UDK 262.12(497.

5 Mara)16
929 Simeon, biskup 1611/1630
izvorni znanstveni rad
primljeno: 1. rujna 2002.

Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon (1611.-1630.)

Zlatko Kudeli

Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Autor analizira biskupovanje maranskog grkokatolikog biskupa Simeona, posveenog u Rimu 1611. godine, koji je do 1630. godine upravljao grkokatolikom Maranskom biskupijom. Prikazuje vjerske i socijalne prilike u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj
krajini, napose u Varadinskom generalatu. Osvre se na dosadanje historiografske
rezultate glede istraivanja crkvene unije u Hrvatskoj u tom razdoblju i upozorava na
otvorena pitanja o poecima unije u Krajini i Simeonovu biskupovanju. Na kraju lanka iznosi nove zakljuke glede poetaka i rezultata unije i uloge biskupa Simeona u
sjedinjenju pravoslavnih krajinika Vojne krajine s Katolikom crkvom.

1.Uvod
Poeci crkvene unije u Hrvatskoj u domaoj se i inozemnoj historiografiji povezuju s posveenjem grkokatolikog biskupa Simeona (Vratanje) u Rimu 1611. godine i njegovim imenovanjem arhimandritom samostana Svetog Mihaela Arkanela u Mari, ime je i utemeljena
grkokatolika Maranska (Svidnika ili Platejska) biskupija.1 Povijest ove biskupije i uloga
njezinih biskupa u pokuaju sjedinjenja pravoslavnih krana koji su se poetkom 17. stoljea iz Osmanskog Carstva naseljavali na podruje Vojne krajine privukli su pozornost veeg
broja povjesniara i teologa, koji o grkokatolikom biskupu Simeonu i poecima Maranske
biskupije nisu raspravljali iskljuivo na razini istraivanja dogmatsko-ekleziolokih i liturgijskih razlika Katolike i Pravoslavne crkve, nego u sklopu sloenijih istraivanja procesa
nacionalnih integracija hrvatskog i srpskog naroda, povijesti Vojne krajine u Hrvatskoj, kao i
1

Grkokatolika Maranska biskupija utemeljena je 1611. godine, kada je papa Pavao V. breveom Divinae Maiestatis Arbitrio grkokatolikom biskupu Simeonu Vratanji, koji je u Rimu pred kardinalom Robertom Bellarminom
prihvatio uniju (sjedinjenje) s Katolikom crkvom, dodijelio biskupsku vlast u Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i umbreku, no njegovo je stvarno jurisdikcijsko podruje u ondanjoj Hrvatskoj obuhvaalo teritorij Vojne krajine, u
koju su naseljavani pravoslavni krani, prebjegli iz Osmanskog Carstva u Habsburku Monarhiju, u izvorima najee zvani Vlasima ili uskocima, a rjee Servianima ili Rascianima. Nova je grkokatolika biskupija nazvana
Maranskom po mjestu Mari, smjetenom izmeu Ivania i azme, gdje se nalazila sruena rimokatolika
crkva Svih Svetih, koju je Simeon obnovio i kraj nje poeo graditi samostan Sv. Mihaela Arkanela, koji je postao
sjedite nove biskupije, a rimska je kurija Simeonovu biskupiju do 1670. godine nazivala biskupijom Uskokih
gora, odnosno episcopatus Montis Feletrii, kad je maranskog biskupa Pavla Zoria imenovala naslovnim
platejskim biskupom, pa su maranski biskupi od te godine u Rimu slubeo nazivani platejskim biskupima.
Beki je dvor Simeona nazivao vlakim biskupom, a njegova nasljednika Maksima Predojevia vretanijskim,
naslovom podrijetlom iz terminologije Peke patrijarije, iji su patrijarsi tim nazivom oznaavali zapadna podruja izvan Osmanskog Carstva u kojima se se nalazili pravoslavni krani, odnosno podruje Ugarske i Hrvatske.

146

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

istraivanja poloaja Katolike i Srpske pravoslavne crkve u sklopu politikih prilika na irem
podruju jugoistone Europe. Ovakav pristup problematici unije i poecima Maranske biskupije posljedica je specifinog poimanja ideje crkvene unije u srpskih povjesniara i teologa,
koji su, polazei od teze da je podreenost pravoslavnih krana jurisdikcijskoj vlasti pekih
patrijarha znaila pripadnost srpskoj naciji ve od vremena utemeljenja Peke patrijarije, uniju oznaavali sredstvom kojim je Katolika crkva uz pomo dravnih vlasti nastojala izbrisati
srpsku nacionalnu svijest pravoslavnih krana (Srba) naseljenih u 17. stoljeu u Habsburkoj
Monarhiji i Mletakoj Republici, te hrvatskih i nekih inozemnih povjesniara i teologa s druge
strane, koji su uniji pristupali analizirajui dogmatske i eklezioloke razlika katolikog Zapada
i pravoslavnog Istoka koje je trebalo prevladati u interesu obnove crkvenog jedinstva, a malo
pozornosti pridavali utjecaju hijerarhije i sveenstva Peke patrijarije na krajinike Vojne
krajine, pretpostavljajui da se o znaajnijem utjecaju crkvene hijerarhije Peke patrijarije u
Krajini moe govoriti tek od pojave Arsenija III. Crnojevia u Monarhiji, i da tijekom 17. stoljea
veze maranskih biskupa i krajinika Vojne krajine s pekim patrijarsima i episkopima nisu
bitnije utjecale na percepciju Katolike crkve i unije meu pravoslavnim krajinicima. U skladu s takvim polazitem srpska je historiografija povijest grkokatolike Maranske biskupije i
poetaka unije drala sastavnim dijelom povijesti Srpske pravoslavne crkve, odnosno povijesti
srpskog naroda u Habsburkoj Monarhiji, a hrvatski i inozemni povjesniari su vie pozornosti
pridavali znaenju pojma Vlah i analizama vojnih, drutvenih i gospodarskih problema krajikog prostora, ne ulazei u polemike sa srpskom historiografijom o vjerskoj prolosti Krajine
i ne bavei se detaljnije pitanjem unije, pa ak ni kada su kao pokretai krajikih nemira
spominjani i neki maranski biskupi. Postojanje oprenih teza o politikom i vjerskog poloaju
pravoslavnih krana Vojne krajine, njihovom podrijetlu i naseljavanju, kao i razliitih pretpostavki o ciljevima unije, pokazalo je da je prijeko potrebno istraivati poetke crkvene unije u
Hrvatskoj u irem sklopu politikih zbivanja i drutvenih promjena u Hrvatskoj i u njezinom
okruenju, pa je ovaj rad o maranskom grkokatolikom biskupu Simeonu koncipiran tako
da se prvo analiziraju dosadanji historiografski rezultati, a zatim odnosi Katolike crkve s
pravoslavnim Istokom, napose s Pekom patrijarijom, jer su njezinim patrijarsima pravoslavni krani naseljeni u Vojnu krajinu bili podreeni u Osmanskom Carstvu, a oni su krajiko
podruje drali svojim jurisdikcijskim podrujem. Sredinja tema ovog rada, biskupovanje
grkokatolikog maranskog biskupa Simeona, odnosno pitanje prihvaenosti unije meu pravoslavnim krajinicima Vojne krajine prikazano je u sklopu politikih i drutvenih previranja u
Hrvatskoj i Europi, karakteristinih za vrijeme biskupa Simeona, meu koje svakako pripada
naseljavanje Vlaha i pokuaj hrvatskih stalea da ih podvrgnu pod svoju vlast, tzv. restitucija
Vlaha. Rjeavanje toga problema zasjenilo je pitanje sjedinjenja s Katolikom crkvom, ali i
habsburki dvor prisililo na promjenu uobiajene politike podrke Katolikoj crkvi. U posljednjem su poglavlju analizirane posljedice biskupske smjene 1630. godine u Mari za uniju i
nastojanja hrvatskih stalea da obnove vlast u Varadinskom generalatu. Takvim su pristupom
navedenoj temi poeci crkvene unije u Hrvatskoj stavljeni u kontekst svih bitnih imbenika
Od 1642. godine beki je dvor maranskim biskupima dodijeljivao naslov svidnikih biskupa, pozivajui se na
patronatsko pravo koje su Habsburgovci imali kao nasljednici ugarskih kraljeva, a koje im je omogivalo da sami
imenuju biskupe u deset ugarskih biskupija, ali Sveta Stolica nikad nije prihvatila taj naslov. Opirnije: Janko
IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica saeculis XVII. et XVIII.,
Zagreb, 1926., 7.-21., 90.-105., 111.-113.; ISTI, Povijest Maransko-svidnike eparhije i crkvene unije u jugoslavenskim zemljama, Bogoslovska smotra, Zagreb, 1924., (1), 64.-81.; ISTI, Maransko-svidnika eparhija za vrijeme
vladika Gabre i Vasilija Predojevia i Save Stanislavia, Bogoslovska smotra, Zagreb, 1925., (1), 33.-55.; Nicolaus
NILLES, Symbolae ad illustrandam historiam Ecclesiae orientalis in terris coronae Sancti Stephani, II, Oeniponte,
1885., 1058.-1059.; Josip UHA, Maranska biskupija, Zagreb, 1996., 23.-33., 40.-49.; Dimitrije VITKOVI, ta je
negda bila Vretanija, Glasnik istorijskog drutva u Novom Sadu, VII./1.-3., 1934., 83.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

147

koji su utjecali na poloaj prvog maranskog biskupa Simeona i percepciju ideje sjedinjenja
pravoslavnih krajinika s Katolikom crkvom, a koje su mnogi autori navodili vrlo selektivno,
prilazei nekim od tih pitanja s unaprijed stvorenim zakljucima, koji su vrlo uoljivi osvrnemo
li se na najznaajnije rasprave i monografije koje su dosad objavljene o ovoj temi.
Prve podatke o maranskom biskupu Simeonu iznio je Baltazar Adam Kreli 1770. godine u
djelu De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, u kojem je, zastupajui stavove hrvatskih stalea i zagrebakih biskupa o naseljavanju Vlaha, poetak unije povezao sa zagrebakim biskupom Petrom Domitroviem, koji je kalueru bazilijancu Simeonu
Vratanji dodijelio podruje Mare, i priveo ga uniji s Katolikom crkvom. Meutim, Kreli je
Simeonovo sjedinjenje s Rimon drao samo prividnim, pretpostavljajui da se on znao prilagoditi okruenju u kojem se nalazio, da bi ga u Pei drali pravoslavnim, a u Krajini grkokatolikim biskupom.2 Osim Krelia, maranskog biskupa Simeona je spomenuo i Farlati u djelu
Illyricum sacrum, koji je zabiljeio da je za ivota zagrebakog biskupa Petra Domitrovia
odreen prvi biskup grkog obreda za Vlahe ili Rasciane, koji su se naselili u Hrvatskoj i Slavoniji pod uvjetom da se odreknu Focijeve izme i sjedine s Rimom. Za razliku od Krelia,
prvog maranskog biskupa Simeona, kome je dao pogrean naslov svidnikog biskupa, oznaio je iskrenim unijatom3. Neto opirnije podatke o poecima Maranske biskupije pruilo
je djelo Johanna von Csaplovicsa Slavonien und zum Theil Croatien, objavljeno 1819. godine,
u kojem je autor opisao prilike u sjevernoj Hrvatskoj u vrijeme postojanja Ilirskih pokrajina,
ali utemeljenje Maranske biskupije povezao je s odlukama sabora u Brucku na Muri 1578.
godine, kad je odreena godinja novana potpora malo poznatom pravoslavnom episkopu
Gabrijelu.4 Njegovu je tezu o poecima Mare 1578. godine ponovio i austrijski znanstvenik
J. H. Schwicker u djelu o uniji u Vojnoj krajini 1874. godine, koje je zapravo najveim dijelom
opisuje dogaaje iz druge polovice 18. stoljea, optuivi habsburke vladare da su pod prevelikim utjecajem Rima napustili tolerantno dranje prema Srbima. Razlog takvu ponaanju
naao je u nepovjerenju katolikih vladara prema pravoslavnim podanicima, koji su jedinog
zatitnika vidjeli u ruskim carevima, a utemeljenje Mare krajem 16. stoljea drao je dokazom
dugotrajne prisutnosti pravoslavnih krana srpske narodnosti s ove stane Save.5
Austrijski isusovac N. Nilles upozorio je 1885. godine u djelu Symbolae ad illustrandam historiam Ecclesiae orientalis in terris coronae S. Stephani na neodrivost nekih Csaplovicsevih
i Schwickerovih teza, i potkrijepio svoje zakljuke obilnom arhivskom graom koja nije bila
poznata ranije, no njegovi zakljuci nisu odmah bili prihvaeni 6, pa je Manojlo Grbi, autor
opsenog djela o Karlovakoj metropoliji, zakljuio da je Maranska biskupija utemeljena
1597. godine, kad se u Varadinskom generalatu pojavio malo poznati episkop Vasilijie iz
manastira Orahovice, tada pod osmanskom vlau, i u tom dogaaju vidio je stvaranje prve
episkopije Srpske pravoslavne crkve u Krajini. Grbi je biskupa Simeona drao samo Vasilijevim nasljednikom, koji je na to mjesto doao odlukom pekog patrijarha Jovana, i napomenuo
da krajinici nisu bili upoznati s pregovorima oko unije, ali Simeona je ipak drao zaetnikom
maranske grkokatolike hijerarhije.7
2

Balthasar Adam KERCHELICH, De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae,
1770., 431.-434.

Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, V., Venetiis, 1775., 558.-585.

Johann VON CSAPLOVICS, Slavonien und zum Theil Croatien, Band II, Budapest, 1819., 10.-14., 18.-26.

Johann Heinrich SCHWICKER, Zur Geschichte der kirchlichen Union in der croatischen Militrgrenze, (Aus dem
Archiv fr stereichische Geschichte, III. Band, 2. Hlfte, besonders abgedruckt), Wien, 1874., 3.-5., 7.-16.

N. NILLES, Symbolae ad ilustrandam historiam Ecclesiae orientalis, II, 701-818, 1035-1037, 1058-1059.

Manojlo GRBI, Karlovako vladianstvo, II., Karlovac, 1892., 188.-202.

148

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Radovi spomenutih autora iz 19. stoljea pokazali su da je o povijesti crkvene unije i poecima
Maranske biskupije postojalo dosta otvorenih pitanja, rjeavanje kojih je bilo mogue samo
opsenijim istraivanjima dotad nekoritne arhivske grae. U prvoj polovici dvadesetog stoljea vane su radove i zbirke izvora o povijesti Maranske biskupije objavila dva istraivaa,
srpski povjesniar Aleksa Ivi i biskup grkokatolike Krievake biskupije Janko imrak; ti
su radovi i objavljeni izvori bitno pridonijeli poznavanju grkokatolike povijesti Maranske
biskupije. Za razliku od teze njegovih prethodnika da je Maranska biskupija utemeljena ve
potkraj 16. stoljea, Ivi je njezino utemeljenje odredio 1609. godinom, kad je peki patrijarh
Jovan posvetio tada jo pravoslavnog episkopa Simeona vretanijskim episkopom, da bi,
prema Iviu, zatitio Srbe od utjecaja katolikog sveenstva u Ugarskoj i Hrvatskoj, kojima su
bili skloni krajiki vojni zapovjednici, zainteresirani samo za vojne potrebe Monarhije, pa su
Srbima obeali slobodu veroispovijesti, ali ponovio je tezu o Simeonovu prividnom prihvaanju unije. Kao i njegovi prethodnici, i on je Habsburku Monarhiju oznaio dravom u kojoj
je postojala vjerska netrpeljivost, ali naglasio je da veze Peke patrijarije i Rima poetkom
17. stoljea nisu mogle uroditi prihvaanjem unije zbog razliitih oekivanja obiju strana u
pregovorima, jer su srpski predstavnici raunali na vojnu pomo zapada ako prihvate uniju, te
zakljuio da je Rim nastojao iriti uniju uz pomo dravne vlasti, ali i da su maranski biskupi
samo formalno obeavali prihvaanje sjedinjenja.8
Najvanije i najiscrpnije radove o povijesti crkvene unije i Maranske biskupije objavio je
izmeu 1924. i 1935. godine Janko imrak, biskup grkokatolike Krievake biskupije, koji su
bili rezultat dugogodinjih arhivskih istraivanja vatikanskih arhiva i arhiva Zagrebake nadbiskupije, no ni njegovi radovi nisu obuhvatili cijelo razdoblje postojanja Maranske biskupije.9 Poetke unije i Maranske biskupije imrak je povezao s djelovanjem zagrebakog biskupa
Petra Domitrovia i ivanikog upnika Martina Dubravia meu pravoslavnim krajinicima,
te je odbacio tezu o prisilnom nametanju unije u Varadinskom generalatu, navevi da su u
proljee 1611. godine odrani pregovori izmeu predstavnika zagrebakog biskupa Domitrovia i Vlaha u Mari, na kojima se osim o pitanju crkvene desetine razgovaralo i o sjedinjenju
s Katolikom crkvom. Te je pregovore stavio u iri kontekst pregovora predstavnika Peke
patrijarije i Svete stolice iz vremena patrijarha Jovana, i zakljuio da je njihov cilj bila obnova
ckvenog jedinstva, a prvog maranskog biskupa Simeona drao je iskrenim grkokatolikom,
koji je bio prvi u nizu maranskih grkokatolikih biskupa, kojih je prava rimska kurija uvijek
titila. Neuspjeh unije u razdoblju nakon biskupa Simeona imrak je objasnio sporom oko
crkvene jurisdikcije izmeu maranskih i zagrebakih biskupa, koji je zavrio pretvaranjem
maranskih biskupa u vikare zagrebakih biskupa, to su iskoristili pravoslavni peki patrijarsi da bi uniju predstavili kao sredstvo za pretvaranje krajinika u podlonike zagrebakih
8

Aleksa IVI, Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju - Prilog ispitivanju srpske prolosti tokom 16. i 17. veka, Sremski
Karlovci, 1901., 45.-58.; ISTI, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba tokom XVII. veka, Vjesnik Kraljevskog
hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, XVIII./1916., br. 2., 1-21.; ISTI, Maranska episkopija od Simeona Vratanje do Gavrila Predojevia (1609.-1642.) , Brastvo, XVII. /1923., 156.-165;
ISTI, Jurisdikcija slavonskih plemia i srpski doseljenici od 1598. do 1630. godine, Prilozi knjievnosti, jezika,
istorije i folklora, 2., Beograd, 1922.

Janko IMRAK, Povijest Maransko-svidnike eparhije i crkvene unije u jugoslavenskim zemljama, Bogoslovska
smotra, 12.,/1924, br. 1., 64.-81.; br. 2., 160.-187.; br. 3., 286.-311.; br. 4., 412.-446.; ISTI, Maransko-svidnika eparhija
za vrijeme vladike Gabre i Vasilija Predojevia i Save Stanislavia, Bogoslovka smotra, 13/1925., br. 1., 33.-55.;
ISTI, De relationibus Sanctae Romanae Sedis Apostolicae et Slavorum Meridionalium saeculo septimo decimo
et decimo octavo (secundum selecta documenta nondum edita ex tabulariis Romanis Vaticanis et Sacrae Congregationis De Propaganda Fide , Bogoslovska smotra, 13/1925., br. 2.-3., 287.-344.; ISTI, Maranska eparhija. Vladika
Gabre Mijaki, Bogoslovska smotra 18/1930., br. 1., 31.-73.; 19, br. 1., 1931, 17-50; br. 2, 147-191; ISTI, De relationibus
Slavorum Meridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica saeculis XVII. et XVIII., Zagreb, 1926.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

149

biskupa, koja je pretpostavljala i naputanje liturgijskog jezika, postojeih obiaja i obreda

istonih krana.10
Teze Alekse Ivia o Maranskoj biskupiji kao prvoj biskupiji Srpske pravoslavne crkve u Monarhiji, i o Simeonovu prividnom prihvaanju unije da bi zadrao biskupski poloaj u Mari
ponovio je i Radoslav Gruji i knjizi o Pakrakoj eparhiji, u kojoj je vrlo iscrpno obradio povijest Maranske biskupije kao srpske pravoslavne episkopije sve do njezina ukidanja tijekom
vladavine Marije Terezije11. Jovan Radoni je u opsenom djelu o odnosima rimske kurije i
junih Slavena od 16. do 19. stoljea Simeonovo biskupovanje analizirao rabei grau koju
je objavio J. imrak i radove prijanjih istraivaa, te zakljuio da je Simeon odluio prihvatiti
uniju zbog malobrojnosti pravoslavnih krana u njegovoj biskupiji u odnosu na katolike, ali da
nije namjeravao prekinuti veze s Pekom patrijarijom. Prema Radonievu je miljenju Simeon
mogao biti zadovoljan unijom jer je sauvao crkvenoslavenski jezik u bogosluju, pravoslavni
obred(!) i julijanski kalendar, a hrvatsko je plemstvo drao odgovornim za upuivanje tubi protiv pravoslavnih sveenika u Krajini Rimskoj kuriji, jer su ba pravoslavni sveenici predvodili
krajinike u borbi protiv zahtjeva plemstva i zagrebakih biskupa.12
Nakon Grujievih i Radonievih djela srpski su povjesniari i teolozi u radovima o ovoj problematici samo ponavljali ve iznesene negativne stavove o uniji kao sredstvu kojim je trebalo
unititi srpsku nacionalnu posebnost i autonomiju obeanu carskim povlasticama u Ugarskoj
i Hrvatskoj, odnosno o Vojnoj krajini kao srpskom podruju u Hrvatskoj u 17. stoljeu. Ni u
Hrvatskoj se nije pojavio istraiva koji bi nastavio imrakova istraivanja.13 Idui vaniji rad o
ovoj temi napisao je tek 1954. godine na talijanskom jeziku Josip Uha, a hrvatski se prijevod
pod naslovom Maranska biskupija (eparhija) u Hrvatskoj pojavio tek 1996. godine. Uhaevo
djelo veim se dijelom bavilo istim problemima koje su obraivali prethodni autori, a u velike
se oslanjao na imrakove radove i njegove zakljuke, pa je prihvatio imrakovo miljenje o
poecima unije u oujku 1611. u Mari i naveo da je prvi maranski biskup Simeon doao iz
manastira Remete, tada pod osmanskom vlau. Zakljuivi da Rim nije potpuno uvaavao
odredbe kanonskog prava prilikom potvrivanja maranskog biskupa Simeona jer ga nije
proglasio vikarom odreenog rimokatolikog biskupa, nego ga je vjerojatno drao naslovnim
biskupom nekog sjedita odijeljenog od Katolike crkve, Uha je ponovio imrakov zakljuak
da je rimska kurija branila vjersku samostalnost vlake zajednice u Hrvatskoj.14
10

J. IMRAK, Povijest Maransko-svidnike eparhije, 1924., br. 2., 174.-186.; br. 3., 307.-311.; br. 4, 413.-418.; J.
IMRAK, Maransko-svidnika eparhija, 1925, 1, 47-53; 2-3, 297-320; J. IMRAK, De relationibus Slavorum
Meridionalium, 5.-22., 114.-144.

11

Radoslav M. GRUJI, Pakraka eparhija. Istorijsko-statistiki pregled. Spomenica o srpskom pravoslavnom

vladianstvu pakrakom u slavu etrdesetogodinjice episkopstva, ezdesetogodinjice svetenike slube, i
osamdesetpetogodinjice ivota vladike Mirona, Pakrac, 1930. Osim ovog opirnog, Gruji je objavio i nekoliko
kraih radova o Maranskoj biskupiji i uniji, vidi: R.. GRUJI, Propast manastira Mare, Zagreb, 1908.; R GRUJI,
Maranska eparhija, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenaka, sv. II., Zagreb, 1926., 780.-781.; R. GRUJI, Maranska unija i unija u umberku, Sremski Karlovci, 1938.; R. GRUJI, Maranska unija, Crkva-kalendar
Srpske pravoslavne patrijarije, 1939., 52.-57.

12

Jovan RADONI, Rimska kurija i junoslovenske zemlje od XVI. do XIX. veka, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja CLV, Odeljenje drutvenih nauka, Nova serija, knjiga 3., Beograd, 1950., 3.-10., 44.-45., 51.-80.

13

Duan KAI, Srbi i pravoslavlje u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj, Zagreb, 1967.; ISTI, Srpski manastiri u Slavoniji
i Hrvatskoj, Beograd, 1971.; D. KAI, Otpor Maranskoj uniji. Lepavinsko-severinska eparhija, Beograd, 1986; M.
RADEKA, Srpska naselja i crkve u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1988.; Milan RADEKA, Srbi i
pravoslavlje Gornje krajine, Zagreb, 1963.; M. RADEKA, Gornja krajina ili Karlovako vladianstvo, Zagreb, 1975.;
Slavko GAVRILOVI, Iz istorije Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XV.-XIX.) vek), Beograd, 1993., 28.-31.; oko
SLIJEPEVI, Istorija Srpske pravoslavne crkve, I.-II., Mnchen-Dsseldorf, 1966.-1978.

14

Josip UHA, Maranska biskupija (eparhija). Neki povijesno-pravni pogledi, Zagreb, 1996., 21.-39.

150

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Posljednje vanije djelo o problematici unije i Maranske biskupije jest djelo Nike Ikia Pojam
unija u procesu nastajanja unijatske dijeceze Mara (Krievci), objavljeno 1989. godine na
njemakom jeziku, u kojem je autor nastojao analizirati eklezioloko-juridiko znaenje pojma unije tijekom postojanja Maranske biskupije, uzimajui u obzir i iri kontekst povijesti
Vojne krajine. Iki je odbacio tezu srpske historiografije o utemeljenju Maranske biskupije
prije 1611. godine odlukom pekog patrijarha i prisilnom nametanju unije, drei da prisilno
nametanje unije na podruju Krajine nije bilo mogue provesti zbog otpora vojnih vlasti bilo
kakvim postupcima koji su mogli izazvati nemire meu krajinicima, a odbacio je i tezu da
su svi maranski biskupi bili pravoslavni, jer habsburki vladari nisu bili spremni potvrivati
pravoslavne (raskolnike) episkope u dravi. Drei Simeonovo posveenje u Rimu samo
crkveno-pravnim priznanjem procesa unije, ali ne i njezinim zavretkom, upozorio je na
razliito poimanje unije u Hrvatskoj kroz itavo 17. stoljee na katolikoj i pravoslavnoj strani,
te zakljuio da je poetkom 17. stoljea postojalo kristocentrino shvaanje jedinstva, u kojem
se nisu naglaavale razlike, nego se uvaavali istoni obred, slavenski jezik u liturgiji i koritenje julijanskog kalendara; djelovanjem zagrebakih biskupa Benedikta Vinkovia i Petra
Petretia sredinom 17. stoljea je u prvi plan stavljen pravni i legalistiki koncept unije, kojemu
je naelo bila uniformnost u pravnim normama, pa se unija pribliila pojmu rekatolizacije.15
Zajednika karakteristika veine radova o Maranskoj biskupiji nastalih nakon 1945. godine,
koje su objavili hrvatski i inozemni povjesniari i teolozi, bilo je uestalo pozivanje na radove
Janka imraka i ponavljanje veeg broja njegovih teza, koji nisu dopunjavani rezultatima
novih arhivskih istaivanja, pa je povijest Maranske biskupije u prvoj polovici 18. stoljea
ostala slabije istraena. I meu povjesniarima Vojne krajine mogu se pronai ve pretrhodno iznesene teze o prividnom prihvaanju unije maranskih biskupa, odnosno o uniji kao
sredstvu pokmeivanja,16 o vjerskim progonima kojima su Vlasi bili izloeni i o Maranskoj
biskupiji kao pravoslavnoj biskupiji iji je biskup Simeon samo prividno prihvatio uniju,17 Maranskoj biskupiji kao crkvenoj organizaciji pravoslavnih Vlaha u Slavonskoj krajini18, odnosno
teza o utemeljenju Maranske biskupije 1595. godine, kada je general Sigismund Herberstein
primio vlakog episkopa Vasilija .19 I autori novijih radova o Vojnoj krajini veinom su se oslanjali glede poetaka unije i pojave pravoslavlja u Krajini na dosad objavljane radove srpske
hsitoriografije, iz kojih su zakljuke nekritiki preuzimali. 20

15

Niko IKI, Der Begriff Union im Entstehungsprozeder unierten Dizese von Mara (Krievci)-Eine ekklesiologisch-juridische Untersuchung auf Grund einer geschichtlicehn Darlegung, St. Ottilien, 1989., 36.-45., 126.-134.,
152.-192., 215.-236., 246.-286.

16

Branko SUEVI, Razvitak vlakih prava u Varadinskom generalatu, Historijski zbornik, VI., 1953., 49.

17

Fedor MOAANIN, Ostaci ostataka Hrvatske u borbi za opstanak, Historija naroda Jugoslavije, sv. II, Zagreb,
1959., 699.-702.; ISTI, Vojna krajina do kantonalnog ureenja 1787., Vojna krajina. Povijesni pregled-historiografija-rasprave, (gl. urednik Dragutin PAVLIEVI),, Zagreb 1984., 41.-42..

18

Nada KLAI, Drutvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI. i XVII. stoljeu, Nolit, Beograd, 1976., 140.

19

Vjekoslav KLAI, Povijest Hrvata, sv. V., Zagreb 1974., 518.-520., 670.-671.; Ferdo II, Pregled povijesti hrvatskog
naroda, ur. Trpimir Macan, Zagreb 1975., 349.-352.; Dominik MANDI, Hrvati i Srbi - dva stara i razliita naroda,
Zagreb 1990., 202.

20

Gunther Erich ROTHENBERG, The Austrian Military Border in Croatia 1522-1747, Urbana-Illinois, 1960.; Peter
KRAJASICH, Die Militrgrenze in Kroatien, Wien, 1974; Karl KASER, Slobodan seljak i vojnik I-II, Zagreb 1997..

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

151

2. Katolika crkva i istono kranstvo krajem 16.

i u prvim desetljeima 17. stoljea
Iako je na saboru u Firenzi 1439. godine postignuta unija s predstavnicima istonih crkava, a
izmeu 1442. i 1445. godine prihvatili je i Armenci, Kopti, sirijski jakobiti i skupine ciparskih
nestorijanaca i maronita, ona nije dugo trajala, jer su je u pravoslavnim zemljama doivjeli kao
naputanje (izdaju) pravoslavlja, a osmanska su osvajanja u kasnijim razdobljima privremeno
potisnula pitanje sjedinjenja crkava.21 Zbog tih je okolnosti postalo jasno da je uniju trebalo
ostvariti drugim nainom, a jedan od njih bilo je sjedinjenje pojedinih istonih crkava ili samo
jednog dijela hijerarhije i vjernika neke od pravoslavnih crkava, koji su pokazali interes za uniju. Taj je nain sjedinjenja ovisio o trenutanim prilikama i o utjecaju katolike hijerarhije na
nekim podrujima, koja je teila pridobiti skupine pravoslavnih krana i njihova sveenstva
za uniju, a lokalna je katolika hijerarhija nastojala u tom sluaju sebi podrediti grkokatoliku
hijerarhiju. U praksi se pokazalo da je tako sklopljena unija bila vrlo krhka, a opstajala je
samo ako je sklopljena neposredno sa sredinjom upravom Katolike crkve ili njezinim predstavnicima, koji nisu pripadali krugu lokalne rimokatolike hijerarhije. U katolikim se krugovima kao najprihvatljivije rjeenje dralo sklapanje unije samo nieg klera i naroda, kojem
je ostavljen obred, a izostavljani su vrhovni vjerski poglavar - patrijarh, i pravoslavni episkop
kao lokalni poglavar iju su jurisdikciju ranije prihvaali vjernici. U Katolikoj je crkvi ovaj
nain sjedinjenja ozakonio papa Klement VIII. 1596. godine breveom Perbrevis instructio, koji
se odnosio na tzv. Italo-Grke, pravoslavne krane koji su doli iz Grke, a bili su smjeteni u
junoj Italiji. Prema toj preporuci sakramente grkog obreda dijelio je grkokatoliki biskup, ali
on je imao samo vlast reda (potestas ordinis), ali ne i vlast upravljanja (potestas jurisdictionis).
Sveenici i narod potpali su pod jurisdikciju rimokatolikih biskupa, no taj je nain sjedinjenja
pravoslavnim kranima bio najmanje prihvatljiv, jer je znaio potpuno nijekanje crkve kao
ustanove kojoj su pripadali. U praksi se pojam sjedinjenja nije puno razlikovao od obraenja
na katolianstvo, a rimokatoliki su biskupi, primjerice u Dalmaciji, nastojali promicati takva
obraenja kad su u Kandijskom ratu pravoslavci poeli dolaziti na podruja njihovih biskupija.
Obraenje se moglo provesti prihvaanjem katolike nauke i rimokatolikog obreda, ili zadravanjem vlastitog obreda i samo prihvaanjem katolike nauke, no pravoslavnim su vjernicima,
zbog loe upuenosti u vjerska pitanja i nerazumijevanje dogmatskih razlika, bile blie osobe
koje su pripadale istom obredu nego one koje su ispovijedale isto vjerovanje. Katoliki biskupi
u mletakoj Dalmaciji tijekom Kandijskog rata bili su skloniji prevoenju na rimokatoliki
obred zato to su na taj nain htjeli sprijeiti uplitanje kaluera i episkopa Peke patrijarije
na vjernike, koji su se, im bi se pojavili pravoslavni sveenik ili episkop podreen pekom
patrijarhu, u najveem broju vratili u pravoslavlje i prihvatili pravoslavnu crkvenu hijerarhiju.
21

Prema poimanju Katolike crkve unija (sjedinjenje) jest crkveno-pravni akt kojim se uspostavlja zajednitvo pojedinih istonih crkava s univerzalnom, Katolikom crkvom, iji je poglavar rimski biskup. Klasinim se oblikom
unije drala opa unija svih istonih crkava, zatim svih crkvi jednog obreda ili cijele autokefalne crkve, no u
stvarnosti je uniju najee prihvaao samo dio hijerarhije i vjernika. Prihvaanje unije bilo je odreeno raznim
imbenicima, a veinom su je predlagali katoliki misionari,a samo je u rijetkim sluajevima crkvena hijerarhija
neke od istonih crkava planirala sjedinjenje s Rimom. Gotovo uvijek presudnu je vanost za uspjeh unije imala
podrka dravnih vlasti, a zakljuivanju unije prethodili su pregovori s Rimom. U nekadanjoj je Ugarskeoj uniju
sklapao ugarski primas i nadbiskup Grana kao legat Svete Stolice izravno s carem u Beu, i tek onda obavjetavao Rim. Rim je od pravoslavne hijerarhije i vjernika kao uvjet za sjedinjenje zahtijevao prihvaanje papina
prvenstva i ostalih odredbi Firentinskog sabora iz 1439. godine, a u 17. stoljeu su se uz papino prvenstvo kao
uvjeti spominjali prihvaanje katolikog nauka o istilitu, uporaba beskvasnog kruha i izlaenje Duha Svetoga
iz Oca i Sina (Filioque). Opirnije: Lexicon fr Theologie und Kirche, Freiburg, 1966., Band X., 502.-503.; Hubert
JEDIN, Crkveni sabori, Zagreb 1980., 13.-43.; Velika povijest Crkve V., sv. 5, Zagreb, 1978., 172.-211; N. NILLES,
Symbolae ad illustrandam historiam Ecclesiae orientalis, sv. I., 224.-226.

152

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Glede tih pitanja valja naglasiti da je ve papa Pio IV. bulom Romanus Pontifex od 16.
veljae 1563. podredio jurisdikciji rimokatolikih biskupa istone krane (Grke), koji su boravili u njihovim biskupijama, zapovijedivi im da budu posluni biskupima kao poglavarima
i pastirima dua, a 16. veljae 1564. , potaknut pritubama rimokatolikih biskupa, ponovno je
potvrdio prava latinskih biskupa na jurisdikciju nad istonim kranima koji su se nalazili na
podruju rimokatolikih biskupija22
Provoenje papinskih odluka o novom nainu sjedinjenja u stvarnosti je ovisilo o postojeim
prilikama i interesima drava, primjerice Mletake Republike i Habsburke Monarhije, koje
su bile stalno izloene osvajakim pohodima Osmanlija, a Sveta je Stolica u tom razdoblju oekivala da e nanoenje vojnog poraza Osmanlijama, koji bi ih potisnuo s osvojenih podruja,
otvoriti put sjedinjenju pravoslavnih krana s Katolikom crkvom, pa je nastojala privoljeti
europske vladare na stvaranje koalicije kranskih drava protiv zajednikog neprijatelja.
Meutim, u promijenjenim politikim okolnostima od sredine 15. i tijekom 16. stoljea zapadno je kranstvo poelo gubiti snagu djelotvornog pokreta za borbu protiv Osmanlija zbog
meusobnih sukoba zapadnoeurospkih drava, koje ni papinski pozivi nisu uspjeli potaknuti
na zajedniku suradnju. U tom je razdoblju ideja o protuturskoj ligi bila konstanta rimske
europske politike i njezin je uspjeh bila i pobjeda ujedinjenjih kranskih snaga nad osmanlijskom flotom 1571. godine kod Lepanta, u vrijeme pontifikata pape Pija V., a u 17. stoljeu
1683. godine pod Beom, za pontifikata Inocenta XI. No, uspostavljanje diplomatskih odnosa
Francuske i Osmanskog Carstva tijekom vladavine Francoisa I., sklapanje mira izmeu Venecije i Osmanlija za pontifikata pape Grgura VIII., i dogovoreno primirje panjolske, vodee
katolike sile, s Portom jasno su pokazali da su se zapadni vladari, narodi i drave odrekli
tradicionalno povijesne misije na istoku, pa su nade za pokretanje protuosmanlijskog pohoda
polagane u Poljsku, koja zbog unutarnjeg razdora i napetosti nije bila spremna zaratiti protiv
Osmanlija, pa se drala neutralno. Zbog takvih se okolnosti interes zapada okrenuo Rusiji, ija
je Crkva odluno odbacila ideju o sjedinjenju s rimokatolicima i iskoristila nepovoljno stanje u
Carigradu da se osamostali od Carigradske patrijarije. Padom Carigrada pod osmansku vlast
Moskva je, prema ondanjoj ruskoj teologij, postala Trei Rim, to je jasno istaknuto pri uspostavi Moskovske patrijarije 1589. godine, a jo je pri ustolienju cara Fjodora III. 1584. godine,
novi car nazvan rimskim grkim carem, i carem svih krana, uz obrazloenje da je prvi Rim
pao pod Apolinarovom herezom, drugi su zauzeli bezboni Turci, a trei je bila Moskva, stup
pravovjerja, napomenuvi da etvrtog Rima vie nee ni biti. Sveta je Stolica dugo negirala
ovaj aspekt ruske religiozne svijesti, pozivajui vie puta ruskog cara da prekine veze s Carigradom i prikloni se Petrovim nasljednicima, no ruska je strana eljela to vie oslabiti utjecaj
Carigrada u pravoslavnom svijetu i zadobiti vodeu ulogu meu pravoslavnim kranima.23
Pape Pio IV. i Pio V. uzaludno su pokuavali uspostaviti veze s ruskim carevima, nadajui se da
e ih pridobiti za uniju na naelima odluka Firentinskog sabora, pa su veze uspostavljene tek
1581. godine, dolaskom poslanstva cara Ivana Groznog u Rim, koji je traio posrednitvo pape
Grgura XIII. u mirovnim pregovorima s Poljskom. Iako su Rusi ponudili sklapanje protuturske
koalicije, u njihovim prijedlozima nije bilo govora o vjerskim pitanjima. Kao posrednik u pregovorima Rusa i Poljaka u ime Rima bio je odreen Antonio Possevino, osobni tajnik isusovakog
generala Mercuriana, a drugi je lan Possevinova poslanstva u Rusiju bio hrvatski isusovac
22

Mile BOGOVI, Katolika crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za mletake vladavine, Zagreb, 1993., 24.-25., 106.-107.,
120., 144.-146.

23

Toni TRSTENJAK, Aleksandar Komulovi kao mogui uzor Jurju Krianiu u politici i crkvenom jedinstvu
Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraivakog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti posveen Jurju Krianiu povodom 300. obljetnice smrti, 1683.-1983., vol. 14., Zagreb 1986., 286.-287.; H. SCHAEDER,
Moskau, das Dritte Rom, Darmstadt, 1957; W. LETTENBAUER, Moskau, das dritte Rom, Mnchen, 1961.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

153

Stjepan Drenoczy, rodom iz Zagrebake biskupije. Papa Grgur XIII. u pismenom odgovoru Ivanu Groznom kao sredinje pitanje postavio je crkveno jedinstvo, no iako je Possevino uspjeno
posredovao u mirovnom ugovoru Poljaka i Rusa, poticanje rasprave o uniji zamalo ga je stajala
ivota, jer je ruski car Ivan Grozni reagirao izrazito negativno na papin primat, pa je rasprava o
vjerskim razlikama ubrzo naputena, a car je jedino prihvatio ideju o protuturskom savezu, i to
pod uvjetom da u njemu sudjeluju svi europski kranski vladari, to je bilo neostvarivo.24 Nakon ovog neuspjeha u vrijeme pape Grgura XIII. novi su se poticaji za obnovu veza s Rusijom
pojavili poetkom pontifikata pape Klementa VIII. (1592.-1605.), koji je, suoen s osmanlijskom
navalom na Biha i njegovim padom, pokuao potaknuti Veneciju da pomogne caru Rudolfu
II. u borbi protiv Osmanlija, te se okrenuo panjolskom kralju Filipu II., iako je ovaj ratovao
s Francuskom, a jedno je poslanstvo poslano i u Perziju. U tim planovima Klement VIII. nije
zaboravio ni Rusiju ni Poljsku, pa je, elei stvoriti iru protutursku koaliciju, u Erdelj uputio
prepota kaptola Sv. Jeronima, splitskog sveenika Aleksandra Komulovia, da pregovara s Sigismundom Bathoryjem o prilikama u Vlakoj, Moldaviji i Transilvaniji, i o mogunostima stvaranja saveza protiv Osmanlija. Dok je boravio u tim krajevima, Komulovi je primio zapovijed
da produi u Moskvu i pokua ruskog cara pridobiti za rat protiv Osmanlija, no iako je papa
isticao ruskom caru da e porazom Osmanlija Carigrad pasti u ruke ruskim carevima, kojima i
pripada po nasljednom pravu, i da e im pripasti slava i zahvalnost naroda koje e osloboditi
od osmanlijske vlasti, pismo je sadravalo i stavove koje Rusi nisu mogli prihvatiti - napomenu da velikog kneza Moskve valja upozoriti da naslove nekadanjeg Rimskog carstva ima
pravo podjeljivati samo Sveta Stolica, te i zahtjev da se Rusi u vjerskim pitanjima podvrgnu
rimskom biskupu kao glavi kranstva, jer je carigradski patrijarh samo marioneta u rukama
nevjernika, koji je naslov i slubu kupio od Osmanlija za veliki novac. Osim toga, Komuloviu
je preporueno da potakne raspravu o vjerskim razlikama izmeu katolika i pravoslavaca, a
Rim je izrazio nadu u uspjeh njegove misije i zbog Komulovieva poznavanja jezika, jer je on
jo u vrijeme pape Siksta V. putovao podrujima pod osmanskom vlau i sastavio izvjea o
poloaju krana, i ve onda zakljuio da bi se Osmanlije iz Europe mogli istjerati uz pomo
Rusije. No, boravei u Poljskoj, Komulovi je uoio odbojnost Poljaka prema savezu s Rusima,
iako su poljski senatori bili svjesni da bez pomoi Rusa nee moi poraziti Osmanlije. Njegov
plan da bi u Moskvu trebali istodobno doi austrijski, poljski i vatikanski veleposlanici, to bi
ostavilo snaan dojam na ruskog cara, nije mogao uspjeti, jer su se Poljaci s Rusima borili za
pogranina podruja, a habsburki je nadvojvoda Maksimilijan teio poljskoj kruni. Na saboru
1595. godine u Krakovu Poljaci su odbili rat s Osmanlijama, jer nisu pristajali na prijedlog da
bi june poljske pokrajine bile sredite okupljanja i prodora ruske vojske prema Moldaviji, jer
nisu odobravali ponudu Rima ruskom caru da bude pokrovitelj Carigrada ako bude osvojen,
jer su predbacili vatikanskim dunosnicima da su u papinu pismu, u kojem se samo openito
govori o kranima istonog obreda, namjerno zaobiene realne razlike izmeu katolika i
pravoslavnih, a upozorili su i na injenicu da u papinskoj instrukciji, koju je donio Komulovi,
postoji lano uvjerenje da su narodi pod osmanlijskom vlau istog ili slinog jezika. 25
24

T. TRSTENJAK, Aleksandar Komulovi kao mogui uzor Jurju Krianiu, 287-290; Mijo KORADE, Hrvatski
isusovci XVI. stoljea (1553.-1584.) Biografski podaci, Vrela i prinosi, 14/1983., 109.-110.; Mijo KORADE, Stjepan
Drenocy u misiji sjedinjenja krana (1581-1582) , u: Homo imago et amicus Dei, Miscellanea in honorem Joannis
Golub, Romae 1991., 452.-457.

25

T. TRSTENJAK, Aleksandar Komulovi kao mogui uzor Jurju Krianiu, 294-295; Antun TRSTENJAK, Alessandro Komulovi S. I., 1548-1608, Archivum historicum Societatis Jesu, LVIII, fasc. 115., 1989., nr. 1., 43.-86.;
Miroslav VANINO, Aleksandar Komulovi D. I. (1584.-1608.) , kalendar Napredak, Sarajevo, 1935., 40.-54.; Pavao
PIERLING-Franjo RAKI, L. Komulovia izvjetaj i listovi o poslanstvu njegovu u Tursku, Erdelj, Moldavsku i
Poljsku, Starine XIV/1882., 83.-124.; Pavao PIERLING, Novi izvori o L. Komuloviu, Starine XVI,/1884., 210.-251.;
Euzebije FERMENDIN, Prilozi k poznavanju diplomatskog poslanstva Aleksandra Komulovia meu Slavene
od g. 1593. do 1597, Starine XXXVI/1918., 7.-30.

154

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Iako Komulovieva misija nije uspjela, Klement VIII. organizirao je sam tri vojna pohoda protiv
Osmanlija, i to 1595., 1597. i 1601. godine, koji su donijeli slabe rezultate zbog loe organizacije i
nesposobnosti voa, a poslan je izaslanik i u Arabiju petorici eika da ih potakne na rat protiv
Osmanlija.26 Papina nastojanja oko sjedinjenja u tom razdoblju postigla su djelomian uspjeh
sklapanjem unije u Brest-Litovsku 1595/96. godine, koja je bila rezultat spleta razliitih okolnosti. Naime, u 16. je stoljeu Kraljevina Poljska obuhvaala i dananju Bjelorusiju i zapadnu
polovicu Ukrajine, naseljenu Bjelorusima i Rusinima (Rutenima ili zapadnim Ukrajincima),
jurisdikcijski podreenima Kijevskoj metropoliji, od 1448. godine podijeljenoj na sjeverni dio,
koji se nalazio na podruju Moskovske velike kneevine i imao sredite u Moskvi, i juni dio
, koji je inila metropolija za ukrajinsko i rusinsko stanovnitvo na podruju Poljsko-litvanske
Kraljevine, koja je nosila stari kijevski naslov, a sredite joj je bilo u nekom od manastira na
ondanjem bjeloruskom podruju. Unija koja je sklopljena u Brest-Litovsku odnosila se na taj
dio Kijevske metropolije koji je obuhvaao ukrajinsko i rusinsko stanovnitvo, a uzroci njezina
prihvaanja bile su loe crkvene prilike u metropoliji i odnosi katolika i protestanata prema
njoj. Dok je meu visokom hijerarhijom vladala simonija, nepotizam i neznanje, vjerski je ivot
puka bio sveden na formalno obavljanje vanjskih oblika bogosluja i strogo odravanje brojnih
postova. Obrazovaniji su slojevi prihvatili protestantizam ili katolianstvo, a ivotnost rusinskoj crkvi su davale samo vjerske bratovtine, koje je utemeljivalo graanstvo, to je izazivalo
sukobe sa sveenstvom i biskupima, jer su bratovtine, izmeu ostalog, otvorile kole u kojima
su pouavali uitelji, pravovjernost kojih je u oima crkvene hijerarhije bila dvojbena. Rusinsko
je plemstvo preko katolianstva bilo izloeno polonizaciji, a negativan odnos prema hijerarhiji
Kijevske metropolije izraavao se i u njenom neravnopravnom poloaju prema katolikoj hijerarhiji, pa je bilo teko vjernike zatititi od protestanstkog ili katolikog utjecaja.
Izravan povod sklapanju unije s Rimom bilo je putovanje carigradskog patrijarha Jeremije II.
u istonoslavenske zemlje radi prikupljanja milodara, tijekom kojeg je podigao Moskovsku
metropoliju na razinu patrijarije, a doavi u Kijev dodijelio vjerskim bratovtinama po gradovima tzv. stauropegijska prava, prava po kojima su bratovtine bile izuzete od jurisdikcije
episkopa i mogle nadzirati pravovjernost nieg sveenstva i samih episkopa Tim je mjerama
patrijarh Jeremija II. nastojao oslabiti unionistike sklonosti u jednom dijelu hijerarhije jo iz
vremena kijevskog metropolita Izidora, koji je prihvatio Firentinsku uniju. Kad je pri postavljanju novog metropolita Mihaela Rohoe (Rahoza) Jeremija II. za njegovo imenovanje traio
visoku svotu novaca, nastalo je nezadovoljstvo i pojavila se zamisao o uniji s Rimom, kojom
bi se poboljale crkvene prilike. Unija je imala i politike i vjerske motive, jer je poljski kralj
Sigismund III., na kojeg je utjecao isusovac Petar Skarga, bio vjerski motiviran glede unije, a
njegov tajnik Ivan Zamoyski uoio je opasnost od novoutemeljene Moskovske patrijarije, iji
se prvi patrijarh Jov u naslovu prozvao i patrijarhom itave Rutenije, odnosno bjeloruskog i
ukrajinskog podruja koje je pridalo pod jurisdikciju Kijevske metropolije. Devetorica biskupa
Kijevske metropolije uputila su dva pisma Klementu VIII., jedno 2. XII. 1594., a drugo sa biskupskog zasjedanja u Brestu 12. VI. 1595., u kojem su izjavili da su spremni prihvatiti uniju
na temelju odluka Firentinsklog sabora uz odobrenje kralja Sigismunda III., ali pod uvjetom
da mogu zadrati istoni obred. U njemu su navedene 33 toke s uvjetima pod kojim bi unija
bila sklopljena, od kojih su samo dvije bile dogmatske naravi - jedna o prihvaanju zapadnog
nauka o istilitu i Filioque, te druga o zadravanju postojeih kanonskih obiaja, a od
poljskog kralja zatraeno je izjednaavanje poloaja grkokatolike hijerahije i sveenstva s
rimokatolikim biskupima i sveenstvom. Unija je imala postupan razvoj, pa u Rimu 23. XIII.
26

O vojnim pohodima koje je organizirao Klement VIII. opirnije: Karlo HORVAT, Vojne ekspedicije Klementa VIII.
u Ugarsku i Hrvatsku, Zagreb, 1910.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

155

1595. izdavanjem isprave pod naslovom Magnus Dominus et laudabilis, papa nije potvrdio
sve 33 predloene toke, nego je priznao samo sve liturgijske posebnosti rusinske crkve, koje
nisu bile suprotne slubenom nauku Katolike crkve. Biskupi Potij i Terlecki, koji su boravili u
Rimu glede sjedinjenja, imali su potporu kralja Sigismunda III., koji je za listopad 1596. godine
sazvao skup pravoslavne hijerarhije u Brestu. Zajedniki sastanak nije odran; katoliki predstavnici i zagovornici unije skupili su se u katolikoj katedrali, a pravoslavni su se biskupi Lavova i Przemysla s devet arhimandrita, dva predstavnika patrijarha, ostroki knez Konstantin
i nekoliko njegovih pristalica sastali u protestantskoj crkvi; obje su se strane meusobno izopile. Prounijatske je biskupe podrao i poljski kralj, pa je njihovim dogovorom u Brestu 9. X.
1596. i prihvaena unija. Kijevska metropolija, do tada odvojena od prave Crkve, primljena je
u Katoliku crkvu prema odlukama Firentinskog sabora iz 1439. godine, kijevski je metropolit
dobio pravo potvrivanja i posveivanja novoizabranih grkokatolikih biskupa, ali je on sam
morao nakon njihova izbora traiti potvrdu u Rimu. Kralju i poljskom plemstvu preporueno
je primanje sjedinjenih biskupa u Sejm i njihovo izjednaavanje s latinskom hijearhijom, no
poljska je strana te zahtjeve sporo ispunjavala, a najvei je protivnik unije bio ostroki knez
Konstantin, koji je uspio na svoju stranu privui dva biva zagovornika unije, a dio sveenstva
i vjernika uniju nije prihvatio. Naroito su otro na uniju reagirali Kozaci, koji su u njoj vidjeli
politiko sredstvo kojim su Poljaci nastojali ostvariti politike ciljeve. Poljske su vlasti isprva
podravale samo sjedinjenu crkvenu hijerarhiju, ali kad su se poetkom 17. stoljea pogorale
politike prilike, morale su priznati i novu pravoslavnu hijerarhiju, koja je stvorena 1620. godine, kad je jeruzalemski patrijarh Teofan, putujui u Moskvu, posvetio protivnika unije Joba
Boreckog za pravoslavnog metropolita Kijeva, i uz njega mnoge biskupe. Od tog je vremena
i postojanje sjedinjene crkve na tom podruju ovisilo o uplitanju Kozaka i Rusa u poljske politike prilike i dranju latinske crkvene hijerarhije, a nakon podjele Poljske uspjela je opstati
samo u onom njenom dijelu koji je doao pod Habsburku Monarhiju. 27
Kao i unija u Brest-Litovsku, trajnost kasnijih unija ovisila je o podrci politikih imbenika, no
za nastojanja rimske kurije da to uspjenije potie mogua sjedinjenja najznaajnije je bilo
utemeljenje i djelovanje Svete kongregacije (zbora) za irenje vjere (skraeno: Propagande) u
vrijeme pape Grgura XV. (1621.-1623.). Cilj joj je bio organiziranje duebrinitva u katolikoj
dijaspori, smjetenoj u pravoslavnom i protestantskom okruenju, te pokretanje dijaloga s
drugim vjeroispovijestima radi obnove crkvenog jedinstva svih krana kao preduvjeta navjetenja kranske vjere. Zaeci ove institucije seu u 16. stoljee, kada su pojedini pape osnivali
kardinalska povjerenstva sa slinim zadacima, primjerice Pio V. (1565.-1572.) utemeljio je 1568.
godube kardinalsko povjerenstvo koje je trebalo poraditi na obraenju heretika, odnosno protestanata, a jedna je druga kardinalska kongregacija odreena za irenje vjere u istonoj i
zapadnoj Indiji, to se nije ostvarilo. Papa Grgur XIII. (1572.-1585.) utemeljio je tzv. Congregatio
27

T. TRSTENJAK, Aleksandar Komulovi kao mogui uzor Jurju Krianiu, 296; Michael LACKO, Unionsbewegungen im slavischen Raum und in Rumnien, HOK I., 269.-273.; Ludwig VON PASTOR, Geschichte der Ppste
im Zeitalter der katholischen Reformation und Restauoration: Klemens VIII. (1592.-1605.), Elfter Band, Freiburg
im Breisgau, 1927., 395.-416.; Velika povijest Crkve V., Zagreb, 1978., 206.-207.; Dejms BILINGTON, Ikona i sekira:
istorija ruske kulture, jedno tumaenje, Beograd, 1988., 81.-105., 130.-153., 212.-223.; Paul Robert MAGOCSI, A
History of Ukraine, Toronto, 1996., 164.-169.; Gerhard PODSKALSKY, Die Einstellung des Okumenischen Patriarchen (Jeremias II.) zur Erhebung des Moskauer Patriarchats, Orientalia Christiana Periodica, LV/1989., br.
2.,) im 17. Jahrhzndert, Orientalia Christiana Periodica 61/1995., br. 2., 555.-570.; Jan KRAJCAR, Jesuits and the
Genesis of the Union of Brest, Orientalia Christiana Periodica XLIV/1978, br. 1., 131.-153.;Sonia 421.-437.; Gerhard
PODSKALSKY, Die Union von Brest aus der Sicht des Okumenischen Patriarchats (Konstantinopel) im 17. Jahrhundert, Orientalia Christiana Periodica,61., (2)., Roma, 1995., 555.-570; Jan KRAJCAR, Jesuits and the Genesis
of the Union of Brest,Orientalia Christiana Periodica, XLIV., Roma, 1978., 131.-153.;Sophia SENYK, The Ukrainian
Church and Latinization, Orientalia Christiana Periodica, LVI/1990., br. 1., 165.-187.

156

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Germanica, ali njegova Kongregacija za svjetske misije naila je na otpor kolonijalnih sila,
koje su odbijale mijeanje Svete Stolice u kolonijalnu politiku, to je rezultiralo odlukama o
strogoj odvojenosti misijskih djelovanja od kolonijalne politike i njihovu usmjerenost jedino na
duhovna pitanja. Grgur XIII. imenovao je kardinalsko povjerenstvo za crkvene potrebe ItaloGrka, a to je povjerenstvo provelo reformu samostana kaluera bazilijanaca i grkih zajednica,
i utemeljilo Grki kolegij u Rimu 1577., te Ilirski kolegij u Loretu 1581. godine. Klement VIII.
(1592.-1605.) je ponovno potaknuo 1595. rad povjerenstva za Italo-Grke, a Kongregacija za
svjetske misije, isprva nazvana Congregatio super negotiis sanctae fidei et religione catholicae, a kasnije skraeno De propagatione fidei, odnosno De propaganda fide, trajala je
samo od 1599. do 1602. godine zbog nedostatka sredstava i otpora drava koje su imale patronatsko pravo, i u tom tijelu vidjele mogunost ograniavanja prava careva da biraju i predlau
crkvene prelate.28 Tek je papa Grgur XV. 1622. godine objedinio djelovanje prethodne kongregacije kardinala, povjerenstva za svjetske misije i povjerenstva za prilike meu Italo-Grcima
i u dijaspori, a to je novo tijelo, utemeljeno bulom Inscrutabili divinae providentiae arcano
od 22. VI. 1622. nazvano Sacra Congregatio de Propaganda Fide, (Propaganda). Apostolskim
je nuncijima napomenuto da se Kongregacija ne namjerava baviti politikim pitanjima, ime
je trebalo izbjei sumnjiavost glede njezinih namjera i ciljeva, jer je Propaganda utemeljena
zbog svijesti o potrebi ponovnog uspostavljanja crkvenog jedinstva kao pretpostavke za daljnju evangelizaciju naroda. Metode kojima je to trebalo postii bile su raznovrsne. Kongregacija
je kao najvaniju zadau drala strogo odvajanje misijskog djelovanja od kolonijalne politike i
irenja europskih drava, ograniavanjem djelovanja samo na duhovne zadae. Misionarima je
bilo zabranjeno mijeati se u politike probleme, pa ak i spominjati ih u pisanim izvjeima.
Budui da su za taj posao trebali obrazovani kadrovi, za pontifikata Urbana VIII. (1623.-1644.)
utemeljen je 1627. godine Collegium Urbanum, u kojem se sveenstvo pripremalo za misije,
a posebna se panja u tom i u drugim kolegijima pridavala jezinoj naobrazbi buduih misionara. Predlagano je i kolovanje biskupa i nieg i vieg sveenstva podrijetlom iz domaeg
stanovnitva, a u skladu s tim zahtijevalo se od misionara prilagoavanje mjesnim kulturnim
obiajima, izbjegavanje nametanja europskih obiaja i kritiziranja lokalnih. Navedeni naini djelovanja buduih misionara imali su jasno istaknutu crtu pastoralnog djelovanja, a za
obraenje nevjernika misionari su morali koristiti pouavanje i molitvu, jer je preobraenje
moralo biti rezultat slobodne odluke, a ne posljedica prisiljavanja. Glede pravoslavnih krana
Propaganda je traila od misionara da osobnim primjerom i ponaanjem potaknu pravoslavne
na sjedinjenje, a uspjehu je trebalo pomoi i osnivanje novih dijeceza s redovnom crkvenom
hijerarhijom, te imenovanje apostolskih nuncija, koji bi odravali dobre veze izmeu Svete
Stolice i vlasti na podruju u kojem su djelovali. Za misionare koji su trebali djelovati meu
pravoslavnim kranima pod osmanskom vlau izdana je posebna uputa, kojom se preporuivalo izbjegavanje sudjelovanja u politikim zbivanjima te rasprava i traenje pomoi
Propagande u sluajevima teih nesuglasica, a misionarima je preporueno da naue grki
jezik zbog lakeg djelovanja meu pravoslavcima, te da potiu mlade uenju latinskog jezika
i katolikog vjeronauka, ime bi se mladi privukli sveenikom zvanju. Za istone su krane
bila propisana dva obrasca vjere, i to pape Grgura XIII., koji se temeljio na odlukama Firentinskog sabora, te Urbana VIII., kojeg je 1640. godine prihvatio crnogorski vladika Mardarije, a
sadravao je carigradsko-nikejski simbol vjere, ispovijedanje vjere prvih sabora, i prihvaanje
papina prvenstva i poglavarstva prema odredbama Tridentinskog sabora. No, iako je Grgur
28

Josef METZLER, Die Sacra Congregatio de Propaganda Fide zur Zeit Juraj Krianis - Grndung, Zielsetzung
und Ttigkeit, Zbornik JAZU 14, 115.-117.; L. PASTOR, Geschichte der Ppste, X., 503.-504.; XIII/2, 740.-746., 753.;
Historija ovjeanstva: Kulturni i nauni razvoj, IV/2 - Temelji modernog svijeta, 145.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

157

XV. utemeljio Propagandu, njezino pravo djelovanje poinje s Urbanom VIII., a najistaknutija je
osoba bio njen prvi tajnik Francesco Ingoli, koji ju je vodio od dana osnivanja pa do smrti 24.
IV. 1641. Nakon Ingolija dunost prefekta Kongregacija obavljali su Dionisio Massari, Mario
Alberizzi, Paluzzo Paluzzi degli Albertoni Altieri i Edoard Cibo.29
U razdoblju o kojem govori ovaj rad Rim je pokuao putem sjedinjenja pravoslavnih atoskih
kaluera s Katolikom crkvom otvoriti put uniji i meu ostalim pravoslavnim narodima i
zemljama. Veze Atosa i Rima postojale su jo u 15. stoljeu, kad su predstavnici pet atoskih
manastira, jeromonasi Mojsije, Dorotej, Geroncije, German i Pahomije sudjelovali u radu Firentinskog sabora i potpisali ispravu o prihvaanju unije koja nije imala trajniji uspjeh, a iz
1559. godine postoji podatak da su predstavnici manastira Zografa ispovijedili katoliku vjeru
i obnovili vezu s Rimom. Poetkom 17. stoljea, 1611. godine, u isusovakom kolegiju u Rimu
boravio je jedan kaluer s Atosa, atoski monasi odravali su vezu s isusovcima u Carigradu,
koji su u tom gradu imali kolu, a neki su kalueri ispovijedili katoliku vjeru i kolovali se na
carigradskom isusovakom sveuilitu.30
Najvanije korake prema moguem sjedinjenju poduzela je Propaganda, ovlastivi grkokatolikog sveenika Aleksandra Vasilopulosa iz Zakinta, kolovanog u Grkom kolegiju u Rimu, da
poe na Atos i poblie upozna prilike meu kaluerima, da bi Propaganda procijenila koji bi
se uope koraci mogli poduzeti da bi se kalueri pridobili za uniju. Vasilopulos je na Atosu
boravio 1627. godine, a prvo je izvjee poslao ve u sijenju iste godine, u kojem je istaknuo da
meu monasima vlada ogromno neznanje i neudorednost. No kad je pao u tursko zarobljenitvo, morao je biti otkupljen iz ropstva, a plan da bi postao katolikim biskupom Smirne nije
uspio i morao se vratiti u Rim. Temeljem njegova izvjea Propaganda je 9. X. 1627. odluila da
se njegovi prijepisi poalju ruskom metropolitu Josipu Velaminu Rutskom s popisom svih atoskih manastira, te da Rutski na Atos poalje dva rusinska grkokatolika kaluera bazilijanca,
koje dri najsposobnijima za taj posao, a kojima bi Propaganda izdala ovlatenje za tu misiju,
te potrebna novana sredstva. Propaganda je predloila da bi ti kalueri prvo trebali obii ruske pravoslavne manastire na Atosu i pokuati ih pridobiti za uniju, preporuivi im da dobro
naue grki jezik, da bi irenje unije prvo poeli u dva najuglednija manastira, Dionizijevom
i Velikoj Lavri, to bi navelo i druge da im se pridrue. Propaganda je Rutskom napomenula
da o tom pitanju zatrai savjet od polockog nadbiskupa Melecija Smotrickog, koji se 1628.
preobratio na katolianstvo, no Smotricki nije bio zagovornik slanja rusinskih unijatskih kaluera na Atos jer ih je trebao za djelovanje u Ukrajini, drei da bi njihovo upuivanje u Grku
oslabilo rad u Ukrajini, a da se u Grkoj nita ne bi postiglo, pa je ta ideja naputena.31
Nova prilika za zbliavanje Atosa i Rima pojavila se 1628. godine, kad je Propaganda poslala
na Atos grkokatolikog sveenika Kanakija Rossija, koji je trebao ispitati raspoloenje kaluera prema ideji sjedinjenja s Rimom. Rossi je posjetio ak 16 manastira, a prema njegovu
29

J. METZLER, Die Sacra Congregatio de Propagande fide, 120-121; Janko IMRAK, Maranska eparhija,
Bogoslovska smotra, XIX/2/1931., br. 1., 152.-153.; N. NILLES, Symbolae ad illustrandam historiam Ecclesiae orientalis,I, 111.-117.

30

Janko OBERKI, Monaki ivot i nauni rad na Atosu, Bogoslovsla smotra, XVI/1928., br. 4., 431.-436. Prema autoru su se na Atosu u ranije doba nalazila 24 manastira, a u vrijeme kad jepisan autorov lanak bilo ih je 20. Na
zapadnoj obali Atosa nalazili su se manastir svetog Petra, svetog Grgura, svetog Dionizija, Dohijar, Ksenofontov,
Ksiropotamski, ruski manastir svetog Pantelejmona i manastir Simona Petra. U unutranjosti su smjeteni Zograf
i Konstamonitski manastir, a na istonoj obali Vatopedski, Esfigmen, Iverski, Karakalin, Kutlumusijski, Velika
Lavra, Stavronikita, Pantokrator i Filotejski manastir. U unutranjosti, blie Esfigmenu, bio je smjeten srpski
Hilandar. Opirnije: Janko OBERKI, Atonski manastiri, Bogoslovska smotra, XVI/ 1928., br. 1., 20.-32.

31

ISTI, n. dj., 437.-439.

158

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

izvjeu samo je u pet manastira naiao na odluno odbijanje bilo kakve ideje o obnovi jedinstva Crkve, a ostali se naelno nisu protivili obnovi jednistva Crkve, to je ovisilo o stupnju
obrazovanja kaluera. Konkretni rezultat Rossijeva boravka na Atosu bio je dolazak jeromonaha Vatopedskog manastira, Ignacija, u Rim, koji je molio pomo od Propagande i preporuku za kranske vladare, obeavi da e meu monasima Atosa raditi na obnovi jedinstva i
prihvaanju unije. Osim toga, izjavio je da su on sam i njegovi kalueri voljni prihvatiti uniju
prema odredbama Firentinskog sabora, ali zbog straha od Turaka nisu znali kako bi je uope bilo mogue proglasiti. Tajnik Propagande Ingoli na temelju Vasilopulosovih i Rossijevih
izvjea zakljuio je da je pridobivanje atoskih kaluera uniji presudno zbog njihova ugleda
u pravoslavnom svijetu, jer su i drugi katolici vjerovali da bi se preko unije atoskih kaluera
Rimu pridruila i Moskva, odnosno Rusi, koji su Atos tovali i davali mu milodare. Zato je
Ingoli elio iskoristiti igumana Ignacija, kojem je trebalo dati detaljne upute o praktinom dijelu provoenja sjedinjenja i materijalna sredstva za igumana, njegova dva pratioca i one koji
e nadgledati njegovo provoenje. No, Kanakije Rossi je upozorio Propagandu da za uspjeh
misije nije poeljno Ignaciju dati pratnju rimokatolikih sveenika, jer je ve ime Latini kod
pravoslavnih kaluera izazivalo odbojnost i nepovjerenje zbog uroene netrpeljivosti prema
rimokatolicima, nego je napomenuo da bi Ignaciju trebalo pridruiti grkokatolikog sveenika,
a osim upute o nainu kojim bi trebalo postii sjedinjenje, preporueno mu je da s predstavnicima atoskih manastira razgovara i o moguem otvaranju kole za obrazovanje kaluera.
Meutim, o daljnjim koracima glede ove ideje nisu sauvani nikakvi podaci, ali je 1636. godine
zabiljeeno postojanje katolike kole u mjestu Kareji, gdje se nalazila sredinja uprava svih
svetogorskih manastira, a njezin je prvi uitelj bio Nikola Rossi, neak Kanakija Rossija. Ta
se kola nije dugo odrala, jer je bila udaljena s Atosa i preseljena u Solun, a prestala je raditi
sa smru Nikole Rossija 1642. godine.32
Pravoslavni se istok u prvim desetljeima 17. stoljea povezivanjem s protestantima pokuao
suprotstaviti nastojanjima Katolike crkve za obnovom jedinstva, pa je aleksandrijski patrijarh
iril Lukaris poetkom 17. stoljea poslao protosinela carigradskog patrijarha, Metrofana
Kritopulosa, na studij u Europu, nadajui se da e obnoviti veze s europskim protestantskim
crkvama, ali protestantski teolozi u Engleskoj i Njemakoj nisu pokazali veliko zanimanje
za produbljivanje suradnje. Sam Lukaris, koji je izmeu 1624. i 1638. godine, uz etiri manja
prekida, bio carigradski patrijarh, uzeo je iz kalvinistike teologije argumente za borbu protiv
Rima, a pod utjecajem nizozemskog veleposlanika u Carigradu Kornelija Hage i propovjednika
nizozemskog poslanstva Antoinea Legera produbio poznavanje protestanstkih spisa. elei
reformirati Pravoslavnu crkvu objavio je 1629. godine u ime svih patrijarha istone crkve tzv.
Confessio fidei, ispovijest vjere proetu jakim kalvinistikim utjecajem, prihvativi protestanstki nauk o spasenju samo po Svetom pismu (sola scriptura), zanijekao stvarnu Kristovu
prisutnost u euharistiji, odrekao se tovanja ikona, te zazivanje svetaca nazvao idolatrijom,
to je predstavljalo naputanje bitnih dogmi Pravoslavne crkve. Istovremeno je 1625. godine
stupio u vezu s Propagandom i neodreeno navijestio da bi bio spreman prihvatiti uniju, no
kad je Rim 1628. godine primio obavijest da Lukaris zapravo iri kalvinistike ideje, negira istine katolike vjere i radi protiv rimokatolike hijerarhije na Porti, prekinute su veze s njim. Propaganda je odluila Lukarisov katekizam pobiti katolikim katekizmom, irenjem pisma kardinala Besariona o uniji sa Svetom Stolicom meu vjernicima, Lukarisa proglasiti kalvinistom i
traiti njegovo smjeniivanje uz pomo francuskog kralja Louisa XIV, kojeg je trebalo upozoriti
na opasnost stvaranja saveza izmatikih Grka s Engleskom, Nizozemskom i njemakim
protestantima, a sultanu predloiti zatvaranje Lukarisove tiskare. Misionarima je naloeno da
32

Janko OBERKI, Atos i crkveno jedinstvo, Bogoslovska smotra, XVII,/1929., br. 1., 14.-24.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

159

se poveu s patrijarsima Antiohije, Jeruzalema i Aleksandrije, a trebalo je potaknuti i mletaki

Senat da njihov veleposlanik u Carigradu prestane zagovarati Lukarisa. Opoziciju protiv njega
potaknuo je metropolit Kontares od Berhoje, koji je kao metropolit iril II. Kontares umjesto
Lukarisa sjedio na metropolitskoj stolici (1633., 1635/36., i 1638/9.), a pomagali su mu Vatikan,
francuski i carski diplomati. Lukaris je, izmeu ostalog, optuen i za veleizdajnike veze s
ruskim carem, a na sinodu 24. IX. 1638. Lukarisova je vjeroispovijest jodbaena. Dvije godine
kasnije kijevski metropolit Petar Mogila sastavio je Confessio orthodoxa, ispovijest vjere koja
su suprotstavljala kalvinistikim Lukarisovim nazorima i zastupala pravoslavno gledite. Grki
ju je teolog Meletios Syrigos preveo na grki, a na sinodima u Jassyju 1642. i Carigradu 1643.
godine prihvatili su je svi istoni patrijarsi.33
Posebno poglavlje djelovanja Propagande, a ire gledano i cijele Svete Stolice glede unije jesu
odnosi s Pekom patrijarijom, utemeljenom 1557. godine, koja se prostirala na ogromnom podruju pod osmanskom vlau od sjeverne Makedonije (ukljuujui i Skopje) sve do Komorana
i Erdelja na sjeveru, te od zapadne Bugarske (Samokov i ustendil) do obale Jadrana, dakle
po svim podrujima sjeverno od granice Ohridske arhiepiskopije, koja su inila Osmansko Carstvo na zapadu, pa je granica Osmanskog Carstva s Habsburkom Monarhijom i Mletakom
Republikom bila, barem nominalno, i granica crkvene jurisdikcije pekih patrijarha. U stvari
jurisdikciju pekih patrijarha priznavali su i pravoslavni krani koji su naseljavali Vojnu krajinu mletake posjede u Dalmaciji, to je bio veliki problem za habsburke i mletake vlasti,
jer se peki patrijarh nije odricao jurisdikcije nad pravoslavnim kranima s tih podruja, a
katoliki su biskupi upozoravali vlasti da na dravnom teritoriju ne smiju tolerirati jurisdikciju
stranog crkvenog poglavara, koji je prema mjerilima Katolike crkve bio raskolnik i krivovjernik, i brinuo se da pravoslavni krani s habsburkog i mletakog dravnog teritorija i dalje
ostaju pravoslavni, to je na katolikoj strani pobuivalo sumnju da su pravoslavni kalueri i
episkopi, koji su prelazili preko granice, sluili Osmanlijama i kao uhode.34
Za Katoliku su crkvu osmanska osvajanja bila pogubna jer su kao posljedicu imala znatno
opadanje broja katolika u Bosni, Slavoniji i Srijemu, to je bilo posljedica ne samo osmanske
politike prema katolicima, nego i pritiska hijerarhije Peke patrijarije na katolike da prihvate
jurisdikciju pekih patirjarha, to je redovito vodilo prihvaanju pravoslavlja. Dok je Katolika
crkva na osvojenom podruju gubila vjernike, utemeljenjem Peke patrijarije Srpska pravoslavna crkva se osmanskim osvajanjima proirila na podruja na kojima prije nije postojala,
a kao ideoloki i pravni temelj za postupanje prema kranima sluio je erijatski zakon, pa
su Osmanlije prema katolicima postupali ili represivno ili tolerantno, ve prema postojeoj
politikoj situaciji. Teak poloaj katolika pod osmanskom vlau bio je posljedica pravnog
poloaja Katolike crkve u Osmanskom Carstvu, jer ona nije imala unutranju samostalnost
33

L. PASTOR, Geschichte der Ppste, XIII/2., 750.-760.; Velika povijest Crkve V, 193.-197.; Endre VON IVANKA, Das
Dogma der orthodoxen Kirche im SPiegel der wichistigsten Glaubensurkunden, HOK I, 289.-312.; Robert HOTZ,
Sakramente im Wechselspiel zwischen Ost und Xest, Gtersloh, 1979., 111.-144.

34

Duan KAI, Srpska crkva pod pod Turcima, Srpska pravoslavna crkva 1219-1969.-Spomenica o 750-godinjici
autokefalnosti, Beograd, 1969., 140.-146.; Mirko MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpske crkve pod turskom
vlau (1459.-1766.), Beograd, 1965., 67.-69., 86.-87.; Vasa UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva pod Turcima od
XV. do XIX. veka, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, V-1, 1960., 163.-167.; Ladislav HADROVICS, Srpski
narod i njegova crkva pod turskom vlau, Zagreb, 2000., 39.-45.; Radmila TRIKOVI, Srpska crkva sredinom
XVII. veka, Glas Srpske akademije nauka i umetnosti CCCXX, Odelenje istorijskih nauka, 2., Beograd, 1980., 61.83.; Ivo PILAR /SDLAND), Junoslavensko pitanje, Varadin, 1990., 43.-78., 100.-126., 161.-182.; Sreko M. DAJA,
Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1992., 111.-112.; Marko JAOV, Spisi Kongregacije
za propagandu vere u Rimu o Srbima 1622-1644, I, SANU, Zbornik za istoriju, jezik, i knjievnosrt srpskog naroda
, II. odelenje, knjiga XXV, Beograd, 1986., 652.-653.; Alois HUDAL, Die serbisch-orthodoxe Nationalkirche, GrazLeipzig, 1922., 17.-21.

160

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

kao Peka patrijarija jer Porta nije sudjelovala u imenovanju i investituri katolikih biskupa,
kao to je potvrivala biskupe i patrijarhe pravoslavnih crkava. Katoliki biskupi, koji su dobivali potvrdu izvan drave, morali su se skrivati od osmanskih vlasti, pa u skladu s tim nisu
dobivali pravo sudske vlasti nad vjernicima, niti pomo dravnog aparata za provoenje njihovih odluka, kao to su dobivale pravoslavne crkve. Budui da osmanske vlasti nisu slubeno
priznavale katolike biskupe, koji nisu imali sultanov berat kao pravoslavni episkopi, katoliki
su biskupi tolerirani i morali su posjedovati putovnicu, ali su katolike zastupali predstavnici
redovnikih zajednica. Nepovjerljivost Osmanlija prema katolikim biskupima i katolicima
temeljila se na ulozi rimskih papa kao pokretaa vojnih pohoda protiv Osmanskog Carstva,
pa je na katolike biskupe, posveivane izvan Carstva, uvijek padala sumnja da su zapravo
uhode, zbog ega su biskupi putovali uglavnom nou, izbjegavajui susrete s muslimanima i
predstavnicima vlasti.35
Teak poloaj katolika pod Osmanlijama opisali su apostolski vizitatori Toma Raggio i Aleksandar Komulovi, koje je papa Grgut XIII. uputio 1584. godine u Albaniju i druge krajeve,
ovlastivi ih da provedu reforme, koje su ve bile provedene u ostaloj Crkvi, i meu katolicima
u Osmanskom Carstvu. Ragio i Komulovi mogli su utemeljivati upe i imenovati upnike uz
odobrenje dijecezanskih biskupa, ako su ovi postojali, mogli su u Rim upuivati prigovore
protiv biskupa, odrjeivati od grijeha i dijeliti oproste onima koji su se ispovijedili i priestili.
Tijekom boravka u Albaniji, Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji zabiljeili su vrlo malo katolika, ali
Rimu su javili da meu katolicima i nema mnogo poroka uzmu li se u obzir okolnosti u kojima
ive. Tijekom vizitacija biskupima su ostavljali naputke o organizaciji vjerskog ivota, pa su im
ponovili odredbu Tridentskog sabora da su duni svake godine osobno, ili preko vikara, obii
cijelu biskupiju, iskorijeniti zablude meu vjernicima, i poticati ih da brane svoju vjeru. Budui
da su primijetili slabu obrazovanost sveenstva, vizitatori su biskupima preporuili pouavanje
sveenstva vjerskim osnovama i pravilnom obavljanju sveenike slube, a najbolje vrijeme za
to bila je godinja sinoda, na ije je odravanje biskupe obvezao Tridentski sabor. Ako to ne
bi bilo ostvarivo, trebalo je nekoliko puta godinje organizirati pastoralne skupove, na kojima
su dvije glavne teme bile praksa ispovijedanja vjernika i rjeavanje tekih sluajeva koji su
se dogaali u zemlji. Sveenstvo je moralo vjernike nauiti apostolsko vjerovanje, deset zapovijedi i obiajne molitve, odnosno Oena i Zdravo Marijo, te vjernicima objasniti znaenje
sakramenata, posebno posljednje pomasti i potvrde, trebalo je nabaviti nove misale i brevijare
s reformiranim kalendarom, a biskupi i generalni vikari morali su prisiliti sveenike da nedjeljom redovito odravaju mise u svojim crkvama. Komulovi i Raggio predloili su da bi biskupi
i generalni vikari morali pohoditi mjesta u kojima su se slavile crkvene sveanosti, jer su se
tada okupljali mnogobrojni vjernici, kojima se moglo propovijedati o znaenju sakramenata,
katekizmu i potrebi pridravanja odredbi Dekaloga, no iz raspoloivih izvora nije poznato
jesu li njihovi prijedlozi imali ikakva utjecaja na katolike pod Osmanlijama, jer se Raggio 1585.
godine vratio u Rim, a Komulovi je kao apostolski legat krajem 1586. pohodio Moldaviju, i
poetkom 1587. vratio se u Rim.36
35

S. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost, 97.-100., 106.-111., 155.-160.; J. IMRAK, De relationibus Slavorum

Meridionalium, 28.-29.; Krunoslav Stjepan DRAGANOVI, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog
govornog podruja u vrijeme vladavine Turaka, Mostar, 1991., 84.-89., 109.-11.; M. MIRKOVI, Pravni poloaj i
karakter srpske crkve, 118.-122., 150.-158.; Stanoje STANOJEVI, Istorija srpskog naroda, Beograd, 1910., 206.-210.;
Noel MALCOLM, Povijest Bosne, Zagreb, 1995., 160; Pavo IVKOVI, Etnika i vjerska povijest Bosne, Slavonije i
Srijema do konca XVII. stoljea, Sarajevo i Mostar, 1996.; V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva pod Turcima, 167.-173.; I. PILAR, Junoslavensko pitanje, 173.-182.

36

Miroslav VANINO, Isusovci i hrvatski narod I, Zagreb, 1969., 50.-65.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

161

U vrijeme pontifikata pape Pavla V. na podruja pod osmanlijskom vlau uputio se i isusovac
Bartol Kai, koji je 1612. godine preko Bosne doao u Srbiju, Srijem i istonu Slavoniju, a
drugi je put u te krajeve krenuo 1618. godine, a cilj mu je bio poboljavanje poloaja katolika,
kojima je nedostajalo sveenika, pa su se za sakramente obraali pravoslavnim sveenicima,
a trebalo je napraviti odreene korake glede pregovora oko mogueg sjedinjenja s Rimom.
Poloaj katolika na podruju koje je obuhvaala Peka patrijarija pogoravao se zbog nedostatka katolikog sveenstva, to je uzrokovalo prijelaz na pravoslavlje, a nezavidnu situaciju
dodatno su zakomplicirale meusobne nesuglasice franjevaca i biskupa koje je postavljala
Sveta Stolica, a u imenovanje biskupa ukljuivali su se i Habsburgovc, tvrdei da su kao posjednici ugarske krune imali patronatsko pravo (pravo slobodnog imenovanja biskupa) ne samo u
Ugarskoj, nego i i njezinim nekadanjim vazalnim zemljama, u koje su ubrajali i Bosnu. Rimska je kurija najrae postavljala franjevce za biskupe, no te su odluke ovisile o trenutanim
politikim interesima Bea i Porte, pa su tenje biskup za preuzimanjem vlasti, uobiajene u
katolikim zemljama,izazivale otpor franjevaca u Bosni, jer su oni snosili politiku odgovornost
pred Portom i bili izloeni pojaanim pritiscima, a ne biskupi, od kojih su mnogi bili smjeteni
izvan biskupija. Posljedica takva stanja bilo je opadanje broja katolika tijekom druge polovice
16. i cijelog 17. stoljea u Crnoj Gori i junoj Hercegovini, a slino se dogaalo i u Bosni, Slavoniji i Srijemu. Peka patrijarija je oko 1648. godine imala 12 metropolita, 30 biskupa i veliki
broj manastira, a u Trebinjskoj biskupiji katolici su do tada ve gotovo isezli, postojala su
dva samostana i djelovala tri sveenika. U junoj je Ugarskoj u pet sandaka bio samo jedan
misionar, zbog ega su katolici prihvaali pravoslavlje ili kalvinizam, a rjee islam.37
Crkvena je hijerarhija Peke patrijarije katolike nastojala podvrgnuti svojoj jurisdikciji, a povijesni izvori iz Bosne pokazuju da su bosanski katolici samo u 16. stoljeu velikim novanim
iznosima isposlovali 56 fermana i odobrenja za obranu od presizanja pravoslavne crkvene hijerarhije. Neposredni je cilj pravoslavnih patrtijarha i episkopa u sluajevima pritiska na katolike bilo naplaivanje visokih nameta, djelomino uzrokovano i velikim fiskalnim optereenjima
pravoslavne hijerarhije prilikom biranja novih epsikopa ili novog patrijarha, no to se pretvorilo
u obiaj kupovanja poloaja za to vie svote, koje su pravoslavci utjerivali od katolika. Pravoslavna hijerarhija nastojala je zastraivanjem i koritenjem turskih sudova nametanje poreza
katolicima pretvoriti u obvezu, a franjevci su to doivljavali kao jurisdikcijsko podvrgavanje
Pekoj patrijariji i put prema nametanju pravoslavlja, to se doivljavlao kao prijetnja njihovom identitetu. Pravoslavni su predstavnici te zahtjeve opravdavali tezom da su katolianstvo i
pravoslavlje jedna te ista vjeroispovijest i Crkva, to su katolici morali pobijati pred sudovima,
a zbog estih tjelesnih zlostavljanja katolika i njihovih vjerskih predstavnika - franjevaca, rasla
je ogorenost prema pravoslavnim episkopima, te dovela do nekoliko sluajeva napada katolika na pravoslavne metropolite. Osmanlije su iz takvih sukoba izvlaili veliku korist jer su
na taj nain bolje motrili na krane i sprjeavali njihovu moguu suradnju protiv muslimana
i drave, a obiaj izdavanja berata pravoslavnim patrijarsima, u kojima su se katolici navodili
kao njihovi podlonici, sluio je i za iznuivanje novca i od katolika, koji su pred turskim sudovima za velike svote novca morali dokazivati da nisu podloni pravoslavnoj hijerarhiji. Valja
napomenuti da je jedan od razloga opadanja broja katolika bila reforma kalendara, koju je
papa Grgur XIII. proveo bulom Inter gravissimas 24. II. 1582., pa je u austrijskim zemljama
novi kalendar uveden 1584. godine prelaskom sa 7. na 16. sijenja, u Hrvatskoj 7. II. iste godine,
a u Ugarskoj 1587. godine prelaskom sa 22. na 31. listopada. Katolici u Osmanskom Carstvu
37

Miroslav Vanino, Autobiografija Bartola Kaia, Zagreb, 1940., 35.-56., 95.-11.; S. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost, 160-181; K.DRAGANOVI, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje, 25.-46., 37.-79., 121.-137.; Krunoslav
DRAGANOVI, Izvjee apostolskog vizitatora Petra Masarechija, Starine XXXIX, Zagreb, 1938., 9.-48.

162

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

pruali su otpor ovoj promjeni, u emu ih je podravalo kalvinistiko i pravoslavno sveenstvo,

pa su misionari, zbog otpora uvoenju novog kalendara strahovali gotovo jedno stoljee da e
katolici u Slavoniji pod osmanskom vlau prihvatiti pravoslavlje.38
Poloaj katolika pod osmanskom vlau i ponaanje pravoslavne crkvene hijerarhije prema
njima povezani su s pitanjem odnosa Svete Stolice i Peke patrijarije, odnosno motiva koji su
poticali obje strane na meusobne kontakte. U meusobnim susretima predstavnika Rimske
kurije i Peke patrijarije od poetka su dolazile vidljive razlike u poimanju sjedinjenja, jer
su rimski predstavnici teite stavljali na rjeavanje spornih ekleziolokih i dogmatskih pitanja, ne ulazei u mogue planove o pokretanju ustanka protiv osmanske vlasti, a hijerarhija
Peke patrijarije je kao glavni motiv povezivanja s Rimom isticala nastojanja da se potakne
ratni pohod koji bi zavrio potiskivanjem Osmanlija iz Europe i oslobaanjem pravoslavnih
krana od njihove vlasti, ali istovremeno nisu eljeli pregovarati o postojeim ekleziolokim
i dogmatskim razlikama. Prvi su dodiri hijerarhije Peke patrijarije i Svete Stolice poeli u
vrijeme pape Klementa VII., motiviranog za stvaranje ire koalicije kranskih vladara, koja
bi potisnula Osmanlije iz Europe. U posljednjem se desetljeu 16. stoljea poeo mijenjati
odnos predstavnika Peke patrijarije prema osmanskoj dravi, kad je patrijarh Jovan (1592.1614.) pod utjecajem bitke kod Siska 1593. godine zakljuio da su unutranje i vanjske prilike
pogodne za borbu protiv Osmanlija, pa je 1594. godine izbio ustanak u Banatu pod vodstvom
vrakog episkopa Teodora, a 1597. u Hercegovini pod vodstvom metropolita Visariona. Iako
su Osmanlije uguili oba ustanka, otro kaznili sveenstvo kao pokretae te simbolino spalili
tijelo Save Nemanjia u Beogradu 27. IV. 1594., Jovan je i dalje odravao diplomatske veze sa
zapadom. Pregovori koje je vodio s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, savojskim suverenom Karlom Emanuelom I., i panjolskom nisu doveli do veih rezultata, ali 1599. godine u
Rimu su bila dva kaluera iz Pei, traei pomo protiv Osmanlija. Iz pisma koje su donijeli
moglo se naslutiti da je Jovan bio spreman razgovarari i o uniji. Klement VIII. odgovorio mu je
da je sjedinjenje mogue ako patrijarh, episkopi i sveenstvo Peke patrijarije priznaju Rimsku crkvu kao jedinu Crkvu, prihvate njezino uenje i papino prvenstvo, te se odreknu raskola
i zabluda Pravoslavne crkve. Meutim, iz pisma patrijarha Jovana 1608. godine savojskom
vladaru Karlu Emanuelu I., u kojem je patrijarh izrazio spremnost da e ga okruniti po starom
vjerskom obredu Nemanjia za suverena pet kraljevstava, kojima je Jovan upravljao kao svjetovni i vjerski poglavar, ali i istaknuo da ne eli prisutnost isusovaca, koji bi narod obraali
na katolianstvo, moe se zakljuiti da su predstavnici Peke patirjarije uniju doivljavali
samo kao sredstvo za ostvarivanje politikih ciljeva, a ne kao tenju za stvarnim pomirenjem
i sjedinjenjem s Katolikom crkvom.39
Neuspjeh Jovanovih planova o moguem ustanku protiv osmanlija uz potporu zapadnih saveznika naveli su Jovanova nasljednika Pajsija (1614.-1648.) na kompromisnu politiku prema
Osmanlijama, to je znailo prekid oslonca na zapadne sile i okretanje Rusiji, a plod pomirljive
Pajsijeve politike bilo je uspjeno sprjeavanje podvrgavanja Peke patrijarije Ohridskoj arhiepiskopiji, to je Pajsije uspio tijekom boravka u Carigradu 1641/42. godine. Pajsijev nasljednik
38

S. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost, 17.4, biljeka 187.; K. DRAGANOVI, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje, 82.-85., 109.-114., bilj. 74.; M. JAOV, Spisi Kongregacije za Propagandu vere, 383.-389.; Jakov STIPII,
Pomone povijesne znanosti u teoriji i praksi, Zagreb, 1972., 177.

39

S. DAJA, MAsovni prijelazi katolika na pravoslavlje, 99., bilj. 67.; Janko IMRAK, Crkvena unija u sjevernoj Dalmaciji u XVII. vijeku, Nova revija, Makarska, 1924., 3.-4.., 245.-277.; D. KAI, Srpska crkva pod Turcima 150.-151.;
L. HADROVICS, Srpski narod i njegova crkva, 106.-107.; Carolus NEI, De Pravoslavis Jugoslavis saec. XVII. ad
catholicam fidem reversis necnon de eorum conceptu Romanae Ecclesiae, Romae, 1940.,7.-8; Peter BARTL, Der
Westbalkan zwischen spanischer Monarchie und Osmanischen Reich. Zur Trkenproblematik an der Wende von
16. zum 17. Jahrhundert, Wiesbaden, 1974.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

163

Gavrilo I. (1648.-1655.), koji je obnovio veze s Rimom, nastavio je provoditi njegovu politiku, no
Osmanlije su primijetili njegov pokuaj da Kandijski rat iskoristi za pokretanje saveza protiv
sultana, pa je 1653. godine otiao u Rusiju. Najintenzivniji pregovori Rima i Peke patrijarije odravani su upravo u vrijeme Pajsija i Gavrila I., ali istovremeno su se odravali brojni
kontakti predstavnika Katolike crkve s pojedinim lanovima vie ili nie crkvene hijerarhije
Peke patrijarije. Tijekom prve polovice 17. stoljea rimska je kurija u nekoliko navrata upuivala predstavnike u Pe, pa je etrdesetih godina s Pajsijem o uniji intenzivno pregovarao
apostolski vizitator Trogiranin Franjo de Leonardis, kojem je pomagao Franjo Bolizza-Grbii,
papinski opunomoenik za katolike misije u Albaniji, Crnoj Gori i Srbiji. Iako je de Leonardis
za uniju uspio privoljeti crnogorskog metropolita Mardarija, i njegova nasljednika Visariona,
istovremeno su katolici u sredinjim krajevima Crne Gore prelazili na pravoslavlje, a razgovori
de Leonardisa s Pajsijem u listopadu 1642. godine potvrdili su neslaganje glede papina prvenstva, pitanja Filioque, uporabe kvasnog ili beskvasnog kruha i kranske tradicije na koju se
se pozivali pravoslavi episkopi i patrijarh Peke patrijarije. Iako je de Leonardis Propagandu
uvjeravao da bi se Pajsija moglo pridobiti za uniju, koji je bio nepopustljiv u pitanju Filioque i forme euharistije, Propaganda nije bila zadovoljna patrijarhovim stavovima, odgovorivi
De Leonardisu da bi unija bila mogua samo po obrascu koji je propisao Firentinski sabor.40
Raspravu o tom pitanju prekinula je De Leonardisova smrt 1645. godine, a kad je 1648. godine
izabran novi patrijarh Gavrilo I., iz Pei su u Rim upuena dva kaluera s pismom u kojem se
izraavala elja za suradnjom s Katolikom crkvom. Ocijenivi ove izjave kao spremnost za
prihvaanje unije, Propaganda je u Srbiju s kaluerima uputila misionara Paulina Demskog da
unutar misije podigne kolu, no zbog ratnih je prilika Demski stigao tek 1651. godine. Razgovarao je s Gavrilom I. o uniji i podizanju kola, o emu se raspravljalo i na saboru u Morai,
kad je zakljueno da se pomo ne zatrai samo od pravoslavne Rusije, nego i od Rima, kamo
je trebao poi budimljanski episkop Pajsije. No, njega su Osmanlije uhvatili i pogubili, Demski
se morao skloniti u Kotor, i preminuo je 1655. godine, a Gavrilo I. uputio se u Moskvu, odakle
je poruio da se ne namjerava vratiti, pa je izabran novi patrijarh Maksim (1656.-1674.). On je
promijenio politiku prema katolicima i nastojao ih uz pomo turskih vlasti podvrgnuti svojoj
jurisdikciji, dok su Gavrila po povratku iz Rusije Osmanlije pogubili, sumnjajui u njegovo
politiko djelovanje. U drugoj polovici 17. stoljea povezali su s nekih pripadnici nieg klera
i kaluera u manastirima s Rimom, no iz raspoloivih izvora teko je razluiti zbog kojih su
razloga ti kontakti odravani. Katoliki biskupi, a i bosanski franjevci otvoreno su iskazivali sumnju u iskrenost pravoslavne strane glede unije, jer su se ti pokuaji odvijali istovremeno kad
je hijerarhija Peke patrijarije eljela katolicima nametnuti plaanje poreza i podvrgnuti ih
jurisdikciji pekih patrijarha, i kad su u mnogim krajevima katolici prihvaali pravoslavlje, na
to su Rim upozoravali kotorski nadbiskup Andrija Zmajevi i trebinjski biskup Antun Primi.
Maksimov nasljednik Arsenije III. Crnojevi (1674.-1706.) nastavio je represivnu politiku prema
katolicima, a izbijanjem Bekog rata i Crnojevievim bijegom na podruje Monarhije Peka se
patrijarija nala u tekoj situaciji sve do njena ukidanja 1766. godine.41

40

C. NEI, De Pravoslavis Jugoslavis, 1.-15.; M. JAOV, Spisi Kongregacije za Propagandu vere, 480.-491, 572.-591.,
593.-599., 604.-609., 615.621., 643.-658.

41

C. NEI, De Pravoslavis Jugoslavis, 18.-20., 35.-51.; L. HADROVICS, Srpski narod i njegova crkva, 16.-37.; K. DRAGANOVI, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje, 105.-120.; imrak, De relationibus Slavorum Meridionalium,
123.-128.

164

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

3. Vojna krajina i vlako pitanje

Iako su prvom maranskom biskupu odlukom pape Pavla V. prilikom posveenja u Rimu kao
jurisdikcijsko podruje odreene Ugarska, Hrvatska i umberak, na dosege je unije pravoslavnih krajinika Vojne krajine s Katolikom crkvom znatno utjecala injenica da je ona zapoela
u Varadinskom generalatu, gdje se nalazio maranski samostan kao sjedite nove biskupije, i
u kojem je sredinji politiki problem bila tzv. restitucija Vlaha, odnosno zahtijevanje hrvatskih stalea i zagrebakih biskupa da se novi doseljenici na krajikim posjedima koji su im
ranije pripadali podvrgnu njihovoj vlasti i prihvate davanja na koja su imali pravo kao zakoniti
vlasnici opustjelih krajikih posjeda42. Varadinski je generalat intenzivnije naseljavan vlakim
puanstvom izmeu 1587. i 1600. godine, kada su krajiki zapovjednici iz turske Slavonije dovodili nove krajinike, koji su zanimanje za preseljenje na podruje Monarhije poeli pokazivati
nakon osmanskih poraza kod Siska 1593. i Petrinje 1596. godine. Procjene o broju doseljenog
vlakog puanstva vrlo su razliite, pa je S. Pavii, na temelju Ivievih podataka, zakljuio da
je u Krievaku kapetaniju do 1602. godine dolo iz Cernikog (Pakrakog) sandaka oko 700
vlakih porodica, a R. Gruji je naveo da je samo 1598. godine oko Ivania, Rovia i Poganca
naseljeno 3000 osoba, isto toliko i 1622. godine, i da je srpski narod poetkom 17. stoljea davao Habsburgovcima za ratne potrebe 4000 - 5000 ljudi. V. Klai procijenio je da je oko 1598.
godine u okolici Ivania, Rovia i Poganca ivjelo oko 3500 Vlaha, a K. Kaser je zakljuio da
bi ih, iako je prema izvorima vlakih doseljenika bilo oko 5.000, realno bilo oko 10.000, ako
42

Krajiki vojni izvori s kraja 16. i poetka 17. stoljea nove su doseljenike iz Osmanskog Carstva najee nazivali
Vlasima, a znaenje tog pojma razliito je interpretirano, od naziva za etniku pripadnosti romaniziranim predslavenskim nomadsko-stoarskim Vlasima, koji su pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve u kasnijem razdoblju
primili srpsku nacionalnu svijest, preko teze srpske historiografije da taj naziv oznaava pripadnost srpskoj naciji
od 16. stoljea, odnosno od obnavljanja Peke patrijarije, pa do miljenja da on oznaava slobodnog vojnikakrajinika, bez obzira na vjeroispovijest ili podrijetlo, to se moglo vidjeti u saborskom zakljuku iz 1628. godine,
kada su se stalei alili vladaru da u Krajini pod imenom Vlaha ivi vie starosjedioca (ljudi nae nacije),
koji su teili doi pod zatitu krajikih zapovjednika, nego pravih Vlaha. U izvorima katolike provenijencije
koji su se odnosili na uniju pojam Vlah poistovijeivan je s nazivom uskok, odnosno s imenima Rascian ili
Servian, uz koje se dodavao pridjev izmatik (raskolnik), i oznaavao je pripadnost pravoslavlju, a katoliko
je starosjedilako stanovnitvo Varadinskog generalata nazivano Slavoncima, za razliku od Predavaca, bosanskih Hrvata katolika, kako ih je nazvao zagrebaki biskup Franjo Ergelski u izvjeu povjerenstvu 1635. godine,
koji su doselili u Krajinu iz Osmanskog Carstva. Budui da izvori koji se odnose na uniju pravoslavne krane u
Krajini nazivaju Vlasima ili uskocima, pojmovima uz koje se nalaze i nazivi Rasciani ili Serviani, u ovom radu
te nazive rabimo kao oznaku za pravoslavne krajinike, bez obzira na njihovo mogue podrijetlo. Opirnije: Fedor
MOAANIN, Vojna krajina do kantonalnog ureenja 1787. godine, 26-27; isti, Pokuaj sporazumijevanja izmeu
hrvatskog plemstva i vlaha Varadinskog generalata u 17. stoljeu, u: D. PAVLIEVI, Vojna krajina, 273.-279.;
Josip ADAMEK, Bune i otpori, Zagreb, 1986., 294.-301., 317.-322.; B. SUEVI, Razvitak vlakih prava, 42.-44..;
D. MANDI, Srbi i Hrvati, 159-165.; I. PILAR, Junoslavensko pitanje, 105-122; J. UHA, Maranska biskupija,
8-18; V. KLAI, Povijest Hrvata V, 519., bilj. 1.; F. II, n. dj., 300.; S. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost, 40.41.; M. RADEKA, Gornja krajina, 39.-41.; Jaroslav IDAK, O znaenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti, u: D.
PAVLIEVI, Vojna krajina, 18.-28.,; J. IMRAK, De relationbus Slavorum Meridionalium, 51., 62.-65., 129.-130.,
142.-143., 153.-154., 175.-180., 192.-194.; A. IVI, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba, 20., 28.-32., 35., 51.;
M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 50.-58., 61.-67., 81.-83., 99.-102., 108.-112., 117.-143., 149.-158,
175...-180., 192-195.., 202.-208, 217..-225., 232.-236., 245.-247.; Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje:
Arhiv HAZU) Radoslav LOPAI, Monumenta ecclesiae graeco-orientalis in Croatia et Slavonia, XV-25, A-III., 2.;
Zlatko KUDELI, Izvjee zagrebakog biskupa Benedikta Vinkovia apostolskom nunciju Casparu Mattheiju o
Maranskoj biskupiji i Vlasima iz 1640. godine, Povijesni prilozi, 19, Zagreb, 1999., 153.-156., 166.-179.; J. IMRAK,
Maranska eparhija, Bogoslovska smotra, 1930., 171.-172..; Petri Petretich episcopi Zagrabiensis Historia de
Valachorum in Confiniis Regni Sclavoniae degentium Episcopatus origine, progressu, et effectibus, Arhiv HAZU,
II. d 51., f. 1r., 6v (dalje: PETRETI, Historia de Valachorum episcopatus); Valachicae gentis in Regno Croatiae
illocatae excessuum ac episcoporum ritus graeci eorundem praefectorum Notitia Historica descripta ex manuscripto patrum Societatis Iesu ab anno 1666-1670, Arhiv HAZU, Monumenta ecclesiae graeco-orientalis, A-III., 13.,
f. 1 (dalje: Valachicae gentis notitia historica)

165

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

se poe od pretpostavke da su obitelji imale prosjeno 8 lanova. Na podruju vlastelinstva Dubrave Vlasi su 1597. godine naseljeni u Lipovane, Mostare i Marinkovac, a izmeu
1598. i 1618. u Dragievac, Habjanovac, Kapelu, Prnjarovac, Vukinac, Zvekovac, Zabre, Fuku,
Koritnu, Markovac, Paruevac, Haganj, i Kabal. Prema popisu iz 1610. godine u Koprivnikoj
kapetaniji nalazile su se 204 vlake kue u 9 sela (Muna, Veliki i Mali Poganac, Kukavica,
Grdak, Vladislav, Glogov Zdenac, Planka, Zerdia), u Krievakoj je kapetaniji ivjelo 758 obitelji u Roviu, Batini, Svetom Ivanu (abnom), Kapeli, Gornjoj i donjoj Plavnici i Gudovcu, a u
Ivanikoj kapetaniji bilo je 256 vlakih kua u Svetom Kriu, Graberju, Tuginom selu, Soboanima, Dianovcu, Bonjanima, Obrekoj i Buni. No, osim njih, na to su podruje od 1602. godine
naseljavani i Predavci, katolici iz Osmanskog Carstva, koji su dolazili u generlalat elei stei
vlaki poloaj, a izmijeani s Vlasima ivjeli su prema izvjeu povjerenstva iz 1635. godine u
Fuki, Zabru, Habjanovcu, Koritni, Markovcu, Paruevcu i Marinkovcu.44 Predavci su najgue
bili naseljeni na azmanskom podruju, izmeu Dubrave i Rovia, nekoliko sela nalazilo se
na lijevoj obali Glogovnice, a izmeu Rovia i Hagnja ivjeli su u selima izmijeani s Vlasima.
Iz upe Gradec, istono od Glogovnice, pojedina sela odvojila su se i pripojila Krajini, a nova
doseljenja u generalat zabiljeena su 1608-1609, 1622. i 1637. godine, pa su krajike vlasti oko
1630. godine raunale da je na podruju Varadinskog generalata bilo 120 vlakih kua i oko
400-600 kua predavaca. Suvremeni vatikanski izvori takoer nisu pruali precizne podatke,
pa je apostolski nuncij Petar Antonije 1611. godine procijenio da je maranskom biskupu Simeonu bilo podreeno 60.000 dua, transki biskup Renaldi 1625. procijenio da je Morlaka ili
Vlaha u Hrvatskoj i Slavoniji bilo oko 20.000, a tajnik Propagande Ingoli spomenuo je 1628.
godine 60.000 uskoka. Nepoznati ohridski nadbiskup u izvjeu 1632. godine procijenio je da u
Krajini ivi 50.000 Vlaha u 5000 kua, dok je bosanski biskup Ivan Tonko Mrnavi naveo 1633.
godine da je u Zagrebakoj biskupiji ivjelo 40.000 izmatikih Vlaha ili uskoka. Zanimljivo
je da se precizniji podaci o pravoslavnim krajinicima ne nalaze ni u dva vatikanska izvjea
nastala 1628. i 1629. godine, kojima autori nisu poznati, a u kojima se broj krajinika uope
nije navodio. Za autora prvog, vrlo kratkog izvjea, pravoslavni krajinici bili su ilirski narod
grkog obreda, kojeg su starosjedioci zvali uskocima, a ivjeli su u Roviu, Metlici i Gomirju,
te bili ratrkani po naseljima i selima; u drugom, opirnije izvjee naslovljenom De Servianis seu Illyricis hominibus Graeci Ritus in Croatia et Carniola commorantibus informatio,
autor je naveo da je podrobnije vijesti dobio od Rafaela Levakovia. Prema tom izvjeu su
uskoci bili pripadnici ilirskog naroda i grkog obreda i sebe su zvali Vlasima, najbrojniji su
bili u Zagrebakoj biskupiji, a boravili u Roviu, Metlici i Gomirju. Anonimni autor izvjea
napomenuo je da mu je Levakovi rekao da Vlasi ili uskoci, koji su grkog obreda, sebe nazivaju starovjercima, da govore ilirskim jezikom, da se izdravaju kao plaenici habsburkog
vladara, a da su u vjerskim pitanjima potpune neznalice. Meutim, ni ovaj izvor nije sadravao
preciznije procjene o priblinom broju krajinika, pa je jedini precizniji podatak iznio umberaki kapetan Paradeiser 1626. godine, procijenivi da je iz umberka za rat bilo spremno oko
2000 uskoka, iz Varadinskog generalata 6000, a iz Primorja 1000.45
43

43

Aleksa IVI, Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju.- Prilog ispitivanju srpske prolosti tokom 16. i 17. veka, Srijemski
Karlovci, 1909., 6., 22.-28., 30.-31., 35.-37., 52.-53.; Stjepan PAVII, Porijeklo naselja i govora u Slavoniji, Djela JAZU
47., 4.., Zagreb, 1953., 212; Radoslav GRUJI, Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj, 109., 111., bilj. 2.; V. KLAI,
Povijest Hrvata, V.., 535.-542.; N. KLAI, Drutvena previranja i bune,140.-141.; Josip ADAMEK, Agrarni odnosi u
Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljea, Zagreb, 1980, 520; Radoslav LOPAI, Prilozi za povijest Hrvatske u XVI. i XVII. vieku iz tajerskog zemaljskog arkiva u Gradcu, Starine JAZU XVII, Zagreb, 1885., 214.; XIX.,
1887., 49., 54, 77.-78.; K. KASER, Slobodni seljak i vojnik I, 89.-90.

44

Josip BUTURAC, Vrbovec i okolica 1134-1984, Vrbovec, 1984., 50.-58.

45

J. ADAMEK, Agrarni odnosi, 187.; J. ADAMEK, Bune i otpori, 294.-301.; J. IMRAK, De relationibus Slavorum
meridionalium, 37.-40., 50.-56., 64.-65., 72.-74., 92.; M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 81.-82., 134.,

166

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Preseljenje Vlaha u Slavonski generalat provedeno u kratkom razdoblju od 1597. do 1600.

godine, a nastavljeno i kasnije, otvorilo je tzv. vlako pitanje, odnosno pitanje podvrgavanja
krajinika podlonosti vlasnika posjeda na kojima su bili naseljeni, koje se pojavilo u trenutku
kad je postalo jasno da e novi doseljenici dulje vrijeme ili ak trajno boraviti na vlastelinskim i posjedima Zagrebake biskupije. Pokrenuo ga je 1599. godine zagrebaki biskup Nikola
Selniki-Stjepani (Zelniaj-Selniki u starijim ispravama), zahtjevom upuenim vladaru u Be
da mu ivaniki Vlasi, koje je godinu ranije tamo naselio general Sigismund Herberstein, postanu podlonici, tvrdei da im nije mogao oprostiti terete jer su obraivali zemlju Zagrebake
biskupije. Biskup se alio da su dogovor izmeu njega i krajinika o plaanju desetine sprijeili zapovjednik Herberstein i ostali krajiki zapovjednici, u emu je prepoznao opasnost
da posjedi Zagrebake biskupije budu trajno otueni, pa se obratio i nadvojvodi Ferdinandu
s prijedlogom da Vlasi budu osloboeni dravnih tereta, a da bi se on s Vlasima dogovorio o
slobodama i povlasticama koje e dobiti. Iako je vladar drao da je zagrebaki biskup bio u
pravu, nadvojvoda Ferdinand odbio je provesti biskupove zahtjeve zbog bojazni da e se Vlasi
vratiti natrag u staru postojbinu ako budu bilo ime optereeni, a dovedeni su u Krajinu zbog
rata protiv Osmanlija. Ferdinand je ujedno napomenuo da su posedi koje su Vlasi naselili bili
pusti ve 40 godina, a zagrebaki ih biskup nije ni plaao ni uzdravao, pa nije bilo potrebno
postupiti protivno obeanjima kojima su Vlasi privueni u Krajinu.46 Odgovor nadvojvode
Ferdinanda je na poetku 17. stoljea jasno naznaio budue sporove glede naseljavanja krajinika, pa su stalei ve 1600. godine protestirali zbog toga to su vojne vlasti onemoguavale
pregovore s Vlasima naseljenim u Ivaniu i Roviu, koje su kapetani zabranili pod prijetnjom
smrtne kazne, a ugarski je sabor 1. V. 1604. usvojio zakljuak kojim se trailo da se svi Vlasi u
Slavoniji i Hrvatskoj podvrgnu ranijim posjednicima, i da plaaju zemljarinu ili devetinu, odnosno desetinu zagrebakom biskupu. Taj je zahtjev podnesen Rudolfu II. 5. VII 1604., ponovljen
je u istom obliku 13. I. 1605., a potvrdio ga je Matija II. 6. XII. 1608. godine u Pounu.47
Glede zahtjeva hrvatskih stalea i zagrebakih biskupa treba napomenuti da su novija
istraivanja utvrdila da je plemstvo trailo priznanje civilne, a kasnije i vojne jurisdikcije, i
ograniena podavanja, tlaka kao tipina kmetska obveza nije se spominjala, nego su vijest o
pokmeivanju krajinika irili krajiki zapovjednici, kojima je to bio argument za uvjeravanje
nadlenih vlasti u Beu i Grazu da bi udovoljavanje zahtjeva stalea i zagrebakih biskupa
znailo destabilizaciju obrambenog sustava u Krajini, iako je jo 1607. godine Sabor upozorio
plemstvo da bi vie moralo mislitii na ope dobro, odnosno obranu drave, nego na privatne interese, te izbjegavati prekomjerna optereenja Vlaha, a i Dvorsko ratno vijee je u oujku 1619.
napomenulo da su hrvatski stalei izjavili kako ne namjeravaju Vlahe opteretiti tlakom.48
Rjeavanje ovog problema intenzivnije je potaknuo 1613. godine zagrebaki biskup Petar Domitrovi intervenirajui na dvoru, a u proljee te godine uputio je u Maru svoje predstavnike
364., 394.; J. BUTURAC, Vrbovec, 59.-67.; S. PAVII, Porijeklo naselja i govora u Slavoniji, 214.; Radoslav LOPAI,
Spomenici hrvatske krajine (dalje: SHK) II, 147., 180., 278., 303; III, 504; N. NILLES, Symbolae ad historiam Ecclesiae orientalis, 703.-710.; August Theiner, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium illustrantia, II, Zagreb, 1875,
116.
46

R. LOPAI, SHK I., 269.-273.; Fredo II, Hrvatski saborski spisi IV., 400 (dalje: HSS).

47

F. II, HSS IV., 495.-498.; V.., 631.-632., 637.

48

Aeksa IVI, Jurisdikcija slavonskih plemia i srpski doseljenici od 1598. do 1630. godine, Prilozi knjievnosti,
jezika, istorije i folklora II, Beograd, 1922.; F. II, Politika Habsburgovaca spram Hrvata do Leopolda I., Rad
JAZU 266, razreda historiko-filologikog i filozofiko-juridikoga 120, Zagreb, 1939., 143; F. MOAANIN, Pokuaj
sporazumijevanja izmeu hrvatskog plemstva i vlaha, 280; N. KLAI, Drutvena previranja i bune, 138.-142.; J.
IDAK, O znaenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti, 3; R. LOPAI, SHK II., 302; F. II, HSS V., 208., 488.,
515.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

167

na pregovore s krajinicima, s kojima su razgovarali ivaniki upnik Martin Dubravi i Marko

Doktori. Prijedlozi koje je biskup Domitrovi ponudio, a koji nisu poznati iz sauvanih izvora, bili su odbijeni, a Domitrovievim se zahtjevima najee opirao zapovjednik Slavonskog
generalata Sigismund Trauttmansdorff, koji je jo 1609. godine od cara i kralja Matije II. traio
zatitu Vlaha od presizanja stalea i zagrebakih biskupa. General je naglasio da su Vlasi bili
vrlo bitan imbenik obrane Monarhije pa bi stoga trebalo ekati oslobaanje podruja koje
su okupirali Osmanlije, a tek onda raspravljati o moguem povratku Vlaha u staru postojbinu i vraanju krajikih posjeda zakonitim vlasnicima. Iako je beki dvor bio sklon udovoljiti
Domitrovievim zahtjevima, negativne reakcije ivanikih krajinika na vijest o podvrgavanju
zagrebakom biskupu, kao i Trauttmansdorffova procjena da bi se Vlasi mogli pobuniti, pa ak
i vratiti u Osmansko Carstvo, odgodili su provoenje Domitrovievih zahtjeva. Ni osnivanje
vlakog povjerenstva 1618. godine nije mnogo promijenilo jer je dvor zbog izbijanja rata izbjegavao donoenje odluka koje su mogle destabilizirati Krajinu. Pregovori glede vlakog pitanja,
prekinuti 1623. godine, obnovljeni su dvije godine kasnije, no Ferdinand II. ve je 1627. godine
objavio ispravu kojom je Vlahe iz Hrvatske i Slavonije uzeo pod zatitu, odobrio im boravak u
domovima u kojima su se nalazili, uz uvjet da se pokoravaju njemu i njegovim nasljednicima
kao zapovjednicima. Vlasnici posjeda koji su imali nasljedna imanja trebali su dobiti odreenu
naknadu, ili su ih mogli zamijeniti.49
No, hrvatski stalei nisu namjeravali odustati od svojih zahtjeva, a kraljevski su povjerenici
3. VIII. 1628. u Varadinu stalee podsjetili na zasluge Vlaha za obnovu ranije opustoenih
posjeda i njihovu vanost za obranu Monarhije, a upozorili su i na opasnost od pobune i
povezivanja domaih Vlaha s onima iz Turske, kojima se nitko ne bi mogao suprotstaviti.
Povjerenici su upitali stalee s kojom bi vojnom silom Hrvatska zaustavila napad ujedinjenih
Vlaha iz Krajine i Osmanskog Carstva, kad su Vlasi ionako inili najvei dio krajikih postrojbi,
i podsjetili plemstvo na nesree koje su pogaale drave u kojima su za obranu koriteni plaenici, te su izrazili nadu da stalei nee ugroziti stabilnost ne samo Krajine nego i Monarhije
za tako malen dobitak od 1.200 vlakih domova, koliko su procijenili da ih ima.50 Meutim,
hrvatski stalei su u studenome iste godine iznijeli 13 razloga zbog kojih bi Vlasi morali biti
vraeni njihovoj jurisdikciji, meu kojima su naveli pravo da i sami regnikole ubiru prihod
s posjeda, kad je ve to bilo omogueno krajikim zapovjednicima, a i injenicu da su meu
Vlasima ivjeli osobe njihove nacije (Slavonci - starosjedioci katolici u Krajini, pa Predavci,
katolici koji su prebjegli u Krajinu iz Bosne, kao i ostali podlonici vlastele, prebjegli iz Banske Hrvatske), a pod zatitom krajikih zapovjednika u vlakom statusu, pa bi i svi katolici
provoenjem restitucije doli pod vlast zakonitih gospodara. Nadalje, stalei su upozorili na
nasilja kojima su starosjedioci u Krajini bili izloeni od zapovjednika ili Vlaha, te izrazili
zabrinutost to su zauzimana sela i drugi dijelovi posjeda plemstva, na kojima su podlonici
poeli odbijati poslunost, a cijela su se sela plemia jednoselaca sjedinjavala s Vlasima da bi
dola pod zatitu vojnih zapovjednika, koji vie nisu doputali ulazak plemikim sucima u njih.
Osim toga, napomenuli su i da su krajinici nasilno koristili plemike posjede za osobnu korist
i napadali podlonike, a uinjenu se tetu niim nije moglo nadoknaditi.51
Argumenti hrvatskih stalea donekle su postigli uspjeh kad je vladar odluio da se o tim
pitanjima raspravlja pred redovnim sucima Kraljevstva u vrijeme oktavalnog sudskog zasjedanja odranog krajem listopada 1628. godine na kojem su hrvatski izaslanici bili Benedikt
49

F. II, HSS, V., 70., 72., 77.-83., 90.-98., 101.-105., 178., 185.-191., 366.-367., 381.-382., 410.-411.; R. LOPAI, SHK II.,
52., 55.-62.; III., 203.-204., 250.-251., 441.-442.

50

F. II, HSS V., 426.-428.

51

ISTI, 441.-452.

168

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Vinkovi i igmund Domjani. Presudom suda od 18. XII. 1628. odlueno je da plemstvo mora
pokazati isprave koje potvruju vlasnitvo nad traenim posjedima, Vlasi i Slavonci s tih
posjeda trebali su biti podvrgnuti zakonima i javnim porezima Kraljevstva, nakon ega bi bili
podvrgnuti zakonitim gospodarima, kojima su morali davati prihode koje su dotad davali krajikim zapovjednicima. Presudom kraljevskog suda nabrojeni su posjedi Zagrebake biskupije,
isusovakog kolegija, i posjedi 14 plemikih obitelji s oko 67 posjeda razliite veliine, a kao
podloga za presudu koji e posjedi biti vraeni posluili su stari popisi ratnog poreza (dike).52
Stalei nisu bili zadovoljni ovakvom presudom pa je Sabor 29. II. 1629. u 7 toaka ponudio
rjeenje krajinicima, poznato kao Vlaki zakon, prema kojem Vlasi ne bi ili na tlaku, zemaljskoj gospodi bi davali samo ono to su davali generalu ili zapovjednicima, ili bi se eventualno dogovorili s zagrebakim biskupom i plemstvom o komutaciji podavanja, sudjelovali bi
u obrani Kraljevstva pruanjem vojne pomoi prema dogovoru s staleima, to je znailo da
bi plaali ratni porez (diku) kao javni porez, i bilo u skladu s ranijom presudom prema kojoj
je dika pridala u javne poreze, ali su morali biti podloni zemaljskoj gospodi. U ratu su morali
biti podloni banu ili osobi koju e on odrediti, a pravnu je podlogu predloene pogodbe inila
godinu dana ranije donesena presuda oktavalnog suda iz Pouna.53
Meutim, iako je Ferdinand II. tijekom cijele godine obeavao povoljno rjeavanje ovog pitanja,
a general Trauttmansdorff uvjeravao biskupa Franju Ergelskog da e Vlasi pored novih povlastica biti obvezatni izvravati ono to su morali i ranije, sve rasprave o poloaju krajinika
Varadinskog generalata prekinuo je sam vladar objavljivanjem Statuta Valachorum 5. X.
1630. godine u Regensburgu. Ferdinand II. dodijelio je povlastice kao ugarski kralj vlakoj
zajednici nastanjenoj izmeu Save i Drave, kako je navedeno u drugom lanku prvog dijela,
odnosno vlakoj zajednici u trima vrhovnim kapetanijama. Prema sadraju ovog dokumenta
svako je naselje na praznik Sv. Jurja biralo suca ili kneza na godinu dana, o emu je trebao
izvijestiti zapovjednika generalata. Svi su knezovi zajedno s porotnicima (starjeinama), koji su
mu u selu pomagali obavjati dunost, svake godine u kapetanijama birali po jednog vrhovnog
suca s osam prisjednika, koje su takoer na godinu dana birali svi knezovi dotine kapetanije,
a uz njih i dva ili tri starca ili prisenika iz svakog sela. Vrhovni su suci mogli izricati sve kazne osim smrtne, potvrivao ih je general, sudili su u parnicama i mogli smjenjivati knezove,
a vladar im je povjerio brigu za vojni podmladak. Sela su dobila omeene posjede, a Vlasi
slobodno raspolaganje kuama, poljima i zemljitem, i slobodu oporuivanja i trgovanja kao
i lanovi Sabora, to je bila vana odredba, jer su im krajiki zapovjednici nastojali ograniiti
slobodu trgovine. Vojni sud kanjavao je samo tjelesnim kaznama, ali ne i novanim ili zaplijenom dobara, ime se htio izbjei obiaj iskoritavanja krajinika pod izlikom sudskih globi.
Samo su vrhovni suci mogli globiti krajinike, a globe su bile ogranienog iznosa, a za presude
u graanskim sporovima za koje nisu bili predvieni sluajevi u statutima vrijedili su zakoni
Kraljevine. Vojne su dunosti bile odreene u 13 toaka, prema kojima su svi krajinici morali
straariti u pograninim utvrdama i katelima, odravati katele koje su sami podigli, a u sluaju opasnosti morali su ustati na oruje svi od 18 godine navie. Na generalov poziv moralo
se u roku od 2 do 3 sata na odreenom mjestu skupiti 6000 do 7000 vojnika, a u sluaju rata
izvan Krajine bez plae su morali sve vojnike opskrbiti olovom i puanim prahom.54
52

ISTI, 452.-456.

53

F. MOAANIN, Pokuaj sporazumijevanja izmeu hrvatskog plemstva i vlaha, 291.-293.; F. II, Politika Habsburgovaca spram Hrvata, 144.; N. KLAI, Drutvena previranja i bune, 152.; Tade SMIIKLAS, Poviest Hrvatska,
II., Zagreb, 1879., 143.

54

F. II, HSS V, 478.-489.; Statuta Valachorum: prilozi za kritiko izdanje. Prijevod: Zrinka Blaevi, SKD Prosvjeta, Zagreb, 1999.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

169

Objavljivanje Statuta Valachorum u listopadu 1630. godine za daljnji je razvoj generalata

bilo od presudnog znaenja, jer je ovom odlukom beki dvor uspio u kasnijem razdoblju
potpuno onemoguiti obnavljanje vlasti zagrebakih biskupa i plemstva na krajikim posjedima, odnosno onemoguio razdvajanje pravih Vlaha, pravoslavnih krajinika podrijetlom iz
Osmanskog Carstva, od Slavonaca i Predavaca, koji su ivjeli u krajikim selima izmijeani
s njima. Odluka Ferdinanda II. bila je posljedica ratnih prilika u kojima se Monarhija tada
nalazila, pa je primarni cilj dvora bilo izbjegavanje nemira u Krajini, koji su mogli biti povod
za novi sukob s Osmanskim Carstvom. U tom kontekstu valjalo je odravati postojee mirno
stanje u Krajini, na emu su najvie inzistirali krajiki zapovjednici, koji su bili ne samo protivnici podvrgavanja krajinika hrvatskom plemstvu i zagrebakim biskupima, nego su i ideju
o uniji (sjedinjenju) pravoslavnih krajinika s Katolikom crkvom drali opasnom za stabilnost
Krajine i izbjegavali njeno provoenje, to se najbolje pokazalo tijekom biskupovanja prvog
maranskog biskupa Simeona.

4. Simeonovo posveenje i biskupovanje

Poetkom 17. stoljea hrvatski su stalei osim problema restitucije Vlaha bili suoeni i s
politikim previranjima glede sukoba protestanata i katolika u Ugarskoj, koja su zasjenila i
privremeno potisnula iz sredita pozornosti naseljavanje pravoslavnih krana u Kraljevstvu.
Zanimljivo je da se o restituciji Vlaha, kao i pojavi pravoslavnih krana u Krajini, nije
raspravljalo ni na crkvenoj sinodi koju je za srpanj 1602. sazvao biskup Nikola StjepaniSelniki, koji je preminuo 23. prosinc iste godine. Zakljuci sinode odnosili su se na jaanje
crkvene discipline meu sveenstvom, pojaano obrazovanje puka glede katolike vjere, koja
se morala ispovijediti prema obrascu Tridentinskog sabora, o emu su se morali brinuti upnici. Njihova je dunost bila vjernike nauiti Oena, apostolsko vjerovanje, Angelus (pozdrav
aneoski u starijem, a Aneo gospodnji u novijem), i broj i znaenje sakramenata, za to su se
morali oslanjati na literaturu koja je bila propisana u Tridentu. Sveenstvo je prema biskupskom kalendaru moralo objavljivati slubeno propisane blagdane i vigilije svataca, brinuti se
o odravanju postova, a zanimljivo je da su arhiakoni, koji su po biskupovoj naredbi vizitirali
upe prije odravanja sinode, zabiljeili da su neki upnici priestili kruhom i vinom, to je
Katolika crkva zabranjivala, ali i iz higijenskih razloga. Na sinodi je ponovljeno da Katolika
crkva priznaje prieivanje vjernika samo kruhom i zabranjuje priest u oba oblika. upnici
su morali tri puta godinje, uoi Boia, Uskrsa i Duhova, ispovijediti vjernike, sve ih priestiti
uoi Uskrsa, a morali su nositi popis grijehova od kojih su mogli odrijeiti vjernike, jer su za
neke tee prijestupe mogli odrijeiti samo biskupi, a prekraj ovog pravila za sveenika je
znaio izopenje. Biskupi su rjeavali sluajeve otmice djevojaka, svetogra nad redovnicama
i povrede njihove klauzure, pobaaj ili nehotino guenje djeteta, incest u prvom i drugom koljenu, pale ili unitavanje tuih vinograda, povredu slobode i imuniteta Crkve, namjerno ubojstvo, zloporabu hostije i bogoslunih predmeta za vraanje ili u praznovjerno svrhe, odrjeenje
krivovjeraca, itanje i dranje zabranjenih knjiga bez biskupova odobrenja, zatim izopenje,
suspenziju i interdikt. Posljednju pomast sveenici su mogli dati samo osobama na samrti zbog
bolesti, koje su je traile jo dok su bile pri svijesti, ali nije se smjela podijeliti maloj djeci koja
jo sama nisu mogla odluivati, enama u porodu, vojnicima prije odlaska u borbu, brodarima
i drugim putnicima, kao ni osuenima na smrt. Najopseniji dio odluka sinode odnosio se
na obveze i disciplinu sveenstva, pa je bilo odreeno da sveeniku slubu mogu obavljati
samo propisno zareeni sveenici, a oni roeni u Zagrebakoj biskupiji nisu se smjeli zarediti
drugdje ako im biskup nije dao otpusnicu (litterae demissionales). Nijedan strani sveenik
nije mogao obavljati bogosluje bez svjedobe o reenju (litterae formatae) i vladanju (litterae
testimoniales), a redovnike koji su bez dozvole poglavara ostavili samostan trebalo je prisiliti

170

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

na povratak. Sveenici su morali ispovijedati barem jednom tjedno, sluiti mise svake nedjelje
i blagdana, tumaiti liturgijske tekstove, itane na misi, a upozoreni su da se moraju dolino
ponaati u crkvi i brinuti se za red i istou u njoj. Na sinodi je odlueno da su se i groblja
morala odravati na prikladan nain, a u njima nisu mogli biti sahranjeni samoubojice, lihvari
koji su umrli bez pokajanja, te krivovjerci i izopenici iz Crkve. Odravanje mise u privatnim
kuama i izvan sakralnih objekata bilo je zabranjeno. Sveenstvo je smjelo nositi samo prsten
koji je oznaavao njihovu slubu ili ast, koji se morao skinuti tijekom bogosluja i moralo se
drati celibata, a bilo je zabranjeno noenje brade.55
Odluke biskupske sinode iz 1602. godine uope nisu spominjale pravoslavne krajinike u
Hrvatskoj niti pitanje mogue unije, jer su poetkom 17. stoljea stalei i zagrebaki biskupi
kao daleko najveu prijetnju Hrvatskoj doivljavali protestantizam, pa je njegovo jaanje u
Ugarskoj izazvalo povezivanje hrvatskih stalea s nutarnjoustrijskim pokrajinama. Stalei su
uvijek nastojali isticati dravnopravnu posebnost prema Ugarskoj, to se vidjelo na pounskim
saborima, gdje su Hrvatsku predstavljala dva poslanika, izabrana na zasjedanju sabora, i koji
su drani predstavnicima jedne savezne kraljevine, a ne samo predstavnicima triju ondanjih
hrvatskih upanija. Kao takve ugarski ih predstavnici nisu mogli nadglasati, jer je za Hrvatsku
vaio samo onaj zakonski prijedlog koji bi prihvatio Hrvatski sabor, ako je prethodno predloen na zajednikom zasjedanju u Pounu. Suprotnosti izmeu ugarskih i hrvatskih stalea
najjasnije su se pojavile 1604. godine, kad je car i kralj Rudolf II. ugarskim saborskim lancima iz veljae te godine dodao i lanak XXII., kojim je odbio molbe protestantskih stalea
da im se dopusti sloboda vejroispovijesti, a potvrdio je sve odredbe u prilog Katolikoj crkvi
od prvog ugarskog kralja Stjepana pa dalje, te odredio da e se ubudue sve one, koji e na
pounskom saboru iznositi vjerska pitanja, oznaiti pokretaima nemira i novotarija, odnosno
buntovnicima i veleizdajnicima, te ih kazniti prema odredbama zakona izglasanih u vrijeme
prijanjih kraljeva.56
Ta je odluka cara Rudolfa II. donijeta nakon to su katoliki lanovi ugarskog vijea, reagirajui na tvrdnju protestantskih predstavnika da su oni preteiti dio Kraljevstva, naveli da se katolikoj vjeri pribrajaju ne samo vladar i velik dio prelata, velikaa i baruna, nego i Kraljevstva
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, i mnogobrojni gradovi i upanije Donje Ugarske, te istaknuli
da je kralj samo vrio svoje pravo kad je protestantima oduzeo crkve u kraljevskim gradovima,
jer e irenje katolike vjere uvrstiti mir u zemlji. Posljedica Rudolfove odluke bilo je izbijanje
Bocskayeve bune, a Hrvatski je sabor u srpnju 1604. godine prihvatio sporni XXII. lanak i
zakljuio da se svi protestantski propovjednici, koji su u zemlju uli iz tajerske i Kranjske, i
najvie zadravaju oko Ozlja, moraju odmah istjerati, a zagrebakom je biskupu imunu Bratuliu preporueno da odluno istupi protiv perverznih heretikih zabluda. Kad je Bocskay
pozvao tadanjeg bana Ivana Drakovia da ga prizna kraljem, ovaj je to odbio, nakon ega
je Bocskay neuspjeno pokuao provaliti u Hrvatsku. Hrvatski su stalei u tom sukobu stali
na Rudolfovu stranu, ali kad je nadvojvoda Matija prvo htio rijeiti problem Bocskayeve bune
pristajui na slobodno ispovijedanje protestantske vjere u Ugarskoj, da bi mogao poeti pregovore s Osmanlijama, Hrvatski sabor ostao je nepopustljiv glede slobodnog ispovijedanja protestantizma, te je traio da XXII. lanak iz 1604. godine mora i dalje vrijediti, a naroito je otro
protiv slobode vejroispovijesti za portestante u Hrvatskoj istupio ban barun Ivan Drakovi.
Mirom s Bocskayem sklopljenim 23. VI. 1606. u Beu slobodno je ispovijedanje protestantizma
ogranieno samo na Ugarsku, a Maari su izjavili da ne ele prisutnost isusovaca u Ugarskoj,
55

I. A. RUSPINI, Konstitucije zagrebake sinode iz godine 1602, Bogoslovska smotra, 6 (1), Zagreb., 1918., 46.-65.;
(2), 123.-145., 163.-164., 174.

56

F. II, Politika Habsburgovaca spram Hrvata, bilj. 30.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

171

nekon ega je nadvojvoda Matija mogao poeti pregovore s Osmanlijama, koji su zavrili sklapanjem mira 11. XI. 1606. na uu rijeke itve u Dunav, nedaleko od Komarona, prema naelu
da svaka strana zadri ono, to je do tada osvojila. Hrvatski su stalei postupili u skladu s
ranijom odlukom iz 1604. godine i u Prag Rudolfu II. 1607. godine poslali Baltazara Dvorniia
i Nikolu Malenia, koji su ga zamolili da potvrdi zakljuak Hrvatskog sabora iz 1604. godine o
vjerskom pitanju kao posebni vjerski zakon za Hrvatsku, to je Rudolf II. i uinio 16. I. 1608.
Tim je posebnim vjerskim zakonom za Hrvatsku, koji je sveano proitan u Saboru 25. sijenja
iste godine, protestantima onemoguena prisutnost u Hrvatskoj, jer je jedino katolika vjera
postala slubenom vjerom, pa je samo katolik mogao posjedovati nekretnine i obaljati javne
slube. Odredbe o katolikoj vjeri kao jedino doputenoj vjeroispovijesti Hrvatski je sabor
ponovio jo nekoliko puta u iduim godinama, a isto su inili i pojedinci iz politikog ivota
Hrvatske, obraajui se ili nadvojvodi ili vladaru.57
U vrijeme biskupovanja imuna Bratulia u Zagreb su stigli isusovci, ija je gimnazija otvorena
1607. godine, a iz iste godine potjee i prvi izvor o buduem maranskom biskupu Simeonu,
isprava nedovoljno poznatog pravoslavnog korintskog arhiepiskopa Kozme, izdana u Gyru
(Raabu) 30. listopada 1607., u kojoj se moglo proitati da je Kozma posvetio Simeona za
pravoslavnog episkopa u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji zato to u tim zemljama (zemljama
pod vlau cara Rudolfa II.) nije bilo pravoslavnog crkvenog dunosnika koji bi se brinuo za
krane grkog obreda. Kozminom odlukom vjernici su se morali pokoravati Simeonovim odlukama, jer je on dobio pravo izopenja svakoga tko ne bi bio posluan, te posveenja niih i
viih crkvenih dostojanstvenika.58 Iz oskudnog sadraja Kozmine isprave ne mogu se saznati
odreeniji podaci o podrijetlu Simeona ili mjestu gdje je ranije prebivao59, a o Simeonovu ivotu i djelovanju nakon posveenja u Gyru nije nita poznato sve do 28. VI. 1609. godine, kada
57

F. II, HSS, IV., 449.-450., 466., 475., 495.-498., 516., 522., 525.; HSS, V., 12., 86.-87., 106., 448., 465.; ZHS, I., 39.,
58., 73., 102., 142., 197., 237., 262.; F. II, Politika Habsburgovaca spram Hrvata, 132.-133., bilj. 35.; Ivan KUKULJEVI-SAKCINSKI, Ivan barun Drakovi Trakoanski, Arkiv za poviestnicu jugoslavensku X., 120.-123.; Ante
SEKULI, imun Bratuli i Mirko Esterhazy-istaknuti pavlini i zagrebaki biskupi, Historijski zbornik XLIV,, 1.,
Zagreb, 1991., 77.-95. Iako su zakonski lanci o katolianstvu kao jedino doputenoj vjeri u Hrvatskom Kraljevstrvu
stupili na snagu tek poetkom 17. stoljea, restriktivne mjere protiv protestanata Sabor je, zalaganjem biskupa
Jurja Drakovia, donio ve u 16. stoljeu, tonije 1567. godine, kada je prihvaen zakljuak da svatko tko u
Kraljevstvima Hrvatskoj i Slavoniji istupi iz Katolike crkve bude proskribiran, da ne moe posjedovati pokretnu
ni nepokretnu imovinu, i da ne moe dobivati priznanja ni sveana odlija. Opirnije: Franjo BUAR, irenje
reformacije u Hrvatskoj, Vjesnik kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva III., Zagreb,
1901., 218.-236.

58

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 23-24. Iz raspoloivih je izvora teko dobiti iscrpnije
podatke o Kozmi, no sudei prema objavljenim izvorima papa Pavao V. 1610. godine pred kardinalom Bellarminom odobrio je Kozmi, korintskom nadbiskupu, sjediniti Grke iz njegove crkvene provincije na Peloponezu
s Katolikom crkvom, koji e ispovijediti vjeru na nain na koji je to uinio i Kozma, i da moe dijeliti pokoru i
oproste od cezura.(objasni!) Iz izvora nije jasno je li Kozma ispovijedio Katoliku vjeru prije ili dobio potvrdu da
je proglaen legatom itavog Peloponeza i nadbiskupom, kojim ga je ranije imenovao carigradski patrijarh. Kad
je krajem 1611. godine doao u Rim, Kozma je utamnien kao varalica, jer se pokazalo da Rim nije znao je li on
ikada zareen za biskupa, zbog ega je bilo problematino i SImeonovo posveenje u Rimu. Taj problem nije bio
rijeen ni do svibnja 1614. godine, jer je Robert Bellarmin 16. svibnja te godine preporuio Simeonu da ponovno
sub conditione zaredi one sveenike, koje je zaredio prije posveenja u Rimu, i to zato to Rim nije znao da li je
Kozma Morfi zaista peloponeski nadbiskup, to je sam tvrdio, budui da je bilo sigurno da nikad nije bio biskup
ni nadbikup. Opirnije: Joseph HOFFMANN, Il Beato Bellarmino e gli Orientali, Orientalia christiana analecta
VIII, Romae, 1927., 283.-284., 291.-298.; J. IMRAK, Maranska eparhija, Bogoslovska smotra, 1931., 44.-45..

59

Zbog nedostatka odgovarajuih izvora neki su autori iznijeli samo pretpostavke o moguem Simeonovu podrijetlu, povezujui ga s pravoslavnim episkopom Vasilijem, koji je 1595. godine iz Poeko-cernikog sandaka
preao u Krievce, o ijem ivotu u Krajini nisu poznati drugi podaci, odnosno tvrdili da je Simeon prije posveenja boravio u manastiru Remeti u Orahovici, tada pod osmanskom vlau. Opirnije: J. IMRAK, Povijest
maransko-svidnike eparhije, 181.; D. KAI, Srbi i pravoslavlje, 26.; N. IKI, Der Begriff Union, 135.-149.

172

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

ga je peki patrijarh Jovan (1592.-1614.) sinelijom priznao episkopom zapadnih strana, zvanih
Vretanija, priznajui time i kanonsku pravovaljanost Kozmina posveenja, iako je ono moglo
biti dvojbeno uzmu li se u obzir odredbe Pravoslavne crkve o posveivanju episkopa.60 Simeonovo posveenje u Pei bio je logian korak nakon posveenja u Gyru 1607. godine, jer su to
podruje pravoslavni peki patrijarsi, kao jedini predstavnici pravoslavnih krana na zapadu
Osmanskog Carstva, drali svojim jurisdikcijskim podrujem, na kojem je episkopsku dunost
mogao obavljati samo episkop potvren i posveen na crkvenom sinodu prema obiaju Peke
patrijarije, a peki patrijarsi drali i Ugarsku i Hrvatsku dijelom svoje patrijarije. Pojam
Vretanije (u latinskim izvorima Vrattania ili Vartania) rabljen u sineliji pekog patrijarha
Jovana za oznaavanje podruja Simeonove jurisdikcije, dakle Ugarske, Hrvatske i Slavonije,
u kancelariji Peke patrijarije rabljen je za oznaavanje zemalja na zapadu izvan Osmanskog
Carstva u kojem su boravili pravoslavni krani ranije podvrgnuti jurisdikciji pekih patrijarha. Vretanija je zapravo znaila Britaniju u srpskim srednjovjekovnim i kasnijim izvorima,
a peki su patrijarsi ovaj naziv uveli u njihov naslov, nazivajui se i patrijarsima vretanijskih
ostrov, to je u Simeonovom sluaju oznaavalo njegovo jurisdikcijsko podruje - Ugarsku,
Hrvatsku i Slavoniju. Simeonovi nasljednici u razdoblju izneu 1630. do 1670. godine su pojam
Vretanija koristili kao ime biskupije, nazivajui se vretanijskim biskupima, protiv ega su se
borili zagrebaki biskupi Benedikt Vinkovi (1637.-1642.), koji je tvrdio da je ugarski kancelar
Simeonovom nasljedniku Maksimu Predojeviu dao naslov vretanijskog biskupa pod pretpostavkom da Simeonovo prezime, Vretani, zapravo oznaava biskupiju, i Petar Petreti (1648.1667.), koji je drao da u vlakom jeziku Vratanja znai isto to i Krajina, pa bi maranski
(vretanijski) biskup bio samostalni biskup cijele tadanje Krajine, a ne sufragan zagrebakog
biskupa za krane grkog obreda. Zagrebaki je biskup Franjo Ergelski u izvjeu upuenom
Rimu 1634. godine Simeona nazvao Simeon quedam Britaniae episcopus appelatus, vatikanski su izvori do 1670. godine Maransku biskupiju nazivali episcopatus montis Feletrii,
odnosno biskupijom Uskokih ili umberakih gora.61
etiri godine nakon posveenja u Gyru i dvije godine nakon posveenja u Pei tada jo pravoslavnog episkopa Simeona nalazimo u Varadinskom generalatu, gdje mu je nadvojvoda
Ferdinand II. 23. oujka 1611. izdao patent na njemakom jeziku kojim ga je priznao biskupom
Vlaha i Rasciana, smjetenih u Hrvatskoj i Slavonskoj krajini i u Kranjskoj, i opunomoio ga
da meu krajinicima iskorijeni zablude i zabranjena praznovjerja, protivna Katolikoj crkvi
i kranskoj savjesti, a Simeon je dobio pravo duhovnim kaznama kazniti prekritelje oba
spola.62 Iz sadraja te isprave nije mogue odgovoriti na pitanje je li Simeon ve tada prihvatio
uniju, ili barem obeao da e je prihvatiti, odnosno da li ga je nadvojvoda Ferdinand ve drao
60

J. IMRAK, Povijest maransko-svidnike eparhije, 184.-186.; J. IMRAK, De relationibsus Slavorum Meridionalium, 25.-29.; A. IVI, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba, 89; J. UHA, Maranska biskupija,24; N. IKI,
Der Begriff Union, 149.-153. O kanonskim propisima glede posveenja pravoslavnih episkopa vidi Nikodim
MILA, Pravoslavno crkveno pravo, Beograd, 1921.

61

Z. KUDELI, Izvjee zagrebakog biskupa Benedikta Vinkovia, 161.-163., 168.-169.; PETRETI, Historia de
Valachorum Episcopatus, f. 2 ; R. LOPAI, Monumenta ecclesiae graeco-orientalis, A-III, 13. Prema R. Grujiu
Peka je patrijarija imenom Vretanije oznaavala podruje od senjskog primorja na jugozapadu pa do Gyra
i Komorana, sjeveroistono od Dunava, na kojem su boravili pravoslavni krani. Opirnije: R. GRUJi, Apologija
srpskog naroda, 71.-72., bilj. 1.; R. GRUJI, Vretanija, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenaka, sv.
IV., Zagreb, 1929., 162.; A. IVI, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba, 89.; A.IVI, Maranska episkopija,
1923., 157.; J. IMRAk, Povijest Maransko-svidnike eparhije, 2., 187.-188.; J. IMRAK, De relationibus Slavorum
Meridionalium, 95.-110.; A. MATANI, Izvjetaji zagrebakih biskupa i nadbiskupa, 124.

62

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 35.; A. IVI, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba,
105.-106.; J. RADONI, Rimska kurija i junoslovenske zemlje, 49.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

173

grkokatolikom, to nagaaju neki autori , a izvori ne potvruju ni imrakovu tezu o razgovorima glede unije u Mari u proljee 1611. godine i njezinom opem prihvaanju, jer iz isprave
na koju se on pozvao, u kojoj se unija uope ne spominje, nije mogue razaznati o kojem su
Domitrovievu prijedlogu pregovorali biskupovi predstavnici i krajinici, a dvojbena je i tona
godina njena nastanka. 64
63

Budui da o moguem sjedinjenju pravoslavnih krajnika s Katolikom crkvom u proljee

1611. godine zbog nedostatka odgovarajuih izvora nije mogue rei nita podrobnije, pozornost je potrebno pridati dogaajima iz druge polovice 1611. godine, kada su se Martin Dubravi i Simeon Vretanja, kako ga je u ispravi iz 1612. godine nazvao nadvojvoda Ferdinand,
uputili u Rim, posjetivi usput apostolskog nuncija Da Pontea u Grazu. On im je uruio pismo
za kardinala Borghesea, u kojem je naveo da je Simeon, raskolnik kojeg je posvetio bugarski
nadbiskup Ivan (!), poao u Rim zbog sjedinjenja s Katolikom crkvom, te da pod duhovnom
vlau ima oko 60.000 vjernika, koji su zahvaljujui Simeonovom utjecaju bili spremni na
obraenje, a Martina Dubravia naveo kao najzasluniju osobu za Simeonovo preobraenje.
Da Ponte je Borgheseu ponovno pisao ve kad su Simeon i Dubravi stigli u Rim, kako bi mu
pojasnio o emu je rije, a zanimljivo je da je nuncij u pismu naveo da je raskolniki biskup
ivio u ugarskoj krajini blizu Ivania.65 Osim pisma za kardinala Borghesea Simeon je nosio
i tzv. pismo predstavljanja (literae commendatitiae) isusovca Villera za kardinala Roberta
Bellarmina, u kojima je stajalo da je Simeonu, biskupu rakog naroda u Hrvatskoj, Slavoniji i
nekim dijelovima Ugarske bilo podreeno 60.000 pravoslavnih Vlaha.66
Kongregacija inkvizicije raspravljala je o Simeonovu zahtjevu za sjedinjenjem s Katolikom
crkvom 10. XI. 1611., kad je papa Pavao V. odobrio da Simeon moe ispovijediti katoliku vjeru,
biti osloboen od cezure i osposobljen za obavljanje biskupske slube. Provjeru valjanosti
Simeonove konsekracije glede pitanja materije i forme sakramenta trebao je provesti Robert
Bellarmin, jer je Katolika crkva priznala valjanost sakramenta svetog reda koji su podijelili
istoni biskupi, ali se moralo provjeriti je li se dotini biskup drao obrednika propisanog u
Istonoj crkvi, i je li u njemu neto izmijenio. Pavao V. istovremeno je izvijestio i nadvojvodu
Ferdinanda o Simeonovoj odluci da prihvati uniju, i izrazio nadu da e nadvojvoda, kad se
Simeon vrati iz Rima kao grkokatoliki biskup, primjerenim postupcima krajinike pridobiti
Katolikoj crkvi.67
63

imrak, Povijest Maransko-svidnike eparhije, 177.-180.; N. IKI, Der Begriff Union, 155.-158.

64

U spornoj ispravi, koja je prema imraku nastala 1611. i govorila o uniji, a prema iiu 1613. i govorila o zahtjevu
za plaanjem crkvene desetine zagrebakom biskupu, ivaniki upnik Martin Dubravi izvijestio je biskupa Domitrovia da se sastao s biskupom Simeonom i vlakim predstavnicima, ali da su Vlasi odbili Domitrovievu elju,
koja u ispravi nije navedena, jer nisu htjeli uiniti nita protivno volji nadvojvode Ferdinanda, zahvaljujui kojem
su izbavljeni iz turskog ropstva. Vlaki predstavnici predloili su da se Domitrovi glede njegovih zahtjeva
dogovori s krajikim povjerenicima, i da e krajinici prihvatiti ono to biskup i povjerenici zajedniki odlue.
Sadraj ove isprave, u kojoj se spominju krajiki povjerenici, koji su mogli posredovati samo glede pregovora
oko restitucije Vlaha, a nikako o sjedinjenjenju s Rimom, namee zakljuak da unija s Katolikom crkvom nije
bila tema razgovora, i da bi godina nastanka ovog dokumenta mogla biti 1613., kad je zagrebaki biskup Domitrovi nekoliko puta intervenirao na dvoru glede prisiljavanja Vlaha da mu plaaju crkvenu desetinu. Osim toga,
iz isprave je razvidno da su Vlasi na Domitroviev zahtjev odgovorili negativno, pa bi u tom sluaju bio odbijen
i pretpostavljeni prijedlog o uniji s Katolikom crkvom. Opirnije: F. II, HSS, V., 81; J. IMRAK, Povijest
maransko-svidnike eparhije, 175; N. KLAI, Drutvena previranja i bune, 142-144; F. MOAANIN, Pokuaj
sporazumijevanja izmeu hrvatskog plemstva i vlaha, 282.

65

A. THEINER, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium, II, 116.-117.

66

J. UHA, Maranska biskupija, 21; J. HOFFMANN, Il Beato Bellarmino e gli Orientali, 290.

67

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 287-288; J. UHA, Maranska biskupija, 25.

174

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Kardinal Robert Bellarmin sastavio je 19. XI. 1611. ispravu u kojoj je stajalo da je Simeon
Vratanja pomiren s Katolikom crkvom, i da je pred svjedocima ispovijedio katoliku vjeru
na nain koji je propisan Grcima, a Simeon je osloboen izopenja i zabrane obavljanja
bogosluja, u koje je upao zbog pravoslavlja (raskola) i reenja primljenog od pravoslavnog
episkopa, te odrijeen od nepravilnosti u kojoj se zatekao kad je, jo neodrijeen od izopenja
i zabrane bogosluja, drugima podijeljivao sakramente. Kardinal Bellarmin istaknuo je da je
papa Pavao V. Simeona zbog svega navedenoga priznao grkokatolikim biskupom Rasciana
grkog obreda, ali ne i biskupom pravoslavnih krana (raskolnika) u Ugarskoj, Slavoniji
i umberku, koji su bili pod vlau nadvojvode Ferdinanda. Predstavnicima svjetovne vlasti
i poglavarstvima pod ijom su nadlenou Rasciani ivjeli preporueno je da Simeonu
pomau u obavljanju njegove dunosti, a one koji bi mu se suprotstavljali trebalo je suzbiti
kranskom blagohotnou.68
Idui korak prema potvrdi novoga grkokatolikog biskupa bile su dvije molbe upuene papi
Pavlu V. istog dana 21. XI. 1611., kojima je Simeon papu zamolio da bi samostanu u Mari dao
naziv opatije i dodijelio mu sve povlastice koje su se obiavale davati drugim opatijama, te da
neobraenu i pustu okolnu zemlju prepusti kaluerima za izdravanje nove grkokatolike
opatije, kao to se nekad izdravala crkva Svih Svetih, koja je ranije stajala na njezinom mjestu. Istog dana, 21. XI. 1611. godine, objavljena je apostolska konstitucija Divinae Majestatis
Arbitrio, kojom je papa Pavao V. udovoljio Simeonovoj elji da se u obnovljenom zdanju nekadanje crkve Svih Svetih, koju su poruili Osmanlije, utemelji samostan Sv. Bazilija, i oslobodio Simeona izopenja, interdikta, suspenzije i drugih crkvenih kazni i zabrana, te odobrio
podizanje samostana prema pravilima Sv. Bazilija, koji bi imao klaustar, refektorij, dormitorij
i sve ostale potrebne prostorije za grkokatolikog arhimandrita i kaluere. Samostanu sv. Mihaela Arkanela pripala je i crkva Svih Svetih, a arhimandritu i kaluerima odobrena su ista
prava koja su uivali i drugi samostani. Simeonu je povjerena doivotna uprava, pod uvjetom
da bude ureen kao to je bilo i ranije, te ga nitko nije mogao ometati u obavljanju dunosti
na bilo koji drugi nain, ako je to bilo u suprotosti s odlukama iz papine konstitucije. U ovom
je dokumentu Simeon nazvan biskupom katolikih Raana grkog obreda, smjetenih unutar
granica Ugarske, Slavonije i Hrvatske, i na krajnjim granicama Kranjske (umberak), ime je
zapravo i odreeno njegovo jurisdikcijsko podruje.69 Nakon dobivanja apostolske konstitucije
novi grkokatoliki biskup Simeon i Martin Dubravi vratili su se u Zagreb, gdje ih je sveano
primio zagrebaki biskup Petar Domitrovi, o emu je osobno svjedoio kasniji zagrebaki
biskup Petar Petreti, tada jo student filozofije kod isusovaca. Ve 12. I. 1612. nadvojvoda
Ferdinand zapovijedio je krajikim zapovjednicima da novom biskupu moraju pruiti zatitu
svjetovnih vlasti (brachium saeculare) i da ga ne smiju sprjeavati u obavljanju biskupske dunosti, nego mu pruiti pomo u kanjavanju neposlunih vjernika i iskorijenjivanju uvrijeenih
krivovjernih i praznovjernih obiaja i vjerovanja.70
Iz sadraja brevea pape Pavla V. moemo zakljuiti da je Sveta Stolica Simeonu kao grkokatolikom biskupu za jurisdikcijsko podruje odredila donekle isto ono podruje koje su
prethodno spomenuli i korintski arhiepiskop Kozma i peki patrijarh Jovan, ali pod razliitim
imenima: Kozma je spomenuo Ugarsku, Hrvatsku i Slavoniju, ali ne posebno i umberak,
68

J. HOFFMANN, Il Beato Bellarmino e gli Orientali, 292; J. UHA, Maranska biskupija, 26.-27.

69

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 32.-34.; J. IMRAK, Povijest Maransko-svidnike eparhije, 306-307; N. NILLES, Symbolae ad historiam Ecclesiae orientalis, 1058.-1059.

70

A. IVI, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba, 105.-106. Zagrebaki biskup Petar Petreti (1648.-1667.)
zapisao je u njegovoj Povijesti Maranske biskupije iz 1662. godine da je osobno vidio susret Simeona i Petra
Domitrovia nakon povratka iz Rima, vidi: PETRETI, Historia de Valachorum Episcopatus, f. 2r.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

175

peki patrijarh Jovan rabio je izraz zapadne strane ili Vrjetanija, a u papinskom breveu,
uz Ugarsku, Slavoniju i Hrvatsku spomenut je i umberak, odnosno krajnje granice Kranjske. Svi ovi nazivi oznaavali su zemlje pod vlau dinastije Habsburg u kojima su boravili
pravoslavni krani, a ime Vretanija ili Vratanija za biskupiju, odnosno pridjev Vretanijski,
rabili su i Simeonovi nasljednici u maranskom samostanu sve do 1670. godine. Meutim, valja
naglasiti da je papinom ispravom samo kanonski utemeljen samostan Sv. Mihaela Arkanela
u Mari, ijim je doivotnim predstojnikom proglaen biskup Simeon, ali u dokumentu nije
navedeno ime nove biskupije, nego je Rim do izbora maranskog biskupa Pavla Zoria 1670.
godine, koji je dobio naslov platejskog biskupa, Simeonovo jurisdikcijsko podruje nazivao
episcopatus Montis Feletrii, odnosno uskokih ili umberakih gora. Car Ferdinand III. dodijelio je 1642. godine maranskom biskupu Gabrijelu Predojeviu naslov svidnikog biskupa,
koji je od 1644. godine nosio i Gabrijelov nasljednik Bazilije Predojevi, a u izvorima iz 17. stoljea novu se biskupiju uvrijeilo zvati Maranskom, prema nazivu mjesta gdje je podignut
samostan kao njezino sjedite.71
Iz brevea pape Pavla V. dodijeljenog Simeonu na prvi se pogled moe zakljuiti da je Simeon
dobio poloaj samostalnog biskupa, a ne vikara zagrebakog biskupa za krane grkog obreda u Zagrebakoj biskupiji, to je trebao biti prema odredbama IV. Lateranskog sabora iz 1215.
godine, ijim je 9. kanonom odreeno da biskup grkog obreda moe biti samo vikar rimokatolikih biskupa na teritoriju biskupije u kojoj je obavljao biskupsku dunost za krane istonog
obreda. Spomenuti je sabor zabranio postojanje razliitih biskupa u jednom gradu ili biskupiji,
a ako bi se to dogodilo, mjesni je biskup morao odrediti katolikog predstojnika, svog namjesnika, koji mu je morao biti podreen. Isti je zakljuak prisutan u konstituciji Romanus Pontifex Pija IV. od 16. II. 1564. godine, prema kojoj su grki sveenici i biskupi morali biti podloni
mjesnim latinskim biskupima u ijim su biskupijama boravili, kao i u pitanjima bogotovlja,
podijeljivanja sakramenata, spasenja dua i iskorijenjivanja krivovjerja, a time je trebalo izbjei
razliita zastranjenja i zloporabe, primjerice neprihvaanje jurisdikcije mjesnih latinskih biskupa. Meutim, iako je maranski biskup Simeon u nekoliko isprava istaknuo da je podloan
i zagrebakom biskupu, ini se da se Sveta Stolica nije osvrnula na odredbe IV. lateranskog
sabora iz 1215. godine, nego mu je odredila poloaj slian poloaju apostolskog vikara, kakav
je 1670. godine dobio i Pavao Zori, odnosno da je, prema podacima kardinala Bellarmina,
dran rezidencijalnim biskupom, jer ni u papinskom breveu, a ni u darovnici zagrebakog
biskupa Petra Domitrovia biskupu Simeonu iz veljae 1618. godine, u kojoj su tono opisane
mee samostana i pripadajuih mu posjeda, nije bilo izriito napomenuto da je Simeon vikar
za krane grkog obreda u Zagrebakoj biskupiji, to su tvrdili kasniji zagrebaki biskupi,
nego je kao jedini znak podlonosti zagrebakim biskupima Simeonu i njegovim nasljednicima
navedena obveza davanja 12 mjerica voska jednom godinje, na dan Sv. Martina. Zagrebaki
podupan i savjetnik biskupa Petra Domitrovia Grgur Jagati uveo je Simeona u posjed na
Tijelovo 1618. godine, a on sam je doseljenicima na posjed koji je pripadao maranskom samostanu u ispravi od 19. VI. 1628. odredio iznos tlake i desetinu vina i itarica, obeavi im i

71

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 7.-23.U radovima nekih autora mogu se nai vrlo proizvoljni
zakljuci o imenu Maranske biskupije, kao i o Simeonovom naslovu, pa je R. Gruji napisao da je Simeon dobio
a) naslov platenskog, odnosno blatskog biskupa po Blatnom jezeru oko kojeg je misionar bio sv. Metod, b)
maranskog, po rezidenciji, odnosno prostoru gdje je samostan podignut, c) vretanijskog, prema patrijarijskoj
sineliji patrijarha Jovana, d) uskokog, po narodnoj terminologiji, i e) svidnikog, prema carskoj diplomi, to
ne odgovara injenicama. Grujievo je miljenje ponovio i D. Kai. Opirnije: R. GRUJI, Pakraka eparhija, 48.;
D. KAI, Srpska naselja, 142.

176

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

zatitu od haraa generalova, nazvavi sebe u ispravi vlakim biskupom, a krajinike koji
su doli s njim ljudima grke vjere.72
Najznaajnije pitanje glede biskupovanja prvog maranskog biskupa Simeona sigurno je pitanje njegova uspjenog sjedinjenja pravoslavnih krajinika Vojne krajine s Katolikom crkvom.
Katolika izvjea iz vremena Simeonova ivota, primjerice izvjea grkokatolikog kaluera
Metodija Terleckog, koji je boravio meu krajinicima 1629. godine, kao i izvjea nastala
poslije 1630. godine, naglaavala su da je on do kraja ivota ostao iskreni unijat, ali se iz
njih moglo zakljuiti da se o iroj prihvaenosti unije nije moglo govoriti.73 Naime, sredinom
dvadesetih godina 17. stoljea, u vrijeme trajanja Tridesetogodinjeg rata, do Propagande su
doprle vijesti da pitanje sjedinjenja krajinika Vojne krajine u Ugarskoj i Hrvatskoj s Katolikom crkvom jo nije bilo zadovoljavajue rijeeno. To se moglo zakljuiti iz preporuke prefekta Propagande, kardinala Ludovica Ludovisija apostolskom nunciju u Beu Carlu Caraffi,
da od cara Ferdinanda II. zatrai doputenje vizitiranja uskoka grkog obreda, koji borave u
Uskokim gorama i Hvatskoj krajini, podvrgnutih akvilejskom patrijarhu, jer su u Rim stizale
vijesti da je taj narod primao pravoslavne sveenike koje je upuivao carigradski patrijarh.
Osim toga, Caraffa je 1. XI. 1625. primio Porpagandinu preporuku da od Ferdinanda isposluje
odobrenje za upuivanje osobe vjete ilirskom jeziku u Krajinu, te da pravoslavne sveenike
koji se tamo zateknu vojne vlasti protjeraju, a da se na njihova mjesta postave rimokatoliki
sveenici. Meutim, nuncij Caraffa je s carem Fradinandom II. na zasjedanju Ugarskog sabora
u opronju uspio dogovoriti samo to da bi najbolje bilo prvo zatraiti izvjea od transkog,
ljubljanskog i zagrebakog biskupa, na podrujima ijih su se biskupija i nalazili pravoslavni
krani, a tek onda poduzeti druge korake glede unije.74
Navedeni su izvori pokazali da je Rimska kurija u to vrijeme vrlo slabo poznavala prilike u
Krajini, iako su poetkom 17. stoljea, u vrijeme pontifikata pape Pavla V., postojali intenzivni
kontakti Rima i patrijarha Jovana i kaluera i episkopa Peke patrijarije, koju Propaganda
nije ni spomenula, ve je dosta neodreeno spomenula samo carigradskog patrijarha. No,
prije nego li su stigla izvjea trojice biskupa, Propagandu je o prilikama meu pravoslavnim
kranima, odnosno uskocima u Uskokim gorama, pod kojim se nazivom krio umberak,
izvijestio Albert Pessler, prepot u Novom Mestu, koje je pripadalo pod Akvilejski patrijarhat.
Pessler je predloio Propagandi da ga imenuje povjerenikom i vizitatorom uskoka iz umberka, kojih je, prema njemu, bilo mnogo tisua u Kranjskoj, a razlog njegova imenovanja naao
je u injenici to uskoci, iako podloni vladaru preko umberakih kapetana, nisu priznavali
nikakav crkveni autoritet, pa ak ni akvilejskog patrijarha, a k njima su se sklanjali i katoliki
sveenici protjerani iz Akvilejskog patrijarhata zbog naruavanja crkvene discipline i zakona i predstavljali se kao pravoslavni, pa su ih uskoci prihvaali za sveenike. Gotovo svi su
sveenici dunost obavljali bez odobrenja nadlenog (katolikog) ordinarija, opravdavajui taj
postupak epikejom, a odbijali su ii ordinariju u Akvileju zbog mrnje prema Mleanima, koji
isto tako nisu voljeli uskoke, pa je posljedica takva stanja bilo da su zbog razuzdanosti klera, i
katolici i pravoslavci (heretiki narod) ivjeli na nain koji je tetio interesima Katolike vjere
i crkve. Pessler je rjeenje vidio u odstranjivanju pravoslavnih i postavljanju katolikih svee72

J. UHA, Maranska biskupija, 29.-30; J. IMRAK, Povijest Maransko-svidnike eparhije, 292.-294.; R. LOPAI, Monumenta ecclesiae graeco-orientalis, A-III, 2.; A. IVI, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba, 21.-22.;
Mijo KORADE, Petar Domitrovi, u: Zagrebaki biskupi i nadbiskupi, Zagreb, 1995., 297.-298.

73

M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 135; A. MATANI, Izvjetaji zagrebakih biskupa i nadbiskupa, 124.; Z. KUDELI, Izvjee zagrebakog biskupa Benedikta VInkovia, 168.; PETRETI, Historia de Valachorum Episcopatus, f. 3.; R, LOPAI, Monumenta ecclesiae graeco-orientalis, A-III, 13., f. 2v.

74

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 37.-42.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

177

nika, koji su trebali uskoke vratiti katolikoj vjeri, i predloio da bi vladar morao zapovijediti
kapetanima da uhite sve sveenike koji su prebjegli meu uskoke i predaju ih crkvenim sudovima, jer je bio uvjeren da e se uskoci vratiti katolikoj vjeri ako budu lieni pravoslavnih
sveenika. Akvilejski je patrijarh istovremeno trebao postaviti vanjskog vikara i povjerenika,
koji bi na carskom podruju, zbog jurisdikcije koju bi mu dodijelio akvilejski patrijarh, imao
pravo nadgledati vjernike i sveenstvo, te bi svake godine morao izvjetavati patrijarha osobno
i pismenim putem o stanju meu vjernicima i sveenstvom, a sama je Propaganda akvilejskog
patrijarha trebala pismenim putem potaknuti da u Novom Mestu postavi vikara s punomoi
za upravljanje sveenstvom i vjernicima. Meutim, Pesslerov prijedlog nije bio prihvaen, nego
mu je Propaganda preporuila da se glede njegove elje da postane vikar u umberku obrati
posebnom kardinalskom povjerenstvu za Akvilejski patrijarhat. Nunciju u Beu preporueno
je da pokua dobiti vladarevu odluku o upuivanju katolikog sveenika, koji je govorio ilirski
jezik, meu uskoke, i o protjerivanju pravoslavnih sveenika, koje bi zamijenili katoliki.75
Krajem 1625. godine nunciju Caraffi poela su stizati izvjea transkog, ljubljanskog i zagrebakog biskupa, koje je Propaganda drala najmjerodavnijima za poznavanje prilika meu
krajinicima. Prvo je izvjee 10. XII. te godine uputio transki biskup Renaldo, koji je procijenio da je po Hrvatskoj i Slavoniji raspreno oko 20.000 pravoslavnih Vlaha ili Morlaka,
koji su, prema njemu, ivjeli u ivanikoj i koprivnikoj kapetaniji, u Turopolju, (pogreno, bilo
je to Mrzlom polju!), oko Metlike, Karlovca i dalje. Transki je biskup drao da e se oni lako
sjediniti s Katolikom crkvom zbog priroene im gostoljubivosti i zbog ranijeg uspjenog djelovanja ivanikog upnika Martina Dubravia. Renaldo je upozorio da pravoslavni sveenici nisu
doputali latinskim prelatima obavljanje vizitacija meu krajinicima, ali nije bio siguran da
je pravoslavne sveenike u Krajinu upuivao carigradski patrijarh, nego je pretpostavljao da
ih je mogao posveivati grki prelat, to je ukazivalo na maranskog biskupa Simeona, kojeg
nije spomenuo. Krae je izvjee Renaldo zavrio napomenom da bi pravoslavnim krajinicima
trebalo uputiti zagrebakog biskupa i isusovce, a iz tajerske kapucine, koji su poznavali jezik,
preporuivi da krajiki generali istovremeno protjeraju pravoslavno sveenstvo iz Krajine.76
Na kraju te godine, 31. XII., Caraffa je primio i drugo izvjee, koje je poslao ljubljanski biskup
Thomas Chrn (Hren), koji je neto bolje poznavao prilike u Hrvatskoj. Ljubljanski je biskup
pravoslavne je krajinike nazvao uskocima i Vlasima, ali napomenuo da je uskoka i Vlaha
na podruju njegove biskupije bilo malo, da ih je neto vie bilo u Akvilejskom patrijarhatu, a
da ih je najvie ivjelo na podruju Zagrebake biskupije i irem odruju Hrvatsko-slavonskog
Kraljevstva, gdje su za uivanje odreenih povlastica primljeni u vojnu slubu. Chrn je kao
jedini nain njihova sjedinjenja s Katolikom crkvom vidio njihovo obrazovanje i kolovanje,
kako je to ranije radio Vlah Martin Dubravi, obrazovan u katolikom uilitu u Grazu. Meutim, ljubljanski je biskup upozorio Caraffu da je taj divlji narod bio spreman ubiti svakog
sveenika drugog podrijetla i jezika, pa je predloio da car zapovijedi krajikim zapovjednicima da razgovaraju s vlakim vojvodama o kolovanju njihove darovite djece u katolikim
uilitima na dravni troak. kolovanjem u Grazu je trebalo obuhvatiti barem 12, a po mogunosti i vie mladia, koji bi kao duobrinici nakon studija djelovali meu Vlasima, poput
Martina Dubravia, i na taj bi se nain zaustavio utjecaj carigradskog patrijarha na krajinike.
Biskup Chrn napomenuo je da je on sam ranije izdravao dvojicu mladia iz Senja, a u vrijeme sastavljanja izvjea kod sebe odgajao dvojicu turskih sinova i pripremao ih za daljnje
obrazovanje. Primivi ove vijesti Propaganda je 6. II. 1626. vijeala o stanju meu uskocima iz
75

M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 50.-53.; J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium,
22.-23., 37.-43.

76

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 37.-40.

178

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Uskokih ili umberakih gora, i bekom nunciju Caraffi preporuila da cara Ferdinanda II.
nagovori na donoenje odluke o protjerivanju pravoslavnih i prebjeglih katolikih sveenika,
koje su trebali zamijeniti novi katoliki sveenici, koji bi pravoslavne krajinike priveli sjedinjenju s Katolikom crkvom.77
Caraffa je tree izvjee, izvjee zagrebakog biskupa Petra Domitrovia, primio neto kasnije, 21. II. 1626., a u njemu je Domitrovi opisao dogaaje koji su doveli do posveenja i
imenovanja Simeona Vratanje prvim maranskim biskupom u Rimu 1611. godine. Zagrebaki
je biskup istaknuo da je Simeona u Rimu posvetio kardinal Robert Bellarmin, da je ostao
iskreni unijat i sveenstvo drao u vjernosti Rimu, ali da su probleme stvarali kalueri koji
su u Krajinu dolazili iz raznih manastira u Turskoj pod izgovorom da skupljaju milodare, a
zapravo bunili krajinike. Domitrovi je napomenuo da je est godina ranije Simeon iz Krajine
natrag u Osmansko Carstvo otjerao nekog Gabrijela, koji se u Krajini predstavljao kao biskup,
i pokuao krajinike odvratiti od pokornosti Simeonu i Katolikoj crkvi, a izvjee je zavrio
opaskom da je narod sirov i zahvaen primitivnim obiajima zato to je isamo sveenstvo bilo
neobrazovano, poznavalo je samo ono to je napisano na njihovom jeziku, a nije bilo ni kola
ni odgojnih ustanova.78
Mjesec dana nakon to je primio Domitrovievo izvjee nuncij Caraffa je izvijestio Propagandu o, kako se izrazio, uskocima grkog obreda, smjetenih u Uskokim gorama (Mons Feletrius), u hrvatskoj Krajini, i napomenuo da je vladar bio protivan nasilnom protjerivanju pravoslavnih sveenika zbog straha od pobune krajinika, koji su mu tada bili potrebni za zatitu
drave od Osmanlija. Car je predloio da bi krajiki generali prvo morali podrobnije izvijestiti
o mogunostima provoenja zahtjeva koje je postavila Propaganda, a problematinom je bila
i ideja o upuivanju osobe koja poznaje uskoki jezik u Krajinu, jer nije bilo mogue pronai
nekoga tko je poznavao jezik krajinika. Budui da nije bilo prikladno ni ukloniti biskupa
Simeona, kojeg je posvetila Sveta Stolica, a on se mogao uvrijediti i napustiti biskupiju bez
nasljednika, trebalo je stupiti u vezu s zagrebakim biskupom i od njega doznati kakve su bile
prilike meu krajinicima. Caraffa je predloio Propagandi da zagrebakom biskupu Domitroviu poalje upute glede postupanja u Krajini, procijenivi da zagrebaki biskup nije imao
iskustva za takvu zadau, iako je bio obrazovan. Meutim, Caraffini prijedlozi, iako prihvaeni,
nisu dobili prednost pred ostalim pitanjima o kojima je Propaganda raspravljala, nego je donoenje konane odluke odgoeno sve dok Be ne dobije izvjea krajikih zapovjednika.79
Otprilike u isto vrijeme gradako Ratno vijee primilo je izvjee umberakog kapetana
Ernesta Paradeisera o prilikama u umberku, koji je naveo da su se tamo nalazila samo tri
pravoslavna (vlaka) sveenika i jedan kaluer, koji su ispovijedali, priestili, propovijedali i
krstili djecu, drali se julijanskog kalendara i postili osam mjeseci u godini! Paradeiser ih nije
uspio obratiti na katolianstvo, jer su oni koji su bili skloni uniji strahovali od neprijateljstva
ostalih krajinika, koji su ustrajali u pravoslavlju, pa ni unija nije imala uspjeha. No, Paradeiser se protivio protjerivanju pravoslavnih sveenika, jer je strahovao da bi to izazvalo pobunu
2000 uskoka iz umberka, koliko ih je bilo prema njegovoj procjeni, te 6000 onih iz Slavonije
i 1000 iz Primorja. Predloio da bi ubudue krajiki zapovjednici morali zabranjivati primanje
pravoslavnih kaluera i sveenika iz Osmanskog Carstva. Iako nije izravno spomenuo maranskog biskupa Simeona, naveo je da je u Mari postojao biskup, vrlo omiljen meu Vlasima,
77

ISTI, 40.-44. Iako je prema katologu ljubljanskih biskupa u vrijeme sastavljanja ovog izvjea ljubljanski biskup
bio Thomas Chrn (1598.-1630.), u izjveu je kao ondanji ljubljanski biskup naveden biskup Ivan.

78

ISTI, 44.-46.

79

ISTI, 47.-50.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

179

kojima je dijelio oproste, no upozorio je da bi mu trebalo zabraniti reenje mladia, popovskih sinova, koje su oevi kod kue nauili sveenikom zvanju, za sveenike, nego bi morali
bogoslovske nauke uiti u redovitim kolama. Paradeiser je pretpostavio da e oni naslijedili
sadanje narataje pravoslavnih krajikih sveenika, koji e umrijeti, a uskoci e onda prihvatiti latinski obred, a slinu je ideju o odgajanju domaeg sveenstva za krajinike iznio i rektor
zagrebakog isusovakog kolegija Ljubi, koji je predloio da se za umberake uskoke otvori
sjemenite za dvanaest bogoslova. Primivi ova izvjea, gradako je Ratno vijee predloilo
da pravoslavni sveenici nee biti protjerani, nego da e se samo zabraniti dolazak novih, a da
e se za budue bogoslove koji e se kolovati u katolikim kolama utemeljiti zaklada. Vijee
je na kraju ustvrdilo da uskocima u umberku i Slavonskom generalatu nije trebao biskup, jer
su mogli pripasti pod jurisdikciju ljubljanskog i zagrebakog biskupa, a misionarsku su slubu
u Krievcima i Varadinu mogli obavljati isusovci.80
Sredinom lipnja 1627. godine nuncij Caraffa izvijestio je Propagandu da je vladar dobio traena
izvjea krajikih zapovjednika, ali ih on nije mogao dobiti, jer ga je palatin Verda obavijestio
da je car procijenio da zbog politikih odnosa s Osmanskim Carstvom zasad ne bi trebalo
poduzimati mjere koje su mogle izazvati nezadovoljstvo, ili ak povratak u staru postojbinu
krajinika potrebnih za obranu drave. Vladar nije prihvaao ni ideju o obavljanju kanonske
vizitacije u to vrijeme zbog buntovne naravi uskoka, ni ideju o otvaranju uilita za uskoku
mlade, drei da bi najbolje bilo za biskupa izabrati osobu meu samim krajinicima, koja je
bila sklona Katolikoj crkvi. Taj je prijedlog Propaganda proslijedila 28. kolovoza iste godine
kardinalu Cleseliu, a 31. kolovoza on je na sjednici Propagande zakljuio da nema drugog
rjeenja nego podrati carev prijedlog.81
Ovakav stav dvora o problemu sjedinjenja pravoslavnih krajinika s Katolikom crkvom potaknuo je pitomca bekog alumnata, Rusina Metodija Terleckog, da o prilikama u Maranskoj
biskupiji izvijesti kijevskog grkokatolikog metropolita Josipa Velamina Rutskog, koji je u
proljee 1629. godine pisao tajniku Propagande Ingoliju o moguem rjeenju vjerskih prilika u
Maranskoj biskupiji. Rutski je Ingoliju napisao da osobe grkog ili rutenskog obreda, koje
ive pod vlau Ferdinanda II. rabe slini jezik i liturgijske knjige kao i Rusini, a i govore slinim jezikom, ali je upozorio da se grkokatoliki biskup (mislio je na Simeona!), kojem su bili
podreeni, zbog starosti i nedovoljnog obrazovanja nije vie mogao na zadovoljavajui nain
provoditi sjedinjenje pravoslavnih, koji su dolazili k njemu, niti se suprotstavljati pravoslavnim
sveenicima i kaluerima koji su dolazili iz Turske. Budui da je sveenstvo strahovalo da bi
Simeona nakon smrti mogao naslijediti pravoslavni episkop, jer nije bilo grkokatolika pogodnog za ast biskupa, Rutski je predloio da bi zagrebaki biskup morao sprijeavati dolazak
osoba koje nisu rimokatolici u njegovu biskupiju, odnosno da bi Propaganda morala Dvoru
predloiti dobrog katolika za Simeonova nasljednika, koji bi bio dovoljno obrazovan da bi
mogao iriti uniju ne samo u zemljama habsburkih vladara, nego i u turskoj Krajini. Rutski je
bio spreman takvu osobu pronai meu grkokatolikim Rusinima, drei da ona ne bi imala
problema u konverzaciji zato to su, prema njemu, uskoci i Rusini govorili slinim jezikom, a
vjernici bi dobili biskupa koji bi ih upoznao s katolikim vjeronaukom, sveenstvu objasnio
znaenje sakramenata, a mlade opismenio i pribliio Katolikoj crkvi i vjeri.82
80

R. LOPAI, Monumenta ecclesiae graeco-orientalis, A- I, 6.-9; J. IMRAK, Povijest Maransko-svidnike eparhije, 301.; A. IVI, Maranska episkopija, 159.-165.

81

J. IMRAK, De relationibus slavorum Meridionalium, 50.-52.

82

J.IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 55.; Miroslav PREMROU, O. Metodije Terlecki, Rusini i
Maranski uskoci, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, V., Beograd, 1925., 36.-37.

180

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Beki nuncij Caraffa takoer je vodio brigu o moguem Simeonovu nasljedniku, pa je 17. V .
1628. iz Praga izvijestio Propagandu o vladarevoj naredbi Ratnom vijeu da mora pronai nain za izdravanje biskupa ilirskog jezika, koji e sluiti meu uskocima, a 8. srpnja izvijestio
je Ingolija da je biskup Simeon ve bio star, ali neuinkovit, to je meu krajinicima moglo
izazvati pojavu vjerskih zabluda neprihvatljivih Katolikoj crkvi, pa je podrao ideju Rutskog,
i predloio da bi biskupom mogao postati srijemsko-smederevski biskup Albert Reni. No,
iako je Caraffa i dalje inzistirao na Renievu imenovanju, 4. rujna papa Urban VIII. izvijestio
je Ingolija da Renievo postavljanje nije mogue sve dok se biskup Simeon slubeno ne odrekne biskupskog poloaja, pa je Propaganda 9. rujna od Caraffe zatraila odgovor na pitanje o
imenu biskupa kojeg je postavio Klement VIII.(!), (to nije bilo tono, jer je Simeon posveen za
pontifikata Pavla V.), traila tono ime njegove biskupije, a i odgovor na pitanje je li spomenuti
biskup bio grkog ili latinskog obreda.83
Caraffa nije odmah odgovorio, jer je u to vrijeme oekivao da e se iz Krajine s preciznim
podacima vratiti rusinski grkokatoliki kaluer, kolovan u Beu, ije ime nije naveo, ali bi to
mogao biti Metodije Terlecki, pa je kardinalu Ludovisiu odgovorio tek 30. rujna, pogreno navevi da je vlaki biskup Simeon posveen za pontifikata Klementa VIII., da je imao naslov
rovianskog biskupa po mjestu u kojem rezidira te ponovio da bi zbog starosti i neobrazovanosti njegovim nasljednikom morao postati Albert Reni. Na temelju Caraffina izvjea i
Renieva pisma Propagandi, kojem je priloio i odgovore nekih kardinala nunciju Caraffi
glede ovog pitanja, tajnik Ingoli je potkraj studenog 1628. sastavio izvjee za Propagandu o
uskocima iz Uskokih ili umberakih gora (Mons Feletrius), podrazumijevajui pod tim
nazivom cijelu Krajinu, procijenivi da u njoh boravi oko 60.000uskoka ili Vlaha grkog obreda. Ingoli je ponovio prethodno pogreno miljenje da je Klement VIII. posvetio maranskog
biskupa Simeona, ali nije mogao doznati koji je bio njegov naslov, a budui da zbog starosti
nije mogao kvalitetno obavljati biskupsku dunost, bogosluje su obavljali pravoslavni i rimokatoliki sveenici, koji su prebjegli meu krajinike. Ingoli je objasnio Propagandi da ne
bi trebalo uriti s imenovanjem smederevskog biskupa Alberta Renia Simeonovim pomonikom, nego bi trebalo ekati povratak rusinskog kaluera Metodija Terleckog iz Krajine.84
Meutim, prema vijestima novog bekog nuncija Giovannija Battiste Palotte iz prosinca 1628.,
vladar je, suprotno miljenju prethodnog nuncija Caraffe, bio spreman imenovati Renia za
upnika u Koevju, da bi bio to blie Vlasima i radio na sjedinjenju. Propaganda je o tom
pitanju vijeala tek 13. II. 1629., kada je odlueno da se Reniu izda breve kao vizitatoru
Vlaha u Kranjskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno u mjestima Uskokih gora, zvanim Rovie,
Metlika i Gomirje, a papa Urban VIII. to je i potvrdio.85
Albert Reni je tijekom tih zbivanja nastojao saznati hoe li biti imenovan, pa iako je Propaganda 30. I. 1629. poduprla njegovu misiju, a papa Urban VIII. objavio 21. III. ispravu kojom
je Reniu kao apostolskom vizitatoru odobrio da moe pregledati crkve i samostane meu
Vlasima ili uskocima i vizitirati sveenstvo, Reni, prema poznatim podacima, nije nikad vizitirao pravoslavne krajinike u Ugarskoj i Hrvatskoj. On se cijele 1629. godine obraao raznim
83

J. IMRAK, De relationibuas Slavorum Meridionalium, 50.-52. U to vrijeme zagrebaki biskup Petar Domitrovi
vie nije bio iv, jer je stradao 28. VII. 1628. godine u opkopima grada Varadina. O tom je dogaaju vijeao i
Hrvatski sabor. Domitrovia je naslijedio Franjo Ergelski, kojeg je Rim potvrdio 17. XII. 1629. godine, a zagrebaki
je biskup bio do smrti 11. IV. 1637. godine. Pogibiju Petra Domitrovia u Varadinu zabiljeio je i kurator Hrvatskog kolegija u Beu Tomo Kneevi, koji je zapisao da se Domitrovi utopio, ali da nije bilo poznato je li to bilo
nesretnim sluajem ili prevarom Vlaha. Opirnije: F. II, HSS, V., 437.; D. FARLATY, Illyricum sacrum, V., 560.;
Kamilo DOKAL, Hrvatski kolegij u Beu 1624-1784, Zagreb, 1996, 77.

84

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 62.-67.

85

ISTI, 67.-74.; J. UHA, Maranska biskupija, 31.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

181

pojedincima da donesu konkretne odluke glede njegove misije, pa je sastavio i spomenicu o

plodovima koje bi Katolikoj crkvi donijela vizitacija ilirskog naroda grkog obreda, nastanjenog u Hrvatskoj i Kranjskoj, u kojoj je izrazio uenje da se Sveta Stolica brine za spas
dua i pokrtavanje naroda irom svijeta, sve do Kine i Japana, a da u Habsburkoj Monarhiji
doputa postojanje pravoslavlja (raskola). Reni se poetkom 1630. godine u Beu susreo
s grkokatolikom Metodijem Terleckim, koji je ve bio meu krajinicima, a sukobili su se oko
naina kojim bi se pravoslavni krajinici priveli sjedinjenju s Katolikom crkvom. Terlecki je
zagovarao postupni nain sjedinjenja, uz uvaavanje obreda i crkveno-slavenskog jezika, a
Reni je kao rimokatolik predlagao neposredno obraenje na katolianstvo, to je beki Dvor
odbijao zbog bojazni od krajike pobune, pa je vie bio sklon Terleckom, a sukob oko naina
sjedinjenja prekinula je Renieva smrt 1. III. 1630. u Beu.86
Metodije Terlecki boravio je meu krajinicima u drugoj polovici 1628. i u ljeto 1629. godine,
o emu je sastavio dva izvjea s vrlo zanimljivim opisom prilika koje je zatekao. Prvo se susreo s vojvodama u Roviu, gdje je bio pozvan na svadbeni obred, to je iskoristio da zabiljei
zablude i praznovjerja kod Vlaha, pa je primijetio da su sveenici rabili neposveeni kruh
u bogosluju i da su postojale razlike u liturgiji, a upozorio je na ponaanje vjernika, koji
niim nisu iskazivali znakove tovanja prilikom posveenja i podizanja hostije, to je Terlecki
drao turskim obiajem. Krajinici su mu bili skloni jer je bio grkog obreda, to su oni drali
znakom prave vjere, i pokazali interes za njegove propovijedi o zabludama njihove vjere, koje
Katolika crkva nije odobravala. U Ivaniu se susreo sa Simeonom, prvim maranskim biskupom koji je ve bio osamdesetogodinji starac, a ivio je u umovitom podruju zvanom Mara,
po kojem je nazvan i samostan. Okruivalo ga je deset kaluera, od kojih su samo trojica bili
sveenici, a ostali laici, potpuno neobrazovani u vjerskim pitanjima. Terlecki je istaknuo da
Simeon nije imao uspjeha u sjedinjenju zbog neznanja i sirovosti, i doputao je krajinicima
slobodno ponaanje u vjerskim pitanjima, pa su sveenici javno molili za pravoslavne biskupe
iz Osmanskog Carstva te drali mise zadunice za pokojne biskupe. Simeona je prihvaao
mali broj sveenika, i to zbog unije i osobnih nesuglasica i meusobne netrpeljivosti. Crkve
nisu imale ukrasa, liturgijske odjee i posua za bogosluje, a nitko ih nije ni uvao. Kad je
kod Simeona primijetio netrpeljivost zbog bojazni da e ga svrgnuti s biskupskog mjesta, Terlecki se uputio u Karlovaki generalat i umberak, gdje je primijetio iste probleme: sveenstvo
je bilo priprosto i neuko, ispovijedanje nisu drali potrebnim, to ga nije iznenadilo, jer su
egzarsi pekih patrijarha premlade osobe i neiskusne mladie, od kojih mnogi nisu znali ni itati, postavljali za prezbitere. Pravoslavni episkopi prodavali su pismene oprotajnice ne samo
za ve poinjene, nego i za budue grijehe. Krajinici su se alili da iz Turske dolaze samo
po novac i darove, jer Terlecki nije naplaivao svoj posao, a pravoslavni episkopi i sveenstvo
su sve vjernike obiavali skupiti na jednom mjestu i sve ih odjednom odrjeiti od grijeha, bez
posebnog spominjanja poinjenih grjenih djela. Boravei u Gomirju Terlecki je naveo da je
tamo bila jedna crkva, u kojoj je boravio samo jedan kaluer, koji je neopravdano u oima krajinika uivao ugled obrazovane osobe, a zapravo nita nije znao o formi i materiji euharistije.
Kaluer je krajinike poticao protiv Terleckog, irei vijesti da pripada isusovcima, koji su
poznavali oba obreda, i koje je vladar iz Bea uputio da im promijeni obred, pod im su podrazumijevali vjeru, no Terlecki ih je pridobio kad su se uvjerili da je grkog obreda, i kad im je
pokazao liturgijske knjige pisane irilicom, koje su bili namijenjene Rusinima i Moskovitima.
Njegovo djelovanje bilo je uspjeno, pa mu se pridruio i spomenuti kaluer, koji ga je ranije
napadao, a na kraju izvjea sastavio je popis od dvadeset zabluda i praznovjerica, koje je
86

M. PREMROU, O. Metodije Terlecki 40-45; E. FERMENDIN, Acta Bosnae, 384.-385.; M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 144.-152.; J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 74.-75.

182

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

primijetio kod pravoslavnih Vlaha ili uskoka, meu koje je ubrojio davanje djeci poganskih
imena, obiaj konzumiranja hrane i pia na pogrebima, vjerovanje da djevice ne smiju u crkvu
prije nego se udaju, odbijanje konzumiranja mesa ivotinja kojima nije isputena krv, odnosno
hrane koju su pripremili rimokatolici, ili ivotinja koje su ubile ene, kolektivno odrjeavanje
grijehova, bez njihova posebnog nabrajanja, zaputenost crkava, neobrazovanost sveenstva,
koje je otvoreno iskazivalo mrnju prema grkokatolikom biskupu Simeonu i molilo za pravoslavne episkope iz Osmanskog Carstva, utjecaj episkopa Peke patrijarije na krajinike, od
kojih su iznuivali novac pod izlikom vjerskih potreba, zareivanje nedostojnih kandidata za
novac, nepoznavanje znaenja ispovijedi, te postojanje praznovjernih obiaja, koje je bilo teko
iskorijeniti.87
Propaganda je o ovom izvjeu raspravljala 23. III. 1629., kada je odlueno da Terleckog treba
ponovno poslati meu Vlahe, koje je morao pouiti osnovama katolike vjere, da bi smederevskom biskupu Albertu Reniu olakao budue djelovanje meu krajinicima. Papa Urban VIII.
sastavio je pismo maranskom biskupu Simeonu, koje mu je Terlecki morao uruiti, u kojem je
Simeona hrabrio da ustraje u jedinstvu s Rimom, no ostaje otvorenim pitanje je li ovo pismo u
vezi s podatkom iz isusovakog rukopisa nastalog oko 1670. godine da je peki patrijarh Pajsije
negdje u to vrijeme svrgnuo Simeona s maranske biskupske stolice zbog prihvaanja unije i
postavio pravoslavnog episkopa dvije godine prije Simeonove smrti. Budui da drugi izvori nisu
sadravali ovaj podatak, njegova vjerodostojnostjo ostaje dvojbenom.88
Terlecki je u Krajini drugi put boravio u ljeto 1629. godine, ali je zbog nedoumica dvora hoe
li prihvatiti njegov plan ili plan Alberta Renia o nainu sjedinjenja pravoslavnih krana s
Katolikom crkvom, koji je zagovarao potpuno prihvaanje zapadnog obreda, izvjee Propagandi sastavio tek u sijenju 1630.. Beki je dvor prihvatio Terleckijev plan o uvaavanju istonog
obreda, crkvenoslavenskog jezika i obiaja istonih krana, koji su morali biti prilagoeni
propisima Katolike crkve. Drugi je boravak poeo u Gomirju, gdje je poetnu sumnjiavost
krajinika, pa i spremnost da ga ubiju ako je isusovac, koji im eli promijeniti obred, to su mu
otkrili grkokatolici, opet otklonio objanjenjem da je grkog obreda. Terlecki je izvijestio da su ga
krajinici primili susretljivo, da je dio njih prihvatio katolianstvo, ili barem pokazao naklonost
katolikoj vjeri, no kad se uputio biskupu Simeonu uruiti pismo pape Urbana VIII., neki su ga
krajinici upozorili da bi mogao nastradati ako poe uobiajenim putem, jer da je Simeon, zbog
bojazni da e izgubiti biskupsko mjesto, s nekim vojvodama spremao urotu protiv njega. Terlecki
je u Ivaniu zatraio pomo kapetana, koji mu je odredio vojniku pratnju do Mare, no prilikom
susreta sa Simeonom osjetio je njegovu odbojnost i vidljivu nesklonost. Terlecki se odmah vratio
u Ivani, a iako je primijetio da su mu mnogi Vlasi i sveenici skloni, uputio se odmah u Be zbog
nesklonosti koju je primijetio kod Simeona i jednog dijela vojvoda i krajinika. 89
Ciljeve koje je Propaganda nastojala postii vizitiranjem pravoslavnih krana uskoka u zemljama kojim je vladala dinastija Habsburg otkriva dokument koji je nastao neto prije nego
je M. Terlecki podnio izvjee. Autor tog dokumenta nije poznat, iako bi prema prijedlozima
koje je sadravao njegov sastavlja mogao biti ili Terlecki, ili neki grkokatoliki kaluer bazilijanac. U dokumentu je stajalo da bi u krajeve naseljene pravoslavnim kranima valjalo poslati kaluere bazilijance iz Rusije (grkokatolike!) koji bi obavljali sveenike poslove sve dok
sami vlaki sveenici nee biti osposobljeni za bogosluje, a meu grkokatolikim Rusinima
je trebalo izabrati nasljednika maranskog biskupa Simeona, kojeg je morao potvrditi vladar.
87

M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 131.-138.

88

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 36.-37.; Arhiv HAZU, Valachicae gentis notitia historica, f.
2.

89

M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 154.-157.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

183

Njemu bi pripao novi naslov, jer postojei maranski biskup nije imao naslovom odreeno
mjesto, to je omoguilo dolazak anonimnih lutajuih pravoslavnih sveenika meu krajinike,
a odredio bi mu se i toan nain izdravanja. Nepoznati autor ovog dokumenta je predloio
da bi najprihvatljivije bilo biskupiju nazvati po gradu Metlici, koja je bila smjetena otprilike
u sredini svih est kapetanija, uz umberak, ali je, svjestan nedostatka sveenstva koje bi to
provelo, predloio podizanje seminara za sinove pravoslavnih Vlaha jer krajinici nisu nikako
pristajali slati djecu u isusovaki kolegij u Graz, to je napomenuo vladarev savjetnik princ
Ekklemberg, jer su strahovali da e, kao i ranije ivaniki upnik Martin Dubravi, koji je studirao u Grazu i postao rimokatoliki sveenik, i njihova djeca postati Latini. Budui da za njih
nije bilo vjerskog uilita, a odbijali su ii u isusovako sjemenite, trebalo ih je kolovati u grkokatolikom uilitu u Kijevu, pa bi tako prekinuli dodire s osmanskim podrujem i rasprave
s raskolnikim Grcima i doli u doticaj s grkokatolikim Rusinima, to bi ih i privuklo sjedinjenju s Rimom i grkokatolikom sveenstvu. Autor prijedloga je naglasio da je vladar morao
zabraniti slobodni prijelaz pravoslavnog sveenstva i egzarha Peke patrijarije u Krajinu jer
su izazivali nemire i pobune, a upozorio je i da bi liturgijske knjige, koje su besplatno irene
iz turskih krajeva, trebalo oistiti od zabluda i praznovjerja kojima su obilovale, odnosno
na dravni troak nabaviti nove od grkokatolikog sveenstva iz Ukrajine. Nepoznati je autor
na kraju izvjea napomenuo da bi sjedinjenje pravoslavnih krajinika, osim njihove osobne
koristi glede spasa dua, izazvalo veu motiviranost za obranu granice, pojaalo sigurnost
krajikim katolicima, koji su se spravom bojali pravoslavnih zbog njihove brojnosti i snage, a
da bi postojanje kvalitetnog sveenstva privuklo i druge pravoslavne krane iz krajeva pod
osmanskom vlau, ime bi se ujedno otvorila mogunost preobraenja preko vjerskih polemika s pravoslavnim sveenstvom i hijerarhijom. Osim toga, habsburki e vladari, kad oslobode
pokorene narode od osmanske vlasti, moi raunati na vjernost i zahvalnost osloboenih od
Osmanlija, kad shvate da je on voljan prihvatiti i uvati njihov obred.90
Svim navedenim prijedlozima predstavnika Katolike crkve o nainu provoenja unije meu
pravoslavnim kranima koji su ivjeli pod vlau dinastije Habsburg treba dodati i prijedloge
ljubljanskog biskupa Thomasa Chrna, koje je iznio bekom isusovcu Vilhelmu Lammermanu
u pismu od 1. X. 1629., a sliili su prijedlozima koje je ljubljanski biskup uputio 1625. godine
bekom nunciju Caraffi. Chrn je pravoslavne krane iz Krajine nazvao uskocima ili Vlasima, tvrdio je da su pripadali pod crkvenu jurisdikciju carigradskog patrijarha, a upozorio je
da su zbog brojnosti mogli biti opasni za Monarhiju ako se ne bi preobratili na katolianstvo
i ostali pod utjecajem carigradskog patrijarha, koji je podreen Osmanlijama, pa bi se mogli
okrenuti protiv samih Habsburgovaca. Ljubljanski je biskup predloio Lammermanu da bi
krajiki zapovjednici trebali nagovoriti vlake starjeine da djecu koluju na dravni troak u
katolikim ustanovama, jer su Vlasi bili toliko divlji da su bili u stanju ubiti svakog drugog
sveenika koji nije bio njihova podrijetla i nije govorio njihov jezik. Chrn je mislio da bi se
kolovanje vlake djece moglo organizirati u Grazu ili bekom Ferdinandeumu, a brigu o njihovom kolovanju mogli su preuzeti i drugi biskupi i prelati nutarnjeaustrijskih pokrajina, kao
to je to radio on sam, izdravajui dva mladia, koji su se nakon kolovanja kao duebrinici
trebali vratiti meu Vlahe, a nedostatak sveenstva tijekom razdoblja dok su vlaki mladii
bili na kolovanju trebalo je rijeiti dovoenjem bosanskog sveenstva meu krajinike, koje
je drao pobonim i obrazovanim osobama.91
90

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 56.-57.; M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere,
139.-143.

91

Ivan KUKULJEVI-SAKCINSKI, Pismo Tome Krna biskupa ljubljanskoga, u kome pie otcu Vilhelmu Lammermanu Jeuviti bekom, na kakav nain mogli bi se Uskoci, koa sledbenici grke vere, obratiti na veru rimsku,
Arkiv za povjestnicu jugoslavensku II, Zagreb, 1852., 127.-128.

184

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Meutim, iako je Sveta Stolica izmeu 1625. i 1630. godine intenzivno rjeavala problem odgovarajueg nasljednika ostarjelog maranskog biskupa Simeona da bi tako sprijeila mogunost
da novim maranskim biskupom postane prividni unijat, i primala mnoge prijedloge i miljenja
o najpovoljnijem rjeenju ovog pitanja, rjeenje je jednostranom odlukom nametnuo sam car
i kralj Ferdinand II. proglasivi dotadanjeg arhimandrita maranskog samostana Maksima
Predojevia vretanijskim biskupom, nakon to je, prema carskoj ispravi, stari biskup Simeon
dobrovoljno odstupio s biskupske stolice. U ispravi je bilo jasno naglaeno da je Predojeviev
izbor bio posljedica iskazane elje samih krajinika da ba Maksim Predojevi naslijedi
Simeona, to su podrali i krajiki zapovjednici i iznijeli Ferdinandu II.92 Vladareva odluka
svakako nije bila onakvo rjeenje kakvo je oekivala Rimska kurija, koja sve do 1632. godine
nije uope znala za promjenu na maranskoj biskupskoj stolici, no Ferdinand II. jasno je naglasio da je Maksima Predojevia potvrdio temeljem patronatskog prava, koje je Habsburgovcima
pripadalo kao ugarskim kraljevima, a ono im je omoguavalo da sami mogu imenovati biskupe
u 10 biskupija, to se odnosilo i na podruje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer su prema
ispravi iz 1624. godine u to vrijeme zagrebaki, bosanski ili akovaki i srijemski biskupi, kao
i svidniki, erdeljski, varadski i anadski u Ugarskoj bili sufragani Kaloke nadbiskupije. 93
Jednostrani postupak Bea Svetu je Stolicu stavio u nezavidan poloaj, odnosno oteao je
mogue sjedinjenje pravoslavnih krajinika s Katolikom crkvom, jer o Maksimu Predojeviu
u katolikim krugovima nitko nije mnogo znao, a vijesti koje su katoliki misionari donosili iz
Krajine nisu bile ohrabrujue, jer su govorile o podrci krajikih vojnih zapovjednika pravoslavnom sveenstvu ne samo u pruanju otpora zahtijevima hrvatskog plemstva i zagrebakih
biskupa, nego i crkvenoj uniji, a te su suprotnosti postale najizrazitije tijekom posljednjih
godina ivota biskupa Simeona, koji vie nije imao utjecaj meu krajinicima

5. Zadnje godine Simeonova ivota (1630.-1634.)

Objavljivanje Vlakih statuta 1630. godine i ranije postavljanje dotadanjeg arhimandrita maranskog samostana Maksima Predojevia na mjesto maranskog biskupa dok je prvi biskup
Simeon bio jo iv predstavljali su zavretak razdoblja povijesti Vojne krajine i Maranske
biskupije koje su karakterizirali borba glede restitucije Vlaha i pokuaji Rimske kurije da na
temelju prikupljenih obavijesti o vjerskim prilikama meu pravoslavnim krajinicima pokua
djelotvornije poraditi na irenju ideje crkvene unije meu njima. Meutim, iako su se ta dva
vana dogaaja krajike povijesti, izbor Maksima Predojevia i objavljivanje Vlakih statuta,
dogodila tijekom biskupovanja zagrebakog biskupa Franje Ergelskog, o zbivanjima u maranskom samostanu, odnosno na podruju koje je trebala obuhvaati Maranska biskupija
sauvani izvori pruaju malo podataka, koji su pokazivali da su se s ustolienjem Maksima
Predojevia u Mari odnosi katolika i pravoslavnih u Varadinskom generalatu poeli zaotravati, i da je problem restitucije Vlaha i dalje zaokupljao hrvatske stalee i zagrebakog
biskupa. Primjerice, vlasnik Cirkvene Ladislav Kerecheny potuio se Saboru 1631. godine da
mu je maranski biskup Maksim Predojevi oteo katel i na tom podruju, gdje je bilo malo
Vlaha, novopridole katolike prisiljavao da prihvate pravoslavlje, a oni koji su to odbili morali
su napustiti domove, u koje je naseljavao Vlahe. Te su probleme stalei posebno istaknuli u
92

Biskupsku promjenu u maranskom samostanu neki su autori objasnili navodnom Simeonovom smru 1630.
godine, povodei se za izvorima iz 17. stoljea, koji su tvrdili da je Simeon preminuo 1630. godine. To miljenje pobijaju vatikanski izvori iz 1633. godine, u kojima jasno stoji da je Simeon jo bio iv; prema izvjeu zagrebakog
biskupa Franje Ergelskog Simeon je umro 1634. godine. Opirnije: A. IVI, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih
Srba, 107.-108.; M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere,, 157.-158., 204.-208., 220.-222.; J. IMRAK, De
relationibus Slavorum Meridionalium, 76., 92.-94.; A. MATANI, Izvjetaji zagrebakih biskupa i nadbiskupa,
123.-125;

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

185

albi sastavljanoj na zasjedanju Sabora u Varadinu 27. V. 1631., koju su vladaru trebali uruiti
izaslanici za pounski sabor Gapar Konjski i Gabrijel Chernkoczy. U albi su stalei upozorili Dvor da bi odlaganje rada vlakog povjerenstva predvienog za provoenje restitucije
Vlaha bilo opasno zbog obijesti Vlaha i njihova arhimandrita, koji ih vodi, jer je spomenuti
arhimandrit, ije ime nije navedeno u saborskoj albi, a zapravo je to bio Maksimu Predojeviu, koji je 1630. imenovan maranskim biskupom, poticao Vlahe da nasilno zauzimaju
posjede plemstva i protjeruju slavonski narod odnosno katolike starosjedioce, koji nisu
htjeli prihvatiti pravoslavlje (grku izmu), iz njihovih prebivalita, koja su zatim naseljavali
Vlasi. Osim toga, Vlasi su inili i druga nasilja protiv podlonika plemstva i biskupa, primjerice
unitavali su domove osiromaenog plemstva i napadali plemie i njihove podlonike iz zasjeda. Arhimandrit je Vlahe s tih posjeda, koji su ranije postali grkokatolici, prisiljavao da opet
prihvate pravoslavlje, a i Slavonce koji nisu napustili svoje domove. Posebno zabrinjavajuom
inila se optuba da je arhimandrit o dobivenim povlasticama izvijestio turskog sultana uz
pitanje je li sultan bio spreman Vlasima ponuditi vie od habsburkog vladara, pa bi u tom
sluaju bio spreman ponovno ih podvrgnuti osmanskoj vlasti. Kruile su glasine da je i on
sam boravio u Carigradu prije nego je doao u Krajinu. Stalei su napomenuli da on niim
nije pokazao da je prihvatio katoliku vjeru, a svojim je ponaanjem izazivao bojazan od jo
veih sukoba s Vlasima, jer se suprotstavljao kapetanima u generalatu i sam sazivao krajiku
vojsku, a sazivao je i skupove Vlaha, koji su mogli biti urotniki opasni za Kraljevstvo. Zbog
tih su razloga stalei poslanicima preporuili da vladara upozore na potrebu to hitnijeg sazivanja povjerenstva, da bi se arhimandrit kaznio i zauzeti posjedi vratili vlasnicima. O tom je
problemu pisao i kurator Hrvatskog kolegija u Beu Petar Petreti, budui zagrebaki biskup,
koji je naveo da su slavonski Vlasi pod vodstvom njihova arhimandrita zauzeli vie plemikih
posjeda i zlorabili povlastice, te da je spomenuti arhimandrit kopiju povlastica dobivenih od
cara Ferdinanda II. poslao turskom sultanu s porukom da e Vlasi prijei na njegovu stranu
ako im on prui vie.94
Iste je godine u travnju slavonski zapovjednik Eggenberg izvijestio da su se u Krajini pojavili carigradski, sofijski i vlaki nadbiskup Eutimije i peki patrijarh Pajsije. O Pajsijevom
boravku u Krajini nisu sauvani drugi podaci, Eggenberg je upozorio da je Eutimije obilazio
Krajinu i bunio krajinike protiv zapovjednika, koji su i onako loe postupali s njima, a sam
se Eutimije javio zagrebakom biskupu Franji Ergelskom jo u oujku, alei se na Ergelijev
zahtjev da mu Vlasi iz okoloce Ivania moraju istiti ribnjake. Kao razlog dolaska u Krajinu
Eutimije je naveo elju da vizitira Ivaniku krajinu kao crkvenu provinciju koja je pridala pod
njegovu jurisdikciju, no iz albe koju su kasnije Vlasi iz ivanike okolice uputili vladaru preko
zapovjednika Friedricha Mehrsberga bilo je oito da je Eutimije nastojao samo prikupiti to
vie novca. Eutimije je dobio poziv da se u Beu susretne s apostolskim nuncijem, protiv ega
se izjasnilo Dvorsko ratno vijee, ali o njegovoj daljnjoj sudbini nije nita poznato, osim da je
preminuo neto prije 1634. godine.95
93

Julijan JELENI, Spomenici kulturnog rada bosanskih franjevaca (1437.-1878.), Starine, XXXVI, Zagreb, 1918.,
99.

94

ZHS I, 5-7; K. DOKAL, Hrvatski kolegij u Beu, 87.; Anton-Toni RAMEK, Slike prolosti. Sveti Ivan abno i
okolica, Sveti Ivan abno, 1995., 51. Na tom su zasjedanju stalei naveli da su Vlasi obitelji Erddy zauzeli posjede
ukove, rnovac, Lukovac, Veliku Reku i Tihuanovac, koji su pripadali vlastelinstvu Rasinji, zatim Suzani Ratkay,
udovici bana Benedikta Thuroczyja posjede Globoec, Ivanec, Dugu Reku i rnoglavac, koji su pripadali ludbrekom vlastelinstvu, Franji Sigismundu Sekelyju posjed Sveti Petar, koji je pripadao kuriji Bukovec, zatim posjede
Bolfang, Veverinec i Matrini, koji su pripadali nasljedniku Ivana Budora, katel Cirkvenu, vlasnitvo Ladislava
Kerechenyija, i posjed Lipnicu kraj katela Negovca, koji je pripadao Tomi Erddyju.

95

Iako su Aleksa Ivi i Jovan Radoni zakljuili da je s Eutimijem u Krajini bio i patrijarh Pajsije, a Radoni iznio
i tezu da je Pajsije tom prilikom s mjesta maranskog biskupa smijenio Simeona Vratanju i ustoliio Maksima

186

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Dogaaji oko smjenjivanja prvog maranskog biskupa Simeona i ustolienja Maksima Predojevia rimskoj kuriji nisu bili poznati sve do 1632. godine, a njezini su predstavnici jo uvijek
prikupljali podatke o stanju u Krajini i raspravljali o moguim kandidatima koji bi naslijedili
Simeona. U travnju 1632. Propaganda je razmatrala izvjee ohridskog patrijarha, ije se ime
nije spominjalo u izvjeu96, o uskocima ili Vlasima iz Krajine u Hrvatskoj i Zagrebakoj
biskupiji. U izvjeu je ohridski patrijarh procijenio da u Uskokim gorama (Mons Feletrius, a u ovom sluaju ovaj pojam oznaava cijelu Krajinu) ima 50.000 Vlaha, koji ive u 5.
000 domova i sprijeavaju tursko prodiranje prema Njemakoj. Njihov je vjerski poglavar bio
biskup Simeon, kojeg su u vrijeme pape Klementa VIII. posvetili grkokatoliki biskup Akacije,
lan Grkog kolegija u Rimu, i neimenovani metropolit Lakedemonije. Patrijarh je upozorio
da je zbog starosti biskupa Simeona i gubitka njegova utjecaja meu narodom, koji je ostao
pravoslavni (raskolniki), za biskupa elio biti posveen pravoslavni arhimandrit Maksim
Predojevi, pa je trebalo misliti na odgovarajueg Simeonova nasljednika, jer su krajinici,
iako skloni Predojeviu, koji je ispovijedio katoliku vjeru pred apostolskim nuncijem Pallottom u Grazu, ostali odani Simeonu, koji je neto ranije otjerao rusinskog kaluera Metodija
(Terleckog). Ohridski je patrijarh procijenio da je Maksim bio neprikladan za biskupa zbog
neobrazovanosti, odnosno jer je tek nedavno postao katolik, no prihvatio je mogunost da
Maksim bude samo privremeno rjeenje za Maransku biskupiju dok za buduu slubu meu
Vlasima nee biti odgojeni novi kandidati u Papinskom kolegiju u Beu.97
Odlukom Propagande taj je prijedlog trebalo uputiti papi Urbanu VIII. za konani pravorijek, ali ga je trebalo upoznati i s miljenjem rusinskoga grkokatolikog sveenika Nikole,
povjerenika rusinskoga grkokatolikog metropolita, o mogunosti postavljanja nekog drugog
grkokatolikog Rusina u Maru. Spomenuti je Nikola u travnju 1632. iznio prijedlog o nainu
kojim bi se Vlasi ili uskoci pribliili Katolikoj crkvi, a taj se prijedlog temeljio na ranijem
boravku Metodija Terleckog u Krajini, i na povoljnom izvjeu Terleckog, koji je, prema Nikoli,
vrlo uspjeno propovijedao i ispovijedao u Krajini, i bio prihvaen zbog poznavanja jezika i slinosti obreda kojem je pripadao. Budui da je Terlecki namjeravao sa sobom povesti u Krajinu
nekoliko grkokatolikih rusinskih sveenika, za koje je sredstva trebao osigurati Dvor, kako
ne bi bio prisiljen ovisiti o vjernicima meu kojima bi djelovao, Nikola je predloio Propagandi
da bi se morala posluiti istim sredstvima kao i Terlecki, za to je preduvjet bila skrb za rusinske kaluere, koji bi se, zahvaljujui osiguranim sredstvima za izdravanje, lake posvetili
duobrinikom poslu. Kardinalima je preporuio da se na kolovanje u rusinski seminar
poalju vlaki mladii skloni uenju, jer e nakon zavretka naobrazbe biti najprikladniji za
sveeniku slubu meu krajinicima. Pozivajui se na Terleckijeve podatke, odbacio je tvrdnje
da su krajinici prema Terleckom iskazivali mrnju. Rusin Nikola nije bio sklon dodijeljivanju
koadjutora s pravom naslijeivanja maranske biskupske stolice ostarjelom biskupu Simeonu,
jer je to moglo izazvati nemire meu krajinicima. Drao je da bi poslije Simeona za biskupa
trebalo odrediti jednog Rusina grkokatolika, jer se o Maksimu Predojeviu znalo samo da je s
ostalim krajinicima odlazio u tursku Krajinu po plijen, a njegova vjerska stajalita nisu bila
poznata. Prije poduzimanja bilo kakvih koraka predloio je da bi spomenute krajeve trebao
Predojevia, u izvorima zasad nema dovoljno podataka da bi se taj zakljuak, koji se nalazi samo u spomenutom
isuosvakom rukopisu, mogao i potvrditi. Opirnije: J. IMRAK, Povijest Maransko-svidnike eparhije, 412.-415.;
R. LOPAI, Monumenta ecclesiae graeco-orientalis, A-I, 13., 14., 15.; A-III, 13.; A. IVI, Maranska episkopija,
160.-162.; J. RADONI, Rimska kurija i junoslovenske zemlje, 68.-69.
96

Nepoznati bi patrijarh mogao biti ohridski patrijarh Abraham, nadbiskup Justinijane Prime, kojeg je spomenuo
apostolski nuncij Giovanni Battista Pallotto u pismu kardinalu Antoniju Barberiniju 13. III 1632. godine. Opirnije:
M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 170.-171.

97

M. JAOV, Spisi Kongregacije za Propagandu vere, 175.-178.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

187

vizitirati neki biskup, ija je biskupija smjetena tik uz Krajinu, koji je ve ranije mogao pratiti
dogaaje meu krajinicima.98
Iz raspoloivih vatikanskih izvora nije poznato kako je papa Urban VIII. reagirao na prijedlog
rusinskog grkokatolikog sveenika Nikole, ali je ve u sijenju 1633. godine Propaganda dobila izrazito negativno izvjee bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavia o pravoslavnim kranima iz Zagrebake biskupije s imenom novog kandidata za maranskog biskupa. Mrnavi
je u izvjeu istaknuo da je u Zagrebakoj biskupiji ivjelo 40.000 raskolnikih dua srpske
nacije, koje su openito zvali Vlasima, a koji su prije 40 godina naseljeni iz turske drave.
Bili su potpuno vjerski neobrazvani i imali biskupa Simeona, zvanog biskupom Britanije,
kojeg je Mrnavi osumnjiio da je ostao pravoslavac, bio pohlepan i naplaivao krtenje, ispovijed, potvrdu., sklapanje brakova, i sprovode, pa su i drugi sveenici bili neobrazovani. Od njih
nije bio nita bolji ni Maksim, kaluer koji je uivao najvei ugled, a pravoslavni sveenici su
vjenali za novac, prodavali sveenike redove i zabranjivali vjernicima pohaanje katolikih
crkava i obreda. Zbog tih je injenica Mrnavi kao mogueg maranskog biskupa predloio
Longina Brankovia, biskupa Vlaha u Jenopolju i Lipi, u ugarskoj Krajini, koji je bio sjedinjen
s Rimom i ispunjavao uvjete Katolike crkve, a jednog je od kandidata za maranskog biskupa, nepoznatog ohridskog arhiepiskopa, oznaio samo prividnim unijatom. Meutim, njegov
prijedlog oito nije proao, jer je u drugom izvjeu iz lipnja 1633. godine izrazio aljenje to
je vladar maranskim biskupom proglasio Maksima Predojevia, koji zbog neuljuenosti, neobrazovanosti i neiskazivanja pobonosti kakva se oekivala od budueg biskupa nikako nije
zasluivao to mjesto.99
U to je vrijeme i Propaganda raspravljala o popunjavanju Maranske biskupije, pa je 13. lipnja
na temelju miljenja kardinala Ubalda o postavljanju novog biskupa, koji bi bio koadjutor ostarjelom Simeonu, za kojeg je predloen grkokatoliki Rusin Nicefor, obrazovan u Rimu, izdan
nalog apostolskom nunciju u Beu Ciriacu Rocciju da provjeri kakvo je miljenje o tome ima
vladar Ferdinand II., te da javi Rimu koje bi prepreke ovom planu trebalo to prije otkloniti.
Istog je dana Propaganda zabiljeila da je Rusin Nicefor pristao da bude imenovan maranskim biskupom, i to na nagovor rektora Grkog kolegija oca Tarkvinija, njegova ispovjednika
i ostalih Rusina iz kolegija, pa je bekom nunciju predloeno da bi vladar morao zapovijediti
krajikim zapovjednicima da nagovore Simeona da sam zatrai koadjutora s pravom nasljea
nakon njegove smrti. Nuncij je ujedno morao zahtjevati dodijeljivanje odreenog beneficija za
novog biskupa, jer obojica nisu mogla ivjeti od prihoda same biskupije. Ferdinand II. bio je
zadovoljan prijedlogom Rima, no 28. kolovoza iste godine slabo poznati sveenik Ivan Dalmatinac iz Zagreba obavijestio je Propagandu da se biskup Simeon zbog starosti i nemoi odrekao
biskupije u korist kaluera Maksima, koji je s pismenom potvrdom Simeonova odreknua
poao pravoslavnom carigradskom patrijarhu na potvrdu, a kad ju je dobio, namjeravao
se uputiti u Rim samo da stekne godinju plau od 500 dukata na Dvoru, a ne da prihvati
pokornost Svetoj Stolici. Ivan je upozorio da ga u Rimu moraju odbiti, jer je o tom problemu
razgovarao i s zagrebakim biskupom i s isusovcima, pa prefekt Propagande Barberino ne
bi smio dopustiti da u Zagrebakoj biskupiji i Slavonskom Kraljevstvu postoje dva biskupa,
katoliki i grki ili raskolniki.100
Raspravljanje o moguem Simeonovu nasljedniku nastavilo se i poetkom listopada, kad je
Propaganda, saznavi da Maksim Predojevi eli biti proglaen biskupom, traila od nuncija
98

M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 180.-181.

99

M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 192.-193., 202.-203.

100

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 92.

188

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Roccija da na dvoru ubrza imenovanje Rusina Nicefora za maranskog biskupa. Nuncij je 12.
listopada javio Propagandi da se kraljev nalog ministrima za Vlaku o prisiljavanju Simeona
da prihvati koadjutora nije mogao provesti zbog odbijanja zapovjednika Varadinskog generalata Schwarzenberga da ga provede, jer je vladar jo 1630. Simeonovim nasljednikom imenovao Maksima Predojevia. Schwarzemberg je strahovao da bi bilo kakva promjena postojeeg
stanja bila vrlo opasna jer je Maksim poeo biskupovanje jo u vrijeme nuncija Pallotte, a
kad je Simeon odstupio, Schwarzenberg mu je dao brachium saeculare, odobrenje svjetovne
vlasti da zasjedne na maransku stolicu. S druge je strane nuncij izrazio bojazan da e izmeu
Rima i Bea izbiti nesuglasice jer prema kanonskim propisima Simeon nije smio odstupiti bez
odobrenja Rima, a ni Maksim Predojevi nije mogao biti uveden u Maransku biskupiju kao
njezin biskup bez potvrde Svete Stolice. Meutim, nuncij Rocci nije mogao nita uiniti na
dvoru jer je vladar bio odsutan, ali je upozorio Propagandu da ako se Maksim pojavi u Rimu
glede posvete i potvrde, to je obeao Ferdinandu II., treba nai razloge za njegovo odbijanje.
Na temelju nuncijeve obavijesti Propaganda je 10. I. 1634. odluila da Maksim Predojevi u
Rimu nee biti potvren maranskim biskupom, nego da e mu se tako dugo uskraivati potvrda dok se to mjesto ne dodijeli Rusinu Niceforu, koji bi kao primjeran bogoslov krajinike
mogao odvratiti od pravoslavlja.101
Iz 1633. godine potjee i Propagandin dokument posveen vlakoj ili uskokoj (Maranskoj)
biskupiji, u kojem je nepoznati autor iznio prijedloge naina sjedinjenja pravoslavnih krajinika s Katolikom crkvom. Propagandi je predloeno da na bekom Dvoru isposluje zabranu
dolaska kaluera koji su bjeali iz Grke, i meu krajinicima izazivali bunt i nerede, a da se
onaj akon (sastavlja dokumenta vjerojatno je mislio na Maksima Predojevia!), koji je teio
za biskupijom, ili odstrani iz tih krajeva, ili mu je vladar morao zapovijediti da uti, jer je irio
vijesti da mu je Ferdinand II. ve nagovijestio mogunost stjecanja biskupije, ime je mogao
uznemiriti krajinike i omesti planirani sjedinjenje. Vladar je trebao zapovijediti krajikim zapovjednicima da bi novi biskup morao sudjelovati na svim krajikim skupovima i vijeanjima
kao pravi lan vlake zajednice, kojemu pripada i uglednije mjesto, i bez ije suglasnosti ni
jedan zakljuak ne bi bio valjan. Vojvodama ili kapetanima (autor poistovijeuje ta dva pojma!)
trebalo je preporuiti da novog biskupa doekaju s dunim uvaavanjem i iskau mu naklonost, za pomo novom biskupu trebalo se obratiti i isusovakom generalu, koji bi morao zapovijediti lanovima bekog isusovakog kolegija da novom vlakom biskupu prue pomo preko
osnivanja samostana za kaluere bazilijance iz tih krajeva u Zagrebu, to je morao pomoi
sam vladar, uz odreivanje sredstava za izdravanje, a oci isusovci novom biskupu bi uvijek
bi trebali savjetom priskoili u pomo. Novom biskupu je trebalo odrediti i odreeni dohodak,
a budui da su se mise kod pravoslavnih vie pjevale, a vrlo rijetko itale, novom je biskupu
trebalo osim akona odrediti i nekoliko kantora i barem dva patea, od koji bi jedan bio njegov
ispovjednik, a drugi bi se bavio uilitem.102
Propaganda je dobila jo dva prijedloga o moguem koadjutoru biskupa Simeona u Mari. Prvi
je 1633. godine poslao neimenovani zagrebaki kanonik, koji je u vrlo turom pismu naveo da
je u Hrvatskoj bilo 70.000 Vlaha, zbog kojih bi i katolici s vremenom mogli postati zaraeni
raskolom ako se neto ne uini, pa je za koadjutora predloio Vlaha Lucijana Kancinelia,
devetnaestogodinjaka koji je studirao u Rimu, i poznavao pismo. Drugi je prijedlog potekao
1635. godine od Josipa Velamina Rutskog, ranijeg zagovornika misionarskog rada Metodija
Terleckog u Krajini, koji je u kolovozu 1635. godine izvijestio Propagandu da je za pravosla101

J. IMRAK, De relationibus Slavorum Meridionalium, 93.-94.; M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere,
204.-208., 218.-219.

102

M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 221.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

189

vne krane u Hrvatskoj, koje je nazvao Rascianima, Vlasima ili uskocima, odredio biskupa
Longina Brankovia, nekadanjeg pravoslavnog episkopa grada Jenopolja (Lipe prema vatikanskim dokumentima), smjetenog u Transilvaniji, i da mu je dodijelio dva misionara, a od
pape je zatraio potvrdu novog biskupa. Rutski je napomenuo da Brankovi nije znao latinski
jezik, niti su mu bile poznate kontroverzije izmeu katolikih i pravoslavnih teologa, ali najvei
je problem bio nedostatak sredstava za Brankovia i njegovu pratnju - dva patera, prezbitera
i akona, pa je nastojao pomo dobiti i od ugarskog kardinala Pazmanyja i bosanskog biskupa Mrnavia, koji su trebali od Ferdinanda II. zatraiti materijalnu pomo za Brankovia.
Propaganda je o tom prijedlogu raspravljala 10. XII. 1635. i zakljuila da je inkorporacijabive
biskupije Longina Brankovia u rusinski sjedinjenji provincijalat bilo vrlo osjetljivo pitanje,
koje bi moglo imati razliite posljedice, zbog ega je bilo nuno odrati posebni zasjedanje
Propagande. No, kako o takvom zasjedanju u izvorima iz kasnijeg razdoblja nema podataka,
moe se zakljuiti da ni ova inicijativa nije postigla zadovoljavajui ishod.103
Meutim, sve mogue rasprave o postavljanju odgovarajueg grkokatolikog koadjutora prvom
maranskom biskupu Simeonu postale su bespredmetnima kad je zagrebaki biskup Franjo
Ergelski (1628.-1637.) u izvjeu upuenom Svetoj Stolici 1634. godine naveo da je nedavno
preminuo maranski biskup Simeon, biskup Britanije, sjedinjen s Katolikom crkvom u vrijeme
pape Pavla V., i da je na njegovo mjesto postavljen kaluer koji se nalazio meu raskolnicima u
Turskoj, a pred vladarem se odrekao raskola i krivovjerja, i postao vlakim biskupom. Ergelski
je naveo da se taj kaluer (misli na Maksima Predojevia!) neto ranije, 1633. godine, sjedinio
s Katolikom crkvom, ali da je Vlasima upravljao kao vikar zagrebakog biskupa, te je zamolio
Rim da pokua na bekom Dvoru izboriti pravo da mu Vlasi plaaju barem desetinu i priznaju
ga svojim biskupom. U izvjeu se Ergelski potuio na drskost Vlaha, kojih je bilo oko 5000 domova, a odbili su mu se pokoravati kao biskupu i zemaljskom gospodaru, jer su se pouzdavali u
zatitu krajikih zapovjednika (Nijemaca), ustrajali u pravoslavlju i ugroavali njihove katolike
susjede, a napomenuo je da je prije etiri godine meu Vlahe doao navodni carigradski arhimandrit, te dvije godine kasnije i neki arhiepiskop, pod izlikom da e ih potaknuti na sjedinjenje
s Katolikom crkvom, a zapravo su irili pravoslavlje i nagovarali Vlahe na povratak u Osmansko
Carstvo. No, iako se Rimu alio da je onaj dio Zagrebake biskupije, koji su zauzeli Vlasi, prepun
pravoslavnog sveenstva koji odbijaju njegovu jurisdikciju, te da mu je njemaki zapovjednik
zabranio vizitiranje krajikog podruja, a Vlasima plaanje desetine, biskup Ergelski nije, osim
pokuaja da preko Svete Stolice ostvari svoja prava, iznio ni jedan drugi prijedlog kojim bi se ti
problemi rijeili.104 Primjedbe zbog neometanog djelovanje pravoslavnih sveenika meu krajinicima iznijete su i na biskupskoj sinodi odranoj od 19. do 21. VI. 1634. u Zagrebu, na kojoj je
istaknuto da sveenstvo i monasi Vlaha ili Raana grkog obreda, koji su naseljeni u Zagrebakoj biskupiji, dijele sakrament enidbe katolicima po drugom obiaju i obredu, pa ih je trebalo
opomenuti da to ne smiju initi katolicima, to im je trebao objasniti i maranski biskup.105
103

M. JAOV, Spisi Kongregacije za propagandu vere, 221., 229.-237., 245.-249. Longina Brankovia posvetio je carigradski patrijarh iril, ali je zbog progona kalvinista morao pobjei iz svoje biskupije u Transilvaniji, ispovijedio
je katoliku vjeru pred bosanskim biskupom Mrnaviem i 1. VIII. 1635. prihvatio uniju u Minsku, u nazonosti
grkokatolikog nadbiskupa Polocka i kijevskog metropolita, nakon ega je u Rimu prihvatio pokornost papi kao
Kristovu namjesniku. Brankovia su tijekom boravka u Beu tamonji grkokatoliki kalueri bazilijanci nagovorili
da kao grkokatoliki biskup, pod carskom zatitom, nastavi djelovanje meu krajinicima, radi ega je i boravio
kod Rutskog tri mjeseca.

104

A. MATANI, Izvjetaji zagrebakih biskupa i nadbiskupa, 117.-126.

105

D. FARLATY, Illyricum sacrum, V., 568.; Constitutiones sxnodales ecclesiae Zagrabiensis pro clero dioecesiano
recussae et extractu notabiliorum pro iure ecclesiastico novissimo conciliorum ecclesiae Huncaricae e collectione
Peterfiana adauctae iussu et authoritate excellentissimi ac reverendissimi domini Maximiliani Verhovacz, Zagrabiae, typis Novoszelianis, 1805., 133.-134.

190

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Zagrebaki je biskup Franjo Ergelski preminuo 1637. godine, i do kraja biskupovanja zaokupljalo ga je pitanje podlonosti krajikog stanovnitva vlasti zagrebakog biskupa i hrvatskih
stalea. Krajiki vojni zapovjednici su dodue tvrdili da su zahtjevi zagrebakog biskupa opravdani, ali nisu eljeli prisiliti krajinike na plaanje crkvene desetine, naroito ne silom, pa su
saborskim poslanicima na Ugarski sabor 1634. godine stalei preporuili da trae izglasavanje lanka kojim se ponitavaju Statuta Valachorum, jer su bili tetni za hrvatsko plemstvo
i cijelo Kraljevstvo. Interese Zagrebake biskupije u to je vrijeme branio Benedikt Vinkovi,
koji je 1637. naslijedio Ergelskog, a 1635. godine radio s lanovima vlakog povjerenstva kao
biskupov predstavnik. Pregovori su doivjeli neuspjeh zbog toga to stalei nisu odustajali od
zahtjeva da im Vlasi budu podloni i u civilnom i u vojnom pogledu, iako je Vinkovi upozoravao Ergelskog da se zadovolji s civilnom jurisdikcijom, jer je vladar nastojao zadrati vojnu
jurisdikciju nad Vlasima. Budui da je Sabor i dalje zahtijevao punu jurisdikciju nad Vlasima, i
podvrgavanje Slavonaca, Predavaca i podlonika prebjeglih u Krajinu pod vlast stalea, ponovno pokretanje rada povjerenstva oteglo se do 1639. godine, za vladavine Ferdinanda III., kad je
na elu Zagrebake biskupije bio Benedikt Vinkovi. On je istom ustrinom kojom se zalagao
za rjeavanje vlakog pitanja poeo u Beu i Rimu djelovanje protiv maranskog biskupa Maksima Predojevia, drei ga samo prividnim unijatom i zagovornikom odranja pravoslavlja u
Krajini, kojega je je u Mari trebao zamijeniti pravi grkokatolik.106

6. Zakljuak
Posveenjem grkokatolikog maranskog biskupa Simeona Vratanje u Rimu 1611. godine i
njegovim imenovanjem arhimandritom samostana sv. Mihaela Arkanela u Mari, na teritoriju
Varadinskog generalata, utemeljena je grkokatolika Maranska biskupija, ime je napravljen
poetni korak prema uniji (sjedinjenju) s Katolikom crkvom pravoslavnih krana nasaljenih
u Ugarsku i Hrvatsku poetkom 17. stoljea. Malobrojni sauvani izvori o prvom maranskom
biskupu Simeonu ne pruaju detaljniji uvid u okolnosti i motive koji su dotad pravoslavnog
episkopa Simeona naveli na prihvaanje unije u Rimu 1611. godine, niti potvruju uvrijeeno
miljenje o postojanju organiziranog unijatskog pokreta u Varadinskom generalatu poetkom
17. stoljea i masovnom prihvaanju unije u proljee 1611. godine u Mari, a prve su detaljnije
opise vjerskih prilika meu krajinicima Vojne krajine pruila tek izvjea katolikih prelata i
vojnih zapovjednika s kraja Simeonova biskupovanja, izmeu 1625. i 1630. godine, nastala na
poticaj Rimske kurije. Ta su izvjea pokazala da unija ni izdaleka nije postigla uspjeh kakav
su oekivali predstavnici Rimske kurije, ve da su zahvaljujui tolerantnom dranju vojnih
vlasti na krajikom podruju slobodno djelovali pravoslavno sveenstvo i kalueri, jurisdikcijski podreeni pekim patrijarsima, koji su imali veliki utjecaj na krajiko puanstvo, da su
se meu njima bnalazili i katoliki sveenici koji su izbjegavali kazne zbog povrede crkvene
discipline, te da prvi maranski biskup Simeon nije postigao oekivane rezultate glede sjedinjenja pravoslavnih krajinika s Katolikom crkvom. Prema procjenama katolikih prelata
koji su se oslanjali na izvjea grkokatolikog kaluera Metodija Terleckog neuspjehu unije
je pridonijelo i Simeonovo nedostatno obrazovanje za zadau koja se od njega oekivala, pa
je Sveta Stolica ovo stanje pokuala promijeniti pritiskom na Beki dvor, kojem je predloila
protjerivanje pravoslavnog sveenstva iz Krajine da bi se sprijeio utjecaj crkvene hijerarhije
Peke patrijarije na krajiko puanstvo, te podizanje katolikog uilita za odgoj sveenikog
podmladka, koji bi nakon kolovanja preuzeo sveeniku slubu u Krajini. Meutim, beki
Dvor zbor ratne situacije u Europi i spora s hrvatskim staleima i zagrebakim biskupima
106

K. DOKAL, Hrvatski kolegij u Beu,38, 52., 73.-74., 92.-93.; J. IMRAK, Povijest Maransko-svidnike eparhije,
418., bilj. 3.; Z. KUDELI, Izvjee zagrebakog bskupa Benedikta Vinkovia, 153.-179.

Povijesni prilozi 23., 145.-192. (2002)

191

glede podvrgavanja krajinika koji su naselili posjede Zagrebake biskupije i plemstva njihovoj vlasti, nije bio spreman zaotriti stanje u Krajini nepopularnim odlukama koje su mogle
izazvati nemire. Meu takve mjere ubrajala se i unija s Katolikom crkvom, koju su krajinici, zbog uloge zagrebakih biskupa u tim zbivanjima, poistovijeivali s pokmeivanjem i
krenjem obeanja o slobodnom ispovijedanju vjere, dobivenim od vojnih vlasti prilikom naseljavanja. Ferdinand II. stalnim je odugovlaenjem donoenja konane odluke glede restitucije
Vlaha odgaao rjeenje tog problema, a zahtjev rimske kurije rijeio 1627. godine odbijanjem
prijedloga o protjerivanju pravoslavnog sveenstva, podizanju katolikog uilita za krajiku
mlade i o vizitiranju Krajine, predloivi izbor osobe sklone Katolikoj crkvi koja bi zamijenila
Simeona meu samim Vlasima, jer ga zbog starosti i manjkava obrazovanja u Rimu vie nisu
drali pogodnim za provoenje unije pravoslavnih krajinika s Katolikom crkvom. Rimska
kurija morala je prihvatiti ovo rjeenje zbog politikog okruenja u kojem se Monarhija
nalazila, ali drala ga je samo privremenim, i istovremeno je meu grkokatolikim rusinskim
kaluerima bazilijancima nastojala pronai odgovarajueg koadjutora koji bi naslijedio maranskog biskupa Simeona nakon njegove smrti. Tom rjeenju je bio sklon i beki Dvor, koji je
podravao provoenje unije prema prijedlogu grkokatolikog kaluera Metodija Terleckog
- slobodnom uporabom crkvenoslavenskog jezika, istonog obreda i obiaja istonih krana,
koji su se trebali prilagoditi propisima Katolike crkve, za razliku od rimokatolikih biskupa,
koji su zagovarali podvrgavanje pravoslavnih krana njihovoj jurisdikciji, potpuno naputanje
obiaja i tradicije istonih crkava i prihvaanje latinskog (zapadnog) obreda. Meutim, sve
rasprave o moguem nasljedniku ostarjelog maranskog biskupa Simeona razrijeio je beki
Dvor imenovanjem dotadanjeg arhimandrita Maksima Predojevia novim maranskim biskupom u svibnju 1630., nakon to je sam Simeon dobrovoljno odstupio s biskupskog mjesta.
Ferdinand II. nije traio niti se obazirao na miljenje Rimske kurije i zagrebakog biskupa
Franje Ergelskog o prikladnosti Maksima Predojevia za biskupsko mjesto, ve se pozvao na
patronatsko pravo Habsburgovaca kao ugarskih kraljeva koje im je omoguavalo imenovanje
biskupa u deset ugarskih biskupija. Iz isprave dodijeljene Maksimu Predojeviu vidjelo se da
je beki Dvor novog maranskog biskupa potvrdio na prijedlog samih krajinika i podrku
krajikih vojnih zapovjednika. Rim nije sve do 1632. godine bio upoznat s ustolienjem novog
maranskog biskupa. Pokuaj Propagande da privoli Ferdinanda II. na promjenu odluke i
odlui se za provjerenog grkokatolika nije uspio, jer je vladar uvaio argumente zapovjednika Varadinskog generalata Schwarzenberga o neizvedivosti tog plana zbog opasnosti da bi
promjena vladareve odluke mogla izazvati krajiku pobunu, pa je Propaganda odluila da e
posveenje i potvrdu Maksima Predojevia u Rimu odgaati sve dok se ne ukae prilika da
se na njegovo mjesto postavi prikladna osoba koja je bila istinski grkokatolik. Prvi maranski
biskup Simeon ivio je sve do 1634. godine, ali nije imao nikakva utjecaja na krajinike glede
mogueg irenja unije, jer je njegov nasljednik Maksim Predojevi, prema suvremenim izvorima, otvoreno zagovarao pravoslavlje i protivio se utjecaju Katolike crkve u Krajini, odravao
veze s pekim patrijarsima i poticao krajinike da zauzimaju naputene plemike posjede
i suprotstave se nastojanju hrvatskih stalea da obnove vlast u Krajini. Zagrebaki biskup
Franjo Ergelski, njegov suvremenik, drao je tijekom biskupovanja vanijim rijeiti pitanje
restitucije Vlaha, te ga nije zaokupljalo pitanje Maksimova stvarnog ili prividnog prihvaanja
unije, odnosno veza s Pekom parijarijom. To je pitanje pokrenuo tek njegov nasljednik Benedikt Vinkovi, koji je tijekom kratkotrajnog biskupovanja od 1637. do 1642. godine uestalim
intevencijama u Rimu i Beu nastojao promijeniti dotadanji neovisni poloaj maranskih
biskupa i pretvoriti ih u vikare zagrebakih biskupa za krane grkog obreda u Zagrebakoj
biskupiji, to je zapravo nagovjetavalo mogue suavanje jurisdikcijskog podruja i gubitak
neovisnog poloaja maranskih biskupa.

192

Z. KUDELI, Prvi maranski grkokatoliki biskup Simeon

Simeon (1611-1630) - The first uniate bishop of Mara

The article explains the facts about Simeon Vratanje who was nominated and inaugurated as
the first Uniate bishop of Mara in Rome in 1611. It also covers the influence of Uniate church
among the Orthodox inhabitants (Vlachs) of the Croatian-Slavonian Military border during
Simeons prelacy. Analyzing the available sources about Simeons prelacy, the author concludes that Orthodox population of the Military border did not accept Eastern-Rite in the spring
of 1611, as some historians have previously claimed. Instead, first elaborate reports, made on
the initiative of the Catholic church between 1625 and 1630, suggest that the introduction of
Eastern-Rite was not successful and bishop Simeon did not have significant influence over the
Orthodox population in the Military border. This population remained under the strong influence of the Orthodox clergy and Pe Orthodox patriarchate. Catholic church hierarchy in Rome
proposed to the authorities in Vienna that all Orthodox clergymen should be expelled from the
Military border. They also proposed that elderly bishop Simeon should be replaced by a new
Uniate bishop. Vienna rejected these proposals fearing the rebellion of the Orthodox population of the Military border which considered the introduction of the Eastern-Rite as a violation
of their right to religious freedom and also as an attempt to turn them into serfs of the bishop
of Zagreb and Croatian nobility. The Emperor Ferdinand II attempted to solve this problem by
electing a member of the Orthodox clergy to the position of the Uniate bishop. Aware of the
political circumstances, the Catholic church accepted this proposal, but it suggested that the
new Uniate bishop should come from Ruthenian Uniate monks of the Basilian order. Despite
this, in May 1630 and after Simeon had voluntarily retired, Ferdinand II appointed Maksim
Predojevi (archimandrite of the Mara monastry) as a new Uniate bishop. This decision was
made without the agreement of the Catholic church and bishop of Zagreb Franjo Ergalski. The
Emperor used right of the Habsburg rulers to appoint bishops in ten Hungarian dioceses and
appointed Predojevi after he was recommended by the Military border officers. The Catholic
church in Rome found out about Predojevis appointemnt in 1632, but it refused to consent
and inaugurate him. They considered Predojevi to be an enemy of the Eastern-Rite and hoped
that he would soon be replaced by an Uniate bishop. The first bishop of Mara Simeon died
in 1634. His attempt to spread Eastern-Rite had no influence over the Military border population. Predojevi openly opposed the Easter-Rite and supported the Orthodox church. Between
1637 and 1642 the bishop of Zagreb Benedikt Vinkovi, who succeded Franjo Ergalski, tried to
influence Vatican and Vienna to replace Predojevi. Vinkovi also suggested that future Mara
bishops should be subjugated to the Zagreb diocese, as their vicar for Easter-Rite.