Urednici

biblioteke:

BRANKO BONJAK, MILAN KANGRGA,

GAJO PETROVI, PREDRAG VRANICKI

Izbor, redakcija i predgovor:

GOTTFRIED WILHELM LEIBNIZ

Izabrani
filozofski spisi

MILAN KANGRGA

Preveo:
MILIVOJ MEZULI

HJ

naprijed
ZAGREB, 1980.

246

Izabrani filozofski spisi

dimo i to da dok se misao sastoji u (refleksivnoj)

djelatnosti jedne i iste stvari u odnosu na samu scbe
toga nikako nema kod likova i gibanja, jer se kod
njih nikad ne oituje naelo neke istinski unutranje djelatnosti. Mora, nadaljc, da postojc jednostavna
bia, jer inae ne bi bilo sastavljenih ili skupnih bia,
a ta potonja prije su fenomeni negoli supstancije, te
vie postojc vop.tp negoli cpuo-EL, to jest prije duhovnim
ili logikim, negoli fizikim nainom, da se posluimo
Demokritovim rijeima. Kad u jednostavnim stvarima
ne bi bilo nikakve promjene, onda je jednako tako ne
bi bilo ni u sastavljenim stvarima, jer sva njihova zbiljnost sadrana je u jednostavnim stvarima. Moemo,
meutim, rei da su unutarnje promjene sasvim iste
vrste koj'e je i ono ega postajemo svjesni u naem miljenju, te nam je stoga doputeno rei da je percepcija, openito govorei, izraz mnotva posredstvom jedinstva.
Vama, g. Bayle f nije dabome potrebno to objanjenjc
o nematerijalnosti duse, o kojoj ste na razliitim mjcstima govorili rijeima koje zadivljuju, pa ipak mi se
ini da se, spoje li se ta razmatranja s mojom specijalnom osnovnom prctpostavkom, jedno i drugo gledite
mogu uzajamno osvijetliti.

XV.
MACELA
prirode i miiosti utemeljena na umu
(1714)
1. Supstancija jc bie sposobno za djelatnost. Ona je
ili jednostavna ili sastavljena. Jednostavna
supstancija
je ona koja nema dijelova. Sastavljena supstancija je
skup jednostavnih supstancija ili monada. Monas je
grka rije koja oznauje jcdinsLvo ili ono to je
jedno.
Sastavljene stvari ili tijela jesu mnotva; a jednostavne supstancije, svc ivo, duc I duhovi jesu jedinstva.
I zaista je potrebno da posvuda bude jednostavnih supstancija, jer bez jednostavnih ne bi bilo sastavljenih;
cijela je priroda, prema tome, puna ivota.
2. Monade, zbog toga to nemaju dijelova, ne mogu
biti 'ni stvorene ni uiiitene. One ne mogu ni poeti'ni
svriti prirodnim putem; zato one i traju koliko i sverriir, koji e se dodue promijeniti, ali nikad nee biti
uniten. One ne mogii poprimiti nikakav lik, jer bi znailo da imaju dijelove. Zbog toga se monada samo po
sebi i u nekom nedjeljivom asu moe razlikovati od'
neke druge samo po kvaliteti svojih unutarnjih svojstava i djelatnosti, a to mogu biti samo njezmerpercepcije
(to jest, predoivanje sastavljenih stvari i 'onog t o j e
vanjsko, pomou jednostavnoga) i njezine^ udnje .(to
jest, njezine tenje da s jedne percepcije prijee na
drugu), a ta su teenja naela njezine promjene. Jednostavnost supstancije, naime, nije nikakva zapreka
mnotvu modifikacija (razliitih stanja) koje se moraju
nai na okupu u istoj toj jednostavnoj supstanciji; te
modifikacije, pak, moraju se sastojati u razliitosti odnosa prema stvarima izvana. Tako se u nekom sreditu

243

Izabrani jilozofski

spisi

ili toki, ma koliko bila njihova jednostavnost, stjee

bezbroj kutova to ih tvore crte koje se ovdje sastaju.
3. U prirodi sve je ispunjeno. Svugdje ima jednostavnih supstancija koje su doista odvojene jedne od drugih sebi primjerenim djelatnostima, a koje se neprestano mijenjaju u svojim uzajamnim odnosima; i svaka
jednostavna supstancija ili monada, koja sainjava sredite jedne sastavljene supstancije (kao, na primjer, neke ivotinje) i njezino naeio jedinstvenosti,
okruena
je mnotvom (masom) sastavljenim od bezbroja drugih
monada koje ine pravo ili vlastito tijelo te sredinje
monade; u skladu sa sklonostima toga tijela, ona, kao
u svojevrsnom sredilu, predstavlja stvari koje su izvan
nje. A to je tijelo organsko onda kad oblikuje neku vrstu automata ili prirodnog stroja, koji ostaje stroj ne samo u cjelini, nego i u svom najmanjem djeliu koji se
moe opaziti. Kako je zbog ispunjenosti svijeta sve povezano, te svako tijelo, vie ili manje, ovisno o udaljenosti, djeluje na svako drugo tijelo i uzbuuje ga putem
reakcije, iz toga slijedi da je svaka monada ivo ogledalo obdareno sposobnou unutarnjeg djelovanja koje sa
svoga gledita predstavlja svemir te je jednako ureeno kao i sam svemir. A percepcije se u monadi raaju
jedna iz druge po zakonu tenje ili svrhovitih
uzroka
dobra i zla to postoje u ureenim ili neureenim primjetljivim percepcijama, kao to se i promjene tijela
i vanjski fenomeni raaju jedni iz drugih po zakonu
djelatnih uzroka, drugim rijeima, po zakonu gibanja.
Tako postoji savrena harmonija izmeu monade i glbanja tijela, koja jc od samog poetka svijeta prestabilirana izmeu sistema djelatnih uzroka i sistema svrhovitih uzroka. U tome se i sastoji podudaranje i prirodno sjedinjavanje due i tijela, a da jedno ne moe mijenjati zakone drugoga.
4. Svaka monada, u zajednici sa svojim posebnim tijelom, tvori ivu supstanciju. Prema tome, ne samo da
svugdje vlada ivot, vezan uz dijelove iii organe, nego
ak meu samim monadama postoje bezbrojni stupnjevi ivota koji, manje ili vic, vladaju jedni nad drugima.
Meutim, kad monada posjeduje tako udeene organe

Naela

249

da njihovim posredstvom u utiscima to ih primaju,

prema tome u percepcijama koje te utiske prikazuju,
ima neeg to se osobito istie ili po emu se utisci
razlikuju (na primjer, kad se posredstvom svojstva one
tekuine zrake svjetla koncentriraju i djeiuju veom
snagom), to moe dovesti do osjeta, drugim rijeima do
percepcije koju prati pamenje, do takve, dakle, percepcije od koje dugo vfemeria ostaje jeka (odjek) koja
se zatim u danoj prilici opet moe uti; takvo se ivo bie naziva ivotinjom,
kao .to njezinu monadu zoverno
duom. A fcad se ta dua uzdigne do uma, ona je neto
uzvienije te je ubrajamo u duhove, kako e "iiskoro
biti objanjeno.
Istina je da su ivotinje ponekad u stanju jednostavnih ivih bia, a njihove due u stanju jednostavnih monada, to jest onda kad njihove percepcije nisu dovoljno
razgovijetne, a da bi ih se mogle sjeati, kao to se
zbiva pri dubokom spavanju bez snova ili kao u stanju oamuenosti; ali i takve percepcije koje su se potpuno zbrkale morat e se u ivotinjama ponovo razviti
iz razloga to u ih uskoro ( 12) spomenuti. Zbog
toga je potrebno razlikovati izmeu percepcije j j i unu-^
tarnjeg stanja monade ukoliko predstavlja vanjske ,i
predmete, i apercepcije koja je samosvijest ili refleks- j
na sppznaja toga unutarnjeg stanja, a koja nipoto nije ;
dana svim duama,. tavie ak ni istoj dui u ' s v a k o '
doba. Greka descartesovaca ba je u tome to oni ne
vide tu razliku, pa percepcije kojih nismo svjesni uzimaju kao da ih i nema, kao to za obine Ijude ne postoje tijela koja oni ne zapaaju. Iz istih su razloga ba
ti descartesovci povjerovali da su duhovi monade, da
dakle nema ivotinjskih dua, a jo manje drugih zi~
votnih principa: Pa kao to su s jedne strane previe povrijedili ope miljenje ljudi, time to su ivotinjama
porekli biio kakvo osjeanje, oni su se, s druge strane,
previe priklonili predrasudama obinog puka kad su
dugotrajnu oamuenost
koja dolazi od velikog metea
to vlada meu percepcijama pobrkali sa smru u slrogom smislu, sa stanjem u kojem iezava bilo kakva
percepcija. To je ilo naruku onom slabo utemeljenu

250

Izabrani filozofski

spisi

miljenju o unitivosti pojedinanih dua i nevaljalorn

nazom nekih veoma preuzetnih duhova koji su pobijalj
besmrtnost nae due.
5. I m a nekapovezaiiost
u percepcijaina ivotinja koja
je doneklc nalik na umno zakljuivanje,
ali se ona osniva samo na sjeanju na injenice ,ili posljedice a nipoto na spoznaji uzroka* Zato pas bjei od batine kojom je bio tuen, jer mu sjeanje izaziva sliku boli
koju mu je nanijela ta batina. Pa i ljudi, ukoliko postupaju cmpirijski, to jest u tri etvrtine svojih sposobnosti, ne rade mnogo drukijc od ivotinja; na primjer, oekuje se da e sutra osvanuti dan, jer iskustvo
oduvijek pokazuje da je tako. Samo astronom predvia
to iz umskih razloga; no i to e predvianje zatajiti
kad nestane uzroka zbog kojega nastaje dan, jer taj
uzrok nije vjean. Istinsko, pak, racionalno zakljuivanje ovisi o nunim. ili vjenim istinama, kao to su
to istine logike, aritmetike i geometrije koje sainjavaju ncsumnjivu povezanost ideja i nepogreivo zakljuivanje koje iz njih proizlazi. Stvorenjima u kojih se
oe moe primijetiti takvo zakljuivanje, dajemo ime:
iivotinja; onima,,pak, koji spoznaju te nune istine^dajemo ime: umom obaarena stvorenja, jer ona to i jesu,
a njihove due naivamo uliovima. Te su due sposobnc da obavljaju refleksivrie akte i da razmatraju misao
onom to zovemo ja, supstancija, .monada, dua i duh,
jcdnom rijeju, rjematerijalne predmete i istine. I ba
nam to daje sposobnost za znanost i spoznaje s dokaznom snagom.
6. Istraivanja modernih uenjaka nauila su nas, a
um to i dokazuje, da iva bia kojih su nam organi
poznati, to jest biljke i ivotinje, ne proizlaze iz trulei ili nekakvog kaosa, kako su vjerovali stari, nego iz
unaprijed oblikovanog sjemenja, pa da, prema tome,
proizlaze iz preobraenja preezgistentnih ivih bia. U
sjcmenju velikih ima malih ivih bia, koja, posredstvom oplodnje, poprimaju novo ruho to ga usvajaju
i koje im omoguuje da se hrane i da rastu kako bi se
time mogla pojaviti na mnogo vdem popritu i razmnoavati sc onako kako to ine veiike ivotinje. Isti-

Naela

251

na je da due ljudskih spcnnatozoa nemaju nikakva razuma, nego postaju razumna tek noto^^lodnja.de.^.!::,
minira ta bia u Ijudsku p r i r o d u . ' T k a o to ivotinje,
openito, ne nastaju u cijelosti aktom oplodnje ili raanja, tako one u cijelosti i ne propadaju pri procesu
to ga nazivamo smrt; jer je razumno tvrditi da to
ne poinje po prirodi, jednako tako i ne svrava unutar poretka koji vlada u prirodi. Tako se ta bia, odbacujui svoju masku i svoje tralje, samo vraaju na neko mnogo sitnije poprite, gdje mogu ipak biti jednako prijemljiva za utiske i podvrgnuta jednakom redu
kao i na veemu. A to to smo upravo rekli o velikim
ivim biima, potvruje se i onda kad se radi o raanju ili smrti najmanjih sjemenskih ivotinja; one se^
kao takve, mogu proporcionalno uzeti kao velika bia,
jer se u prirodi sve zbiva u beskonanost.
Pa tako nisu samo due nestvorive i nerazorive, nego
su to i ivotinje: one se samo razvijaju, oblae, preoblae, svlae i preobrazuju; due se nikad sasvim nc
odvajaju od svoga tijela, niti prelaze iz jednog tijela
u drugo koje bi im bilo sasvim tue.
Nema, dakle, nikakve metempsihoze,
ali ima metamorfoze; iva bia uzimaju i ostavljaju samo dijelove,
a to se hranjenjem zbiva malo-pomalo te u malim neprimjetljivim djeliima, ali uzastopce, kontinuirano;
a odjednom se to, ali rijetko, zbiva osobito u oplodnji
ili u smrti, kad iva bia u isti mah ili mnogo dobiju
ili mnogo izgube.
7. Sve dosad govorili smo kao jednostavni fiziari;
kad se moramo uzdignuti k metafizici sluei se velikim naelom, koje se dodue openito malo upotrebljavalo, a po kojem se nita ne zbiva bez dovoljna razloga,
drugim rijeima, nita se ne dogaa za to onaj koji
dovoljno poznaje stvari ne bi mogao pruiti neki razlog dovoljan da se odreeno kae zato je neto tako,
a ne drukije. im je izneseno to naelo, prvo pitanje
koje e se s pravom postaviti jest: Zato prije postoji
neto a ne niia? Ta nita je ipak jednostavnije i lake
od neega. Zatim, pretpostavivi da su stvari morale
postojati, onda nam mora biti mogue da damo neko

252

Izabrani [ilozofski spisi

opravdanje o tomc zato one moraju postojati tako a

ne
drukije.
8. Nego, taj se dovoljni razlog za postojanje svemira
ne bi mogao nai u nizu iti slijedu sluajnih stvari, to
jest tijela i njihovih predodbi u duama; jer materija
jc po samoj sebi ravnoduna prema gibanju i mirovanju ili ravnoduna prema ovakvom ili onakvom gibanju, te nije ono u emu bismo mogli nai razlog gibanju uope, a jo manje nekom odreenom gibanju. I
premda sadanje gibanje u materiji potjee od nekog
prijanjega gibanja, a to opct od jednog prethodnoga,
neemo nita postii idemo li ne znam kako daleko
imatrag, jer uvijek ostajc isto pitanje. Dovoljan razlog,
kome nije potreban nijedan drugi razlog, mora dakle
biti izvan toga niza sluajnih stvari i mora se nalaziti
u nekoj supstanciji koja je uzrok toga niza i koja je
neko nuno bie to u sebi samoj nosi razlog svoga
postojanja; jer inae ne bismo imali nikakva dovoljna
razioga pri kojem bismo se mogli zaustaviti. A taj
posljcdnji raziog stvari nazivamo: Bog.
9. Ta jednostavna, izvorna supstancija mora na osobit nain nositi u sebi savrenstva sadrana u izvedenim supstancijama koje su posljedice one prve; tako
da e njoj pripasti savrena mo, spoznaja i volja, to
jest, ona e biti svemona i svemudra, bit e bie vrhovne dobrote. I kao to .pravednost uzeta u svom najopenitijem, nije nita drugo do dobrpta usklaena s
mudrou, to bogu mora da se prida i najvia pravednost. Razlog po kojem su stvari nastale te postoje
zahvaljujui njemu djeluje tako da one jo ovise o
njemu, bogu, dok postoje i dok djeluju: i od njega neprestano primaju ono to im daje neko savrenstvo;
a ono to im ostaje nesavreno dolazi od bitnog i izvornog ogranienja svojstvenog samom stvorenju.
10. Iz najvieg bojeg savrenstva proizlazi da je bog,
stvarajui svijet, izabrao najbolji mogui plan u kojem
se sjedinie najvea ralinost i najvei red; po tom
planu najbolje su iskoritenl mjesto, prostor i vrijeme; najvei je uitak postignut na najjednostavniji nain; ukratko stvorovima je dano najvie moi, najvie

Naela

253

spoznaje, najvie dobrote i sree to ih je svemir mogao primiti. Budui da u bojem umu sve mogunosti,
razmjerno s, iijihovrm savjr^enstvimar'tee- k t o m e - d a
postoje, onda zbiljski svijet, kao posljedak svih ^ahtjeva, mora bitijnajsavrejiij^^kako ;je to uope mogu^e
biti. A bez toga ne bf bilo mogue opravdati zato su
stvari pole prije tim putem, a ne nekim drukijim.
11. U skladu sa svojom najviom mudrou bog je,
prije svega, izabrao takve zakone gibanja da budu najbolje udeeni i uskladeni s apstraktnim i metafizikim
razlozima. Po tim zakonima odrava se jednaka koliina cjelokupne i apsolutne sile ili djelatnosti (actio)
isto tako kao i reakcija i, napokon, jednaka koliina
sile koja daje smjer. Osim toga, akcija je uvijek jednaka reakciji, a cjelokupna je posljedica uvijek ekvivalentna svom punom uzroku. Svakako iznenauje da se
uz pomo samog razmatranja djelatnih uzroka ili materije ne mogu razumno opravdati oni zakoni gibanja otkriveni u nae vrijeme, a koje sam jednim dijelom i ja
sam otkrio. Ja sam, naime, naao, da treba posegnuti
za svrhovitim uzrocima, budui da ti zakoni ne ovise
o naelu nuznosti, kao to to ovise logike, aritmetike
i geometrijske istine; spomenuti zakoni ovise naime o
naelu prikladnosti, to jest o izboru to ga je uinila
mudrost. To je i najdjelotvorniji i najoigledniji dokaz
o bojem postojanju za sve one koji su sposobni dublje
zagledati u prirodu stvari.
12. Iz savrenstva vrhovnog stvoritelja slijedi jo da
je ne samo poredak cijelog svemira najsavreniji to
moe biti, nego i da je sve to je ivo takvo ogiedalo da
ono predstavlja svemir u skladu sa svojim gleditem,
drugim rijeima, svaka monada, svako supstancijalno
sredite mora posjedovati najbolje ureene percepcije i tenje, tako da bude snoijivo sa svime ostalim.
Iz toga slijedi jo i to da se due, to jest najdominantnije monade, ili ak i ivotinje, moraju probuditi iz stanja dbamrlosti u koje su pale zbog smrti ili neke
druge nesree.
13. Sve je naime u stvarima ureeno jednom zauvijek s toliko reda i prikladnosti koliko je samo mogue,

254

Izabrani filozofski

spisi

budui da vrhovna mudrost i dobrota i nije mogla djelovati drukije nego po naelima savrene harmonije.
Sadanjost je bremenita budunou: iz prologa se
moe oditati budunost; ono udaljeno izrazuje se bliskim. Ljepota svemira mogla <bi se spoznati na svakoj
monadi kad bi se mogli rastvoriti svi njezini skroviti
nabori, ali njima treba vremena da se razviju tako da
budu oiti. Kako pak svaka razgovijetna percepcija due sadrava u sebi bezbroj zbrkanih i nejasnih percepcija koje ukljuuju cijeli svemir, sama dua spoznaje
stvari koje percipira samo utoliko ukoliko su te percepcije razgovijetne i jasno istaknute; a dua je savrena onoliko koliko su njezine -percepcije razgovijetne.
Svaka dua, spoznaje beskonano, spoznaje sve, ali
spoznaje zbrkano. Kao kad eem uz morsku obalu i
sluajui veliku buku to je ine valovi, ja ujem pojedinanu buku svakoga vala od koje se sastoji cjelokupna buka, ali ja te pojedinane buke ipak ne razluujem; nae zbrkane percepcije rezultat su utisaka to
ih cijeli svemir ostavlja u nama. Jednako je tako sa
svakom monadom. Samo bog je sposoban za razgovijetnu spoznaju svega; jer on je izvor svega to jest. Zaista je s pravom o njemu reeno da je njegovo sredite
svugdje, ali njegov opseg nije nigdje, jer sve je njemu
neposredno na dohvat bez ikakve udaljenosti od tog
njegova sredita.
14. to se tie umne due iii duha, moram rei da u
ujemu ima neega vie nego u monadama, ak i vie
nego u jednostavnim duama. Duh nije samo ogledalo
svih stvorova u svemiru, nego je osim toga i odraz
bozahstva. Duh ima ne samo sposobnosti percipiranja'
bojih djcla, nego je on kadar i da proizvede poneku
stvar koja im je nalik, makar samo u malom. Ne spominjui nijednom rijeju udesa sna u kojima mi bez
ikakva napora ali i bez nae volje, pronalazimo stvari
za koje bismo, pri punoj svijesti, morali misliti dugo
vremena da ih pronademo; tako je naa dua arhitektonika i u voljnim aktima; a otkrivajui znanosti u
duhu kojih je bog uredio stvari {pondere,
mensura,
mtmero iid.). tj. davi im teinu, mjcru i broj, dua

Naela

255

oponaa u svom podruju i u svojem malom svijetu u

kome joj je doputeno da to radi, ono to bog ini u
velikom svijetu.
15. Zbog toga svi duhovi, pripadali oni Ijudima ili
genijima, snagom vjenog uma i istine ulaze u svojevrsno zajednitvo s bogom, postaju lanovi kraljevstva
bojeg, tj. najsavrenije drave to ju je stvorio i kojom vlada najvei i najbolji monarh: i, napokon, u
njoj vladaju takva krepost i dobrota kakva je uope
mogua; a nita se od toga ne zbiva bilo kakvim poremeajem prirode, kao da bi ono to bog daruje duama remetilo zakone tijela, nego se zbiva po samom poretku prirodnih stvari, snagom prestabilirane harmonije, koja od poetka svijeta vlada izmeu kraljevstva
prirode i milosti, izmeu boga, kao graditelja i kao
monarha; tako priroda sama vodi do milosti, a milost
usavrava prirodu sluei se njome.
16. Iz toga slijedi da, premda nas um ne moe poduiti o svim pojedinostima velike budunosti za koju
zna samo objava, to ipak taj isti um moe n a m a zajamiti da su stvari uinjene tako da to nadmauje nae
elje. Budui da je bog najsavrenija i najsretnija, pa
prema tome i Ijubavi najdostojnija supstancija, a istinska i ista Ifubav sastoji se u tom da se nalazi zadovoljstvo u savrenstvima i u srei onoga to se Ijubi,
ta nam Ifubav mora dati najveeu moguu radost za koju smo sposobni ako je bog predmet te ljubavi i radosti.
17. A lako je i ljubiti ga kao to treba, ako ga poznajemo onako kako sam upravo opisao. Jer, makar boga
ne moemo outjeti naim vanjskim osjetilima, on zbog
toga ipak nije manje vrijedan nae ljubavi; ta on je
naa velika radost. Mi vidimo kako se no:astima raduju Ijudi, ako se i ne sastoje u neemu to nam iz vanjskog svijeta pruaju naa osjetila.
Muenici i fanatici, premda je svakako efekt tih potonjih neobuzdan, pokazuju nam za to je sposobna
duhovna radost, tavie, to je od jo vee vanosti, i
same osjetilne radosti daju se svesti na intelektualne
radosti, premda se one ba jasno ne shvaaju.

256

Izabrani filozofski

spisi

Muzika nas ushiuje, premda se njezina Ijepota sastoji u suglasnosti brojeva i u nesvjesnom brojenju
kojim je dua ipafc zabavljena dok prima udaranja i titraje zvunih "'tijela koji se iisaglaavaju u odreenim
intervalima. Jednake je prirode i radost to je oko osjea u proporcijama, a i one to nam ih pruaju druga
osjetila'svode se na neto slino tome, premda to ne
bismo mogli objasniti takvom jasnoom.
18. Moglo bi se ak rei da nam Ijubav kojom Ljubimo boga ve sada daje neku radosnu slutnju budae
sree. Pa iako je ona nezainteresirana, ona je ipak
sama po sebi nae najvee dobro i na interes, sve da
ga i ne traimo i da uzimamo u obzir samo ono neposredno zadovoljstvo koje nain prua i ne gledajui na
korist koja nam iz nje proizlazi. Ta Ijubav rada savrenim povjerenjem u dobrotu naeg stvoritelja i gospodara, a koje naem duhu daje istinski mir, ne onakav
za kojim tee stoici koji se odluuju na neku usiljenu
strpljivost, nego mir koji nam u svakom asu prua zadovoljstvo i ak nam zajamuje^ buduu sreu.
Osim te uvijek u nama nazone radosti, nita nam za
nau buduu sreu ne moe biti korisnije, jer ljubav
kojom Ijubimo boga ispunjava jo i nae nade i vodi
nas putem najuzvienije sree; zbog savrenog reda,
naime, koji vlada svemirom sve je uinjeno kako je
najbolje mogue, kako poradi opeg dobra, tako i posebno radi jo veeg pojedinanog dobra onih koji su
se u to uvjerili i koji su zadovoljni bojom vladavinom, a to oito mora biti tako kod svih onih koji umiju
Ijubiti izvor svega dobra. Istina je, dodue, da najuzvienije blaenstvo ma kakvom blaienom vizijom ili
spoznajom boga bila praena nikad ne moe biti potpuno, i zakljueno jer bog, kao beskonano bie, ne
moe u cijelosti biti spoznat.
Prema tome se naa srea nikada nee sastojati, a
i ne mora se sastojati, u potpunom uivanju, pri kojem ne bi vie nita preostalo da se eli i to bi otupjelo na duh; nego se ta srea sastoji u neprestanu
napredovanju prema novim radostima I novim savrentvima.

XVI.
MONADOLOGIJA
Teze filozofije ili teze n a p i s a n e u a s t
princa Eugena 1714.
1
Monade, o kojima emo ovdje govoriti, jesu je4n.Qstavne supstancije, koje su sadrane u sastavljenima.
Jemiostavne, to e rei bez dijelova.

A jednostavne supstancije moraju postojati, jer postoje sloene; jer sloenost nije nita drugo nego skup
ili agregat jednostavnoga.

Dakle, tamo, gdje nema dijelova, nema ni rjrptenosti, ni oblika, ni mogue djeljivostj. A te su monade
pravi atomi prirode, jednom rijeju, elementi stvari.

Zato nema b o j a z n i o d bilo kakvog rastavijanja, i nema nikakva shvatljivog naina, po kojem bi neka jednostavna supstancija; mogla prirodno prppasti.

Na isti nain nema u njoj niega, po emu bi jednostavna supstancija mogla prirodno poeti, budui da
ona ne moe biti nainjena sastavljanjem.

258

Izabrani filozofski

spisi

Tako se moe rei, da monade ne mogu poeti ni svriti, to jest, da odjednom one mogu poeti samo stvaranjem (creation), a svriti samo unitenjem (annihilation); dok ono, to je sastavljeno, nastaje iz dijelova,
a raspada se u dijelove.

Isto tako nema naina da se objasni, kako bi jednu

monadu u njenoj unutranjosti mogao pobuditi ili promijeniti neki drugi stvor (creature), jer se u nju ne
moe nita prenijeti, niti se moe zamisliti u njoj ikakvo unutranje kretanje, koje bi bilo izvana izazvano,
upravljano, uveano ili umanjeno, kako je to mogue u
sastavljenima, gdje postoje promjene meu dijelovima.
Monade nikako nemaju prozora, kroz koje bi neto
u njih moglo ui ili iz njih izii. Akcidenti se ne mogu
odvojiti od supstancije niti lebdjeti izvan njih, kao to
su to nekad inili osjetilni oblici skolastike. Stoga ni
supstancija ni akcident ne mogu izvana ui u monadu.

Monadologija

259

koja bi bila potpuno jednaka, i gdje ne bi bilo mogue

nai unutranju ili na unutranjeir odreenju zasnovanu razliku.
10
Ja smatram da je tako udeeno, da je svako stvoreno
bie subjekt promjene, pa prema tome i stvoreha monada i, tavie, da je"ta promjena u svakom. postojana.
11
Iz ovoga to smo upravo rekli, proizlazi, da sve prirodne promjene monada dolaze od nekog unutranjeg
principa, jer nikakav vanjski uzrok rie bi mogao utjecati na unutranjost monade.
12
No isto je tako potrebno, da osim principa promjenIjivosti postoje zbiljske posebne promjene u svakoj monadi, a to su one to ine specifinu razliitost i aroliku mnogovrsnost meu jednostavnim supstancijama.

13

Meutim, monade treba da imaju neke kvalitete, inae to i ne bi bila bia. Kad se jednostavne supstancije
ne bi nikako razlikovale po svojim svojstvima, ne bi
bilo nikakva naina da se opazi ikakva promjena u
stvarima, jer ono, to je u sastavljenom, moe potjecati samo od jednostavnih sastavnih dijelova (ingredients), i ukoliko monade ne bi imale svojstva, ne bi
se razlikovale jedna od druge, jer se nikako ne razlikuju (po kvantitetu: i prema tome, pretpostavivi ispunjen prostor, svako mjesto dobilo bi u kretanju uvijek
samo jednaku vrijednost, kakvu je imalo, i stanje
stvari ne bi se razhkovalo jedno od drugoga.

Ta ppsebnost mora pbuhvatiti mnotvo_u jedinsj.yu

ili u jednostavnom. Jer svaka se prirodna promjena
stvara postepeno, neto se mijenja, a neto ostaje; prema tome mora u jednostavnoj supstanciji postojati
mnotvo pokreta i odnosa, iako u njoj nikakp nema
dijelova.
14

Svaka monada, dakle, mora nuno biti razliita od

svake druge. Jer ne postoje nikad u prirodi dva bia,

Prolazno stanje, koje obuhvaa i predstavlja mnotvo

u jedinstvu ili jednostavnoj supstanciji, nije nita drugo nego ono to se zove percepcijom, to treba, kao to
e se kasnije vidjeti, razlikovati od apercepcije ili samosvijesti. Descartesovci su tu jako pogrijeili, to su
smatrali, da su sve nesvjesne percepcije nita. Zbog te
su zablude oni takoder povjerovali, da su jedino duhovi monade, i da nikako ne postoje due ivotinja ili
druge entelehije. 'Stoga su naprosto zamijenili dugu

260

Izabrani filozofski

spisi

nesvjesticu doslovce sa smru, zbog ega su jo upali

u skolastiku predrasudu o postojanju potpuno bestjelesnih dua, i ime su tavie utvrdili slabo upuene
duhove u vjerovanju o smrtnosti dua.
15
Djelovanje unutranjeg principa, koje stvara promjenu ili prijelaz od jedne percepcije k drugoj, moe se
nazvati udnjom; istina je da udnja ne. moe uvijek
dospjeti do itave predodbe kamo tei, ali ona od nje
uvijek neto postie i dospijeva k novim predodbama.
16
Mi iskuavamo na sebi samima postojanje mnotva
u jednostavnoj supstanciji, kad nalazimo da i najmanja misao, kojc smo svjesni, obuhvaa mnogovrsnost
u svom objektu. Tako svi oni koji su priznali, da je
dua jednostavna supstancija, moraju priznati to mnotvo u monadi, i Bayle* nije trebao tu nalaziti nikakve
naroite tekoe, kako je-on to uinio u svom Rjeniku
(u lanku Rorarius).
17
Mora se uostalom priznati, da su percepcija i sve to
o njoj ovisi neobjanjivi iz mehanikih osnova, to jest
iz (tjelesnih op. pr.) oblika i kretanja. Neka se pretpostavi, da postoji jedan stroj, ija je struktura tako udeena, da moe misliti, osjeati i predoivati, moi e
se, zadravajui iste odnose, zamisliti je tako poveanu, da bi se u nju moglo ui kao u jedan mlin. Pretpostavivi to, nai e se kod pregleda njene unutranjosti
samo dijelovi koji jedni druge pokreu, a nikada neto
* Pierre Bayle (16471705), franouski filozof, ouven po svom veLikom
IBstorijskom i kritiikom rjeniku, u kome kriitiki donosi sva dotadasnja znanja, filozofske nauike i probleme. Skeptik, otar i duhoviT
kriticar svili filozofskih nauka u 'hiisloriiji filozofije,
a posebno svojih
suvremonika, meu koiima kritizira Leibniza i polcmizira s njini. Naroito otroj kritici Bayle je podvrgao Leibnizovu nauku o monadama i
tijegovu prestabidiranu harmoniju, ime je mnogo pridonio jasnijem shvaanju sanie Leibnkcove filozofije, a to mu je priznao i sam Leibniz (vidi
u tekstoviina!) {op. prev.)

Monadologija

261

to bi objasnilo osnovu jedne percepcije. Stoga nju

treba traiti u jednostavnoj supstanciji, a ne u sastavljenom ili u stroju. Tako su percepcije i njihove promjene jedino to se moe nai u jednostavnoj supstanciji. I samo se u tome mogu sastojati sva untranja
djelovanja jednostavnih supstancija.*
18
Ime entelehija moglo bi se dati svim jednostavnim
supstancijama ili stvorenim monadama, jer one imaju
u sebi stanoviti stupanj savrenstva (EXQU<HT:OVT;EXE$),
i njihova potpuna samodostatnost (auTap^Ei-a) ini
ih izvorom njihovih unutranjih djelovanja, i tako
rei, netjelesnim automatima.
19
Ako hoemo nazvati duom sve ono, emu u jednom
viem smislu pripada sposobnost predoivanja i udnje,
onda bi sve jednostavne supstancije ili stvorene monade mogle biti nazvane duama; ali kako je uvstvo neto vie nego jednostavna percepcija, smatram da ope
ime monada i entelehija dostaje jednostavnim supstanciiama, koie e imati samo to, a da se, duama zovu
sanip. one, ija je^ percepcija razgovjetmja J j 3 p r a c e n a ( f ^
sjeanjem.
20
Ta mi na sebi samima doznajemo za stanje, u kojem
se ne sjeamo niega i nemamo nikakve razgovijetne
percepcije, recimo kad p a d n e m o u nesvjesticu ili kad
tvrdo zaspimo bez ikakva sna. U tom stanju dua se
ne razlikuje primjetno od jednostavne monade; ali kako to stanje nikako nije trajno, i kako dua izlazi s
njim nakraj, ona je utoliko neto vie.
* Tu se Leibniz bori protiv ogranienosti mehanikog materijalizma,
pravca, koji je i sam zastupao u pocetku svog filozofkanja, a ,po kojem
se i psihilka svojiStva uopce i miljenje objanjavaju mehanikim kretanjem finih estica materije, i on polemizira o tom pitanju s Lockeom,
Tollaudom, Bayleom i drugima. {op. prev.)

262

Izabrani filozofski

spisi

21
Iz toga nikako ne proizlazi, da jednostavna supstancija, dok je u tom stanju, nema nikakve percepcije.
To ne moe biti iz gore navedenih razloga; jer ona ne
bi mogla ni propasti kao ni postojati bez ikakve afekcije, koja nije nita drugo nego njezina percepcija. Ali
kad postoji veliko mnotvo malih percepcija, gdje se
nita jasno ne raspoznaje, onda postoji omamljenost,
kao to, kad se nekoliko p u t a zaredom okreemo na
istu stranu, nastaje vrtoglavica, koja nas oamuti i ne
doputa da ita jasno razlikujemo. Za jedno stanovito
vrijeme smrt moe to stanje stvoriti u ivotinja.
22
A kako je sadanje stanje jednostavne supstancije
prirodno produenje njegova prethodnog stanja, to je
i sadanjost prcma tome bremenita budunou.
23
A oevidno je, da dua, poto se probudila iz nesvijesti, odmah opaa percepcije u sebi samoj, koje mora
da je u sebi ve otprije imala, p r e m d a ih nije opaala;
jcr jedna percepcija moe prirodnim putem nastati
samo po drugoj percepciji, kao to se kretanje moe
prirodno proizvesti samo drugim kretanjem.

Monadologija

263

slino postoji u mirisu, u okusu i opipu i moda u mnoini drugih osjetila, koja su nam nepoznata. Objasnit
u uskoro, kako zbivanja u dui odraavaju ono, to se
dogaa u organima.
26
Pamenje pridonosi duama neku vrstu pravilnog redoslijeda, koji je vrlo slian umu, ali koji treba od njega razlikovati. Tako vidimo da ivotinje, imajui percepciju neke stvari koja je n a njih uinila jak utisak,
a o emu su slinu percepciju imale ve prije, oekuju
po' svojem pamenju ono to je bilo u vezi s tom prolom percepcijom, i obuzete su slinim osjeajima, kakve su imale tada. Na primjer: kad se psima pokae
tap, oni se sjeaju boli, koju im je on nekad p,rouzrokovao, zavijaju i bjee.
21
Jaka mata, koja ih plai i pokree, dolazi ili od veliine ili od mnoine prolih percepcija. Jer esto jedan
jedini snaan utisak ili mnogo osrednjih ponovljenih
percepcija stvore odjednom djelovanje jedne duge navike.
28

25

Ljudi djeluju kao nerazumne ivotinje tako dugo,

dok se redoslijed njihovih percepcija stvara samo po
principu pamenja, slino iskustvenim lijenicima, koji posjeduju samo praksu bez teorije. U tri etvrtine
naih djelovanja mi smo samo takvi empiriari. Na primjer, kada tvrdimo, da e sutra opet biti dan, mi to
zakljuujemo empirijski, jer je to tako uvijek dosada
bio sluaj. Samo astronomi prosuduju to iz umnih razloga.
29

Tako vidimo, da je priroda dala i ivotinjama vie

percepcije brinui se da ih opskrbi organima, koji
skupljaju vie traka svjetla ili vie talasanja zraka, kako bi tim sjcdinjenjem proizvele vee djelovanje. Neto

Samo spoznaja nunih i vjenih istina jest ono to

nas razlikuje od obinih ivotinja, i ona nam daje um
i znanje, uzdiuei nas do spoznaje nas samih i Boga.
I to je ono to se u nama zove umna dua ili duh.

24
Odatle se vidi, da bismo bili uvijek u nesvijesti, kad
ne bismo imali percepcije jednog vieg stupnja jasnoe, koje se u neku ruku istiu n a d obinim percepcijama. A to je stalno stanje jednostavnih monada.

264

Izabrani filozofski

spisi

Monadotoglja

265

30

35

Pomou spoznaje nunih istina i njihovih apstrakcija

uzdiemo se napokon do refleksivnih akata, do misli o
ja i razmatranja nae unutranjosti, i to tako da
razmiljajui o sebi samima, dolazimo do pojmova
bitka (etre) supstancije, jednostavnog ili sastavljenog,
nematerijalnog i Boga samoga, shvaajui da ono to
je u n a m a ogranieno, u njemu je bez granica. I ti
nam refleksivni akti dobavljaju glavne objekte naeg
umovanja.

Postoje napokon jednostavni pojmovi, o kojima se

ne moe dati definicija, kao i aksiomi i postulati, jednom rijeju osnovni principi, kod kojih nije dokaz ni
mogu ni potreban, a to su identini stavovi, ija suprotnost sadri izriitu protivurjenost.

31
Naa rasulvanja zasnivaju se na dva glavna principa: prvo na principu protivurjenosti, po kojem neistinitim smatramo ono to sadri protivurjenost, a istinitim ono to je suprotstavljeno i protivno neistinitom.
32
Drugo, na principu dovoljnog razloga, po kojem zakljucujemo 'da nijedna injenica nije prava i postojea, nijedna postavka istinita, ako ne postoji dovoljan
razlog zato je to tako, a ne drugaije, premda nam
ti razlozi najee ne mogu biti potpuno poznati.
33
Ima takocr dvije vrste istina, istine uma (verites
de raison) i istine iskustva (verites de fait). Istine su
uma nune, i njihova je suprotnost nemogua, istine
su iskustva sluajne, i njihova je suprotnost mogua.
Ukoliko je jedna istina nuna, moe se pomou anaJize
nai njezina osnova (raison), ako se rastavi na jednostavnc pojmove (ides) i istinc, dok se ne doe do praistina.
34
Tako malematiari analizom svode svoje spekulativne teorije i praktina pravila na definicije, aksiome i
postulate.

36
No, dovoljan razlog m o r a se nalaziti i u sluajnim
ili iskustvenim istinama, to jest u nizu stvari to su
rasprostranjene p o svijetu stvorova, gdje bi rastvaranje na pojedinane razloge moglo ii u pojedinost
bez kraja zbog beskrajne raznovrsnosti prirodnih stvari
i dijeljenja tjelesa u beskonanost. Tako ima bezbroj
sadanjih i prolih oblika i kretanja, koji ine djelatni (tvorni) uzrok mog sadanjeg pisanja, i beskrajno
mnotvo malih sadanjih i prolih nagnua i sklonosti
moje due, koji tvore svrhoviti uzrok.
37
A kako svaki od tih pojedinanih momenata obuhvaa samo prethodne i jo sluajnije, od kojih svaki, da
bi bio zasnovan, trai slinu analizu, time se ne dolazi
daleko, i posljednji dovoljan razlog mora da je izvan
niza i reda tih sluajnih momenata, koji se mogu produiti u beskonanost.
38
Stoga posljednji uzrok stvari treba biti u jednoj
nunoj supstanciji, u kojoj cjelokupna promjena ima
osnovu kao u svom praizvoru, a to je ono to nazivamo
Bogom.*
39
Kako je ta supstancija dovoljan razlog itave te cjeline, koja je u svim svojim dijelovima povczana, to postoji samo jedan Bog i taj dostaje.
* To je takozvaiii kozmoloki dokaz za postojanje boga, to ga je
Leibniz i/.vukao iz skolastike, a ova ga uzela od Arvstotela {op. prev.)

266

Izabrani filozofski

spisi

Monadologija

267

40

45

Moe se takoer zakljuiti da ta najvia, jedinstvena,

univerzalna i nuna supstancija, koja izvan sebe nema
nita to bi bilo od nje nezavisno i koja je jednostavan
red mogueg bitka, mora biti bez granica i sadravati
u sebi svu moguu zbiljnost.

Tako sam Bog ili nuno bie ima to prvenstvo, da

treba da postoji ve time, ako je samo mogue. A kako
nitko ne moe zaprijeiti mogunostLanoga,, ita.ne._sadri u sebi nikakvih ogranienosti, nikakve jiejgacye,
pa p r e m a tome'nikakve protivurjehosti, onda je safrio
to dostatno, da ; se a priori spozna egzistencija Boga. Mi
smo nju dokazali VVt^ realnoti ^]ehih ! lst:inaT ffi^dokazat emo je i a posteriori, jer postoje sluajna bia
(etres contingents)/ ! koja svoj posljednji ili dovoljan
razlog mogu imati samo u nunom.,biu, kpje oak razlog svoje egzistencije ima u samom.e ^Ei..,

41
Odatle proizlazi, da je Bog apsolutno savren, a to savrenstvo nije nita drugo nego, tono uzevi, veliina
pozitivnog realiteta, koja naputa granice ili ogranienosti, to ih stvari imaju u sebi. A tamo gdje nikako
ncma granica, to jest u Bogu, savrenstvo je apsolutno
beskonano.
42
Dalje iz toga proizlazi, da stvorenja imaju svoje relativno savrenstvo zahvaljujui utjecaju Boga, ali svoje nesavrenstvo imaju po svojoj vlastitoj prirodi, nesposobnoj da bude bez ogranienosti. Jer u tome se
razlikuju od Boga.
43
Istina je takoer, da Bog nije samo izvor postojanja
(existences), nego i biti (essences) kako zbiljskih (reelles), tako i onoga to je zbiljsko u mogunosti (ree]
dans la possibiiite). Jer boanski je razum podruje
vjenih istina i pojmova, koji iz njega proizlaze, tako
da bez njega nema nita zbiljsko u mogunosti, i ne
samo nita postojec, nego tavie i nita rnogue.
44
Mcutim, ako postoji jedna zbiljnost, u biti stvari
iii u njihovim mogunostima, iii samo u vjenim istinama, ta se zbiljnost mora osnovati na neemu postojeem i zbiljskom i prema tome na postojanju nunog
bia, u kojem bit sadri u sebi egzistenciju i kome, da
bi bilo zbiljsko, dostaje ve i to, da bude mogue.

46
Meutim, ne treba nikako zamiljati, kako to neki
ine, da su vjene istine, budui ovisne o Bogu, samovoljne i ovisne o njegovoj volji, kako su to vjerovali
Descartes, a zatim Poiret.* To vrijedi samo za sluajne
istine, iji je princip podesnost (convenance) ili izbor
najboljega, dok nune istine ovise jedino o bojem
razumu i njegov su unutranji objekt.
47
Tako je Bog prajedinstvo ili jednostavna iskonska
supstancija, iji su proizvodi sve stvorene ili izvedene
monade, koje nastaju, da se tako kae, od asa do asa
neprekidnim isijavanjem boanstva, koje je u svojoj
djelatnosti ogranieno samo prijemljivou stvorenja,
kojemu je u biti da bude ogranieno.
48
U Bogu je mo, koja je izvor svega, zatim spoznaja,
koja obuhvaa sav opseg pojmova, i napokon volja,
* Pierre Poiret (-1646.1719) r u poetku pristaa Descartesove filo^oEije. Njegovo je znaenje u tome, to je u svom 'djeLu ^Razuimne misli o
Bogu, dui i zlu ismeu ostailoga dakazivao, da dua ne moe postojati
bect tijela, od Jtojeg je zavisna i s kojim je najue povezana. Zbog svoje
nauke bio je uapadan, aii je imao i sljedbenika. (op. prev.).

I V il

268

Izahrani filozofski

spisi

koja mijcnja i proizvodi po principu najboljega. A to su

upravo ona svojstva u Bogu, koja u stvorenim monadama ine subjekt iii osnovu, sposobnosti predoivanja i
tenje (udnjc). Ali u Bogu su ti atributi apsolutno
beskonani i savreni, dok su u stvorenim monadama
ili u cntelehijama (po prijevodu Hermolausa Barbarusa: perfectihabies)
samo oponaanja (imitations) toliko, koliko su savrene pojedine monade.
49
Stvorenje (creature) djeluje prema van, ukoliko-je
savrenijc, a trpi od drugoga, ukoliko je nesavreno.
Monadi se pripisuje djelovanje (action), ukoliko ima
razgovijetne percepcije (perceptions distinctes), a Lrpljenje (passions), ukoliko ima ncjasne (confuses).

Monadologija

269

nb spoznaje, jest razlog dogaanja u drugomu, a pasivno, ako se razlog dogaanja u njemu nalazi u onome,
to se u drugome razgovijetno spoznaje.
53
Kako, akle, u predodbama.. (jdees,), B o g a i m a j ' e d n a
beskonanost moguih svjetova, a od njih moe postojati samo jedan, mora da postoji dovoljan razlog- tog
bojeg , izbora, koji ga prema jednom odreuje , viej
nego prema drugom.
54
A taj se razlog moe nalaziti samo u unutranjoj primjerenosti ili u stupnjevima savrenstva, to ih ti
svjetovi posjeduju, i svaki prema svom veem ili manjem savrenstvu iina pravo da tei za egzistencijom*.

50

55

Jedno je stvorenje savrenije od drugoga, ukoliko

s c ' n a njemu nalazi neto to a prigri moe b.iti uzrok'
onoga to se dogaa u drugom, i stoga se kae, da djeluje na to drugo.
51

To je uzrok za postojanje najboljeg svijeta, to ga je

Bog u svojoj mudrosti mogao spoznati, to ga je svojom dobrotom izabrao i svojom moi stvorio.*

No, medu jednostavnim supstancijama postoji samo

ideaini utjecaj jedne monade na drugu, koji svoju djelotvornost moe imati samo intervencijom Boga, kod
ega svaka monada s pravom moe zahtijevati da se
Bog, upravljajui drugima ve otpoetka stvari, i na
nju osvrne. Jer kako jedna stvorena monada ne moe
fiziki utjecati na unutranjost druge, to onda jedino
na taj nain inoe postojati ovisnost jcdnc o drugoj.

Ta unutranja povezanost iii to podudaranje svih

stvorenih stvari sa svakom pojedinom, i svake pojedine
sa svim ostalima, ini da svaka jednostavna supstancija sadri u sebi odnose, koji su izraz svih ostalih, i
da se p r e m a tome svaka pojedina (monada) pojavljuje
kao ivo vjeno ogledalo itavog univerzuma.

52
Odatlc dolazi do uzajamnog djelovanja i trpljenja
medu stvorenjima. Jcr Bog, usporeujui dvije jcdnostavnc supstancijc, u svakoj nalazi raziog koji je prisiIjava da se prilagodi drugoj, pa prema tome ono
to nam sc s jednog gledita ini aktivno, s drugog
je pasivno: aktivno, ako ono to sc u njernu razgovijet-

56;

57
I kao to jedan te isti grad, promatran sa razliitih
strana izgleda sasvim drugaije i kao da je umnogostruen, tako se moe dogoditi da se zbog beskona* To je ona poanata Leibnizova poslavka i dokaz (sa stanovita tzv.
metafizikog optimdzma) o ovom naem svijetu kao najboljem meu svim
moguim svjetoviima, emu se kasmije Voitaire u svom djelu Candide
drastino naiiugao i poikazao besmislenost te Leibziizove tvrdnje (op. prev.).

270

Izabrani filozofski

spisi

nog mnotva jednostavnih supstavncija ini kao da ima

isto toliko razliitih svjetova, koji su ipak samo jedan
jedini svijet, gledan s razliitih gledita svake monade.

Monadologija

271

61

Tako je to samo hipoteza (usuujem se rei dokazana), koja uzvisuje, kako to dolikuje, veliinu Boga; to
je priznao i sam Bayle kad je u svom Rjeniku (lanak
Rorarius) na to primijetio, kako je gotovo povjerovao,
da sam Bogu previe dodao, i vie nego to je to mogue. Ali on nije naveo nikakva razloga, z a t o b i t a univerzalna harmonija, koja ini da svaka supstancija po svojim svestranim odnosima tono izraava sve ostale,
trebala da bude nemogua.

Sloene se monade u tome slau s najjednostavnijima. Kako je sve to ini svu materiju gustom (sjedinjenom), ispunjeno, i kako u ispunjenom prostoru svako kretanje izvrsava neke uinke na udaljena tijela,
razmjerno s tom udaljenou, tako da na svako tijelo
ne utjeu samo ona tijela koja ga dodiruju, i suosjeaju na neki nain sa svim to do njih dolazi, nego se
posredstvom njih povezuju takoder s onim prvima,
po kojima su ova aficirana: slijedi da se ta medusobna povezanost rasprostire na bilo koju daljinu.
Prema tome svako tijelo sudjeluje u svemu to se u
svemiru dogaa toliko, da bi onaj koji sve vidi mogao u svakome itati, to se svugdje deava, kao i to
se deavaio i to e se desiti, opaajui u sadanjosti
ono to je udaljeno kako tpo vremenu, tako i po mjestu; eruu/rcvoia n&vua rekao je Hipokrat. Ali u samoj sebi moe jedna dua itati samo ono to
razgovijetno predouje. Ona ne moe odjedhom'.''b,t;
kriti sva svoja pravila, jer ona idu u beskonanost.

60

62

58
A to je sredstvo da se s najveim moguim rcdom
dobije najvea raznovrsnost, to jest, to je nain da se
postigne toiiko savrenstva, koliko je to mogue.
59

Iz ovoga to sam ve* rekao vide se, uostalom, apriorni razlozi, zato tok stvari moe biti samo taj i nikakav
drugaiji: jer Bog pri rasporedivanju cjeline gleda na
svaki njezin dio, a posebno na svaku monadu, iju prirodu, sposobnu za predoivanje, nita ne moe ograniiti tako da bi predoivala samo jedan dio stvari;
premda je istina da je to predoivanje itava univerzuraa u pojedinostima nejasno i da moe biti jasno samo
u jednom malom dijelu stvari, to jest u onim stvarima
koje su po svom odnosu prema svakoj od monada iii
najblie ili najvee; inae bi svaka monada bila boanstvo. Ogranienost monada nije u broju predoivanih
predmeta, nego u posebnom nainu (modification) spoznavanja predmeta. Sve monade nejasno polaze k spoznaji beskonanoga, cjeline, ali su ograniene i razlikuju sc po stupnju jasnoe u svom predoivanju.

Iako, dakle, svaka stvorena monada predouje itav

svemir, ona razgovjetnije prcdouje tijelo koje joj je
lino aficirano i kojeg je ona entelehija: a kako to tijelo po povezanosti itave materije u ispunjenom prostoru izraava sav svemir, to dua, predoujui svoje
vlastito tijelo, predouje i itav svemir.
63
Tijelo jedne monade, ija je ona entelehija ilijlua,
tvori s entelehiiom ono to se moe 'iiazvatr ivim bicem, a sa dusom ono sto se zove zivotmja. Tijelo jedridg ivog bia ili ivotinje jest, dakle, uvijek organsko,
jer kako je svaka monada na svoj nain ogledalo itava
svemira, a svemir po j e d n o m ' savferiu redu^urecten,
treba da postoji isto tako i red u predoivanju, to jest
u predodbama due, pa prcma tome i u tijelu, pomou kojeg dua predouje svemir.

272

Izabrani fitozofski

spisi

Monadologija

273

64

69

Tako je svako organsko tijelo iva bia neka vrsta

boanskog stroja ili prirodni automat koji b e s k o n a n o
premauje sve umjetne automate. Jer stroj nainjen
s pretno u ovjeka nije stroj u svakom od njegovih dijelova. Zub jednog kotaa od mjedi, na primjer, ima
dijelove ili pojedine komade koji su nam samo ncto
umjetno i nemaju nita vie to bi oznaavalo stroj s
obzirom na upotrebu za koju je kota bio odreen. AH
strojevi prirode, to jest iva tijela, jesu strojevi jos i u
svojim najmanjim dijelovima do u beskonanost. U
Lome se razlikuje priroda od vjetine, to jest boansko
od nacg umijea.

Nema, dakle, u svijetu niega neobraenog, neplodnog, mrtvog, te nered, zbrka postoje jedino u pojavi,
po prilici tako, kao kad bi nam se, iz daljine promatrano, u ribnjaku pojavilo p r a a k a n j e i vrtlono kretanje riba, a da same ribe ne bismo razlikovali.

65

71

Stvoritelj prirode mogao je provesti tu boansku i

beskonanu, udesnu vjetinu, jer svaka estica materije ne samo da je djeljiva u beskonanost, kao to su
to ve stari spoznali, nego je doista svaki dio bez kraja
podijeljen na dijelove, od kojih svaki ima vlastito kretanje: inae bi bilo nemogue da svaki dio materije
moe izraziti svemir.
66

No, nikako ne treba zamiljati, kao to to ine neki

koji su krivo shvatili moju misao, da svaka dua posjeduje neku masu ili dio vlastite materije, s kojom je zauvijek povezana, i da su joj prema tome p o d r e e n a
druga iva bia, odreena da joj uvijek slue. Sva su
tijela naime u jednom vjenom toku poput rijeka, iji
dijelovi neprekidno u njih ulaze i iz njih izlaze.

Odatle se vidi da i u najmanjem djeliu materije

postoji jedan svijet stvorenja, ivih bia, ivotinja, entelchija i dua.
67
Svaki dio materije moe biti shvaen kao vrt p u n biIjaka i kao ribnjak pun riba. Aii svaka granica biljke,
svaki ud ivotinje, svaka kapljica njihovih sokova jo
je jedan takav vrt ili jedan takav ribnjak.
68
I prcmda zemlja i zrak to se nalaze izmeu biljaka
u vrtu, ili voda to se nalazi izmeu riba u ribnjaku
nisu ni biljka ni ribe, ipak ih oni u sebi sadre, ali najcc nama neprimjetljivom finoom.

70
Odatle je vidljivo da svako ivo tijelo ima jednu
glavnu entelehiju koja kod ivotinje postaje duom, ali
lanci tog ivog tijela puni su drugih ivih bia, biljaka, ivotinjica, od kojih svako ima jo svoju entelehiju
ili svoju glavnu duu.

72
Na taj nain dua mijenja tijelo samo malo-pomalo,
tako da ona nikada odjednom nije liena svih svojih
organa, i esto se deavaju metamorfoze
u ivotinjama,
ali nikada metempsihoze
ili seljenja due. Isto tako
nema potpuno odijeljenih dua ni duhova (genies) bez
tijela. Jedino Bog je od tijela potpuno rastavljen.
73
Stoga takoder nikada nema raanja koje bi iz temelja bilo novo, niti potpune smrti u strogom smislu rijei koja bi se sastojala u Izdvajanju due od tijela. A
ono to mi nazivamo raanjem, razvitak je i rastenje,
kao to takozvana smrt jeste uvijanje (involucija) i
umanjivanje.

'$':
|:

274

Izabrani filozofski

spisi

Monadologija

275

74

11

Filozofi su bili vrlo zbunjeni u pitanju o podrijetlu

oblika, entelehija ili dua; ali danas se egzaktnim istraivanjima na biljkama, insektima i ivotinjama opaziio
da organska tijela prirode nisu nikada proizvod nekog
nereda ili gnjiljenja, nego da uvijck proizlaze iz sjemena, u kojima su bez sumnjc imala ve neku preformaciju, zakljuilo se da u njima ve prije zaeea bijae
ne samo tijelo, nego jo i dua u tom tijelu, jednom
rijeju itava ivotinja, i da je pomou zaea ta ivotinja bila samo disponirana za jednu veliku transformaciju, da bi postala ivotinja druge vrste. Neto slino vidi se i izvan raanja, kao pri preobrazbi crva u
muice i gusjenica u leptire.*

Moe se, dakle, rei da je ne samo dua (vjeto ogledaio svijeta) nego i sama ivotinja neunitiva, p r e m d a
njezin stroj esto djelomino propada, i naputa ili
uzima na sebe svoje organske omotae.

75
iva bia, od kojih se neka posredstvom zaea uzdiu na najvii stupanj ivotinjskog rocla, mogu se nazvati sjemenskima, ali ona meu njima to ostaju u
svojoj vrsti, to jest veina, raaju se, poveavaju i nestaju kao velike ivotinje, i samo je mali broj izabranih
to prelaze na jednu viu pozornicu ivota.
16
No, to bi bila samo polovica istine: ve sam gore
zakljuio da ako ivotinja nikada prirodnim putem ne
nastaje, ona takvim putem i ne svrava; i ne samo da
nema nikakva raanja, nego ni p o t p u n a unitenja, niti
smrti shvaene u doslovnom smislu. A ti zakljuci, uinjeni a posteriori i izvedeni iz iskustva, potpuno se podudaraju s mojim gore a priori razvijenim principima.

* Ovdh nekoliko posljednjih paragrafa rjeito svjedoi da je Leibniz

bio tono upoanat s prvim zadivljujuim rezultatima, za onda jo dodue priiiiitivnog, mikrosikopiranja i otkria to su ih u oblasti blologije
uciniH Leeuvvenhoek, Svvarnimerdan, Malpiglii i drugi (na ^koje se Leibniz
cesto pozivao u svojim spisima vidjeti u knjizi u ostalim spisimal) i
da ove teze poivaju na Lkn prouavanjima {op.
prev.).

78
Ti su mi principi omoguili da se objasni prirodna
veza, ili bolje, suglasnost due i organskog tijela. Dua
slijedi svoje vlastite zakone, a tijelo takoer svoje, i oni
se susreu zbog unaprijed ureena sklada (harmonie
preetablie) meu svim supstancijama, jer su sve one
predoivanja jednog te istog univerzuma.
79
Due djeluju po zakonima svrhovitih uzroka, pomou
udnji, svrha i sredstava. Tijela djeiuju po zakonima
tvornih (djelatnih) uzroka ili kretanja. A ta dva podruja, ono svrhovitih uzroka i ovo tvornih uzroka, meusobno su usklaena.
80
Descartes je spoznao da due ne mogu dati tijelima
nikakve sile, jer postoji uvijek ista koliina sile u materiji. Meutim, on je vjerovao da dua moe mijenjati
srnjer tijeia. Ali to je stoga to se u njegovo vrijeme
nije jo poznavao prirodni zakon o ouvanju totalnog
usmjerenja, to ga ve sama materija u sebi nosi. Da
je to bio opazio, on bi dospio do mojeg sistema prestabilirane harmonije.
.
8
1
Po tom sistemu tijela djeluju, kao da (to je nemogue) nema nikakvih dua, a due djeluju kao da nema
tijela, a obadvoje djeluje tako, kao da jedno utjee na
drugo.
82
to se pak tie duhova ili razumnih dua, premda
smatram da se kao to smo upravo rekli u osnovi

276

Izabrani filozofski

sptsi

ista stvar odnosi na sva iva bia i ivotinje (naime,

da ivotinja i dua samo sa svijetom zapoinju i samo
s njim mogu zavriti), ipak u razumnih ivotinja ima
ta naroitost, da njihove male sjemenske ivotinjice,
dotle dok su samo to, imaju jedino obine ili osjetilne
due, ali im su one, da tako kaemo, odabrane da zbiljskim zaeem stignu u ljudsku prirodu, njihove se osjetilne due uzdiu na stupanj razuma i u prednost
duhova.
83
Meu ostalim razlikama to postoje izmeu obinih
dua i duhova, od kojih sam ve neke naznaio, ima
jo i ta da^due uone jesu iva^ogledalaili slikelsvijeta;
stvorenja, ali da su^duhovi jo'i slike samog boanstva^
ili samog stvoritelja prirode, sposobni da spoznaju sistem svemira i da ga djelomino oponaaju u njegovim
arhitektonskim uzorcima, jer svaki je duh u svom krugu jedno malo boanstvo.
84
Na taj su nain duhovi sposobni da uu u neku
vrstu zajednitva s Bogom, i on je prema njima ne samo u takvom odnosu kao izumitelj p r e m a svojem stroju (kao to je to Bog u odnosu na druga stvorenja),
nego jo i u takvom kao to je knez svojim podanicima,
ili bolje, otac svojoj djeci.
85
Iz toga je lako zakljuiti da zajednica svih duhova
sainjava grad boji, to jest najsavreniju dravu to
je mogua pod najsavrenijim vladarom.
86
Taj grad boji, ta istinski univerzalna vladavlna, moralni svijet u svijetu prirodnom, najuzvienije i najboanskije u bojirn djelima, jest ono u emu se istinski
sastoji slava Boga, jer pna uope.ne bi b i l a p o s t o j a l a ,
kada duhovi ne bi spoznali njegovu veliinu i dobrotu i

Monadologija

277

kod joj se ne bi divili: tako se upravo u odnosu na

taj boanski grad objavljuje njegova dobrota, dok se
njcgova mudrost i njegova mo pokazuju svugdje.
87
Kao to smo gore utvrdili savrenu harmoniju izmedu dvaju prirodnih podruja, jednoga djelatnih i drugoga svrhovitih uzroka, treba da ovdje naznaimo jo
i drugu harmoniju izmeu fizikog carstva prirode i
moralnog carstva milosti, to jest podudaranje izmeu
Boga promatranoga kao arhitekta mehanike zgrade
svijeta i .Boga kao vladara boanskoga grada duhova.
88
Zbog te harmonije stvari su voene u milost samim
putovima prirode, i ta bi zemaljska kugla, na primjer,
prirodnim putem trebala biti unitena ili ponovo tispostavljena u istom asu, kad bi to zahtijevala vladavina
duhova, za kaznu jednima i nagradu drugima.
89
Moe se jo rei da Bog kao arhitekt svijeta u svemu
zadovoljava Boga kao zakonodavca, i da tako grijesi
treba da snose svoju kaznu sami na sebi po redu prirode, na o s n o v i s a m e mehanike strukture stvari, a isto tako dobra djelovanja postiu svoje nagrade, s obzirom na tijela, mehanikim putem, premda se to ne
moe i ne treba odmah desiti.
90
Napokon, pod tom savrenom vladavinom nema nijednog dobrog djelOvanja bcz nagrade, niti Ioega bez
kazne, i sve treba da ispadne na blagodat dobrih, to
jest onih koji nisu nezadovoljni u toj velikoj dravi;
koji se, poto su ispunili svoju dunost, povjeravaju
providnosti i koji kako treba ljube i nasljeuju stvoritelja svega dobra, zadovoljavajui se razmiljanjem o
njegovim savrenstvima s onom istom istinskom lju-

278

Izabrani filozofski

spisi

bavlju koja omoguuje da naemo zadovoljstvo u blaenstvu onoga koji se voli. Ta Ijubav bodri mudre i
estite osobe da u svemu rade ono to se vjerojatno ili
prethodno ini suglasnim sa bojom voljom, a da se,
meutim, zadovoljavaju s onim, to od Boga njegovom
tajnom, dosljednom i postojanom voljom dolazi, spoznavi da bismo nali, kad bismo bili mogli dovoljno
shvatiti red svemira, da on premauje sve elje najmudrijih, i da je nemogue uiniti ga boljim nego to
jest, ne samo za cjelinu nego i posebno za nas same,
ako smo kako treba privreni tvorcu svega ne samo kao
arhitektu i djelatnom uzoru naeg bia, nego i kao
naem gospodaru i svrhovitom uzroku koji treba da
bude itav cilj nae volje i koji nas jedini moe usreiti.
Preveo: Milan Kangrga

XVII.
O MUDROSTI
Mudrost nije nita drugo do znanost o srei, znanost,
naime, koja nas ui kako emo postii da budemo
sretni.
Biaenstvo je stanje neprestane radosti. Onaj koji je
blaen ne osjea, dodue, svoju radost u svakom asu,
jcr od vremena do vremena njegove misli miruju, a
najee okree svoje misli i na prijeko potrebne poslove. No dovoljno je da iriu je mogue da osjea radost
kada god mu se prohtije da na nju misli, i da mu u
meuvremenu u njegovu radu i njegovu biu iz toga
izvire radost.
Radost koja nas obuzima u nekom asu ne usreuje
nas ako nije postojanija, pa je naprotiv nesretan onaj
koji radi kratkotrajne radosti pada u dugotrajnu alost.
Radost je zadovoijstvo, tako je naa dua i osjea.
Zadovoljstvo je osjeanje neke savrenosti ili neeg izvanrednog, bilo to' u n a m a ili u neemu drugom; jer
ugodno je i savrenstvo stvari izvan nas, kao to su razumnost, hrabrost i osobita ljepota nekog drugog ovjeka, pa ak i ivotinje, tavie ak i neiva stvora,
slike ili umjetnikog djela.
Jer slika takve tue savrenosti, kad se ona utisne
u nas, ini da se i u nas same neto usadi i u nama
probudi, kao to nema nikakve sumnje da onaj koji se
mnogo drui s istaknutim ljudima i bavi vrijednim
stvarima i sam od toga postaje vredniji.
I premda nam se ponekad tuc savrenosti ne sviaju, kao, na primjer, razumnost i hrabrost nekog neprijatelja, ljepota suparnika ili neije sjajne vrline, to
na nas baca mranu sjenu ili nas posramljuje, to se ne