Iz zapisa sa ratita "Lozi suma i sve ostalo"

sjeme i grumen zemlje

na dlanu ko ptica
daleka bijela

klicom
kroz vatru zri
samo modrost
modrost

jasnije je
niz se prvo surovo survo
pa je bilo brdo drugih
brdo veliko ko kolos i bol
hiljadu kamila to ga je nosilo rasutog
na leima sve do sirije.

(i opet e u predveerje uz kocku

do na atrnje
pa ravnom ulicom
do koele
i e onda
nie e e
sjedi
to mora vazda nekud hodat

ovo je trei-etvrti rat u mojih pola vijeka

ali ove svako broji; onda gledaj karino, vidi ih?
vazdan zbrajaju
krate kusure na smeem fieku
od recikliranog kartona
i bez digitrona jer su itavu
osmoljetku stajali postojano
pod klisurinama kojih vie nema)

i zato sami dou stihovi

esti pa sedmi
pa triput trei
(i dok trepne okom
ve se smiju nova
draevika eca)

prhnulo

Kad prepliva na drugu stranu kai im

da ni jedan to ima prsluk od

tigrove koe
ilim iz isfahana
i prsten
ne zna za nae pjesme
a to to nam je odvodio ene
i zapoganio bunar
to nek mu je na duu
i za to e mu biti sueno

Skaem iz sivog u sivo

moje pjesme slijepi nee itati ni gluhi sluati.

ne pitaj zato ne priam prezrelo je

sve to je ranije bilo za kazivanja opalo
vlanoj zemlji i istruhlo pa sad sve moje
male rijei o velikim stvarima ba svaka
mala rije o velikoj stvari svaka je
samo ja i pod mojim pravilima.

i nijedan od nas ti nee spomenuti sjene

jo manje sjene to jednom nestanu
i kao da ih nikada nigdje nije ni bilo.

a bilo ih je
i bilo je vedro ko osmijeh vedar ko nebo iznad dublina
jednom prije hiljadu i kusur godina
toliko vedro da bi i dan danas priali putnicima
to odmaraju u pubu kod johna mulligana
u poolbegovoj ulici putnicima to se kad izau
napolje pitaju zato guinness
ima okus blata ba tim putnicima bi priali
kako je zaboga bilo vedro samo da ima neko
ko se jo uvijek sjea
a da mu nije prezrelo.

Stavili su kabal od dojstika u gae Indijane Dounsa i sad

nee na Alipainom polju sjede hahari pritiu X i suju na
televizor

Mara Rogina

rodila godina i nabrekle

trenje spustile se
do praha do pijeska
a kroz kronju vjetar
duva a u kronji tica
pjeva a u tice pjesma
okotava a u pjesmi
hiljadu topova

u hladu ena
jedra jutro
joj se slilo niz elo
na bedra
i ne bi nikad
reko da je
vas svijet
zaratio
u njenim njedrima

emo

e
da ti kupim klavir s
tipkama od najfinije
okolade crne i bijele
pa da odsvira najljepu
muziku ikad
i da ti se istopi na prstima?

u
da se umaem sladoledom s
umskim voem i pistacijama
pa da se napravim nevjet
i ne obriem ono malo
to je ostalo iznad usana?
...
...
...

e bona, e mi je ostalo?
tu?
nije?
e bona?
ti mene zeza?

ovjek koji ide okolo i zapisuje imena i odluuje ko je slobodan a ko kriv se napio
ko esa u jednoj od birtija Tenesija i dabe ga veeras eka u srednjoj Bosni

zid plaa je svaki na zid zid plaa jeca

u tiini i ljiljani zlatni slijevaju se niz
fuge i kud su neka eca zapiala tano
ispod onog e pie
zehra + sanel 12.05.1998 i jo
stotinu imena i svako je morebit nevano

prvi put autobusom iza salakovca

prvi put hej oferu dodaj gas ne daj
nikom ispred nas prvi put banjaluki
evapi i nita nisam ostavio u zvorniku
nita ni u sarajevu u travniku sam
pogodio nekog bradonju iz pitolja na
kuglice pa me ero do plave vode u
ivinicama su izboli nekog lika ali
nije iz nae kole mi smo gledali vozove
ili u hotel konjuh pili kolu iz bijelih
plastinih aa pravili grimase ko da je ne
znam ta u njima i ne znam kako nije bio
niko pametan da zakljui da oni to piju ledeni
aj i krivih usta guvaju au kad misle
da mukost navire da su ba oni od zla oca i
gore matere i da takvi obino pjani zapale
kuu ljetinu slete s ceste u jarak ukradu penziju
neninu pa ih obori manja na trojci i da
takvi kau cijela pa gledaju u oi slau
da su rekli pola svijumi

Na sjeveru, po kotlinama i du rijenih tokova, ponegdje jutarnja magla.

dijelim noni ormari s ovjekom od Travnika

koji ima punu ladicu potroenih baterija za tranzistor i nema nogu
a one oblijeu
donose patke za pianje odnose otpatke
previjaju iju odivaju pitaju kako je svaki ponaosob
debela stopala u bijelim klompama klepeu hodnicima
dou izmjere temperaturu
i meni i tebi i njemu i njoj i njima
vapski precizno
propiu ta treba i zavre sa smjenom

Jedno jutro sam se zagledao u stomak pa u pjegavo lice grdne deurne

i glasom oajnika rekao:
Ich kann es fnf mal.

ivio

Noas sam Betoven za svoje note

osjetim hrle niz kimu sve blie i blie
vritei tie i tie;
i pijani harmonika na svadbi spreman da izvrijea,
stari svat koji se pravi vaan,
mladoenja i mlada,
oiljak na bratovom elu
i suze majke i starije sestre.

Noas sam oeva psovka

ali i stisak ruke,
metalni sat na poklon
iz Ankone,
maskirna vojnika odora
i crne lakirane cipele
(koje je rijetko nosio).

Jo sam i zahrala puka na dedinom tavanu

u amanet unucima
kojima e neko opoganiti i zemlju i bunar
i sjeanje
raketama s osiromaenim uranijem.

(Noas sam i Oliver Nektarijevi, ist ve sedmicu,

dok piskutavim glasom sam sebe pita
U emu je razlika, matori?)

Noas sam zauvijek.

Iz sjeanja Jan Ismaila - slobodnoga roba tvrde koe koji je

napustio didaskalije kad je vidio kakvi su se nehljebi tu
nagurali

Mali, pika ti materina ili se penji ili razguli odatle

u bakrorezu vijugaju
ko vlasi krvave kose
Rio Grande i Rio Bravo
i vatren most iznad imigrantskih
grobova. njim koraa povorka
u njoj: stotinu bijelih kragni
jedan starac mokrih lea
krezavo dijete
nena s borama oko oiju
u arenim alvarama
i jedna grdna mladenka.

a preko mosta za njom iu dvije muzike.

na drugoj strani hitar vjetar kida jetru ko vatrena voda

i kia je sprala ogledala
pa sad to vidi to nije
to jest nije
i to nije nije

osto je samo prezren nijet

prezrele mladenke
cvijet iglom zaboden iznad depa
(starcu to je ve prebro sjeanja, svoj cijeli ivotni
vijek, sjedei s Habibom opeljom kraj blagajske ceste
- tu su se i sloili: ima lijeka za bijes)
ostale su i vinje to rastu samo po osunanim vrhovima
i mrljava eca to su zasjela ispod
gledaj, ono jedno je crvenim dlanovima zagrlilo
onu najdeblju granu i
trese i trese i trese i trese

4317N 1753E

od Marsa i Venere od straha i nevjere

nema vremenske crte za bezvremenske
rtve
Edirne oh Edirne, ptico bijela, da zna da si
snijela profilne slike guski s pajim licem
snijela bi i nebesa da prodru da prodru
da prodru!
i nema nazad i nema naprijed dok nebesa
ne prodru
i nema naprijed i nema nazad
dok o svom troku
ne istope oku zlata na svojih esnaest
zlih oiju pa im onda jo dva oka
mramorom zalije
Edirne

od aga i begova bez blaga i svetoga

kroz Bunu i Bregavu do kraja svjetova
strah vitla biem i goni bie
a ne vjeruje ti da su ih ive fatali
na Merdan Glavi i bacali u bezdan
pet puaka na pedeset ljudi ali oteli
strahu bi pa u kotac, u kotac
u kotac!
i nema nazad i nema naprijed dok
zemlja ne propria
i nema naprijed i nema nazad
sve dok svjedoci kopae ne okae o klin
a svaka koica proklija i postane otra ko no
to vida vid

ena iz Provanse

Imala je tanke prste

I nikad prsten koji pae
Njena borba je bila pocjepana bluza, list vinove loze i oblak
dima iznad stare dezve kad prokuha voda.
Boe, moda e bijeli konji donijeti ovjeka koji zna
Kako voli ova ena iz Provanse.

Vatra se rasplamsala, vino se kuha i opet nije toplo

opet je neiji unuk razbio prozor starom loptom
krv crna ko grozdovi, opet je vino kuga
koja zagrije crvene ui da skine al i sutra
toliko ispari iz tijela da postane jo hladnije.
Moda e Marija pomisliti da nosi boga u sebi
i da njen Bog grije jadnice.

Kad je imala boju Azura u oima

bili su i tui hrapavi prsti na vratu koji je gue,
i trag karmina na cigareti koju je
jo uvijek znala otmjeno drati izmeu usana;

A kad je postala igraka za svakog oca koji

sina alje u vojsku ili je ostao bez ene
ili za nekog ko treba zabavu dok je poluvrijeme
njena znojna njedra
tad su prestala biti vjetar u jedra za nove pobjede,
i za bijele konje koji bi donijeli ovjeka
koji zna kako voli ova ena iz Provanse.

Istanbul

jutarnji miris kafe kao u jeftinim reklamama

probija ispod pragova. zapoinje moj dan.
jedina razlika je ta to je moja jutarnja kafa hladna
i tvoja oljica je odavno prazna.
tako ponekad sjednem, upalim jutarnje vijesti
i uz cigare i novine poelim kraj tebe lei
da doekamo podne u krevetu, da apem ti gluposti na uho,
da sanjamo o naoj djeci i da se smijemo za rukom.
ali vrijeme nosi breme pa ponekad ljudi polude
i kada jedno napravi greku tad oboje dotakne
pa sad osjeam miris orijenta u kosi, ko onda kad si mi rekla da se nosim
sa torbom i slualicama na uima (elim li da te volim?).

korak ispred koraka pa ples po tramvajskim icama Sarajeva,

na putu do el-dorada, ja i ja i ja smo sami.

Istanbul je bio moj bijeg, grad koji je vjeno nasmijan

ruevine pune cigana, grad gdje ovjek ostari mlad
ili gdje zauvijek ostane mlad - kako karte dou
ponekad dobije erbe, ponekad samo vodu.
a ja sam bjeao u odaje gdje se nargile dime
uz tursku rakiju, ilime,i zavjese od svile.
tu su bacali kocku, a ja bih bacao dukate
u marame mladih trbunih plesaica.
njihova lica su bila udna (i najljepi lani
osmijeh ikad) i one svakim pogledom prijete
da e se sruiti na njima svi putevi do sree
i da e postati samo reljef, otisci prstiju nekog eika
koji im je otvorio krv ruom nasred tepiha.

ona se zvala Lejla i stajala je kraj adrvana

rekla je da njeno ime znai no
a ja da e mi i takva,da osvjetla krevet
dobio sam amar i pristanak.

lejla me probudila ujutro, donijela aj i novine

rekla je da ne eli da ide i da boli je
svaki dodir drugih i da eli biti samo moja
da nema snova u kojima je samo ona
da nema novca ni doma, da ima mrtvog sina
da ima staru amiju i stari prsten ko miraz.
zvala se lejla i,bila je uvehla rua u bati punoj korova
a meni se istanbul inio tako lijep s prozora.

rekao sam joj da nemam mrtvog sina

ali da mi je sve umrlo, ba kao i ja
da imam stari radio koji hvata jednu stanicu
i da imam tue inicijale urezane u kaiu
rekao sam da nemam svog doma,a i da nisam toliko snaan
da bih je mogao prenijeti sam preko imaginarnog praga.
lejla me uhvatila za ruku, i skupa sa mnom
odkoraala u zalazak sunca.

Njujork

Zapleo sam prste u kose grada i nestao sa zadnjim

tiketom ikad kupljenim u podzemnoj
Neznanko, koliko smo samo preli koraka po koncima
a bilo je dovoljno samo jedno nedjeljno jutro
da iskoimo iz historije i nasmijemo joj se s prozora
jeftine hotelske sobe koja gleda na stanicu
(zapeaenu novom predajom)
na kojoj ljudi s cekerima i hljebom pod rukom
ekaju vozove.

Grad je ispran i vie ne vrijede njegova vlakna

ni njegove suze ni njegova karma
i prezirem grad gdje i danas taj
Tom Henks krui s pukom i vara na kartama
dok se Alma smije proscima.