Kako utemeljiti liberalna uenja?

Moe li se politika utemeljiti iz sebe same, bez pomoi obuhvatnih filozofskih i

svjetonazornih uenja? Tonije, moemo li zanimljive politike koncepcije utemeljiti na isto
politikim potrebama zajednikog ivota, bez pozivanja na problematine pretpostavke o
ljudskoj prirodi? Pitanje ne slui prvenstveno tome da bi filozofi ostali nezaposleni niti da bi
pali u depresiju. Uoimo da se ljudi vrlo razliitih filozofskih svjetonazora slau oko mnogih
obinih moralnih pitanja: i spiritualisti i materijalisti slau se s time da ljudoderstvo nije u
redu. Navedeno pitanje pita o dometu takvih slaganja openito. Ako je odgovor na njega
potvrdan, to znai sljedee: ljudi koji se ne slau oko opih svjetonazornih pitanja (postoji li
Bog, ako postoji, koji je od mnogih kandidata taj pravi, je li ovjek samo materijalno bie ili
je prvenstveno duhovno i tako redom) moi e se sloiti oko naela politike pravednosti.
Perspektiva je privlana: da bih ivio u miru sa susjedom, nije potrebno da se najprije
dogovorimo oko dubokih pitanja. Dovoljno je da se koncentriramo na podruje politikog.
Rawlsova knjiga predlae obranu liberalizma uz pomo takve strategije. Politiki liberalizam
jest upravo takvo liberalistiko uenje koje je za svoje opravdanje nezavisno od svjetonazorne
pozadine. Ono je iskljuivo ili isto politiko. Nasuprot takvom liberalizmu, liberalistika
uenja zasnovana na bogatim i sadrajnim ire filozofskim ("metafizikim") i svjetonazornim
pretpostavkama bit e osjetljiva na slabosti tih irih temelja. Primjer bi bio kantovski ili
utilitaristiki ili habermasovski tip liberalizma: prvi poiva na dubokim, ali zato i
problematinim pretpostavkama o istinitoj ljudskoj biti koja see skroz do "transcendentalnog
subjekta", drugi na sadrajnoj i problematinoj moralnoj psihologiji, a trei na teorijama o
diskursu i jeziku.
Rawlsov potvrdni odgovor - da, isto politiki liberalizam mogue je i prihvatljivo uenje razvijen je u knjizi na prilino sloen nain, u tri dijela to vode od apstraktnog do
konkretnijeg. U prvom dijelu rije je o osnovnim elementima. Na alost naeg itatelja Rawls
pretpostavlja stanovito poznavanje njegove ranije teorije pravednosti kao asnog odnosa ili
potenosti ("pravinosti") i naina kako se iz pravednosti toga tipa izvode liberalistiki
zakljuci. Ukratko, cilj je politike teorije utemeljiti i zacrtati pravedno osnovno ureenje
drutva (tzv. osnovnu strukturu). Pravedno ureenje nas graane rastereuje svakodnevnog
obavljanja moralno-politikih obaveza: ako sam poduzetnik, umjesto da mislim kako
rasporediti svoj dobrotvorni prilog, preputam da me drava oporezuje i onda taj novac dijeli

potrebitima. Pravednost takvog ureenja proizlazi iz toga da ono sve graane tretira poteno
(pravino) tj. nepristrano.
Uzmite za primjer tretiranje bilo kakve manjine. Kako postii nepristranost? Ako se stavim u
kou veine, nisam nepristran, isto tako ni u koi manjine; ako sam pak izvan sukoba, moda
neu biti dovoljno zainteresiran da bi moj osjeaj za stvar uope proradio. Kako, dakle, postii
nepristranost. Evo jedne vjebe: pamtite injenice o tome da u svakoj dravi postoje manjine i
kako se osjea lan manjine nasuprot veini. Zatim razmislite o tome u kakvu biste se
ureenju eljeli roditi i ivjeti kad ne biste znali hoete li biti pripadnik manjine ili veine.
Zamislite, da se posluim domaim primjerom, da se morate reinkarnirati i imate izbor meu
razliitim ustavima i time razliito ureenim modelima Hrvatske, ali ne znate hoete li se
probuditi i dalje ivjeti kao izvorni Hrvat, Rom ili pripadnik srpske ili talijanske manjine. Od
vae budue narodnosti dijeli vas Veo Neznanja. Razmiljajte isto egoistiki. Kad biste znali
da ete se probuditi kao izvorni Hrvat, isplatilo bi vam se ivjeti pod strogim veinskim
ustavom koji veini daje sve, a manjini nita. Kad biste znali da ete se probuditi kao Rom,
isplatilo bi vam se birati manjinski ustav u kojem hrvatska veina maksimalno mora ii na
ruku Romima, a ovi ne duguju nita veini. No, ne znate to ete biti (ni s kojom
vjerojatnou) i stoga ete, pod Velom Neznanja, moi birati nepristranije. Ovaj jednostavni
nain razmiljanja J. Rawlsov je prijedlog koji je obiljeio etiku na kraju ovog stoljea (o
njemu je kod nas objavio knjigu E. Baccarini, Rijeka, 1994). Vrlo je iroko primjenjiv: ako
npr. razmiljate o pravednoj kazni za zloine i zamislite poetnu situaciju u kojoj ne znate
hoete li vi sami biti roditelj prestupnika ili roditelj rtve. Sistem kanjavanja koji izaberete
bit e razmjerno nepristran. to vam se isplati izabrati? Oprez vam diktira da se dobro
osigurate: birajte takvo ureenje u kojem ete izbjei najgore mogunosti, ma kakve
narodnosti bili! Ako vam drutvo priuti samo minimum, izaberite ono kod kojeg e taj
minimum biti to "maksimalniji" takozvani "maksimin", savjetuje Rawls, izvodei iz toga
zanimljivu teoriju socijalne pravednosti. U Teoriji pravednosti Rawls pokazuje kako e izbor
iza Vela Neznanja uroditi prihvaanjem liberalnog principa po kojem "svaka osoba treba imati
pravo na najiru osnovnu slobodu spojivu sa slinom slobodom za druge" i onda detaljno
razradjuje zamisao slobode koja je ovdje relevantna.
U djelu koje prikazujemo Rawls nastoji pokazati da je takva liberalna koncepcija pravednosti
realistina s obzirom na suvremeno drutvo i na institucionalne mogunosti. U temelju tog
dokazivanja lei jo jedna izvanredna i jednostavna zamisao. Polazimo od toga da lanovi
suvremenog drutva imaju vrlo raznolike ideale (koncepcije dobra), a da ipak moraju ne samo

mirno ivjeti zajedno, nego ostvariti zajednicu za koju e vjerovati da je pravedna barem
ugrubo i u nekoj dovoljnoj mjeri. Trai se, dakle, neka zamisao pravednosti koja e biti
dovoljno sadrajna da rukovodi stvaranjem institucija, a dovoljno openita i neutralna da
zadovolji svaiji ukus (gdje se pod "svatko" podrazumijevaju normalni, razmjerno poteni
civilizirani suvremenici). Izvanredna i jednostavna ideja jest da upravo neutralnost koju
ilustrira Veo Neznanja odgovara tom praktinom zahtjevu. Stoga e slika pravednosti
proizvedena iza vela (pravinost, naelo slobode, maksimin) upravo osigurati suglasnost (tzv.
preklapajui konsenzus) meu pojedincima i skupinama koji inae slijede razliite ideale i
imaju raznolike ukuse. Takva je suglasnost razmjerno duboka i osigurava trajnost i unutarnju
moralno ozbiljnu stabilnost liberalnog poretka.

O emu smije razmiljati javni um?

Cijeli je drugi dio knjige posveen razradi ideje liberalnog uenja kao stabilne doktrine. On
dokazuje da ova moe postii dubok naelni (preklapajui) konsenzus. Na primjer, esto
predavanje je posveeno ideji javnoga uma. Graani glasujui legitimno odluuju u korist
vrenja prinude nad nekim svojim sugraanima (npr. kad ste u sijenju glasali protiv HDZ-a,
legitimirali ste smjenjivanje Kosovca s Televizije) i tako provode ono politike moi to je
imaju. U svjetlu kojih naela i ideala moramo izvravati tu mo ako se taj na postupak mora
moi opravdati drugima kao slobodnima i jednakima?, pita Rawls (195). Odgovor na to
pitanje treba dati javni um: koncepcija politike pravednosti i sposobnost formuliranja
planova i rangiranja ciljeva na javni i svima dostupni nain. Daljnju zanimljivu razradu ovih
ideja nalazimo u posljednjem poglavlju koje sadri polemiku s Habermasom (naalost, opet
smola: nema naina da prosjean domai itatelj nae tekst Habermasove kritike na koji
Rawls odgovara tako da mora Rawlsu vjerovati na rije!). Kamen smutnje su granice javnog
uma. Smijem li u obrazloenju svojih zahtjeva navesti to da drim kako Bog nalae da se oni
ostvare ili da je to u interesu moje rase ili slino? Velikodune koncepcije javnog uma i javne
rasprave (Habermas, Ackerman) odgovaraju potvrdno: sve moe ui u mlin rasprave, a onda
e sama rasprava razluiti zrno od kukolja (takve se koncepcije obino veu uz ideal
demokracije iz rasprave, odnosno deliberativne demokracije). Rawls je oprezniji: samo ve
filtrirana, nepristrana obrazloenja smiju se uope pojaviti pred asnim sudom javne rasprave.
Model javnog uma vrhovni je ili ustavni sud, koji je tijelo sastavljeno od strunjaka, a ne javni

trg na kojemu svatko pria to mu padne na pamet. Napominjem da je meni osobno mnogo
simpatinija suprotna koncepcija, ona javnog trga i deliberativne demokracije. Ne vidim emu
nam treba javni um ako je on sposoban probaviti samo ve provakanu i steriliziranu hranu
politiki korektnih razloga. Isto tako, bojim se da Rawlsova koncepcija vodi do elitistike,
pomalo tehnokratske slike javnog odluivanja i do toga da su opasnosti deliberativne
demokracije manje od njezinih dobrih strana.
Druga, mnogo apstraktnija tema koja se tie uma jest Rawlsovo razlikovanje izmeu
racionalnosti (koja je svrhovita i pragmatina) i razlonosti (koja je naelna i blia onome to
se u domaoj terminologiji zove "umnost"). Ono je za njega novo, jer je u ranijim djelima
nastojao razlonost utemeljiti iz racionalnosti. Dok ga njegova briga za stabilnost i
realistinost udaljuje od Kanta, naglaavanje samostalnosti umnog/razlonog pribliava ga
Kantu.

Politike posljedice

Posljednji dio knjige posveen je temeljnom ureenju pravednog drutva i osnovnim

slobodama. Domaeg itatelja ekaju iznenaenja kad Rawls liberalizmu (koji kod njega
zvui pomalo ljeviarski) suprotstavi libertarijanizam (u praksi pro-kapitalistiko uenje o
nemijeanju drave u poduzetnitvo), koji se kod nas najee izjednauje s liberalizmom.
Spominjem jedan aktualni detalj: nai su vodei liberali prilino restriktivni kad je rije o
slobodi govora, pa ak i miljenja. Komentirajui domae ustatvo, Gotovac je nedavno, u
intervjuu Novom listu pozvao na odluno sudsko gonjenje ne samo govora, nego ak i
"koncepcija koje se protive demokraciji". itatelja e u tom svjetlu zanimati Rawlsova
napomena da "nikada u naoj povijesti nije bilo razdoblja u kojem je sloboda politikog
govora, a naroito subverzivnih nazora, mogla biti ograniena ili zabranjena" (316). Da biste
odmjerili to znai "subverzivno", spominjem da on hvali uvenu odluku amerikog
Vrhovnog suda kojom je pripadnicima Ku-Klux-Klana bila zajamena sloboda iznoenja
njihovih stavova. Po njegovu miljenju, zabrana prevratnikog govora, ma koliko odvratnog,
povlai zabranu koncepcija i time ograniava upotrebu naega uma, te tako naruava i samu
slobodu miljenja. Kod nas mnogi intelektualci i strunjaci smatraju suvie velikodunim
kriterij po kojem se propagandni govor moe zabraniti, samo kad predstavlja neposrednu

opasnost, takozvani Holmesov kriterij. Rawls ga, naprotiv, smatra previe strogim i brani jo
velikodunije varijante (osobno se s Rawlsovom velikodunou posve slaem, a nedavno
sam javno branio takav stav protiv zabrana kad su kod nas objavili Mein Kampf). No, vratimo
se glavnoj temi.
Uobiajena je kritika knjige koju prikazujemo da se klanja postojeem vie no to treba i da
Rawls tu izdaje svoje vlastite vie mladenake (?!) ideale iz Teorije pravednosti. Osim
restriktivne ideje javnog uma, u grijeh joj se ubrajaju oslanjanje na postojeu liberalnu
kulturu, umjesto njezina radikalna mijenjanja nabolje, te neupitne pretpostavke o homogenosti
i zatvorenosti drutva u kojem je ostvarena liberalna drava. No, knjiga je prilino apstraktna i
sloena, tako da je istinitost ove optube teko dokazati, a mnogo toga naprosto ovisi o nainu
itanja i interpretacije. Neki branitelji misle da se Rawls dodue oslanja na postojeu liberalnu
kulturu, ali da u stvari ide mnogo dalje od nje, a drugi da je pretpostavka o homogenosti samo
privremena idealizacija, te da nema razloga primijeniti Rawlsove principe na nehomogena
drutva.
Usprkos teini i sloenosti knjige, smijemo se nadati da e njezino objavljivanje doprinijeti
razvitku liberalne politike kulture kod nas i barem malo podii prilino jadnu razinu javne
politike rasprave.