ROBERT LOUIS STEVENSON / NEOBIAN SLUAJ DR.

JEKYLLA I
GOSPODINA HYDEA

NASLOV IZVORNIKA
ROBERT LOUIS STEVENSON

THE STRANGE CASE OF DR JEKYLL AND MR HYDE

GLAVNI UREDNIK
VELIMIR VISKOVI
UREDNICA
NADA GAI

OVITAK
SVJETLAN JUNAKOVI

ROBERT LOUIS STEVENSON

NEOBIAN SLUAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA

HYDEA

PREVELA
LJILJANKA LOVRINEVI

SADRAJ:
NEOBIAN SLUAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA HYDEA
PRIA O VRATIMA
POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM
DR. JEKYLL SE OSJEAO SASVIM UGODNO
SLUAJ CAREWOVOG UMORSTVA
DOGAAJ S PISMOM
UDNOVAT DOIVLJAJ DOKTORA LANYONA
DOGAAJ NA PROZORU
POSLJEDNJA NO
PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA
POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA
POGLAVLJE O SNOVIMA
Kronologija Roberta Louisa Stevensona

PRIA O VRATIMA

Odvjetnik

gospodin Utterson bio je ovjek namrgoena lica, koje osmijeh

nikad nije ozario; bio je hladan, krt na rijeima i zbunjen u razgovoru,
suzdran u pokazivanju osjeaja, mrav, dosadan dugonja, nezanimljiv, a ipak
nekako drag. U prijateljskim susretima i kad bi vino bilo po njegovu ukusu,
neto nadasve ljudsko zasvijetlilo bi mu iz oka, zapravo neto to nikada nije
nalazilo puta u njegov govor, ali to nije govorilo jedino u ovim utljivim
znacima lica poslije veere, ve ee i glasnije u njegovu djelovanju u
stvarnom ivotu. Bio je strog prema sebi. Kad je bio sam pio je din, kako bi
uguio svoju sklonost k vinima. Pa iako je volio kazalite, gotovo dvadeset
godina nije kroio preko njegova praga. Bio je postojano snoljiv prema
drugima, i ponekad se gotovo sa zaviu udio u kakvom su visokom
raspoloenju inili nedjela, a u krajnje tekim situacijama bio je skloniji da
pomogne nego da prigovara. Sklon sam Kainovoj herezi, znao je zgodno
rei. Nek moj brat ide avolu na svoj vlastiti nain. U tom svojstvu, esto je
imao sree da bude posljednji dobar znanac i posljednji ovjek dobra utjecaja
u ivotu ljudi koji su bili na stranputici. A prema takvima, sve dotle dok su
dolazili u njegov ured, nikad nije pokazivao ni traka promjene u ponaanju.
Ta je vjetina nesumnjivo gospodinu Uttersonu lako padala. Bio je
nenametljiv u najboljem smislu, pa kao da su i njegova prijateljstva poivala
na slinoj dobrohotnoj irokogrudnosti. Obiljeje je skromna ovjeka da svoj
krug prijatelja prihvaa iz ruku zgodne prilike kao gotov, a to je bio
odvjetnikov nain. Prijatelji su mu bili njegovi srodnici ili oni koje je najdulje
poznavao. Njegovi su osjeaji rasli s vremenom, poput brljana, ne
pretpostavljajui odgovarajuu sklonost kod predmeta njegove privrenosti.
Otuda nesumnjivo i veza to ga je spajala s gospodinom Richardom
Enfieldom, njegovim dalekim srodnikom, koji je bio dobro poznat u gradu.
Mnogi su si razbijali glavu, to li ova dvojica vide jedan u drugome i koji bi
im predmet razgovora mogao biti zajedniki. Oni koji su ih sretali
za nedjeljnih etnji, pripovijedali su da nisu nita govorili, da su izgledali
osobito mrzovoljno, i da su s oitim olakanjem pozdravljali pojavu nekog

prijatelja. Usprkos svemu, dvojica mukaraca ovim su izletima pridavala

najvee znaenje, ubrajali su ih meu glavne dragulje tjedna, i ne samo da su
otklanjali prilike da se zabave, ve su se opirali i poslovnim pozivima, kako
bi neometano mogli u njima uivati.
Sluajno se dogodilo da ih je na jednoj od ovih skitnji put odveo
pokrajnjom ulicom u ivi dio Londona. Ta je ulica bila mala i rekli bismo
mirna, ali u tjednu se na njoj odvijala ivahna trgovina. ini se da su itelji svi
odreda bili dobrostojei, revnosno se nadajui da e im ii jo i bolje, ulaui
viak dobiti u kaiperstvo, tako da su proelja duana stajala na ulici
pozivajui poput redova nasmijeenih prodavaica. ak i nedjeljom, kad bi
ulica zastrla svoje upadljivije drai i leala razmjerno prazna bez prolaznika,
ona bi blistala spram svog prljavog susjedstva, poput vatre u umi, a sa svojim
svjee obojenim kapcima, izglaanom mjedi i openito zapaenom vedrinom i
istoom, smjesta bi privukla panju godei oku prolaznika.
Dvoja vrata dalje od jednog ugla, na lijevoj strani idui na istok, niz se
prekidao ulazom u jedno dvorite. Upravo na tom mjestu, neki neobini blok
zgrada izbacio je svoj zabat na ulicu. Bio je visok dva kata, prozori se nisu
vidjeli, samo vrata na donjem katu i slijepo elo izblijedjela zida na gornjem.
Svakom crtom kua je nosila znakove dugotrajnog i krtog nemara. Vrata, to
nisu bila opremljena ni zvonom ni alkom, ljutila su se i gubila boju. Skitnice
su zastajale u udubljenju u zidu i palile igice na oplati vrata. Djeca su
prodavala robu na stepenicama, kolarac je isprobao svoj noi na njihovim
reljefima, a gotovo za itava narataja nitko se nije pojavio da otjera ove
sluajne posjetitelje ili da popravi to to su unitili.
Gospodin Enfield i odvjetnik nalazili su se na drugoj strani pokrajnje ulice,
ali kad su doli nasuprot ulazu, prvi je podigao svoj tap uperivi ga prema
vratima.
Jeste li ikada zapazili ova vrata? zapita. Kad je njegov pratilac odgovorio
potvrdno, doda: Ja ih u sebi povezujem s jednom jako neobinom priom.
Doista? ree gospodin Utterson s neznatnom promjenom u glasu, A koja
je to?
Pa, bilo je to ovako, odvrati gospodin Enfield. Dolazio sam kui s nekog
mjesta na kraju svijeta, oko tri sata jednog mranog zimskog jutra, a put me
vodio kroz dio grada gdje se doslovce nita nije vidjelo osim svjetiljaka.
Ulica za ulicom, a sav narod spava - ulica za ulicom, sve osvijetljene kao za
procesiju, i sve prazne kao prazna crkva - dok konano nisam upao u takvo

raspoloenje, kad ovjek oslukuje, oslukuje i silno poeli ugledati policajca.

Iznenada, vidim dva lika: lik ovjeuljka koji je dobro grabio tabajui na
istok, i drugi, lik djevojice od moda osam ili deset godina koja je trala to
je bre mogla niz poprenu ulicu. I, gospodine moj, sasvim je prirodno da je
ovo dvoje na uglu naletjelo jedno na drugo. A onda dolazi ono strano. ovjek
je mirno prekoraio preko djetetova tijela i ostavio je vriteu na tlu. Kad to
ovako sluate, to nije nita, ali bilo je to grozno vidjeti. Kao da nije ovjek,
ve neki ukleti Jugernaut. Zaviknuh, hej!, dadoh petama vjetra, zgrabih svog
gospodina za ovratnik i dovedoh ga natrag na mjesto, gdje se oko djeteta
koje je vritalo ve okupilo poprilino ljudi. On je bio savreno hladnokrvan i
nije pruao otpor, ali me tako pogledao da me oblio znoj. Ljudi koji su doli
bili su djetetova obitelj, a ubrzo se pojavio i lijenik po kojeg su bili poslali.
Pa, djevojici nije bilo tako loe, bila je vie uplaena, kako je rekao lijenik.
Vjerojatno mislite da je tu kraj prii. Ali postojala je jo jedna neobina
okolnost. Meni se moj gospodin smuio na prvi pogled. A naravski, i obitelji
djevojice. No najvie me se dojmio doktorov sluaj. Bio je to suhi
ljekarnik uobiajena kova bez posebnih znakova dobi ili boje, s jakim
edinburkim naglaskom u govoru, a osjeajan koliko i mjeina. I, gospodine
moj, bio je kao i mi ostali. Kad god bi pogledao zarobljenika, lijeniku bi
pozlilo i problijedio bi od elje da ga ubije. Znao sam to misli, kao to je i on
znao to ja mislim, a budui nije bilo govora da ga ubijemo, uinili smo
najbolje. Rekli smo ovjeku da bismo mogli od svega ovoga napraviti takvu
bruku i da emo to uiniti, te da e mu ime zaudarati s kraja na kraj Londona.
Ako je imao prijatelje ili ugled, jamimo da e ih izgubiti. I svo to vrijeme dok
smo udarali po uarenom mjestu to smo bolje mogli, uvali smo ga od ena,
koje su bile bijesne kao harpije. Nikada nisam vidio krug lica toliko punih
mrnje. A usred svega stajao je ovjek s nekakvom crnom, podrugljivom
hladnokrvnou - uplaen, to se vidjelo - ali nastupajui hrabro, doista, poput
Sotone. Ukoliko ste odluni da iz ovog dogaaja izvuete koristi, ree on,
naravno da sam ja tu nemoan. Svaki bi gospodin elio izbjei takvu scenu,
doda. Recite koliko traite. Pa, iscijedili smo ga za skoro stotinu funti
za djetetovu obitelj. Jasno, nismo htjeli popustiti. U naoj gomili bilo je neeg
to je dalo slutiti na nevolju, pa je on udario. Zatim je trebalo uzeti novac, i to
mislite, kamo nas je odveo, nego ba do ove kue s vratima - izvadio je klju,
uao unutra i ubrzo se vratio s komadom od deset funti u zlatu i ekom za raun
kod Couttsa, isplativ donosiocu i potpisan imenom koje ne mogu spomenuti,

iako je to jedna od glavnih toaka moje prie. Ali to je bilo ime koje je bilo
znano i esto u tisku. Iznos je bio nezgrapno ispisan, ali potpis je bio dobar i
za vei iznos, samo ako je bio pravi. Dopustio sam si slobodu da svom
gospodinu istaknem kako cijela stvar ne izgleda vjerodostojna i kako se ne
dogaa u stvarnom ivotu, da ovjek u etiri sata ujutro ue na vrata podruma i
izae sa ekom drugog ovjeka u iznosu od skoro stotinu funti. Ali on je bio
sasvim bezbrian i podrugljiv. Umirite se, ree. Ostat u s vama dok se ne
otvore banke i sam u unoviti ek. Tako smo svi krenuli, lijenik, djetetov
otac, na prijatelj i ja, i proveli ostatak noi u mom uredu. A sutradan, kad smo
dorukovali, svi skupa smo otili u banku. Ja sam osobno predao ek, rekavi
kako imam razloga vjerovati da je krivotvoren. Ali nipoto. ek je bio pravi.
Kojeta, ree gospodin Utterson.
Vidim da osjeate kao i ja, ree gospodin Enfield. Pa, to je runa pria.
Jer onaj ovjek je bio momak s kojim nitko ne bi volio imati nikakva posla,
doista uklet ovjek. A osoba koja je izdala ek jest sam cvijet uljuenosti, i
slavan, a to je jo gore, jedan od momaka koji ine samo dobro.
Pretpostavljam, ucjena. astan ovjek masno plaa neko svoje vrludanje
iz mladosti. Tu kuu s vratima nazivam kuom ucjene. Makar ak ni to, znate,
nije cijelo objanjenje, doda on, i s tim rijeima zapadne u razmiljanje.
Iz ega ga povrati gospodin Utterson pitajui ga iznenada: I ne znate da li
izdatnik eka ivi tamo?
Pogodno mjesto, zar ne? odvrati gospodin Enfield. Ali sluajno sam
zapazio njegovu adresu. ivi na nekom trgu.
I vi nikada niste pitali o kui s vratima, zapita gospodin Utterson.
Ne, gospodine. Ja sam obazriv, glasio je odgovor. Strano se uzrujam
kad se propitkuje. U tome ima i previe stila Sudnjega dana. Pokrene neko
pitanje, kao kad se pokrene kamen. Sjedi mirno na vrhu brijega i krene kamen,
pokreui drugo kamenje. I uto nekakvog dosadnjakovia u vlastitom vrtu
pogodi u glavu, a obitelj mora promijeniti ime. Ne, gospodine moj, to je moje
pravilo: to vie stvar slii na ulicu tajni, to manje pitam.
To je ba dobro pravilo, odvrati odvjetnik.
Ali i sam sam prouio tu kuu, nastavi gospodin Enfield. To jedva da je
uope kua. Nema drugih vrata, a i na ta nitko niti ulazi niti izlazi, osim tek
ponekad gospodin iz moje pustolovine. Ima tri prozora to gledaju na dvorite
na prvom katu, dolje ih nema. Prozori su uvijek zatvoreni, ali su isti. A tu je i
dimnjak koji se obino pui. Znai, tamo sigurno netko ivi. A ipak to nije

sasvim sigurno. Jer zgrade su tako nabijene oko dvorita, da je teko rei gdje
jedna poinje a druga zavrava.
Par je neko vrijeme nastavio ii u tiini, a zatim, Enfielde, ree gospodin
Utterson, ono vae pravilo je ba dobro.
Da, mislim da jest, odvrati gospodin Enfield.
Ali, usprkos svemu, nastavi odvjetnik, ima neto to bih elio pitati. Htio
bih vas pitati, kako se zove ovjek koji je pregazio dijete.
Pa, ree gospodin Enfield, ne vidim kako bi to moglo nanijeti tetu. To je
bio ovjek po imenu Hyde.
Hm, ree gospodin Utterson. Kakav je taj ovjek po izgledu?
Nije ga lako opisati. Ima neto iskrivljeno u njegovoj pojavi, neto
neugodno, neto skroz odvratno. Nikad nisam vidio ovjeka koji mi se toliko
nije svidio, iako teko mogu rei zato. Sigurno je bio nekako nakazan. Odaje
jak osjeaj nakaznosti, iako ne bih mogao tono odrediti zato. On je ovjek
neobina izgleda, ali ja ne mogu navesti neto to ne bi bilo na svom mjestu.
Ne, gospodine, to mi izmie iz ruku, ne mogu ga opisati, i to ne zbog slabog
sjeanja. Jer, izjavljujem da ga i ovog asa mogu vidjeti.
Gospodin Utterson je opet hodao neko vrijeme utke i oito pod teretom
misli. Sigurni ste da se posluio kljuem? konano zapita.
Dragi moj gospodine..., zapone Enfield, i sam iznenaen.
Da, znam, odvrati gospodin Utterson. Sigurno se ini neobinim.
injenica je, da vas nisam pitao za ime druge strane, zato to ga ve znam.
Znate, Richarde, vaa je pria stigla na pravo mjesto. Ako ste neto netono
ispriali, najbolje e biti da to odmah ispravite.
Trebali ste me upozoriti, odvrati drugi poneto mrzovoljno. Ali ja sam
pedantno toan, kao to kaete. Momak je imao klju. tovie, jo ga ima.
Nema ni tjedan dana kako sam ga vidio da se njime slui.
Gospodin Utterson duboko uzdahne, ali ne ree niti rijei. A mladi ovjek
smjesta nastavi. Jo jedna lekcija kako se treba utjeti, ree on. Stidim se
svog dugog jezika. Dogovorimo se da to vie neemo nikad spomenuti.
Slaem se od sveg srca, sloi se odvjetnik. Richarde, evo vam ruka.

POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM

Te

veeri gospodin Utterson se u sumornu raspoloenju vratio svom

samakom domu, te bezvoljno sjeo za veeru. Obiavao bi nedjeljom, kad bi
zavrio s tim obrokom, sjesti blizu vatre s kakvim suhoparnim i nabonim
sveskom na svom stolu za itanje, sve dok sat na crkvi u susjedstvu ne bi
odzvonio dvanaest sati, kad bi on trezveno i zahvalno poao na spavanje. Te
noi, meutim, im je skinut stolnjak, on je uzeo svijeu i otiao u svoju radnu
sobu. Tu je otvorio sigurnu blagajnu, i iz njezina najskrovitijeg dijela izvadio
dokument na ijoj je omotnici pisalo: Oporuka dr. Jekylla, te smrknuta ela
sjeo, kako bi prouio njen sadraj. Ova je oporuka bila vlastoruno napisana
isprava, jer je gospodin Utterson, iako je o njoj preuzeo brigu sad kad je ve
bila napisana, bio odbio pruiti i najmanju pomo u njezinu sastavljanju. Ona
je odreivala, ne samo da e u sluaju smrti Henryja Jekylla, dr. medicine, dr.
graanskog prava, dr. prava, lana Kraljevskog drutva, itd., sva njegova
imovina prijei u ruke njegova prijatelja i dobroinitelja Edwarda
Hydea, ve i da e u sluaju nestanka ili neobjanjive odsutnosti dr. Jekylla
za vremensko razdoblje due od tri kalendarska mjeseca reeni Edward Hyde
preuzeti mjesto Henryja Jekylla bez ikakva odlaganja i slobodno od ikakvog
izdatka ili obveze, osim isplaivanja malih iznosa lanovima doktorova
domainstva. Ovaj je dokument dugo bio trn u odvjetnikovu oku. On ga
je vrijeao i kao odvjetnika i kao ljubitelja zdravih i uobiajenih strana ivota,
kojem je sve neobino bilo neskromno. Do ovoga asa njegovo je ogorenje
bilo tim vee zbog toga to nije znao za gospodina Hydea. Iznenadnim obratom
ono se jo povealo zato to je za njega saznao. Ve je po sebi bilo loe to je
to bilo ime o kojem nita vie nije znao. Stvar je bila jo gora, kad je ono
odjenuto odvratnim atributima. Iz promjenjive, neodreene maglice, koja mu je
toliko dugo varala pogled, iznenada je iskoila sasvim odreena
prikaza avla.
Mislio sam da je rije o ludilu, ree ponovo smjetavajui omraeni
papir u blagajnu, a sad strahujem da je rije o sramoti.
Uto je ugasio svijeu, odjenuo teki kaput i uputio se prema trgu Cavendish,

toj tvravi medicine, gdje je bila kua dr. Lanyona, njegova prijatelja, u kojoj
je primao mnotvo svojih pacijenata. Ako e itko znati, onda je to Lanyon,
pomisli.
Prepoznavi ga, ozbiljni glavni sluga ga pozdravi. Nisu ga pustili da eka,
ve je smjesta uveden s vrata u blagavaonicu, gdje je dr. Lanyon sjedio i pio
vino. Bio je to krepak, zdrav, ustar gospodin crvenih obraza, sa upom
prerano posijedjele kose, te buna i odluna ponaanja. Kad je ugledao
gospodina Uttersona, skoio je sa stolice i pozdravio ga objema rukama.
Srdanost, svojstvena tom ovjeku, bila je naoko poneto teatralna, ali je
poivala na iskrenim osjeajima. Jer ova su dvojica bili stari prijatelji, stari
drugovi iz kole i s koleda, obojica su itekako potovali sebe potujui se
meusobno, i rado su se druili, iako se to samo po sebi ne podrazumijeva.
Nakon kratkog, nevezanog razgovora, odvjetnik prijee na predmet koji je
tako neugodno zaokupljao njegove misli.
Lanyone, ree on, vi i ja smo sigurno dva najstarija prijatelja Henryja
Jekylla.
Volio bih da su prijatelji mlai, zahihota dr. Lanyon. Ali mislim da
jesmo. I to sad s tim? Sad ga malo viam.
Doista? ree Utterson. Mislio sam da vas dvojicu spaja zajedniki
interes.
Pa jest, odgovori ovaj. Ali ima vie od deset godina kako je Henry
Jekyll za mene postao previe hirovit. Zastranio je, zastranio u glavi. Pa iako
me zbog starog prijateljstva on i dalje zanima, kako se ono kae, prokleto malo
viam tog ovjeka. Takva neznanstvena besmislica, doda lijenik, iznenada
pocrvenjevi, razdvojila bi i Damona od Fintije.
Ovo Lanyonovo ivahnije raspoloenje dolo je kao malo olakanje
gospodinu Uttersonu. Razlikovali su se samo u nekim znanstvenim pitanjima,
pomisli on. A budui da je bio ovjek bez strasti za znanost, osim u smislu
prenoenja, ak je dodao: Nema nita goreg od toga! Nekoliko je trenutaka
pustio da se prijatelj smiri i potom pristupio pitanju zbog kojega je i doao.
Jeste li se ikada susreli s njegovim tienikom - nekim Hydeom? zapita.
Hyde? ponovi Lanyon. Ne. Nikad uo za njega. Od onog vremena.
To je bila sva obavijest, koju je odvjetnik ponio natrag sa sobom u iroki,
tamni krevet po kojem se prevrtao amo-tamo do sitnih jutarnjih sati. Bila je to
nemirna no za njegov patniki duh, to se muio u istom mraku opsjednut
pitanjima.

Zvona crkve, koja se nalazila sasvim blizu stana gospodina Uttersona,

odzvonila su est sati, a on je jo kopao po problemu. Dosad ga se ticala samo
njegova intelektualna strana, ali sad je bila ukljuena, ili radije zarobljena i
njegova mata. Dok je leao i prevrtao se u mrkloj tami noi i zamraene sobe,
pria gospodina Enfielda prelazila je njegovim mislima kao svitak
osvijetljenih slika. Osjeao bi veliko polje svjetiljki nonoga grada, potom lik
ovjeka to brzo koraa, zatim djeteta koje tri od lijenika, a onda se ovo
dvoje susretne i Jugernaut u ljudskom obliju pregazi dijete i poe dalje ne
osvrui se na njegovu vrisku. Ili bi vidio sobu u bogatoj kui, gdje njegov
prijatelj lei spavajui, sanjajui i smijeei se svom snu. A zatim bi se
otvorila vrata te sobe, zastori na krevetu naglo bi se rastvorili, spava bi
doao k sebi i, gle!, pored njega bi stajao lik koji je ak i u to gluho doba imao
mo, i on bi morao ustati i pokoriti se njegovoj zapovijedi. Lik bi u ove dvije
faze progonio odvjetnika cijele noi. Pa ako bi u neko doba i zadrijemao, to je
bilo zato da ga vidi kako jo neopaenije klizi uspavanim kuama i bre i sve
bre juri, ak vrtoglavo, kroz sve ire labirinte svjetiljkama osvijetljenog
grada, a na svakom ulinom uglu naleti na dijete i ostavi ga u vrisci. Ali lik jo
uvijek nije imao lica po kojem bi ga mogao prepoznati. ak ni u snu nije imao
lica, ili je imao lice koje ga je zbunjivalo i rasplinjalo mu se pred oima, pa se
u odvjetnikovu duhu pojavila i ubrzavala osobito jaka, gotovo neobuzdana
radoznalost, da vidi crte lica stvarnog gospodina Hydea. Kad bi ga barem
jednom mogao pogledati, mislio je kako bi se tajna osvijetlila i sve bi se
otkotrljalo, kao to je bio sluaj s tajnovitim stvarima, kad bi ih se bolje
ispitalo. Mogao bi vidjeti razlog za osobitu sklonost ili vezanost svoga
prijatelja, nazovite to kako hoete, pa ak i za zapanjujue uvjete iz oporuke. I
konano, to bi bilo lice koje vrijedi vidjeti: lice ovjeka bez osjeaja
milosra, lice koje se trebalo samo naslutiti u dui beutnoga Enfielda, da bi
se uzdigao duh vjene mrnje.
Otada pa nadalje, gospodin Utterson je stao opsjedati vrata u pokrajnjoj
ulici. Ujutro prije radnog vremena, u podne kad je bilo mnogo posla a malo
vremena, nou pod licem smogovitoga gradskog mjeseca, na svakom svjetlu i u
svako doba samoe ili u mnotvu, mogli ste zatei odvjetnika na njegovu
odabranom mjestu.
Ako je on gospodin Skrivalac, mislio je, ja sam gospodin Trailac.
I konano, njegovo je strpljenje bilo nagraeno. Bila je lijepa, suha no,
mraz u zraku, ulice iste poput poda balske dvorane. Svjetiljke, svjetiljke

mirne na zraku bez vjetra, ocrtavale su pravilan uzorak svjetla i sjene. Do

deset sati, kad bi se duani zatvorili, ulica je bila vrlo samotna, i usprkos
potmulom mrmoru Londona odasvud unaokolo, vrlo tiha. Tihi su zvuci
daleko noeni, domai zvuci iz kua uli su se s obje strane kolnika, a glasovi
prolaznika koji bi se pribliavali, stizali bi mnogo vremena prije njega.
Gospodin Utterson se nalazio na svome mjestu nekoliko minuta, kad je osjetio
kako se pribliava neobino lagan korak. Za vrijeme svojih nonih ophodnji,
ve se odavno naviknuo na udan uinak kojim se zvukovi koraka jedne osobe,
dok je jo jako daleko, odjednom izdvajaju i postaju drukiji od irokog bruja
i amora grada. Ipak, panja mu nikad nije bila tako otra i odluno
zaokupljena, i sa snanim, praznovjernim predosjeajem uspjeha, on se povue
u dvorini ulaz.
Koraci su se hitro pribliavali postavi najednom glasniji kako su
zaokrenuli na kraju ulice. Virei iz ulaza odvjetnik je ubrzo vidio s kakvim to
ovjekom ima posla. Bio je sitan i neugledno odjeven, a ak i s
ove udaljenosti pogled na njega snano se opirao promatraevoj sklonosti.
Poao je ravno prema vratima, preavi cestu kako bi utedio vrijeme, a kad je
tamo stigao, iz depa je izvadio klju, poput nekog tko prilazi svojoj kui.
Gospodin Utterson izae i dotakne ga po ramenu. Gospodin Hyde,
pretpostavljam?
Gospodin Hyde se trnu unatrag sa zvidukom uzdranog zraka. Ali njegov
je strah bio samo trenutaan, i gotovo uope ne pogledavi odvjetnika u lice,
sasvim hladnokrvno odgovori: Tako se zovem. to elite?
Vidim da ulazite, odvrati odvjetnik. Ja sam stari prijatelj dr. Jekylla gospodin Utterson iz ulice Gaunt - sigurno ste uli za moje ime. Budui da
smo se tako zgodno sreli, mislio sam da biste me mogli pustiti unutra.
Neete nai dr. Jekylla. Nema ga kod kue, otpovrne gospodin Hyde,
puui u klju. A zatim, ne podigavi pogled, iznenada upita, Kako ste me
prepoznali?
A vi ete mi sa svoje strane, ree gospodin Utterson, uiniti jednu
uslugu?
Sa zadovoljstvom, odgovori drugi. to e to biti?
Dopustit ete mi da vam vidim lice? zapita odvjetnik. Uinilo se da
gospodin Hyde oklijeva, a zatim, kao nakon iznenadna razmiljanja, okrene se
suelice nekako izazovno. Par je netremice gledao jedan drugoga nekoliko
sekundi. Sad u vas moi ponovno prepoznati, ree gospodin Utterson. To

bi moglo biti korisno.

Da, odvrati gospodin Hyde, dobro je to smo se upoznali. A kad smo
ve kod toga, morali biste imati moju adresu. I on dade broj kue u nekoj
ulici u Sohou.
Dobri Boe! pomisli gospodin Utterson, zar i on razmilja o oporuci?
Ali je svoje osjeaje zadrao za sebe i samo neto promrljao kad je primio
adresu.
A sada, ree ovaj drugi, kako ste me prepoznali?
Po opisu, bio je odgovor.
ijem opisu?
Imamo zajednike prijatelje, ree gospodin Utterson.
Zajednike prijatelje? ponovi gospodin Hyde, pomalo hrapavo. Tko su
oni?
Jekyll, na primjer, ree odvjetnik.
On vam to nije rekao, uzvikne gospodin Hyde, u navali bijesa. Nisam
mislio da biste lagali.
Hajte, ree gospodin Utterson, taj se jezik ne pristoji.
Ovaj drugi glasno zarei i divlje se nasmija. Sljedeeg trenutka, izvanredno
brzo otkljua vrata i nestane u kui.
Kad ga je gospodin Hyde napustio, odvjetnik je neko vrijeme stajao kao
suta slika strepnje. Zatim se stao polako penjati ulicom, zastajui svaka dva
koraka i stavljajui ruku na elo, poput ovjeka u duevnoj zbrci. Problem
kojeg je toliko razglabao hodajui, bio je teko rjeiv. Gospodin Hyde je bio
blijed i zakrljao, odavao je utisak nakaznosti, a da se nagrenost nije mogla
imenovati, imao je neugodan osmijeh i pokazao se odvjetniku s nekom vrstom
ubitane mjeavine plahosti i smjelosti, a govorio je promuklim, aputavim
i poneto slomljenim glasom. To su sve bile stvari to su ile protiv njega, ali
sve one zajedno nisu mogle objasniti dosad poznato gaenje, gnuanje i strah s
kojim ga je gospodin Utterson vidio. Sigurno postoji jo neto, ree zbunjeni
gospodin. Postoji jo neto, emu ne znam imena. O, Boe, taj ovjek gotovo
ne izgleda kao ljudsko bie! Mogli bismo rei, neto trogloditsko? Ili je to
stara pria o dr. Nesimpatinom? Ili to samo zrai neasna dua, koja se tako
isparava kroz svoje ovjeje tijelo preobraavajui ga? Konano,
mislim, jadni moj stari Henryju Jekyllu, ako sam ikad proitao Sotonin znak na
licu, onda sam ga proitao na licu tvoga novog prijatelja.
Iza ugla pokrajnje ulice nalazio se trg sa starim, lijepim kuama, koje su bile

propale kao gospodske kue, pa su se sad izdavale kao stanovi i sobe

ljudima svake vrsti i imovnog stanja: rezbarima zemljopisnih karata,
graditeljima, sumnjivim odvjetnicima i zastupnicima mranih poduzea.
Meutim, jedna je kua, druga od ugla, jo uvijek nastanjena kao cjelina, i
na vratima te kue, koja se isticala bogatstvom i udobnou, iako je sad bila
uronila u tamu, osim to se vidjelo svjetlo na lepezastom prozoriu iznad
vrata, zastao je i pokucao gospodin Utterson. Lijepo odjeven postariji sluga
otvorio je vrata.
Je li dr. Jekyll kod kue, Poole, zapita odvjetnik.
Pogledat u, gospodine Utterson, ree Poole, govorei i uvodei
posjetitelja u prostrano udobno predvorje niska stropa, oploana kamenim
ploama, zagrijano, kao na selu, svijetlim otvorenim kaminom, i namjeteno
skupocjenim hrastovim ormarima. Hoete li priekati ovdje pored kamina,
gospodine? Ili da vam upalim svjetlo u blagovaonici?
Ovdje u, hvala, ree odvjetnik, prie blie i nasloni se na visoku ogradu
kamina. Ovo predvorje, u kojem je sada ostao sam, bilo je omiljeno mjesto
njegova prijatelja doktora. I sam Utterson je imao obiaj govoriti o njemu kao
o najugodnijoj osobi u Londonu. Ali, veeras ga je ovdje podilazila jeza. U
sjeanje mu se duboko urezalo Hydeovo lice. Osjeao je, to se inae rijetko
dogaalo, muninu i gaenje prema ivotu. I u tom mranom raspoloenju, kao
da je u odsjaju vatre na uglaanim ormarima i u nelagodnom kretanju sjene po
krovu itao prijetnju. Posramio se osjeaja olakanja, koje je osjetio kad se
Poole ubrzo vratio objavivi da je dr. Jekyll izaao.
Vidio sam gospodina Hydea kako ulazi na vrata stare sobe za seciranje,
Poole, ree. Je li to u redu kad doktora Jekylla nema kod kue?
Sasvim je u redu, gospodine Uttersone, odgovori sluga. Gospodin Hyde
ima klju.
ini se da tvoj gospodar ima veliko povjerenje u tog mladog ovjeka,
Poole, nastavi ovaj drugi zamiljeno.
Da, istina je, gospodine, ree Poole. Imamo nareenja da mu se u svemu
pokoravamo.
Ja se nisam nikad upoznao s gospodinom Hydeom?, zapita Utterson.
O, o, ne gospodine. On nikad ne objeduje ovdje, odvrati glavni sluga.
Zapravo, rijetko ga viamo u ovom dijelu kue. Uglavnom dolazi i odlazi
kroz laboratorij.
Pa, laku no, Poole.

Laku no, gospodine Utterson. Odvjetnik se teka srca uputi kui. Siroti
Harry Jekyll, pomisli. Imam zle slutnje da je duboko zaglibio! Bio je
neobuzdan kad je bio mlad. Bilo je to tako davno. Ali u Bojem zakonu nema
odredbe ogranienja. Jao, zacijelo je to duh nekog starog grijeha, rak neke
utajene sramote. Stie kazna, pede claudo, nakon tolikih godina sjeanje
zaboravlja, a samoljublje oprata greku. Uplaen tom milju odvjetnik se
malko zaustavi na vlastitoj prolosti, pipajui po svim kutovima sjeanja, ne bi
li sluajno iz kutijice na svjetlo iskoio neki ovjeuljak stare razvratnosti.
Njegova je prolost bila besprijekorna. Malo je ljudi moglo itati smotke
svoga ivota s manje razumijevanja. Ipak, bio je ponien mnogim loim
stvarima koje je uinio, ali bi ga ponovno u trezvenu i bojaljivu zahvalnost
uzdigle mnoge koje je gotovo bio uinio, a ipak ih je izbjegao uiniti. I
zatim, vraajui se ranijem predmetu, zamijeti iskru nade. Taj gospodin Hyde,
kad bi ga se ispitalo, pomisli on, sigurno bi i on imao vlastite tajne: crne
tajne, to se vidi na prvi pogled, prema kojima su i najgore tajne sirotog Jekylla
poput suneve svjetlosti. To dalje ovako vie ne moe ii. Sledim se pri
pomisli da se ovo stvorenje poput lopova prikrada Harryevu uzglavlju.
Siroti Harry, kakvo buenje! A kako je to opasno! Ako taj Hyde posumnja u
postojanje oporuke, mogao bi postati nestrpljiv da doe do nasljedstva. Jao,
morat u podmetnuti lea - kad bi mi Jekyll samo dozvolio, doda on, kad bi
mi Jekyll samo dozvolio. Jo je jednom pred svojim oima, jasno i bistro
vidio neobine uvjete iz oporuke.

DR. JEKYLL SE OSJEAO SASVIM UGODNO

Dva tjedna kasnije, izvanrednim sretnim sluajem, doktor je pozvao na jednu

od svojih ugodnih veera nekih pet-est starih prijatelja, a svi su odreda bili
pametni, ugledni ljudi i svi znalci dobroga vina. Gospodin Utterson je izveo
tako, da je ostao zadnji kad su svi ostali ve otili. To nije bio neki novi
raspored, ve se tako dogodilo mnogo, mnogo puta. Ondje gdje su Uttersona
voljeli, voljeli su ga jako. Domaini su voljeli zadrati suhoparnog odvjetnika,
dok su bezbrini i priljivi ve stupili nogom preko praga. Voljeli su malko
posjediti u nenametljivu drutvu, vjebajui se za samou, sabirui svoje misli
u bogatoj utnji toga ovjeka, nakon troenja i naprezanja u veselju. Dr. Jekyll
nije bio nikakav izuzetak od ovog pravila. Dok je sada sjedio nasuprot vatri krupan, snaan pedesetogodinjak glatka lica, s moda poneto lukavom crtom,
ali sa svim znacima sposobnosti i ljubaznosti - po izrazu mu se vidjelo da je
prema gospodinu Uttersonu gajio iskrenu i toplu naklonost.
Ve neko vrijeme elim razgovarati s vama, Jekylle, zapone ovaj.
Znate, u vezi one vae oporuke.
Paljivi promatra mogao je shvatiti da je tema neugodna, ali je doktor
nastupio veselo. Jadni moj Uttersone, ree on, nemate sree s ovakvim
klijentom. Nikad nisam vidio nesretnijega ovjeka nego to ste bili vi zbog
moje oporuke. Osim one uskogrudne cjepidlake Lanyona, poradi onoga to je
nazvao mojom znanstvenom herezom. O, znam ja da je on dobar momak - ne
trebate se mrtiti - izvanredan momak, i htio bih ga vie viati. Ali ipak je
uskogrudna cjepidlaka, neznalica i prostaka cjepidlaka. Nikad me
nijedan ovjek nije toliko razoarao kao Lanyon.
Znate da se s time nikada nisam slagao, nastavi Utterson, nemilosrdno se
ne obazirui na novu temu.
S mojom oporukom? Da, dakako da znam, ree doktor malko otrije. To
ste mi ve rekli.
Pa, kaem vam to ponovno, nastavi odvjetnik. Neto sam saznao o
mladome Hydeu.
iroko zgodno lice dr. Jekylla problijedi kao i usne, a oko oiju pojavi se

crnilo. Ne elim o tome vie sluati, ree on. Mislio sam da smo se sloili
da emo to pitanje zakljuiti.
To to sam uo, odvratno je, ree Utterson.
Time se ne moe nita promijeniti. Ne shvaate moj stav, odvrati doktor,
pomalo nedosljedno. Moje je mjesto bolno, Uttersone. Moj je poloaj jako
neobian - jako neobian poloaj. To je takva stvar koja se ne moe popraviti
razgovorom.
Jekylle, ree Utterson, vi me ne poznajete: ja sam ovjek od povjerenja.
Skinite to sa srca s pouzdanjem i ja vas bez sumnje mogu iz toga izvui.
Dobri moj Uttersone, ree doktor, to je tako lijepo od vas, ba lijepo, i
ja ne nalazim rijei kako da vam na tome zahvalim. Potpuno vam vjerujem,
vjerujem vam vie no ijednom ivom ovjeku, jao, ak vie nego samome sebi,
kad bih ve trebao birati. Ali to uistinu nije ono to vi mislite. Nije sve ba
tako loe. A da bi vam srce bilo na mjestu, rei u vam jedno: tog trenutka kad
to izaberem, mogu se rijeiti gospodina Hydea. Dajem vam svoju ruku i jo
jednom vam zahvaljujem. Dodat u samo jo rjecu, Uttersone, i siguran sam
da mi vi to neete uzeti za zlo: to je osobna stvar i molim vas da je pustite na
miru.
Utterson se malo zamisli gledajui u vatru.
Ne sumnjam da ste potpuno u pravu, ree napokon, diui se na noge.
No, budui da smo dotaknuli to pitanje, i to nadam se zadnji put, nastavi
doktor, htio bih da shvatite jednu stvar. Doista me jako zanima siroti gospodin
Hyde. Znam da ste ga vidjeli, on mi je to rekao, i bojim se da je bio grub. Ali
ja se iskreno jako, jako zanimam za tog mladog ovjeka. I ako ja odem,
Uttersone, htio bih da mi obeate da ete s njim imati strpljenja i dati mu
njegova prava. Znam da biste tako uinili, kad biste sve znali. Pao bi mi kamen
sa srca ako biste mi to obeali.
Ne mogu se pretvarati da u ga ikad zavoljeti, ree odvjetnik.
Ja to i ne traim, molio je Jekyll, stavivi ruku na rame ovog drugog. Od
vas samo traim da budete pravedni. Od vas samo traim da mu pomognete
zbog mene, kad mene vie ne bude.
Utterson uzdahne nezatomljivim uzdahom. No, ree on, obeajem.

SLUAJ CAREWOVOG UMORSTVA

Gotovo

godinu dana kasnije, mjeseca listopada 18.., London je potresao

posebno okrutan zloin, koji je bio jo zapaeniji zbog visokog poloaja to ga
je obnaala rtva. Pojedinosti je bilo malo i te su bile zapanjujue. Slukinja,
koja je ivjela sama u kui nedaleko rijeke, otila je na kat na spavanje oko
jedanaest sati. Iako se magla vukla gradom do pred jutro, prvi dio noi bio
je vedar, a uliicu na koju je gledao sluavkin prozor blistavo je osvjetljavao
pun mjesec. Ona je, izgleda, bila romantina, jer je sjedei na svojoj krinji,
to se nalazila odmah ispod prozora, upala u sanjivo razmiljanje. Nikada,
govorila je, dok su joj tekle suze pripovijedajui o tom svom iskustvu, nikada
nije osjeala vee pomirenje sa svim ljudima niti joj se svijet inio ljepim. I
sjedei tako, opazi kako se uliicom pribliava zgodan postariji gospodin
sijede kose. Ususret mu je iao jedan sitan gospodin, na kojeg je isprva
obratila manje panje. Kad su se toliko pribliili da su mogli razgovarati, to
je bilo upravo pod sluavkinim oima, stariji se ovjek nakloni i osobito
uljudno oslovi ovog drugog. Nije se inilo da bi predmet njegova obraanja
mogao biti jako znaajan. Zapravo, iz naina kako je pokazivao rukama,
ponekad se inilo kao da se samo raspituje za put. Ali mjesec mu obasja lice
dok je govorio i djevojka ga je s radou promatrala, kao da je
odisalo nevinim i starinskim raspoloenjem ljubaznosti, a ipak i nekim
uzvienim, osnovanim samopouzdanjem. Odmah joj oko odluta do drugog i
iznenadi se prepoznavi u njemu izvjesnog gospodina Hydea, koji je jednom
posjetio njenog gospodara i tada joj se nije svidio. Ovaj je u rukama drao
teki tap, poigravajui se njime. On ne odgovori ni rije, kao da slua s
nestrpljivim nezadovoljstvom. A onda iznenada prasne vatrenim bijesom,
lupajui nogama, zamahujui tapom i ponaajui se, kako je to opisala
sluavka, poput luaka. Stariji gospodin ustukne korak, kao da je jako
iznenaen i pomalo uvrijeen. A na to je gospodin Hyde preao sve granice
udarivi ga i bacivi ga na tlo. Zatim je, bijesan kao gorila, gazio svoju rtvu
nogama, spustivi na njega kiu udaraca, od kojih su zakripale kosti, a tijelo
stalo poskakivati po kolniku. Od uasna prizora i zvukova, sluavka je izgubila

svijest.
U dva sata nou osvijestila se i pozvala policiju. Ubojica je ve odavno
otiao, ali nasred uliice je leala njegova rtva, nevjerojatno iznakaena. Stap
kojim je to djelo poinjeno, iako je bio izraen od nekog rijetkog i vrlo
vrstog i tekog drveta, prepukao je napola pod udarcima ove bezosjeajne
okrutnosti. Jedan odlomljeni dio otkotrljao se u oblinji odvod - drugi je dio,
bez sumnje, odnio ubojica. Novanik i zlatni sat naeni su kod rtve. Ali nije
bilo posjetnice ili dokumenta, osim zatvorene i itambiljane omotnice, koju
je vjerojatno nosio na potu, na kojoj su bili ime i adresa gospodina Uttersona.
Ova je odvjetniku odnesena sljedeega jutra, dok je jo bio u krevetu. On
prezrivo napui usne, a da je jo nije ni vidio niti su mu predoene okolnosti.
Nita ne mogu rei dok ne vidim tijelo, ree on. To bi moglo biti jako
ozbiljno. Budite ljubazni pa priekajte dok se odjenem. S istim ozbiljnim
izrazom lica pourio je s dorukom i odvezao se do policijske stanice, gdje
je tijelo bilo odneseno. im je uao u eliju, kimnuo je glavom.
Da, ree on, prepoznajem ga. Jako mi je ao, da, to je Sir Davers
Carew.
Dobri Boe, usklikne policajac, je li to mogue?. A sljedeeg trenutka
oko mu zasja profesionalnom ambicijom. Zbog ovog e se podii velika
praina, ree. Moda nam vi moete pomoi da naemo tog ovjeka. Nato
ukratko ispria to je vidjela sluavka, te pokae slomljeni tap.
Gospodin Utterson je ve osjeao prezir prema Hydeovu imenu, ali kad su
pred njega poloili tap, vie nije bilo sumnje: ma koliko bio slomljen i
oteen, u njemu prepozna tap kojega je on sam prije toliko godina poklonio
Henryju Jekyllu.
Je li taj gospodin Hyde osoba niska rasta? zapita.
Osobito je nizak i osobito zla izgleda, tako ga je oznaila sluavka, ree
policajac.
Gospodin Utterson se zamisli. Zatim, podiui glavu ree: Biste li doli sa
mnom u moj fijaker, mislim da vas mogu povesti do njegove kue.
Sad je ve bilo oko devet sati ujutro, padale su prve magle. Veliki pokrov
boje okolade spustio se preko neba, ali vjetar je stalno punio i rasprivao ove
ratniki raspoloene maglice, i tako dok je fijaker polako gmizao iz ulice u
ulicu, gospodin Utterson je motrio udesan broj stupnjeva i nijansi sumraka.
Jer ovdje bi bilo tamno kao koncem veeri, a ondje se nalazio bogat, arko
smei ar, poput svjetla kakvog neobinog poara. Tu bi se za asak magla

sasvim razila i nepripitomljena zraka danje svjetlosti provirila izmeu

uzburkanih zavojaka. Zlosretni predio Sohoa, vien pod ovim promjenljivim
odsjajima, sa svojim blatnjavim stazama i neurednim prolaznicima, svojim
svjetiljkama koje se uope nisu gasile ili palile kako bi svladale ovu otunu
ponovnu navalu tame, u odvjetnikovim su oima bili poput predjela nekog
grada iz none more. Pored toga, morile su ga najcrnje misli, pa kad je
krajikom oka pogledao svog suputnika, bio je svjestan primjese strahovlade
zakona i slubenika zakona, koji kadto mogu nasrnuti i na najpotenije.
Kad se njegov fijaker zaustavio na navedenoj adresi, magla se malko
podigla, otkrivi mu prljavu ulicu, krmu gdje se toi din, nisku francusku
gostionicu, trgovinu na malo odjeom za peni i salatom za dva penija, mnotvo
zaputene djece to su se skupljala po ulazima kua, i mnogo ena raznih
narodnosti to su prolazile s kljuevima u rukama, poavi na jutarnju aicu.
Sljedeeg trenutka magla se ponovno spustila na taj predio, sme poput umbre,
odvojivi ga od njegova lopovskog okolia. Tu je bio dom miljenika Henryja
Jekylla, ovjeka koji e naslijediti etvrt milijuna sterlinga.
Vrata je otvorila ena lica boje bjelokosti i srebrnkaste kose. Lice joj je bilo
zlo, ublaeno licemjerjem, ali ponaanje joj je bilo uzorno. Da, to je kua
gospodina Hydea, ali on nije doma. Noas se kasno vratio kui, ali je opet
izaao prije manje od sat vremena. U tome nema nieg neobinog. On nema
ustaljenih obiaja i esto izbiva. Na primjer, prola su gotovo dva mjeseca
otkad ga je juer prvi put vidjela.
Dobro onda, voljeli bismo vidjeti njegove sobe, ree odvjetnik. A kad je
ena poela izjavljivati kako je to nemogue, Najbolje da vam odmah kaem
tko je ovaj ovjek, doda on. To je istraitelj Newcomen iz Scotland Yarda.
Bljesak zluradosti pojavi se na eninu licu. Ah!, ree ona. U nevolji je!
to je uinio?
Gospodin Utterson i istraitelj izmijenie poglede. Izgleda da nije ba
omiljen, primijeti ovaj drugi. A sada, dobra eno, dopustite meni i ovom
gospodinu da malo bacimo pogled unaokolo.
U cijelom prostoru kue, u kojoj inae nije bilo nikog osim ene, gospodin
Hyde se sluio samo dvjema sobama. Te su bile namjetene raskono i ukusno.
Ormari je bio pun vina, tanjuri su bili srebrni, ubrusi otmjeni, a na zidu je
visjela dobra slika, dar, pretpostavljao je gospodin Utterson, Henryja Jekylla,
koji je bio veliki poznavalac umjetnosti. Sagovi su bili debeli i lijepih boja. U
ovom asu, meutim, sobe su izgledale kao da su nedavno i u urbi pretraene:

odjea je leala po podu prevrnutih depova, ladice su bile otvorene, u kaminu

se nalazila hrpa sivog pepela, kao da je bilo spaljeno mnogo papira. Iz tih
ugaraka istraitelj izvadi hrbat zelene ekovne knjiice, to je odoljela vatri.
Drugi dio tapa naen je iza vrata, i budui da je to uvrstilo njegove sumnje,
policajac objavi da je oduevljen. Posjet banci, gdje se otkrilo da na
ubojiinu raunu lei nekoliko tisua funti, upotpunio je njegovo zadovoljstvo.
U to moete biti sigurni, gospodine, ree gospodinu Uttersonu. Imam ga u
aci. Sigurno je izgubio glavu, jer inae ne bi nikad ostavio tap ili spalio
ekovnu knjiicu. Pa, novac je ovom ovjeku sve u ivotu. Ne trebamo nita
drugo nego ga priekati u banci i pripremiti nalog.
Ovo posljednje, meutim, nije bilo ba lako postii. Gospodin Hyde je imao
tek nekoliko prijatelja - ak ga je i gospodar one sluavke vidio samo dvaput.
U trag se nije moglo ui ni njegovoj obitelji, a nikad ga nitko nije fotografirao.
Nekolicina koja ga je opisala uvelike se u tome razilazila, kao to se obino
razilaze obini promatrai. Slagali su se samo u jednoj toki, a to je bio
nezaobilazni osjeaj neizrecive nakaznosti, utisak koji je bjegunac ostavio na
svoje promatrae.

DOGAAJ S PISMOM

Bilo

je kasno poslijepodne, kad je gospodina Uttersona put odveo na vrata

gospodina Jekylla, gdje ga je Poole odmah uveo, te ga kroz kuhinjske
prostorije i preko dvorita koje je neko bilo vrt, poveo do zgrade, obino
poznate kao laboratorij ili prostorija za seciranje. Tu je kuu doktor kupio od
nasljednika poznatog kirurga, a budui da je njegov ukus bio vie
kemijski nego anatomski, on je blok na dnu vrta namijenio za drugu svrhu. Ovo
je bilo prvi put da je odvjetnik primljen u taj dio prijateljeva stana, pa je
znatieljno odmjeravao otrcano zdanje bez prozora, zagledajui se okolo s
neobinim osjeajem nelagode dok je prelazio dvoranom, koja je neko bila
prepuna znatieljnih studenata, a sada je leala sablasna i tiha, sa
stolovima natovarenim kemijskim instrumentima, dok su po podu bili pobacani
sanduci i slama za pakiranje, a kroz magliastu kupolu padalo mutno svjetlo. U
drugom kraju, niz se stepenica uspinjao do vratiju presvuenih crvenim
flanelom, i to su bila vrata kroz koja je gospodin Utterson konano uveden u
doktorov kabinet. Bila je to prostrana soba, ispunjena unaokolo staklenim
tijescima, namjetena, meu ostalim, gibljivim velikim ogledalom i radnim
stolom, a sa svoja tri pranjava prozora, na kojima su bile eljezne reetke,
gledala je na dvorite. U kaminu je gorjela vatra, na polici dimnjaka bila je
upaljena svjetiljka, jer je ak i u kuama magla bila gusta. A ondje, sasvim
blizu izvora topline, sjedio je dr. Jekyll, kao da je nasmrt bolestan. Ne ustavi
da pozdravi prijatelja, ispruio je svoju hladnu ruku i zaelio mu dobrodolicu
promijenjenim glasom.
No, ree gospodin Utterson, im ih je Poole ostavio nasamo, uli ste
vijesti?
Doktor se strese. Izvikivali su ih po trgu, ree on. uo sam ih u svojoj
blagovaonici.
Samo jednu rije, ree odvjetnik. Carew je bio moj klijent, ali i vi ste
moj klijent, i elim znati to da uinim. Niste valjda bili toliko ludi i sakrili tog
momka?
Uttersone, kunem se Bogom, uzvikne doktor, kunem se Bogom da mi vie

nikad nee pred oi. Obvezujem vam se svojom au da sam na ovome

svijetu s njim zavrio. Sve je to gotovo. On zapravo ne eli moju pomo. Vi ga
ne poznajete kao ja. On je na sigurnom, sasvim sigurnom. Pazite na moje rijei,
za njega se vie nikada nee uti.
Odvjetnik je smrknuto sluao, nije mu se svialo to grozniavo ponaanje
njegova prijatelja. Izgleda da ste u to potpuno sigurni, ree on, nadam se da
ste u pravu, za svoje dobro. Ako doe do suenja, moglo bi se pojaviti i vae
ime.
Potpuno sam siguran u to, odgovori Jekyll. Za takvo vrsto uvjerenje
imam osnova, koje ne mogu ni sa kim podijeliti. Ali postoji neto to mi vi
moete savjetovati. Primio sam - primio sam pismo, i u nedoumici sam da li da
ga pokaem policiji. Htio bih da to ostavim vama, Uttersone. Uvjeren sam da
ete mudro prosuditi, u vas imam veliko povjerenje.
Strahujete, pretpostavljam, da bi to moglo dovesti do njegova otkrivanja?
zapita odvjetnik.
Ne, odgovori ovaj drugi. Uope me nije briga to e biti s Hydeom, s
njim sam potpuno zavrio. Mislio sam na vlastitu narav, koja se razotkrila u
ovom mrskom poslu.
Utterson je malko promislio. Bio je iznenaen sebinou svoga prijatelja,
ali je ipak osjetio olakanje. Pa, ree on na kraju, dajte da vidim to
pismo.
Pismo je bilo napisano udnim, uspravnim rukopisom i potpisano s
Edward Hyde: a ono je, ukratko, govorilo, kako se dobroinitelj pisca
pisma, dr. Jekyll, kojemu je on za tisuu velikodunih gesta nedostojno platio,
ne mora uznemiravati zbog njegove sigurnosti, jer on ima puteva za bijeg, u
koje se potpuno pouzdaje. Odvjetniku se ovo pismo itekako dopalo, jer je ono
na njihovu prisnost bacilo bolje svjetlo nego to je mislio, pa je stao sebe
kriviti za neke od prolih sumnjienja.
Imate li omotnicu? upita.
Spalio sam je, odvrati Jekyll, prije nego to sam smislio to u uiniti.
Ali na njoj nije bilo potanskog iga. Poruka je uruena osobno.
Da ovo zadrim i prespavam? upita Utterson.
Volio bih da vi prosudite umjesto mene, bio je odgovor. Izgubio sam
samopouzdanje.
Pa, razmislit u, odvrati odvjetnik. A sad, jo neto: je li Hyde bio taj
koji je diktirao uvjete oporuke u sluaju vaeg nestanka?

Doktora kao da je obuzela slabost. vrsto je zatvorio usta i kimnuo.

Znao sam to, ree Utterson. Htio vas je umoriti. Dobro ste proli.
Dobio sam i vie nego to mi treba, odvrati ozbiljno doktor. Dobio sam
lekciju - o Boe, Uttersone, kakvu sam lekciju dobio! Na trenutak rukama
zakrije lice.
Na izlasku odvjetnik se zaustavi i razmijeni rije-dvije s Pooleom. Usput,
ree on, danas je ovdje urueno jedno pismo. Kako je izgledao glasnik?
Ali Poole je bio siguran da nita nije stiglo osim pote, a u poti samo
okrunice, doda.
Posjetitelj je tako otpravljen s obnovljenim strahovanjem. Oito je pismo
stiglo kroz vrata laboratorija. Zapravo je sasvim mogue, da je bilo napisano u
kabinetu, a ako je tako, o njemu se mora drukije suditi, i s njime se mora
postupati s mnogo vie opreza. Dok je odlazio, raznosai novina izvikivali su
po ulicama iz sveg glasa: Posebno izdanje. Strano umorstvo
lana parlamenta.
Bilo je to posmrtno slovo jednom prijatelju i klijentu. Nije mogao odoljeti
izvjesnoj strepnji, da e asno ime drugog prijatelja biti uvueno u vrtlog
skandala. U najmanju ruku, morao je donijeti osjetljivu odluku, i ma koliko se,
kao i obino, oslanjao na sebe sama, stao je prieljkivati savjet. Moda ga se
ne treba traiti izravno, ali, pomisli, moglo bi ga se ispipati.
Nedugo zatim, sjedio je kod kue pored kamina s gospodinom Guestom,
svojim glavnim inovnikom, a izmeu njih, na dobro proraunatoj udaljenosti
od vatre, boca posebnog starog vina, koje je odlealo u tami podruma njegove
kue. Magla je jo uvijek poivala leei iznad potopljenog grada, gdje su
svjetiljke mirkale poput crljenaka. Kroz dim i paru ovih palih oblaka, velikim
arterijama jo je tekla procesija gradskoga ivota, umei poput jakog vjetra.
Soba je bila vesela od vatre iz kamina. U boci su kiseline ve odavno
rastvorene, carska boja omekala je s vremenom, kao to boja u vitrajima
postaje bogatija, a ar vruih ljetnih poslijepodneva na breuljkastim
vinogradima bio je spreman da se oslobodi i rastjera londonske
magle. Neosjetno, odvjetnik se odledio. Nije bilo ovjeka pred kojim je imao
manje tajni nego to je bio gospodin Guest. Nije bio ba uvijek siguran da ih
ima toliko koliko bi elio. Guest je esto poslom dolazio u doktorovu kuu.
Poznavao je Poolea. Malo je vjerojatno da ne bi uo da je gospodin Hyde
dobro upoznat s kuom. Mogao je i sam izvui zakljuke: nije li, dakle, isto
tako mogao vidjeti pismo kojim se tajna smjetava na svoje mjesto? Prije

svega, budui da je Guest velik i marljiv italac i prosuiva rukopisa, bi li on

taj korak smatrao prirodnim i obvezujuim? inovnik je osim toga bio pravni
savjetnik. Teko da bi proitao tako neobian dokument, a da ne stavi svoju
napomenu, i prema toj napomeni gospodin Utterson bi mogao zasnovati
svoje budue postupke.
Ba je tuna ta pria o Siru Danversu, ree.
Da, gospodine, doista. Izazvala je mnogo uzbuenja u javnosti, odvrati
Guest. ovjek je, oigledno, bio lud.
Volio bih uti vaa gledita o tome, odgovori Utterson. Ovdje imam
jedan dokument koji je on napisao svojom rukom. Sve to neka bude meu
nama, jer jedva da znam to bih s tim. U najboljem sluaju, to je runa pria.
Ali, to je tu je, kao to kaete: to je potpis ubojice.
Guestu zasjaje oi, on sjede i stade ga strastveno prouavati. Ne,
gospodine, ree, nije lud, ali rukopis je neobian.
Po svemu sudei, neobian je i pisac, pridoda odvjetnik.
Ba nato ue sluga s porukom.
Je li od dr. Jekylla, gospodine?, upita inovnik. Mislim da sam
prepoznao rukopis. Je li neto osobno, gospodine Uttersone?
Samo poziv na veeru. Zato? elite li je vidjeti?
Samo na asak. Zahvaljujem, gospodine. inovnik postavi dva lista
papira jedan pored drugog, ustrajno usporeujui njihove sadraje.
Zahvaljujem, gospodine, ree na kraju vraajui oba lista. To je veoma
zanimljiv potpis.
Nastade stanka u kojoj se gospodin Utterson borio sam sa sobom. Zato ste
ih usporeivali, Guest? zapita iznenada.
Pa, gospodine, odvrati inovnik, postoji prilino rijetka slinost: dva
rukopisa imaju mnoge istovjetne toke, samo im je nagib razliit.
Prilino neobino, ree Utterson.
Doista jest, kao to kaete, prilino neobino, otpovrne Guest.
Ja ne bih nikome govorio o ovoj poruci, znate ree poslodavac.
Da, gospodine, ree inovnik. Shvaam.
Ali im je te noi gospodin Utterson ostao sam, zakljuao je poruku u svoju
sigurnu blagajnu, gdje je poivala otad pa nadalje. Dakle! pomisli. Henry
Jekyll krivotvori ubojicu! U ilama mu se sledi krv.

UDNOVAT DOIVLJAJ DOKTORA LANYONA

Vrijeme

je protjecalo, za nagradu je nueno tisue funti, jer je smrt Sira

Danversa u javnosti doivljavana kao uvreda. Ali gospodin Hyde je nestao iz
vidokruga policije, kao da nikad nije ni postojao. Na vidjelo je izaao velik
dio njegove prolosti, dakako, i sve je bilo sramotno: izale su prie o
okrutnosti toga ovjeka, ujedno tako beutne i pune nasilja, o njegovu
pokvarenom ivotu, o udnom drutvu, o mrnji koja je, izgleda, okruivala
njegov poslovni ivot. Ali o njegovu sadanjem boravitu, ni rijei. Otkada je
otiao iz kue u Sohou, onoga jutra kad se dogodilo umorstvo, jednostavno je
bio izbrisan. Pomalo, kako je vrijeme odmicalo, gospodin Utterson se
oporavljao od estine svoje zebnje, i u sebi je bivao sve mirniji. Po
njegovu miljenju, smrt Sira Danversa bila je itekako naplaena nestankom
gospodina Hydea. Sad kad vie nije bilo loeg utjecaja, dr. Jekyll je zapoeo
novi ivot. Izaao je iz svoje osame, obnovio veze s prijateljima,
ponovno postao njihov omiljeni gost i zabavlja. Pa iako je oduvijek bio
poznat po dobroinstvima, sad je jednako tako bio na glasu zbog vjere. Imao je
posla, boravio je mnogo na zraku, inio je dobro. Lice kao da mu se otvorilo i
zasjalo od neke unutranje svjesne slube, i vie od dva mjeseca, doktor je bio
u miru.
8. sijenja Utterson je s malim drutvom bio na veeri kod doktora. Tu je
bio i Lanyon, a domainovo lice gledalo je od jednog do drugog kao u stara
vremena kad je to bio trio nerazdvojnih prijatelja. 12. i ponovno 14. odvjetnik
je naiao na zatvorena vrata. Doktor se zatvorio u kuu, rekao je Poole, i
ne via nikoga. 15. je pokuao ponovno, i ponovno je odbijen. A kako se za
posljednja dva mjeseca bio navikao da svog prijatelja via gotovo svakoga
dana, ovaj povratak samoi teko ga je pogodio. Pete noi, kod njega je na
veeri bio Guest, a este se sam uputio doktoru Lanyonu.
Tamo su ga barem pustili u kuu. Kad je uao, zaprepastila ga je promjena,
koju je doivjela doktorova pojava. Na licu mu je bila jasno ispisana smrtna
presuda. ovjek rumena lica postao je blijed, smravio je, naoigled je
oelavio i postarao se. Ali ak ni ti znaci brzog fizikog propadanja nisu toliko

privukli odvjetnikovu panju, koliko njegov pogled i ponaanje, koji su

svjedoili o duboko ukorijenjenom duevnom strahu. Bilo je malo vjerojatno
da se doktor bojao smrti. A ipak, upravo je u to Utterson bio sklon
sumnjati. Da, pomisli, on je lijenik, sigurno zna u kakvom je stanju i da su
mu dani odbrojani, a tu spoznaju ne moe podnijeti. Ipak, kad je Utterson
spomenuo njegov lo izgled, s velikom odlunou Lanyon se proglasio
osuenim ovjekom.
Doivio sam ok, ree, i nikada se vie neu oporaviti. U pitanju su
tjedni. Pa, ivot je bio ugodan, volio sam ga, da gospodine, neko sam ga
volio. Ponekad pomislim, kad bismo znali sve, bili bismo presretni da moemo
umaknuti.
I Jekyll je bolestan, primijeti Utterson. Jeste li ga vidjeli?
Lanyonovo lice se promijeni i on podigne drhtavu ruku. Ne elim vie
vidjeti dr. Jekylla niti uti za njega, ree zvunim, nesigurnim glasom. S tom
sam osobom zauvijek zavrio, i molim vas da me potedite spomena na onoga
koji je za mene mrtav.
Kojeta, ree gospodin Utterson, a potom, nakon znaajne stanke, upita:
Zar ja ne bih tu nita mogao uiniti? Mi trojica smo stari prijatelji, Lanyone.
Neemo vie doivjeti da steknemo druge prijatelje.
Nita se tu ne da uiniti, odvrati Lanyon, pitajte i njega.
On me ne eli vidjeti, ree odvjetnik.
To me ne udi, glasio je odgovor. Jednog dana, Uttersone, kad ja umrem,
moda ete saznati tko je tu kriv a tko ima pravo. Ja vam to ne mogu rei. U
meuvremenu, ako moete sa mnom sjediti i priati o nekim drugim stvarima,
zaboga, budite tu i uinite tako. Ali ako se ne moete kloniti ove proklete teme,
onda, za ime svijeta, idite, jer ja to ne mogu podnijeti.
im je stigao kui, Utterson je sjeo i napisao Jekyllu potuivi se to ga ovaj
ne prima u kuu, te ga zapitao za razlog njegova nesretnog raskida s Lanyonom.
Sutradan je dobio podulji odgovor, mjestimice patetino sroen, a ponegdje
mraan i tajanstven. Svaa s Lanyonom bila je nepopravljiva. Ne krivim
naeg starog prijatelja, pisao je Jekyll, ali dijelim njegovo stajalite, da se
vie nikada ne smijemo sresti. Odsada kanim voditi ivot u krajnjoj osami, ne
trebate se uditi, niti smijete sumnjati u moje prijateljstvo, ako su vrata moje
kue esto i za vas zatvorena. Morate me pustiti da idem svojim mranim
putem. Navukao sam na sebe kaznu i opasnost o kojoj ne mogu govoriti. Ako
sam glavni grenik, isto tako sam i glavni patnik. Nisam mogao ni zamisliti da

bi na ovoj zemlji moglo biti mjesta za tako neovjene patnje i strahove. Vi,
Uttersone, moete uiniti samo jedno, kako biste osvjetlali ovu kob, moete
potovati moju utnju. Utterson je bio zapanjen. Tamni utjecaj Hydea bio je
uzmaknuo, lijenik se bio vratio svojim starim zadacima i prijateljstvima. Jo
prije tjedan dana osmjehivali su se izgledi i obeanja vedre i asne starosti. A
sad, u jedan tren, prijateljstvo i duevni mir, i cijeli smisao njegova
ivota uniteni su. Tako velika i nepripravna promjena ukazivala je na ludilo.
Ali s obzirom na Lanyonovo ponaanje i rijei, sigurno je za to postojao dublji
povod.
Tjedan dana kasnije dr. Lanyon je legao u krevet i za neto vie od dva
tjedna bio je mrtav. No nakon pogreba, koji ga je jako raalostio, Utterson je
zakljuao vrata svoje radne sobe, i sjedei tamo pri svjetlu otune svijee,
izvukao je omotnicu adresiranu rukom i zapeaenu peatom svoga dragog
prijatelja, te je poloio preda se. ISKLJUIVO OSOBNO: na ruke J. G.
Uttersona, a u sluaju njegova ranijeg preminua mora se unititi, tako
naroito naglaeno. Odvjetnik se bojao pogledati sadraj. Danas sam
pokopao jednog prijatelja, pomisli. to e biti, bude li me ovo stajalo jo
jednog? Zatim je osudio strah kao izdajstvo, i rastrgao peat. Unutra je bila
jo jedna omotnica, isto tako zapeaena, a na njoj je pisalo Ne smije se
otvarati prije smrti ili nestanka dr. Henryja Jekylla. Utterson nije mogao
vjerovati svojim oima. Da, bio je to nestanak. I ovdje, kao i u onoj ludoj
oporuci koju je ve odavno bio vratio njenu autoru, i ovdje su ideja o nestanku
i ime Henryja Jekylla stavljeni zajedno. Ali u oporuci, ta se ideja javila iz
nemile sugestije ovjeka Hydea. Ona je tu stavljena u suvie jasnoj i
stranoj namjeri. Napisana Lanyonovom rukom, to bi trebala znaiti?
Izvritelja oporuke obuze velika znatielja, da zanemari zabranu i da smjesta
uroni do dna ovih tajni: ali profesionalna ast i vjernost njegovu mrtvom
prijatelju bile su bezuvjetne obaveze, i paketi klizne u najdublji kut njegove
osobne blagajne.
Jedna je stvar stiati znatielju, druga je pobijediti je. Postoji sumnja da od
toga dana Utterson nije vie jednako ivo eznuo za drutvom svog preivjelog
prijatelja. Mislio je o njemu lijepo, ali misli su mu bile nemirne i pune straha.
Dakako, navratio bi, ali vjerojatno bi osjetio olakanje, kad ga ne bi pozvali
da ue. U dubini svoga srca, vjerojatno je radije razgovarao s Pooleom na
pragu, okruen ugoajem i zvukovima otvorenog grada, nego da ga pozovu u
kuu dobrovoljnog zarobljenitva, da sjedi i razgovara s njenim nedokuivim

samotnjakom. Poole, dakako, nije imao jako ugodnih vijesti. Lijenik se,
izgleda, sad vie no ikad, povlaio u kabinet iznad laboratorija, gdje bi
ponekad ak i spavao. Nije bio dobre volje, postao je jako utljiv, nije nita
itao, kao da mu je neto bilo na umu. Utterson se toliko navikao na
nepromjenjivost ovih izvjetaja, da su malo pomalo njegovi posjeti
postajali sve rjei.

DOGAAJ NA PROZORU

Sluaj

je htio da gospodina Uttersona, na njegovoj uobiajenoj nedjeljnoj

etnji s gospodinom Enfieldom, put ponovno nanese kroz onu pokrajnju
uliicu, i da se obojica zaustave kod onih vrata, zagledavi se u njih.
Pa, ree Enfield, napokon je toj prii kraj. Vie nikada neemo vidjeti
gospodina Hydea.
Nadam se da neemo, ree Utterson. Jesam li vam ve rekao da sam ga
ve jednom vidio, i da dijelim s vama osjeaj odbojnosti?
Nemogue je ne povezati to dvoje, odvrati Enfield.
Usput reeno, sigurno ste pomislili da sam prava budala, kad ne znam da je
to stranji ulaz u kuu dr. Jekylla! Djelomice sam to otkrio vaom krivnjom,
kad je ve do toga dolo.
Znai, otkrili ste to, je li? ree Utterson. Ako je tomu tako, moemo ui u
dvorite i malo baciti pogled na prozore. Da vam pravo kaem, nemam
mira zbog jadnog Jekylla. ak i ovdje vani osjeam da bi mu prisutnost
prijatelja mogla biti od koristi.
Dvorite je bilo vrlo hladno i malko vlano, prepuno preranoga sutona, iako
je nebo gore visoko jo bilo sjajno od suneva zalaska. Srednji od triju
prozora bio je dopola otvoren, i Utterson ugleda dr. Jekylla kako sjedi odmah
iza prozora, uzimajui zraka, s beskonanom tugom na licu, poput nekog
neutjenog zatvorenika.
Hej! Jekylle! uzvikne. Vjerujem da vam je bolje.
Uttersone, jako sam slab, odgovori doktor turobno, jako slab. Bogu
hvala, to nee dugo potrajati.
Previe ste u kui, ree odvjetnik. Morali biste izai, potaknuti krvotok
poput gospodina Enfielda i mene. (To je moj neak - gospodin Enfield - dr.
Jekyll.) Hajde sad, uzmite eir i poite s nama u kratku etnju.
Vi ste tako dobrostivi, uzdahne onaj. Jako rado bih poao, ali ne, ne i ne,
to je sasvim nemogue. Ne usuujem se. Uttersone, doista mi je drago to vas
vidim, to je uistinu veliko zadovoljstvo. Rado bih pozvao vas i gospodina
Enfielda gore, ali kua nije u pristojnu stanju.

Pa onda, ree odvjetnik dobroudno, najbolje e biti da ostanemo ovdje

dolje i razgovaramo s vama tu gdje ste sada.
Upravo sam vam to htio predloiti, odvrati doktor smijeei se. Ali netom
je izgovorio ove rijei, s njegova lica nestane osmijeha, koji bi zamijenjen
takvim izrazom gadnoga straha i oaja, da se dvojici gospode dolje sledila krv
u ilama. Vidjeli su ga samo kao bljesak, jer prozor je smjesta sputen. Taj je
odbljesak bio dovoljan, da se oni okrenu i izau iz dvorita bez rijei. I dalje u
utnji, prijeoe pokrajnju uliicu. Tek kad su otili u susjednu glavnu ulicu,
gdje je ak i nedjeljom bilo ivo, gospodin Utterson se okrene i pogleda
svoga pratioca. Obojica su bili blijedi, a u oima im se vidio odgovarajui
strah.
Oslobodi nas Boe, oslobodi nas Boe, ree gospodin Utterson.
Ali gospodin Enfield samo jako ozbiljno kimne glavom i utke poe dalje.

POSLJEDNJA NO

Gospodin Utterson sjedio je jedne veeri poslije jela pored vatre, kad ga je
Poole iznenadio svojim posjetom.
O, Boe, Poole, to vas dovodi ovdje? uzvikne, a zatim pogledavi ga jo
jednom, doda: to vas titi? Je li doktor bolestan?
Gospodine Utterson, ree ovjek, neto nije u redu.
Sjednite, a tu je i aa vina za vas, ree odvjetnik. Sad, samo polako,
recite mi jasno to elite.
Znate kakav je doktor, gospodine, odgovori Poole, i kako se zatvara. Pa,
opet se zatvorio u kabinet, i gospodine, to mi se nimalo ne svia dabogda umro ako mi je to drago. Gospodine Utterson, mene je strah.
No, dobri ovjee, ree odvjetnik, budite odreeni. ega vas je strah?
Ve tjedan dana me strah, otpovrne Poole, tvrdokorno zanemarujui
pitanje. Ja to vie ne mogu podnijeti.
ovjekov izgled obilno je potvrivao njegove rijei. Njegovo ponaanje
promijenilo se nagore. Osim u trenutku kad je prvi put objavio kako ga je
strah, niti jednom nije pogledao odvjetnika u lice. Sad je sjedio sa aom vina
na koljenima, ne okusivi ga, oiju uprtih u kut na podu. Vie to ne mogu
podnijeti, ponovi.
Hajte, ree odvjetnik, znam da za to imate neki razlog, vidim da neto
nije u redu. Pokuajte mi rei to je to.
Mislim da je tu neka nepotena igra, ree promuklo Poole.
Nepotena igra! uzvikne odvjetnik, dobrano preplaen i stoga prilino
sklon da bude razdraen. Kakva nepotena igra? to ovaj time hoe rei?
Ne usuujem se, gospodine, glasio je odgovor. Ali hoete li poi sa
mnom i sami pogledati?
Gospodin Utterson je na to samo ustao, te uzeo eir i teki kaput. Sa
uenjem je primijetio kako se na licu sluge pojavilo veliko olakanje, a ono
je bilo jo i vee kad je, odloivi svoje nekuano vino, poao za njim.
Bila je to burna, hladna no primjerena oujku, s blijedim mjesecom
povaljenim na lea, kao da ga je izvrnuo vjetar, prekriven leteom olupinom,

morskom travom, providnog i travnatog tkanja. Vjetar je oteavao svaki govor,

prskajui krv u lice. A pored toga, kao da je opustoio ulice od prolaznika, i
gospodin Utterson pomisli, kako taj dio Londona nije nikada vidio tako pustim.
Najradije bi poelio da bude drukije. Nikada u svom ivotu nije bio toliko
svjestan izrazite elje da vidi i dodirne srodno stvorenje, jer ma koliko
se borio, nad mislima mu se nadvio porazan nagovjetaj velike nesree. Kad
su stigli na trg, on je bio pun vjetra i praine, a tanko drvee u vrtu mlatilo je
po eljeznoj ogradi. Poole, koji je cijelim putem iao korak-dva naprijed, sad
stade nasred plonika, i usprkos britku vremenu, skine eir i otare elo
crvenim rupiem. Ali unato sve urbe dok je dolazio, on nije otirao kapi
od napora, ve vlagu neke guee tjeskobe, jer lice mu je bilo bijelo, a kad je
progovorio, glas grub i slomljen.
Pa, gospodine, ree on, tu smo, i daj Boe da ne bude nita loe.
Amen, Poole, ree odvjetnik.
Nato sluga obazrivo pokuca, otvore se vrata s rezom, i iznutra se zauje glas
kako pita: Jesi li to ti, Poole?
Sve je u redu, ree Poole. Otvorite vrata.
Kad su uli u predvorje, ono je bilo blistavo osvijetljeno, u kaminu je gorio
veliki plamen, a kod ognjita sva posluga, muka i enska, skutrena zajedno
stajala je poput stada ovaca. Ugledavi gospodina Uttersona, sobarica brine u
histerini pla, a kuhar uzviknuvi: Hvala Bogu! To je gospodin Utterson!,
poleti naprijed kao da e ga zagrliti.
to je, to je? Svi ste tu? ree odvjetnik mrzovoljno. Jako rasputeno,
jako nedolino. Va gospodar nee biti nimalo zadovoljan.
Svi su uplaeni, ree Poole.
Zatim nastupi gluha tiina, nitko se ne pobuni, jedino je sobarica digla glas i
sad je glasno plakala.
Jezik za zube! ree joj Poole otrim tonom koji je svjedoio o njegovim
napetim ivcima. I doista, kad je djevojka iznenada poela tugovati jo viim
tonom, svi su se prenuli i okrenuli prema unutranjim vratima, s licima
prepunim uasnog iekivanja. A sada, nastavi glavni sluga obraajui se
noaru, dohvati mi svijeu da to smjesta sredimo. Potom zamoli
gospodina Uttersona da poe za njim, te ga povede u vrt iza kue.
A sada, gospodine, ree, doite to polaganije moete, da vi ujete, a da
se vas ne uje. Pogledajte ovdje, gospodine, i ako bi vas nekim sluajem
pozvao unutra, ne idite.

Na ovaj nepredvieni zakljuak, ivci gospodina Uttersona se trznue, to ga

je gotovo izbacilo iz ravnotee. No ponovo sabere hrabrosti i poe za
glavnim slugom u zgradu s laboratorijem, pa kroz kirurku dvoranu, s njenom
starudijom od sanduka i boca, do podnoja stepenica. Tu mu je Poole pokazao
da stane sa strane i poslua, dok se on sam, odloivi svijeu i skupivi svu
svoju odvanost, uspe stepenicama i pokuca poneto nesigurnom rukom po
crvenom flanelu kabinetskih vrata.
Gospodine, gospodin Utterson vas eli vidjeti, pozva on, pritom opet
odvjetniku jasno pokazujui da poslua.
Iznutra je glas odgovorio: Recite mu da ne mogu nikoga primiti, ree
otuno.
Hvala, gospodine, ree Poole, s pobjednikim prizvukom u glasu, i
podigavi svijeu povede gospodina Uttersona natrag kroz dvorite, pa u
veliku kuhinju gdje je vatra bila ugaena, a po podu su jurili ohari.
Gospodine, ree on zagledajui se gospodinu Uttersonu u oi, je li to bio
glas moga gospodara?
Kao da se jako promijenio, odgovori odvjetnik, problijedivi i uzvrativi
slinim pogledom.
Promijenio? Pa, da, mislim da jest, ree glavni sluga. Jesam li u kui
ovog ovjeka proveo dvadeset godina da bi me sada prevario njegov glas? Ne,
gospodine, gospodar je ubijen, ubijen je prije osam dana, kad smo ga uli kako
zaziva Boga: a tko je onda unutra umjesto njega, i zato je unutra, to vapi do
neba, gospodine Uttersone!
Poole, to je neobina, neobuzdana pria, ovjee moj, ree gospodin
Utterson, grizui prst. Pretpostavimo da je tako kako vi pretpostavljate,
pretpostavimo da je dr. Jekyll - hm, umoren. to bi moglo navesti ubojicu da
ostane ovdje? To ne moe izdrati probu, ne ini se razboritim.
Pa, gospodine Uttersone, vi ste ovjek kojega je teko zadovoljiti, ali ja u
to ipak uiniti, ree Poole. Morate znati da je cijeli ovaj proli tjedan on, ili
to, ili ma to bilo, to ve ivi u tom kabinetu, plakalo dan i no za nekakvim
lijekom i nije se moglo sjetiti kakvim. Ponekad je znao - naime, gospodar svoje narudbe napisati na komad papira i baciti na stepenice. Ovaj tjedan
nismo dobili nita. Samo papiri i zatvorena vrata, a ostavljeno jelo potajno je
uzimano unutra kad nitko ne bi vidio. Pa, gospodine, svakoga dana, jao,
i dvaput ili triput na dan bilo je narudbi i pritubi, mene se slalo da jurim do
svih ljekarnika veletrgovaca u gradu. Kadgod bih neto donio, naao bih drugi

papir na kojem pie da se to vrati, jer nije isto, i drugu narudbu za druge
firme. Ta mu je ljekarija oajniki potrebna, gospodine, bez obzira za to.
Imate li neki od tih papira? zapita gospodin Utterson.
Poole se popipa po depu i prui izguvanu biljeku, koju odvjetnik,
sagnuvi se blie svijei, stade paljivo ispitivati. Njen je sadraj glasio: Dr.
Jekyll izraava svoje potovanje g. Mawu. Uvjerava ih da njihov posljednji
uzorak nije ist i da je sasvim neupotrebljiv za njegove sadanje potrebe.
Godine 18.. J. je kupio poprilino velike koliine od gg. M. Sada ih moli da
s najbriljivijom ustrajnou potrae, i ako je preostalo neto od iste kakvoe,
da mu je odmah poalju. Bez obzira na troak. Bez pretjerivanja, ovo je
osobito vano za dr. J.. Dotad je pismo teklo dosta staloeno, ali na ovom
mjestu, uz iznenadnu packu s pera, oslobodili su se pievi osjeaji. Za Boga
miloga, dodao je, naite od onog starog.
To je neobina poruka, ree gospodin Utterson, i otro doda, Kako to da
ste je otvorili?
ovjek kod Mawa bio je jednako srdit, gospodine, i bacio mi je natrag kao
smee, odvrati Poole.
To je neosporno doktorov rukopis, znate, nastavi odvjetnik.
I meni se tako uinilo, ree prilino zlovoljno sluga, a onda doda drugim
glasom, Ali kakve veze ima rukopis, ree. Ja sam ga vidio!
Vidjeli ste ga? ponovi gospodin Utterson. Da?
Tako je!, ree Poole. Bilo je ovako. Iznenada sam iz vrta uao u
dvoranu. Kao da je izaao potraiti tu ljekariju ili to li ve, jer su kabinetska
vrata ostala otvorena, a on je bio na drugom kraju sobe i kopao meu
sanducima. Kad sam uao, podigao je pogled i jurnuo gore u kabinet. Vidio
sam ga samo na tren, ali kosa mi se digla u zrak poput bodljika. Gospodine,
ako je to bio moj gospodar, zato je na licu imao masku? Ako je to bio moj
gospodar, zato je vritao kao takor i zato je pobjegao preda mnom? Toliko
dugo sam ga sluio. A onda..., ovjek zastane preavi rukom preko lica.
To su sve jako neobine okolnosti, ree gospodin Utterson, ali mislim da
vidim svjetlost. Va gospodar, Poole, oito je zahvaen jednom od onih bolesti
koje mue i izoblie patnika, i otuda, a ja bih to trebao znati, promjena u glasu,
krinka i izbjegavanje prijatelja. Otuda i arka elja da pronae lijek, pomou
kojeg jadnik odrava neku nadu da e konano ozdraviti - daj Boe da se ne
vara! To je moje objanjenje i ono je jako alosno, Poole. Grozna je i pomisao
na to, ali ono je jasno i prirodno, uvjerljivo je i oslobaa nas svih

prekomjernih strepnji.
Gospodine, ree glavni sluga, postavi u licu nekako pjegavo blijed, taj
stvor nije bio moj gospodar i to je istina. Moj gospodar - uto se obazre oko
sebe i stane aptati - on je visok, dobro graen mukarac, a ovaj je gotovo
patuljak. Utterson se pokuao usprotiviti. O, gospodine, uzvikne Poole,
mislite da ne poznajem svojega gospodara nakon dvadeset godina, zar mislite
da ne znam do kuda mu dopire glava na vratima kabineta, ondje gdje sam ga
vidio svakoga Bojega dana? Ne, gospodine, taj stvor s maskom nije dr. Jekyll
- Bog samo zna to je to, ali to uope nije dr. Jekyll, i zato sam iz dubine due
uvjeren da je poinjeno umorstvo.
Poole, odgovori odvjetnik, ako tako kaete, dunost mi je da se u to
uvjerim. Ma koliko elio potedjeti osjeaje vaega gospodara, ma koliko bio
zbunjen ovom porukom koja je dokaz da je jo iv, smatram svojom dunou
da se provale ta vrata.
O, gospodine Utterson, pravo govorite! usklikne glavni sluga.
A sad dolazi drugo pitanje, nastavi gospodin Utterson. Tko e to
uiniti?
Pa, vi i ja, gospodine, glasio je neustraiv odgovor.
To je lijepo reeno, odvrati odvjetnik. I ma to iz svega ovog proizalo,
potrudit u se da vi budete zbrinuti.
U dvorani ima jedna sjekira, nastavi Poole, a vi moete uzeti ara iz
kuhinje.
Odvjetnik uzme u ruku tu grubu ali teku alatku, odmjerivi je. Znate li
Poole, ree podigavi pogled, da se vi i ja ovime dovodimo u opasnu
situaciju?
Tako bi se doista moglo kazati, gospodine, odvrati glavni sluga.
Onda bi bilo dobro da budemo iskreni, ree ovaj drugi.
Obojica mislimo vie nego to smo rekli, skinimo teret sa srca. Taj lik iza
krinke, kojeg ste vidjeli, jeste li ga prepoznali?
Pa, gospodine, sve je bilo tako brzo, a stvorenje je bilo toliko savijeno, da
bih se teko mogao zakleti u to, glasio je odgovor. Ali ako elite pitati je li
to bio gospodin Hyde? - pa, da, mislim da je bio on! Znate, bio je otprilike
tako visok, i jednako tako hitar i lak. A zatim, tko bi jo mogao ui kroz vrata
laboratorija? Niste zaboravili, gospodine, da je u vrijeme umorstva on jo
uvijek imao klju kod sebe? Ali to nije sve. Ne znam, gospodine Utterson,
jeste li ikad upoznali tog gospodina Hydea?

Da, ree odvjetnik. Jednom sam s njim razgovarao.

Onda ete zasigurno znati, kao i mi ostali, da je taj gospodin bio nekako
udan - da se ovjek strese - ne znam pravo kako da kaem, gospodine,
osim ovog: do sri biste osjetili neku hladnou i slabost.
Priznajem da sam osjetio neto od ovog to opisujete, ree gospodin
Utterson.
Ba tako, gospodine, ree Poole. Pa kad je taj stvor s maskom poput
majmuna skoio iza kemikalija i odjurio u kabinet, niz kimu me prola jeza.
O, znam, to nije nikakav dokaz, gospodine Utterson, toliko sam naitan. Ali
ovjek ima svoje osjeaje, i ja vam dajem svoju asnu rije da je to bio
gospodin Hyde!
Da, da, ree odvjetnik. I ja se toga pribojavam. Zlo je, bojim se,
utemeljeno - jer iz toga je moralo izai na zlo - na toj vezi. Da, uistinu vam
vjerujem, vjerujem da je siroti Harry ubijen, i vjerujem da se njegov ubojica,
zato, to zna sam Bog, jo uvijek prikriva u sobi svoje rtve. Pa, osveta je
naa. Pozovite Bradshawa.
Lakaj doe na poziv, jako blijed i ivan.
Saberite se, Bradshaw, ree odvjetnik. Znam, ovo iekivanje utjee na
sve vas, ali naa je namjera da sada to okonamo. Poole i ja ui emo u
kabinet na silu. Ako sve bude u redu, ja imam dovoljno iroka ramena da
preuzmem svu krivicu. U meuvremenu, ukoliko neto doista nije u redu, ili
neki zlotvor pokua pobjei odostrag, vi i momak morate otii iza ugla s dva
dobra tapa i zauzeti mjesto kod vrata laboratorija. Dajemo vam deset minuta,
da odete na svoje poloaje.
Kad je Bradshaw otiao, odvjetnik pogleda na sat. A sada, Poole, krenimo
mi na nae, ree, i stavivi ara pod ruku prvi poe u dvorite. Preko
mjeseca su se nakupili oblaci tjerani vjetrom, a sad je ve bilo prilino
mrano. Vjetar koji bi prodirao u duboko stubite zgrade jedino u zapusima i
propusima, bacao je svjetlost svijee amo-tamo oko njihovih koraka, sve dok
nisu stigli u zaklon dvorane, gdje su tiho sjeli i priekali. Posvuda unaokolo
sumorno je agorio London, a tu blie, tiinu je prekidao jedino zvuk bata
koraka koji su se kretali amo-tamo po podu kabineta.
Tako on hoda cijeli dan, gospodine, proapta Poole. I velik dio noi.
Jedino kad novi uzorak stigne od ljekarnika nastane mala stanka. O, loa
savjest je tako velik neprijatelj miru! O, gospodine, u svakom njegovom
koraku ima okrutno prolivene krvi! Ali posluajte opet bolje - posluajte

zduno, gospodine Utterson i recite mi, je li to doktorov korak?

Koraci su bili laki i neobini, s izvjesnim zamahom, inae su bili spori. To
je uistinu bilo neto drugo od tekog kripavog bata koraka Henryja Jekylla.
Utterson uzdahne. I nikad se ne uje nita drugo? zapita.
Poole kimne glavom. Jednom, ree, jednom sam ga uo kako plae!
Plae! Kako to? ree odvjetnik, svjestan iznenadne stravine groze.
Pla kao u ene ili izgubljene due, ree glavni sluga.
To mi je tako pritisnulo duu, umalo sam i ja zaplakao.
Sad je ve istjecalo onih deset minuta. Poole je izvukao sjekiru ispod slame
za pakiranje. Svijea je poloena na najblii stol da im osvijetli napad, a oni
se suspregnuta daha primakoe mjestu, gdje je onaj strpljivi korak jo iao
gore-dolje, gore-dolje, u tiini noi.
Jekylle, povikne Utterson glasno, zahtijevam da vas vidim. Na trenutak
zastane, ali nije bilo odgovora. Poteno vas upozoravam, javile su nam se
sumnje, ja vas moram vidjeti i to u svakako uiniti, nastavi on, ako ne na
lijep nain, onda na ruan nain, ako ne milom, onda silom!
Uttersone, ree glas, za Boga miloga, imajte milosti! To nije Jekyllov
glas - to je Hydeov glas! uzvikne Utterson. Razvalimo vrata, Poole.
Poole zamahne sjekirom preko ramena, od udarca zadrhta cijela zgrada, a
vrata presvuena crvenim flanelom poskoe izmeu brave i arki. alostan
vrisak, kao od istog ivotinjskog straha, odzvanjao je iz kabineta. Sjekira se
podigne ponovno, oplata se zdrobi i okvir odskoi. Tako je etiri puta padao
udarac, ali drvo je bilo tvrdo, a oprema odline izrade. I tek pri petom udarcu,
brava pukne nadvoje i razvaljena vrata padnu unutra na sag.
Opsjedai, zapanjeni vlastitim izgredom i tiinom koja je potom uslijedila,
zastadoe malo i zavirie unutra. Pred njihovim je oima leao kabinet u
svjetlu tihe svjetiljke, u kaminu je pucketala dobra vatra, ajnik je pjevuio
svoju tanku pjesmu, jedna ili dvije ladice bile su otvorene, papiri uredno
poredani na radnom stolu, a blie vatri, raspostrt pribor za aj. Savreno
mirna soba, rekli biste, da nije bilo ocakljenih tijeskova punih kemikalija,
najobinije mjesto te veeri u Londonu.
Ravno usred svega, lealo je tijelo ovjeka bolno zgrenog, to se jo uvijek
trzalo. Prili su blie na vrcima prstiju, preokrenuli ga na lea i ugledali lice
Edwarda Hydea. Bio je odjeven u odjeu koja mu je bila prevelika, odjeu
doktorove veliine. Miii lica jo su se micali kao da su ivi, ali ivota vie
nije bilo. Po razbijenoj boici u ruci i otrom mirisu njezina sadraja to se

osjeao u zraku, Utterson je znao da promatra tijelo ovjeka koji se sam

unitio.
Stigli smo prekasno, ree ozbiljno, bilo da spasimo ili kaznimo. Hyde je
otiao Bogu na raun, i sad nam jedino preostaje da pronaemo tijelo tvoga
gospodara.
Daleko najvei dio graevine zauzimala je dvorana, zapremajui cijelo
razizemlje, to je sad bila osvijetljena odozgo, te kabinet, koji je inio gornji
kat na jednoj strani i gledao na dvorite. Hodnikom je dvorana bila povezana s
vratima na pokrajnju uliicu, i s njima je kabinet imao odvojenu vezu nizom
stepenica. Pored toga tu je bilo i nekoliko tamnih izbi, te prostrani podrum.
Sve su to sad pomno pretraili. Za svaku je izbu trebao tek kratki pogled, jer su
sve bile prazne, a sudei po praini koja je pala s njihovih vrata, dugo su
stajale neotvorene. Podrum je, dakako, bio prepun trone starudije, uglavnom
iz vremena Jekyllova prethodnika kirurga, i ve dok su otvarali vrata, o
potpunoj beskorisnosti potrage izvjetavala ih je savrena paukova mrea, koja
je godinama bila kao peat na ulazu. Nigdje ni traga Henryju Jekyllu, mrtvom
ili ivom.
Poole je tekim korakom iao po kamenim ploama hodnika. Sigurno je
ovdje pokopan, ree, oslukujui zvuk.
O, moda je pobjegao, ree Utterson, i poe da pretrai vrata na
pokrajnju uliicu. Bila su zakljuana, a uz kamene ploe nau klju, gotovo sav
hrav.
Kao da nije koriten, primijeti odvjetnik.
Koriten?, ponovi Poole. Zar niste vidjeli, gospodine, da je slomljen?
Kao da je ovjek stao na njega.
Je, nastavi Utterson, ali i mjesto loma je isto tako hravo. Dvojica
mukaraca se pogledae u stravi. Ne znam to da kaem, Poole, ree
odvjetnik. Vratimo se u kabinet.
U tiini se uspee stepenicama, povremeno ustravljeno pogledavajui mrtvo
tijelo, te nastave jo podrobnije pretraivati sadraj kabineta. Na jednom je
stolu bilo tragova rada s kemikalijama, razliite izmjerene hrpice neke bijele
soli na staklenim tanjuriima, kao za opit u kojem je nesretnik sprijeen.
To je ista ona ljekarija koju sam mu stalno donosio, ree Poole. Dok je
govorio, ajnik uskipi iznenadnom bukom.
Tako pou do vatre, gdje je bio zgodno privuen naslonja, a pribor za aj
stajao je spreman pri ruci onome koji e sjesti, sa eerom ve u alici. Na

polici se nalazilo nekoliko knjiga. Jedna je bila otvorena, odmah pored ajnog
pribora, i Utterson na svoje uenje shvati da je rije o pobonom djelu, za
koje je Jekyll nekoliko puta izrazio veliko potovanje, koje je sad bilo
popraeno stranim kletvama ispisanim njegovim rukopisom.
Zatim, dok su pregledavali prostoriju, traitelji su naili na veliko ogledalo
to se pokree oko svoje osovine, u ije su dubine pogledali s nehotinom
ustravljenou. Ali ispalo je tako, da nisu vidjeli nita osim ruiastog
odbljeska to se igra po krovu, dok se vatra tisuu puta iznova iskrila po
ocakljenim povrinama tijeskova, a njihova blijeda i uplaena lica naginjala
se ispitujui.
Gospodine, u ovoj je staklenoj posudi bilo neto neobino, proape
Poole.
Itekako neobino, ponovi odvjetnik istim tonom. Jer to to je uinio
Jekyll zastade na te rijei, a zatim ree svladavi slabost: to je Jekyll time
kanio postii?
To je pitanje!, ree Poole.
Zatim pou do radnog stola. Na stolu, meu uredno sloenim redovima
spisa, na vrhu se nalazila jedna omotnica i doktorovim rukopisom na njoj je
bilo ispisano ime gospodina Uttersona. Odvjetnik je otpeati i na pod ispadne
nekoliko priloga. Prvi je bila oporuka, sastavljena na isti ekscentrini nain
kao i ona koju je bio vratio prije est mjeseci, da poslui kao testament u
sluaju smrti i kao darovnica u sluaju nestanka. Ali na mjestu gdje je stajalo
ime Edwarda Hydea, odvjetnik s neopisivim iznenaenjem proita ime
Gabriela Johna Uttersona. Pogleda Poolea, zatim ponovno spis, i naposljetku
mrtvog zlotvora ispruenog na sagu.
Vrti mi se u glavi, ree. Cijelo ovo vrijeme bio je opsjednut. Nije imao
razloga da me voli i sigurno je bjesnio zato to je izbaen iz oporuke, a ipak
nije unitio dokument.
Nato ugleda drugi spis. Bila je to kratka poruka, napisana doktorovom
rukom s datumom na vrhu. O, Poole, krikne odvjetnik, bio je iv ovdje i
danas. Nije ga se moglo ukloniti u tako kratkom vremenu, sigurno je jo na
ivotu, mora da je pobjegao! A opet, zato bi bjeao? I kako? U tom sluaju,
bismo li ovo mogli proglasiti samoubojstvom? O, moramo dobro paziti. Slutim
da bismo tvog gospodara jo mogli uvui u neku stranu nesreu.
Zato ne proitate, gospodine? zapita Poole.
Zato to se bojim, odgovori mrano odvjetnik. Daj Boe da za to nemam

nikakva razloga! Nato spis podigne do oiju i proita sljedee:

Dragi moj Uttersone. - Kad vam ovo dopadne ruku, ja u ve nestati, ali ne
mogu predvidjeti pod kojim okolnostima. Moje slutnje i sve okolnosti mog
neizrecivog poloaja govore mi, da je kraj neminovan i da e doi skoro.
Hajde, dakle, prvo proitajte priu, za koju me Lanyon pravodobno
upozorio, da e je dati vama u ruke. Ako marite da ujete jo, pogledajte
ispovijed
Vaeg nedostojnog i nesretnog prijatelja
Henryja Jekylla
Bio je i trei prilog? zapita Utterson.
Evo, gospodine, ree Poole, i preda mu u ruke povei paketi zapeaen
na nekoliko mjesta.
Odvjetnik ga stavi u dep. Ni rijei o ovome spisu. Ako je va gospodar
pobjegao ili je mrtav, mogli bismo mu na kraju spasiti ast. Sad je deset sati.
Moram poi kui i proitati ove dokumente u miru. Ali vratit u se do ponoi, i
tada emo poslati po policiju.
Izali su zatvorivi za sobom vrata dvorane. Ponovno ostavivi sluge
skupljene pored kamina u predvorju, Utterson se tekom mukom odvue natrag
u svoj ured, kako bi proitao one dvije prie, kojima bi se tajna trebala
objasniti.

PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA

9. sijenja, ima tomu etiri dana, primio sam uveer preporuenu omotnicu,
adresiranu rukom mog kolege i starog kolskog druga Henryja Jekylla. Ona
me itekako iznenadila, jer nikad se nismo obiavali dopisivati. Vidio sam tog
ovjeka prethodne noi i s njim veerao. U naem odnosu nisam vidio nieg
to bi opravdalo formalnost dopisivanja. Moje je uenje bilo tim vee, kad
sam vidio sadraj. Jer pismo je glasilo ovako:
10. prosinca 18..
Dragi Lanyone,
Vi ste jedan od mojih najstarijih prijatelja, pa iako smo se ponekad moda
razilazili po nekim znanstvenim pitanjima, ne pamtim, barem ne sa svoje
strane, da je prestala naa meusobna naklonost. Da ste mi rekli, Jekylle, moj
ivot, moja ast, moj razum zavise o vama, u svakom bih trenutku rtvovao
svoje bogatstvo ili dao svoju desnu ruku da vam pomognem. Lanyone, moj
ivot, moja ast, moj razum, nalaze se na milost i nemilost vama. Ako me
veeras razoarate, gotov sam. Nakon ovog uvoda, mogli biste pretpostaviti da
vas kanim zamoliti za neto neasno. Prosudite sami. elio bih da za veeras
otkaete sve svoje obaveze - ak da vas pozovu uz carsku postelju - da uzmete
fijaker, ukoliko vam vaa koija nije pred vratima, i s ovim pismom u ruci
dovezete se ravno k meni. Poole, moj glavni sluga, ima upute: ekat e vas s
bravarom. Tada morate provaliti u moj kabinet, ali vi ete unutra ui sami.
Otvorit ete ocakljeni tijesak pod E, lijevo, razbit ete bravicu ako bude
zatvorena, i izvui, zajedno sa cijelim sadrajem kako jest etvrtu
ladicu odozgo ili, to je isto, treu odozdo. Kako sam krajnje duevno
rastrojen, osjeam smrtni strah da u vas krivo uputiti, ali ak i ako
pogrijeim, prepoznat ete pravu ladicu po njenu sadraju: neki praci,
staklene tubice i knjiica. Molim vas da tu ladicu ponesete sa sobom na trg
Cavendish, upravo onako kako je naete.
To je prvi dio usluge: a sad drugi. Ako odmah krenete netom ste ovo primili,
trebali biste se vratiti dobrano prije ponoi. Ostavit u vam slobodnog
prostora, ne samo zbog straha od onih prepreka koje se ne mogu ni sprijeiti

niti predvidjeti, ve zato to je ura, kad je vaa posluga na spavanju, najbolje

vrijeme za ono to vam jo preostaje da uinite. Dakle, traim od vas da u
pono ostanete sami u svom savjetovalitu, i da vlastoruno pustite u kuu
ovjeka koji e se najaviti u moje ime, te da mu u ruke predate ladicu koju ete
donijeti iz mog kabineta. Time ete odigrati svoju ulogu i potpuno zasluiti
moju zahvalnost. Ako budete uporno traili objanjenje, ubrzo ete shvatiti, da
su ovi postupci od najveeg znaenja, i da biste zanemarivanjem jednog
od njih, ma koliko se inili fantastinima, mogli na svojoj savjesti imati moju
smrt ili propast moga razuma.
Iako uvjeren da se neete igrati s ovom molbom, srce mi zastaje i ruka drhti
i od same pomisli na takvu mogunost. Mislite sad na mene, na neobinu
mjestu, to se muim pod ovim emernim jadom, kakav se teko dade zamisliti,
a ipak potpuno svjestan da e moje nevolje nestati, poput ispriane prie,
budete li me tono sluili. Pomozite mi, moj dragi Lanyone, i spasite
Svog prijatelja
H. J.
P. S. Ve sam bio zapeatio ovu omotnicu, kad mi je duu nanovo obuzeo strah.
Mogue je da e me pota iznevjeriti i da e vam ovo pismo doi u ruke tek
sutradan ujutro. U tom sluaju, dragi Lanyone, izvrite moj nalog, kad vam
bude najzgodnije tokom dana, i jo jednom oekujte moga glasnika o pono.
Moda e tada biti ve prekasno, a ako se dotada nita ne dogodi, znat ete da
ste posljednji put vidjeli Henryja Jekylla.
Proitavi to pismo, bio sam uvjeren da je moj prijatelj umobolan, ali dok
se to ne dokae kao nesporno, osjeao sam se obaveznim uiniti kako je od
mene zatraeno. to sam manje shvaao ovu zbrku, to sam manje mogao
suditi o njenu znaenju, a ovako sroena molba ne moe se zanemariti bez
ozbiljne odgovornosti. Tako sam ustao od stola, uao u dvopreg, i odvezao se
ravno k Jekyllovoj kui. Glavni sluga me oekivao. Istom potom primivi
preporueno pismo s uputstvom, smjesta je poslao po bravara i stolara.
Jo smo razgovarali dok su zanatlije stigle, pa smo zajedno krenuli u
operacionu dvoranu starog dr. Denmana, iz koje se, kao to nesumnjivo
znate, najlake ulazi u Jekyllov osobni kabinet. Vrata su bila jako vrsta,
brava odlina. Stolar je izjavio da e ii teko i da e morati jako otetiti

vrata, bude li se posluio silom, a bravar je bio gotovo oajan. No on je bio

spretan momak, i nakon dva sata rada, vrata su bila otvorena.
Tijesak oznaen slovom E nije bio zakljuan, izvadio sam ladicu, dao je
napuniti slamom i omotati papirom, te poao s njom na trg Cavendish.
Ovdje sam poeo istraivati njen sadraj. Praci su bili fino usitnjeni, ali
ne tako fino kao kad bi ih spravljao prireiva lijekova, pa je bilo jasno da
ih je nainio Jekyll osobno. Otvorivi jedan paketi, naao sam neto to mi
je izgledalo kao obina kristalna sol bijele boje. Staklena boica, kojoj sam
potom obratio panju, bila je otprilike dopola puna tekuine crvene kao krv,
otra mirisa, i meni se inilo da ima fosfora i nekog hlapivog etera. Koji su
bili drugi sastojci, to nisam mogao procijeniti. Knjiica je bila obina
knjiga i sadravala je samo niz datuma. Ovi su pokrivali razdoblje od mnogo
godina, no primijetio sam, da su se prestali upisivati prije otprilike godinu
dana, i to sasvim iznenada. Tu i tamo uz datum je dodavana kratka
napomena, esto se sastojala samo od jedne jedine rijei: rije dvostruko
pojavila se moda est puta od ukupno nekoliko stotina biljeki, a jednom
odmah na poetku popisa, popraeno s nekoliko usklinika, pisalo je
potpuni neuspjeh!!! Iako sam zbog svega toga bio nabruen od znatielje,
to mi nije govorilo nita odreeno. Tu je bila staklena boica s nekom
tinkturom, papirnati omot s nekakvom soli, i zabiljeke o nizu opita, koji
nisu vodili, kao i tolika Jekyllova istraivanja, nikakvoj praktinoj svrsi.
Kako bi prisutnost tih predmeta u mojoj kui mogla utjecati na ast, duevno
zdravlje ili ivot moga hirovitog kolege? Ako njegov glasnik moe doi na
jedno mjesto, zato ne bi mogao doi i na neko drugo? Pa ak i pod
pretpostavkom smetnji, zato tog gospodina moram primiti potajice? to
sam vie razmiljao, sve sam bio uvjereniji da imam posla sa sluajem
cerebralnog oboljenja. Otpustivi sluge na spavanje, napunio sam stari
revolver, koji e mi biti nadohvat u situaciji samoobrane.
Netom je iznad Londona otkucalo dvanaest sati, kad se zaulo sasvim tiho
kucanje alke po vratima. Sam sam otiao na taj poziv, i zatekao malog
ovjeuljka kako ui naslonjen uz stup trijema.
Dolazite li od dr. Jekylla? zapitah.
On ree da, uz krtu kretnju, i kad sam ga zamolio da ue, uinio je tako
tek nakon to je bacio pogled u tamu trga, kao da neto trai iza sebe.
Nedaleko je bio policajac, koji se pribliavao s otvorenom svjetiljkom, i kad
ga je ugledao, moj se posjetitelj pokrenuo i pourio.

Priznajem, ove su me se pojedinosti dojmile neugodno, i dok sam ulazio za

njim u jako osvijetljeno savjetovalite, ruka mi je bila spremna na oruju.
Ovdje sam ga napokon imao prilike jasno vidjeti. Izvjesno je da ga moje oi
nikada ranije nisu vidjele. Kao to rekoh, bio je nizak, a pored toga, dojmio
me se i straan izraz njegova lica, koje je imalo izvanredan spoj velike
miine aktivnosti i naizgled veliku konstitucijsku slabost, i - na kraju, ali ne
i manje vano - udna subjektivna uznemirenost, koju je kod njega izazivala
okolina. Imala je izvjesnu slinost s poetnom ukoenou u mrtvaca, a
pratilo ju je vidljivo udaranje bila. Tada sam to pripisivao nekoj
idiosinkratikoj osobnoj neugodi, i udila me jedino akutnost simptoma.
Danas mislim da imam razloga vjerovati, kako uzrok lei mnogo dublje u
ovjekovoj prirodi, i da zavisi od neeg mnogo plemenitijeg nego to je
naelo mrnje.
Ta osoba, koja je od samog trenutka kada je ula, u meni pokrenula ono
to bih nazvao odvratnom znatieljom, bila je odjevena tako da bi obian
ovjek u takvoj odjei bio smijean. Njegova je odjea, naime, iako od
bogate i doline tkanine, bila u svakom pogledu za njega pregolema - hlae
su mu visjele oko nogu, i bile su zavrnute kako se ne bi vukle po tlu,
pas kaputa pao je ispod kukova, a ovratnik mu se iroko rasprostirao po
ramenima. udno, moram rei da me ova aljiva odora nije uope
nasmijala. Dapae, budui da je u samoj biti stvorenja s kojim sam sada
bio suoen bilo neeg abnormalnog i nakaznog - neeg to plijeni,
iznenauje i odbija - kao da je ova ivahna razliitost upravo odgovarala
tom utisku pojaavajui ga. Mojem zanimanju za narav i ud ovog ovjeka
pridola je i znatielja o njegovu porijeklu, ivotu, imovnom stanju i statusu
u svijetu.
Iako su ove napomene zauzele toliko mjesta, one su plod nekoliko asaka.
Moj je posjetitelj, dakako, bio u vatri mranog uzbuenja.
Imate li je? usklikne. Imate li je? Njegovo je nestrpljenje bilo toliko
ivo, da je ak poloio ruku na moje rame i pokuao me stresti.
Odmaknuo sam ga, osjetivi od njegovog dodira neku ledenu tjeskobu u
krvi. Hajte, gospodine, rekoh ja. Zaboravljate da mi jo niste pruili
zadovoljstvo da vas upoznam. Molim vas, sjednite. Pokazah mu primjerom,
sjedajui na svoje uobiajeno mjesto i ponaajui se kao i inae prema
svojim bolesnicima, u mjeri u kojoj sam sad time mogao vladati, s
obzirom na kasni sat, moja strahovanja i zebnju koju sam osjeao zbog svog

posjetitelja.
Oprostite, dr. Lanyone, odgovori on uljudno. To to kaete ima osnova,
a moja je nestrpljivost okrenula lea pristojnosti. Dolazim ovdje na
zahtjev vaeg kolege, dr. Jekylla, po znaajnu poslu. Shvatio sam..., zastade
i uhvati se rukom za grlo. Usprkos njegove sabranosti, moglo se vidjeti da se
bori s nastupom histerije - Shvatio sam, ladica...
Nato sam osjetio samilost prema svom posjetitelju, koji je bio toliko
napet, a pomalo i prema vlastitoj sve veoj znatielji.
Evo je, gospodine, rekoh ja pokazujui na ladicu, to je leala na podu
iza stola, jo uvijek pokrivena tkaninom.
On skoi do nje, zatim zastade i uhvati se rukom za srce. uo sam kako mu
zubi krguu od grevitog micanja vilica, a lice mu je bilo tako jezivo da
sam se uplaio za njegov ivot i razum.
Saberite se, rekoh.
Uputio mi je grozan osmijeh, i kao da je donio oajniku odluku, strgnuo
tkaninu. Ugledavi sadraj, zajecao je od olakanja, a ja sam skamenjen
sjeo. U sljedeem trenutku, glasom koji je sad ve bio ovladao, zapita:
Imate li mjernu au?
S neto napora ustadoh sa svog mjesta i pruih mu to je traio.
Zahvalio mi je sa smijekom, izmjerio nekoliko najmanjih mjera crvene
tinkture i dodao jednu mjeru praka. Mjeavina, koja je isprva bila
crvenkaste nijanse, poela je bivati sve svjetlija, kako su se kristali topili,
glasno kipei i malko se puei. Iznenada, istodobno je vrenje prestalo i
smjesa postala tamno purpurna, a onda opet izblijedjela u vodenkastozelenu
boju. Moj posjetitelj, koji je budnim okom pratio ove promjene, nasmijei se,
odloi au na stol, a zatim se okrene i pomno me pogleda.
A sad, ree on, da sredimo preostalo. Hoete li biti razboriti? Hoete
li se dati voditi? Hoete li mi dopustiti da u ruke uzmem ovu au i da odem
iz vae kue bez daljnjeg razgovora? Ili je vama ovladala pohlepa
znatielje? Razmislite prije nego to odgovorite, jer bit e onako kako vi
odluite, ostavit u vas kako sam vas naao, ni bogatijeg ni mudrijeg, jedino
ako se osjeaj zbog usluge uinjene ovjeku u smrtnom strahu, ne rauna
kao bogatstvo due. Ili, ako tako radije izaberete, pred vama e se u tili as
otvoriti podruje novog znanja, novi putevi k slavi i moi, tu, u ovoj sobi.
Va e pogled biti razbijen udom, koje e pokolebati sotonsko
nevjerovanje.

Gospodine, rekoh ja, gradei se hladnokrvnim, od ega sam bio daleko,

govorite u zagonetkama i vjerojatno vas ne udi, da vam nisam povjerovao
sluajui vas. Ali iao sam predaleko u pruanju neobjanjivih usluga, pa je
vrijeme da stanem s time, prije nego to svemu vidim kraja.
U redu, odvrati moj posjetitelj. Lanyone, sjeate li se zadate rijei: to
to e uslijediti, zapeaeno je naim zvanjem. Vi koji ste dosad bili vezani
za najua materijalna gledita, vi koji ste nijekali vrline transcendentalne
medicine, vi koji ste se rugali onima koji su iznad vas - pogledajte!
I prinese au usnama, ispijajui je u jednom gutljaju. Zatim se zau
uzvik: posrne, zatetura, zgrabi se za stol i ostane tako izbuljenih oiju,
hvatajui zrak otvorenim ustima. I dok sam to gledao, pomislih kako je
nastupila promjena - kao da se poveao - lice mu je iznenada pocrnjelo, a
crte kao da su se stopile i promijenile - sljedeeg trenutka, skoih na noge
i uzmaknuh uza zid, ruku uzdignutih kako bih se zatitio od ovog uda, due
preplavljene stravom.
O, Boe! vrisnuh, i stadoh ponavljati: O, Boe! Jer tu pred mojim
oima - blijed, drhtav i napol u nesvijesti, pipajui pred sobom rukama
poput ovjeka koji je uskrsnuo - stajao je Henry Jekyll!
Ne mogu primorati svoj duh da na papir stavi sve ono to mi je ispriao u
sljedeih sat vremena. Vidio sam to to sam vidio, uo sam to to sam uo, i
moja se dua od toga razboljela. A ipak, sada kad je taj prizor izblijedio iz
mojih oiju, pitam samoga sebe, vjerujem li u to, i ne mogu na to odgovoriti.
ivot mi je potresen u korijenu, napustio me san, a najgrozniji strah lei u
meni u svako doba dana i noi. Osjeam da su mi dani odbrojani i da moram
umrijeti, a ipak, umrijet u kao onaj koji ne vjeruje. to se tie
moralne izopaenosti koju mi je razotkrio taj ovjek, ne mogu ak ni u
pokajnikim suzama, niti u sjeanju, misliti na to a da se ne trgnem od
straha. Rei u samo jedno, Uttersone, i ako mi moete vjerovati, to e biti
previe. Stvorenje koje se te noi uvuklo u moju kuu, po Jekyllovu
priznanju, bilo je poznato po imenu Hyde, i za njim se tragalo u svakom
kutku zemlje kao za Carewovim ubojicom.
Hastie Lanyon

POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA

Roen sam godine 18.. u velikom blagostanju, a osim toga obdaren odlinim
umnim sposobnostima, po naravi marljiv, sklon potovanju mudrih i
dobrih meu svojim drugovima, i time, kao to se moe pretpostaviti, s
punim jamstvom za asnu i odlinu budunost. I doista, moja najgora mana
bila je izvjesna nestrpljiva duevna radost, to je srea za mnoge, ali koju
sam mogao teko pomiriti sa svojom zapovjednikom eljom da idem
uzdignute glave, i da u javnosti imam vie nego uobiajeno ozbiljan izraz
lica. Tako se dogodilo, da sam skrivao svoje osjeaje, a kad sam doao u
doba kad se razmilja, kad sam se stao osvrtati oko sebe, i kad sam nainio
pregled svoga napredovanja i poloaja u svijetu, ve sam u dubini bio vezan
na dvostrukost ivota. Mnogi bi ljudi slavili takva odstupanja, za koje sam
ja osjeao krivicu, ali s visokih zahtjeva koje sam pred sebe postavio, ja sam
ih zamjeivao, skrivajui ih s gotovo nezdravim osjeajem srama. Stoga
sam, vie zbog zahtjevne naravi svojih tenji, nego li zbog kakvog osobitog
ponienja koje sam osjeao zbog svojih mana, bio to to jesam, pa je kod
mene bio jo vei jaz nego kod veine ljudi, izmeu predjela dobrog i zlog,
koji obino dijele i spajaju ovjekovu dvojnu prirodu. U takvom sluaju,
bio sam primoran duboko i korjenito razmiljati o tom tekom zakonu ivota,
to lei u korijenu vjere, i koji je jedan od najobilnijih izvora boli. Iako u
svojoj dubini dvolinjak, ni u kojem smislu nisam bio licemjer. I jedna i
druga strana mene bile su smrtno ozbiljne. Nisam bio nita vie ja, kad sam
odbacivao suzdranost i uranjao u stid, nego kad sam danju teko radio na
promicanju znanja ili olakanju boli i patnje.
Sluajno se dogodilo, da je smjer mojih znanstvenih studija, koje su
sasvim vodile prema mistikom i transcendentalnom, odgovarao i bacao
snano svjetlo na svijest o vjeitom ratu izmeu dijelova mene. Svakim
danom, i u svakom pogledu moga duha, moralnom i intelektualnom, stalno
sam se pribliavao istini, i bio osuen na tako stranu nesreu djelominim
otkrivanjem te istine: da ovjek nije istinski jedno, ve uistinu dvoje. Kaem
dvoje, jer stanje mojih spoznaja ne ide preko toga. Drugi e poi za mnom,

drugi e me nadmaiti na istome putu. Usuujem se nagaati da e ovjek na

kraju biti poznat po pukoj zajednici raznovrsnih, nesklapnih i nezavisnih
itelja. Ja sam sa svoje strane, po prirodi svoga ivota, napredovao
nepogreivo u jednom i jedinstvenom smjeru. S udoredne strane, u vlastitoj
sam osobi nauio prepoznati potpunu i iskonsku dvojnost ovjeka. Vidio sam
dvije prirode kako se bore u polju moje svijesti, a ak ako se i s pravom
moe rei, da sam ja jedna od njih, to je zato, to sam u korijenu bio i jedno i
drugo. Od ranih dana, i prije nego su moja znanstvena
istraivanja ukazivala na sutu mogunost takvog uda, nauio sam s
uitkom zaustavljati se, kao u voljenom dnevnom sanjarenju, na pomisli o
razdvajanju ovih elemenata. Kad bi svaki od njih, rekoh sebi, mogao
biti smjeten u razliite identitete, ivot bi bio rastereen svega
nepodnoljivog. Grenici bi mogli poi svojim putem, osloboeni tenji i
grinje savjesti svog uspravnijeg blizanca, a pravednici postojano i sigurno
kroiti gore svojom stazom, inei dobro, i u tome nalaziti svoje
zadovoljstvo, vie ne biti izloeni nemilosti i pokajanju zbog izvanjskog zla.
U razvoju ovjeanstva ovi su nepodudarni svenjevi tako zajedno vezani,
da se u munoj utrobi svijesti, ovi polarni blizanci neprestano bore. Kako su
se dakle, oni razdvojili?
Bio sam zadubljen u svoja razmiljanja kad, kao to rekoh, s
laboratorijskog stola jedno postrano svjetlo stane osvjetljavati predmet.
Poeo sam zamjeivati, jo dublje nego to je to dosad reeno, drhtavu
nematerijalnost, neku magliastu prolaznost ovog naizgled tako vrstog
tijela, kojim se odjeveni kreemo. Otkrio sam da postoje neka djelotvorna
sredstva, koja imaju mo da potresu i strgnu to puteno ruho, kao kad bi
vjetar zbacio zastore s paviljona. Imam dva dobra razloga da ne ulazim
duboko u ovaj znanstveni ogranak moje svijesti. Prvo zato, to sam primoran
misliti da su kob i breme ivota zauvijek privezani na ovjekova ramena, i
kad se uini pokuaj da se zbace, oni se vrate na nas s jo nepoznatijim i
stranijim pritiskom. Drugo, jer kao to e, avaj!, i predobro pokazati moja
pripovijest, moja su otkria bila nepotpuna. Nije bilo, dakle, dosta to sam
spoznao da je moje tijelo puka aura i sjaj izvjesnih sila od kojih je sainjen
moj duh, ve sam uspio izmjeati napitak, kojim e se ove sile maknuti sa
svog prijestolja, i biti zamijenjene drugim oblikom i licem, iako su mi i ovi
prirodni, jer su izraz i nose trag niih elemenata u mojoj dui.
Dugo sam oklijevao prije nego to sam ovu teoriju podvrgnuo praktinu

ispitivanju. Dobro sam znao da riskiram smrt, jer svaki lijek koji tako
snano vlada i potresa samu tvravu identiteta, mogao bi zbog i najmanje
prekomjerne doze ili najmanje nepravovremenog trenutka davanja, potpuno
izbrisati nematerijalni ljudski tabernakul koji sam namjeravao
promijeniti. Ali iskuenje tako jedinstvenog i dubokog otkria, na kraju je
prevladalo nad osjeajem zebnje. Ve odavno sam imao spremnu svoju
tinkturu. Smjesta sam od ljekarnika na veliko kupio znatnu koliinu osobite
soli, za koju sam iz svojih opita znao, da je posljednji sastojak koji mi je
potreban. Kasno jedne proklete noi, smijeao sam sastojke, promatrao ih
kako kljuaju i pue se u staklenom sudu, a kad je kljuanje prestalo, s
velikim arom i hrabrou ispio napitak.
Nastupile su najgroznije muke: mljevenje u kostima, nepodnoljiva
munina i duevni strah koji ne moe biti vei niti u trenucima roenja ili
smrti. Zatim su ove smrtne muke stale polako jenjavati i ja sam doao k sebi
kao nakon velike bolesti. Osjeao sam se nekako udno, nekako neopisivo
novo, i zbog same te novine nevjerovatno ugodno. Osjeao sam se
mladim, lakim, sretnija tijela. Iznutra sam bio svjestan opojne bezbrinosti,
dok je niz zbrkanih osjetilnih slika teklo poput mlinske brzice u mojoj mati,
odrijeenje od obaveza, jedna nepoznata ali ne i nevina duevna sloboda.
Poznavao sam samoga sebe, znao sam na prvi udisaj ovog novog ivota da
sam jo vie zao, desetorostruko vie zao, prodan kao rob mom izvornom
zlu. U tom asu, ta me pomisao obgrlila i razveselila poput vina. Ispruio
sam ruke, radujui se svjeini ovih osjeanja, i u tom inu, odjednom
postadoh svjestan da sam se rastom smanjio.
U to doba u mojoj sobi nije bilo zrcala. Ovo koje stoji pored mene, sada
dok piem, doneseno je kasnije upravo zbog ovih preobrazbi. Meutim, no
je uvelike odmakla prema jutru - a jutro, tako crno, bilo je gotovo zrelo za
zaetak dana - moji ukuani bili su zarobljeni u najneumoljivijim satima
dubokog sna. I tako preplavljen nadom i pobjedom, odluih se upustiti u to,
da u novom liku odem ak do svoje spavaonice. Preao sam dvorite, gdje su
me odozgo motrila sazvijea, pomislih s uenjem, kao prvo stvorenje te
vrsti, koje se pojavilo u njihovu neprospavanom bdijenju. Iskrao sam se
hodnicima, stranac u vlastitoj kui, i stigavi u svoju sobu, prvi put ugledao
lik Edwarda Hydea.
Ovdje moram govoriti samo teoretski, ne kazujui ono to znam, ve ono
to pretpostavljam da je najvjerojatnije. Zla strana moje prirode, na koju

sam sad prenio satiruu djelotvornost, bila je manje jaka i razvijena nego
dobra strana, koju sam upravo zbacio. I opet, u mom ivotu, koji se, na
kraju, u daleko najveoj mjeri sastojao od borbe, vrline i
samosavlaivanja, ono se manje primjenjivalo i manje iscrpljivalo. Zato se i
dogodilo, pomislih, da je Edward Hyde toliko nii, krhkiji i mlai od
Henryja Jekylla. Dok je lice jednog bilo osvijetljeno dobrim, na licu drugog
bilo je jasno i oito upisano zlo. Osim toga, zlo je, a jo uvijek smatram da
je to ovjekova smrtna strana, na tom tijelu ostavilo otisak nakaznosti i
raspadanja. Ipak, kad sam pogledao tog runog idola u zrcalu, nisam osjetio
nikakvo gaenje, ve prije skok dobrodolice. I to sam bio ja. inilo se
prirodnim i ljudskim. U mojim je oima nosilo ivlju sliku duha, izgledalo je
izriitije i jedinstvenije od nesavrenog i podijeljenog lica koje sam dotad
obiavao nazivati svojim. Utoliko sam nesporno bio u pravu. Zamijetio sam
da. mi, kad nosim lik Edwarda Hydea, nitko ne moe prii a da ga
prethodno vidljivo ne ispune zle slutnje. Drim da je to bilo zato, to su sva
ljudska bia, kako ih upoznajemo, smijeana od dobra i zla: a Edward Hyde,
jedini od svih ljudi, bio je isto zlo.
Zastao sam tek naas pred zrcalom: drugi i zakljuni opit tek se mora
iskuati, jer jo je preostalo da se vidi jesam li izgubio identitet i ima li
povratka, ili u prije zore morati pobjei iz kue koja vie nije
moja. Pourivi u svoj kabinet, jo sam jednom spravio i ispio au, jo
jednom pretrpio muke rastvaranja, i doao k sebi opet u naravi, rastu i licu
Henryja Jekylla.
Te sam noi stigao do kobnog raskra. Da sam pristupio svom otkriu
plemenitijeg duha, da sam se izloio tom eksperimentu pod vlau
velikodunih i pobonih tenji, sve bi sigurno bilo drukije, i iz ovih smrtnih
muka raanja i umiranja izaao bih kao aneo umjesto kao avao. Opojno
sredstvo nije nita razlikovalo: ono nije bilo ni sotonsko ni boansko, ono je
tek zatreslo vrata zatvora moje naravi, i poput zarobljenika Filipa, ono to
je bilo unutra, izjurilo je van. Za to je vrijeme moja vrlina drijemala. Zlo,
koje je budnim drala ambicija, bilo je spremno da hitro ugrabi priliku. Ono
to je izilo, bio je Edward Hyde. Stoga, iako sam tada imao dvije naravi i
dva lika, jedan je bio potpuno zao, a drugi je jo uvijek bio stari Henry
Jekyll, ta nesklapna smjesa, ije sam poboljanje i preporod ve bio
oajniki spoznao. Sve je, dakle, krenulo nagore.
Ni tada jo nisam svladao svoju odbojnost prema suhoparnosti

uenjakog ivota. Jo uvijek bih ponekad bio dobro raspoloen, a budui da

su moji uici, u najmanju ruku, bili lieni dostojanstva, a pored toga, ne
samo da sam bio poznat i visoko cijenjen, ve sam postajao sve stariji, ovaj
je nesklad u mom ivotu svakim danom postajao sve neugodniji. Upravo me
u tom smislu iskuavala moja nova snaga, sve dok nisam upao u ropstvo.
Trebao sam ispiti au, da bih smjesta odbacio tijelo znamenitog profesora, i
preuzeo, poput debelog ogrtaa, tijelo Edwarda Hydea. Smjekao sam se na
tu ideju, meni se tada inila duhovitom, i najbriljivije sam obavljao sve
pripreme. Uzeo sam u najam i namjestio onu kuu u Sohou, gdje je
policija slijedila Hydea, a kao domaicu zaposlio osobu, za koju sam dobro
znao da je utljiva i bezobzirna. S druge strane, objavio sam posluzi, da e
izvjesni gospodin Hyde, kojeg sam opisao, imati punu slobodu i vlast
u mojoj kui na trgu. Kako bih izbjegao nezgode, ak sam sebe nazivao i
prijateljski se zbliio sa samim sobom, u toj svojoj drugoj naravi. Zatim sam
onu oporuku, kojoj ste se toliko protivili, napisao tako, da ako mi se bilo to
dogodi u liku doktora Jekylla, mogu bez novanih gubitaka ui u lik
Edwarda Hydea. Uvjeren da sam time ojaan sa sviju strana, poeo sam se
koristiti neobinim povlasticama svojega poloaja.
Ve su i ranije ljudi uzimali najmljene ubojice da za njih izvre zloine,
dok bi njihova vlastita osoba i ugled ostajali zatieni. Ja sam bio prvi koji
je to uinio iz vlastitog zadovoljstva. Ja sam bio prvi koji je tako mogao u
oima javnosti tekom mukom kroiti s bremenom plodnoga potenja, i u
asku, poput kolarca, skinuti pozajmljeno, i bezglavo skoiti u
more slobode. U mom neprobojnom ogrtau, bio sam potpuno siguran.
Pomislite - nisam ak niti postojao! Pustite mi da nestanem na vratima mog
laboratorija, dajte mi trenutak-dva da izmijeam i progutam napitak koji je
uvijek stajao pripremljen. I ma to uinio, Edward Hyde bi nestao poput
traka daha na zrcalu, a tamo umjesto njega, u tiini doma, istei
pononu svjetiljku u svojoj radnoj sobi, ovjek koji si je mogao dopustiti da
s podsmijehom gleda na sve sumnje, bio je Henry Jekyll.
Zadovoljstva koja sam tako preodjeven na brzinu traio, bila su, kao to
sam rekao, nedostojna. Teko bih mogao upotrijebiti tei izraz. A u rukama
Edwarda Hydea, ona su ubrzo poela postajati udovina. Vraajui se s
ovih izleta esto bih uronio u neku vrstu uenja nad svojom zamjenskom
izopaenosti. Toliko je to blisko bie, koje sam prizvao iz dna svoje due
i odaslao da samo ispuni svoje zadovoljstvo, bilo po prirodi zloudno i

podlo. Svaki njegov in i misao bili su usredotoeni sami na sebe,

ivotinjskom pohlepom upijajui uitak iz svakojakog muenja drugih,
bezduan poput ovjeka od kamena. Ponekad bi Henry Jekyll ostao
prestravljen pred djelima Edwarda Hydea. Ali situacija nije imala nita s
uobiajenim zakonima i podmuklo je olabavila stisak savjesti. Kriv je
samo Hyde, i nitko drugi osim Hydea. Jekyll nije bio zao. Ponovno bi se
budio u svojim dobrim svojstvima, naizgled neoteen. ak bi se i urio da
ondje gdje je bilo mogue, popravi zlo koje je uinio Hyde. Tako je njegova
savjest zadrijemala.
Nije mi naum ovdje ui u pojedinosti svake gadosti koju sam tako preutno
dopustio, jer i sad teko mogu priznati da sam je poinio. Hou samo
istaknuti upozorenja i daljnje korake s kojima sam se pribliavao svojoj
kazni. Susreo sam se s jednom nezgodom koju u, budui da nije
prouzrokovala nikakve posljedice, samo spomenuti. Okrutno djelo prema
djetetu izazvalo je protiv mene bijes prolaznika, kojeg sam neki dan
prepoznao u osobi vaeg srodnika. Pridruili su mu se doktor i djetetova
obitelj. Bilo je trenutaka kad se bojao za svoj ivot. Naposljetku, kako bi
umirio njihov itekako opravdani gnjev, Edward Hyde ih je morao odvesti do
vrata i isplatiti ekom izdatim na ime Henrya Jekylla. Ova se opasnost
mogla lako u budunosti ukloniti otvaranjem rauna u drugoj banci na ime
samog Edwarda Hydea. Kad sam nakrivivi vlastiti rukopis, svog dvojnika
snabdio potpisom, mislio sam da sam time izvan domaaja sudbine.
Nekih dva mjeseca prije umorstva Sira Danversa, vrativi se u kasni sat
nakon jedne od svojih pustolovina, probudili se sljedeega dana u krevetu s
poneto udnim osjeajima. Uzalud sam se osvrtao oko sebe, uzalud sam
gledao pristojan namjetaj i svoju prostranu sobu na trgu, uzalud sam
prepoznavao uzorke na zastorima na krevetu i oblik okvira od
mahagonija. Neto je i dalje uporno tvrdilo da nisam tu gdje jesam, da se
nisam probudio ondje gdje se inilo da se nalazim, ve u maloj prostoriji u
Sohou, gdje sam obino spavao u tijelu Edwarda Hydea. Nasmijeio sam
se sam sebi i na svoj psiholoki nain poeo nemamo ispitivati elemente ove
iluzije, pritom povremeno upadajui opet u udoban jutarnji drijeme. Jo
sam bio time zauzet, kad mi je u jednom budnijem trenutku pogled pao na
ruku. Pa, ruka Henryja Jekylla, kao to ste esto napominjali, bila je
profesionalna po obliku i veliini: bila je velika, snana, bijela i lijepa. A
ruka koju sam sada tako jasno ugledao na utom jutarnjem svjetlu usred

Londona, poloena poluzatvorena na krevetnoj posteljini, bila je mrava,

isprugana, vornata, zagasito blijeda i gusto obrasla tamnom dlakom. Bila
je to ruka Edwarda Hydea.
Sigurno sam u nju bio zagledan gotovo pola minute, u pukom, tupom
uenju, dok mi se u grudima nije javio strah, iznenadno i uasno poput
praska inela. Skoivi iz kreveta, pojurih do zrcala: moje su oi ugledale
neto od ega mi se sledila i zastala krv. Da, legao sam u krevet kao Henry
Jekyll, a probudio se kao Edward Hyde. Zapitah se, kako to objasniti?
A onda, jo jednom poskoivi od straha, kako da se to ispravi? Jutro je ve
dobrano odmaklo, posluga je ustala, svi su napici bili u kabinetu - put do
njega bio je dug, dolje niz par stepenica, kroz zadnji prolaz, preko otvorenog
dvorita i kroz anatomsku dvoranu, gdje sam tada stajao potpuno ustraen.
Mogao sam vjerojatno zakriti lice, ali koja bi korist bila od toga, kad nisam
mogao sakriti promjenu u stasu. I onda, s neodoljivom radou olakanja,
palo mi je napamet da je posluga ve bila navikla na pojavljivanje i
nestajanje mog drugog jastva. Ubrzo sam se odjenuo, kako sam najbolje
mogao, u odjeu moje veliine: brzo sam proao kroz kuu, gdje se
Bradshaw zapiljio i ustuknuo ugledavi gospodina Hydea u to doba i u tako
neobinu ruhu. Deset minuta kasnije, dr. Jekyll je, vrativi se u vlastiti lik,
sjedao smrknuta ela hinei da dorukuje.
Tek mi je bio uistinu slab. Ovaj neobjanjivi dogaaj, to obraanje mojeg
ranijeg iskustva, inilo se poput babilonskog prsta na zidu, kao da ispisuje
slova mojeg suda. Ozbiljnije nego ikad ranije, poeo sam razmiljati o
pitanjima i mogunostima svog dvostrukog postojanja. Onaj dio mene koji
sam svojom moi stvarao, u posljednje je vrijeme primjenjivan i ojaan: u
zadnje mi se vrijeme inilo kao da je tijelo Edwarda Hydea postalo vieg
rasta, kao da sam, kad sam bio u tom obliku, bio svjestan izdanije navale
krvi, i poeo zamjeivati opasnost da se, potraje li to dugo, ravnotea moje
naravi zauvijek srui, da mo voljne promjene ojaa, a narav Edwarda
Hydea postane nepovratno moja. Mo napitka nije se uvijek jednako
iskazivala. Jednom, u poecima ovog posla, potpuno me izdala. Otad sam
bio primoran, vie nego u jednoj prilici, udvostruiti, a jednom, u beskrajnoj
smrtnoj opasnosti, i utrostruiti koliinu. Te rijetke nepouzdanosti bacile su
dosada jedinu sjenu na moje zadovoljstvo. Sad, meutim, u sjeni jutarnjeg
nezgodnog dogaaja, morao sam primijetiti da se poetna tekoa, koja
je bila u tome da se odbaci Jekyllovo tijelo, u zadnje vrijeme postupno i

odluujue premjestila na drugu stranu. Sve je izgleda ukazivalo na ovo: da

sam polako gubio vlast nad mojim izvornim i boljim jastvom i malo pomalo
postajao vezan za svoje drugo i loije jastvo.
Osjeao sam da sad moram izabrati izmeu njih dvoje. Moje dvije prirode
imale su zajedniko sjeanje, ali su meu njima sva druga svojstva bila
sasvim nejednako raspodijeljena. Jekyll, koji je bio sloen, sad
s najprofinjenijim shvaanjima, sad s pohlepnom nasladom, projicirao se i
sudjelovao u Hydeovim uicima i pustolovinama. Hyde je pak bio
ravnoduan prema Jekyllu, ili ga se prisjeao tek onako, kao to se
brdski razbojnik sjea spilje u kojoj se skriva pred potjerom. Jekyll se
zanimao vie nego to bi se zanimao otac, Hyde je bio ravnoduan vie nego
to bi bio ravnoduan sin. Igrati na Jekylla, znailo je eznuti za
onim nagonima, kojima sam ve dugo potajno udovoljavao, a kojima sam
odnedavno poeo i ugaati. Igrati na
Hydea znailo je umrijeti za tisuu interesa i tenji, i najednom zauvijek
ostati prezren i bez prijatelja. Naizgled, ova je pogodba moda nejednaka,
ali na vagi su bila i druga razmiljanja: jer dok je Jekyll ljuto patio u
vatrama suzdravanja, Hyde nije bio niti svjestan svega onoga to je
izgubio. Bez obzira na to koliko bile neobine moje okolnosti, predmet ove
rasprave jednako je bio star i uobiajen koliko i ovjek. Vrlo slini poticaji i
strepnje kockaju se na svakog uzdrhtalog grenika koji je na kunji. Sa
mnom se zbilo, kao to se dogaa velikoj veini mojih blinjih, da sam
izabrao bolji dio, ali mi je nedostajalo snage da uz njega i ostanem.
Da, dao sam prednost postarijem i nezadovoljnom lijeniku, okruenom
prijateljima i koji gaji iste nade, a odluno se oprostio od slobode,
razmjerne mladosti, lakog koraka, burnih bila i tajnih zadovoljstava,
koje sam uivao u Hydeovu liku. Moda sam ovaj izbor izvrio s nesvjesnim
oprezom, jer nisam napustio kuu u Sohou, niti unitio odjeu Edwarda
Hydea, koja je jo uvijek leala pripremna u mom kabinetu. Dva mjeseca bio
sam odan svojoj vrstoj odluci, dva mjeseca vodio sam takav strog ivot kao
nikada dotad, uivajui u nagradama savjesti koja je to odobravala. Na
kraju je vrijeme poelo brisati svjeinu mojih strepnji. Hvale savjesti
postajale su po sebi razumljive, poeli su me muiti smrtni strahovi i enje,
kao da se Hyde bori za slobodu. Konano, u asu moralne slabosti, jo sam
jednom smijeao i progutao napitak za preobrazbu.
Pretpostavljam da na pijanca, kad raspravlja sam sa sobom o svom

poroku, gotovo nikada ne utjeu opasnosti koje teku njegovom ivotinjskom,

tjelesnom bezosjeajnou. Tako ni ja, ma koliko uvaavao svoj poloaj,
nisam imao dovoljno uviavnosti za potpunu moralnu bezosjeajnost i
beutnu spremnost na zlo, to su bila vodea svojstva Edwarda Hydea. A
upravo su ta svojstva bila moja kazna. Moj avao je dugo bio u kavezu, i
izaao je riui. Dok sam uzimao napitak, ve sam bio svjestan jo
neobuzdanijeg, jo eeg nagnua u zlu. Vjerujem da je time u mojoj dui
pokrenuta oluja nestrpljivosti, s kojom sam sluao svoju uljudnu i nesretnu
rtvu. Na kraju, pred Bogom izjavljujem, da nitko moralno zdrav ne moe
biti kriv za taj zloin, nakon to je tako kukavno izazvan, i da nisam udario
nita razumnija duha, nego kad bi bolesno dijete razbilo igraku. Ja sam od
svoje volje sa sebe strgnuo sve te uravnoteujue nagone, pomou kojih ak i
najgori od nas i dalje do izvjesne mjere vrsto hode meu iskuenjima. A u
mom sluaju, biti i najneznatnije na kunji, znailo je pasti.
Smjesta se u meni probudio i razbjesnio duh pakla. U aru veselja,
izbatinao sam tijelo koje se nije opiralo, uivajui u svakom udarcu, i tek
kad je nastupio zamor, na vrhuncu mahnitosti, u srce me pogodila hladna
jeza strave. Maglica se razila: ugledao sam svoj budui proigrani ivot i
pobjegao s mjesta ovog izgreda, istovremeno likujui i drhtei, dok je moja
pohota za zlom bila nagraena i poticana, a moja ljubav prema ivotu
objeena o najvii klin. Odjurio sam kui u Soho i dobro provjerivi unitio
svoje spise. Zatim sam se uputio osvijetljenim ulicama, jednako razdvojena i
uznesena duha, zlurado se radujui svom zloinu, lakoumno ostavljajui sve
drugima u budunosti, a ipak hitajui i na svom tragu oslukujui korake
osvetnika. Hyde je s pjesmom na usnama mijeao napitak, ispio ga i
nazdravio mrtvom ovjeku. Jo ga nije prestala razdirati bol preobraaja, a
ve je Henry Jekyll, sa suzama zahvalnosti i grinje savjesti, pao na koljena,
uzdigavi prema Bogu sklopljene ruke. Veo ugaanja svojim sklonostima
potpuno je razderan, ja sam vidio cijeli svoj ivot: pratio sam ga od
djetinjih dana, kad sam hodao drei oca za ruku, kroz teka samoodricanja
profesionalnog ivota, i uvijek iznova, s istim osjeajem nestvarnosti,
dolazio do ukletih strahota koje su se dogodile te veeri. Najradije bih
glasno vrisnuo. Pokuavao sam suzama i molitvama priguiti mnotvo
mrskih slika i zvukova, kojima je vrvjelo moje sjeanje, idui protiv mene. A
ipak, izmeu tih molbi, u moju je duu zurilo runo lice poroka. Kako je
blijedjela otrina grinje savjesti, tako je nailazio osjeaj radosti. Problem

mog ponaanja bio je rijeen. Odsada, Hyde e biti nemogu. Htio ja to ili
ne, sad sam bio primoran na bolji dio mog postojanja. O, kako me radovala
ta misao! S kakvom sam dobrovoljnom poniznou ponovo prigrlio
ogranienja prirodnog ivota! S kakvim iskrenim odbacivanjem zakljuah
vrata kojima sam toliko puta dolazio i odlazio, te zgazih klju petom!
Sutradan je stigla vijest da je netko vidio umorstvo, da je Hydeova krivica
postala javna pred svijetom, te da je rtva bila osoba cijenjena u javnosti. To
nije bio samo zloin, bila je to tragina ludost. Mislim da mi je bilo drago
to sam to saznao. Mislim da mi je bilo drago, to je strah od pogubljenja,
mojim boljim nagonima dao potporu i zatitu. Jekyll je sad bio
moje utoite. Neka Hyde samo malo izviri, i svi e se dii da ga uhvate i
unite.
Odluan sam da u svojem buduem ponaanju iskupim prolost, i mogu
otvoreno rei, da je moja odluka urodila dobrim. Znate kako sam se zadnjih
mjeseci prole godine iskreno muio da se oslobodim patnje. Znate da sam
mnogo uinio za druge, a dani su mi prolazili tiho, gotovo sretno. Doista, ne
bih mogao rei da sam se umorio od ovog dobroiniteljskog i nevinog ivota.
Umjesto toga vjerujem, da sam svakim danom sve vie u njemu uivao, ali
jo me muila dvojnost namjere. Kako se prva otrica mog pokajanja
troila, moja podla strana, koju sam tako dugo podnosio i tek nedavno
prikovao, poela je reati za rasputenou. Nisam ni sanjao o tome da
ponovno oivim Hydea. Osjeao bih da ludim i od same pomisli na to.
Ne, moja linost opet je bila na kunji da se poigra sa svojom savjeu.
Poput obina grenika koji potajno grijei, naposljetku sam pao pod
navalama iskuenja.
Svemu doe kraj. I najvea aa na kraju se napuni. Ova kratkotrajna
blagost prema vlastitu zlu na kraju je unitila moju duevnu ravnoteu. To
me ipak nije uznemirilo: pad je izgledao prirodan, kao povratak starim
danima prije nego to sam doao do novog otkria. Bio je lijep, jasan
sijeanjski dan, pod nogama se topio mraz, ali gore je bilo vedro. Regentov
park bio je prepun zimskoga cvrkuta i slatkih proljetnih mirisa. Sjedio sam
na klupi na suncu, ivotinja u meni lizala je odreske sjeanja, dok je
duhovna strana malko zadrijemala, obeavajui potom kajanje s kojim jo
nije zapoela. Na kraju krajeva, razmiljao sam kako sam isti kao i moji
susjedi, i tada se nasmijeim usporeujui se s drugim ljudima, usporeujui
svoju aktivnu dobru volju s lijenom okrutnou njihove nebrige. Istodobno s

ovom razmetljivom milju, obuzela me potitenost, uasna munina i

najstranija groza. Netom je to prolo, osjetih slabost. A onda, kao po nekom
redu, slabost je minula, a ja sam postao svjestan da su moje misli drukijeg
raspoloenja, smjelije, da prezirem opasnost, da se elim rijeiti nametnutih
veza. Spustio sam pogled: na mojim smanjenim udovima odjea
je bezoblino visjela. Ruka poloena na mojem koljenu bila je isprugana
venama i obrasla dlakama. Opet sam bio Edward Hyde. Samo trenutak
ranije bio sam siguran u svoj ugled kod ljudi, bogat, voljen - dok je
u blagavaonici kod kue spremno leala nonja. Sad sam bio gonjena divlja
ovjeanstva, proganjan, beskunik, poznati ubojica, suanj vjeala.
Razum mi je bio pokoleban, ali me nije sasvim napustio. Vie sam puta
primijetio, da su u mojoj drugoj naravi moje sposobnosti nekako izotrene, a
raspoloenja napetija i pokretljivija. Tako se dogodilo da ondje, gdje bi
Jekyll podlegao, Hyde bude na visini trenutka. Napitak se nalazio u jednom
od tijesaka mog kabineta. Kako da doem do njega? Osjeajui
ilu kucavicu u rukama, to je bio problem kojeg sam namjeravao rijeiti.
Vrata laboratorija bila su zatvorena. Ako pokuam ui kroz kuu, posluga e
me izruiti vjealima. Vidio sam da moram potraiti neiju pomo, i pomislih
na Lanyona. No, kako da doem do njega? Kako da ga nagovorim? Uz
pretpostavku da me nee uspjeti uhvatiti na ulici, kako da se probijeni
do njega? Kako u ja, nepoznat i neugodan posjetitelj, pridobiti poznatog
lijenika, da orobi radnu sobu svog kolege, dr. Jekylla? Tada se sjetih svoje
izvorne naravi, jer jedan njen dio ostao je u meni: jo sam mogao pisati
svojim rukopisom, i kad mi se jednom javila ova tinjajua iskra, put preda
mnom bio je posve osvijetljen.
Nato uredih svoju odjeu najbolje to sam mogao, i dozvavi fijaker koji
je tuda prolazio, odvezoh se u neki hotel u ulici Portland, ijeg sam se imena
sluajno sjetio. Kad me ugledao, jer moja je pojava bila doista smijena, ma
kako tragina bila sudbina koju je to ruho zakrivalo, koija nije mogao
sakriti svoje veselje. U izljevu avolskog bijesa, iskezih se na njega, i
osmijeh zamre s njegova lica - na njegovu sreu, a jo vie na moju, jer sam
ga u sljedeem trenutku povukao s njegova visoka sjedala. Dok sam ulazio u
gostionicu, gledao sam oko sebe tako mrana lica, da su se konobari stresli,
i nisu se u mojoj prisutnosti usudili izmijeniti ni pogleda, ve su me,
skrueno primivi moju narudbu, odveli u privatnu sobu i donijeli mi
potreban pribor za pisanje. Hyde u ivotnoj opasnosti, bio je stvorenje meni

potpuno novo: potresen neobuzdanom srdbom, napet do mogunosti da

ubije, udei da nanese bol. Ipak, to je bilo lukavo stvorenje. Ovladavao je
svojim bijesom uz veliki napor volje. Sastavio je dva vana pisma: jedno za
Lanyona, a drugo za Poolea. Kako bi imao i stvarni dokaz da su poslana,
odaslao ih je s uputstvom da imaju biti preporuena.
Otada je cijeli dan sjedio kraj vatre u svojoj sobi, grizui nokte. Tu je i
veerao, sjedei sam sa svim strahovima, dok je konobar vidljivo drhtao od
njegova pogleda. Zatim, kad je pala no, on je krenuo skutren u zatvorenom
fijakeru, vozei se unaokolo ulicama grada. Kaem on, ne mogu rei ja. To
dijete pakla nije imalo nita ljudskoga, u njemu nije ivjelo nita
osim straha i mrnje. Kad je konano, pomislivi da je fijakerist postao
sumnjiav, otpustio fijaker i odjeven u svoju preveliku odjeu, kao upadljiv
predmet promatranja, pjeice se uputivi meu none prolaznike, ove dvije
niske strasti bjesnjele su u njemu poput oluje. Progonjen strahovima, hodao
je brzo, brbljajui sam sa sobom, vrebajui kroz manje posjeene
trgovake ulice, brojei minute koje su ga jo dijelile od ponoi. Jednom mu
se obratila neka ena, nudei mu, mislim, kutiju igica. Udario ju je po licu i
ona je pobjegla.
Kad sam se kod Lanyona pribrao, uasnutost mog starog prijatelja nije
ba djelovala na mene: ne znam, bila je to tek kap u moru odvratnosti s
kojom sam kasnije gledao na te asove. Doivio sam promjenu. Vie me nije
muio strah od vjeala, ve strah od toga to sam Hyde. Primio sam
Lanyonove osude djelomino kao u nekom snu. Isto tako kao u snu, stigao
sam kui i poao spavati. Poslije iscrpljujueg dana, spavao sam snanim i
dubokim snom, koji nisu prekinule niti none more to su me lomile. Ujutro
sam se probudio uzdrman, slab, ali osvjeen. Jo sam uvijek osjeao mrnju i
strah pri pomisli na grubijana koji spava u meni, i naravno, jo sam se
sjeao stranih opasnosti protekloga dana. Ali, opet sam bio kod kue, u
vlastitu domu, u blizini svog napitka. U mojoj dui zahvalnost zbog uspjelog
bijega zasjala je tako snano, da se gotovo mogla mjeriti sa svjetlou nade.
Nakon doruka polako sam iao dvoritem, s uitkom upijajui svje zrak,
kad su me ponovno obuzela ona neopisiva osjeanja, to nagovijetaju
promjenu. Jedva sam imao toliko vremena, da se sklonim u svoj kabinet, kad
sam ponovno poeo bjesnjeti i lediti se od Hydeovih strasti. Ovaj put sam
uzeo dvostruku dozu, ne bi li ponovo doao k sebi. I jao, est sati
kasnije, dok sam sjedio otuno promatrajui vatru, muke se ponove, i opet

sam morao uzeti napitak. Ukratko, od toga sam dana jedino velikim
naporima poput tjelovjebe, ili trenutnim uzimanjem napitka mogao
nanovo preuzeti Jekyllovo lice. U bilo koje doba dana i noi, znao bi me
obuzeti opominjui predznak drhtavice. Prije svega, ako bih zaspao, ili ak
na trenutak zadrijemao u svojoj stolici, uvijek sam se budio kao Hyde. Pod
pritiskom ove stalne prijetee kobi i nesanice na koju sam sebe osudio, da,
ak i preko zamislivih ovjekovih mogunosti, postao sam u vlastitoj osobi
bie izjedeno i ispranjeno groznicom, beivotno slabo tijelom i duhom,
zaokupljeno samo jednom milju: strahom od svog drugog ja. A kad bih
zaspao, ili kad bi napitak prestao djelovati, gotovo bez ikakvog
prijelaza, uskoio bih (jer su muke preobraaja svakim danom postajale sve
manje opaljive), u vlast mate, to je kiptjela stranim slikama, dua
ispunjena bezrazlonim mrnjama, tijela nedovoljno jakog da
zadri pobjenjele ivotne energije. Kao da su Hydeove moi porasle s
Jekyllovom boleu. Doista, mrnja koja ih je sad razdvajala bila je jednaka
na obje strane. Kod Jekylla je to bila stvar ivotnog nagona. On je sad
vidio potpunu nakaznost bia, koje je s njime dijelilo neke pojave svijesti, i
bilo njegov sunasljednik smrti: a osim ovih veza zajednitva, koje su po sebi
inile najbolniji dio njegove nesree, on je o Hydeu, usprkos sve njegove
ivotne energije, mislio kao o neemu ne samo avolskom, nego i
neorganskom. To je bilo grozno: da iz gliba jame izlaze povici i glasovi, da
bezoblina praina mae rukama i poinja grijehe, da ono to je mrtvo i bez
oblika prisvaja zadau ivota. I jo i to, da je pobunjeniki strah spleten s
njime prisnije nego ena, prisnije nego oko: lei u kavezu njegove puti, gdje
ga uje kako mrmlja i osjea ga da se bori za roenje. Svakim asom
slabosti, i u pouzdanosti drijemea, on njime ovladava otimajui mu ivot.
Hydeova mrnja na Jekylla, bila je drukija. Njegov strah od vjeala stalno
ga je tjerao da smjesta poini samoubojstvo i da se vrati u svoje podreeno
stanje uloge, umjesto osobe. On se te nunosti gnuao, gnuao se
malodunosti u koju je Jekyll sada upao, i odbacivao je nesklonost, kojom je
sam sebe gledao. Otuda majmunski trikovi kojima se poigravao sa mnom,
krabajui mojim rukopisom pogrde po knjigama, palei pisma i
unitavajui portret moga oca, i dakako, da nije bilo njegova straha od
smrti, ve bi odavno sebe bio unitio ne bi li i mene uvukao u to unitenje.
Ali njegova ljubav prema ivotu je udesna. Idem i dalje: ja, kojemu pozli
i strese se od same pomisli na njega, kad se sjetim niskosti i ara te ljubavi, i

kad znam kako se boji moje moi da ga prekinem samoubojstvom, u svom

srcu nalazim za njega saaljenja.
Beskorisno je i ponekad mi uope ne uspijeva produavati ovaj opis. Nitko
nikada nije proivio takve muke, neka to bude dovoljno. A ak i njima,
navika je dala - ne, ne uzdignue - ve izvjesnu okorjelost due, izvjesno
mirenje oaja. Moja je kazna mogla potrajati godinama, da nije bilo zadnje
nesree koja se sada dogodila i koja me konano rastavila od vlastita lica i
naravi. Moja zaliha soli, koja uope nije obnovljena od prvog eksperimenta,
poela se smanjivati. Poslao sam po svjeu nabavku i izmijeao napitak.
Uslijedilo je vrenje i prva promjena boje, ali ne i druga. Ispio sam ga ali
nije djelovao. Saznat ete od Poolea kako sam dao pretraiti cijeli London.
Bilo je zaludu. I sad sam uvjeren da moja prva nabavka nije bila ista, i da
zbog te nepoznate neistoe napitak nije bio djelotvoran.
Prolo je oko tjedan dana, i ja sad zavravam ovaj iskaz pod utjecajem
posljednje zalihe starog praha. To je, dakle, posljednji put, bez uda, da
Henry Jekyll moe misliti vlastitim mislima i vidjeti, ma kako sad bilo tuno
izmijenjeno, vlastito lice u zrcalu. Ne smijem previe duiti i moram privesti
pisanje kraju, jer ne bude li moja pria unitena, to e biti spoj velike
mudrosti i velike sree. Obuzme li me agonija promjene u trenutku dok je
piem, Hyde e je poderati u komadie. Ali ako protekne neko vrijeme kad je
odloim, njegova divna sebinost i njegova kratkotrajnost, vjerojatno e je
spasiti od djelovanja njegove majmunolike zlobe. Dakako, sudbina koja se
nadvila nad obojicom, ve ga je promijenila i razorila. Za pola sata, kad
ponovno i zauvijek uem u tu mrsku linost, znam da u, drhtei i plaui
sjediti u stolici ili u i dalje, u najnapetijem i strahom ispunjenom
zanosu sluanja, koraati gore-dolje po ovoj sobi, mom posljednjem
zemaljskom utoitu, i oslukivati svaki prijetei zvuk. Hoe li Hyde umrijeti
na stratitu? Ili e smoi hrabrosti da se u posljednji as oslobodi? Bog zna:
nije me briga. Ovo je moj istinski smrtni as, a to e biti poslije, tie se
drugog a ne mene. Eto, dakle, odlaui pero i zapeaujui svoju ispovijest,
okonavam ivot tog nesretnika Henryja Jekylla.

POGLAVLJE O SNOVIMA

Prolost je sva od jednoga tkanja - bilo da je izmiljena ili pretrpljena - bilo

da je odigrana u tri dimenzije, ili smo joj tek svjedoili u maloj komori mozga,
u kojoj ostavljamo da svjetlo gori po cijele noi, kad se spuste crni jantari, i
kad tama i san neometano zavladaju ostatkom tijela. Na povrini naih
iskustava nema razlike. Dakako, jedno je ivo, a jedno beivotno, jedno
ugodno, a drugo se pamti kao muka. Ali koje je od njih, kao to se kae,
istinito, a koje san, za to nema ni trunke dokaza. Prolost stoji na nesigurnu
uporitu, jo jedna slamka slomljena na polju metafizike, i gle, evo nam je
oteta. Teko da postoji obitelj koja moe izbrojiti etiri narataja, a da ne
polae prava na neku nekoritenu titulu ili neki dvorac ili posjed: o tom
se zahtjevu ne moe presuditi ni na jednom sudu, ali on laska mati, i u
dokonim asovima predstavlja veliko olakanje. ovjekov zahtjev na vlastitu
prolost jo je manje valjan. U tajnoj ladici starog pisaeg stola od ebanovine
moe se pojaviti dokument, ba kao u prii, i vratiti vaoj obitelji njene stare
asti ili povratiti rudnik na nekom indijskom otoiu, nedaleko St. Kittsa, kao
to je omiljena predaja brujala u mojim mladim uima, koji je nekad bio na, a
sad nepravedno pripada nekom drugom, i zato (u sluaju kad je rije o
trgovini eerom) ne vrijedi vie nikome nita. Ne kaem da su takvi prevrati
vjerojatni, jedino to nitko ne moe zanijekati da su oni mogui, a prolost je, s
druge strane, zauvijek izgubljena. Nai stari dani i djela, i naa stara jastva, i
sam svijet u kojem su se odigrali ovi prizori, sve je svedeno na isti blijedi
preostatak kao i sinonji san, na neke nepovezane slike i na jeku u
komoricama mozga. Ne moemo opozvati niti jedan as, niti raspoloenje, niti
pogled u oku. Sve nestaje, zazivajui prolost. A ipak, zamislite da nam je sve
to oteto, zamislite da je ta tanka nit sjeanja, koju vuemo za sobom, prekinuta.
U kakvu bismo golom nitavilu bili ostavljeni! Jer, nas jedino vode te slike
prolosti, islikane zrakom, jedino po njima poznajemo sebe.
Na osnovu toga, meu nama postoje neki koji tvrde, da su ivjeli dulje i
bogatije od svojih susjeda. Tvrde da su aktivni i kad spavaju, a u riznicu
sjeanja, na koje se svi vraamo iz zabave, oni e etve svojih snova uvijek
staviti na prvo mjesto. Pred oima imam jednog takvog ovjeka, iji je sluaj
toliko neobian da emo ga opisati. Od djetinjstva je bio gorljiv i neudoban
sanja. Kad bi nou imao laku groznicu i soba mu se inila kao da se iri i
suava, a odjea, objeena o klin, sad izranja velika poput crkve, a sad se

povlai u uasu beskrajne udaljenosti i beskrajne majunosti, njegova jadna

dua dobro je znala to e biti dalje, estoko se borei protiv nadolaska
drijemea to nagovjetava tugu. Ali njegove su borbe bile uzaludne: prije ili
kasnije nona e ga vjetica uhvatiti za guu, i davei ga s vriskom istrgnuti iz
njegova sna. Ponekad su njegovi snovi bili sasvim obini, ponekad su bili
neobini. Ponekad su bili gotovo bezoblini, proganjalo bi ga, na
primjer, neto tako neodreeno kao to je izvjesna nijansa smee boje, koja mu
uope nije smetala dok je bio budan, ali je se bojao i gnuao dok je sanjao.
Ponekad bi, pak, u snovima bila preuzeta svaka pojedinost stanja stvari, kao
kad je jednom mislio da mora progutati napueni svijet, i probudio se vritei
od straha na tu pomisao. Dva glavna problema njegove sitne egzistencije
- praktini i svakodnevni problem kolskih zadaa, i konani i eterian
problem pakla i suda - esto su bili zajedno izmijeani u groznu nonu moru.
inilo mu se da stoji pred Velikim bijelim tronom. Pozvali su ga, sirotog
jadnika, da recitira neke oblike rijei o kojima je ovisila njegova sudbina,
jezik mu je zapinjao, sjeanje mu bilo prazno, pakao je zjapio za njim, i on bi
se probudio drei se vrsto za dra zastora na krevetu, s koljenima do brade.
Sve u svemu, to su bila krajnje siromana iskustva. U to doba ivota, moj bi
se sanja bio najradije rastao od moi svojih snova. Ali onda, kako je rastao,
krici i fizika iskrivljenja nestali su, naizgled zauvijek. Njegove su vizije jo
uvijek bile uglavnom jadne, ali su bile ee obodrene. Jedini simptomi s
kojima se bunio bili su lupanje srca, smrznuta lubanja, hladni znoj i neizreciv
pononi strah. A njegovi snovi, kao to se i pristoji duhu koji je bolje
opskrbljen pojedinostima, postali su opirniji i sve vie poprimali izgled i
neprekinutost ivota. Panju mu je poeo zaokupljati pogled na svijet, u
spavanju kao i u buenju krajobraz je poeo dobivati neku ulogu, i tako je, dok
bi leao u krevetu, odlazio na duga, mirna putovanja, posjeujui neobine
gradove i prekrasna mjesta. to je jo znaajnije, njegova neobina sklonost
prema odjei iz razdoblja kralja Gjure, i priama smjetenim u to razdoblje
Engleske povijesti, zavladale su oblicima njegovih snova, tako da se u njima
preruavao u trorogi eir, a izmeu odlaska na spavanje i doruka, bio je
zauzet jakobinskom urotom. Nekako u to vrijeme poeo je u snovima itati uglavnom prie, i uglavnom u stilu G. P. R. Jamesa, ali toliko nevjerojatno
ivlje i potresnije od tiskane knjige, da ga otad knjievnost vie nije
zadovoljavala.
A onda, jo kao studentu, u snu mu se javila jedna pustolovina, koju ne bi

rado ponovio. Poeo je, naime, sanjati u nizu, i tako voditi dvostruku ivot ivot dana, ivot noi - onaj za kojeg je imao razloga vjerovati da je istinski,
drugi za koji nije imao naina da dokae da je laan. Trebao sam napomenuti
da je studirao na edinburkom koledu, ili je trebao studirati, i moe se
pretpostaviti da sam ga tako i upoznao. Pa, u ovom sanjakom ivotu provodio
je duge dane u kirurkoj dvorani, srce bi mu se popelo u grlo, zubi mu utrnuli
dok bi gledao udovine nakaznosti i odvratnu dovitljivost kirurga. Za tekih,
kinih i maglovitih veeri, izaao bi na Juni most, okrenuo Visokom ulicom i
uao na vrata visokog posjeda, gdje je gore na vrhu htio uzeti stan. Po cijele se
noi, u mokroj odjei, penjao stepenicama, stepenica za stepenicom u
beskonanom nizu, a na svakoj drugoj stubi plamtea svjetiljka s reflektorom.
Po cijele noi urio bi pored ljudi koji su silazili sami - prosjakinja iz ulice,
krupni, umorni, prljavi radnici, jadna straila od ljudi, blijede parodije od
ena - ali svi sneni i umorni kao i on sam, i svi osamljeni, i svatko bi ga u
prolazu okrznuo. Na kraju, sa sjevernog prozora, vidio bi kako dan poinje
blijedjeti nad Firthom, odustao od penjanja, okrenuo se da sie, i u jednom
dahu opet bio na ulicama, u mokroj odjei, u mokrom, oronulom gradu, tekom
mukom odlazei u novi dan udovinosti i operacija. U ivotu od snova,
vrijeme je prolazilo bre, nekih sedam sati, tako je otprilike pretpostavljao,
prema jednom, i bilo je, osim toga, intenzivnije, tako da bi svojom sumornou
ova iskustva iz mate sakrila dan, i on bi stresao njihovu sjenu tek kad bi dolo
vrijeme za poinak i za njihovo obnavljanje, Ne mogu rei koliko je
izdrao pod ovakvom stegom, ali izdrao je toliko dugo, da je na njegovu
sjeanju ostala velika crna mrlja, toliko dugo da je morao u strahu za svoj
razum, potraiti izvjesnog lijenika, gdje se uz pomo jednostavnog
napitka opet vratio meu obine ljude.
Taj jadan gospodin otad nije patio ni od ega slinog. Zapravo, neko
vrijeme, njegove su noi bile kao i noi drugih ljudi, sad prazne, sad iarane
snovima, a ovi su ponekad bili draesni, ponekad strani, no osim povremene
ivosti, u njima nije bilo nieg osobitog. Spomenut u samo jednu od ovih
prilika, prije nego to prijeem na ono po emu je moj sanja bio
doista zanimljiv. Uinilo mu se da se nalazi na prvom katu rustikalnog posjeda
na brdu. U sobi su bili jadni znaci napora prema finoi, sag na podu mislim, i
pijanino uza zid, ali usprkos svih ovih prefinjenosti, nije moglo biti zabune da
se nalazi u nekoj kui na pustopoljini, meu gortacima, smjetenoj usred milja
vrijeska. Pogledao je dolje s prozora na golo polje, koje kao da ve dugo nije

obraivano. Velik, neugodan muk leao je nad svijetom. Nije bilo ni traga
seljacima ili ivoj stoci, osim starog smeeg kovravog lovakog psa, koji je
sjedio uza zid kue i kao da je dremuckao. Neto u tom psu uznemirilo je
sanjaa. Bio je to potpuno neopisiv osjeaj, jer ivotinja je izgledala dobro zapravo je bio tako star i tmuran, pranjav i utuen, da bi prije izazvao
samilost. A zatim se kod sanjaa javilo uvjerenje, koje je postajalo sve jae,
da to uope nije pravi pas, nego neto avolsko. Mnotvo je dremljivih
ljetnih muha zujalo po dvoritu, i uto pas isprui naprijed svoju apu, uhvati
muhu otvorenim dlanom, prinese je ustima poput majmuna, i pogledavi
iznenada sanjaa na prozoru, namigne mu jednim okom. San je tekao dalje, nije
vano kako. Bio je to dobar san, kako ve snovi idu, ali u nastavku nije bilo
nieg to bi se moglo mjeriti s tim avolskim smeim psom. Problem koji
mene zanima, lei djelomino u samoj toj injenici: naiavi na tako jedinstven
dogaaj, moj se nesavreni sanja pokazao nesposobnim da priu dovede do
odgovarajueg kraja, pa je pribjegao neopisivim zvukovima i nerazumljivim
strahovima. Sada bi bilo drukije, sad bolje poznaje svoj posao!
No, da se napokon pribliimo spornoj stvari: ve je dugo ovaj astan
momak imao obiaj uspavljivati se priama, i pred sobom je imao svog oca.
Ali to su bile neodgovorne izmiljotine, koje je prialac priao iz vlastitog
zadovoljstva, nemajui u vidu grubu javnost i svojeglavog kritiara: prie u
kojima se i na najmanji nagovjetaj mate nit moe prekinuti, jedna pustolovina
napustiti a druga preuzeti. Mali ljudi koji vode ovjekov unutranji teatar, jo
nisu bili dobili strogo obrazovanje, pa su na svojoj pozornici igrali kao djeca,
koja su se uuljala u praznu kuu, a ne kao uvjebani glumci koji izvode
postavljeni komad za veliku dvoranu prepunu lica. Ali sad je moj sanja poeo
svoju prvotnu zabavu prianja pria, kako se to kae, iskoritavati. Pod tim
mislim da je poeo pisati i prodavati svoje prie. Tu je on, a tu su i mali ljudi
koji obavljaju taj dio njegova posla, u potpuno novim uvjetima. Sad se
prie moraju urediti, potkresati i postaviti na noge, moraju tei od poetka do
kraja i na izvjestan nain odgovarati zakonima ivota. Jednom rijeju,
zadovoljstvo postade posao, i to ne samo za sanjaa, ve i za male ljude
u njegovu teatru. Oni su, kao i on, shvatili razliku. Kad bi lijegao i pripremao
se da zaspe, vie nije traio zabavu, ve prie koje se mogu tiskati i na kojima
se moe zaraditi. I dok je on dremuckao na svom mjestu u loi, njegovi mali
ljudi i dalje su se razvijali s istim trgovakim namjerama. Napustili su ga svi
ostali oblici snova osim dva: jo uvijek povremeno ita sjajne knjige, i

pokatkad posjeuje divna mjesta. Moda je vrijedno spomena, kako se istim

mjestima, a posebno jednom, vraa u razmacima od nekoliko mjeseci ili
godina, nalazei nove poljske staze, posjeujui nove susjede, promatrajui tu
sretnu dolinu pod novim utjecajima podneva, zore i suneva zalaska. Sve
ostale takve vizije potpuno su za njega izgubljene: obina, raskomadana
verzija jueranje stvari, nona mora sirovih kostiju glave i krvi, za koju se
pria da je dijete prenoga sira - te vizije, i njima sline, nestale su. U
veini sluajeva, budan ili u snu, jednostavno je zauzet - on ili njegovi mali
ljudi - svjesnim stvaranjem pria za trite. Taj sanja, kao i toliki ljudi,
naiao je na neke triave promjenljivosti sree u bogatstvu. Kad banka poinje
slati pisma, a mesar navraati na stranji ulaz, on stane iz svog mozga izbijati
priu, jer to je njegov najspremniji novani dobitnik. I gle! Odjednom se mali
ljudi stanu truditi traei isto, i trse se po cijele noi, i cijele noi pred njega u
svom osvijetljenom kazalitu stavljaju kopljae pria. Nema bojazni da e se
sada preplaiti. Uplaeno srce i smrznuta lubanja stvari su prolosti. Aplauz,
sve vei aplauz, sve vee zanimanje, sve jae klicanje u vlastitoj pameti, jer
on je taj koji ubire svu ast, i naposljetku zanosan skok u buenje, s usklikom
na usnama, Imam je, bit e dobro!; s takvim i slinim osjeajima sjedi on na
ovim nonim dramama, s takvim provalama, poput Klaudija iz
komada, raspruje on predstavu tono na polovici. Vrlo esto buenje
predstavlja razoaranje: bio je u preduboku snu, to je moje objanjenje te
stvari. Njegove male ljude obuzeo je drijeme, oni se spotiu i trabunjaju
kroz svoje uloge, i budni duh vidi komad kao tkanje besmislica. A ipak, koliko
su mu puta ovi budni kuni duhovi uinili istinsku uslugu, pruajui mu, dok je
on dokono uivao u loi, bolje prie nego to ih je sam sebi mogao nainiti.
Evo jedne, tono onako kako mu je nadola. inilo se kao da je sin nekog
vrlo bogata i zla ovjeka, koji je posjedovao mnogo jutara zemlje i mrsku ud.
Sanja, a to je bio sin, provodio je dosta vremena u inozemstvu da izbjegne
oca, i kad se nakon dugo vremena vratio u Englesku, zatekao ga oenjenog
mladom enom, koja je okrutno patila i gnuala se svoga jarma. Zbog tog
braka, kao to je nejasno shvaao sanja, bilo je poeljno i za oca i za sina da
se sretnu, a budui da su obojica bili ponosni i ljutiti, niti jedan se nije
udostojio uiniti prvi posjet. Dakle, sreli su se u prirodi, na pustu, pjeskovitu
mjestu pored mora, tu su se posvadili, i kad je sin, pozlijeen nekom
nepodnoljivom uvredom udario oca, ovaj je pao mrtav. Nije se javila nikakva
sumnja: ovjek je naen mrtav i pokopan, a sanja se, naslijedivi ogromno

imanje, naao pod istim krovom s oevom udovicom, kojoj nije nita
pripalo. Ovo dvoje ivjelo je uglavnom osamljeno, kao to ive ljudi nakon
bolnog gubitka. Zajedno su sjedali za stol provodei duge veeri i svakim
danom postajali sve bolji prijatelji, sve dok mu se iznenada nije uinilo,
da ona istrauje opasne stvari, da ima ideju kako je on kriv, da ga,
postavljajui mu pitanja, motri i presluava. On se klonio njenog drutva, kao
to se ljudi, iznenada otkrivi provaliju, udalje od nje. A ipak, tako je jaka bila
privlanost, da bi uvijek iznova bio noen u staru prisnost, i uvijek bi iznova
bio preneraen nekim znakovitim pitanjem ili nekim neobjanjivim znaenjem
u njenu pogledu. Tako su ivjeli, s unakrsnim svrhama, ivotom prepunim
prekinutih dijaloga, izazovnih pogleda i potisnute strasti, sve dok jednoga
dana, vidjevi kako se ena pokrivena velom iskrada iz kue, nije krenuo za
njom do stanice, pratio je u vlaku do predjela uz more, sve do pjeanih
prudova, upravo do mjesta gdje se dogodilo umorstvo. Tu je poela
pipati meu otrom travom, dok ju je on tupo promatrao, i napokon joj je u ruci
bio neki predmet - ne sjeam se vie to, ali to je bio sudbonosni dokaz protiv
sanjaa - i kad ga je podigla da ga bolje pogleda, vjerojatno od groznog
otkria, noga joj se okliznu i ona ostane visjeti u ivotnoj opasnosti, na rubu
visokog pjeanog zameta. Ni na ta drugo nije mislio nego je skoio i spasio
je. Sad su stajali licem u lice, ona sa sudbonosnim predmetom na otvorenu
dlanu - dok je njegova prisutnost na ovom mjestu bila jo dokaz vie. Bilo je
jasno da je htjela progovoriti, ali to je za njega bilo previe. Moe podnijeti
da bude izgubljen, ali ne i to da o tome govori s onom koja e ga unititi. On je
prekine nekim beznaajnim razgovorom. Ruku pod ruku, vrate se zajedno na
vlak, govorei, ni sam nije znao o emu, otputuju u istom odjeljku, sjednu za
veeru i provedu veer u dnevnoj sobi kao i prije. Ali u sanjaevim grudima
bubnjali su iekivanje i strah. Jo me nije prokazala - tekle su njegove
misli - kada e me prokazati? Hoe li sutra? Ali nije to uinila ni sutra, niti
sljedeega dana, niti iza toga. Njihov je ivot opet krenuo na stari nain, jedino
mu se ona inila ljubaznijom nego ranije. to se njega tie, breme iekivanja i
uenja svakim je danom postajalo sve nepodnoljivije, tako da je propadao
poput ovjeka koji boluje od neke bolesti. Jednom je, dodue, preavi sve
granice pristojnosti, ugrabio priliku kad je nije bilo kod kue, pretraio njenu
sobu i konano, sakriven meu njenim nakitom, pronaao poguban dokaz.
Stajao je, drei na dlanu taj predmet, koji mu je znaio ivot, i divio se
njenom nedosljednom ponaanju: pola ga je traiti, a onda ga uvala i nije se

njime posluila. Nato se vrata otvore, i on je ugleda. Tako su jo jednom

gledajui se u oi stajali s dokazom izmeu sebe. Jo jednom, ona je podigla
prema njemu lice, kao da eli neto rei, a on je opet uplaeno
uzmaknuo prekinuvi je. Ali prije nego to je izaao iz sobe, koju je potpuno
isprevrtao, poloio je svoju smrtnu presudu ondje gdje ju je i naao. Nato se
njeno lice ozari. Zatim je uo kako objanjava sluavki, s nekom
bezazlenom neiskrenou, zbog ega su njene stvari u neredu. Krv i meso vie
nisu mogli podnijeti napetost. Mislim da je sutradan ujutro, iako je u teatru
duha kronologija uvijek magliasta, prasnuo iz svoje suzdranosti. Zajedno su
dorukovali u jednom kutu velike, oskudno namjetene sobe, pokrivene
parketom i s mnogo prozora. Za cijelo vrijeme objeda ona ga je muila
podmuklim aluzijama. im je posluga otila, a ovo dvoje glavnih junaka ostalo
nasamo, on skoi na noge. I ona skoi, problijedjevi. Blijeda lica, ula ga je
kako s bijesom izgovara svoju albu: Zato ga ona toliko mui? Ona zna sve,
ona zna da joj on nije neprijatelj? Zato ga ne ode odmah prokazati? to znai
cijelo to njeno ponaanje? Zato ga mui? I kad je zavrio, ona padne
na koljena i ispruenih ruku uzvikne: Zar ne razumijete? Ja vas volim!
Nato, u muci uenja i s trgovakim zadovoljstvom, sanja se probudi. To
njegovo zadovoljstvo nije dugo potrajalo: jer uskoro je postalo jasno, da u
ovoj duhovitoj prii postoje elementi koji se ne mogu staviti u prodaju. Ba
zato smo ih ovdje tako ukratko ispriali. Njegovo je uenje i dalje raslo, a
mislim da e se to dogoditi i itatelju, ako o tome zrelo razmisli. Jer sad vidi
zato govorim o malim ljudima kao o bitnim izumiteljima i izvoaima.
Dokraja su uvali svoju tajnu. Kladim se da sanja, jer imam odlian osnov
za vrednovanje njegove iskrenosti, nije mogao pogoditi enin motiv - a to je
ono glavno u dobro izmiljenom zapletu - sve do trenutka te vrlo dramatine
izjave. To nije bila njegova pria, to je bila pria malih ljudi! I pazite: ne samo
da je tajna ouvana, ve je i pria ispriana doista lukavo i vjeto. Kazano u
argonu, vladanje obaju glumaca psiholoki je korektno, a osjeaj prikladno
stupnjevan sve do neoekivanog vrhunca. Sada sam budan, i poznajem zanat, a
ipak je ne mogu popraviti. Budan sam, i ivim od ovog posla, a ipak ne bih
mogao nadmaiti, vjerovatno ak niti dostii ovo lukavo djelo, kao da ga je
nainio neki stari, iskusni tesar kazalinih komada, neki Dennery ili Sardou,
kojim se ista situacija predstavlja dvaput, a dvoje se glumaca dvaput nalaze
licem u lice iznad dokaza. Samo jednom je on u njenoj ruci, drugi put u
njegovoj - i to pravim redom, onaj manje dramatini dio dolazi prvi. to vie

o tome razmiljam, to sam vie potaknut da prema svijetu uputim svoje pitanje:
tko su mali ljudi? Oni su nesumnjivo sanjaeva bliska svojta, oni dijele
njegove novane brige i dre na oku njegove bankovne knjige. Oni sudjeluju u
njegovu obrazovanju. Kao i on, jasno su nauili graditi plan dobro promiljene
prie i progresivno redati osjeaje. Jedino, mislim da oni imaju vie dara, a
jedno je izvan svake sumnje: u stanju su ispriati mu priu dio po dio, kao u
nastavcima, ostavljajui ga svo vrijeme u neznanju kamo ciljaju. Tko su, dakle,
oni? I tko je sanja?
to se tie sanjaa, na to mogu odgovoriti, jer on je osoba koliko i ja. Kao
to sam vam ve vjerojatno rekao na poetku, samo kritiari mrmljaju zbog
mog upornog samoljublja, a sad sam prisiljen kazati vam to, jer inae neu
moi daleko napredovati s mojom priom. to se tie Malih Ljudi, to da
kaem, to su jednostavno moji dobri kuni duhovi, blaeni bili! Oni za mene
obave polovicu mog posla dok ja vrsto spavam, i kao da su ljudi, obave za
mene i ostalo, dok sam ja potpuno budan i pouzdano uvjeren kako ja sam to
inim za sebe. Onaj dio koji se obavlja dok ja spavam, nesporno je dio koji
pripada dobrim kunim duhovima. Ali ono to se obavlja dok sam ja na
nogama, u svakom je sluaju nuno moj, jer sve ide prema tome da se pokae
kako dobri kuni duhovi i u tome imaju svoje prste. Postoji sumnja koja se
odnosi na moju savjest. Jer ja sam - to to zovem Ja, moj svjesni ego, itelj
pinealne lijezde, ukoliko nije promijenio svoje obitavalite od vremena
Descartesa, ovjek sa svijeu i promjenljivim bankovnim raunom, ovjek sa
eirom i izmama, i povlasticom da glasa, a ne da dovodi svog kandidata do
opih izbora - ponekad sam u iskuenju da pomislim kako on uope nije
nikakav prialac pria, ve bie isto toliko zbiljsko koliko i trgovac sirom
ili sam sir i realist do uiju zaglibio u zbilju, tako da bi, sudei po svemu tome,
sva moja objavljena pripovjedaka proza bila vlastoruni proizvod nekog
dobrog kunog duha, nekog duha zatitnika, nekog nevidljivog suradnika, kojeg
drim zakljuanog u stranjem dijelu tavana, dok su meni upuene sve hvale, a
on dobiva tek dio kolaa, u emu ga ne mogu sprijeiti. Ja sam izvanredan
savjetnik, neto poput sluge kod Moliera. Ja povlaim i skraujem odijevajui
cjelinu u najljepe rijei i reenice koje mogu nai i nainiti, i drim pero. Ja
sam onaj koji sjedi za stolom, to je skoro najgore od svega, a kad sve bude
gotovo, sastavljam rukopis i plaam uvoenje u knjigu, tako da, u cjelini, i ja
imam nekih zahtjeva, iako ne tolikih kao prema koristi od zajednikog pohvata.
Mogu navesti primjer-dva o tome, koji se dio obavlja spavajui, a koji u

budnom stanju, a itatelja ostaviti da podijeli lovorike, prema vlastitu

nahoenju, izmeu mene i mojih suradnika. Kako bih to uinio, prvo u uzeti
knjigu koju je nekolicina ljudi bila ljubazna proitati Neobian sluaj dr.
Jekylla i gospodina Hydea. Ve sam ranije dugo pokuavao o toj temi napisati
priu, nai utjelovljenje, sredstvo za taj snaan osjeaj ovjekova dvostrukog
bia, koje sigurno pokatkad salijee i zasipa duh svakog stvorenja koje
misli. ak sam napisao jednu priu Suputnik, koju mi je urednik vratio pod
izgovorom, da je to djelo genija i da je neprilino, i koju sam ja neki dan
spalio pod izgovorom da nije djelo genija i da ju je s njenog mjesta istisnuo
Jekyll. Zatim je dolo do jednog od onih financijskih kolebanja o kojima sam s
elegantnom skromnou dosad govorio u treem licu. Dva dana mozgao sam
traei bilo kakav zaplet. Druge noi usnuo sam prizor na prozoru, koji se
kasnije podijelio nadvoje, gdje Hyde, kojeg progone zbog nekog zloina,
uzima praak i u prisustvu svojih progonitelja doivljava promjenu. Sve ostalo
nastalo je u budnom stanju i svjesno, iako mislim da se trag mojih dobrih
kunih duhova moe nai u velikom dijelu prie. Dakle, smisao prie je moj,
odavno je postojao u mom Adonisovom vrtu, uzalud se pokuavajui utjeloviti
u jednom sadraju za drugim. Dakako, moralne pouke uvijek izmiljam ja, zle
li sree!, a moji dobri kuni duhovi nemaju niti zaetka od onoga to nazivamo
svijeu. Moje je i scensko uoblienje, moji su likovi. Dati su mi jedino tri
prizora, i glavna ideja o voljnoj promjeni koja postaje nenamjerna. Hoe li se
smatrati neplemenitim, budem li ih sada, nakon to sam tako dareljivo grabio
hvalu za svoje nevidljive suradnike, odbacio u kritiarsku arenu, svezanih ruku
i nogu? Jer, s olakanjem mogu rei, da ono s pracima, za to su me mnogi
prekoravali, uope nije moja ideja, ve pripada dobrim kunim duhovima. O
drugoj prii, u sluaju da itatelj baci pogled na nju, mogu rei tek rijecu: to
nije ba previe obranjiva pria Olalla. Tu su dvorite, majka, majina nia,
Olalla, Olallina odaja, susreti na stubama, razbijeni prozor, ruan prizor sa
sitniem, sve mi je to dato u cjelini i u pojedinostima, kako sam ih pokuao
zapisati. Ovome sam jedino pridodao izvanjski krajobraz, jer u snu nisam bio
nikad izvan dvorita, portret, Felipeova svojstva i sveenikove crte, moralnu
poruku, takva kakva jest, i posljednje stranice, takve kakve, jao!, jesu. U ovom
sluaju mogu rei da mi je i moralna poruka bila data. Jer ona je proizila
izravno iz usporedbe majke i kerke, i iz gadne igre atavizma kod majke.
Katkad je paraboliki smisao jo neporecivije prisutan u snu. Katkad mi ne
preostaje drugo nego da pretpostavim kako moji dobri kuni duhovi oponaaju

Bunyana, a ipak bez onoga to bismo mogli nazvati moralnom poukom, nikad s
udorednom uskogrudnou, ve prenosei nagovjetaje, a ne velika ivotna
ogranienja, i takve osjeaje koje, ini se, opaamo tek u arabesci vremena i
prostora.
Kasnije e se vidjeti, kako je veina mojih dobrih kunih duhova pomalo
fantastina, kao i njihove prie, nove i uzbudljive, pune strasti i ivopisnosti,
ive od nadahnjujuih dogaaja. Oni nemaju nikakvih predrasuda prema
nadnaravnom. No, neki dan su me iznenadili, zabavivi me ljubavnom priom,
malom prvoaprilskom komedijom, koju sam zapravo trebao predati piscu
Sluajnog poznanstva, jer on je moe napisati onako kako treba biti napisana,
i siguran sam, iako namjeravam pokuati, da je tako neu moi napisati. Ali tko
bi pretpostavio da e moj dobri kuni duh izmisliti priu za gospodina
Howellsa?

Kronologija Roberta Louisa Stevensona

1850. Roen u Edinburghu, 13. studenog.

1862.-3. Putuje s roditeljima u Njemaku, na francusku obalu i Italiju.
1867. Upisuje se na Sveuilite u Edinburghu i studira strojarstvo.
1871. Naputa studij strojarstva i zapoinje studij prava.
1872. Prolazi prethodne ispite za kotski sud.
1873. Loi odnosi s ocem. Zbog toga i zbog loeg zdravlja odlazi u Suffolk
kod svojih neaka Balfoura. Upoznaje Frances Sitwell, koja e sve do njegove
enidbe imati veliki utjecaj na njegov ivot. Zapoinje prijateljevati
sa Sydneyem Colvinom. Daljnje pogoranje zdravlja tjera ga da krajem godine
otputuje u Francusku.
1874.
Boravi u Mentonu, u Francuskoj. Vraa se u svibnju u Edinburgh i
nastavlja se pripremati za suca. Surauje s asopisom Cornhill Magazine.
1875. Posjeuje Francusku i pridruuje se svom roaku Bobu Stevensonu u
umjetnikoj koloniji u Barbizonu, Fontainebleau; surauje s asopisima Vanity
Fair i Academy.
1876.
Odlazi na put amcem po kanalima sjeverne Francuske, kasnije
zapisanim u Kontinentalnom putovanju. Upoznaje Fanny Osboume, udatu
enu, majku dvoje djece.
1878.
Putuje na magarcu po Francuskoj. Objavljuje ivopisne biljeke iz
Edinburhga i Kontinentalno putovanje.
1879.
Teko bolestan u oujku i travnju. Odlazi k Fanny u Ameriku.
Objavljuje Putovanja na magarcu.
1880. eni se s Fanny, koja se prethodno razvela, u San Franciscu. Vraaju
se u kotsku.
1881. Pie Otok s blagom. Boravi u Davosu, vicarska.
1882.
Objavljuje Poznate studije o ljudima i knjigama i Nove arapske
prie.
1884. Ponovo teko bolestan u Nici. Povratak u Englesku.
1885. Objavljuje Zbirku pjesama za djecu, Kraljevia Otta, Nove arapske
prie. Krajem godine pie Neobian sluaj dr. Jekylla i gospodina Hydea.
1886. Objavljuje knjige Dr. Jekyll i gospodin Hyde i Oteti.
1887. Stevensonovi odlaze u Ameriku. Oduevljen doek u New Yorku, gdje

je objavljen Dr. Jekyll i gospodin Hyde. Objavljuje Vesele mukarce i druge

prie i bajke, Sjeanja i portrete, Uspomene Fleminga Jenkina.
1888.
Izdava Scribener naruuje knjigu o Junim morima. Putuje jahtom
Casco po oceanijskom otoju, odlazi na Tahiti i Hawaje. Objavljuje Crnu
strijelu, Nezgode Johna Nicholsona i Poglavlje o snovima.
1889. Putuje na Gilbertove otoke i na Samou. Objavljuje Pogrenu kutiju i
Gospodara Ballantraea. Kupuje posjed u Upolu, Samoa.
1890. Zbog loeg zdravlja odluuje zauvijek ostati u tropskom podneblju.
Objavljuje U junim morima i Balade.
1892.
Ukljuuje se u Samoanske politike prilike. Objavljuje Fusnotu za
povijest, Preko visoravni i Brodospas.
1893. Izbija rat na Samoi. Stevenson podupire Mataafu. Posjeuje Honolulu.
Objavljuje Vonu zabavu na otoku i Catronie.
1894.
Mataafino pleme gradi Put vjernih srca, iz zahvalnosti to im je
pomagao. Objavljuje Oseku. Umire 3. prosinca radei na Herminstonskoj
vri.

ROBERT LOUIS STEVENSON

NEOBIAN SLUAJ DR. JEKYLLA I GOSPODINA HYDEA
IZDAVA
KONZOR
Zagreb, Ilica 47
ZA IZDAVAA
MILAN ARAC
GRAFIKA PRIPREMA
Durieux d.o.o.
Zagreb, Smodekova 2
TISAK
FRIGEU OFFSET
Zagreb, Kozjak 28
NAKLADA: 1000
ZAGREB, 1996.


PRIA O VRATIMA
POTRAGA ZA GOSPODINOM HYDEOM
DR. JEKYLL SE OSJEAO SASVIM UGODNO
SLUAJ CAREWOVOG UMORSTVA
DOGAAJ S PISMOM
UDNOVAT DOIVLJAJ DOKTORA LANYONA
DOGAAJ NA PROZORU
POSLJEDNJA NO
PRIPOVIJEST DOKTORA LANYONA
POTPUNA IZJAVA HENRYJA JEKYLLA
POGLAVLJE O SNOVIMA
Kronologija Roberta Louisa Stevensona

6
12
19
22
26
31
35
37
47
54
67
78