SVEUILITE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA FILOZOFIJU

Kritika istog uma

Student:Jadran Ribii

Mentor: prof. dr. sc. Pavo Barii

Split, lipanj, 2015.

Uvod:
Problem koji je pobudio Kantovu misao je da ni empiristika ni
racionalistika nauka nisu odgovorili - u emu se sastoji i na emu poiva
odnos saznanja prema predmetu. Nesumnjivo je da nauka postoji, ali
otkud potie naa mogunost naunog saznanja. To uenje kako je
mogua nauka formiralo je Kantova pitanja: kako je mogua ista
matematika? Kako je mogua ista prirodna znanost? Kako je mogua
metafizika kao prirodna dispozicija? Kako je mogua metafizika kao nauka?
Kant je u djelu postavio jasan zadatak: Zadatak kritike je da metafiziku
izvede na siguran put nauke, kako bi joj bilo dostupno polje njenih
saznanja, koja se nee uveati, ali sa odreenim principima i granicama
biti e sigurna njena upotreba.
Kant postavlja pitanje: postoje li takva saznanja koja su nezavisna od
iskustva?
Sve nae saznanje poinje iskustvom. Ali, premda celokupno saznanje
poinje sa iskustvom, ipak zbog toga ne proistie sve saznanje iz iskustva.
(Kant,1990: 31) Kant pronalazi saznanja koja su nezavisna od
iskustva.Kant ta saznanja naziva a priori i razlikuje ih od empirikih
saznanja koja imaju svoje izvore a posteriori, to jest u iskustvu. ( Kant,
1990: 31) Cilj kritike je bio: utvrditi da li je metafizika mogua. Metafizika
saznanja moraju biti apriorna, tj. nezavisna od svakog iskustva.

Razrada:
Da bi se razumjelo Kantovo tumaenje apriornog saznanja treba uoiti
klasifikaciju sudova na analitike i sintetike. U analitikim sudovima
predikat je sadran u subjektu./ Sva su tijela rasprostrta (protena)/.
Prostornost je spojena sa tijelom. Sintetini sudovi pak predikatom pridaju
subjektu neto to u njemu jo nije ukljueno./ Sva tijela su teka/: Veza
izmeu subjekta i predikata je u sintetinom sudu samo sluajna.
Sintetiki sudovi su aposteriorni.
Meutim, Kant smatra da postoje i sintetiki sudovi a priori. To su sudovi
koji se nalaze u matematici, aritmetici /7+5=12/, geometriji, fizici i moralu
i objanjavaju kako je mogua znanost.
Saznanje se ne odreuje predmetom, ve predmet prema saznanju.
(Kopernikanski obrat) Prije razmatranja strukture Kant upuuje: ...da
postoje dva stabla ljudskog saznanja koja moda niu iz istog korena, ali
koji nama nije poznat, naime ulnosti i razuma; pomou ulnosti predmeti
nam bivaju d a t i. A razumom se z a m i l j a j u. (Kant, 1991:47)

Transcendentalna estetika
Kao nauka o apriornim formama ulne spoznaje transcendentalna estetika
analizira prostor i vrijeme. Prostor i vrijeme su isti opaaji, apriorne forme
saznanja, uvijeti ulnog saznanja. Prostor je uslov vanjskog iskustva, dok je
vrijeme uslov unutranjeg iskustva. Vrijeme je uslov matematike,
aritmetike. Prostor je uslov geometrije. Vrijeme i prostor nisu neke iluzije.
One imaju svoje postojanje/empiriki realitet/. Ali to postojanje ili taj
realitet je ogranien samo na podruje fenomena, a ne vrijedi izvan sfere
u kojoj se one nama pojavljuju. Stoga Kant istie da su prostor i vrijeme
transcendentalno idealni. Ono to se pokazalo u transcendentalnoj estetici
je da svaki opaaj nije nita drugo do predstava o pojavi. Sa
transcendentalnom estetikom Kant je pronaao iste opaaje a priori. Ali
saznanje je i opaanje koje misli. Ako nazovemo ulnou receptivitet
naeg duha, naime njegovu mo da prima predstave ukoliko biva na neki
nain aficiran, onda je nasuprot tome razum sposobnost njegova da
proizvodi predstave ili spontanitet saznanja. Prema samoj prirodi naoj
opaanje moe biti samo i jedino ulno, to jest ono samo sadri nain na
koji nas predmeti aficiraju. Naprotiv, sposobnost da se jedan predmet
ulnog saznanja zamisli jeste razum. Nijedna od ovih osobina ne moe se
pretpostaviti drugoj. Bez ulnosti ne bi nam ni jedan predmet bio dat, a
bez razuma se nijedan predmet ne bi zamislio. Misli bez sadraja jesu
prazne, a opaaji bez pojmova jesu slepi. (Kant, 1990: 73)

Transcendentalna logika
Transcendentalna logika je nauka o a priornim zakonima razumskog
saznanja. Transcendentalnu logiku ine analitika i dijalektika. U prvom
dijelu transcendentalna analitika otkriva se princip iznalaenja svih istih
pojmova razuma - 12 kategorija, dok se drugi dio bavi transcendentalnom
dedukcijom nainom na koji se pojmovi a priori mogu odnositi na
predmete. Nauka o nunim zakonima razuma i uma uopte, ili, to je
svejedno, o istoj formi miljenja uopte, naziva se pak logika. (Kant,
1990: 19)
Kant polazi od odreenja razuma kao moi miljenja i suenja, prihvaajui
autoritet formalne logike i njenu podjelu sudova. Protivi se tradicionalnom
odreenju suda da je sud veza pojmova. ''...mi sve radnje moemo da
svedemo na sudove, tako da se razum uopte moe predstaviti kao mo
suenja''. Kant sudove dijeli prema:
1. kvantitetu na: opte, posebne i pojedinane
2. kvalitetu na: potvrdne, odrene (negativne) i beskonane
3. relaciji na: kategorike, hipotetike i disjunktivne
4. modalitetu na: problematine, asertorine i apodiktine
Svaka vrsta suda po Kantu odreena je jednim apriornim pojmom iz tog
slijedi 12 istih apriornih pojmova razuma i to:
1. Prema kvantitetu: jedinica, mnoina, cjelokupnost
2. Prema kvalitetu: realitet, negacija, limitacija
3. Prema relaciji: inherencija i subzistencija (substantia et accidens,
supstancija i akcidens), kauzalitet i dependencija (uzrok i posljedica) i
zajednica ( uzajamni odnos izmeu onog to djeluje i trpi, uzajamno
djelovanje aktivnog i pasivnog)
4. Prema modalitetu: mogunost-nemogunost, bie-nebie, nunostsluajnost
Saznanje nekog predmeta uope nije mogue bez kategorija. Svaki
predmet naeg saznanja mora biti na bilo koji nain sintetiziran. Struja
nepovezanih predstava ne bi mogla initi saznanje. Ta veza u raznovrsnosti
ne moe doi preko ula. Ona je nuno djelo razuma i kao predstava
sintetikog jedinstva raznovrsnosti ve pretpostavlja mogunost jedinstva.
Osnova tog jedinstva je jedinstvo svijesti. Sve predstave prati ono: ja
mislim. Ja mislim nije dano ulnou, nego je ono in spontaniteta. To je

ista apercepcija ili transcendentalno jedinstvo svijesti. Saznanje se sastoji

u tome da se raznovrsnost predstava koje su dane u ulnosti poveu. I to u
razumu koji vrijedi nezavisno od iskustva.

Transcendentalna dijalektika
Transcendentalna dijalektika istrauje transcendentalne ideje.Poslije
kritike analize ulnosti i razuma Kant ispituje ulogu uma u mogunosti
metafizike. U ulnosti je Kant pronaao transcendentalne forme opaanja,
u razumu iste pojmove razuma ili kategorije, u umu on nalazi ideje. Te
ideje ne mogu proiriti nae znanje, ali one imaju pozitivnu ' regulativnu'
funkciju. Kant ih izvodi iz istog uma, i to iz njegove radnje zakljuivanja,
silogizma. Kako postoje tri vrste silogistikog zakljuivanja: kategoriko,
hipotetiko i disjunktivno njima odgovaraju tri vrste kategorija relacije i to:
supstancija, uzrok i zajednica. Stoga postoje i tri glavne ideje istog uma:
dua, svijet i Bog. Um u tenji da otkrije bezuslovno zapada u privid.
Zadaa je transcendentalne dijalektike je da razbije dijalektiki privid. Kant
se bori protiv prividadokazima koje provodi preko paralogizama,
antinomija i ideala. Ideje koje ne mogu biti konstitutivna (sadrajna) naela
spoznaje, mogu biti regulativna naela, vodii ivota, vjeni ciljevi i
zadae. Ideju slobode volje, besmrtnosti due i Boga, koje teorijski um nije
mogao spoznati, za praktini postaju uvijet.
Antinomije nastaju iz prividnih dokaza koje sebi um daje o suprotnim
tezama o svijetu.
1. Svijet je konaan ili: svijet je beskonaan.
2. Svijet je sastavljen od prostih elemenata- ili: svijet je sainjen od jedne
beskrajno djeljive materije.
3. Cijeli svijet je kauzalno odreen- ili: postoji i izvjestan kauzalitet putem
slobode.
4. U univerzumu je sve sluajno- ili: u univerzumu postoji neto nuno.
Prve dvije antinomije sadre pogrene odgovore sa obe strane; druge dvije
sadre pogrene odgovore koji mogu da budu toni sa obe strane, ako se
jedini primijenjuju na fenomene u svijetu, a drugi na ono to nikada ne
moe biti fenomen.
U posljednjem glavnom dijelu dijalektike Kant obrauje ideal istog uma, tj.
boga. U sreditu stoje tri dokaza o bogu:
1. ontoloki iz ideje boga.

2. kozmoloki iz nunosti najvieg bia za objanjenje bilo ega to

postoji.
3. fiziko-teoloki iz svrhovitosti svijeta zakljuuje na njegova tvorca.
Kantova se pobijanja osnivaju na dokazu da svi oni mijeaju noumenalne
predmete s fenomenalnim te da se nikako ne mogu utemeljiti na iskustvu.
Najvie se bie ne moe dokazati kao ni opovrgnuti, ali je ipak ideal bez
pogreke pojam koji zakljuuje i ovjenava cijelu ljudsku spoznaju

Zakljuak
Transcendentalni realizam predstavlja revoluciju u povijesti filozofske misli
jer nas na radikalan nain ui poimanju razlike izmeu nas samih i
vanjskog svijeta. Ono to je meni vanjsko, nije vanjsko samo meni u
prostoru i vremenu u kojima boravim ve je vanjsko i samom tom prostoru
i vremenu. Takoer, postoje zapravo dva svijeta jedan kojeg moemo
izravno iskusiti i drugi, kojeg Kant naziva 'svijetom za sebe', koji egzistira
izvan naih mogunosti poimanja. Upravo nae tijelo tu igra vanu ulogu. S
jedne strane, ono je materijalno i predstavlja dio vanjskog svijeta. No s
druge strane to isto tijelo je dio nas i slui nam kao medij pomou kojeg
upoznajemo druge stvari, koristei oi za neto vidjeti, ui za neto uti,
kou za neto dodirnuti, itd. Tijelo kao medij pomou kojeg osjeamo stvari
oko sebe time se razlikuje od svih ostalih vanjskih i materijalnih stvari.