djevojica.
Moja mala djevojice.
I ja sam bespomona, ti si u meni...
U tebi?
Da, da. U meni, duboko u meni. Duboko, duboko, duboko.
U tebi sam.
Tako si duboko, duboko u meni. To je jedino to osjeam. Tvoj kurac duboko u meni.
Ali....
ekaj!
Ne mogu.
Carissima...
Jedva mogu govoriti. Aparat je iv i zadovoljava me. Prekrasno.
Jebe me jako i boli me, ali to mi se svia, svia mi se. Svia mi se, svia mi se.
Ali ne samo to...
Marc...
Pritisni drugi dio ondje dolje.
Gdje? Ne znam... o, da... Sad uviam. Da, sad znam. Mislio je na moju meicu. I nie. I
dok razmiljam o tome, aparat klizne. Klizne u mene. Analno. Nisam ga ak ni pomaknula.
0h.
Dvadeset minuta poslije trim u kupaonicu, otvorim slavinu i polijevam se toplom
vodom.
Igraka je oprana, oiena i spremljena u kutiju. Najradije bih kutiju negdje zakljuala.
Malo je preuzbudljiva. Ali drago mi je to mi ju je Marc poklonio. Radije bih imala vibrator
nego automobil.
Podiui lice prema mlazu iz tua ne mogu, a da se ne osmjehnem. Ovo je stvarno
dobro. Sapunam se koristei boanstveni sapun, Marcov dar. Rekao mi je da ti sapuni
potjeu iz malog samostana u sredinjem dijelu Firence, Officina Profumo Farmaceutica di
Santa, Novella; redovnici i redovnice taj sapun, kako izgleda, proizvode jo od etrnaestog
stoljea.

110

Suptilnog cvjetnog mirisa, diskretno senzualan, raen rukom i njean prema koi.
Sapunica je poput mirisnih oblaka. Sapone di Latte! Koristim ga stalno; vjerojatno ga
koristim preesto iako komad zacijelo kota pedesetak dolara.
Hvala ti, Marc. Hvala ti za sve.
Okupana i osvjeena uem u spavau sobu potpuno gola, s runikom poput turbana na
glavi i na trenutak se kritino odmjeravam u svom jedinom zrcalu u dobrom stanju koje se
sputa do poda. Uzmem izmeu prstiju oko centimetar tkiva ispred zrcala. Hmmm. Jesam li
se udebljala? Postajem li debela od ove boanstvene kampanijske hrane u ovim
velianstvenim napuljskim restoranima?
Zvono zazvoni. Navlaei haljinu shvatim da mi nije osobito stalo poinjem li se
debljati. To je vjerojatno zato to se nisam udebljala. arolija ivota na Sredozemlju: mogu
jesti sve to elim ali zahvaljujui plivanju u moru, a osobito seksu, ostajem umjereno vitka.
Zvono ponovno zazvoni. Umjesto da se javim na interfon trim niz stube, bosonoga u
haljini, s jo vlanom kosom i otvaram vrata; doekuje me topao zrak ljetne veeri i Marc
stoji ondje osmjehujui se, u trapericama i bijeloj koulji; doslovce skoim u njegove snane
ruke tako da on zatetura unatrag, na Via Santa Luciju, drei me dok ga ljubim, vrsto ga
steui nogama oko donjeg dijela lea.
Ljubimo se. Ponaam se kao sedamnaestogodinjakinja. Nije me briga. Osjeam se kao
da imam sedamnaest godina. Zaljubljena sam. Mjesec je visoko iznad Caprija.
Bok, X, kae on sputajui me na tlo.
Bok, Marc, odgovorim. Uasno mi je drago to te vidim.
On se osmjehne.
Znai da ti se igraka svidjela?
Ti aavi Japanci. Kakvi su oni?
Nabavio sam ti je da se ne osjea usamljenom.
Marc, viamo se svakog dana. Dvaput dnevno spava sa mnom.
Ali ponekad imam posla. Uglavnom... On pokazuje prema parkiranom Mercedesu.
Veeras ti elim pokazati neto posebno.
to? Zamiljam velianstven objed, moda najbolji svjetski recept za tonno rosso,
serviran na samom vrhu Vezuva.
Umjesto toga Marc kae: Crkva Sansevero.
Ali..., zamuckujem zbunjena i uzbuena. Dakako da sam ula za crkvu Sansevero:
svaki je ozbiljniji posjetitelj Napulja uo za zloglasnu i udesnu crkvu, svaki je ozbiljni
povjesniar umjetnosti u itavom svemiru uo za nju.
Ali, Marc, zatvorena je zbog obnove. Zatvorena je ve godinama i nitko ne zna kad e
ponovno biti otvorena; ne moe ui onamo. Ja sam pokuavala...
Oi mu znaajno svjetlucaju.
U pravu si. Osmjehne se. Ali ja plaam renoviranje.
On mae velikim kljuem na kolutu. Marc me moe uvesti u crkvu Sansevero!
Vonja traje cijelih tristo sekunda od svakodnevnice moje stambene zgrade do vrata
jednog od najsvetijih mjesta ljudske umjetnosti. Izlazimo iz automobila i pribliavamo im se.

111

Crkva je okruena skelama, a isto je tako okruena i zatiena uskim uliicama starog
dijela Napulja, velianstvenim i oteenim srcem Napulja gdje starci sijede jednodnevne
brade igraju scalu pred malim, osvijetljenim kafiima, pue i kalju, dobacujui jedan
drugome prijateljske uvrede. A circolo sociale.
U svjetlosti sutona stakleni zidni oltarii fluorescentno blistaju od utih elektrinih
svijea, crvenog plastinog cvijea i sablasnih, nacerenih kipia. Brojni su i kipii nasmijane
Majke Boje, zatitnice camorre.
Dok Marc uzima kljueve iza sjenovitog ugla naglo i iznenadno izroni velika plava
vespa, naginjui se u prolazu opasno blizu meni, s dvije nasmijane tinejderice u kratkim
hlaama i japankama, bez kaciga, dok povjetarac nosi njihovu raskonu tamnu kosu.
Gledam za njima dok se udaljavaju: gledam njihovu sreu, smijeh, prolaznu ljepotu. Sad
kad su nestale, stare su uliice gotovo potpuno utihnule. Rublje mlitavo visi iznad nas. Bassi
su tihi. Mukarac u sobici s druge strane ulice, uokviren otvorenim prozorom, sjedi i gleda
nogometnu utakmicu na glupo glomaznom TV-u ispod portreta padra Pija. Njegova umjetna
noga lei na stolu ispred njega, a on vae sir provola zajedno s korom. vae svojim
bezubim ustima.
Dobro, kae Marc, prenuvi me iz sanjarenja o napuljskom ulinom ivotu. Dobro,
piccolina, moemo ui.
On otvara vrata u crkvu Sansevero.
Najprije ugledam prekrasnu, malenu kasnobaroknu kapelicu, osvijetljenu jednom
golom aruljom. Posvuda su razbacane krpe za pranje i kistovi, a pod je prekriven
crvenkastom ciglenom prainom, ali taj nered ne moe umanjiti blistavu ljepotu ukraene
mramorne kapelice sline kutijici za nakit.
Marc mi iznosi povijest te graevine, ali ja je ve znam.
Sedmi knez Sansevera, Raimondo, roen je 1710. godine u plemenitakoj napuljskoj
obitelji koja vodi podrijetlo iz doba Karla Velikog. Pria se da je bio najinteligentnija osoba u
povijesti Napulja, upoznat s alkemijom, astronomijom, arobnjatvom i mehanikom.
Dok Marc govori divim se oslikanom stropu.
Knez je govorio est europskih jezika, a uz to arapski i hebrejski. Bio je poglavar
napuljske masonske loe dok ga Crkva nije ekskomunicirala. Poslije je Crkva povukla
optube za krivovjerje.
Pod je monokromni labirint mozaika; znam da predstavlja masonsku inicijaciju. Zato
me Marc doveo ovamo? Zar je ova crkva povezana s misterijima?
Marc zavrava priu irokim, obuhvatnim pokretom ruke, kojim pokazuje crkvu iju
restauraciju financira: Posljednje godine svog ivota Raimondo je posvetio izgradnji ove
crkve, ukrasivi je kipovima i slikama najveih umjetnika toga vremena. elio je da crkva
bude ivo srce napuljskog baroka, proeto zagonetnim i alegorijskim istinama.
Vrlo je dojmljiva.
Doi, kae Marc.
Nekako sam nervozna. Zato to znam da ova prostorija, koliko god bila raskona, ni u
kom sluaju nije najuvenije blago crkve Sansevero. Ono je skriveno ispod uskih stuba s
desne strane.

112

Predvorje je mrano. Marc ukljuuje svjetlo na mobitelu i sputamo se uskom spiralom

hladnog bijelog mramora. Stube se zavojito sputaju, to me zbunjuje. urim za Marcovim
svjetlom. Naposljetku se naemo u mranoj, sumornoj tiini kosturnice. Marcov mobitel
osvjetljava grozno i nevjerojatno blago Sansevera.
Prekriveni Krist, Cristo Velato, kipara Sammartina.
Nevjerojatan je. Zastraujui. Neopisiv. Ali u sebi, u svojoj dui, moram pronai rijei
kojima bih ga opisala. Inae u doivjeti neuspjeh; inae u imati osjeaj da me netko
razotkrio i odbacio i bit u nevrijedna.
Kip prikazuje Isusa u grobnici. Ali Sammartino, kipar, mrtvog je Isusa koji je umro ali se
budi, prekrio blagim, njenim, svilenkastim velom, samrtnikim pokrovom od lana, koji
prianja uz svaki djeli tijela, ali je isklesan od istog komada mramora kao i samo tijelo.
Kako je kipar uspio u tome? Kako je to mogue? Napraviti kip savrenog tijela i
istodobno napraviti svilenkasti pokrov koji ga prekriva, tako da te dvije stvari postaju jedan
kip. Do dananjih se dana povjesniari umjetnosti sukobljavaju oko tehnike kojom je kip
izraen; neki poklonici vjeruju da je jednostavno djelo magije.
to misli? pita me Marc.
Velianstven je, odgovaram, malo zamuckujui. Zapravo, nije samo velianstven.
udesan je.
I jest. Kip je uistinu udesan. Moda najudesnije umjetniko djelo koje sam ikada
vidjela. Ali taj kip ujedno i uznemiruje, ostavljajui dojam onostranosti, neega s onu stranu
ljudskosti. Sablasno je savren. Preintenzivan.
Marc, zato mi to sad pokazuje?
Marc mi se priblii i uzme me za ruku.
Zato to elim da osjeti nadahnue, carissima, da uoi potencijale koji prebivaju u
svakome od nas. A velika umjetnost prua nam veu hrabrost - od nje postajemo snaniji.
Hrabrost?
Za nekoliko dana odrat e se trei misterij.
Ne odgovorim mu. U kosturnici vlada tiina. Krist prekriven velom spava kao da e se
svaki as probuditi. Ovo je definitivno previe: htjela bih izai. Klaustrofobina sam.
Pokuavala sam ne razmiljati o treem misteriju, pokuavala sam ivjeti iz dana u dan, iz
sata u sat, iz trenutka u trenutak, ali sad je trei misterij ve blizu i neizbjean je.
Penjemo se stubama, izlazimo iz crkve, Marc zakljua vrata i ja s olakanjem udiem
topao, sparan zrak starog dijela Napulja, ispunjen mirisom smea i limuna. Crkva Sansevero
bila je udesna, ali moda i previe udesna. Upitam moemo li proetati prije nego to se
vratimo do automobila i Marc zadovoljno pristane.
Drei se za ruke, Marc i ja hodamo poploanim i kosim napuljskim ulicama pokraj
trgovina s hranom koje rade do kasno u no s golim aruljama pod ijim se svjetlom vide
hrpe tamnih, blistavih patlidana, pokraj ribljih restorana u kojima bune none jedu sjedei
za nestabilnim stolovima na ulici, gutajui kampe i zalijevajui ih vinom falanghina, kao to
su i Rimljani inili na ovom istom mjestu prije dvije tisue godina.
Dok se pribliavamo obali, okrenem se Marcu.
Gdje je trei misterij? Gdje se odrava?

113

Marc odgovara ne gledajui me: U Aspromonteu. U Calabriji.

Zadrhtim kao da me dohvatio prljav zimski vjetar. U Aspromonteu?
Zahvaljujui prouavanju okrutne kalabreke mafije, 'ndranghete, itekako dobro
poznajem znaenje naziva aspromonte.
Put nas vodi u Gorke planine.

114

21
ASPROMONTE je udaljen barem pet sati vonje planinama, kae Marc, naginjui se da
mi stisne koljeno. Ali taj dodir nije seksualan, nego vie kao da me ohrabruje. Iako to ne bi
mogla zakljuiti gledajui kartu.
Molim?
Nalazimo se pokraj zrane luke Reggio Calabria u oteenom terencu starom pet
godina. Starom iznajmljenom Land Roveru. Marc je malo snizio standarde.
Za ove ceste potreban nam je ovakav auto, objasni on mijenjajui brzinu, mrtei se
zbog zvukova. Ovdanje su ceste strane; moe nam se dogoditi da za sat vremena
prijeemo samo nekoliko kilometara.
ekajui da se ubaci u promet krunog toka Marc glavom pokazuje prema zamagljenim,
udaljenim planinama koje nisu osobito visoke ni dramatine, ali su svakako tmurne i
turobne. Mrane, poumljene, nepristupane i odbojne. To su Aspromonte, Gorke planine.
Kao usput dodaje pokazujui prema oteenoj upravljakoj ploi: Osim toga, u Calabriji
je dobro biti neprimjetan. Ovo nije mjesto za Ferrari.
Marc se naposljetku ubaci izmeu mnotva Fiata i seoskih kamioneta te kreemo na
dugako putovanje prema sjeveru, a onda nas put vodi na istok, prema sreditu planina
Aspromonte. Sporo napredujemo, promet je gust, a ceste uske. Spustim prozorsko staklo i
zapanjeno gledam oko sebe. Oito je da nikad prije nisam bila u Calabriji.
Nalazimo se na prstima talijanske izme gdje velika izma samo to nije gurnula Siciliju
prema panjolskoj, natrag u njezinu panjolsku i burbonsku prolost. A Calabrija uope ne
odgovara mojim oekivanjima.
Ali to sam uope oekivala? Neto slino Napulju, pretpostavljam. Neto staro i
kaotino, ali armantno, talijansko i drevno, s palmama i dobrim sladoledom, a moda i
nekakvog zastraujueg narkomana iz predgraa s pohlepom u oima, samo da ne
zaboravim na prikriveni kriminal.
Ali ovdje se kriminal ne prikriva, nego razmee. Otvoreno se pokazuje. Cijelo podruje
zrai dojmom oajnike, bespomone podmuklosti. Umjesto tu i tamo ponekog stranog
siromanog predgraa ovdje se niu gradovi koji odaju dojam intenzivne zanemarenosti i
potitenosti - lijepe su povijesne zgrade izuzetak. Moda nema onoliko grafita kao u
Napulju, ali to je samo zato to je polovica kua razruena. Ili tek napola izgraena. Ili su ih
jednostavno ostavili da propadaju.
Sve je nevjerojatno runo. Nikad prije nisam vidjela uistinu ruan dio Italije.
Kad nas promet prisili da usporimo, Marc pokae prema osobito razruenoj etvrti s
lijeve strane.
Odvratno, zar ne? Teko je povjerovati da si u Europi, vie podsjea na Tunis. Ili Egipat.
Ili neto jo gore...
U pravu je. Zurim u strane zgrade dok milimo pokraj njih: u prizemlju su napukle
ploice; gornji katovi nisu ni obukani, a na ravnom otvorenom krovu smjeteno je sedam
zahralih perilica za rublje. Neobjanjivo.

115

Idua etvrt ispunjena je samo graevnim materijalom: betonski stupovi i slomljene

cigle. Nakon toga slijedi odlagalite otpada pretrpano smeem. Zatim prehrambena trgovina
koja se doima umorno i jo jedna parcela livade pretrpane smeem. Zaustavljamo se pred
semaforom.
Zato to tako izgleda? Zbog 'ndranghete?
Da, naravno. Ali i zbog potresa. Svakih desetak godina dolazi do stranih potresa, koji
unitavaju cijele gradove. To je najsiromaniji dio Italije, a vjerojatno i najsiromaniji dio
zapadne Europe.
Marc je jednu ruku spustio kroz prozor auta, u tu prozranu vrelinu, a drugu je
prebacio preko upravljaa, pomiui ga donjim dijelom zgloba na ruci. Odjeven je u tamne
traperice i tamnoplavu koulju, a dvostruka dugmad za manete mu je otkopana pa su mu
izloene miiave i preplanule podlaktice.
Elegantna je to i muevna poza, moda ak i klasina; mogu zamisliti renesansnu sliku
Lord Roscarrick u svom unajmljenom Land Roveru, koja se pripisuje Rafaelovoj koli, a
potjee negdje iz 1615. godine. Marc bi sjajno izgledao na portretu iz sedamnaestog stoljea.
Ali i sad sjajno izgleda. Promatram ga prilino sretno. Zadovoljno. Prisjeajui se.
Sino je seks bio izuzetan. Marc je razradio majstoriju predanog i raskonog oralnog
seksa, pruajui mi na taj nain zadovoljstvo otprilike dvadeset minuta, sporo me
uzbuujui, a onda, na trenutak, dok se pribliavam maksimumu, vrhuncu, litici,
nenadanom padu u nesvjesno blaenstvo, on uspijeva naslutiti moje uzbuenje trenutak
prije toke bez povratka i onda protrlja tamnu, seksi jednodnevnu bradu ondje gdje me je
upravo bio lizao i iznenadan, zaprepaujui kontrast izmeu duboke mekoe i kakljavog
peckanja u meni izaziva apsolutni paroksizam orgazma. Prole noi morala sam zgrabiti
jastuk i stisnuti ga preko usta dok sam vritala od radosti i istog veselja.
Ali Jessica me ipak ula. Jutros, kad smo rano ustali da uhvatimo avion za Reggio, rekla
je: Isuse, X. Zato si, dovraga, nabavila vukodlaka za kunog ljubimca? Netko e se sigurno
aliti.
Ponovno promatram Marca dok vozi, razmiljajui kako me prekrasno zbunjuje. Jer,
nije uvijek onaj isti nesebian i paljiv ljubavnik. Ponekad me samo zgrabi i prilino grubo
poevi. To je napravio nakon to smo izali iz crkve Sansevero. Vratili smo se do automobila
i odvezli u njegovu palau gdje je parkirao uz stranji ulaz, u mraku; izali smo iz
automobila i iznenada me podigao, okrenuo i bacio preko haube, zadigao mi haljinu i
strgnuo mi gaice pokidavi elastinu vrpcu i pojebao me straga na svom prekrasnom
sportskom Mercedesu. Trajalo je sve u svemu tri minute. Tri iznenadne i omamljujue
minute.
Bilo je pomalo okantno i zastraujue, i osobito pikantno. Moda mi to ne bi trebalo
biti seksi, ali je ipak bilo i jo tako osjeam. Poslije je jednostavno zakopao hlae, zvidei
neku napuljsku melodiju i otpratio me u palau Roscarrick kao da se nita nije dogodilo, kao
da smo samo izali na aicu prosecca. Dopustio mi je da odem uzeti isto rublje iz ladice u
njegovoj spavaoj sobi. Iskoristila sam trenutak da svratim do one raskone kupaonice i
masturbiram do orgazma, gdje sam u mislima oivjela onu kratku i krvoednu jebainu na
haubi. Svrila sam za nekoliko sekunda.
Koliko orgazama mogu doivjeti? Moe li ih biti previe?

116

Marc zna biti okrutan i zna biti njean; svia mi se to to ne znam kakav e biti idueg
trenutka.
Ali ne svia mi se to to nita ne znam o treem misteriju. Zato se odrava u Calabriji?
Zato ovdje, u tom mranom kraju?
Otresavi se svojih sanjarija ponovno pogledam kroz prozor. Sa svoje suvozake strane
sad vidim Sredozemno more. ak se i ono doima kao da se raspada, depresivno, unato
vruem jutarnjem suncu ovog lijepog dana poetkom srpnja. Deset je tjedana prolo otkako
sam upoznala Marca. Deset tjedana za vrijeme kojih se sve promijenilo.
Dakle... Skrenem pogled prema Marcu. Reci mi to zna o 'ndrangheti. Za moju
disertaciju. Mogla bih neto i nauiti ako emo se ovako voziti bez kraja i konca.
Lice mu se malo iskrivi.
Znam ono to znaju i svi ostali, cara mia. To je najiskvarenija od svih zloinakih
organizacija, a danas je najbogatija i najmonija. Procjenjuje se da kontrolira tri posto bruto
domaeg proizvoda Italije, to je znatno vie nego to Italija troi na vojsku.
Isuse.
Da. 'Ndrangheta posve vlada Calabrijom. On pokae rukom na jo jedno u nizu
unitenih naselja i na betonski restoran neobjanjivo podignut usred zaraslog polja. Neki
kau da bi Calabriju, kad bi bila neovisna, to donekle i sad ve jest, UN svrstao u kategoriju
propalih drava. Kao to je Somalija.
Kako 'ndrangheti to uspijeva? Kako mafija moe upravljati cijelom pokrajinom?
U 'ndrangheti postoje klanovi koji su drevni i u koje ne moe ui nitko izvana. Gaje
estoko neprijateljstvo prema autsajderima i estoko su odani jedni drugima, a pripadnost
'ndrangheti prenosi se krvnom vezom. Zato ih nitko ne moe slomiti onako kako su nedavno
oslabljene mafija i camorra zahvaljujui pentitima, gangsterima pokajnicima, koji
pokuavaju postii dogovor s policijom.
Ali ove kue i gradovi...
Pripadnici 'ndranghete otvaraju hotele i trgovine za pranje novca. Njihove su cijene
tako niske da svi ostali poslovi zavre steajem. Zato propada lokalna ekonomija, a jedini
poslovi koji preivljavaju su poslovi 'ndranghete. Zbog toga se svi u Calabriji oslanjaju na
njih, svi su im duni, svi su zaposleni kod njih i zapravo postaju njihovi robovi. To je gotovo
feudalni odnos. Usto uzimaju sredstva Europske unije kako bi gradili tvornice i ceste, ali
samo ponu s izgradnjom kako bi dobili sredstva, a onda obustave radove. Ceste su napola
izgraene, tvornice su napola izgraene i zato posvuda vlada dojam anarhije i propadanja.
On grubo i otro skrene ulijevo; sad se udaljujemo od mora; kreemo izravno duboko u
brda. U Calabriji se uz to plaa i porez na kue, ali se to odnosi samo na dovrene kue. Zbog
toga sve kue izgledaju samo napola dovrene, neokreene i rune, da bi vlasnici izbjegli
plaanje poreza.
Imam dojam da bih trebala hvatati biljeke. Njegova je pria fascinantna. Izvadim pero i
biljenicu: stvarno u biljeiti to govori.
Marc se nasmije.
Alexandra Beckmann, divim se tvojoj marljivosti.
Lorde Roscarrick, neki od nas moraju neto raditi; ne moemo svi samo povremeno
pritisnuti neku tipku na laptopu i za tren oka zaraditi ezdeset tisua dolara.

117

Prije nije bilo ba tako jednostavno, odvrati Marc, a lice mu se smrai.

Ali i sve ostalo se smrauje: skupljaju se oblaci, a teren postaje tei. Uska ali pristojna
vrpca asfalta pretvara se u neto najslinije poljskoj stazi. Land Rover grmi preko neravnog
puta. Prolazimo pokraj velikih, sivih, neokreenih betonskih vila s parkiranim velikim
autima i psima koji laju na vruini.
Mislim da e ti ovo biti zanimljivo. Marc se nakalje da bi se oslobodio praine u
ustima. Svakog se rujna capoi 'ndranghetinih bandi, odnosno poglavari klanova, okupljaju u
udaljenom samostanu nedaleko odavde, duboko u ovim planinama. U Utoitu Nae Gospe
od Polsija.
Zapisujem to bolje mogu. Posao mi oteava podrhtavanje automobila. Nastavi.
To je okupljanje u Polsiju zanimljivo zato to se odvija ve stotinama godina. U
prolosti je, do prije samo nekoliko desetaka godina bilo prilino bizarno i raskalaeno.
Glave zloinakih obitelji bile su poznate kao glavni batinai. Batinai bi poveli veliku
gomilu od najblieg sela prema udaljenom Utoitu. Ljudi u procesiji hodali su barem dva
dana, prelazei tridesetak kilometara. Gangstere su slijedile djevojke i stare babe, koje su
zavijale i jaukale, a ponekad su nosile krune od trnja, tako da im je krv kapala niz lice;
mnoge su bile bosonoge. Pili su jako vino i gostili se peenom kozom, pjevajui drevne
himne i pleui raspojasanu tarantelu cijelu no uz glazbu gajdi i udaraljki. Cijele su noi pili
i pretrpavali se, i bludniili meu oleandrima i origanom. Pijani i izlueni.
U Dionisovu ast? upitam.
Moda, odgovara on. Bilo bi logino da je rije o grkom bogu Dionisu. Calabrija je,
dakako, u drevno doba bila Magna Graecia, gdje su Grci podigli svoju najveu koloniju.
Negdje u blizini ivio je Platon, a i Pitagora. Marc se okrene prema meni i osmjehne se
nekako s distance, privlano i otroumno. Kao da zna neto to ja ne znam. Ali on uvijek
izgleda kao da zna neto to ja nemam pojma.
Je li ti to dovoljno za tvoju disertaciju? Zasad?
krabam kao manijak.
Da, Marc. Fascinantno je. udesno.
Dobro, odvrati on, jer moramo razmisliti. Nisam siguran gdje smo. Odredite bi
trebalo biti negdje ovdje, na zabaenoj cesti za Plati.
On uspori automobil i zakilji prema cestovnom znaku. I ja ga pogledam. I slegnem
ramenima. Nije mi jasno zato se uope trudi: znak je toliko izreetan mecima da je potpuno
beskoristan, jer su sva slova unitena.
Meci?
Marc ponovno pogleda znak, a onda kartu na svom iPadu. Uzdahne odmahuje glavom.
Zbunjeno ga upitam: Ali ti sigurno zna put? I prije si bio na misterijima.
On odgovori i ne pogledavi me.
Calabriju poznajem samo zato to sam ovdje radio, sjea se, uvozio sam robu u Reggio
i Crotone.
To znai?
ustro mi odgovori. Ve sam ti rekao - misteriji se odvijaju diljem Italije, a esto u
Engleskoj, Francuskoj i panjolskoj. Svakog ljeta odvija ih se nekoliko istodobno. Na drugom

118

misteriju susrest e osobu koja je inicirana, primjerice, u Londonu; a onda e je ponovno

sresti na etvrtom misteriju, ne znajui gdje je inicirana u trei. To samo pridonosi
misterioznosti.
Sjedim u zaustavljenom automobilu otvorenih usta. Prvi put dobivam dojam o
obuhvatnosti misterija. Tko to sve organizira?
Okrenem se Marcu.
Odluio si doi ovamo za trei misterij. U ovu stranu Calabriju? Zato?
Bio sam znatieljan. I imam nekakvog posla ovdje.
Kakvog posla?
Nita ozbiljno. On spusti pogled na iPad. Mislim da je nae odredite dvadesetak
kilometara iza sljedeeg sela. Moemo ondje upitati za put da bismo bili sigurni. Ne bih elio
da se u Aspromonteu izgubimo.
Automobil tropoe nekoliko minuta po ljunkovitoj cesti, a onda se vozimo uskim i
zavojitim serpentinama, uspinjui se uz strmu planinu. Na vrhu planine je selo koje je
prema kalabrijskim mjerilima prekrasno. Dostojanstvena kamena crkva uzdie se iznad
zbijenih starih kua. Ulice su poploane, a starci sjede na klupama pod suncem koje se
probija iza oblaka. To je Italija kakva bi trebala biti.
Ali kad izaemo iz automobila obuzima me vrlo udan osjeaj. Djeca viu igrajui se s
nogometnom loptom na ulici, a mlade majke ih dozivaju s prozora uokvirenih
bugenvilijama; prodava voa naginje se iznad svoje robe i uljudno raspravlja s nekom
staricom.
Ali ti ljudi govore grki, a ne talijanski.
Marc se osmjehne mom zaprepatenju. Da, to je drevni grki, Grico, iz vremena
helenistikih naseljenika. U ovim zabaenim dolinama taj jezik nikad nije potpuno izumro.
Stojim ovdje na maglovitom suncu: Amerikanka koja se pred drevnou Europe osjea
poput patuljka. Sluam jezik Platona i Pitagore kojim govore njihovi potomci.
Marc gestikulira i na talijanskom avrlja s nekoliko domaih ljudi. To znai da govore
dva jezika, to je sasvim logino.
Povukavi se u pozadinu, ostavljajui Marca da obavi posao, prilazim klupi i sjedam na
nju, zijevajui. Vonja je bila vrlo naporna. Umorna sam i sve me boli. Ovaj je dan bio
dugaak. Starac pokraj mene okrene se k meni i osmjehne se. Obraa mi se drevnim grkim.
Kimnem glavom. I s nadom se osmjehnem. Osmjehujem se tom Sokratovom sinu i
njegovim nerazumljivim rijeima.
O, Italijo. O, Europo.
Dobro, kae Marc vrativi se sa svog zadatka. Otvari vrata automobila i uskoi,
pokazujui mi da uem. Doima se ispunjen novom energijom. Bio sam u pravu, kae
pokrenuvi motor. Jo samo dvadeset kilometara. Na cesti za Plati. Pokazuje u najmraniju
dolinu urezanu u zlokobnim planinama. Dakako da idemo onamo: prema najzloslutnijem
mjestu.
Zavalim se u sjedalo, nastojei suzbiti strah.
Ali to nije jednostavno. Moda jesmo udaljeni samo dvadesetak kilometara, ali nam za
taj posljednji dio puta treba, jo dva sata vonje, pokraj klizita, cestom koju je isprala

119

bujica, uspinjui se stranim, neasfaltiranim brdskim cestama. Naposljetku iza idueg

vrtoglavog zavoja ugledam gradi kroz stabla bora i vitke bukve.
Dok ulazimo u grad, u meni raste strana svjesnost. Sve su drevne i moderne kue
razruene. Sve su samo odbojne koljke s tamnim, napuklim prozorima, a vrata su okrutno
iskrivljena na okovima ili jednostavno provaljena.
Moj Boe, izustim. Grad duhova. Marc kimne glavom.
Rhoguda. Naputen je pedesetih godina dvadesetog stoljea. Previe potresa. I previe
vjetica.
Ali...
Misterij e se odrati u burbonskom zamku, ondje na uzvisini.
Zaklonim oi rukom da bolje vidim: oko pola kilometra iza grada uzdie se golema,
stroga graevina, koja donekle podsjea na samostan.
Okrenem se prema Marcu i pogledam ga. Iznenada sam shvatila.
Ovdje e se odrati flagelacija, zar ne? Ovdje e me bievati?
On nita ne odgovori, samo nastavlja prema zamku na uzvisini.

120

22
ZAMAK RHOGUDA nikad nije mogao biti lijep, ali je neko zacijelo izazivao
strahopotovanje: jo je golem i sumoran; doima se kao vojna zgrada, a uz to je nekako
isposniki na panjolsko-talijanski nain. Kao i palaa u Caserti.
Kao i prije, i sad na vratnicama stoje desetci mladih mukaraca u tamnim odijelima; i
sad su, kao i prije, potpuno ozbiljni, sa slualicama u uima i s crnim sunanim naoalama
unato oblanom nebu. Zloslutni nabori na njihovim elegantnim sakoima ukazuju gdje dre
pitolje, u to sam sad gotovo potpuno sigurna.
Marc pokazuje svoje papire - osobnu iskaznicu i neku vrstu ploice od slonovae na
kojoj je prikazan Dioniz, Bog, kako u ruci dri palicu od komoraa, odnosno tirs.
Pretpostavljala sam da je to simbol posljednje inicijacije. ekam strpljivo, iako pomalo
uplaeno, dok straari obavljaju svoj posao, a onda nas otprate kroz iroke vratnice, kroz
koje bi mogla proi i koija, i uz jednostavne, izblijedjele stube do dvije velike i gotovo
prazne spavae sobe. Dio ruevnog zamka je preureen, vjerojatno zbog misterija.
Tko ga je preuredio? Tko to financira? Moda sam Marc? Marc i nekoliko drugih
milijardera? Kakvim se on to poslom bavi?
Puno bih toga htjela pitati, ali jo je vie pitanja na koja vjerojatno ne bih eljela saznati
odgovor. Pomalo se zbunjeno osvrem oko sebe; Marc kae da imam vremena odmoriti se
prije poetka obreda. To mi odgovara jer sam umorna. Zbacivi cipele spustim se na krevet i
zapadnem u dubok, iscrpljen san.
Ali san mi je isprekidan. Sanjam da smo Marc i ja na kruzeru koji tone; posue pada
posvuda i putnici su u panici. Utapam se u vjenanoj haljini, nastojei se uhvatiti za brodski
prozor dok se voda uzdie, voda zagaena nekakvim crvenim uljem, a Marc mi stavlja ruku
preko usta da ne mogu progovoriti i vue me pod povrinu...
S trzajem se budim. Bosonoga u trapericama na krevetu. Uplaena i sama. Usta su mi
strano suha i trim u kupaonicu, koja je isposnika kao i dvorac, ali ista i svjee obojana.
Otvorim slavinu i napunim au vodom iz Aspromontea, Gorkih planina. Pijui vodu,
ispirem njome okus sna.
Kad sam zaspala bila je sredina poslijepodneva. A sad je prilino mrano.
Kroz otvoren prozor kupaonice ulazi topao noni zrak i komarci koji zuje. Iza ruevnih
vanjskih zidina zamka planine uzmiu u svojoj divljini, umovite i potpuno mrane osim to
tu i tamo nazirem bljesak automobilskih svjetala koja se kreu prema nama. Sudionici
misterija?
Na drugoj strani Rhoguda, naputeni grad duhova, lei u gomili ispod palae, kao
silueta mranih oblika koji pipaju posvuda oko sebe.
mirkajui gledam prema svim tim razruenim kuama, razruenim trgovinama i
kafiima. Tko je ivio ondje dolje? Tko je ondje odrastao? Neko je to moralo biti udesno
mjesto, kao u snu, izgubljeno u svojoj predivnoj maloj dolini. Selo s namrtenim sveenikom
i mrzovoljnim potarom na biciklu koji tropoe poploanom ulicom, a djevojke peru rublje
na vedrom planinskom suncu i pjevaju kalabreke pjesme.

121

Sad je sve to nestalo, sve je uniteno, ostali su samo duhovi. Sve su unitili potresi,
vjetice i 'ndrangheta.
Zauje se nekakav zvuk.
Marc?
Nema odgovora. Moda je to bio netko na katu; ujem kako kripe podne daske.
Nedvojbeno stiu i drugi uzvanici, drugi sudionici misterija, drugi dionizijci, mitraisti i
eleuzinci. I neke druge ene, moda, koje e biti inicirane u trei misterij.
Ponovno pogledam kroz prozor. Mjesec je blistav i mudar i zuri na zemlju. Kao da je
navikao na ovakve stvari.
Glasovi.
Sad jasno ujem glasove. Ispred moje sobe. Doimaju se prigueno, kao da se ti ljudi
povjeravaju jedni drugima, gotovo apatom; moda kuju urotu. Odbacivi strahove, tiho
priem vratima i oslukujem. Vrata su malo odkrinuta i vidim kako ispred njih Marc i
Giuseppe razgovaraju s nekim drugim mukarcima.
Tko su ti mukarci? I zato je Giuseppe ovdje? Pretpostavljam da Marc ne bi riskirao
dolazei ovamo potpuno sam; htio bi da njegov najbolji pomonik bude uz njega radi zatite
u zemlji 'ndranghete, mafije iji je bijes izazvao. Ali zato razgovaraju tako prikriveno i
urotniki? Marc se namrti i kimne glavom.
Silno bih htjela vidjeti lica njegovih sugovornika. Njihovi glasovi zvue starije, a govore
hitrim, ali krhkim talijanskim. Ne mogu dokuiti to govore, iako sam ula rije 'ndrangheta.
Dvaput.
Podna daska zakripi. Razgovor se prekine. Uspijem na trenutak ugledati tree lice.
Pripada vrlo starom mukarcu; mogao bi imati osamdesetak godina. Prepoznajem ga. Nisam
sigurna odakle, ali znam da ga poznajem. Taj je mukarac poznat. Po emu?
Marc se pribliava vratima. Hitro se odmaknem i nastojim izgledati normalno, ali me on
zatekne na sredini sobe gdje stojim bez ikakva razloga, poput idiota.
X?
Molim?
Jesi li dobro?
Naravno. Upravo sam se, ovaj, probudila. Boe. Nisi me smio ostaviti da tako dugo
spavam. Oprosti. Oprosti. Sva sam zbunjena.
Izgleda da ga je umirila bujica mojih rijei. Namrteno mu se lice ublauje.
Dobro, trebala bi se odmah pripremiti. Pripreme za misterij poinju vrlo brzo.
Tek sad zamijetim da je Marc u smokingu. Crno i bijelo. Istuirao se i dotjerao.
Ali to u obui?
Nita.
to?
Samo se istuiraj, carissima. To je sve. Djevojke e ti doi pomoi.
Okrene se i odlazi. Priguujem strahove i odlazim pod tu. Dobar je i vru. Tek to sam
se obrisala, ulaze slukinje odjevene u one jednostavne bijele tunike-haljine. Gdje li samo
pronalaze te djevojke? U kom ih svojstvu zapoljavaju?

122

X, samo pusti da sve to proe pokraj tebe.

Tjeskobna sam, ali u tome negdje tinja i istinsko uzbuenje. Sad se prisjeam koliko
sam, barem u poetku, uivala u senzualnosti drugog misterija, u osjeaju unutarnjeg
otkrivenja, pa ak i osnaenja.
Hajdemo onda. Spremna sam.
Spremna za bilo to.
Djevojke se osmjehuju ali ne govore engleski, a njihov je kalabreki naglasak tako
izraen da jedva razumijem poneku rije. Ali to nije vano: jasno je to ele od mene.
Jedna od njih pokazuje da sjednem na krevet; sjedam pomalo stidljivo jer sam gola
ispod runika za kupanje kojima sam se ogrnula. Ne obaziru se na moju stidljivost: skidaju
runike s mene i ostajem jednostavno gola. Trea djevojka klekne i rairi mi bedra. kiljei
pregledava tetovau, a onda se okrene ostalima i kimne glavom.
Pokazuje neto rukama. Htjela bi da ustanem. Ustajem. Jedna od druge dvije djevojke
mi prilazi, drei u ruci malu, bijelu porculansku posudu. Otvara je; u njoj je blistava boja
tekueg zlata. Tada mi je jasno to se dogaa: obojit e me. Dvije djevojke imaju kistove, a
ostale dre boju. Ukrasit e moju golu kou.
Za to im je potrebno gotovo sat vremena. Ali taj sat brzo prolazi. Djevojke klee i
preplavljuju me bojama: zlatnom, magentom i lapis lazulijem. Vrtlozi boja su apstraktni, ali
vrlo senzualni; okruuju mi grudi, ukraavaju oblinu mog trbuha, blago prate liniju mojih
golih bedara, njeno se pribliavaju mojim stidnim dlaicama; ali na mojim tabanima i licu,
kao ni na mojoj stranjici nema boje. Zato?
Boja na mojoj koi pomalo je seksualan osjeaj. Tihi apat kistova, blagi glasovi
djevojaka koje ogovaraju. Promatrajui svoje prekrasno ukraeno golo tijelo osjeam se
raskono. Boje su priguene, ali blistave. Pozlaena sam i velianstvena; koa mi je uta
poput narcise, arko crvena i bizantski grimizna.
Ja sam umjetniko djelo.
Djevojke su zavrile. Stojim ondje poput slike. One apuu meu sobom ekajui da se
boja osui. Onda mi se pribliava najsitnija od njih. Neto dri u ruci: barunasti ovratnik,
slian pseem.
Privruje ga oko mog obojenog vrata. Druga djevojka na ovratnik privruje dugaak
srebrni lanac.
ekam ondje, gola. S lancem oko vrata. I ovratnikom. I obojena.
U sobu ulazi Marc. Elegantno mi se nakloni, a onda uzme u ruku drugi dio srebrnog
lanca i pokazuje mi prema vratima.
Moj gospodar Roscarrick oito e me izvesti iz sobe golu, drei lanac privren za moj
ovratnik. Jedino to mi je doputeno imati na sebi su cipele s visokim potpeticama: djevojke
su mi donijele elegantne, crne kone tikle. Seksi. Dok ih nazuvam uspijem zamijetiti
etiketu. Blahnik. Dizajnirane za misterijske religije. U talijanskom stilu. Ali vlada turobno, a
ne zabavno raspoloenje.
Marc mi ponovno pokae prema vratima. Duboko udahnem.
Si, celenza.

123

Kimanjem glave pokazujem svoju pokornost. Marc podie lanac i vodi me iz sobe, niz
stube i hodnikom iz kojeg u mranim sobama, koje osvjetljavaju samo svijee, nazirem
ljude. Moda se ljube? Moda se eve? Ne znam. Vidljivi su samo likovi koji se gibaju. Tihi
smijeh. Ponovno se uje ona glazba, njena koralna glazba, ispunjena tihom, dubokom
snagom i zvukom crkvenog zvonca koje postaje sve glasnije, zloslutno, ali prekrasno.
Naposljetku prepoznajem koja je to glazba: Arvo Part, Cantus. Posveeno Benjaminu
Brittenu. Jedna je djevojka u Dartmouthu voljela tu melodiju. Izuzetno je tuna, ali ipak
senzualna. Ispunjava cijeli prostor; crkvena je, ali i poganska.
Marc, moj robovlasnik, vodi me na lancu kao da sam pas ili rob. Ali to mi nekako ne
smeta: ako sam pas, onda sam vrhunski pas, kraljevski lovaki, pas koji lovi lavove za
asirskog kralja, nagraivan i voljen borzoj.
Marc me uvodi u poveliku prostoriju, kapelicu. Nazirem oblik apside, sredinje lae i
oltara. Glazba se pojaava. U kapelici se okupilo mnotvo ljudi, dvadesetak ili tridesetak, a
gotovo svi su odjeveni u crno. I maskirani su.
Svi su maskirani osim Marca i mene, gole ene u sreditu, mene, koja se osjeam poput
velianstvenog psa, poput ivotinje u svom divnom krznu, odjevena u zlato i grimiz.
Osvrem se po prostranoj dvorani osvijetljenoj svijeama. Ispunjena je sjenama s
naznakama grimiza u tami. Topla je, mirisna i lijepa. Zrak je proet mirisom. Plamen svijea
treperi, odraavajui se na mojoj obojenoj, goloj koi. Sva svjetlucam. Doslovce blistam.
Miris tamjana je snaan.
Alexandra, kae Marc.
Povue moj lanac i ja zakoraim naprijed, u samo sredite, u sredinju toku oko koje se
sve vrti.
Celenza.
Istupaju dva maskirana mukarca i skidaju mi ovratnik. Tada mi mekanim uetom
zajedno sputavaju zglobove na rukama. vor je vrst i malo se trgnem. Ali ne boli previe.
Neoekivano smireno, s neobinim nedostatkom tjeskobe, promatram kako mi podiu
svezane ruke i privruju ih uz eljezni kolut koji na crnom, eljeznom lancu visi sa stropa.
Okovali su me - ruke su mi sputane visoko iznad glave. A meni to ne smeta. to se to
dogodilo sa mnom? Detaljne pripreme djelovale su poput droge, izvukle su me iz stvarnosti
i prenijele u neki drugi svijet. Spokojna sam, senzualna, nimalo slina sebi.
Marc stoji tono ispred mene. Promatra me okovanu. Pogledam ga. On gleda mene.
Zurimo duboko jedno drugome u oi.
Ispij, kae slukinja pruajui mi alicu, kao da nudi ocat Isusu.
alica je metalna, a tekuina izgleda gusta. Krv mi se slijeva iz svezanih i podignutih
ruku tako da osjeam laganu vrtoglavicu, ali svejedno ispijem tekuinu. Izgleda da to ipak
nije ocat, nego slatko vino, izuzetno jako, zainjeno neim to ne mogu odrediti.
Alexandra od treeg, kae Marc.
Neto se dogaa. Sklapam oi. Osjeam to se sprema. Bievat e me.
Krajnje napeta ekam. Glazba se uzdie i pada. ekam jo neko vrijeme, a onda...
Fijuk bia.

124

Osjeam prvi dodir pruta na svojim leima i jako me zapee, ali je bol proeta
zadovoljstvom. Zurim u Marca. On zuri u mene. Promatra dok me biuju. Kao da
utjelovljujemo freske iz Vile misterija.
Ispij.
Slukinja mi prie i ja nagnem glavu i otpijem; nekoliko kapi vina kliznu mi niz bradu.
Osjeam se kao sputana divlja ivotinja. Jasno mi je zato su me okovali i svezali mi ruke. U
sebi nasluujem divlju estinu.
Fijuk bia.
Ne znam koliko dugo traje bievanje. Od alkohola sam jo omamljenija, ako je to uistinu
alkohol. Samo bih htjela promatrati Marca dok on gleda kako me udaraju. A on uistinu to
promatra. Bez osmijeha. Ali nekako intenzivno. Pogledi nam se rijetko kad razdvajaju.
Izmeu svakog estokog i zaprepaujueg udarca slukinje mi nude to sjajno vino i ja
ga edno gutam. Uivam: neka me svi gledaju. Neka vide kako netko udara i biuje moju
ljepotu. Kako biuje moju golu, obojanu kou ovdje, u ovom mranom, svetom mjestu.
Maskirana lica posvuda oko mene sagnuta su i ispunjena divljenjem. Potovanjem.
Glazba se promijenila, iako je i ova melodija slina koralu i nekako prikladna. Bievanje
je raskono erotino: dodir ratana na mom tijelu; osjet boli i vina na mom jeziku. Svjetlost
svijea je prekrasna i njena na mojoj blistavoj koi; nije mi hladno i nije mi prevrue.
Prekrasna sam, osjeam se ljepom nego ikada. Marc, pogledaj me.
On me pogleda.
Onda progovorim. Ponovno me udari, kaem. Ne obraam se nikome posebno,
obraam se svima, obraam se Dionizu. Marcu. Ponovno me udari, celenza.
Marc daje znak glavom nekome iza mene.
Tko god to bio, tko god me udara, posluao je Marcov znak.
Udarac pruta tako je otar da osjeam kako sam se stresla. Drhtim od boli i uitka. Jo
visim na rukama, ljuljam se od udarca, jedva uspijevajui dodirnuti pod u visokim
potpeticama. Nakon sljedeeg sjajnog udarca zadrhtim i zastenjem, osjeajui kako se
pribliavam neemu - ali to nije orgazam, nego drukija vrsta vrhunca. Jo jedno drhtavo
oslobaanje duevne boli. to je to?
Marc me promatra.
Progovorim: Ponovno me udari.
Fijuk. Sad sam ve skoro posve gotova, na korak do okonanja. Zurim u pod i onda
shvatim: slukinja klei na podu drei zrcalo. Naginje ga zbog mene, da mogu vidjeti sebe,
golu i okovanu, dok me biuju. Uistinu izgledam prekrasno. Ali zato? Kako to da bievanje
moe biti lijepo? Je li se Caravaggio to pitao? Prut me ponovno udari i ja vrlo tiho zastenjem,
a onda pogledam Marca i on kimne glavom.
Dosta je, kae on.
I udarci prestaju.
Slukinje mi priu i odvezuju mi ruke. Trljam oguljene i bolne zglobove, a onda mi
djevojke vjeto stavljaju ovratnik i Marc me na srebrnom lancu odvodi u pokrajnju
prostoriju, raskonu, orijentalno ureenu sobu.

125

Skine mi ovratnik. Tiho mi se obrati, ljubei mi ruku: X, odmori se ovdje nekoliko

minuta.
Tada nestane. Osvrnem se oko sebe. Prostorija je slina haremskoj odaji, s runicima,
svilenim jastucima, bakrenim posudama za vodu i zrcalima obasjanim svjetlou svijea.
edno pijem vodu i vino koje mi nude slukinje. Ogrnule su me svilenim ogrtaem i tako
leim ondje, napola u snu, ispijajui vino, a glava mi je udnovato prazna. Marc se pojavi na
vratima i pozove me pokretom ruke.
Slijedim ga. Ogrnuta sam svilenim neglieom, ali on se rastvara, razotkrivajui mi dojke
i mali trokut obrijanih stidnih dlaica, a meni to ne smeta. U meni buja elja. Hou Marca.
elim ga. elim da me uzme.
Ali Marc ima neto drugo na umu: otprati me u sredite kapelice, u kojoj sad ima jo
vie maskiranih ljudi, svijea i glazbe, koja je ovaj put dublja i intenzivnija; ondje ugledam
drugu obojenu, pozlaenu, golu enu okovanih ruku, kao to sam i sama bila okovana.
Okrenuta mi je leima, a njezino golo tijelo je podignuto i spremna je. Marc mi prui prut od
ratana i vrlo tiho kae: Udari je.
Na trenutak zastanem. Ovo je neto novo. Ja moram nekoga bievati?
Tiina je intenzivna. Ponovno pogledam enu. Prepoznajem to tijelo, oblik mlade, zrele
stranjice. Neobojene, bijele stranjice.
Francoise. Ona se okrene i pogleda me. Ruke su joj podignute u zrak, okovana je za onaj
isti visei eljezni prsten. Njeno se osmjehujui, zagleda mi se u oi i tuno kae: U redu je,
X. Ja sam bievala tebe.
Francoise mi ponovno okrene lea, a njezina prekrasna glava je sagnuta.
eka.
Pogledam Marca. On mi kimne glavom. Zato podignem ruku. I udarim.

126

23
Au.
Ah, mi dispiace.
Marc, ti bi trebao imati njean dodir. Budui da si aristokrat.
Ispruena sam preko Marcova krila, kao i onda dok me u svojoj palai udarao po
stranjici. Ali sad mi je haljina podignuta i moja je gola stranjica izloena njegovim rukama,
ne da bi me udario, nego da moju osjetljivu i upaljenu kou moe namazati antiseptinom
kremom. Prilino hladnom kremom.
On nanese jo malo te mirisne kreme i utrljava mi je u kou ondje gdje se usjekao prut
od ratana. Koa mi nije rasjeena, ali bol u crvenim masnicama potpuno je stvarna.
Uistinu ima prilino raskonu guzu, kae on. Meditativno. Kao da se divi Rubensovu
portretu koji mu je ostavio neki predak. To sjedite Venere, to prijestolje velianstvenosti...
Masira me prstima, ublaavajui bolove medicinskom kremom, a ja zurim u uglaani
drveni pod, jo pomalo opijena i omamljena; zbunjena sam i stidim se. I uzbuena sam. I
gladna.
Preko ramena pogledam sedamnaestog lorda Roscarricka koji utrljava losion u moju
stranjicu.
Jesmo li gotovi, celenza?
Da, odgovori on. Gotovi smo. Blago i s odobravanjem dvaput me potape po
stranjici, kao da sam pouzdan mali sportski automobil; onda vrati poklopac na kremu.
Ustanem i priem zrcalu da se pogledam, okreui glavu da vidim svoja lea obasjana
blagom svjetlou svjetiljke.
Ruiaste masnice se povlae, ali bolne uspomene nee tako lako nestati. Sjeanja na to
kako sam uivala udarajui bijelu i zaobljenu Francoise; krasan okus opijajueg, zanimljivog
vina, ali ponajvie na to kako se moje bievanje odraavalo u zrcalu Marcovih oiju. Kako
me je promatrao dok su me udarali, nagu i izbievanu. U meni se ove noi probudilo neto
dublje od seksualnosti. Ali i seksualnost. O, seks. Moj libido se raspojasao. Teko
se suzdravam da ne skoim na Marca. Ali ujedno se i stidim onoga to sam uinila. Sam je
stid dio uitka.
Kako to uope funkcionira? Je li klju svega upravo to prelaenje granica? Je li to klju
misterija?
Pustim haljinu da padne i okrenem se prema Marcu koji sad leerno sjedi na stolcu i
promatra me. Jo je odjeven u svoj sjajni smoking, ali kravata mu je nemarno razvezana, a
nekoliko gumbi je otkopano na njegovoj bijeloj koulji, razotkrivajui djeli njegovih
tamnih, seksi, miiavih prsa; izgledom me podsjea na privlanog mladog kockara koji je
na parobrodu na Mississippiju izgubio sve i sad je posljednji ostatak svog nasljedstva
potratio na ampanjac. U njegovu se osmijehu skriva nihilizam, u razbaruenim uvojcima
njegove crne kose anarhija, a u njegovom dranju nehajnost. Jedna mu je noga ispruena,
lakat mu lei na naslonu stolca, nagnut na jednu stranu, kao da me procjenjuje.
Marc, koliko je sati?

127

On pogleda na svoj srebrni sat.

Tri ujutro.
Zaista?
Potpuno sam izgubila osjeaj za vrijeme. Vino, bievanje, glazba. Misterij je zavrio
svojevrsnom kadencom dok su u svijeama osvijetljenoj kapelici svi pili zainjeno i
zaeereno vino. Glazba je postajala sve glasnija i glasnija, a onda i suvremenija i ispunjena
udaraljkama.
Plesala sam s Marcom. Bio je to razuzdani ples, razuzdan i romantian istodobno.
Otplesali smo kroz francuske prozore na osamljenu terasu obavijenu viticama, visoko iznad
grada duhova, ispod sablasnog mjeseca, u praznoj dolini ispunjenoj ljetnom izmaglicom i
obasjanom mjeseinom. Plesali smo vrsto drei jedno drugo dok se glazba uzdizala sve
vie i vie, a onda smo nekako zavrili ovdje. U tri ujutro. Istuirala sam se i sprala boju sa
sebe te odjenula haljinu. Bez donjeg rublja.
Gladna sam, kaem.
Marc se nagne naprijed, okrene prema vratima i uzvikne: Giuseppe?
Vrata se otvore kao na zapovijed.
Signor?
Sad emo imati piknik.
Si, signor. to je to?
Znatieljno promatram dok Giuseppe i dvije slukinje unose tri velike pletene koare i
prekriva od tartana. Zar te djevojke nikad ne spavaju? Moda nitko ne spava tijekom
misterija. Prepoznajem pokriva - to je onaj isti s Caprija. Djevojke postavljaju tanjure,
pribor i boce s vinom, a onda fino jelo: kruh ciabatta, debele salame i tek razmotan sir kockice najboljeg Taleggija, kremastu gorgonzolu koja kao da se topi te krupne, debele
napuljske rajice sa sitnim zelenim kaparima i sonim ruiasto-grimiznim trenjama, a uz
to mekane crvene kobasice soppressata i na kraju moju novu omiljenu vrstu sredozemnog
preraenog mesa, mekanu i slatku, neku vrstu transseksualne kobasice.
Giuseppe i djevojke se povuku. Hrana nas eka na sagu, poput slike roga obilja s mrtve
prirode iz sedamnaestog stoljea. Prikaz zemlje cockaigne. Zemlje meda i mlijeka.
Na sve si mislio, kaem kleknuvi i prilino se gladno bacim na hranu.
To je moj posao, odgovara Marc gledajui me prodorno u oi. Da mislim na sve.
Marc me i dalje promatra dok uzimam no i reem dugaku, sonu salamu, a onda,
prilino neenstveno, gurnem ukusno i slano meso u usta. Nije mi stalo. Bestidno sam
stvorenje, zloesta i strana djevojka, ali sam isto tako i gladna bakatnica, izgladnjela
menada. Marc se spusti sa stolca i uzima malo ciabatte, otkinuvi velik, neravan, seljaki
komad, koji prekriva gorgonzolom.
Jedemo i pijemo vino i osmjehujemo se, a onda se smijemo. Opet pijemo. Dajem mu
kriku saucissona. Marc mi u usta stavlja dvije trenje, pustivi me da odgriem slatko,
mekano voe, a onda otrgne peteljku. Zahihoem. On poljubi donji dio mog bijelog zgloba na
ruci. Dijelimo soppressatu. Spustim ruku na njegovu koulju samo da se uvjerim kuca li mu
srce. On pojede kriku ukusne pite od limuna, a onda me poljubi slatkim, limunastim
usnama.

128

Prava ponona gozba, poput djejeg sna o pikniku, pomalo nedoputenom i time jo
zanosnijem zbog kasnog sata. Mjesec se osmjehuje iznad Aspromontea. Marc mi svue
haljinu i izlije malo Taittinger Comtes de Champagne na moja prsa, siui ampanjac s mojih
otvrdnulih bradavica; od hladnih mjehuria trgnem se od uitka. Duboko diem u
polusvjetlu. Marc me ponovno ljubi, siui i liui ampanjac. Na mojoj bijeloj koi kapi soka
od treanja. ampanjac u mojoj kosi, ampanjac posvuda. Prolo je dovoljno vremena.
Pribor za jelo rasut je naokolo. Trenje su zdrobljene. Sag je naboran. Neka mjesec opere
tanjure.
Ujutro zijevnem i ustanem, osmjehujui se stropu i okrenem se da se privijem uz Marca,
ali njega nema. Otiao je? Otisak na jastuku je slab, to znai da je ustao prije dosta vremena.
Umjesto njega tu je jedna od njegovih elegantnih biljeki napisanih perom. Savijena na
krevetu pokraj mene.
Otiao sam u Plati na sastanak. Dorukuj u prizemlju. Vidimo se u tri. La. Serenissima nas
eka! Rx
Plati? Sastanak?
Naginjem se na drugu stranu da vidim koliko je sati: Boe, ve je podne. Skoivi iz
kreveta otrim u kupaonicu i opeem se vodom: prevrua je, osobito na mojoj jo osjetljivoj
stranjici. Tada se obriem runikom i prilazim velikom, tekom ormaru u burbonskom
stilu te ga otvorim. Giuseppe ili netko drugi paljivo je ovdje objesio svu moju odjeu: lako
bih se mogla naviknuti na takav aristokratski nain ivota.
Odaberem jednostavnu Pradinu ljetnu haljinu, svijetlo morskoplave boje i bijele teniske
bez vezica. eznem za jednostavnou. Kad sam to tono stigla u fazu kad Pradinu haljinu
od tisuu dolara smatram jednostavnom?
Malo sam uznemirena. Plati? Sastanak? S kime se sastaje?
Pourim prema vratima. Giuseppea nema na vidiku, ali ujem glasove iz prizemlja.
Glasovi ljudi koji avrljaju uz objed? Podsjeaju me na glasove za dorukom u velikom
hotelu, a uz to osjeam i miris svjee kave. Strim niz stube i skrenem nadesno, ali naem se
pred stranjim dvoritem. Promatram parkirane automobile - neki su skupi, neki samo
praktini. Marcov Land Rover je ovdje. To znai da je otiao s nekim drugim. S kim? S
Giuseppeom?
Uputivi se natrag u zamak skrenem lijevo, pa desno, slijedei miris svjeeg peciva i
avrljanje ljudi te se naem na velikoj, irokoj terasi s velikim stolovima i suncobranima.
Ljudi sjede za kasnim dorukom. U bijelo odjevene djevojke gostima nose kavu, sok,
kroasane i pekmez.
To je zacijelo ona ista otvorena terasa s pogledom na dolinu, ume i naputenu
Rhogudu, na kojoj smo Marc i ja prethodne noi plesali. Na dnevnom svjetlu znatno je
drukija. Nekako me vie zastrauje sa svim tim sofisticiranim ljudima, s tim nasmijanim,
bogatim licima, mukim i enskim, mladim, sredovjenim i elegantno starim, s ljudima koje
neodreeno prepoznajem. Ali odakle ih poznajem? Od sino? Moda, ali moda i ne.
Internetske stranice koje govore o slavnim osobama. Novine. uti tisak.
Naglo me ispuni nelagoda. Marc nije sa mnom da me vodi kroz taj zastraujui svijet
europskog bogatstva i dekadencije vie klase. Marc nije sa mnom da me udvorno otprati do

129

mog stola, s rukom vrsto prislonjenom na donji dio mojih lea, njeno me pritiui, vodei
me i pouavajui me, a da toga nisam ni svjesna.
Osvrnem se oko sebe.
Alexandra?
Netko mi je dobacio pojas za spaavanje. Podignem se na prste da bolje vidim i za
najudaljenijim stolom ugledam Francoise. Domahuje mi da joj priem.
Kimnem jednoj od djevojaka odjevenih u bijelo: Kapuino, per favore. Prilazim stolu s
bijelim metalnim stolcima za kojim Francoise upravo dovrava svoj kroasan.
Podmuklo mi se osmjehuje i kae: Dobro jutro.
Bon jour.
Osmijeh joj postane iri.
Kladim se da dobro igra tenis. Sjajan forhend.
Poznata sam po dramatinim servama. Ona se uljudno nasmije. Jesi li uivala?
Bila sam prepuna energije, odgovorim. Dakle, pretpostavljam da jesam. Uistinu
jesam. Promatram je ravno u oi, drsko, pruajui ruku u koaricu da uzmem kroasan, koji
namaem demom od marelica. Sladak, tamnouti dem, tamna, gorka kava s mlijenom
pjenom. Prekrasno.
Oi joj svjetlucaju. Odjevena je u traperice i jednostavnu bijelu majicu. Jednostavnije je
odjevena od mene. Ali sjeam se kako je izgledala potpuno razodjevena: obojana i naga, dok
visi na rukama, preputena meni na milost i nemilost. Sjeam se svoje podignute ruke koja
udara njezinu prekrasnu bijelu stranjicu. Uzbudljivo. Zato? Nisam valjda biseksualna, zar
ne? Ne, uistinu mislim da nisam. Previe elim mukarce; znatno previe elim Marca
Roscarricka. Ali ipak je bilo energino, a uz to i uzbudljivo na neki poseban nain.
A to je s tobom? upitam ispijajui kavu. to ti misli o svemu ovome? O misterijima
u cjelini.
Mijenjaju me, odgovori ona jednostavno. Doima se zamiljenom dok pogledom prelazi
preko stare djelomino razmrvljene burbonske ograde na terasi. Iza nje se pruaju sumorne
ume Gorkih planina. Daniel mi je rekao da e mi se to dogoditi, da e me misteriji
promijeniti. Nisam mu uistinu vjerovala, ali je istina. Privukli su me. Sve mi se to svia,
oboavam misterije, ak mi se svia i drama, intriga, to to ne znam kamo idemo idui put.
Tko e biti ondje? to e mi se dogoditi? Ali, ona oklijevajui zastane, okrenuvi se prema
meni, misteriji su uz to i prilino zastraujui. Un peu dangereux.
U bijelo odjevena djevojka strpljivo eka pokraj stola; zamolim je da mi donese jo
jednu kavu. Onda se ponovno okrenem Francoise; pitam je za Daniela. Kae mi da je toga
jutra imao za obaviti nekakav posao i da naveer odlaze. Posao, ba kao i Marc.
Ona me zauzvrat pita za Marca, gdje smo se upoznali i gdje je on. Sretno joj priam. Ali
se onda prisjetim to je rekla na Capriju i vie nisam toliko sretna.
Uistinu bih htjela da to razjasnimo. Mui me Marcov nestanak. Francoise, na Capriju si
rekla neto o Marcu.
Njean, topao povjetarac koji se die iz duboke doline ispod nas nabire tkaninu
suncobrana. Izraz lica joj je iskren i otvoren. Ali i malo tjeskoban.
Nisam smjela nita rei.

130

Francoise?
Zaista, ne znam nita vie od toga.
Mislim da ipak neto zna.
Ali...
Reci mi. Molim te. Kao prijateljici.
Ali...
Francoise!
Ona me pogleda, duboko udahne i kae: Dobro. To su glasine. O onome to je napravio.
Ali nisam smjela rei ono to sam rekla. To su samo puka nagaanja.
Ono to je napravio? Misli na camorru?. Da je i on lan?
Ona me promatra mrtei se.
Ne.
A to onda? to? O njegovoj mrtvoj eni? O njegovom novcu? to?
Iznad nas krui grabljivica. Terasa je sad gotovo naputena, na stolovima zguvani
ubrusi, a stolci odmaknuti od stolova. Gotovo smo potpuno same. Gdje je Marc? Kako se
usudio jednostavno me ostaviti ovdje? Zbog sastanka u Platiju? Iznenada me ispuni
opravdani bijes.
Francoise, elim znati sve. Sve, bilo to. Reci mi. Ve mi je preko glave tog zagonetnog
sranja.
Francoise se trgne, ali i kimne glavom.
Dobro. Najnevjerojatnija glasina koju sam ula. Ona udahne i izdahne. To sam
saznala prije samo nekoliko dana jer sam o tebi razgovarala s jednom prijateljicom,
Talijankom koja je sa mnom bila na drugom misteriju. Spomenula sam Roscarricka i ta moja
prijateljica, Clea, zna, ima veza u Rimu...
Francoise!
Dobro, dobro. Kau da je Marc kao sasvim mlad bio povezan s 'ndranghetom, ovdje u
Calabriji...
Kako? to je radio?
Francoise zastane. Naposljetku odgovori.
Navodno je nekoga ubio. Hladnokrvno ga ustrijelio. Na danjem svjetlu. U
Platiju.
Orao jo krui iznad nas, glasajui se dok lovi. Usamljen, ali zlokoban zvuk. Od
zaprepatenja ne mogu progovoriti.
Francoise prui ruke preko stola i uzima obje moje ruke u svoje.
X, molim te, ne zaboravi. Marc Roscarrick je mlad i zgodan, bogat i pametan, i to ovdje,
u ovom drutvu ispunjenom zaviu. Ovo nije Amerika, gdje ljudi cijene uspjeh, nego stara
Europa. Najmranija, najtamnija stara Europa. Ljudi esto jedni drugima zamjeraju na
uspjehu i estoko su zavidni. Zato pretpostavljam da su to uistinu samo glasine. Smiri se.
Da se smirim? Izbezumljena sam. Marc ubojica?
A onda se neto promijeni. Okrenem se od Francoise i zurim u orla koji krui.

131

Plati.
Prisjeam se lica starca koji je prethodne veeri bio na hodniku i urotniki razgovarao s
Marcom. Mislila sam da sam ga zapamtila, a sad shvaam zato. esto sam ga viala u
novinama, u Corriere della Sera. Ali ne zato to je on neki poznati politiar, glumac ili
industrijalac, nego zato to je ozloglaeni kriminalac, jedan od najozloglaenijih i
najmonijih kriminalaca u 'ndrangheti. ak se prisjeam i njegovog imena.
Enzo Paselli.
Zato mi je i Plati bilo poznato ime. To je dom 'ndranghete, srce njihove grozne tame.
Sjedite klana Paselli.
Naglo ustanem.
Francoise problijedi.
X, kamo e?
U Plati. To je ovdje, u blizini, zar ne? Zacijelo jest. Marc je rekao da je dolje, niz cestu.
Vidljivo je zaprepatena.
Ne moe. To je glupo. Oni... oni ubijaju ljude, a ceste su zastraujue!
Potrim unutra. Trim kroz dvorac. Ulazim u Land Rover. Kao to sam i pretpostavila,
kljuevi su u bravici. Tko bi se usudio ukrasti automobil sa zabave na kojoj sudjeluju
najokrutniji zloinci Italije?
Okrenem klju i dodam gas.
Ali ujem neiji glas. Francoise. Ona tri kroz vrata i po ljunku.
X, nemoj to raditi. Ne smije. Plati je strano mjesto, jako opasno. Alexandra!
Okrenem automobil i skrenem nadesno. Neasfaltiranom cestom prema Platiju.

132

24
U POETKU je cesta za Plati sasvim dobra, ali onda se suava i postaje uska traka
zbijene zemlje koja vijuga uz strmu padinu planine. S moje lijeve strane zjapi provalija,
ispunjena kamenjem i sitnim kameniima tmurne, sive boje, a rijeka praine kao da tee
sve do sivo-tirkizne zaravni Jonskog mora; ponekad iza plaa uspijevam uoiti more.
Tmurno je. Zamiljam kako u ovom kraju raste u proljee divlje cvijee, bljesak
ruiastog oleandra i brnistre, sjaj vode, bujice otopljenog snijega, ali sada, na vrhuncu
vrelog ljeta, posvuda je samo kamenje, praina i nita drugo. I cesta koja nestaje.
Zaokrenuvi na jo jednom zavoju prekrivenom prainom vidim da je cijeli ovaj dio
ceste kliznuo u dubinu. Morat u se provui preko stotinjak metara nestabilnog nanosa.
Nekih etiristo metara ispod mene nalazi se izgorjela karoserija Fiata, zarobljena izmeu
stabala; posljednji zahrali ostatci nekoga tko nije uspio proi.
Pa ipak se pribliavam; smanjim brzinu, prebacim u drugu i motor prigovara. Polako
automobilom prelazim preko kamenja, zemlje i kra; zavijanje i rezanje Land Rovera simbol
je moje odlunosti koja granii s oajanjem.
Moram stii u Plati. Moram saznati istinu o Marcu. A Enzo Paselli e mi rei istinu ako
ga uspijem pronai, u to sam sigurna.
Ne znam zato sam tako sigurna u to.
Automobil cvili. Snano pritiem nogom papuicu i on pojuri naprijed, razbacujui
kamenje; stranji kotai poinju opasno kliziti nalijevo i zapravo gube tlo pod nogama, ali
prednji se vrsto uhvate tla, Land Rover juri i ponovno smo na cesti. Automobil i ja. ivi.
Ali ak i dok me ispunjava osjeaj olakanja, salijeu me sumnje. Moda e Marc biti
ondje, razgovarati i smijati se s ostalima za bijelim stolom u kafiu, pijuckajui amareto,
prisjeajui se ljudi koje su ubili.
Zadrhtim.
Ubojica?
Molim te, Boe, daj da Marc nije ubojica.
Vozim. Samo vozim. Samo da stignem onamo. Automobil guta kilometre. Cesta je
pranjava, puna kamenja, zavojita i beskonana. Primjeujem ponekog divljeg konja koji
uplaeno zuri u mene, pitajui se to automobil radi usred suncem spaljene ume. Tada se
naposljetku cesta poboljava, a moj strah raste.
A to ako je Marc otiao u Plati da se s nekim sukobi? Marc. Nemoj mi to raditi. Nemoj
biti ubojica. Nemoj biti jedan od njih.
Plati.
Evo ga. Sputam se s uskog, ogoljelog prijevoja u drukiju dolinu i sad vidim grad, ne
onako malen kao to sam oekivala, podignut na donjim obroncima planine. Izgleda kao da
je netko istresao vreu smea i ostataka, grubo ih razbacavi, a onda otiao odande. Posvuda
su napola izgraene kue, napola izgraene ceste, napola izgraeni duani.
Eh! Eh!

133

Dvoje djece vie i pokazuje prema automobilu. Prolazim pokraj zidom ograenog
groblja u predgrau Platija, a djeca igraju nekakvu besmislenu igru meu grobovima, ali kad
me ugledaju ponu uzbueno vikati i skakati.
Signorina! Signorina! Jedan djeak prostaki im pokae srednji prst i oba se djeaka
smiju i viu. Ne mogu dokuiti jesu li zapanjeni to je netko uspio stii tom apsurdno
opasnom pokrajnjom cestom ili su izvidnica ostalih stanovnika grada.
Tada shvatim da su jednostavno zapanjeni time to je bilo koji stranac doao u Plati. Jer
svi me ljudi gledaju irom otvorenih oiju i otvorenih usta. Ispred prljavog bara sjede starci
dijelei bocu grappe i svi se kao jedan okrenu i zure u udno vozilo koje prolazi pokraj njih.
Jedan od njih odmahuje glavom, sumorno i ozbiljno, kao da je toliko iznenaen da to ve
prelazi u uvrijeenost.
Sad sam ve uistinu uplaena. Plati je runo mjesto, a dojam neprijateljstva intenzivan.
Na trenutak osjetim silnu elju da samo nastavim, pritisnem papuicu gasa i provezem se
kroz taj sablasni grad, vratim se na pravu cestu, a onda prema obali, u Reggio, u zranu luku.
Ali ne mogu. Moram saznati istinu o Marcu. Parkiram se na mjestu koja je u runom
Platiju najslinije glavnom trgu, piazzi, iako je to zapravo samo skupina malo viih,
nedovrenih betonskih zgrada okrenutih prema ravnom i praznom parkiralitu. Sve se
doima muslimanski strogo.
Tada uoim veliki bar, napola skriven betonskim zidom. Ispred bara postavljeno je
nekoliko plastinih stolaca, a nekolicina gostiju sumorno mi uzvraa pogled. To je to. Kafii
su sredite talijanske drutvenosti, a ovaj je najvei u gradu. Ako elim pronai Enza
Pasellija i razotkriti istinu o Marcu, to e biti ovdje.
Sjednem za jedan od plastinih stolova ignorirajui izraze lica svih u kafiu; jedan tip
lupka se prstom po nosu, pokazujui da je nanjuio neto sumnjivo, a drugi povlai gornji
kapak na oku, dajui svima do znanja da otvore etvore oi.
Mom stolu prilazi konobar tunog izgleda. Oito je da oklijeva - odaje ga govor tijela. Ne
eli govoriti sa mnom, nego bi htio da odem. Ali ja sam prestala crvenjeti; ve sam otila
predaleko.
Signorina?
Espreso, per favore.
On se razvedri i doima se da mu je itekako laknulo - djevojka samo eli popiti kavu, a
onda e otii.
Ali to nije sve. Dodajem na talijanskom: Traim Enza Pasellija.
Sto cercando Enzo Pasellli.
Konobarevo se lice ukoi. Zacijelo sam prekrila nekakvo strano strogo pravilo ve i
samim tim to sam spomenula to ime.
Ne odgovara mi. Okrene se, bez rijei, blijed, i nestane u kafiu. Svi u kafiu zure u
mene. Dvije mlade majke, svaka s djetetom u naruju, neprikriveno se mrte. Tri
sredovjena mukarca u urednim jaknama i izglaanim hlaama, koji dijele zgodnu bocu
Nero d'Avola, zaprepateni zure u glupu plavokosu Amerikanku.
Konobar se vrati.

134

Espreso, njegove su jedine rijei, koje izgovara izuzetno bezobrazno, isputajui

siunu bijelu alicu i tanjuri na stol koji nije obrisao. Oito je koliko udi za tim da
nestanem. Odlazite odavde, signorina, odlazite.
Pogledam ga i ponovim. Sto cercando Enzo Paselli.
Konobar napravi korak unatrag, osvre se po okolnim stolovima, traei moralnu
podrku, traei da mu netko pomogne s tom poludjelom Amerikankom koja kao da trai da
je netko ustrijeli.
Otkucaji mog srca brzi su i konstantni; nije da se ne bojim, ali sam ipak odluna. Glupa
procedura ponavlja se triput u sat vremena. Svaki put kad konobar izae iz kafia naruim
kavu ili vodu i kaem da trebam Enza Pasellija; konobar me svaki put pogleda, a lice mu je
blijedo i tuno, nita mi ne odgovori, nego samo donese kavu. ujem kako ostali gosti kafia
apuu. Jedan od sredovjenih mukaraca ustane i naputa svoje prijatelje. Je li otiao po
pitolj? Po razbijae?
Odnekud se zauje zvuk ispunog ventila na automobilu i na trenutak pomislim, gotovo
s olakanjem, da je doao kraj. Netko puca u nekoga. Najradije bih zaplakala. Najradije bih
pobjegla iz groznog Platija. Ali moram saznati istinu o Marcu. Zato ustanem i odem ravno
konobaru koji doslovno uzmie preda mnom, i izjavim: Sto cercando Enzo Paselli.
Ovaj put konobar odgovara jo jednim uobiajenim talijanskim pokretom, prislonivi
dlanove jedan uz drugi, maui njima gore-dolje, koji govori: Molim te, molim te, molim te,
ne budi nerazumna.
Signorina, per favore, non si capisce...
Sto cercando Enzo Paselli!
Samo to ne viem. Skoro sam potpuno poludjela. Bili bi potpuno u pravu kad bi me
odveli na policiju, samo to, naravno, nijedan policajac nikad nije uao u Plati.
A onda osjetim ruku na svojoj. Nizak mladi dodiruje mi lakat. Kae jakim kalabrijskim
naglaskom: Venga con me.
Doi sa mnom.
Moda me namjerava odvesti do mog auta, moda me namjerava odvesti i ubiti. Na
vratu ima veliku tetovau. Nosi motociklistike izme s povienom, irokom petom. Vodi me
iza ugla zatrpanog smeem i odmah ugledam drugi kafi, profinjeniji, s tendom i stolnjacima
na stolovima.
I tu je Enzo Paselli. Sam jede kasni nedjeljni ruak. I promatra me. Pred njim je pola
boce vina. Jede pueve. Babalucci. Zajedno sa zelenkastim ticalima.
Kad priem stolu on ustane. Odjeven je u blijedoplave hlae i koulju sa irokim
ovratnikom iz koje izviruje njegov naboran, staraki vrat. Dlaice na prsima preteno su mu
srebrnaste. Lice mu je jako naborano i potpuno je elav. Pa ipak odaje dojam zlokobnosti,
ak i svojevrsne smrtonosne muevnosti. Ubojica s lanim zubima.
Prui mi pjegastu ruku. Prodrmam je. Stisak mu je mlitav, slab, jedva osjetan. Ubojstva
zacijelo preputa nekome drugome.
On sjede i pojede siunog pua. Sluz mu curi niz bradu i blista na sunevoj svjetlosti
dok Enzo govori. Obraa mi se savrenim engleskim jezikom s amerikim naglaskom.
uo sam da me traite.

135

Da.
Osmjehne se. Pueva sluz jo uvijek blista.
Znate da je to vrlo glupo.
Znam.
Pa zato onda? On pojede i drugog pua, meljui ga lanim zubima. Zato ste doli u
Plati?
Zavlada tiina. to da kaem? Enzo me prekine u razmiljanju.
Mlada damo, vjerojatno ste svjesni da ovdje otimaju ljude. Ispod svake kue nalaze se
tuneli. Tijela se zakapaju u okolnim umama. Mnogo ih je.
Ja sam djevojka Marca Roscarricka i elim saznati istinu. Ponovno tiina, ali puno
krae traje. On kimne prema meni. Znai, vi ste Alexandra Beckmann. Tako sam i mislio.
Zapanjena zurim u njega. On ne reagira, samo uzme ubrus kao da e obrisati odvratnu sluz s
brade, ali umjesto toga njime otjera muhu. Tada se nagne naprijed i srkne gutljaj vina Greco
di Bianco. Muha zuji. Zamuckujui upitam: Kako znate tko sam?
On se osmjehne i proguta vino.
Moj je posao sve znati. Inae... On pojede jo jednog pua ubacivi ga u usta. Inae bih
i ja bio samo jedno od tijela u umama iznad Gioia Taura.
Dugo vlada tiina dok on vae, pije i zuri u mene svojim vodenastim oima, s tragom
pua na bradi. Pitam se ostavlja li taj trag ondje namjerno, da me izludi, da u meni izazove
gaenje. Moda je to dio mafijake predstave. Ako jest, ide mu od ruke, jer samo to ne
izgubim kontrolu, samo to ne pobjegnem. Doao je taj trenutak. Progovorim.
Molim vas. Moete li mi rei istinu o Marcu Roscarricku? Znam da ga poznajete. Vidjela
sam vas u zamku Rhoguda prole noi. elim saznati istinu o njemu i o onome to se
dogodilo u Platiju.
Enzo Paselli zamiljeno vae svoje pueve, paljivo ih razdvajajui od ljigavih zelenih
ticala, a onda ih nabada na malu vilicu i ubacuje u svoja vlana, stara usta. Progutavi,
odgovori mi.
Gospoice Beckmann, vi ste hrabra ena kad ste doli u Plati pokrajnjom cestom iz
Rhogude. Doli ste u najopasniji grad u Italiji. Znate li da je ovo ujedno i najbogatiji talijanski
grad? Ali novac je zakopan, kao i leevi koji trunu. On se zavali u stolcu. To znai da ste
veoma hrabri. A ja se divim hrabrosti. To je najvea ljudska vrlina, Isusova vrlina. Zato u
vam rei istinu o Marcu Roscarricku, kae osmjehujui se.
Podigne svoju au s vinom i lagano je nagne, divei se vinu utom poput slame. Tada
nastavi. Roscarrick je ubojica. To je istina. Ubio je ovjeka ovdje u Platiju usred bijela dana.
U blizini kafia u kojemu ste popili nekoliko espresa.
Sunce je vrelo i ledeno na mom vratu. Kao da u se onesvijestiti. Gotovo je. Zavreno.
Moja ljubav, moj lord, moja osamljenost. Sve je okonano.
Enzo Paselli se osmjehne. Proteza mu je zamrljana sokom od pueva. Kao da izvodi
grotesknu komediju ali ja se ne smijem, uope mi nije smijeno.
Ali imao je razlog. Trebali biste znati kontekst.
to? Nastojim zadrati kontrolu nad sobom. Recite mi, molim vas.
Lord Roscarrick je ovdje otvorio posao, uvozei robu preko Reggia...

136

Da, to znam.
Enzo Paselli kimne glavom i pojede jednog od posljednjih malih pueva. Tada nastavi.
Razbjesnio je mnoge ovdje u Platiju. Naljutio je nekoliko prilino vanih ljudi. Nije
stavio ni mrvicu eera u nau kavu. Razumijete li me?
Da.
Neki od tih ljudi htjeli su da nestane. Posao su povjerili Salvatoreu Palmiju. Niste mogli
uti za njega. Ali svi u Calabriji znaju za njega ili barem znaju njegov nadimak, Norcino. On
zastane. Kolja svinja.
Enzo otpije velik gutljaj vina, otpuhne i nastavi: Norcino nije mogao doi do samog
Roscarricka jer su ga previe dobro uvali, pa se okrenuo njegovim zaposlenicima,
Roscarrickovim radnicima. Dao se na posao i ubio nekoliko od njih. Masakrirao ih je. Pobio
je trojicu u tjedan dana. Doslovno ih je isjekao na komade dok su jo bili ivi. Imao je
posebne noeve.
Zurim u starca; sluz od pua na njegovoj bradi sasuila se u prah. Poslijepodne se
zaustavilo. Potpuno smo sami ovdje, ispred restorana, iako kroz prozor vidim tamna,
zabrinuta lica kako zure u nas.
Enzo odgurne svoj tanjur i zavri priu.
Salvatore Palmi uistinu je bio odvratan psihopat. Svima se gadio, svi su ga se bojali; ak
su i ljudi iz Platija smatrali da je preao sve granice. Ali policija je bila previe uplaena da bi
neto poduzela. Salvatore je radio za klanove, za efove. Bio je nedodirljiv i nitko ga nije
mogao zaustaviti. Ali Norcino je malo previe volio svoj posao; jednostavno je volio raditi
kobasice od ljudi. Idueg tjedna ubio je Roscarrickovog predradnika; ubio ga je u njegovom
domu, pred oima njegove djece odsjekao mu je glavu, a onda mu je ubio i suprugu. Samo
zato to je uivao u ubijanju.
Osjeam muninu. Enzo odmahne svojom starom, elavom glavom.
Svi su bili paralizirani od straha. Salvatore se ponaao kao obiteljski pas, rotvajler, koji
je poeo ugroavati samu obitelj. Oteo se kontroli. Nedjeljom ujutro sjedio bi u kafiu u
kojem ste pili espreso, okruen svojim sljedbenicima. Salvatore, kolja svinja, nikad nije ni
pomislio da bi itko mogao imati muda da se jednostavno doveze u Plati.
Zurim u Enza. On kimne glavom.
Ali Marc Roscarrick imao je muda. Idue nedjelje, nakon to je krvnik masakrirao tu
obitelj, va se deko jednostavno dovezao u Plati, na trg i priao Salvatoreu s pitoljem u
ruci. Salvatore je pio proek. Nije bio spreman za takvo to, bio je oputen i strano se
zaprepastio. Roscarrick je podigao Salvatorea na noge, odvukao ga nasred trga, natjerao da
klekne, a onda ga ustrijelio u glavu. Nakon toga je Roscarrick uao u svoj automobil i
odvezao se.
Enzo popije gutljaj vina i lagano se, mudro osmjehne. To je bilo najhrabriji in koji sam
ikada vidio, a ja se, kao to sam rekao, divim hrabrosti. Ujedno je bio i vrlo pametan; njegov
je in bio toliko impresivan da je prerastao u legendu, a Roscarricku je priskrbio ugled koji
je zadrao do danas. Mnogi su ljudi poeli vjerovati da ima mo i utjecaj; zacijelo je na
visokom poloaju u camorri jer kako bi inae uspio skupiti toliko hrabrosti da to uini?
To znai da nije u camorri?'
Enzo ne obrati panju na mene.

137

Ljudi u Platiju inae bi se osvetili za takvu uvredu, ali ovaj put smo odluili da emo
postupiti diplomatski. Na kraju krajeva, Roscarrick nas je oslobodio problema, psa koji je
prerastao svoju kuicu. Enzo se ukoi kao da e ustati. Sastali smo se s vaim lordom
Roscarrickom. Proglasili smo primirje. Rekli smo mu da se izgubi iz Calabrije i suglasili smo
se da se 'ndrangheta u ovom sluaju nee osveivati. I to je sve. Zato sam se sino sastao s
vaim dekom, a onda ponovno i jutros. Da bismo potvrdili primirje. Enzo se osmjehne
svojim zamrljanim i sasuenim osmijehom. Roscarrick mi se svia, ali me i zbunjuje. Ne
znam je li svetac ili grenik. Kako je doao do novca za pokretanje posla? Njegova je obitelj
bila osiromaena. Onda mu je iznenada umrla bogata mlada supruga. Zaista nije imao
sree.
Enzo ponovno zamahne na muhu ubrusom. A sada, Alexandra Beckmann, moramo se
oprostiti. Ako ikada ponovno posjetite Plati, pronai ete me u ovom restoranu. Obino za
veeru pripremaju izvrsni osso bucco. Ali sad morate otii jer ne mogu cijelog dana drati
pse u psetarnici. Idite prije nego to vas odvedu u ume iznad Gioia Tauroa. Idite.
Spotiui se, napola u snu, ustanem i odem do ugla, preko prljavog trga i uem u svoj
auto. Ovaj put vozim glavnom cestom, uz kalabrijsku obalu. Potrebno mi je neto to e mi
pruiti sigurnost. Htjela bih to prije odavde, molim te, Boe, izvedi me odavde. Molim te,
molim te, molim te, Boe.
Automobil grmi izlazei iz grada. U glavi mi se vrtloe misli: bjeim. Naputam Plati.
Jedina dobra cesta sputa se u dolinu i ja jurim kroz maslinike, prebrzo vozim, jurim kao i
moje misli, a onda skrenem na zavoju i vidim automobil koji mi se pribliava.
Dva mukarca. Dva lica. Cesta ima samo jednu traku. Moramo usporiti. Promatram
mukarce u autu. Jedan od njih izlazi i ja stanem.
To je Marc. Stoji ondje, napetog, tunog i oajnog izraza na licu.
Izvlaim se iz auta, a koljena mi podrhtavaju. On me promatra svojim tunim, blijedim,
prekrasnim oima. Udaljen est metara.
X, izusti. X, mislio sam...
Plaem tako grevito da imam osjeaj da u se onesvijestiti. I trim u njegove rairene
ruke.
Marc. Marc. Marc.

138

25
MARC ME VRSTO privija na prsa dok plaem, hvatajui zrak. Tada podigne moje lice i
poljubi me, dvaput u elo, a onda u usta. Moja usta koja plau, slana od suza. On progovori.
Vratio sam se u Rhogudu, u zamak.
Ali, Marc...
Ona djevojka, Francoise, rekla mi je da si otila u Plati, onom stranom cestom,
potpuno sama.
Nisam imala izbora...
Plaio sam se najgoreg. On me ponovno poljubi. Bojao sam se da si kliznula s ceste i
stradala. A onda... Opet me hitro, estoko, dvaput poljubi. Onda sam pomislio, to e se
dogoditi ako uope i stigne u Plati? to e napraviti? to e rei? Moglo ti se bilo to
dogoditi. Poslao sam nekoga na pokrajnju cestu da provjeri, a Giuseppe i ja smo pojurili u
Plati.
Podigne mi lice prema sebi. I upita me: to se dogodilo?
Jecaji se smiruju. Obriem lice zapeem, razmazujui sol i vlagu. Giuseppe prilazi s
rupiem i prua mi ga. Promrmljam: Grazie.
Onda obriem suze rupiem. Giuseppe dri otvorena vrata auta. Diui duboko i sporo,
smirujui se najbolje to mogu, sjednem na prednje sjedalo, a Marc ue u automobil za
mnom, za upravlja. Giuseppe ode prema Land Roveru. Bjeimo, prema jugu, prema
Jonskom moru.
Kaem: Marc, vidjela sam Enza Pasellija. Ispriao mi je o... krvniku. to si uinio.
Marc vozi bez rijei. Profil mu odaje napetost; zamiljen je. Ni ne pogleda me u oi kad
upita: I?
Dodirnem mu ruku.
Marc, odvedi me odavde. Bilo kamo. to dalje. On se okrene prema meni. Ruka mu se
sputa na moje bedro, ali je dodir pasivan, blag, umirujui. Potiskujem iznenadnu navalu
suza. Preplavljuju me emocije.
Promet se smanjuje i pojaava na uskim kalabrijskim cestama dok pokraj nas prolijeu
runi gradovi. Naposljetku se trgnem iz svog udnog, snovitog stanja.
Kamo idemo?
U zranu luku, a onda u juni Tirol.
Tirol?
Giuseppe se moe vratiti u Napulj. Mi emo uhvatiti izravni let za Veronu i odande
nastaviti autom. elim se barem nakratko maknuti s juga.
Dobro. Tirol. Ondje ima kuu, schloss.
Prisjeam se: juni Tirol. Naravno. Nikad nisam zaboravila ono vino kao iz bajke.
Moscato Rosa.

139

Mirno je i prekrasno, kae Marc, promatrajui razruenu zgradu kojoj nedostaje pola
fasade. Sigurno je i udaljeno od svega. A onda, on se okrene prema meni, onda idemo u
Veneciju.

140

26
KAD SMO SE SPUSTILI u zranu luku u Veroni osjeam se smirenije. Donekle. Ispred
malog terminala Marca doekuje prijatelj, moda poznanik ili sluga, i daje mu kljueve auta,
malog i brzog BMW-a. Padne mi na pamet kako je svaki potez u ivotu znatno jednostavniji
zahvaljujui Marcovom neizmjernom bogatstvu; a taj je novac zaradio borei se protiv
razliitih vrsta mafije. I na kraju je morao ubiti nekoga.
Najradije bih zauvijek nastavila bjeati. Pa ipak, ujedno ga silno elim poljubiti. No bez
rijei sjednem u automobil i kreemo prema Tirolu.
U poetku je krajolik neujednaen dok prolazimo kroz sjeverna talijanska predgraa.
Supermarketi Carrefoura i betonski kanali; mnotvo ljudi koji se vraaju s posla, a izgledaju
kao da im je vrue i razdraljivi su pod suncem koje zapada. Ovdje je trideset stupnjeva ak i
u osam naveer. Pranjave, suncem spaljene ravnice Veneta. Sasuene i smee. Poput mene.
Osjeam se sasuenom i spaljenom. elim seks. Napetost u glavi elim razrijeiti seksom.
Jedino na taj nain mogu prijei preko svega. To je jedini nain na koji se uistinu mogu
vratiti Marcu.
Seks.
Pitam se bih li se jednostavno trebala nagnuti prema njemu i poljubiti ga. Ali ne mogu.
Zbog neega. Ne znam zato. Zato samo sjedim pokraj njega, ispunjena eljom za njim,
promatrajui emprese koji promiu pokraj nas. Promatram salone Alfa Romea i niska
brdaca.
Ali onda ispred nas primjeujem planine. Oi mi se raire. Neki su vrhunci prekriveni
snijegom, golemi i moni, kristalni i svjetlucavi. Putokazi za Trento i Bolzano govore mi da
smo zacijelo blizu; uz riku motora jurimo autocestom, prolazei pokraj neizmjerne rijene
doline dok nam se s obje strane pribliavaju planine.
Nevjerojatno je, kaem, gledajui kroz prozor auta. To su prve rijei koje sam
izgovorila za dva sata. Gotovo su nagonske, instinktivna reakcija na iznenadni sjaj. I dalje
elim Marca.
Samo priekaj, cara mia; bit e jo ljepe, odgovara Marc. On stisne papuicu gasa i
pretjeemo dugaak eki kamion s kojim se utrkujemo prema sjeveru. Dok ubrzavamo,
postaje mi jasno to je htio rei.
Krajolik je sad savren, kao iz bajke. ivopisne zelene terase s vinogradima i
jabunjacima uspinju se prema liticama gdje dvorci iz snova blistaju u sjenama i na suncu;
iznad dvoraca i drevnih sela na vrhovima brda prostiru se planine.
Dolomiti.
Nikad nisam vidjela takve planine; izgledaju nestvarno. Podsjeaju na ideju kakvu bi
nadareno dijete smislilo o planinama: golemi vrhovi sivih, ledenjakih stijena koji se uzdiu
tri do etiri tisue metara u visine. Potpuno okomito. Poput kamenih, ledenih tornjeva.
Poput katedrala koje ekaju na suncu. to ekaju?
Kao djeak sam esto boravio ovdje, kae Marc. Moja majka i sestra jo ive ovdje.

141

Skrenemo s autoceste; vozimo uskom, seoskom cestom kroz vinograde u kojima

sagnuti starci pregledavaju groe; kroz bogata smaragdnozelena imanja na kojima konji
trkaraju livadama, pokraj raznobojnih starih sela sa srednjevjekovnim crkvama. Nastojim
ne razmiljati o Marcu i o sebi, golima. Moda sam opsjednuta. Moe li ovjek imati
seksualnu psihozu? Jesam li zbog misterija postala pretjerano seksualna?
Naglo mi postaje jasno.
Svi su putokazi na njemakome.
Preli smo jezinu granicu, odgovori on. Nastojim ne obraati panju na to kako
njegove miiave ruke usmjeravaju upravlja, kako jednodnevna brada naglaava vrstou
njegove eljusti ili kako su mu line kosti ukoene prilino opasno i agresivno, kao u
grabeljivca. Mogu zamisliti to lice iskrivljeno od bijesa. Mogu zamisliti kako Marc nekoga
ubija. Mogu. A ipak ga elim poljubiti. To je zacijelo pogreno.
Petnaestak kilometara iza nas ljudi uglavnom govore talijanski, a ovdje govore
njemaki, iako su po narodnosti Talijani. Talijani koji se znaju parkirati.
Nakon jo jednog iznenadnog zavoja naemo se na dugakom poljunanom prilazu.
Zinem od uda. Prilaz vodi do vrlo velike i lijepe stare kue prekrivene viticama i
bugenvilijama, s velikom kulom u uglu, koja je ograena grudobranom.
Schloss Roscarrick. Moja majka i sestra nisu ovdje, ali vratit e se sutra.
Marc elegantno okrene automobil na poljunanoj stazi i parkira ispred velikih ulaznih
vrata. Iz kue urno izae sredovjeni mukarac u kratkim hlaama, sandalama i majici, ali
prema njegovu dranju zakljuujem da je sluga.
Guten tag, Klaus, kae Marc izlazei iz auta. Sluga se osmjehne, uzme kljueve i vrlo mi
uljudno kimne glavom. Tada, ispriavajui se, objanjava da je radio u vrtu. Barem tako
zakljuujem prema rijei garten, jer slabo govorim njemaki. Marc kimne glavom i prihvaa
ispriku. Pokae prema prtljagu u prtljaniku. Ein uhr? Im Ziueiten Schalfzimmer. Danke,
Klaus.
Marc me uzme za ruku. Vodi me prema velikim vratima. Ne mogu to vie podnijeti. im
su se vrata zatvorila za nama obuhvatim mu lice rukama i poljubim ga.
Ne moram ga nagovarati. On me podigne u naruje i ljubimo se. I opet se ljubimo.
Marc, izustim napola u suzama, napola smijui se, mislim da me mora poeviti.
Inae u pobjei.
On me spusti na pod i trga odjeu s mene. Ali i ja trgam odjeu s njega. Njegovu koulju.
Htjela bih ugristi njegova gola i miiava prsa. Raskrvariti ga. Htjela bih vidjeti kako ga
uzbuujem. elim imati takvu mo nad njim.
Ovamo, kae on, povukavi me grubo i prekrasno za ruku. Spavaa soba je na katu.
Stube su ogromne, iroke i velianstvene. Marc me pokuava razodjenuti dok se
penjemo. Odgurnuvi ga, skidam jednu, pa drugu cipelu. Sad sam bosonoga. I trim. On tri
za mnom. Strgne koulju sa sebe i baci je preko ograde. Ona zalepra na toplom, mekom
zraku, zastava njegove poude.
Gdje je spavaa soba?
Ovdje, odgovori on. Okrenem se prema njemu. On otvara vrata spavae sobe. Ulazimo
unutra i vrata se s treskom zatvaraju za nama. Marc je bez koulje. Ja sam ostala bez haljine.

142

Na sebi imam samo donje rublje - gaice i grudnjak. elim biti gola za njega, elim biti gola s
njim. Ali vrue mi je, znojna sam i vrua nakon dugotrajne vonje i leta. Htjela bih biti ista.
Moram se istuirati.
Onda mi dopusti da te ja okupam.
Marc me podigne i nosi me preko ramena u veliku, svijetlu i predivno modernu
kupaonicu. Posvuda blista elik. Osvrem se oko sebe. Marc je platio za to. Platio je sve ovo.
Sad me moj lord Roscarrick sputa na pod kupaonice. Raskopava mi grudnjak i svlai
mi gaice; gola sam, nestrpljiva i znojim se.
Okupaj me.
Marc me ponovno podigne, kao kliza koji podie partnericu, uzima me i sputa pod
tu. Okrene elinu slavinu i potee bujica tople vode. Marc, bez koulje, uzima glavu tua s
njezinim savitljivim elinim crijevom i poinje me kupati. Ruke su mu nasapunane i tople.
To je onaj isti sapun koji koristi u Napulju. Sapun iz Firence. Miris je boanstven. Marc me
kupa.
Polijeva mi vodom stopala i sapuna prste na mojim nogama paljivo, njeno, leerno.
Podie moju nogu i pere jedan prst za drugim. Kad ih je oprao, poljubi ih. Uzme u usta jedan,
a onda dva. Sputa moju nogu pa mi sapuna i ispire glenjeve, koljena, bedra. Detaljan je i
posvetio se poslu. Marljivo masira moju stranjicu sapunicom i vruom toplom vodom, a
negdje u meni pulsira uitak, ali ekam i promatram dok me Marc okree i usmjerava toplu,
ugodnu vodu na moje stidne dlaice i moju vaginu, a ruke mu klize izmeu mojih mokrih,
sapunastih bedara. To je previe.
Doi pod tu sa mnom.
Za trenutak, cara mia, samo jo malo.
Sad mi sapuna prsa. Mrti se, masira, prekriva me tom mirisnom, aneoskom pjenom;
ruke su mu mekane, ruke su mu vrste. Podiui glavu tua iznad moje glave usmjerava
vodu na moju kosu i lice; sklapam oi dok voda ispire posljednje tragove znoja s mog lica.
Oi su mi vrsto sklopljene. A onda osjetim njegova meka usta na svojim usnama. vrsto me
ljube.
Marc je ispod tua sa mnom. Skinuo je traperice. Gol je ispod tua sa mnom, a tu je i
njegova erekcija. Osjeam je kako se prislanja uz mene. Otvaram oi. Pruim ruku i uzmem
njegov kurac, njegovu zanosnu debljinu. Uzimam pjenu i sapunicu i perem njegovu elju,
perem je sapunom. S potovanjem i paljivo. Volim njegov tvrdi kurac. Volim njega. Volim
njegovu elju za mnom. Kako bih mogla sumnjati u njega?
Tek to se okupao Marc zatvori slavinu i izlazimo iz kade, stanemo na runike i briemo
jedno drugo. Tada se pogledamo i doslovce trimo u spavau sobu, goli, isti, mladi i
zaljubljeni. Spremni za seks. Poput normalnih ljubavnika. Ali bolje. Ali gore. Ali ekaj.
Na krevetu smo. Marc me eli uzeti. Zaustavim ga i odmahnem glavom. Onda ga uzmem
u ruku. Gledam ga u oi. Kaem: Ubio si ovjeka.
On kimne glavom, a plave mu oi svjetlucaju.
Ubio sam ovjeka.
Morao si to napraviti?
Morao sam to napraviti.

143

Mogu ti oprostiti...
Moe li?
vre stegnem njegov kurac. Oi mu se suavaju. Lica su nam tik jedno do drugog.
Da. Mogu. Jer te volim. Prokletstvo, Roscarrick, volim te. Voljela bih da te ne volim. Ali
te ipak volim.
Prvi put sam to rekla. Niz lice mi se kotrljaju suza ili dvije. Pustim Marca. Legnem na
krevet.
A sad to uini, uzmi me, molim te, prije nego to promijenim miljenje, prije nego to
se sve raspadne, prije nego to odustanem i pobjegnem.
On kimne glavom. Tada se sagne da me lizne. Ali ne elim to. Ponovno pruivi ruke,
obuhvaam njima njegovo lice i podiem ga prema sebi; poljubim ga u usta, u njegove
crvene, njene usne i jo ga jednom poljubim.
Marc, spremna sam.
On me bez rijei gurne na lea i razdvoji mi bedra. Tada se nagne naprijed i pogleda me
vrsto i zapovjedno u oi, jedva se primjetno osmjehnuvi. I estoko ulazi u mene.
Osjeaj olakanja je intenzivan. kripim zubima. To boli. Sjajno je. Ponovno gurne svoj
kurac u mene. I ponovno. Jako sam vlana. I ne od tuiranja. On prodire i ja naglo izdahnem.
Glasno. Ponovno skoro plaem. To je snano, upravo ono to elim: ne elim njenost, ne
sad, ne nakon dananjih dogaaja. Ne elim mlitavu predigru. Samo njega. Samo njega.
Snano. elim da me posjeduje. Cijelu mene.
Jebemo jedno drugo. Jedino tako to mogu nazvati. Jebemo jedno drugo. Uzimamo jedno
od drugog ono to elimo. Prodiremo se i udimo jedno za drugim. Poljubim njegovo rame,
njegove velianstvene, tvrde miie. Onda ga ugrizem. Jako. I ponovno ga poljubim.
On udahne. Ti.
Grebem ga noktima po leima dok ponovno ulazi u mene, duboko i jo dublje. On uvue
zrak. Znam da je bolno. I elim da bude bolno. Za njega kao i za mene. Gledam ga u oi dok
se uzdie i pribliava, stalno iznova ulazei u mene. I kaem: Volim te, gade jedan.
Ponovno ga ogrebem. On ponovno prodre u mene. Milujem okrutnu i njenu ljepotu
njegove eljusti.
Mrzim te ali te volim.
X, X...
Dok me jebe Marc mi podie noge i prislanja mi tabane na svoja prsa. Moje male i bose
bijele noge. Prislonjene uz njegova tvrda, preplanula prsa obrasla tamnim dlaicama. Jebe
me. Tada mi razmakne stopala, a ruke su mu vrste oko mojih zglobova na nogama i podie
mi noge jo vie, tako da se savijaju, gotovo bolno, kao da eli ui jo dublje u mene. Dublje,
da bi me zdrobio pod sobom.
Podinjavam se. On je dominantan. Gurnuo mi je noge tako daleko iza sebe da nonim
prstima dodirujem zid. To mi se svia, svia mi se lagana bol; doputam mu da me jai,
prodire, kontrolira. Doputam mu da sa mnom napravi to eli. Blizu je vrhuncu, vidim to po
bijesnoj ljepoti u njegovim oima. On naglo pusti moje noge da padnu. I oputa se na
trenutak, zastavi, ekajui.
Sad se ja nagnem prema njemu.

144

Ugrizem ga za rame dok ponovno ulazi u mene. To teko, muevno rame tvrdih miia.
To sportsko rame. Te ubilake ruke. Te smrtonosne ake. Taj maevalac. Marc Roscarrick.
Straga.
Tko sam ja? Sad i nareujem?
Marc poslua. Okrene me. Onako, kao baletan, vrti me u rukama i okree. Kao da sam
igraka ili najdrai komad alata. Tada mi ponovno rairi bedra. O, da. Sad smo skoro gotovi.
Gurnem lice u jastuk. Znam to slijedi. Oduevljena sam onim to slijedi.
Ali ono to slijedi je drukije. Marc prodre u mene osam ili devet puta, dominantno i
vrsto i prekrasno duboko, ali onda se povue. Uhvati me ispod trbuha i podigne me, nosei
me preko sobe.
Do prozora. A velik prozor irom je otvoren. Vidim planine i ume, kao i plavo, sve
mranije veernje nebo. Planine su crvene; obasjane suncem na zalasku blistaju predivnim
crvenim sjajem. Marc me spusti preko ruba prozora, podstavljenog koom. Gledam prema
planinama. On je iza mene.
Onda ponovno ue u mene. Jebe me preko ruba prozora. Straga. Osjeam sve svjeiji,
slatki veernji zrak na svojim prsima. Osjeam miris borovih uma i planina. Vidim
ledenjake na Dolomitima. Osjeam Marcove prste na svom klitorisu. Osjeam njegovu elju
u sebi. Osjeam suze na svom licu. Osjeam drhtaj od orgazma koji se pribliava. Pribliava
se poput konja iz daljine. Negdje zagrmi.

145

27
DAKLE, JUNI TIROL je lijep?
Prekrasan, uistinu nevjerojatan. Dolomiti su udesni. Le Corusier je rekao da izgledaju
kao da ih je netko naslikao i bio je u pravu.
Le Creuset? ovjek koji radi tave? Koga briga to on misli o Dolomitima?
Pretpostavljam da se Jess ali.
Ne Le Creuset, nego Le Corbusier. vicarski arhitekt.
A tako.
Jess, Dolomiti su boanstveni. Na visini od tisuu dvjesto metara prekriveni su zelenim
livadama s divljim cvijeem i krasnim, toplim jezerima, a iznad toga su ogromni, ruiastosivi vrhunci, poput katedrala, poput cijelog niza gotskih katedrala.
Zbilja?
Da, zbilja.
Tko bi rekao. Planine. Koga briga za planine. Precijenjene su.
Nasmijem se. I Jess se nasmije na ekranu mog mobitela. Komuniciramo preko Skypea.
Ona je u svojoj sobi u Napulju u kojoj, koje li ironije, visi kalendar s Mussolinijevom slikom.
Ja sam u velikoj sobi na drugom katu iznajmljene palae na kanalu Grand. U Veneciji. Jutros
smo se dovezli ovamo iz Marcovog tirolskog obiteljskog doma. Parkirali smo automobil na
Mestre i barkom preli lagunu.
Venecija!
Dakle, otili ste u njegov uveni schloss i odsjeli ondje, jeli ste kartoffelsalat?
Ja. Es schmeckt gut.
Jesi li se potpuno oporavila od svojih ozljeda?
Sjajno se osjeam, hvala ti to brine.
Ma daj. X, samo mi je stalo do tvog dupeta. Pretpostavljam da je izloeno estom
kanjavanju?
Jess donekle smeta to joj malo priam o misterijima. Htjela bi saznati detalje, to
razbludnije, to bolje. Ali, dakako, ne mogu joj puno toga rei.
Vjeruj mi, dobro sam. Svi smo dobro.
Ona zakoluta oima i smijucka se. Onda upita: I, kakav je schloss?
Velik i impozantan. Upoznala sam njegovu majku i sestru.
Zbilja? Savreno prikladno. I? Oi joj se ire od iekivanja.
Zapravo, nisu onakve kakve sam ih oekivala. Sestra je vrlo draga, podsjea na
Engleskinju, pomalo suzdrana, prilino duhovita. Majka je vie teutonske rase.
Da?
Plavokosa, nordijski tip. Poput nordijske kraljice. Elenora od Akvitanije. Je li Akvitanija
u Normandiji?

146

Vjerojatno jest. Ali mislila sam da je mama iz Napulja. Zar oni nisu napuljsko
plemstvo?
Pa jesu. Barem mislim. Nisam je tako zamiljala. Doima se pomalo tunom. Osvrnem
se preko ramena. Negdje s Kanala dopire zvuk sirene venecijanske parne brodice. Mislim da
ujem turiste koji su krenuli prema Rialtu. Ili prema Trgu svetog Marka.
arka mi je elja izai u grad i sve vidjeti jer, dakako, jo nikad nisam bila ovdje; stigli
smo upravo na vrijeme za etvrti misterij, koji e se odrati ove veeri.
Venecija!
Ponovno se okrenem svom laptopu i Jessinu sretnom, nasmijanom, lijepom, zabavnom
britanskom licu s kratkim nosom. Svojoj prijateljici. Nedostaje mi. Iz Napulja sam
otputovala prije tri tjedna. Tri je tjedna prolo otkako me Marc odveo u Calabriju, a onda u
Tirol.
Emocije povezane s tim razdobljem jo u meni izazivaju drhtavicu. Marc Roscarrick
uistinu je uao u moju duu. Sad ga se vie nikako neu moi rijeiti.
Trgnem se iz uspomena i pogledam Jess koja provjerava poruku na mobitelu. I smije se.
Upitam je: Kako je u Santa Luciji?
Ona podigne pogled i slegne ramenima.
Prilino dobro.
Posao?
Jess iskrivi lice, ali nekako zadovoljno. Napola se osmjehujui. Hmm. Nasluujem da se
tu negdje skriva nekakva tajna, da bi mi neto mogla otkriti. Ali Jess ima svoja pitanja.
Zna, X, htjela sam te neto upitati. Kako je s onim?
Molim?
Glas joj se spusti za oktavu i poprilian broj decibela.
Hou rei, zna, s onim, onim dogaajem u Platiju. Jesi li se pomirila s tim? Jess
mirne, pribliivi lice ekranu. Moe li se nositi s tim?
Tu sam joj priu ispriala u e-mailu koji sam joj poslala prije dva tjedna. Sve sam joj
rekla, sve to sam saznala o tome kako je Marc hladnokrvno ubio ovjeka. Moda joj nisam
smjela rei, ali ona jest moja najbolja prijateljica i morala sam to nekome ispriati: bilo je
preteko uvati tu tajnu za sebe. Morala sam je s nekim podijeliti i prenijeti dio tereta na
nju.
Sudei prema njezinom uzvratnom e-mailu, bila je okirana i zaprepatena. Bez i
naznake svoje uobiajene podrugljivosti ili cinine duhovitosti. to je samo dodatno
naglasilo ozbiljnost injenica koje sam iznijela.
Ali je isto tako izrazila zabrinutost za mene, kao to je i sad pokazuje.
Mislim da sam dobro, nastojim je uvjeriti. Jer, kad uje kontekst, ono to je uinio
bilo je... Koja bi bila prava rije? Prihvatljivo? Ne. Razumljivo? Ne sasvim. Opravdano. Da.
Bilo je opravdano - okrutna i osobna pravda, provedena u zemlji bezakonja.
Smatram da Marc nije imao izbora. Inae bi Norcino, psihotini ubojica, nastavio ubijati,
doslovce masakrirati mukarce i ene. Barem sam si ja to tako objasnila i tako se mogu
nositi s injenicama.

147

Ponovno to kaem svojoj prijateljici. Ona ozbiljno kimne glavom.

Mogla bi tvrditi da je Marc uinio junako djelo, razmilja ona. Isto bi tako mogla rei
da je Marc ipak ubojica.
Jess.
Hej, nemoj me krivo shvatiti. Nije da ga ja osuujem.
Ne?
X, ja se uistinu slaem s tobom. Jer to je drukiji svijet. Ovaj svijet na jugu,
Mezzogiorno. To nisu smirena predgraa New Hampshirea, zar ne? To je njihov svijet,
njihovi zakoni. Ona se namrti. Zapravo, neki sam dan razmiljala o tome. I zakljuila sam:
tko smo mi da osuujemo Marca? Ja sam se mogla udati za pilota RAF-a koji u nekakvom
besmislenom ratu na Bliskom istoku baca bombe na djecu. Zar bi to bilo neto drukije? Zar
bi to bilo imalo bolje? Pa ipak, u tom sluaju nitko me ne bi osuivao, zar ne? Nitko me ne bi
pitao kako mogu podnijeti spoznaju o tome to je uinio.
Ona kimne glavom bez rijei. To je zanimljiv argument, moda i izvrstan argument, a od
njega se bolje osjeam. Ali o tom argumentu ne elim sad raspravljati jer ujem Marca u
prizemlju kako razgovara sa slukinjom koju smo unajmili zajedno s palaom. Vrlo skoro
moramo biti spremni. Izgleda da e doi slukinje koje e me odjenuti i pripremiti me za
etvrti misterij. Zbog toga pretpostavljam da e kostimi biti vrlo zahtjevni.
Ali prije nego to prekinemo vezu elim saznati Jessinu vijest. Znam da ima neto.
Dobro, Jessica, moram se oprostiti.
Ona kimne glavom i pogleda svoj mobitel, provjeravajui vrijeme. Da, est je. Gibaj. Ja
veeras idem u Vomero...
Vomero?
Aha.
Evo ga opet. Onaj isti bljesak tajnovitog osmijeha. Mislim da mogu pogoditi. Pojavio se
mukarac. I prije sam viala taj prolazni osmijeh koji inae govori da je u Jessicinom krevetu
novi mukarac.
S kim ide u Vomer?
Ona slegne ramenima.
Nije bitno.
S novim dekom?
Jess odmahne glavom. Onda se samozadovoljno osmjehne. Onda kimne.
Da. S novim dekom.
Zaciim.
O, moj Boe. Hajde, reci mi! Mora mi rei!
Pa... Prilino je... Ona skrene pogled s kamere. Prilino je kakljivo. Nisam...
udno. Nije uobiajeno za Jessicu Rushton da bude stidljiva ili suzdrana kad je rije o
njezinom ljubavnom ivotu. Najee mi pria sve, i najsitnije detalje. Svaki i najsitniji djeli
detalja. S uitkom. Onda zahtijeva isto od mene. Voli brbljati o mukarcima i seksu. Ni meni
to nije strano. Ta zajednika oaranost kompliciranou ljubavi jedan je od razloga zbog
kojeg se tako dobro slaemo.

148

Zato je onda tako srameljiva?

Jessica?
Ona pogleda izravno u kameru. Uzdahne i kae: Sastajem se s Giuseppeom.
to?
Sastaje se s Giuseppeom? S Marcovim Giuseppeom?
Da.
Pljesnem rukama. Iskreno sam oduevljena. Znala sam da joj se Giuseppe svia.
Prekrasnosaur Rex. On je vrlo zgodan i armantan. Sjajno!
Pa to je super! kaem.
Ona me pogleda, a onda se osmjehne.
Jesi li sigurna? Potpuno si sigurna? Sigurna si da ti to ne smeta? Ne misli da se guram u
vae drutvo?
Jessica Rushton, ne budi glupa. Naravno da ne. To znai da emo se ee viati.
Ona kimne glavom. Da, tako je! Giuseppe sutra leti u Veneciju, po Marcovoj zapovijedi.
elio bi da i ja idem s njim, ali dok nisam razgovarala s tobom nisam znala to da mu
kaem.
Hajde onda! Doi ovamo. Jasno da mora ii s njim. Moemo piti bellinije u Harrvjevu
baru. To je sjajno!
Dobro. Ona mi uzvrati osmijeh. Super! Ne brini, neu se baviti udnim misterijima i
takvim stvarima. A ionako nisam pozvana. Ali vidjet emo se u Veneciji. Sutra.
Dobro. Bok!
Mahnem joj, ona mi uzvraa mahanjem i kae: Nemoj upasti u kanal.
Ekran se zatamni. Zavalim se u stolcu. Sretna sam. Uistinu sam sretna. Svijet je ponovno
savren.
Ili je barem skoro savren. Jo postoji ona posljednja, muna sumnja, najsitnija zmija u
inae nedirnutom raju: sumnja o Marcovoj eni. Ne mogu zaboraviti to je Enzo Paselli
rekao za stolom u restoranu u groznom Platiju. Njegove rijei o iznenadnoj smrti lady
Roscarrick, o tome kako je Marc naslijedio njezin novac...
Ba nije imao sree.
Ali ne elim razmiljati o tome. elim biti sretna. Zato i jesam sretna. A noas u biti
Alexandra od etvrtog.

149

28
TRI SATA POSLIJE izaem na vlano, mahovinom obraslo pristanite nae privatne,
unajmljene palae, Palazzo Dario. Sama sam. Marc je jo unutra, dovrava neke poslove,
bavi se svojim brojkama koje klize niz ekran njegovog laptopa, bljeskajui grimizno i crno.
Promatram svoj odraz u zvijezdama obasjanoj vodi kanala Grand. I ne mogu, a da se ne
osmjehnem.
Slukinje su obavile svoj posao: odjevena sam u plesnu haljinu u ampir stilu, povienog
struka i uskih rukava, od najieg muslina, vrlo njene krem boje. Predivna je. Izgledam
kao debitantica iz romana Jane Austen: s dugakim, svilenim rukavicama, plesnim cipelama
od satena, s narukvicom visoko na nadlaktici i nizom finih bisera. Muslin je izuzetno njean,
a ujedno i prilino proziran; nosim arape u krem boji, ali, dakako, ne i rublje.
Meutim, mrano je. Zato nitko to ne moe vidjeti. Barem se tako nadam. Koraknuvi
naprijed, gledam uz i niz Kanal. Gondola je rezervirana za devet; znam da sam uranila, ali
eljela sam uivati u pogledu.
Srce mi treperi dok promatram palau u kojoj smo odsjeli. Stigli smo tek jutros i jedva
da sam je i pogledala.
Ali ve mi se svia.
Na temelju onoga to sam uspjela vidjeti palaa je po danu izuzetno lijepa, ali nou,
njeno obasjana svjetiljkama s Kanala, venecijanskim zvijezdama i gotskim svjetiljkama
pretvara se u viziju, u prikazu sablasne ljepote s tamnoljubiastim niama, tmurnim
mranim prozorima i kamenom bogate, melankolino sive boje, a cijela je jo nestvarnija i
privlanija zbog zaljuljanog svjetla koje se odraava s vode posvuda oko nje. Od tog sam
prizora nestabilna, osjeam se neuravnoteeno, kao da u dubini due pleem uz vjenu
glazbu Venecije koju nitko ne uje.
Preko Kanala dopire avrljanje i smijeh. Mirisi vina i benzina, parfema i dima i
udaljenog mora.
Most uzdaha. Trg svetog Marka. Santa Maria della Salute! Velik je dio ovog grada ve u
meni; bezbroj sam puta bila ovdje u svojoj mati, u svojim enjivim sanjarenjima, u svojim
matarijama kolarke i studentice. Ne znam ni to bih mislila o stvarnosti toga grada jer me
toliko opija da nisam sigurna je li to uistinu stvarnost: Venecija izgleda kao prekrasna kopija
same sebe, kao nevjerojatno dobro napravljena pozadina u filmu, a ja sam dio te drame.
Alexandra od misterija.
Je li ono hotel Gritti Palae? Ako se uzdignem na prste u svojim satenskim cipelicama,
vidim armantne mukarce i ene kako jedu na terasi osvijetljenoj fenjerima, ondje preko
irokih, mranih voda kanala Grand. Do mene dopire njihov smijeh, kao i senzualno
zveckanje pribora za jelo i aa. Tada se nametljivo zauje glasnija buka: venecijanska
polizia u plavoj brodici obasjanoj mjeseinom uri niz Kanal prema tornju katedrale Svetog
Marka, koji blista crveno i sablasno na horizontu.
Tono ispred nae palae etiri motke, s plavim i bijelim prugama i zlatnim kapicama
osvijetljene su tekim gotskim staklenim fenjerima koji vise s kukica. Okrenem se i ponovno
pogledam zgradu iza sebe. Palaa Dario ima udne dimnjake, zovu se carpaccio, sa irim

150

gornjim dijelom i arhainim, udnim oblicima uokvirenim bistrim, zvjezdanim nonim

nebom. uveni su mreasti gotiki ukrasi na fasadi palae. Balkoni su udesni.
Legende vezane uz tu palau prilino su romantine i tragine. Malo sam istraivala. U
palai Dario na udne su naine umirali uveni ljudi. Armenijski trgovac dijamantima
zagonetno je umro ovdje poetkom 19. stoljea. Tada je kuu kupio Rawdon Brown, velika
faca iz Britanije, koji je poinio samoubojstvo kad je sve svoje bogatstvo potroio na
restauriranje palae, ime je bio opsjednut. Poslije je njezin vlasnik bio irski satnik, ali on je
1860. godine tajanstveno umro; nakon njega je uslijedio arolik niz kontesa i grofova, a
posljednjeg je noem ubila njegova ljubavnica. Jedan od vlasnika bio je i menader rock
grupe, a i on je ubijen. Zatim financijer: utopio se. U palai su pokuali obaviti egzorcizam,
ali pokuaj nije uspio.
A sada sam ovdje ja. I ni za to se ne bih mijenjala.
A, gospodarice Beckmann. Ima li kakvih novosti na Rialtu?
Marc. U odijelu u ampir stilu. Izgleda velianstveno: tamniji i vii Darcy. Odjeven je u
uske crne hlae iji su krajevi uvueni u dugake kone izme, bijelu koulju s visokim
ovratnikom i nenabranom prednjicom te raskoan grimizni prsluk i dugaak, irok, vrlo
taman frak. Kostim nadopunjuje prilino elegantan eir. Ja ne nosim eir, ali mi je kosa
predivno ureena: sa skupljenim uvojcima koji bi trebali izgledati prirodno, pa ak i
razbarueno, ali to nisu. Vrlo domiljato.
Izlazei na nae privatno, mramorno pristanite, Marc u jednoj ruci dri svoje bijele
svilene rukavice i nakloni mi se.
Pogledaj ti to. On pokazuje na moju haljinu, a onda mi prie i uzme moju lijevu ruku u
bijeloj rukavici i udvorno je poljubi.
Gle, ide lijepa kao no kraja zvjezdanog neba, vedrih klima, promrmlja on, sve
najljepe od mraka i sjaja u liku svom i oku ima. 2
Marc obuhvati rukama moj struk i poljubi me u usta.
Celenza, izustim, prislonivi dlan uz njegova prsa, kao da se donekle odupirem. Ali ne
odupirem se.
Marc se ohrabrujue osmjehne.
Jesi li spremna za etvrti?
Jesam li spremna? Nisam sigurna. Iznutra sva treperim od nervoze. Ali ispunjena sam i
odlunou. Rekla sam Marcu da ga volim zato to ga volim; ne mogu to sada povui.
U ali se naklonim, ali ispadne kao pravi naklon.
Si, celenza. Mislim da jesam.
Uistinu si vrlo uvjerljiva. Amerika princeza u Veneciji. Neobjanjivo odjevena kao
Elizabeth Bennet. Pogled mu odluta preko mog ramena. A evo stie i gondola.
Okrenem se na svojoj satenskoj potpetici. Iz svjetlucave polutame izranja dugaak,
taman oblik sjajne crne gondole; zauje se tihi zvuk kad je dodirnula nae pristanite.
Gondolijer je, dakako, zgodan.
Signor Roscarrick?
2

She walks in beauty, like the night, pjesma G. G. Byrona, prijevod Ivan Goran Kovai (nap. prev.)

151

Si.
Uska crna gondola presvuena je grimiznim svilenim jastucima. Marc mi pomogne da
uem, a onda se ispruim na raskone jastuke, s Marcom pokraj mene, zagledana u toplo,
vedro nebo.
Osjeam miris njegovog gela za tuiranje; istuirao se i zgodan je u svojoj odjei u ampir
stilu. elim ga. elim Veneciju. Zapravo elim seks ovdje i sad. elim se poseksati u gondoli.
Gondolijer se otiskuje i mi polagano plovimo uz Veliki kanal. Gondolijer vrlo tiho pjeva.
Kliej, ali ipak nije. Zato ne biste pjevali dok vozite gondolu u Veneciji? Zar na cijelom
svijetu ima ljepeg mjesta za pjevanje na poslu?
Ove tople, mirne ljetne veeri ispunjene savrenstvom cijeli grad tiho pjeva. Prolazimo
ispod Akademijina mosta, gdje lica zure na nas s visine, gledajui film o Veneciji, i nas,
filmske zvijezde. Film o X i Marcu.
Sanjam. Ne, ne sanjam. Uistinu sam ovdje, uistinu prolazimo pokraj palae Fortuny i Ca'
Rezzonico, prolazimo ispod bijelih lukova Rialta, promatramo kuu u kojoj je umro Wagner
i drugu u kojoj je ivio Marco Polo, kuu gdje je pisao Stravinski i drugu u kojoj je uzdisao
Henry James, kue Browninga, Tiziana i Casanove, palae pjesnika, dudeva, kneeva i
kurtizana. Leim na leima drei Marca za ruku, kao zaarana. Jo sanjam; samo da se
nikad ne probudim. Tiho za sebe mrmljam: Gle, ide lijepa kao no kraja zvjezdanog neba,
vedrih klima.
Sad kad sam ovdje, shvaam da je Byron pisao o Veneciji, a ne o eni. Grud jest mrana,
zavodljiva, hirovita ena, nepostojana, blistavih oiju, kompleksna, uvijek senzualna; vode je
poplavljuju svakog mjeseca, ali ona ipak nekako izdrava. Venecija je mrana, prekrasna,
samoubojstvu sklona pjesnikinja koja se uvijek pokuava utopiti u jezeru.
Marc je diskretno gurnuo ruku ispod moje haljine.
Nita ne govorim. Pokazujem na jednu palau, prilino ozbiljnu i sivu.
Zar nije to Byronova kua?
Jest. Palaa Mocenigo.
Ruka mu je jo izmeu mojih bedara. Stalno neto trai.
Byron je ivio ovdje, nastavi Marc, s lisicom, vukom, barem dva majmuna i
boleljivom vranom.
Njegovi me prsti miluju, ondje, otkrivajui izvor moga uitka.
Boleljivom vranom? nevino upitam, nastojei ne dahtati.
Vjerujem da je vrana uginula. A ondje je njegova ljubavnica prijetila da e se utopiti u
kanalu Grand. Preivjela je.
Gondola se okrene; gondolijer njeno upravlja njome. Marc izvue ruku ispod moje
haljine i ja osjetim lagani ubod aljenja. elim ga. Ispunjava me neodoljivi, zloesti poriv da
se nagnem, otkopam njegove lijepe crne hlae i uzmem ga u usta.
Kako to misteriji utjeu na mene?
to god bilo, svia mi se. I svia mi se ivjeti u Veneciji. Vozimo se prema sjeveru uim
kanalom i panju mi privlae mali prizori, prolazni i izazovni prizori iz pokrajnjih kanala,
dvoje koji se ljube podalje u mranoj, uskoj calli kao da ih nitko ne moe vidjeti, malena
crkva koja se ogleda u crnoj, masnoj vodi. Netko pjeva u uto osvijetljenoj sobi; druga

152

gondola vozi uplakanu enu; treperava svjetla u stranjim uliicama, zid sa slijepim
gotikim prozorima.
Marc?
vre mu stegnem ruku. Pribliava se trenutak etvrtog misterija. Poljubi me.
Marc se nagne i poljubi me, prilino divlje, u usta, a onda odmakne svoje lijepo lice.
Vidi li nas? upita me. Jasno mi je da misli na nae sazvijee, ondje na nebu, pokraj
Oriona.
Kimnem, ispunjena neobjanjivom potrebom da briznem u pla.
Vidim nas, Marc. Vidim.
Tiina je moda neto najnevjerojatnije. Venecija nou. Nema automobila. Nema
motora. Je li to najtii grad na svijetu? Samo tiho zapljuskivanje vode iz kanala po
srednjovjekovnom mramoru i tiho pjevuenje gondolijera. Osim toga, sve je tiina. Mrtvo i
prekrasno nitavilo, poput grada na rubu nestanka.
Gondola nas vodi do samog ruba Venecije. Uspravim se na jastucima. Pred nama je
otvorena voda, ira laguna. Odnekud, moda s Murana, dopiru bljetava svjetla, a onda se
ukae nizak, mraan, turoban oblik otoka s grobljem, otoka mrtvih.
Samo to nismo stigli, kae gondolijer na engleskom.
Nije ni trebao rei. Znam da se pribliavamo jer smo iznenada okrueni drugim
barkama, gondolama, barkama-taksijima, mnotvom taksija. Jedan je vaporetto privezan na
obali s prednje strane ireg zaljeva. Sa svih barki i gondola izlaze ljudi u raskonoj odjei, u
prelijepim kostimima u ampir stilu, odjeveni poput mene i Marca. Ponovno. Ima haljina od
tankog muslina i gaze, od prekrasnog svilenog satena; ima i steznika, kouljica i haljina i u
stilu directoire. Mukarci su u frakovima, s bijelim visokim ovratnicima i krutim svilenim
kravatama.
To su moji ljudi. Koliko god mi je to teko povjerovati.
Okrenem se i podignem pogled iznad njih. Upitam: Je li to ta zgrada?
Promatram skromnu, etvrtastu palau, oito staru, osamljenu na samom kraju kanala.
Okrenuta laguni, zgrada je nekako izdvojena i okrutno izloena, poput djeteta koje su poslali
u kut uionice.
To je Casino degli piriti, kae Marc. Prolost joj je prilino osebujna: duhovi i
umjetnici, pjesnici i orgije. On uzme moju ruku i pomogne mi da izaem iz gondole. X,
molim te, ne brini. etvrti misterij jedan je od najljepih.
Naravno da sam zabrinuta. Ali uz to sam ivahna i uzbuena dok gledam sad ve
poznate djevojke u bijelom kako nam prilaze da bi nas pozdravile i pruile nam ae s
vinom dok ekamo na ulazak.
Gondolijer se otiskuje svojom motkom, a i druge barke odlaze. Jedna od slukinja nam
pristupa i une ispred mene. Tada prilino ustro zadigne moju prozirnu muslinsku
haljinu, razotkrivajui moju golotinju cijelome svijetu i svim ljudima oko mene.
Reeno mi je da ne odjenem gaice. Sad svi vide da sam posluala tu strogu zapovijed.
Djevojka pregleda moju tetovau, iznad podvezice, a onda mi spusti haljinu i nakloni se.
Taj se prizor odvija na ploniku uz venecijanski kanal, gdje me gledaju deseci ljudi,
deseci bogatih, sofisticiranih ljudi; neke od njih prepoznajem: slavne osobe i politiare, a

153

ipak potiskujem svoj stid i nelagodu. Dok djevojka obavlja svoj posao ja pijem vino i
razgovaram s Marcom. Ljudi oko mene razgovaraju, kimaju i piju. Onda nas jedna od
slukinja uvodi u Casino degli Spiriti.
Kua je vea nego to izgleda izvana. Prizemlje je u sjenama i doista velianstveno.
Ujedno je i pomalo zlokobno u svojoj tami. ak podsjea na grobnicu. Unutra se osjea slab
miris vlage koja dolazi iz lagune. Pozivaju nas da se popnemo uz stube. Piano nobile, glavni
kat, svjetliji je i znatno dojmljiviji. Bijeli kameni gotiki lukovi i bijeli mramorni stupovi
podupiru visok i detaljno obraen strop; prostorija je iroka i zrana, slina balskoj dvorani.
Pomalo erotine freske ukraavaju zidove, ruiaste i bijele, s nagim enskim likovima i
kerubinima. Moda su Tiepolove.
Slukinje posluno dijele velike metalne alice.
To je kykeon, kae Marc. Sve popij.
Kykeon? Dakako, ula sam za to. To je droga iz eleuzinskih misterija. udesan, tajan
narkotik.
Prvi put veeras ozbiljno zastanem. Droge? Ne uzimam droge; moje jedino iskustvo s
njima bio je tu i tamo poneki dim marihuane, od koje mi je bilo slabo i od koje mi se vrtjelo.
Marc osjeti da oklijevam.
To nije protuzakonito; napitak je pripremljen od ljekovitih biljaka i divljeg cvijea.
Ali kojih biljaka?
Nemam pojma, X. To je misterij. On se osmjehne. Saaljivo.
Slukinja zuri u mene. Prekoravam se zbog svoje plaljivosti. Dola sam dovde. elim
saznati u emu je etvrti misterij i ne mogu izgubiti Marca. Jednostavno ne mogu.
Nagnuvi se naprijed, uzmem alicu i pijem. Dublje i duboko. Okus je mraan i pomalo
gorak, moda i malo zainjen. Poput hladnog kuhanog vina. Nije neugodno. Ponovno
podignem alicu i ispijem i posljednju kap. Marc postupa na isti nain sa svojom alicom,
gledajui me u oi.
Svi uzimaju kykeon
Poinje glazba. Ritmina, pulsirajua afrika melodija. Prepoznajem je, ali ne znam joj
ime.
Missa Luba, kae Marc.
Dakako. Missa Luba, misa snimljena u belgijskoj Africi prije nekoliko desetljea.
To je savrena glazba za ovaj trenutak jer kykeon djeluje udesnom brzinom. Privida mi
se. Drim se za Marcovu ruku. Ljuljam se, zaista se ovaj put ljuljam. Znojim se. Uplaena
sam.
Nemoj se odupirati kykeonu, apne Marc, njeno me poljubivi u bijeli vrat. Malena,
razmiljaj o njemu kao o gondoli koja te vodi kanalom u tamu. U toplu i senzualnu tamu.
Na trenutak zurim u njegovo privlano i udaljeno lice, a trenutak poslije okrenem se i
gledam jedno drugo privlano lice koje mi je isto tako poznato. Tko je to? Neki glumac?
Sanjam li? Nisam sigurna jer vidim dosta poznatih osoba. Vrlo poznatog politiara. Pokraj
njega internetskog milijardera.
Manekenku. Jo jednog politiara, iz Amerike, sa suprugom. Tajkuni i supermodeli iz
cijelog svijeta.

154

Gubim se. Marc vrlo vrsto stee moju ruku u svilenoj rukavici. Ovaj skup podsjea na
pozlaenu seksualnu zabavu za bogate i poznate, ali najvie od svega, za vrlo mone. Osim
ako ne sanjam. Osim ako to nisu lucidne halucinacije. Droga je ekstremno snana. Ne znam.
Slabo mi je.
Moemo li malo izai na zrak?
Marc kimne glavom. Naravno.
Prilazei prozoru udahnem svje, topao zrak iz lagune. Kad se okrenem shvatim da
Marc stoji pokraj prekrasne djevojke od osamnaestak godina, odjevene u svijetlocrvenu
plesnu haljinu u ampir stilu. to to ona radi? Okrenem se da vidim. Djevojka klei iza mene i
polako klizi rukom ispod moje haljine. Poinje mi milovati klitoris.
Vlana si, kae.
Spustim pogled na nju, a onda se okrenem i pogledam Marca. Da, odgovorim.
Ona me i dalje miluje. Stojimo pokraj skupine ljudi koja plee. Ali mi stojimo dok me
ona miluje, njeno lupka i dodiruje moj klit. A Marc i ja zurimo jedno u drugo.
Topim se. Preputam se uitku i vizijama. Oh. Oh, da. Djevojka je vrlo lijepa; nemam
pojma tko je. Tiho zastenjem; ne mogu si pomoi. Ona me nastavlja milovati. Ne elim da
prestane. Dobro je, tako je dobro. Ali ona se osmjehne i iznenada makne ruku. ujem kako
odlazi, nestaje u gomili ljudi koji mile naokolo i ostavlja me zadahtanu. Blizu sam. Tako
blizu. Gdje sam?
Marc, tko je to bio?
On odmahne glavom.
apnem: Misterij. Da, znam. Misterij. Marc, udno se osjeam.
Marc me ponovno uzme za ruku. Naslonim se na njegovo rame i ponovno osjetim
bujicu seksualnosti. Stvarne i mone nesuzdranosti. elim seks s Marcom ovdje, pred svim
ovim ljudima, elim mu strgnuti kravatu i tu bijelu utirkanu koulju, raskopati mu njegove
bajronovske hlae. Teko mi je suzdrati se. Visoke kone izme uasno me pale.
Glazba je toliko glasna da gotovo izaziva bol. Nemam pojma koliko je sati ili koliko je
vremena prolo.
Marc mrmlja, a njegove su vinom namirisane rijei tople u mom uhu.
eli li prilei? Kykeon je jo djelotvorniji ako legne.
Nisam sigurna da bih mogla podnijeti ako kykeon postane imalo djelotvorniji. Ali Marc
je u pravu: moram prilei. Boje mi razuzdano bjesne u glavi; freske kao da se pokreu.
Kerubini se strmoglavljuju s oblaka.
Teturam izmeu ljudi dok me Marc vodi za ruku. Vidim mukarce u vojnim odorama i
ene u bijelim haljinama od gaze te u kratkim kaputiima u ampir stilu (jesu li to Spencer
jaknice?) uokvirene irom otvorenim prozorima. Grobni otok je taman i vidljiv na crnom
obzorju Venecije. Slijeva su mi velike drvene stube koje mi se ljuljaju pred oima. Marc
pokae da krenem prema njima, ali ja sam ve krenula drei ga za ruku.
Moram se popeti tim stubama.
Marc na vrhu zastane: pred nama se prua pozlaen i ruiast hodnik. U prostranoj,
zlatnoj i grimiznoj prostoriji uoim irok krevet. Ispustivi Marcovu ruku uem u prostoriju

155

i legnem, odbacivi svoje satenske plesne cipelice. Je li to trei kat? Sad vidim da u ovoj sobi
ima i drugih ljudi, zbunjena, ustajem kako bih otila, ali Marc je ve pokraj mene. ape mi:
Samo lezi...
Posluam ga. Jer uistinu elim lei. Htjela bih da Marc legne na mene. No umjesto toga
krevetu prilazi neka djevojka i njeno zadigne moju muslinsku haljinu iznad struka,
razotkrivajui me, a onda mi potpuno skine haljinu, svukavi mi je s ruku zajedno s
narukvicom. Djevojka ima devetnaest ili dvadeset godina, odjevena je u svilu i muslin, a
kosa joj je prekrasno podignuta visoko na glavi.
Leim na krevetu na leima, sasvim izloena i gola osim bijelih svilenih arapa i
rukavica, a pokraj mene na krevetu je druga djevojka. Odjevena je za snimanje Ponosa i
predrasuda, ali u ruci dri dugaak, stakleni dildo.
Marc je jo ovdje. Stoji pokraj kreveta.
Marc?
Prihvati, Alexandra, samo se prepusti.
Prihvaam, prihvaam, prihvaam. Pretpostavljam da e druga djevojka staviti dildo u
mene, ali umjesto toga ona se pomakne prema meni i svue mi rukavice; tada uhvati moj
lijevi zglob na ruci i naglo mi stavi lisiine. Zatim lisiine privrsti za metalni okvir kreveta
iza mene.
Zurim u muka i enska lica koja me gledaju dok mi djevojka stavlja lisiine na zglob
druge ruke. Tada se isto dogaa i s mojim glenjevima. Oko glenjeva mi stavlja
podstavljene lisice, privrstivi ih uz stup od kreveta. Sad sam potpuno ranjiva. I sama
pomisao da sam okovana za krevet, da na sebi imam jedino bijele svilene arape, da me svi
mogu vidjeti, da me svi ovi ljudi gledaju, divei mi se, nevjerojatno je uzbudljiva, a ujedno i
uznemirujua.
Pogledam Marca da me ohrabri.
On kimne glavom.
Ponovno legnem.
Djevojka se nagne i nekoliko trenutaka lie me izmeu nogu, a onda mi razmakne bedra
i gurne dildo duboko u mene; gura ga i izvlai iz moje vagine.
Uspravim se.
Marc, ne...
Djevojka kae: X, per favore.
Kako uope zna moje ime? Kako? Ne znam. Ali vrlo je lijepa, a njezin me glas umiruje.
Marc stoji s nekim drugim mukarcima svoje dobi i smireno me promatra. to je to? Na
krevetu sam s ljudima koje ne poznajem, a ova djevojka gura debeli kristalni dildo u moju
stidnicu, duboko unutra. Okovanim nogama udaram po svilenim plahtama na kojima leim;
zateena sam uitkom koji osjeam, uznemirujuim, dubokim, estokim uitkom.
Imam osjeaj da je kristalni dildo topao: kako im je to uspjelo?
Alexandra...
Ta lijepa djevojka ponovno izgovara moje ime, a onda izvue dildo i svojim malim
jezikom lie moj klitoris; vjeta je. Misli mi se vrtloe dok gledam Marca u oi, njegove
udaljene plave oi ispunjene ljubavlju. Glazba. Glazba. Jesu li to dva jezika? Poput malih

156

majih jezika, tvrdi i mekani, lickaju mi klit. Sad su oko mene tri djevojke. Trea se sagne i
zaigrano, makasto gricka moje bradavice.
Tri djevojke, sve gole. I Marc. Stoji u svojim visokim konim izmama i visokom bijelom
ovratniku; skinuo je elegantni eir i kosa mu je razbaruena; htjela bih provui prste kroz
nepoeljane uvojke crne kose. Ali on me samo promatra. Moda je to pogled ispunjen
ljubavlju, ali prisutna je i pouda. Svjetlucava i mona pouda. Uiva gledajui me; uiva
promatrajui me u tom poloaju.
Zato i ja jo vie uivam. Poinjem stenjati dok me djevojka ispunjava toplim,
prodornim milovanjem dilda, dok lie moj klit, apui mu slatke talijanske rijei. Druga
djevojka vrlo tiho gricka moje bradavice i tipka ih; parfem joj je prekrasan. Istegnem se i
poljubim njezina mlada, mekana prsa. Trea stavlja neto u mene straga; na jo me jedan
nain, analno, ispunjava neim to je toplo i vibrira. Predivno. Nisam imala pojma, nisam
znala. A glazba jo uvijek pulsira i odjekuje, glasnije i uznemirujue.
Prekrasno izgleda, kae Marc promatrajui me. Tako prekrasno.
Prozori su otvoreni. Vidim zvijezde na nebu i ovdje dolje. Zvijezde i zvijezde. Glazba
tutnji. Djevojka gura i izvlai topao kristalni dildo. Rastegnuta sam, otvorena i gola na ovom
krevetu, s ljudima svuda oko mene. Htjela bih biti jo vie gola. Jo ispunjenija. Jo. Jo.
Sanctus.
Unutra i van, unutra i van. Klitoris. Dildo. U mojoj guzi. Poljupci. Netko lie i golica moju
vaginu i sad drhtim, drhtim od uitka, podrhtavam, utapam se, palaa se utapa, natopljena
krzna i cimet.
Hosana.
Duboko u meni. Duboko u meni. Vidim zvijezde. Tako mnogo zvijezda. Marc je mnotvo
zvijezda. Poinjem svravati.
Dominus.
Pribliava se orgazam. Dildo prodire. Djevojka mi lie klit. Djevojka mi grize bradavice.
Orgazam se pribliava, pribliava.
Marc!
Osjeam njegovu ruku u svojoj. Jo sam svezana lisicama. Tesorina.
Orgazam se podrhtavajui pribliava.
Tri djevojke prodiru i grizu, liu i lickaju, a onda naposljetku svravam u gru cijelog
tijela, s nesputanom energijom, stenjem i viem, trzam se, a djevojke me sputavaju. Zato to
drhtim, tresem se, kao opsjednuta, tekuina istjee iz mene u velianstvenom luku i ja se
zavalim u nekakvoj bunovnoj, udesnoj agoniji, razapeta tim zanosnim, grabeljivim
vrhuncem. Tada, jo dok se vrtloe boje, znam da elim samo Marca. elim Marca. Marca na
sebi. Marc, Marc, Marc, Marc.
Marc.
Alexandra, cara mia. Otvaram oi vlane od suza.
Tu je. Djevojke otkopavaju lisice i on me podigne s kreveta. Gola sam u njegovim
rukama, napola onesvijetena, kao da me spasio iz poara; Marc me podie i iznosi iz
spavae sobe.

157

Suze zbunjenosti i dragosti apatom povjeravam njegovim prsima, a on me golu nosi

niz stube, ravno kroz gomilu, ravno kroz ulazna vrata, na topao noni zrak. Nosi me golu
putem prema malom pristanitu. I golu me podie u barku.
Sad sam gola u gondoli. Leim na leima, nogu pospanih i rairenih, dok mi bedra u
bijelim arapama jo sasvim malo podrhtavaju. Umirem od stida, a ipak dio mene ne mari
tko me vidi. Tko gleda. Tko vidi moje krzno i moju kou. Ja sam gola ena odjevena samo u
bijele svilene arape, u crnoj gondoli na crnim vodama kanala Cannaregio, u barunasto
crnom gradu snova i propadanja. Crvenim se i osjeam hladan povjetarac na svojoj goloj
koi, ali neto u meni opire se odjei.
Gondola se ljulja, krivuda i plovi, a onda se zaustavlja. U malom pokrajnjem kanalu. Nad
nama se na mjeseini uzdie mala, drevna crkvica. Gondolijer nestane. Marc je sagnut u
gondoli iznad mene. Raskopava se.
Rairim drhtave noge. Gladno posegnem za njim. Nevjerojatno je tvrd.
Nagnem se da ga uzmem u usta, ali on me gurne dolje. vrsto me odgurne i prisiljava
me da ponovno legnem. Tada mi rukama rairi bedra i onda je u meni, ispunjavajui me.
Prekrasna si. Poljubi me. Tako si prokleto lijepa.
Marc me jebe, a gondola se ljulja na valovima drevne Venecije. Moje su noge u
arapama u zraku. Netko nas moe vidjeti. Sigurna sam da nas mogu vidjeti. Svi mogu
vidjeti Marca dok me jebe. Stalno. Bez prestanka. I opet. Ah.

158

29
NEMAM VREMENA da shvatim to mi se dogodilo na etvrtom misteriju. Jer idueg
jutra, tek to sam se pomakla u velikoj spavaoj sobi s pogledom na kanal Grand, jave mi da
su Jessica i Giuseppe ovdje. Zato Marc i ja odemo dorukovati s njima, a Marc me onda
odvede na vrtoglavi jednotjedni obilazak Venecije: slasna kombinacija umjetnosti, glazbe,
venecijansko-gotike arhitekture i izvrsnih koktela u Harryjevom baru.
Jessica i Giuseppe pridruuju nam se na nekima od tih izleta ali najee istraujemo
sami. Marc dobro poznaje Veneciju. Pria mi da je obiava boraviti ovdje dok je bio vrlo
mlad, da je za vrijeme dugih ljetnih praznika dok je pohaao Cambridge dolazio na
jednotjedne izlete iz junog Tirola.
Ali ja sam, dakako, i oekivala od Marca da dobro poznaje Veneciju jer on dobro
poznaje svako mjesto. Vjerojatno bi mogao organizirati pristojan obilazak mjeseca. I na
kraju turiste odvesti u diskretnu, ali sjajnu gostionicu.
Najprije odlazimo u Frari, Santa Maria Gloriosa dei Frari, u dijelu grada po imenu San
Polo, posve blizu Rialta. Nemam pojma gdje je San Polo ili to to znai, ali Marc me uvjerava
da je to vano.
Ne izgleda bogzna kako, kaem zurei u neuglednu, etvrtastu zgradu od crvenkaste
cigle.
Ali unutranjost!
Unutra je divljenja vrijedno Ticijanovo Marijino uskrsnue, slika koja je, kako mi pria
Marc, navela Richarda Wagnera da napie Majstore pjevae. Tu je i uznemirujui kip starog
svetog Jeronima koji je napravio Alessandro Vittoria, za koji Marc kae da mu je kao uzor
posluio ostarjeli Ticijan. Promatram starca na pragu smrti. Znam da je smrt nekako
povezana s misterijima: svaki od njih je mala smrt, kako Francuzi nazivaju orgazam. La
petite mort.
Zato sam toliko uivala u etvrtom misteriju? to je bilo u kykeonu?. Zato mi se
svialo dok me Marc gledao kako me zadovoljavaju ene? Znam da nisam lezbijka, ali moja
je seksualnost znatno kompleksnija i zamrenija, i bogatija, raznolikija, nego to sam ikada
mogla i sanjati.
Misteriji me pouavaju o seksu i vlastitoj seksualnosti; ali sad me ue neemu drugome.
To je neto povezano s ljubavlju ili Bogom ili smru. Prisutno je. U mojoj glavi. U mojim
osjetilima. Poput zamamnog i nezaboravnog mirisa kojeg se prisjeam, ali ga ne mogu
imenovati. Jo zasad ne.
Sjeam se onog Pindarovog citata: Blagoslovljen je onaj koji, upoznavi se s ovim
obredima, krene podzemnom stazom. On poznaje kraj ivota, kao i njegov poetak kojeg su
nam podarili Bogovi.
Marc prekine moje misli njeno me usmjeravajui u drugi dio crkve.
A ovo je oltarna slika Madona Pesaro. On me poljubi u vrat jednom, a onda i drugi put.
Henry James je rekao: 'U Veneciji nema niega to bi bilo savrenije od ovoga.' Dakako, on
nije vidio tebe kako, kao ovoga trenutka, stoji u sjenama Frarija.

159

Marc podigne moju ruku i poljubi mi savinute prste. Nakratko se zagledam u njega. U
njegovu tamnu kosu i moje bijele prste. Onda pruim ruku i privuem njegovo privlano lice
k sebi. Ljubimo se. Prilino intenzivno.
I tako se nastavlja na obilazak. Idue mjesto koje smo posjetili bila je Scuola Grande di
San Rocco s Tintorettovim slikama, nakon ega je uslijedila hitra vonja gondolom do Ca'
D'Oroa, Zlatne palae, gdje se divimo uvenom pogledu na kanal Grand, a poslije i
Mantenginom Svetom Sebastijanu; Marc mi ukazuje na nezaboravan citat: Ne ostaje nita
osim Boga, sve ostalo je dim.
Ali najvie me se dojmio maleni, anonimni kip Kentaur i Ahilej u prizemlju, iako izgleda
da ga ignoriraju svi koji ure vidjeti kanal Grand. Dugo ga promatram. Podsjea me na
Marca i mene, dok me on nosi iz Casino degli Spiriti. Golu i ranjivu, Alex od etvrtog. Ja sam
djeak, Marc je kentaur.
Dani prolaze kao u snu. Dudeva palaa. Ticijanova i Tintorettova djela u Santa Maria
della Salute. Giorgioneova Oluja. Zidovi koje je oslikao Veronese.
Pogledali smo i prekrasne Brancusijeve kipove i Pollockove slike u muzeju
Guggenheim, bijeloj mramornoj vili na samom kanalu, koja je toliko blizu nae palae da
prije ruka moemo navratiti u palau Dario gladni seksa, pa upravo tako i napravimo.
Pretravi preko malih mostova Dorsodura proemo kroz privatni vrt nae palae sa
stablima citronele i pourimo uz stube iz esnaestog stoljea.
Tada potpuno razodjenemo jedno drugo i nasmijani, nesuzdrano se bacimo na na
veliki, napoleonski krevet, s prozorima otvorenim prema kanalu Grand. Uzdiui se iznad
mene Marc me baci na lea; velianstven je iznad mene, a onda me uzme. Posjeduje me;
pripadam mu; okruuje me odasvud, a onda me bahato okrene i tvrd je, a onda je jo tvri u
meni, dok me uzima s lea, grubo, vukui me za kosu, povlaei je tako divlje da boli. Ali bol
je tako slasna da uzviknem; od nje vrisnem i zadrhtim, a onda svravam, vie puta, ponovno,
grevito, daui, potpuno potroena, i srozam se na jastuke, prekrivena postkoitalnim
znojem, zaslijepljena orgazmom, oslukujui beskonano bubnjanje vlastitog srca,
oslukujui vaporette koji plove Kanalom.
Posljednjeg vrelog venecijanskog dana Marc usmjeri nau glatku, drvenu taksi-barku
prema izlazu iz Venecije, tono preko puta letargine sive lagune, prema otoku Torcello. Na
tom su se zelenom i osamljenom otoku, kae Marc, prvi Venecijanci naselili poetkom
mranog doba.
Nema se bogzna to vidjeti: mnotvo nezanimljivog kra, osamljen potporanj crkve i
jedan ili dva skupa restorana. Zato me je doveo ovamo? Prilino mi je vrue i malko sam
razdraljiva jer me ubadaju ogromni komarci. Ali onda ulazimo u prohladnu i posveenu
unutranjost drevne katedrale na Torcellu, gdje mi pokazuje udesne mozaike, osobito
Madonnu Teotoca, Djevicu koja nosi Boga, na suprotnom zidu.
Jedna krupna srebrnasta suza zauvijek klizi niz Djeviino neizmjerno tuno lice. To je
nepodnoljivo dirljivo. Uplakana ena. Podsjea me na misterije. Sve me podsjea na
misterije. Dolazi trenutak istine, mrane, zastraujue istine. Osjeam to. Katabaza. Konano
otkrivenje. Bojim se i osjeam se prisiljenom. Ne mogu nastaviti ali moram. I hou.
Na tom otoiu nemamo to drugo vidjeti. Lutamo izmeu ratrkanih ruevina
naputenog grada; pogledam stari kameni stolac, Atilino prijestolje, smjeteno na trgu.
Popijemo slab i preskup martini u jednom od malih kafia-restorana. Poslije toga sjednemo

160

na travu i pijemo rashlaeni proek koji smo kupili u baru. Pijuckajui iz aa na stalku
promatramo velianstvene bijele jahte kako plove tisuu godina starim kanalom i zaspimo u
poslijepodnevnoj sjeni limunovih stabala, u zagrljaju. Perfetto.

Te veeri Marc i ja pijemo za stolom ispred Floriana. Kao pravi turisti, ali Marc me
uvjerava da su u Veneciji svi turisti, ak i sami Venecijanci. Kae da su svi koji ive u Veneciji
ili je posjete stalno svjesni da su ovdje. Zato je to u redu.
Tako se ponaamo kao bogati turisti u Veneciji: sjedimo u Florianu dok se topla veer
sputa na najljepi salon u Europi; na prostrani Trg svetog Marka s njegovim golubovima i
zvonikom, na slavnu Dudevu palau i na konje koji se propinju iznad katedrale.
Marc ispije svoje pie i promatra me. Razgovaramo o petom misteriju. Nije siguran bi li
htio da mu pristupim.
X, nikad nisam vidio peti misterij za ene. Ali uo sam neke stvari... Osmiljen je tako
da bude prilino muan i teak. Jesi li uvjerena da bi htjela to proi?
Ako ne odem na peti, to znai da u te izgubiti. Na kraju ljeta. Za otprilike mjesec
dana.
On kimne glavom. Ozbiljno. Ja odmahnem glavom. Skoro bijesno.
Marc, to je apsurdno. Ne elim te izgubiti.
Jesi li sigurna? Nema zakona koji bi rekao da mora nastaviti.
Moda ne postoji takav zakon, ali... Pogledam ga. Njegovo privlano lice uokvireno
uvenim prizorom venecijanskog trga. Bih li mu trebala rei istinu? Da sam i ja sad, kao
Francoise, ovisna o misterijima? Da oni mijenjaju neto u meni, oslobaaju me, oslobaaju i
u duhovnom i u seksualnom smislu, iako to ne mogu objasniti, ali im se ipak ne mogu
oduprijeti? Trebam li mu rei da bih vjerojatno otila na peti ak i kad ne bi postojala
opasnost da ga izgubim?
Marc, kaem, otii u na peti. To je kraj.
On se nagne u stolcu i vrlo se tiho nasmije. Zna, kad bih bio prost, rekao bih da si
tvrdoglava kao krava.
Pogledam ga.
Tua vacca, celenza.
Tvoja krava, ekselendjo.
On se ponovno nasmije i odmahne glavom. Tada se nagne naprijed, uzme moju ruku i
poljubi je.
Alexandra, shvatio sam poruku. I duboko sam poaen.
Jo malo pijemo; prilino smo pijani; razgovaramo o umjetnosti, seksu i venecijanskom
ivotu. A onda, dok ispijam svoj trei bellini, pogledam Marca i kaem jer moram to rei, jer
je dolo vrijeme da kaem: Marc... Oklijevam. Onda nastavim. Moe li mi rei neto o
svojoj eni?
Pauza. I evo je. Naznaka boli. Naznaka prikrivene patnje, prolazni simptom Marcove
unutarnje tuge. Ali ja sam ve utvrdila te simptome, sad moram saznati njihov uzrok.
X...

161

Marc, htjela bih znati. esto aludira na nju. Znam da je umrla. Reci mi istinu.
On popije povelik gutljaj bellinija. Uzdahne, ali i kimne glavom. A onda mi ispria priu.
Zvala se Serena. Bila je vrlo mlada, vrlo pametna, vrlo bolesna i vrlo lijepa. On me
pogleda u oi. Bila je druga najljepa ena koju sam ikada vidio.
Golubovi uzlijeu i lepraju pokraj naeg stola, uplaeni kad je neko dijete potralo za
njima. Zvonik blista na suncu koje zalazi.
Moda sam trebao biti oprezan, dodaje Marc, mukajui svoj bellini umjesto da ga
popije.
Zato?
Znao sam da je iz jedne od camorrinih obitelji. Njezini su bili teki camorristi iz
Forcelle. Jako su se obogatili, ali su i dalje zadrali sve neophodne veze. Njezin je otac tvrdio
da se bavi izvozom mramora. Marc se nasmije neveselo i gorko. Izvozom mramora ne
moe zaraditi stotine milijuna.
Bio je pravi gangster?
Oito.
I?
Ali nije samo njezin otac bio takav. Serenina majka takoer je bila iz jedne camorrine
obitelji. Umrla je mlada, moda zbog vendette, ostavivi Sereni veliko bogatstvo, vlastito
nasljedstvo. On me ponovno pogleda, a onda spusti pogled na svoje pie. Eto, to je bilo
Serenino nasljedstvo: zloin, smrt i novac, previe novca i previe krivnje. Sve zajedno,
njezino podrijetlo, smrt majke, oevi zloini, sve to zajedno ili neto od toga, ne znam, sve je
to pridonijelo njezinom poremeaju.
Ali kako, Marc? to zapravo nije valjalo s njom? to je napravila?
Njegovo slijeganje ramenima ispunjeno je istodobno i prezirom i potitenou. Nita
posebno, carissima, nita posebno. Seks i droge.
Prilino je esto uzimala heroin, kokain, krek kokain; voljela je opasan seks. U misterije
je inicirana prije mene, u sedamnaestoj godini.
Premlada.
Itekako premlada. Tada shvatim. Pogledam Marca. Ona te je uvela u misterije, zar
ne?
Da.
Koliko si imao godina? On slegne ramenima.
Najvie dvadeset. Tek neto stariji od djeaka. Ona je imala osamnaest, jo je bila
djevojica. Upoznao sam je na zabavi u Posillipu i zaljubili smo se na prvi pogled; bila je vrlo
draga, krhka, profinjena i slomljena. elio sam je zatititi i spasiti je. Bila je lijepa, tako lijepa.
Da, zbog nje sam se posvetio misterijima i bili su udesni, ba kao to je rekla. Promijenili su
mi ivot.
On se okrene na drugu stranu, zurei u kupole i lukove Dudeve palae, u ruiasto
nebo, ljepotu suicidalne Venecije osuene na propast. Odluili smo se vjenati ali su se
gotovo svi usprotivili, nikome se nije svidjela ta ideja. Serenina obitelj estoko se protivila.
eljeli su da im se ki uda u drugi camorrin klan, a ne u englesko-talijansku dinastiju iz
Chiaije. Budui da Roscarrickovi nisu imali novca, mislili su da se zato elim oeniti njome.

162

Pogled njegovih plavih oiju ponovno se susretne s mojim. Netremice me promatra. Nije mi
bilo stalo do toga. Nisam elio njezin novac, samo sam elio nju. Ali droga i alkohol...
A tvoja obitelj?
Moja se majka takoer estoko protivila, zato to je Serena bila iz Forcelle. Iz
pogrenog dijela grada. eljela je da njezin jedini sin, sin i nasljednik Roscarrickovih, oeni
plemkinju. Po mogunosti neku elegantnu djevojku iz Engleske ili Francuske, pa ak i iz
Amerike, djevojku iji novac ne potjee od ubojstava i od krijumarenja kineskog bijelog
heroina.
A tvoj otac?
udno, ali on se slagao s mojom odlukom. Bio je Englez i, paradoksalno, malo
oputeniji. U Sereni je vidio ono isto to sam vidio i ja, unutranju ljupkost, poremeenost,
arm. Ali bio je slab, majka je bila znatno snanija. No, kako god...
Vjenali ste se.
Da, vjenali smo se. Bio je to tajan i otuan obred, ali mi smo jo bili jako zaljubljeni. No
nekoliko mjeseci poslije... Glas mu se gubi i on otpije gutljaj bellinija, a onda spusti au.
to se dogodilo?
Serena se jo vie izgubila, mislila je da je varam, povremeno bi se opijala, uzimala je
heroin i druge droge. Vraala bi se kui u est ujutro neuredna, pijana, drogirana, u
stranom stanju, buncajui o svom ocu zloincu, stranom mukarcu; svima je govorila to
je njezin otac radio, da je bio ubojica i koga je sve ubio. Dola je na lo glas, bila je u
novinama, nije htjela zautjeti, a onda su me jednog dana nazvali...
Automobilska nesrea.
Marc me pogleda. Oi mu se suavaju. Plave i suene, estoke i sumnjiave.
Automobilska nesrea u brdima iznad Capue. Bila je otila do nekog dilera. Bog zna
zato.
Kako to misli?
U Scampiji ima heroina dovoljno za cijeli svijet, a vie nego dovoljno u Napulju, ali ona
je svejedno otila sve do Capue, ne znam zato, i nabavila je drogu. Na jednom od tih brda
iznad Capue, u pono, otkazale su joj konice. Jednostavno su otkazale, ali nitko nije mogao
dokuiti zato. Serena se sputala nizbrdo i tada je... sletjela preko ruba.
Mali orkestar poeo je svirati izvan kafia na drugoj strani Trga svetog Marka. Glazba je
vedra i vesela, opereta, potpuno pogrena za ovaj turoban trenutak.
Ve vidim kamo sve to vodi. Otpijem gutljaj bellinija, razmislim, a onda postavim
najvanije pitanje.
Misli da to nije bila nesrea?
Marc ne reagira, barem ne vidljivo. Ali u dubinama njegovih plavih oiju nazirem
bljesak boli.
Prilino sam siguran da je bilo ubojstvo. Olupinu automobila dao sam analizirati vie
puta, i to najboljim ljudima u Torinu i svi su rekli isto: da ne mogu otkriti nijedan razlog
zbog kojeg bi konice iznenadno otkazale. Bile su ispravne. Automobil je bio nov, Alfa, a
poklonili su joj ga njezini. ak nije ni brzo vozila, tridesetak kilometara na sat. Nije bila
drogirana; droga je bila nedirnuta. Barem je tada bila trijezna. To se pokazalo na autopsiji.

163

Pa tko ju je onda ubio?

Vjerojatno njezin otac, zbog ega napuljska policija nije htjela provesti pravu istragu.
Bio je previe moan. Nedodirljiv.
Glazba utihne. Strano je.
Rijei su mi nesigurne.
Ali, zato? Zato bi njezin vlastiti otac to uinio?
Zato to je priala na sva usta. Razotkrivala ga je u javnosti. Drogirana i pijana, cijelom
je svijetu govorila to je uinio.
Ali, vlastitu ker!
Imao je estero djece. Mogao si je priutiti gubitak jedne keri. Marc uzdahne i
provue ruku kroz svoju tamnu kosu. Iskapi ostatak pia. X, gledaj, ne mogu biti siguran.
Moda sam posve u krivu, moda je to bio neki drugi camorrista, moda je uistinu bila
nesrea, ali ipak sumnjam. To je uinio netko iz njezine obitelji. Njezin je otac svakako imao
zlokoban utjecaj. On je serijski ubojica. On jest camorra.
I zato ih mrzi?
To je jedan od razloga. Kad sam naslijedio Serenino bogatstvo odluio sam ga dobro
iskoristiti i zapoeti posao u Campaniji i Calabriji, poten, ali i unosan posao, da pokaem da
se to moe napraviti; htio sam posao kojim bih porazio mafiju, kojim bih pobijedio i
camorru i 'ndranghetu
Poinjem uviati. Poinjem shvaati. Spustim ruku na Marcovu.
Marc...
Serenina smrt unitila je i mog oca, doda Marc gotovo usputno. Volio je Serenu jer je
bila duhovita i bilo ju je lako voljeti, iako je bila problematina. Nekoliko mjeseci nakon
njezine smrti imao je srani udar. Marc naglo povue svoju ruku iz moje. I eto, to je to. Sad
sve zna.
Zato mi to prije nisi rekao?
X, to nije neto o emu volim razmiljati. A osim toga nemam dokaza. Nemam dokaza
da ju je ubila camorra, a kamoli da je to uinio njezin otac camorrista. Sve su to nagaanja,
sve su to igre s maskama. A i mi smo ovdje, u gradu maski.
On se nagne unatrag u stolcu s ozbiljnim izrazom lica. Htjela bih ga poljubiti. A konji se
uzdiu na svom podiju iznad katedrale svetog Marka, dok kopitima vjeno gaze nevidljivog
neprijatelja.
Smirena sam. Sad znam sve, koliko god bilo strano. Posljednja rana je zacijelila.
Idueg dana odletimo u Napulj jer Marc ima posla kod kue. Svi su redovni letovi
rezervirani stoga je unajmio privatni avion. Jessica i ja hodamo preko asfalta do aviona koji
nas eka. Uzbuena sam kao dijete: nikad prije nisam bila u privatnom avionu. Jess je,
meutim, neuobiajeno potitena. Cijelo vrijeme koje smo proveli u Veneciji bila je
nasmijana i sretna, oito zanesena Giuseppeom. A sad ne progovara ni rijei.
Zato?
Kad smo se ukrcali, kad su se Giuseppe i Marc smjestili u prednjem dijelu aviona
razgovarajui o poslu, Jessica me naposljetku dodirne po ruci i znaajno kimne, bez rijei,
kao da eli da razgovaramo nasamo. Sjednemo u stranji dio i avion poleti.

164

Motori su buni. Nitko nas ne moe uti. Giuseppe i Marc razgovaraju u prednjem
dijelu.
to je? upitam.
Giuseppe se sino napio. I neto je rekao.
to?
X, bio je potpuno nesvjestan, pijan kao zemlja. Inae ne pije puno - mislim da loe
djelujem na njega.
Dobro...
A onda mu je jednostavno pobjeglo, jedva da je bio pri svijesti. Kladim se da je
zaboravio to je rekao.
Lice joj je neuobiajeno turobno; zacijelo je rije o neemu ozbiljnom.
I? to je rekao?
Ona se okrene prema meni.
Zna li da postoji i esti misterij?
Molim?
Jessica kimne i pogleda prema prednjem dijelu aviona gdje se Giuseppe i Marc smiju i
ale.
Postoji i esti misterij. To je neto zastraujue, jezivo i vrlo opasno, i velika tajna. To je
sve to znam. Barem je Giuseppe tako dao do znanja.
Zbunjena sam. Nakon onog trenutka kad mi je sve ispriao i konane sigurnosti, dok
smo bili kod Floriana, sad sam opet izgubila tlo pod nogama. Zato mi Marc nije rekao neto
o tome? Zar mi jo lae? Zato lae?
Zato?

165

30
ON ZAISTA PORIE da postoji esti misterij? Jo uvijek?
Da.
Hmm.
Jess stoji ispred mene u mom stanu u ulici Santa Lucia u Napulju, procjenjujui moju
novu McQueen mini-haljinu. Kratka je, ruiasta i crna i vrlo skupa. Ne nosim gaice. Po
zapovijedi. Navikavam se na pomodnu odjeu i nenoenje rublja; ne navikavam se na sve
misterije o misterijima.
Veeras je peti. Mislila sam da je peti ujedno i posljednji, ali Jessica mi je usadila zrno
sumnje.
Dvaput sam se suoila s Marcom postavljajui mu to pitanje: prvi put sam ga upitala
kad smo sletjeli u Napulj, prije dva tjedna. Marc je istoga trenutka odluno porekao: Ne
postoji esti misterij. Ponovno sam ga upitala dva dana poslije i bio je jo odluniji. Pa ipak,
od tada sam zamijetila odreeno zahlaenje izmeu njega i Giuseppea, svojevrsnu
ukoenost i distanciranost. Prije su bili kao braa, prijateljski su se zezali, a sad primjeujem
jedva primjetnu naznaku neodobravanja kad god se spomene Giuseppe ili kad je prisutan.
Jess i ja raspravljamo o tome dok mi ona pokazuje da se jo jednom okrenem da vidi
moju haljinu.
X, to moemo napraviti? upita ona naposljetku. Uskoro e ionako saznati. Ali,
draga, budi oprezna, budi prokleto oprezna. Ona napravi korak unazad, kimajui glavom
kao majka koja je zadovoljna nevjestom u njezinoj vjenanoj haljini.
Izgleda sjajno. Oborit e ih s nogu. Onaj stari jarac Dioniz doivjet e srani napad.
Nasmijem se. Nesigurno. Onda se prestanem smijati i osjeam kako me ispunjava
strastvena tjeskoba. Peti misterij. Katabaza. Smrzla sam se od straha.
Jessica me uzme za ruku i dri je, pitajui: X, jesi li sigurna da to eli napraviti? Moe
prestati. Moe prestati ovoga trenutka. Njezine prijateljske smee oi susretnu moj
pogled. A moje su vlane od suza koje samo to ne poteku. Moemo otii kod Benita, piti
peroni i svaati se zbog pizze i pretvarati se da se nita od ovoga nikad nije dogodilo.
Ta mi je ideja na trenutak privlana. Mogla bih sve izbrisati. Pretvarati se da je cijelo
ljeto bio samo san, sve od onog trenutka prije skoro etiri mjeseca kad sam prvi put
ugledala Marca u Gran Caffeu Gambrinus. Ali ako to uinim, izbrisat u i Marca iz svog
ivota, a ta je pomisao grozna. Uasna. On je dio mene, utkan je u moju duu, usprkos Platiju
i svemu ostalome. Ako izbriem ovo ljeto izbrisat u i misterije, a silno mi se svia kako su
me promijenili. Draa mi je ova osoba u koju se mijenjam: otvorenija je i samopouzdanija,
pustolovnija i zaigranija. Stegnem Jessicinu ruku i odmahnem glavom.
Tako sam i mislila, kae ona.
Izvana zaujem automobilsku trubu. To je Giuseppe sa srebrnim Mercedesom koji je
skoro postao moj; kad izaem na plonik on bez rijei otvori vrata i kratko se vozimo do
uske ulice u srcu starog Napulja, Via dei Tribunali.

166

Giuseppe parkira ispred crkve. Chiesa de Santa Maria delle Anime del Purgatorio ad
Arco. Sveta Marija od dua u istilitu. ula sam za tu ozloglaenu baroknu crkvu; puno sam
je puta promatrala prolazei uskim plonicima ulice Tribunali. Ali zbog njezine zastraujue
reputacije nikad nisam skupila dovoljno hrabrosti da uem.
Izvana je odbojna. Kad Giuseppe otvori vrata auta, izaem, pokliznuvi se na grubim
kockama ulice na svojim visokim petama i pogledam tri uglaane bronane lubanje na
kamenim stupovima. Potiskujui drhtaj kaem: Grazie, Giuseppe.
On mi ljubazno kimne ali u njegovom dranju osjea se naznaka skruenosti. Moda se
stidi to je odao tajnu?
To jo neu saznati. Giuseppe se okrene i vrati u automobil i Mercedes odtutnji, a
lokalni klinci koji mlitavo sjede na svojim vespama te mukarac u kiosku koji prodaje Oggi i
Gente gledaju za njim.
Moram ui u crkvu dua u istilitu. Suspreui strahove uspnem se plitkim stubama i
gurnem vrata. Unutra eka omanja gomila; i Marc je tu, dotjeran kao i obino, u svom
sveanom sakou. Namrten je. ak i on izgleda pomalo tmurno i napeto. To mi nimalo ne
pomae.
Buona sera, X.
Poljubi me u elo. Okrenem se i vidim da je i Francoise, u pratnji svog deka, svog
amanta, Daniela, isto tako prisutna. Znai, petom e misteriju pristupiti u Napulju. To me
malo ohrabri. Francoise i ja kimnemo jedna drugoj i ohrabrujue se osmjehnemo. U
njezinim se oima vide tragovi straha.
Ali nema vremena za razgovor; ve nas vode do stuba s jedne strane crkve. Iz svog
istraivanja znam kamo te stube vode. Sad moram potisnuti jo dublje strahove.
U podrumu je hipogeum, grozna i zastraujua grobnica Santa Marije delle Anime del
Purgatorio, grobnica u kojoj se jo moe vidjeti drevni napuljski kult oboavanja lubanje u
svoj svojoj zlokobnoj i trajnoj slavi.
Stube su strme i ja uzdahnem od olakanja kad se naemo na kamenom podu podruma.
Onda se osvrnem oko sebe. I zadrhtim.
Cijela je odaja pretrpana krinjama, staklenim kutijama i otvorenim sanducima u
kojima su ljudske lubanje i kosti. S nekih lubanja vise ogrlice, a pred nekima su svijee ija
svjetlost treperi ispred njihovih upljih oiju.
Kult oboavanja lubanje lokalna je katolika hijerarhija napustila ezdesetih godina, ali
ovdje se on nastavlja isto onako silovito i poganski kao i prije: mnogi lokalni ljudi, uglavnom
djevojke i starije ene, dolaze ovamo moliti se svojim posebnim i omiljenim lubanjama,
zapaliti svijee ispred mrtvih bez oiju, zatraiti sreu, plodnost ili lijek od raka; neki dolaze
tek tako, zato to je to mjesto tako grozno privlano i intenzivno.
X, jesi li dobro?
Marc mi njeno spusti ruku na rame. Slaem: Da.
Odavde se jo sputamo.
Slijedim njegov pogled i vidim da na vodi, nizak, postariji mukarac s naoalama,
podie vrata na podu.

167

Oito se iz grobnice svete Marije od dua sputamo dublje u Napulj, prema velikom i
uvenom labirintu u napuljskom podzemlju, Napoli Sotterraneo.
Grad je podignut na vulkanskom kamenu koji se lako iskapa. Zato su ljudi ovdje
tisuama godina kopali rupe, bunare, tunele i podrume; ako tome dodate niz tisuljea
gustih naslaga koje su se jednostavno gomilale jedna na drugu, to znai da pod zemljom ima
vjerojatno isto onoliko Napulja koliko ga ima i na povrini: grad lei na vlastitoj zrcalnoj
slici, istovjetan i suprotan podzemnom gradu, kao crkva postavljena iznad vlastitog odraza
u nekom venecijanskom kanalu.
Dok vodi otvara podna vrata, okrene se prema nama i kae: E 'piuttosto un lungo
cammino. Potrebbe essere necessario eseguire la scansione...
Put je dug. Moda emo morati puzati. Duboko udahnem neist zrak i dopustim Marcu
da mi pomogne dok se sputam niz stube u tamu.
Grazie.
Hodamo, puzimo i provlaimo se, slijedei vodievu baklju, probijajui se kroz Napoli
Sotterraneo, s njegovim stotinama kilometara vlanih cisterni, tajnih kapelica, starih
kosturnica, potonulih rimskih kazalita i pljesnivih burbonskih tamnica. Prolazimo pokraj
hramova misterijskih religija koje su pretvorene u skladita kojima se koriste krijumari
camorre za skladitenje droga, alkohola, duhana i oruja. Mnoge misterijske religije svoje su
obrede obavljale na tajnim podzemnim lokacijama, kao to mafija svoj posao danas obavlja
na tim istim osamljenim lokacijama.
Slinost je neosporna.
Dok zrak postaje sve pljesniviji i vlaniji, stariji i neugodniji, poinjem razmiljati.
Poinjem sve povezivati. Uoavam povezanosti, kao kad kod suvremenog potomka uoite
slinost s davnim i uvenim pretkom.
Ci siamo quasi...
Izgleda da vie nismo daleko. Jo jedan uski tunel krivuda prema golemoj cisterni
ispunjenoj odjecima koju su, kako mi kae Marc, izgradili drevni Grci. Marc na mobitelu ima
svjetiljku te osvjetljava prostor oko sebe, a ja promatram. Cisterna, u kojoj sad nema vode,
izgleda golemo. Nervozno i s divljenjem promatram mone lukove, visok kameni strop,
velianstvene i prekrasno uklesane zidove visoke nekoliko stotina metara. Kao da gledam
graevinu odavno izumrle rase s naprednijeg planeta.
Avanti.
Nastavljamo hodati. Zrak je topao i nekako rijedak. Osjeam vrtoglavicu, a jo nisam ni
popila kykeon. Hoemo li dobiti taj napitak? Nadam se da hoemo. Nadam se da neemo.
Putovanje se nastavlja niz jo ui hodnik sagraen grkim ciglama i golim stijenama.
Vlaan je, zaguljiv, turoban i sumnjiv.
Samo jo malo, carissima.
Marcova ruka utjeno lei na mojim ramenima, ali nije osobito utjeila. Sad sam uistinu
uplaena. Duboko smo u podzemlju, duboko u zaboravljenim tunelima Napoli Sotterraneo,
na podzemnoj stazi.
Evo, na engleskom kae vodi odnekud ispred nas. Vidim svjetla, iako su priguena.
Tunel se otvara u niz velikih stropnih lukova osvijetljenih bakljama i plavim svjetiljkama.
Ovdje je okupljeno ve mnotvo ljudi; piju vino i razgovaraju. Ali raspoloenje je posve

168

drukije u odnosu na prethodne misterije. Glazba je vrlo jednostavna i crkvena, jednoglasna

pjesma bez pratnje, kao gregorijanski koral ili neto jo starije, grko. Tuna je. I neumoljiva.
Marc izgleda zabrinuto. Duboko je namrten. Stegnem mu ruku da ja utjeim njega. On
se prisilno osmjehne.
Vode nas ispod jednog niskog luka. Strop je zaobljen, kao unutranjost velikog aviona,
ali sagraen od vlanog kamena. Uske kamene police pruaju se na jednoj strani gdje ljudi
stoje sputenih pogleda.
Blistave baklje osvjetljavaju polucilindrini oblik zaobljenog stropa. Plamen nestalno
treperi, osvjetljavajui sablasne reljefe na zaobljenim zidovima, koji vjerojatno potjeu iz
vremena najranijih misterija u junoj Italiji, moda iz treeg ili etvrtog stoljea prije nove
ere. Kameni frizovi su njeni, ali ipak primitivni i prikazuju muenje mukaraca. Jednom je
mukarcu prerezan vrat. Drugi je podvrgnut sodomiji. Treeg grubo ubadaju noem u lea.
Lice mu je iskrivljeno, a iz rane iklja krv.
Sjetim se udnog oiljka na Marcovu ramenu. Dakle, vjerojatno je to rjeenje jedne
tajne. Zaobljeni oiljak, rana od noa, zacijelo je njegov simbol inicijacije u misterije, poput
tetovae na unutranjoj strani mog bedra.
Ponovno stegnem Marcovu ruku. Vlana je od znoja. Oito je zabrinut; nikad ga prije
nisam vidjela takvog. Moji strahovi jaaju. to e se dogoditi sa mnom?
Glazba se uzdie u jednoglasnom intenzitetu, zbor jednostavnih i obinih glasova,
plaljivih i jadikujuih, pa ak i neskladnih. Ali vrlo su izraziti i pitam se nije li negdje u
oblinjoj grobnici smjeten zbor - mnogo je podruma i tamnica, mnogo grobnica, mnogo
dionizijskih hramova koje je pokopalo vrijeme.
Pij, kae djevojka gurnuvi mi alicu u ruke. Nije odjevena u bijelu tuniku; ovaj put je
haljina jednostavna i neopozivo crna. Ali ova djevojka izgleda da ima istu ulogu kao i
djevojke u dosadanjim obredima: slukinja je misterija.
Pogledom od Marca potraim podrku ili savjet, ali on je ve uzeo svoju metalnu alicu i
iskapio tekuinu. Obrie usta nadlanicom i s prezirom je vraa djevojci. Ponovno se neto
udno krije u njegovom dranju - to nije uljudni, pametni, aristokratski Marc kojeg
poznajem i volim. Nekako je drukiji. Skriveni bijes je oitiji.
Marc, jesi li dobro?
On odmahne rukom.
Samo promatraj, cara mia. Mislim da samo mora promatrati. Zasad.
Okrenem se i promatram. Iz gomile su odabrali enu. Francoise. Prepoznajem jo tri ili
etiri djevojke: moje sestre na petom misteriju, moje sestre iskuenice. Ali Francoise su
odabrali prvu.
Svi stojimo na povienim kamenim terasama s obje strane prostrane odaje s
polukrunim stropom. Francoise kimne te polagano i posluno, u crnoj haljini, silazi niz
nekoliko kamenih stuba, a onda koraa niim, centralnim dijelom odaje, slinom sredinjoj
lai crkve, do kraja prostorije. Sad vidim da je ondje, na stranjem zidu, velika, primitivna
zidna slika grkog ili rimskog vojnika koji ubija bika. Ali nije to jednostavno ubijanje, nego
vojnik okrutno potee no tako da krv iklja iz grla prestravljene ivotinje. Pobjeda ovjeka
nad zvijeri? Ili pobjeda okrutnosti nad ljubaznou?

169

Ispod te strane slike stoji sredovjeni mukarac. U ruci dri srebrno zvonce kojim
zazvoni, a onda upita na engleskom: Pristaje li pristupiti petom misteriju?
Francoise oklijevajui odgovara: Pristajem.
Onda prvi ritual moe zapoeti. Klekni.
Ona klekne.
Moli se Mitri, zapovijedi mukarac.
Francoise nesigurno sklapa ruke. Saginje glavu prema slici mukarca koji ubija bika.
Metar misterija ponovno zazvoni zvoncem. Francoise se okrene prema njemu, a on je
uputi.
Sad se okreni i lezi na lea.
Tekuina iz metalne alice poinje djelovati. Ali to nije ni slino djelovanju vina na
Capriju ili u Rhogudi, kao ni djelovanju kykeona na etvrtom misteriju, nego u usporedbi s
njima ovaj napitak djeluje poput omamljenosti od udarca u glavu. Osjeam se pijana na neki
teak, ali i agresivan nain, kao da bih se najradije s nekim potukla. Nije to ugodan osjeaj.
Okrenem se Marcu. ak i u plamenom obasjanim sjenama mitraistike grobnice vidim
da se i on slino osjea: kripi zubima kao ovjek koji se suzdrava od nasilja.
Mora se predati Mitri i Dionizu, kae mukarac sa srebrnim zvoncem. Podigni
haljinu.
Francoise lei na otomanskom sagu prekrasnog uzorka. Ona sklopi oi i na njezinom
licu vidim zbunjenost i napetost, ali ipak posluno podigne haljinu, otkrivajui bedra i
meunoje; priblie joj se djevojke, u crno odjevene slukinje. Kleknu pokraj nje i poinju je
uzbuivati onim toplim kristalnim dildom. Vidim da Francoise reagira, iako se nastoji
oduprijeti. Oi su joj vrsto sklopljene. Daniel stoji na kamenoj terasi iznad nje. Ne mogu
protumaiti njegov izraz lica.
Glazba poprima turoban intenzitet. Ovaj je misterij dosad najreligiozniji. ujem latinske
i grke rijei kako se vrtloe u zadimljenom zraku ispunjenom mirisom tamjana.
Dionysian, Bakkheia, Skiereia, Apaturia.
Drim Marca za ruku da mi bude lake. Imam osjeaj da u se onesvijestiti. Da u pasti s
ove kamene terase. Ovo je previe.
Astydromia, Theoinia, Lenaia, Dionysian.
Bubnjanje je intenzivno. Neka vrsta lire ili nekog drugog ianog glazbala uzdie se
prema vrhuncu. Glasovi se udruuju. Zrak u odaji gust je od tamjana i dima zapaljenih baklji.
Sad istupi mukarac. Tridesetak godina star. Visok. S jednodnevnom bradom. Na oima nosi
masku. Camorrista?
On raskapa hlae. Ima erekciju. Jedna od slukinja stavlja mu kondom i on prie
Francoise, a onda klekne i ulazi u nju. Pari se s njom. To je jedini izraz. Parenje. Ako su
misteriji dosad bili seksualni, pa ak i sublimirajui u svojoj erotinosti, a uistinu su bili,
onda je ovo neto posve drukije. Ozbiljno, zastraujue, okrutno, ali i prokleto simbolino.
ena se podaje bogu. Njezin se partner tome mora pokoriti. Svi se moraju pokoriti.
Prestravljena sam.

170

Maskirani mukarac je gotov. Izvlai se iz nje, a slukinje poure da podignu Francoise

na noge. Ali na njezinom licu vidim zbunjenost, ona okrene glavu na drugu stranu, a ake su
joj stegnute u pesnice; izgubila je svu hrabrost. A to je tek prvi ritual katabaze?
Francoise je crvena i drhti. Daniel silazi s kamene terase i ogrli je utjeno, vodei je u
sjene.
Ti.
Mukarac sa srebrnim zvoncem pokazuje na mene.
Neu to uiniti. Ali moram, da mogu ostati s Marcom. Ne mogu to uiniti. Pogledam
prema Marcu i on obori pogled, odmahujui glavom, a onda me nakratko pogleda u oi i
kae: Jo moe prestati. Ovo je posljednji trenutak u kojem moe prestati.
Tada skrene pogled.
Ne mogu prestati, odgovorim mu. Ne mogu te izgubiti. Volim te.
Oamuena, zbunjena i odluna, posluam metra misterija. Spustim se niz kamene
stube i prijeem cijelu odaju. Zvonce zazvoni. Metar me pita pristajem li se pokoriti.
Odgovaram: Da, pristajem.
Klekni, kae mukarac i ja kleknem ispred zidne slike. Zurim u drevnog vojnika koji
ubija drevnog bika. ikljanje drevne crvene krvi izblijedjelo je u tunu i pranjavu crvenoruiastu boju. Zvonce zazvoni.
Okreni se i legni.
Stegnem ake. Svaki djeli moje due vriti: Ne, ne. Ne. Nemoj posluati. Nemoj to
napraviti. Bjei. Ovo je pogreno.
Ali misterije imaju mo nada mnom, zato se okrenem i legnem. Zvonce zazvoni.
Podigni haljinu.
Leim. Podignem haljinu. Naravno, ne nosim gaice. Slukinje se okupljaju oko mene i
uzbuuju me. to bolje mogu. Podignem pogled prema dimu i tami, traei Marca, ali on se
okrenuo na drugu stranu. Okrenuo je glavu na drugu stranu.
Neki se mlai mukarac pribliava iz plamenom obasjanih tamnih sjena. Ima
dvadesetak godina. Na bradi ima malen oiljak, ali to je sve to vidim od njega. I on je
maskiran.
Taj mladi ima erekciju. Ui e u mene. Sklapam oi i ekam da me uzme. To je jedini
ispravan termin: uzet e me, porobiti, zlostaviti. Protiv moje volje, iako se pokoravam.
Cornuti!
Otvaram oi.
Marc.
To je Marc.
to?
Marc stoji na podu grobnice i mae noem - otkud mu no? - malim, svjetlucavim,
opasnim elinim noem. On uhvati za vrat mukarca s oiljkom i pritisne otricu na
pulsirajuu venu.

171

Estopa! Voditelj obreda, mukarac sa srebrnim zvoncem, protivi se na brbljavom

talijanskom. Ne! Ne moe prekinuti misterij. Sad mora prepustiti tu enu. Zna pravila i zna
koja je cijena neposlunosti.
Jebi se, kae Marc na engleskom. Tada mi dovikne: X, ustani! Doi ovamo.
Skoim na noge i silom sputam haljinu da se pokrijem, a onda potrim prema Marcu.
On jo dri mukarca za vrat; mladi s oiljkom preputen mu je na milost i nemilost i
doima se prestravljen. Kao da istinski vjeruje da e ga Marc tek tako hladnokrvno ubiti,
onako kako je u Platiju ubio koljaa svinja.
Metar obreda jo se protivi na talijanskom. Ali sad govori vrlo polako i prijetei i ja
razumijem svaku rije.
Roscarrick. Capoi e doi za tobom. To je ono to se dogaa u petom misteriju. To to si
doveo vlastitu enu ne moe nita promijeniti. Ako to uini, kao da si poinio
samoubojstvo.
Onda neka tako bude, odvrati Marc. Tada pusti mukarca i mladi s oiljkom odtetura
podalje, drei se za vrat iz kojeg ne curi krv.
Marc me uhvati za ruku i kae: Tri.

172

31
TRIMO. Marc me vodi iz mitraistikih odaja u uske hodnike i ovaj put skrenemo
nalijevo, drugim putem. Nakratko se osvrnem. Iza nas se uje vika, vidim likove uokvirene
plavim, tunim svjetlima, a bolna glazba koja se utiava savren je prikaz njihovog
ponaanja.
Ovamo!
Hodnik vijuga, a zatim se suava i postaje tako uzak da osjeam kako me stijene
pritiu, kako me gue i plae, ali se uspijemo provui, a onda se hodnik od cigle i kamenja
ponovno proiruje. Sad trimo; tunel se otvara u jednu od golemih grkih cisterni.
Marc se okrene i baterijom na mobitelu osvijetli kameni zid. Za zid su privrene
eline ljestve.
Vjerojatno su postavljene za vrijeme rata - ovo su bila sklonita. To znai da ljestve
nekamo vode. Zacijelo vode na povrinu.
Popet emo se Ijestvama?
Da.
Pogledam zahrale metalne ljestve. Na sebi imam kratku haljinu i visoke pete.
Daj mi svoje cipele, kae Marc.
Skinuvi cipele pruam ih njemu, a on ih zavitla na dno cisterne. Onda trimo prema
ljestvama i on se prvi vjeto uspinje, a ja idem za njim, hvatajui se za preke; uspinjemo se
polagano. Krhotine crne hre na metanim prekama bolno mi se zabadaju u bose noge;
ljestve se raspadaju i kripe dok se penjemo, kao da nekako sablasno prigovaraju.
Jednostavno se ne usuujem pogledati u podnoje - dvadeset, trideset, pedeset metara u
dubinu.
Ako ljestve popuste past emo i ubiti se, razbit emo se na komade na drevnom grkom
kamenju.
Daj mi ruku.
Marc prui ruku prema meni da mi pomogne. Odmahnem glavom. Dobro sam.
Marc se nastavi penjati. Nakon nekoliko munih trenutaka stigne na vrh, na svojevrsnu
zaravan. On spusti na tlo mobitel s baterijom i u tami prui ruku prema meni. Ovaj put
prihvatim pomo, uhvativi se za njegovu ruku, a on me izvue na zaravan. Hvatam zrak,
prilino iscrpljena.
Podigavi mobitel Marc hitro osvjetli prostor zrakom svjetlosti. Tunel nestaje u tami,
vodei od cisterne u druge tunele, ali naziru se i traci svjetlosti. Blizu smo povrini, blizu
smo ulicama gornjeg grada. Prodorna svjetla zacijelo potjeu od odvoda i kanalizacijskih
rupa.
ujem buku koja odjekuje negdje ispod nas.
Jesu li to oni?
Pouri, carissima.

173

Marc se udalji nekoliko metara i pokae prema stropu. Svjetlost blista kroz otvore u
drvenim vratima u podu. Prema tim vratima vode stube usjeene u kamen; Marc se uspne i
gurne ih ramenom. Vrata se ni ne pomaknu. Glasovi iz dubine sve su glasniji. Marc ponovno
pokua.
Brzo.
U dubini odjekuju bijesni glasovi na talijanskom. Marc une, duboko diui. Ponovno
gurne vrata u stropu i ona se s treskom otvore. Zaslijepi nas blistava svjetlost. Marc se
uspravi.
Marc!
On prui ruku prema meni i, napregnuvi se, povue me na svjetlost. Osvrnem se
naokolo dok Marc hitro zatvara vrata u podu. Preko njih poinje slagati sanduke vina.
Sanduci s vinom?
Nalazimo se u skladitu trgovine. Salumeria, trgovina delikatesa u starom Napulju.
Dakako. Zato ne? Mnotvo ovih tunela i grobnica izranja na povrinu na najnevjerojatnijim
mjestima: ispod perilica za rublje u podrumu, u perionicama rublja i pekarnicama. Nalazimo
se u trgovini, a trgovina je otvorena i prepuna ljudi koji avrljaju obavljajui veernju
kupovinu; nitko nije uo na ulazak. Vidimo ljude za pultom; skriveni smo iza polica i
okrueni salamama, unkama i kolutima sira.
Jednostavno emo izai, kae Marc.
Oboje smo prljavi i pranjavi; Marcov je smoking prekriven prljavtinom i pauinom.
Moja je odjea iskidana, bosa sam, haljina mi je poderana i vidljivo je da krvarim ondje gdje
sam gleanj ogrebla na hrave ljestve, ali nemamo drugog izbora. Moramo izai iz trgovine
poput obinih kupaca koji su pogledali salsicciju.
Stara gospoa kupuje volovske tripice u papirnatom tuljcu; okrene se i pogleda nas, ali
ak ni ne trepne; samo ispusti zvuk negodovanja i slegne ramenima, kao da stalno via
takve ljude, a onda nastavi prigovarati zbog cijene tripica.
Uspjeli smo izai. Marc zarei u mobitel.
Giuseppe!
Stojimo u uskoj uliici pokraj Duoma, barem mislim. Jo sam bosonoga. Dok Marc
razgovara na mobitel, mahnito dajui upute svom slugi, potrimo nalijevo pa nadesno, dok
ne stignemo na prometniji ulini ugao. I ondje ekamo, dok nam srca udaraju, bez rijei i u
strahu. Minutu i pol poslije toga Giuseppeov se automobil pojavi tutnjei. Uskoimo unutra i
automobil pojuri iz starog dijela Napulja prema irim avenijama. estoko skrenemo
nadesno, a onda jo jednom, vozei se ravno prema Chiaiji i naposljetku se zaustavimo kod
stranjih vrata palae Roscarrick.
Marc me izvue iz auta. Nosi me bosonogu unutra i doziva sluge.
Zakljuajte vrata. Zakljuajte sva vrata. Zatvorite i zaprijeite prozore.
Sve se zatvara.
Odlazimo u njegovu spavau sobu i ja pourim u kupaonicu da isperem krv s
ozlijeenih glenjeva i crnu hru s tabana.
Najradije bih zaplakala, ali ipak ne plaem. Ohrabrujem se duboko diui. Isperem
prljavtinu s ruku i lica. Tada u ormaru potraim svoju odjeu i preodjenem se u traperice,

174

pamunu koulju i tenisice. Kad ponovno uem u spavau sobu, Marc zakapa manete
plave koulje, istodobno razgovarajui na mobitel, koji pridrava bradom: Si, si, Giuseppe.
Si!
Glas mu je izbezumljen.
Sjednem na krevet. Djelomino oslukujem njegov hitri napuljski govor, a djelomino
mi panju odvlae nevjerojatna veeranja zbivanja.
Marc okona razgovor. I sjedne na krevet pokraj mene.
Mora otii odavde.
Zato?
Zato to e se camorra sad okomiti na mene.
Camorra?
On odmahne glavom.
Ve odavno trae izgovor da me ubiju. Sad e svi biti na njihovoj strani pa e me moi
nekanjeno maknuti.
Zato?
Zato to sam napravio ono najgore, X, ono to se nikad ne smije napraviti. Prekrio
sam pravila misterija. Prekrio sam svoje zavjete kao inicirani i umijeao se u sveti peti
obred. Zaustavio sam ih u dovrenju inicijacije.
Ne razumijem.
On provue ruku kroz kosu. I uzdahne. Protrlja lice. Umoran je, ali napet. Pogleda me.
X, kad jednom zapone misterijski obred, odreenu razinu inicijacije, tada je mora
dovriti, inae bi mogla biti puki voajer, netko tko pokuava doivjeti jeftino uzbuenje ili,
to je jo gore, netko tko iskoritava misterije da bi pijunirao druge, a zna koliko poznatih
ljudi sudjeluje. Predanost i tajnost su najvanije.
Kimnem glavom. Da, vidjela sam i politiare i milijardere. Vidjela sam ih u Veneciji...
Rijei mi zamiru u ustima i poinjem logiki razmiljati. Politiari. Milijarderi. Enzo
Paselli.
Dakako. Dakako! Sad mi se sve razotkriva, sve sjeda na svoje mjesto. Kao da su se vrata
u podu otvorila i vide se podzemni tuneli i tako se razotkrio tajni labirint.
Rijeila sam misterij misterija.
Marc, kaem, misterijima upravlja mafija, zar ne?
Da, odgovori on. Mislim da je tako.
'Ndrangheta. I camorra. Oni organiziraju misterije i financiraju ih. Je li tako?
Vrlo vjerojatno.
Doima se pomalo poraenim. Ali ja nisam. Logika cijele prie je zasljepljujua. Ustanem
i koraam Marcovom tihom i elegantnom spavaom sobom. Pokuavam sve razumjeti i na
glas razmiljam.
Marc, shvatila sam. Misteriji nikad nisu izumrli - pretvorili su se u mafiju.
Molim? Jednom je i Marc nesiguran. On ponovi: Molim? to si rekla?

175

Zar ne vidi, odatle potjeu mafija, camorra i 'ndrangheta! Priem mu, obuhvatim
njegovo privlano lice rukama i poljubim ga u usta, a onda se ponovno ushodam
prostorijom - slijeva nadesno, hodam, razmiljam, razotkrivam i objanjavam.
Razmisli o tome. Sve one prie o panjolskoj su glupost. Tajna zloinaka drutva june
Italije potjeu iz tajnih religijskih kultova june Italije. Mora biti tako! Imaju isti zavjet
utnje, iste zakletve i zavjete odanosti, i jedni i drugi naglaavaju iste stvari, barem za
mukarce - krv, ast i nasilje. Ista pravila ponaanja za mukarce koji ele sve napustiti
nakon to su inicirani.
Ali, ne shvaam zato... jednostavno ne shvaam.
Oito je. Znamo da su misteriji preivjeli, isto onako kao to su drevni Grci preivjeli u
Calabriji, isto onako kao to se recept za kykeon prenosi u Grkoj ve dva tisuljea. Vaan je
nain na koji su preivjeli!
Zagledam sam se u tamu prozora. Ne prestajem govoriti. Povijesna evolucija je oita. U
etvrtom stoljeu nove ere kranska je vjera kultove misterijskih religija protjerala u sjenu.
Ali nije ih potpuno izbrisala.' Oi mi se raire. Kultovi su preivjeli, postali su jo okultniji,
jo tajniji, postali su velianstveno i pogansko slobodno zidarstvo divljih, nasilnih i prisilnih
seksualnih rituala u kojima se koriste hipnotike droge. Zurim u fotografije Andreasa
Gurskog. Prtim od mentalne energije. S vremenom su te tajne sekte, koje su svoje sastanke
odravale u tajnosti, postale zloinake, buntovne i organizirane. To bi bio prirodni
napredak; ve su bile neprijateljski raspoloene prema Crkvi i prema autoritetima; trebao
im je novac da bi mogle financirati obrede, stoga su se okrenule zloinu - pljaki,
iznuivanju, otmicama.
X, to je sjajna teorija, kae Marc, odmahujui glavom. Vjerojatno si u pravu. On
ustane i prie mi. Ali ovog trenutka to nije vano. Veeras je vano ono to camorra i
'ndrangheta rade sada.
Ja znam to sad rade! Samo to ne viem. Navlae bogate i poznate na svoje
seksualne zabave, pozivaju ih da im se pridrue, iniciraju mone i privilegirane. Vidjela sam
ih, Marc, bive predsjednike, velike industrijalce, slavne osobe. Na taj nain camorra i
'ndrangheta stjeu utjecaj i nadmo nad elitom. Zato te zloinake organizacije nitko ne
moe izbrisati jer ih tite najmoniji ljudi, ovisni o misterijskim obredima.
Ali mi nismo zatieni, X. Marc stane pokraj mene i vrsto me stegne za ramena. Tako
vrsto da me zaboli. Razumije li to ti govorim? Oni e me ubiti. Prekrio sam pravila.
Samo su traili izgovor. Sad ga imaju i ja tu nita ne mogu uiniti.
Pogledam ga. Moja euforija naglo nestaje, pretvara se u nitavilo i sad sam tu u ovoj
spavaoj sobi s mukarcem kojeg volim, koji mi govori da e umrijeti.
Ali moemo pobjei?
Kamo? On uzdahne i podrugljivo se osmjehne toj ideji. Camorra e me progoniti.
Zacijelo si ula za Roberta Saviana?
Novinara koji je napisao Gomorru?
Ta knjiga govori o camorri. A on se jo i sad skriva iako je prolo deset godina. Camorra
ga proganja po cijeloj Europi. X, ne elim tako ivjeti, prelaziti iz jedne sigurne kue u drugu,
ivjeti u staniima u Milanu, Hamburgu i Madridu. Ne elim bjeati cijelog ivota. Ne elim

176

bjeati od svega to volim. On me divlje pogleda i doda: Radije u umrijeti. Oni e me ubiti.
I to e biti kraj.
U sobi vlada tiina. Marc napravi nekoliko koraka, a onda ostane stajati u sredini
spavae sobe, zakopavajui posljednju manetu.
Usprotivim mu se. Marc. Marc. Moramo pobjei. Moramo neto poduzeti. Moramo!
Nemamo to poduzeti.
Jednostavno e im dopustiti da nas ubiju?
Tebe nee ubiti. Samo mene.
Marc!
On uzdahne. Duboko.
Morao sam zaustaviti ritual. Nisam im mogao dopustiti da ti to naprave. Ti to nisi
eljela. Nisi eljela ono to se trebalo dogoditi u grobnici, zar ne?
Ali bila sam spremna da to uinim. Pristala sam. Ne elim da umre zbog mene!
On ponovno odmahne svojom lijepom glavom i uputi mi tuan, duboko tuan osmijeh
plavih oiju. Ugura koulju u hlae, nagne se i svee vezice na cipelama. Neto je strano i
promiljeno u leernom nainu na koji to radi. Mukarac koji se rastreseno priprema za
vlastito pogubljenje.
Onda mi prie, uzme me u naruje, duboko me poljubi u usta i prvi put kae: X,
injenica je da ni ja nisam mogao podnijeti da te prepustim nekom drugom. Nisam mogao
gledati to to bi se dogodilo, tebe s nekim drugim mukarcem. Otiao sam predaleko. Otiao
sam predaleko s tobom. Ponovno me poljubi. Volim te, X. Volim te vie nego to sam ikada
volio ijednu enu u svom ovozemaljskom ivotu. Kad bi ti umrla, moj bi ivot bio
bezvrijedan. Ali ako ja umrem, a ti preivi, umrijet u u miru, svjestan da si ti na ivotu. I
zato mora otii.
Neu!
Idi. Nikad se vie neemo vidjeti.
Marc!
Vritim. Ali netko me dri. Giuseppe i drugi sluga i jo netko. Tri mukarca. Podignu me.
A ja vritim, vritim na mukarca kojeg volim, dok me oni odvlae, dok me nose iako se
branim i otimam.
X, oni e ti pomoi da ode. Da bude sigurna. On uzdahne i nastavi: X. Per favore,
ricordati di me.
Oi su mu vlane, iako je izraz njegovog lica samrtniki smiren. Ovo je posljednji put to
ga vidim. Znam to. To je kraj. Mukarci me odnose iz sobe.
Ne, ne, ne, Marc!
Ali vrata spavae sobe su zatvorena. Njega vie nema. ujem samo njegove posljednje
rijei. Ne zaboravi me.

177

32
AKO JE MOGUE da vas netko vrlo njeno izbaci iz zgrade, to je onda ono to se meni
dogodilo. Giuseppe i njegovi prijatelji me nevjerojatno brino i njeno iznose na ulazna
vrata palae i sputaju me na ulicu, crvenih oiju, duboko uznemirenu, bijesnu i neutjenu.
Ponude mi da e me odvesti do stana, ali ja odmahnem glavom. I samo stojim ondje.
Nijema. Buntovno. Jednostavno se odbijam pomaknuti. U suzama.
Vrata mi se zatvaraju u lice ali ja im istog trenutka priem i lupam velikom, drevnom
alkom. Nitko ne odgovara stoga ponovno udarim, ali opet nitko ne odgovara. etvrti ili peti
put kad stisnem veliku bronanu kvaku, koju su uglaali posjetitelji tijekom stoljea, bogati i
siromani, plemeniti i puani, Giuseppe konano s oklijevanjem otvori vrata. On uzdahne i
pogleda me s istinskim suosjeanjem, ali odmahne glavom.
X, ao mi je. Jako mi je ao. Ali nikad vie ne moe vidjeti signora. On je tako naredio.
Ali, Giuseppe, ne, Giuseppe, molim te, molim te. Opet me obliju suze. Pokraj nas
prolaze ljudi koji su se uputili u veernju kupnju, prolaznici u Chiaiaji koji znatieljno zure u
plavokosu Amerikanku koja plae i vie na vratima palae Roscarrick. Neka samo zure. Zar
je to sad vano?
Vie nita nije vano.
Giuseppe, mora neto napraviti! Reci Marcu da se predomisli. elim biti s njim. to
god... to god se dogodi. elim biti s njim.
Per favore. Ovo je od signora Roscarricka, da moete otputovati i biti na sigurnom.
Giuseppe mi pokuava predati veliki sveanj novanica. Uzimam ga i s prezirom ga
pogledam, a onda ga bacim na Giuseppea, kroz vrata, tako da novanice od pedeset eura
lepraju posvuda poput naranastih konfeta. Giuseppe ne ustukne pred mojim bijesom,
samo se sagne i uzme jednu novanicu. Utisne mi je u ruku i sklopi moje uzdrhtale prste oko
nje.
Signorina, barem otiite kui taksijem, kae on.
Onda zatvori vrata i ja nekako znam da se vie nee otvoriti. Nikada. Svakako ne meni.
Unato tome nekoliko puta uzaludno udarim po njima.
Nakon pola sata prestala sam plakati i malo se oporavila od oka. Obuzimaju me dublji i
mraniji osjeaji. Domahnem taksiju u prolazu i uem u njega. Kaem mu da me odveze do
Santa Lucije i zagledam se u tek nastalu mranu prazninu u sebi, prouavam je, analiziram
je. Poput kirurga koji promatra sliku zastraujueg tumora, poput draguljara koji prouava
veliku manu na dragom kamenu.
Svjesna sam da e ta nova, prodorna, duboka tuga dugo prebivati u meni. Moda e se
zadrati zauvijek; uselit e se u moj stan, dijelit e sa mnom moj dom, moj ivot, moje dane,
bit e uz mene kad se probudim, bit e uz mene kad legnem spavati jer to je strana, trajna
tuga zbog toga to sam izgubila voljenu osobu, nekoga tko mi je bio mnogo vie nego to bi
prijatelj ikada mogao biti.

178

A onda, jednog dana, kad se probudim, tuga e mi se obratiti i rei e mi: Kucnuo je
as. Ukljuit u TV ili u kupiti Corriere della Sera i saznat u neminovnu vijest: Marc
Roscarrick, molto bello e scapolo lord Roscarrick, je mrtav.
Netko ga je ubio. Na Via Toledo ga je ustrijelio neki sedamnaestogodinji narki iz
Secondigliana na nebo-plavoj vespi za nagradu od sto dolara. Tada e tuga postati
sveprisutna, uvui e mi se u kosti, urasti u duu.
Grazie.
Platim taksisti ali on pogleda na moje lice podbulo od suza i onako me blago, njeno,
karakteristino talijanski upita: Signorina? S' e persa? Sta bene? Posso aiutarla?
Htio bi mi pomoi. Zabrinut je. Ja mu samo gurnem cijelu novanicu od pedeset eura u
ruku, okrenem se i otrim u stan. Popevi se stubama, s treskom zalupim vratima i ponovno
briznem u pla. Moda bih mogla umrijeti od plakanja, potpuno dehidrirati.
Moje su suze i jecaji oito glasni jer uskoro zaujem tiho kucanje na vratima i Jessica s
oklijevanjem upita:
X? to se dogodilo?
Nita.
X? ujem da plae - to se dogodilo? Zvui uasno. Otvori vrata.
Sjedim na podu, gdje sam se srozala, svog glupog stana u glupoj Santa Luciji u glupom
Napulju i otupjela sam od boli. Ne znam to bih napravila, rekla ili mislila. Pogledam na svoj
balkon i na trenutak pomislim koliko bi bilo jednostavno samo prijei preko sobe, popeti se
na ogradu balkona, pogledati Capri na mjeseini, a onda, bilo bi tako lako, sluajno se
spotaknuti i pasti i onda vie ne bi bilo tuge.
Budim se iz tih misli sa zapanjujuim osjeajem okiranosti. Takve su misli opasne.
Moram se smiriti; moram razgovarati s nekim. Jess je pred mojim vratima.
Ustanem, obriem suze, otvorim vrata i Jess je ondje, u bijelim trapericama s plavom
majicom i velikim, tunim, strpljivim osmijehom ispunjenim opratanjem, ali kad ugleda
moje lice, ona izusti: Oh, prokletstvo, X. Jebeno prokletstvo.
Jess...
Bez rijei stojim dok Jess ulazi u sobu. Ona se okrene prema meni i neko vrijeme
stojimo zagrljene, a onda ona napravi britanski aj u mojoj glupoj kuhinjici gdje me Marc
poljubio i razodjenuo one prve noi, one prve velianstvene noi.
Ne, moram zaustaviti takve misli. To su vojnici koji se nastoje probiti u dvorac, koji
silom ele ui. Ako propustim jednog, preplavit e me i osvojiti. Onda u biti izgubljena.
Jess mi dodaje alicu aja i sjedne na pod pokraj mene. Na alici je slika obale Amalfija.
Podsjea me na mamu; onamo je prije sto godina otila na odmor. Moja mama. Moda bih je
mogla nazvati. Obuzima me bol. Hou svoju mamu.
Hajde, kae Jess, pijuckajui vrui aj i gledajui me duboko u oi. X, vrijeme je da mi
sve ispria. Reci mi sve.
Otpijem velik gutljaj aja iako je prevru. Potiskujem suze u grlo, a onda spustim alicu
na pod i pogledam Jess i ispriam joj sve ili barem sve ono to treba znati. Ispriam joj da je
Marc prekrio pravila misterija, da camorra i 'ndrangheta upravljaju misterijima, kaem joj
da camorra sad trai Marca. A onda, popivi jo malo aja i svim se silama trudei da se opet

179

ne rasplaem, dosta je suza, dosta je suza, kaem joj da me je otjerao, prognao, odrekao me
se jer vjeruje da je oznaen, predodreen za smrt, na popisu onih koji e uskoro umrijeti. I
stoga je htio da odem, da budem sigurna, da vie ne budem dio njegovog ivota, nikada.
Prestajem govoriti.
Jessica odmahuje svojom lijepom glavom i u njezinim oima vidim bol.
O, Boe, jadnice moja, izusti ona, a u rijeima joj nema ni traga uobiajenog sarkazma.
Jadni Marc.
Jess utihne i kroz prozor zuri u nono nebo. uje se slabo pucketanje vatrometa, kao
pucnji u daljini: vjerojatno neka camorrina banda u panjolskoj etvrti slavi neiji izlazak iz
zatvora.
Zna, kae ona enjivo i tiho, neki sam dan ula priu o panjolskoj etvrti. Kako je
dobila ime.
Ne odgovorim joj.
Ona nastavi: Sjea se one ulice u sredini etvrti, Vico Lungo del Gelso? Gelso znai
dud...
Nita ne odgovaram.
Ona nastavi: To su joj ime dali panjolski vojnici jer bi zamrljali odore dok bi s
lokalnim curama leali na travi i vodili ljubav. Ona me pogleda. Trava je bila prekrivena
dudovima. To im je zamrljalo odore. Odatle potjee ime ulice.
Jessica spusti pogled na svoj aj. I na njezinom licu vidim suze.
To znai da je gotovo i izmeu mene i Giuseppea, naravno. Ona podigne alicu i otpije
aj, a onda odmahne glavom i kae: Uh. Dosta, dosta, dosta. Nagne se i potape me po
koljenu. Moramo biti jake.
Jake?
Jae. X, znam da je strano, prokleto strano, ali ako je uistinu tako opasno kao to
Marc kae, ako e on... ako e ga uistinu... ovaj, hou rei. Zna kako camorra zna biti
nemilosrdna.
Kimnem glavom. Neutjena sam.
Ako je uistinu prekrio neki grozan zakon, nastavi ona, onda e ga... uistinu e ga...
Ustrijeliti.
Bolje ti je da se ne petlja u to. Zaista. On je pravilno postupio, plemenito je postupio.
Jer, X, i ti si u opasnosti, u stranoj opasnosti. Jess teko uzdahne. Meutim, koliko god je
to bolno, koliko god muno, Marc ti je uinio uslugu, pokuava te spasiti od... od bogzna
ega.
Ali, Jess, izustim, zagledavi se duboko u njezine blage smee oi. Jessica, ja ga
volim.
Idui tjedni ispunjeni su potpunim mrtvilom. Tuga je prisutna svakog jutra kad se
probudim. Tuga je u mom kapucinu, u mom macchiatu, tuga je u mom espresu, tuga je okus
svakog kolaa koji pojedem, peciva, princes krafni, kolaia s rumom. Tuga je u svakoj
jeftinoj koljki koju pojedem za veeru, u fasolarima, maruziellima, tellinima.

180

Okus te tuge okus je iste ogorenosti. Sve unitava. Zagoruje mi sve. To je crno sunce
koje obasjava cijelu Campaniju.
Ponekad, unato svemu, pokuam vidjeti Marca: osamljeno se spustim u Chiaiju i
popnem do velikih vrata palae Roscarrick, do vrata na koja sam pokucala kad sam prije
puno mjeseci dola ovamo, kad se on smijao i alio, kad sam ugledala stepenite za
konjanike; ali ovaj put kad pokucam ili nitko ne odgovara ili sluga kojeg nikad prije nisam
vidjela nakratko otvori vrata, pogleda me, a onda ih bez rijei zatvori.
Ponekad pokuavam nazvati njegov mobitel. Tridesetak puta u dva sata. Poslije toga taj
broj vie ne postoji i ustar, automatizirani enski glas na talijanskom me obavijesti da broj
koji sam zvala vie nije dostupan. aljem e-mailove na koje ne dobivam odgovor. Na kraju mi
se mailovi poinju vraati s obavijeu da ta adresa vie ne postoji.
Poslije toga piem pisma, dugaka pisma pisana rukom, na papiru zamrljanom suzama,
a ni na ta pisma, kao ni na e-mailove, ne dobivam nikakav odgovor i ona se naposljetku
vraaju, neotvorena. Nee otvoriti ni pismo? ak ni pismo?
Od tog osjeaja odbaenosti jo je munija napetost koju osjeam svakog jutra dok
odlazim do kioska na Via Partenope i kaem buongiorno prodavau novina, a on me
pogleda i kae mi buongiorno, pruajui mi Il Mattino.
Ne elim itati te novine, mrzim ih, ali u njima su najbolji izvjetaji o napuljskim
zloinima; te su novine hrabre i neumorno izvjetavaju o beskonanim rtvama beznaajnih
borbi za teritorij u Scampiji, o narko-ubojstvima u Forcelli i ako hou saznati je li se bilo to
dogodilo Marcu, onda u u tim novinama najprije vidjeti takvu vijest. Potvrenu. S
fotografijama.
Zato se svakog dana vraam do stana, ustro prelistavajui stranice, zurei u fotografije
mukaraca dok isprueni lee ispred prljavih kafia u Milanu, dok im istjee krv slina crnoj
nafti; ili dok sjede u autima u Mariglianu s neprirodno urednim crnim ranama od metka na
elu; ili su jednostavno pronaeni kao ukoena i beivotna tijela u beskonanim gomilama
napuljskog smea u Centro Storico. Dok pregledavam te fotografije razmiljam: Je li to on,
je li Marc, je li tako zavrio, je li sve gotovo?
Svaki put mi se srce jo malo raspada i svaki put shvatim da to ne moe biti Marc, ali
svaki put isto tako znam da u uskoro jednog dana otii na svoju pokajniku jutarnju etnju
do Via Partenope i rei buongiorno mukarcu koji prodaje novine, pruiti mu novac i
otvoriti strane stranice Il Matina i ondje vidjeti Marca.
Mrtvog.
Naposljetku, jedne blage veeri poetkom rujna, kad sam na rubu raspadanja, na rubu
da se pretvorim u neto to ne elim biti, kad mi je sve previe, hodam osunanim i
sjenovitim plonicima Chiaije do palae Roscarrick. Pokuat u samo jo jednom, a onda - a
onda to? to onda mogu uiniti? Ne znam.
Zaokrenem iza posljednjeg ugla i srce mi jo malo napukne. Palaa Roscarrick je
drukija: na vratima je lokot. Prozori su zatvoreni, kapci navueni. Nema znaka ivota. Na
zidu je veliki znak na kojem pie prodaje se.
Ne znam to to tono znai. Moda je Marc ve mrtav, samo to se sve zatakalo. To se
esto dogaa. Isto je tako mogue da je nekamo pobjegao, u juni Tirol, London, New York,
Brazil i da prodaje palau kako bi se mogao sakriti. Ali prizor te krasne kue zatvorenih

181

kapaka i s naglaenim natpisom Prodaje se budi u meni elju da se ponovno rasplaem, ali
taj je osjeaj ovaj put nekako konaan. Oajna sam i neutjena, ali i pomirena sa sudbinom.
Prihvatila sam injenicu da je zauvijek nestao iz mog ivota. Mrtav je ili otputovao. Je li
to vano? Sad pretpostavljam da se moram spasiti. Jessica je vjerojatno u pravu. I ja sam u
opasnosti. Previe sam vidjela.
Odvuem se do svog stana i podignem slualicu da nazovem mamu u San Joseu. Ve
tjednima me zove i alje mi e-mailove, pitajui jesam li dobro. Svojom je majinskom
telepatijom oito osjetila da neto ozbiljno ne valja, ali ne moe tono dokuiti o emu je
rije jer joj ja ne elim rei. Ne mogu joj rei. Budui da nita ne zna o misterijima bila bi
potpuno zbunjena, a ja joj nikako ne mogu otkriti bilo to od toga, ne zato to se stidim ili mi
je nelagodno - posve suprotno - nego zato to je previe komplicirano i previe muno, a i
zato to ionako ne mogu podnijeti da uope razmiljam o tome.
Telefon zvoni u udaljenoj Kaliforniji. Netko podigne slualicu.
Halo?
Bok, mama.
Mila! U glasu joj se osjeti lana vedrina. Alexandra, draga, ba lijepo! Kako si? Deki
se ovdje stalno raspituju o tebi, a tvoj je otac ba ovog jutra rekao...
Zaustavljam je usred reenice.
Mama, vraam se kui.
Ona zastane. Uljudno i s ljubavlju. Zna da tu ima puno vie od onoga to govorim ali je
previe ljubazna da me ispituje ako joj ne elim rei.
Dobro, draga, dobro. Jesi li... zavrila svoju disertaciju?
Jesam, zavrila sam je. Sad se elim vratiti kui.
Suspreem suze.
Dobro, draga. Samo mi javi broj leta. Doi emo po tebe na aerodrom! Tvoj e otac biti
jako sretan. Jako nam nedostaje.
Ona jo neko vrijeme avrlja, a ja onda kaem da moram rezervirati mjesto i da zato
moram prekinuti. Zavrivi razgovor preko interneta rezerviram kartu. Za sutra
poslijepodne. Za manje od dvadeset etiri sata letim kui i neu se vratiti.
Idueg jutra spakiram sve svoje stvari. Ne treba mi puno vremena jer ostavljam svu onu
krasnu odjeu koju mi je kupio. Kad Jessica doe u moj stan da mi pomogne spakirati se,
ponudim tu odjeu njoj, ali ona odmahne glavom i ja je potpuno razumijem, a onda se
osjeam krivom i nekako bijednom i ispriam joj se.
X, ne budi glupa, kae ona. Daj da idem s tobom u zranu luku. Dopusti mi da ti
pomognem. Nedostajat e mi.
Lice joj je tuno. Sve je proeto tugom. Uemo u taksi koji vijuga kroz gust napuljski
promet. Zaustavimo se kod terminala i ja se prijavim za let; Jess me vrsto zagrli kod pulta,
kao da misli da me nikad vie nee vidjeti, a onda se pozdravimo mahanjem. Proem kroz
kontrolu putovnica i pokaem svoju kartu. To je to, pomislim. Zbogom, Napulj. Ne
arrivederci, Napulj. Zbogom. Zbogom zauvijek. Adieu. To je jeftina pjesma koja izaziva
najdublje emocije.

182

Moj avion polijee za dva sata. Sjedim na neudobnoj elinoj klupi, pijuckajui
macchiato iz plastine alice i zurim u nitavilo budunosti, itajui besmislen oglas za vino
Taurasi na zidu.
Razmiljam o svim onim vinima koje sam pila. O hrani koju sam jela. Gorko razmiljam
o ovom ponekad nasilnom, ponekad runom gradu, s njegovom ljepotom, vinima, povijeu
i slavom, njegovim dolce vita. udesna hrana i grozna okrutnost.
A onda se prisjetim malih pueva koje Talijani takoer jedu. Sjetim se babaluccija. To
nikad nisam jela. Bilo mi je malo previe.
Babalucci. Babalucci!
Ustanem. Prepuna energije.
to ja to radim? Zato sjedim ovdje? Zato zurim u zid? Ima neto to mogu napraviti.
Trim natrag do kontrole putovnica, gotovo vritei od nestrpljenja, a straari slegnu
ramenima i uzdahnu, putajui me da se vratim u guvu predvorja; tada pourim do
prijavnog pulta i zahtijevam da mi istovare prtljagu. Ne putujem u Ameriku, ne letim u
Kaliforniju.
Ostajem ovdje. Jer, ako je Marc jo iv, ako je jo negdje ovdje, tada moda ipak postoji
nain da ga spasim.
Prsti mi podrhtavaju dok unosim broj u mobitel. Gutajui rijei traim broj restorana u
Platiju.
Mlitav enski glas na drugoj strani linije daje mi broj.
Due, due, sei, cinque...
Nakrabam broj na svoju kartu, onda prekinem poziv i nazovem taj broj. Vrijeme je
objeda. Bit e ondje, mora. biti ondje.
Javlja se oprezan glas. Glas mladia.
Si?
Mucam i govorim to bre mogu. Kaem mu da je moje ime X. Alexandra Beckmann. Da
sam djevojka Marca Roscarricka. Tada ga upitam mogu li razgovarati s Enzom Pasellijem.

183

33
NA DRUGOM je kraju linije jako tiho. Jedva razaznajem glasove iz restorana: razgovor
konobara, zveckanje tanjura, skupljanje pribora za jelo.
Tada mi se s udaljenosti od skoro petsto kilometara obrati drhtav, staraki glas.
Halo, Alexandra.
Enzo Paselli. Pitanje izgovaram zamuckujui ali on me prekine prije nego to sam i
zapoela. Uutkuje me kratko se nasmijavi, a onda kae: Znam zato me zovete.
Znate?
Da.
Zastanem na nekoliko sekundi. Jer sad moram postaviti ono strano pitanje.
Enzo, molim vas, recite mi. Je li Marc Roscarrick iv?
Enzo ne odgovori. Samo die. Zato bespomono zurim kroz prozor zrane luke, prema
bunim taksistima. Dvojica se svaaju - ruke su im prekriene, glave zabaene unatrag,
brade podignute i malo pomaknute na stranu - poput Mussolinija u filmskom urnalu.
Naposljetku Enzo odgovori: Da, vjerujem da je iv.
Olakanje me preplavi poput adrenalina.
Kako znate?
On ne odgovori. Uporna sam. Enzo, kako znate da je iv?
Miss Beckmann, molim vas. Kao to sam vam rekao, moj je posao da sve znam. Glas
mu se udaljava i ujem kako se na kalabrijskom narjeju obraa nekome u pozadini. Moda
naruuje neije ubojstvo ili naruuje ricottu calabrese. Onda upita:
Alexandra, to biste htjeli da napravim? elite da vam spasim deka?
Da! Da, elim. Molim vas, signor Paselli. Znam da vi upravljate misterijima. Shvatila
sam - vi, camorra, 'ndrangheta, vi sve kontrolirate: inicijacije, kykeon, obrede. Zato ste bili u
Rhogudi, ne samo zbog primirja s Marcom.
Oekujem da e te rijei uznemiriti Enza Pasellija, da e mi dati svojevrsnu prednost, ali
njegov je odgovor jednako priseban i smiren kao i uvijek.
Ali, Alexandra, svjesni ste to je Roscarrick uinio tijekom petog misterija - prekrio je
pravila. Camorra e ga uskoro ubiti; on to zna, a znamo i mi. Jer, tako to ide - tako je
zapisano i neminovno je. ao mi je.
Ponovno u proi kroz peti misterij! Dopustite mi da to uinim! Sa mnom mogu
napraviti to ele, Enzo, zaista... Pokuavam kontrolirati svoje rijei; emocije mi divljaju.
Napravit u to god camorra eli. Vi to moete uiniti, vi ste capo di tutti capi u 'ndrangheti.
Camorra vas se boji, a vi se ne bojite nikoga.
To je to. Moj posljednji pokuaj. Moja konana nada. Moj zavrni gambit. Ponovno
zavlada tiina. Taksisti se jo svaaju pod beskonanim rujanskim suncem, u tom ljetu koje
nikad ne zavrava. Enzo Paselli proisti grlo i smireno izjavi: Prekasno je.
Molim vas!

184

Alexandra, taj grijeh zapravo nije va. Kako su mi rekli, vi ste bili spremni proi peti
misterij. Roscarrick je prekrio pravilo. Prekasno je.
Ah...
On me prekine. Ali to, Alexandra?
Napravit u bilo to! Bilo to, bilo to. Molim vas, pomozite mi, pomozite mi.
uje se kako die. ujem kako se zapovjednim tonom na talijanskom obraa nekom
svom podaniku. Tada uzdahne, nakalje se i obrati se meni.
Uistinu biste uinili bilo to?
Da! Da! Bilo to.
Ali... Oklijeva. Bolno. A onda nastavi.
Dobro, Alexandra. Va bene, va bene... Moda ima neto to biste mogli uiniti, to bi
moglo promijeniti stvari. Postoji neto to bi moglo promijeniti situaciju, i to moda u vau
korist. Ali morate biti vrlo hrabri.
to je to?
esti misterij. Mora pristupiti estom.

Dvadeset devet sati poslije ponovno sjedim u svom stanu. Mami sam rekla da sam let
odgodila za nekoliko dana, zbog raznih poslova. Prigovarala je i ispitivala me, oito
zabrinuta ali ja sam bezobzirno ignorirala njezina pitanja. Jessica je jednako zbunjena ali je
zavaram laima. Zna da su lai ali mi je dovoljno dobra prijateljica i doputa mi da joj
otvoreno laem, nita me ne pitajui.
Iako sam joj lagala ona mi priredi objed s crnim vinom. Volim Jess. Volim svoju majku.
Ali koliko volim Marca?
To je pravo pitanje jer se rijei Enza Pasellija, njegovo upozorenje o estom misteriju,
sad stalno vrte u mojoj glavi. esti nije slian nijednom drugom misteriju. esti nije erotian,
nego opasan. esti te moe ubiti. Vrlo malo iskuenika pristane na esti misterij kad saznaju
kakve ih opasnosti ekaju. Ali samo esti moe pruiti pravu katabazu. Istinsko osloboenje.
to to sve znai? Hou li umrijeti? Jesam li spremna riskirati smrt ako to znai da mogu
spasiti Marca?
Jesam.
Pogledam na sat. Sedam poslijepodne. Ustanem i izaem na balkon u stanu koji sam ve
trebala napustiti. Stanodavac e sutra biti ovdje da se uvjeri da sam otila, a sutra vie i neu
biti tu. Enzovi ljudi veeras dolaze po mene.
Gledam oko sebe. Rujanski suton brzo se sputa nad Napuljem, tako da sve postaje
magliasto i neprozirno, poput sfumata na renesansnoj slici. Na blagom i mlijeno plavom
obzorju Capri se doima poput sna o otoku. Prikladno ganutljiv i enjiv prizor.
Zvono zazvoni. Vratim se u stan i pritisnem tipku interfona, a onda u moju sobu ulaze
tri zgodna i zabrinuta mladia. Gotovo nita ne govore. Najmlai me nekako saaljivo
promatra, ili nekako jo gore, i ljubazno me vodi niz stube. Odjevena sam u jednostavne
traperice i majicu i crnu jaknu od denima; nosim malu toru. Doima se potpuno besmisleno u

185

mojoj ruci. Toaletne potreptine. etkica za zube. Ru za usne. Na to sam mislila? Ne idem
na vikend u nekakav hotel na obali jezera.
Odlazim na esti, posljednji misterij Dioniza i eleuzinskih misterija. Prelazim na stvarnu
katabazu. to god e se dogoditi u idua dvadeset etiri sata zauvijek e me promijeniti;
moglo bi me i ubiti. Ali moglo bi spasiti Marca.
Izvan moje etvrti, u Via Santa Lucia, parkiran je velik tamno-plavi kombi. Mladii mi
pomognu da uem u vozilo opremljeno pokrivaima i jastucima. Jedan od njih ponudi mi
tabletu.
to je to?
On slabo govori engleski. S nelagodom odgovori: Za spavanje. Daje san.
Uzimam tabletu i bocu mineralne vodu koju mi je pruio. Tabletu progutam s
tekuinom i ponovno zatvorim bocu.
A sad, kae mladi podigavi crnu kapuljau koja podsjea na kapuljau krvnika.
Dakako, stavit e mi je na glavu. Preputam se tami kad mi je navuku. Ne osjeam se
nelagodno; i dalje diem s lakoom. Uistinu, tama koja me obavija nekako je utjena.
Kombi krene; osjeam da se kree. U tami ispod kapuljae ujem zvukove prometa,
veernji promet u Napulju, trube u pici i konice velikih kamiona, taksije, radio i struganje
skutera, a onda ujem i gui promet kako tutnji i grmi. Pretpostavljam da smo na autocesti.
Onda zvukovi polako blijede kad tableta pone djelovati i ja se naslonim postrance na velik,
mekan jastuk; spavam i sanjam o Marcu zarobljenom ispod lea, kako udara odozdo u led i
oajniki mi neto pokazuje.
Ja sam na zaleenom jezeru, a Marc je zarobljen u smrtonosnoj vodi i ja ga histerino
pokuavam spasiti. Zamolim panjolca koji onuda prolazi da mi pomogne ali njemu krvari iz
usta. On iskrivi lice i slegne ramenima, pokazujui na svoja usta, a onda ode. Nita ne mogu
uiniti. Zato Marc umire pod ledom, prevrui se tone u safirne dubine, nestaje u ledenoj
vodi obasjanoj zvijezdama.
Probudim se. Koliko se sati vozimo? Tri? Pet? est? Deset? Mogli bismo biti bilo gdje u
Italiji, od Alpa do Sicilije. Mogli bismo biti u Francuskoj ili vicarskoj. Kapuljaa mi je jo na
glavi. Podignem se u uspravan poloaj i kaem kroz tkaninu kapuljae: edna sam. Moram
u kupaonicu.
Ne znam kome se obraam. Osjeam da u stranjem dijelu kombija ima jo ljudi osim
mene, ali ne znam tko su oni.
Bestjelesni glas odgovori: Deset minuta, morate priekati jo samo deset minuta.
To nije onaj mladi otprije. Glas je stariji, a engleski kojim govori bolji.
I u pravu je. Deset minuta poslije kombi se zaustavi i ja ujem kako se otvaraju stranja
vrata. Iznose me van, jo u tami kapuljae i ure sa mnom preko ceste, a onda osjetim da
sam u velikoj zgradi ispunjenoj odjecima. Ali gdje?
Ruke me vode niz nekoliko katova; spotiem se, onako slijepa, ali me ruke vrsto dre i
usmjeravaju nalijevo pa nadesno, a onda opet nalijevo. Osjeam da smo u starim hodnicima,
u kamenoj zgradi; ima miris drevne zgrade. Moda je dvorac? Ili samostan? to je to?
Onda me gurnu u neku prostoriju i vrata se s treskom zatvaraju; netko mi skine
kapuljau. Enzo Paselli stoji preda mnom, a pokraj njega neka djevojka.

186

On me pogleda u oi i odmahne elavom glavom, tako da mu se eljusti opuste i

podrhtavaju. Koa mu je duboko izborana. Doima se neusporedivo starim, poput same
Italije. Onda se okrene eni pokraj sebe i na engleskom kae: Dajte joj hranu i pie, a onda
je pripremite.
I nestane prije nego to sam uspjela bilo to upitati. Ostane samo djevojka, odjevena u
bijelo. Dakako. Prua mi mineralnu vodu u boci i ja popijem. Njezin je blagi osmijeh
suosjeajan i strpljiv dok me promatra kako gasim e. Ali moda i nije ba toliko
suosjeajna: kad je upitam to e se dogoditi sa mnom, ona nita ne odgovori.
Osvrnem se oko sebe.
Tek sad shvaam koliko je ova prostorija udesna: golema plesna ili srednjevjekovna
dvorana sa svodom, cijela ukraena freskama na svakoj povrini. Ali nema nijednog
prozora.
Freske izgledaju kao da potjeu iz rane renesanse ili su ak iz kasnog srednjeg vijeka,
pretrpane alegorijskim i religijskim prizorima ivahnih, vrtlonih boja. Isus i njegovi aneli.
Sveci i Djevica. Previe sam zbunjena da bih ih mogla shvatiti. Pod je prekriven hladnim,
crno-bijelim mozaicima. U prostoriji je samo jedan komad namjetaja. Iza mene. Velik
drveni krevet s crvenim svilenim i pamunim prekrivaima.
Si, kae djevojka. Oito ne govori engleski. ustrim mi pokretom bez rijei dodaje
odjeu, vrlo jednostavnu crnu pamunu haljinu bez rukava, ali ne i donje rublje, a onda
pokae prema udaljenijem zidu na kojem zamjeujem vrataca.
Nemam izbora. Moram posluati; moram proi esti. Zato prijeem preko goleme
dvorane sa svodovima i uem u veliku, istu, modernu kupaonicu te se preodjenem; skinem
traperice i teniske i na brzinu se istuiram. Prije nego to odjenem haljinu zurim u svoj
odraz u zrcalu kupaonice, u svoje dvadeset dvogodinje lice, sad neto manje okruglo i
nevino nego to je bilo prije. Osjeam se znatno starije nego prije etiri mjeseca. Moda
imam ak i nekoliko sijedih vlasi.
Marc Roscarrick, gdje si? Jesi li iv?
Prikupivi hrabrost odjenem haljinu, operem zube i vratim se u velianstvenu veliku
odaju. Djevojka je jo ondje, eka u tiini usred tog apsurdno golemog prostora. Sasvim je
malena u njegovoj neizmjernosti. U ruci dri metalnu alicu.
Kykeon? upitam, prilazei joj.
Ona djelomino slegne ramenima, djelomino kimne glavom i gurne mi hladnu metalnu
alicu u ruke.
Uzmem je i iskapim. Okus je gori nego prije, znatno manje ugodan. Ali je ispijem i
pitam se, to sad? to e mi napraviti? Znam da to opojno pie vrlo brzo djeluje. Zato
sjednem na krevet i ekam, a djevojka nestane kroz jedina druga vrata. I zatvori ih za
sobom.
Pretpostavljam da su prola dva ili tri sata: ne mogu tono odrediti vrijeme. Nema sata
na zidu, nema ni sata na mojoj ruci. Nemam mobitel. Je li ve jutro? Koliko smo se dugo
vozili? Misli u mojoj glavi stapaju se sa snovima, drogom, tugom i uzvitlanim freskama na
stropu. Dolazak Duha Svetoga. Golubica i svetac. Isusovo uskrsnue. Uplakani pokajnici.
I meni pobjegne jedna ili dvije suze. Onda legnem na krevet i zaspim. Sanjam o
mukarcu koji dolazi u moju sobu i seksa se sa mnom, silom mi irei noge, uzimajui me.

187

Ali onda shvatim da me neki mukarac uistinu jebe. Mlad i zgodan. Nije gol, ali ja jesam
gola i leimo na velikom drvenom krevetu prekrivenom mekanim, raskonim prekrivaima.
On je na meni i u meni. Siluje me, ali ipak i ne, jer sam pristala na to. Pristala sam na esti
misterij. Mukarac je gotov. Gola sam. On je zavrio. Zakopa se. Okrene se i izae iz velike
prostorije. Njegovi koraci odjekuju u prostranoj dvorani sa svodom.
I to je to. Kykeon se kovitla u mojoj glavi.
Je li se to uistinu dogodilo?
Uistinu se dogodilo. Moda sam djelomino i bila u deliriju, ali se dogodilo. U oajanju
potraim oko sebe jednostavnu crnu haljinu, no onda se vrati slukinja, otvori vrata i prie
krevetu. Prua mi jo jednu alicu kykeona.
Ona gurne prste u mene. Provjerava me? Zbog ega? Za njom dolaze dvije djevojke,
prelazei mozaik na podu i polegnu me na krevet, a onda me pune lubrikantom. Onda ue
drugi zgodan mladi i bez rijei me pojebe. Ja samo leim ondje, zurei u strop, sva u
suzama. Plaem zbog svega. Zbog seksa. Za djevojkom kakva sam bila. Ali ponajvie zbog
Marca.
Ne znam to se dogaa i zato. Izgubila sam svaki osjeaj o samoj sebi. Sati se
pretvaraju u cijeli dan ili dva dana ili ak tri. Stalno sam drogirana, stalno me drogiraju,
toliko da sam gotovo obamrla. Granice izmeu mene i svijeta su nestale. To je kraj. Umirem.
Sad uviam zato ljudi umiru na estom misteriju. Dio mene eli umrijeti. Oteli su me, ali to
mi nije vano. Jedem voe i kruh, a onda utonem u san. Iscrpljena sam.
Ne znam je li jutro, ali satima poslije bude me djevojke i stavljaju mi vrst povez na oi,
a onda mi daju jo jednu alicu kykeona, podiu me s kreveta, peru me i kupaju; poslije toga
vode me natrag do kreveta i ja legnem, mrmljajui, u suzama. A onda prestanem plakati.
Osjeam da me dodiruju ene?
Osjeam njene ene u prostoriji, osjeam miris njihova parfema. Liu me. Dodiruju me.
Ustrajno me liu. Tada mi ponovno daju kykeon i droga se mijea sa seksom i ja se predajem.
Ne mogu nastaviti, porazili su me. Milovanja su beskrajna, njena, besmislena.
U jednom trenutku grevito svrim, ali to je nagonski, a ne emocionalno; svrim samo
zato to je mom tijelu reeno da to uini, moje su misli negdje drugdje, dua mi je pobjegla,
dua nije ovdje, to nisam ja koju jebu, masiraju i ljube, to je netko drugi, neka budalasta
Amerikanka. Alexandra Beckmann. Nejasno je se prisjeam.
Sati. Dugi, dugi sati. Daju mi hranu, a onda moram jesti povezanih oiju. Druga me
djevojka masira i utrljava umirujue ulje u moju kou. Leim povezanih oiju i naga. Ue
mukarac i moram mu popuiti. Pa to i radim. Poput robota. Nita ne vidim. Puim mu.
Poslije mi djevojke pomau da prijeem dvoranu i uem u kupaonicu gdje me kupaju,
zalijevaju toplom vodom i masiraju njenom sapunicom.
Osjeam miris ugodnog sapuna: podsjea me na sapun koji mi je Marc poklonio, sapun
iz Firence. Ponovno plaem. Gorko plaem, a djevojke me vode natrag u krevet. Zamotaju
me u mekan kupai ogrta i onda, prvi put nakon tko zna koliko dana, skidaju mi povez s
oiju.
Nakon toliko dugo vremena ponovno vidim.
Preda mnom stoji Enzo Paselli. Ali nakon dugog vremena koje sam provela u tami
poveza blaga svjetlost velike dvorane me zasljepljuje. Dok mi se oi prilagodavaju na svjetlo

188

Enzo je tek neto vie od crne siluete ali ipak ga prepoznajem. Malen, star i moan. I
zlokoban.
On me pogleda.
Marc Roscarrick je mrtav. On odmahne glavom i uzdahne. To ste morali znati. Morali
ste znati da postoji ta mogunost. ao mi je.
Zurim u njega. U meni vie nije ostalo ni traga bijesa, gotova sam, iscrpljena sam.
Odmahnem glavom. Moda uistinu i jesam znala. Moda sam tijekom posljednja sedamdeset
i dva sata nekako shvatila da je sve to samo igra, teatar prevare i da Marca vie nema.
Enzo suzi pogled.
Znali ste da bi mogao biti mrtav, znali ste da preuzimate straan rizik zbog najsitnije
mogunosti, ali ste zbog te male mogunosti da biste ga mogli spasiti, zbog te gotovo
nepostojee mogunosti bili spremni riskirati vlastiti ivot?
Kimnem glavom. Obamrla. I nijema. Poraena. Marc je mrtav. Naravno da je mrtav. Sve
je to bila la ali ja sam eljela tu la. Sad osjeam neto nalik olakanju. Sad ne bih marila ni
da umrem. Gotovo je. Osvrnem se oko sebe. U prostoriji ima i drugih ljudi. Stariji mukarci i
starije ene. Svjedoci. Slini lanovima porote i odjeveni poput porotnika. Osuuju me.
Samo neka me osude. Sve je samo dim.
Gotovo si dovrila esti misterij. Na korak si do katabaze.
On pucne prstima i prie mu slukinja. eka te jo jedan obred. A onda e biti
slobodna. Bit e istinska iskuenica. Vrlo malo ljudi proe kroz cijeli esti obred i ostane na
ivotu. Zato ti Marc nikad nije govorio o estom jer te htio zatititi. Htio te spasiti od njegove
praznine. Od ovog uasa.
Vie ne mogu ni plakati. Promatram ljude dok izlaze iz prostorije, a za njima odlaze
Paselli i slukinja. Ostala sam sama.
Potpuno sama. to su mi to napravili? Napokon su u meni uspjeli probuditi nemar
prema smrti. to je smrt? to? Samo prolazna promjena. Znam da sam voljela Marca, istinski
sam ga voljela i bila sam spremna riskirati vlastiti ivot zbog njega, zbog mog voljenog, a to
mi ne mogu oduzeti, ne mogu me liiti te posljednje blistave injenice koja je sve to je
ostalo od Alexandre Beckmann: voljela sam i bila sam voljena.
Sve prolazi, sve mora umrijeti, kao to se sve mora i roditi, ali to su samo simptomi
privida, simptomi protjecanja vremena. Sam je trenutak bezvremen. Ako si volio samo jedan
trenutak, ako si uistinu volio, ako si istinski bio voljen, tada si zaljubljen zauvijek. Tako
ljubav pobjeuje smrt.
Prisjetim se crkve Sansevero. I uzalog Isusa. Prisjetim se kako smo Marc i ja bili sretni
u Veneciji u Ca' D'Oro, dok smo promatrali Mantegninu sliku. Ne ostaje nita osim Boga, sve
ostalo je dim.
I prisjetim se Pindarovog citata i razumijem ga. Potpuno ga razumijem.
Blagoslovljen je onaj koji, upoznavi se s ovim obredima, krene podzemnom stazom. On
poznaje kraj ivota, kao i njegov poetak, koji su nam podarili bogovi.
Ja sam prola podzemnim putem i sad poznajem kraj ivota. Nisam uplaena. Ne vie.

189

Vrata se neto poslije otvore i djevojka u bijeloj haljini koraa mozaicima na podu. Nosi
odjeu. Bez rijei mi je prua: moje traperice, majica i tenisice. Moja stara odjea, oprana.
Odjenem se. Djevojka prieka, kimne glavom, a onda mi ponovno pokae povez za oi.
Povez za oi.
Posluna i pokorna sjednem na rub kreveta i dopustim djevojci da mi svee povez
preko oiju. Podsjea me na povez koji stavljaju osueniku na smrt prije smaknua. Moda
e me jednostavno ustrijeliti. Pa neka bude tako.
Pustim da me odvue iz prostrane sobe ispunjene odjecima i povede hodnicima.
Prestala sam plakati. Isplakala sam posljednje suze. Marc je mrtav i malo je to preostalo. Ne
ostaje nita osim Boga, sve ostalo je dim.
Penjemo se uz stube. Djevojka me gurne u neku sobu. Iza mene se vrata zatvore i
djevojka je otila. Pa ipak osjeam da nisam sama.
Jo je netko u ovoj sobi.
ujem glas, dubok, mekan, vrst muki glas. Chi e? Chi e qui dentro? Tko je to? Dubok
mekan vrst muki glas. Strgnem povez s oiju.
Marc Roscarrick sjedi na metalnom stolcu, ruku lisicama prikovanih uz eline
rukohvate. Na njegovu su licu tragovi sasuene krvi, a oko oiju ima jedva vidljive modrice.
Oi su mu vrsto povezane. Vikne. Sjedi ondje. I iv je.
Pritrim njegovom stolcu. Pruam ruke da mu odveem povez, petljajui s vrstim
svilenim vorovima. On naglo udahne, osjetivi moj miris; na licu mu se iznenada pojavi
izraz zapanjenosti, nevjerice.
X? Jesi li to ti? X? Nije mogue! X? X? X?
Odveem povez i on se zagleda u mene. Ali, X, rekli su mi da si mrtva
Na rubu je suza, vidim to po tome kako mu drhte usta.

190

34
JEDVA IMAMO VREMENA za rije-dvije kad u sobu ue Enzo Pasellli. S njim su dva
mlaa mukarca.
Enzo me promatra.
Marc Roscarrick doao je k nama elei biti siguran da emo vas zatititi od camorre i
'ndranghete. Rekli smo mu da vam neemo nauditi ako on pristane na esti misterij. Rekli
smo mu da esti moe biti smrtonosan. Kao to svi znamo. Jer, u estom prihvaa smrt u
zamjenu za ljubav.
Zurim u Marca, a on odmahuje glavom. Moda je u oku. Ponovno pogledam Pasellija.
Ne razumijem...
Ne razumijete? Ovo su misteriji. Paselli slegne ramenima. Ali ima neto to biste
trebali znati. Otkako sam doao na vrh hijerarhije u 'ndrangheti zamrzio sam nain na koji
su mafijake organizacije izopaile misterije koristei ih za ispunjenje vlastite pohlepe, kako
bi se obogatile, kako bi porobile nae politiare i u Italiji i drugdje. Misteriji su velianstven i
plemenit dar drevnih. A mafijai ih iskoritavaju.
On prijee sobu i nagne se nad Marca te okrene klju u lisicama. Oslobodio ga je. Marc,
u trapericama i prljavoj bijeloj koulju, trlja zglobove. Crveni su i oguljeni.
Paselli nastavi.
Ja sam sad celenza od estog: to mi daje veliku mo. Capoi me se boje, boje se onoga to
znam jer ja znam sve. Sve snimamo. I stoga ponekad pokuam iskoristiti tu golemu mo
estog za dobro, kao to bi je i trebalo koristiti. Ali esti je zastraujui. Lako moe krenuti po
zlu. Marcova je supruga uporno zahtijevala da dovri esti, unato mojim upozorenjima i
proivjela je ono to ste oboje proivjeli. On uzdahne. Ali ja sam bio u pravu. Bila je
previe krhka, od estog je postala jo neuravnoteenija, postala je nemarna prema smrti ili prema ivotu. Na onom brijegu u blizini Capue poinila je samoubojstvo. Nije ubijena.
Poselli spusti klju u dep. Ode do vrata, a onda se okrene i pogleda me. I pogleda
Marca.
Od toga sam vas dana izdaleka promatrao, Roscarrick, dok ste pomagali rtvama
camorre. Vidio sam dobrotu i istinsku hrabrost. Ali sam vidio i opasnost u ovom teatru
maski. Paselli domahne svom mladom pomoniku koji se okrene i ode. I Paselli prie
vratima. A sad ste spaeni. Oboje. Camorra vas nee ni dotaknuti; objavit u da ste oboje
iskuenici estog. Oni e to potovati, a to je jo bolje, plait e vas se, tako da imate mo.
Nadam se da ete je iskoristiti za dobro.
On zastane u okviru vrata.
Ovdje ete ostati jo samo nekoliko sati, a onda slobodno moete otii. Zagleda se
ravno u mene. Moda emo se jednog dana ponovno susresti, Alexandra od estog.
Otiao je. Vrata su zatvorena. Sami smo. Marc me privue k sebi ali se ne poljubimo,
nego se zagrlimo, vrsto, a onda jo vre. Odmaknem tamni pramen s njegovog lica u
modricama.
Marc, to su ti napravili?

191

Nita, odgovori on. Zar je to vano? to su napravili tebi? Isto to i meni?

Kimnem glavom. I poljubim ga u elo. On se uspije osmjehnuti. Prvi put otkako sam ula
u sobu vidim njegov blistav, sretan, tuan, drag osmijeh. On kae: O, Boe, X, zaista sam
mislio da si mrtva. Mislio sam da je sve ovo varka. Nije mi bilo vano to rade sa mnom.
On ustane. Ode u kupaonicu i ja idem s njim. Nagne se iznad umivaonika. Umoim
runik u toplu vodu i isperem sasuenu krv s njegovog lica. Ozljede nisu duboke, a ni
modrice nisu velike. Nije ozlijeen; bili su grubi s njim, ali je neozlijeen. Jo je jednako
zgodan, jo je Marc Roscarrick, a to je najvanije, iv je.
Jo nekoliko minuta ekamo strpljivo sjedei na krevetu, jedno pokraj drugoga. Tada on
kae: Hajde da vidimo moemo li izai. Nije vano gdje smo - u Palermu, Londonu, Buenos
Airesu, samo elim izai. elim udahnuti svje zrak. Hajdemo.
Odluno me uzme za ruku i priemo vratima. Nisu zakljuana. Mraan kameni hodnik
protee se u daljinu. Hodamo njime, pronaemo stube, a onda jo jedne i uemo u iri
hodnik jedva osvijetljen zatamnjenim elektrinim aruljama.
Prazno je, kae Marc. Svi su otili.
Zgrada je uistinu prazna. Vrlo je stara. Zakljuila sam da smo zacijelo duboko u
podrumima, duboko u drevnim spremitima. Ali uspinjemo se uz stube sve dok naposljetku
ne ugledam mali kameni prozor, a kroz njega se naziru udaljeni valovi obasjani mjeseinom.
Jesmo li negdje na obali? Sa sve veim iekivanjem penjemo se uz jo dva niza stuba.
Naposljetku izronimo na nekakvoj terasi obavijenoj mrakom i tamom, pritrimo rubu i
nagnemo se iznad elegantne kamene ograde.
Napulj, izusti Marc i tiho se nasmije. U Napulju smo.
U pravu je. Zapanjena zurim u iroko obzorje. Najljepi vidik na Zemlji: plemenit oblik
napuljskog zaljeva, od vrhunaca Vomera do Centro Storico, od litica Sorrenta i Amalfija do
nejasne i posveene siluete Caprija koji blista pod zvijezdama.
Ja poznajem ovu zgradu, kaem. To je Vila Donn' Anna. U Posillipu. Jednom sam bila
ovdje na plai.
Marc uzme moju ruku u svoju. Jo zapanjeni promatramo krajolik pred sobom.
Podignem pogled prema svjetlucanju trilijuna zvijezda, pogledam Oriona i Plejade,
pogledam sazvijee Marca i Alex na Capriju. Nae sazvijee. Tiho upitam: to emo
sada?
On ne odgovori. Umjesto toga se okrene i, pogledavi mi u oi, podigne moje lice i
poljubi me duboko, senzualno, estoko. Ja provuem svoje bijele ruke kroz njegovu tamnu,
kovravu kosu jer sad znam istinu: ne ostaje nita osim Ljubavi, sve je ostalo dim.

192