Zagreb

Noir

priredio Ivan Sren

DURIEUX

2
 NASLOV IZVORNIKA

ZAGREB NOIR

Ovu zbirku ine knjievni radovi, Sva imena, likovi, mjesta i dogaaji plod su mate
autora. Svaka slinost sa stvarnim dogaajima ili osobama, bilo ivima ili mrtvima,
potpuno je sluajna.
Koncepciju biblioteke osmislili Tim McLoughlin i Johnny Temple.
Kartu Zagreba izradio Durieux

3
4
 PREIVJETI DA BI SE PRIPOVIJEDALO

UVOD

K ao klinac sam se, tamo kasnih osamdesetih, pokuavao dokopati bilo kakve
literature koja bi govorila o Zagrebu kao mranome i mistinome mjestu prolosti u
kojem su spaljivali vjetice, u kojem su radnici umirali od tifusa i tuberkuloze i u
kojem biste, hodajui Ilicom, upali u blato do koljena. Usput sam naiao na lanak o
tada popularnim darkerima i raznim okultnim praksama. Sjeam se, dojmio me se
podatak koji je autor toga lanka s ponosom nekoliko puta istakao u svom tekstu kao
da se radi o vrlo vanoj injenici, da se Zagreb i Milano nalaze na istoj geografskoj
irini, nekoj demonskoj paraleli koja dozvoljava razvoj samo crnim i negativnim
silama, lako mi je bilo moda tek deset godina, pokuao sam logiki rasuivati pa
sam pomislio kako je Zagreb na toj paraleli moda uhvatio zadnji vlak za progres,
jer, ako emo pravo, Milano uope nije neka od Boga zaboravljena enklava u kojoj
se roje neljudske urote i kuju podli planovi za unitenje ovjeanstva. Povrh toga,
lanak je bio opremljen nizom bizarnih fotografija poput one naglavake objeenog
Mussolinija na Piazzale Loreto i jo nekim jednako krvavim i jednako tematski
nepovezanim fotografijama s iste geografske irine diljem svijeta. Bilo je to vrijeme
kad su mnogi iza eljezne zavjese (kojom je, iako samo formalno, od Zapada bila
odijeljena i tadanja Jugoslavija) oekivali da e se nebesa otvoriti i da e se odozgo
spustiti uena sloboda i pravednost, pa je moda i taj autor istjerivao vraga u nadi u
skoranji preokret... Tko e ga znati, ali meni kao djeaku inilo se da su to puste
gluposti, ezoterija koja nema veze sa stvarnou, amatersko potezanje niskih strasti.
Nisu me zanimale nategnute hipoteze o avolskim podudarnostima, ve
dokumentirana pogibelj i siromatvo koji su se toliko razlikovali od uniformiranog i
spokojnog socrealistikog Zagreba u kojem sam odrastao. Volio sam tu tamnu
zagrebaku prolost koja me je zabavljala svojom udaljenou, bajkovitou i
okrutnou.
I, tek to sam nakon godinu-dvije pomalo zaboravio na djeake opsesije, kad su
mi iznad usana izbile prve jedva vidljive dlaice i kad su mi najvanije stvari na
svijetu postale gol na kolskom igralitu i novi sportski bicikl, crne i negativne sile
kao da su suknule iz rastvorene zemlje i uas se onaj spokojni i pacificirani Zagreb
mog djetinjstva pretvorio u uareni potok lave koji topi sve pred sobom i iza kojeg
ostaju samo bezdune okamine. Vjerujte, nije bilo vremena niti da se osvrnem ili

5
potraim zaklon, jedva sam stigao konstatirati da nema izlaza i lava me potopila.
Kad sam doao k svijesti, naao sam se u odraslome tijelu, ali u potpuno
neprilinom okruenju. Tuberkuloza i tifus, istjerivanje vjetica i blato do koljena
pomijeali su se s avolskim znacima i najednom je prolost postala sadanjost, a
sadanjost prolost. Imena ulica u gradu promijenila su se tako da se rijetko tko vie
mogao snalaziti, ak se i jezik poeo drugaije izgovarati pa vie nisi mogao biti
siguran prepoznaje li netko u tebi stranca im progovori. Trebalo je smisliti nain
kako se preruiti i preivjeti. Preivjeti da bi se pripovijedalo.

Zbirka pred vama vodi vas kroz nekoliko razliitih perspektiva grada od kojih svaka
otkriva neuralgine toke Zagreba: Robert Perii, Mima Simi i Pero Kvesi
odvode nas izravno ili neizravno u ratne godine devedesetih i atmosferu
neizvjesnosti i straha koja je vladala nad krhkim ljudskim ivotima, dok nas pria
Nade Gai podsjea na vieslojnu traumu ovoga grada koji je vie puta u prolom
stoljeu na najokrutniji nain eliminirao vlastite nepoudne stanovnike.
Poetak knjige nudi nevjerojatne rakurse i fascinantne vizure mjesta velikih
ambicija i traginih zavretaka, s ime su se njegovi itelji uvijek izvanredno nosili.
Ivan Vidi je na nesvakidanji nain iscrtao plan obnove Jugoslavije u krugovima
balkanskog podzemlja, Josip Novakovi huligansko nasilje pretvorio u sudbinski
perpetuum mobile maksimirske ume, a Andrea igi Dolenec poigrala se s nasiljem
kao lajtmotivom suvremenog ivota u Zagrebu.
Nekoliko pria nas podsjea da postoje i oni drugaiji meu nama, oni kojih se
gnuamo i koje Zagreb nikada nije prihvatio, a koji ive pored nas i promatraju nas s
jednakim gnuanjem. Zoran Pili ponire u karakter anonimnog gradskog samotnjaka,
Darko Miloi progovara o socijalnoj strukturi deurnih frikova, dok se u prii
Ruice Gaperov moe pronai svatko tko je ikada pobjegao iz neke situacije zbog
drutvene osude.
Na kraju knjige na vidjelo izlaze prikrivene frustracije puzajueg faizma, kako
fenomen poveanja netrpeljivosti u drutvu uz podrku sveprisutnog sustava naziva
Naomi Wolf. Nora Verde bacila nas je u jednu nonu akciju mlade zagrebake
aktivistkinje, a Neven Uumovi dokazao je da usporeni umirovljenik i nakon svih
reinterpretacija povijesti u kojoj je ivio moe sauvati ponos. Knjigu zatvara pria
Darka Macana kao idealna urbana legenda za neprospavane noi tisua Zagrepana i
Zagrepanki koji se ne bi teli meat.
Autori Zagreb Noira zaviruju ovom starom gradu na obali Save ispod koe, a neki
ga snimaju iz zraka, sa sigurne udaljenosti, ali precizno poput geodeta. Neki mu se
pak unose u lice, prolaze s njime bezbrojne runde kao u kakvom iscrpljujuem boks-

6
meu. Svi oni uspjeli su stvoriti uvjerljivu i zaudnu galeriju likova, ljudi od kojih
zaziremo jer se gradom kreu nou, pokrajnjim ulicama, sastaju se po garaama,
jeftinim birtijama, bolnicama, do laktova su u sumnjivim poslovima.
Doite, sused, ma samo na jednu aicu...
Ivan Sren
Zagreb
studeni, 2014.

7
 PRVI DIO

IDEMO VAN

8
 STARAC S PLANINE

IVAN VIDI

I
Zaza je plesala s rukama u zraku, vitlala dugom crnom kosom u svim smjerovima i
pjevala. Stajala je na visokoj uskoj pozornici, na korak od svoje vjerne publike, koja
je za njom ponavljala svaku rije, i oponaala svaki njen pokret. Izmeu pjesama
masa je vritala od oduevljenja. Bila je visoka i bujna, prodornog pogleda, punih
usnica i porculanskog tena. Djevojke su je oponaale, mukarci su ludovali kao da
ve od pogleda na nju zapadaju u bijes osim visokih srebrnih tikli, na sebi je imala
jedva sto grama odjee.

II
"Starac S Planine sputa se u grad,
Pazi sad, pazi sad!
Svi nesretni, a ja vesela,
Svi nesretni, a ja vesela,
ekam svog mukarca,
Svog Starca, svog mukarca,
Svog mukarca, svog Starca,
jer bez Starca, nema ni udarca..."

III
Zabranjeno opijanje i tunjava, pisalo je na zidu. Zabranjeno gaati izvoae
bocama, pepeljarama i ostalim tvrdim predmetima, pisalo je. Zabranjeno hvatati i
pipati pjevaice. Strogo zabranjena uporaba petardi, bengalki, topovskih udara i
ostale pirotehnike. Najstroe zabranjeno unoenje hladnog i vatrenog oruja.
Zabrane, same zabrane.
A ja sam prekrio onu najveu.

9
 Nisam to trebao rei. Nisam to trebao izgovoriti, ali jesam. Trajalo je samo
trenutak; trebalo mi je pola minute da to izgovorim i onda nekoliko minuta smijanja,
uenja i komentara. Da, pojebao sam Zazu, pjevaicu. Ma ne onu dosadnu
Francuskinju, ovu nau, Zazu, pjevaicu narodne glazbe. Uuu, ide!, sretnie, koja
ljepotica, kakav komad... Ma kako?! Poslije koncerta sam otiao u njenu garderobu i
estitao joj. Predstavio sam se kao Starev ovjek, inae me ne bi pustili. Priali
smo, popuili ovaj moj strani hai i stvar je krenula sama od sebe. I to je bilo to. To
je bilo doslovce sve to sam rekao svojim tobonjim prijateljima. Izmislio sam to,
hvalio se. Pet minuta sve skupa, ljudi moji, ne vie. Pet prokletih minuta koje e
odrediti itav moj ivot, ili ono to je od njega preostalo, a to moe biti vrlo, vrlo
kratko. Mogu umrijeti svakog trena, i sve to zbog jedne lai, sitne lai, koju sam
ispriao samo da bih zabavio drutvo. Osim toga, popuio sam puno haia.
Omamljen to je smanjena uraunljivost, zar ne, to bi mi trebala biti olakotna
okolnost. Pa trijezne glave nikad ne bih izustio takvu glupost, takvu groznu
izmiljotinu, zbog koje mogu umrijeti svaki as. Sad, oni dolaze i onda zvuk citrasa i
pjevaa, sviraa i trubaa, vie se nee u tebi uti.

IV
Nisam trebao doi kui. To nikako nisam smio uiniti, bilo je to od mene krajnje
glupo, tu e me prvo traiti. Ugasio sam svjetlo u stanu i pritajio se. Nalazio sam se u
hodniku kad sam zauo korake i kad su trag svjetla koje je prodiralo ispod vrata
isprekidale sjene njihovih nogu. Dakle, ve su tu, pred stanom, sad e pozvoniti.
Nisu pozvonili, odmah su poeli divlje bubati po vratima. Njihovo lupanje
svejedno nije moglo nadjaati lupanje mog srca koje mi je poelo ludo nabijati u
grudima, od ega mi se potresalo itavo tijelo. Znao sam da imam vrlo malo vremena
dok ne provale. Loa vrata, jeftina, mogu se otvoriti jednim dobro plasiranim
udarcem noge. A lijepo su mi roditelji govorili im sam uselio u stan, da ih
zamijenim za sigurnosna vrata, ona bi ih barem malo zadrala. Ali koga briga to
govore stari ljudi koji se paranoino boje lopova! I eto ga sad!
Preostale su mi sekunde da se nekamo sklonim. U sobu, u kuhinju, ili u zahod,
nije se imalo smisla povlaiti. Skoiti s petog kata ne mogu. Trenutak prije nego to
e provaliti, uvukao sam se u ormar u hodniku. Znao sam da e samo proletjeti pored
mene, glupani. Bila su etvorica: Tafilj, Rico, Hoxa i etvrti kojeg nisam poznavao.
Izaao sam iz ormara iza njihovih lea i iuljao se iz stana.
Tek na stepenicama sam poeo trati. Izletio sam iz kue, uao u automobil i
odjurio niz Maksimirsku.

10
V
Sluao me sjedei za velikim stolom, miran i prepun dostojanstva, u pozi nalik
kraljevskoj. Govorio je tiho i gledao me ravno u oi.
Uvrijedio si Starca S Planine, to si drugo oekivao?
Ali otkud je on sve to doznao? I zato? To je bila samo ala koja se priala za
stolom.
On uvijek sve dozna.
Trebao bih mu nekako poruiti da se nita nije dogodilo.
Pa zar se ba nita nije dogodilo?
Nije.
A to to si priao?
Pa to je bila ala.
ala?
Sitna la...
Sitna?
Dogodilo se.
Sklopio sam oi i poelio da me netko izbavi odavde. Ali nije bilo izgleda. Jedino
to se moglo jo uiniti bilo je paziti na svaku rije i vrsto se drati prie.
alio sam se, ali tog trena nisam shvaao koliko je to neumjesno. Bilo je to zbog
haia.
Starac, uo si, ne oprata ni alu.
To je bila istina. Po priama, Starac je bio smrtno ozbiljan, sujetan i neopisivo
uvredljiv tip i nije opratao. Nije poznato da je itko u koga je on upro svoj prst
izbjegao sudbini. Taj je bio osuen da itav ivot bjei, s njegovim asasinima za
leima, koji e ga, ako treba, slijediti na kraj svijeta i zauvijek. Zato je trebalo
pogoditi pravu rije.
Sad se gorko kajem.
Zato si uope iao u taj Raspaoj?
Zato to je nastupala Zaza. elio sam vidjeti njen koncert. Samo sam se htio
malo proveseliti. Nisam imao nikakvih loih misli, niti namjera. Ja potujem Starca,
to svi znaju. To je bila glupost i nesmotrenost. Jako loa ala. Nikad ne bih uinio
nita to bi uvrijedilo njegovu djevojku.

11
 Zaza nije Stareva djevojka. On nju posjeduje.
Slegnuo sam ramenima.
Pitam se da li bi mi Starac mogao oprostiti.
Po danu prodaje njegovu robu, nou lumpuje po narodnjakim klubovima,
navaljuje na tue ene, pun si sebe, misli da si boga za bradu primio. Reci mi,
zato bi te Starac potedio?

VI
I ja sam se to pitao dok sam iz svog stana u Maksimirskoj jurio na Jarun, u Raspaoj,
narodnjaki klub u koji esto zalazim i gdje sam rado vien gost. Inae, veina mojih
prijatelja preferira Komar, ili Rusvaj, ali ne znam, za moj ukus oni su ipak malo
previe divlji.
Uvijek sam za sebe mislio da nisam tako loa dua, bez obzira na posao kojim se
bavim. I sad mislim da ne zasluujem ovo to mi se dogaa. Volim izmiljati, volim
matati, moda je to i zbog haia koji svakodnevno uivam, a moda sam
jednostavno takav. Iako posredno radim za Starca, ja ne pripadam njegovim ljudima.
Volim sanjati, volim snatriti, volim hodati ulicama ovog grada i gledati u nebo,
uivati u letu jata golubova i lastavica i uivljavati se u njihovu slobodu.
Nikad ranije nisam vidio Starca, ali on je bio sveprisutan. Jednom sam uo
pounu priu o njegovom prethodniku, drevnom Starcu S Planine po kojem je dobio
ime, a koji je stvorio raj i njega nastanio ubojicama. Bilo je to na sjeveru Perzije.
Starac se bio zatvorio u nepristupane klance ije su ulaze i prilaze titile neosvojive
tvrave. Unutra je uredio zemlju koja je izgledala kao vrt izobilja. U blistavim
zamkovima oslikanim pticama i ivotinjama hrabri su mladii uivali s predivnim
djevojkama. Oko njih je iz cijevi tekla voda, med i vino. I svi su mislili da je to raj.
Ali tko bi uao u njega, morao je pristati sluiti Starcu S Planine i postati njegov
ubojica. Takve su nazivali hasassinima, po haiu kojeg su uivali. I oni su ubijali
sve Stareve protivnike i sve koji mu nisu bili posluni.
Ali ja tada nisam mario za poune prie. Za malo toga sam mario, malo toga sam
uope znao o ovome svijetu. Samo sam uivao u ivotu. I haiu. Oboavam ga; on
baca udesnu i opojnu svjetlost na sve stvari, od poznatih prizora i krajolika on
stvara nove, a poznate puteve ini nepoznatima.
I, jesam li ja onda bio Starev podanik? Ne, nisam. On i njegovi ljudi svijetom
putuju s maem. Ja sam samo trgovac i ja radije letim u svojim snovima.
Ali i to je prilino opasan posao. Trite je ovdje podijeljeno, traju sukobi. Starcu
pripadaju heroin i hai, uz ostale njegove poslove o kojima nisam znao nita. Otkad

12
se pojavila kemija i otkad su djeca naveliko gutala tablete i puila travu, postalo je
teko doi do pravog haia. A ja sam ga imao. Uvijek. I svata drugo sam imao
novac, djevojke, dobre automobile a sada, zbog neodmjerene rijei sve to gubim.

VII
U Zagrebu je Zaza imala ugovoreno pet koncerata i veeras joj je bio posljednji. Kad
je dola pauza, zatraio sam od zatitara da me odvedu do nje. Rekao sam da je stvar
osobna i od ivotne vanosti i teko da bi ak i to upalilo da me nije prepoznao
njezin osobni tjelohranitelj. Podigao je debeli zatitni konopac i propustio me u
prolaz pored pozornice. Krenuo sam za njim u garderobu.
to si to priao okolo?! Jesi li ti normalan?! vrisnula mi je u lice im sam uao
u garderobu.
Starac me progoni. Imam dobrih razloga vjerovati da je naredio moje ubojstvo.
I ima. Ali, briga me za tebe, bolje i ne zasluuje. Ali zato ja? Mislila sam da
ti se sviam, da sam ti draga. to sam ti skrivila da me eli unititi?
Ispriao sam joj okolnosti svoje male ale, od koje je ispalo neto strano. Zaza
me je sluala bez rijei.
Starac e i mene ubiti rekla je kad sam zavrio.
Zato?
On mukarcu ne prata, a eni jo manje. Tebe e samo ubiti i tako s tobom
poravnati raun. Ono to sprema meni, puno je gore.
to ti sprema?
Tko zna. Doletio je svojim privatnim avionom. Otkad je stigao, nisam ga jo
vidjela i ne kanim. Kako u mu objasniti da s tobom nisam imala nita.
A onaj poljubac?
Zaza me oamari.
Budalo. Ubio si me s tim poljupcem.
Tjelohranitelj je uletio bez kucanja. Bio je to njen ovjek od povjerenja i nije
pripadao Starevim ljudima.
Dolaze, brzo.
Dok su Tafilj, Rico i ostali pristizali probijajui se kroz gomilu, vjerni
tjelohranitelj nas je izveo na stranji izlaz iz kluba.
Bjeite, bjeite ree momak. Pokuat u ih nekako zadrati.

13
 Istrali smo u mrak. Pomislio sam da bi bilo najbolje da se nekako domognemo
automobila, ali on je ostao ispred kluba. Zaza me je povukla na suprotnu stranu i
krenuli smo prema jezeru. Trali smo po oblucima i spoticali se, teturali i zapinjali,
dok su nam noge propadale u ljunak koji se odronjavao.
Tamo! povie Zaza i pokae u mrak prema jezeru.
to je tamo?
amac!
Nisam ga isprva vidio, jedva se nazirao. Bio je privezan na tri-etiri metra od
obale i ljuljukao se na vodi. Zagazili smo u vodu i uskoili u njega. Odvezao sam ga
i tad smo zauli povike iza naih lea.
Veslaj! Veslaj, konju! vikala je Zaza dok su nam se pribliavali.
Nije mi bilo druge. Prionuo sam i zaveslao iz sve snage. Uspjeli smo se udaljiti od
obale prije nego to su joj se oni primakli. Veslao sam kao mahnit. Sat vremena
kasnije gacali smo po blatu i trsci na drugoj strani jezera, i onda dobar dio noi
proveli skrivajui se po ikarama i bjeei od svakog svjetla.

VIII
Nalazili smo se u elegantnom apartmanu na vrhu hotela s kojeg je pucao predivan
pogled na Zagreb. Vidjelo se nebo. U kvadrat prozor je uletjelo jato divljih pataka.
Onda je jato proletjelo. To je sve. Tako e uskoro proi i moj ivot.
Gledao me je ravno u oi i to se jedva dalo izdrati. Preda mnom je stajao Starac,
prosijed, stasit i lijep, u skupocjenom odijelu s velikim peatnjakom od bijelog zlata
na ruci. Tko bi rekao da je to on, govorio je o sebi u treem licu, drao se uznosito i
izgledao prije kao njegovani pedesetogodinjak, a ne kao netko za koga se govorilo
da ima sedamdeset godina, pa navie. Bio je ista suprotnost od toga kako sam
vjerojatno ja izgledao. Ali to je sad bilo najmanje vano. Za moj opstanak bit e
puno znaajnija neka druga vrsta dojma koji u ostaviti.
Kako ste doli do tih feministica?
Bila je to Zazina ideja. Ona je tako odluila za oboje. Rekla im je da joj prijeti
opasnost od zlostavljanja i ubojstva. A mene su primile na njeno inzistiranje.
Raunala je da imamo neke izglede protiv Starca jedino ako sve damo u javnost.
I, jeste li ita dali u javnost?
Mi nismo. Ako one neto uine danas, to e biti zato to su se preplaile onog
upada u njihovu sigurnu kuu.

14
 Nee.
Oito, Starac je i njima zaprijetio.
A ti? Ti se uvijek tako skriva iza ena i nije te nimalo stid?
Zaza je inzistirala. Isprva me uope nisu htjele primiti.
Kako vam je uope pala napamet, ta... njihova sigurna kua?
Zaza je sve isplanirala ranije tog dana i nabavila njihov telefonski broj.
I ti si se samo tako prepustio njenom vodstvu?
Nisam imao izbora.
I to im je tono rekla kad je zatraila pomo?
Ne znam to im je rekla.
Izvadi papiri iz depa i nakratko se zagleda u njega.
Rekla im je da vas goni mafija trgovaca heroinom i ubojica koji nikad ne
odustaju.
Ne znam to.
Ba tako je nazvala Starca S Planine i njegove ljude.
ao mi je.
Glupo si postupio to si bjeao. Ona jo gluplje.

IX
Kad smo stigli, feministike aktivistice su nas smjestile u svoju sigurnu kuu, negdje
u Donjoj Dubravi. Nije ilo lako. Isprva, nisu nas uope htjele primiti. Imale su
porazno miljenje o Zazi i svemu onom to ona ini i predstavlja. Mene su doslovce
prezirale.
Zaza se rasplakala.
Neu preivjeti. Ne mogu preivjeti. Ja sam Starevo vlasnitvo.
Bila je to kljuna rije koja je ih je ubola poput alca. To je bilo presudno za
njihovu odluku i dopustile su nam da ostanemo.
Kua je bila prostrana dvokatnica u kojoj su se u prizemlju nalazile prostorije
udruge i Manufaktura torti i kolaa, projekt udruge za samozapoljavanje ena, u
kojoj su neke dvije Slavonke spravljale razne slastice. Gore, na prvom i drugom
katu, osim nas, sklonite su pronale zlostavljane ene koje su otile iz obitelji ili
ostale bez krova nad glavom. Neke su bile i s djecom. Veina ena u kui je potraila

15
spas od svojih opasnih mueva zlostavljaa.
Od prvog trena aktivistice nisu bile sretne zbog naeg dolaska. Neke od njih su
mislile da smo odbjegli ljubavnici, i smatrale su da nemamo to traiti u kui. Zaza
je enama iz vodstva udruge pokuala objasniti kakva nam opasnost prijeti. Nisu ba
sve imale razumijevanja i nisu shvaale da Starac S Planine nije obian razjareni
mu.
Dolo je i do svae. U svakom sluaju, u sve stanare kue se uvukao nemir.
Nakon dugog razgovora kojem je prisustvovao i odvjetnik, Zazi i meni je
dozvoljeno da ostanemo neko krae vrijeme. Dodijelili su nam zajedniku sobu.
itavog prvog dana Zaza sa mnom nije eljela prozboriti ni rije. Zavukla se u
krevet i plakala do veeri. A onda, dok smo veerali, neto se u njoj prelomilo.
Hranu smo dobili u sobu, jer feministice nisu eljele da budemo sa enama i djecom
u zajednikoj blagovaonici. Poeli smo pomalo razgovarati i razmatrali smo svoje
izglede sve dok nismo krenuli na poinak. Znali smo da su slabi, najvjerojatnije
nikakvi. Kad smo ugasili svjetlo, za nas je poela tjeskobna, besana no.

X
Kako nikad ranije nisam vidio Starca S Planine, potpuno drugaije sam ga zamiljao.
Malo tko ga je vidio. Govorili su da se skriva po raznim balkanskim gudurama.
Govorili su da svake noi spava na drugom mjestu. Govorili su da se ne odvaja od
tjelesne strae svojih asasina i da ga, gdje se god pokrene, prati njegova nevidljiva
vojska bolesnih, kljastih, prosjaka. Govorili su pak da ga ne uva nitko, da je sam
sebi najbolja zatita. Zatim su govorili da je ve godinama mrtav, ako ne i stoljeima.
A govorili su i da ne postoji.
I, jeste li onda Zaza i ti zavrili zajedno?
Oh, ne. Zaza me ne podnosi, ne moe me iva vidjeti oima. Smatra da sam joj
svojom nepromiljenou unitio ivot.
I jesi.
Pa zar se ovjeku ne moe oprostiti nesmotrenost?
Zavisi kolika je.
Jedna pijana la.
Jedna prljava, niska la, nikakva nesmotrenost. La koja Starcu S Planine
oduzima ugled, a mukarcu i eni koji su to izazvali ivot.
Ali ona ba nita nije uinila.

16
 Njezin bijeg i ponaanje kasnije, ono je zbog ega je upala u nevolju.
Moe li se to nekako ispraviti?
Ne zna se.

XI
Treeg dana naeg boravka u sigurnoj kui aktivistice su odrale sastanak. Izbila je
svaa. Uspjeli smo sve uti jer su nas dovele u susjednu prostoriju i ostavile vrata
otvorena. Mogli smo ih i vidjeti okupljene oko stola, ozbiljne i zabrinute. Oito,
htjele su da ujemo sve, pa i ono to misle o nama.
Ipak, sauvale su donekle prisebnost i krenule raspravljati po dnevnom redu. Prvo
se predstavnica pretilih ena, neka Vera, zakaila s naom zatitnicom Martom oko
torti i kolaa, zahtijevajui da se Manufaktura makne iz kue i negdje preseli.
Ne dolazi u obzir. Manufaktura je jedan od naih kljunih projekata i za nju
dobivamo znaajna financijska sredstva.
Ali ne moraju nam one Slavonke te kolae stalno gurati pod nos i time nas
izazivati.
Ali te ene nam tako ele izraziti svoju zahvalnost. Uvrijedit emo ih ako ih
odbijemo.
Mi iz odbora obilnih ena smo zakljuile da one moraju van. Samo su lanice
odbora natukle vie od petnaest kilograma otkad su Slavonke tu.
Pa obuzdajte se. Nitko vas ne sili da jedete toliko slatkog.
Namjerno nas tovite umijeala se druga.
Kontrolirajte se, niste mala djeca.
To se vas ne tie, jer vi kolae ne jedete. Mi se ne elimo kontrolirati, a i ne
moemo odgovorila joj je Vera. Ima nas ovdje koje jo nismo digle ruke od
pravog mukarca, a o zdravlju da i ne govorimo.
Predsjednica je podrugljivo odmjeri. Marta je bila iz tabora ekofeministica. U kui
smo uli kako je iza lea nazivaju salatuom.
Smirite se, kolegice. Rei emo enama iz Manufakture da vie ne donose toliko
kolaa u prostorije udruge. Odsad e kolai stajati u blagovaonici. Zadovoljne?
Ne. Manufaktura torti i kolaa je postavljena na noge, prodaja im je konano
krenula i vrijeme je da se osamostale. Na godinjoj skuptini u zatraiti da se u
proraun za sljedeu godinu unese financijska stavka za Manufakturu krojenja i
ivanja odjee za obilne osobe. elimo da to bude na novi projekt i od toga ne

17
odustajemo.
O tome emo razgovarati kad doe vrijeme za to.
Obilna Vera, posve nezadovoljna odgovorima koje je dobila od Marte, uvrijeeno
se povukla. Za rije se javila ispijena enska kratke ute kose, sa ikama navrh ela.
to emo sa cajkom i njezinim mafijaem?
Na nae spominjanje prisutne su poele govoriti uglas.
Ne elimo ih ovdje! Neka odu! Odmah! Svi u kui su zbog njih uznemireni.
Polako, kolegice, molim vas pokuavala ih je nekako utiati predsjedavajua.
Ta Zaza predstavlja sve protiv ega se u ivotu borimo, a o kriminalcu da i ne
govorimo ree ispijena.
Nije im mjesto meu nama.
Marta im je pokuala objasniti neke stvari u vezi sa Starcem i njegovim
poslovima. Isprela je priu veu i opasniju od stare perzijske predaje. Okupljene se
nisu dale impresionirati.
Ne zanima nas! Tko je uope on, to je on? ime se on uope bavi?!
Droga, trgovina ljudima, prebacivanje islamistikih terorista u Europu. Svata se
govori, malo se zna.
Je li on neki Arapin?! Iranac?!
Nije. Ali je vrlo opasan i zagonetan tip pojasnila je Marta, ne bez izvjesnog
divljenja. Svata se moe uti. Nita pouzdano, jer se novinari o njemu ne usuuju
pisati. U posljednje vrijeme se oko njega neto udno zbiva. Pria se da namjerava
ujediniti sve balkanske bande u jednu nepobjedivu. On je neto kao kriminalni Tito.
Cajke i mafija! uskliknula je sarkastino uto-kosa. To je jedino to nas
moe ujediniti!
Ostale su samo zabrinuto utjele. ak i Vera koja je postala nervozna i poela
svako malo pogledavati na sat.
Ostat e ovdje sve dok im ne osiguramo pravnu zatitu i, ako do neeg doe,
obavijestimo medije o njihovoj situaciji. Dosad s tim nismo ili van, stvar je previe
delikatna.
to je dosad uinjeno?
Obavijestili smo policiju. I oni su ozbiljno zabrinuti zbog tih tipova koji ih
progone.
Nije to bilo lako sluati, ni meni ni Zazi koja je oborila glavu. Postieni i

18
pretvoreni u krivce, ak ni meusobno se nismo mogli pogledati u oi.
I onda, tono u tri sata Starevi su ljudi uletjeli u prostoriju s isukanim orujem.
Asasini i aktivistice su se na trenutak gledali bez rijei, a onda su aktivistice
poskoile i nastala je cika i vika. Zametnula se prava bitka. Asasini se isprva nisu
iskazali, a feministice su se, svaka im ast, borile uistinu muki. Zazu i mene odmah
su dohvatili Hoxa i jo jedan, dok su se Rico i Tafilj stali hrvati sa enama. utokosa
je ugrizla Tafilja, predsjednica je izvadila iz torbice suzavac u spreju i poela prskati
uljeze; neto kasnije su se spreja dohvatile jo dvije. Vera i njena kolegica su se
bacile na Hoxu i oborile ga na pod. Kolegica ga je uhvatila za noge, dok je Vera
opkoraila Hoxu, zadigla suknju i svom teinom mu zasjela na facu.
Oh boe! Ah-ah! Da! Da! vikala je debela sjedei Hoxi na licu i vrtei
stranjicom.
Bitka je bila kratka i otra. Grizlo se i udaralo na sve strane. Za pola minute itava
prostorija se napunila oblakom suzavca. U tom komeanju na trenutak smo se
oslobodili. Pokuali smo pobjei, ali posljednje to sam vidio bilo je kako Rico hvata
Zazu koja je pokuala pobjei iz sobe i obara je na pod. A onda me je netko dokaio
s lea; osjetio sam otru bol i izgubio svijest.

XII
Probudio sam se u nekom sanduku od buke udaraca po drvetu i trenje. Prvo to sam
pomislio bilo je da me u lijesu polau u grob i da me kane ivog zakopati. Onda su
otvorili sanduk, odvezali mi ruke i skinuli povez s oiju. Trebalo se priviknuti na
svjetlo, a oko mene sve je blistalo.
Je li to raj? Ne, prije e biti otmjena hotelska soba. Malo kasnije sam i doznao
gdje se nalazim. Ne grob bio je to kraljevski apartman u hotelu Opera, jedan od
najluksuznijih i najskupljih prostora u gradu, odakle je pucao velianstven pogled na
Zagreb, kojeg najvjerojatnije vie neu imati prilike vidjeti. Spustiti se na njegove
ulice. I hodati, disati.
Zaze nije bilo u sobi.
Soba je bila puna Starevih ljudi koji su nakon bitke s feministicama vidali rane.
Bili su izubijani, ali su odradili svoj posao. Starac im je oito zabranio pucati, to je
najvjerojatnije bio dio njegove pogodbe s debelom. Sjetio sam se kako je bila napeta,
nervozna, kako je neprekidno pogledavala na sat. Izdani smo; ne vidim kako bi nas
inae tako brzo nali. Dodue, mogla je to biti bilo koja od njih, ak i Marta. Sada to
i tako vie nije vano.
Oko mene je pomalo nalikovalo na bolnicu. Tafilju su previjali nogu koja mu je

19
itava natekla od ugriza, drugi su stavljali mokre runike na lice i oporavljali se od
suzavca. Samo je Hoxa sjedio u naslonjau sav nekako nujan i odsutan u mislima,
itavo vrijeme mljackao kao da ima neto stvarno slasno u ustima.
Kako su nas samo izubijale. Trebali smo ih sve pobiti.
A pogledaj njega ree jedan i pokae na Hoxu.
Jadan, skrenuo je.
Meni je Hoxa pak izgleda potpuno zadovoljan.
A ti? to gleda? Koliko si nam samo posla zadao!
Spustio sam glavu.
Pola sata kasnije pozvan sam pred Starca.

XIII
Osjeao sam da se ispitivanje blii kraju. Uskoro e biti odluena naa sudbina.
I veli, ti i Zaza, nita nije bilo?
Nikad nita.
Ako u i nju isto pitati, hou li dobiti isti odgovor?
Morali biste.
Naravno. Sve drugo ne bi bilo normalno. Ila bi protiv svog interesa. Samo ne
znam zato bi Starac povjerovao i tebi i njoj?
A ja pitam vas, to bih trebao uiniti da bi mi Starac povjerovao?
To se i ja pitam.
Dao mi je znak rukom da odem. Pozvao je Hoxu k sebi i kratko su se dogovarali.
Kanio je ispitati svoje asasine i na kraju Zazu, a mene su odveli iz prostorije.
Starac S Planine je dugo vijeao sa svojim ljudima, prije nego to su nas pozvali
nazad u sobu. Nisam mogao znati to su rekli njegovi ljudi, niti svjedoci koje su
dovodili pred njega i koji su me isprva ocrnili, a najmanje to mu je rekla lijepa
Zaza, zbog koje sam upao u najveu nevolju svog ivota, a koja se ima uskoro
razrijeiti. U nekim drugim okolnostima vjerojatno bi mu ponudila moju glavu na
pladnju, da bi sauvala svoju. Ne osuujem je, mnogi bi tako uinili, najvjerojatnije
veina. Ali sad e, da bi obranila sebe, morati braniti i mene. Zajedno emo
preivjeti, ili emo zajedno propasti.
S druge strane, i za Starca je ulog bio prilino velik. Na sluaj mogao bi imati
utjecaja i na njegovu organizaciju, uspjene i dobro razgranate poslove, pogotovo

20
sad kad smo oteti pred oima brojnih svjedoka. Nisam siguran da bi onaj ije je
itavo postojanje obavijeno velom tajnosti volio takav publicitet. Pogotovo sad kad
se sve vie spominjalo da Starac kuje neki strahovit plan i radi na tom velikom
ujedinjenju.

XIV
"Starac S Planine sputa se u grad,
Pazi sad, pazi sad..."
Prislonio mi je pitolj na sljepoonicu. To je, znai, to. Sada je malo prekasno da
postanem vjernik i pomolim se. Sklopio sam oi i ekao.
Bum.
I sve e biti gotovo.
To je to.
Zvuk citraa...
I onda se samo zauo kljocaj.
Moda se to tako zauje u glavi. Ali nastavio sam misliti. Dakle, iv sam.
Pustio sam da proe dvadeset, trideset sekundi i tek onda sam otvorio oi.
Okrenut leima, starac se nalazio pokraj prozora i gledao na ulicu.
Poklanjam ti ivot ree jer nita nisi uinio. Ni ala me ne smeta, Starac S
Planine najvie od svih voli sluati dobre viceve o sebi. Ali tvoj je bio lo. I runo si
lagao i zato vie nikad ne moe raditi za mene. teta a imao sam povjerenja u tebe
i kanio te pozvati na jedan vaan sastanak, u jedno malo mjesto, kao delegata, gdje
e biti razgovora o bitnim stvarima; o poslu, budunosti i velikom ujedinjenju.
Opratam ti i zbog toga. Ali ostaje iskljuen, nee sudjelovati u stvaranju povijesti.
Jer Starac S Planine ne oprata la i zato idi odavde. Gubi se prije nego to sam se
predomislio.

XV
I tako sam izbaen iz raja.
Pustili su me iz hotela i ponovno sam slobodno etao ulicom. Ne znam to u sa
sobom, ali ini mi se da e odsad sve biti lako. Ne vraam se starom poslu. Zazu
pretpostavljam, vie nikad neu vidjeti.
Ne kanim vie odlaziti u Raspaoj. Ni u Komar. Ni u Rusvaj. Nemam ja tamo
vie prijatelja.

21
 Taj sastanak neu nikad vidjeti, a i ne elim, pa makar se odrao u samom Jajcu.
Ne tie me se.
Zasad ne znam to u, ali nisam izgubljen. Odozdo, s ovog plonika, sve mi se
ini ponovno lako. to bude, bit e. Moda u na neko vrijeme otii iz Zagreba i
putovati. Volim ovaj grad, siguran sam da u se u njega vratiti.
Dok se drugi opremaju za put s gomilom stvari, ja svoju popudbinu kanim ponijeti
u grudima.
Jato divljih pataka.
Jato lastavica.
I jo jedno jato golubova.
Putat u ih putem kad bude zatrebalo. Divlje patke i lastavice u bespreglednim
prostranstvima. Golubove, da ih pratim dok u lutati gradovima, da se vie ne gubim.
Pratit u let ptica.

22
 GREDA

JOSIP NOVAKOVI

O vaj se dogaaj zbio ne tako davno, 2017. godine upravo one u kojoj su Srbija i
Turska postale lanicama Europske unije, kratko prije njezina raspada. Zagrebaki
Dinamo gubio je 1:2 od beogradske Crvene zvezde u polufinalnoj utakmici Europske
lige u Maksimiru. Neobino ime, Maksimir: znai najvei mir, ali nije ba poznato
po miru. Rat u Jugoslaviji poeo je 1991. na tom stadionu kao nogometni rat, kad su
igrali ti isti klubovi, a jugoslavenska je policija nasrnula na hrvatske navijae i
ozlijedila stotinjak njih.
Tri desetljea prije, kao desetogodinjak, u Maksimiru sam gledao svoju prvu
prvoligaku utakmicu, takoer izmeu Dinama i Zvezde. Moj brat Zdravko poveo
me sa sobom. Kao hajdukovca, nije me bilo briga tko e pobijediti. Zdravko je iz
nekog razloga bio zagrien navija Zvezde pa sam i ja navijao s njim i veselio se kad
je Daji fantastinim lobom postigao pobjedniki zgoditak. Lopta je liznula gredu i
odbila se u gol tik iza crte. Stadion smo napustili u povorci Delija, Zvezdinih
navijaa. Netko nam je dodao Zvezdine zastave (zanimljivo, crvenobijele, poput
hrvatskih boja). Mogao je to biti i Arkan, koji je tada jo bio aktivni huligan, a ne
voa paravojske. Maksimirskom cestom uputili smo se prema Trgu republike, na
elu povorke. Zastava je bila teka, moj brat je urlao "Zvezda, Zvezda", a ja sam
mehaniki ponavljao rijei za njim, kao kad bismo pjevali nacionalnu himnu i druge
stvari u koje nisam imao razloga vjerovati.
Dinamovi navijai stajali su du plonika zvidei i psujui. Njihov me je slikovit
rjenik zapanjio, ali ni blizu onoliko koliko kamen koji me je pogodio u rebra, s
lijeve strane. Bio je velik, moda kocka izvaena izmeu tramvajskih tranica. Ostao
sam bez daha, toliko da nisam ispustio ni glasa. Vrisnuo bih od boli da sam imao
zraka. Zastava mi je ispala iz ruku. Iako nikad nisam psovao, doavi malo do daha,
rekao sam bratu: jebe ovo! i potrao prema ploniku, gdje me je neki debeli
ovjek amarom sruio na asfalt. Tada sam zamrzio oba kluba, i Dinamo i Zvezdu,
no prolo je mnogo godina, a moja ovisnost o nogometu nije popustila; i tako, naao
sam se opet tu, tono iza gola, buno navijajui za Dinamo samo zato jer je to
hrvatski klub. Moram rei da nisam neki nacionalist, osim kad je rije o nogometu;
tada drhtim za nacionalnu momad.

23
 Navijanje za Hrvatsku nije se ba previe isplatilo. Reprezentacija bi obino igrala
dobro; bila je ak trea na svijetu na FIFA-inoj ljestvici i znala bi dospjeti prilino
daleko, da bi vas zatim dotukla nekim nesretnim promaajem ili porazom, kao ono
protiv Turske u zavrnici Europskog prvenstva kad je, proslavljajui vodstvo od 1:0 i
smatrajui da je utakmica gotova jer je bila trea minuta sudake nadoknade,
zakazala u obrani pa su Turci postigli zgoditak, da bi zatim hrvatski momci promaili
nekoliko puta pri izvoenju jedanaesteraca. Moda je kriv bio izbornik Bili, jer je
umjesto psihologa koji bi pripremio igrae za jedanaesterce pozvao sveenika da se
moli zajedno s momadi.
Ali vratimo se u 2017. Utakmica u Beogradu zavrila je 3:3 pa bi Dinamu za
prolazak u finale bilo dovoljno 2:2 jer je gol u gostima tada jo uvijek vrijedio vie
nego onaj postignut na domaem terenu. Do kraja je ostalo jo samo deset minuta, a
Dinamo je i dalje gubio. Davidovi, Zvezdin veznjak, skrenuo je loptu rukom.
Nizozemski sudac trebao je svirati penal za Dinamo, ali nije. Je li mogue da nije
vidio igranje rukom, da ga ni pomoni suci nisu vidjeli, kad ga je vidio cijeli
stadion? Navijai su urlali i bacali petarde. Utakmica je prekinuta na nekoliko
minuta i, nakon kraeg vijeanja, suci su odluili da se igra nastavi, to je bila velika
pogreka.
Krupni tipovi pored mene skakali su tako snano da su se betonske tribine tresle.
Znao sam da nema opasnosti jer to nije bio prvi put da tako masovno skau. Znao
sam da se tribine nee uruiti kao na stadionu u Milanu prije vie godina, kad su
poginuli deseci ljudi. Pojma nisam imao kako su uspjeli izrasti u takve medvjede:
veina je imala skoro dva metra, a teili su od 100 do 150 kilograma. inilo se
nedolinim da tako golemi momci tako strastveno doivljavaju igru niskih i mravih
momaka na travi. Ali strast je nedokuiva stvar, a, istinu govorei, i ja sam bio jedan
od tih koji su skakali i derali se. Teko mi je objasniti kako sam se naao u tome.
Inae sam civilizirani Zagrepanin, arhitekt, ljubitelj macchiata i finog kotskog
viskija. I na poetku utakmice bio sam jo civilizirano ljudsko bie, ali sada, na
kraju, skinuo sam koulju i zajedno s ostalim lanovima plemena zahtijevao krv i
odmazdu.
Igra je postala frenetina. Vidite, dovoljno sam kulturan da se znam sluiti takvim
rijeima kad sam daleko od stadiona. Na njemu, meutim, ja sam starorimski
barbarin, elim vidjeti gladijatore kako udaraju loptu poput otkinute glave i glavu
poput lopte. Dinamo je drao fantastian pritisak, pucao je na gol skoro dvaput u
minuti, a onda se ukazala velika ansa: Mari je proao sve igrae i pojurio prema
golu. Sruio ga je Branislav Ivanovi uklizavi mu slea u noge. Ivanovi je sjajan
igra, donedavno kapetan Chelseaja, i siguran sam da je iao na loptu, a ne na igraa,
ali pravila su takva da je sve doputeno dok god prvo dodirnete loptu; no dotaknete li

24
najprije stopalo ili potkoljenicu igraa, to je ozbiljan prekraj. Pri toj brzini nije
uvijek mogue biti precizan, U svakom sluaju, bio je isti penal i dotad nesigurni
nizozemski sudac doista je pokazao na bijelu toku. ast da puca pripala je Maricu,
fenomenalnom novom Dinamovom igrau, najboljem strijelcu UEFA-ine Europske
lige 2015./2016., koji je potopio Bayern. Pravila su 2015. izmijenjena, tako da se
bijela toka sada nalazila ne vie 11 nego 12 metara od gola. Udaljenost od 11
metara davala je preveliku prednost izvoau udarca. Taj jedan metar nije izjednaio
izglede vratara i izvoaa, ali je ishod uinio manje predvidljivim, dajui vrataru
malo vie vremena da reagira. Ipak, dobar strijelac poput Maria trebao bi postii
pogodak u vie od 90 posto sluajeva. No u tako vanoj situaciji kao to je bila ova,
napetost je kod izvoaa sigurno velika. Kod Marica je svakako morala biti.
Znao sam da Mari vjerojatno mrzi srpske igrae. Mari je roen 1992. godine u
hrvatskom selu blizu Bugojna u Bosni. Roditelji su mu nestali poetkom rata i za
njih se vie nikad nije ulo. Podigla ga je baka, u izbjeglitvu u Austriji. Za njega je
eliminacija Zvezde sigurno bila san... neka vrsta osvete. Nisam siguran jesu li
njegova razmiljanja inae bila tako nacionalistika i pojednostavljena, ali na
stadionu vjerojatno jesu. Svakako je vie od ikog elio zabiti gol. Bio je koat
momak, istaknutih jagodica i dugog, orlovskog nosa.
Nakon sueva zviduka Mari je potrao i udario loptu punom snagom. Lopta je
poletjela ravno u desni kut gola i pogodila donji dio grede. Metal je zazveao a lopta
se odbila na gol-crtu pa opet do grede. Umjesto da u tom trenutku uhvati loptu,
Zvezdin ju je vratar ispucao i ona je zavrila na Marievim prsima, Mari je dobio
jo jednu priliku: pucao je i ponovo pogodio gredu. Lopta se odbila daleko i Ivanovi
je raistio situaciju poslavi je visoko na Dinamove tribine. Morali ste se diviti
Marievim udarcima, iako nije pogodio. Mislim da bi trebalo uvesti novi sustav, tako
da svaki pogodak u gredu vrijedi kao pola zgoditka. Nije da bi to promijenilo ishod
ove konkretne utakmice. Bila je izgubljena. Svjetina je bila povrijeena i edna krvi;
urlala je i bacala petarde. Nad stadionom se stvorila dimna zavjesa koja je pekla za
oi. Moglo se dogoditi bilo to i dogodilo se. Mnogi od nas preskoili su ogradu.
Tono ispred mene stvorio se ovjek s maetom u ruci. Drugi je zgrabio suca,
Nizozemca plemenitog imena Rembrandt, i gurnuo ga na zemlju, na koljena. Onaj
prvi zamahnuo je maetom i odrubio mu glavu. U prvi as sve se inilo nekako
normalno... oputeno. Glava je pala i zakotrljala se travom, da bi se, zapevi nosom,
zaustavila na obrazu.
Razmislivi o tome to se upravo dogodilo, ustuknuo sam, uasnut. Srbijanska je
momad otila s terena, vjerojatno nekamo na sigurno. Budui da se predvialo da bi
moglo doi do nasilja, nije bilo puno srbijanskih navijaa (autobusima iz Srbije nije
bio dozvoljen ulaz u zemlju). Znai, radilo se o hrvatskim huliganima. Hrvatski

25
policajci, pedesetak njih, sjurili su se na teren i okruili mjesto zloina.
Slijedio sam drugu skupinu huligana, koja se doepala Dinamovih igraa i stala ih
temeljito mlatiti. Netko je oborio Marica na tlo i nekoliko ga je ljudi stalo udarati
nogom, vrijeajui ga pritom: Smee jedno, nitarijo, kupili su te, zar ne, prokleta
kurvo, pederu... Jedan od njih je rekao: Imam bolju ideju, odnesimo ga u
zooloki vrt.
I dalje sam bio bijesan i pijan... Mislim da sam tijekom utakmice popio itavu
bocu Hennessyja. Umjesto da se otrijeznim vidjevi odsijecanje glave, poao sam s
huliganima. Kvragu, bio sam jedan od njih. Moram priznati, ak sam i utnuo
Maria, negdje u predjelu bubrega, i bio sam jedan od onih koji su ga nosili u
zooloki vrt. Nosili smo ga nas petorica, kao da nosimo lijes. Neobino je to to
bismo nakon pobjede tako nosili svoje trenere, bacajui ih u zrak, a nakon poraza
bismo nosili krivca na manje-vie isti nain. Zooloki vrt je nedavno moderniziran.
Neko je imao kaveze s reetkama, ali sad kad smo lanovi EU-a, morali smo ga
humanizirati. Tigrovi su dobili vei kavez, od nekih pola hektara, sa stablima o koja
mogu otriti pande, s jezercem iz kojeg mogu piti i u kojem se mogu kupati. Bili su
to novi, sibirski tigrovi, Putinov dar Hrvatskoj. Otiavi u mirovinu, Putin je kupio
otok Ugljan i upravo se doselio u Hrvatsku.
U svakom sluaju, pokuali smo baciti Maria u kavez preko ograde, ali ograda je
bila previsoka pa nam je Mari ispao iz ruku i tresnuo na asfalt. Vrisnuo je od boli.
Daj, zaepi, trebao si puknuti tu loptu malo nie. Zato tako visoko, glupane
jedan.
Odnesimo ga grizlijima. predloio je netko. I ponijeli smo Maria dalje, do
kaveza s grizlijima. I te dostojanstvene ivotinje bile su dar politiara. U Obamino
ime predao ih je ministar vanjskih poslova John Kerry kad nam je doao u posjet
prije nekoliko godina. Hrvatska se pokazala vjernim podanikom NATO-a, poevi od
vercanja oruja sirijskim pobunjenicima, slanja mirovnih trupa u Egipat itd.
Darovanje ivotinja ima dugu tradiciju. Indira Gandhi je Titu darovala slonove, Mao
pande, a sad smo dobili i grizlije, po imenu Bill i Hillary. Bili su to ogromni
medvjedi: mujak je imao kojih 350 kilograma, a enka oko 200. Bili su vei ak i
od sibirskih tigrova.
Morali smo se popeti na ogradu da bismo ga bacili meu njih. Pao je na otoi
nainjen od kamenja. Bili i Hillary skoili su na otoi i stali njuiti Maria.
Rastrgajte ga, pojedite ga! urlali smo, no medvjedi su ga samo onjuili od glave do
pete i na kraju mu polizali lice.
Nisu ga ugrizli. Ispruen i oputen poput krpene lutke, Mari se nije micao. Bill je
zareao na nas i skoio na ogradu, ali izmeu njega i ograde nalazio se tri metra

26
irok jarak pa je upao u njega. Popevi se iz njega, opet je zareao na nas i skoio.
Uspio je dosei ogradu i popeti se na nju. Ubrzo je skoio s ograde, oborio jednog
momka i slomio mu vrat. Ja sam potrao. Ugrizao me je za list desne noge i razderao
ga. Upisao sam se od straha i izjurio iz zoolokog vrta na ulicu. Taksist koji je bio
parkiran odmah do ulaza odvezao me u bolnicu Rebro. Obilno sam krvario i stenjao
sve dok nisu prekinuli dovod krvi u nogu i dali mi injekcije za zaustavljanje
krvarenja, i morfij. Isprva je boljelo manje nego to sam oekivao, jer ok je prirodni
analgetik. Zato sam se i uspio spasiti bijegom. U bolnici sam se onesvijestio od
gubitka krvi i morfija. Kad sam se probudio, uasno me je boljelo i ivci su mi bili
presjeeni. Dali su mi jo morfija. Danima sam ostao ondje. Kirurzi su me zakrpali,
ali bilo je jasno da u bez tih miia ostatak ivota epati. Barem sam imao ostatak
ivota. Pitao sam se kako je Mari pa sam pogledao na internetu.
Mari je imao slomljenu kimu, potres mozga, slomljena rebra i prsnue bubrega.
Leao je na Rebru u kritinom stanju. Hvala bogu to ga nismo ubili. Zakleo sam se
da u se potruditi da vie nikad ne pogledam nijednu nogometnu utakmicu i da vie
nikad neu navijati ni za koju momad. Uostalom, svi hrvatski klubovi i
reprezentacija ionako su bili izbaeni iz meunarodnih natjecanja na etiri godine.
Isto bi se dogodilo i da ja nisam bio ondje bilo je dovoljno huligana. Moda ne bih
trebao osjeati neku stranu krivnju, ali naravno da bih.
Kad se Mari oporavio dovoljno da se moe kretati u kolicima, i kad sam se ja
dovoljno oporavio, javio sam se da ga vodim okolo. Ubrzo smo postali prijatelji.
Vodio sam ga svako jutro na macchiato u Gradsku kavanu. S oteenom kimenom
modinom, vie nikad nee moi hodati, osim ako medicina ne brzo ne uznapreduje.
A o emu razgovaramo? O svemu osim o nogometu. Cijelu se godinu nisam
mogao prisiliti da mu priznam da sam ja bio jedan od onih nasilnika, sve do jednog
dana kad smo se oputali u naroito dobrom raspoloenju. Upravo sam mu bio
ispriao novi vic o Muji i Hasi.
to bih ja bez tebe? rekao je Mari.
Ne znam. Moda bi igrao nogomet? rekao sam.
Hajdemo u zooloki vrt. predloio je on. Pozdravio bih Billa i Hillary. Zna,
ona mi je spasila ivot tako to me je lizala i paljivo postupala sa mnom. Mislim da
sam bio kliniki mrtav, vidio sam tatu i mamu u raju, jeli smo zajedno baklavu.
Mislim da ima ivota nakon smrti.
Uzeli smo taksi. Desno od nas nalazio se Dinamov stadion. Mari je okrenuo
glavu na drugu stranu. Ne elim ga vie vidjeti.
Pomogao sam mu da sa svojim elektrinim kolicima izae iz invalidskog taksija.
Proavi pored sibirskih tigrova, nastavili smo prema medvjedima. Ja nisam imao

27
razloga da im se veselim, ali Mari je povikao: Zdravo, prijatelji! Oba su se
medvjeda osovila na stranje noge i stala isputati neobine zvukove, neto izmeu
mumljanja i rezanja, ali za nekoliko oktava vie, onako kako bi se obraali
mladunetu.
Lijepi su, zar ne? rekao je. Vidi, sjeaju me se. Idui put u im donijeti koju
pastrvu.
Ne bi ih smio hraniti.
Mogu to god hou. Pomoi e mi? Kada?
Naravno.
to bih ja bez tebe?
Zna, Bill je pojeo list moje desne noge. Nemam neku posebnu elju da ga
nahranim. Ve sam to uinio.
Znam. Proitao sam sve to je pisalo o tome.
Znao si cijelo vrijeme? Kako? To je ludo. Zato si uope razgovarao sa mnom?
Pogledao sam snimke, snimke sigurnosnih kamera. Prepoznao sam i tvoje obrise
medu ostalima. A bili su tu i lanci o medvjedu koji je ubio dva huligana i tebi
razderao nogu.
I ne krivi me?
Naravno da te krivim, glupane, ali razumijem. Bio si huligan. Osim toga, nisi
bio kolovoa.
Velikoduno tumaenje.
Nije velikoduno. Da ti pokaem neto. Nagnuo se, otkopao jaknu i pokazao
mi da nosi Uzi. Pogodi zato ga imam?
Zbog sigurnosti?
Ne. ekam ostalu dvojicu. Ti si OK. Napatio si se, upoznao sam te, Bill me je
osvetio, a i nisi bio kolovoa; ali kad vidim one gadove, gotovi su.
Ma, molim te!
Moli se Bogu. Onda, kad moe sa mnom da hranimo Billa i Hillary?
Nisam siguran. Pogled na to oruje ubio mi je volju.
I dok sam ga promatrao, onako nalik Stephenu Hawkingu u kolicima, s debelim
naoalama, prikladnom crnom jaknom i crvenom kravatom, zamislio sam da ga
vidim posljednji put. No smijem li ga sada ostaviti? Prekinem li se druiti s njime,
hoe li me staviti na svoju listu za odstrel? Uz takve misli, vie ne bismo mogli biti

28
prijatelji.
Zbogom, prijatelju! rekao sam i okrenuo mu lea. Dok sam se udaljavao, tvrdi
donovi mojih konih cipela kripali su na otrom ljunku, a svaki mi se kameni
zabadao u stopala. Trnci su me prolazili zbog neugodnog osjeaja da bi me svakog
trenutka mogao sustii metak.
S engleskoga preveo Duko avi

29
 NONI REZOVI

ANDREA IGI-DOLENEC

S amo da danas ne pada kia, samo nek danas izdri, a onda moe padati danima i
bez prestanka, moe poplaviti cijeli grad, moe se slobodno pretvoriti u bujicu koja
e odnijeti sve pred sobom; moe nastati nepregledno jezero ili potop u kojem e sve
nestati: svi tramvaji i crveni krovovi, i sve ostalo to je ljudski um smislio, zajedno
sa zelenilom to ga je priroda oblikovala. Samo e se nazirati dva vrha Katedrale kao
znak da je tu nekad bilo ivota. Sve moe nestati, ali tek kad proe ovaj dan tako je
mislio Roni kad je ustao i pogledao kroz prozor, zagledavi se u oblake koji su
hvatali jedan drugoga, spajajui se u neizbrojivim nijansama sive.
On e prespavati sve uzbune i evakuacije, nita nee uti niti vidjeti, spavat e
dubokim snom, mrtav pijan, na kraju i samo mrtav, ali umrijet e sretan. Imao je
dobar predosjeaj. Znao je da e ono to oekuje tjednima i za to se nestrpljivo
priprema zavriti onako kako prieljkuje, kako je jedino pravedno i mogue. Sumnji
nije bilo ni traga. Nikad nije ostavljao niti najmanju mogunost crvima za kopanje po
njegovim mislima. Nije im doputao da posiju sjeme slabosti i nesigurnosti, da ga
pokolebaju i kod donoenja najveih odluka. Mislio je brzo i uvijek je znao to, kad i
kako treba uiniti; znao je i to e se dogoditi, a ako i nije, vjerovao je da zna.
Vjerovao je u neminovnost, sudbinu i Boga, vjerovao je sebi, mami s kojom je ivio
u jednoj od malih i mirnih ulica u Borongaju, vjerovao je Mareku i Gonzu jer ga
nikad nisu ostavili na cjedilu, a nije vjerovao politiarima, bankarima, novinarima i
odvjetnicima. Dosad nije imao priliku niti jednog od njih pogoditi akom u glavu, ali
siguran je da e se to dogoditi. Jer to je elio, a kad Roni neto eli, onda to i ostvari.
Na primjer, mogao je postati uspjean nogometa, samo da je to elio. Imao je
dara, lopta mu je od malih nogu bila u nogama, a stadion je gledao s prozora svoje
sobe. To je bilo prvo to su njegove oi ujutro ugledale i posljednje to je vidio prije
nego bi ih naveer sklopio. Jedno od prvih sjeanja iz ranog djetinjstva bili su
zvukovi koje je sluao za vrijeme utakmica, kad je jo bio premalen da bi i sam
postao njihov gledatelj jer nije imao oca koji bi ga vodio na tribine. A to je elio vie
od svega, vie od bilo koje igrake koju su svi imali, a koju njemu mama nije mogla
priutiti. Zamiljao je kako se lopta kotrlja po travnjaku, kako ju igrai otimaju jedan
drugome i kako se tribine tresu kad zavri u mrei.

30
 Jo kao djeak bio je grub, ali dobar igra, uvijek najbolji na kolskom igralitu.
Upisao se u klub kao osmogodinjak, ali nisu mu dali priliku da pokae sve to zna.
Disciplinom su ubili volju u njemu i tako zauvijek izgubili vrhunskog igraa, koji je
mogao zaraivati milijune. Tako je mislio Roni. Ali njegovu ljubav prema nogometu
nita nije moglo unititi. Bio je redoviti posjetitelj stadiona,i vie od toga. Bio je
strastveni navija, koji je vrijeme mjerio od utakmice do utakmice, proivljavajui
svaki poraz i svaku pobjedu kao osobnu, analizirajui svaki potez igraa, kao da je i
sam njihov trener, i psujui suce lopove.
Danas se Roni probudio oko osam. Nije se mogao sjetiti kad mu je adrenalin tako
rano otvorio oi. Okretao se u krevetu, dok mu je uzbuenje ve od prvog budnog
trenutka pumpalo u ilama. Ve godinama nije imao potrebu dan zapoinjati s
jutrom, ionako je bio predugaak. Posao nije imao, a nije ga niti traio, tako da nije
bilo razloga izlaziti na danje svjetlo, osim do kvartovskog kafia na
ranoposlijepodnevnu kavu, poslije maminog ruka. No je bila njegovo doba, u njoj
se najbolje osjeao, bilo da je samo hodao praznim i beumnim ulicama ili da je
vrijeme provodio na nekom bunom mjestu i troio novac koji je s dekima uicao
od prolaznika.
Roni je ponekad bio malo nervozan. Povremeno bi osjetio nemir u dlanovima koji
bi se irio dalje i obuzimao ga potpuno, a kad bi Roni bio nemiran, onda nije bilo
dobro. Bio je bijesan, razbijao je po kui i unitavao urbani mobilijar. Za unutarnji
mir mu je trebala redovita doza tunjave. To je bio njegov lijek, koji je radosno gutao
zajedno s alkoholom. Zato je volio posjeivati mjesta na kojima je bilo lako pronai
nekoga koga e kao sluajno gurnuti, a onda ga i iscipelariti, ili nekoga tko e mu
uputiti sekundu predug pogled, ili nekoga tko e mu zasmetati zbog preglasnog
smijeha. Za sve njih Roni je imao isto rjeenje.
Roni se nije mnogo smijao, a nije niti mnogo govorio. emu troiti rijei na duge
i uzaludne razgovore kad se sve moe rijeiti jednostavnije i puno bre. ak i kad se
radilo o enama. Kad bi mu zatrebale, nalazio bi ih i bez razgovora, a njegova
utljivost nije im smetala pri kratkim susretima. Dulji i ei se nisu dogaali, tako
da i nisu imale priliku upoznati njegovu zamrenu i osjetljivu narav, za koju je samo
jedna ena imala razumijevanja. Majka. Muko drutvo Roniju je bilo puno drae. S
kompama se dobro razumio, a ene su stalno neto komplicirale. Nikad nije shvaao
to zapravo ele.
Sad je stavio navijaki al oko vrata i no u desni boni dep nogavice. Bez
skakavca nikad nije izlazio jer pametan ovjek uvijek mora misliti unaprijed i biti
spreman na sve to ga moe doekati. Svakakvi kreteni kreu se gradom i nikad ne
zna to im moe pasti na pamet. Roni zna da je pametniji od njih, a ima i brze
reakcije. Prema tome, nemaju nikakve anse pri susretu s njim. Izaao je iz kue i

31
krenuo prema Branimirovoj, gdje su ga ekali Marek i Gonzo, odakle su polako
krenuli prema Jelai placu i onda Vlakom i Maksimirskom do stadiona.
Zaustavljali su se na usputnim ankovima, ispijali pivo pa konjake, pa opet pivo, i
bukom prizivali pobjedu, zajedno s onima koji su dijelili istu strast prema ankovima
i nogometu.
Volio je ove utakmice visokog rizika zbog energije koja se valjala ulicama, koja
ga je ispunjavala treperavim iekivanjem, koja ga je nosila i bacala uvis, inila da se
osjea dijelom neeg tako velikog i vanog. To su bili dani koje je najbolje i najdulje
pamtio. Volio bi kad bi mu ivot bio neprekinuta niska takvih dana i noi, jedan
veliki derbi koji nikad ne bi prestajao, u kojem bi se iznova budio s istim osjeajem
pripadnosti.
Ritam, sainjen od mnotva grlatih mukih glasova i velikog bubnja, dolazio je iz
gomile koja se tiskala pred ulazom u stadion i tutnjao u Ronijevoj nutrini, ne samo u
glavi i grudima nego i duboko u trbuhu gdje su se rojili nemiri. Zaputio se s
Marekom i Gonzom prema sredini, gurajui se izmeu zbijenih tijela, dotiui
ljepljivu kou onih koje je jednako nestrpljenje dovelo na ovo mjesto. A kako dvije
osobe ne mogu biti na istom mjestu u istom trenutku, morao je nastati problem. Iako
ovaj put nije imao namjeru potui se u guvi, to je bilo neminovno.
Probijajui se, nenamjerno je gurnuo tipa ogrnutog u navijaku zastavu. Posrnuo
je, ali se uspio zadrati na nogama, unijevi se Roniju u lice i sasuvi u njega
smrdljivu razjarenost. Opsovao mu je mater, a to nikako nije smio uiniti. To Roni ne
oprata nikome, pa niti velikom navijakom srcu koje kuca u istom ritmu i istim
otkucajima kao i njegovo. aka mu je poletjela prema licu iscrtanom navijakim
bojama, ali Marek i Gonzo su preduhitrili udarac, uhvativi mu ruku i uskrativi
gomili priliku za navijanje prije navijanja. Nije im zamjerio, pouzdao se u njihovu
procjenu situacije i zakljuio da su postupili kako treba. Iako, bilo mu je ao to nije
zadovoljio taj poriv koji mu je donosio jedno od rijetkih istinskih zadovoljstava u
ivotu.
Neoekivan i potpuno suvian, odnekud se stvorio jedan od onih nadobudnih
novinaria s mikrofonom u ruci, dok je kamera sa strane snimala. Galama se sad
stiala. Roni osjeti trnce od ramena do vrha prstiju, one iste koji stvaraju poznati
nemir to ga nije mogue zaustaviti. Gledao je u lice djelomino sakriveno
mikrofonom i razmiljao gdje bi ga bilo najbolje udariti. Ti sportski novinari u
pravilu su svojim nemutim komentarima unitavali doivljaj igre koju je cijenio, a
to je bilo nedopustivo. To se moralo kazniti, a ovo je bio pravi trenutak za ispunjenje
te davne elje. Nije odgaao; aka je poletjela prema nosu, a kako to nitko nije
oekivao, nije niti bilo mogue sprijeiti. Mladac je jauknuo, a Roni je osjetio
olakanje, koje ga je preplavilo kao to spokoj obuzima one koji ga pronalaze u

32
mirnom zelenilu uz rijeku i ribike tapove. Netko je povikao Murja no nije bilo
vremena za bijeg. Jer da ga je bilo samo nekoliko sekundi vie, nitko Ronija ne bi
mogao uhvatiti. Znao je dobro putove i prolaze koji bi mu zameli tragove. Ovako su
ga strpali u maricu i odvezli na policiju. Zatvorili su ga u prostoriju u kojoj je ve bio
visok mukarac u odijelu. Sjedio je na stolcu i gledao ispred sebe. Kratko ga je
pogledao i nastavio gledati u pod. Na sreu, nije nita govorio. Jer da jest, i njega bi
pogodio akom u glavu. Prema tim namirisanim kravataima osjeao je gaenje.
Nikad ne bio mogao nositi kravatu vrsto svezanu ispod bijelog ovratnika koulje i
vano govoriti sve te duge i uplje reenice, kao da je u njima mudrost. A mudrost je
u jednostavnosti, nema tu puno filozofije, znao je to Roni, iako bi moda netko
pomislio da ne zna, da ne razumije te vane stvari od kojih je ispreden ivot. Usto,
ilo mu je na ivce sve to pametovanje, klimanje glavama, osmjehivanje, tapanje po
ramenu i rukovanje oznojenim dlanovima. Sve bi takve likove trebalo pozatvarati
kako bi se normalni ljudi kao to je Roni odmorili od tog glumatanja. To je stvarno
prelo sve granice. Sad bi mu najradije rekao koliko prezire i njega i takve tipove, ali
mu se ne da govoriti.
Najbolje bi bilo da ga samo udarim mislio je Roni, zamiljajui iznenaenje
na mukarevom licu u trenutku kad bi ga pogodio. ini se nekako odsutan, ponaa
se kao da me nema, a to nije u redu. Sigurno bi se izbezumio kad bi osjetio bol. A
Roni zna dobro kako se nanosi bol i gdje koa najlake puca. Volio je vidjeti krv
kako izbija na povrinu kao ponornica. To ga je uzbuivalo, ali na neki umirujui
nain, ako se moe tako rei.
Tko zna zato je ovdje? pitao se Roni Sigurno neka pronevjera, vrlo
vjerojatno je velik novac u igri mislio je dalje takve treba brutalno kanjavati,
nemaju muda napasti i oteti, nego sve rade fino i u rukavicama, licemjerno se kesei
sirotinji s TV-ekrana. Izudarat u ga u ime svih koje je prevario i pokrao, kako mu to
vie nikad ne bi palo na pamet odluio je Roni. I ba kad je ustao, spreman uzeti
pravdu u svoje ruke stvorene za udarce, otvore se vrata i ue slubenik.
Izvolite, gospodine Mikiu, ispriavamo se zbog neugodnosti, dolo je do
zabune.
Roni je naumio pitati za rezultat utakmice, ali nije stigao. Vrata su se zatvorila i
on je ostao sam, a Miki je odvanim korakom stupio na hodnik.

***

Pred zgradom je Mikia doekao stranaki auto. Prepoznao je Lovrievu sjenu po

nainu na koji je stajao i drao cigaretu, to se arila u polu osvijetljenom mraku.
Osobno je doao po njega. To nesumnjivo neto znai. Samo to? Od poetka mu

33
ovo privoenje izgleda kao namjetaljka. Policija ga je doekala ispred kue kad je
ujutro krenuo na posao. Proveo je gotovo cijeli dan u onoj smrdljivoj rupi, osim u
trenutku kad su ga ispitivali. Tad je bio u jednoj drugoj smrdljivoj rupi, gdje mu nisu
dali objanjenja zato je ovdje. Zapravo jesu, ali on ih nije shvatio, iako je u stanju
shvatiti i sloenije stvari. I sad, pri kraju ovog uasnog dana, kojeg je proveo
sudarajui se sa zidovima vlastitih misli, jedan od najviih stranakih dunosnika
dolazi po njega.
Odluili smo danas, svi su se sloili, ba nitko nije imao nita protiv da ti
preuzme ministarstvo. Ovo to se dogodilo nije se dogodilo. Nisi nikad bio na ovom
mjestu.
Miki je utio oekujui nastavak. I nije se prevario.
Samo, ima jedan problem. Ona mala s kojom se via... bilo bi dobro da to
prekine. Mala je profesionalka, nema smisla da sve upropasti. Ipak ima enu i
djecu. A i da nema, ne treba ti takva. Rijei to to prije. Mislim, znam da ti se
uvukla pod kou. Zgodna je, a vjerojatno i dobro zna svoj posao, ali...
Dobro, vozi me k njoj.
Jesi li siguran da to treba ba sad obaviti? Mislim, nije ba tako hitno, stigne i
sutra.
Sutra nemam vremena, a ne znam niti kad u ga imati.
Lovri je utke nastavio voziti prema Vlakoj, ne pitajui za adresu. Znao je.
Zaustavio se malo dalje od haustora u ijem je mraku nestao Miki. Popeo se
zavojitim stepenicama na prvi kat i pozvonio.
Otvorila mu je u kunoj haljini, sitna, rasputene kose i srneeg pogleda. Najradije
bi ju podigao na ruke, odnio u krevet i privio se uz nju. Ona ga je uhvatila za ruku i
uvela u stan, a onda ga zagrlila i svojim mekanim usnama obuhvatila njegove. Nikad
nije pomislio da i drugima to radi za novac. On joj nikad nije plaao. Naravno da joj
je kupovao poklone i posuivao novac za stanarinu kad bi ga zamolila. Naravno da
nikad nije traio da mu vrati jer to je ionako bila sitnica. Osim toga, gospoda to ne
rade.
Sad je razmiljao kako joj rei ono to ni sam nije elio izgovoriti niti uiniti. A
morao je.
Ona je primijetila da je veeras nekako drukiji, da se dogaa neto to on ne eli
objasniti, a to neto potpaljuje u njoj tinjajui strah. Bojala se da e sve biti drukije
kad postane ministar, a opet je zamiljala kako e sve ostati isto. Ba ovako kako voli
i ba onako kako je oduvijek sanjala. Sad ga je ljubila, nadajui se da e najzad
prepoznati njegov pogled to ga je inae dobro poznavala. Nije ga bilo. Kao to i te

34
ruke nisu bile njegove. Zaplitale su se u odjeu, a nisu je skidale. Ona je htjela da joj
prekriju svu kou, a one su se odmicale i uzmicale.
Nadala se da e danas doi. Zvala ga je, ali se nije javljao. Sigurno je bio zauzet
cijeli dan, a sad je umoran. I prije je bilo takvih umornih dana, a on je bio uvijek
svoj. Danas to nije.
On je mislio o tome kako e mu nedostajati ovaj mali zabran, u kojem je bio ono
to uistinu jest, i u kojem nije bilo niega osim njenosti i strasti, to ih je ona uvala
za njega u tom malom i mirisnom tijelu. Sad nije bilo vano je li to s jednakom
iskrenou ili laljivou davala i drugima, vjerojatno i Lovriu. Bio je ljut na sebe
to toliko oklijeva rei joj da je kraj, da vie nee dolaziti i neka ga vie ne zove.
Nakon veeranjeg saznanja o njezinom odnosu s mukarcima, to ne bi trebao biti
nikakav problem. Ali je bio. Znao je da nee zaboraviti ni njezin miris, ni okus, ni
boju njezinih uzdaha. To je bilo toliko drugaije od svega to je dosad upoznao da je
bilo nemogue zaboraviti. Pomagalo mu je da ostane normalan, a sad mu se inilo da
upravo zbog toga poinje ludjeti. Ustao je i otiao do prozora. Morao se udaljiti od
nje kako bi joj napokon rekao. Ona je rekla da to ne prihvaa, a on joj je rekao da to
nita ne znai jer on ionako nee vie dolaziti. Rekla je da zna kako je to zbog
njegove politike karijere pa ju je pitao tko joj je to rekao, na to mu je odgovorila da
joj nitko nije morao rei jer su mediji ve ionako objavili vijest.
Krenuo je prema vratima, a ona ga je uhvatila za ruku i briznula u pla. Malo
tijelo joj se treslo dok ga je preklinjala glasom koji je prelazio u histeriju. Ponavljala
je kako nee od njega odustati tek tako i to ga je uznemirilo. Pomislio je na njezine
mogue ispade u javnosti, koji se nisu smjeli dogoditi. To je morao svakako
sprijeiti, a jedini nain da to uini jest da je eliminira. To znai da bi u sljedeih
nekoliko sekundi trebao smisliti nain na koji to uiniti. Ako je i ubije, to e uiniti
s tijelom? Ako ga se i rijei, tko mu moe jamiti da ga nee otkriti? Ako ga otkriju,
to e biti kraj svega. Ne samo ivota koji je detaljno iscrtao u svojim planovima,
nego svega. Nije mogao vjerovati da se nalazi usred scene jednog od predvidljivih
filmova. Samo to ovdje nema ponavljanja, a i ulogu nije odabrao sam. Ona mu je
odavno dodijeljena. Nakon pola dana provedenog u pritvoru, znao je da ne bi
preivio zatvor. Stoga je pourio van, nadajui se da e sutra smisliti neko drugo
rjeenje.
Pola je za njim, a on je grabio velikim koracima po dvije stepenice. Sustigla ga je
u podnoju stubita i pokuala ga zagrliti, a on ju je odgurnuo, ne gledajui je. Nije
se ni okrenuo, znao je da je pala, ali nije primijetio da je udarila glavom o eljeznu
ogradu i da joj je srnei pogled ostao uperen u jednu toku, negdje izmeu dovratka i
prekidaa za svjetlo. Bez rijei je sjeo u auto. Lovri je rekao: Brz si.

35
 ***

Sat kasnije Frida se probudila u svom leaj u. Ostala je leati jo neko vrijeme,
putajui da joj se zjenice naviknu na mrak. Ustala je polako, isteui paljivo sve
miie, jedan po jedan, noge, vrat i ostatak kraljenice. Tiho se zaputila kroz tamu,
povremeno lagano dotiui sjene nepominih stvari. Kretala se neujno, spretno i
neprimjetno, ne ostavljajui za sobom tragove, ak niti sjenu. Nije tu bilo nikoga tko
bi joj ometao san, dnevnu rutinu i potrebu za samoom. Bila je sama. Uostalom, bila
je sama otkako pamti. Vjerojatno nije tako oduvijek bilo.
Zapravo, sigurno nije, ali tko bi vie znao to se dogodilo. Pamenje joj ne see
tako daleko, a i prigrlila je osamu jer nije imala nikog drugog. I nauila je sve raditi
sama. To nije uvijek bilo jednostavno jer ivot ponekad trai jo nekog, vapi za jo
jednim parom oiju i uiju, za toplinom drugog tijela. Samoa sama po sebi nije
teret, ali strah koji voli samou jest. Lake je kad ga dvoje nosi. Ipak, navikla je s
njim ivjeti, ak i spavati.
San je voljela i predavala mu se vie nego iemu drugom. On je bio ne samo
fizika potreba nego bijeg i sigurnost. Iako, esto bi ga prekidali umovi, koji bi
Fridu nagnali da irom otvorenih oiju bulji u mrak kako bi vidjela pokretne sjene.
Leala bi nepomino napetih miia dok je san ne bi opet preuzeo. Zato je uglavnom
spavala danju. Nou je izlazila jer je no bila njezina zatitnica, suuesnica i
prijateljica. No stvara prilike i donosi dobitke. No ne pita za razloge, uzroke i
posljedice. Ona je okrilje samotnima i gladnima. Ona izotrava osjetila i ubrzava
reakcije. Ona poziva i izaziva. Kao i sad.
Zovu noi nije mogla odoljeti. On bi je vodio pustim ulicama i mranim
dvoritima. Nekad bi je zadovoljilo samo besciljno lutanje, no najee je imala cilj
kojemu bi je vodila glad, velika kao praznina, teka kao planina i uporna kao polarna
zima. Zavaravala bi je snom, ali ne bi se ona dala samo tako prevariti. Sad je jo bila
u dolasku, samo nagovjetaj i prokleti podsjetnik da nije zaboravila to joj je initi.
Jo sat-dva i onda e joj potpuno obuzeti um, zagospodariti tijelom, a ako je ne
nahrani, oduzet e joj svu snagu. Znala je da to ne smije dopustiti. Mora neto
poduzeti prije nego izgubi kontrolu nad sobom jer time joj se umanjuju anse za
preivljavanje. A ono je ve dugo bilo smisao postojanja na ovim obalama
nesigurnosti.
Frida se iskrala na ulicu. Bila je mokra od kie, koja je prestala padati, ali je za
sobom ostavila lokve na sjajnom asfaltu. Nije voljela kiu, a niti snijeg. Zimu bi rado
pretvorila u jedan dugi, neprekinuti san, nakon kojeg e se probuditi sretna u
sunanom i toplom danu. No, o tome e i dalje samo sanjati.
Zaslijepila su je svjetla automobila. Zastala je uza zid, a onda se odluila za put

36
tame koji je vodio iza kua, izmeu dvorita i kroz haustore. Kretala se polako,
pojaavajui oprez sa svakim korakom, predosjeajui opasnost, koja ju je vrebala iz
mranog bezdana. Svaki um ula je kao buku, to ju je tjeralo da se saginje i trai
zaklone. Oprez joj je bio u kretnjama i osjetilima, i srce joj je kucalo u vratu sve
jae; nije ga mogla utiati. Sluala ga je kako odjekuje praznom tamom.
Glad je rasla i vodila je prema spremnicima za smee. Nadala se da e u njima
pronai ono ime e nahraniti ivotinju u svojoj utrobi. Znala je da kamioni jo nisu
odvezli otpad i da bi u njemu, bez puno muke, mogla pronai neto jestivo. Ubrzala
je svoj neujni korak, zvjerajui i traei smrdljivi trag raspadanja koji je dolazio s
takvih mjesta. Bila su joj dobro poznata, neka su ak postala i omiljena. esto bi ih
kriomice posjeivala, ne elei se izlagati pogledima. Ovaj put nije nala ono emu
se nadala. Ili su promijenili raspored odvoza ili je ona pomijeala dane. Kako i ne bi
kad svi izgledaju isto ve godinama. Kotrljaju se bezlini i jednolini, nosei sa
sobom uvijek isti slijed izmjena dnevnih i nonih svjetlosti, dolazaka, odlazaka i
navika.
Oaj i bijes sad su se mijeali sa strahom pred gladi. On je nadjaao sve ostale
bojazni i gurao je dalje i dalje, sve do trnice. Izbjegavala je ovo mjesto danju. Bilo
je tu inae previe ljudi, previe mirisa, glasova i, openito, previe svega, a ona je
voljela mir i tiinu. Sad je tumarala izmeu praznih stolova i zavlaila se ispod njih,
nadajui se da e pronai ostatke hrane. Nije ih bilo. A i snage je ponestajalo.
Zaputila se prema mesnici. Miris ustajalog mesa draio ju je, ali osim njega tu nije
bilo niega. Dronjci razoaranja i jada vukli su se za njom usporavajui je. Nije
imala rjeenje. Ipak, nadala se da e se ono samo pojaviti, kao i toliko puta dosad.
Bilo je jo ovakvih jalovih noi, kad niti sati potrage nisu donijeli smirenje, a onda bi
na povratku iznenada pronala hranu koju je oajniki traila. Bila je miljenica sree,
ali u nju se nikad nije do kraja uzdala. U nju nikad ne moe biti sigurna, ba kao niti
u bilo to drugo. Sve pa i srea moe nas ostaviti u svakom trenutku. A taj trenutak je
moda upravo sad. Razmiljala je tako Frida kad je spazila manjeg takora. Sagnula
se i skupila svu snagu. Ne ekajui predugo i ne dajui mu vremena da je primijeti,
bacila se na njega i zagrizla ga u vrat. Nije poputala ugriz sve dok nije bila sigurna
da je prestao disati, a onda ga je oprezno ispustila. Osvrnula se jo jednom kako bi
provjerila dolazi li tko ili je moda netko promatra iza ugla. Nije bilo nikoga i mogla
se mirno posvetiti rtvi. Unato tome, halapljivo je trgala krvavo meso i prodirala
ga, sluajui kako zvijer u utrobi zadovoljno prede. Kad je zavrila, nakratko se
opustila i osjetila olakanje, a ve u sljedeem trenutku odluila je ponovno krenuti,
napeta kao ica na gitari, brza i okretna, kakva je uvijek bila. Nikad se nije
zadravala na istim mjestima dulje nego to je bilo potrebno.
Voena trenutnom eljom, ula je u otvoreni haustor. Nauila je jo davno da se

37
eljama koje iskrsavaju u trenutku ne treba opirati jer one uvijek imaju razlog i
svrhu. U dnu stepenica ugledala je nepomino tijelo i prila mu. Vidjela je ukoen
pogled, dugu, rasutu kosu, koja je prekrivala dio sitnog lica i krv koja se skupila na
podu. Nije odoljela, morala ju je kuati. Na jeziku je osjetila slankast okus kad je
zaula korake i spazila crne, muke cipele kako dolaze s ulice i brzo se pribliavaju.
Nadala se da e proi pokraj nje bez zaustavljanja; nije imala kamo pobjei. Skutrila
se na podu, ali ovaj put nije imala sree. Vrh cipele dohvatio ju je odozdo, snano joj
urezujui bol u trbuh. Jauknula je, a duboki muki glas je povikao: Gubi se,
maketino odvratna!

38
 DRUGI DIO

IMA KOGA DOMA?

39
 NEMA SUTRA

ROBERT PERII

U bacio sam torbe u sobu. Sjeo na krevet, zapalio cigaretu: soba se, zaudo, nije
nimalo promijenila u zadnja dva i pol mjeseca.
Tu sobu sam volio na neki nain, valjda zbog cijene, premda je objektivno
gledano to bila uska biva kuhinjica u prizemlju, sa slavinom koja je izlazila iz zida
iznad kreveta. Iznad slavine bila je visea kredenca. Spavao sam na mjestu sudopera.
Ako nisi imao velikog posla, odatle si morao izai.
Otiao sam na drugi kat pansiona, ali nije bilo nikoga. Nisu valjda svi otili?
Nakon kraeg razmiljanja i oslukivanja, zaputio sam se pjeke prema
rnomercu. Do Blanke i njezinih cimerica; tamo uvijek ima drutva.
Dok sam prelazio preko pruge kraj Plivine tvornice, zasvirala je uzbuna.
Stigoh napokon do Blanke. Sve rolete su bile sputene. Kucao sam. Lupkao po
pranjavom staklu. Nita.
Nema druge nego prema gradu Ilicom. Emil je sad stanovao blizu Britanskog trga
idem tamo. Svi drugi su, ne znam zato, ili u suprotnom smjeru.
S lijeve strane mi je kasarna JNA. Kao pusta, ne vidim nikakvog straara. Ipak
sam preao na drugu stranu ceste.
Hodao sam i bacao poglede prema kasarni: na trenutak vidjeh neku cijev kako
izviruje obasjana suncem. Mislio sam ui u jedan kafi pisalo je Cafe bar "As" u
uvuenom prizemlju duge zgrade, u sjeni iza betonskih stupova koji su podupirali
balkone. Kad sam zakoraio da uem unutra, vidjeh da se iza svakog stupa krije po
jedan gardist s kalanjikovom.
Aha, to ja hodam po liniji sukoba.
Bjei odavde! zareao je gardist.
Produio sam. S lijeve strane kasarna, s desne gardisti iza stupova: put dugaak,
ravan. Nije mi ni padalo na pamet da potrim i remetim taj mir, u kojem se uje
cvrkut ptica iz kasarnskog drvoreda, i nastavih kao da nisam vidio gardiste. Samo se
dre u ahu, ponavljam u sebi.

40
 Samo hodam, hodam i nita se ne dogaa, sve je mirno i moram odravati taj mir,
klak-klak. Bio sam pomalo zauen, najvie tom tiinom u glavi u kojoj ujem svoje
korake, dok sam hodao tako, klak-klak, u svojim starim cipelama koje ne bi bile loe
za step.
Pa moda to i jesu cipele za step, pomislih, kupio sam ih, klak-klak, na buvljaku
to oni tamo znaju...
Kad sam proao tu zonu osjeao sam se sjajno. Kao da sam izaao na kraj s
cijelim tim ratom. Onda me nakon dvjesto-tristo metara zaustavila policija.
Gdje e ti!?
Obrisao sam znoj sa ela. U grad.
Ne moe!
Ali trebam u grad.
Stajao sam tamo kao da vjerujem da e me ipak pustiti.
Ne moe, jesi gluh?!
Pa gdje da idem ako ne u grad?
Morao sam u grad, morao sam nekoga nai, inae u poludjeti u svojoj kuhinji.
Osim toga, nije bilo jednostavno vratiti se.
Policajci su vjerojatno uvali nekoga glaveinu, jer tamo iza njih nije moglo biti
gore nego iza mojih lea.
Pa gdje u sad onda?
Ima tamo sklonite. Nisi uo uzbunu?! ree policajac koji se ljutio to ga se
ne bojim.
Naao sam to sklonite. Razgledao sam malo. Podrum. eljezni kreveti na kat.
Lo zrak. Polumrak. Glasovi djece, Onda sam puio na vratima. Skuio sam lika
kojeg znam, slabo ga znam, ali bio mi je prva poznata faca otkad sam doao, pa sam
mu priao kao da ga znam vrlo dobro. Deko s lenonicama, viao sam ga na
glazbenim sluaonicama na Vrhovcu gdje se sluao Can i Amon Dl, krautrock.
Nakon kraeg razgovora, rekoh mu: Daj, ajmo kod tebe gledat televiziju dok ne
proe uzbuna!
Nije pristao, ree da ivi sa starcima. Malo se odmaknuo od mene.
Ta uzbuna trajala je dugo. Nestalo mi je cigareta. Traio sam onog s lenonicama,
nekamo je nestao. Mi s vudialenovkama i oni s lenonicama, nikad sree. Preozbiljni
su.
icao sam po sklonitu. Od nekih majki s djecom. Bile su ljubazne.

41
 im je odsviran kraj uzbune, nastavio sam dalje prema Britancu.
Kod Emila sam pritiskao portafon.
Portafon je utio.
Hodao sam dalje Ilicom, kupio cigarete usput. Rijetki civili su gledali ravno preda
se. Traio sam njihove poglede. Nita.
Uniformirani su gledali svuda, njihov pogled irio se u daljinu.
Prolazio sam, klak-klak. Pomislih, ovo uope nisu dobre cipele za rat.
Doao sam napokon do centra. Bilo je kao u noi to se guve tie. Dooh do
Kino-kluba i vidim daske zabijene na tokove prozora. I oni su zatvorili?
Wild wild horses couldnt drag me away preplavilo me kad sam otvorio vrata.
Daske na prozorima su zbog zamraenja, shvatio sam s vremenom.
Bilo je unutra petnaestak ljudi, gledao sam ih oduevljeno. Polovica je bila
naoruana. Druga polovica su bili narkomani. Oni su sjedili isto kao uvijek, to mi je
dalo neki osjeaj sigurnosti. Za dankije nema nita novo, njihova bitka traje stalno.
Igrao se biljar, netko je snano razbio trokut.
Ali nikoga s kim bih popriao.
Naruio sam pelinkovac i puio za ankom.
Priao mi je jedan od narkomana, pa upita: Treba neto, kompa?
Imam sve rekoh.
Pio sam drugi pelinkovac, ekao, puio, dim se razlijevao kroz barsku svjetlost.
Kako su prozori zakovani, tako zaboravlja na dan i no, vrijeme i vanjski svijet,
uljuljkan, kao u potpalublju. Kino-klub je izduena prizemna baraka, ali osjeao sam
kao da smo negdje dublje.
Stalno sam oklijevao izmeu novog pelinkovca i odlaska.
Trebalo je otii, ali neto me je zaustavljalo.
Onda opet vijugavi zvuk odozgo; uzbuna. Znai, ne voze ni tramvaji ni busevi,
opet. Odluih jo ekati. Jo prije dva mjeseca ovdje je bila alter-pica. Ljudi bi
taman trebali pristizati. Kazalitarci, muziari, barski filozofi, gdje ste? Otvorite
vrata i nahrupite, ne ekajte ispred.
Dooh do vrata, provirio sam van, i vidjeh da je pao mrak.
Vratio sam se.
Do sobice me dijelilo pet kilometara, klak-klak. Svako malo netko je negdje

42
pucao, pojedinano, rafalno, ulo se unutra, kroz daske, kao otar prde. Popio sam
tabletu za smirenje. Imao sam toga.
Dankiji su kljucali, ratrkani oko okruglih stolova: svatko je sjeo tako da opruzi
noge, da ne gleda ni u koga. Cigarete su im tiho dogorijevale meu prstima.
Nekoliko gardista je igralo biljar pod ljevkastom lampom. Jedan od njih prie anku,
po novi eton, a konobar se negdje izgubio.
Jel' ti radi tu?
Ne.
Kuckao je prstima po anku. Pogledao me kao da se pita to onda radim tu.
Onda se iz skladine prostorije pojavio konobar i dao mu eton.
Kad je Emil uao, kao da je uao Mesija.
Pa gdje si, ovjee! rekoh.
Igi! vikne.
Razgledao me kao da gleda spomenik. Ree: ovjee, ne mogu vjerovati da sam
nekoga sreo!
Ni ti?
Nakon to smo se istapali, sjeli smo za stol. ta ima?, rekosmo uglas.
Ja sam se prijavio u HOS ree Emil.
Jel?
Danas! ree i rairi oi kimajui.
Aha.
Eto!
Znai... Da.
Morao sam ree. Gledao sam televiziju i...
Znam...
Prije desetak dana na otoku gledao sam televiziju, uasne vijesti, i rekao Ja u
se prijaviti! No onda me stara napala iz svoje artiljerije. Ona je vrlo teka osoba, ne
mogu s njom nakraj.
Emil ree: Rekli su da e me pozvati kad bude bilo oruja.
Nemaju?
Ne ree zagledan preda se.

43
 Hm bilo je to, ukupno gledano, zabrinjavajue. Ali, moda ne za njega
trenutno.
ta misli hoe me zvati? upita.
Otkud znam rekoh. inilo mi se da su se zeznuli to ga nisu uzeli odmah.
Jebiga uzdahne prijavio sam se.
inilo mi se da je njemu puno tee i da ja, u stvari, nemam nikakvih problema.
Pio je dosta brzo. Naruio je i travaricu i pivo.
Potapah ga: Tako je dobro vidjeti te opet... Pa dodam: Nije da citiram
Fosile, nego stvarno.
Zavrtio je glavom uz osmijeh.
Ej, ovjee, tu sam ve od kraja sedmog. Bio u Svici, mislio ii na more, ali
odustao... A tu nikoga od ekipe! Samo Zagrepani... gledao me kao da e me
zagrliti, ali ipak nije.
Kimao sam glavom, i on je kimao, i tako smo se gledali i kimali, a svirali su opet
Stonesi I see a red door and I want it painted black...
Naruio nam je novu rundu.
Ti si doao, kao, polagati ispite?
Obeao sam staroj. A ako opet padnem godinu, onda u se i ja prijaviti.
Nasmijao se, kao da je nemogue da sam ozbiljan. Valjda zbog moje dioptrije, ili
opeg dojma, ili zbog naina hoda, ili neuhranjenosti. Neto od toga.
To moja stara kae: neuhranjenost. A ona je kuharica. To je boli. I sumnja da sam
narkoman. Obeao sam da u je nazvati svaki dan. Lupih se po elu.
Odjednom pucanj, tu kraj mog uha, i vidio sam, kao u usporenoj snimci, kako se
Emilu ire oi i usta.
Kao da smo neko vrijeme ostali u tom trenutku to jest, trebalo je jo poneto
vremena da bismo opet uli glasove i glazbu.
To je neki tip ispucao metak u plafon. Petljao je neto oko kalanjikova.
Daj, pazi malo! rekao je netko.
Jebiga, sori kae ovaj. Bio je popio. Imao je kosu svezanu u rep. Uniforma mu
je malo klapala. Bilo je to sve na brzinu.
Ajmo odavde! kae Emil dovravajui svoja dva pia.
A di? rekoh sjedei. Pelinkovci i tableta su me dosta ulijenili. Misli da radi
jo neto?

44
 On me promotri kao da ne zna to bi sa mnom pa ree: Ajmo do mene!
Oteturali smo do Britanca po mrklom mraku.
Tu bi mogla bit govornica neka, a?
Ima ree i pokae u mrak.
Naao sam je, posvijetlio upaljaem da ubacim kovanice i okrenem broj.
Halo?
Evo me, nemam puno kovanica, prijatelj me eka, urim, ali sve je u redu. Ti si
dobro?
Pa di lunja? Jesi tek sad stiga?
Maloprije. Ali sve je u najboljem redu.
I ba je opet negdje zatektao rafal, ne ba blizu, ali ula je.
Ajde, mii se odatle!
Dobro. Sve je pod kontrolom.
Jebala te kontrola!

Emil je u stanu imao temeljito sputene rolete pa je smio upaliti nonu lampu na
ormariu kraj kaua. Imao je onu kutnu garnituru valjda konu, il' od skaja, one
gadljive ukaste boje... Neto o emu sam ja mogao samo matati. Poeo je rolati
doint na staklenom stoliu. Tamo na rubu stolia primijetio sam prireen tranzistor
s baterijama za sklonite. Sve kako su rekli na televiziji. Jer tranzistor slui da
ujemo slubena priopenja i da bude sve pod kontrolom, recimo: ako sklonite bude
zatrpano, pa da znamo da nas trae. Pria mi kako je prvih dana s tranzistorom
sprintao u sklonite.
Ali sad je ve odustao, kae. Postalo je dosadno: ovi non-stop sviraju uzbune, a
Zagreb uope ne gaaju.
Najprije smo zapalili doint, onda je izvadio na stoli pancetu i kruh pa smo
rezuckali. Nisam ni znao koliko sam bio gladan.
Imao je crnog vina, od tetka sa sela, ree, i ta trava, klopa i vino fino su nas
razvezali, pa smo nagaali o politici, o Miloeviu, Tumanu, o Europi,
Amerikancima i Rusima, ak i o Nijemcima, Francuzima i Englezima, sve struno i
upueno. Meni se inilo da ja bolje kuim, njemu da on, a onda je promijenio temu i
rekao da je s jednom djevojkom odnedavno Ma, to ne kae, upadoh a on
nastavi da su se upoznali u Konkordiji, i da isprve uope nije znao da je Srpkinja, jer
na brzinu su se zbarili, a ona govori skroz zagrebaki ("Ono, totalka", ree), i

45
brijaica je, i lud im je seks rekao je to potie, gotovo kao da priznaje da je
zaljubljen.
I stari joj je vojno lice.
Ma daj? U penziji ili...
Ma kurac u penziji. U kasarni JNA. Tamo na Ilici. Garda ih dri u blokadi.
Aha, to! rekoh.
ta: to?
Ma nita rekoh. A, ona cuga okolo, ono?
Ona stvarno dosta popije, ne znam jel to zbog toga. Upoznali se prije mjesec
dana i otad... Ba, ono...
ekaj. Ovaj doe doma spavat, pa sutra u kasarnu na poloaj?
Ma ne, oni su sad tamo zabarikadiram. Ni ona ne spava doma, imali su prijetnje.
Stara joj je ve otila, u Srbiju, tamo neki gradi odakle je. Ona nije htjela. Veli da je
ovo njen grad ree fiksirajui me, ve dosta pijano.
Nije ni njoj lako.
Spava nekad kod frendice, a nekad tu napravi pokret glavom.
Hoe rei da je tu?
Spava u sobi.
Da, zaboravio sam da je imao i sobu.
Emilovi su starci radili u vicarskoj. to je ovdje bilo vee sranje, to je on imao
bolje stanove: cijene padaju, franak raste, a starci alju isto. Vjerojatno nisu raunali
da e im Srpkinja tu spavati, jer bili su prilino veliki Hrvati.
Kui?
Da rekoh, premda nisam znao to pita.
I, danas sam gledao s njom televiziju i posvaali smo se namrtvo. Onda sam
otiao i prijavio se! uzdahne. Otpije jo malo vina pa ree: Stvarno to ne mogu
podnijeti!
ta?
Pa Srbe. Kako nas gaze. Sve to.
Aha? malo mi se ve mutilo od svega.
ovjee, ima ih vie i imaju oruje. Pa... pa jebo im ja mater!
Polako, ut e te ona.

46
 A, u kurac, ja sam stvarno lud! ta ja radim? ta?!
Ajd, nazdravlje! dignem au, da se smiri, i kucnuli smo se.
Bili smo ve pijani, ali smo eksali.
Emil zatim upita: Ne znam... ta misli, je li ovo pri kraju, ili je tek poelo?
Mislio sam rei neto smirujue ali onda su se otvorila vrata sobe i u polumraku
se pojavila njegova djevojka, sanjiva, u kratkoj spavaici, lijepih nogu. Malo sam
zinuo. Vidio sam iskru ponosa u njegovom pogledu i sitni smijeak.
Kimnula je i produila u kupaonicu.
Vidi ti to, a? ree mi Emil ispod glasa, kao da u sad razumjeti problem.
Aha rekoh i umalo pijano dodam "stvarno je seksi", ali onda pomislih: ne
moe tako nekome hvaliti djevojku, iako... Vidi ti to, rekao je kao da kae upravo
to.
Ona se opet pojavila, dotakla ga po licu, pa upita:
Ima kaj pive?
Nema, samo vino kae i dodaje joj doint koji je taman pripalio, a htio joj je i
natoiti, angairajui obje ruke odjednom, premda malo neprecizno. Opa, koja
panja, pomislih. Ovo mi je frend doda.
Ne, ne mogu vino sad ree ona, a on je ionako malo prolio. Brisao je to po
stoliu. Ona mi prui ruku:
Nataa.
Igi rekoh.
Misli Igor?
Dobro rekoh Igor, Uvijek isto.
Ona povue par dimova. Pa kaj radite?
Pa evo priamo ree on.
avrljamo kaem.
A-ha-ha nasmijala se. Da avrljamo!
Gledao sam je, vjerojatno blesavo, mislei: tvoj stari me danas drao na nianu, a
na tebi se to nita ne vidi.
Pa ko jo avrlja, ovjee! ree mi kao budali. Pa nema vie avrljanja!
On ti je veliki zajebant. Dvaput je pao na prijemnom iz glume, nisu skuili da je
novi Woody Allen ree Emil. Kao i obino, dodao je: A studira promet.

47
 Njemu je to smijeno, a i meni ponekad. to studira?
Promet. Onda svi zamiljaju aute kako prolaze. Ali, najgore je kad me predstavi
kao zajebanta. To donosi sa sobom neke obaveze.
Ja sam samo student rekoh Natai.
Ta se opet nasmijala. Ja sam samo student! Dobra! Obini student. Super!
Obini ponovih bez veze.
Dobar si! ree Nataa. To u i ja odsad govoriti: ja sam samo student.
Studentica rekoh.
'Ja sam samo studentica' isprobavala je kako zvui. Ja sam samo
studentica. Nee, to zvui malo onako... kao da bi me netko mogao jebati. Ja sam
samo student, to je to.
Okej, ti si samo student.
Jeste vi normalni? smjekao se Emil.
Ne, mi smo samo studenti ree Nataa i zaceni od smijeha. Gledao sam je
pokuavajui shvatiti... Ne, pomislih, nisam izvalio nita tako smijeno. Valjda je
stvar u tome to ona nije samo student. Ona je sad prije svega Srpkinja, pomislih, A i
ova trava brzo radi.
Samo studiramo, najnormalnije rekoh kad ve tako dobro prolazi.
Ona se drala za trbuh od smijeha. Pa i ja. Pa i Emil. Bilo je zarazno.
Ja nisam obini student ree Emil kad je to malo jenjalo. inilo se kao da
nastavlja s neim smijenim: Danas sam se prijavio.
Di? upita ona, smijenih oiju.
U HOS ree on gledajui u stranu, smijui se. Ali da ga je netko fotografirao,
mogao je izgledati i kao da plae.
U, jebote! ree ona iznenaeno.
Njegov smijeh se gasio. Pa ta?
Pa ni! ree ona prekriivi ruke pod grudnjakom. Ne? Pogledao sam malo
dulje, koliko se smije koliko se smije?, ba sam probao procijeniti ali...
Ne pae ti? ree on.
Gle, tvoja stvar! odsijee ona.
inilo mi se kao da se obnavlja ta njihova dananja svaa.
Nemaju oruja! rekoh. Probao sam unijeti malo bezbrinosti: Moda ga

48
uope nee zvat.
Nema grudnjak.
Oni su utjeli. Svatko je gledao neto svoje.
A, i ako ga zovu dodam. HOS nije regularna vojska... Mo se pojavit, a i ne
mora.
On je zurio u tranzistor za sklonite i doimao se malo rastrojeno.
Ej, doao si tamo, prijavio se, dao im ansu, ali propustili su je...
Vi me zajebavate? ree. ta, misli da nemam petlje?!
Kud si sad zabasao?
Nema zajebancije! Uozbiljio se, vojniki kae ona, kao meni.
Ma odjebi s tim! on pogleda gore i zavapi Ej, ovjee, njen stari je u kasarni
JNA, a ona meni dri ta?! Antiratno predavanje! Svaki dan!
Nisam vie znao to s njima: neka to sami rijee.
Ona je sjela na fotelju i natoila malo vina. Ree: Moj stari je budala.
Malo poslije doda: A jo sam i tebe nala.
Otpila je malo vina i napravila grimasu odvratnosti, koju je ipak odluila
prebroditi.
Otpila je jo malo, s malo manje gaenja. Da, treba se samo naviknuti na okus,
htio sam rei, ali ipak sam odutio.
S radija se uo najnoviji hit: Blagoslov od tebe traim, majko / da me prati u
odluni boj... Ona je posegnula da promijeni stanicu, a on je rekao: Pusti.
Rodila me majka Hrvatica / Rodila me ponosita uo se refren.
Ovi stvarno imaju problema u vezi, pomislih.
On je motao novi doint. Koliko god bio pijan, na to se uvijek uspijevao
koncentrirati.
Ona je narezala malo pancete i pojela je bez kruha. Onda je zapalila cigaretu i
popila ostatak vina iz ae. Natoila si je jo, pitajui me: Oe ti?
Moe.
Ti?
Imam.
Ona ree: Malo je glupo da se zbog mene prijavljuje u HOS.

49
 U tom trenutku sam pomislio: aha... Nije mi prelo u rijei, dok nije rekla. To je
njegov nain da razrijei sve to.
Gledajui u doint, kao da razmatra koliko ga je dobro smotao, on mrko kae:
Prijavio sam se na svoj raun!
Ne zamaraj se, ujutro odlazim.
On ju je pogledao odozdo i isprva nije rekao nita.
Pio sam to vino, zapalio cigaretu, gledao okolo, prouavao uglove tamo u mraku.
Da nije prokleto zamraenje, i ja bih otiao.
Umjesto toga rekoh: Ovaj tip koji pjeva... ili smo u istu srednju.
Svaka ast ree ona. To je u rangu, ono, ko da si iao u razred s Ianom
Curtisom...
Vidi, slino su izgledali... Onako zapitano... Ali svaki je razvio svoj stil.
Ona se smijala, premda su to bile injenice. Smijeh je vibrirao, malo rastrzano.
On je zapalio doint. Nakon to je udahnuo svoje, dodao ga je meni. Povukao sam
dim i dodao njoj. Ona je povukla dosta.
Di odlazi? upita on gledajui preda se.
Uh, da, pomislih, nije to gotovo. Trebam ponovo utjeti.
Odlazim ree ona.
Zamiljao sam to to znai.
Misli, stvarno? upita on.
inilo se da "stvarno" znai jo dalji odlazak.
Da, odlazim. Gotovo. Problem rijeen.
Dodala mu je doint, ustajui.
Mi nismo u vezi. Ako je to uope bila veza... ree mu ona. Pa nakon pauze
doda: ...Vie je nema.
Mislim da je moda ekala da je demantira. Njemu je pogled lutao; iznervirano je
otpuhnuo.
Zatim je napravila neto to me iznenadilo: prila mu je, sagnula se, uhvatila ga za
vilice, podigla mu lice i poela ga ljubiti.
Ljubila ga je napadaki, kao da ga kani usisati, a on je odgovarao slino tako
odozdo, kao razdraen pas na lancu.
Onda ga je dolje, rukom uhvatila za jaja, vidio sam to.

50
 Idemo u sobu promrmlja on, kao da ja neu uti.
Jebimo se! ree ona skliznuvi na kau, drei ga oko vrata. Jebimo se da nas
vide.
On je stao: Nisi normalna.
Ona se okrene meni, s onim usnama i onom kosom koja joj je pala na obraze, s
onim oima i malko iskrivljenim osmijehom: Jebemo se ve mjesec dana. Ko da
nema sutra.
Pa moda i nema rekoh.
Jebemo se, meni se ini, potajno okrenula se njemu. Zar ne?
Daj se skuliraj! ree on.
Ali ti moe biti svjedok da smo se jebali! ree ona, kao da opet govori meni,
premda se sve odbijalo prema njemu, i mogao sam samo utjeti, pijano, dok su mi
sljepoonice bubnjale.
On je gledajui u stranu otpuhnuo, kao da ga ona sramoti.
Ona ga je sad gledala, ekajui da neto kae, da joj naleti na repliku, vidjelo se.
Odlazim ujutro, kui? uspravila se opet na noge.
Nije imao tekst. Vrtio je glavom, kao da ga luda ena maltretira.
Nismo mi vie u nikakvoj vezi, uje? Mogu se i s njim pojebati mislila je na
mene, ali nije me gledala, nego je govorila iznad njegove glave, uiju.
Ma jebi se s kim hoe! trznuo se cijelim tijelom umalo se prevalivi.
Ona se onda ponovo sagnula, poela ga ljubiti, kao prije, samo nekako oajnije,
kao da ga vie ne voli i ljubi ga samo iz inata, da mu neto pokae, tako sam to vidio,
pijano, i bilo je neto strano u tome, pa sam se malko uspravio, priao im, nagnuo se
nad njih i obgrlio ih oboje. On je, ini mi se, zaridao, a ona je naslonila obraz na moj,
i onda uskoro, vrlo uskoro naprosto stavila usne na moje i ljubila me dok sam utio,
ini mi se, gorak okus suza, valjda njenih.
ta radi... zareao je odozdo i nisam znao govori li njoj ili meni koji sam joj
pustio da me ljubi, jer oni nisu u vezi, opravdavao sam se, i sve je tako kako jest,
dogaa se sad, i nema sutra.
On je, ini mi se, dolje skinuo njen orc, jer mi smo stajali, a on je sjedio, i ona je
uskoro, nekako, teko mi je to objasniti, ali ona je uskoro, ini mi se, sjela na njegov
kurac i onda sam izgubio njene usne, gibale su se preda mnom, i gledao sam njene
oi, tako crne, tako mrane, i bio sam posve siguran da me voli. Ipak, jebala se s
njim, pa sam nakon nekog vremena sjeo na svoje mjesto... I gledao sam kako joj on

51
sad ulazi dok lee na boku... Bio sam uzbuen, ali to? Da otkopam taj uasni lic?
Da joj stavim kurac u usta kao u porniima? On ju je sad jebao zguza i bila je prilika
za to. Sad me je pogledala i inilo mi se kao da me ne prepoznaje. ekao sam da
prui ruku prema meni. Ali nije pruila ruku, onako kao u porniima, traei moj
kurac. Onda sam sjeo blie, ispred njenog daha, i ponovno smo se ljubili. On je jebe,
ja je ljubim, mislio sam, to se dogaa, tako je kako jest.
Ljubili smo se dok nije svrila, i on je svrio, u nju, ini mi se.
Ustao sam i oteturao do kupaonice. Uao sam u kadu, pustio jako toplu vodu,
legao unutra, svrio brzo. Mislim da sam zaspao u kadi i da sam, kad mi je postalo
hladno, otiao do kaua, jer sam se probudio tamo, pokriven svojom jaknom i nekom
dekom za koju ne znam odakle se stvorila.
Probudio sam se, uz mutnu glavobolju, uz svjetlo lampe.
Sjedio sam kratko na kauu dok se nisam sjetio da sam gol. Rolete su temeljito
sputene, ne znam je li ve dan. Naao sam naoale na stoliu, otiao do kupaonice,
odjenuo se i pio vodu iz dlana, na lavabou.
Krenuo sam prema izlaznim vratima i onda oklijevao, s rukom na kvaki. Pitanja
su se pretapala jedna u druga.
Stojim s rukom na kvaki, ramenom prislonjen na vrata, kao da prislukujem svijet.
Je li vani dan?
Onda me prenulo: kraj mene, u predsoblju, zelenkasti telefon je zazvonio.
Moda ga zovu.
Bio je dan.

52
 KONJOUBOJICA

MIMA SIMI

Isobiak.
za izlizanog pulta hotelske recepcije i konice bokseva s kljuevima uredski je
Od namjetaja stol od iverice zelene povrine, kolska stolica koja je
preivjela osamdesete, rasklimani ormar s natiskanim registratorima i hotelski sef s
brojanikom. Zidovi su ukasti od dima i desetljea disanja. Slika po zidovima
nema, samo prozori koji gleda van na neonski natpis hotela. Ovdje je i jedina stvar
u hotelu koja dri korak s vremenom fiksna nadzorna kamera koja iz gornjeg kuta
prostorije po dijagonali pokriva sef. Snima taj kadar dvadeset i etiri sata dnevno,
snimke se pohranjuju na memorijsku karticu kamere i svakih 48 sati novi materijal
pregazi stari. Tako je barem posljednjih mjeseci, otkad ivim ovdje i smjetaj plaam
radom na recepciji, sitnim popravcima po hotelu, zamjenom gumica i tu baterija,
osiguraa i arulja, izvlaenjem biuterije iz slivnika, pospremanjem soba,
raznoenjem izlizane posteljine i hrapavih roza toaletnih listia koje jo proizvode
samo zbog bezimenih hotela na periferiji. Kamera i sef? U takvom hotelu ovjek bi u
sefu eventualno mogao pronai oprotajno pismo vlasnika ili rolu troslojnog
toaletnog papira. Zapravo, bio je to jedan od onih hotela tako neuglednih da se (bez
ugovora i pregovora, reija i znatieljnih susjeda) vie isplatilo ondje ivjeti nego
unajmiti stan. jedan od onih s crnom rupom umjesto zvjezdica, s jeftinim neonskim
znakom koji bi svako malo pregorio, ili svijetlio krnje, ispisujui HOT ili HOE,
nepostojeim turistima obeavajui ludu zabavu s koje e se kui vratiti sa sifilisom.
Nije imao svoj restoran, kiosk pa ak ni kafi ondje ste mogli godinama ne
postojati, ispod svih radara, izvan svih mapa. Valjda je zbog takvih samozatajnih
stanara hotel jo uvijek opstajao, suprotno zdravoj logici i svim osjetilima. Dapae,
inilo se da sasvim solidno ivi vlastiti ivot; poput kakve benigne izrasline s
udesno izdrljivim sustavom napajanja.

Kao neko u ratu, vode ponekad nije bilo, a tople je vode bilo rijetko. Pritisak u
cijevima najbolji je bio u gluho doba noi, kad su umivaonici i zahodi posvuda
mirovali. No svima bi brzo postalo jasno da se ekanje ne isplati. U ustajalim
snovima i pod smeim sintetikim dekama do jutra bi tijelo i zimi bezbroj puta
prokljualo. A ventilacije nije bilo, da hladi ili barem brujanjem opkoli i zatiti

53
spavaa. Tanki su ga zidovi ostavljali na zvukometini, kao one papirnate pregrade u
prizemnicama u japanskim filmovima iza kojih se ne moe sakriti ni tijelom ni
glasom. Poloi uho na recepcijski pult, kao na tranice vlaka, i zna sve to se u
hotelu dogaa. Kad ne spava, zna i vie. Tko je pobjegao od supruga, djece,
obitelji, tko od vjerovnika, utjerivaa, policije. Tko krade, tko prosi, tko se kurva, tko
daje, a tko prima batine, tko cijeli dan gleda u strop, u zid, u neravni parket, i
zaboravlja disati. Tko hre, tko hoda, tko govori, a tko vriti u snu. Kad ne spava,
noga na gasu otea, semafori se malo sporije pale i prometni znakovi iskau sekundu
prekasno, ali ivot je jasniji i glasniji od IMAX-a.
I smrdi, nepodnoljivo.

Pono je davno prola, i vie se ne uju glasovi kroz zidove ni voda u cijevima. U
sobici iza recepcije zrak je gust i ustajao, pa diem tedljivo poput ronioca. Na tren
zaustavljam dah i pomislim da sam u grobnoj tiini. Ali grobna tiina nije izostanak
zvuka. Ona je mrea perifernih zvukova frekvencije onkraj raspona ljudskoga sluha.
Pucketanje crvotoine u hrastovini lijesa poloenog u betonsku komoru. Migoljenje
liinki u mesu. Drhtaj pauine u kutovima grobnice, bujanje plijesni. Ti zvukovi
negdje postoje, netko ih uje. Apsolutne tiine nema ni u crnim rupama, ni u onima
od pet zvjezdica. Treba samo na njih prisloniti uho.

Beumno prenosim stolac do sefa, namjetam ga u kadar. Sjedam na nj i diem

pogled prema tamnom, ispupenom oku kamere. I sputam ga nazad na ake. Vode
sino nije bilo, usprkos apokaliptinom potopu koji vani jo traje, ili zbog njega.
Ruke su mi ostale u depovima i oko noktiju se ukorijenila linija krvi, a u
cirkularnim brazdama jagodica vilinski prah baruta. Iz depa vadim revolver,
premeem ga s dlana na dlan, vojniki je i dobro mi lei u ruci. Preivio je Legiju
stranaca, ratove prekooceanske i lokalne, gradske i seoske obraune, prsa o prsa i
preko plota, prijetnje, provale u napuene kue i naputene stanove, pljake
kladionica i benzinskih prije, za vrijeme i poslije rata. Drak je izbrazdan. Oiljci od
ratova, ili recke. Tei kao da je pun, ali kad ga repetiram i povuem obara, samo
prazno podrigne. Kao nakon duge i teke bolesti, nema vie to izbaciti. Ni vatru, ni
bol, samo zvuk. Diem jo jednom pogled prema kameri, uvjeravam se da crvena
lampica pulsira, izvlaim dah iz dubina dijafragme i prvi put u prii progovaram.

Plan je odavno bio izraen, trebao je samo krpu u zraku, znak. A on je, kako to ve
biva, doao odozgo. Ve su nekoliko tjedana, histeriniji no ikad, mediji upozoravali
na nadolazei klimatski obrat, vrue ciklone na sjeveru i povlaenje arktikog

54
pokrova. Vritei naslovi, usijane prognostike karte, strune analize, pa i karikature
na kojima se sunce, daleko u Polarnome krugu, odmara medu oznojenim guzovima
ledenjaka. I ovaj put se uistinu dogaalo. Na dotad nedoivljenoj vruini zapucketao
je permafrost i stoljeima zarobljeni plinovi prsnuli su vatrometno. Nepregledne
zavjese vodene praine buknule su na sve strane i stotinama metara uvis opet se
skupile u oblake. Guste i nazubljene. Porinuti vjetrovima i tlakovima, budno praeni
satelitima, u flotama su se vukli prema jugu. Po putu su usisavali skelete ptica, otpad
aviona, meteorsku prainu, sve dok se napokon, prljavi i masni od puta, nisu nasukali
na neboderima grada, zamraivi potez neba od golemog kupovnog kompleksa na
zapadu pa sve do vojne bolnice na istonom dijelu grada. Zujali su elektricitetom i
bacali iskre. 1, preko noi, zima je iskoila iz klimatske razvodne ploe i utekalo se
ljeto.

Naletjelo je u nedjeljno jutro kao teretni kamion, vruim dahom pomelo ljude s
ceste, razvalilo prozore i vrata. Medvjedi u zoolokom vrtu teturali su na rubu
infarkta po praznim bazenima, rasturenih biolokih satova. Pele su se
dezorijentirano sudarale i padale kao iva tua po ljudima i kuama. Sava je
podrhtavala u koritu, a stakla na poslovnim zgradama treperila su i kad nije bilo
vjetra. Kroz nekoliko dana, usred krize hitnih intervencija i sve mranijih prognoza,
nada se prelila u paniku i ljudi su navalili na benzinske crpke, punili rezervoare i
kanistre, trpali fotografije u plastine vreice. Kolone na izlazu iz grada bile su sve
ire i due, nervoznije, nou su slapovi svjetla istjecali iz grada. Smak svijeta nitko
nije oekivao tako skoro, ali ljudi su se brzo navikli, bili su snalaljivi. Odlazili su
mali i veliki poduzetnici, pojedinano i grupno, malim i velikim autima. Vlastitim,
posuenim, ukradenim. Naputale su se obiteljske kue i godinama ureivana
dvorita, i putem se upadalo u tua. Ljudi su susjedima u nevolji uskakali, pomagali,
noevima i odvijaima se probadali. Ispraznile su se police i izlozi trgovina.
Izvjeene su, za svaki sluaj, obavijesti o inventuri, kolektivnom godinjem odmoru i
skorom povratku. Pozatvarali su se restorani, striptiz barovi, noni klubovi i kafii,
svi osim jednog. Onog u kojeg je Konj ve mjesecima svakodnevno svraao.
Od prvog je dana imao svoje mjesto. Separe u sjeni iz kojeg se vidio cijeli lokal,
svi stolovi, vrata oba zahoda i ank. Vlastiti komad mraka iz kojeg je skenirao
konobarice i goste. Kad ga nije bilo, separe je bio prazan, bio je rezerviran na
neodreeno. Zato su Peru Vidovia prozvali Konj, ne znam. Moda jer je bio nalik
konju, razmaknutih oiju, irokih nosnica, izduenog, bezizraajnog lica, balvana od
nogu. U mom se rodnom gradu za ovjeka znalo rei da je glup kao konj, ali ja sam
iz Dalmacije, a on je bio iz Bosanske Posavine i samo bog zna kakve su pameti
tamonji konji bili, i kakva su im svojstva lokalci pripisivali. Moda mu je u

55
djetinjstvu nadimak, s podrugljivom njenou, zbog izdrljivosti na batine dao otac.
Ili najbolji prijatelj, ili brat, dok su se utrkivali niz pranjavu ulicu, ne slutei da e
poslije krenuti putem na koji plemenita ivotinja jo nije stupila.

Sve su tramvajske linije vodile onamo. Danju je bilo okretite, nou spremite, a kad
je proglaeno izvanredno stanje, pretvorilo se u odlagalite tramvaja, U posljednjem
tramvaju, s natpisom kvar umjesto odredita, na okretite u Dubravi dovezli smo se
sami voza i ja. Plava tenda Voljenog Vukovara buno se nadimala na vjetru, pletene
smee stolice naslagane u stoce podrhtavale su, elinim sajlama vezane za eljeznu
ogradu. Da ne odlete ili da ih tko u bijegu ne odnese. Od naleta vjetra vrata se
otvaraju. Unutra je zrak ustajao i mlaan. Tiina djeluje privremeno, kao nelagodna
stanka u razgovoru ili rupa u radijskom programu. Prilazim anku oputeno, kao da
je najnormalniji dan. Konobarica nije oekivala jo gostiju. Iznenaena zastaje u
pokretu, zaboravlja me pozdraviti. Sjedam za ank, a njezino iznenaenje brzo se
pretapa u ravnoduje. Pita to u. Naruujem viski, ili bilo to s tim postotkom
alkohola. Neki njime lijee nesanicu, ali moja, dublja od Arktikog oceana, pije ga
lako poput kinice. Kao na streljani, konobarica ih reda, a ja ih skidam. Umor je let.
Umor oslobaa. Osjeaj je ispravan, toan i istinit. Iz udaljenog kornera lokala
zasijeca me pogled. Ne moram se osvrtati, znam da je ondje Pero Konj.
Da je u osnovnoj koli, s tim bi imenom sjedio u zadnjoj klupi i drugovi bi mu se
zbog nezgrapnosti smijali, moda i uiteljica. Moda bi mu nadimak nadjenula ba
ona, zbog zasluga na, recimo, satu matematike. Ostajao bi Konj po kazni nakon sata i
na ploi u beskraj zbrajao razlomke, od nemoi frkui i struui papuom po
linoleumu. Takav bi Pero Konj bio u osnovnoj koli. Kao zapovjednik logora u
Donjoj Mahali, meutim, Pero Konj bio je puno zajebaniji lik.

Zaokreem se bono i laktom mu blokiram pogled. Oroenim dnom ae utiskujem

jo jedan olimpijski krug na naslovnicu novina pred sobom, rastaui golema slova i
podbuhli, pikselizirani profil, u olovnu mrlju. Novine su od prolog tjedna, ali vijest
je aktualna. Silovana, ubijena, zakopana, tko zna kojim redoslijedom. Tijelo je, pie,
iz plitkog groba na Sljemenu izbio nalet bujice naglo otopljenog snijega. Slijedi i
kataloki opis ozljeda i spekulacije oko alata kojim su nanesene. Klijeta, lisiine,
britva, boca, kabeli, kundak. Identitet ene jo je uvijek nepoznat. Za poiniteljem se
traga, ili e se valjda tragati jednom kad sve ovo proe.

Pero Vidovi zvani Konj prvi put je sjedio sa mnom i s majkom na Jelai placu u
Zagrebu sredinom devedesetih, rat je kod nas na moru taman zavrio. Kao da

56
slavimo, sjedili smo na osunanoj terasi gradske kavane i jeli kremnite u hladu
banova repa. Smijali smo se (najmanje jedna fotografija svjedoi o tome), imao je taj
neki naglasak koji je sve inio smjenijim nego to je bilo, pa i kad uope nije bilo
smijeno. Pri rastanku mi je vrsto stisnuo ruku. Moda mi je i neku lovu dao, vie
se ne sjeam. Majka se smijala i mahala rukama, prvi put u ivotu bila je istinski
zaljubljena Perinog je brata upoznala u ratu. Ona lijenica na frontu, on
zapovjednik, ili zamjenik zapovjednika neto vano, visoko i snano, u svakom
sluaju. Ljubav je planula kao staja. I ljubavi je bilo ko dreka. Ko mrtvih civila s
obje strane, U Starigradu, kraj Zadra, gdje su ui krvarile od detonacija.

Kroz zamuena prednja stakla lokala tenda se sad jedva nazire, Tamnoplava se
pripojila sivoj, zrak je pun estica vodene pare i ini se da e se nakon svih ovih dana
iekivanja napokon uruiti. Uistinu, poput orkestra raketnih minobacaa nebo se
zaori, prolomi i toptajem sumo-borca kia se svaljuje na asfalt, zemlju, kronje i
iroku tendu Voljenog Vukovara. Lie i plastine boce vitlaju na sve strane po
praznoj vietranoj cesti. Takve su neko bile ljetne oluje u Zadru. Sve bi se odozgo
u petnaest minuta sruilo na zemlju, svi bi vrazi pakleni svoje kante na zemlju
iskrenuli. Tada je trebalo uletjeti u more. Voda se vodom izbija, a slana sve rane
lijei.

Drugi put smo s Perom Konjem sjedili i pili i jeli i smijali se krajem devedesetih,
pored mora. Pero Konj ljetovao je u Kozinu kraj Zadra, s ljubavnicom. ena mu je
ljetovala u Posavini, u Oraju, s djecom. Pero Konj i ljubavnica (ijeg se imena i
nadimka uz najvei napor ne prisjeam, ali znam da je jednom bila Miss Slavonije i
Baranje i na mjeseini u sjeni roleta izgledala je kao Kim Basinger u 9 i pol tjedana)
u Kozinu su povoljno unajmili apartman kod majinih prijatelja, Emile i Zlatka,
lagodno umirovljenog sredovjenog para. Inae teki namori, majku bi uvijek
ugostili s nepatvorenim oduevljenjem. Emila bi iznijela pladanj s kupovnim
prutom i sirom, a Zlatko posljednje nalaze krvi i urina i drhtave ispise EKGa. Sa
strau su i detaljno razglabali o svojim tjelesnim i psihikim simptomima,
nuspojavama propisanih i ostalih lijekova te s uasom i uitkom upijali majine
dijagnoze i savjete. Majini su prijatelji zato kod njih uvijek ljetovali s popustom,
ak i kad Emila i Zlatko ne bi odobravali njihov ivotni stil.

To se ljeto sunce Kozinu nalo blie no ikad prije. Brat i ja odveslali smo
gumenjakom na puinu, daleko od razgovora i svih zaklona, s golemim morskim
zrcalom koje je beskrajno umnaalo suneve zrake i njima nas zasipalo. Davno od

57
mora odviknuta, koa mi je u trenu procvala mjehurima. Pero Konj sjedio je u hladu
u vojnikim hlaama, neobrijan i gol do pasa, puio je i smijao se. Rekao je da
stavim jogurta na to, ali Emila i Zlatko od mlijenih su proizvoda imali samo
polumasni sir koji se ve dobrano preznojio na suncu i vie nije bio ni za to.
Bila je nedjelja i najblia je trgovina bila kilometrima daleko, a Pero Konj je
rekao, ja u. Vratio se sat vremena poslije s litrom soka, istopljenom okoladom i
dvije aice jogurta. Sjeli smo u vrt, na tepih suhih borovih iglica, mirisalo je po
ljekovitom bilju. Zagrabio je jogurt iz ae prstima i paljivo mi ga nanosio na
ramena i lea. Njeno. Nije prolio ni kapi. Sprena koa davljeniki je srkala jogurt i
nakon nekog vremena tijelo mi se napokon opustilo. Moda u i spavati. Dok je
sunce tinjalo iza horizonta, Pero Konj jo jednom se nasmijao iz dna grla, potapao
me po bedru i rekao de, de. Ima puno gorih stvari u ivotu.

Nakon to su svi otili na spavanje, Pero Konj i Zlatko te su veeri ostali dokasna
sjediti na verandi uz vino. Konj je priao o akcijama na Korzici, u Ruandi, u Gani, u
adu. Pokazao je Zlatku i medalju za hrabrost koju je zaradio s nepunih dvadeset.
Zlatko, koji je o bolestima znao vie i od lijenika i o moru vie od pomoraca, prvi
put u ivotu ostao je bez rijei. Sanjao je i on kao mladi Legiju, okrutnu i uzvienu
koreografiju obuke, mone, gole pejzae, slane pustinje, momke sa svih strana
svijeta koje vee nadljudska privrenost, bratstvo koje se poraa u borbi, prsa o prsa,
nie kao oaza pod pljuskom adrenalina.
Iza oroenih stakala Voljenog Vukovara panino miga flota nasukanih autobusa.
Konobarica jo jednom zazuji izmeu mene i njega, zategnute kose, izduena lica i
kapaka nepovratno istegnutih od umora. Dolazi do mene i upravo kad kanim naruiti
jo jednu rundu, vidim da Konj ustaje, i prilazi platiti. Gledam ga uivo i izbliza, prvi
put nakon vie od petnaest godina. Godine mu nisu dodale nita osim sjedina i bora, i
pokojeg novog oiljka. Vraam pogled na novine, ali on mi staje nelagodno blizu i
ovaj put mi napadno zumira lice. Ne uzvraam pogled, ali se i ne miem, kao da me
se ne tie. Stariji je od mene desetak godina, ali vrijeme me pregazilo i ta se razlika,
neko opipljiva i jasna, vie ne vidi.
Znamo se? pita.
Odmahujem glavom.
Ne vjeruje mi, ali ne moe se sjetiti otkud me poznaje, a i nije mu, jasno je,
osobito vano. Jedva primjetno slijee ramenima i odustaje. Nisam mu prijetnja. Vii
je od mene barem za glavu, i iri. Sad kad je uspravan i pored mene, vidim da mu
vojnike hlae stoje nakrivo. Kao da ih neto vue, kao da su mu zdjeline kosti
krivo srasle. Kao da mu je dep pun kamenja, ili eljeza. Daje konobarici novac za

58
pie i tipa je za guzicu, odsutno, refleksno. Ne primjeuju ni ona ni on. Vani se nebo
jo uvijek uruava, kia se i dalje volovski zabija u zemlju, pjeni se u kanalizacijskim
otvorima. Oblaci teki kao ispisani jastuci zgrudani gue svjetlo. Ima neke beznadne
pravde, mislim, u tome to je mrak napokon zastro itav grad (i luksuzne rezidencije
na obroncima Sljemena, i ostakljene ambasade s bazenima, i slikarske ateljee na
Gornjem gradu), a ne samo ovaj ratimani kvart, od svijeta odsjeen lukom
tramvajske pruge.
Polako, kao na usporenoj snimci, Konj odmie prema vratima. Izvlaim
najkrupniju novanicu iz depa i polaem je na ank, ne traei ostatak.
Vrijeme je.

Trei se put Pero Konj pojavio u mom ivotu dok smo u Zadru lomili ae, razbijali
tanjure i nazdravljali na svadbi moga brata. U pauzi izmeu opijanja i trijenjenja u
rukama su mi se nale lokalne novine, vijest o oruanoj provali u kuu Emile i Zlatka
. u Kozinu. Dvojica maskiranih provalnika starce su svezali, uutkali ljepljivom
trakom i tukli do besvijesti. Uzeli su neto zlatnine i par tisua kuna gotovine.
Snimila ih je nadzorna kamera s oblinje benzinske crpke gdje su nakon pljake stali
natoiti gorivo. Kao otegotnu okolnost poiniteljima sudac je naveo osobitu
okrutnost i bezosjeajnost pri poinjenju djela, a olakotna okolnost starijem, Marcu
Vincetiu, bila je injenica to je priznao djelo, bio neosuivan i sudjelovao u
Domovinskom ratu. "Marca Vincetia (36) iz Oraja u BiH", pisala je novinarka
Slobodne Dalmacije, "neobino je bilo vidjeti u sudnici u svojstvu optuenika, jer je
on proveo ivot borei se protiv kriminala. Bio je pripadnik Legije stranaca,
sudjelovao je u akcijama na Korzici, u Ruandi, u Gani te u adu, gdje je odlikovan
za hrabrost. U Domovinskom ratu bio je donaelnik vojne policije za centralnu
Bosnu i, prema evidencijama, nikada nije bio kanjavan."
Pero zvani Konj openito nije mnogo mario za pisanu rije, ali tijekom rijetkih
slobodnih sati na Korzici navukao se na pustolovne roto-romane, toliko je
francuskoga u tri godine savladao. U njima su siromani no plemeniti mladii
egzotinih imena upornou i borbenou (i s mnogo drskosti) prkosili sudbini i
monijem neprijatelju, naposljetku osvojivi bogatstva svijeta i ueno ensko srce.
Pero Konj na Korzici je shvatio i to da e kao Marco ili Victor imati mnogo vee
anse kod Francuskinja i Talijanki, a isto je, ispostavilo se, vrijedilo i za graninu
policiju.
Slabog srca, Zlatko je tijekom oruane provale zamalo umro. Emila je tri mjeseca
provela na psihijatriji. Majka je na sudu svjedoila o inae uzornom karakteru Marca
Vincetia, a u taj broj Slobodne Dalmacije nakon svadbe zamotala je krhotine aa i

59
oglodane kosti.

Pero Konj je na izlazu, povlai vrata prema sebi i u lokal nadire prljava bujica,
zalijevajui mu izme. Otresa ih na pragu i zagazi na mokar teren umjetne trave pred
kafiem. Vrata hvatam u letu, prije nego to se opet zatvore. Izlazim van i ostajem
pod nadstrenicom, nekoliko metara dalje od njega. Jedini auto na parkingu veliki je
crni audi. Bljesak naranastih svjetala i zvuk otkljuavanja. Njegov je. Opet me
odmjerava, ali manje znatieljno. Ovaj put samo pita treba li mi prijevoz. Kimam.
Trimo pod pljuskom do auta, otvaram vrata i kliznem u suvozako sjedalo. Kona
presvlaka zacvili kad sjednem. On pali motor, a ja pokazujem u smjeru Maksimira i
vezujem se. Pero Konj ignorira pojas i pitanje i crvenu lampicu s komandne table.
Zbog pitanja i orkanskog vjetra i gustog mlaza kie koja se lijepi na vjetrobran
razumijem pitanje tek kad ga ponovi trei put.
Jel ima koga.
Znam da nije pjesnik ni metafiziar i da Pero zvani Konj eli znati jebem li se s
kim, ali njegovo pitanje tjera me na razmiljanje.
Nakon minute utnje priznajem mu da nemam. Da vie nemam ba nikoga. Pero
Konj se nasmijei, skree s glavne ceste, vozi niz izlokan uski put, dalje od
prometnice, niz rub ume. Auto poskakuje, gume prskaju i proklizuju. Parkira
napokon u nekakvom blatu, dok svuda oko nas vitlaju grane i ugibaju se kronje
stabala. Utjeno mi polae ruku na rame. Koa mi gori od ljeta i nespavanja, njegov
je dlan mek i hladan. Mirie na jogurt. Sputa mi ruku na bedro. Prelazi mi dlanom
preko hlaa i mrmlja komplimente. Zvue neprirodno, gotovo kao psovke. Naginje
se prema meni, prima me za zatiljak i zarine mi jezik u usta.
Kad su u Oraju svibnja 1992. Pero Vidovi zvani Konj i suborac Mato provalili u
kuu lokalne uiteljice, Konj joj je pokazao revolver, zabio no u stol i naredio joj da
se svue. Kad je odbila, zaradila je par amara, a oni su sami obavili posao. Cijelu su
se no na njoj iivljavali. Silovali je, udarali, tjerali je da se pere i sve ponavljali.
upajui joj iz lubanje itavo pramenje kose Pero Konj je zahtijevao da mu govori
kako je to uzbuuje.
Podiem mu majicu i otkopavam mu remen. Sputam mu hlae niz bedra, pa niz
koljena. Uzima mi glavu i gura je prema svome meunoju. Prima me za kosu i
vrsto kormilari prema svom kurcu. Prelazim mu rukama preko golih bedara i
sputenih hlaa i napokon ga napipavam tvrd je. Ukoen i hladan. Pero Konj
sklopio je oi, usta su mu iskrivljena u grimasu uitka i prezira, kia se sudara s
haubom, i sav ivi svijet u oblinjem zoolokome vrtu urla i zavija. Pero Konj ne
vidi kad mu ga izvlaim iz hlaa. Pero Konj ne uje kad ga repetiram. Ni kad mu

60
prislonim cijev na desno koljeno jo nita ne primjeuje. A kad povuem obara i
aica koljena prsne kao zdravica na svadbi, Pero Konj zanjiti i zakoprca se.
I vriti, i vriti, vriti.

U logoru u Donjoj Mahali znao se red. Zapovjednik logora Pero Vidovi Konj bio je
iskusan ve u dvadeset petoj, uio je od najboljih ratnika svijeta, spasio je po Africi
ete ivota i mnogo su puta spasili njegov. Nauio je kako ovjeku zabiti vodeno
crijevo u grlo i satima mu u utrobu putati vodu, a da preivi. Znao je trikove s
kabelom od kazetofona da ti pamet stane, pomou jedva metar kabela mogao je
ovjeka i svezati, i vikom ga nasmrt umlatiti. U Donjoj je Mahali u Mirzinoj upi
spajao i to se inae spajat nije dalo kad je jednoga sruio bocom mineralne,
dosjetio se da bi mu, dok tako lei, klamericom mogao spojiti prste i ui. Dok se
ovjeku krv slijevala u oi i na tlu je preklinjao da ga ubiju, Konj ga je ibao
remenjem i po njemu toptao u novim izmama.
Bos, samo u gaama i raznesenog koljena, Pero Konj vue se kroz blato i urlie.
Nekoliko sam metara iza njega, repetiram revolver i pourujem ga njime u smjeru
ume. On posre, ja hodam po vodi. Kad ne spava, refleksi ti u vonji otkazuju i
najee prekasno koi, ali sve su ti akre rascvjetane. I vidi sve to je bilo, to jest
i to e uvijek biti. Kad ne spava, samo si tada budan. Kia mi bubnja po tjemenu i
slijeva mi se u oi, ali ne smeta. Voda je prozirna i bistra kao more kod Zadra onih
nekoliko godina nakon rata dok ga iznova nisu otkrili turisti. Onda smo ronili vie i
dublje no ikad, bez maske i bez dihalica, bili smo ribe, tih nekoliko godina slobode.

Pero Konj spotie se i pada i die se i hoda, po lokvama, humcima i natopljenom

liu. Propada u blato i za sobom ostavlja bazene krvi koje zaobilazim. Dolazi do
kaljue. Zbog noge je ne moe prijei. Gae su mu poderane, krvave i blatne. Lice
mu je neprirodno blijedo, a glasnice poderane od vritanja. Pokuava nai uporite za
zdravu nogu, ali klizne po rubu i upada u mulj do koljena. Dolje je korijenje i granje,
nerazmrsivi umski kabeli. Vode je sve vie i ovdje gdje je kaljua uskoro e biti
jezero. Gledam u rastrojeno nebo i pitam se opet, za svaki sluaj, imam li koga.
Iz depa vadim klamericu.

S rukama u depovima uz tijelo revolvera itavu no pjeaim do hotela. Praznom

cestom, kilometrima, vozila nije bilo. Svjetla kua razbacana rijetko i treperavo, kao
na izdisaju. Kia nije popustila ni za tren, vodena zavjesa za posljednji in predstave.
U hotel ulazim tiho, kao da tko mari. Otkljuavam sobicu iza recepcije, dovlaim

61
stolac pred sef, sjedam u kadar. Premeem revolver po dlanovima. Stoji mi kao
saliven, kao da sam s njime u ruci roena.
Kroz prozori trepere crvena neonska slova.
HEL.

62
 NIKTALOP

PERO KVESI

1.
Nema u tome nikakve moje zasluge, naprosto sam tako roen. tovie, dugo
vremena ni ja to nisam znao. Vidim u mraku. Mogu tako pojednostavljeno rei,
premda to nije sasvim tono. Ako je potpuni mrak, recimo u dobro izoliranoj
fotografskoj tamnoj komori prije nego se upali crveno svjetlo ni ja ne vidim nita.
No dovoljno je da ispod vrata prodire bilo kakav, makar najslabiji odsjaj, da se mogu
snai. Odrasli smo u ulici na rubu velikog parka i esto smo se igrali u njemu nakon
to je sunce zalo. U jurnjavi kroz bunje po tami mogao sam stii bilo koga, a mene
nitko nije uspijevao uloviti. Najomiljenija igra bila mi je skrivaa. Kad smo ponarasli
i znali se potui s klapama iz drugih ulica na agama i nakon plesnjaka, ako se
makljaa zbila u nekom mranom dvoritu, neosvijetljenom haustoru ili periferijskoj
ulici bez rasvjete, obruavao sam se kao sovuljaga i na dvostruko vee i jae, to me
je osokolilo da ih se ne skanjujem ni pod punim svjetlom jer sam nauio kako i s
takvima izai na kraj. Tumaio sam to time da sam ja naviknut na mrak, a ostali nisu.
Kad god me je baka slala po neto u podrum ili na tavan i nudila mi svjetiljku, ne bih
je ponio jer bi mi samo smetala. Kada sam se vraao kui nakon zalaska sunca kroz
park, birao sam najtamnije putove ispod tekih kronji jer mi je mrak godio. No mi
je oduvijek bila jednako draga kao i dan, ako ne i draa. Dapae, jarko svjetlo mi ak
smeta, tako da ljeti uglavnom nosim sunane naoale, pa se zaboravim i ostanu mi na
nosu i kad sunce nestane. Cesto mi se dogaalo da sam poslijepodne poeo neto
itati, to me zainteresiralo, povuklo, sjeam se knjiga koje su mi bile toliko
zanimljive (Winnetou, Tarzan, Zane Grey) da se nisam mogao odvojiti od narednog
retka, dii i upaliti svjetiljku, pa nisam ni primjeivao kako vrijeme prolazi sve dok
majka ili baka nisu ule u sobu i zapitale: "to radi u mraku?" Nita mi nije bilo
sumnjivo ni kada sam poeo odvlaiti djevojke u najmranije zakutke parka. One bi
se grevito hvatale za moju nadlakticu i spoticale putem, to sam ja shvaao kao
strategiju enske koketerije, kao izliku da se vre prihvate i priviju, otprilike kao
ono kada su otklanjale moje ruke kada bismo napokon sjeli na neku klupu, ili
neuvjerljivo govorile "ne, nemoj" prije nego su se prepustile.
Mnogo puta se dogodilo da sam s drutvom uao na neko neosvijetljeno stubite i

63
bez krzmanja stigao do drugog kata dok su ostali jo traili prekida stubine rasvjete
kod ulaza, ali tome nisam pridavao nikakvo znaenje. Tek u vojsci sam shvatio da se
razlikujem od drugih ljudi. Poslali su me u Crnu Goru, duboko u planine. Ondje sam
naiao na mrak kakav nikada ranije u ivotu nisam vidio. Mnogi vojnici su se bojali
mraka, ali ja sam se u njemu osjeao kao riba u vodi. Vojni instruktori su nas
poduavali kako osmatrati i kretati se u tami, "ne gledaj izravno u ono to eli
vidjeti!, "ako osmatra obzorje, podigni pogled malo navie!, pa kad sam poeo
svjesno primjenjivati njihove naputke, otkrio sam da i mene zapanjuje koliki) mogu
vidjeti. utio sam o svojoj sposobnosti, ali sam halapljivo upijao obrazloenja. U oku
se nalaze unjii i tapii... jedni reagiraju na boju, drugi na crno-bijelo, svijetlo ili
tamno ... stanice osjetljive na boju nalaze se veinom na sredini ronice, povrine na
koju pada slika, stanica osjetljivih na svjetlinu vie je uokolo sredita ... nou nema
boja, pa su one za boje nekorisne ... a postoje ljudi koji dobro vide u mraku, postoji i
naziv za njih ... niktalopi. Jedino kako sam se time okoristilo bilo je to sam
mijenjao none straarske smjene s vojnicima koji su ih eljeli izbjei za druge, meni
neugodne dunosti, poput pranja zahoda, pa mi je, nakon to sam to poeo
prakticirati, boravak u vojsci postao maltene ugodan. Po noi sam promijenio dva-tri
straarska mjesta i na miru itao knjigu koju bih ponio, a po danu sam spavao dok su
ostali vojnici obavljali razne neugodne i besmislene zadatke. Dodue, pazio sam da
knjige koje nosim imaju vea slova, ali ako je bilo mjeseine, ni veliina slova nije
bila nikakav problem.
Nou, ili u tami, ipak se drugaije vidi nego pod svjetlom. Nestane mnotvo sitnih
pojedinosti, finih detalja, vide se samo vei objekti i cjeline, esto tek kao siluete, a
ako je zaista kao u rogu, niti to. Ipak, da je sasvim nemogue ita vidjeti, vrlo se
rijetko dogaa. U noima bez mjeseca u umama ispod gustih kronji,... ali tko se
od nas ikada nae na takvom mjestu? Nou, u starim bunkerima, podrumima bez
struje, naputenim podzemnim hodnicima..., malo tko se nade tako negdje bez
dobrog razloga. No ja nikada nisam propustio priliku da proem i takvim mjestima,
uvjebavajui vjetinu da se kreem pomou sluha, pipanja i logike. Pa kako je sluh
za kretanje kroz kmicu razmjerno daleko znaajniji nego danju, uvjebao sam i ulo
mi u krv da se i bez razmiljanja kreem neujno, ak kada za to niti nema nikakve
potrebe. Mogu proi preko da na kojemu je suho lie i granice da nita ne sune i u
vojnikim cokulama, a kamoli po gradskom asfaltu u mekanim gumenim cipelama
kakve iskljuivo kupujem.

2.
Ulica u kojoj sam odrastao nalazi se u rezidencijalnom dijelu grada. Kue u njoj su
stare predratne vile (mislim na Drugi svjetski rat) okruene prostranim vrtovima.

64
Dolaskom partizana iz njih su pobjegli ili istjerani oni koji su se uselili dolaskom
ustaa, a naselili su se znaajni predstavnici nove vlasti, ministri, visoki oficiri,
lijenici i direktori, kao i predstavnici radnike klase i napaenog naroda. Prvi su
uglavnom dobili cijele stanove, to je preteno znailo cijele katove pojedinih
zgrada, a drugi su, cijele obitelji, naseljavani u sobu ili dvije, pa je po nekoliko
obitelji ivjelo u istom stanu, esto s bivim vlasnikom koji je sa svojom familijom
zaguran u djevojaku sobicu. Jednostavna matematika kazuje da je prvih bilo manje,
a drugih znatno vie. No kada sam se ja rodio, okolnosti su se ve dobrano
promijenile. Nakon poetnog oduevljenja da su se uope nali pod ikakvim
krovovima, svi su otkrili da je ivot pod zajednikim krovom takoer neka vrsta
pakla. Neki iz radnike klase i napaenog naroda su zatraili i bez ikakve dodatne
intervencije dobili novoizgraene stanove u drugim dijelovima grada i odselili, a
preostali sustanari se proirili na dijelove zajednikih stanova u kojima su oni ranije
bili. Drugima je pomoglo to su im sustanari bili dovoljno utjecajni i imali dobre
veze da pomognu kad je drava dijelila stanove graanima ili poduzea svojim
radnicima da se upravo njih izabere za dodjelu drutvenih stanova. (Drutveni
stanovi bili su jednosobni, dvosobni ili trosobni; nacionalizirani stanovi bili su
etverosobni, peterosobni ili esterosobni ili su graeni po sistemu "jedna kua
jedan stan".) Izgleda slino, a ipak nije, ali je rezultat jednak. Dobrosusjedsko
pomaganje utjecajnih drugova prilino je pospjeilo proces kojim su istaknuti nosioci
sistema brojem znatno prevagnuli nad anonimnim predstavnicima radnike klase.
Napaeni narod je u relativno kratkom vremenu (otprilike do sredine ezdesetih
godina) neprimjetno gotovo ieznuo iz susjedstva.
Moje susjedstvo zove se Tukanac po glavnoj kvartovskoj ulici koja se uspinje
hrptom brijega kroz umu prema planini u zaleu grada. Meni je odgovaralo to je
Tukanac zapravo preteno uma. Volim umu. Naroito nou. U umi nema javne
rasvjete, ni osvijetljenih izloga, ni svjetleih reklama, ni farova automobila.
Tukancu pripada i udolina po kojoj paralelno s glavnom ulicom ide umska cesta
zvana Dubravkin ili Sofijin put.
Sva djeca s Tukanca ila su u osnovnu kolu na Jabukovcu. Kad je trebalo
krenuti u srednje kole, rasprili smo se po raznim gimnazijama, kako smo mi
govorili, "u gradu". Na nastavu i s nastave uvijek sam iao Dubravkinim (Sofijinim)
putem. Danju sam uivao u umi, pticama i vjevericama, nou u mraku. Kronje
drvea spajale su se visoko iznad ceste i u noima bez mjeseca znalo je biti tako
mrano da ni ja nisam nita vidio. Najvei dio puta hodao sam tako da sam jednu
nogu vukao po kanaliu za odvodnjavanje du ceste, a dijelove puta prelazio sam
kao slijepac, napamet. Ipak, bilo mi je to ne samo ljepe i zanimljivije nego i
sigurnije.

65
 Naime, u dvije velike predratne vile, zapravo palae na sredini Tukanca bili su
smjeteni domovi za nezbrinutu djecu, djecu bez roditelja, iz problematinih obitelji
i sline nesretnike. Oni su ili s nama u kolu na Jabukovcu i s njima nije bilo
problema. Problem je izvirao iz toga to je medu njima bilo i nekoliko desetaka ve
propupalih i prilino izraslih djevojaka. Djevojke su petkom, subotom i nedjeljom
odlazile u grad na plesnjake. Obino je svaku nakon plesnjaka pratio nazad do doma
neki mladi, Mladiima je bilo neugodno hodati slabo naseljenim i mranim krajem,
a jo gore da se sami vraaju istim putem, pa su obino poveli sa sobom prijatelja ili
dva, a kadikad tri, etiri ili pet. Tko zna to su oni koji su pratili djevojke oekivali,
moemo samo pretpostaviti, ili barem to je oekivao onaj koji je poveo prijatelje, ali
kad bi ih naposljetku djevojke ostavile i utekle u dom, ostajali su razoarani i
ogoreni, a esto ve od ranije polupijani. Nije bilo prijatno na putu kui sresti takvu
grupu koja se vraala prema gradu. Najmanje to se moglo oekivati bilo je
dobacivanje, verbalno vrijeanje i zajebavanje. U gorim sluajevima natezanje,
gurkanje, pokoji amar. Tri ili etiri puta godinje dogaalo se i da su nekog od naih
i ozbiljno prebili.
U takvim sluajevima imali smo ve razraenu taktiku. Izubijani je ulazio u prvu
kuu u kojoj je stanovao neki prijatelj i hvatao se telefona. Huligani nisu raunali da
postoji telefon. U to vrijeme telefoni nisu postojali u svakom stanu, linija se ekala
godinama, a na kraju je esto trebalo nekoga podmiti iznosom prosjene godinje
plae da bi se dobio telefonski broj. Meutim, na Tukancu je ipak svaka kua imala
telefon. Telefonirali smo dekima iz ulice Gorana Kovaia i s Rokovog perivoja,
rekli im koliko je bilo napadaa, opisali ih, naznaili koji je bio najgori, i nekolicina
njih su odmah trcali niz Aleksandrove stube u Demanov prolaz i doekali ih.
Njihovo je bilo nita vie nego da ih na poetku samo zadre. im je telefonski poziv
zavren, u trenu se sakupilo nekoliko nas sa sredinjeg Tukanaca i predvoeni
isprebijanim (ako je bio u stanju trati) sjurili se niz brijeg. Onako iz zaleta stutili
smo se na one koje su deki iz Gorana Kovaia zadravali i bez ikakvog objanjenja
poeli ih lemati. I deki iz Gorana Kovaia su u istom trenutku poeli tui i
zajedniki smo svojski namlatili nesretnike tako da im vie ne padne na pamet iime
privlaiti panju ako kojim sluajem ikada ponovo zau u na kraj.
Sjeate se filma "Ratnici podzemlja" ("The Warriors") Waltera Hilla? Sjajan film.
Ne da sam ga samo gledao vie puta, ja sam ga proivio.

3.
Sve ovo sam ispriao da objasnim zato je put kui Sofijinim putem bio sigurniji.
Naime, na njemu je bilo toliko mrano da su se huligani bojali ii onuda. Radije se
ili osvijetljenom cestom ili kroz park du nje u koji je ipak dopiralo poneto

66
svjetlosti none gradske rasvjete. Ako se poneka grupa kadikad i odvaila proi kroz
crnu umu, bilo im je toliko neugodno da su se hrabrili time to su bili glasni i ulo
ih se ve izdaleka. U takvim prilikama sam naprosto skretao desetak ili dvadesetak
metara od ceste, sjeo iz nekog stabla i priekao da prou. Nikada mi se nita nije
ondje dogodilo, a na onom osvjetljenijem putu su mi dva puta postavili zasjedu u
nekom grmlju, trali za mnom i isprebijali me.
Odrastao sam u vrijeme prije automobilizacije i u maloj sporednoj ulici, pa smo
mi, gomila djeurlije, od jutra do naveer igrali nogomet nasred ceste, ili Indijanaca i
kauboja u parku, partizana i Nijemaca po dvoritima, te Tarzana u umi Dubravkinog
puta. alim kasnije klince koji vie nisu mogli igrati nogomet na cesti. Kad smo mi
zavrili fakultete i pozapoljavali se, svatko od nas je nabavio svoj automobil i ivot
u susjedstvu se uvelike promijenio.
Susjedi se vie nisu okupljali na Britanskom trgu zajedniki ekajui autobus,
razgovarajui u vonji tako da je svatko uo svakoga, nisu izlazili na stanicama u
hrpama koje su se od kue do kue osipale sve dok se nisu smanjile na posljednje
dvoje-troje koji su onda jo stajali neko vrijeme ispred ulaza u svoje vrtove da bi do
kraja ispriali sve to nisu ranije stigli. Ujutro je svatko sjedao u svoje vozilo i
odlazio na posao, nakon posla se parkirao pred svojom kuom i odmah nestajao u
njoj.
Ta mi je promjena postala jo oitija nakon to sam se oenio, tri godine ivio u
drugom kraju grada, u Zapruu, te se nakon razvoda vratio u porodinu kuu. U ulici
su bili parkirani automobili za koje nisam znao kome pripadaju, a u nekim bliim i
daljim kuama viao sam ljude za koje nisam znao tko su. Ipak, ponovo sam se
poeo druiti s nekolicinom prijatelja iz djetinjstva, meusobno smo se posjeivali i
esto sam izlazio s nekim od njih u grad, u provod. Od poetne horde djeurlije
ostalo nas je ni desetak. Gotovo bez izuzetka bili su djeca dravnih ili partijskih
rukovodilaca, direktora, doktora ili vojnih lica. Jedan od rijetkih iz drugog vica bio je
moj djed, ostatak klase koja je doivjela historijski brodolom: prije Drugog svjetskog
rata bio je bogati trgovac nekretninama, a jedino to mu je ostalo nakon
nacionalizacije bio je stan koji je zauzimao cijeli kat kue na Tukancu, pa je uspio
iseliti sustanare pronaavi im druge stanove.
Rastajui se sa enom, rekao sam joj: "Uzmi to hoe, ali meni ostaje pas." to se
tie psa, bio sam odluan da o njemu neu dozvoliti pregovaranje. Tako je i bilo. Ona
je uzela sve, a meni je ostao pas. Crni pas. Svake veeri izvodio sam ga u etnju kroz
park i kroz umu barem sat vremena, ako ne i dva, a dio puta smo i pretrali.
Kondicija mi je bila odlina. Nakon etnje obino sam svratio nekom prijatelju u
susjedstvu, malo popriao, popio posljednje pie te odlazio na spavanje.

67
4.
Po zanimanju sam grafiki inenjer. Razmiljao sam o tome da idem studirati
slikarstvo, ali slab sam s bojama. Zato sam se odluio za grafiku. Crno-bijelo, u tome
sam kao kod kue. Suvereno vladam i gradacijama sive. Rekao bih da mi je moda
ogranienje da sam sklon i druge pojave u ivotu sagledavati u elementarnim
oprekama.
Bijelo: edomir. edo je bio jedan od onih koji su roeni i odrasli u ulici.
Stanovao je tri kue dalje od moje. Njegov je stari bio major JNA i imali su cijeli
prvi kat. Stari mu je bio dobar ovjek, ali sirovina. Nikada neu zaboraviti proslavu
edina osamnaestog roendana. Njemu je to bio vaan datum i tjednima ranije je
molio oca da mu dozvoli pozvati drutvo. Napokon se stari smilovao. Dogovor je bio
da se roendan proslavi u dvije sobe koje su bile izdvojene od ostalog dijela stana u
kojemu e biti ostatak obitelji. Stara je pripremila gomilu sendvia. Mi smo potajice
donijeli nekoliko flaa nekog otrog pia. Kad smo se sakupili, zagasili svjetlo,
pustili muziku s gramofona, dohvatili se djevojaka i poeli plesati, kad je bilo
najbolje blam! otvorila su se vrata i upao je stari. Kakav je to mrak?! zgranuo
se i odmah upalio svjetlo. Svi su se smrzli i ukipili. Stari je vukao za sobom stolicu,
demonstrativno je bubnuo s njom na sred sobe, sjeo i odmjerio sve oko sebe. Nakon
dvije minute je zabrundao: to je? to ste se ukoili? Zabavljajte se!
Popizdio sam, dohvatio jednu od djevojaka i odvukao je u drugu sobu u kojoj je i
dalje bio mrak. Sjeli smo na kau, potegnuli iz boce skrivene iza kaua i poeli se
ljubakati. Stari je popizdio. Kad bih se nagnuo, dobro sam ga vidio osvijetljenoga u
drugoj prostoriji. Sjedio je kao na vruoj pei, izvijao i izduivao vrat da bi vidio to
ja radim, ali koliko god da ga je to kopkalo, nije htio napustiti poziciju iz koje je
kontrolirao sve ostale. Zavrilo je tako da smo pojeli sve sendvie, a zatim otili svi
zajedno u park (ponijeli smo one flae) i ondje se zafrkavali do ponoi.
edo je prvenstveno bio fin mladi, po emu se razlikovao od svih ostalih. U koli
je imao samo odline ocjene, nikada roditelji s njim nisu imali nikakvih problema.
Diplomirao je u roku za inenjera elektrotehnike, odsluio vojsku, odmah po
povratku se zaposlio u "Radi Konaru" i ubrzo se oenio. Vrlo brzo su supruga i on
dobili dvoje djece, s posla se vraao ravno kui i nije izlazio do sutradan kad je
trebao na posao. Supruga mu je bila zgodna i fina ena, esto sam je viao kad je
izvodila djecu da se igraju u parku. edo je izgledao kao da je sve to ono to je
jedino oduvijek elio i jedino to je bez gunanja primao kao neeljeno optereenje
bila su esta putovanja u obilazak trafostanica i slinih postrojenja po cijeloj
Jugoslaviji. Otac mu je umro prije nego se oenio, pa se brinuo o staroj majci dok i
nju nije pokopao, a zapravo smo posljednji put porazgovarali prilikom alovanja u
njegovu stanu nakon njezina sprovoda.

68
 Crno: Krunoslav. U prizemlju ispod ede ivio je jo jedan lik iz nae generacije
koji je bio suta suprotnost, Kruno. On je bio jedini s kojim se nitko nije druio. Za
sve je bila kriva njegova majka, ali je na kraju nevano tko je kriv jer ostaje samo
ono to jest vano da se s njim nitko nije druio. U vrijeme kada je stan u prizemlju
bio jo podijeljen izmeu etiri sustanara, Krunina majka je gotovo svakodnevno
rjeavala sustanarske odnose urlajui na nekoga tako da je cijela ulica odjekivala, a
tako je rjeavala i brane odnose sa suprugom, pri emu ni on nije bio mnogo
drugaiji. U vrijeme dok jo nismo krenuli u osnovnu kolu i igrali se nasred ulice,
stara je nadzirala s prozora i ako bismo se mi u igri posvaali, bez oklijevanja je
izjurila iz kue, grabila onoga za kojeg je mislila da je protiv njena sina i surovo ga
upala za kosu i pljuskala. Uskoro smo bjeali od Krunine stare im se iz bilo kojeg
razloga pojavila, a ona mu je zabranjivala da se igra s nama, pa je on sjedio u sobi u
kojoj su ivjeli i buljio kroz zatvoren prozor dok smo se mi natjeravali i vritali na
cesti ispred kue. Stara je zapravo bila zlobna i zavidna osoba koja je mrzila itav
svijet, mislei da je bolja od svih ostalih, to je nuno rezultiralo time da je bila
ogorena i svadljiva. Da bi stvar bila bolja (ili gora), njen mu je bio mehaniar u
nekom servisu, a nije bio ba skrban i domainski tip, ona nije radila, te su oni
zapravo bili sirotinja i dok su svi oko njih iz dana u dan na neki nain napredovali,
oni su stalno ostajali na istom.
Kruno je jedva zavrio osnovnu kolu i jedini od nas nije nastavio s gimnazijom,
nego upisao nekakvu kolu uenika u privredi, ali je nije zavrio. Sa sedamnaest
godina pobjegao je u Njemaku i nije ga bilo dvije ili tri godine. Prialo se da je u
Njemakoj ivio od muke prostitucije. Ne mogu tvrditi da je to istina, ali je zvualo
uvjerljivo i prihvatljivo, ako nita drugo sasvim mogue jer ga nikada nitko od
poznatih nije vidio s nekom djevojkom. Vratio se i poeo baviti problematinim
poslovima. Zbog njega su u ulicu navraali neki sumnjivi tipovi, svako malo je od
njegove kue dopirala nekakva deraina, nekoliko puta je intervenirala i milicija,
milicajci se raspitivali po susjedstvu i slino. Zbog njega se u dvoritima nije smjelo
ostaviti neki skupocjeniji alat, nezavezan bicikl ili slino. Samo bi nestalo. jedne
veeri sam na povratku iz etnje s psom proao pored Krunine kue. U najdubljoj
sjeni na suprotnoj strani, kronjama zaklonjen od svjetla uline rasvjete bio je
parkiran nepoznati automobil. Unutra su sjedila etiri mrana lika koji su se uutili
dok nisam proao. Bilo tko s normalnim vidom ne bi ih ni vidio, ali ja sam procijenio
da su vrlo veliki. Nisu imali koga drugoga ekati osim Krune.
Umjesto da uem u kuu, sjeo sam u dvoritu na stepenitu ispred ulaza, donio
sam si flau pive i lagano je cuclao. U neko doba evo Krune. Iziao sam na ulicu,
zaustavio ga i uveo kod sebe. Zatim smo sjeli na balkon i ekali vie od sat vremena
da nepoznati automobil odustane od zasjede i udalji se. Kruno je bio ganut do suza
to se nije uetao u zagrljaj tipova koji su ga ekali i nakon toga je nestao na otprilike

69
mjesec dana. Nisam trebao provjeravati da se vratio jer mi je nestala elektrina
builica koju sam na as ostavio na istom onom mjestu gdje sam nedavno sjedio
ekajui ga da naie.
Bez oklijevanja sam otiao do njega i bez kucanja uao u njegov stan. Otac mu je
odavno umro, a majka postala isuena i pogrbljena starica. Oboje su i dalje ivjeli u
jednoj sobi sa zahodom na drugoj strani zajednikog hodnika dok je drugi sustanar u
prizemlju uspio zaposjesti sve ostale prostorije i napraviti od njih vrlo pristojan stan.
I oni bi se davno odselili da se s njima moglo ita dogovoriti. Builica je leala
nasred stola. Priao sam i zgrabio je. Kruno je profrfljao:
Posudio sam je! Samo posudio! Sigurno bih je vratio!
Sigurno! rekao sam i bez pozdrava iziao.
Ispriao sam to naveer Niki.
Jeboti, ja sam prije mjesec dana tako otiao kod njega po autodizalicu!
kockice leda su se polako topile u aama s viskijem dok smo priali. Kako mu ne
dosadi krasti po susjedstvu? Ionako svi znamo da je on jedini dugoprsti u okolini!
Na razgovor o susjedstvu nadovezao se razgovor o povijesti:
Proklet je ovo kvart! Jesi li ikada razmiljao o kuama u kojim stanujemo i tko
je sve u njima stanovao? Kad je propala Austro-Ugarska, sve ono plemstvo i
austrougarski generali su otili to u Be, to u Petu. Kad je propala stara
Jugoslavija, srpski trgovci su otili u Beograd. Mnoge vile su pripadale bogatim
idovima. Njih su ustae otjerali u logore, te uselili u kue i stanove u kojima je bila
jo topla posteljina, neopeglan ve i ormari s garderobom. Onda su doli partizani, a
ustae su pobjegle. Valjda su svi stradali na Bleiburgu, ako se nisu dokopali June
Amerike. I sve to u manje od sedamdeset godina! Sad smo mi, ali ne znam hoemo li
jo dugo... Ovaj dio grada je povijesna vjetrometina s koje su mnogi otpuhani.

5.
Ne zanima me politika i ne volim je, ali i slijepac hi bio primijetio da se neto
dogaa, da je neki vrag zakuhao. Kod nas na Tukancu sve je izgledalo normalno, ali
u gradu kao da je vrilo. Iznenada su posvuda iznikle zastave, svaki dan je na nekom
trgu bio nekakav skup pa se promet preusmjeravao da ga obilazi, na televiziji su na
nekom od kanala uvijek nastupali govornici koji su govorili egzaltiranim glasovima
tako da sam odmah mijenjao program, narod u kafiima se ponaao kao da svi glume
u nekom treerazrednom filmu s temom o opoj zavjeri, na naslovnim stranicama
novina su se svakodnevno pojavljivali naslovi koji su izgledali kao da se reprintaju
brojevi stari pedeset godina...

70
 Jebi ga rekoh Niki. Sve me se to ne tie. Ionako sam potomak klase koja je
ve doivjela povijesni brodolom. Bilo to bilo, mene u tome nee biti.
Mnogim prijateljima i poznatima roditelji su bili u partizanima i svi su znali
strane prie o spaljenim selima i pobijenoj rodbini, u koli su nas uili o ofanzivama
i zloinima okupatora i domaih izdajica, odrastao sam uz prie o strahotama za koje
nitko razuman ne bi elio da se ponove. Nasuprot tome, moja porodica je imala
sasvim drugaiju tradiciju. Koliko se pamti, iako su proivjeti dva svjetska rata, ni
moj otac ni moji djedovi, pa ak ni pradjedovi, nisu sudjelovali ni u jednom. Nitko iz
moje porodice nikada nije nikoga ubio, a bili su i dovoljno pametni (ili sretni) da
nikada nitko nije u ratu ubijen. Moja porodina tradicija je kako se izvui iz svih
nevolja i kako preivjeti. Imao sam povjerenja u sebe da sam i ja sposoban tu
tradiciju nastaviti.
Ipak, ima toga to sve zahvati, iz ega se nitko se moe izvui. Zrana uzbuna.
Kad su prvi put nad gradom zatulile sirene oglaujui opasnost od zranog napada,
nikome nije trebalo objanjavati o emu je rije. Ipak mi ivimo u zemlji u kojoj
signal zrane opasnosti odmah prepoznaju i oni koji ga znaju samo po prepriavanju.
Bio je lijep sunan dan. Iziao sam iz kue i sjeo na stepenice ispred praga. im
su sirene zamukle, zavladao je muk kakav nikada ranije nisam uo. Ponio sam sa
sobom flau pive i otvorio. Mora da je bila subota ili nedjelja ili neki dravni praznik
jer nisam bio u uredu. Pas je sjeo pored mene i obojica smo oslukivali. Koliko god
je Tukanac najtii dio Zagreba, ipak se uvijek iz daljine uje udaljeni um grada. I
njega je nestalo. Svi automobili su stali, i javni promet se zaustavio. Najbolja
definicija tiine za koju znam je ona da je tiina kad se sve uje i iz velike daljine.
uo sam pjev neke ptiice koja mora da je bila udaljena tristotinjak metara. ini mi
se da je to bio slavuj.
eui crnog psa kroz mranu umu uvijek sam se uvelike oslanjao na sluh da bih
kontrolirao koliko se udaljio, koliko me blizu prati. ak je i vjetar stao. Ni list se nije
uo. Izgledalo je kao da se itav grad zgrio u oekivanju. Napeo sam ui oekujui
kad u uti iz daljine nadolazak aviona i pitao se hou li ih uope uti ili e prvo to
e odjeknuti biti detonacije bombi. Ovi dananji avioni, bri od zvuka, ne znam to
se prvo od njih uje kad nalete. Majka mi je esto priala da se u Drugom svjetskom
ratu najvie bojala tutnjave bombardera. Ona se do kraja ivota nije oporavila od
panike koja ju je hvatala kad su joj iznad glave tutnjale Letee tvrave. Pitao sam se
koliko se suvremeni napad aviona razlikuje od onih koje je moja majka proivjela.
Iznenada sam zauo neto to nisam mogao prepoznati. Malo dalje od moje kue
ulica zavija i odande se neto pribliavalo, razaznavalo se neto kao koraci u
okovanim gojzericama i struganje kao u kunim lapama i nekakvo zveckanje... Iza
zavoja ulice iskrsnula su tri lika kao da su izronili iz filmova o Mad Maxu, Jedan je

71
bio potpuno elav, drugi nosio krestu irokez-frizure, a treem je glava bila pokrivena
kacigom. Bili su veliki, naikani orujem i izgledali su grdo i opasno. Najvei je bio
gol do pasa, samo u hlaama s maskirnim mrljama i vojnikim izmama. Preko
bilderski napuhanih prsa bila su mu ukrtena dva mitraljeska redenika, a "arac" je
nosio lakoom kao da je zranu puica. Drugi je bio u nekakvoj kombinaciji vojne i
jeans-odjee, u tenisicama, sa minkerskim sunanim naoalama na nosu i nosio
lovaku dvocijevku. Trei je preko golog torza prebacio samo pancirni prsluk i imao
neki mali automat, a svoj trojici su s pojasa visjeli motorole, bajoneti i futrole s
revolverima. Znatieljno sam ih odmjeravao dok su prolazili na oprezu kao da se
kreu po neprijateljskoj teritoriji. Ono jedan gleda naprijed, a oni iza njega svaki na
svoju stranu, s orujem na gotovs. Prolazei pored mene sva trojica su okrenuli glave
prema meni. Podigao sam flau kao da im nazdravljam i priekao da se udalje da
potegnem gutljaj.
Ludilo! pomislio sam. Ovo ne moe dobro zavriti!
Nakon otprilike sat vremena sirene su naznaile prestanak zrane opasnosti. Nita
se nije dogodilo. Uzalud' na uzbuna. Grad je olakano odahnuo.
Sljedea uzbuna dogodila se nou. Kod mene je bila u posjeti kolegica s posla i
umjesto da se sjurimo u podrum, kako pravila nalau, odmah smo se popeli na tavan,
a zatim po ljestvama kroz prozori izali na krov. Popeli smo se na sam vrh i sjeli
izmeu dva dimnjaka. Kao to ne igram lutriju jer sam uvjeren da nikada ne bih nita
dobio tako sam bio siguran da nema izgleda da prva bomba pogodi upravo moju
kuu. No je bila prekrasna. Preko kronji parka imali smo cijeli grad kat) na dlanu.
Javna rasvjeta je ugaena i po prvi put sam ga vidio samo pod svjetlou Mjeseca i
zvijezda, a zvijezde se iznikle u onolikom broju u kojem ih se ljeti moe vidjeti na
dalekim jadranskim otocima. Ponovo je nalegla ona teka tiina, povremeno
razdirana ponekim rafalima ili pucnjem.
Bila se rairila pria da po gradu djeluju srpski snajperi i ta pucnjava je govorila
da je pria moda tona, moda to snajperi pucaju, a moda se puca na njih. Nismo
znali. Tek godinama kasnije sam naletio na jednog momka koji mi je ispriao da su
oni imali nekakvu osmatraku stanicu u blizini i da su zamijetili kad sam se s
kolegicom uspeo na krov. Imali su none infra-dalekozore i dobro su nas vidjeli.
Rekao je da su nas mogli glatko ustrijeliti i da se povela una rasprava treba li nas
skinuti ili ne, ali su sreom kako su vidjeli da nemamo nita to bi liilo na oruje
uz sebe oni drugi nadvladali.
Nakon prve zrane uzbune grad je preko noi promijenio lice. Prozori su osvanuli
oblijepljeni irokim selotejp trakama, uz podrumske otvore i ulazna vrata naslagane
su vree s pijeskom, na mnogim prozorima su i preko dana rolete bile sputene ili
kapci zatvoreni. Velik dio ljudi po gradu hodao je u nekakvim pseudovojnim

72
uniformama i s orujem. Odjednom su se pojavili osobni automobili bez registarskih
tablica, neki od njih bili su iarani maskirnim mrljama, nekima je grubo izrezana
rupa na krovu uz koju je bio zavaren stalak za mitraljez, nije bila rijetkost vidjeti
neki luksuzni auto, recimo mercedes, koji je na kuki umjesto prikolice vukao
trocijevni brzometni top na kotaima. Zrane uzbune su uzrokovale prvo nekoliko
minuta panike za vrijeme koje su automobili prelazili raskra ne obazirui se na
svjetla semafora da se sklone s prometnica, pjeaci bjeali u najblie kune vee, a
veina onih koji su se negdje nali u stampedu se obruavala u podrume u kojima su
bila improvizirana sklonita. Nakon nekoliko minuta grad je opustio, nigdje se
nikoga nije moglo vidjeti i nita uti.
Kad me je to prvi put zateklo u uredu, zaueno sam gledao kako su svi oko mene
istovremeno odskoili sa stolica, nagrnuli prema izlazu i preskaui po dvije-tri
stepenice sjurili se u podrum. Nasreu, u opustjelim prostorijama ostala je jedino
kolegica s kojom sam se penjao na krov i to je bilo ba dobro jer se nismo trebali
plaiti da e nas itko zatei prije nego zatuli prestanak uzbune, a to nismo mogli
preuti.

6.
Vraao sam se kui s posla s autom i upravo kad sam zaokrenuo u nau ulicu vidio
sam da iz mog vrta izlazi edo sa suprugom. Odmah sam znao da nisu imali koga
drugoga traiti osim mene (nisu valjda ili onoj starici koja je ivjela u prizemlju), ali
sam se i zaudio jer edo nije svratio do mene jo od puberteta. I oni su opazili moj
auto, pa su stali da me saekaju. Dok sam stigao do njih, zaustavio, uzeo torbu sa
stvarima sa stranjeg sjedita, iziao i doao do njih, s druge strane se doklatario i
Kruno. Svi etvero smo se nali ispred ulaza u moje dvorite.
Rekao sam: Bok! i taj tren spazio da Kruno ima za pojasom zataknut pitolj.
to ti je ovo? pokazao sam prstom.
Kruno je samouvjerenim pokretom raskrilio sako i nehajno odgovorio:
Ah, nita. Samokres.
Na to sam popizdio. U trenu mi se dignuo tlak, krv iknula u glavu.
To se sad nosi, a? Svaka seljaina nosi revolvere kao to su seljaine prije nosile
nalivpera, onako da im izviruju iz depova na prsima! Da ti se nae, jel da? Ako se
neki prut pone opirati! Ili mesni narezak! S tim otvara pivske boce, a? Samokres!
veli. Kubura! Samokres je isto to i kubura, samo to to neobrazovane seljaine
koje danas ponovo izmiljaju jezik ne znaju. Ide u hajduke! Kako si ga zataknuo,
pazi da ne ostane bez jaja!

73
 Bio sam inspiriran i nisam se mogao zaustaviti. Kruno je pokuao neto frfljati, ali
kako sam puno dovitljiviji od njega, to god je rekao samo mi je davalo nove
poticaje da ga jo gore ereim. edo i supruga su se ukoili i nisu ni pisnuli, ali se
ja nisam ni najmanje skanjivao. Iako je gotovo za glavu vii, ima respekta prema
meni jo od sedamnaeste godine kada sam ga izubijao zatekavi kako maltretira moje
prijateljice Brankicu i Vesnicu. Mora da je stoput poalio to se pojavio.
Nakon minute ili dvije edo je potegnuo suprugu za ruku, promrmljao neto i
urno su se udaljili, ali ja nisam dozvolio i Kruni da pobjegne. Zadravao sam ga sve
dok mu nisam rekao sve to mislim o noenju oruja, a toga nije bilo malo.
Ostavi sam, nisam se mogao primiriti. Uao sam u kuu, izveo psa, i otili smo
do Nike da presijeem to raspoloenje s malo dobrog viskija.
Pa ti ni ne zna! rekao je Nika. Noas nisi spavao kod kue, ni no ranije.
Obje noi imali smo uzbune. Kako uzbuna pone, tako Kruno izae na ulicu i pone
se derati gore edi: Gdje si, edo, etnie! Psuje mu etniku mater i oca, urla da
cijela ulica odjekuje. Vrati se u Srbiju, i takve stvari. Dolo mi je da izaem i
uutkam ga na bilo koji nain, ali kako u kad je mrak? Imam kokoje sljepilo.
Umjesto da se smirim, jo vie sam se raspalio. Da sam to znao, ne bi mi se
Krunoslav tako lako izvukao. S mukom sam se suzdravao da ne jurnem do njegove
kue jer sam znao da to ne bi dobro zavrilo. Ili bih ja njega pridavio, ili bi on mene
prostrijelio.

7.
Naveer sam izveo psa u etnju umom. Puhao je prilino jak vjetar i uskomeane
kronje utale su poput vodopada iznad moje glave. Iznenada su zatulile sirene.
Okrenuo sam se i krenuo prema kui.
Iziao sam iz ume stazicom koja izmeu dviju kua vodi u ulicu i zauo Krunu.
Nisam ga vidio jer je no bila bez Mjeseca, svijetlile su samo zvijezde, pa sam
okrenuo prema njegovu glasu. Na oko petnaestak metara sam ga i razaznao: crna
figura u sjeni kronji nasuprot njihove kue. Nije mi preostalo mnogo vremena da
razmislim to u.
Bilo mi je jasno da Krunu ne mogu rijeima utiati. Urlao je da nadjaa vjetar, a
ono to je vikao ne bi pas s maslom polizao. Gdje si, edo, etnie? Jebem ti krsnu
slavu! Otiao u Knin ruiti balvane preko ceste! Jebo ti smrznuti etnik mrtvu mater
u trulu sisu! Vidio sam da usmjerenje njegovoj deraini daje aktualna medijska
halabuka, a snagu oaj to i dalje ivi u jednoj sobi dok se iznad njega edo iri u
stanu preko cijeloga kata, to je edo zavrio fakultet i ima pristojan posao, a on se
potuca od nemila do nedraga, to edo ima lijepu enu i milu djecu, a on ne moe

74
nai ita pristojno ni za potucati. uo sam u tome vapaj djeaka koji mora sjediti u
sobi s majkom dok se ostala djeurlija igra ispod njihova prozora, odjek svega
dobroga to mu je u ivotu izmaklo i svega loega to ga je umjesto nedosegnutoga
snalo. Sve mi je bilo jasno, ali i da se na to nema to rei.
Kruno od vlastite deraine nije mogao nita uti, pogotovo kroz njihanje kroanja
iznad njegove glave i svud naokolo. Komad jedne odlomljene grane, otprilike metar
dugaak i debeo poput ajne kobasice leao je dva-tri koraka iza njega. Priao sam
mu utke sa strane i zaao iza njega, bez zaustavljanja se sagnuo, dohvatio mougu i
u istom zamahu, uzdiui se s poda i unosei u udarac snagu cijeloga tijela koje se
ispravilo kao opruga, tresnuo ga po tjemenu.
Zanijemio je usred rijei, koljena su mu popustila i samo se skljokao. Odbacio
sam granu pored njega, okrenuo se i smireno zaputio kui. Vjetar mi je godio jer me
rashlaivao.

8.
Uao sam u mranu kuu (za vrijeme uzbune zabranjeno je paliti bilo kakvo svjetlo
koje bi se moglo vidjeti kroz prozore) i krenuo pripremati obrok psu kad je zazvonilo
zvono s ulaznih vrata. Tko je to u ovo doba?
Siao sam u prizemlje, otkljuao kuu i zapravo se nisam iznenadio kad sam
ugledao edu. Bez pozdrava je poeo:
Molim te, mogu li doi s mojima k tebi?
Naravno rekoh ne pitajui zato, i on se odmah okrenuo i odjurio.
Priekao sam ih ispred ulaza. Za nekoliko minuta pojavio se edo sa suprugom,
svaki od njih nosio je po jedno dijete. utke smo se uspeli stepenicama i zaustavili u
sredinjem halu stana. Pripalio sam jednu malu grobljansku svjeicu da mogu ipak
ita vidjeti i tek kad smo sjeli, zapitao sam:
to je?
Kad god je uzbuna, upadnu mi neki ljudi u kuu i trae oruje. Nemaju to nai,
ali svaki put sve razbacaju, maltretiraju mi suprugu i djecu... Sreom, mene
nijednom nije bilo kui, bio sam na slubenim putovanjima, ne znam to bi bilo da
su mene zatekli.
Nije imalo smisla pretpostavljati niti da mi pria pojedinosti. Razjasnilo mi se to
su ona tri lika iz Mad Maxa traila u naoj ulici.
Htio sam te prije neki dan zamoliti da se moemo skloniti kod tebe kad budu
uzbune, ali je naiao Kruno...

75
 Supruga cijelo vrijeme nije izustila ni rijei, ali se vidjelo da je u panici. Sva se
tresla, a i izraz lica nije davao mjesta sumnji. Djeca su, vjerojatno naglo probuena,
bila jednako ustravljena.
to e sad?
Ne znam.
Sjedili smo i utjeli, svaki obuzet svojim mislima. Nisam mu imao rei nikakav
pametan savjet. Naravno da se mogu skloniti kod mene kad god hoe, nije bilo
potrebe da mu to kaem.
Nije sigurno ni ovdje... naposljetku izusti edo. Ako me dou potraiti, pa
me nema, Kruno e odmah znati gdje sam se mogao skloniti. Ti si jedini od prijatelja
u blizini koji ivi sam, a i vidio me je ovdje...
ena je samo tiho zakukala i poela se osvrtati kao da e svakog trenutka netko
upasti.

9.
Moram do Sesveta! odjednom e edo kao da ga je osa ubola. Ondje nas
ekaju. Rekao sam doi sutra, skloniti obitelj na sigurno, ali nas je ova uzbuna
preduhitrila. Nisam oekivao da e biti uzbune i noas... bile su ak dvije krae
preko dana.
Kako e do Sesveta? prekinuo sam ga. To je preko cijeloga grada. Taksiji ne
voze.
Idem svojim autom. Ne moemo ovdje ostati.
Ne budi lud. Zabranjeno je voziti za vrijeme uzbune, a i kako e po mraku?
Moram! zavapio je odlunou oajnika. Ustao je i pozvao suprugu: Idemo!
Nisam ih mogao zadrati, pa sam krenuo za njima. Oni su nosili djecu i tek tada
sam primijetio da tegle i jednu malu torbu u kojoj su valjda bili dokumenti i ono
najnunije. Izali smo iz dvorita i kad smo bili pored mojeg parkiranog automobila,
rekoh:
Stanite! Ja u vas voziti.
edo se iznenadio.
Kako e nas voziti? Grad je zamraen, trebat e se i vratiti...
Ne brini rekoh. Ja sam niktalop.
to je to?

76
 To znai da vidim po mraku.
Nikad uo! ote se edi.
Sad zna rekoh mu. A sad e i vidjeti.

10.
Utrpao sam ih u auto i krenuli smo. Zaista je bilo mrano i vozio sam polako, moda
oko dvadeset na sat, ali se zato nisam osvrtao ni na jednosmjerne ulice ni na
zabranjene smjerove. Nisam se bojao da u naii na neko drugo vozilo, ali zato smo
nailazili na pjeake koji su, jer nije bilo prometa, hodali sredinom ceste. Svako malo
smo prolazili pored obrambenih toaka na uglovima ulica, obino kruno naslaganih
vrea s pijeskom preko kojih je virila cijev mitraljeza. Neke ulice su bile zakrene
protutenkovskim zaprekama da se moralo vijugati slalom izmeu njih. Povremeno
smo prolazili pored grupica naoruanih ljudi i nisam smio voziti bre da ne bi netko
slabijih ivaca zapucao za nama.
U jednoj ulici su nas izmeu protutenkovskih krieva zaustavili naoruani ljudi u
neprepoznatljivim uniformama. Cijev strojnice ula je kroz prozor i prislonila mi se
na sljepoonicu.
Gdje vi idete?
edo se pored mene smrznuo. Odluno sam uzvratio:
Novinari! i mahnuo PRESS iskaznicom kakve smo svi u firmi pribavili, bili
novinari ili ne. U mraku nisu mogli proitati, ali sam zvuao dovoljno samouvjereno
da se cijev odmah povukla. Sreom, nisu mogli vidjeti djecu koja su leala pored
majke na stranjim sjeditima. Da su ih vidjeli, to bismo teko objasnili.
Na isti nain su nas zaustavili jo dva puta, a kad smo stigli do Kvaternikova trga
uzbuna je zavrila. Sjeam se malo ega milozvunijeg nego kad su sirene poele
zavijati. Opasnost da e nas itko zaustaviti i maltretirati zato vozimo je prestala.
Preostala je samo mogunost da e nas zaustaviti i maltretirati tek tako, bez veze,
iako znatno manja. Zamraenje je i dalje bilo na snazi, ali je ipak bilo dozvoljeno
upaliti priguena svjetla automobila. Svi migavci, signalna i ostala svjetla su bili
oblijepljeni crnom ljepljivom trakom, osim prst irokog proreza na prednjim
reflektorima, to mi je bilo vie nego dovoljno. Pustim cestama uas smo stigli do
Sesveta. Zaao sam u kraj koji mi je bio nepoznat. edo je vodio "lijevo", "desno",
"pravo" i napokon smo se zaustavili pred nekom kuom. Supruga je ponijela jedno
dijete, a drugo vodila za ruku i odmah prhnula prema kui. edo i ja smo bili krajnje
iscrpljeni. Bez rijei smo se rukovali, a zatim zagrlili, nekoliko trenutaka stajali
vrsto se stiui, a zatim se bez rijei rastali.

77
 To je bilo posljednji put da sam ga vidio. uo sam da je ostao u toj kui u
Sesvetama jo oko mjesec dana dok nije dobio papire da s cijelom obitelji odseli u
Nizozemsku, otili su i, koliko znam, nisu se vratili u Hrvatsku ni na ljetovanje.

11.
Vie se ne sjeam kako sam se vratio do kue. Taj dan nisam otiao na posao nego
spavao do podneva. Probudio me je pas da ga pustim u vrt. Siao sam u pidami i
dok sam ekao da pas obavi svoje, cestom je naiao Kruno. Glava mu je bila
omotana bljetavo bijelim zavojem.
to se tebi dogodilo? dobacio sam.
Ma nita nije me mogao pogledati i mrzio je svaku rije koju sam mu izvukao.
Pala mi je noas, od vjetra, neka grana na glavu...
Nisi valjda izlazio za vrijeme uzbune i po onom vjetru! razvukao sam usta od
uha do uha. Opasno je ovo vrijeme. Budi sretan da te nije no progutala!
Uz osobinu da vidim kroz mrak, iznenada sam imao osjeaj da sam stekao jo
jednu da vidim mrak i po danu. Dan je bio sunan i lijep, sve je uokolo bljetalo,
no meni se uinilo da se sve zamrailo, da se tmica zgunjava i da je to takva tama
koje se dugo neemo rijeiti. Proela me studen od jeze nasluivane biblijske noi u
kojoj e mnogi dobri ljudi nestati. Prisjetio sam se djeda koji je govorio: "Rat je loa
stvar jer mnogo vie zlih ljudi stvori nego to ih uniti."
Nekoliko mjeseci nakon toga Kruno je dobio poziv da se javi u vojsku. U strahu
da ga ne poalju na frontu prostrijelio se vlastitim revolverom kroz nogu. Uope ne
sumnjam da danas uiva penziju kao ranjeni dragovoljac Domovinskog rata. S
obzirom na to da je napokon odselio iz one sobe, mora da je kao takav negdje
drugdje dobio i stan.

12.
Rat je zavrio. S vremenom su se u susjedstvo doselili novi stanari. Sad su to
uglavnom strani diplomati i domai gangsteri, teko je rei to je gore. Jugoslavija se
raspala na sedam drava. Smijene su mi te drave. Recimo, Hrvatska. Svaki put me
spopadne smijeh kad doem do granice odmah iza Samobora. Zamislite ozbiljnu
dravu kojoj je granica na dvadeset kilometara od glavnog grada! Svata. etrdeset?
Oprostite, etrdeset. To je mnogo ozbiljnije.
Otprilike pet godina nakon ovoga to sam sada ispriao firma u kojoj sam radio
poela je suraivati s nekom tiskarom iz Kopra. Slovenci su se pokazali odurni.
Govorili su iskljuivo slovenski, a tip s kojim sam morao najee razgovarati bio je

78
najodurniji. Svetozar! Kao prvo, svi su Slovenci ne tako davno govorili
hrvatskosrpski (ili srpskohrvatski, kako god se taj jezik naziva). Nisu ga valjda u pet
godina zaboravili! Drugo, taj Svetozar je rabio posebno zaguljene slovenske rijei i
kadikad ga je bilo gotovo nemogue razumjeti. I jo se zove Svetozar! Odluno sam
od prvog trenutka govorio samo hrvatski, pa on neka se snae kako zna, ali je on jo
odlunije uzvraao samo slovenskim, nije se dao krstiti. U nekoliko navrata, kada je
bila frka na poslu, preao sam na engleski koji sam ja bolje znao, a on mi odgovarao
njemaki koji je njemu bolje iao. Malo tko mi je na poslu priutio toliko sranja kao
taj. Nije bilo govora da bi u neemu iziao u susret, a kad je god mogao neto
spustiti, nije proputao priliku.
To je trajalo do dana kad mi je zazvonio telefon na poslu. Podigao sam slualicu i
premda sam odmah prepoznao glas, nisam mogao vjerovati tko mi se tako obraa:
Niktalope!
Da? Tko me zove?
Svetozar iz Kopra!
Kako si me to nazvao?
Niktalope! To si ti! poeo se srdano smijuckati.
Moda i jesam. Kako bi ti to mogao znati?
edo iz Holandije mi je brati. Vidjeli smo se prolog vikenda u Beu.
Spomenuo sam te i sve mi je ispriao, kako si ga vozio za vrijeme uzbune, kroz
zamraenje...
Iznenada sam bio proet jakim napadom intuicije:
A odakle si ti, Svetozare iz Kopra?
Poeo se smijuckati, a onda se uozbiljio:
Iz Gospia.
I od tog trena vie nije bilo nikakvih problema. Moj direktor se udio kako nam je
suradnja s koparskom tiskarom krenula i kako se glatko nastavila, ak su smanjili i
ve utanaene cijene. Milina. No meni je iznenadni Svetozarov preobraaj nekako
znaio vie od uklanjanja poslovnih potekoa, imao sam onaj varljivi osjeaj kao da
se napokon nakon dugo vremena ukazalo svjetlo na kraju tunela.

79
 OD BROJA 1 DO BROJA 3

NADA GAI

P ostoji u Zagrebu samo jedna zgrada stranija od ove u kojoj ivim i to ona siva,
dugaka zgradurina vidljiva izdaleka od raskrija Drieve i Vukovarske, a kojoj je
ta uoljivost itekakva prednost u odnosu na moju kuu; ovjek je se moe kloniti,
moe naprosto okrenuti pogled i tako joj umaknuti. Zanimljivija je od ove u kojoj
stanujem zato to je obiljeena pravom urbanom legendom koja tvrdi da je u njoj
sniman film Proces, da, Proces po Kafki, da ga je reirao, koliko se sjeam, Orson
Welles i da je kroz tu zgradu trao Alain Delon. Ne, nisam sigurna da se osim mene
jo itko sjea scena koje su kod nas prikazane na televiziji dok je jo bila crno-bijela.
Ova kua-ulica u kojoj trenutno ivim, na prvi pogled nije neobina. Nije ni
najdulja, ni najkraa, ni najrunija, ni najprljavija, internetskih podataka o njoj nema,
pa ak ni onih osnovnih koji bi objasnili po kome je dobila naziv Fierova. A bizarna
je da bizarnija ne moe biti. Zaista, nije najkraa iako se sastoji od samo jedne
zgrade s dva ulaza i dva broja: broja jedan i broja tri. Dvojka ne postoji.
Ta Fierova, kua-ulica, stoji sama na svojoj istonoj strani, a na suprotnoj joj je
kamenom ograeni vrt crkve Gospe Lurdske na iji se posjed ulazi iz Zvonimirove,
ili s Vrbanieve.
Kad sam u veljai uselila u ovaj stan, nisam bila potpuno svjesna da me je kua
prevarila. Uinila je to tono onako kako bi to uinila uliarka. Kua-ulica, kua-
prevarantica, s uline je strane, po zagrebakim mjerilima, privlana zgrada, zapravo
kratka jednosmjerna ulica u koju ulaze i kojom prolaze samo oni koji u njoj stanuju.
Ima simpatine balkonie koji gledaju prema vrtu crkve, pristojnu fasadu na kojoj
nema grafita to je raritet nad raritetima u ovom gradu, ima i ostakljena ulazna vrata
koja niim ne nagovjetavaju to se iza njih krije.
Nakon razvoda uhvatila me kratkotrajna histerija traenja novog stana, seljenja,
kupovanja, ne znam to me je sve uhvatilo, ali znam da nisam bila sposobna ostati u
prostoru koji sam s muem dijelila petnaestak godina. Kratko sam traila novi stan i
uletjela u prvi koji mi se uinio prihvatljivim. Da, to je ovaj. Stojei na ploniku
Zvonimirove pogledala sam Fierovu, ula u tu kuu-ulicu, prola kroz ulazna vrata
broja 3, uspela se uz stepenice do prvog kata, pa do drugog, pa ve pomalo
obnevidjelo do ovog treeg, jer dizala nema, pa na kraju kroz ulazna vrata ovoga

80
stana koji se tad nudio na prodaju. Odmah mi se svidjelo tih etrdeset pet kvadrata:
kuhinjica, kupaonica sa zahodom, hodnik i dvije omanje sobe. S tadanjim
vlasnicima sredila sam papire, iznudila neke standardne informacije o tome da su
instalacije solidne, da su susjedi pristojni, da je sa stanom sve u redu i nakon mjesec
dana uselila sam se zadovoljna to u ivjeti u centru, a biti odmaknuta od buke i
guve. Tek tad sam se sjetila da nisam pitala tko su bili stanari koji su ranije ovdje
stanovali. Nisam pitala ni je li itko ikada umro u tom stanu. Nisam, jer sam
vjerojatno znala da bih na to pitanje dobila laan odgovor: na pitanje o umrlima
Zagrepani koji prodaju stan slono odgovaraju da su svi koji su nekad ivjeli u tom
stanu ili jo ivi, ili su umrli u bolnici, ili u kakvom udaljenom gradu. Ne, nisam
bive vlasnike stana u kui-ulici pitala nita to bi ih navelo na teku la.
U prvo vrijeme bavila sam se onim ime se uglavnom ljudi bave kad se usele:
kreenjem, kupovanjem novog i rastajanjem od starog namjetaja koji uglavnom ne
odgovara novom prostoru, ivanjem zavjesa, zamjenom dotrajale bijele tehnike,
nerviranjem oko probijenih limita na raunima, traenjem novih pozicija za krevet,
povlaenjem namjetaja po stanu do apsurda... Najmanje sam se zadravala na
stubitu i kao da ga nisam dobro ni pogledala. Kao da nisam vidjela ono to sam
morala vidjeti. Nisam vidjela da je unutarnjost kue-ulice, Fierove od broja 1 do
broja 3, ono to njezini stanari nazivaju galerijama, u stvari uvis nazidan niz
betonskih trijemova koji tvore grotlo otvorenih podesta ograenih niskom eljeznom
ogradom prema potpuno praznom, mranom, betoniranom bezdanu dvorita u kojem
parkiraju povlateni. Eto, tu sam injenicu previdjela u pravom smislu te rijei.
Previdjela, jer nisam htjela vidjeti da kua-ulica s unutarnje strane nema apsolutno
nikakve veze s proeljem. Tako nekako. A da sam samo opkruila zgradu od
Zvonimirove, pa preko Fierove ula u Vrbanievu, a iz nje u Heinzelovu do broja 32
gdje postoji otvoreni prolaz u zajedniko dvorite, da sam ula u to dvorite, vidjela
bih da stojim na dnu rupage ije se stijene uzdiu etiri kata. Osjetila bih i zadah
jame koji sada osjeam neprestano, slutnju nesree i nekakvog kraja na koji taj vonj
podsjea i manje osjetljive osobe nego to sam to ja. Osjetila bih i dodatni miris
pekarnice koji nakratko prekriva zadah jame i ini da se zapah trulei i plijesni
oslobaa jo intenzivnije.
Kad bih potraila usporedbu o mojoj zgradi, ispalo bi neto banalno, otprilike...
kao silikonima i botoksom doraena ezdesetgodinjakinja koja zavodi djeurliju po
kafiima, a ije pravo tijelo troi zadnje desetljee onako kako to zadnje desetljee
ve ini. Lice-proelje ove kue-ulice ne da naslutiti u kakvom joj je stanju tijelo.
Unutranjost joj je, naime, rukom arhitekta precrtan prostor klasinog zatvora iz
amerikih filmova: zatvorski etverokut iz kojeg se, jedan iznad drugog, uzdiu
otvoreni hodnici katova ograeni eljeznom ogradom, a s kojih se ulazi u stanove-
elije. Prozori kuhinja i prozorii kupaonica gledaju na te, svima dostupne otvorene

81
hodnike. Na tu galeriju. Gledaju na svima vidljivo. Svjetlo iz njih uoljivo je sa svih
katova i iz samoga dvorita. I tu svaka pria o privatnosti prestaje.
Prvih dana nakon useljenja malo sam boravila u kuhinji, posla je bilo preko glave,
hrana mi je bila posljednja briga i prema kuhinji nisam imala nikakav odnos, ali
kupaonica, koja je trebala pruiti kakvu takvu relaksaciju, inila me je nervoznom.
Ve nakon prvog tuiranja shvatila sam da u morati posve zamraiti prozori
kupaonice prema hodniku, staviti neke neprozirne roletice, neto to e sprijeiti
prolazak unutarnjeg svjetla prema galeriji, bolje rei hodnicima i drijelu dvorita.
Novac se bio istanao, nisam imala vremena uiniti to odmah i polako sam se
naviknula ne paliti svjetlo i da sve to se ima obaviti u kupaonici sa zahodskom
koljkom, obavim u totalnom mraku. Tako je nekako bilo i s kuhinjom.
Sad mi se ini da sam, nakon samo nekoliko dana, poela intenzivno razmiljati o
tim zajednikim hodnicima, o prozorima ije je svjetlo svakom ostavljeno na uvid,
pa time i gola injenica, suvremenijim rjenikom reeno informacija, jesu li stanari u
stanu, u kojoj se prostoriji nalaze i to trenutno rade. Moda istoga dana, zaista ne
znam, poela sam pratiti zvukove putanja vode u kuhinjama i kupaonicama i naglo
pranjenje kotlia. Ne sjeam se tono kad sam to uinila, ali ini mi se da nisu
prola ni dva tjedna, a ja sam primaknula oniski stolac kuhinjskom prozoru s kojeg
sam, u mraku, promatrala okolne. I tad, ba te veeri kad sam primaknula stoliicu
prozoru, shvatila sam da ni jedan jedini susjedski prozor nije osvijetljen. Probola me
svijest da svi stanari, tono toga trena, stoje uz svoje mrane prozore i gledaju prema
tuima. Spustila sam se s te oniske stolice, otrala u sobu koja je predstavljala drugi
dio tijela ove kue-ulice, onaj botoksirani, silikonizirani, pogledala kroz prozor na
ulicu kojom nitko ne prolazi, na vrt crkve i breze to su pod naletom vjetra ritmino
klanjale kao da rastu uz damiju, a ne na katolikom posjedu. Blasfemina slika za
ovaj proieni grad, zar ne? Ni priroda, ako je o njoj mogue govoriti u gradu, nije
me potedjela. Ako ikome smeta rano proljee, onda sam to ja. A, ini mi se, nigdje
rano proljee nije tako runo kao u Zagrebu; nita ozelenjelo, nita procvjetalo,
zaostali komadii leda na kojima se ljuljukaju barice s mrljama nafte, ostaci ilovae
na plonicima na kojima se neprestano neto kopa, asfalt izjeden solju kojom se zimi
grad branio od leda... I make. Te besprizorne uline make koje dojenakim plaem
dozivaju utjehu tijela. Pogled kroz prozor sobe na breze koje su zaista u nekom
oajanju klanjale, samo je pojaavao krajnju nelagodu. Nije mi padalo na pamet da
odem do kupaonice, ni da se presvuem za no. Legla sam na novi krevet to je
vonjao na svjee ljepilo. Miris novog namjetaja optuila sam za razlog izostanka
sna. Ujutro sam ustala, u kupaonici ipak obavila najnunije i odluila otii po
namirnice. Obukla sam se, prebacila torbu preko ramena, otkljuala ulazna vrata i
stala. Ni makac. Oni koji znaju to znai patoloki napad panike i anksioznosti znaju
da tad ne postoji nita to bi ovjeka prisililo da napusti prostor u kojem se toga trena

82
nalazi. Onima koji ne poznaju taj strah, nije ga mogue opisati. Neka se zadovolje
rijeju strah. Pokuala sam podii nogu, prekoraiti prag; nije ilo. Povukla sam se
od vrata. Sakriti se, samo se sakriti, u najmanju prostoriju, u sjenu, u rupu, u
zatvoreni prostor, zatvoreniji od stana-elije, u procijep, u meko krzno, u maternicu...
Zato gotovo svaki ovjek, bez obzira na dob, u strahu zaziva majku: ne, ne da mu
pomogne, nego da mu vrati sigurnost utrobe. Shvatila sam: stan je postao moja
zatvorska elija i nije bilo naina da ga sama napustim. Netko e me morati izvesti iz
njega. Da bih preivjela.
Toga sam dana, zapravo noi koja mu je slijedila, prestala spavati u klinikom
smislu te rijei, a ivot je otiao kamo je ve otiao i tu se vie nita ne da uiniti.
Uslijedili su dani gladovanja bez gladi, prisilnog vakanja kojekakvih ogrizaka iz
hladnjaka, otvaranja zaostalih konzervica, lanog buenja nakon kojeg je slijedio
pokuaj bijega u lani san, podizanje glave s jastuka i izmiljanje zvukova, sluanje
stvarnog majeg plaa, ustajanje i stajanje ispred kuhinjskog prozora kroz koji sam
pokuala pratiti nepostojea svjetla susjednih. Hodnici koje sam mogla okom pratiti
postali su mi neodoljivi i ja sam ih stala prouavati i pamtiti po najmanjim
promjenama: ondje je, prije nekoliko sati, stajala odloena kartonska kutija, a sad je
nema/zato je nema, ondje su stajale izme/zato su maknute, na katu ispod moga
netko je dovukao ormar od kojeg ne vidim donji kuhinjski prozor/zato ga skriva...
Ali ono to nisam nijednom uinila, a to bi moda bilo jedino zdravo u cijeloj ovoj
prii, jest injenica da nikada nisam proetala tim otvorenim hodnicima, tom
galerijom, i nisam proitala nijedno ime na vratima. Susjedi su ostali bezimeni i to je
bio konani okida u procesu koji bi i neiskusni lijenik nazvao paranojom. Strah od
bezimenog. Da, ako je to bila paranoja. Jer ta se bolest, zapravo stanje, ne zasniva na
postojeem, a sve to se poelo dogaati sa mnom i mojim stanom bilo je stvarno i
ovog je trenutka realno do banalnosti. Naprosto, provjerljivo je. Provjerljivo kao gola
injenica koju su sigurno registrirali oni koji su potajno gledali prema mojim
vratima, da sam u nekoliko navrata pokuala izai iz stana i da je sve zavrilo na
pokuaju: ja, odjevena, stojim nekoliko minuta pred otvorenim vratima, sputam
pogled i gledam prag koji raste i raste dok mi ne zakloni pogled u hodnik. No, im
bih se odmaknula, im bih zatvorila vrata s unutarnje strane, sve se kako-tako
vraalo u vizualnu normalu i meni je bivalo donekle lake. Povlaila sam se u sobu,
lijegala na trosjed koji se jo nije bio pretvorio u neprijatelja to ga prepoznajem po
mirisu ljepila i krajnjim bih naporom uspijevala osvijestiti da prag nema mogunost
rasta, da je moje stanje stvar izmuenih ivaca, da sam sigurno u nekoj zakanjeloj
reakciji na razvod, na selidbu, da je etrdeset pet godina malo kad ivi urednim
ivotom, a previe kad poinje ivot ispoetka.
Ne, glad nisam osjeala, ali sam jo uvijek imala svijest da neto moram pojesti,

83
makar na silu, a hrane je u hladnjaku posve nestalo. Imala sam nekakvih konzervi,
samci ih uvijek imaju. Dok je jo bilo onih malih, s onim bezimenim repiem na
poklopcu kojim se konzerve lako otvaraju, sve je bilo u redu. Neto sam progutala,
neto odbacila. Priznajem, ak sam uinila neto to nisam nikad prije i to niim ne
mogu ni protumaiti, ni opravdati: ostatak sadraja konzervice ispraznila sam kroz
sobni prozor. Mislim da sam svoju vlastitu glad prepoznala u nekom drugom ivom,
nevidljivom biu i da me povukao neki poremeeni i manje-vie glau iznueni
osjeaj solidarnosti i bolesne svijesti da se hrana mora dijeliti s drugim. Tog drugog
nije bilo uz mene, pa ga je moja podsvijest potraila na ulici. Ondje uvijek ima
gladnih. Ne, ne znam zato, ali znam da sam to uinila. Uskoro je i tih malih
konzervi nestalo. One od kilograma, a bilo je i takvih, nisam mogla otvoriti, nisu se
otvarale na repi; otvara za konzerve se negdje zagubio. Svata se pogubi u
seljenju. Otkrila sam i to da vie nema ni ostataka rie ni instant palente i po tome
sam zakljuila da je prolo prilino vremena otkad sam prestala izlaziti. Odluila
sam: sad ili nikad. Izai, pa makar samo kupiti taj nesretni otvara za konzerve koji
e me spasiti od totalnog izgladnjivanja. Obukla sam se, ubrzala one zadnje korake
pred izlazak, otvorila vrata i stala. Pogledala sam prag. Nije rastao, ali ponudio mi je
neto mnogo stranije od nadrealnog bujanja. Na pragu je leala mrtva ptica.
Vjerojatno vrabac. Odskoila sam i lupila vratima. Nakon nekoliko minuta ubrzanog
disanja i psovanja, prvi put u ivotu nazvala sam policiju. Nakon pola sata, ini mi
se, zazvonilo je na vratima. Razveseljeno sam skoila s fotelje i potrala otvoriti.
Pred vratima je stajao policajac, pozdravila sam ga, pogledala u oi, zatim pokazala
rukom na prag koji nisam imala snage pogledati. Samo sam promrmljala:
Eto, vidite ime se slue moji susjedi. Mrtva ptica.
Spustio je pogled, zatim me pogledao i mirno rekao:
Gospoo, gdje vam je mrtva ptica?
utjela sam. Koliko se sjeam, rekao je da mora ui, da mora uzeti izjavu, tako
neto, znam da je sjedio, da me je ispitivao o tome kad sam se uselila, da je pitao o
odnosima sa susjedima, da je rekao da je mogue da je ptica ondje bila, ali da je sad
nema, da me ne optuuje... Da, naravno: im je sjeo zatraio je moju osobnu
iskaznicu. Tako se to radi... Otiao je nakon nekoliko minuta. Ostala sam zbunjena,
razoarana, osramoena.
Znala sam kako mu je sve to moralo izgledati: optuila sam nepoznate za neto to
nisam mogla dokazati.
A problem izlaska iz stana ostao je isti. I problem hrane, Da, naravno da sam
mogla nazvati nekog od prijatelja, ili poznanika i zatraiti pomo. Ali pomo trae
osobe koje jo vladaju svojim postupcima, a ja vie nisam spadala u tu veinu.

84
Tjednima nisam nikoga nazvala, nisam odgovarala na pozive, a na one najnunije
odgovarala sam lanom leernou i kratkim reenicama da u, kad se sredim,
organizirati neku zabavu povodom useljenja. Nitko nije inzistirao da me vidi;
ljudima zaas dosade invalidne alopojke razvedenih. Naroito ostavljenih. Dosta im
je vlastite strepnje u vlastitim brakovima. Nije mi preostalo nita drugo nego da, bez
obzira to sam slutila da neu imati snage prijei taj prag, opet pokuam. I pokuala
sam. Ne trebam ni rei: mrtva ptica. Opet mrtva ptica. Probala sam jo dvaput, za
trei pokuaj nisam imala snage. Leala sam na trosjedu, jer sam krevet s mirisom
ljepila posve napustila. Zbog nenormalnog poloaja tijela trnula sam i koila se, ali
nisam odlazila u krevet. Samo sam, sklupana, leala na tom trosjedu i posljednjim
snagama sisala neke slijepljene bombone. To mi je bila sva hrana. Smirivalo me to
to sam se nadala da u zaspati bez boli. Onako, zauvijek zaspati. Tako sam mislila.
Ne sjeam se koji je to bio dan, ni je li uope bio pravi dan, ali se sjeam da je u
moje obamrlo uho uao zvuk zvona na vratima, sjeam se da nisam bila sigurna je li
stvaran ili izmiljen zvuk. Ipak sam ustala i pridravajui se za namjetaj dola do tih
nesretnih vrata. Otvorila sam. Znam da zvui bolesno, ali pred vratima je zaista
stajao ovjek koji je tako nevjerojatno sliio Alainu Delonu da sam se nasmijala, ini
mi se, prvi put nakon razvoda, iskreno nasmijala. Naravno, nije sliio ovom
botoksiranom, izrezanom starcu Alainu Delonu, nego onom iz starih policijskih
filmova, valjda iz vremena kad je zaivjela ona urbana legenda o glumcu koji tri po
stranim otvorenim hodnicima zgrade s raskra Vukovarske i Drieve. Ili je to,
ipak, bio Anthony Perkins?
Gospoo, prije nekoliko dana ste podnijeli prijavu o uznemiravanju, moj kolega
koji je bio kod vas premjeten je, pa sam ja doao provjeriti je li se neto slino
ponovilo. Neka vas ne zbunjuje moje civilno odijelo, povremeno nismo u odorama
mislim da je neto tako rekao, premda doputam da je bilo i saetije i manje uljudno.
Pustila sam ga da ue, adrenalin je proradio, patoloki umor od izgladnjelosti se
povukao. Sve sam mu ispriala, nabrojala mrtve ptice i rekla da sam zbog tih mrtvih
ptica prestala izlaziti iz kue, premda sam bila svjesna da je to la i da sam i prije tih
mrtvih ptica ostajala zatvorena u stanu. Sluao me je. Zatim je izvadio papir i
olovku:
Gospoo Levi, jeste li sigurni da vam susjedi ostavljaju mrtve ptice pred
vratima?
Prekinula sam ga. Nervozno.
Pogrijeili ste, ja nisam Levi, ja sam Anda Palma.
Nasmijeio se, pogledao u papir i mirno rekao:
Ne, vi ste Mira Levi. Pie...

85
 Bijesno sam ustala i otila po svoju osobnu iskaznicu i osvetniki mu je pruila.
Pogledao ju je ovlano. Nije se ak ni nasmijeio:
Efektno ime i prezime. Anda Palma. Efektan dokument. Ali vi ste Mira Levi. I
mi to znamo.
Nisam se uplaila, nije me uhvatio napad panike, mene je doslovno zahvatio uas,
tako straan uas da vie nisam bila u stanju ni disati. Ali reala sam na njega.
Tko ste to vi koji znate? Otkud policajac bez uniforme? Pokaite policijsku
iskaznicu!
Nikad ne traite iskaznicu ni od koga, kamoli policijsku. Ionako ne znate kako
izgleda original, a i da znate, doe li do toga da je provjeravate, vjerojatno je kasno
za sve.
Ponekad se dogodi da lice koje samo na nekog slii u trenutku gubi tu slinost i
postaje obino, nepoznato lice. Ali, ovo lice u koje sam gledala i ije su oi gledale u
moje, lice slino mladom Delonu, posve se izmijenilo i postalo glatko lice mladog
Anthonyja Perkinsa: lice Anthonyja Perkinsa koje se smijeilo posve bezazleno. I
posve bezazleno pokazao je tu idiotsku iskaznicu. Ne znam zato, ali to me primirilo.
Neto smirenije sam uspjela izgovoriti:
Valjda znam tko sam. Ja sam Anda Palma.
Vie se nije smijeio. Lice mu se opustilo, zatim zategnuto i pokazalo nisku
prebijelih zuba. Tad sam jasno vidjela da ne slii ni Alainu Delonu ni Anthonyju
Perkinsu, nego vujaku indiferentnog pogleda. Tako izgledaju zdravi ubojice.
udno, samo kojih pola sata ranije misao o smrti u snu inila mi se blagoslovom,
a sad kad sam prepoznala lice smrti, uhvatio me strah. Zvjerski strah od zvijeri smrti.
Ustuknula sam i povisila glas:
Izlazite, poet u vikati!
Vie se nije smijeio. Iskreno se nasmijao:
Vikat ete i doi e vam pomoi susjedi koje prijavljujete da vas teroriziraju?
Malo nesuvislo, gospoo Levi, zar ne?
Nisam viknula. Proaputala sam:
Otkud vam to da sam Levi? Ta... Mira Levi?
ak sam, puna nade, dodala:
Vjerojatno je obini nesporazum, vjerojatno je neka susjeda doivjela isto to i
ja, pa prijavila. Vjerojatno ste zamijenili prijave. Moji dokumenti su ispravni, ja sam
Anda Palma.

86
 Jesu, gospoo Levi, dokumenti su u redu, ali nisu vai. Nismo poinili pogreku,
vi ste na neki nain doli do tueg identiteta i to je to to nas zanima. I nita drugo.
Grijeite, gospodine.
Ne grijeimo.
Zato stalno o sebi govorite u mnoini? Moda ste samo vi, pojedinac vi, onaj
koji grijei? Ne mnoina mi, nego ste vi, pojedinac, taj koji grijei. Zato se skrivate
iza mnoine? Ja to ne inim, ja znam tko sam.
Vjerojatno znate i zato vam nee biti teko objasniti kako ste doli i zato ste
doli do tuih dokumenata. Tueg identiteta. Tko je Anda Palma?
Pustila sam ga da govori.
Vi ste, gospoo Levi, prije dvadesetak godina ivjeli u ovom stanu, zatim ste
nestali. Podataka o vama nema, u policijskoj evidenciji nema traga o vaim
prijavama mjesta boravka. Ni o promjeni imena. Nema niega. Znam, kompjuterske
pogreke su mogue i ee no to bismo eljeli. I nita ne tvrdim, samo pitam: iji
ste identitet uzeli? Znamo, bilo je to prije dvadesetak godina u vrijeme odlaenja iz
naega grada. U ovom gradu ne plaemo za onima koji odlaze, zar ne, ali voljeli
bismo znati kako je mogue da osobe nestanu, pa nam se pojave pod drugim
imenom. Posljednji podatak o vama, Miri Levi, jest onaj da ste prodali stan. A dalje,
niega. Prodaja stana je bila legalna, kao i kupnja ovoga stana. Ali sumnjivo je to to
ste vi prije dvadesetak godina prodali stan ljudima od kojih ste prije dva mjeseca
opet kupili taj isti stan, ali pod drugim imenom. Oni su vas, naravno, prepoznali, ali
su utjeli, bio im je najvaniji novac; danas se stanovi teko prodaju, daleko je
vrijeme devedesetih. Susjedi su vas prepoznali i prijavili, doli smo do bivih
vlasnika i pria je zastala samo na vaem imenu. Vaem identitetu.
Susjedi...
Da, susjedi su vas prepoznali, kau, po mirisu majeg urina koji se uvijek vukao
za vama. Po mirisu su vas prepoznali, a tek poslije po liku. ene lako mijenjaju
izgled, a i dvadesetak godina je prolo... Nije malo za izgled ene. Da, prepoznali su
vas po mirisu i po tome to ste, ba kao nekad, bacali tu maju hranu na ulicu. Neka
vam se maca dola zahvaliti mrtvom pticom. Make to ine, zar ne? I to je sve. Sav
misterij mrtve ptice. Nas samo zanima kako ste i zato doli do tueg identiteta.
Ostavimo make i mrtve ptice.
Bilo je tako idiotski to to je govorio da sam se uhvatila za najidiotskiju stvar.
to to priate, kakav miris?
Gospoo Levi, mnogo toga se mijenja na ovjeku s prolaskom vremena. Ali
temeljni miris, bez obzira na dezodorane i parfeme, bez obzira na proces propadanja

87
ljudskog tijela, ostaje isti. Kao i miris koji taj ovjek ostavlja u stanu u kojem ivi.
Psi to najbolje znaju opet se iscerio kao vujak ma to vi govorili, ma kakve
dokumente pokazivali, vi niste osoba za koju se izdajete. Vi ste Mira Levi i va miris
su prepoznali susjedi pljesnuo se dlanovima po bedrima, nekako zakljuno se
pljesnuo kao da e ustati i dodao:
A moda je neki potomak onih maaka koje ste hranili ranijih godina ve stekao
genetsku sposobnost pamenja vaeg mirisa i zahvaljuje vam u ime svih svojih
mrtvih predaka.
Ustala sam i krenula prema kuhinji. Da ga ne sluam. Krenuo je za mnom.
Prestravila sam se njegovih mekih koraka. Koraka neujnih apa. Pratio me pas,
vujak iskeene eljusti. ak sam se iznenadila kad je progovorio ljudskim glasom:
Ne bojte se, gospoo Levi, ne bojte se ni mrtvih ptica, ni ivih maaka, ni ivih
susjeda. Samo se bojte ukradenog identiteta. Toga se morate bojati, gospoo Levi.
Strah mi je podigao sve dlaice na tijelu. Uzljuljao me... Taj ovjek, ovjek-pas,
valjda je stajao u nekom kobnom poloaju u momentu kad sam s kuhinjskog pulta
zgrabila konzervu od kile, zamahnula i pogodila ga u sljepoonicu. Pao je filmski,
kao to bi pao Alain Delon. Sagnula sam se nad njim i udarala ga rubom konzerve u
tu istu sljepoonicu sve dok se nije otvorila kost. Tad sam ustala, pogledala
ulubljenu, okrvavljenu konzervu i na njoj prvi put vidjela etiketu maje hrane. Moj
pogled je proao po krvavom podu kuhinje i zaustavio se na ispranjenim
konzervicama koje su me odrale mjesec dana na ivotu. Konzervicama s etiketama
kvalitetne maje hrane. ula sam gladni maji pla iz dvorita. Nisam ni pogledala
smrskano lice ovjeka koji jo uvijek, u kuhinji, lei u filmskoj pozi. Zapravo ne
znam kome slii ni slii li uope nekom: lijepom policajcu, ili lijepom, tihom ubojici.
ak nisam ni sigurna je li u filmu Proces glumio Delon, ili je to ipak bio Perkins.
Provjeravati ne elim. Zakanjelom se istinom nita ne mijenja. Nita se ne mijenja.
Nita.
Jer ubila sam i tu se vie nita ne da promijeniti.
Sad ekam da me odvedu, ni tu se nita ne da promijeniti.

***

Gospoa Anda Palma, ako je to bila ona, istegnula je ukoeni vrat i jo jednom
pogledala ekran laptopa. Tekst koji je upisala nije provjeravala. Miom je kliknula na
forward. To all.
Ni tu se vie nita nije moglo promijeniti.

88
 TREI DIO

POD VISOKIM PLAFONIMA

89
 UTVARE

ZORAN PILI

Prodajmo ovo i kupimo kuu na nekom normalnom mjestu, promisli malo.

Na kakvom to normalnom mjestu, na selu? Drali bi svinje i kokosi, sadili
krumpir? Pa ne mogu ja to, eno, nema anse. Prije bih umro, i to sad odmah, nego
na selu doivio devedeset i pet godina.
Ne moramo na selo. Samo negdje dalje od ovog takoraja, zgrada s aavim
proeljima, dalje od luaka, udaka, buke, dalje od ovog kaosa i staraca to umiru
sami po stanovima i trunu tako danima i tjednima ili ih pojedu kuni ljubimci, dalje
od zapisanih haustora, napuklih zidova, trulei, maloumnih i agresivnih susjeda,
djece ija vriska probija mozak, to dalje od ovog pakla na zemlji, molim te...
Zaboravi, kaem ti, nita od toga. Nikad neu otii odavde.

***

Petar, koji se rodio, pohaao kolu, odrastao i ostao ivjeti i raditi na tih par
kvadratnih kilometara, ne moe ni zamisliti kakve bi ga to tragine okolnosti mogle
izmjestiti iz Donjeg grada jedinog mjesta na svijetu gdje osjea stvarnost kao to
vrelinu sunca osjeti na koi. Svijet postoji i izvan granica onog to je oduvijek
doivljavao sutinskim Zagrebom, bilo bi suludo tvrditi suprotno, ali to nije njegov
svijet. Sve ono, dakle, istono od Heinzelove, zapadno od Ulice Republike Austrije,
sjeverno od Ilice i juno od pruge Petru naprosto ne izgleda dovoljno uvjerljivo.
Moe uvaiti ostatak svijeta, ak i vidjeti njegove dijelove s rubova svog teritorija,
no nita ga ne vue onamo, a posljednjih par godina, osim u iznimnim sluajevima,
uope vie ne naputa sredite grada, konicu u kojoj ivot i smrt bruje bez
prestanka.
U mladosti se odvaio posjetiti neka mjesta iz vanjskog prstena: vidio je more,
Firencu, Veneciju, Budimpetu, Sarajevo, Beograd, Be, Dubrovnik, Portoro,
moda jo poneto, i nita od svega nije ga impresioniralo. Da, dobro, more je slano,
ljudi znaju biti srdani i oputeni, ive u tim ponekad stvarno lijepim nastambama od
bijelog kamena, sade palme, imaju muzeje s fenomenalnim umjetnikim djelima,

90
svoje uvene izlaske i zalaske sunca, ene su lijepe i zamamne, nebo isto i plavetno
ba kao na razglednicama, a opet, njegovo srce jae bi zakucalo samo kad bi se
vraao s tih kratkotrajnih i, istinu govorei, nepotrebnih izleta i doao nadomak
jedinom kutku zbilje usred tih jarko oslikanih kulisa od kartona.

***

Katja je otila u tiini.

Dok je stajao na vratima i ekao da se ljubav njegovog ivota spakira, zamiljao je
samoga sebe kako se baca na koljena i preklinje: ostani, ostani molim te zamiljao
je tu scenu lienu svakog dostojanstva znajui da fiziki nikad ne bi mogao uiniti
takvo to. Neto bi sruio usput i ispao smijean.
Od poetka je znao da e njihova veza zgasnuti nakon nekog vremena. Ni u
mladim danima nije bio magnet za ene, nikad nije gajio iluzije o svom fizikom
izgledu, pa ni osobnosti, na kraju krajeva, a poslije etrdesete stvari nisu postale
bolje, naprotiv. Poslije svojih vlastitih brodoloma Katja je ula u njegov ivot i on je
nije odgovarao od sebe. Pustio je da se sve odigra onako kako to ve mora biti.
Isuse, zgrozila se, stan ti je nakrcan pornografijom.
To su klasici, htio je rei. Umjesto toga slegnuo je ramenima. Prije nego to je
internet gotovo u potpunosti unitio pornografsku industriju, nabavio je blizu stotinu
filmova s nezaboravnim zvijezdama tog prezrenog anra koji je dugo vremena ivio i
preivljavao na periferiji filmske umjetnosti, odgurnut i nepriznat kao crna ovca u
obitelji. Probrani naslovi Terese Orlowski, Jenne Jameson, Traci Lords, Ciccioline,
Vanesse del Rio, Moane Pozzi, Marilyn Chambers i Linde Lovelace prostor na
policama ravnopravno su podijelili s velikim, vanim djelima svjetske knjievnosti,
koncertnim albumima Kinga Curtisa, Milesa Davisa i Theloniousa Monka.
Dvoje etrdeset-i-neto-godinjaka u jednoj od posljednjih avantura prije nego to
se neminovno raziu i potonu u movaru ravnodunosti tako ih je on vidio. I tono
to su i bili.
Jo je neko vrijeme osjeao njezinu prisutnost u stanu. Miris na jastuku, sitni
tragovi posvuda, a onda je sve to preplavio dobro poznati osjeaj tjeskobe koji se
poput hre irio posvuda, nagrizajui srce i razum.

***

Gospodine Miller zapoe nerado vam oduzimam dragocjeno vrijeme...

91
 Mah, samo naprijed, molim, to vas dovodi k meni, dobri ovjee? Gospodin
Miller, ovjek kose boje eenog zlata, neobino irokih ramena i etvrtaste, isturene
brade, velikoduno odmahnu rukom kao da eli odagnati svaku pomisao na to da bi
on oskudijevao u neemu tako banalnom kao to je vrijeme.
U dvadeset godina koliko radi kao analitiar deviznih doznaka Petar je razmijenio
sveukupno moda deset rijei s pretpostavljenima. Banka je za to vrijeme prola kroz
burna razdoblja: prvo je prodana Talijanima, pa su je oni prodali Austrijancima i
naposljetku je Austrijanci, nakon niza peripetija i velike afere s kreditima koji su,
kako se kae, ili ispod ita vrlo sumnjivoj klijenteli, prodae Nijemcima. U
posljednjih est godina, koliko je gospodin Miller na elu odjela deviznog
poslovanja, upoznao je i makar nakratko, iz iste kurtoazije ili u prolazu, razgovarao
s gotovo svim zaposlenicima. Petra, meutim, nije ni vidio ili ga se ne moe sjetiti,
to nije ni udo, pomisli gospodin Miller, jer ovo svakako nije lice koje bi se ovjeku
urezalo u pamenje.
Prijei u na stvar, ako dozvolite, dakle, radim ovdje dugi niz godina i to, kao
to vam je sigurno poznato, na mjestu analitiara deviznih doznaka...
Jasno, jasno...
Gospodin Miller blagovremeno se informirao kod tajnice i doznao da Petar doista
radi na tom mjestu, ali u emu se tono sastojao posao analitiara deviznih doznaka,
nije imao blagog pojma. Ta sitnica donekle ga je uznemiravala, naroito jer ne moe
otvoreno pitati, on bi svakako morao znati to radi bilo tko od podreenih. U
idealnom svijetu, da, samo ovo nije idealan svijet, bogamu.
Takoer elim istaknuti da do dana dananjeg nisam proveo niti jedan dan na
bolovanju, to moete slobodno provjeriti...
Nipoto, molim vas, vjerujem i estitam, bravo! To je, kako se kae, to je uistinu
postignue vrijedno divljenja. Niti jedan dan, skidam kapu, ovjee, pa vi ste od
elika. Hou rei zdravlje vas odlino slui i hvala nebesima da je tako!
Tako je, dvadeset godina slube, ni dana bolovanja i uredne analize na koje od
strane supervizora nikad nije stigla ni najmanja zamjerka. Ne znam da li me
razumijete, ali ja poslu pristupam vrlo ozbiljno i savjesno. Hou rei nita mi ne
promakne. Ovdje sam danas s jednom jedinom zamolbom, gospodine: dozvolite mi
da s istim arom, odgovornou i tonou od sutra analize obavljam doma, to je ono
to vas molim.
Ako sam dobro shvatio ne elite vie dolaziti u ured nego cijeli posao
obavljati...
U vlastitom stanu, tako je. Cijela stvar je, jasno, tehniki apsolutno izvediva.

92
Potpuno je svejedno jesam li dolje u uredu, dvije ulice dalje, u tiini doma svog, ili u
bilo kojem gradu s internetskom vezom na kugli zemaljskoj.
U neprilici, gospodin Miller dlanom njeno prijee po kravati kao da miluje zeca
ili kakvu drugu ivotinjicu. Oekivao je zahtjev za promaknuem ili poviicom,
moda kakvo tuakanje kolega i slino, a ovome je neto posve drugo na umu.
to vas je, ako smijem pitati, dovelo do ovog neobinog zahtjeva za promjenom,
kako bih rekao... radnog okolia, okruenja?
Razlozi su osobne prirode. Ne osjeam se ugodno meu ljudima, znate, nikada i
nisam, ali u posljednje vrijeme teko mi je napustiti svoju utvrdu. ak i na pet
minuta. Neugodno mi je ulaziti u detalje, problem je to dananjeg ovjeka, naalost,
otuujemo se jedni od drugih i uvlaimo u svoje oklope, u stvarnost koju moemo
kontrolirati. Vani je poprilian kaos, kao to i sami moete vidjeti.
Istina gospodin Miller nesvjesno pogleda kroz prozor vanjski svijet jedna je
grandiozna zbrka.
Analitiar deviznih doznaka i njegov pretpostavljeni, svaki na svom kraju stola,
jedno su vrijeme u tiini promatrali prizore iz nedokuivog vanjskog svijeta.

***

Osloboen obveze svakodnevnih odlazaka na posao, tih mukotrpnih ekspedicija u

praumu surovog uredskog ivota, Petar je leprao na krilima euforije. Osjeao je
neto poput sree i taj elektricitet dobre volje, na trenutke i ushienja, plaio bi ga da
se dolje, ispod koe, u sri njegova bia, nije valjala ona iskonska tuga, tuga samog
postojanja radi.
Sinko, rekao mu je stari znajui da je kraj ve blizu pa stoga vie ne mora
uljepavati istinu, kititi je opsjenama kao boino drvce, ivot je jedno veliko sranje
razoaranje za razoaranjem, ivot nee biti milostiv prema tebi i zato se skloni
nekamo u zavjetrinu, kloni se nevolja i pazi na prehranu.
Oeve rijeci, oekivano, nisu pale na plodno tlo. Za Boga miloga, pa imao je
jedva osamnaest godina i neemu se jo uvijek nadao. S vremenom e ipak shvatiti:
prevelikim oekivanjima nema mjesta, ivot je uistinu gomila tekog, olujnog sranja
i kad god pomisli, evo, pronaao sam mjesto za sebe kao to je on otkrio
knjievnost, poelio je stvarati i cijeli niz godina pisao je i pisao kao u transu, itao i
opet pisao stvorivi na kraju udovini rukopis od preko tri tisue stranica oluja
govana opet provali, zaspe te u nevjerojatnim koliinama, nitko, naime, nije htio ni
pogledati, a kamoli proitati njegovo monumentalno djelo, ismijan i odbaen shvatio

93
je da ak ni u knjievnosti, tom provjerenom utoitu izgubljenih dua, nee pronai
smisao. Ili barem smiraj.
Osim toga, pomisli, ne vjebam, ne pazim na prehranu, prestar sam, zakrljao kao
pustinjski grm i vjerojatno nikad vie neu susresti enu koja bi poeljela biti sa
mnom.
Danima, tjednima nije naputao stan. Posao je obavljao na kunom raunalu i
analize svakodnevno slao mailom u sredinjicu, hranu i ostale potreptine dostavljali
su mu ravno na kuna vrata, filmove i glazbu skidao je s neta kao i milijuni drugih, a
ako bi poelio osjetiti toplinu sunca ili vjetar, morao je samo izai na balkon. U neko
doba dana, najee izmeu deset i podneva, pokupio bi smee i spustio se do
kontejnera. Ponekad, ne preesto i ne predugo, zapalio bi cigaretu i ostao dolje
promatrajui prolaznike kroz uska stakla ulaznih vrata. ene su prolazile plonikom
kao u snu, nedodirljive, a opet, mislio je, vjerojatno i one, s vremena na vrijeme,
osjete nezadovoljstvo, tugu, samou ili strah od nestajanja.

***

Poetkom ljeta probio je granicu od sto dana dobrovoljnog zatoenitva. Svakim

danom postajalo je sve tee zamisliti trenutak kada e ponovo izai van, proetati
plonicima, ui u tramvaj zajedno s mnotvom drugih ili popiti kavu na nekoj od
ljetnih terasa. Prije ili poslije, nema sumnje, izai e na otvoreno. Moda iz iste
znatielje ili, to je vjerojatnije, s jasno zacrtanim ciljem.
Na podruju Donjega grada, najstvarnijeg od svih svjetova, bez velike pompe i
najava niknula su dva nova sex-shopa. Da ga netko kojim sluajem pita o emu
govorimo kad govorimo o seksu u Hrvata, Petar bi odgovorio: Hrvati su stara kola,
veinom to radimo utke i u mraku, vjerojatno spadamo u tvrde konzervativce, ali
pojava novih sex-shopova i injenica da i oni stari jo uvijek rade ne idu u prilog
takvim teorijama.
Na prvi pogled bila je rije o standardnoj ponudi kakvu se moe vidjeti na
stranicama svih gradskih sex-shopova. Iz iste dokolice Petar je razgledao artikle
razvrstane po kategorijama. Pozornost mu zaokupie tek de luxe lutke na
napuhavanje. Za razliku od obinih, ove su izgledale zastraujue stvarno. Na koncu
odabrao je model Jessica special de luxe, kliknuo na dodaj u koaricu i platio
Visom.
Malo drutva nee mi nakoditi, pomisli pravdajui se pred samim sobom to se
poveo za prvim porivom i bez imalo razmiljanja naruio tu gotovo savrenu enu.
Da je promislio, vjerojatno to ne bi uinio, kao to nije uinio ni mnoge druge stvari

94
u ivotu.

***

Na dostavljaevu elu sitne kapljice znoja stapale su se u jednu veu. inilo se da

mu je ovo tko zna koja dostava danas.
Petar se nikad nije osjeao ugodno u blizini dostavljaa. Pitao se mrze li oni sami
sebe i prelijeva li se onda ta mrnja i na ljude kojima dostavljaju hranu, potreptine i
sve ostalo. Osjeaj nelagode pokuavao je odagnati napojnicama, ali svaki iznos
djelovao je nekako jadno, podcjenjivaki. Svaki put sjetio bi se jednog starijeg tipa,
uzeo je pizzu od njega, platio i dodao pet kuna. ovjek je gledao u taj novi na
dlanu cijelu vjenost, kao da mu je dao suho kokoje govno, gledao je pet kuna s
gaenjem pitajui se moda: je li ovo sada dno dna, jesam li mogao bolje?
S druge strane, Petar se osjeao jednako nelagodno u blizini bilo kakvih ljudi, pa
moda i svih ivih bia. Ne mogu znati to netko misli po izrazu licu, tko zna,
zapletao se sve dublje u jalova razmiljanja, moda dostavlja voli dostavljati, potar
raznositi potu ili konobar posluivati pia, otkud bih ja, do sto avola, mogao znati
to je u njihovim glavama.
Evo ga, dostava je besplatna promrmljao je dostavlja, predao mu paket i
umjesto da krene, na trenutak je ostao stajati u hodniku.
Petar se automatski maio za dep, ali tamo ne nae nita osim sitnia.
Priekajte trenutak.
Odloio je paket na ormari za cipele i stao pretraivati jakne na vjealicama. U
jednom depu pronaao je dvije zguvane novanice, jednu od deset i jednu od
dvadeset kuna. Grozniavo je razmiljao: deset mu se uini premalo, dvadeset kao
razmetanje, a dati svih trideset kuna bilo bi van svake pameti. Kakvu bih to poruku
odaslao, pitao se, razbacujui se napojnicama od trideset kuna? Na trenutak je
zamislio kako ga dostavlja lutaka na napuhavanje ismijava prepriavajui kolegama
u sex-shopu: kakva jadna budala, trebali ste ga vidjeti, deki, kaem vam, donio mi
je te dvije novanice kao dva sparuena lista salate jebeni, stari pervertit.
Za va trud... procijedio je i pruio deset kuna tipu.
Ma, ne, ne...
Samo uzmite, ovjee, inzistiram.
Dobro, ali niste trebali...
Tip je napokon uzeo novanicu i zagledao se u nju na trenutak. Opet onaj isti

95
pogled koji moe znaiti bilo to, a Petar se svejedno nije mogao oteti dojmu da je to
pogled najieg razoaranja.
Sve u redu? pitao je.
Da, sve u redu, hvala, onda, ugodan dan elim i... da, ivjeli.
ivjeli, bok.
Zatvorivi vrata, uzeo je paket i bijesno ga bacio na drugi kraj hodnika, pa ga
onda jo u prolazu utnuo u kuhinju. Paket je udario u stolicu, naslon stolice
prevrnuo je alicu s ostacima kave koja je iz nekog razloga stajala na samom rubu
stola i kava se stala cijediti posvuda. Kao opinjen gledao je kako kaplje dolje, klizi
u tankom mlazu niz nogu stolice pretvarajui se napokon u prljavu lokvu na podu.
Jesam li poludio? Jesam li to upravo preuzeo lutku na napuhavanje, dao tom tipu
deset kuna i rekao mu ivjeli? Zato ne mogu hladno obaviti ni najobiniju
primopredaju? Kog briga kako netko gleda na napojnicu i vrijea li ga to iz tko zna
kojeg idiotskog razloga? Nitko ne mari o neznancima, o njihovim osjeajima,
ivotnim naelima, pa zato bih onda ja mario?
Petar se jo satima iscrpljivao analizirajui svoje postupke iz prolosti, greke koje
je uinio prema drugima i sve ono loe to su drugi uinili njemu, na trenutke se
saalijevao, pa bi onda mrzio sebe zbog toga i za promjenu saalijevao ostatak
svijeta, kao na primjer roditelje, susjede, Katju, da, nju vie od svih, i to ne zato to
je pronala svoje razloge da ode, ve zato to se uope drznula ui u njegov ivot,
ispreturati sve u njemu i onda ga ostaviti usred tog nereda, osjeao je aljenje za sve
one proklete, usamljene i nesretne to poput duhova tumaraju svojim sobama
oslukujui kripu namjetaja i na koncu, kao i uvijek, pitao se vrijedi li ba svaki
ivot ivljenja i zato bi nitavilo koje nastupa u asu smrti bilo loije od uasa koje
ivot nosi sa sobom.
Jessica je tu no ostala u paketu na kuhinjskom podu.

***

Izgledala je zguvano i nimalo privlano. Nakon to ju je napuhao, dojam se

popravio, ali ne znaajno. Prekopao je ormare i ladice i pronaao neto odjee koju je
Katja u urbi zaboravila ili je naprosto nije eljela uzeti sa sobom.
Obui emo ti ovu suknju i majicu.
Jessica nije imala nita protiv. Ukoeno je leala tamo s rukama pruenim u
tvorniki zagrljaj.

96
 Petar je osjetio neto poput treme, zrak se, inilo se, punio mirisom dalekih junih
mora. Pronaao je cigarete, izaao na balkon i nakon desetak dana apstinencije
pripalio jednu. Odnekud je dopirao miris spaljene gume. Traio je pogledom po
horizontu, ali nigdje ne vidje ni traak dima. Od cigarete je osjetio blagu vrtoglavicu.
Koljena su mu podrhtavala.
Koji kurac hoe od mene nahrupio je u sobu.
Njenost, ljubav, zagrljaj? Zaboravi na to... zaboravi, jebem ti!
Jessica nije nita rekla. Od udarca akom u glavu odskoila je, prevrnula se na
trbuh i ostala tako leati. Suknja joj se zadignula otkrivi savreno okruglo dupe.
To nisam bio ja aptao je milujui njezinu crvenu kosu mora mi oprostiti,
Jess, nee se vie ponoviti, obeavam ti.
Njezina uporna utnja uinila je da se osjea loije negoli od svih grubih rijei ili
postupaka kojima bi jedna tako skupa lutka uope mogla uzvratiti. Negdje na samoj
periferiji svijesti poput treperee lampice jo uvijek je stajala informacija zna, ovo
je neiva stvar i ne moe osjeati bol, ljubav, prijezir ili bilo to drugo. Iz drugih
centara, meutim, urno su stizale upravo suprotne informacije.
Podjednako smo ivi i mrtvi, lutko, ti i ja, sami protiv svih.
Jednako stvarni i nestvarni, dragi, kao ive utvare na kraju svijeta.

***

Te noi Jessica i Petar prvi put su vodili ljubav. Zapravo, ljubav je dola poslije, ak
je i on mogao razlikovati seks od razliitih stupnjeva povezanosti izmeu dviju
osoba. Istinski ga je uznemiravao nain na koji je Jessica komunicirala, a inila je
to, barem u poetku, telepatski emitirajui svoje misli u prostor. Dio toga mogao je
razumjeti, dok se ostalo pretvaralo u nerazgovijetan um stapajui se s uobiajenim
brujanjem grada. U jednom trenutku ispuhao ju je, istisnuo dah ivota iz nje, smotao
je kao palainku i pospremio u kutiju.
Bio je to i posljednji in pobune protiv novog oblika stvarnosti koji je padao poput
tekog zastora prekrivajui okotali, fosilni svijet. Proces mijene teak je i bolan,
poeli nasilno prekinuti sve to, ali na kraju, pomislio je, vjerojatno idemo prema
neemu boljem.
Ve sutradan eljao je njezinu plamenu kosu i pjevuio: "Dobro jutro, draga,
kaem ti, lijepa si k'o Bog..."
Poetni strahovi i nesigurnosti prevladani su kao djeje bolesti. Ne razmiljajui o

97
posljedicama, Petar se jednostavno prepustio novonastaloj idili. Uz Jessicu osjeao
se nekako potpunim, kao da je ba ona, takva kakva jest savrena, ono neto to mu
je nedostajalo cijeloga ivota.
Sezona bejzbola bila je u punom jeku. Otkrila mu je da navija za Dodgerse i
koncentrirano pratila s njim i po dvije utakmice zaredom, to Katja nije mogla ni u
ludilu. Poela bi kolutati oima i duriti se ve nakon dva inninga predbacujui mu da
nitko normalan ak i ne razumije bejzbol. Jessici nije morao crtati zato je to savren
sport i zato u usporedbi s bejzbolom veina drugih sportova izgledaju kao
primitivna seoska nadmetanja. Smijali su se romantinim, ponekad glupim
komedijama, presluavali stare jazz albume, ponekad je govorio o sebi, a ona je
sluala s velikim zanimanjem kao da je njegov ivot nezamislivo uzbudljiv triler; to
god radili, ona ga nije sputavala i Petar se, barem donekle, poeo osjeati ugodno u
svojoj koi.
Jess izjavio je jednoga dana mislim da je ovo ljubav.
A to bi drugo bilo, crni Petre, nego ljubav.
Znai li to da me voli, morska medvjedice?
Volim te, nilski konju.
I ja tebe volim, tasmanska nemani.

***

Poetkom kolovoza najavljeno je gostovanje jednog od rijetkih suvremenih pisaca za

ije knjige je Petar pronaao mjesta u svojoj kunoj biblioteci,
David Albahari dolazi iz Kanade na malu turneju po zemljama bive
Jugoslavije.
Kanadski knjievnik, ha?
Jessica, bejbe, Albahari je beogradski pisac. Samo ivi u Kanadi pojasnio je.
Pa super, uzvratila je Jessica, kojoj knjievnost ba i nije bila na vrhu popisa
najvanijih stvari u ivotu.
Svoj novi roman predstavit e u Zagrebu za manje od tri tjedna, i to ovdje, kod
nas, u kvartu.
Lijepo.
eli da odemo? Ja bih svakako iao.
Ali ti nikad ne izlazi.

98
 Jess, naravno da izlazim, ali ne svaki dan kao drugi ljudi.
Samo odi, ja u radije ostati doma, ako se ne ljuti, letei medvjediu?
Ne ljutim se, krumpirova zlatice, nema govora. Samo ti ostani.
Petar se nije ljutio. Znao je da ne moe od drugih oekivati razumijevanje i
odobravanje za vezu s tako neobino zgodnom i mladom enom kakva je Jessica.
Vidjeli bi u njemu iskompleksiranog, starog jarca koji niim ne zasluuje biti s
dvostruko mlaom i mnogostruko zgodnijom djevojkom. Ljudi su, na alost, takvi
plitki, licemjerni, osvetoljubivi, u svakom trenutku spremni na lin.

***

Cijeli taj dan juina je kao iskusni mariachi prebirala po tankim strunama Petrovih
ivaca uvodei ga u stanje napetosti. Dva sata prije poetka knjievne veeri, ve
spreman za polazak, sjedio je na kauu. Desni dlan bio mu je hladan i znojan, a lijevi
suh i topao trljao ih je jedan o drugi, isprepletao prste i vrtio palevima u krug.
Jessica je leala iza njega i buljila u strop.
Imao je lo predosjeaj da e neto krenuti po zlu. A to bi to, kvragu, uope
moglo iskrsnuti na obinoj knjievnoj veeri? Nita, pokuavao se smiriti, doi e
Albahari, njegov imenjak Petar Milat kao voditelj programa, vlasnice kluba Indira i
Anja, i jo dvadeset, moda dvadeset i pet individua, sve redom pripadnika razliitih
kulturnih i supkulturnih skupina, pokoji propali pisac, pripiti glumac, par studentica,
par umirovljenika od svega po par kao u Noinoj arci.
Sve u svemu nai e se tamo jedno od najbezazlenijih drutava koje uope moe
zamisliti. esto govore svi u isto vrijeme, raspravljaju o knjievnosti, azijskoj
kinematografiji, Lacanu, Barthesu ili Cioranu, tolerantni su, vole ivotinje, odlino
govore najmanje jedan strani jezik, redovno izlaze na parlamentarne i predsjednike
izbore smatraju to svojom graanskom dunou, ne tuku se po birtijama, ne
kopaju nos i ne pljuju po podu, svi su bili na posljednjem koncertu Leonarda
Cohena, idu na jogu, koketiraju s prelaskom na vegetarijansku kuhinju, pa se onda
ipak predomisle komplicirano je, brate, i osim to se vole udno oiati ili odjenuti
neto ekscentrino, krajnje su miroljubivi i neopasni poput jata ukrasnih zlatnih
ribica u ribnjaku.
Idem sad Petar je skoio u jednom trenutku i poravnao hlae Jess, dogovorili
smo se, ako netko zvoni ne otvaraj.
Si senor, uzvratila je svejednako zurei u strop.

99
 ***

Poslije toliko vremena uobiajena gradska vreva na neki bizaran nain razveselila je
Petra. Svejedno, drao se na oprezu, kriomice zagledajui prolaznike, njihova lica,
ruke, nain na koji hodaju.
Sve ove godine Donji grad vidio je kao slomljeno srce na irokom, izbrazdanom
dlanu Zagreba. Tog kasnog popodneva, napokon lien svih iluzija, razotkrio je pravu
istinu: tu, u samom sreditu grada i cijelog svemira, zloin se odigravao na svim
razinama.
Koliko god ljudi mijenjali grad, grad je jo nemilosrdnije mijenjao njih.
Meusobno unitavanje traje od samih poetaka i nee prestati sve do konanog
sloma civilizacije. Sve e zavriti u ruevinama. Jednog dana na ovim ulicama nee
vie biti nikoga, stare, musave etverokatnice, ve danas stare stotinu i vie godina,
uruit e se jedna za drugom.
Iz jednog ulaza, oslanjajui se na tap, izaao je starac. mirkao je na suncu poput
krtice. Nije mogao dalje, samo je stajao tamo naslonjen na zid. Po posljednji put
gledao je svijet oko sebe, ljudi, slijepi na smrt, utke su prolazili pokraj njega. Jo
prije samo dva-tri mjeseca ni Petar ga ne bi mogao vidjeti.
Danas, kad to najmanje elim, naceri se, danas vidim sve: ljude neosjetljive na bol
drugoga, uutkane, nesigurne i usamljene, ljude prestravljene ivotom, djecu i starce,
mukarce i ene koji malo pomalo nestaju, iezavaju, mrve se u najsitnije estice,
trunje koje e prva kia sprati s povrine zemlje zajedno s drugim smeem.
Ba kao to e i njega sprati. Ja sam, pomisli napokon, temeljito uniten koliko
vlastitom krivnjom ili sudbinom, toliko i injenicom da sam odrastao i ostao ivjeti
ba na ovom mjestu, a ne u nekom drugom, manje stvarnom svijetu.

***

Dvaput je preao cestu i u oba navrata strpljivo ekao zeleno svjetlo na semaforu, na
Zvonimirovoj je uao u bus, koji je zbog radova na cesti ve tjednima vozio umjesto
tramvaja broj 1, 9 i 17, odvezao se do Damije i opet plonikom, s noge na nogu,
doao sve do Martieve 14 i sjedeeg fra Grge Martia iza ijih su masivnih
bronanih lea ve stajali Albahari, Milat i malo dalje dvije djevojke koje su stajale
tamo i puile. Na filterima cigareta primijetio je crvene otiske rua s njihovih usana.
Petar i dalje nije ni priblino slutio nita o prirodi moguih neeljenih dogaanja.
Jednostavno, imao je taj lo predosjeaj koji uope nije splasnuo, nego je moda ak
i ojaao za stupanj ili dva.

100
 Bok, imenjae pozdravio je Milat stisnuvi mu ruku nisam te vidio cijelu
vjenost.
Milata je poznavao iz vremena dok je jo posjeivao knjievne veeri i vjerovao
da e se nai netko i objaviti onaj njegov udovini rukopis od nekoliko tisua
stranica.
Eh, da, nije me bilo jedno vrijeme, posao i tako.
Albahari je sjedio na klupi i neto traio u vreici s upadljivim logom DM-a.
Kimnuo mu je i ovaj uzvrati na isti nain. Milat je nosio jaknu vrlo slinu ili gotovo
navlas istu uniformama kakve su nekada nosili rukovodioci komunistike partije
Narodne Republike Kine. Upustili su se u razgovor o Laszlu Krasznahorkaiju. Milat
je nedavno proitao njegovu posljednju knjigu pria, a kako su ve jednom
razgovarali o uvenom Maaru, inilo se da samo nastavljaju taj isti razgovor.
Ne moe vjerovati rekao je Milat, knjiga ima 450 stranica i pogodi u koliko
je reenica napisana?
Petar ni priblino nije mogao znati koliko je reenica Krasznahorkai utroio na
svoju posljednju knjigu jer ista niti je prevedena na hrvatski Milat je itao
njemako izdanje niti je uope neto uo ili proitao o njoj.
U pedeset i tri jebene reenice!
Petar pomisli kako je neobino da je Milat ubacio to jebene, ali budui da je to
rekao s neskrivenim oduevljenjem moda se ta rije jednostavno nametnula,
progurala se ispred svih dajui potrebnu teinu cijeloj reenici.
Ne mogu da verujem udio se Albahari, lijevom rukom i dalje prekapajui po
vreici.
Ni Petar nije mogao vjerovati, pa je i on izjavio kako mu to zvui upravo
nevjerojatno, ne elei pritom dovesti u pitanje istinitost navoda, rekao je to kao
izraz uenja, ak i divljenja prema takvoj jednoj ludosti: napisati knjigu od 450
stranica u svega 53 reenice.
Pe-de-set-tri... ponovio je Milat naglaavajui svaki slog.
E, pa to mora da se zalije Albahari je iz one vreice izvukao bocu neega to
je mogla biti samo domaa rakija i nita drugo.
Ajde, polegnite vi, ja ne smem pre nastupa dodao je bocu Petru.
Na etiketi je stajao natpis SMRTOVAA i ispod toga tri nacerene mrtvake
lubanje.
Dao mi jutros jedan moj dobar prijatelj, samo potegni, slobodno.

101
 Petar se nasmijao u nelagodi proslijedivi bocu do Milata: Aj ti, ja u poslije...
Milat je odmjerio bocu i potegnuo gutljaj.
Huh... ba fino ree, nema govora... zatrepta i razrogai oi.
Moda e izgubiti vid od te ubitane brije iz kune radinosti, pomisli Petar, ne bi
bilo udo. Negdje je itao da u Rusiji ljudi esto oslijepe od votke proizvedene u
nekontroliranim uvjetima.
Nije volio rakiju, ali boca se opet nala kod njega i na koncu je otpio malo vatrene
vode ne elei pred Albaharijem i Milatom ispasti jedan od onih tipova koji zaziru
od svega to nije propisno, tvorniki zapakirano.
Albahari je sjedio i premetao po primjercima svog novog romana, a njih dvojica
stajali su i utke dodavali jedan drugom bocu otpijajui svaki put po gutljaj ili dva.
Onda su doli jo neki ljudi, pa su se i oni pridruili. Boca je ila iz ruke u ruku kao
da izvode unaprijed dogovorenu predstavu u ast uglednom gostu iz daleke Kanade.
Iskoristivi guvu, Petar je neopazice uao u klub. Osjeao je kako se rakijski
poar iz eluca iri po cijelom organizmu. Naslonio se na ank i zatraio kavu i
mineralnu vodu. Zrak se najednom ispunio mirisom karamela. Promatrao je ljude
koji su neprestance ulazili i izlazili, glazba i njihovi glasovi pomijeali su se u
besmislen i nerazumljiv amor. Poelio je upitati sve njih je li mogue da ne nalaze
nita udno u tom jakom mirisu karamela. Osjeaju ga jednako kao i on, ali se prave
da je to normalno i upravo to ga je dovodilo na rub bijesa.
Odluio je smiriti se. Drei se anka otpijao je kavu i mineralnu. Nije pomoglo,
poar mu je zahvatio glavu i stotine misli kovitlale su unutra. Nikako nije uspijevao
odagnati ih ili se uhvatiti jedne jedine, osjeao je slabost i jezu koja se poput
otrovnog brljana penjala uz njegovu kimu. Nesigurnim korakom odvukao se u
muki wc, zakljuao vrata za sobom, pustio vodu i dugo se umivao trljajui
sljepoonice i vrat. Zrcalo je stajalo odmah tu, ravno ispred njega, ali Petar nije elio
ni poviriti u taj svijet, uvjeren da e vidjeti stvari koje ne eli vidjeti.

***

Kasnilo se ve vie od pola sata i premda to nije bilo nita neobino, knjievne
veeri nikad ne ponu u dogovoreno vrijeme, Petru se to nije svidjelo. Dok je bio u
zahodu, klub se ispunio publikom. Milat je prelistavao po biljekama pa se onda
nagnuo prema djevojci koja je sjedila na almodovarovski crvenom dvosjedu s
njegove lijeve strane i neto joj stao nadugo i nairoko objanjavati. Vladala je
naglaeno oputena atmosfera, to je Petru djelovalo kao najobinije glumatanje

102
zar nitko ne osjea napetost, zlovolju, barem trnce po koi ili vruinu? Kakvi jebeni
pozeri.
Idemo... rekao je odjednom, ne ba glasno, ali usred onog amora ta jedna
rije odjeknula je kao runa psovka.
Sve glave okrenue se prema njemu, gledali su ga kao da je pred njihovim oima
uzeo shotgun i prosuo mozak mladunetu pande.
Tako je, sad bismo ve mogli poeti Milat je pljesnuo dlanom o dlan.
Albahari nije imao nita protiv. Svi se, kao po komandi, od Petra okrenue prema
gostu. Razumljivo, odreena vrsta neprijateljstva ili barem nerazumijevanja ostala je
na njemu poput plijesni to je Petar, naviknut na djelovanje i filozofiju opora,
stoiki otrpio.
Milat je zapoeo s nekoliko uvodnih reenica iz kojih je odmah i svima bilo jasno
da je on u potpunosti ovladao materijom i da je spreman postaviti autoru cijeli niz
pitanja, ne samo u vezi romana ve i o mnotvu drugih stvari. Petar je pokuao
pozorno pratiti razgovor, sluao je i uo rijei, ali nije ih razumijevao ba kao da su
izgovorene na nekom drevnom, davno izumrlom jeziku. Spomenuta su imena
Thomasa Bernharda, Michela de Montaignea i Jima Jarmuscha, ba tim
redoslijedom, no u kojem tono kontekstu to mu je promaknulo. Osjetio je manjak
zraka u prostoriji. Udahni izdahni, nee izgubiti svijest ponavljao je u sebi.
Salve smijeha irile su se naokolo. Albahari nije od one vrste knjievnika koji se u
nastupima dre strahovito ozbiljno kao da tumae muke Kristove i zato je u razgovor
znao ubaciti poneto komedije, vica, obine zajebancije, ne elei od knjievne
veeri, pisanja i samoga sebe raditi misterij. Na alost Petar se i dalje borio za svaku
molekulu kisika. Zbog buke, saobraaja i svega ostalog vrata kluba morala su ostati
zatvorena. Znao je da e u narednih nekoliko trenutaka morati van ako ne eli
izgubiti svijest, a opet nipoto nije htio biti prvi koji e izai.
Uloivi krajnje napore, spustio je glavu i ekao da bilo tko krene van, zapaliti
cigaretu ili bilo to drugo. Drugi mogu izai, prvi nikako.
uo je kako se vrata otvaraju. Okrenuo se i vidio Katju. Ulazila je pazei da vrata
ne zakripe. Neto se promijenilo na njoj, ali nije mogao rei to bi to tono bilo.
Netko je ulazio za njom i taj netko drao se za njezinu ruku. Stariji lik, stariji od
Petra i svih ostalih u klubu, sijede kose svezane u otuan repi, stajao je uz Katju
drei je i dalje za ruku. To to je jo i nii od nje za glavu oraspoloilo je Petra.
Zadovoljno se cerio promatrajui ih. Sve one napetosti, runih predosjeaja i
tjeskobe nestade kao udom, mogao je disati, vladati sobom, mogao je pratiti
razgovor izmeu Milata i Albaharija, ali vie nije htio.
Katja mu uputi zbunjen smijeak. Nije oekivala da e me sresti ovdje, pomisli

103
zadovoljno Petar, nije oekivala da e me ikad vie vidjeti u ivotu, ali evo me,
gospoo, jo sam tu. Nasmijei joj se u prolazu i izae.
Plonik se odmotavao u daljinu, po njemu su koraali i drugi ljudi, i psi na
dugakim uzicama, i bebe su spavale u kolicima, i on je koraao s njima ne skidajui
osmijeh s lica, udisao je topli ljetni zrak i cijeli grad mirisao je na preni eer.

104
 VRATA PAKLA

RUICA GAPEROV

M oram saznati istinu prije nego ciroza povue svoj posljednji potez. Kukaviki
sam se skrivala iza opravdanja da je prolost svrena i da je treba ostaviti na miru.
etrdeset sam godina ivjela pokuavajui izbjei pitanja, a sada vie nemam to
izgubiti.
Tramvaj se zaustavlja na Trgu. Izlazim. Plonik je mokar. Kia je tek prestala
padati. Okreem se i gledam Trg pored kojega sam provela najljepe i najrunije
dane svog nitavnog ivota. Sve se promijenilo, a opet je, na neki nain, sve ostalo
isto.
Tu su zgrade u koje sam gledala iz podstanarskog sobika u noima kad sam
ostajala budna radi uenja i kad je svijet ekao da jedna mlada studentica ekonomije
postane njegov akademski graanin. Da, tako je bilo sve do onog dana.
Pripaljujem cigaretu i duboko uvlaim duhanski dim u plua. Lijenik mi je
zabranio. Zabranio je on i mnogo vie, ali ja se, jo ovih nekoliko mjeseci to su mi
preostali, ne elim odricati svojih poroka. Dim pee grlo. Kaljem sipljivim kaljem.
Bacim cigaretu na mokri plonik. Zacvri i ugasi se.
Prelazim preko tranica. Kip i fontana nekad nisu bili ovdje. Dvije tuste ene
ulaze u Gradsku kavanu. Priutit e sebi trenutak odmora prelomivi dan izmeu efa
i supruga, posla i doma, ekia i nakovnja. Prolazim pored njih. Nekad sam se pitala
vide li na meni moju nakaznost, ali ti su dani odavno proli. Ostavila sam ih ovdje
prije etiri desetljea.
Ulazim u Katedralu. Tihi polumrak smiruje mi misli. Pokuavam moliti, ali
molitva ne pomae. Nita mi vie ne pomae.
Hvaljen Isus tiho me pozdravi sveenik.
Hvaljen Isus odgovaram.
Trebate li ispovijed? sladunjavo mi se smjeka.
Moda bih i trebala kad bih znala to ispovjediti. Ali, svejedno, sad je kasno za
sve krenem dugakim putem prema izlazu.

105
 Dan se smraio. Boje su sve bezbojnije. Kiica rominja. Uspinjem se prema
trnici. Tu sam nekad svakodnevno obavljala kupovine za Elzu. Gospou Elzu.
Zvala sam je gospoa iako ono to se odvijalo izmeu nas nije bilo nimalo
gospodski.

Stajala je na vratima moje sobe u svilenoj kunoj haljini. Pojas je lagano privezala
oko struka. Podigne ruke i izvadi elji iz kose. Plavi se izblajhani pramenovi poput
gumenih krakova spuste na ramena. Krene polako prema krevetu i sjedne pored
mene.
Teko je biti daleko od obitelji ree.
Navikla sam.
Znam vrlo dobro kako je biti samom uzdahne.
Puno uim. Proleti vrijeme odgovarala sam pristojno kao svaka dobra
djevojka.
Milovala mi je rame. Godio mi je dodir poslije mjeseci odvojenosti od svih koje
volim i koji vole mene. Nisam se pomaknula ni kad joj je ruka kliznula niz moja lea
i zaustavila se na struku. Privukla me k sebi. Naslonila sam glavu na njeno rame.
Ljubila mi je kosu. Osjeala sam se zatieno, a kad mi je poela milovati lice, kroz
mene je proao val topline. Osjetila je moj drhtaj. Lagano me uhvatila za bradu i
okrenula mi lice prema svome. Spustila je usne na moje elo, a zatim klizila sitnim
poljupcima niz hrbat nosa. Besramno sam trgala odjeu sa sebe, ljubila je kao to
nikoga prije, a pogotovo kasnije, nisam, poticala sam je da mi prui uitak za kojega
dotad nisam ni znala da postoji.
Martine rekla je naveer suprugu moda ne bi bilo loe kad bih kuhala za
studenticu. Dosaujem se po cijeli dan, a dinar vika nikad nije naodmet.
Majka je bila zadovoljna, otac je malo prigovarao zbog novca, a ja sam bila
poteena grozota studentske menze.

Trnica je mrana i pusta. Hodam izmeu tandova. Ni sama ne znam to me

privuklo ovamo. Podigla sam kragnu kaputa ne bih li se zatitila od kie. U sjeni
nadstrenice stoje tri lika. Moda nije ni vrijeme ni mjesto da im priem, ali ionako
nemam to izgubiti. Osim ovog jadnog ivota na izdisaju.
Imate li vatre? upitah vadei cigaretu. jedan od njih spusti bocu na tand i bez
rijei izvadi upalja.
Znate, nekad sam stanovala u blizini pokuam jo jednom. Trojica ute.

106
 Tu, na Trgu pokaem cigaretom u smjeru Trga.
Davno je bilo. Studirala sam ovdje.
Rekel sam ti ja, Dragec, da ova kia ne bu stala.
Ne bu.
Ja ivim u ibeniku. Dolje je jo ljeto pokuavam, iako je oito da me ne
prihvaaju u drutvo.
Ja bum moral krenut ree jedan i ispije pivo do kraja, pa bocu spremi u dep
kaputa.
Sputam se irokim mranim stepenicama prema Trgu. Peenjar vadi kestenje iz
vatre i zamotava ga u aavu krpu. Miris peenog kestena u jesenju veer podsjeti
me na Elzu.

Sjedile smo za kuhinjskim stolom i jele kestene. Slaba je arulja bacala otuno
svjetlo. ulo se Martinovo hrkanje iz spavae sobe.
Ne mogu vie ovako. Moramo ga se rijeiti ree Elza.
Ali... ali... zato?
Volim te. Ne mogu zamisliti ivot bez tebe.
Mislila sam da sam vam samo zabava pokuala sam sebi osigurati odmak.
Ti meni zabava? Pa ja te volim vie od ikoga zaplakala je i bacila se na mene.
Te su noi poele moje nesanice. Leala sam u mraku i razmiljala. Po glavi sam
vrtjela razne scenarije i nijedan mi se od njih nije sviao. Nimalo mi se nije sviao.
to ako Elza napie pismo mojima? to joj znai da se moramo Martina rijeiti?
Uenje mi je ilo sve tee, a jutarnjih ljubavi sam se poela gnuati. Pokuavala
sam izbjei Elzu. Iskradala sam se iz stana prije nego bi ona ustala. Dane sam
provodila na fakultetu, a noi po birtijama. Spavala sam malo. Prodala dio knjiga.
Zavlaila se u najmraniji kut i pila. Samo me pie moglo prisiliti da ne odgurnem
Elzu kad bi se nou uvlaila u moj krevet.
Pruim peenjaru novanicu i uzmem vreicu kestenja.

Polako hodam Trgom i jo polaganije jedem. Odgodit u na nekoliko trenutaka ono

neizbjeno. Samo odgoditi, ne i izbjei. Na kraju svega me eka Elza. Zbog nje sam i
dola u Zagreb.
Trgovci sputaju rolete i stavljaju lokote na trgovine. Radni je dan za mnoge

107
zavrio, a no poela. Rijeka ljudi se smjenjuje; jedni odlaze kuama, a drugi trae
provod izvan njih. Prikljuim se ovim posljednjima. udim za neim estokim to e
mi olakati misli. Vie mi ni tablete ne pomau ako ih ne zalijem neim. Na
Cvjetnom trgu je guva. Jedva pronalazim slobodan stol. Naruujem konjak. Dupli.
Martin je povremeno odlazio na slubeni put. Tih nekoliko dana se ne bih trijezna
vraala. Trebalo mi je sve vie alkohola da podnesem Elzine zagrljaje. to mi se vie
gadila, bila je sve nasrtljivija.
Ljubavi, zna da te volim. Zato si ovako hladna prema meni?
Kolabirala sam usred predavanja. Prva pomo, neurolog, psiholog, psihijatar. Tri
mjeseca na psihijatrijskom odjelu. Dijagnoza: shizofrenija. Lijekovi i povratak kod
gospoe Elze. Dva tjedna sam se oporavljala pod njenim budnim okom, a onda se
vratila u moj krevet.
Sjedila sam pored otvorenog prozora i pokuavala shvatiti ono to itam. Ljetna je
ega bila na vrhuncu. Grad je nepomino stenjao. Ljudi su se skrili ili otputovali.
Elza je ula u sobu. Bez rijei je stala iza mene i poela mi masirati ramena. Ne
znam je li to bilo zbog tableta ili je vrijeme ublailo moje gaenje, nale smo se na
izguvanim plahtama.
Ponovno si ona stara njeno mi je milovala dojku.
Negdje gori rekla sam njuei zrak.
Isuse! skoila je prema vratima i otvorila ih.
Sobom se irio oblak crnog dima. Hodnik je bio crn.
Elza utri u crnilo. Bojala sam se otii za njom. Leala sam na krevetu i ekala.
ulo se otvaranje prozora u kuhinji. Elza je kaljala, a ja sam jo uvijek leala
pokuavajui dokuiti to u sa svojim ivotom. Dim se poeo povlaiti. Uzdahnula
sam.
Kuhinja je unitena, zidovi u stanu zaaeni, a ja sam prvi put vidjela kako
izgleda Martinov bijes.
Opet si gubila vreme po susedstvu, a ruak nek zagori! vikao je Martin.
Nisam. Bila sam u kui.
Pa kak se onda vraji ruak pretvoril u poar?
Stavila sam ulje da se zagrije i otila na as...
Na as! Znam kak izgleda tvoj as kad si kod proklete Katice.
Nisam bila kod Katice skrueno e Elza.
Onda si bila kod neke druge alapae, a kua nek izgori. Martin bu sve to platil.

108
Martin uvek plaa sve. Gospoa se morti celi dan preetava po zgradi, a Martin bu
radil dok ne krepa Elzina skruenost kao da je poticala Martinov bijes. Sav
zajapuren, lupao je akom o stol.
Bila sam u stanu.
U stanu? Kaj si tak vanoga radila da nisi vidila kak gori?
Bila sam u kupaonici.
Stan gori, a gospoda je u badecimeru potvrdi Martin svoju izjavu udarcem
ake o stol.
Nisam se kupala.
Nisi?
Prala sam onaj novi crveni kombinezon to ga ti toliko voli koketno e Elza.
Prala? Tri vure prala kombinezon? ovog puta nije izjavu popratio udarcem
ake. Pomisao na crveni kombinezon malo je smekala njegov bijes.
A gdje je bila mlada gospoica, ako smijem pitati? okrene se prema meni.
Ja sam... ja sam spavala.
Krasno!
Guva je sve vea. Dvije mlade ene sjedaju za moj stol. Podignem ruku prema
konobaru. Shvatio je mig i donio drugi konjak. Iz novanika izvadim dvije tablete i
popijem ih s konjakom. Susret s Elzom zahtijeva nekoliko konjaka i nekoliko tableta.
Ako bude susreta. Ne znam ni je li iva. Ako je umrla, i ja u umrijeti ne razrijeivi
posljednjih etrdeset godina svog ivota. Umrijet u ne saznavi jesam li ubojica ili
nisam.

Martin je bio na slubenom putu. Zbacila je sa sebe svilu i naslonila se koljenom na

krevet, a meni su se vratile sve slike meckavih zagrljaja; pred oima su mi titrale
usne naminkane crvenim ruem; ula sam njen promukao puaki glas i
jednostavno se dogodilo. Skoila sam s kreveta i poela je tui.
Makni se od mene, rugobo odvratna! vikala sam dok su ruke same udarale po
njoj.
Bacila se na krevet i sklupala, a ja sam udarala gdje sam stigla. Kasnije sam
esto u glavi vrtjela taj film. Nije prozborila ni rijei. Nije ispustila jauka. Samo je
leala poput fetusa, zatitivi rukama glavu, i ekala.
Ujutro sam se sramila i bojala sam se izai iz sobe. to ako je otila na miliciju?
Moda je nazvala Martina? Ili psihijatriju?

109
 Doruak je na stolu. Idem van stajala je na vratima zakopana do grla. Tamne
naoale su joj prekrivale velik dio lica.
Naveer sam vidjela u kakvog sam se monstruma pretvorila. Oko joj je bilo
nateeno i podliveno krvlju.
Usnica rasjeena. Vrat ljubiast. Ne sjeam se da sam je guila, a o modricama na
tijelu nisam eljela niti razmiljati.
to e rei Martinu?
Da sam pala.
Samo tako? Pala?
Pala.

Djevojke za mojim stolom razgovaraju o ispitima. Sluam ih na pola uha i

povremeno tonem u sjeanja. Jo jedan konjak bi morao popraviti situaciju, Mahnem
konobaru. Jo samo jedan i krenut u prema Elzinom stanu. Tablete su poele
djelovati i spremna sam suoiti se sa sjeanjima na tu no.

Vruine su bile sve podnoljivije kako je rujan prolazio. Martin je otiao na slubeni
put, a ja sam bjesomuno uila i malo od toga shvaala. U glavi mi je bio komar.
Tablete su me usporavale i uspavljivale. Elza je sve vie nasrtala.
Priznaj! Ti voli nekog mukarca sjela je na moj krevet im je Martin izaao s
koferom u ruci.
Ne volim nikoga. Vidi li da uim? postajala sam sve drskija.
Zato me onda izbjegava? Zna da svake veeri plaem dok ekam da se
vrati? Ti si mi sve. Zar traim puno? Samo malo panje sad je ve preklinjala, a ja
nisam voljela taj ton. Gadio mi se kao to mi se sve na njoj gadilo.
Gotovo je. Uskoro odlazim.
Ne ini mi to, molim te! kriknula je bacivi mi se pred noge. Umrijet u bez
tebe.
Uzet e novu podstanarku. Moda e s njom imati vie sree.
Ti si mi sve... sve... sve plakala je trljajui glavu o moja koljena.
Bilo je neeg uzbudljivog u poniavanju Elze. Tijelom mi proe drhtaj koji nisam
ispoetka prepoznala, a zatim se pone sputati prema dolje i zaustavi u mojim
preponama. Nisam je eljela. Njena mi je putenost bila odurna. Nabori mekanog sala

110
nagonili su me na povraanje. Gadila sam se sama sebi. Zbog nje vie nisam znala
to elim. Sad e platiti za sve.
Zgrabila sam je za kosu i podigla joj uplakano lice prema sebi. Suze su razmoile
minku. Cijedila se prema bradi. Ustala sam i odvukla je prema krevetu. Nije se
opirala dok sam je divljaki ljubila unosei sav svoj bijes u taj udovini poljubac.
Bacila sam je na zguvane plahte. Bila sam spremna. Bila sam spremna vie nego
ikad.
Opruge na eljeznom krevetu su kripale dok sam se trljala o nju. Sve oko mene je
bilo crveno i znojno i mirisalo je na mous. Tako je mirisao jasmin u naem dvoritu.
Tako je vonjala koza starog Mate. Tako je izgledao uitak, jedini uitak kojega sam
jo mogla doivjeti. Tako je izgledala osveta.
Volim te! Volim te, ljubavi! vikala je Elza.
uti, kuko! oamarila sam je.
Volim te... volim te... volim! Nikad me nee ostaviti. Mi smo suene jedna
drugoj govorila je kroz raskrvavljenu usnicu.
Ubil bum vas! Ubi! bum vas, ivotinje! zauo se Martinov ledeni glas s vrata.
Ne! kriknula je Elza navlaei plahtu preko mlohavih grudi. Nije ono to
misli.
Skoila sam i pokuala zgrabiti haljinu s poda. Martin je krenuo prema meni.
jebena lezbao, gorila bu u paklu! itao je kroz stisnute zube, a zatim
podigao aku.
Izmaknula sam se pokuavajui proi pored njega u toj skuenoj sobi. Zapela sam
nogom za stolicu. Prevrnula se i na tren mu zasmetala. Dovoljno da nasrnem na
njega. Divljaki je urlao dok su moji nokti crtali krvavi trag po njegovom licu.
Gurala sam ga i udarala. Bila sam mlada i jaka, a strah je poveao moju snagu.
Zateturao je i pao na pod. Nisam vidjela je li udario o neto, ali je ostao leati. Iz
glave mu je curio tanak mlaz krvi. Lokvica na podu se poveavala dok sam
bjesomuno skupljala odjeu s poda. Elza je glasno plakala, a ja sam navlaila
haljinu.
uti, glupao!
Ubila si ga! Ubila! vikala je kroz pla.
Ti si kriva, kurvo! panino sam pokuala zbaciti odgovornost sa sebe dok sam
navlaila traper-jaknu preko zguvane haljine. Nazula sam cipele na bose noge, uzela
novanik i sitni sa stola i izjurila iz stana.

111
Popijem jo jedan konjak, platim i izaem. Osjeam tipanje u elucu. Pivnica kod
kolodvora je jo otvorena. Ulazim. Sputam se niz stepenice i vie nisam gladna.
Zrak je ovdje teak. Podsjeti me na onaj dan kad se zapalio stan. Sve vonja na ueglo
ulje. Nekoliko starijih ljudi sjedi za stolovima i jede bez rijei. Mladi i djevojka za
stolom u kutu neobuzdano se smiju crtajui neto po papiru.
Ovako trebaju izgledati govori djevojka kroz smijeh.
Kaj ne bi trebali biti malo nabrijaniji?
Ne. Ovo e biti super.
Sjedam za stol do njih. Potrebno mi je uti malo smijeha. Dolazi konobarica.
Deklamira jelovnik iako se sa nadstolnjaka moe iitati sva ponuda. Naruujem
zagrebaki i pivo. Zidovi obloeni drvom izazivaju u meni osjeaj guenja. Natpisi
na komadima drva ga pojaavaju. Popijem pivo, a odrezak ostavljam netaknut.
Platim i izaem.
Sat na Trgu pokazuje devet. Pravo vrijeme za posjet. Poslije etrdeset godina. U
depu stiem skakavac i razmiljam: treba li Elza platiti za to to mi je uinila?
Toliko dugo ivim sa svijeu ubojice, da mi ne bi bilo teko presuditi i njoj.
Prelazim preko Trga i hodam Juriievom. Zgrada izvana izgleda jo uvijek isto.
Osim to su zidovi crnji, a tukature pod prozorima derutnije. Otvaram teka ulazna
vrata. Na vratima lifta je natpis "Izvan upotrebe". Krenem uz stepenice. Smrdi na
kiseli kupus i sredstvo za osvjeavanje prostora. Iza tamnih vrata se uju zvukovi
doma. Televizor i svaa. Uspinjem se na etvrti kat. Na ploici pie Heigl. Tu sam.
Veeras e se sve razrijeiti.
Izjurila sam iz stana, trala sam Juriievom, preko Trga i skrenula u Praku.
Plua su me boljela, a u glavi bubnjalo. Pokuala sam se sjetiti koliko u novaniku
imam novca. Hoe li mi biti dovoljno za kartu do ibenika? to u kad doem u
ibenik? Kamo u se skriti? Milicija e me pronai. Elza e im sve rei. Ili moda
nee? Voli li me toliko da preuzme odgovornost na sebe?
Trala sam kroz Zrinjevac. Sjene su ublaile moj strah. Bilo je mirno. Moda i
previe mirno. Nigdje nikoga. Ako mi je milicija na tragu, odmah e uoiti enu koja
tri. Sila sam s plonika i hodala brzim korakom preko travnjaka i kroz umirue
grmove cvijea, zaobila Paviljon i nastavila prema kolodvoru. Vlak kree u
jedanaest.
Ocu sam rekla da sam poloila sve ispite i da imam mjesec dana odmora.
Povjerovao je, a ja sam danima grozniavo listala sve novine traei vijest o smrti u
Juriievoj. Pisala sam Elzi. Odgovor nikad nisam dobila.

112
Dolazim pred zgradu u kojoj su se odvili svi uici i uasi moje mladosti koju sam
neprestano i iznova u sebi proivljavala, iz godine u godinu, i inilo mi se da tome
nema kraja sve dok dijagnoza nije ograniila moj sramotni ivot na nekoliko tjedana
ili, u najboljem sluaju, mjeseci. Saznanje da e uskoro svemu doi kraj me i dovelo
ovamo, pred ovu zgradu.
Na mjestu stare etverokatnice, s masivnim drvenim vratima koja se u deset
naveer zakljuavaju i s hravim rukohvatima, sada je staklena esterokatnica,
prijetea i hladna, s velikim otvorom na mjestu nekadanje vee.
Ulazim i stanem pred portirnicu zatienu debelim zelenkastim staklom. Pod
neonom sjedi mlad ovjek i ita knjigu. Podigne pogled, prinese usta mikrofonu, a
kroz zvunik, s vanjske strane portirnice, metalni glas ree: "Dobra veer, izvolite!"
Upitam za Heiglove nadajui se da jo uvijek ive na istom mjestu. Moda je samo
zgrada nova, a stanari su ostali isti.
ao mi je, gospoo, ovdje su samo poslovni prostori ree gotovo mehaniki i
ponovno podigne knjigu sa stola.
ekajte, gdje su stanari? Znate li kamo su odselili? Kada se sagradila ova
zgrada? izbacujem set pitanja osjeajui kako me pomalo hvata panika. Sve o
emu sam razmiljala ovih dana postaje beskorisno.
Portir spusti knjigu na stol, nevoljko ustane i izie iz portirnice. Zastane do mene
nasred prolaza u trbuhu zgrade koji vodi u stranje dvorite gdje su nekad bile
drvene upe, a sada uredno poploeno parkiralite. Govori mi o poaru koji je prije
etrdeset godina unitio zgradu, o starici koja esto svrati na poetku njegove none
smjene i, s tugom u glasu, prisjea se prolosti, a s jo veom tugom pria o svom
turobnom ivotu u neboderu na rubu grada.
Kako se zove? upitam s nadom da govori o Elzi.
Katica. Od nje sam i saznao za poar. Znate, sve se to dogodilo davno prije mog
roenja ree smijui se.
Je li spominjala Elzu? Ili Martina? Znate li moda Katiinu adresu?
grozniavo pokuavam doznati.
Gospoo, iskreno, ne znam ni tko je Katica. Za mene je ona tek stara luda koja
doe, stane tu gdje vi sad stojite i pria sama sa sobom.
O emu pria?
Gluposti. Pria gluposti. Ne trudim se sluati.
Ali, neto ste ipak uli?
Pa, eto, stalno pria o poaru, o svojoj prijateljici iz ijeg su se stana ule svae,

113
o nekom studentu ili studentici i opet o poaru. Onda malo plae za tom svojom
prijateljicom koja je izgorjela. I ode. To je sve to znam.
Kako je izbio poar? glas mi pone podrhtavati.
Nisam siguran. U svakom sluaju, poslije jedne burne svae tih dvoje koji su
izgorjeli. Stara tvrdi da je struno potpaljeno i sumnja u prijateljiina mua. Meni je
sve skupa malo nategnuto, ali ne elim s njom ulaziti u raspravu. Znate kakve su te
starice, jedva ekaju da se nekome prikrpe.
Izgorjela je cijela zgrada?
Nije, ali je bila toliko derutna da su vlasti odluile podii novo zdanje koje se
sasvim fino uklopilo meu ove stare zgrade, vi ne mislite tako?
Je, doista govorim osjeajui kako me podilazi jeza, a onda mi padne na
pamet kako bih ga mogla nagovoriti da me provede kroz zgradu. Biste li mi
pokazali kako zgrada izgleda iznutra? Ja sam arhitektica, znate, i ovo je pravi izazov
za mene. Ba sad radim na interpolaciji jedne zgrade u starom sreditu ibenika.
To, kao, ne bih smio, ali unutra se ionako nema to ukrasti. Kancelarije se
zakljuavaju, znate ree naglo kao da je upravo donio jednu od teih odluka u
ivotu.
Zakoraim u zgradu i hodam iza njega. U daljini se uje tiho brujanje usisivaa.
Idemo liftom na etvrti kat. Gore su odavno gotove s ienjem. Nije zgodno da
nas vide govori gotovo se ispriavajui dok ulazimo u lift.
Aluminijski gelenderi i staklo. Dok se uspinjemo, eludac mi se gri, a u glavi
pokuavam posloiti sve to mi je ispriao. Lift se zaustavlja uz metalni kljocaj.
Izlazimo. Nekadanje odmorite je veliko. Ulazna vrata etiriju stanova su nestala.
Umjesto njih, drveno-eljezni pult i po jedan dugaki hodnik s lijeve i s desne strane.
Na uglaanom se podu od lanog kamena ocrtavaju svjetla neona.
Skrenem desno. Prolazim pored niza zatvorenih staklenih vrata. Iza njih tama.
Potpetice kuckaju u ritmu srca. Dlanovi mi se znoje. ake se gre. Osjeam kako mi
se nokti usijecaju u dlan dok pokuavam odrediti gdje je nekad bila moja soba.
Moda tamo gdje su ona odkrinuta drvena vrata, jedina u ovom tihom carstvu
stakla, neona i eljeza.
Zato su ona vrata otvorena? upitam portira.
Tamo je ostava. Zovemo ih Vrata pakla, jer kako god ih zatvorili i zakljuali, ta
vrata se uvijek sama odkrinu. Mora da neto ne valja s bravom, ali kako se radi o
nevanoj prostoriji, nitko nikad to nije popravio.
Gledam u mranu crtu koja mi se kezi iz odkrinutih vrata. Osjeam da se upravo

114
na tom mjestu nalazila moja studentska soba u kojoj me Elza posjeivala kad god
Martin nije bio kod kue. Privlae me ta vrata. U glavi mi bubnjaju Elzina i
Martinova svaa, amari i pla. ujem kako netko vie: "Zovite vatrogasce!" i
portira koji mi dovikuje: "Gospoo, ne smijete ulaziti onamo."
Koraam kroz buku. Vrata me usisavaju. Nakratko zatvorim oi, a kad ih ponovno
otvorim, ugledam Elzino punano lice tik iznad mog. Leim u krevetu obasjana
jutarnjim suncem. Elza me njeno ljubi.
I ja tebe volim, Elza proapem.

115
 BEZGLAVLJE

DARKO MILOI

S vratio sam u bolnicu kod majke. Zatekao sam je u njezinoj ordinaciji, razgovarala
je s doktoricom Bai.
Stara, kaj si bila neki dan u Nellis caffeu? afektirala je.
Ne, kaj je bilo? Opet nekaj novoga? blazirano je odvratila dr. Bai.
Jooj, nekaj famooozno! Bil ti je neki strano zgodan mladi gospon koji nam je
prezentirat fe-no-me-nal-nu novu kavu.
Daaa?
Je, ono, stvarno nekaj posebnoga. To ti je kava sa Sumatre kaj ju crnci peku od
specijalnih zrna koje ti, ne bu verovala, pokakaju divlje make.
Nemoj mi rei?!
Je, ba tak. Ali zna kolko je alica? Od 250 do 550 kuna! Ni ti to za sirotinju,
stara moja.
Joooj, to moram pod hitno probati. Kaj idemo odmah posle frizeraja?
Moe, stara. Ti asti!
Prije no to e izai, Baika je posvetila neto pozornosti i meni.
Joj, kak si ti narasel, deec! Kak' to vreme leti uzdahnula je dr. Bai, pri
emu je uope nije bilo briga ni za mene ni za vrijeme. Ni, stara, idem ti ja, posle
frizeraja ti se javim pa idemo do Nellis, vai?
Mahnula je i izala iz ordinacije.
I, kolko ti treba? obratila mi se majka.
Pa, barem kol'ko si spremna iskeirati za jeftiniju alicu kave od kakice
primijetio sam jetko.
Joj, daj, prosim te, potedi me. A za kaj ti treba?
Idem s Alenom u McDonald's, a poslije smo mislili u kino, moda.
Moda?

116
 Da, moda.
A moda bi ti mogao biti pristojniji, mladiu, ha? Dok si pod mojim krovom...
U vraju mater.
uj, Alen me eka tu vani, gladan sam, lijepo te molim da mi da neto love,
tako da mi ostane i za sutra pokuao sam biti vrlo pristojan i vrlo strpljiv.
A zakaj si ne nae neko prikladnije drutvo od njega? Iskreno, kad ga vidim,
hvata me jeza. A bil je tak zgodan deki...
Alen je moj prijatelj jo od...
Znam, znam... Ma, da, ao mi ga je, zapravo.
U jednoj od soba zaplakao je neki mali pluni bolesnik.
Stara je posegnula za novanikom i pruila mi novanicu.
Hvala, mama. Pokuao sam zvuati zahvalno. Jebi se, mama.

***

Alen je sjedio ispred bolnice i kratio vrijeme upajui dugonogom pauku noice.
Nije da mrzi pauke. On se s njima samo igra. Kad je od pauka ostalo tek tijelo,
gurkao ga je palcem poput loptice. Katkad koristi upalja. Oputen je, ali
usredotoen. Kreativan. Makinalno me pozdravlja. Pored njega limenka uje.
Posegnem za njom i potegnem. Alen je cool, znam ga jo iz vrtia. Cijeli ivot,
ovjee. Znamo se jo od kad je njegov stari bio s njima, a ne u ludari. Kad smo jo
bili klinci, povremeno bi ga pustili doma pa se muvao po kvartu, gore-dolje po
Lainskoj, Bijenikoj, Srebrnjaku..., kao neki jebeni zombi. Dozvao bi me k sebi,
unio mi se u lice i pitao me jebem li to pa bi se nasmijao smijehom koji je zvuao
poput cviljenja stotinu mieva. Alena otac ga je zvao "uto govno" su od malih
nogu mlatila i braa i sestra, i stara, a stari je mlatio sve njih skupa, Alen je imao
psia kojega je jako volio. Jednom se psi pokenjao ispod kuhinjskog stola. Alenov
stari je dovukao Alena iz njegove sobe, gurnuo ga pod stol i pritisnuo mu dlan na
govno. Onda je uzeo metlu iz ostave i u kutu kuhinje umlatio ivotinjicu. Pred
Alenom. Nakon to je jednom tako, takoer pred njim, pokuao umlatiti Alenovu
mamu, strpali su ga u Vrape pa je sad tamo. Alenova stara je u meuvremenu
poela brijati na crkvu, ali ne ovu nau, pravu, katoliku & apostolsku, nego neku
stvarno opienu ekipu, wannabe crkvu, koja se okuplja po stanovima. S gitarama i
defovima. "Kuna crkva", kako je rekla. I ne bi to bio problem sam po sebi, ali stara
ga je, jer je bio najmlai, tjerala dok je mogla da ide s njom na te sastanke zvala ih
je "slubama" i da satima klei i "slavi Isusa". I tako dva ili tri puta tjedno, po

117
kuama u Hrastiku, Dobrom dolu, gore na Zmajevcu. Kod brae i sestara. Alen mi je
priao da bi sve poelo prilino normalno, kava i kolai, malo pretjerana srdanost,
svi su jedni drugima padali u zagrljaj, ali bi se kasnije ufurali do te mjere da bi
nasumce otvarali Bibliju, proitali stih ili dva i padali u ekstazu, padali doslovce na
pod, zagrcnuti od smijeha, ili plaui. Alen bi to promatrao, drven, jednako zgrenog
eluca kao i oevo mahnitanje po kui. Onda bi naglo utihnuli pa bi netko poeo
nerazumljivo mrmljati. Jedan za drugim poeli bi mrmljati "govoriti u jezicima"
svi prisutni, sve glasnije, dok naposljetku opet ne bi poeli valjati se po podu,
ridajui, obuzeti "duhom". Gledali bi DVDe sa snimkama amerikih propovjednika,
s cipelama od krokodilske koe, u skupim odijelima, kako tre s kraja na kraj
golemog podija i viu kako Bog eli da budemo bezobrazno bogati. Amen! Aa-men!
Hallelujah! Povremeno bi imali "slube iscjeljenja" pa bi meusobno istjerivali duha
prehlade, ili duha depresije. Sve to kilometar ili dva od Instituta Ruer Bokovi,
odakle moj stari surauje s kolegama u CERN-u. Isuse. Alena je bilo sram gledati
staru kako sva zajapurena s mrljama od znoja ispod pazuha die ruke u zrak, a
jednom ga je, u naletu nadahnua, odluila ponovno krstiti jer je zakljuila da ono
krtenje od prije ne vai opanjkavala je katoliku crkvu kad god je imala prilike
pa su ga jedne veeri na "slubi" kod brata s Rebra skinuli do gaica i razdraganih
lica uronili u kadu punu vode, sveudilj pjevajui psalme i prorokujui mu uspjenu
misionarsku karijeru. Alen, kojega su este batine tijekom djetinjstva nauile da e
maltretiranje krae trajati ako se ne opire, uspio je udahnuti zrak prije no to su mu
gurnuli glavu pod vodu. Alen e moda jednoga dana postati misionar, ali trenutno
ga zanima Crowley, slua Marilyna Mansona i bendove poput Cradle of Filth, Bal
Sagoth, Meads of Asphodel, i upa paucima noice, ako se ve ne rezucka iletom.
Planira naruiti La Veyevu Sotonistiku Bibliju preko Amazona. I dalje je ber-cool,
ak u koli nije izabrao etiku umjesto vjeronauka pa na satovima zuri u usplahirenu
mladu vjerouiteljicu to je ini vidno nervoznom. Katkad joj postavi kakvo pitanje,
u stilu, to misli o okladi iz Knjige o Jobu, ili o Judi kao pozitivcu. Jebi ga, u
osnovnjaku je, hodajui s mamom na "slube", pokupio dosta informacija iz Biblije
pa sad eni, ni krivoj ni dunoj, vadi mast. Farba nokte crnim lakom, i openito skida
imid starijih sotonjara s kojima se povremeno nade u Maksimiru, dolje kod Petog
jezera, ili na Ribnjaku. lan je "kovena", ima tome ve godina dana. Pripustili su me
jednom na svoj sastanak, "esbat", u kui na Jordanovcu. Glavni je bio neki stariji lik
depresivnog izgleda, pomalo nalik na ieka, koji je nosio majicu na kojoj je bila
otisnuta njegova vlastita faca, a ubrzo sam shvatio da ima i alice sa svojim licem, i
neke kartonske piramide, i kao neke "svete" sliice na kojima je on, samoproglaeni
"Bog", "Vjeiti Gospodar", "Gospod", pogleda uprtog u promatraa. Stariji lanovi
kovena su ga sa strahopotovanjem i nostalgijom spominjali kao jednog od pionira
darkerskog pokreta u Zagrebu, davnih 80-ih, kad ih je kao tinejdere upuivao u
crnomagijski zanat, dok su u Lapidariju i Jabuci sluali Joy Division i Sisters of

118
Mercy. Alen je nauo i glasine o njegovoj navodnoj umijeanosti u ritualna umorstva
u Sesvetama s kraja 70-ih... Uglavnom, druenje su zapoeli zazivom etvorice
okrunjenih Prineva pakla, pri emu je stari zamolio Belzebuba da ih nadahne u
radu. Taj put je bila prisutna i neka cura, sa zgodnom malom svastikom to joj je
virila iz dekoltea, ozbiljno zainteresirana za to da im se pridrui. "Alastor", kako su
zvali domaina, je traio od nje da napravi snopove od glogovog prua pa da ih
umota u aluminijsku foliju i nou zakopa na odreena mjesta oko zgrade u kojoj
stanuje. Zato? elio je, sveano nam je dao do znanja, imati "svoje ljude" u svakom
zagrebakom kvartu kako bi se njegov "blagotvorni utjecaj" proirio po cijelom
gradu pa i ire. Pa i ire. Tip je bio ambiciozan. Na zidu je bio plan grada; kvartovi
su bili povezani linijama koje su u konanici tvorile nepoznate mi simbole. Meni je
sve to bilo prilino bedasto i rekao sam to Alenu, ali Alen mi je ispriao kako ga stari
Alastor puni takvom energijom, i to pomou kristala pa je toliko nabrijan da ne
spava po par dana. Kakvih sad jebenih kristala, pitao sam ga. Pa tako, okrenem mu
lea, a on me na daljinu puni energijom iz kristala, tako da skoro poletim, objasnio
mi je. Alen inae rijetko pokazuje entuzijazam pa sam se zainteresirao. Pokazao mi
je nekoliko tih kristala zaista zgodne stvarice to ih stalno nosi sa sobom, po
Alastorovoj osobnoj preporuci. Tanzanit, stimulira tree oko i krunsku akru, a i
pomae u povezivanju s biima iz drugih dimenzija; tigrovo oko, "jako moan
kamen", za nepovredivost i jaanje osobne moi; crni turmalin, za transformiranje
negativne energije, "super je za ienje aure i obranu od crne magije". Fino, rekao
sam mu, to e te bar zatititi upravo od Alastora i njegovog "blagotvornog utjecaja".
Ipak, cijela stvar me zaintrigirala, i Alen je obeao da e srediti moju nazonost
sljedeeg sabata gore na Mirogoju. Ja inae mislim da pravi sotonisti, sve savrena
gospoda, hodaju okolo u odijelima s kravatama, ne prodaju sljedbenicima T-shirts i
ne kolju u Maksimiru kokosi, nego si priute kakvog klinca i mlate ozbiljnu lovu;
Alenov "koven" je trea klasa isto kao i "crkva" njegove stare, ali, hajde, nije ni
Zagreb centar svjetskog sotonizma. Valjda. Kad je zavrio s paukom, spustili smo se
dolje do Kvatria i otili u McDonalds neto pojesti. Ja sam naruio McWrap Caesar
Crispy Chicken, a on Double Cheeseburger.

***

Moji starci su normalni. Mislim, u usporedbi s Alenovima. Racionalisti i ateisti,

premda stara odrava privid tradicionalne katolkinje jer joj to za neto treba. Kako
god, krten sam, prvoprieen i firman. Sve se mora "obaviti", ne? Staroga viam
povremeno, vie ne ivi sa mnom i starom. Nakon to su se prole godine razveli,
odselio se iz Bijenike kod bake i strica, u Zaprei, pa sad putuje svaki dan u
Institut. Stari je neka vrsta bezazlenog smuenjaka, tipian nerd (njegov omiljeni

119
otrcani vic: Vozi jednom Heisenberg auto i zaustavi ga policajac. Znate li koliko ste
brzo vozili? "Ne, ali znam gdje sam. ), koji nije ba siguran to bi sa sobom, da ne
govorimo o tome kako se slabo snalazi kad sam ja u pitanju. Nije me nikad udario,
ali me bome nije nikad ni poteno zagrlio. Hja. Iz Alenove perspektive, ne bih se
smio aliti, ali, ipak, osjeam u sebi stanovitu prazninu. Slabo se snalazio i sa
starom. Ona bi stalno zapodijevala svau, on bi nevoljko prihvaao, gotovo sam
imao dojam samo da bi joj ugodio. Kinjila ga je neprestanim prigovaranjem,
apotekarski sitniavo, a ako joj on ne bi bio pri ruci, kinjila bi mene. To znai da sad
kinji samo mene. Usporeuje me s njim, to mrzim. On je, naravno, genijalan na svoj
uskostruni nain, zna sve o bozonima, leptonima i teoriji struna, u Institutu je u
svom elementu, ak je nekakav ef, ali o tome kako se nositi s branim
nedoumicama ili kako biti uzor sinu, nema apsolutno nikakvog pojma. Antitalent.
Kao da mu je neugodno to je otac. to u, i meni je neugodno to sam sin. Ne
jednom sam se pitao: kako je mogue da je to dvoje ljudi najmanje jedanput ja sam
ivi dokaz vodilo ljubav? U Zapreiu sam proveo prve dvije godine ivota, a onda
smo stara je dobila posao u djejoj bolnici doselili ovamo, preko puta Mirogoja,
tako da od malih nogu imam s balkona lijep pogled na budunost. ivimo na samoj
granici izmeu graa mrtvih i graa ivih, i katkad osjeam kako mi ti deseci tisua
pokojnika, kao da mi stara nije dosta, vise za vratom, i kako se groblje iri,
metastazira u prostor. Mirogoj na Google Earthu izgleda poput liaja, velikog sivog
madea koji polako, grob po grob, kri po kri, penetrira u tkivo grada. Alen mi je
posudio neke knjige koje su ga oduevile, romane Aneo sa zapadnog prozora i
Golem, Gustava Meyrinka, rekao mi je da to moram proitati, valjda me hoe
dodatno nabrijati za skoranji sabat. Ne mogu rei da mi Meyrink nije sjeo, ali kad se
sjetim one Alenove ekipe, te mjeavine nadobudnih zagrebakih pagana, druida,
wicca, death-metalaca, wannabe sotonista i lanova raznih ekolokih udruga, sve
redom lijevo orijentiranih vegetarijanaca, na elu sa starim Alastorom, ovjekom
koji prodaje alice za aj sa svojom otunom runjikavom facom, nisam ba siguran
koliko ozbiljno bih se trebao pripremati za jezivi okultni ritual koji se uskoro ima
odrati. No, budui da sam ionako gost-promatra, a performans e se odvijati u
susjedstvu, maltene preko puta, teta bi bilo da ga propustim. Naposljetku, uvijek
postoji mogunost da upoznam kakvu zgodnu malu vjeticu, poput one s kukastim
kriiem istetoviranim na sisi. ovjee, za to stvarno treba imati muda, ili to bi ve
bio pandan! Moda je ta Alenova kvadra ipak dovoljno pomaknuta da im treba dati
ansu? Premda me stari od malih nogu prije spavanja davio s priicama o ljepotama
materijalistikog pogleda na svijet, u stilu Carla Sagana, i uspavljivao s bajalicama
poput Three quarks for Muster Mark!/Sure he hasnt got much of a bark/And sure
any he has its all beside the mark, ne bih li krenuo njegovim stopama, a stara mi
neizravno davala do znanja kako religiju ne treba shvaati ozbiljno, ja u i dalje
pruati ansu drugaijem pristupu stvarnosti pa tako i interesu za ezoteriju, ako se

120
ovo na to se fura Alen moe nazvati ezoterijom. Hm, moda, u nekom vrlo irokom
smislu. U krajnjoj liniji, zahvaljujui starom, jo nisam ni krenuo u kolu, a ve sam
uo za crne rupe i za Madeleine L'Engle, ali pokazalo se da me knjievnost vie
privukla od fizike. Moji vrnjaci su mahom odbacili knjige kao neto beskrajno
zastarjelo, ali ja sam ve u osnovnoj koli itao Hoffmana, Poea, Kafku i dovodio do
ekstaze gospodu Micok, nastavnicu iz knjievnosti. Stara me katkad na svoj
frustrirajue daviteljski nain nagovara da upiem pravo, to bi bilo "tak zgodno,
ne?", jer, eto, "Baikina mala je ve na drugoj godini, i lepo si bu jednog dana
otvorila kancelariju i lepe novce bu zaparala".
O ugledu da ne govorimo. Iskreno: JEBE mi se za ugled.

***

uo se zvuk zvonca. Alastor se pojavio ogrnut crnom pelerinom nalik na plahtu. Na

glavu je nabio nekakav ljem na kojega su bili namontirani jarevi rogovi. Pasalo mu
je, starom jarcu, uz bradu i ekinjaste obrve. Drao se dostojanstveno koliko je ve
mogao s povelikom pivskom trbuinom i mrko je pogledom arao uokolo. Svi su se
neto uznemirili kad se pojavio, kao, evo naeg Velikog sveenika, Gospoda
Alastora! Ooo, poklonimo mu se, jer On susjed iz kvarta prenijet e nam
najnovije vijesti iz pakla. Hm, u ovakvim trenucima u meni se probudi tatin mali
znanstvenik koji na fenomene poput ovoga ne gleda sa skepsom, nego sa
zajedljivou. Kako bilo, Alen se starom Alastoru skoro pa razveselio, ipak mu treba
oinski lik. OK, treba i meni, ali sumnjam da bi Alastor bio voljan kao sina prigrliti
avoljeg odvjetnika, pomislio sam s dvostrukom ironijom. U glavi sam vrtio neka
pitanja koja bih mu rado postavio. Tata me bio natjerao da proitam Saganovu
knjigu, Svijet progonjen demonima; ne mogu si pomoi, zarana me imunizirao na
tipove poput Alastora. Svejedno, prizor preda mnom bio je zanimljiv na svoj uvrnuti
nain. Sve je bilo tu, i crne svijee (bile su, shvatio sam poslije, zapravo plave, jer,
kako mi je objasnio Alen, "zbog kranskog pritiska i kontrole nigdje se ne mogu
nabaviti crne svijee pa ni kod svjeara u Mariji Bistrici, ali Luciferova boja je plava
pa su prihvatljive i plave") i iscrtani krug s pentagramom, "sve kak se ika", rekla bi
moja stara. Svi smo zauzeli svoja mjesta. Alastor se poeo polako okretati obratno
od smjera kazaljki na satu, a potom je promuklim glasom izverglao:
In nomine Dei nostri Satanas, Luciferi excelsi, ave voluptatis carnis!
Nije loe, pomislio sam. Moda ipak neki vrag ispadne od ovoga. Gotovo se
moglo osjetiti kako su svi nazoni zadrhtali. Mogue i zbog none svjeine.
In nomine Dei nostri Satanas Luciferi excelsi. Satan, Lucifer, Belial, Leviathan.
Rege Satanas. Ave Satanas.

121
 Sumnjao sam da itko od prisutnih zna latinski, ali spomenuta imena spadala su u
opu kulturu. Ipak, zvualo je efektno, naroito s obzirom na grobljansku
scenografiju. Okupili smo se u donjem desnom dijelu groblja, skoro sam mogao
mahnuti mami. Mjesto je odabrano jer je navodno izrazito "energetski potentno";
valjda se tu sa Sljemena sputala jedna od Zmajevih linija. Alastor je gucnuo iz
srebrnog pehara to ga je drao u ruci. Plavac, pretpostavljao sam. Nastavio je
zazivati Gospodara muha.
U ime Satana, Svemonog i Svesilnog, koji je stvorio ovjeka po uzoru na svoj
vlastiti lik i zamisao, pozivam Sile Tame da prenesu svoju paklenu mo na mene.
Otvorite se, Paklene dveri, i pozdravite me kao svog brata i prijatelja!
lanovi kovena su zamumljali u znak slaganja.
Oslobodi me, o moni Satane, od svih mojih zabluda, ispuni me istinom,
mudrou i spoznajom, ojaaj me u mojoj slubi i vjeri, kako bih zauvijek ivio u
tebi, u tvojoj slavi i sjaju, o Svjetlonoo!
Opet je potegnuo iz pehareka. Potom je odnekud izvukao povelik no
("Athame", objasnio mi je kasnije Alen. Glavna mu je uloga da "usmjeri i kanalizira
psihiku energiju, eterinu vatru". Eterinu. Vatru. Yeah.) pa se ponovno poeo
okretati ulijevo, sasvim polako to je bilo mudro, s obzirom da sam bio siguran da
nije posve trijezan i zazivati "Prineve", upravo spomenutog Lucifera s istoka,
Belzebuba sa sjevera, Atarot sa zapada i Azazela s juga.
Nisam primijetio da se itko od pozvanih pojavio, ali demoni su duhovi, zar ne, pa
je svatko mogao zamisliti da su tu. Prisutni su to jamano i zamiljali jer sam i ja
osjetio da je grupu obuzela grozniavost. Sa svih strana ulo se euforino zazivanje,
a stari Alastor zapojao je neki sotonistiki evergrin, "na enohijanskom", informirao
me Alen, jeziku na kojem duhovi rado komuniciraju. Potom su svi naglo utihnuli pa
su slino kao onomad na Jordanovcu, u tim intimnim meditativnim trenucima
iznosili svoje ivotne probleme vezane uz problematine kolege na poslu, partnere,
financije i zdravlje, entitetima koje su navodno dozvali. Hm, Azazel u Zagrebu?
Prikladno vrijeme da se na nekoga zazove prokletstvo. Neki su kleali, neki dizali
ruke u zrak. Alastor je stajao usred kruga sa svojom kupicom i akijom. Hajde, stvar
se kretala u pravom smjeru.
Slava Satani! podviknuo je Alastor i poeo se polako okretati udesno. Zaulo
se zvonce.
Slava! replicirali su prisutni. O, Isuse, pomislio sam.
Trebao je uslijediti ritual inicijacije. Djevojka sa svastikom na sisi oito je kupila
set Alastorovih alica i majicu, i zakopala glogovo prue oko svoje zgrade pa se time

122
kvalificirala kao ozbiljna kandidatkinja. Alen mi je objasnio da se lanom kovena ne
postaje tek tako. Kovenu se pripada duom i tijelom; veze su vre od obiteljskih
(za njega nedvojbeno). Vrag je u detaljima: da bi se pristupilo kovenu, kandidat prije
toga svakako mora sklopiti svoj osobni savez s Luciferom; potom demon koji je
zatitnik kovena u ovom sluaju Asmodej "na neki nain" da do znanja slae li se
s time da dotina osoba pristupi kovenu. Alen mi ba nije znao rei na koji tono
nain, ali ja ionako mislim da Alastor primi svakoga tko iskeira pare za kristale i
ostale parafernalije. I posluno napravi neku bedastou la ovo s glogom. Inicijant
mora uvjeriti lanove da je na istoj valnoj duljini s njima, da su njegovi interesi
sukladni interesima i ciljevima kovena. Svi smo mi jedna velika, sretna obitelj, tako
nekako. Uglavnom, inicijacija novog lana je radosni dogaaj za koven, jer i
sotonisti, sve redom veliki individualci, vole kad ih ima vie.
Prii, novakinjo! Alastor se trudio odisati autoritetom.
Djevojka, a moglo joj je biti dvadeset-dvadesetdvije godine, u dugakoj crnoj
haljini s dubokim dekolteom uz svjetlost svijea nazirala se tek tamna mrljica na
mjestu tetovae ula je u krug i prila Debel... ups!, Velikom sveeniku.
Ako ga ima, zazovi sad svog osobnog demona, neka nam se pridrui!
Budua sestra podigla je glavu i ruke i drhtavim melodramatinim glasom
valjda se demona ne moe prizvati normalnim glasom poela izgovarati
invokaciju.
Ooo, velika, mona Lilit, zatitnice moja, tvoja posluna slukinja moli te da
uvelia svojom nazonou ovaj sveani in!
Lilit, naravno. Opa mjesta. Vidio sam kako se enski dio ekipe spontano
pridruio podignutim rukama. Giri power. Ovo je peti val feminizma. Gotovo je s
patrijarhatom i niim plaama za iste poslove. Stie Lilit. Lilit je stigla.
Alastor je odnekud izvukao komad papira i pruio ga djevojci.
itaj, novakinjo!
Cura je uzela papir i poela itati, iritantno patetino, posve primjereno situaciji.
Ja, Boena Skomrak, ispred svemonog boga Lucifera, ispred Asmodeja,
zatitnika ovog kovena, ispred mone Lilit... Pred ovdje okupljenima, svojom
slobodnom voljom, sveano se zaklinjem da u zauvijek uvati nau tajnu... Sveano
obeavam da u raditi na napretku sotonizma u gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj,
na svaki mogui nain... Shvaam da sam Luciferova ratnica i zemaljski lan
paklene vojske, i da je ovaj koven moj odred... Obeavam da u upotrijebiti svoje
moi i energiju skupa s lanovima kovena za unitenje odabranih neprijatelja
Sotone... Obeavam da u upotrijebiti svoje moi i energije na dobrobit svakog lana

123
kovena, znajui da e isto biti uinjeno za mene, bude li potrebno... Za sve ovo,
kunem se svojim ivotom, sada i nadalje, i. neka se sve moi koje posjedujem
okrenu protiv mene ako izdam ovo najsveanije obeanje. Gospode Lucifere, svi
Demoni i Moi Pakla, smatrajte me vrijednom. Ave Satanas.
Alastor joj je priao i uzeo njezinu lijevu ruku. Svi su se primjetno stiali. Noem
ija je otrica slabano bljesnula napravio je rez preko Venerinog brijega na njezinom
dlanu. Cura se jedva uoljivo trznula, premda je oito znala proceduru. Odnekud je
izvukla tanki tapi, i, drei porezanom rukom papir, umoila vrh u posjekotinu pa
se potpisala ispod netom proitanog teksta. Prisutni ipak nisu zapljeskali, svi su
valjda bili tronuti to je njihova zajednica obogaena novom lanicom, to e
zacijelo pridonijeti snazi njihove paklene elije. Jo ako zna dobro kuhati, uh.
Predala je papir Alastoru koji ga je prinio jednoj od svijea, zapalio i drao u
ispruenoj ruci dok nije izgorio.
In nomine Domini Dei nostri Satanae Luciferi excelsi, amen zakljuio je.
Time je slubeni dio bio zavren i prisutni su krenuli redom estitati
novouvedenoj sestri i poeljeti joj dobrodolicu. Netko je cimao zvonce, a uo se i
zvuk flaute. Kakvi dragi ljudi, pomislio sam. Posjedali smo po okolnim grobovima
jer je na redu bila kratka zakuska. Svatko je donio poneto, bilo je tu sendvia od
integralnog kruha s tofuom, plastinih posudica s miso-juhom, smee rie,
amarantha i algi, neprskanih smeuranih jabuica iz eko-uzgoja... i, hura!, kolaia
od sojinog brana prelivenih jemenim sladom. ulo se hrskanje svjeih rotkvica i
otvaranje limenki piva. Sve u svemu, u poneto drugaijoj odjei okupljene se moglo
lako zamisliti kao izletnike na Sljeme.

***

Ujutro me stara poslala u ribarnicu na Kvatri. Po orade. Dok sam hodao prema
trnici, razmiljao sam o Alenu. Jasno mi je da mu treba drutvo jer ga u koli
uglavnom izbjegavaju; u kovenu ipak ima kakvutakvu ekipu, ali, dugorono
gledano, raunam na njegovu inteligenciju. Ulazei u ribarnicu, pogled mi je
privuklo poznato lice iza jednog od pultova. ovjek u prljavobijeloj pregai lijevom
rukom vrsto je pritiskao krupnog arana koji se batrgao, a desnom, u kojoj je drao
sjekiricu, trenutak kasnije odsjekao mu je glavu. Rutinski je bacio beivotno riblje
tijelo na vagu. Osjetim da mi ide na povraanje.

124
 ETVRTI DIO

PUTENI S LANCA

125
 VORIORKA

NORA VERDE

B ila je budna ve pola sata. U glavi je jo jednom skicirala plan i doraivala

detalje. Detalji su vani, koliko puta je zbog sitnica propala akcija koja je isprva
izgledala bogovski.
Konano se izvukla iz kreveta i otila u kupaonu. Prala je zube i gledala u svoje
lice i kosu spletenu u kratke, upave dredove. Za koji dan, nakon to zavre ovo
veeras, trebat e ih malo dovesti u red, sada nema vremena za to.
Bila je sama u stanu i to ju je veselilo. Starci su otili na posao, mlai brat u kolu.
Voljela je ta svoja solerska prijepodneva, kad se ne mora skrivati u svojoj sobi da bi
imala malo mira.
Sloila je obilan obrok od hrane na koju je naila u friideru. Vano je samo da se
napuni energijom za dan koji je pred njom. Kiseli krastavci, paprike, sirni namaz,
maslac i kruh, sve je to poslagala na veliki bijeli tanjur i promatrala mislei kako je
kuhanje precijenjena i skupa igra ljudske rase. Jela je sjedei pred izraubanim hp-
ovim laptopom izlijepljenim prainom, komadiima duhana i mrvicama kruha.
Ulogirala se na mejl. Tamo su je ekali neotvoreni newsletteri, ve po subjectu je
znala to od toga ima smisla otvarat. Morat e skoro napravit istku, prije dvije tri
godine pretplatila se na gomilu sajtova koji su joj se tada inili zanimljivi, u
meuvremenu su joj postali smijeni i nepotrebni. "I-SYNCHRO-U, mrea intuitivne
komunikacije", nije mogla odoljeti da ne klikne na to. U mejlu se koio caps lock
naslov: USE I-SYNCHRO-U NETWORK AND LEARN WHAT INTUITION HAS
TO SAY ABOUT YOUR DILEMMA. ou program, sad joj je stvarno bilo dosta
zajebancije po netu, diskonekta se i dovienja. Lijevi klik, desni klik i malo zeleno
svjetalce na laptopu prestalo je migati, a iz zvunika se uo zvuk slian nadurenom
majem mijauku. Njen hp tako se glasa kad ga se ugasi, to joj je narihtao bivi
deko, programer.
Vrijeme je da se pone spremat. S moba je odmah nazvala ostale, Gagarina, Buksa
i Dikinsonku, troje frendova iz Prostora.
Na lea je montirala jo juer spakiran ruksak u kojem je bilo orue za veeranju
akciju: kare, etiri role irokog smeeg selotejpa, crveni flomi, velika rola hamera,

126
tamnomodra srolana kabanica, etiri klupka crne vune, plan grada i plastina litrena
boca vode.
Jo samo da iza ormara izvue svoju nabrijanu monticu na kojoj je sve
napravljeno runo. Dri je u sobi, starci pizde, ali nema anse da je itko nagovori da
je odlae u podrumu. Bajk je produeni dio njenog tijela, od njega se ne odvaja ako
ba ne mora. I nije joj tlaka nositi ga u rukama gore i dolje s etvrtog kata svaki dan,
to je njena bebica, to bi joj bilo teko!
Jedva eka da ga iznese kroz vrata u prizemlju, sjedne na njega i krene.

***

Zove se Milena, tako joj pie u osobnoj i pasou, ali fuck, tko je vidio anarhisticu da
se zove poput neke stare partizanke. To ime uvijek joj se inilo kao suta enska
submisivnost, slatkasto i populistiko do boli. Uostalom, ona ne "mirie na jabuke",
prije na hendmejd sapun od lavande i sitno rezani duhan sorte Virginia.
Frendovi je zovu Voriorka ili skraeno Vori. Furala se kao djevojica na kultni
The Warriors iz 79-e i ekipa iz kvarta ju je nazvala Voriorka. Tukla se s dekima,
osnivala svoje kvartovske bande i svako malo zavravala na traumi zbog nekog loma
ili posjekotine. Starci su pizdili, ali na kraju je ipak zavrila gimnaziju s odlinim i
upisala sociologiju i francuski na Filozofskom. Na treoj je godini, jedva eka skinut
s kurca tu diplomu. Radi povremeno neke slabo plaene poslove preko Student
servisa i ivi kod staraca. Uglavnom je putaju na miru, dokle god se njen indeks
svaki semestar puni ocjenama. Jo neko vrijeme i odjebat e taj ivot u graanskom
sloju i odselit u gradski skvot, Mediku, tamo se osjea kao doma.

***

Evo u emu je stvar.

Grupa graana polijepila je po gradu plakate kojima poruuju da im je dosta
azilanata koji ugroavaju njihov integritet. Pria je, kako to i biva, poela s nekom
usranom peticijom tih "graana". Uspjeli su u tjedan dana skupit 496 potpisa, a stvar
jo uvijek nije stala. U medijima je sluaj trajao dva dana i onda se cijela stvar skoro
zaboravila. Sve dok prekjuer po cijelom gradu nisu osvanuli novi plakati s porukom
"Bijela snaga za isti Zagreb", u uglu je stajao logo Stormfronta veliki keltski kri!
Vozila se po Donjem gradu i odasvud su je po stupovima, trafikama, tramvajskim
stanicama i zidovima zaskakale crno-bijele okrugle naljepnice na kojima se koio taj
glupi slogan.

127
 Cijela Medika pria o tim plakatima, ekipa iz queer udruge sloila je prosvjedno
pismo institucijama i gradskim vlastima, a njih etvero odluili su da e noas sjest
na svoje bajkove i poskidat sve plakate koje pronau.
S akcijom kreu malo iza ponoi, kad se guva na ulicama stia. Na mjesto
njihovih naci govnarija nalijepit e svoje, runo raene plakate s porukom "ija mati
crnu vunu prede...". Njihove e strgat sa zidova, potrpat u ruksake i unitit u
kontroliranim uvjetima. Na svakom plakatu ispod ove lajne zalijepit e nekoliko
centimetara crne vune. Mislila je da napiu neki Bakunjinov citat, ali svi su joj se
inili predugima i kompliciranima. Uostalom, ti "veliki Hrvati" glupi su ko no i
razumiju samo jednostavne poruke.

***

Stigla je pred Mediku i ugledala naljepnicu Stormfronta zalijepljenu na zid pored

vrata. Hitrim ju je pokretom otrgnula, i guvajui u aci od nje nainila sasvim malu
gvalju papira.
Fuj, smradovi rasistiki rekla je sama za sebe dok je bajkom ulazila u dvorite
skvota. Netko joj je priao s lea i povukao je za dredove. Okrenula se i vidjela Deu,
curku od metar i ilet, dizajnericu koja je ve od prole zime ubola sebi prostor u
skvotu.
to je, koka, pria sama sa sobom podjebavala ju je.
Ne seri, Deice, skidam ove govnarske naljepnice, pun ih je grad, nabijem idiota
koji se usudio keljit ih tu nama pred nosom.
Daba ti se nervirat, darling, svijet je pun mukih provokatora, get used to it!
Gle, ne jebem takav stav, sutra e isti ti djearci do ovdje i razjebat nam sve to
smo napravili. Meni ta filozofija previe smrdi na onu od koje si i ti sama brisnula iz
Poege. Ono, graanski brakovi, crkvena vjenanja, krizme, bombonijere i boce
viskija za doktora kirurga i sline spike.
E, ba si Voriorka, ba jesi zakljuila je Dea spiku i nestala negdje u
polumraku donjeg kata.
Hodala je kroz mrano i smrdljivo predvorje u prizemlju, izvadila klju s pletenim
privjeskom i otkljuala vrata. Bajk je ugurala unutra, nije luda da ga ostavi u
dvoritu. U prostoriji jo nije bilo nikoga, zapuhnuo ju je zaguljiv zrak, otvorila je
prozore i bacila se na rasklimani zeleni kau, presvuen nekim izlizanim upavim
materijalom. Tko zna gdje se sve potezao godinama ranije, sigurno ga je neka obitelj
nakon trideset ili vie godina zaleavanja iznijela na krupni otpad, a ekipa iz skvota

128
ga je na vrijeme skuila i odnijela u Prostor. Good job, mislila je i pitala se gdje je
ostatak ekipe. Imala je osjeaj da kasne, ali jebat ga, ne da joj se sad pimplat po
mobitelu i gledat koliko je sati.
Konano se kvaka zakrivila i u sobu je uao Buks. Gegao se onim svojim
pingvinastim hodom i u ruci drao poluizgrieni slanac i vreicu punu kjupekova
neke no name pive.
Bok, ti si ve tu. Uvalila si se, a? pitao je.
Nego to sam, koristim priliku da se istegnem od vrha papaka do krunske akre.
Haha nasmijao se Buks.
Si se uo s ostalima?
Jesam s Gagom, on je navodno ve na putu, a Dikinsonka je s njim rekao je i
sjeo na fotelju nasuprot njoj. Pive je odloio na pod i posvetio se gutanju gumastog
tijesta.
Jebote, ovo uope nije hrana, ovo je neto iz budunosti, ko neki junk za robove
koji e 2057. godine tajkunski nasljednici dijelit radnicima na pauzi. atro scena iz
onog filma, kak se ono zove, bio je velki hajp oko njega prije koju godinu?
Atlas oblaka kae.
Bokte, ti sve zna naceri se Buks i odluno samelje zadnji zalogaj peciva.
Pamtim pizdarije, to u. itala sam knjigu, valjda zato objasni.
Buks slegne ramenima, polagano i znalaki odvrne plastini ep kjupeka. uje se
kako iti CO2 i pivska pjena se penje prema grliu boce.
e?
Zna to, neu danas, ne da mi se napit dok moram bit strejt.
Sve 5, ima ko e kae Buks, potegne par gutljaja i odloi pivu pred sebe na
pod.
Stajali su tako u tiini dok se vrata nisu otvorila i kroz njih grunuli Gaga i
Dikinsonka. Uli su smijui se jedno drugom, zarumenjeni u licu i blago krvavih
oiju, jedva da su ih pozdravili.
Voriorki se faca smrknula. Ili su joj na ivce takvi. Napamet je znala kako je
izgledao njihov put do Medike. Nali su se kod Buksa doma, zapalili dugu pljugu i
onda uputili u grad. Proli su kraj Krivog puta, namignuli si i uli unutra na pivu.
Nakon prve slijedila je i druga tura i sad su naravno blago pripiti i napljugani doli
na sastanak u Mediku.
Njoj je pomalo ve dosta dosta tog napuenog anarhizma, ini joj se da je onaj

129
luak iek bio u pravu kad je reko da su 99% ljudi dosadni idioti. Netom prije neg
je skinula svoj aktivistiki junf, kvasala se u bazenu ljubavi i bespogovornog
prihvaanja svakog ivog stvora kojeg je upoznala u Medici. Tada, na poetku, sve
joj je bilo novo i sjajno, dani i noi tekli su joj kao hug za hugom, osjeala se
konano prihvaenom. Rijeila se statusa ratoborne udakinje, upoznala je konano
sebi ravne. Jebalo joj se kad bi je neka od onih napirlitanih vritipiki s njene godine
pokuala provocirati komentarima "di si revolucionarko" ili "a kaj si ti neka
feministkinja". Napustio ju je strah koji ju je muio godinama da je njen bunt
prolazna mladenaka faza koja e trajati nakon to se pod prisilom staraca ne javi na
neki natjeaj za posao i zaposli se u nekoj firmi specijaliziranoj za ubijanje svijesti i
savjesti.
U zadnje vrijeme se malo razoarala u svoju aktivistiku ekipu. Skuila je da su
neorganizirani, lijeni i esto neobrazovani. Veina njih skvotira i ini stvari iz nude,
ne iz uvjerenja. Vaniji im je dobar tulum, cuga i pljuga nego pametno osmiljen
protest i akcija. Uvjerena je da u gradovima poput Berlina, Mnchena ili
Amsterdama ima vie ljudi koji bi razumjeli o emu ona tu pria.
Prenula se iz razmiljanja i obratila Gagi i Dikinsonki.
Dobro, vas dvoje, ajmo razradit plan i taktiku rekla je mirno.
Dvojka se skulirala, sjeli su na fotelju pored nje. Gaga iz stranjeg depa izvadi
triput presavijeni papir na kockice.
Tu sam popisao sva mjesta gdje su njihovi plakati rekao je samouvjereno i
dohvatio poluispijenu bocu pive koju je naeo Buks.
Uzela je popis u ruke i itala ga u sebi.
Nije loe, Gaga, fakat nije loe govorila je i prelijetala pogledom lokacije.
Sam se moramo dogovorit tko gdje ide i podijelit pribor rekao je Gaga.
Dikinsonka i Buks su klimali glavama.
Pala je odluka da Buks ide u kvartove u zapadnom dijelu grada, ona u Novi
Zagreb, a Gaga i Dikinsonka rijeit e centar, Kvatri i Dubravu. Nakon to obave
akciju, nalaze se u skvotu. Veeras je tu neki queer parti, ali njih to ne zanima, vano
im je da obave akciju, pa ak stignu, mogu se do malo proluftat.
Podijelila im je papir, selotejp, flomie i svakome po klupko vune. Sjeli za veliki
drveni stol i bacili se na posao. Izgledali su poput amaterske likovne kolonije.
Atmosfera je u Prostoru konano zamirisala na radnu, svidjelo joj se to.

***

130
Prije pola sata poeli su kapat ljudi na parti. Dvorite skvota se malo-pomalo punilo,
neka je dj-ica unutra putala nabrijanu elektro mjuzu. Nita novo, petak u skvotu je
uvijek raspaoj. Sretna je to uskoro odlaze, ne bi mogla podnijet picu veeranjeg
partija, ve se vidjelo da e guva bit prestrana.
Buks, Gogi i Dikinsonka su se vrzmali okolo i klafrali s nekom ekipom. Drala ih
na je oku, da ne zastrane, sve dok ne doe trenutak da krenu u no...
... koja izgleda, mirie i glasa se kao svaka druga zagrebaka proljetna no.
Svjetlom iskrzane ulice i mrani podvonjaci po kojima s vremena na vrijeme
propiti spori meugradski vlak. Njen bajk beumno klizi po tom crno-utom
ulinom linorezu. Osjea se poput Wonderwoman na posebnom zadatku. Godi joj
tijelom sjei svjei pononi zrak, umivena je njim, ulazi joj u nosnice, usta, ui,
elja joj misli. Sjeti se slikice iz Ljubavne sabotae Amelie Nothomb. I taj sic meu
nogama lagano joj podraava kliti, mora da je u ovulaciji, pomisli.
Odluuje voziti po trotoaru, inae to ne ini, ali petak je naveer i na cesti je
uglavnom nabrijana ekipa. Savski most je u polumraku, prelazi ga u nekoliko
sekundi i ubrzo se zaustavlja u pothodniku ispod rotora. Tamo na jednom od zidova
ugleda bijeli logo Stormfronta i pored njega dva plakata. To je to, kae u sebi,
provjeri je li zrak ist, spusti bicikl na pod i otvori ruksak. Zdrapa plakate u dva
poteza. Prilino glatko to ide, zakljuuje dok lijepi selotejpom veliki bijeli papir s
crvenom porukom i nalijepljenom crnom vunom.
Odlazi dalje. Putem ekira mob, gleda ima li poruka od ostatka ekipe. Jo nita,
valjda su se tek zahuktali. Na Lanitu zatjee malo veu guvu, kvart je pun kafia u
kojima je upravo sad fajrunt, ali naci plakata ima ko pljeve, razmilja to uinit.
Moda bolje da se ovdje vrati kad odradi cijeli Novi Zagreb, pomisli. To i ini,
uspjeno drapa i lijepi sve redom: Savski Gaj, Trnsko, Siget, Sopot, Utrine, Zaprue,
Dugave, Slobotina, Travno. Prima poruke od Buksa: "Stara, ja skoro gotov,
nikakvih prob., cimali me neki klinci da im dam jedan na plakat, nisam htio, frka
me da ne zafali. Do pola 4 sam u skvotu ;-)" Gaga i Dikinsonka: "Odradili centar,
bilo malo upavo, priat emo ti, sad smo u Du, tu iva pustara, skoro smo nazad".
Osjeti kako joj je ruksak na leima olakao, ostala su joj jo dva komada za kraj i
to je to.
Stie na Lanite i ekira kvart, nema ive due, skui jedan plakat na stupu pored
banke, drugi u kvartu pored djejeg vrtia. Vraa se na prvu lokaciju i odluuje malo
odmorit na zidiu pred jednim haustorom, guzica joj ve bridi od cjelonone vonje.
Sjeda, opruzi noge i zuri u osvijetljene reklame. Pada joj na lice kap kie. Adrenalin
je jo uvijek dri. Prvi put ini neto to fakat ima smisla.
Nakon ovoga e se o njima priati u gradu, starija ekipa iz Attacka e ih shvaat

131
ozbiljnije, moda e konano zvat i nju da upadne u neke njihove kombinacije.
Sigurno e i novine objavit, portali, ovo ono, svi e nagaat o tome tko su.
Vrijeme je da se podigne na noge, pomisli i odmah potom to i uini. Napipa
rukom preostale plakate u ruksaku i uputi se na drugu stranu ceste, prema betonskom
stupu koji e za koju minutu redizajnirat.
Spusti ruksak s ramena, a gluhu nonu tiinu ispune glasovi, duboki i muki.
Ubrzo iz haustora tono pred nju izmile trojica. Jo je nisu primijetili, ali za koju
sekundu...
Vidi curkice, solerice kae jedan od trojice elavaca koji je upravo potezao
patent na svojoj crnoj pernatoj jakni s uivenim znakom orla na rukavu.
Bokte, fakat dobaci drugi u preuskom crnom sakou koji mu je pucao na
junakim prsima.
Trei i najmraviji imao je neku kozju bradicu i inilo se da nije skroz pri sebi.
Oi su mu bjeale svaka u svoju stranu, ake je drao zabijene u depove trenirke.
Sloila je kiseo poluosmijeh i pogledala u smjeru svog bajka koji je bio zavezan
nekoliko koraka dalje, za ogradu pred bircom. vrsto je stisnula ruksak na prsima.
Otkoraala je do bajka i krenula otkljuavat lanac. Hodali su za njom, kao gladni psi
lutalice.
Uiveni orao joj se ponovno obratio. Hej, pa nemre sam tak oti, nismo se ni
sfrendali, e.
Sorry, urim rekla je, spremajui lokot u ruksak.
Pa kaj, nigdje ne gori, curkica, mogli smo si re re-dve opet je sablasno
tepavim tonom rekao Uiveni, a njegovi pajdai su klimali glavom i mrmljali "da,
da".
Okruili su je sa svih strana. Shvatila je da se gadno uvalila s ovim Lanitem. I
dalje je s obje ruke drala ruksak, gledajui naizmjence u njih i poluodvezani bajk.
Ti si neka pankerica, tak neko sranje, a? pitao ju je Uiveni.
Zato to misli?
Izgleda... jebo te bog... sva si ko neki frajer, ko da ima karu me nogama, a!
Pogledala ga je mjeavinom straha i prezira. Razmiljala je to bi trebala rei na
ovo, bolje nita, stavit budalu na ignor, najpametnije. tipaki i glupo bi bilo sad
podvit rep i pokuat bjeat, tek tada bi se sjebala. Treba polako, oputeno, laganini.
Osnove psihologije, prvi svezak. Jednostavno stavi ruskak na lea, skulirano sjedne
na bajk i krene... Pa da, tako e.

132
 Trojka se za to vrijeme pokuala nadmetati prenjem. Uiveni se trudio izbacit
svoj plotun kojim bi konkurirao Kozjem, ali guza je trajkala, ba ga nije ilo. Sjela
je na bajk, krenula prebacit na lea rukskak, i ko za vraga skliznuo joj je niz lijevu
ruku i pao na pod. Panja se opet usmjerila na nju.
ek, ek, pa nemremo tako, curkica zabrundao je Uiveni i sagnuo se po njen
ruksak. Primio ga je za mekanu, dvostruko proivenu ruku i zaljuljao u ruci,
procjenjujui mu teinu.
Pa toe tak lagano, kaj nosi unutra, ko da si perje sfrkala, a? Mislio sam da je...
ono... stoput tei... jebote.
Nespretno se nasmijeila. Ma neke enske gluposti rekla je i pruila ruku
prema Uivenom.
Gle sad nje, ona bi da joj ga dam nazad rekao je slavodobitno Uiveni i klimao
ostatku ekipe.
Skuila je da je kucnuo as da se spusti najnie to moe. Probat e ih smekat,
ovo nije trenutak za revoluciju, jebe ga.
Deki, zaustila je svilenim glasom ja fakat moram doma, kasno je, a i kia e
skoro pljusnut, ba mi je maloprije jedna kap...
Mene ba zanima kaj je unutra? prekinuo ju je Kozja bradica.
Uiveni je sloio predatorski smajl i potegnuo ciferlus na ruksaku. Zavukao je
ruku unutra i izvadio snop uredno presavijenih naci plakata. Vidjelo se da su oguljeni
i skinuti sa zidova. Vadio ih je dok nije ispraznio cijeli ruksak, nakupila se pred njim
na zidiu lijepa hrpa.
Koji je ovo kurac, jebote!? ispalio je spontano, dok su preostala dvojica tupo
buljila u njega i papirnato brdo na zidiu.
Gle, ima jo ne rekao je Kozja bradica uzbueno i posegnuo u ruksak to ga
je Uiveni drao u rukama. Izvadio je dva srolana bijela plakata s crvenom porukom
i nalijepljenom crnom vunom. Rastvorio je jednog od njih. Nekoliko sekundi sva
trojica su zapanjeno promatrali poruku. Uiveni je bezglasno micao usnama krivei
facijalne miie ba poput davno preminulog hrvatskog predsjednika.
Pa ti si neka mala frikua, jebote bog. Kae to? pitao ju je Uiveni.
utjela je, nije vie imala ni jedne jedincate ideje kako da se izvue odavde.
Si ula kaj te pita, glupao mala rekao je Crni sako i nacerio se.
ula sam odgovorila je mirno.
Pa kaj si mutava, piko razgoropadio se Sako.

133
 Kui, jebote, ona je po gradu drapala te plakate, cijelu no, bog te jebo, da te
jebo, koja kanta derao se Uiveni koji je oito jedini shvatio u emu je stvar.
S obje je ruke u bijesu poeo guvati plakate, napravio je od njih veliku papirnatu
kuglu i hitnuo je nekoliko metara dalje. Uspuhao se, neto je udno radio s ustima,
kao da mu je u zubima neka strani predmet koji pokuava izbacit van. Odjednom je
shvatila da on to zapravo brzinski skuplja pljuvaku i da e je kroz koju sekundu
isporuit na njenu facu.
To je i uinio, gvalja zapjenjene sline Uivenog ju je zasula po lijevom obrazu,
slijevala joj se niz lice i kapala na jaknu i hlae. Rukavom je manino brisala obraze
koji su se arili, sav potiskivani bijes grunuo joj je u glavu. Uiveni se smijao nekim
odvratnim smijehom koji joj je zvuao kao brektanje mopeda u niskom startu. Ona
dvojica su ga gledala kao heroja.
ta se brie, govnarko mala rekao joj je s gaenjem hranem te jo jednom
za opomenu i dugo sjeanje.
Vrati mi ruksak i pusti me doma obratila mu se i prila blie. Kozjeg i Sakoa
potpuno je izbacila iz kadra, postali su joj nevani.
Opa, miki, ta smo hrabri provocirao je Uiveni i njihao polutvoreni ruksak
pred njenom facom.
Lijepo te molim izgovorila je odluno.
Zna kaj curkica, moemo se dogovorit. Kak se ono kae, dogovor kuu gradi.
Ak mi da, vratim ti ovu tvoju torbicu, jel moe?
to da ti dam? rekla je i nakrivila glavu.
Ajd ne pravi se trumfeta zna na kaj sam mislio? Pike, ne!
Nisi normalan.
ta, jel ti moj kurac nije dovoljno dobar, dam se kladit da oni tvoji anarhisti svi
imaju maloga, vidi se da nisi pravu karu vidla u ivotu, rekao je i poeao se po
jajima. A onak, ba me pali ta tvoja brija, uuu.
Sako i Kozji su se cerili i gurkali se ramenima, oito su se nadali se da e i oni
neto omrsiti veeras. Kozji je poeo pjevuiti "Fa-fala si mi ti fa-la ti..."
Stisnula je eljusti i hitro zgrabila ruksak Uivenom iz ruku. Iznenadila ga je, nije
se snaao, a ona je ve bila na bajku, s ruksakom na leima. Stavila je nogu na
pedalu, zaveslala drugom i u tom je trenutku osjetila kako je njegove ruke podiu s
bajka. Zaplivala je nogama po zraku, bajk je tresnuo na asfalt.
Eeej, uspjela je viknuti i on ju je lijevom rukom obavio vrsto oko struka, a
desnom joj je vrsto pokrio usta. Odvukao ju je u haustor, nogom je gurnuo vrata i

134
spustio se stepenicama u podrum. Nogama je lupala u njegova koljena, pokuavajui
se osloboditi stiska, a onda se umirila, razmiljajui to da uini.
Ugurao ju je u uski hodnik, s obje su strane bile reetkaste drvene ostave. Osjetila
je kiseo miris znoja pod njegovim pazuhom, mijeao se s nekim jeftinim mukim
deziem. Ramenom je namjerno trknuo neto na zidu i svjetlo se upalilo. Nosio ju je
nekoliko metara dalje, prema dnu hodnika, na samom kraju cijelog reda spremita.
Tamo je na zidu stajao naslonjen stari, razvaljeni madrac. Uiveni ga je sruio
nogama i bacio ju na njega. Tijelo joj se zaljuljalo na oprugama.
Odjednom se uo poetak gitarskog sola iz pjesme "Bella Ciao" KUD Idijota, a
zvuk se iz takta u takt postepeno pojaavao.
Koji kurac..? rekao je Uiveni nervozno se osvrui.
To je njoj u depu zvonio mob. Kad je zakljuio odakle zvuk dolazi, pograbio je
aparat u njenom depu i s gustom ga tresnuo u pranjavi pod. uala je na madracu i
utjela, nije imala ideje to da ini, nema smisla da sad tu histerino vriti, morala je
mislit, brzo mislit to dalje.
Pitala se gdje su ona dvojica, oito je da se ne pribliavaju i ekaju da on zavri
posao.
Svom se snagom zaletjela u njega, pokuavajui kliznuti kroz malo slobodnog
prostora s njegove lijeve strane. Uiveni se snaao, vrsto ju je primio za ruke i
zgulio joj ruksak s ramena. Bacio ju je nazad na madrac, opkoraio je koljenima i
kleei sjeo na njen trbuh. Pronaao je u ruksaku rolu selotejpa. Usrala se, znala je
to ide dalje. Nije vie ula ni svoje srce, kao da je netko sve zvukove stavio na mute.
Vidjela je samo kako prljavim noktom grebe rub selotejpa traei okrajak.
Onda se sjetila kara koje on oito nije vidio. Ruksak je otvoren stajao pred njom,
vidjela je prozirnu, ukastu drku u dnu, pograbila ih je i svom snagom ih utisnula
Uivenom u trbuh. Zastenjao je i dlanove zalijepio vrsto na njezine, pokuavajui
izvui kare. inilo joj se da ih nije gurnula preduboko, povukla se unazad, izvukla
kare i uspjela izmigoljiti iz ljepljive gvalje njegovih prstiju.
On se vie nije bavio njom. Leao je na boku i drao se za krvlju natopljenu
majicu. Izmakla se i izvukla iz hodnika. Vrtjelo joj se u glavi, drhtavim je rukama
zatvorila vrata, izvana gotovo da se nije ulo njegovo stenjanje. Skupila je svu snagu
koju ima i strelovito istrala kroz vrata haustora. Vani su, nekoliko metara dalje, na
zidiu sjedili Sako i Kozji. Uspjeli su vidjeti kako je krvavih ruku projurila u lijevu
stranu i nestala u kvartu. Trala je bezumnom brzinom.

***

135
Protrala je kraj velikog, kockastog sata na raskriju Savske i Cvjetnog naselja na
kojem je falilo par minuta do 3. Cijelim putem nije naila ni na jednog jedinog
prolaznika. Krvava fleka na crnim hlaama uope nije izgledala tako loe, ve se
malo i skorila, izgledala je kao obina masna fleka.
Kreten e preivjet, nije ga onim polutupim karama uspjela previe razderat
unutra. Sto posto su ona dvojica zvali hitnu, skrpat e ga na traumi i to je to.
Smirivala se, skoro da se prestala tresti. Oprala je krvave ruke u nekoj blatnjavoj
lokvi u parku iza Vjesnikove zgrade. Odluila je pjeait doma.
U stranjem depu hlaa napipala je novanik s osobnom. Dobro je, pomislila je,
vano je da je tu.
ula je iza svojih lea kripu tramvaja koji se zaustavio na stanici. Bio je
poluprazan, na trenutak je pomislila da pretri cestu i skrati si put, ali je odustala.
Jebi ga, nije pametno, radije nogu pred nogu do Glavnog i onda preicom doma na
Zvonimirovu.
Hodala je izmeu parkiranih auta i osvijetljenih izloga, inilo joj se da su u
jednom od njih bila izloena neka skupa ortopedska pomagala.
Napipavala je dep traei mobitel i onda se sjetila kako je zavrio. Uzdahnula je
shvativi da bi je mogli na po SIM-kartici, Izvade je iz moba i lociraju je samo
tako! A moda su se idioti i prepali, moda nee ni prijavit, moda na hitnoj izmisle
neko svoje sranje, moda svata, moda nita...
Izbila je na mali trg pored kioska kad je ula neke korake koji su se pribliavali
puteljkom iz parka. Dva plavca su sporo hodali jedan uz drugog i prilino glasno
razgovarali. Koji kurac sad oni, pomislila je i noge su joj zaklecale, mora bit cool,
samo e pro i gledat svoja posla. Sad ne smije brzat ili usporavat, samo hodat
svojim ritmom. I onda je napravila glupost, mrtva hladna izgovorila je "dobra veer".
Uinila je to instinktivno, jebo je dobar odgoj kad ga najmanje treba!
Dobra veer, mlada damo, odvratio je stariji murjak i zaustavio se motrei je.
Drugi je posluno stao pored njega. Nije se zaustavljala, inilo joj se da je stvar
dobro prola. ula je njihove korake iza sebe, hodaju za njom... ili idu svojim putem,
pa da.
Gospodina, molim vas da stanete ula je glas starijeg.
Stala je i okrenula se, namjestivi najbolji poluosmijeh koji je znala. Nema
panike, nema panike, prola joj je poruka povrinom svijesti kao na displayu, osjetila
je snanu vruinu u pleksusu i pogledom okrznula fleku na svojim hlaama, nije joj
se inila stranom.
Obojica su je radoznalo promatrala, a stariji je odmah preao na stvar.

136
 Gdje si se zaputila? pitao je.
Bio je zdepast, imao je jedno od onih izbrazdanih, obrijanih lica starijih
mukaraca na kojima se vidio danak masne prehrane. Ispod policijske jakne nazirao
mu se zaokrueni trbuh. Primijetila je i brzi prelazak s vi na ti, nije imala vremena za
analize, treba sad nastavit ovaj ulini small talk.
Doma idem izgovorila je najprirodnijim moguim tonom. Ruke su joj se
znojile, ali to njih dvojica znaju o njenim rukama i stvarima to ih je njima poinila
sat vremena ranije.
Nije vam pametno da se tako kasno eete sama, bez pratnje izgovorio je
konano mlai murjak, kratko oian i uredan, uniforma mu je stajala mnogo
skladnije od ovog starijeg. Oito je bio tek na poetku staa u slubi.
Zato stojim ovdje i raspravljam se s ovom dvojicom, ta je meni, pomislila je i
odluila srezat priu.
Ne bojim se ja nikoga odgovorila je i s obje ruke popravila naramenice
ruksaka, neprimjetno briui znojave ruke.
Senior se nacerio, uhvatio se za remen na hlaama i pridigao ih.
Polako, polako, nagledao sam se ja svega u ovom gradu rekao je, gurnuo ruke
u dep i zaljuljao se na cipelama naprijed natrag.
Odakle se vraa, a, ila si negdje lumpovat? nastavio je.
utjela je, senior je poinjao piljiti u njenu odjeu i frizuru. Nervoza ju je ubijala,
odjednom joj se uasno pialo.
S posla. Umorna sam, ako nemate nita protiv, ja bi ila rekla je pomirljivo i
uzdahnula.
Ti si jedna od onih... kako se ono zovu... one to idu okolo s transparentima za
pederske brakove... feministkinja, a? rekao je i opet se nacerio.
To nije isto, hladno je odgovorila.
Sloio je uvrijeenu facu i uozbiljio se.
A ta radi?
U fast foodu, na Lanitu objasnila je.
Demonstrativno je podigao ruku i otkrio runi sat na lijevoj ruci. Pogledao je u
njega, pa u nju. Junior je zvjerao oima negdje preko ceste i premjetao teite s
lijeve na desnu nogu.
Tri sata i 11 minuta! Koji to fast food izvan centra radi do dva, tri u noi? ve
se hihotao.

137
 to te briga otresito je rekla.
Ohoho, poeli smo se sekirat. Kako se to obraa slubenom licu, mala? Ajmo
sad malo drugaije!
Jebote, ne mogu vjerovat izgovorila je kroz zube.
to si rekla, a?
Nita vama nisam rekla.
jesi, pikarala si, uo sam te. Ponovi, ako si tolika faca, feministkinja ili koji
kurac!
Vrijeate me!
Ja tebe vrijeam rekao je uz poluosmijeh i priao joj je korak blie.
Ajmo, daj osobnu!
Nije mi jasno kivno je rekla.
ta ti nije jasno? Jel ja govorim kineski?!
Skinula je ruksak s ramena, nala novanik, izvukla osobnu i predala mu je.
Praznom Savskom skoro je beumno kliznuo crni sportski auto.
Milena Jaki, Zvonimirova 36 b itao je naglas i kleberio se.
Gadile su joj se te njegove debele ispucale usne.
Trofazna ekipa, a? zadovoljno je zakljuio i vratio joj osobnu.
Znala je na to misli. To je bio stari nacionalistiki izraz koji je upamtila nakon to
joj se u osnovnoj narugao jedan deko iz razreda.
Ime oca? pitao je povienim tonom.
Milan.
Eto, jesam reko, jebem ti mater, kako ih ja nanjuim, a? podviknuo je i
slavodobitno se lupivi dlanom po hlaama pogledao u Juniora. Ovaj je zbunjeno
kimnuo, oito mu otkrie njenog podrijetla nije bilo toliko spektakularno.
Jesi sad sretan, jel ti se kurac digo dovoljno? pljusnula je. Vie je nije bilo
briga za posljedice. Seniorove debele usne stegnule su se poput napuhanog
kondoma. Poeljela je da ih moe probuiti. Zgrabio ju je za ruku, vrsto stisnuo i
poeo tresti.
Kome e ti, govno malo, zmazano...?
Ne diraj me, pika ti materina prijetei mu je dobacila i ubrzo joj je doletio
snaan amar.

138
 Glava joj se pomaknula u stranu. Vidjela je kako se Junior trznuo i nervozno
promotrio praznu Savsku. Pokuavala se izvui iz Seniorovog stiska, no on ju je
epao i za drugu ruku i odvukao nekoliko koraka dalje. Bijesan i zadihan kao svinja,
puhao joj je u lice.
Htjela je govoriti i sve mu objasniti, sve to joj se veeras dogodilo, ali grlo ju je
peklo, nije mogla izgovoriti ni rijei. Spuznula je na pod i ostala u unju. Piljila je
izmeu Seniorovih nogu. Vukao ju je za kosu i silio da ustane.
Di se, ne izigravaj mi sad damu! vikao je.
Iza njegovih lea zakrao je glas iz motorole na Juniorovim prsima.
"Na Lanitu prijavljeno teko ranjavanje, poinitelj u bijegu. Mlaa enska osoba,
smea kosa, traperice i crni ruksak. Potvrdi prijem Kruge."
Kao da ju je netko tupim i tekim predmetom udario u pleksus i izbio joj sav zrak
iz plua.
ta javljaju? zaderao se Senior, koji oito nije uo dojavu.
Junior je utio i piljio u nju, ruke su mu se tresle, drao se za opasa i poeo neto
prtljati oko njega. Nije joj bilo jasno to ini. Senior se naglo okrenuo i pogledao ga.
A jesi tremaro, pa koji je tebi kurac?! rekao je, pustio joj ake i priao k
njemu.
Junioru se u ruci stvorio pitolj.
"Potvrdi prijem Kruge 4...", ponovno se oglasila motorola.
ta radi, jesi lud?
Onnnna je... mucajui je otkoio pitolj i uperio ga u nju.
Eeej, mali, spremaj to nazad, jesi popizdio zapovjedio mu je Senior i dlanom
polagano spustio Juniorovu ruku.
Ovaj je i dalje piljio u nju, kao da ne vidi partnera. Iz unja se strelovito podigla
na noge, zgrabila ruksak i otrala u park.
ula je njihovo isprekidano disanje iza svojih lea. Trala je po vlanom liu
kroz mrak.

139
 WIENER SCHNITZEL

IVAN SREN

D eger je nervozno uao u Orhideju i od Crnogorca naruio dupli espresso i

travaricu. Vani je bilo hladno i Crnogorac je okrenuo grijanje na najjae pa su se svi
unutra raskomotili, skinuli jakne i kapute, tako da na jedinoj vjealici u lokalu vie
nije bilo mjesta. Deger im je kratko svima opsovao majku, skinuo kaput, prebacio
ga preko posljednje slobodne stolice u malenom kafiu i vratio se za ank.
Kaj ima? pitao ga je Crnogorac.
Koji me kurac pita, ve sam naruio odbrusi Deger.
Znam da si naruio Crnogorac odvrati sasvim smireno i na ank poloi fildan
kave i aicu guste rakije mislim, kaj ima inae?
Odjebi, Crnogorac. Opet si popuio na kladionici pa hoe znat jesam li i ja?
Deger je znao sve to se svakome od stalnih gostiju Orhideje ikada motalo po glavi.
Prezirao je njihov ogranieni vokabular i njihova dva, moda tri vjena razgovora:
nogomet, politika i novo dupe koje je juer proetalo ulicom ispred kafia. Znai,
kad je Crnogorac pitao ima li to novo, to se moglo odnositi samo na te tri teme i ni
na to vie.
Zakaj si tak nadrkan? Evo, za rakiju kua asti, nego, si ul kak je Darkec slomil
ruku?
Boli me kurac za Darka i njegovu usranu astru s kojom se dolazi kurit ispred
birca. Valjda mu je na haklu neko polomio ruke, jer je previe srao.
Ne, doma je pal niz tenge.
Nemoj srat? Deger se zainteresirao. Ponadao se da je Darkec jo poneto
slomio.
Je, je, on fakat previe pije. Al nikad kod mene, mukler. Paradira po centru,
plaa pivo duplo vie nego kaj bi ga tu platil, onda mora i doma dalje pit, jer mu je
preskupo po tim finim birtijama...
Nek ovjek pije di hoe Deger je okrenuo plou, jer ga je Crnogorac nervirao
moda i vie od Darkeca.

140
 Nego, jel dolazi danas?
Kaj?
Kako kaj, jebem ti mater glupu! Deger je znao da Crnogorac pokuava
izbjei odgovor.
Crnogorac, ajde nemoj se pravit blesav. Jel dolazi danas?
Dolazi.
Dobro. Degera je umirio Crnogorev odgovor. Okrenuo se leima anku i
promotrio unutranjost kafia. Svi u birtiji uvijek su se natiskivali oko Marijana,
limara koji nikad nije radio, ali mu je novac uvijek ispadao iz depova. Mate,
nezaposleni elektriar, Mijo, nestabilni vodoinstalater lak na udarcu i umirovljeni
kuhar s poratnom dijagnozom PTSP-a kojeg su zvali Karapanda, uvijek su dolazili
u kafi s dvadeset kuna u novaniku. Nakon to bi to potroili, Marijan je imao
glavnu rije.
Plaao im je pie samo dok su ga sluali. Slao ih je po sendvi, kui da provjere je
li ugasio plin, a jednom je ak Mijo nosio cvijee nekoj Marijanovoj ljubavnici.
Pored njih etvorice, za susjednim stolom sjedila je stara pijanica Keti i glasno
razgovarala sa Stankecom, starim prodavaem krumpira s oblinje trnice. Stankec
je ve desetljeima ivio u upi iza susjedne zgrade i Deger se svaki put kad bi ga
ugledao pitao kako je mogue da je taj ovjek jo uvijek iv. Otkad pamti, Stankec je
cijepao drva po susjedstvu za rakiju, pivo i sitno s kojim bi kupio etvrt kruha i par
nita tirolske. I jo uvijek je tu, smireno klima glavom na Ketine eskapade i polako
otpija pivo iz boce. Degera je to boljelo: taj ovjek je uvijek samo istio za
drugima, hranio se otpacima, svaku no zaspao kad vie ne bi znao za sebe, a sad je
tako dostojanstveno vrtio glavom i doimao se trijezan kao sudac. Njega je ve jedna
rakija, koju je upravo trgnuo, tjerala na bijes, razbuivala u njemu nemir i velike
planove.
Za preostala dva stola u Orhideji sjedili su vlasnik oblinje kartonae Suhi i
njegov poslovni partner Kolakovi, a do njih voza kola hitne pomoi Tomo i njegov
smijeni brati Pjer. Degera je ve sam pogled na Pjera nasmijavao. Taj je tip imao
brat bratu pedeset godina, a uvijek je bio odjeven kao da ga je mama ujutro obukla
za kolu i poeljala. Zato bi netko tako ivio pedeset godina, zato bi netko kao
Pjer sjedio po itav dan pored svog bratia, medicinskog brata koji je iz njedara
uvijek vadio pornografske DVD-ove koje je kupovao kod Roma na trnici i onda
pod svjetlom kafia provjeravao nisu li diskovi moda oteeni? Ako bi sluajno
neki disk bio izgreben, slao bi Pjera natrag na trnicu da uzme drugi. Pjer se jednom
umjesto s novim pomiem vratio s klasikom "Noni vozai" u kojem je glumio
Humphrey Bogart. Tomo je popizdio.

141
 Koji u kurac s tim? Na to su drkale nae bake, Pjer, nae bake, jel ti jasno?
Crnogorac se umijeao i otkupio od Tome DVD za pet kuna. Sljedeih sat i po
cijeli je kafi gledao film, a Pjer se nekoliko puta rasplakao. Crnogorac je ubrzo
nakon toga razmontirao i plejer i televizor, jer ga je Tomo poeo traiti da puta
pornie.

Oko koliko? pitao je Deger Crnogorca.

Ne znam, valjda oko devet odgovorio je ispod glasa Crnogorac.
Degeru je sve bilo jasno. Trebalo je jo samo mirno doekati tih devet sati.
Pogledao je na mobitel. Bilo je pet poslijepodne. Nee mu ovo biti ni prvi ni zadnji
put da e u Orhideji prosjediti etiri sata. Bolje nego kod kue. Prolo je ve
dvanaest godina otkako ga je Marina ostavila. Jednog ga je dana doekala kad se
vratio iz Orhideje, nije ak bio ni pijan, i rekla mu da joj je dosta da svakog mjeseca
skupljaju za benzin, a nemaju za kruh, da nema vie otkuda pretakati s jedne kreditne
kartice na drugu, da mu je deset godina bilo dovoljno vremena da pronae poteni
posao i da ona ide. "Jebat u ti majku, zna to", bio je njegov odgovor, iako nije tako
mislio. Htio je da ga se uplai, da ostane kod kue i pregrize poraz, tako bi im oboma
bilo lake. Lake bi pretakali iz upljeg u prazno, lake bi pijani i gladni ili spavati,
lake bi gledali susjede koji su kupili novi auto, sve bi to bilo lake da ona prizna
poraz, kao to ga je on davno priznao. Zvali su ga Deger jer je imao velika usta i
dugu kosu, a od snova o dobrom ivotu ostao mu je samo taj nadimak. Gledao se u
ogledalo iza anka i promatrao sijede zaliske.
Godinama ova zemlja stoji u mjestu, a stoka sad jo hoe uvesti porez na
neobraenu zemlju! glasno je komentirao Kolakovi listajui jutronje novine.
Naravno da te to zapeklo, jer ima zemlje na umberku koju si naslijedio, a ne
zna to bi s njom! Marijanova je morala biti zadnja.
A to e ti ta zemlja, prodaj je dodao je Mate.
Umjesto da tamo svake zime gaca u blatu zbog jednog vinograda i par krava,
lijepo kao gospodin moe doivotno svaki vikend u Vinodol na beki i pola litre
graevine.
Vi, seljaine, ama ba nita ne znate zagrmio je Marijan prema Mati, Miji i
Karapandi. Svi u kafiu okrenuli su glavu u njihovom pravcu, a Crnogorac je utiao
radio pa je Marijanov prodorni glas u potpunosti ispunio prostoriju: Vi ete meni
priati o bekom odresku? Vi, koji Bea u ivotu niste vidjeli i koji itav ivot
derete najgore splaine s jarunskog placa? Pa vama bi za beki mogli podmetnuti i
tanko narezani parizer i vi biste se jo oblizivali, e, da vam majku neobrazovanu

142
jebem!
Kako meni kao kuharu moe govoriti da ne znam... tihim se glasom pobunio
Karapanda, ali ga je Marijan odmah prekinuo.
uti, jadnie, i jadni oni koji su ikada jeli ita to si ti skuhao! Radije bih bio
vegetarijanac cijeli ivot nego da jedan jedini put moram probati jelo koje si ti
skuhao.
Nemoj tako s Karapandom, on je u ratu hranio pola brigade, dolje na Kupi
mlako ga je pokuao obraniti Mate.
uti, nesreo, zato su Srbi skoro do Zagreba doli! odsijee Marijan.
Ova replika nasmijala je Suhog i Kolakovia, a Kolakovi je kroz smijeh i puaki
kaalj dodao: Karapanda, ako nas se ikad poeli rijeiti, pozovi nas na veeru!
Crnogorac je uvijek morao odravati barem prividnu ravnoteu u kafiu pa se
ubacio: Samo vi serite, gledao sam ja jednom kad se pred Karapandinom kuom
parkirala velika crna limuzina i voza u fraku izaao, pozvonio Karapandi i onda ga
odveo sa sobom u nepoznatom pravcu.
Karapanda je blijedo gledao Crnogorca, bilo je oito da nema pojma o emu ovaj
govori. Marijan se glasno smijao: Pa prodao je duu vragu za sto kuna, a ovaj se
predomislio pa doao trait pare natrag.
Kolakovi sa zanimanjem upita Crnogorca: Pa dobro, kamo ga je ta crna
limuzina odvezla?
Kasnije te veeri, limuzina se zaustavila ovdje, ispred kafia, i tip u fraku ue
meni na pivo. Nisam htio turat nos di mi nije mjesto, ali tip mi sm pohvali
Karapandu i kae: "Imate najboljeg kuhara u Zagrebu, malo dalje niz ulicu,
ambasador me poslao po njega da pripravi veeru samo za njega i njegovu enu".
Bio je to voza francuskog ambasadora Crnogorac je to izgovorio sa znalakom
nezainteresiranou, usput briui ae.
Najednom se u razgovor ukljuio Mijo, koji je uvijek sekundirao Marijanu:
Jebem mater Francuzima, jedu pueve i izbacili su nas na Svjetskom devedesetosme.
Marijan vrati raspravu na poetak: Dobro, ljudi, tko je od vas ikad bio u Beu?
Svi u kafiu su utjeli. Deger ih je promatrao u ogledalu i nije mu padalo na
pamet da kae kako je u Beu bio vie puta. Ili su on i Marina, u nekim boljim
danima, i do Venecije, Budimpete. U oevom stojadinu, u njemu vodili ljubav i
zezali se kako time dokazuju da ljubav "nema granica". Novca za hotele nisu imali,
ali tada im nije smetalo da zagrljeni i zgreni provedu no na stranjem sjeditu
malenog auta, a onda danju odspavaju jo koji sat na nekoj osunanoj livadi uz cestu.

143
 Izjedao ga je prilino neugodan osjeaj iekivanja. Jo uvijek je mogao sve
prekinuti, javiti im da ne dolaze, sigurno imaju rezervni plan. Hoe li se ovi ovdje
probisvijeti drati dogovorenog?
Marijan nastavi: Naravno, nitko nije bio u Beu, a svi priaju o bekom niclu!
U redu, da vas vidimo, tko zna kako se radi pravi beki odrezak?
Keti je jedva ekala da moe poklopiti Marijana pa je, kao zastupnik u Saboru,
ustala i uz gestikulaciju i okretanje prema svakom iz auditorija pojedinano,
izdeklamirala: Treba odrezati tanki komad svinjskog buta i dobro ga istui,
namazati ga senfom, pohati ga u dubokom ulju i zatim posluiti s pomfrijem!
Marijan ju je, zavaljen u fotelju jedinog separea u kafiu, promatrao s podlim
smijekom i pustio je da zavri, osvrui se pritom prema sluateljima. Nato se
nadovezao: Eto, to je vae znanje. Da u beki ide svinjetina! Draga moja Keti, da si
trideset godina mlaa, izveo bih te u dobar restoran i pokazao ti to je pravi beki
nicl.
Zapamti, beki se radi od te-le-ti-ne! Mislim, o emu mi priamo? To je pitanje
ope kulture!
Po prvi put se tog poslijepodneva za rije javio Stankec, tronutim glasom
iskusnog sakupljaa boca, tonom istovremenog bolnog aljenja i cirkuskog
podsmjeha:
A kaj si ti, Marijan, sanitarni inspektor?
Mate i Mijo su se uskomeali, plaili su se da Marijan ne ode i da na taj nain ne
ostanu bez pia do kraja veeri, jer Crnogorac im ve dugo nije davao na veresiju.
Mate je dobacio Marijanu: Stankec te podjebava?
Marijan se gladio po bradi i pogledavao prema Stankecu, da bi mu poruio:
Stankec, ne zajebavaj se sa mnom. Odi doma, doteturaj do svoje jazbine, baci se na
pod i kunjaj. Sutra treba rano ustat i postavljat stolove na trnici.
Stankec se uzvrpoljio u stolici i poeo gestikulirati rukama i praviti grimase, ali
kao da mu je nedostajalo rijei. Crnogorac je situaciju imao pod rutinskom
kontrolom, pa je izaao sa anka s bocom loze u ruci, primakao se Stankecovom i
Ketinom stolu i dotoio estokog pia u Stankecovu aicu.
Nemrem... to... platit promucao je Stankec. Crnogorac ga je potapao po
ramenu na to je Stankec makinalno trgnuo lozu, a Crnogorac mu odmah natoio jo
jednu.

Deger je znao da vie nema natrag, veeras sigurno dolazi, i sad se trebalo rijeiti

144
Stankeca i Pjera, koji o svemu nisu nita znali. Deger nikad nije ekao da mu se
stvari nacrtaju; okrenuo se prema stolovima i pogledom fiksirao Tomu koji je znao
da Pjera treba poslati kui, ali je oklijevao. Deger nije trpio takve neodlune
mokljane pa je iz novanika izvadio dvije male novanice i poloio ih na ank; nije
elio da mu nakon svega Crnogorac umanjuje njegov dio za popijeno pie. Ustao je,
priao Tominom stolu, primio Pjera ispod ruke, podigao ga iz stolice i rekao mu:
"Pjer, idemo po pljuge!" Pjer se nije opirao, niti ga je itko ikad vidio da to ini.
Provukao se pored Tome koji je nervozno grickao nokte i izaao u hladni mrak
ispred Degera koji mu je drao vrata.
Pjer je bio desetak godina stariji od Degera. Sjeao se Deger kako su ga on i
drutvo kao klinci znali doekivati dok bi se ovaj uveer vraao iz srednje kole pa
bi ga, onako, iz zajebancije, gurnuli u blato pored ceste, istresli mu knjige iz torbe,
malo ga izudarali nogama i pobjegli. Pjer je bio kvartovska maskota slabosti,
opomena svima koji su mislili da e u ivotu proi lako ako se ne ele potui i ne
znaju psovati. Pjer nije nita govorio, koraao je uz njega prema duaniu
udaljenom stotinjak metara i Deger pomisli kako bi na isti nain stupao uz njega
ak i da mu je rekao da ga ide objesiti na prvo drvo. Proela ga je nelagoda od glave
do pete: nije on nita bolji od Pjera, dapae, Pjer je bolji od njega, za glavu, za
pedalj, za metar! Pjer nikad nije nikoga napao u mraku, nije krao benzin na crpkama,
nije obijao kioske, nije se tukao na nogometnim utakmicama.
Gledao je Pjera kako u tiini koraa uz njega u stopu, gleda pred sebe i pomislio
koliko ti snage treba da ostane priseban u tako neprijateljskom okruenju kao to je
bio Rude, gdje ti doleti aka u glavu samo zato to nisi pazio; pedeset godina
poniavanja, prijetnji, ismijavanja, a on i dalje bezbrino hoda kao kakav kolarac.
U duanu je kupio cigarete, jer nije znao to bi drugo kupio, iako je nedavno
prestao puiti. Izali su ponovno na ulicu, Deger je u rukama vrtio meki sto ezdeset
i na koncu otvorio kutiju i pruio je Pjeru:
Hajde, zapali.
Pjer nikada nije nita odbijao, niti se ikada bunio, to je bila njegova ivotna
taktika. Tko zna koliko su ga puta natjerali da povue koji dim, izgledalo je da se
uope nije premiljao, nego je izvadio cigaretu iz kutije, stavio je u zube i ekao da
mu je Deger pripali.
Au, jebemti, nemam upalja! ustanovio je Deger.
Pobacao je sve upaljae koje je imao u stanu, a kako je imao elektrini tednjak i
bojler, bez upaljaa i ibica ne bi mogao pripaliti kad bi ga uhvatila puaka kriza.
Na Degerovo veliko iznenaenje, Pjer iz depa izvue upalja i sam pripali
cigaretu. Nakon to je pripalio svoju, palcem je nastavio pritiskati dovod plina na

145
upaljau i primaknuo ga Degeru, Deger prvi put primijeti traak ivotnosti u
Pjerovu pogledu, brzo izvue cigaretu iz kutije pomalo se spetljavi, ali Pjerova ruka
je jo uvijek mirno drala na ivotu visoki plamen jeftinog, plastinog upaljaa.
Vidi ti njega! Otkad ti pui, Pjerinko? pitao je Deger i povukao prvi dim.
Godinama odgovori Pjer. Misli da ne znam to se veeras sprema?
ponovno je zaprepastio Degera.
ekaj, ekaj, Tomo ti je rekao? Deger je bio oprezan, nije mu ilo u glavu
zato bi Tomo ita govorio Pjeru, a to je bilo i suprotno dogovoru.
Tomo je idiot, no to svi znaju. Niste njega trebali u to ukljuivati.
Znai, rekao ti je?
Ne, nije, saznao sam preko svoje ekipe.
Koje tvoje ekipe?
Smetlara s Rooseveltovog.
Kakvih jebenih smetlara?
Smetlara, gradskih istaa, istaa ulica, valjda zna tko su smetlari?
Deger se u sebi nasmije. Pokroviteljski je obuhvatio Pjera oko ramena i krenuo s
njim prema kui Pjerove majke s kojom je ovaj ivio: Zna to, Pjerinko, ako te
ikada od sad nadalje netko bude gnjavio, ukljuujui i kretena Tomu, samo reci meni
i ja u to srediti, ne brini.
ekao je dok Pjer nije uao u kuu i za sobom zatvorio vrata, a zatim se brzim
korakom zaputio nazad prema Orhideji. Kad je ponovno uao u kafi, shvatio je da
se atmosfera potpuno promijenila. Stankeca vie nije bilo, a Marijan i Crnogorac
sjedili su za stolom i estoko raspravljali priguenim glasom, mahnito gestikulirajui.
Suhi i Kolakovi puili su u tiini. Keti je stajala na vratima i promatrala nailazi li
prema kafiu netko nepoznat, dok su Mate, Mijo, Karapanda i Tomo trusili konjak
koji je Crnogorac za njih otvorio na anku. Deger je bio siguran da e im Crnogorac
to naposljetku odbiti od njihovog dijela.
Kako sad samo trideset hiljada? Marijan je najednom podigao glas, a
Crnogorac ga je smirivao.
Rekli su dva dana i to je sve. Tebi istaka tri soma u dep.
A, ne, ne! Meni sedam i po, a njima trojici po soma i po pokazivao je prema
Mati, Miji i Karapandi bez mene njih u ovom ne bi ni bilo.
Meutim, trojac se pobunio, nadahnut otvorenom bocom konjaka. Dosta je bilo
toga, Marijane, na dio pripada nama, inae odlazimo, sad odmah! rekao je

146
Karapanda, a to su, pomalo neodluno, potvrdili i Mate i Mijo.
Tomo, koji nije bio pod Marijanovom jurisdikcijom, ipak se nadovezao:
Marijane, deki ne ele mijeati posao i prijateljstvo!
Bolniar, zavrnut u ti iju! samo je kratko replicirao Marijan. Dobro, onda
emo ovako, moja trojica raspodjeljuju se vama trojici, svakome po jedan, pa
zaradite vaa tri soma kako spada. Ja sam ionako tu da spaavam kad stvari krenu
naopako. A s obzirom na to s kime ulazim u posao, jasno je da e krenuti.
Deger se hvatao za glavu. Sad je ve bilo prekasno za otkazivanje, a i za paniku.
Valjalo je odraditi dogovoreno, uzeti novac i nekako pregrmjeti sijeanj, najgori
mjesec u godini, kad nitko nita ne plaa, a ak i apokaliptine najave, koje bujaju
krajem godine, okopne i probude se tek tamo oko Uskrsa.
Crnogorac je, da bi prekinuo napetost, otiao iza anka otkud je izvadio stari
ahovski komplet, zatim se vratio za stol, rasuo po njemu figure, rastvorio plou i
rekao Marijanu: Igramo u zaradu.
Marijan je utke prihvatio i stao slagati bijele figure. im je otvorio partiju
daminim pjeakom, maleno drutvo okupilo se oko njihovog stola i u tiini
promatralo dvoboj koji se razvijao. Samo je Deger sjeo za ank, dok je Keti sjedila
na barskoj stolici kod vrata i dobacila:
Pika tko izgubi!
Tek je prolo sedam, trebala su proi jo dva sata. Sjetio se Deger kako je ekao
Marinu tog dana na Jelai placu dva sata, trebala je doi s novog posla konobarice
koji je prihvatila iz oaja, ekao je bez prebijene pare kako bi ga odvela na evape,
bio je gladan i bijesan. Nije se pojavila i nakon dva sata je pomislio da ga je ostavila
i otila. Uvijek se toga plaio, znao je da kod nje, jednom kad donese odluku, vie
nema premiljanja. Otiao je kod tadanjeg gazde za kojeg je povremeno vozio
kombi sa vercanim cigaretama iz Bosne i slagao mu da se Marina razboljela i da mu
treba pozajmica za hitan pregled. ak se i prekaljeni hercegovaki vercer raznjeio i
utke mu dao to je traio. Te je novce zapio u sljedea dva sata i doao kui mrtav
pijan. Za stolom su ga ekali hladni evapi s lukom, mala limenka piva i uplakana
Marina, koja ga nije ostavila nego ju je novi ef u kafiu gdje se zaposlila prisilio da
obavi tjedno ienje lokala to joj je uzelo dodatna tri sata za koje, naravno, nije
bila plaena. Bilo je to vrijeme prije mobitela, nikako mu nije mogla javiti da kasni.
evape je bacio u zid, uzeo pivo, ispio ga naiskap, otiao u WC, ispovraao se i bez
rijei ponovno otiao iz stana, naravno, u Orhideju.
Crnogorac je nakon nekog vremena stjerao Marijanovu kraljicu u stupicu i
Marijan nije htio nastaviti. Prvo se izmotavao da ga je Crnogorac napao nespremnog,
ali je brzo shvatio da e se daljnjim opravdanjima samo osramotiti pa je krenuo

147
kaiprstom sruiti kralja u znak predaje.
Mate iznenada povie: Marijane, nemoj se predavati! Konjem na A7, kako ne
vidi?
Crnogorac se uspravi u stolici i rairi ruke u znak pitanja. Marijan pogleda Matu,
zatim Crnogorca. Kako Crnogorac nita nije rekao, Marijan makne prst s figure
kralja i poslua Matu prebacujui figuru konja na sugerirano polje.
Crnogorac teatralno zapljee i dobaci Mati: Sad je i tvoja zarada unutra i
zatim doda hajde, deki, tko se jo eli kladiti na Marijana?
Suhi se obrecne: Crnogorac, ti si kao ova drava, samo bi uzimao! Sve e nas
potamaniti, kakvo si mi ovo vino dao? Toi nam najgora sranja, a mi bi kao trebali
biti civilizirani gosti, gutati sve to i onda ti jo na kraju i platiti. Svi emo na kraju
raditi za tebe, ma ekaj, tko je sve ovo za veeras dogovorio? Deki, ja sam bio u
Lipovici, nemojte me zajebavat! Shvaate li vi da smo najebali ako nam sluajno
bane murja?
Murja ve sve zna odvrati Crnogorac.
Koji kurac? ustane i Kolakovi.
Polako smiren je bio Crnogorac ti misli da bismo mogli ovo planirat bez
murje? Bez njih nema ni od posla. Kaj mislite, ako mi dobivamo soma i pol po
ovjeku, kolko dobivaju oni?
Pa zato im mi onda uope trebamo? upita Mijo.
Hijerarhija uasa, momci, svatko ima svoje zaduenje. Vae je zaduenje da
vam se sranja prelamaju preko lea zakljui Marijan.
Degera je obuzela neobjanjiva tjeskoba. Poelio je pobjei, istrati iz Orhideje i
nikada se vie ne vratiti. Trati sve dok ne pronae Marinu i ne kae joj koliko je
puta zaalio to je nije molio da mu oprosti i koliko se izobliio otkako je otila.
Vjerovao je da bi je mogao pronai, iako se ponekad nou budio i oajavao zbog
snova koji su ga svaki put navodili na drugi trag, ali su mu uvijek nagovijetali
njezinu nesretnu sudbinu. U jednom snu je oboljela i ivjela u nekakvoj udaljenoj
ubonici, u drugom je radila kao stjuardesa u Kini, a u treem je umrla u stanu iznad
njegovog. Kada bi sad otiao iz Orhideje, prvo bi poao kui i spakirao najdrau
odjeu, a prespavao bi kod sestre u Novom Zagrebu. Sutradan bi se prvim
autobusom odvezao u Rijeku gdje je ivjela Marinina majka. Ona bi mu sigurno
rekla gdje se Marina nalazi, jer ga je ona uvijek voljela. Iako ju je susreo samo
nekoliko puta u ivotu, ta ena mu se svaki put zahvaljivala. Govorila mu je "Hvala
ti to se brine za Marinu" i "Za Marinu se nikad nitko nije brinuo". Djelovala je kao
brina majka pa mu nije bilo jasno to je zapravo htjela rei. Ali znao je da bi mu

148
ona sigurno pomogla, a onda kada bi saznao gdje Marina doista jest, javio bi joj se i,
iako ga ona najvjerojatnije ne bi htjela sluati, rekao joj koliko mu je ao. Samo to.
Nakon toga bi mogao ivjeti, raditi bilo to, shvatio je da mu je Marinin oprost
jedina ambicija. A ona bi mu sigurno mogla oprostiti, jer ona je takva, iroka dua.
Jasno mu je da ga vie ne moe voljeti, on to niime nije zasluio, dapae, na neki bi
joj nain i zamjerao da ga jo uvijek voli: to ona sebi ne smije dopustiti, on joj je
unitio najbolji dio ivota i nitko je nema pravo nagovarati da mu se vrati, a
ponajmanje on. I sad je bio tu, na korak od toga da izae iz Orhideje i nikad se vie
ne vrati. I zato nije to uinio? Vjerojatno zbog onih mora, mora koje su
nagovijetale neku daleku katastrofu, neku propast njihovih zajednikih snova. Zbog
apokalipse koja se ve odigrala, ali je on ne osjea i ne vidi i zasad je uspjeno
odgaa.
Partija aha uasno se otegnula, jer je Marijan oklijevao pri svakom sljedeem
potezu, dok su svi bivali sve nervozniji to je vrijeme vie odmicalo. Negdje oko
deset do devet, ba dok je Keti bila na zahodu, vrata se otvore i ue ovjek u zimskoj
jakni i ilterici. Svi su ga zaleeno promatrali, a kad je skinuo iltericu i rekao:
Molim vas kavu i dvije ae vode glave su istovremeno okrenuli prema Crnogorcu.
Kad je Crnogorac odgovorio: Moe i tri svi su ustali i krenuli prema vratima
spremita u stranjem dijelu Orhideje.
Iz spremita se kroz eljezna vrata izlazilo u dvorite zgrade. Crnogorac je otvorio
vrata i sa strancem u zimskoj jakni izaao na parkiralite za stanare. Za minutu se
ispred njih parkirao ovei kombi, a iz njega je iziao drugi neznanac u zimskoj jakni
i otvorio stranja vrata. Iz kombija su u potpunoj tiini stali izlaziti ljudi, sve dok
nisu u potpunosti ispunili dvorite. Deger je bio siguran da se nikad prije u tom
dvoritu nije nalazilo toliko ljudi. Svi su bili odjeveni u debelu zimsku odjeu, glava
prekrivenih kapama ili kapuljaama. Voza u zimskoj jakni odvajao ih je po troje, a
Crnogorac je trojke dodjeljivao drutvu iz kafia. Prvu trojku preuzeo je Suhi. Prema
dogovoru, samo je krenuo hodati prema kui, a trojka ga ja slijedila pojedinano,
svaki od njih u razmacima od tridesetak metara. Na isti su nain iz dvorita odlazili
Kolakovi i njegova trojka kao i Tomo i trojka koja je izala za njim, dok su Mate,
Mijo i Karapanda svaki za sobom, prema naknadnom dogovoru, poveli etvoricu.
Keti je ila za njima kao ispomo, njezin je zadatak bio deurati na ulici i dojaviti
ako ugleda neto sumnjivo. Marijan je otiao svojim kolima. Dvojica u zimskim
jaknama su se nakon toga popela u kombi i odvezla se iz dvorita, u kojem su ostali
jo samo Deger i Crnogorac sa estoro nepoznatih ljudi.
Crnogorac je rekao Degeru: Sve zna. Ti kreni prvi, a ja bum zakljual lokal i
odvel svoje.
Deger ga je posluao i s rukama u depovima krenuo prema svojoj kui. udan

149
ga je osjeaj podilazio dok je prelazio tih tristotinjak metara prilikom kojih se nije
smio osvrtati, jer je tako bilo dogovoreno. U jednom se trenutku osvrnuo poeljevi
da sablasna trojka nestane i da je sve to bila jo jedna mora. Meutim, umjesto toga,
ugledao je jezovit prizor: kad se okrenuo, trojka koja ga je pratila ukopala se u
mjestu u pravilnim razmacima od tridesetak metara. Osjeao je kako ga siluete ispod
kapuljaa i kapa promatraju i ekaju da im pokae kamo dalje. Brzo se okrenuo i
produio korak da to prije stigne pred svoju zgradu. Kad je uao u svoju veu, nije
upalio svjetlo, ali je vrata drao otvorena sve dok itava trojka, opet u pravilnim
razmacima, nije ula za njim. Sad su ga, i dalje u tiini, pratili u stopu i s njim uli u
njegov maleni stan.
U stanu nije palio svjetlo, a trojka se zbila s unutarnje strane ulaznih vrata. Otiao
je do prozora i minutu dvije iza zavjese promatrao nije li ih sluajno netko slijedio.
Zatim ih je na engleskom pozvao u dnevnu sobu. Come here! rekao je uz tvrdi
slavenski izgovor. Trojka ga je posluala, no prethodno su u hodniku izuli cipele i na
vrhovima prstiju se douljali u dnevni boravak.
Sve tri siluete skinule su kape i kapuljae pa im je lica po prvi put osvijetlila
ulina rasvjeta koja je izvana dopirala u Degerovu sobu. Radilo se o dvojici
mukaraca i jednoj eni. Mukarci su imali brkove, a ena je maramom pokrivala
kosu. Pokuavao je procijeniti njihovu dob. Mukarci su bili u tridesetima, a ena...
priao joj je blie, jer je mislio da mu se priinja. Stao je pred nju i promatrao je, a
zatim tiho rekao: Marina, jesi to ti?
ena je korak ustuknula, kratko pogledala prema dvojici mukaraca, a zatim
progovorila: I dont understand your language. I can speak English. Please, dont
hurt us.
Svijet je pod njim podrhtavao. Spustio se prvo na koljena, a zatim je sjeo na pod.
Mukarci i ena su ga slijedili pa su i oni sjeli oko njega. Promatrao je tu enu koja
je nevjerojatno nalikovala Marini, iste oi, iste crte lica, isti bojaljivi, nesvjesni
smijeak. Zario je ruke u dlanove i zaplakao. Osjetio je mukarevu ruku koja ga je
tapala po leima. Skutrio se na pou i glavu zabio ispod stolia za kavu. Isplakao se
i zaspao.
Ujutro ga je probudio miris aja. Kad je otvorio oi, ugledao je dvojicu mukaraca
koji su sjedili na podu leima oslonjeni na zid i tiho razgovarali. Primijetili su da ih
promatra pa su mu se blago nasmijeili. Miris je dolazio iz kuhinje koju je od
dnevnog boravka dijelio samo ugraeni ank. U njoj je ena pripremala crni aj koji
je pronala meu Degerovim oskudnim zalihama. Ustao je, pred ogledalom
popravio frizuru, sjeo na kau i rekao na grubom engleskom: This very fucked up
town. You stay at home, everything good. We have a deal, I drive you tomorrow to
the border. You cross to Slovenia, you free. You listen to me, everything ok.

150
 Jedan od mukaraca neto mu je odgovorio na jeziku koju mu je zvuao kao
arapski. ena je iz kuhinje donijela posluavnik s etiri alice ispunjene vruim
ajem i prvo ponudila Degera. He wants to express his gratitude rekla je.
Deger je uzeo alicu i kimnuo glavom. Iz depa je izvadio mobitel i pozvao
Crnogorca.
Halo, Crnogorac, jesu ti se svi javili?
U piku materinu, Tomo je slinil na dve ene koje su kod njega pa se skoro
potuko s tipom koji je valjda mu jedne od njih.
Samo mi nemoj rei da je zajebao.
Nije zajebal, nego me zval u tri ujutro da se boji zaspati, jer da ga ne zakolju u
snu.
Bilo bi bolje da su ga zaklali, nego, reci, to oni ne jedu, zaboravio sam to pitati.
Samo svinjetinu, sve ostalo im moe dati. Ne zaboravi, sutra naveer dolazi
kombi i ti bu ga vozil.
Crnogorac je prekinuo vezu, a Deger je odmah pozvao oblinju pizzeriju i
naruio etiri margherite.
Food, coming soon rekao je. Mukarci su srkali aj, a ena ga je zahvalno
pogledala. I call you Marina rekao joj je. Nije mu nita odgovorila.

Kad su pizze stigle, Deger ih je izvadio iz kartonskih kutija, razrezao i posluio s

jeftinim panjolskim maslinama koje je imao u friideru.
Mukarci su se pogledavali sa enom i iz nekog razloga nisu htjeli poeti jesti.
Deger je shvatio, pa je brzo sjeo s njima i rekao: Nisam gladan, ali neka vam je u
slast! Bon appetit! ena je kimnula pa su sve troje stali jesti prilino halapljivo,
iako su se oigledno trudili da djeluju to pristojnije.
Deger je promatrao enu dok je odgrizala komade pizze i vakala ih: ak su joj
se i jagodine kosti i miii micali na isti nain kao Marinini. Kad je ona dovrila
prvi komad, primio ju je za ruku i pogledao u oi. Dvojica mukaraca zbunjeno su ga
gledali, ali nisu prestajali jesti. Skupio je snage i rekao: Marina, molim te, oprosti.
Jedan od mukaraca mora da je pomislio kako Deger njegovoj suputnici
izjavljuje ljubav, pa je prasnuo u kratak smijeh, ali ga je drugi munuo u rebra pa je
ovaj stao kaljati, jer mu je pizza krivo skliznula.
ena se pridigla, obrisala ruke u Marininu staru pregau koju je jutros nesvjesno
obukla i zagrlila Degera. Zatim je rekla: You are a very good man, sir, but I have a
husband and three children back home. I am a seamstress, and 1 have to earn some

151
money in Vienna to send it home. Please understand.
Deger je klimao glavom i grcao u suzama, koje su ga punile olakanjem. I
understand, I understand... zamuckivao je.

Halo, Deger Crnogorac ga je probudio ranojutarnjim pozivom pravo je udo

kaj su svi jo na broju, veeras u pono, kod mene, ti vozi, po dogovoru. Prekinuo
je vezu.
Dvojica mukaraca ve su se udomaili i puili cigarete sjedei na podu. Kad su
primijetili da se probudio, ponudili su ga svojim smotanim duhanom. Uzeo je kratku
cigaretu bez filtera i shvatio da ga vie ne mori elja da prestane puiti. Iz kupaonice
je dopirao zvuk tua i on je sa zadovoljstvom pripalio. Popuio je cigaretu sluajui
kako Marina u kupaonici fenira kosu.

Malo prije ponoi Deger se zaogrnuo svojim kaputom, a troje ljudi u njegovom
stanu ponovno su obukli istu debelu odjeu i navukli kape koje su imali na glavi kad
su stigli prije dvije noi. Deger je rekao eni: Marina, please tell guys the last one
just close door behind him.
Ona je kimnula i prevela im Degerovu uputu.
Okej rekao je mukarac koji je odluio posljednji izai i nasmijeio se.
Na isti nain kao to su otili iz Crnogoreva dvorita sada su se u njega i vratili, a
ondje je ve u tiini stajalo dvadesetak ljudi. Za nekoliko minuta stigao je i kombi iz
kojeg je iziao samo jedan ovjek u zimskoj jakni i ilterici. Kad je pristigla i
posljednja, Tomina trojka, svi su se ukrcali u kombi, Deger je sjeo za volan, upalio
moni dizelski motor i rutinski se izvezao iz dvorita. Vozio je neupadljivo i oprezno
u zavojima, znao je da putnici otraga sjede na podu.
Nakon sat i pol vonje od koje su zadnjih pola sata vozili umskim putovima,
Deger je stao, izaao i otvorio stranja vrata kombija. Tridesetero ljudi izalo je u
tiini i, prema prethodnim uputama, postrojilo se u kolonu. Deger je znao da Marina
govori engleski pa je njoj pokazao da stane na elo kolone i rekao joj: Follow this
road one kilometer, maybe twenty minutes walking, then you in Slovenia. Go more,
maybe one hour, then they will pick you up. Bio je to stari umski makadam,
zarastao i neodravan. Pogledao je Marinine ljetne cipele i sjetio se da ona nosi broj
etrdeset i jedan. Skinuo je svoje gojzerice broj etrdeset i dva i pruio ih Marini.
Ona je brzo skinula svoje cipele i navukla Degerove. Zatim ga je zagrlila i poljubila
u oba obraza. Krenula je naprijed ne osvrui se, a kolona za njom. Deger se popeo
u kombi i bosonog za volanom polako krenuo natrag prema Zagrebu.

152
Na ulasku u grad, na staroj cesti s dvije trake koja od Samobora vodi prema centru
grada ugledao je neobian prizor zbog kojeg je morao zaustaviti kombi. Kod
podsusedskog okretita autobusa na kojem sada, u dva iza ponoi, nije bilo prometa,
okupilo se pedesetak gradskih smetlara na zelenim triciklima koji su na prednjem
dijelu imali ugraenu kantu za smee. Cestovna blokada doimala se poput nekog
prosvjeda, ali nigdje nije bilo policije, niti ikoga osim triciklista u zelenim
uniformama gradske istoe. Deger je spustio prozor i povikao prema triciklistima:
Hej, pustite me da proem!
Iz gomile se izdvojio jedan triciklist i dovezao se do Degerovog kombija. Ispod
zelene platnene kape i otrcane uniforme, Deger je prepoznao Pjera.
Pjer, koji je ovo kurac?
Ne brini, Deger, moji su se pobrinuli da svi gradski policijski punktovi budu
blokirani dok si ti vozio prema granici.
Ali, zato se u ovo petljate?
Umoran si, Degeru, hajde, vozi doma, sutra je novi dan! Pjer je dvaput lupio
dlanom po haubi kombija, okrenuo se na triciklu i, propevi se na pedalama, pojurio
prema gomili.
Deki, poasna milja! uo je kako Pjer izdaje nareenje ostalim triciklistima.
Od Podsusedskog mosta do Stenjevca Degerov je kombi polako klizio cestom
okruen mnotvom triciklista gradske istoe koji su u jednom trenu svi
sinkronizirano stali, propustili kombi dalje i skinuli zelene kape na pozdrav.

Deger je sutradan, im se probudio, pohitao u Orhideju.

Espresso i travaricu zapovjedio je Crnogorcu im je uao i sjeo za ank.
Svi osim Pjera bili su tu i pili svoja pia, itali novine i prepirali se kao da se
posljednjih nekoliko dana nita posebno nije dogaalo.
Crnogorac je doapnuo Degeru: Lova je ve podijeljena, tvoj bum ti dio dal
veeras kad zatvorimo.
Marijan je dobacio Degeru; Dobar posao, Mick! Jedna vonja i tri soma u
dep, nije li to sjajno? Nego, jedno je sigurno: jadnici koje si vozio u Beu sigurno
nee na beki nicl. Oni su kao i svi vi obini dotepenci.
Deger je ustao, zaletio se prema Marijanu, bacio ga sa stolice i dugo tukao
nogama, sve dok se ovaj vie nije micao.

153
 SREA NA UZICI

NEVEN UUMOVI

S tajao sam u predsoblju, u mraku; buka, eksplozija narodnjakog urlanja, bila je

nepodnoljiva.
Nervozno sam gurkao vrkom cipele svoga psa i vikao na njega: Miko, Miko!
kao da nije ve tri godine gluh. Bio sam izvan pameti. Idemo im svima jebat
ustaku mater! Idemo Miko!
Miko mi je posluno stao uz nogu, ali ni on ni ja nismo se usudili napraviti korak
prema izlaznim vratima. Nau ranojutarnju etnju ve smo obavili, i nama, starim
ivotinjama, bilo je teko izai iz kue jo jednom. A vani su se sada doslovno ule
eksplozije, kao da netko baca rune bombe.
Miko, ima sree to si gluh.
Nije pokazivao tu sreu, rep je uvukao izmeu nogu, treslo se sve, dovoljno da se
obojica unervozimo.
Idemo! proaptao sam za sebe i napokon otkljuao vrata.
U hodniku koji je dijelio na stan od kafia, jo smo malo skupljali hrabrosti.
Znao sam dobro to se dogaa: danas je 10. travnja, dan svih hrvatskih faista, a
jo je i petak, idealan dan za dernek. A na kafi Tango birtija s kojom smo dijelili
ovu skromnu trenjevaku kuicu bio je od poetka devedesetih okupljalite
"ustaki nastrojenih graana".
Otvorio sam i druga vrata i izaao na ulicu. Miko mi se provukao izmeu nogu i
potrao naprijed. Stao je odmah uz ogradu djejeg vrtia, podigao nogu. Kafi je
imao otvorenu terasu prema djejem vrtiu, tako da nam je danju stan odjekivao od
djeje vriske, dok smo nou, krajem tjedna, trpjeli lom i bijes mularije i pijanih
pjevaa, Nisam primijetio da je Miko ita obavio pokraj ograde; stojei na jednoj
nozi, tresao se od straha.
S djejeg igralita dizao se dim i bilo je zaguljivo kao da smo na ratitu. Miko se
ponovo prilijepio uz moju nogu. Trebao sam zaista nabaviti pitolj, otkad to sebi
govorim.

154
 Vidio sam kroz veliko, mutno staklo kafia da veeras radi Tilda, mlada
konobarica, moja simpatija. Tilda i titravi muk koji je vladao vani potaknuli su me da
uem u kafi, iako se Miko opirao tome.
Tilda je bila sama u kafiu, mela je staklene krhotine i pivske boce.
to se ovdje dogaa? pitao sam je.
Sve je u redu, susjed rekla je, kao da je zaista bilo sve u redu.
Kakav je to dim vani? uhvatio sam je za podlakticu. ula se uasna galama,
ak se i Miko ustraio.
Ustuknula je kao da u je udariti. Oprostite, gospon Anton. Nisam ja kriva.
Danas je dan Endehazije, napili su se, bacali bombe na igralite. Progutala je
pljuvaku. Neki su bacali bombe, a neki flae piva.
Bolesnici pustio sam je. Je li opet bandu vodio onaj maneken, Raa?
Da, Raa rekla je Tilda tiho, kao da ovaj jo uvijek sjedi i pije za nekim
stolom.
Da, Raa. Vidio sam ga nekoliko puta u kafiu, savreno kostimiranog u ustako
crno. Jednom je ak na pseoj uzici cimao za sobom pijanog, runog harmonikaa.
Pjevali su bearce: "Mila majko, ti ne roni suza, ustaka mi dolikuje bluza!"
Dolikuje. Nedolino ponaanje Rae manekena. Ti njegovi njeni, dugi prsti, to lice
bljetavo i glatko. Sjeban mu je bio jedino desni palac, strio mu je kao strano tijelo,
spaljen do kosti.
Ostavio sam Mika kod Tilde i otiao po baterijsku lampu. Vratio sam se, inilo
mi se, za manje od minutu, a Tilda je ve uala kraj Mika, mazila ga i plakala,
poput djevojice koja je izgubila mamu. Iako nikada nisam sanjao da u se nai u
prilici da je zagrlim kao otac, sjeo sam pokraj nje, na pod po kojem su jo svjetlucale
krhotine stakla, i povukao je na svoje grudi. Miko je ugurao svoju iljatu njukicu
pod njezin pazuh, i tako smo disali i uzdisali neko vrijeme, dok nam taj poloaj, ta
iva skulptura koju smo napravili, nije doslovno postala previe kakljiva!
Ustali smo i jo sat vremena skupljali polako, u dvoritu vrtia, zbog djece,
razbijene boce po mraku. Izgledalo je kao da smo neto izgubili, ali nitko od susjeda
nije pomolio glavu da nas priupita to.
Nerado sam naputao svoj stan, jo od vremena otkako Hrvati imaju dravu. Prije
etrdeset godina preselio sam se iz Ljubljane u Zagreb zbog posla; Slovenac, dobio
sam domovnicu, sve hrvatske papire, nije mi se ilo natrag u deelu, mirovina mi je
omoguavala povuen ivot.
Rano izjutra Miko i ja bismo nakratko izlazili van, hodali uz potok do Remize i

155
natrag, posvravali sve to imamo po drvoredima i duanima i zatvarali se ponovo u
stan. Zabavljao sam se godinama svojim memoarima, sve oko mene tako se brzo
mijenjalo i unitavalo da mi je pisanje predstavljalo jedinu slamicu spasa od
demencije.
Ali nakon ovih bombakih napada vie nisam imao volje ni za to.
Tih dana Miko i ja gledali djecu iz vrtia kako malenim drvenim takama
prenose pijesak i malo-pomalo pune kratere i rupe koje su im, kao za igru, ostavili
nai naroljani junaci.
A kod kue, u stanu, Miko je cvilio. Nije htio piti vodu, nije bio gladan, nije u
tome bio problem. Milovao sam ga, zapitkivao; Miko je kad se preraunaju pasje
godine, bio stariji od mene i bojao sam se da e mi umrijeti.
Od nemoi, odluio sam se da u petak napravim veliko ienje u stanu. itao
sam svoje krabotine, sjeanja na ljude koji su veinom poumirali. Nekoliko stranica
posvetio sam i Mikovoj mami, Gloriji, kakva je to mila kuja bila! Zagreb je tad bio
potpuno drugi grad, tad sredinom sedamdesetih, kad je Glorija vladala ciglenikim
ulicama i nasipima, smucala se po eljeznikim tranicama sve do Kustoije i
hvatala goleme, presite takore. Susjedi su je hranili isto koliko i ja. Cijela
Trenjevka bila je njezina!
Izdvojio sam te stranice o Gloriji i stavio ih pod Mikovu deku.
Sljedei dan, u gluho subotnje jutro, izaao sam s kutijom punom svojih biljenica
spomenara, kako sam ih posprdno zvao i potraio na djejem igralitu mjesto
koje se nije moglo vidjeti s ulice. Djeica su zaista napravila posao ovih dana,
pijeska je bilo posvud, osjeao sam se kao da hodam po plai, sve je bilo poravnano,
nazirali su se samo najvei krateri.
Miko je ostao pred ogradom, kao da zna da mi sada moe samo smetati. Naao
sam napokon i ja svoju rupu i rasporedio papire. Plamen nije gorio dugo. Da sam
puio, ne bih stigao ni da popuim cigaretu do kraja. Kad je sve izgorilo, pepeo sam
pomijeao s pijeskom i izaao.
Nastavio sam etnju s Mikom po ulici. Cesta, stubovi, krovovi sve je bilo
vlano, a nebo vedro, svijetloplavo; iekivao se izlazak velikog Sunca. Hodali smo
prema Selskoj. S lijeve strane polako su pokraj nas tonule stare radnike
trenjevake potleuice, prljave i trone. Nee jo dugo: i Ciglenicu je polako
osvajao graditeljski val, posvud su nicale trokatnice, etverokatnice, svaka u svojoj
boji, sa svojim praznim stanovima iza golemih prozora.
Miko je pojurio dolje, kroz vrt jedne od starih kuica gdje se korov mijeao s
narcisima i ljubiicama. ekao sam ga u nelagodi, kao da sam ga poslao u krau. Za

156
minutu ve je bio pokraj moje noge, razoaran: nije tamo naao nita za sebe.
Doli smo do raskrija i preli odmah preko ceste na drugu stranu, ne obazirui se
na semafor, hitajui do naeg parka. Sunevi zraci ve su dodirivali vrhove kronji
tankih, izduenih kestenovih stabala i odbijali se od najvie plohe spomenika. Miko
se odmah izgubio u grmlju koje je obrubljivalo park. Iako su klupe svjetlucale od
vlage, na jednoj od njih kunjala je neka ena, s cigaretom u ruci.
Spomenik se izdizao u svojoj svojoj snazi, poput nekog monumentalnog totema.
Volio sam taj spomenik palim borcima NOB-a. Napravljen od bronce, ekspresivan, s
junacima koji su se krili i lomili u zatvoru, agitaciji, borbi i kolu. Oslobaanje
naroda bilo je prikazano u etiri reljefa, odozdo prema gore, u dvije verzije, sprijeda
i straga: na najniem reetke i patnja zarobljenika; iznad majke s djevojicama u
zbjegu, a s druge strane agitacija mladog skojevca; na treoj razini plamen borbe:
ravno na agresorske puke juriala je s jedne strane ena, s druge mukarac; s vrha se
spomenika pak irila zrakasta svjetlost napretka, industrijalizacije, urbanizacije, a s
druge strane svi se uhvatie u kolo.
Iako mi je ve bilo dosta vlage, sjeo sam na klupu i promatrao kako svjetlosne
zrake miluju reljefne prilike naih davnih stradalnika i boraca, avangardno otre,
iljkaste i prodorne.
Bilo je toga i previe za ratne devedesete: na jednom od reljefnih prizora partizan
je u ekstazi agitiranja podigao tri prsta, pa je ostao bez palca. Istina ne u
Narodnooslobodilakom ratu, nego u posljednjem, Domovinskom: neki dragovoljac
mu je djelujui iz pozadine (sumnjam na kovinotokara arka iz oblinje radionice!),
na visini od dobra etiri metra, ispilio palac. Utjeha je to arku posao s radionicom
ba ne ide najbolje, pa nije imao alata da srui cijeli spomenik.
Sunevi zraci probili su se kroz kestenove grane i sad mi je svjetlost udarala ravno
u oi. Morao sam nai drugu klupu, pa sam sjeo blie vremenoj gospoi. Njezina
cigareta tek mi je sada privukla pozornost, drala ju je neupaljenu izmeu prstiju koji
su strali goli iz upave, pokidane zimske rukavice.
Pjevala je neto na njemakom, kao da je pijana, ali lijepo, melodino.
Ignorirao sam je sve dok mi se nije obratila.
Zna li ti tko sam ja!?
Znam rekao sam raspoloeno olinjala kurva.
E, nee biti, braco odgovori ona coktajui, kao da nisam rekao nita
uvredljivo. Vidi li onu malenu, koja na spomeniku poskakuje meu svim tim
tunim majkama u maramama. To sam ja, balerina!
Mmmda rekoh, ne elei ulaziti u raspravu. Ta je malena zaista privlaila

157
panju, kao baena pred nas, vesela zbog buduih petoljetki, u kratkoj lepravoj
suknjici, poput proljetne tratinice.
Hoe li me otpratiti doma? upitala me je. Tu sam ja, u Merievoj. ja sam
Jelena Lengel rekla je to kao da bi mi njezino ime trebalo neto znaiti.
Drago mi je, ja sam samo Anton.
Sunane zrake pogaale su nas sa svih strana, odbijajui se od svake lokve, od
svake kapi koja se slijevala niz eljezne konstrukcije spomenika. Zateturala se Jelena
im je napravila nekoliko koraka.
Povukao sam je za sobom, a zatim i obgrlio ne obazirui se na njezino gunanje.
Krenuli smo preko ceste, zali u Merievu, u sjenu masivnih, oronulih dvokatnica.
Taj mi se niz zgrada oduvijek inio nedostupnim, nisam se usuivao stupiti u prostor
koji su te nastambe zakrivale, sve je bilo mrano i odbojno, kao u kasarni.
A evo me sad ipak na stubitu jedne od takvih zgrada. Na drugom katu ulazimo u
stan moje "prijateljice", na razvaljena vrata. Dogegali smo se nekako do postelje pod
prozorom.
U stanu je bilo zaguljivo od parfemskih mirisa. Sjeo sam na stolac, a ona se, kao
da je sama u sobi, poela skidati.
Prozor joj je bio okrenut zapadu, tako da je sobica bila sada bez suneve svjetlosti.
Grudnjak je pao, a zajedno s njim i njezine vreaste dojke. Obasjane jedino blijedim
odsjajem od stakla, inilo se kao da su proarane modrim mrljama. Sruila se tako
polugola na postelju.
Nekako sam je umotao u deke, pokuao pokrenuti zastore, ali nije ilo. Kako sam
se okrenuo, pogled mi je pao na fotografiju koja je stajala na ormaru: bio je to Raa i
bila je to Jelena, izgledali su sretni, kao sin i majka, ili, jo gore, kao mu i ena. Ali
teko da je to bila fotografija s vjenanja: Raa je i ovdje imao na glavi svoju ustaku
kapu, a Jelena eir poput neke stare zagrebake dame. Jedino to je Jelena umjesto
bisera imala pseu ogrlicu oko vrata.
Zgadilo mi se to i htio sam otii, kad sam primijetio da Jelena zuri u mene.
Vidi to, mog Rau ustau. To je iz filma, tamo smo se upoznali, imali smo male
uloge, tu su nas skupili u kvartu. Od tada nosim ove haljine, dobila sam ih na
poklon... a eir sam negdje izgubila ili zapila, ne sjeam se smijala se dok se nije
zakaljala. Ja sam u filmu bila ena nekog odvjetnika to je otiao u partizane, pa
me Raa za kaznu vukao za sobom kao kuju. Morala sam mu pjevati njemake
pjesme.
I Raa je ostao ustaa i ti si ostala kuja.

158
 Nemoj tako zasuzila je. Dolazio je poslije tu kod mene, s uzicom. Bilo nam
je lijepo, nikad me nije tukao. Ali bila sam prestara za njega, to nije moglo potrajati.
Nije rekao sam, ne znajui to da dodam svemu tome. Gledao sam jo neko
vrijeme u tu fotografiju. Zaista filmsko vjenanje.
Kuja je napokon zaspala i ja sam povukao deku preko njezinih grudi.

***

U nedjelju smo Miko i ja otkrili da Blato na Selskoj cesti radi, to se dosada nikada
nije dogodilo. Konobarica je rekla da je ovo takav vikend. Nisam htio pitati "kakav".
U podne, ostavio sam Mika kod kue da gloe svoju goveu kost, a ja sam se vratio
do Blata i astio sebe s dvije porcije brodeta s palentom. I sve zalio s pola litre
korulanskog plavca!
Ponovo sam otiao u park. Kada sam se sada zagledao u spomenik, izgledao mi je
kao uspravljena riba, istina u etiri odreska, bez glave i repa. Riba neto znai
kranima, ali komunistima?
Vrag mi nije dao mira, pa sam ponovo preao ulicu i zaao u Merievu. Bez
razmiljanja krenuo sam prema Jeleninom ulazu i ve krenuo stubama gore, kada
sam iz dvorita zauo neku larmu. Uinilo mi se da ujem skandiranje: "Smrt
faizmu sloboda narodu!" i to je bilo dovoljno da se vratim na ulicu i da u potrazi
za istomiljenicima pronaem prolaz koji me je vodio unutar bloka.
Malo me je bilo strah i kao da sam to i traio, na mene se iz jednog grma bacio
crni labrador. Ali nije ni zalajao, samo me je onjuio i odjurio dalje, oito ga je
privukao Mikov miris na mojim hlaama i cipelama. Uao sam meu cijeli niz
baraka, zarastao u zelenilo i cvijee. Na niskim krovovima izmjenjivali su se
potpuno zahrali i bljetavo bijeli satelitski tanjuri. Ovdje ljudi ive, bilo je to
oigledno, arene krpe, sportske tenisice sue se na sklepanim ogradama, djeje
igrake, stolci na travi... U mnogo gorem stanju bile su drvarnice, izgledale su kao da
bi se u istom trenutku sruile kad ih ne bi drala visoka eljezna ograda rukometnog
igralita. S krovova su klizile letve, plastina cerada, lim.
Uzvici su dolazili iz jednog takvog niza drvarnica. Desetak mladia stajalo je
ispred otvorenih vrata jedne od njih, pili su pivo iz limenki i puili. Pozdravio sam
ih, a oni su me samo pogledali, bijelo. S razglasa je tretila muzika, prepoznao sam
refren: "Jebo vladu, jebo politiku! Jebo vladu, jebo politiku!" Ekipa je to primala bez
nekih emocija, samo su kimali glavom u ritmu.
Nalo se i meni pivo u ruci, dobar osjeaj. Naao sam i mjesto gdje mogu sjesti:

159
drugi dio drutva sjedio je na stubitu zgrade zajednikog WC-a. Sve je bilo u
raspadu, ali su se WC kabine, sudei po smradu, jo uvijek koristile.
U oi mi je upao lik s dugom, upletenom kosom, u ofucanoj vijetnamki.
Vjerojatno je primijetio kako buljim u njega pivo djeluje pa mi se obratio:
ivjeli, susjed!
ivjeli!
Smrt faizmu! uzvikne u zdravicu, prije nego to je potegnuo iz limenke.
Sloboda narodu! rekao sam kao iz puke.
Nasmije se.
Susjed, dakle? opet e on.
Da, iz Tanga! acnuo sam ga.
I kao da je sve stalo.
A ti si neki provokator? I ve su se dvojica uspravila na svojim stepenicama.
pijunira? jedan e.
Ne, djeco draga. Prijavljujem sluaj. Ustae iz Tanga razbile su nam djeje
igralite.
Ne seri! rekoe u glas. Netko je ugasio muziku.
Pa da, sranje. ta da vam kaem. To vie nema nikakvog smisla.
A ne! dugokosi e. A onda zagrmi sa stubita, da ga svi uju: Drugovi! U
naem susjedstvu je dok mi ovdje pijemo razbijeno djeje igralite! Ustae ni
vrti ni djecu ne putaju na miru! Ovo je prelo svaku mjeru!!! Predlaem da jo ove
veeri raistimo s Tangom.
Jebo Tango, jebo Tango! zaulo se sa svih strana.
Neka svako iz drvarnice uzme neku palicu, motku idemo u akciju! Naemo se
u sedam sati kod spomenika!
I svi su se kao vojska razili u tren. Priao mi jedan stari, pruio ruku s
osmijehom: Akcija!

***

U sedam, vodio sam ih utke; Ciglenica, nedjelja naveer, nigdje nikoga, rolete
navuene. Mrmljali smo, bodrili se meusobno psovkama.

160
 Ispred Tanga, iz taktikih razloga ipak sam ja bio jedini taj koji je trebao
nastaviti ivjeti u toj kuici uao sam posljednji iza desetak kolega, oboruanih
palicama.
Kad sam uao, konobarica se bacila na mene, kao da vidi Spasitelja. Tilda,
nadrogirana kao i uvijek. Iz zvunika, muzika je udarala ravno u mozak.
Koliko sam se puta svaao s njom zbog toga. "Ali to je tehno", govorila mi je, kao
da je to dovoljno i kao da ne moe biti drugaije. Obino je dobivala smjene u
kojima je radila sama; pozvala bi onda svoje prijateljice, ritam bi se ubrzao i ja bih
morao izai iz stana, zatjeui ih kako se tupo, poput automata, tresu i trzaju uz ank.
Susjed? unezvijereno se osvrtala. Kaj je bila tekma? Popuili smo?
Nema vie tekme nedjeljom, Tilda, nedjeljom samo crkveni mievi igraju
nogomet rekao sam joj s podsmijehom.
Gdje je ekipa? viknuo je Marjan, voa mojih antifaista. A onda, blae:
Sama si, Tilda?
Da, Marjane zamuca Tilda. Bili su tu juer, bacali bombe. Zna susjed. Inae
ne dolaze ve neko vrijeme, bolje su im birtije u centru. Tamo se sad okupljaju.
To sam mogao i misliti ree Marjan razoarano.
E, ekipa, ajde rekao sam snudeno, ali opet, dobro sam se osjeao, nisam ja
vie za tue. astim rundu, svaka vam ast. Jako me veseli da imam takve susjede.
Zauzeli smo stolove. Tilda je prilazila svima, primala narudbe, s poniznou i
zahvalnou kakve u nje ve dugo nisam vidio. ak je i glazbu promijenila, ovo je
valjda bio hip hop.
Stao sam uz ank, pratio njezine pokrete, ritam. Najvie sam volio njezinu
tetovau, modre vitice koje su joj se uz vrat penjale do desnog uha.

***

Bio sam na estom pivu, ekipa iz Merieve se razila, gnjavio sam Tildu, kada je na
vrata banula moja prijateljica Jelena Lengel. Potpuno je jednako bila obuena kao
onda kada smo se sreli u parku.
I ve je bila poteno naroljana.
Gdje je moj lijepi? unese mi se u lice i zapahne oblakom svoje zaguljive
miomirisne kemije.
Misli na Rau kostimiranog?

161
 Mislim na krasnoprstog!
Ljubitelja djejih vrtia?
Ajde reci ve, idiote! Ne gnjavi me! prodere se.
Povukao sam je k sebi i rekao joj na uho:
Ima on sad drugu ljubav na uzici. Ova ne samo da pjeva kao ti nego jo i svira
harmoniku. I jo je muko, pa ga moe jebati u guzicu.
Stoko jedna, sere! proderala se.
A mene je ba krenulo. Spalili smo ga, jebenog ustau. Njegovim pepelom
zatrpali smo krater koji je napravio na igralitu.
Sere, sere!
E pa doi!
Uzeo sam je za ruku i odveo do mjesta gdje sam palio svoje papire.
Vidi! zagrabio sam akama pepeo i bacio ga u zrak. Miris palea proirio se
zrakom.
Ti nisi ist. Ubojice! pala je na koljena i zarila ruke u pijesak.
Bio sam zadovoljan svojom predstavom, konano neto po mojoj volji.
Ona je grcala, puzala po zemlji.
Odgurnuo sam je nogom. Zaobiao sam kafi i uao u svoj stan. Kada sam
zatvarao vrata, osjeao sam se slavodobitno, kao da sam napokon dobio bitku.

***

A izaao sam ve nakon desetak minuta. Podigao sam je, tresla se od hladnoe,
pijesak joj je uao u kosu, imala ga je po obrazu, pod noktima.
Odveo sam je u svoj stan, uli smo u kupaonu, napunio kadu toplom vodom.
Miko se vrzmao oko nas, veseo to me napokon vidi i to imamo drutvo.
Povinovala se svakom mojem pokretu, bez ikakvog otpora. Ponovo sam gledao
njezine itipane, modre grudi dok se sputala u pjenu.
Legla je u kadu. Zurila je plafon, kao bez svijesti. Skinuo sam se i sjeo u kadu
nasuprot nje.
Pogledala me je kao da me prvi put vidi.
Sve su ti dlake na prsima bijele progovorila je, stavljajui pjenu na moja

162
ramena. Epolete rekla je.
Ordenje. Stavljala je dalje grudice pjene po meni.
Ti e me osloboditi, ti si moj partizan.
Ja u te osloboditi ponavljao sam za njom, ispirui joj s lica zrnca pijeska. I
ti e ponovo biti lijepa i plesati kao balerina.
Hou. Oi su joj sjajile. I ti e me ponovo osloboditi.
Tako je. I onda u te ponovo osloboditi.

163
 CURA U GARAI

DARKO MACAN

T jedan dana prije Boia krenule su glasine da je u nekoj od garaa ispod

Mamutice moda najvee zgrade na Balkanu u vrijeme kad je sagraena cura.
Neki brani par spremao je u svoju garau darove koje su kupili djetetu kadli su iz
susjedne garae zauli neobine zvuke. Jedva trenutak prije, supruga je muu
govorila kako bi garau trebalo prodati jer je gotovo nikad ne koriste.
jednom ili dvaput godinje rekla je. Odloimo jabuke kad ih poalju moji sa
sela i skrivamo darove pred Boi. Trebali bismo je prodati.
Nije pravo vrijeme za prodaju nekretnina rekao je suprug kome se sviala
zamisao da ima garau, prostor samo svoj, pa ma kako prazan bio.
Tiho! Jesi li uo?
Jesam li to uo?
Ona je oslukivala, pribliivi uho betonskoj pregradi koja je dijelila njihovu
garau od one neznanoga susjeda.
Mislim da sam ula um rekla je.
To sam ja priao pokuao se naaliti. Zvualo je gore nego to je kanio.
Tiho! rekla je, oslukujui ovaj put na metalnim vratima olienim u umornu
nijansu tamnozelene.
Mislim da je netko unutra.
Vjerojatno pas rekao je on.
Zato bi itko drao psa u garai? namrtila se. Moda je netko silno htio psa,
ali je imao enu koja u kui nije htjela nikakave ljubimce, pomisli suprug, ali ne ree
nita. to ti misli da je? umjesto toga je upitao.
Ne znam odgovorila je ali definitivno je neto ivo. Doi i posluaj!
Oklijevajui se pribliio da bi zajedno oslukivali na vratima. Iza tamnozelenih
vrata zaista se, s vremena na vrijeme, ulo neko grebanje.
Moda je maka ree on. Netko je grekom zakljuao maku.

164
 Mislim da nije maka ree ona.
Onda takor. Netko je nakrcao previe hrane, a takori su je otkrili. Ne, stani...
moda je prase!
Prase?
Odojak ree suprug. Za Boinu veeru. Usta mu se napune slinom od
pomisli na slasnu, hrskavu koicu svjee peenoga praia.
Ne budi glup ree ona. Tko bi uinio tako neto?
Dobro, hajde mi onda reci to ti misli da je unutra uzdahne on.
Cura.
Cura?
Trgovina robljem, uo si, sigurno. Ima toga. Sad to zovu "trefikingom" i
ozbiljan je problem ree ena koja je nedavno u izlogu knjinice vidjela poster. S
postera ju je alobno gledala premrava cura, paljivo naminkana kako bi izgledala
kao da je plakala, naizgled lancem okovana za zid u nekom zabitom podrumu. Ili u
garai, zato ne u garai?
Odojak je glupa ideja, a cura nije? zatresao je suprug glavom. Ba mi je
drago to si mi objasnila.
Pokucat u.
A ne, nee! ree on. Neke se stvari jednostavno ne rade. Ne kuca na tua
garana vrata kao to ne bi ni drugom mukarcu pogledao penis. Takve stvari se
jednostavno ne rade.
Ona pokuca.
Odgovori joj tiina. Nako pregrt dugih sekunda ponovo se zauje grebanje. Pa
opet tiina.
Cura je ena e. Model s postera jako ju je podsjeao na nju samu, kad je bila
mlaa i ljepa.
Ne, nije ree on. Da jest, uli bismo neto vie. Mukle, ne znam, krike ili
neto slino. Daj razmisli, da tebe netko zakljua tu unutra, to bi uinila?
Grebuckala pomalo ili na svaki mogui nain dizala larmu da privue panju?
Moda je zbilja, zbilja preplaena ree supruga. Moda zbilja, zbilja misli da
nema izlaza.
Pa, ako je odojak, jebo je jea i to dobro zna. Hajde, idemo ve jednom, hladno
je ovdje dolje.

165
 Supruga se pokorila glasu razuma i pola, ali nije se unijela otresti prizora
prekrasne djevojke u garai. Razmiljala je da nazove policiju ili broj s postera u
izlogu knjinice, ali bojala se da ne ispadne smijenom. Zato je cijelu priu
pretvorila u zabavnu anegdotu za prijateljice i znance, jeei se svakoga tko ju je
elio posluati priom kako je pomislila da je u garai cura. Ali nije bila, je li tako?
Nije mogla biti, je li tako? Samo neki takor ili odojak za neiji boini stol.
Anegdota se povlaila Mamuticom pet tisua ljudi ondje je ivjelo jedno ponad
drugoga prepriavana u dosadnim trenutcima ekanja dizala ili u redovima pred
blagajnama duana na platou. Umrla bi anegdota tihom smru da nije bilo Domagoja
Delia, pedesetogodinjeg veterana za iji rat vie nitko nije mario, ija je jedina
obitelj bila sestra to je ivjela dvjesto kilometara daleko i koji je imao previe
slobodnoga vremena. Domagoj Deli odluio je curu osloboditi iz garae.
Ali, koje garae? Do asa kad je pria doprla do Domagoja nije se vie moglo
doznati odakle je potekla, ni gdje se tono u suterenskom labirintu nalazi ta strana
tamnica. Sve ime se Domagoj mogao voditi bila je tamnozelena boja garanih vrata,
to nije bilo bogznato jer su tako izvorno bila obojena sva vrata u Mamutiinoj
utrobi. Zato je Domagoj kanio pretraivati hodnike dok djevojku ne nae, odjeven u
svoju staru maskirnu odoru kako bi podebljao odlunost, a protiv studeni se borei s
po jednom malom boicom pelinkovca u svakom od depova na prsima.
Cijeli je jedan dan kroio hodnicima, rijetko susrevi ikoga, a ne pozdravivi ni
njih. Oslukivao je na svakim tamnozelenim vratima, ali nije nita uo. Drugoga je
dana Domagoj Deli sistematski kucao i zatim oslukivao na svim vratima njih
otprilike dvjesto pedeset bez obzira na boju. Treega je dana spavao dokasna,
poslijepodne proveo pijui i razmiljajui u parku, a zatim se do zore uljao
garanim labirintom. etvrtoga dana, na 23. prosinca, sreo je Emila Kosovca.
Emil Kosovac imao je trideset est godina, to jest kako je esto pomiljao bio
je tri godine stariji od Krista. Usporedba je bila prikladna jer se Emilu inilo da bi
mu bolje bilo da je krepao prije tri godine dok mu je sve jo ilo od ruke: imao je
majku, polupristojan posao i djevojku. U meuvremenu ga je djevojka ostavila,
posao je izgubio pa je sad na pola radnog vremena skladitario za minimalac, a
majka mu je umrla nakon dvije godine hrvanja s rakom, ostavivi mu samo pun
kurac starog, ali bezvrijednog namjetaja koji je do Boia morao iseliti iz njezina
stana.
"Trebao sam pozvati dankije da odnesu cijelu tu jebadu", mislio je Emil dok je
tovario posljednji komad starudije, dvobojni ormar, na svoju dvadeset godina staru
nissan primeru. Dankijima je zvao lijeene narkomane koji su prikupljali pa
popravljali stari namjetaj. Na koncu ih nije bio pozvao jer nije htio da netko drugi
na njegovoj krami zaradi ma i kunu, ako se kuna mogla zaraditi. A u to je sve vie i

166
vie sumnjao dok se polako probijao kroz predboinu prometnu guvu, a ormar se
ljuljao na nissanovu krovu. Emil se nadao zelenim svjetlima, izostanku nadobudnih
pandura i mjestu u garai za jo ovo zadnje govno.
Mjesta je bilo, ali jedva. Emilu je trebao dodatan sat da presloi namjetaj kako bi
garana vrata, kad ih se podigne, elegantno stala iznad ormara. "Sav taj trud, a za
to?", pitao se. Ovo smee nee nikome moi ni pokloniti, kamoli prodati. Onda
zato? Zbog uspomena? Jesu li uspomene bile tako dobre da opravdaju svu ovu
muku, ove duge hladne sate? Emil je protegao svoja bolna lea i istom milju
prokleo kurevu sudbinu, mrtvu mater, lijenu bagru narkomansku, drolju koja ga je
ostavila i cijeli svoj sjebani ivot kojeg je savreno odraavala ova prostorija puna
otpada i osvijetljena jednom golom, treptavom aruljom.
Koga to ima unutra? Domagoj Deli iskoraio je iz mraka. Veina svjetala u
Mamutiinoj garai bila je odavno porazbijana, ostavljajui svoju zadau stidljivome
dnevnom svjetlu koje bi se povuklo u etiri poslijepodne.
Kaj?
Ne pitam te to ree Domagoj. Rekao sam koga.
Kak to misli koga, pizdo glupa! ree Emil. Umor mu se uvukao u udove.
Samo je htio zatvoriti vrata, zaboraviti cijelu priu s pokustvom, nai mjesto gdje e
parkirati auto, popiti aspirin i spavati do jutarnje smjene. Ovu pijanu budalu nije
traio i nije je imao namjeru ni trpjeti.
Unutra. Ima. Curu ree Domagoj, slavodobitno i samodopadno.
Ti nis normalan frknuo je Emil i okrenuo se iskljuiti svjetlo.
Zato. I ima. Sav taj namjetaj pokuavao se Domagoj progurati. Da vidim!
Ma, odjebi! ispruenim je rukama Emil udario Domagoja u prsa. Domagoj se
prevalio kao nita i sad je veslao po tlu poput prevrnute elve.
Nema pravo! vikao je Domagoj za Emilom koji je bio zatvorio garau i sad je
polako odmicao nissanom unatrag, dok su mu sva etiri migavca crveno bljeskala.
Nema pravo. To initi. Jadnoj djevojci!
Emil je naao parking u blizini Mamutice, preko puta osnovne kole. Domagoj je
cijelo vrijeme jurio za njim, na sav glas viui kako Emil nema pravo drati curu u
garai. Nekolicina dokonih prolaznika stala je kako bi gledala predstavu. Emil je
znao da ne moe izvesti nita bolje nego se to prije maknuti odande. Zakljuao je
auto, a ake desnu stegnutu oko kljueva nabio duboko u prednje depove
traperica kako bi se odupro napasti da zvekne pijanca. Nekoliko koraka poslije
shvatio je da se pogrbio poput krivca pa se natjerao da se uspravi.

167
 Gledajte ga, dobri ljudi! tulio je Domagoj. To vam je zloinac! Najgori! U
garai dri curu! Gladnu curu! Na studeni!
Neki od prolaznika ve su uli slinu glasinu pa su pokuavali razaznati Emilovo
lice kako bi vidjeli je li rije o nekome koga znaju. Jedna ga je ena fotografirala
mobitelom: moda neki tabloid kupi tu sliku za sto ili vie kuna? Mobitel nije bio
jako kvalitetan pa je slika ispala pretamna. No, moda bude dobar povod za
razgovore? Cura u garai, zamislite samo ako je istina!
Svatko ga je zagledao, ali nitko nije pokuao zaustaviti Emila zato se mijeati?
Domagoj ga je slijedio sve do Emilova haustora, na sav ga glas cijelim putem
optuujui. Emil je otkljuao haustor i tu su metalni okviri bili obojeni
tamnozeleno, ali skorije od garanih vrata i pomislio kako je taj problem ostao
onkraj armiranog stakla, zajedno s pijancem. Moda bi tako i bilo, da nije bilo Lede.
Leda je imala sedamnaest godina i bila nizak, vitak plavi aneo s uvjebanim
kukastim izrazom lica, prekratkom jaknom i previsokim petama. Visila je na platou
Mamutice s neuglednijom frendicom, ekajui neke momke od kojih bi se dala
izmusti cuga ili dvije prije nego ih otkantaju.
Misli da je to fakat? kovrava je prijateljica upitala Ledu.
Mne rekla je Leda. Pa jesi ga vidla?
Da, je l da? rekla je prijateljica. Nema anse, a?
Aha rekla je Leda, ali njezine su oi rekle neto drugo. Njezin je ivot bio
dosadan. Svi koje je znala bili su dosadni. Boi je bio najdosadnije doba godine, ali
ovo... Ovo je bilo zanimljivo.
Kad je sutra ujutro iao na posao, Emil je promakao Ledi jutro joj je bilo daleko
prerano za ustajanje ali je poput grabljivice zasjela na tamnozelenu Mamutiinu
ogradu i ekala ga da se vrati kui. Neka blaga stara gnjavatorka upozorila ju je da
sjedenje na hladnom metalu nije dobro za bubrege i Leda joj je zahvalila, ali nije se
pomakla s mjesta. Oko podneva je otrala u kafi pomokriti se, ali se onda vratila
svome straarskome mjestu. Neto nakon dva poslijepodne spazila je Emila, kratko
pljesnula dlanovima i pomaknula se do stuba kojima e se on najvjerojatnije popeti
na plato.
Ej rekla je kad je stigao navrh stuba. Pogledao ju je, zbunjen. Na trenutak je
pomislio da se odnekle znaju, ali kad je shvatio da to nije sluaj, samo se jo vie
smeo. Zato bi ga nepoznata cura pozdravila u posrano badnjako popodne.
Nepoznata i jako zgodna cura. Bok rekao je. Zvuao je kao da se nakaljao dok
ga dave.
Emil je ekao da cura kae jo neto, ali Leda ga je gledala kroz trepavice i puila

168
usne. Ubrzo je zakljuio da je pozdrav samo zabrijao pa je nadrkano otutnjao do
duana kako bi kupio cigarete i ono neto hrane koja e mu trebati iduih dana. Leda
se zasmijala pa za Emilom pojurila brzim korakom, na prstima, poput pudlice.
U duanu je Leda upala u red kako bi stala iza Emila. Postariji bradati gospodin
neto je zagunao, ali ona je mahnula okoladicom kako bi mu pokazala da kupuje
samo sitnicu i vjeverijim mu osmijehom otopila svaki otpor. Tad se nagnula
naprijed i prepala Emila kad mu je obrazom oeala rukav iznoene kone jakne.
Je l' istina? ujno je proaptala. Pogledao ju je sa zaprepatenjem to je
graniilo sa strahom.
Kaj? upitao je.
Ono o curi rekla je.
Nije rekao je, osvrui se nelagodno. Nitko na njih dvoje nije obraao
pozornost, osim bradatoga gospodina koji je oima milovao Ledinu prastu
stranjiicu.
Isuse, ne.
teta uzdahnula je Leda. Htjela sam je vidjeti.
To je iznenadilo Emila i on je ponovo dobro pogledao curu. Jako, jako zgodna.
Moda ak zgodna na onaj trajan nain, iako za to nikad nema garancija. Malo niska,
ali ni to nije bilo loe: da je via, bila bi mu totalno nedohvatljiva. A kao da je sad
dohvatljiva!, podrugnuo se Emil sam sebi. A opet, nije da nije priala s njim, a to je...
pa, i to je neto. Pogledao ju je: pretvarala se da ga ne gleda dok je sugestivno
usnicama klizila po odmotanoj okoladici. Kuja mala, odobravao je Emil.
Doao je na red na blagajni. Platio je i spremao svojih nekoliko artikala u
najlonsku vreicu kadli je Leda blagajnici pokazala prazan omot okoladice i izjavila
da je zaboravila novce. Tako mi je ao rekla je blagajnici, gledajui Emila. Ne
znam to u sad.

Emila su sad gledali svi: Leda, blagajnica, bradati gospodin i nervozni kupci u redu.
Emil je gledao Ledu: osmijeh u kutu njezinih usana i pramen kose koji joj je paljivo
napola krio jedno oko.
Okej je rekao je. Ja plaam.
Leda je kliznula iz duana dok je Emil ekao kusur, pa je na trenutak pomislio da
je cijelu predstavu odigrala zbog besplatne okoladice. No, ekala ga je vani. Bilo je
tek tri i neto, ali golema masa mamutske graevine ve je blokirala svjetlost
zalazeeg sunca, a uline svjetiljke nee se upaliti jo dobrih sat vremena. Leda je

169
bila tamna vilinska pojava to je ekala Emila u samo njihovu sumraku.
Ej rekla je i zahihotala.
Bok rekao je.
Hoe li mi je pokazati?
Nemam ti koga pokazati.
Al bilo je, je l?
Emil se zamislio. Leda je zadravala dah ekajui njegov odgovor, a dugo je
prolo otkako je neka cura, osobito ovako lijepa cura, od njega neto tako napeto
oekivala. Lijepoj se curi ne moe rei "ne", uvjeravao se Emil.
Da rekao je. Zasjala je.
Pokai mi!
Kaj?
Garau.
Dobro.
Spustili su se stubama pa uli u mrano podzemlje. Nijedno nije progovorilo ni
rije. Leda je mumljala pripjev neke grozne pop-pjesme koju je ironino oboavala,
a Emila je grijala njezina blizina. Osim njih, kao i obino, ondje dolje nije bilo
nikoga.
Emil je podigao garana vrata, upalio arulju i pustio Ledu da se uvue unutra.
Zatim je spustio vrata, ni samome sebi ne priznajui emu se nada.
Zakon ree Leda, gledajui namjetaj. Emil nije mogao ocijeniti je li
sarkastina ili nije. Mislila sam da e, zna, biti samo goli zidovi i svata neto.
Lanci. Ovo je skoro udobno.
Pa Emil se silno trudio da kae neto prikladno, nee da ti se, ovaj, oteti
roba.
Roba! prasnula je Leda u smijeh. I ona je vidjela poster u knjinici i htjela je
tako dobro izgledati kad bude starija. ime si je hranio?
Kruhom ree Emil. Vodom.
Luksuz!
Nije tu dugo bila. Cura u garai mu je sa svakom reenicom bivala sve
stvarnija.
Leda sjede na kau, pritiui opruge dlanovima i guziicom, kao da ih iskuava.
Pogledala je Emila, prvo u prepone, a tek onda u lice. Emil je oblizivao usne. Leda je

170
rekla Jesi li ikad, ono, isprobao robu?
Emil je odloio najlonsku vreicu na majinu staru, izgrebanu komodu i prvo
kleknuo, a zatim sjeo na kau. Pruio je prste i dotakao Ledinu kosu. Ne bi rekao da
joj je smetalo. Ako ita, oi su joj se rugale njegovu opreznom nastupu. Da rekao
je.
Leda ga upita to si uinio s njom? Ono, na kraju?
Emil je obuhvatio njezino slatko lice svojim dlanovima i bio obuzet trenutkom,
ali ne toliko da ne bi znao da sve ovisi o njegovom iduem odgovoru. to je uinio s
curom iz garae? Je li je prodao? Pustio je? To nisu bili odgovori za kojima je
treperilo mlado tijelo u njegovim rukama.
Ubio sam je proaptao je. Njezin drhtaj i poljubac rekli su mu da je pogodio.
Pojebali su se brzo i estoko na starom kauu, u garai, na Badnjak. Cura je bila
eljna i posve sigurno nije bila djevica, a Emilu je bilo silno drago to se prije est
mjeseci sjetio staviti kondom u lisnicu. Dok su jo leali jedno na drugome, u onih
nekoliko minuta prije nego to je prosinaka studen prodrla u toplinu njihova
zagrljaja, Leda je upitala: Kako je umrla?
Gadno. Emil je imao vremena smisliti odgovor koji e zvuati istinito.
Nisam je mogao gledati kako umire pa sam je zavezao za onu stolicu bradom je
pokazao nizak, prljavobijeli naslonja i stavio joj najlonsku vreicu na glavu.
Emilu su se jako svidjeli trnci koje je njegova pria pobudila u Ledi. Pomilovao joj
je blijede nadlaktice svojim velikim, grubim dlanovima.
Je li bila lijepa?
Jako kimnuo je Emil i poljubio je. Ona je uzdahnula poput maeta, a zatim se
izmigoljila ispod njega i pokupila traperice s tla.
Moram ii rekla je. Mama e me ubiti ako joj ne pomognem oko veere.
Emil ju je elio upitati hoe li se opet vidjeti, ali nije bio siguran pitaju li
nemilosrdni ubojice takve stvari.
Okej rekao je, utei se praznim.
Vidimo se! rekla je Leda, odigla garana vrata jedno metar, provukla se ispod
njih i nestala.
Emil je uzdahnuo i posegnuo za vreicom iz duana. Istresao je sve kako bi naao
cigarete, otvorio je kutiju i pripalio cigaretu upaljaem koji je iskopao iz jakne.
Toplina cigaretnoga dima podsjetila ga je kako je ledeno u garai te se stao polako
odijevati. Misli su mu bile krcate curom koju je maloas pojebao, curom koju je
zaboravio pitati ime ili broj. Cure su dobra stvar, pomislio je. Seks je sjajna stvar,

171
stari moj, ak ni kurev Boi nije takvo sranje kad ga zaini s malo slatkog
tucanja.
Odjenuo se i zgnjeio ik o zid. Tko bi rekao da e mu ova garaa i ovo jebeno
pokustvo jednom tako dobro doi. Tko bi, fakat, rekao? Podigao je vrata. alosno
svjetlo njegove gole arulje napreglo se da bi osvijetlilo par metara garae i pritom je
otkrilo teturavu, nestabilnu masu Domagoja Delia.
A, jebemu zastenjao je Emil. Opet ti?
Domagoj je bio pun pia i vlastite vanosti. Dokuio je da nema boljega asa da
se robovlasnik pojavi nego u veer kad svi poteni ljudi slave i pokazalo se da ima
pravo. Optuujuim kaiprstom upro je u Emila ili priblino i rekao Vidio sam
je. Vidio. Sam. Je.
Koj kurac ti pria?
Curu nakesio se Domagoj. Nije se ovako dobro osjeao jo otkako je s
dekima bio na bojinici, pred vie od dvadeset godina, kad su pili sve u esnaest,
pekli prasad na ranju i pucali po Srbima. I ovaj mu je tip izgledao kao da bi mogao
biti Srbin. Domagoj ubode tipa u prsa prljavim kaiprstom Vidio sam. Curu. Izala
je. Odavde.
Emil pljesne Domagojevu aku da je makne od sebe.
Jes ti glup il' si jebeno glup? Ako je izala, onda nije zatvorena, je l tako?
Domagoj mahne kaiprstom slijeva nadesno. Zatrese i glavom. To ti. Hoe. Da
ja mislim ree. Zato. Si je pustio. Da ode.
Koj kurac? Emil e.
Domagoj ga ponovo bone kaiprstom. Prepo si se ree. Pokuavao se
uspraviti i izgledati strano, ali kez mu je stalno bjeao, odajui koliko uiva. Od
mene.
Aha, ba ree Emil pa okrene Domagoju leda kanei skupiti svoje stvari i onda
se pokupiti odatle. Bio je predobro raspoloen da bi to raspoloenje troio na ovog
imbecilnog peinara.
Domagoj mu se bacio za vrat i stao ga guiti, ali ne naroito uspjeno, pa je Emil,
nakon trenutka panike, uspio pijanoga veterana udariti laktom u rebra i osloboditi se.
Domagoj, meutim, nije znao odustati: navalio je teturajui, vitlajui rukama,
sipajui prostote. Emil nije bio neki borac, ali ovo nije bila teka borba. Uspio se
izmaknuti i s obje ruke zgrabiti Domagojevu masnu kosu. Domagoj je zacvilio, a
Emil ga je dvaput zavrtio oko sebe prije no to ga ja bacio o zid.
Je l ti dosta, moronu? uspuhao se Emil. Je l ti ukurac dosta?

172
 Jebi se, Srbine jebeni stenjao je Domagoj.
Mater ti jebem da ti jebem, seronjo!
Ne spominji mi mater! viknuo je Emil i koljenom udario Domagoja u drob.
Dvaput. Pijanac je poeo povraati. Super, pomislio je Emil, u pizdu super materinu.
Od te predstave i njemu je pozlilo, pa se okrenuo kako ne bi gledao, a toga mu se
asu Domagoj opet naao na leima.
Ovaj put je Emil tuu brzo okonao. Stresao je Domagoja sa sebe, zgrabio ga za
vrat i pet ili est puta udario njegovom glavom o ormar u garai. Kad se Domagoj
onesvijestio, Emil ga je strovalio u prljavobijeli naslonja i drhtavim rukama
ieprkao novu cigaretu iz kutije.
to da radi s ovim moronom, pitao se. I zato se nikad nita lijepo ne moe
dogoditi, a da se ve idueg trenutka ne strovali hrpa smrdljivog izmeta? Emil je
gledao cigaretni dim kako se kovitla oko arulje. Zatim je pogledao Domagoja.
Domagoj mu se uini blijed. Moda mrtav. Emil osjeti kako su mu se lea najeurila
pa poe do naslonjaa provjeriti. Domagoj je disao plitko, ali nedvojbeno.
Pizdun, pomisli Emil. Uz cigaretu je lake razmiljao. Ovog se pizduna mora
nekako rijeiti, preplaiti ga tako da mu vie nikad ne padne na pamet da gnjavi
Emila. Preplaiti ga da se usere.
Emil je ugasio cigaretu o bok komode i dao se na pretraivanje ladica. U jednoj od
njih, znao je, bilo je izolir trake njome je zalijepio ladice da se ne otvaraju u
transportu. Naao ju je u ladici nonoga stolia pa njome vezao Domagojeva zapea
i glenjeve za naslonja. Promotrio je obavljeno pa, za svaki sluaj, komad izolir
trake nalijepio Domagoju preko usta. U utrobi Mamutice nije bilo nikoga, ali nee
tetiti ako ukloni svaki zvuk.
Emil je zapalio novu cigaretu i ekao da se veteran probudi. Minutu poslije,
ekanje mu je dojadilo pa je prislonio ar cigarete o Domagojevu unu koljku.
Domagoj se osvijestio uz trzaj, a izolir traka mu je vrlo uspjeno presjekla krik. Emil
ga je motrio kako se neuspjeno pokuava osloboditi i to mu je godilo. Dobro je to
se pizdun ve ispovraao, pomislio je Emil, barem se nee udaviti vlastitom
bljuvotinom. Emil ga, uostalom, nije htio ubiti, samo prestraiti.
A Domagoj se bojao. Onako svezan i opeen, nakon to mu je alkoholna hrabrost
izvjetrila, sav se tresao, a zamagljene oi molile su mu za milost. Iz desnoga oka
utekla mu je suza i nestala negdje na neobrijanom obrazu.
Emil je uivao. Ovo je na koncu ispao posve nelo Badnjak. Prvo cura, a sad i ova
neoekivana pobjeda nad drugim mukarcem. Bolji dan nije mogao zamisliti.
Emil posegne iza sebe i dohvati crveno-zelenu plastinu vreicu koju je dobio u

173
duanu. Zamlatarao je njome Domagoju pred oima. Vidi ovo? rekao je.
Raspizdio si jednog Srbina previe, pizdo glupa. Sad e platiti.
Domagojeve se oi raire u uasu. Silovito se tresao, napreui se da udove
oslobodi izolir trake, ali ona je izdrala. Kao i naslonja. U vrijeme njegove majke
radili su vrst namjetaj, pomisli Emil, ruan ali vrst.
Emil rairi vreicu i navue je Domagoju na glavu. Vreica se stade ugibati i
napuhivati u ritmu veteranova panina disanja. Je l ti ao? upitao je Emil,
producirajui se dok je posezao za izolir trakom, odmjeravao komad kojim e
vreicu stegnuti Domagoju oko vrata i kidajui ga zubima. Kladim se da ti je ao.
Kladim se da ti, dok si iv, vie nikad ne bi palo na pamet da zajebava poten svijet,
samo kad bih te...
Domagoj se silovito zgri. Pa jo jednom, ali slabije. Glava mu udari o uzglavlje
naslonjaa. Najlonska se vreica prestade micati.
Koj kurac? Emil e.
Domagoj je sjedio posve mirno, lea donekle izvijenih unatrag. Na trenutak je
Emil posumnjao da je rije o triku, ali taj trenutak nije dugo potrajao. Pruio je prste
kako bi utipnuo veteranovu nadlanicu, ali se nije mogao na to natjerati. Naglo je
osjetio kako mu treba zraka, obilje i obilje svjee ga zimskog zraka. Zrak u garai
kao da je umro.
Izaao je, sjeo na jednu od klupa za kojima su ljudi inae igrali ah i buljio u malu
crkvu, nedavno sagraenu i. prilino neuglednu usporedi li je se s Mamuticom. Neki
su ljudi uli u nju, neki izali. Bit e ih vie kad doe vrijeme za ponoku, pomislio
je. Mislio je o crkvi da ne bi mislio o garai. Puio je jednu cigaretu za drugom.
Moda je starcu trebao dati umjetno disanje? To bi ga, moda, spasilo. Premda, u
takvim stvarima nema garancije, a Emilu se, osim toga, pomalo gadila ideja da se
vali s drugim tipom, osobito starom pijandurom koja je nedavno povraala. Usto bi
ga prvo trebao osloboditi iz naslonjaa, a ako bi umjetno disanje dalo rezultate to
bi stari onda uinio? Tukao se ne bi, vjerojatno se ne bi tukao... ali bi li priao
naokolo? A to bi onda Emil uinio? Vjerojatno je bolje to je ovako zavrilo. A ak
i kad to ne bi bila istina, sad je ionako bilo prekasno. Koliko, ono, dugo moe mozak
izdrati bez kisika: pola sata, deset minuta? Emil bi volio da zna, Emil bi volio kad
se ne bi osjeao kao da njegovom vlastitom mozgu ozbiljno nedostaje kisika.
Emil je sjedio na klupi dok nije dokrajio kutiju, a zatim ju je zguvao i bacio na
tlo. Znao je da se mora vratiti. Nije to elio, ali starca nije mogao ondje ostaviti.
Moda je tih dana i bilo dovoljno hladno da se ne pone odmah raspadati, ali prije ili
poslije...

174
 Na neki je nain smijeno bilo vidjeti mrtvaca u maskirnoj vjetrovci i hlaama s
najlonskom vreicom na glavi kako sjedi u prljavobijelom naslonjau njegove
majke, meu svim drugim pokustvom. Izgledao je kao tek jo jedna stvar, gomila
zguvane odjee. Ruke su mu postale sive poput gline, kako bi se bolje uklopio.
Emil je uzdahnuo pa prekopao mrtvaeve depove dok nije naao lisnicu i doznao
gdje je mrtvac stanovao. Doznao je i kako se zvao. Brzo se vraam rekao mu je
Emil pa se uspeo do platoa i pozvonio na pokojnikov portafon. Zvonio je tri puta u
petominutnim razmacima, a zadnji put je drao zvono dok nije nabrojio do sto. Nitko
se nije javio. Ili je stari ivio sam ili su svi drugi odjebali nekamo za Boi, to je
isto bilo okej. Emil poe do duana, sad razumno praznog, kupi dvije nove kutije
cigareta, pa se vrati do garae.
Kljuem od stana prerezao je izolir traku i nadao se da nitko nee primijetiti
ostatak ljepila na Domagojevu orukavlju ni dlake koje su mu nedostajala na
zapeima i eljusti. Odmotao je majin stari sag i na njega poloio Domagoja.
Mrtvac je pomalo vonjao na govna. Hlae je, sreom, bio po vojniku zatakao u
izme pa nije puno toga iscurilo. Emil je zamotao Domagoja u sag, a onda sve skupa
iznio iz garae. Ugasio je svjetlo i zakljuao garana vrata.
Emil je podigao tovar na rame, zahvalan to je ojaao otkako radi u skladitu.
Polagano je krenuo prema izlazu. Putem je mimoiao ovjeka koji je iz garae
iznosio naruje paljivo zamotanih darova. Emil mu je kimnuo, ali ovjek to nije ni
primijetio.
Noenje trupla uza stube, preko platoa, otkljuavanje vrata haustora, ulazak u lift i
izlazak na mrtvaevu katu sve je to Emil obavio kao u snu. Nitko nije obraao
panju na jo jednoga tipa koji nosi jo jedan paket.
Emil je odloio paket pred Domagojeva vrata i osvrnuo se. Na Domagojevu katu
bila su jo dvoja vrata, jedna mukla, dok su od drugih dopirali zvuci veeranja.
Domagoj je protegnuo lea, a zatim iakao kljueve, otvorio Domagojeva vrata i
le uvukao u stan.
Ni ene, ni obitelji toliko je bilo jasno ve nakon prvoga pogleda na nered. Emil
si je zabranio da osjeti suut pa uvukao Domagoja u sobu koja se inila kao dnevna.
Bio je naumio zamijeniti sagove da si olaka posao, ali mrtvac nije ni imao sag.
Zadri ovaj od moje stare proaptao je Emil odmatajui sag i pokuavajui ocijeniti
lei li Domagoj dovoljno prirodno. Nije umio rei.
Emil se prisilio skinuti vreicu s Domagojeve glave. Nagurao ju je u dep.
Kljueve je ostavio u pepeljari na komodi blizu ulaznih vrata. Sjetio se obrisati
kvaku iako je pomislio kako je ovako i onako najebo, ako se ikad itko ovo odlui
propisno istraiti. Poao je kui.

175
 Do Boia ujutro popuio je obje kutije koje je kupio. Pokuao je jesti, ali nije
mogao. Nije mogao ni spavati. Izaao je i gledao ljude kako ulaze i izlaze iz crkve.
Od prolaznika je naicao par cigareta, ali nije mu se zapravo puilo. Gledao je u
prozor za koji je mislio da je Domagojev. Uveer se vratio kui, u kredencu naao
neku esticu i nalijevao se dok nije zaspao. Na tefanje je poao na posao, vratio se
kui, uspio neto progutati, srao, malo pio, zaspao.
Domagojevo tijelo nisu nali do etvrtka i nitko, kako se inilo, nije u svemu vidio
nita sumnjivo. Na povratku s posla, Emil je zatekao mrtvozornike kako metalni
sanduk unose u crna kola. Kaj se dogodilo? upitao je.
Umro neki veteran netko mu je odgovorio.
Vjerojatno samoubojstvo, znate kako to ve ide.
Emil kimne. U okupljenoj gomili primijetio je Ledu i mahnuo joj. Nije mu
odmahnula, le je bio zanimljiviji.
Na platou je Emila ekao nizak, nikakav mladi obrijane glave, odjeven u
maslinastu spitfajericu naranaste podstave. Si ti Emil? upitao je.
A koj si ti? namrtio se Emil. Bilo mu je drago to su nali le, nije mu bilo
drago zbog Lede.
Ja sam Neno ree mladi. Svi su ga zvali Nenek, ali njemu se Neno vie
svialo. A uli smo da u garai ima curu.
Vi? Koj ste mi vi kurac?
Ej, ja ovdje postavljam jebena pitanja, je l jasno?
Nenek je malo pijuckao dok je govorio. Ima li curu u garai?
Nemam Emil je pripalio cigaretu.
A mi smo uli da ima. A ja sam tu da ti kaem da bi ti bolje bilo da nema, jer
su one naa posla. Cure.
Cure u garaama?
Je l' ti to mene jebe? Bolje bi ti bilo da me ne jebe!
Radije bih jebo neku curu, al' kad je nemam ree Emil. Ni u garai, ni van
nje.
A mogu vidjet?
Emil pomisli da bi mu je mogao pokazati, ali onda se sjeti izolir trake i mrlje od
dreka na sjedalu naslonjaa. Isuse, zato to ve nije oistio? Ne ba ree.
A zat? Nenek je kiljio u njega, pokuavajui izgledati opasno, ali doimajui

176
se kratkovidno. Emil duboko uvue dim, grozniavo razmiljajui to da odgovori.
Tad ga neto nadahne.
Jer tam imam frajera ree.
Frajera? Nenek se namrti. Zat?
A kaj misli zato?
Guzi ga?
Ne ja. Ali ima cijela hrpa pedera koji e platiti za dobro dupe. Jebiga, dupe ak
ni ne mora biti tako dobro, ak me kui.
Isuse Boe, odvratno!
Bi ga probal? Emil se sad ve zabavljao.
Ja? Isuse, ne! Pa ko ti misli da sam?
Neam pojma. Ti mi kai.
Frajera ima... Isuse Boe! Nenek se osjeao sve nelagodnije i nelagodnije. Da
ima frajera koji bi drugoga frajera zakljuali u garau i... Fuuj!
Frajeri, onda, nisu vaa posla? Samo cure?
Samo cure! ree Nenek, to je bre mogao. Osjeao se prljavim ve zato to je
to morao izgovoriti.
Onda se, izgleda, vaa posla i moja posla ne preklapaju? upita Emil.
Izgleda ree Nenek, pa pljune na plato. Tvoja posla su ba, ono, odvratna
posla, stari moj.
Samo pokuavam zaraditi koju pinku nasmijei se Emil. Javi mi ako poelite
da udruimo snage.
Nenek ode, pokuavajui otresti slike koje su mu se ugnijezdile pod obrijanom
lubanjom. Emil je, smijeei se, poao kui. Zbilja bih trebao oistiti garau,
pomislio je, ali je zatim slegnuo ramenima. Nitko nee istraivati smrt jo jednog
veterana. Obdukcija e pokazati srani udar, neki daleki roak razveselit e se to je
naslijedio stan za partijanje u Zagrebu, nitko o Domagoju nee misliti ni koliko je
Emil dosad o njemu mislio.
Emil se odlui ne uzrujavati. Otvorio je prozor da prozrai svoj stan, pa stao pred
njega, uivajui u zraku koji ga je zebao, toplini cigarete i vruim uspomenama na
veer kad je u garai imao curu.

177
 Biljeka o autorima

IVAN VlDI roen je u Zagrebu 1966. Osnovnu i srednju kolu zavrio u

Zagrebu, te diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, odsjek
dramaturgija. Nakon sudjelovanja u ratu 1991-92., poeo se profesionalno
baviti knjievnou. Samostalni umjetnik, bavi se pisanjem kazalinih komada,
proze i filmskih scenarija. Napisao dvadesetak kazalinih komada te knjige
proze Ganga-banga, Violator, Ona govori i Juna drava.

JOSIP NOVAKOVI roen je 1956. u Daruvaru. S dvadeset godina emigrirao

je u Sjedinjene Drave. Studirao je psihologiju i filozofiju na Vassaru, a
magistrirao knjievnost i teologiju na Sveuilitu Yale i Teksakom sveuilitu
u Austinu. Objavio je roman April Fools Day, tri zbirke kratkih pria (Yolk,
Salvation and Other Disasters, Infidelities: Stories of War and Lust), dvije
zbirke autobiografskih crtica Apricots from Chernobyl, Plum Brandy: Croatian
Journey te dva prirunika Writing Fiction Step by Step, Fiction Writers
Workshop. Djela je objavio u skoro svim vrhunskim amerikim knjievnim
asopisima (Ploughshares, New York Times Magazine, Double Take, The
Threepenny Review i dr.). U Hrvatskoj su mu objavljeni izbor pria Grimizne
usne (Meandar, 2000.), zbirka eseja Traei grob u Clevelandu (Meandar,
2003.), prirunik Radionica pisanja fikcije (Algoritam, 2007.) i roman Prvi
aprila (Algoritam, 2009.). Za svoj rad primio je niz nagrada, a 2013. godine bio
je i finalist jedne od najprestinijih svjetskih knjievnih nagrada Man Booker
International Award. Dugogodinji je predava na sveuilitima diljem svijeta.

ANDREA lGI DOLENEC roena je 1966. u Varadinu. Diplomirala je na

Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu i radi kao novinarka na Radio
Varadinu. Za svoj je novinarski rad 2003. godine primila nagradu Foruma 21
Hrvatskog novinarskog drutva za radijsko novinarstvo. Pie poeziju i kratke
prie, od kojih su joj neke objavljene u knjigama i novinama. Prva od njih
objavljena je u zbirci Ispod stola najljepe antikorupcijske prie, u izdanju
VBZ-a i Transparency Internationala Hrvatska, zajedno s priama poznatih
hrvatskih knjievnika. Priprema za tisak svoju prvu samostalnu zbirku pria.

178
ROBERT PERII (Split, 1969.) autor je est knjiga, prevoen u brojnim
europskim dravama i SAD, nagraivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Diplomirao
je hrvatski jezik i knjievnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegov
roman Na ovjek na terenu doivio je odlian odjek u SAD-u te je uvrtavan
na liste prijevoda i knjiga godine 2013. u Americi. ivi u Zagrebu kao
samostalni autor.

MlMA SlMI je knjievnica, prevoditeljica, prva gitara obiteljskog benda

Drvena Marija. Objavila kultnu zbirku pria Pustolovine Glorije Scott (AGM,
2005.) koja je doivjela mnoge medijske permutacije (radiodrama, strip, crtani
film, epitaf) te zbirku filmolokih eseja Otporna na Hollywood (HFS, 2009.)
koja joj je priskrbila orden najbolje filmske kritiarke. Kratke prie objavljuje
po domaim i inozemnim asopisima, uvrtena u vie domaih i meunarodnih
antologija, a trenutano radi na njihovu konanom ukorienju.

PERO KVESI roen je 1950. u Zagrebu, diplomirao sociologiju i filozofiju,

pol radnog vijeka radio kao novinar, etvrtinu nije mogao nai posao, a
etvrtinu mu je slubeno priznat status knjievnika. Ureivao knjige, asopise,
magazine i novine. Objavljivao novinarske i literarne radove, stripove,
ilustracije i fotografije te radio kao scenarist za film i televiziju. Izalo mu je
dvadesetak knjiga i slikovnica. Posljednjih godina najvie radi na svojim
blogovima.

NADA GAI roena je 1950. u Mariboru. Od 1952. ivi u Zagrebu gdje je

diplomirala na Filozofskom fakultetu. Postdiplomski studij nastavila u Pragu na
Karlovom univerzitetu gdje je i doktorirala i radila na Katedri slavistike. est
semestara predavala na Katedri slavistike u Sankt Petersburgu. Bavila se i bavi
se leksikografskim, urednikim i prevodilakim poslom. Prevela Haekove
Doivljaje dobrog vojnika vejka. Pie romane na granici kriminalistikog, noir
i socijalnog anra. Mirna ulica, drvored i Voda, pauina viestruko su
nagraeni, prevedeni na ukrajinski i makedonski. U pripremi joj je roman etiri
plamena, led.

ZORAN Pili roen je u Zagrebu. Danas pie o knjigama, knjievnosti i

paraknjievnim pojavama na portalu booksa.hr. Kratke prie i ulomci iz romana
prevoeni na engleski, njemaki i panjolski jezik. Prie objavljivane u
Antologiji kratke europske prie (2011.), panorami hrvatske kratke prie na

179
panjolskom jeziku Lengua de ruisenor (2013.) i Everything You Wanted, But
Had No Chance to Read (2014.) na engleskom jeziku. Objavio: Doggiestyle
zbirka pria (Konzor, 2007.), Krimskrams roman (Profil, 2009.), avli od
papira roman (Profil, 2011.), Dendermonde poezija (Sandorf, 2013.), Nema
slonova u Meksiku zbirka pria (Fraktura, 2014).

RUICA GAPEROV roena je i ivi u Splitu. Zaposlena na mjestu gdje su

brojevi vaniji od rijei, pa oduak pronalazi u itanju i pisanju. Prie su joj
objavljivane u asopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu.
Ula meu est finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine. Bjelovarsko
kazalite postavilo joj je dramu Adio pameti koja je objavljena na portalu
Drame.hr.

DARKO MlLOI roen je 1967. godine u Zagrebu. Zavrit studij knjievnosti

na Filozofskom fakultetu. Bavio se prevoenjem s engleskoga. Objavio je
zbirku eseja 55 lakih komada (Sandorf, 2013.).

NORA VERDE (ANTONELA MARUI) roena je 1974. godine u

Dubrovniku. Zavrila je studij hrvatskog jezika i knjievnosti. Od 1998. do
danas radi kao novinarka i urednica u dnevnim i tjednim novinama te u
neprofitnim medijima u sektorima kulture, glazbe, televizije, civilnog drutva,
ljudskih prava i nezavisnih medija. Autorica je proznih knjiga Posudi mi smajl
(Meandar, 2010.) i Do isteka zaliha (Sandorf, 2013.) Trenutno priprema zbirku
pria naslova Vrijeme je na naoj strani.

IVAN SREN roen je 1979. u Zagrebu. Od 2001. radi u knjiarstvu i

izdavatvu. Uredio je brojna izdanja iz podruja glazbe, politike, povijesti,
ekonomije i knjievnosti, autor je dviju knjiga proze (Skela bajke iz automata
za kavu, 2010. i Harmatan, 2013.) te jedne studije (Povijest zagrebakih
knjinica, 2010., koautor Daniel Glavan), a preveo je vie knjiga s engleskog
jezika. Od 2007. godine suvlasnik je i urednik u nakladnikoj kui Sandorf.

NEVEN UUMOVI roen je 1972. godine u Zagrebu. Odrastao je u Subotici.

ivi na relaciji Kopar-Umag. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je
filozofiju, komparativnu knjievnost i hungarologiju, studirao turkologiju.
Objavio je zbirke pria 7 mlaih (Zagreb, 1997.), Makovo zrno (Zagreb, 2009.),

180
Rajske ptice (Zagreb, 2012.) i roman Ekskurzija (Zagreb, 2001.); izabrane prie
objavljene su mu pod nazivom U stonom vagonu (Beograd, Zrenjanin, 2014.).
Uvrten je u ameriku antologiju Best European Fiction (Dalkey Archive Press,
2010.), koju je uredio Aleksandar Hemon.

DARKO MACAN roen je u Zagrebu 1966. Autor je petnaestak knjiga, od

kojih je najnovija Koridor, i tridesetak strip-albuma, od kojih je najnoviji
Selamalejkum, generale. Knjige za djecu (Knjige lau!, uta minuta)
nagraivane su mu "Grigorom Vitezom", znanstvena fantastika (Koa boje
masline, serija Neruevac) SFerom, a stripovi (Borovnica, Qreten itd.) Grand
prixom vinkovakoga Salona. Radio je za ameriko, a radi za francusko strip-
trite. Kao mali, jedno je vrijeme elio postati Agatha Christie.

181