POVIJESNE TEME

Atomizam
RU\ERA BOKOVIA
O Rueru Bokoviu i njegovoj atomskoj teoriji
mnogo se pisalo pa ipak na pitanje to zapravo
iza nje lei i kakvu vezu njegova prastara teorija ima sa suvremenom znanou malo tko zna
odgovoriti. Stoga u pokuati dati svoj odgovor u
ovom kratkom lanku.
dr. sc. Nenad RAOS, Zagreb

ad ujemo rije atom i atomizam odmah pomislimo na suvremenu kemiju i fiziku, kemijske formule,
nuklearne elektrane i ne daj Boe nuklearne
(atomske) bombe. Neki e pomisliti i na stare grke filozofe
Leukipa i slavnijeg mu uenika Demokrita, pa onda jo na Epikura i Tita Lukrecija Kara koji je Epikurovo uenje sauvao za
vjekove u sjajnom epu De rerum natura (O prirodi), o kojem
smo pisali u etvrtom broju ovogodinje Prirode.

No togod da mislimo o atomizmu, o njemu uvijek mislimo kao

o znanstvenoj teoriji. Postoje sitne, najsitnije estice koje se
meusobno povezuju u vee estice, a te vee estice u jo
vee. Jesu li te najsitnije estice povezane kukicama, kako su
vjerovali epikurejci ili se pak sve meudjelovanje atoma i molekula svodi na elektromagnetske sile, kako nas ui suvremena
znanost, zapravo i nije vano; ono to je vano jest da se sve na
ovom svijetu, pa i materija sama, moe, ba poput sata, rastaviti na sastavne dijelove. To je ideja mehanizma. Druga ideja,
bolje rei filozofski problem, koji lei u korijenu atomizma je
problem kontinuiteta i diskontinuita, punine i praznine, atoma
i praznog prostora. Obje te misli, da se sve sastoji od dijelova, a
da se ti dijelovi opet nalaze u posve praznom prostoru (vakuumu) ini nam se posve naravnim. No, to je samo zato to ivimo u vremenu u kojem ivimo. Ve ljudima koji su ivjeli tristo
ili etristo godina prije nas takva misao bila je ne samo daleka,
nego i gotovo apsurdna.

40

Slika 1. Newton u svom elementu: Sunev sustav samo je mehanizam,

veliki sat koji ide sam od sebe. Je li ga navio Bog, kako je vjerovao
Newton, ili je pak Bog nepotrebna hipoteza, kako je jednom prilikom
rekao Laplace, posve je nevano.

Priroda kao organizam priroda kao

mehanizam
Teko bi sad bilo svu filozofiju prirode, svu predodbu prirode
kroz stoljea svesti na nekoliko reenica. Ipak, usudio bih se rei
da je temelj svih filozofskih pravaca bila pretpostavka o postojanju nekakvog duha koji oivotvoruje (animira) materiju, bilo da
se taj duh nalazi izvan materije ili je pak s njom nerazdruivo
povezan. Materija je, ista materija, shvaana kao neto posve
pasivno, mrtvo. Bilo da je rije o Platonovim vjenim biima
(idejama) koja su u materiju utisnuta, o Aristotelovoj entelehiji i prvoj materiji (prote hyle ili, latinski, materia prima) ili o
neoplatonistikoj predodbi da je cijeli svijet samo emanacija nekakve sile koja proima sav tvarni svijet, uvijek je prisutna ista,

PRIRODA LIPANJ 2013.

POVIJESNE TEME
animistika slika svijeta. Nije samo rije o tome da postoji neto
aktivno i neto pasivno, neto to pokree i neto to je pokretano, rije je i o tome da se svijet shvaa posve organistiki. to to
znai? To znai da se na prirodne pojave uvijek mora gledati kao
na cjelinu, holistiki. Razbijati prirodu na dijelove znai ubijati
je. Jo gore: uiniti to znailo bi ograniiti svemo Boju i boanski akt stvaranja pretvoriti u lakrdiju. Jer kakav bi to bio Bog koji
bi stvorio samo jednu ruku ili jednu nogu, ali ne i ostatak ovjeka, pa i ostatak svijeta u kojem i s kojim ovjek ivi. ovjek je,
kae Biblija (Pos. 1:27), slika Boja, pa kao i Bog mora biti
cjelovit i povezan sa svim postojeim. (Odatle potjee i ideja mikrokozmosa po kojem je ovjekovo tijelo, po grai i funkciji, analogno velikom svemiru, makrokozmosu, i s njim povezano na
udesan i tajanstven nain.)
Da bi ponovno zaivjela ideja atomizma, da bi se opet poela itati djela antikih atomista trebalo se preokrenuti neto u ljudskom duhu. Trebalo je svijet, prirodu, ovjeka, pa i samog Boga
shvatiti mehaniki. To su uinili fiziari i filozofi 17. i 18. stoljea.
Meu tim velikim umovima izdvaja se ime Isaaca Newtona
(1642.1727.), oca nove, mehanike fizike. Namjerno kaem
mehanike a ne klasine, jer, prvo, ta je fizika klasina tek
otkako se, u 20. stoljeu, pojavila nova, kvantna i relativistika
fizika, a drugo mnogo vanije jest to je upravo mehanicizam
ono to Newtonovu fiziku odvaja od svih drugih fizika.
Dakle, o emu je rije?
Prva asocijacija na Newtonovu fiziku za mene je planetarij, mehaniki model Sunevog sustava (sl. 1.). U doba precizne mehanike (sjetimo se samo satova na tornjevima u Pragu i Dubrovniku), kada su se izraivala nrnberka jaja (depni
satovi) te prialo o nrnberkom lijevku (kojim se znanje ulijeva u lijenu glavu), i Sunev se sustav shvaao kao nekakav
mehanizam, kao velika ura koju je u doba stvaranja pokrenuo
sam Bog. Konano, ako ravnamo sve svoje satove prema gibanju Sunca, Mjeseca i samog nebeskog svoda (tj. zvijezda na njemu),* zato onda i priroda sama ne bi bila nekakav mehanizam,
koji se razumije se sastoji od funkcionalnih dijelova?
Tako je i s materijom. Materija vie nije ivo tijelo prirode, nego
mehanizam sastavljen od estica nevidljivih ljudskom oku. Da bi
se shvatilo ljudsko tijelo, treba ga rastaviti na dijelove, secirati,
to su vie ili manje tajno radili anatomi (meu kojima je najpoznatiji Andreas Vesalius (1514.1564.) sa svojim kapitalnim dje-

Slika 2. Naslovnica kapitalnog Bokovieva djela kojem

puni naslov glasi: Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi.

lom De humani corporis fabrica (O grai ljudskoga tijela, 1543.). I

materiju, neivu tvar treba rastaviti na dijelove, na atome. Za
time idu Gassendi i Boyle, prije Newtona. No, Newton ide i korak dalje. Rastavivi bijelu Sunevu svjetlost staklenom prizmom
na niz duginih boja, protumaio je tu pojavu postojanjem raznovrsnih estica svjetlosti, kojima su se potom mogle protumaiti i
druge optike pojave, prije svega lom i refleksija svjetlosti (korpuskularna teorija svjetlosti).
U takvom duhovnom okruenju stasao je i na Josip Ruer
Bokovi.

Mu estita znaaja, dobroudne ali

nestrpljive i estoke naravi
Ruer Bokovi (1711.1787.) to rei o njemu, kad je ve sve
reeno? Pa ipak, moemo povodei se za sjajnom biografijom
Ivana Kukuljevia Sakcinskog sve svesti na jednu rije: renesansni ovjek. Sin Hrvata (dubrovakog trgovca) i Talijanke,
roen u Dubrovniku no kolovan u Rimu, podanik rimskog
pape i francuskog kralja, sveenik i kozer, utiv i osoran. (Bijae mu estita znaaja, ozbiljan i savjestan, dobroudne ali
nestrpljive i estoke naravi, pie Ivan Kukuljevi Sakcinski.
U obenju s ljudmi bijae uljudan, kao svi Dubrovani, ali prilikom znanstvenih prepiranja znao je biti osoran, dapae kadikad i neuglaen.). Fiziar i matematiar, astronom i geodet**,
poliglot i pjesnik (napisao je oko tisuu dvostihova, aforizama,
uglavnom na latinskom jeziku), diplomat i putopisac ali naj-

* Treba znati da je sve do pojave atomskih satova Zemlja (rotacija nebeskog svoda ili Zemlje oko svoje osi) bila etalon vremena, ura po kojoj su se ugaale sve druge ure.
Vrijeme se mjerilo meridijanskim instrumentom, posebnim teleskopom koji bi registrirao toni prolazak izabrane zvijezde kroz meridijan na nekom mjestu. Usporedbom
tako izmjerenog, lokalnog vremena sa standardnim vremenom (koje je doneseno kronometrom) odreivala se zemljopisna duina. Koliko je to bilo vano za pomorstvo,
a s njime za trgovinu te sav gospodarski ivot nije teko zamisliti.
** Nije u to doba bilo lako biti geodet: Neuki seljaci nezdrave rimske Campagne, kad vidjehu nepoznata uenjaka sad u dolini, sad na najviem brdu, sad opet medju movarami ili nad zvonici i visokimi zidinami i stienami, draju ga za vilenjaka. Vie puta spremahu se, da e ga ubiti, i on im jedva utee (I. Kukuljevi Sakcinski, str. 227.).

PRIRODA LIPANJ 2013.

41

POVIJESNE TEME

Slika 3. Bokovieva krivulja iz

njegove knjige Theoria philosophiae naturalis. Krivulja ima dvije
asimptote (x i y); asimptota y onemoguuje da dvije estice budu na
istome mjestu, dok je asimptota x
limes Newtonove gravitacijske sile
(r , G m1 m2 r 2 0).

poznatiji, nema sumnje, po svom djelu Theoria philosophiae naturalis (tiskano isprva u Beu 1758., a potom 1763. u Veneciji)
u kojem izlae svoju, posve originalnu atomsku teoriju (sl. 2.).

prirodi. No, Bokovievi atomi nisu matematike, nego materijalne toke (puncta materiae), dakle toke koje imaju masu i,
jo vanije, toke meu kojima djeluju sile. Kakve sile?

In medias res! to je Bokovieva atomska teorija, doznat emo

ako paljivo proitamo 7. odlomak prvog poglavlja njegova kapitalnog djela:

O tim silama govori znamenita Bokovieva krivulja (sl. 3.).

Ono to je na toj krivulji bitno uoiti je da izmeu materijalnih toaka djeluju naizmjenice privlane i odbojne sile. Krivulja, vidimo, ima i dvije asimptote: pri beskonano maloj udaljenosti odbojna se sila pribliava beskonanosti, a pri
beskonano velikoj udaljenosti privlana se sila pribliava nitici. Ova posljednja sila (oznaena na slici slovom L) nesumnjivo je Newtonova gravitacija, no o naravi drugih sila moemo
govoriti s puno manje sigurnosti.

Po mom miljenju osnovni su elementi materije posve nedjeljive i

neprotene toke (puncta prorsus indivisibilia, & inextensa) koje
su u beskrajnom vakuumu tako razasute da su po dvije bilo koje od
njih meusobno udaljene nekim razmakom koji se moe beskonano poveavati i smanjivati, ali nikako ne moe posve nestati bez
meusobne kompenetracije tih toaka. Naime ja ne dopuam nikakvu mogunost njihove neprekidne susljednosti, ve smatram posve
sigurnim da je ako nema nikakve udaljenosti toaka materije nuno da i jedna i druga toka zauzima jednu te istu nedjeljivu toku
prostora, kako se on obino shvaa, a tada bi dolo do prave i potpune kompenetracije. Stoga ja ne mogu prihvatiti da bi vakuum bio
rasut u materiji, ve smatram da je materija rasuta u vakuumu i u
njemu plovi.
To je nesumnjivo atomizam (estice rasute u praznom prostoru,
vakuumu), no to je i radikalno novi atomizam jer Bokovievi atomi vie nisu estice, tjeleca, oni nemaju puninu (kao
Epikurovi atomi), nemaju, konano, ni oblika ni veliine. Oni
su upravo ono to Bokovi za njih u prvoj reenici svoga navoda kae: toke (puncta, pl. od punctum), dakle tijela, znamo iz
matematike, bez dimenzije.

Temelj svega: materijalna toka

No kad bi Bokoviev atom bio samo toka, on bi bio matematiko bie (noumenon), a takva bia (pojmove) ne nalazimo u

Za mene kao (teorijskog) kemiara koji se bavi silama koje djeluju meu atomima Bokovieva krivulja nije nita drugo nego
upravo ta sila, sila meu atomima. Svaka interakcija meu atomima, bilo da se nalaze u molekuli ili izvan nje, sastoji se od
privlane i odbojne komponente i, razumije se, ravnoteog poloaja koji odgovara minimumu potencijalne energije.* Da nije
tako, atomi bi se ili beskonano pribliili ili beskonano udaljili jedan od drugog. Nakupine atoma, tj. molekule, ne bi imali
nikakav stalan oblik.
To bih ja kao kemiar rekao: Bokovieve toke su atomi,
tonije njihove jezgre, u strukturu kojih kemiar ne ulazi nego
ih razumije samo kao hvatita sila koje djeluju unutar molekula. Za fiziara rije je pak o neem drugom. Njihova neprotenost i odsutnost neke jo finije strukture, danas ih prirodno
povezuje s kvarkovima i leptonima, kae Dubravko Tadi, da bi
tome jo dodao kako odbojni dio Bokovieve krivulje podsjea
na poznati odbojni potencijal meu nukleonima, tj. esticama
(protonima i neutronima) koje sainjavaju atomsku jezgru.
Tko je od nas dvojice u pravu?

* Sila je prva derivacija potencijalne energije (V) po udaljenosti (r). Stoga se minimum potencijalne energije nalazi na mjestu ravnotee sila (F = dV/dr =0).

42

PRIRODA LIPANJ 2013.

POVIJESNE TEME
U pravu smo obojica. Sve ovisi iz kojeg se kuta gleda na problem. Za Tadia kvarkovi i leptoni nemaju jo finiju strukturu, no za mene kao kemiara nema je niti jezgra! Kada
modeliram (izraunavam) oblik, energiju i druga svojstava molekule, sasvim mi je svejedno to se nalazi u atomskoj jezgri.
tovie za mene je atomska jezgra nepomjenjiva, beskonano
mala (jer je ak 104 manja od udaljenosti koje mene zanimaju),
pa je stoga za mene samo jedna toka, koja ima masu (jer o
masi jezgre ovisi kojem elementu pripada), dakle materijalna
toka, punctum materiae.
O toki je dakle rije. O tijelu koje nije ni puno (poput Epikurovih atoma) ni prazno (poput vakuuma), nego naprosto
stvar (fiziko bie) kojoj se nikakvo svojstvo protenosti ne
moe pripisati. Stoga pretpostavka o postojanju materijalnih
toaka predstavlja branu svim kritikama atomizma koje proizlaze iz druge Kantove antinomije: beskonana djeljivost ne
moe se ni dokazati niti opovrgnuti.* Toliko o filozofiji.
No, vratimo se Bokoviu.

Bokovieva teorija svega

Habent sua fata libelli, govorae stari Latini. Knjige imaju svoju sudbinu. I Bokovieva Theoria philosophiae naturalis ima
svoju sudbinu, koja je bila odreena injenicom da je bila napisana jezikom starih Latina. U doba kada je izdana, 1758. godine, latinski je ve izlazio iz upotrebe, vie nije bio univerzalni
jezik svih uenih ljudi. Drugi problem s Bokovievom knjigom
je u tome to su gotovo svi izvodi u njoj dani geometrijskom
metodom, dakle onako kako se to inilo u renesansi, a ne u 18.
stoljeu kada je ve bila dobro poznata analitika geometrija,
pa i infinitezimalni raun. Nije tome krivo Bokovievo nepoznavanje suvremenih matematikih metoda (jer i njih nalazimo gdjekad u knjizi), nego namjera autora da svoju teoriju uini razumljivom to irem itateljstvu. (Nadalje sam smatrao da
u prvom redu moram voditi rauna o tome da sve, koliko god
je to mogue, jasno izloim bez upotrebe vie geometrije ili rauna, kae u uvodu.) No, time je, ini se, postigao ba suprotno, jer se njegova osebujna teorija nije mogla dalje razvijati, a
bila je teko razumljiva fiziarima koji su nauili itati znanstvena djela napisana matematikim jezikom. Sve u svemu, ve
je u Bokovievo doba Theoria bila teko itljiva, pa stoga i
malo kome poznata.

Pa ipak, bilo je ljudi koji su je itali. S Bokovievom je teorijom upoznat Michael Faraday (1791.1867.), koji smatra Bokoviev atom korisnijim od vie uobiajenih predodbi, a James
Clerk Maxwell (1831.1879.) istie: Najbolje to moemo uiniti jest da se oslobodimo krute jezgre i da je nadomjestimo
Bokovievim atomom. Sir William Thomson, iliti Lord Kelvin (1824.1907.), odrao je 1889. predavanje posveeno Bokovievoj teoriji naglasivi kako slavna Bokovieva krivulja
(the celebrated Boscovich curve) moe posluiti da bi se objasnila kohezija, uzajamni tlak u dodiru, kemijska slinost i sve druge osobine tvari osim topline.
Ni danas Bokovi nije zaboravljen. Za Johna D. Barrowa, autora svjetski poznate knjige Theories of Everything The Quest
for Ultimate Explanation (Teorije svega potraga za konanim
objanjenjem, 1991.), Bokovi je jedna od najmarkantnijih i
najzapostavljenih linosti u povijesti europske znanosti. Bio je
to znanstvenik koji je, kae Barrow, prvi sagledao, traio i postavio jedinstvenu matematiku teoriju svih prirodnih sila, da
bi na kraju lakonski zakljuio: Njegov zakon kontinuirane sile
bila je prva znanstvena teorija svega. Moda je upravo zbog
toga svega Bokovi zaboravljen: jer iako se svi dogaaji u
prirodi mogu modelirati uz pretpostavku postojanja njegovih
materijalnih toaka i sila meu njima, Bokovi nije objasnio
nijednu prirodnu pojavu. No, ukazao je na put koji svi fiziari,
znajui ili ne znajui za Bokovia, slijede.

Literatura
1. J. R. Bokovi, Teorija prirodne filozofije (Theoria philosophiae naturalis), prev. J. Stipii, Biblioteka Temelji, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1974.
2. I. Supek, Ruer Bokovi. Vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i
drutva, kolska knjiga, Zagreb, 2005.
3. S. Kutlea, Ruer Josip Bokovi. Katalog izlobe, Tehniki muzej,
Zagreb, 2011.
4. I. Kukuljevi Sakcinski, Rugjer Josip Bokovi, Glasoviti Hrvati
prolih vjekova (Reprint izdanja Matice hrvatske, Zagreb, 1886.),
Croatian Literature Series, vol. 5, Most/The Bridge, Zagreb, 1991,
str. 225252.
5. D. Tadi, Bokovieve hipoteze i suvremene predodbe o grai
tvari, Hrvatski znanstveni zbornik, 2 (1993.) 725.
6. Z. Vrebevi, Ruer Bokovi kao optiar, Priroda 10 (2012.) 4648.
7. N. Raos, De rerum natura, Priroda 4 (2013.) 4851.

* Toga je svjestan i Bokovi kad kae: Naime u materiji, ako je neprekinuta, i djeljivost mora ii u beskonanost; ali aktualno dijeljenje u beskonanost vue sa sobom zaista
neodmrsive potekoe. Takvo dijeljenje u beskonanost potrebno je onima [oito antiatomistima] koji ne dozvoljavaju da postoji ikakva, makar i posve neznatna, estica u
tijelima koja bi bila posve nepodatna i nepodlona stiskanju [tj. atom]. (1. dio, 21. odlomak).

PRIRODA LIPANJ 2013.

43