Kovai se u knjievnosti javio u doba kada su drutveni sukobi u Hrvatskoj ve

bili posve jasno ocrtani. Seljatvo, koje se kmetstva oslobodilo 1848, ukazom odozgo, nije tu
promjenu doekalo pripravno. Odmah je zapoeo proces mrvljenja ionako ve sitnih seljakih
posjeda, proces koji je ve enoa naeo u svojim pripovijetkama (dovoljno je proitati Baruna
Ivicu). Ante Kovai odraava jo jedan krupan potres koji je pogodio hrvatsko seljatvo:
veliku agrarnu krizu iz 1873. (krizu koja je, zapravo, imala iri, evropski karakter) i njezine
posljedice: sve bru proletarizaciju malog seljaka i njegovo bjeanje u grad koji jo nema
industrije pa ne moe primiti viak radne sa sela; to e konano dovesti do ekonomske
emigracije u daleke, prekomorske krajeve. Zato je Kovai bio svjestan odnosa seljakgospodin, i prikazivao ga otvoreno, u njegovoj klasnoj otrini, sasvim drugaije od enoe,
koji je, iz nacionalnih pobuda, pokuavao zanemariti ve razbuktalu klasnu borbu. enoa jo
misli da je primirje meu klasama mogue u ime vieg, nacionalnog ideala; Kovai vidi da je
to nemogue pa je, posve jasno, na strani seljaka. Stoga se on i raduje, na kraju svoga prvog
romana Baruniina ljubav: ''Lijepo i milo moje Zagorje! Opet diem slobodnim, razdraganim
duhom u tvojim vinorodnim brdinama. Vlastelinski dvorovi sve su rjei i rjei na tvojim
brdinama; gospodske djece ponestaje da se voziu ljenariti u velike gradove i uiti kako
treba postati odmetnikom svoje domovine!'' U asu kad to pie (1877) Kovai je mladi
student, iskreno zadojen pravakim radikalizmom; on vjeruje da e seljaki sinovi, jo u toku
njegove generacije, uspjeti da narodno kormilo preuzmu u svoje ruke. No upravo u doba kad
Kovai najvie stvara, dolazi do sudbonosne promjene na banskoj stolici: hrvatskim banom
postaje maarski feudalac Dragutin grof Khuen-Hdervry, koji vlada punih dvadeset godina
(1833-1903). Nepopustljivi i poteni knjievnici morali su stradati, kao Kovai, ili seliti iz
Hrvatske, kao Kranjevi.
Kao gimnazijalac zlopatio se Kovai poput mnoge tadanje nadarene, a siromane djece: po
nudi je stupio u sjemenite (''crnu kolu'', kako se tada govorilo), ali je poslije mature iziao
iz njega i upisao se na pravni fakultet koji je zavrio borei se s najteim materijalnim
neprilikama. Siromano, ali smireno i sretno djetinjstvo, s jedne strane, a neuredno i teko
kolovanje, s druge, ostavili su dubok trag u Kovaiu. To se naroito ogleda u njegovu
romanu U registraturi koji ima i autobiografski karakter. Kovai se oenio mlad, odmah
poslije zavrenih studija. Imao je estero djece (posljednji njegov sin, Kreimir, takoer
knjievnik, rodio se nakon oeve smrti), i nije se nikad mogao osloboditi neimatine. Uz sve
to dospio je doktorirati i napisati veliki broj pjesama, proznih i polemikih djela, meu kojima

se posebnom snagom, zahvatom grae i otrinom kritike drutva istie U registraturi,

najznaajniji hrvatski roman XIX stoljea. Slomljen ivotnom borbom i nerazumjevanjem
okoline zavrio je Kovai tragino, u ludnici, 10. decembra 1889.
Upravo zbog bujne, neobuzdane naravi Kovaieve nalazimo u njegovim djelima udan splet
realizma i fantastike. Realizma ima i u romanu Fikal (1882), u kojem autor daje prilino
jednostranu ali snanu kritiku hrvatskog drutva u doba ilirizma. Realizma ima i u
nedovrenom, na silu prekinutom satirikom romanu Meu abari (1886); tako da postaje
puka dokumentarnost. Meutim, sve vrline i mane Kovaieva talenta stekle su se upravo u
njegovu najboljem djelu, u romanu U registraturi. itava Hrvatska prikazana je tu kao neka
vrsta ustajalog registarskog ureda, sve polemike u njemu jalovi su razgovori pranjavih spisa,
a sudbina potenog i nadarenog ali siromanog seoskog mladia prikazana je u liku
registratora Ivice Kimanovia.
Rijedak je primjer pisca kao o je Kovai, pisca kojemu sva ostala, relativno brojna djela,
slue samo kao priprava za glavno, pisca koji se neprestano razvija a pun zamah doivljava
upravo na temi do koje mu je najvie stalo. Jer sve to je Kovai pisao prije ne odvaja se u
mnogome od uobiajene feljtonistiko-romantine literature njegova vremena. Mnogo ljubavi
i stradanja, zanosa i otrova, nevjerovatnih zapleta i isto takvih raspleta, izrazit smisao za
komiku, upravo za karikaturu, to su glavne Kovaieve osobine prije njegova velikog
drutvenog romana U registraturi.
Ima pisaca koji razvijaju teme, ima ih koji razvijaju tehniku. Prvi svakim novim djelom
obogauju prostore svoga svijeta i poveavaju broj svojih likova; drugi ostaju vjerni jednoj
odreenoj viziji ivota, svakim se novim djelom sve vie uvjeravaju da je ona tana i nastoje
da je to potpunije prikau. Ako enoa pripada prvima onda se Kovai nalazi meu drugima.
Nekoliko upornih, nepopustljivih konstanti susreemo u svakom njegovu djelu, i u desetak
godina, koliko je trajalo njegovo prozno stvaranje, od mladalake, nevjete, dobrim dijelom
po lektiri napisane pripovijesti-romana Baruniina ljubav, do remek djela, romana.

U Registraturi, Kovai je ostao vjeran svojoj viziji ljubavi, sna o srei, ali u isto
vrijeme i o njezinoj neostvarivosti i nedostinosti, o fatalnoj eni koja poput mitske Meduze,
to sagleda, okameni, smota, upropasti, pa vie i nije ena nego fatum, kob, udes, Nemeza
klasine tragedije. Napominjemo odmah da je klasina intonacija tih rijei na mjestu. Ta se
zlokobna Erinija, Sofija-Elvira-Laura, razvihorila po itavu djelu Kovaievu i postala
njegovom osnovnom silom pokretnicom, pa je prilikom raspleta njegovih romana pozornica
puna leina. Dovoljno je sjetiti se zavretka pretene veine Kovaievih djela. U Miljenci
(1876), prvoj pripovijesti Kovaievoj, pogiba glavna junakinja, zatim Jovan i Marko. U
Baruniinoj ljubavi (1877) ubija se Pavao Lanosovi, Sofija Greftein die ruku na sebe. U
Ladanjskoj sekti (1880) utapa se Sofija Braneva, otac i majka joj se smrzavaju u snjenoj
pustinji. U Fikalu (1882) Podgorski poludi, mala Jelena je otrovana, Laca trune naoigled
italaca, Karolina umire. U registraturi umiru,, manje-vie tragino svi: Laura, Ivica, Anica,
Joica Zgubidan, majka Iviina, kanonik, duga Kata, Miha, Ferkonja, Mecena, providnik,
Mate Zorkovi, vila Dorica, ciganin Mikula, crni Jakov...S druge strane svaka e, makar i
najpovrnija analiza stila Kovaieva pokazati koliko on duguje klasinoj kulturi i klasinom
izrazu. No, upravo kompozicija Kovaievih romana, to dalje, to jasnije, pokazuje kako je
stvaralac sve vie potpadao pod dojam vlastite vizije svijeta, kako on grau koju je obraivao,
pojave koje je odraavao, nije uspio shvatiti i shvaanju ih podrediti, nego ih onako haotine
predavao jedinoj sili koja haosom ravna fatumu. A upravo taj izraz haotinosti, vrlo se esto
upotrebljavao u kritici o Kovaiu. Ve je prvi njegov ozbiljni kritiar, August enoa,
govorei o Metamorfozi, poto je godinu dana prije toga u Vijencu objavio Kovaiev
roman Baruniina ljubav, napisao ove doista proroke rijei: Antun Kovai uvrsti
Metamorfozu, odugu, fanatastinu pjesmu koje uistinu ne bismo mogli pravo definirati. U
Kovaia ima vanredno silna i bujna fantazija, puna plastine sile, ali on esto puta nije jak
zauzdati je prema zakonima estetike, fantazija ga zavlai poskoice, plodovi mu postaju
nejasni, slike mu se navalice gomilaju, a iz svega izlazi brzo mijenjajui se kaleidoskop, gdje
pjesnika idealnost klone vie puta u krupnu materijalnost. Te mane ima i njegova
Metamorfoza, na strani 23. opisuje npr. alegoriku sliku Galateje i pridaje joj silu kojekakvih
predivljih, prevelikih prispodoba. Ljubav je tu prematerijalno opisana. Kovai mora svoju
fantaziju proistiti. I da biljeka ne spominje natpis djela, ovjek bi gotovo pomislio da
enoa sudi i o najveem djelu Kovaievu, o romanu U registraturi. Koliko su te rijei tane,
najbolje se vidi iz jednog dirljivog autobiografskog Kovaieva odlomka koji je nastao u
vrijeme Registrature: U svom bujnom mladenakom ivotu, gdje tisne prve svoje misli u
svijet zaogrnute oblijem slova, moda nezrele, moda pljevu, ali je to poteklo iz sopteeg

vulkana, kano prva struja arke gave ... Zapravo se Kovai tokom cijelog knjievnog rada
nosio sa dvije glavne osobine u sebi: s neobinom, upravo gorinom proetim smislom za
realnost, i s tom silnom, vulkaninom fantazijom kojom je nastojao zbiljnost prevladati,
osmisliti, proniknuti. Bila je u njemu jo jedna osobina, najtopliji lirizam senzibilne due, ali
od nje kao da je Kovai, opeen i razoarenjem nepovjerljiv, zazirao.
Preotela je maha mata koje se vie nije dala ukrotiti, pa se upravo na njega moe primijeniti
upozorenje to ga je ve zreli Stendal upravio sam sebi: Potrebno je da u umjetnikom
stvaranju mata prihvati eljezne zakone realnosti. Ve je Jaka edomil, inae pouzdan
kritiar, u svojoj kritici romana U registraturi govorei o tom nedostatku osjeaja mjere kod
Kovaia napisao i ove rijei: Mislim da je uzrok tomu pieva mata. Gdje ona vlada, ona
sve upija u se. Ne da oima da pravo vide, niti razboru koji vie ne prosuuje realnost po
samoj realnosti, ve po mutnoj i nejasnoj slici. A istina je, samo to da se djelo mora
ocjenjivati po kriteriju, po shvaanju realnosti to ga samo ono stvara, pa tek onda tu cjelovitu
pjesnikovu viziju moemo suprotstaviti objektivnoj relanosti iz koje je djelo nastalo.
Valja se diviti edomilu kako je izvanredno uspjelom slikom pogodio osnovnu intonaciju
Kovaievih djela a prije svega Registrature. Doista, iz te mrkle noi Kovai nije vidio
nikakve zore. I nije nam udo to je nije vidio Gjalski, koji je godinu dana prije toga,
razoaran, napisao svoj veliki drutveni roman U noi, i kojem je u najotrijoj kritici
podvrgao upravo onu stranku i ideale kojima se zanosio Kovai. Ali je mnogo udnije to
Kovai, prava, nije ni u jednom djelu svom zastupao pravaka rjeenja, kao da ni sam nije
vjerovao u njihovu snagu, kao da je i sam osjeao da pravakih rjeenja nema, odnosno, ako
ih ima da nisu dovoljna... Stoga je edomil imao pravo: ivot se, teki, muni ivot ukazivao
pjesniku kao niz samostalnih, nepovezanih svjetova i pojedinaca; svi mi hitamo, ne znamo
kamo, pod mutnim, mranim nebom nad kojim se jate stravini oblaci i lome se gromovi;
sjedinjuje nas jedino kobna sudbina, zajedniki usud: osuda!
Znaajna je injenica da emo u cijelom djelu Kovaievu uzalud traiti Boga, a kako je
Kovai bio religiozan, taj je njegov pesimizam jo zanimljiviji, jo neoekivaniji. Religioznu
piscu ni list sa stabla ne pada a da to nije predodreeno promislom bojim. itav taj
Kovaiev svijet, u kojem nema pozitivna lika, ne samo to ne zna za Boga nego nije Bogom
upravljan, a to najvie izluuje. Na pola puta izmeu religioznog vjerovanja i poznavanja
zakona drutevnog razvoja, Kovai vidi sve crno. Odvie je realist da bi se prepustio ufanju i
molitvi, no jo uvijek premalo realist da bi u drutvu otkrio snagu koja e to rjeenje najaviti;

vidi jad, a ne razumije ga. Tek, njegovo nebo je prazno, nad njim se, kad god prijeti da e se
desiti neki zloin, viju tamni oblaci grijeha. ta onda Kovaiu ostaje nego uvjerenje da
svijetom ravna kob, udes, Laura?
Spontanost u svim oblicima temeljna je odlika Kovaieva. A takva je i veina njegovih
junaka, jer je - vidljivo je dovoljno iz veine njegovih tekstova - parcijalno ugradio cijelog
sebe u sve svoje junake, ne samo u Ivicu Kimanovia. Odatle i neke zajednike osobine
njegovih likova koji su, gotovo u pravilu, svi naglaenih senzibiliteta, seizmografski osjetljivi
na sve oblike dodira sa ivotom. Posebno je U registraturi, za razumijevanje Kovaieve
linosti, znaajan lik Laure. Autori filozofija fatalizma i pesimizma (zbog ega nema gotovo
nijednog pozitivnog junaka u Kovaia), vjerovanje u sudbinu koja ljudskim udesima ravna
bez ikakve zakonitosti i logike, svoju je simboliku personifikaciju dobila ba u liku Laure. Ta
fatalna ena onaj je usud koji iskljuivo vodi ljudske sudbine, nemone da se odupru sili
kojom ih vodi u propast; ona je motivacija esto realno objanjivih postupaka junaka s kojima
dolazi u direktni kontakt, oslobodilac zla koje priroeno tinja pritajeno u svakoj ljudskoj
individualnosti, manifestirajui se, prije ili kasnije u jaem ili slabijem obliku drutvenim i
meuljudskim odnosima. Laura, osim toga, ima posve konkretnu funkciju u romanu jer ona
povezuje dogaaje, daje im snagu akcije i dinamike, zapetljava i otpetljava radnju, ali sve to
upravo zbog svoje simbolike neumitnog ljudskog udesa ipak na vioj umjetnikoj razini,
uprkos ne tako rijetko nazonoj romantiarskoj maniri pisanja.

Pieva vizija svijeta ne iscrpljuje se samo u dogaajima koji se tiu izravno

glavnog junaka nego i u majstorskim portretima takozvanih sporednih likova. Da bi objasnio
njihovo djelovanje, Kovai svoje likove prati od samog poetka, daje njihove biografije,
bogato motivirane socijalnim prilikama o odnosima. Takav je Ivica Kimanovi, takva je
Laura, takav je Mecena, takav je Miha, takav je Ferkonja. Likovi su dodue crno-bijeli, ali su
zbivanja zbiljska. U enoe bila je to daleka prolost, a za zlodjela npr. u Seljakoj buni, - krivi
su strani feudalci. U Kovaievim djelima nema opravdanja za feudalce, Kovaiu nije
nimalo stalo jesu li oni nai ili tui. Kovai u drutvenoj kritici nastavlja tamo gdje
enoa prestaje, preuzima od njega romantinost zapleta ali je ispunjava svojim pukim,
demokratskim klasnim protestom.
Druga je komponenta romana ve toliko isticana fantastika koja ima dva smisla, oba lahko
uoljiva na Lauri. Njeno djetinjstvo ima karakter bajke, njena ljubav s Ivicom takoer, i itav
njen sluaj, pretvaraju u traginu baladu; ona je udes sebi i drugima, ona je udes itavoj knjizi.
U njezinu liku nesmetano je provalila Kovaieva eruptivna narav, Laura je personifikacija
neprijateljske sile koja ravna ivotima Kovaievih junaka; ne sagledajui zakone drutvenog
razvitka autor smisao zbivanja transporira u tu zlokobnu enu.
Kumordinar or itavom svojom pojavom obiljeava nov lik u hrvatskom drutvu; to je tip
siromanog seljaka koji se pretvara u gradskog sluaka. Gavan Medoni i njegov zet Miha
prikazuju rast kapitalizma na selu i razvitak trgovine, Ferkonja zametak opasnih velegradskih
probisvijeta, itd. Svaki lik romana, bez obzira na fantastiku, ima i realistiko opravdanje.
Realizam i opravdanje te sumornosti valja traiti u injenici da je Kovai osebujnim ali
sugestivnim sredstvima prikazao drutvene promjene u Hrvatskoj, posljedice velike agrarne
krize iz 1873, stvaranje sitnog kapitalizma na selu, raslojavanje seljaka, kolovanje seoske
djece, ukratko svu onu ogorenu klasnu borbu koja je zahvatila mlado hrvatsko drutvo jo od
osloboenja kmetova, od 1848. Nepoznavanje zakona drutvenog razvitka i dovodi do toga da
je Kovai, iako pravaki kritian i radikalan ipak zbunjen pred proturjenim pojavama svoga
vremena. Velike drutvene promjene, koje je ak i na sebi mogao pratiti, nadilazile su njegovu
naobrazbu. Naslijedivi od starevianstva nepovjerljivost prema njemakoj kulturi, Kovai
taj stav pootrava i prihvaanjem starevianskog protuaustrijanstva. Ko je Kovai s mnogim
pripadnicima svoje generacije, socijalizam shvatio iskljuivo kao njemaku, dakle po
hrvatsko drutvo opasnu ideju. Korijen tog stava nalazimo ve u razgovoru koji se vodi u

Ljubljanskoj katastrofi izmeu nobilisa de lauro i pripovjedaa, to se jo dosljednije

konkretizira u Ladanjskoj sekti. No i u njoj se vidi toliko karakteristina smjesa Kovaieva
realizma i romantizma koja je prijei da Tomaa Branca i njegovu kerku Sofiju priznamo kao
dva topla Kovaieva lika. Upravo zato moemo rei da Kovai u slikanju drutva nije dobro
vidio uzroke (otuda njegova konana koncepcija Laure, zapravo fatuma), ali je sugestivno
slikao posljedice, rtve drutvenih sukoba. Time je Kovai , iako zaobilazno , doao do
prikazivanja konkretnog, stvarnog, povijesnog ovjeka kakva je oko sebe vidio, ovjeka koji
nije ni sasvim dobar, ni sasvim zao. U jednom preteu jedne osobine, u drugome druge; samo
je Mecena do kraja pokvaren i nepotreban, gnusni parazit i grenik, uzronik tolikih zala.
Piui na neki nain i povijest i hroniku vlastitog ivota, saimljui cjelokupno svoje ivotno i
literarno iskustvo u ovo djelo, Kovai ga je obojio neprikrivenim pesimizmom, istim onim
"bolnim osjeanjem" koje je duboko u njemu bujalo i sve se vie rasplamsavalo, to se je bre
pribliavao kraj njegova ivota. Zato je i toliko krvi, smrti i pustoi i toliko negatvnih
karaktera U registraturi. Svaki je od tih junaka na svoj nain nosilac djela Kovaieve
osobnosti, literarni izraz njegovih linih konflikata. Dodamo li na tome i inae poznato
naprasito Kovaievo reagovanje na ivotne situacije u kojima je direktno ili indirektno bio
prisutan, gdje nije tedio svojim emocijama, a osim toga nije znao ili nije htio uljepavati
stvari, nego obratno: svemu je pridavao dimenzije ekstremnog, esto i neprirodnog - i niz je
epizoda njegova romana ostvaren na slian nain: izrazito naturalistikim potezima, crnim,
fatalistikim slikama, isticanjem primarnih ovjekovih uglavnom negativnih i stihijskih
instinkata. Zato moemo prihvatiti Marjanovievu ocjenu Kovaieva pristupa ivotu i
literaturi, jer, u njegovu sluaju, to je doista bilo isto, identino: "(...) On je istodobno vrutak i
vodopad. Odmah kako se pomalja na svjetlo dana, obiluje silom i odmah baca u irokom
obilnom slapu svoju svjeu, djeviansku vodu. I ne bih rekao da je tu izvor, jer se obino
izvori pomiljaju manjima, nego se ini da je to velika ponornica rijeka koja je sve svoje
pritoke skupila ve negdje pod zemljom i sada izlazi velianstvena na svjetlo da se odmah
izlije u njemu (...)."

Posve je prirodno to klerikalni krugovi u Zagrebu nisu mogli dopustiti mirno objavljivanje
tog neugodnog romana u najvanijem hrvatskom asopisu, u Vijencu. Stoga je roman jo u
trenutku izlaenja preventivno skraivan; kako su skraeni dijelovi izgubljeni, djelo nam je
poznato tek u osakaenom obliku. No i ovako se, iako je - iz istih razloga - ekalo vie od dva
desetljea da izie u knjizi (objavila ga je tek 1911. Matica hrvatska), s punim pravom smatra
se kao domet hrvatskog realizma i jedno od najpoznatijih djela hrvatske knjievnosti. Da je
ivio u sreenijim prilikama i da se mogao posvetiti mirnijem stvaralakom radu, Kovai bi
stvorio jo obuhvatniji i znaajniji opus. No i ovako, on je naslutio sintezu koju je kasnije
ostvarila samo velika Krleina umjetnost.

LITERATURA:

1. icel, Miroslav, Kovai, Globus, Zagreb, 1984.

2. Jaka edomil, U registraturi, PSHK, knj. 62, Zagreb, 1976
3. Nemec, Kreimir, Povijest hrvatskog romana (od poetka do kraja 19. stoljea), Zagreb, 1994.