T O M A

A K V I N S K I

IZBOR
IZ DJELA
1.svezak
Tekstove preveli
V?LJ?? GORTAN
JOSIP BARBARI

Izbor, redakcija i predgovor

BRANKO BONJAK

naprijed
ZAGREB 1990

u.

TOJE ISTINA? De veritate, q.

I,

a. i

Odgovaram: Kao to dokazivanja moramo svesti na neka naela koja su umu po sebi
razumljiva, tako moramo postupati i u istraivanju definicije svake stvari; inae bismo u oba sluaja
otili u beskraj, te bi propalo svako znanje i svaka spoznaja stvari.
Aprvi pojam koji je umu na neki nain najrazumljiviji i na koji on svodisve ostale pojmovejest
"bie",kako kae Avicena u poetku svoje Metafizike (knj. I, pogl. 6 ).Stogasve ostale pojmovetreba
shvatiti kao dodatne pojmove pojmu bia. No, pojmu bia je nemogue dodati neto to bi po svom
ustrojstvu bilo izvan njega, kao to se nekom rodu dodaje razlika ili podmetu pripadna osobina
(accidens),1
2
jer svaka stvar (natura) bitno spada u bie. Zato i Filozof dokazuje u III knj. Metafizike* da pojam
biane moe biti neki rod,nego kada kaemoda sepojmu bia neto dodaje, ondase to uzima u
smisluisticanja nekoga vida (mo-dum)koji sama rije"bie" ne izraava.
To se (isticanje) dogaa na dva naina:prvo tak?da istaknuti vid predstavlja neki poseban nain
(bivstvovanja) bia. Naime, u zbilji nalazimo razliite stupnjeve bivstvovanja prema kojima
odreujemo razliite naine postojanja, a te naine shvaamo kao razliite kategorije stvarnosti. Na
primjer, pojam podloge (substantia) ne dodaje pojmu bia neku razliku koja bi bila dodatni element
pojmu bia, nego pojam podloge oznauje neki poseban nain postojanja, to jest samostalno
postojanje. To vrijedi i za ostale kategorije.Drugi nain imamo kad istaknuti vid pripada openito
svakom biu. Taj se nain moe uzetiudva smisla: ponajprije tako da spomenuti vid pripada svakom
biu u odnosu prema samome sebi, zatim tako da pripada svakom biu u odnosu prema nekom
drugombiu.
U prvome sluaju hoemo kazati da se u biu istie neto ili na potvrdan ili na nijean nain.
Na potvrdan, apsolutan nain moemo izraziti u svakom biu samo njegovu bit (essen-tia) po kojoj
ono zbiljski postoji. U tom smislu upotrebljavamo izraz"stvar"(res)koji se prema Aviceni u poetku
Metafizike po tome razlikuje od izraza "bie" (ens), tobie
2 Toma ovdje iscie jedinstvenost pojma "bie" u odnosu na sve ostale pojmove. Taj pojam ne moemo ni definirati, ni opisivati. Naime,
u tim radnjama povezujemo dva sadrajno razliita elementa. U definiciji (npr. "ovjek je razumno ivo bie") povezujemo "rod" (tj. "ivo
bie") s "razlikom" (tj. "razumno"), a u opisivanju (npr. "lvan je visok") podmet (tj. "Ivan") povezujemo s pripadnom osobinom (tj. "visok"). No
pojam bia obuhvaa sve, pa nema izvan sebe nikakva razliitog elementa pomou kojega bi se mogao pojasniti. Stoga je pojam bia krajnje
zagonetan.

4 To su: kolikoa (quantitas), kakvoa (qualitas), odnos (relatio), djelovanje (actio), primanje (passio), mjesto (ubi), poloaj (situs), vrijeme
(quando) i pokrivalo (habitus).

1 Od ovoga lanka donosimo samo sredinji dio. Izostavljamo polemiki dio, tj. razloge "za" i "protiv" i odgovore na njih, jer bi zbog svoje
brojnosti i tematske raznolikosti mogli oteati razumijevanje sredinjeg dijela lanka.

3 Usp. pogl. 3, 998 b 26.

uzimamo da oznaimo puninu zbiljnosti (actus essendi), a rije "stvar" izraava ono to traimo
pitanjem to-je-neto? (quidditatem), odnosno bit stvari. Sdruge strane, nijekanje koje apsolutno
?rimjenjujemonasvako bie dolazi do izraaja u pojmu nerastavljenosti (indivisio) to pak izraava
pojam "jednoga" (unum): naime, pojam jednoga ne kae nita drugo nego dase neko bie promatra
kao nerastavljeno (ens indivisum).
No, ako nain bivstvovanja uzmemo u drugom smislu, to jest ako gledamo odnos jednoga bia
prema drugome, onda opet imamo dva sluaja.
U prvom sluaju uzimamo u obzir rastavljenost (divisionem) jednoga bia od drugoga: to
oznaujemo izrazom"neto (aliquid).Jer neto hoe rei: neki-drugi-to (aliud quid).Prema tome,
kao to za neko bie kaemo daje jedno u smislu da je u sebi nerastavljeno, tako kaemo da je
neto u smislu da je rastavljeno oddrugog bia.
U drugom sluaju uzimamo u obzir podudarnost (convenientia) jednoga bia s drugim. Ali, taje
podudarnost mogua samo ako obratimo pozornost na neto to je po svom ustrojstvu usmjereno da
se podudara sa svim biima. To je pak dua koja je na neki nain sve, kako se kae u III knj.
dui.No, dua ima spoznajnu mo (vis cognitiva) i mo tenje (vis appetitiva). Dosljedno tome,
podudarnostbiasmoutenjeizraavarije"dobro"(bonum),topotvruje poetak
Etike4
5
6

rijeima:Dobro je onoza imsvetei".Apodudarnost bia s umom izraava rije istina (verum).

Naime, svaki spoznajni proces postizava svoj cilj tako da ovjek kao nosilac spoznaje stvara nalik (per
assimilationem) na spoznati predmet. Upravo to nalikovavanje je uzrok spoznaje. Na primjer, vid
spoznaje boju onda kad nalikuje na izgled boje (speciem coloris).
Prema tome, temeljni se odnos bia prema umu sastoji u tome da se bie uskladi s umom. To se
usklaivanje zovepodudaranje stvari iuma koje izraavaglavnisadrajpojma istine. Iz toga
proizlazi da pojam istine dodaje pojmu bia nalikovanje, odnosnopodudaranje stvari i uma, a
posljedica tog nalikovanja je, kako smo rekli, spoznaja stvari. Dakle, bivstvovanje prethodi
pojmuistinedok je spoznajaneki uinak istine.Na temelju toga formulirale su se tri definicije
istine i onoga to je istinito.
U prvoj se uzima u obzir ono to prethodi pojmu istine i na emu se istina temelji. U tom smislu
Augustin definira istinu u knj. Razgovori sa samim sobom, pogl. 5:Istina je ono to jest i Avicena u
XI knj. Metafizike, pogl. 2:Istina bilo koje stvari jest osobina njezina bitka koji je trajno obiljeava. A
neki pisac veli: Istina je istovjetnost (indivisio) bitka i onoga to postoji.
5 Usp. pogl. 8, 431 b 21. Toma pokuava pojasniti pojam bia polazei od ovjekova povlatenog ontikog poloaja u svijetu, tj. od
prirodne otvorenosti i srodnosti njegova duha (anima) sa svim to postoji. M. Heidegger ukazuje na filozofski znaaj toga Tomina pothvata u
Sein und Zeit, 4.
6 Usp. knj. I, pogl. 1, 1094 a 3. Dobro (bonum) u Tome nije puka subjektivna datost kao u novovjekovnoj aksiologiji (npr. Lotze), nego
podudarnost bia s tenjom. Drugim rijeima, "dobro" nije antropologijska kategorija, ono to ovjek stvara, nego ontologijska, no za im
sva bia tee". Pripomenimo da Toma ljepotu (pulchrum) ne ubraja meu sveobuhvatna obiljeja bia (transcendentalia). Ona je
postpredikamentalna datost.
7 U ovome tekstu izlazi na vidjelo jedna od temeljnih razlika izmeu Tomina i novovjekovnoga pristupa zbiljnosti. Dok Descartes,
Berkelev, Hume, Kant i drugi problem spoznaje smatraju sredinjim filozofijskim problemom, Toma dri da je spoznaja tek uinak istine, tj.
prerefieksivne prirodne srodnosti uma sa zbiljnou.
8 Isaac Israeli (845940), idovski filozof iz Egipta, neoplatoniar.
9 Usp. pogl. 7, ion b 2527.

U drugoj definiciji se izrie ono to predstavlja glavni sadraj istine. U tom. smislu kae Isaac 7
8

: Istina je podudaranje stvari i uma, a Anselm u knj. istini, pogl. 12:Istina je ispravnost koju
samo duh moe uoiti. Naime, ispravnost se ovdje uzima u smislu stanovitog podudaranja, kojem
govori Filozof u IV knj. Metafizike9 kad kae da u definiciji istine potvrujemo postojanje onoga to
jest, a poriemo postojanje onoga ega nema.

U treoj defi niciji istine istie se uinak koji iz nje proizlazi. Na taj nain je defi nira
Hilarije 10 : Istina je objavljivanje i proglas bitka, a Augustin u knj. pravoj vjeri, pogl. 36:
Istina je ukazivanje na bitak, i jo u pogl. 31.: Istina je prosuivanje ovoga svijeta (de
inferioribus).
LITERATURA

T. AKVINSKI, Dvije filozofske rasprave, Sarajevo, 1976; Summa th., I, q. 16, a. 13 ; Comm. in I V Sent.,
Lib. I, dist. 19, q. 5, a. 1 . T. VERE,
Iskonski mislilac, str. 141155.
G. SOHNGEN, Sein und Gegenstand. Das scholastisclte Axiom ens et verum convertuntur als Fundament metaphysischer und
theologischer Spekulation, Munster, 1930.
G. SIEWERTH, Dk transzendentale Selbigkeit und Verschiedenheit dcs ens und des verum bei Thomas on
Aquin, u Philoscpliisches Jahrbuclt, 1958, str. 223 3 .
H. SEIDL, Die aristotelischen Quellen zur Transzendentalien-Aufstellung bei Thomas v. Aqu., De veritate, qu.
11

Hiiarije iz Poitiersa (315308), biskup i crkveni nauitelj. Hilarijcva definicija istine kao objavljivanje
(m^jf-sfativum entis1) upuuje na Starogrko razumijevanje istine kao neskrivenosti ^l-leCheia
Iz ovoga dijela lanka vidimo da se 'i'omin pojam istine ne moe svesti isiajuivo naTtpcdudarinjc stvari
i uma, nego valja uzeti u obzir njezinu utemeljenost u bitku i njezin uinak (effectus) u miljenju i djelovanju.
ini se da je u Heideggera prenaglaen prvi vid istine, a u posljednji.
10

hi<;lcn

'jL

11

I, art. i, u

Philosophischcs Jahrbitch, 1973, str. 1661 7 1 .

philosophie de S. Thomas d'Aquin I, Pari 1940, str. 3448.

A.-D. SERTILLANGES,

"

La