Annie Besant

U VANJSKOM DVORITU

1
PROIAVANJE

Kad bi bilo mogue u mislima se staviti u sredite svemira iz

kojeg bismo mogli vidjeti tok evolucije, iz kojeg bismo mogli
prouavati povijest naeg lanca svjetova, onako kako ga se moe
vidjeti u mati, u slici, a ne onako kako se pojavljuju kao fiziki,
astralni i mentalni, mislim da gledajui tako na ove grupe koje
evoluiraju, na ovo ovjeanstvo koje evoluira, mogli bismo vidjeti
cijelu sliku. Ja vidim veliku planinu u prostoru, i cestu koja vijuga
uz planinu, uokolo do samog vrha. Zavoja na ovom putu oko
planine ima sedam, a na svakom zavoju vidim sedam postaja gdje
hodoasnici zastanu na neko vrijeme, a u tim postajama moraju se
penjati u krug(1). Dok slijedim taj put prema gore uzdu spiralnog
traga vidimo kako zavrava na vru planine vodi do monog
hrama, hrama kao od bijelog mramora, blistavog, to stoji tamo
sjajan nasuprot nebeskom plavetnilu. Taj hram je cilj hodoaa, a
oni to su u njemu su zavrili svoj put zavrili kad je u pitanju
ova planina i ostaju ondje samo da bi pomogli onima koji se jo
uvijek penju. Ako paljivije pogledamo hram, ako pokuamo
vidjeti kako je sazdan, vidjet emo u sredini svetite, a oko
sredita su dvorita, etiri na broju, okruuju svetite kao
koncentrini krugovi, a sve to je unutar hrama. Zid dijeli svako
dvorite od susjednih i da bi proao iz jednog dvorita u drugo
putnik mora proi kroz kapiju, a samo je jedna u svakom zidu.
Tako onaj koji eli doi do sredita mora proi kroz te etiri
kapije, jednu po jednu. A izvan hrama ima jo jedno okruenje
Vanjsko Dvorite u tom dvoritu ima puno vie osoba nego to
ih je vidjeti u hramu. Gledajui hram i dvorita i planinski put koji
dolje vijuga, vidimo sliku ljudske evolucije i put kojim rasa ide, a
hram je njen cilj. Na tom putu to vijuga uz planinu stoji mnotvo
ljudskih bia, penju se oni, naravno, ali penju se tako polako,
______
(1) Hodoae ovjeanstva tokom njegovog sadanjeg ciklusa
evolucije sastoji se od prolaenja sedam puta oko lanca od sedam
svjetova; na svakom svijetu ostaje se mnogo milijuna godina, a
takvih mjesta ima etrdeset i devet sedam svjetova svaki
nastanjen sedam puta.

2
ponekad se ini da za svaki korak naprijed postoji jedan korak
nazad i premda je kretanje cijele mase prema gore ona se penje
tako polako da je napredak jedva vidljiv. I ta dugovjena evolucija
rase, uvijek prema gore, izgleda tako spora i jedna i bolna da se
ovjek pita otkuda hodoasnicima srca da se tako dugo penju. I
slijedei je u krug oko planine milijuni godina prolaze u hodu,
milijuni godina u hodoau, i dok hodi te milijune godina ini se
da prolazi jedan beskrajan niz ivota provedenih u penjanju mi
smo umorni ve i od gledanja tog velikog mnotva to se tako
sporo penje, to prelaze krug za krugom dok se penju ovim
spiralnim usponom. Gledajui ih pitamo se: Zato se penju tako
sporo? Kako to da toliki milijuni ljudi idu na tako dugaak put?
Zato stalno tee gore prema hramu to stoji na vrhu?
Gledajui ih, ini se da putuju tako polako zato to ne vide svoj
cilj i ne razumiju u kojem smjeru putuju. I dok gledamo jednog ili
drugog, vidimo da uvijek odlutaju u stranu, privueni ovim ili
onim, i bez svrhe u svom hodanju; oni ne idu ravno naprijed kao
na nekom poslu, nego lutaju tamo i ovamo, poput djece koja tre
za cvijetom ovdje ili leptirom tamo. Tako da se ini da je sve to
vrijeme protraeno, a samo mali napredak uinjen kad no padne i
dnevni mar se zavri. Gledajui ih, ini se da niti napredak
intelekta, takoer spor, prolazi stazom bre. Kad gledamo one iji
intelekt je jedva razvijen, ini se da lijegaju na poinak nakon
cjelodnevnog putovanja gotovo na istom mjestu na kome su bili
juer, a kad pogledamo one koji su razvijeniji bar to se intelekta
tie, i oni takoer putuju jako, jako sporo i ini se da prave vrlo
napredak svaki dan. Gledajui ih tako srce nam se umori od
penjanja i udimo se to oni ne podiu oi i ne poznaju smjer
kojim ih staza vodi.
Sada se ini da se tom vanjskom dvoritu kojem neki penjai
prilaze, tom vanjskom dvoritu hrama, moe prii ne samo onom
stazom to tako jako vijuga oko planine; jer, dok ga gledamo
vidimo da se mnogih toaka na ovom spiralnom putu moe doi
do unutranjeg dvorita i da postoje krai putovi koji ne vijugaju
oko planine nego vode ravno do njega, staze kojima se moe
popeti ako je srce penjaa hrabro i udovi snani. I pokuavajui
vidjeti kako ljudi nalaze svoj put do vanjskog dvorita prije
ostalih, ini se da shvaamo da je prvi korak s tog dugog,

3
spiralnog puta, prvi korak ravno u smjeru vanjskog dvorita do
kojeg ovjek moe doi s tako mnogo mjesta na dugom putu,
uinjen kad neka dua koja je putuju uokolo i u krug moda
milenijima, po prvi put prepozna svrhu u putovanju i na trenutak
ugleda bljesak iz hrama na vrhu. Jer taj Bijeli Hram zrai zrake
svjetla po planini i tu i tamo putnik podigne oi sa cvijea i
kamenia i leptira na putu. I pogled kao da mu uhvati tu zraku i
on pogleda gore prema hramu i na trenutak ga vidi, a poslije tog
prvog kratkog pogleda on vie nikada nije kao to je bio prije. Jer,
premda samo na trenutak, on je prepoznao cilj i kraj; na trenutak
je vidio vrh prema kome se penje i stazu, strmiju, ali puno krau,
koja vodi izravno uz obronak iza koga blista hram.
U tom trenutku on prepoznaje cilj to lei ispred. Umjesto
penjanja okolo punih sedam puta i prelaenja puno malih krugova
na putu prema gore jer staza vijuga poput spirale oko sebe kao i
oko brda, a svaki krug oko planine ima sedam krugova oko sebe
samog i treba puno da ih se prijee dua je ugledala svoj cilj i
izravniju stazu to vodi do njega. Tada ona razumije da staza ima
ime. To ime je 'sluenje' i oni koju stupe na tu krau stazu moraju
to uiniti kroz vrata iznad kojih zlatnim slovima sja 'sluenje
ovjeku'. Ona razumije da prije nego to doe ak i do vanjskog
dvorita hrama mora proi kroz ta vrata i shvatiti da je ivot
namijenjen za sluenje, a ne samo-traenje. Jedini put da se bre
uspne je penjanje za dobrobit onih koji zaostaju, da bi se iz hrama
moglo dolje penjaima poslati djelotvorniju pomo nego to bi
bilo mogue na drugi nain.
Kao to sam rekla, to je samo trenutni bljesak, samo pogled
koji doe i opet nestane; jer oko je uhvatilo samo jednu od tih
zraka svjetla to se sputaju s planine. A ima toliko privlanih
predmeta razbacanih uzdu ovog vijugavog puta koji lako opet
privuku pogled due; ali budui da je jednom vidjela svjetlo,
postoji mogunost da e ga opet vidjeti puno lake, a kad jednom
cilj ostvarenja i dunost i mo sluenja u dui ostave makar i
prolaznu sliku, tada ostaje elja da se krene kraim putem i da se
pronae put izravno uz planinu do vanjskog dvorita hrama.
Nakon te prve vizije, zrake dolaze s vremena na vrijeme, a iz
dana u dan na ovom dugom usponu vraaju se dui. Svaki novi
pogled je blistaviji od onog prethodnog i vidimo da one due koje

4
su shvatile, makar i na tren, da postoji cilj i svrha u ivotu, poinju
se penjati upornije od ostalih. Premda jo uvijek idu zavojitim
putem oko planine, vidimo da poinju upranjavati s vie
upornosti ono to prepoznajemo kao vrline i da se ustrajnije daju
onome to prepoznajemo kao religija, koja im pokuava rei kako
se mogu popeti i kako na koncu mogu zauzeti hram.
Tako da ove due koje su spazile bljesak mogueg kraja i
osjetile neku privlanost prema stazi koja vodi do tamo, postaju
poinju se razlikovati od drugih svojom marljivou i panjom i
dospijevaju na elo ovog beskrajnog mnotva to se penje putem.
Oni putuju bre jer u njihovom putovanju ima vie svrhe, budui
da oni idu smjerom koji poinju razumijevati i poinju, premda
jo nesavreno, kretati se s odreenim ciljem i pokuavaju ivjeti s
odreenom svrhom. Premda oni jo uvijek jedva da prepoznaju
to e na kraju biti ta svrha to je prije mutna intuicija nego li
konano razumijevanje puta ipak vie ne lutaju besciljno jednog
kraja na drugi, ponekad malo gore, ponekad malo dolje; sada se
uporno penju zavojitim putem i svaki dan u ivotu vidi ih kako se
penju malo bre, sve dok nisu jasno ispred mnotva u duhovnosti
ivota, u provoenju vrline i u narasloj elji da slue drugim
ljudima.
Na taj nain oni bre putuju prema vrhu, premda jo uvijek
zavojitim putem, i zapoinju vjebati se u konanim nainima;
isto tako zapoinju pomagati svojim susjedima, da se i oni mogu
penjati s njima, a kako malo bre napreduju, uvijek pruaju ruku
pomoi onima oko sebe i pokuavaju ih bre povesti sa sobom
uzlaznom stazom.
Trenutno oni koji na taj nain vole i slue susreu jedan oblik
koji je lijep, premda u poetku pomalo krut u svom vidu, koji im
govori i kae neto o kraem putu. Mi znamo da je taj oblik koji
im ide u susret znanje i da im znanje apue neto o
mogunostima breg napretka. Religija, koja im pomae u
upranjavanju vrline, je sestra tog znanja, a sluba ovjeku je
druga sestra, i njih tri zajedno poinju brinuti o dui, sve dok na
koncu ne svane blistava zora i potpunije prepoznavanje. Ova dua
poinje sebi definirati svrhu penjanja, ne samo da bi sanjala o
budunosti, nego i da taj san definira u njegovoj svrsi, a vi
otkrivate da ona prepoznaje sluenje kao ivotni zakon. Sada, sa

5
svjesnom namjerom, obeanje o pomoi u napretku rase blago
silazi s usana due; i to je prvi zavjet koji dua ini, dati sebe u
sluenju rasi zavjet je to jo uvijek bez pune svrhe, ali ipak s
obeanjem svrhe skrivene u njemu.
Zapisano je u svetim spisima da je jedan od velikih koji je
koraao kraim putem, jedan od velikih koji se popeo strmijom
stazom i koji se njome popeo tako brzo da je iza sebe ostavio
cijelu svoju rasu i stajao sam na elu, prvijenac, obeanje
ovjeanstva, reeno je za njega, koji je u kasnijim godinama bio
poznat ka Buddha: 'On je usavrio svoj zavjet, Kalpu po Kalpu',
jer postignue koje je okrunilo njegov ivot moralo je zapoeti
obeanjem o sluenju, a to je onaj zavjet due koji ju povezuje s
velikima koji su otili prije, to ini vezu koja ju privlai na stazu
iskuavanja, stazu koja ju vodi u i preko vanjskog dvorita, do
samih vrata u hram.
Napokon, nakon mnogo ivota u nastojanju, mnogo ivota u
radu, izrastavi istijom, plemenitijom i mudrijom, dua jasno i
glasno izrie volju koja je sada snana. Kad se ta volja objavi kao
jasna i konana svrha, ne vie kao apat koji tei, nego kao rije
koja nareuje, tada ta odluna volja udara u vrata to vode do
vanjskog dvorita hrama, udara udarcima koje nitko ne moe
preuti jer ona u sebi ima snagu due odlune da ostvari, koja je
nauila dovoljno da razumije irinu zadatka koji je poduzela. Jer
ta dua to sada stoji pred vanjskim vratima dvorita zna to eli
ostvariti, shvaa veliinu potekoe to lei ispred. Jer ona ne
znai nita drugo do ovo, da e izai iz svoje rase one rase to se
penje oko planine beskrajnim milenijima, jo uvijek prolazei sa
svijeta na svijet krugom koji poznajemo kao lanac, prolazei krug
za krugom u tom lancu u iscrpljujuem nizu. Ova hrabra dua to
sada kuca na vanjska vrata namjerava se popeti na tu istu planinu
u samo nekoliko ljudskih ivota, namjerava se, korak po korak,
tamo gdje je planina najstrmija, popeti stazom koja ju vodi pravo
gore u samo svetite; i namjerava u vremenskom razmaku koji se
mjeri samo s nekoliko ivota, ostvariti ono za to rasi treba
neizmjerno mnogo ivota zadatak tako moan da bi se mozak
mogao zavrtjeti od njegove tekoe; zadatak tako velik da bi
ovjek za duu koja ga hoe izvriti rekao da je poela shvaati
svoju vlastitu boanskost i svemo koja lei utjelovljena u njoj.

6
Jer uiniti u nekoliko ivota s toke ciklusa koji je rasa dosegla,
ono to e rasa kao cjelina uiniti, i to ne samo rasa koja lei
ispred, nego i u onim krugovima to takoer lee u budunosti
to uiniti je svakako zadatak vrijedan boga, a njegovo ostvarenje
znai da se boanska mo usavrava u ljudskom obliku.
Dakle dua kuca na vrata i ona se otvaraju da bi ju propustila
unutra, a ona ulazi u vanjsko dvorite. Kroz to dvorite ona mora
proi, prelazei ga korak po korak sve dok ne doe do prvih vrata
to u sam hram prva od tih etiriju vrata, a svaka od njih su
jedna od velikih Inicijacija, koju ni jedna dua ne moe proi ako
nije prigrlila Vjeno zauvijek i ako se nije odrekla svog zanimanja
za prolazne stvari koje lee uokolo. Jer kad jednom dua proe
kroz vrata hrama, ona vie ne izlazi; jednom kad proe kroz ta
vrata u unutranja dvorita koja lee iza njih i koja vode do
svetita, ona vie nikada ne izlazi. Izabrala je svoje mjesto za sve
milenije to dolaze; to je mjesto koje nitko ne naputa kad jednom
ue. Unutar samog hrama lei prva velika Inicijacija. Ali dua iji
napredak pratimo tek se priprema u ovom vanjskom dvoritu
hrama, da bi u ivotima to dolaze mogla popeti se uz sedam
stepenica do prvih vrata i doekala doputenje da prijee prag u
sam hram. to e onda raditi u vanjskom dvoritu? Kako e voditi
svoje ivote da bi mogla postati vrijedna da pokuca na vrata
hrama? To je stvar koja lei ispred nas stvar koju u pokuati
iznijeti pred vas, iako moda govorim jednom ili dvojima na koje
to moe djelovati. Jer, moja brao i sestre, ja dobro znam da
opisujui ovo vanjsko dvorite mogu rei puno toga to moe
izgledati neprivlano, ak odbojno.
Teko je nai put do vanjskog dvorita; dovoljno je teko
upranjavati religiju i vrlinu koji duu ine prikladnom da pokuca
na vrata vanjskog dvorita oko hrama, a oni koji uu u to dvorite
u prolosti su napravili veliki napredak. Moe biti, i biti e, da se
nekima ivot koji se tamo vodi ne ini privlanim nekima koji
jo uvijek nisu konano prepoznali cilj i kraj ivota. Jer, upamtite,
nitko nije u vanjskom dvoritu do onih koji su se definitivno
zavjetovali na sluenje, onih koji podijelili sve i koji ne trae nita
za uzvrat doli privilegije sluenja, onih koji su definitivno
prepoznali prolaznu prirodu zemaljskih stvari, onih koji su
definitivno prigrlili zadatak koji ele ostvariti, onih koji su

7
okrenuli lea cvjetnim stazama to vode oko planine i vrsto su
odluili popeti se ravno gore, bez obzira na cijenu, bez obzira na
napor dok ivot brzo prolazi dan za danom. Bit e napora, i to
puno napora u ovom vanjskom dvoritu, jer puno se mora uiniti
u malo vremena.
Podjele ovog posla, to sam ih ja uinila su proizvoljne. To
nisu koraci preko dvorita, jer svaki od tih dijelova mora se
obaviti istovremeno i na njima se radi uvijek, to je simultani
trening i nije podijeljen na stupnjeve kako sam ga ja morala
podijeliti zbog jasnoe objanjenja. Nazvala sam te dijelove
'Proiavanje', 'Kontrola misli', 'Izgradnja karaktera', 'Duhovna
alkemija' i 'Na pragu'. Ovo ne znai da svaki dio treba uzeti
odvojeno, budui da sve to treba obaviti istovremeno, a dua koja
provodi svoje ivote u vanjskom dvoritu zauzeta je cjelinom tog
posla u svim ivotima to tamo provodi. To su zadaci koje dua
mora nauiti barem djelomino ostvariti, prije nego to se usudi
stati pred vrata samog hrama. Ako ih sada uzmem jednog po
jednog, to je zato da bismo ih bolje razumjeli; ali moramo isto
tako kroz ovo moje skiciranje tih koraka razumjeti da nije
savreno ostvarenje bilo kojeg od njih ono to dua mora ostvariti
prije nego to moe doi do vrata prve Inicijacije; nego samo da ih
mora ostvariti djelomino, samo da mora s odreenim uspjehom
teiti, samo da mora razumjeti svoj posao i obavljati ga s marom.
Kad se taj posao bude savreno obavio bit e to u samom svetitu.
Proiavanje onda mora biti dio posla, samo-proiavanje,
proiavanje nie prirode, sve dok svaki njen dio ne vibrira
savreno u skladu s viom, sve dok nije isto sve ono to pripada
privremenom dijelu ovjeka, onome to nazivamo osobnost,
onome to u sebi nema permanentnu individualnost, nego je samo
skup kvaliteta i osobina koje ta individua skupi na svom putu kroz
svaki od svojih mnogih ivota sve vanjske kvalitete i osobine
oko due, sva ona odjea u koju se ona odijeva i koju sa sobom
nosi esto iz ivota u ivot, sve ono to uzima kad se vraa u
inkarnaciju, sve ono to sagradi tokom inkarnacije, sve ono to
permanentna individualnost skuplja oko sebe tokom zemaljskog
ivota i iz ega ona izvlai bit da bi ju pretoila u svoje vlastito
rastue i vjeno Bie.

8
 Frazu koja vrlo dobro simbolizira poloaj due u ovom
trenutku, kad je svjesno ula u vanjsko dvorite i ugledala posao
koji stoj pred njom, frazu koja vrlo dobro opisuje njen stav,
koristio je gospodin Sinnett. Ta fraza je 'odanost viem Biu',
koristan izraz ako ga se razumije. On znai promiljenu odluku da
sve to je privremeno i to pripada nioj osobnosti e biti
odbaeno; da svaki ivot koji se mora proivjeti u ovom niem
svijetu e biti posveen jedino svrsi skupljanja korisnog
materijala, koji e se onda predati viem biu koje ivi i raste iz
onoga to nie sakupi; da to nie bie shvativi da je u biti jedno
s viim biem koje je iznad, da mu je jedini zadatak na svijetu da
doe ovamo kao privremeno aktivni imbenik koji sakuplja ono
to trajno Bie treba odredi da e cijeli svoj ivot ovdje provesti
u toj slubi i da je svrha ivota jedino skupljanje materijala koji e
onda vratiti viem, koji je njegova stvarna bit i koji e na taj nain
biti u mogunosti izgraditi uvijek rastuu individualnost, koja je
via od osobnosti jednog ivota. 'Odanost viem Biu' znai da
nie prepoznaje ovu slubu, da vie ne ivi za sebe nego u svrhu
sluenja onome to traje; tako sav ivot u vanjskom dvoritu mora
biti ovaj ivot konane odanosti viem i sav rad koji se obavlja u
vanjskom dvoritu mora biti rad koji se obavlja za ljubav tog
vieg, koji je sada prepoznat kao istinsko Bie koje traje kroz
vrijeme i koje se mora uvijek izgraivati u punijem ivotu
pomou svjesne i odane slube glasnika koji je poslan u vanjski
svijet.
U ovom djelu ono o emu se u velikim svjetskim spisima
govori kao o preliminarnom koraku u uspjenoj potrazi za duom,
je ono to ja zamiljam kako sada lei iza due. Moda se sjeate
da ste u jednoj od najsjajnijih Upanishada proitali, da ako ovjek
eli nai duu prva stvar koju treba uiniti je ' kloniti se loih
putova'; ali ja mislim da je dua to uinila prije nego to je ula u
vanjskog dvorite. Jer oni koji uu u nj vie nisu podloni
najobinijim napastima zemaljskog ivota; oni su ih prerasli i kad
uu u inkarnaciju koja e ih dovesti u vanjsko dvorite barem
loih putova e se kloniti i nee njima hodati s uitkom. Ako se
ikada uope nau na takvom putu bit e to nenadani pad koji se
odmah popravlja, a raaju se sa svijeu koja odbija pustiti ih
krivim smjerom kad pred sobom vide pravi. I premda svijest moe

9
ponekad pogrijeiti u svom izboru premda svijest (jo uvijek
nesavrena u svom iskustvu) moe ponekad izabrati pogreno
prije nego to ue u vanjsko dvorite, pa ak i kad ue, ona je ipak
silno eljna izabrati ispravno.
Nie bia nee namjerno ii protiv ovog glasa, jer svaki onaj
koji namjerno ide protiv glasa savjesti nije uope uao u vanjsko
dvorite, niti je spreman u njega ui. Due koje su ule tamo
izabrale su da barem tee prema ispravnom i one sluaju taj glas
koji ih poziva da ga izaberu, a ne odbijaju ga svjesno; one dolaze
na svijet s toliko penjanja iza sebe i s odlunom voljom da se
popnu najvie to vide. Sada se moraju nositi s finijim
iskuenjima, onima iz vanjskog dvorita; ne vie grubim
iskuenjima vanjskog svijeta, nego finijim i prodornijim
iskuenjima koja dolazi kad to mora brzo proivjeti kroz svoje
ivote, kad se mora hitro popeti uz obronak planine. Jer ona
naravno nema vremena da bi kroz iskuenja polako izgraivala
vrlinu, ona se mora stalno penjati naprijed i gore, kad je jednom
dospjela do granica dvorita hrama. I svuda oko sebe e nai
intelektualne potekoe i intelektualna iskuenja iskuenja
intelektualnoj ambiciji, iskuenja intelektualnoj oholosti,
iskuenja ponosu na ono to je sakupila i tome to vrsto dri za
sebe samu ono to je postigla. Ne samo da e osjetiti snani stisak
ambicije, zahvat oholosti koji zadrava za sebe i koji zida zid
izmeu nje i onih koji su ispod, nego e dobiti elju za znanjem,
elju za znanjem za sebe, elju za znanjem da bi mogla stjecati i
zadrati protiv svijeta, a ne za njega. Ovo iskuenje se skriva iza
vela ljubavi za znanjem radi sebe i ljubavi za istinom radi sebe, a
esto puta dua otkriva, kako joj pogled postaje snaniji i jasniji,
da ova tobonja ljubav je samo elja da se odvoji od ostalih, da se
ne dijeli ono to se ima i da se uiva u onome to se ne daje
drugima.
Ova odvojenost je jedna od velikih opasnosti za duu koja
raste, oholost u odvojenosti i elja da se bude odvojen elja da
se raste i da se ui i stjee da bi se moglo posjedovati; to je jedno
od iskuenja koje e dotai duu ak i kad proe kroz vrata
vanjskog dvorita. Jer dua e vidjeti znanje na dohvat ruke i
poeljet e zadrati ga; vidjet e mo na dohvatu i poeljet e
imati je; poeljeti ne zbog sluenja, nego djelomino zato da bi

10
sebe izdigla, a sklona je podizanju zida oko sebe da bi mogla za
sebe zadrati ono to je stekla.
Trenutno ona poinje shvaati da ako ikada eli prijei preko
vanjskog dvorita i doi do vrata to sjaje pred njom, mora se
osloboditi svake intelektualne ambicije i svog intelektualnog
ponosa i sve elje za znanjem koje e zadrati za sebe i svega to
je odvaja od bratskih dua. Tada e poeti proiavati svoju
intelektualnu prirodu, poet e provjeravati motive to je tjeraju
na napor i motive to je gone u akciju, i poet e paljivo gledati
samu sebe u svjetlu to sja iz hrama i to stalno dolazi kroz
prozore hrama obasjavajui vanjsko dvorite zrakama duhovnog
svjetla; svjetla u kome svaka sjena izgleda tamnija i one stvar koje
u niem svijetu izgledaju blistave sada se pokazuju kao sjene, a ne
zrake svjetla.
Onda e dua shvatiti da ova priroda elja, koju je donijela sa
sobom i koja se mijea s intelektualnom prirodom, da ta se priroda
elja mora oistiti od svakog dodira osobnog bia; ona e svjesno
zapoeti taj posao ienja, ona e namjerno i svjesno i uporno
poeti raditi na izbacivanju iz sebe svega to tei biti osobnou i
svega to ju na bilo koji nain ini odvojenom od onih to su
ispod nje kao i od onih koji su iznad. Jer dua ui ovo- a to je
jedna od lekcija vanjskog dvorita da postoji samo jedan nain
da se ta vrata otvore, a to je ruenjem zidova koji ju odvajaju od
onih koji su ispod. Onda nestaju zidovi koji ju dijele od onih to
su ispred; jer ta vrata kroz koja treba proi su vrata koja e se
otvoriti onome koji eli proi, budui da on rui zidove svoje
vlastite prirode i spreman je dijeliti sa svima ono to je stekao.
Na taj nain on zapoinje ovaj posao proiavanja prirode
elja i u ruku uzima nie bie da bi iz njega izbacio sve to je
osobno. Kako e proistiti sebe? On ne eli unitavati; jer ono to
je sakupio je iskustvo. Iskustvo je ugraeno u sposobnost i
pretvoreno u mo, a njemu sada treba sva mo koju je sakupio
tokom penjanja i nee unititi sve to je sakupio; on eli ponijeti te
moi sa sobom, ali proiene, a ne zagaene. Kako e ih onda
proistiti? Bilo bi puno lake unititi, treba puno manje strpljenja
nego to on ima da se ubiju neke kvalitete; on osjea kao da bi ih
mogao udariti i zatui i tako ih se rijeiti. Ali to nije nain na koji
moe ui u hram; jer on mora kao rtvu koju e ponuditi na

11
samom pragu hrama ponijeti sve to je sakupio u prolosti, to je
pretvorio u mo i sposobnost; ne smije poi praznih ruku, mora sa
sobom ponijeti sve to je sakupio u niem ivotu. Stoga se ne
usuuje unititi; mora vie raditi na proiavanju, mora zadrati
bit svih kvaliteta dok od njih odbacuje ono to je osobno. Sve
lekcije koje je nauio o vrlini i poroku, sve su to iskustva koja je
sakupio na putu to je iza njega; sa sobom mora ponijeti bit svake
kvalitete, jer to rezultati svih njegovih penjanja; ali mora ih nositi
kao isto zlato na oltar i nikakav neistoa se ne smije mijeati sa
zlatom.
Uzmimo jednu ili dvije od tih kvaliteta da bismo vidjeli jasno
to proiavanje znai; jer ako razumijemo za jednu ili dvije
kvalitete tada smo u stanju shvatiti i za sve ostale, a lekcija kako
provesti proiavanje je vana za sve.
Uzmimo za poetak snanu silu koja je u svakom ljudskom
biu, koju razvija u niim stadijima svog rasta, koju nosi sa sobom
kako evoluira i koju sada treba proistiti. To je kvaliteta koju u
njenom najniem stadiju poznajemo kao ljutnju, kao bijes, kao
ogromnu mo koju ovjek razvija, pomou koje se probija kroz
svijet, pomou koje se bori i ponekad savladava protivnika. Ta
ogromna energija due to juri kroz niu prirodu i probija ovjeku
put kroz tekoe u ranijim fazama rasta prije nego to je nauio
usmjeravati je i kontrolirati, nedisciplinirana energija,
destruktivna zato je nedisciplinirana; ogromna sila, vrijedna zato
to je sila, iako destruktivna na djelu kako moemo vidjeti u
niem svijetu. Prije nego to je uao u vanjsko dvorite ovjek je
donekle promijenio tu energiju due; promijenio ju je u vrlinu,
sasvim stvarnu vrlinu i dugo je tu vrlinu imao kao svoj posjed u
vanjskom svijetu. Onda je imala imena (kad je dospjela do stadija
vrline) kao: plemenito ogorenje, strast protiv nepravde, mrnja
prema svemu to je zlo, podlo, opako i okrutno, a pod tim
mnogobrojnim oblicima destruktivne energije inila je dobro u
vanjskom svijetu.
Jer ovaj ovjek je, prije nego to je doao u vanjsko dvorite,
radio za dobro svijeta i ostvarivao je ovu vrlinu; a kad je vidio
okrutnost prema slabima njegova strast je planula protiv toga, a
kad je tiranin provodio nepravdu ogoreno je ustajao protiv toga.
Nauio je, dok je ostvarivao ovu vrlinu, proistiti je od puno

12
taloga; jer ljutnja koju je osjeao u svojim ranijim ivotima je bila
ljutnja zbog sebe bio je bijesan kad je bio povrijeen, uzvraao
je udarac kad su ga udarili; ali davno ranije je savladao taj isti
brutalni bijes u nioj prirodi koja uva sebe destruktivnom
energijom protiv nepravde i za zlo plaa zlo, a za mrnju
mrnjom.
Prije nego to je uao u vanjsko dvorite proao je taj stadij i
nauio do neke mjere transformirati tu energiju ljutnje u sebi; u
velikoj mjeri ju je proistio od osobnih elemenata i nauio je da se
manje ljuti kad je sam povrijeen nego kad je nekom drugom
nanesena uvreda. Nauio da bude manje ogoren zato to sam pati
nego zato to netko drugi pati; a kad je vidio nekog okrutnika
kako maltretira nemonog, skakao je spasiti tog nemonika i
odbaciti u stranu zlotvora. Na taj je nain koristio viu energiju da
pobijedi niu, na taj je nain koristio plemenitu strast da ubije
ivotinjsku strast svog nieg ivota. U tim ivotima to sada lee
daleko iza njega nauio je osloboditi se grubih osobina strasti;
nauio je da se vie ne ljuti zbog sebe, nego samo zbog onih
kojima je elio pomoi. Jer on je, zapamtite, bio ovjek koji je
odavno priznao sluenje kao dunost, a jedan od njegovih naina
sluenja je bio ruenje ugnjetaa i odbacivanje onih koji donose
patnju. Ova njegova ljutnja bi planula protiv svih oblika zla, a
radio je slabe i moda je u svijetu bio heroj.
Ali u mirnijoj atmosferi dvorita hrama, obasjanog zrakama
apsolutne suosjeajnosti to dolaze iz svetita, nema mjesta za
ljutnju bilo koje vrste, ak i ako je oiena od osobnog
antagonizma. Jer aspirant sada mora nauiti da su i oni to ine
zlo takoer njegova braa i da oni inei zlo pate vie od onih
kojima se zlo nanosi. On mora nauiti da njegovo plemenito
ogorenje, i njegova strast protiv zla i ona vatra to plane da bi
progutala tiranina, da to nije osobina due koja tei naprijed
prema boanskom; jer boanski ivot voli svu djecu koju alje u
svijet, bez obzira na njihov poloaj i koliko nisko su u evoluciji.
Boanska ljubav iz koje izvire sve nita ne ostavlja izvan sebe.
ivot koji je boanski je sr svega to postoji i Bog je prisutan u
srcu zlotvora kao i u srcu sveca. Unutar vanjskog dvorita mora se
prepoznati boansko, bez obzira kako debeo bio veo koji ga
skriva, jer tu treba otvoriti oi duha i ne smije biti vela izmeu

13
njega i Bia drugog ovjeka. Stoga ovo plemenito ogorenje se
mora proistiti sve dok se ne oslobodi svega to dolazi od ljutnje i
dok se ne pretvori u energiju koja ne ostavlja nita izvan svog
pomaueg dohvata; sve dok ta velika energija due ne postane
energija koja je apsolutno ista, koja pomae tiraninu kao i robu i
koja u svoj zagrljaj prima onoga koji gazi kao i onoga koji je
gaen. Jer ljudski spasitelji ne biraju kome e pomagati njihovo
sluenje je sluenje koje ne poznaje granice i oni koji su sluge
svih ne mrze nikoga u svemiru. Ono to je nekada bila ljutnja,
proiavanjem, moram postati zatita slabih, neosobni protivnik
zlotvorstva i savrena pravda za sve.
Isto to to je uinio s ljutnjom mora uiniti i s ljubavlju, s
ljubavlju to se poinje javljati u njemu u svom najniem i
najjadnijem obliku dok dua poinje rasti, koja se, moda,
pokazala u oblicima koji su bili pogreni i loi, koji su znali samo
ii prema drugima i koji se u svom samozadovoljstvu nisu brinuli
to se dogaa s onima koje vole.
Kako dua poinje rasti, ljubav mijenja svoj karakter, postaje
plemenitija, manje sebina, manje osobna, sve dok se ne prikai
uz vie elemente u voljenom umjesto uz vanjski omota, a ljubav
koja je bila senzualna postaje moralnija i ia. Ona mora postati
jo istija kad kandidat doe u vanjsko dvorite hrama. On sa
sobom mora unijeti ljubav, ali to je ljubav koja gubi svoju
ekskluzivnost; to je ljubav ija vatra mora uvijek gorjeti, ali njena
toplina se mora iriti sve dalje i dalje i mora biti oiena od svega
to je iz nie prirode. To znai da e ta ljubav biti ljubav to
odlazei drugima uvijek e traiti koliko im moe dati, a ne koliko
moe uzeti od njih i tako e postupno postajati boanska u svojoj
biti, izrastajui u mjeri potrebe, a ne u mjeri bogatstva koje dobiva
za uzvrat.
Dok dua nakon ienja na taj nain tei sigurno e imati neke
testove koje e primijeniti na sve te procese kroz koje i sama
prolazi. Kad koristi svoju energiju da bi izvrila neku slubu za
ovjeka, ona e toj slubi donijeti Ithurielovo koplje izostanka
osobnosti i odgovorit e na dodir tog koplja. Ako otkrije da kad
slui, kad njena energija treba ostvariti neto to ona smatra
dobrim, ako testirajui tu akciju i njene motive ona otkrije da se
'ja' profinjeno mijea s energijom; ako otkrije da ju manje zanima

14
uspjeh posla od uspjeha onoga koji ga obavlja; ako otkrije da kad
sama ne uspije u poslu, a netko drugi to ostvari, postoji zrno
razoaranja u radosti to je posao obavljen; tada ona zna da u njoj
jo ima osobnosti, jer kad bi bilo onako kako bi trebalo biti, ona bi
brinula jedino za uspjeh sluenja, a ne za svoj doprinos tom
uspjehu. Ako otkrije da u osobnom promaaju jo uvijek postoji
alac razoaranja; ako otkrije da iz pogreke njene vlastite
energije vraa joj se potitenost, obeshrabrenost, oblak to na
trenutak pomrai njen mir i spokoj, tada shvaa da u tom alcu i u
tom oblaku jo uvijek postoji dio osobnosti koji treba unititi i ona
se daje na posao da se rijei te slabosti i da ukloni taj oblak ispred
oiju due. Ako mjerei i testirajui prirodu svoje ljubavi otkrije
laganu hladnou i laganu osjeaj razoaranja kad ono to voli
pokazuje ravnodunost na njena davanja, premda je sluila
plemenito i voljela jako; ako otkrije da izljev njene ljubavi mijenja
smjer i vraa se zato to oni kojima je namijenjena ne uzvraaju
ljubavlju; tada opet ova dua koja je tako stroga prema sebi dok
je istovremeno tako suosjeajna prema drugim duama zna da i
u tome ima ostataka osobnosti i da jo uvijek radi za sebe i ne
nalazi najveu radost u istoj slavi davanja. Onda se opet daje na
posao, ta dua to je u vanjskom dvoritu hrama, da proisti taj dio
osobnosti to se zadrao, sve dok ljubav ne potee, nikada ne
pitajui hoe li se vratiti, nikada ne ekajui na odgovor; jer ona
zna da je potreba za ljubavlju najvea tamo gdje je odgovor
nikakav i zna da one due imaju najveu potrebu da prime koje
trenutno ne daju nita ljubavi koja pomae.
Na ovaj nain dua hotimino radi za rast, hotimino radi na
sebi, stalno proiavajui niu prirodu s neprekinutim naporom i
neumornom eljom, uvijek se usporeuje, ne s onima koji su
ispod nje, nego s onima koji su iznad, uvijek podie oi prema
onima koji su uspjeli, a ne gleda dolje prema onima koji se jo
penju prema vanjskom dvoritu. Niti jednog trenutka ne moe
mirovati, nikada ne moe biti zadovoljna sve dok vidi kako se
pribliava svom cilju, sve dok u njoj ima manje protivljenja
prolasku kroz njega u svjetlo svetih koji su postali boanski.
Unutar vanjskog dvorita iskuenja ljudima dolaze od njihovih
vrlina, a ne njihovih mana. Suptilna iskuenja to izgledaju kao
aneli svjetla napadaju njihovu prirodu; i uvijek iskuenje dolazi

15
onim duama koje se penju kroz ono to je najvee u njima,
pomou onoga to je najplemenitije u njima; njihove vrline su
uzete i koristei prednost uslijed njihova nedostatak znanja
pretvorene u iskuenja; jer oni su narasli preko toke gdje ih
porok moe dodirnuti ili dovesti u napast i jedino koristei masku
vrline moe iluzija pokuati navesti ih da zastrane. Zbog toga oni
ue biti otri prema sebi, zbog toga su tako neumorni u zahtjevima
koje sebi postavljaju. Oni sasvim dobro znaju iz svojih vlastitih
padova i iz onih njihovih drugova, da one vrline koje je u niem
svijetu tako teko stei jesu one iste stvari koje su tako lako
dostupne onima u vanjskom dvoritu i da ih onda, kako je ve
bilo, ukrade neprijatelj da bi ih pretvorio u iskuenja pomou
kojih se sapliu na putu. Zato oni ue da je jedina sigurnost za njih
u ivotu unutar svjetla vieg Bia; zato oni shvaaju da ne smiju
stajati na vratima hrama dok u njima bljeti svjetlo i stoga stalno
nastoje biti potpuno prozirni. Jer kako e se usuditi stati na svjetlo
u koje neiste oi ne mogu gledati zbog bljetavila njegovih zraka,
na kome sve to nazivamo vrlinom izgleda nedostojno
ostvarivanja, a sve to mi nazivamo ljepotom se pokazuje runim i
otrcanim; kako e se usuditi ui u hram gdje e ih pogledati oi
Gospodinove, a oni e stajati, gole due, u njegovoj prisutnosti;
kako e se usuditi stati tamo ako u srcu jo postoji jedna mrlja
nesavrenstva i kad im on pogleda u srce tamo nae jednu
neistou koja e mu vrijeati pogled?
Zbog toga u ovom vanjskom dvoritu stvari koje su bolne u
vanjskom svijetu postaju radost, a patnja to proiava je
najeljeniji prijatelj; zbog toga je to uzor za sve yogije, Uitelj i
Zatitnik svih; zbog toga on vjeno stoji na uarenom tlu, a
plamenovi se igraju oko njega i unitavaju sve to dotaknu. Jer u
srcima onih koji su u vanjskom dvoritu jo uvijek postoje
skrivena mjesta na koja se svjetlo nije probilo, a konano
proienje prije nego to uu u hram dolazi od tih ivih
plamenova samog Gospodina i oni spaljuju sva skrovita neviena
u skrivenim zakucima srca onoga koji hoe postati uenik. On se
daje Bogu i nita ne zadrava; na tom uarenom tlu to se nalazi
pred vratima hrama je plamtea vatra kroz koju svi moraju proi
prije nego to se vrata hrama otvore za njih. Ona su iza te vatre i u
njima se vidi figura velikog Yogija iz koga dolaze ti plamenovi

16
to svoju proiavajuu mo uzimaju iz slave njegovih stopa. Iz
njega, velikog Gurua, dolazi konano proienje uenika i on
onda prolazi kroz vrata koja ga zauvijek odvajaju od interesa
nieg svijeta, osim interesa za sluenjem; koja ga odvaja od svih
ljudskih elja osim da radi za otkupljenje ovjeanstva. Na zemlji
vie nema niega to ga moe privui zato to je vidio lice svoga
Gospoda, pred njim sva druga svjetla izgledaju blijedo.

17
KONTROLA MISLI

Moda u predmetu, ili u jednom njegovom dijelu, kojim se

sada moram baviti ima gotovo vie razlike nego u bilo kojem
drugom izmeu stava koji bi zauzeo, recimo, jedan misaoni,
uravnoteeni astan ovjek svijeta i stava koji zauzima jedan
okultista. Poeljet u, kao to je ve bilo, povesti vas korak po
korak od poetka i pokazati vam kako se ta promjena u stanovitu
dogaa; jer ona je vjerojatno najizraenija vezano uz um, poloaj
koji um ima prema ovjeku, mjesto koje on ima u prirodi to se
razvija, funkciji koju obavlja i nainu na koji ju obavlja upravo
na tim stvarima javit e se veina razlika prema poloaju onoga
koji misli, prema stavu koji zauzima o svijetu u cjelini i prema
ulozi koju je pozvan da odigra. Da bismo odredili gdje smo mi u
toj stvari pokuajmo na trenutak razmiljati kao dobar, pravedan i
pametan ovjek kao ovjek koji zasigurno nije nepromiljen ni
lakomislen ni prizeman u uobiajenom znaenju tih izraza kako
bi takva osoba, trezvena u prosuivanju i uravnoteena u
razmiljanju, gledala na pitanje samo-kontrole. Dobar ovjek,
ovjek koji je svjesno pred sebe stavio ideal vrline koji tei
ostvariti, stav o dunosti koju pokuava izvriti, takav ovjek,
tokom formiranja tog ideala i obiljeavanja linije dunosti, e
prepoznati da ono to mi zovemo nia priroda treba savladati,
treba kontrolirati. Oko toga nikakvo pitanje nee izrasti. Strast i
nagoni tijela, nie emocije koje pouruju ljude bez razmatranja i
bez razmiljanja, cijela ta strana ljudske prirode koja se pokree
izvana tako da on igra bez promiljanja, kako bi se reklo, bez
razmatranja i bez razmiljanja na astan ovjek e sasvim
sigurno rei da njih treba savladati i da moraju biti pod kontrolom.
O njima e govoriti kao o nioj prirodi i pokuat e natjerati ju na
poslunost vioj prirodi.
Ako paljivo promotrimo poloaj takvog ovjeka, otkrit emo
da ono to u obinom govoru smatramo ovjekom koji posjeduje
samo-kontrolu je ovjek koji provodi mentalnu kontrolu nad
niom prirodom, tako da um kontrolira elje; kad kaemo 'samo
kontrola' mislimo da bie u ovjeku kontrolira. I vie od toga, ako
ga pogledamo malo paljivije vidjet emo ono to zovemo snana

18
volja, to zovemo izgraeni karakter, karakter koji djeluje prema
odreenim definiranim linijama ponaanja, volja koja, i pod vrlo
tekim okolnostima, je u stanju po jasnoj i odreenoj liniji voditi
prirodu iji dio tvori. Otkrit emo da je ono to smatramo takvom
osobom ovjek u koga je um jako razvijen, tako da kad doe do
djelovanja i odluivanja o djelovanju on nije odreen u svom
djelu vanjskim okolnostima, on nije odreen u svom djelovanju
razliitim arima to ga mogu okruivati izvana, on nije odreen u
svom djelovanju odgovorom ivotinjske prirode na te ari.
Odreen je, to emo otkriti, ukupnou iskustva zabiljeenog u
onome to se naziva pamenje, sjeanje na prole dogaaje i
usporeivanje rezultata koji su proizali iz tih dogaaja. Um je
radio na svemu tome i uredio ih je i usporedio ih je jednog s
drugim i umnim i loginim naporom iz njih je izvukao konaan
rezultat.
Taj rezultat ostaje u umu kao pravilo ponaanja i kad se taj
ovjek nae u uznemirujuim okolnostima, okolnostima koje bi
savladale ono to se naziva slaba volja, okolnostima koje bi
moda zavele prosjenog ovjeka, ovaj snaniji i razvijeniji um
to je ustanovio pravilo ponaanja do kojeg je doao u trenutku
mira, u trenucima kad priroda elja nije aktivna, u trenucima kad
nije okruen iskuenjima taj um upravlja svoje ponaanje prema
ovom pravilu ponaanja koje je utvreno i zapisano i ne doputa si
da ga ari ili trenutni porivi zavedu.
Kod takve osobe esto moete predvidjeti to e uiniti;
poznajete principe na kojima se temelji njeno ponaanje;
poznajete liniju razmiljanja koja dominira njenim umom; i
prilino ste sigurni - gledajui njen karakter, koji je definiran i
oblikovan i snaan bez obzira kakva bila vanjska iskuenja, taj
ovjek e u trenutku sukoba ispuniti ideal koji je stvorio u
trenucima mira i razmiljanja. A kad govorimo o ovjeku koji ima
samo-kontrolu openito mislimo ovo: on je ovjek koji je
dosegnuo stupanj razvitka, a primijeti ete da to nikako nije nizak
stupanj, u kome se svjesno da na posao da pokori i upregne i
upravlja niom prirodom, tako da kad je najvie stimulirana
izvana da djeluje, dua e biti u stanju ne popustiti navali
iskuenja i taj ovjek e djelovati prema plemenitom standardu,

19
bez obzira na iskuenje koje ga nagoni da djeluje neasno ili u
skladu s napastima nie prirode.
Do sada smo dakle razmatrali nekoga koga bismo lako mogli
nazvati asnim ovjekom, ovjekom visokog karaktera, jasne
misli, ispravne prosudbe, kojeg ni na koji nain okolnosti ili
nagoni ne bacaju tamo i amo, kao to je normalno u neureene ili
krivo ureene prirode. Ali postoji drugi stupanj na koji ovaj
ovjek moe doi. On moe doi u dodir s velikom ivotnom
filozofijom koja mu objanjava neto vie o radu uma; on moe,
na primjer, doi u dodir s velikim teozofskim uenjima, bilo
onakvima kakva su izloene u prastarim ili modernim knjigama,
bilo da ih stjee iz Indije, Egipta, Grke ili moderne Europe. I u
toj filozofiji moe stei novi pogled na svemir i moe uvelike
promijeniti svoj vlastiti poloaj.
Pretpostavimo da takav ovjek doe u Teozofsko drutvo i
prihvati osnovna uenja Teozofije, on e tada poeti shvaati,
puno vie nego to je shvaao prije nego to je stvari prouio s
teozofskog gledita, ogroman utjecaj svojih misli. Poet e
razumijevati da kad mu um kad radi stvara kreativnu energiju; da
um zapravo stvara odreene egzistencije ili entitete; da u tom
kreativnom djelovanju um stalno alje u svijet okolo aktivne
entitete; da oni rade dobro ili zlo i da esto se mijeaju u um i
ivote ljudi s kojima tvorac tih entiteta ne dolazi u osobni dodir.
On e poeti razumijevati da u tom djelovanju na umove drugih
nikako nije neophodno da svoje misli oblikuje u napisane ili
izgovorene rijei. Niti je neophodno da se njegove misli pokau
na djelu, tako da bi njegov primjer mogao postati moan u dobru
ili zlu. On shvaa da moe biti izuzetno neznatna osoba kako
svijet razumije neznatnost; da moe biti sasvim izvan pogleda
javnosti; da moe utjecati jedino na relativno uzak krug prijatelja i
roaka koji dolaze u izravni dodir s njim; ali e vidjeti da premda
osobno ne dolazi u dodir s ljudima, premda do njih ne dospijeva
ni pisanom ni izgovorenom rijeju, posjeduje mo koja nadilazi
snagu primjera ili snagu govora ili jezika i da, sjedei sam i
izdvojen od ljudi barem to se tie fizikog svijeta, moe koristiti
silu sposobnu da ini dobro ili zlo; moe istiti ili prljati um svoje
generacije; moe pridonositi, pomagati ili zadravati napredak
svijeta; moe podii svoju rasu malo vie ili ju spustiti malo nie;

20
i bez obzira na to to obini ljudi prepoznaju kao snagu pravila ili
primjera, on moe utjecati na um svoga vremena pomou finih
energija misli, pomou onih aktivnih oblika to odlaze u svijet
ljudi, to rade puno snanije jer su nevidljivi i utjeu puno ire
jednostavno zato to tako fini da ih mase na koje utjeu ne
prepoznaju.
Na taj nain, dok napreduje u znanju, misao e za njega
preuzima novi izgled i on e shvatiti koliko mona je odgovornost
misli, to jest, kako je velika odgovornost na njegovim ramenima,
dok jednostavno vjeba te sposobnosti uma. Shvatit e da se
njegova odgovornost iri puno dalje nego to je u stanju vidjeti.
Da je odgovoran na sasvim stvaran nain za zloine to se
dogaaju u drutvu kojem pripada, jednako kao i za herojska djela
koja se takoer mogu dogoditi u tom drutvu. Shvatit e i onaj
veliki princip da je ovjek koji neto ini potpuno i jedini
odgovoran za djelo koje poini; ali i da je svaki in manifestacija,
istinska inkarnacija ideja te da svatko tko sudjeluje u stvaranju tih
ideja sudjeluje u odgovornosti za djela. Kad razumije to i kad
prihvati ovaj iri pogled na svijet, poet e se paljivije odnositi
prema svojim mislima, poet e shvaati da mora kontrolirati
svoje misli, a to se protee preko stava koji podrava onaj na
svjetovni ovjek.
Nadalje, kako shvaa da mora kontrolirati svoje misli i da je
odgovoran za njih, kako poinje shvaati da nije odgovoran samo
za te misli i da stoga mora imati izbor kakve misli generira, on
takoer otkriva, ako nastavi jo malo uiti, da misli koje privlai k
sebi iz vanjskog svijeta u velikoj mjeri su odreene prirodom
misli koje on sam stvara. Tako da je on ne samo magnet koji
odailje silu misli preko podruja svog magnetskog polja, nego je
isto tako i magnet koji k sebi privlai supstance koje odgovaraju
na magnetsku silu koju on odailje. Hoe li njegov um biti
ispunjen dobrim ili neasnim mislima u velikoj mjeri ovisit e o
linijama uzdu kojih se provodi njegova mentalna sila i on e
poeti razumijevati da, stvaranjem dobrih misli, ne samo da
ispunjava svoju vrhunsku dunost prema drugima, nego da kao
to se uvijek dogaa kad je ovjek u skladu s boanskim zakonom
on sam dobiva time to daje. U svakom sluaju u kojem svijetu
daje plemenitu misao, on u sebi stvara privlano sredite kojem e

21
druge plemenite misli dolaziti privuene magnetskom sklonou,
tako da e njegov um dobiti pomo i snagu pomou onih misli
koje u nj dolaze izvana. On takoer uz bol i sramotu shvaa da
kad u svijet odailje lou misao u svojoj svijesti pravi slino
sredite, koje e privlaiti loe misli iz atmosfere i tako poveati
svoju naklonost prema zlu kao to e one druge poveati sklonost
prema dobru. I dok ui razumijevati ovo mentalno bratstvo koje
vee sve ljude, mijenjat e svoj mentalni pristup, osjetit e
odgovornost davanja i primanja, prepoznat e one niti veze koje
se iz njega ire u svim smjerovima i isto tako pruaju iz svih
smjerova prema njemu. U svakodnevnom ivotu e poeti vie se
baviti mislima nego djelima i shvaati da u tom podruju
nevidljivog su sakupljene sve sile to silaze u psihiki i fiziki
ivot.
Ali kad doe u vanjsko dvorite postoji korak dalje. On je sada
kandidat da krene strmijom i kraom stazom koja vodi prema
gore, on je na probnom stupnju same staze. Tada e mu doi neto
vie od tog saznanja, koje smo vidjeli da pripada ovjeku to je
poeo razumijevati poneto od prirode ivota oko njega. I ovaj
kandidat koji je prekoraio preko praga vanjskog dvorita, otkriva
da prepoznaje neto to je iza uma, neto to je vee od uma, neto
s im je um povezan, to ima slinost s odnosom izmeu uma i
nie prirode elja.
Ba kao to tokom rasta ovjek prepoznaje da je um iznad
elja, pa kad prijee preko praga pa ak i prije nego to uini taj
korak jer to je priznavanje injenice koja vodi do vrata i
djelomino ih otvara za njega on shvaa da taj um to je
izgledao tako moan, to mu je u danima koje lee ne tako daleko
iza izgledao kao vladar svijeta ili njegov monarh, taj um za kojeg
je jedan mislilac rekao da 'nema nita vee u svemiru od ovjeka,
a nema nita vee u ovjeku od uma', sve to dolazi iz stava koji je
prihvaen odozdo pogledom koji je zamuen. Kad se pogled
pone bistriti vidi se da postoji neto vee u ovom svemiru od
uma koji je izgledao najvei u ovjeku neto to je uzvienije,
neto to je vee, neto zasja tek na trenutak i onda je opet
prekriveno velom. On prepoznaje mutno, nejasno, jo uvijek ne po
znanju nego po govorkanju, da je na tren ugledao duu, da mu se
u um spustila zraka svjetla iz neega to je iznad uma, a ipak on

22
kao da osjea da je to u nekom udnom smislu identino s umom.
Tako e na poetku biti zbrka i tapkanje u mraku, izmeu onoga
to se ini da je on iako je o sebi mislio kao o umu i onoga to
izgleda puno vee od uma. Tako to izgleda da je on, a opet je vee
od njega i on u poetku ne zna otkuda taj sjaj moe dolaziti i je li
nada koju je u njemu pobudio san i nita vie.
Ali prije nego to budemo u stanju uope se jasno baviti
injenicama, moramo pokuati odrediti to podrazumijevamo pod
rijeima 'um' i 'dua', to podrazumijevamo kad kaemo 'svijest';
jer te rijei, ako elimo razumjeti, ne smiju za nas biti etoni nego
prave kovanice koje predstavljaju neto od naeg mentalnog
bogatstva, od ideja. Stoga uzmimo na trenutak te rijei i
pogledajmo to se pod njima podrazumijeva ili barem to ja
,podrazumijevam kad ih koristim, tako da ono to kaem bude
jasno, slagali se vi s definicijama ili ne. Ja definiram duu kao ono
to individualizira univerzalni duh, to fokusira univerzalno
svjetlo u jednu toku; to je, kao to je bilo, spremite u koje se
izlio duh; tako da ono to je u sebi univerzalno, izliveno u taj
spremnik izgleda sada izdvojeno u svojoj manifestaciji. Svrha
ovog izdvajanja je da individua moe razvijati se i rasti; da na
svakoj ravni svemira moe biti jak individualizirani ivot; da
moe znati na fizikoj i na psihikoj ravni kao to zna na
duhovnoj i da nema nikakvog prekida u svijesti; da si moe
napraviti sredstva koja treba za stjecanje svijesti preko svoje
vlastite ravni, a onda ih postupno proiavati jedno po jedno sve
dok prestanu djelovati kao zastori ili prepreke, nego kao isti i
prozirni mediji kroz koje moe doi sve znanje na svakoj ravni.
Ali koristei rije ili sliku 'spremite' moda vas navedem na
pogreno miljenje; i tu je potekoa sa svim izrazima pogodnim
za intelektualno razmiljanje; ono to je primjenjivo u jednoj
prilici nalazimo da navodi na pogreno miljenje u drugoj. Jer
proces individualizacije ni na koji nain nije pravljenje spremita i
istakanje neega u nj, tako da odjednom ono to se izlijeva dobiva
konani izgled i oblik, ureen prema obliku posude. Ono to se
dogaa je slinije nainu na koji se stvara neki veliki sustav, na
primjer neki sunev sustav. Ako matom poete unatrag kroz
vrijeme, moete zamisliti prostor u kome se nita ne vidi; a onda
moete zamisliti da u tom prostoru u kome se ini da postoji

23
praznina, a gdje je u stvari sama punina, samo punina nevidljiva
oku da se u tom prostoru pojavi rijetka maglica, toliko rijetka da
ju se gotovo niti ne moe nazvati maglicom, a opet ta je rije
najblia objanjenju ovog poetka stvaranja nakupine. Onda, dok
ju gledate, maglica postaje sve gua i gua, kako vrijeme prolazi
sve je gua, kupei se sve vie i vie i postajui sve odvojenija od
prostora oko sebe; sve dok ono to je izgledalo poput najbljee
sjene ne pone dobivati oblik, postajui sve definiranija, kao da
gledate stvaranje svjetova, vidjet ete da maglica postaje sve
gua i gua i da se izdvaja sve odreenije iz prostora, sve dok se
ne oblikuje sustav sa sredinjim suncem i planetima oko njega. I
tako izgleda, kako god grubo izneseno, ovo prelaenje duha u
individualizaciju; to je poput nejasne pojave sjene u univerzalnoj
praznini koja je najpunija od punih, a onda ta sjena postaje
maglica, a onda ona dobiva sve jasniji oblik, postajui sve
odreenija kako evolucija tee, dok ne nastane individua, dua,
tamo gdje je u poetku bila samo nejasna sjena nastajue maglice.
Takva je slika procesa stvaranja individualne svijesti.
Ako moete na trenutak prihvatiti ovu misao, moda ete
shvatiti kako to da se dua oblikuje u dugom toku evolucije i kako
to da ta dua nije kompletna stvar od poetka, poput ronioca koji
se baca u ocean materije, nego se polako, polako stvara ili
zgunjava, ako mogu jo koristiti tu sliku, sve dok iz univerzalnog
ne postane individualno, i to individua koja stalno raste tokom
evolucije. Ta dua, kao to znamo, traje iz ivota u ivot kroz
beskrajne godine, kroz bezbrojna stoljea. To je narastajua
individua, a njena svijest je svijest o svemu to lei iza nje u
procesu rastenja.
Dua je taj entitet, to sada raste moan u nekim sinovima
ljudskim; Iza sebe je uskladitila prolost uvijek prisutnu u ovoj
svijesti koja je toliko narasla tokom svog hodanja dugom stazom
kojom je putovala; ona ima tu iroku svijest, jer je u sebe primila
sve ivote i svu svoju prolost. I onda kako dolazi svako novo
roenje i treba sakupiti novo iskustvo, ova dua koja je rasla kroz
vrijeme, oblai u novu odjeu dio sebe kako bi stekla novo
iskustvo. Taj njen dio koji istjee na nie ravni da bi tamo
poveao znanje iz kojeg dua treba rasti jo vea, taj njen dio to
istjee je ono to nazivamo um u ovjeku. To je dio due koji radi

24
u mozgu, zatvoren je u mozgu, jako sputan mozgom, s onim to je
i doslovno teret mesa, to svijest ini mutnijom, jer nije u stanju
prodrijeti kroz gusti veo materije; sva ta veliina koju poznajemo
kao um je samo taj dio due koji se bori, radi u mozgu na korist
njena rasta. I dok radi u njemu, taj dio pokazuje snagu due, jer on
je sama dua, premda odjevena u ograniavajuu materiju. Toliko
due koliko se moe manifestirati kroz mozak je um osobe kakav
poznajemo, ponekad e se manifestirati puni, ponekad malo,
ovisno o dosegnutom stupnju evolucije. Ali ono to ovjek u
vanjskom dvoritu razumije to je da on ta dua, a da je um samo
prolazna manifestacija. Tada on poinje shvaati da ba kao to su
tijelo i priroda elja podloni umu, koji je dio due u zatvoru, tako
je i taj um podloan velikoj dui iji je on samo projicirani
predstavnik u ovom trenutku; on je samo instrument, samo organ
due, manifestiran radi posla koji obavlja i zbog onoga to mora
sakupiti i vratiti dui, koja je on sam.
Kakav e onda biti poloaj kandidata kad to shvati? Um ui;
kako um dolazi u dodir s vanjskim svijetom on prikuplja
injenica, ureuje ih, biljei i stvara svoje sudove na njima i
provodi sve ostale intelektualne procese. Rezultat ove aktivnosti
odlazi gore, odlazi uzdu ovog produetka due prema gore u
samu duu ili bolje rei unutra; to je ono to dua nosi sa sobom
u Devachan i tamo to pretvara u mudrost. Jer mudrost je potpuno
razliita od uenja. Uenje sve ta gomila injenica i sudova
temeljenih na njima i zakljuaka izluenih iz toga; mudrost je
izdvojena bit svega, ono to je dua izvukla iz svih tih iskustava, a
to je, kao to znate, njen posao u Devachanu pretvoriti iskustvo u
mudrost. Ali na kandidat, koji to sve zna, e shvatiti da je ta dua
'ja'; dua koja je prola kroz sve te prole ivote i izgraivala se u
tom prolazu, to je onaj 'ja' koji je on sam, koliko jo moe vidjeti.
I tada poinje shvaati zato je reeno da na samom poetku mora
napraviti razliku izmeu 'ja' koji traje i svog uma koji je samo
prolazna manifestacija 'ja'.
Um je manifestacija due u materijalnom svijetu, manifestiran
je tamo da bi mogao raditi za duu; i tada kandidat poinje
shvaati zato kada uenik prvi put zavapi prema Uitelju, kad
nae svoj put u vanjsko dvorite, zato zavapi: 'O Uitelju, to da
uradim da dosegnem mudrost? O Mudri, to, da steknem

25
savrenstvo?' Ove rijei, to u poetku udno zvue, dolaze s
usana Mudraca: 'Trai Staze. Ali, o Lanoo, budi ista srca prije
nego to krene na put. Prije nego to napravi prvi korak naui
razlikovati pravo od krivog, prolazno od vjenog.'(1)I onda
Uitelj nastavlja objanjavajui razliku izmeu uenja i mudrosti
to je neznanje, to je znanje i to je mudrost koja nastavlja
poslije oboje. Naznaena je i odlika uma onog uma to je 'poput
ogledala'; to skuplja prainu dok baca odsjaj', uma koji treba
'povjetarac mudrosti Due da otpuhne prainu naih iluzija'(2). O
tim rijeima ako je mudar kandidat razmilja.
Koja je razlika izmeu stvarnog i prolaznog i zato je to
povezano s manifestacijom uma? Kakva je razlika izmeu
ogledala koje odraava i due koja mora ukloniti prainu s
ogledala ako se treba rijeiti iluzije? Koja je to uloga to ju igra
um, koji izgleda tako snaan u ovjeku da u donjem svijetu stoji
kao sam ovjek? Koja ne koncu njegova funkcija ako je prvi
korak na stazi razlikovanje, to je iluzija od onoga to je stvarno, a
um je na neki fini nain povezan sa stvaranjem te iluzije?
Postoje jo neke rijei koje pamti da je uo s usana ovih
Uitelja Mudrosti. Pamti jednu udnu rije koja je govorila o Raji
osjeaja, vladara i kralja nie prirode, ali ne i uenikova prijatelja.
Pamti da je u toj istoj prii u kojoj se govori o Raji osjeaja na
poetku uenja bio pozvan da trai tog Raju osjeaja kako bi ga
razumio, jer on je 'stvaratelj misli, onaj koji budi iluziju'; a
ueniku je reeno da: 'Um je veliki ubojica Stvarnog. Neka uenik
ubije ubojicu.'(3) ini se da smo ovdje na tragu misli koja e biti
prosvjetljujua za kandidata koji mora traiti Raju osjeaja. Taj
Raja ili Kralj osjeaja je stvaratelj misli, a onaj koji stvara misli je
onaj koji budi iluzije, on je onaj koji ubija Stvarnost. Jer u
duhovnom svijetu je stvarnost; kako se nastavlja proces
diferencijacije stvara se iluzija, a ovaj um, ovaj rastui um, stvara
tu iluziju.
To je taj rastui um koji ima beskrajne slike, koji ima
sposobnost stvaranja slika to zovemo mata, koji ima sposobnost
____
(1)The Voice of Silence, stih 111.
(2)Ibid., stih 115.
(3) Ibid., stihovi 3-5.

26
zakljuivanja to zida na eterinoj slici koju je stvorio to je onaj
koji je stvarni stvaratelj iluzije, to je onaj koji ubija Stvarno,
barem to se tie uenika, a njegov prvi korak kao uenik bit e
ubiti ubojicu. Jer sve dok ne bude u stanju rijeiti se ove moi
iluzije uma, on nee biti u stanju prodrijeti iza vanjskog dvorita. I
onda jo uvijek sluajui Uitelja uje glas koji ga nagoni da
nastoji stopiti svoj um i duu.(1) Njegov posao e biti da uini
neke promjene u niem umu koji e ga uiniti sposobnim da se
stopi s viim, neke destrukcije moi iluzije koja e mu omoguiti
da upozna svog vlastitog roditelja od kojeg potie, tako da otac i
sin mogu opet jednom postati jedno.
Onda uje uenje koje mu mistinim jezikom govori da mora
unititi mjeseevo tijelo, da mora oistiti um-tijelo (2); i
prouavajui to i pokuavajui razumjeti to to znai, on ui iz
mnogih alegorija i mnogih simbola, to su mu sada postali poznati
u lekcijama, on ui da je mjeseevo tijelo ono koje pripada kami
ili elji; i ui da to treba unititi i da um-tijelo treba oistiti. 'Oisti
svoje um-tijelo' kae mu Uitelj, jer jedino uklanjanjem praine
iluzije moi e to um-tijelo ponovo ui u sebe, moi e se stopiti
sa svojom duom. Sada poinje razumijevati posao to lei pred
njim u vanjskom dvoritu vezan uz taj um. Poinje razumijevati
da on sam, ta iva dua to se stoljeima penje, pokazuje tu svoju
snagu da bi stvorila instrument za vlastitu upotrebu, slugu kojeg
treba kontrolirati; i umjesto da um bude gospodar, on treba biti
posluni rob, instrument u ruci koja ga dri, sluga onoga koji ga je
poslao. Kako to u njemu raste, priroda njegovog zadatka se
odmotava pred njim, i on poinje vjebati svoj um. A u pokuaju
da to uini prvo e zapoeti s jednostavnim stvarima; otkrit e da
taj um stalno tri s jedne stvari na drugu, teko ga je kontrolirati i
zauzdati, kao to ga je Arjuna otkrio prije pet tisua godina
nemirnog i nespokojnog, uzburkanog, teko ukrotivog. Prvo e ga
poeti vjebati onako kako biste vi vjebali konja jahanju, da ide
putem koji vi odaberete, da ne skae preko grma i bare i tri po
polju u svima smjerovima, nego onim putem koji jaha odabere,
tim i ni jednim drugim.
_____
(1)The Voice of the Silence, stihovi 3-5.
(2)Ibid. stih 51.

27
 Tako ovaj na kandidat u svom svakodnevnom ivotu jer on
sve to mora obaviti u ivotu u svijetu postupno e, dok radi,
vjebati svoj um da razmilja sustavno i da misli odreeno i nee
mu dopustiti da ga odvedu sva mnogobrojna iskuenja oko njega,
da ne raspruje misli u svim smjerovima. Odbit e takvu misao,
nastojat e da um ide zadanim pravcem. Nee prihvatiti znanje u
komadiima, kao da nema snage slijediti dosljedno obrazloenje.
Odbacit e beskrajna iskuenja to ga okruuju u ovom umjetnom
vremenu; itat e po izboru i sa svjesnim motivom jer tu se
misao kandidata vjeba itat e, sa svjesnim motivom, sustavna
obrazloenja, dugaka obrazloenja to vjebaju um u kretanju
jednom odreenom linijom due vrijeme i nee mu dopustiti da
brzo skae s jedne stvari na drugu, pojaavajui tako nemir koji je
smetnja na putu i koji ga potpuno blokira sve dok ga ne prevlada.
Tako svaki dan i iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu, on
e raditi na svom umu, vjebajui ga ovim ustrajnim navikama
razmiljanja. Nauit e birati ono to misli; nee vie dopustiti
misli da doe i ode; nee vie dopustiti misli da ga zgrabi i dri;
nee vie dopustiti misli da ue u um i tamo se uvrsti i odbije
otii; bit e gospodar u svojoj vlastitoj kui. Moe imati nevolja
u svakodnevnom ivotu; to nije vano; one e mu pomoi u
vjebanju uma. A kad su te nevolje jako neugodne, kad je ta
tjeskoba naporna, kad otkrije da iekuje i brine zbog nevolja koje
e mu doi za nekoliko dana ili nekoliko tjedana ili nekoliko
mjeseci, rei e: 'Ne; ni jedna takva misao vie nee nai sklonite
u mom umu, u ovom umu nita ne ostaje to nije tamo po mom
izboru i po mom pozivu, a oni to dolaze nepozvani bit e
izbaeni izvan granica mog uma.'
Ljudi lee nou budni, ispunjeni tjeskobom, napola se ubijaju
ne svojim nevoljama nego brigama koje te nevolje izazivaju u
umu. Sve takve stvari e kandidat prekinuti, jer e odbiti svako
djelo koje nije s njegovim vlastitim doputenjem i zatvorit e i
zakljuati vrata uma za sve one misli koje se guraju nepozvane
unutra. Bit e to konana vjeba, teka i duga, jer misli provaljuju
unutra i on ih mora odvraati. Opet i opet i opet to mora uiniti i
nema drugog naina da se uini osim da uhvati takvu misao,
kadgod se pojavi i koliko god puta da se pojavi, i svjesno joj
odbije dati sklonite. Rei ete 'Kako?' Vjerojatno u poetku e

28
biti najlake da umu da neto drugo za razmiljanje; kasnije
jednostavno nee pustiti takvu misao. Ali dok kandidat ne osnai
dovoljno da bi na taj nain zatvorio i zakljuao vrata svog uma i
tamo ostao neuznemiravan, moe mudro zamijeniti jednu misao
drugom i uvijek nekom visokom milju koja se bavi neprolaznim
zamijeniti onu misao koje se eli rijeiti, a koja se bavi prolaznim.
Jer tako e ona posluiti dvostrukoj svrsi, ne samo da e se rijeiti
misli o prolaznom, nego e takoer stvoriti naviku umu da se
odmara u vjenom i da stjee osjeaj razmjera, osjeaj da je
sadanjost prolazna i stoga nije vrijedna brige. Na strani
neprolaznog, osnait e taj boravak uma u vjenom, to je tajna
sveg mira u ovom svijetu ili bilo kojem drugom.
Dok vjeba svoj um na taj nain i dok postupno stjee vlast
nad njim i u stanju je natjerati ga da misli o stvari koju je on
izabrao i da prestane misliti o onome to on nije izabrao, kandidat
e uiniti jo jedan korak, tei od svih ovih. Povui e se iz uma i
uope nee u njemu razmiljati; ne zato to e biti bez svijesti,
nego zato to trai dublju svijest, ne zato to je ivot u njemu tup
ili letargian, nego zato to postaje toliko iv da ga mozak vie ne
moe obuhvatiti. S ovim rastom unutranjeg ivota, s ovim
poveanjem ivotne energije to tee iz due, on e polako otkriti
da je mogue dosegnuti stadij gdje 'misao' vie nije iz uma nego iz
svijesti due.
Puno prije nego to otkrije tu svijest i ostvari je, morat e proi
kroz fazu praznine, nitavnosti to je jedna od, moda,
najtegobnijih faza u ovom ivotu naeg kandidata u vanjskom
dvoritu; i tada e on poeti mutno razumijevati znaenje koje je
udahnuto u rijei Uitelja: 'Ukroti svoje nie bie Boanskim;
ukroti Boansko Vjenim.'(1) Boansko bie je ta dua koja mora
ukrotiti nii um; ali onda iznad due postoji Vjeno i u nekoj
budunosti to lei unutar hrama, to Vjeno mora ukrotiti
boansko, ba kao to boansko ukrouje nie bie. I onda on
postupno i polako ui da mora biti gospodar svega oko sebe,
svega s im je misao-um ionako povezan; da e doi u fazu u
ovom vanjskom dvoritu kad e se oko njega okupljati fina
iskuenja, iskuenja koja ne dotiu niu prirodu, nego se diu
____
(1)The Voice of the Silence, stihovi 164 i 165.

29
protiv vie i koja tee iskoristiti um za unitenje uenika, jer nisu
uspjeli iskoristiti prirodu elja ili grublja tjelesna iskuenja.
Onda dolaze ta finija iskuenja to zavode unutranjeg ovjeka,
hrpa iskuenja to se kupe oko njega dok se uspinje tekom
stazom, iskuenja svijeta misli to se kupe oko njega sa svake
strane. On mora stei potpunu kontrolu nad mentalnim slikama
koje je sam stvorio prije nego to je u stanju svoje misli sauvati
postojanima, mirnima, staloenima, usred sve te zbrke misli to
jure na njega, ojaane i iskoritene ne vie od slabog uma ljudi iz
nieg svijeta, nego ogromnim poticajem koji u sebi ima neto od
sila duhovne ravni s njene tamne strane, a ne svijetle, od onih
koji bi rado ubili duu, a ne od onih koji bi joj pomogli. U
vanjskom dvoritu on se nalazi licem u lice s njima i oni jure
prema njemu energijom koja dolazi od monih sila zla; i ako se
nije nauio i ako se nije uvjebao da bude gospodar u granicama
uma protiv slabih napada koje sree u vanjskom svijetu, kako e
se onda oduprijeti se napadima Mare, napadima zla? Kako e
prijei tu etvrtu fazu vanjskog dvorita, oko koje se okupljaju
neprijatelji due, koji ne doputaju prolaz nikome tko nije potpuno
u miru?
Onda dolazi ta snaga to izrasta iz postojanosti uma, uma koji
je sada narastao tako jak da se moe privrstiti na to god eli i
ostati tamo nepokolebljiv, bez obzira kakvi vihori puhali okolo;
postojanost tako velika, tako uporna da nita to je izvana ne moe
ga uope zatresti, narasta je tako snaan da vie ne treba napora,
ne treba vie ubijati, jer je preao preko onog stupnja gdje je napor
neophodan. to je dua snanija, to manje osjea napade to
dolaze izvana. Onda se dosee ona sjajna faza uma gdje, umjesto
da ih ubiju, misli padaju mrtve same od sebe kad dou do svetita;
um vie ne mora ubijati, ne mora vie biti ubijen; postao je ist,
neokaljan i posluan. A rezultat toga to je poetak stapanja uma i
due je da istog trenutka kad ga bilo koji neprijatelj napadne pada
mrtav od svog vlastitog udarca; i to je ta postojanost uma za koju
je zapisano da je lampa stavljena na zatieno mjesto gdje nikakav
vjetar ne moe doi. On je na mjestu odmora gdje se poinje
ostvarivati volja; to je tamo gdje je apsolutni mir; to je mjesto u
sjeni zidova hrama; i o tome je pisano u prastarim spisima da kad
je ovjek osloboen od elje, kad je osloboen od jada, tada je um

30
u spokojstvu osjeaj i gleda velianstvenost due (1). Tada on vidi
po prvi put, ne vie u kratkom bljesku, u zraci to doe i ode,
nego u ovom apsolutnom miru i spokoju gdje nema elje i nema
jada. Tamo velianstvenost due sja nepomuena, a um, sada
uglaano ogledalo, odraava onako kako stvarno jest. Jer ovaj um,
koji je ranije bio ogledalo prekriveno prainom, ovaj um koji je
bio jezero nabrano vjetrovima to pue sa svih strana, je postao
kao uglaano ogledalo to savreno odraava; postao je jezero
koje odraava sve na planini i nebu, drvee i zvijezde, i koje hvata
svaku nijansu boje na nebu i vraa ih nazad nebu odakle su dole.
Prije ovoga postoji jedan opasan trenutak, o kome govori
upozoravajui glas; postoji trenutak kad se gotovo dosegne ono
mjesto gdje svjetlo lampe vie ne titra, kad se um i dua u
posljednjoj bici na trenutak spoje, kad um postane poput ludog
slona u dungli. Kako ga onda ukrotiti? To je posljednja bitka
uma; to je zadnji napor nieg da se suprotstavi viem, osjeajui
veze koje ga sputavaju ono uspinjanje nie prirode o kojoj
govori svaka knjiga o Inicijaciji. Jer u svakoj knjizi to govori o
skrivenoj mudrosti je napisano da, kako se kandidat pribliava
vratima, prije nego to proe u hram, sve sile prirode ustaju protiv
njega da bi povukle dolje; svaka mo koja je u svijetu die se
protiv njega; to je zadnja bitka kroz koju treba proi prije nego je
pohod dovren. Na viim ravnima se vodi bitka iji je ovo odraz;
na ravnima tako visokim da ih ne moemo zamisliti, kamo su
najvei od velikih nali put; a to je simbolizirano posljednjom
Buddhinom bitkom ispod svetog drveta. Tamo gdje mu je dolo
posljednje prosvjetljenje koje ga je uinilo Buddhom, svi duhovi
su se skupili na zadnju bitku da bi pokuali zaprijeiti mu prolaz;
a ta kljuna bitka, premda na beskrajno niim ravnima, se takoer
odvija u ivotu koji je sada ivot uenika i koji se sada pribliava
vratima hrama.
Kako e pobijediti u bici? Kako e na svojoj probnoj stazi
pratiti stope onih koji su proli ranije? Ipak iz rijei Uitelja dolazi
pomo, ipak nagovjetaj s njegovih usana e nas voditi: Treba,
ujemo glas u tiini, treba koje e ju povui prema Dijamantnoj
Dui. to je Dijamantna Dua? To je dua koja je ostvarila
(1)Kathopanishad, ii,20.
(2)The Voice of the Silence, stih 114.

31
jedinstvo s istinskim Biem, to je dua bez mrlje ni na kojem
svom dijelu, prozirna kao to je dijamant proziran za Svjetlo
LOGOSA, koje ona usmjerava za ljude.
Mono ime to sam tek sada izgovorila, kao to bih mogla
izgovoriti druga imena koja zapravo znae isto iako u drugim
jezicima, je ime due visoko iznad svih drugih kojima pripada
naziv Dijamantnoj Dui, kroz koju svjetlo samog LOGOSA sja
dolje na ljude, sja nezamuena, tako ista kao dijamant, potpuno
bez mrlje, potpuno bez prljavtine je ta dua. To je dua u koju
usmjeravamo pogled u trenucima naih najviih tenji; a ono to
nas treba povui k njoj je samo jedan pogled na njenu ljepotu, je
samo jedan dodir njene vatre; jer dua raste prema gore prema
svojima kao to cvijet raste prema svjetlu, a toke koje ju vuku
prema gore su oni blistavi bljesci iz Dijamantne Due, koje
izlijeva na ono to je ona sama, premda jo slaba i neodluna,
vue gore u jedinstvo sa samim sobom. I kako uenik poinje
razumijevati u njemu raste ono to se misli pod Dijamantna Dua;
on shvaa da u njemu takoer Dijamantna due se mora
reinkarnirati Pogledaj prema unutra! Ti si Buddha! - da ovaj
njegov um, kao i ovo njegovo tijelo, je samo instrument njoj na
usluzi, koristan i vrijedan jedino dok stvara glazbu vrijednu da se
dosegne vie. I onda pomou predanosti ove ice uma se ugaaju i
potpuno podvrgavaju dui. Dua ih ugaa pomoi snage
predanosti i onda um postaje glazbeni instrument spreman za
Uiteljev dodir; onda on postaje glazbeni instrument na kome se
mogu svirati sve nebeske i zemaljske melodije; i na kraju uenik
stoji pred vratima i shvaa to to se dogaa s njim: da je on sam
naao Sebe; da dua koja je On sam gleda gore prema jo vioj s
kojom e se sada stopiti i postati jedno; da se daljnje sjedinjavanje
dogaa jedino u hramu; stojei pred vratima on je samo ujedinio
svoje vjeno Ja s onim nestalnim svoju duu s onim to je bilo
um.
Onda on poinje tovanje to znai identifikaciju s najviim;
onda ui da se duu moe uvijek tovati u svakodnevnom ivotu,
bez obzira to um radi i ime se tijelo bavi. Napokon shvaa da je
ivot uenika neprekinuto tovanje najvieg, razmiljanje o
Dijamantnoj Dui to nikada ne prestaje, razmiljanje o
vrhunskom koje ne poznaje prekida; i da dok je dua tako

32
zaposlena u dvoritu hrama, tijelo i um e raditi za ljudski rod koji
ih treba, u vanjskom dvoritu i izvan njega u svijetu; da ovo tijelo
moe uvijek aktivno djelovati za ljude, da ovaj um moe uvijek
aktivno djelovati za ljude; oni su instrumenti sve dok ovjek ivi,
oni su njegovi glasnici i njegovi radnici dok on sam izraava
tovanje. I tada on shvaa to to znai da 'u raju njegovi Aneli
uvijek vide lice Oca', jer slika Oca-Due je neprekinuta, nikakav
zemaljski oblak ju ne moe zakloniti, nikakav zemaljski posao ne
moe ju pokvariti, dua uvijek vidi, dok um i tijelo radi. Kad se to
postigne prag je prijeen i iz vanjskog dvorita dua ulazi u hram
svog Gospodina.

33
IZGRAIVANJE KARAKTERA

Zapoinjui ovo tree predavanje elim kao poetni korak

ponoviti upozorenje to sam ga dala na prvom predavanju, vezano
uz osobine s kojima se bavim i liniju razmiljanja i djelovanja
koju e pratiti oni koji su u poloaju to ga ja nazivam 'u
vanjskom dvoritu'. Rekla sam da je poloaj aspiranta koji je
doao u to dvorite jako razliit od poloaja dobra i asna i
religiozna ovjeka, koji nije potpuno vidio cilj to lei pred njim,
koji nije potpuno shvatio veliinu svog zadatka. Ponovo elim
podsjetiti da u cjelini u kojoj skiciram osobine onih koji ulaze u
dvorite, svime se bavim sa stajalita svjesnog samo-vjebanja
prema cilju koji je definitivno prepoznat. I vie od toga, ja ni na
koji nain, kad govorim o tim osobinama, ne mislim da su one
potpuno ostvarene dok je aspirant jo uvijek u vanjskom dvoritu
hrama. On poinje graditi karakter, shvaajui do neke mjere to
bi trebao biti i manje ili vie djelotvorno nastoji postati ono to
tei ostvariti.
Nije da se konano proienje ili potpuna kontrola misli ili
savreno izgraeni karakter ili potpuna preobrazba nieg u vie
moraju ostvariti prije nego to bude u stanju kroiti na prag
hrama; dok je bio u vanjskom dvoritu on je bio stvarno zauzet
crtanjem temelja svoje zgrade, skiciranjem, paljivim i prilino
potpunim, obrisa zgrade koju se nada dovesti do savrenstva.
Pravljenje svih tih linija, zidanje na tom temelju, podizanje zidova
sve vie i vie, konano stavljanje krunskog kamena na djelo to
se ini prije u hramu nego li izvan njega, nakon to se oi otvore,
a ne dok su jo djelomino zasljepljene i dok je aspirant u
vanjskom dvoritu. Ali ono to elim da razumijete je to da je plan
skiciran, da je plan prepoznat; da nita manje od toga puno vie
moe jo doi kroz vrijeme je cilj koji kandidat stavlja preda se;
tako da kakogod velike mogu izgledati tenje, kakogod
velianstveni mogu izgledati obrisi koje treba ispuniti, ti obrisi se
moraju konano prepoznati u vanjskom dvoritu, iako se ne
moraju ispuniti do zadnjeg detalja i kakogod niska mogu biti
sadanja ostvarenja ona su ipak konani temelji na kojima se
osnivaju slavna postignua u budunosti. I ovo kaem tako

34
eksplicitno, premda je to ponavljanje, zato to su mi napomenuli
da bi ovako iroki pogled na vanjsko dvorite, koji prati tako
prostrane obrise, mogao u nekima izazvati osjeaj obeshrabrenosti
ako ne i oaja. Stoga je dobro da svi razumiju dok crtaju poetke
da su oni ipak samo poeci i kad se pree prag jo uvijek ima
puno ivota u kojima se ti poeci mogu dovesti do ispunjenja i
ovaj arhitektov plan slui kao temelj za konanu zgradu.
Uzmimo da ste ovu stvar razumjeli, dopustite mi da vas
podsjetim na izgraivanje karaktera, to treba biti jasno i pozitivno
izgraivanje koje e kandidat u vanjskom dvoritu staviti preda se.
Ve smo vidjeli da je on u prethodnim ivotima bio astan i
religiozan ovjek, to jest, da e ve shvatiti kako apsolutno nita
od poroka ne smije imati svoje mjesto u njemu, nekakvom zlu se
ne smije dopustiti da ostane; i ako ikoje sjeme zla treba ga izbaciti
van, ako ikoja sklonost prema pozitivnom zlu jo postoji, treba ju
potpuno i sasvim iskorijeniti.
Ovdje u ovom dvoritu ne moe biti kompromisa sa zlom,
ovdje ne moe biti mijeanja s onim to nije pravo i isto i dobro.
I dok moda mogu postojati neke pogreke u ostvarivanju onoga
to je pravo, sasvim sigurno nema zadovoljstva u ostajanju u
loem; tome je aspirant definitivno okrenuo lea i svi grublji
dijelovi prirode e ve biti eliminirani, a svi okrutniji dijelovi
unutranje borbe okonani. U dvorite hrama potpuno neisklesani
kamen se ne moe unijeti za gradnju; klesanje se mora odvijati
tokom mnogih prethodnih ivota, puno rada treba uloiti na
karakterima prije nego to postanu dobri da ih se ugradi ak i u
vanjsko dvorite hrama. A to grubo klesanje karaktera lei pred
nama, mi se bavimo zidanjem vrlina i to vrlina izuzetno visoke i
plemenite vrste; vrlina koje nisu tako proste da ih prepoznajemo
kao neophodne u svijetu, nego su to vie one koje aspirant eli
stei da bi mogao postati jedan od pomagaa i spasitelja svijeta,
osobine koje ine spasitelja svijeta, jednog od pionira prvaka
ovjeanstva.
Moda prva stvar koja e nas pogoditi, u ovom izgraivanju
karaktera od strane onoga koji je u vanjskom dvoritu, je njegova
izuzetno odluna priroda. Nije to stvar na mahove, nije to usputno
zidanje i prekidanje, nije to napor u jednom smjeru danas, a sutra
u drugom, nije to jurnjava u traenju ciljeva, nije to okretanje u

35
traenju svrhe; cjelina ovoga je konano napravljena, svrha je
prepoznata i cilj poznat. Zidanje je svjesno, kako kod onoga koji
zna da ima vremena i da se nita u prirodi ne moe izgubiti,
svjesno zidanje koje zapoinje materijalima to su na dohvat ruke,
koje zapoinje s karakterom koji je prepoznat kakav postoji, koji,
kao to emo vidjeti, mirno gleda na svu svoju snagu i svu svoju
slabost i poinje raditi da bi poboljao jedno i uklonio drugo;
svjesno zidanje prema konanom cilju, klesanje u trajnom
materijalu kipa iji oblik je ve napravljen.
Stoga je prva stvar koja e se primijetiti u ovim kandidatima u
vanjskom dvoritu, ova konanost svrhe i odlunost akcije.
ovjek zna da e iznijeti sve to uini; da e iz ivota u ivot sa
sobom ponijeti blago to je sakupio; da ako otkrije nedostatak i
ako ga ispuni samo djelomino, taj dio posla je napravljen; ako
stvori neku mo za sebe, ona je njegova za uvijek, dio due koji se
nikada ne moe od nje oduzeti, upletena u tkanje pojedinca, opet
da se nikada vie ne odvoji od njega. I on zida s tom konanom
svrhom koja ima korijenje u znanju, prihvaanju zakona koji
naglaava svaki vid prirode. Shvativi da je taj zakon
nepromjenjiv, znajui da mu moe vjerovati s najdubljom i
potpunom vjerom, on priziva taj zakon i zna da e mu ovaj
odgovoriti, on mu se obraa i uvjeren je da e zakon presuditi.
U njemu onda nema ni traga kolebanja, ni traga sumnje; on
isijava ono to mu mora donijeti etvu i svako sjeme koje posije,
sije s apsolutnom sigurnou da e donijeti ploda od svoje vrste,
da e mu se u budunosti vrati to i nita drugi. Zato nema nimalo
urbe u njegovom radu, nimalo nestrpljenja u njegovom poslu;
ako plod nije zreo, on moe priekati s berbom; ako sjeme nije
spremno, on moe priekati da naraste. On zna da je zakon kojem
se predao istovremeno nepromjenjiv i dobar; da e mu zakon
donijeti sve u svoje vrijeme, a to vrijeme je najbolje za njega i za
svijet. Stoga, kao to sam rekla, on zapoinje s materijalima koje
moe nabaviti, zadovoljan jer to mu zakon donosi za njegovu
prolost, zadovoljan jer to je ono s ime on mora raditi, to i nita
drugo; i bilo tog materijala puno ili nedovoljno, bio on jedan i
malen ili obilan i velik, on ga uzima i poinje raditi s njim,
znajui da koliko god oskudan bio nema granica obilju na koje

36
moe narasti i znajui da kolikogod malen bio danas, nema
granica veliini do koje moe narasti u godinama to lee ispred.
On zna da mora uspjeti; to nije pitanje mogunosti nego
sigurnosti, nije pitanje prilike nego konane stvarnosti. Zakon
mora vratiti ekvivalent onome to on daje, pa ak ako daje i samo
malo, to malo e mu se vratiti i na tome e graditi u budunosti,
dodajui uvijek poneto zalihama, stojei malo vie sa svakim
postignuem, sa svakim novim ostvarenjem.
Ve znamo poneto o nainu na koji e graditi, znamo da e
zapoeti s ispravnom misli; a ranije smo prouili kontrolu misli
koja je neophodna da bi se izabralo ispravno, a odbacilo
neispravno. Radei uporno na kontroli misli i poznavajui njena
stanja, razumijevajui zakone po kojima se zakoni stvaraju i po
kojima misli djeluju u svijetu i reagiraju na svog stvoritelja, on je
sada u stanju definitivno izabrati ispravnu misao za zidanje svog
karaktera. Faza ispravnog razmiljanja e biti jedan od ranih
koraka koje e uiniti dok prelazi preko vanjskog dvorita. Prvo
stoga to njegovo ispravno razmiljanje djeluje na druge a svi
oni koji su na ovaj nain kandidati za hram imaju svoji primarni
motiv u sluenju drugima birajui svoju misao, birajui misli
koje stvara ili kojima doputa ulazak u svoju svijest, njegov prvi
motiv u tome bit e djelovanje koje e te misli imati na druge, a
ne prvenstveno uinak koji e imati na njega. Jer iznad i preko
svega on se osposobljava za sluenje i zato dok izabire misli uz
koje e vezati svoju energiju on rauna njihovo djelovanje u
vanjskom svijetu koliko e raditi na pomaganju, koliko e raditi
na osnaivanju, koliko e raditi na proiavanju; i u tu veliku
struju misli, za koju zna da mora izai iz njegove svijesti,
razumijevajui kako ta struja radi, on e poslati misli koje su
korisne drugima, sa svjesnom svrhom da slue, sa svjesnom
namjerom pomaganja svijetu.
Potom e razmotriti prirodu misli dok djeluju na njega, dok
reagiraju na stvaranje njegovog karaktera, a to je stvar za koju
emo za nekoliko trenutaka vidjeti da je od vitalne vanosti, jer
naravno tu je instrument pomou kojeg e se karakter izgraditi; ne
samo kako one reagiraju na njegov karakter, nego i kako ga, dok
ga izgrauju, pretvaraju u magnet za druge misli. Tako da e on,
djelujui kao fokus za uzviene i plemenite misli nadajmo se da

37
sada ne i za misli koje mogu raniti svjesno namjerno svoju
svijest uiniti magnetom za sve to je dobro, tako da sve to je
loe moe umrijeti dok ga napada, kao to smo vidjeli ranije i sve
to je dobro moe uploviti u njegovu svijest i tamo dobiti svjeu
hranu, tamo dobiti svjeu snagu i svjeu energiju, da tue dobre
misli to ulaze u njega mogu izai s novim ivotnim impulsom i
da on moe djelovati ne samo kao izvor pomoi kroz misli koje
stvara nego i kao kanal za pomo kroz misli koje prima, koje
oivljava i onda odailje. One e pomoi izgradnji karaktera, tako
da u poetku gradnje ovo ispravno miljenje e biti dominantan
utjecaj u njegovom umu i on e stalno paziti te misli, uvati ih
ljubomornom panjom, da u ovo svetite svijesti ne moe ui nita
to e uvrijediti, jer ako se ono ne uva sve drugo je ostavljeno
neprijatelju. To je sama citadela dvorca; u isto vrijeme to je ulaz
kroz koji sve ulazi.
Potom e, u izgradnji karaktera, nauiti moda ve je paziti
na svoj govor; jer ispravan govor, za poetak, mora biti istinit,
savjesno i tono istinit, ne na onaj uobiajeni svjetovni nain,
premda ni taj nije za preziranje, nego ona svjesna i tona istina
koja je iznad svega potrebna studentu okultizma istina
promatranja, istina biljeenja, istina razmiljanja, istina govorenja,
istina djelovanja. Jer tamo gdje ne postoji ta potraga za istinom i
uporna odlunost da se postane istinit, tamo nema mogunosti za
okultizam, nema mjesta za nita drugo do li pad, dubok i straan,
u razmjeru s visinom ne koju se student mogao do tada popeti.
Ova kvaliteta istine u okultistu je odmah njegov vodi i tit:
vodi po tome to mu daje uvid koji ga osposobljava da izabere
ispravan put ,a ne pogrean, desni, a ne lijevi; i njegov tit po
tome to jedino kad se pokrije titom istine mogu bezopasno proi
sve iluzije i prijevare ravni preko kojih prolazi. Jer vjebanjem
istine u misli, rijei i djelu postupno se budi duhovni pogled koji
probija veo iluzije i pred kojim u Prirodi ne postoji mogunost
uspjene prijevare. Posvuda se ire velovi, posvuda u svijetu
iluzije se nalazi ovu prijetvornu pojavu, dok duhovni pogled kroz
njih sve prolazi nepromjenjivo i izravno. Ne postoji nita poput
razvitka duhovnog pogleda, osim kad se istinu prati u karakter,
kad se istina kultivira u intelekt, kad se istina razvija u svijesti.

38
Bez toga nema nita nego pad, bez toga nema nita nego
neizbjeno posrtanje i pogreka.
Govor e prije svega biti istinit, a onda blag. Jer istina i blagost
nisu u suprotnosti, kao to preesto mislimo, i govor ne gubi nita
od svoje istine ako je savren u svojoj blagosti i takoer u svojoj
ljubaznosti i suosjeajnosti. to je istinitiji to mora biti blai, jer u
samom srcu svih stvari je istina i suosjeajnost. Stoga govor koji
odraava najdublju bit svemira ne moe niti bezrazlono
povrijediti bilo koje ivo bie niti biti kriv uz i najmanju sjenu
sumnje. Dakle govor mora biti istinit i blag, istinit i blag i
ljubazan, kau da je to jednostavnost govora, istinska pokora i
rtva jezika koju prinosi svaki aspirant. Zatim iz ispravnog govora
i ispravnog miljenja neizbjeno mora potei ispravno djelovanje;
ono kao posljedica mora biti rezultat istjecanja iz izvora. Jer
djelovanje je samo manifestacija onoga to je unutra, a gdje je
misao ista, gdje je govor istinit i ispravan, tamo i djelo mora
neizbjeno biti plemenito. Iz tako slatkog izvora i voda to potee
moe biti samo slatka, iz srca i mozga to su proieni djelo
mora biti ispravno i dobro. To je trostruka veza kojom je aspirant
povezan s ovjeanstvom i svojim Uiteljem; trostruka veza, koja
u nekim velikim religijama, stoji kao vrsta savrene samo-
kontrole; samo-kontrole u miljenju, u govoru i u djelu to je
trostruka veza koja vee ovjeka da slui onome to je savreno u
njegovom karakteru, koja vee uenika za stope Uiteljeve;
trostruka veza koju nije lako prekinuti.
Kad se sve ovo shvati i pone ostvarivati, ovaj na kandidat e
zapoeti vrlo odreenu metodu vjebe za zidanje karaktera i prvo
e stvoriti ono to se naziva 'ideal'. Razjasnimo u glavama tono
to mislimo kad koristimo izraz 'ideal'. Um koji radi u sebi gradi
unutranju sliku, koja nastaje kako um raste u snazi iz onoga to
privlai iz vanjskog svijeta; ali iako privlai materijale iz vanjskog
svijeta, ideja je rezultat unutranjeg djelovanja uma na taj
materijal. A ideja kad je na vrhuncu je apstraktna stvar i ako
shvatimo kako se ta apstraktna ideja stvara u istom umu-svijesti,
onda emo imati jasan pogled na ono to se misli pod idealom,
malo proirenje ideje e nam dati upravo ono to trebamo.
Dopustite mi da uzmem staru ilustraciju, apstraktnu ideju trokuta.
Ideju trokuta prvo stjee um-svijest radei u djetetu na

39
prouavanju mnogih oblika za koje mu je reeno da su trokuti. On
e uoiti da su razliitog oblika, da su nainjeni od linija koje idu
u razliitim smjerovima. Potom e otkriti kad ih promatra
odvojeno tim djejim umom-svijeu da su krajnje razliiti, tako
da e gledajui ih u poetku gledati ih kao mnotvo figura i nee
prepoznati zajednike osobine koji im daju isto ime. Ali kako
nastavlja razmiljati postupno e nauiti da postoje neke konane
ideje koje naglaavaju ovu ideju trokuta; da uvijek ima tri crte, a
ne vie; da uvijek ima tri kuta, a ne vie, da ta tri kuta zajedno
uvijek imaju odreenu konanu vrijednost i da su te tri crte,
nazvane stranice trokuta, u odreenim meusobnim odnosima, i
tako dalje. Sve te razliite ideje e on stei dok prouava, a um,
radei na cjelini svega toga, iz njih izvlai ono to se naziva
apstraktna ideja trokuta, koji nema posebnu veliinu i nema
posebni oblik i nema posebne kutove. Ova apstraktna ideja je
napravljena radom uma na svim tim konkretnim oblicima, barem
to se tie uma-svijesti.
Koje vee ideje bi to mogao biti odraz, ja sada ne razmatram;
ali to je nain na koji se u umu stvara ono to se naziva apstraktna
ideja, koja nema ni boje, ni lika, ni posebnih osobina bilo kojeg
oblika, a koja ujedinjuje u sebi ono to od mnogih oblika ini
jedinstvo. Pa prema tome kad gradimo ideal to je ideja ovakve
apstraktne vrste, to je djelo umne sposobnosti stvaranja slika, koja
izvlai bit iz svih razliitih ideja koje je sakupio o velikim
vrlinama o tome to je lijepo, to je istinito, to je skladno, to je
suosjeajno, to je u svakom pogledu zadovoljstvo za tenje uma,
za tenje srca.
Iz svih tih razliitih ideja, kakve se vide u ogranienoj
manifestaciji, izluuje se bit, a onda um konstruira i izbacuje
veliki herojski lik u kome je sve dovedeno do savrenstva; u kome
sve dodiruje svoj najvii i najpotpuniji izraz, u kome se vie ne
bavimo stvarima koje su istinite nego istinom; ne vie stvarima
koje su lijepe nego ljepotom; ne vie stvarima koje su snane nego
snagom, ne vie stvarima koje su njene nego njenou; ne vie
biima koja vole nego ljubavlju. I ovaj savreni lik moan i
skladan u svojim proporcijama, vei od iega to smo vidjeli,
jedino nije vei od onoga to u rijetkim trenucima nadahnua duh
sputa na um to je taj ideal savrenstva koji aspirant stvara za

40
sebe onoliko savrenim koliko je u stanju pojmiti, znajui sve
vrijeme da su i njegovi najsavreniji snovi samo blijede sjene
stvarnosti od kako je doao ovaj odraz. Jer u svijetu realnosti
postoji svjetlo koje on ovdje dolje vidi u blijedom odrazu boje, to
visi visoko na nebesima iznad snjenih planina ljudske tenje; sve
to ljudska dua moe zamisliti kao savreno, oplemenjeno,
konano Sve koje traimo, je samo sjena stvarnosti iz koje se
reflektira. Taj ideal to ga on stvara je jo uvijek nesavren, jer
tako mora biti! Ali, koliko god nesavren bio, za njega je to nita
manje ideal prema kojem se njegov karakter treba izgraditi.
No zato treba stvarati ideal? Oni meu vama koji su me pratili
do sada u misaonom poslu e znati zato je ideal potreban. Uzet
u dvije reenice, jednu iz velikog hinduistikog svetog spisa i
drugu iz kranskog, da vam pokaem kako Inicirani govore o
istim injenicama, bez obzira kojim jezikom govore, bez obzira
kojoj civilizaciji se njihove rijei obraale. U jednoj od
najmistinijih Upanishada, Chandayogi, je zapisano: 'ovjek je
stvorenje razmiljanja; ono o emu razmilja, to postaje; zato
razmiljajte o Brahmanu'(1). A mnogo tisua godina kasnije drugi
veliki uitelj, jedan od graditelja kranstva, je zapisao potpuno
istu misao drugim rijeima: 'A mi svi, koji otkrivena lica
odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobraavamo se u tu
istu sliku, uvijek sve slavniju.'(2) Odrazujemo kao ogledalo: jer
um je ogledalo i slike padaju na njega i odraavaju se, a dua koja
u ogledalu uma odraava slavu Gospodnju se mijenja u tu istu
sliku uvijek sve slavniju. Tako bilo da uzmete hinduistikog ili
kranskog govornika, bilo da itate svete spise indijskog ili
zapadnjakog mudraca, ipak isto uenje o Bratstvu vam dolazi
da pred sobom morate imati ideal koji moete odraavati i da ono
u emu um stalno prebiva e neizbjeno biti ono to e ovjek
postati.
Kako e se to zidanje prema idealu uiniti? Jer to je pitanje
koje moramo sada raspraviti. Kontemplacijom: konano, s
vrstom namjerom, birajui svoje vrijeme i ne doputajui sebi da
skrene s tog puta, ovaj aspirant koji disciplinira svoj karakter e
iz dana u dan duboko razmiljati o idealu koji gradi. Svoj e um
usmjeriti prema njemu, i stalno e o njemu razmiljati u svijesti.
____

41
(1)Navedeno djelo, III,xiv,1.
(2)2 Kor., 3:18.
Dan za danom e prelaziti njegovim obrisima, dan za danom e u
mislima boraviti u njemu i, dok duboko razmilja, neizbjeno e u
njemu izrasti tovanje i strahopotovanje koji su slavljenje Boga,
velika, preobraavajua mo pomou koje ovjek postaje ono to
oboava, a ova kontemplacija e u biti kontemplacija o tovanju i
tenji. I dok duboko razmilja, zrake boanskog ideala e sjati
dolje na njega, a tenja prema gore e otvoriti prozore due da ih
primi, tako e ga one osvijetliti iznutra, a onda e baciti svjetlo
van, ideal e vjeno sjati iznad i iz njega i obiljeavati e put
kojim njegove noge trebaju ii.
Da bi mogao kontemplirati na ovaj nain, on se mora vjebati
u koncentraciji; um ne smije biti rasijan, kao to je na esto.
Moramo nauiti da ga uvrstimo i to uporno, a to je stvar na kojoj
trebamo stalno raditi, raditi u svim obinim ivotnim stvarima,
raditi jednu stvar u jednom trenutku sve dok um ne odgovori
posluno na poticaj, a to treba raditi koncentriranom energijom
koja usmjerava cijeli um u jednu toku. Nema veze to su mnoge
stvari koje moramo napraviti trivijalne; nain na koji se one rade,
a ne stvari koje se rade, ine vjebanje koje rezultira u uenitvu
ne neki poseban posao koji morate napraviti na svijetu, nego nain
na koji to radite, um koji unosite u to, sile kojima ga radite, vjeba
koji iz toga steknete.
Nije vano kakav je ivot, taj ivot e posluiti vjebanju; jer
ma koliko trivijalan moe biti posao koji trenutno obavljate,
moete ga upotrijebiti kao vjebalite svog uma i svojom
koncentracijom moete um usmjeriti u jednu toku, bez obzira
koja to toka bila u koju ga u tom trenutku usmjeravate. Jer
zapamtite, kad jednom steknete tu sposobnost, onda moete birati
predmet; kad jednom um bude konano u vaoj ruci, tako da ga
moete po volju okretati ovamo ili onamo, tada moete izabrati
kraj u koji e biti usmjeren. No vjebati i stjecati kontrolu moete
na malim stvarima jednako kao i na velikim; u stvari, puno bolje,
jer male stvari su oko nas svaki dan, dok velike dolaze rijetko.
Kad doe neka velika stvar, cijeli um se uzbudi da ju doeka; sva
panja se usmjerava na nju; sva energija se priziva da bi se mogli
dobro drati kad treba izvriti moni zadatak.

42
 No prava vrijednost due se vie testira na malim stvarima u
kojima nema niega to pobuuje panju, nita to u bilo kom
smislu dobiva pljesak, kad ovjek svjesno radi na izabranom
smjeru i koristi sve oko sebe da bi se disciplinirao. Ta samo-
disciplina je klju svega. Vodite svoj ivot prema nekom planu;
nainite si neka pravila po kojima e va ivot tei; i kad ih
nainite, drite ih se i mijenjate ih jedino onako svjesno i
namjerno kao to ste ih u poetku stvorili. Uzmite jednostavnu
stvar jer tijelo se mora staviti pod kontrolu kao to je vrsto
pravilo o ustajanju u jutro; odaberite vrijeme koje vam najbolje
odgovara za va posao, za vae mjesto u kuanstvu, i kad ste ga
odabrali, drite ga se. Ne dopustite tijelu ni u jednom trenutku da
ono bira svoje vrijeme, nego vjebajte onoj trenutnoj i
automatskoj poslunosti koja ga ini korisnim slugom uma. A ako
nakon nekog vremena otkrijete da ste pogreno odabrali, onda
mijenjajte; ne budite previe kruti zato to teite osnaiti svoju
volju; budite spremni promijeniti ono to nije dobro; ali mijenjajte
prema svom vremenu i s potpunom odlunou, ne mijenjajte zato
to po nekom trenutnom impulsu strast ili tjelesna elja ili emocija
vlada; ne mijenjate prema zahtjevu nie prirode koju treba
disciplinirati, nego mijenjajte ako uvidite da ste izabrali pogreno.
Jer nikada u upravljanju svojim ivotom ne smijete dopustiti da
vae pravilo postane smetnja onima oko vas niti smijete izabrati
putove samo-discipliniranja koji izazivaju ili smetaju drugima
umjesto da jednostavno vas vjebaju.
Slijedea faza, kad se sve ovo jasno shvati kao put na koji se
karakter mora graditi, e biti prouavanje samog karaktera; jer
morate raditi sa znanjem, a ne na slijepo. Moda ete, ako ste
mudri, u prosuivanju svog karaktera uzeti neto od onoga to su
veliki ljudi stavili pred vas kao naznake karaktera koji e vas
odvesti do vrata hrama. Moete, na primjer, uzeti takav trag kao
to je dat u esnaestom poglavlju Bhagavad Gite,u kome Sri
Krishna govori Arjuni koje osobine izgrauju boanski karakter.
To moete uzeti kao sliku kvaliteta koje biste trebali imati kao cilj
za sebe i putokaz prema onome u to elite postupno evoluirati. I
ako uzmete onako kako je skicirano u esnaestom poglavlju, nai
ete popis kvaliteta od kojih svaka moe dobro posluiti kao dio
vaih stalnih misli i nastojanja, ne zaboravljajui da se karakter

43
prvo gradi kontemplacijom o vrlini, a onda ugraivanjem te vrline
koja je postala dio misli u govor i djelo svakodnevnog ivota. A
lista sadri kolikogod dugaka bila, imamo dovoljno vremena
pred sobom da je prouimo 'neustraivost, istou srca, upornost
u Yogi Mudrosti, davanje milodara, samo-obuzdavanje i
rtvovanje, prouavanje atri, strogou i iskrenost, nekodljivost,
istinu, odsustvo gnjeva, odricanje, miroljubivost, odsustvo
klevete, suosjeajnost prema ivim biima, odsustvo lakomosti,
blagost, ljubaznost, nepokolebljivost, potenje, opratanje,
hrabrost, uspravnost, prijateljstvo, odsustvo oholosti sve to
postaje onoga koji je roen s boanskim kvalitetama'. Nije
njegovo odjednom, nego postaje njegovo, a nastaju u izgraivanju
karaktera.
Ako ovo proitate bez urbe i paljivo otkrit ete da ove
osobine moete grupirati zajedno pod vrlo odreenim naslovima i
da svaku od njih moete vjebati, u poetku naravno vrlo
nesavreno, ali ipak uporno i dan za danom nikada s osjeajem
obeshrabrenja zbog izostanka uspjeha, nego uvijek s radou zbog
prepoznavanja cilja i znanjem da je svaki korak korak prema kraju
koji e se dosegnuti. I uoite kako se kroz njih provlai zlatni
konac nesebinosti, ljubavi, nekodljivosti, pogledajte kako snaga
i hrabrost i izdrljivost nalaze svoje mjesto, tako da ste u stanju
stei izvanrednu ravnoteu karaktera, karaktera koji je
istovremeno snaan i njean, koji je istovremeno samopouzdan i
suosjeajan, koji je istovremeno pomonik slabih i snaan i
nepomian u sebi, koji je pun predanosti i pun nekodljivosti, koji
je pun samodiscipline i otuda harmonije.
Pretpostavimo da do neke mjere ovo prihvatite kao ideal za
voenje svog svakodnevnog razmiljanja i da ponete ga
provoditi; razmotrimo toku koju se esto nalazi u vezi s ovim
efektom, koja se esto nalazi u skupljanju mnogih vrlina zajedno,
a koju se esto krivo razumije. Zastajui na trenutak na njoj,
pogledajmo kako e se izvesti izgradnja karaktera prema toj vrlini.
Njeno ime udno zvui u engleskim uima: to je
nezainteresiranost; ponekad ju se detaljizira kao nezainteresiranost
za uitak i bol, nezainteresiranost za hladnou i toplinu,
nezainteresiranost za grdnju i pohvale, nezainteresiranost za elju
i odbojnost i tako dalje. to to doista znai?

44
 Prije svega, to znai osjeaj proporcije koji mora ui u ivot
onoga koji je ugledao stvarnost usred nestalnog, stalnog usred
prolaznog; jer kad se jednom prepozna veliina cilja, kad se
jednom shvate nebrojeni ivoti, kad jednom aspirant razumije svu
duinu vremena koje lei pred njim, golemost zadatka koji e
namjerava ostvariti, svu veliinu mogunosti to jo neotkrivene
lee pred njim; kad ugleda stvarnost tada sve stvari jednog
nestalnog ivota moraju zauzeti svoje mjesto u razmjeru prema
cjelini. Kad doe nevolja, ona nee narasti tako velika kao to je
to bilo kad je poznavao samo jedan ivot, jer sada e poeti
razumijevati da je i ranije bio u puno nevolja i da je izaao
snaniji i miroljubiviji. A kad doe radost, znat e da je ranije
proao kroz mnoge radosti i nauio je i njihove lekcije i otkrio
usred drugih stvari da su i one prolazne.
Dakle kad dou radost ili bol, on e ju primiti, nee propustiti
da ju osjeti, osjeajui puno jae nego to to moe obian ovjek,
ali osjeajui ju na njenom istinskom mjestu i u njenoj istinskoj
vrijednosti i pridavat e joj stvarno znaenje u shemi ivota. Tako
da dok raste u toj nezainteresiranosti on ne postaje manje
sposoban osjeati, jer on stalno postaje osjetljiviji na svako
uzbuenje unutranjeg svijeta kao i vanjskog svijeta budui da
je postao usklaeniji sa svime, on mora postati otvoreniji na svaki
trag sklada u tome ali nita od toga ne moe ga prodrmati, nita
od toga ne moe ga promijeniti, nita od toga ne moe uznemiriti
njegov spokoj, nita od toga ne moe baciti sjenu na njegovu
mirnou. Jer on sam je ukorijenjen tamo gdje oluje nisu, on je
prizemljen tako gdje promjene nemaju mjesta, i dok je u stanju
osjeati, osjeaji ga nikada ne mogu promijeniti; oni zauzimaju
svoje pravo mjesto u ivotu, nose svoj pripadajui dio u cjelini
egzistencije due. Ova nezainteresiranost, ova istinska i stvarna
nezainteresiranost koja znai snagu, kako ju razviti?
Prvo, svakodnevnim razmiljanjem o njenom znaenju i radom
na tome da ju malo po malo potpuno razumijete i to radom na
svakom detalju tako da tono znate to pod tim mislite. A onda
kad izaete u svijet ljudi, tako da ju vjebate u svom
svakodnevnom ivotu; vjebate, ne tako da ogrubljujete nego tako
da postajete otvoreniji, ne tako da oko sebe pravite oklop od kojeg
se sve odbija nego tako da odgovarate na sve to dolazi izvana; u

45
isto vrijeme zadravate unutranju ravnoteu koja se ne mijenja sa
svakom promjenom. Teka i naporna lekcija, ali lekcija koja
sadri tako puno nade i radosti i snanijeg i bogatijeg ivota, da i
kad bi to bilo sve bilo vrijedilo bi vjebati. Jer, dok dua osjea
kako postaje presnana da bi se stresla, a ipak osjea svako
uzbuenje to dolazi izvana, ona ima osjeaj ireg ivota, ima
osjeaj potpunijeg sklada, ima osjeaj stalno rastue svjesnosti,
ima osjeaj stalno rastueg jedinstva s onim iji je dio. I dok
osjeaj izoliranosti nestaje u nju utjee radost koja boravi u srcu
stvari, a ak i ono to je za obinog ovjeka bolno gubi za uenika
svoju kvalitetu boli. Jer on to osjea kao dio univerzalnog ivota,
kao slog koji je izgovoren na tom velikom jeziku manifestacije, a
on moe nauiti njegovo znaenje bez muke svom vlastitom srcu,
jer mir koji raste iz ovog proirenog znanja daleko ga nadvladava
i mijenja njegov pristup prema svemu u vanjskom svijetu to ljudi
poznaju kao bol i gubitak.
Tako razmiljajui i tako vjebajui otkrit ete da u vama raste
taj osjeaj, osjeaj mira i snage i vedrine, tako da ete se osjeati
kao da ste na nekom mirnom mjestu, bez obzira kakva je oluja u
vanjskom svijetu i vidjet ete i osjeati tu oluju, a ipak ona vas
nee tresti. Taj mir je prvoroenac duhovnog ivota, to se prvo
javlja u osjeaju mira, a onda radosti i ini da ivot uenika stalno
raste prema gore i unutra do srca koje je ljubav. Iz ovoga izrasta
osjeaj samo-discipline, da je Bie iznutra snanije od promjena
izvana i dok je ono voljno odgovoriti na poticaje izvana, odbija
mijenjati se zbog njih. A onda iz samo-kontrole i iz
nezainteresiranosti dolazi mo da se ne mrzi nikoga, na koju se
stavlja veliki naglasak u izgradnji karaktera to stoji pred
aspirantom koji treba postati uenik. Nita se ne treba mrziti, sve
se treba uvesti u krug ljubavi, bez obzira koliko izvana bilo
odbojno, bez obzira koliko izvana bilo neprijateljsko, bez obzira
koliko izvana bilo odvratno. Srce svega je ivot i ljubav i zato
ovaj aspirant koji ui svoje lekcije ne moe nita iskljuiti iz
kruga suosjeajnosti; sve se prima u njega prema svojoj vlastitoj
snazi osjeaja, a on je prijatelj svake ive stvari, ljubavnik svega
to ivi i osjea.
Dok na taj nain ugrauje ovo kamenje u svoj karakter on
postaje neustraiv; neustraiv zato to ne mrzei nita ne postoji

46
nita to ima mo da povrijedi. Povreda izvana je samo reakcija na
napad iznutra; zato to smo neprijatelji drugih oni su nai
neprijatelji, a zato to u svijet izlazimo kao ono koji nanose rane,
zato iva bia ranjavaju nas. Mi, to bi trebali biti ljubavnici svih
ivih stvari, izlazimo kao unitavatelji, kao tirani, kao mrzitelji,
svijet osvajamo zbog tiraniziranja, a ne odgajanja, kao da
ovjekov posao na zemlji nije odgajati mlau brau i voditi ih
prema gore pomou njenosti i suosjeajnosti. Izlazimo i
tiraniziramo druge, bili oni ljudi ili ivotinje, tako dugo dok su
slabiji od nas; a njihovom slabou vrlo esto mjerimo svoju
tiraniju, a njihovom bespomonou preesto teret koji stavljamo
na njih. Onda se udimo to iva bia bjee od nas i kad
izaemo u svijet susree nas strah slabih, i mrnja jakih, i ne
znamo u naem sljepilu da je sva mrnja vanjskog svijeta odraz
zla to je u nama i da za srce koje voli nema niega to se moe
mrziti i zato nita ne moe povrijediti.
ovjek koji posjeduje ljubav moe neozlijeen hodati kroz
dunglu, moe nedirnut proi kroz peinu grabeljive zvijeri ili
uzeti u ruke zmiju; jer ne postoji nita to nosi poruku mrnje, za
srce koje u sebi ima samo ljubav i to ljubav koja zrai u svijet oko
nas, koja privlai sve stvari da slui, a ne da povreuje, privlai
sve stvari da voli, a ne da mrzi. I tako uz noge yogija tigar e se
prijateljski valjati, i tako uz noge sveca najdivljiji e dovesti svoje
mlade za sklonite i za pomo, i sva iva bia e doi ovjeku koji
voli, jer svi su oni potomci boanskog, a boansko je ljubav i kad
se to usavri u ovjeku privlai k sebi sve stvari.
Tako postupno i polako uimo hodati neustraivo kroz svijet,
neustraivo iako stvari jo uvijek mogu povrijediti; zato to znamo
da ako smo povrijeeni to samo plaamo dugove iz loe prolosti i
da za svaki plaeni dug ima manje pred nama u dunikoj knjizi
prirode. A neustraivo takoer zato to uimo znati, a strah iskae
iz sumnje kao i iz mrnje; ovjek koji zna prekoraio je sumnju i
bez straha koraa kamo ga put vodi, jer on koraa vrstim tlom na
kome nema zamki. A iz toga izrasta vrsta i nepokolebljiva volja,
volja temeljena na znanju i volja to kroz ljubav raste u
samopouzdanju. I dok aspirant prelazi preko dvorita vanjskog
hrama, njegov korak postaje vri, a smjer izravniji, neuzdrman u
svojoj svrsi i dobivajui na snazi, njegov se karakter poinje

47
pojavljivati u konanim obrisima, jasan, odreen i vrst, dua to
raste prema zrelosti.
Potom dolazi odsustvo elje, postupno odbacivanje onih elja
to nas veu uz nii svijet, postupno brisanje onih tenji za koje
smo u ivotima to lee iza nas otkrili da ne zadovoljavaju duu,
postupno odbacivanje svih spona koje nas veu uz zemlju,
postupna eliminacija osobnih elja i samo-identifikacija s
cjelinom. Jer onaj to raste nee biti vezan uz ponovo raanje
nikakvim vezama koje pripadaju zemlji. Ljudi se vraaju na
zemlju zato to ondje zadrani vezama elje koja ih vee uz kota
raanja i umiranja. Ali ovaj ovjek to ga prouavamo e biti
slobodan. Ovaj ovjek to e biti slobodan mora za sebe slomiti
veze elje; postoji samo jedna stvar koja e ga vezati, samo jedna
stvar koja e ga povui nazad u novo roenje, a to je ljubav prema
svojim blinjima, elja za sluenjem. On nije vezan za kota, jer
je slobodan, ali on se moe vratiti i jo jednom okrenuti kota za
ljubav onih koji su jo uvijek vezani uz njega i uz koje e on
stajati sve dok se spone svih dua ne slome. U svom oslobaanju
on lomi prisilne veze i tako se ui savrenoj nesebinosti, ui da
ono to je dobro za sve je ono to on trai, a ono to slui Svima je
upravo to on eli stei. I onda se ui samopouzdanju; ovaj ovjek
to raste prema svjetlu, ui biti jak kako bi mogao pomagati, ui
oslanjati se na Bie koje je Bie svih, s kojim e se identificirati
kad naraste.
Postoji jedna stvar s kojom se mora suoiti, a o kojoj moram
kazati neku rije, jer to je vjerojatno jedno od najteih iskuenja
dok radi u vanjskom dvoritu. Kad je uao u to dvorite, znajui i
vidjevi ogromnu radost iza, okrenuo je lea mnogim stvarima
koje ine ivot dragim njegovim blinjima; ali postoji vrijeme to
ponekad doe, postoji vrijeme to se ponekad sputa na duu, kad
on iskoi u prazninu u kojoj kao da nema ruke da zgrabi njegovu
vlastitu i gdje je tama svuda oko njega i nema niega na emu bi
odmorio noge. Postoje vremena koja nailaze u ovim fazama rasta
due kad na zemlji nema niega to moe zadovoljiti, kad na
zemlji nema niega to moe ispuniti, kad su stara prijateljstva
izgubila neto od svoje bliskosti, a ivotne radosti sav svoj tek,
kad ruke ispred, iako nas dre, jo uvijek se ne osjeaju, kad
kamenje ispod naih nogu, iako vrsto stojimo na njemu, jo

48
uvijek ne prepoznajemo kao nepromjenjivo i nepomino, kad je
dua prekrivena debelim velom iluzije, i misli da je naputena i
nita ne zna o pomoi koju moe nai. To je praznina u koju je
svaki aspirant gurnut; to je praznina koji svaki uenik prijee. Kad
ona zine pred duom, dua se povlai; kad se ona otvori mrana i
naizgled bez dna, onaj koji stoji na njenom rubu ustukne u strahu;
a ipak ne mora se bojati.
Zaronite u tu prazninu i otkrit ete da je puna! Skoite u mrak i
otkrit ete stijenu pod nogama! Ostavite ruke to vas zadravaju i
jo monije ruke e zgrabiti vae i povui vas prema gore, a to su
ruke koje vas nikada nee napustiti. Zemaljski stisak e ponekad
oslabiti, prijateljeva ruka e ispustiti vau i ostaviti je praznom, no
prijatelji koji su na drugoj strani nikada ne ostavljaju, bez obzira
kako se svijet mijenja. Hrabro onda izaite u tamu i u samou i
otkrit ete da je samoa krajnja prijevara, a tama je svjetlo koje
nitko vie ne moe ponovo izgubiti u ivotu. To iskuenje, kad se
jednom naemo pred njim, ponovo se otkriva kao velika prijevara;
i uenik koji se usudi zaroniti nae se na drugoj strani.
Tako se nastavlja izgraivanje karaktera i nastavit e se u
ivotima to dolaze, plemenitiji i plemenitiji kako se pojedini
ivot zavri, snaniji i snaniji kako se uini svaki pojedini korak.
Temelji koji se sada postavljaju su samo temelji zgrade koju sam
spominjala i ako se to postignue ini velikim to je zato to je u
umu arhitekta zgrada uvijek cijela, pa ak i kad se tek radi nacrt
njegova mata vidi kompletnu zgradu i on zna gdje zida.
A kraj? Ah! kraj izgradnje karaktera na jezik jo uvijek ne
moe skicirati! Niti jedan kist umoen u blijede zemaljske boje ne
moe naslikati nita od ljepote tog savrenog ideala prema kojem
se nadamo izrasti, ne, prema kome znamo da emo na koncu rasti.
Jeste li ikada bacili pogled na njega u tihim trenucima? Jeste li
ikada vidjeli njegov odraz kad je zemlja stala i nebo bilo mirno?
Jeste li ikada bacili pogled na ona lica to ive i kreu se one to
su bili ljudi, a sada su vie od ljudi, nadljudi u svojoj veliini;
ovjek kakav e on biti premda ne kakav je , osim u najdubljem
dvoritu hrama? Ako ste ikada u svojim najmirnijim trenucima
bacili pogled, onda vam ne trebaju moje rijei da vam govore; vi
poznate suosjeajnost to u poetku izgleda kao cjelina bia, tako
blistava u svom savrenstvu, tako slavna u svom boanstvu;

49
poznajete njenost to je tako mona da se moe spustiti do
najnieg i prijei najvie, to prepoznaje najmanji napor kao i
najmonije dostignue; ne, koja je njenija prema slabome nego
prema jakome, zato to slabi vie treba pomo i suosjeajnost koja
se ne nikada mijenja; poznajete ljubav koja se samo ini da nije
boanska zato to je apsolutno ljudska i u kojoj shvaamo da su
ovjek i Bog jedno.
Onda iza njenosti snaga snaga koju nita ne moe
promijeniti, snaga koja u sebi sadri kvalitetu temelja svemira, na
kojoj se svi svjetovi mogu izgraditi, a nee se uzdrmati, snaga
tako beskonana udruena sa suosjeajnou tako bezgraninom.
Kako se te kvalitete mogu nai u jednom biu i uskladiti se s
takvom apsolutnom savrenou? I onda zrake radosti radosti
koja je pobijedila, radosti ije blaenstvo bi svi podijelili, blistav
sunev sjaj to ne poznaje sjene, slava pobjede to govori da e
svi pobijediti, radost u oima koje vide iza tuge, pa ak i kad
gledaju bol znaju da kraj je mir. Njenost i snaga i radost i krajnji
mir mir bez valova, spokoj koji nita ne moe naruiti; takav je
pogled koji ste moda bacili na boansko, takav je pogled na ideal
koji emo jednog dana postati. Ako se usudimo podii pogled
tako visoko, zato to njihove noge jo uvijek gaze zemljom kojom
gaze i nae. Oni su se uzdigli visoko iznad nas; pa ipak oni stoje
pokraj svoje brae i ako su nas nadvisili to ne znai da su nas
napustili, iako su na svakoj strani iznad nas; jer sav ljudski rod
prebiva u srcu Uitelja, a tamo gdje je ljudski rod, mi, njegova
djeca, smijemo pomisliti da i mi prebivamo.

50
DUHOVNA ALKEMIJA

Tokom zadnja tri predavanja razmatrali smo stadije koje treba

proi istovremeno, kroz koje se aspirant da bi uao postupno
proiava, dovodi svoje misli pod kontrolu, izgrauje svoj
karakter ili bih moda trebala biti tonija i rei izgrauje svoje
temelje. Vidjeli smo da e svatko tko je na taj nain uao u
vanjsko dvorite i pred sebe stavio veliki zadatak za ostvariti ove
napore obavljati ne jedan poslije drugog nego vie jedan pokraj
drugog i postupno e nastojati svoju cjelokupnu prirodu staviti
pod kontrolu i usmjeriti je prema ostvarenju zadatka koji stavio
pred sebe.
Pretpostavimo onda, uzevi sve to u nizu, to moramo napraviti
radi jasnoe, da na kandidat okree svoje razmatranje prema
iduem dijelu svog velikog zadatka. Taj dio sam opisala kao
Duhovnu alkemiju; a koristei ovu frazu imala sam na umu proces
promjene, proces preobrazbe, aluzija je naravno na onaj rad
alkemiara kad je grublji metal promijenio u plemenitiji, kad je
recimo bakar promijenio u zlato. U mislima imam proces koji se
dogaa u svijetu oko nas, a do neke mjere ga zamiljam u umu i u
ivotu svake misaone i religiozne osobe, ali u naem kandidatu,
kao to sam esto puta ponovila, to postaje samo-svjestan i
namjeran proces, tako da on prepoznaje svoju metodu i svoj kraj i
svjesno se okree ostvarenju toga to eli.
Sada, taj proces duhovne alkemije moe se, u najirem smislu
tumaiti kao preobraaj sila. Svaki ovjek ima u sebi ivot i
energiju i jakost, snagu volje i tako dalje; to su sile s kojima on
treba raditi, to su energije s kojima treba ostvariti svoj cilj.
Procesom koji se ispravno moe opisati kao alkemijski on
preobraava te sile iz niih u vie, on ih preobraava iz grubih
energija u energije koje su oplemenjene i produhovljene. On ne
samo da mijenja njihov sadraj, niti je promjena sadraja ono na
to je moj um usmjeren u tom izrazu; prije je to injenica da ih on
mijenja i proiava bez mijenjanja njihove bitne prirode, kao to
je alkemiar uzeo grubu materiju i podvrgao ju procesu

51
proiavanja; ne samo da je odbacio otpad nego je to
proiavanje ilo puno dalje, ono je sam metal svelo na finije i
rjee stanje i onda ga presloilo u plemenitiji i vredniji oblik.
Tako moete zamisliti duhovnog alkemiara kako uzima sve te
sile svoje prirode, prepoznaje ih kao sile i kao takve korisne i
potrebne, ali ih namjerno mijenja, proiava i oplemenjuje. Nas
zanima nain oplemenjivanja, nain na koji se taj posao moe
izvesti.
Predmet ove duhovne alkemije nije samo preoblikovanje sila,
iako je to njen bitni dio, nego postoji i njen sporedni dio koji
ovjek ne smije zanemariti. Due su pomou elja vezane uz
zemaljski ivot, uz kota raanja i umiranja; tamo ih zadrava
neznanje, one su sputane svojoj udnjom za materijalnim uicima,
izdvojenim i izoliranim radostima. Stalno zauzeta djelovanjem, ta
djela veu duu, bilo da su sama po sebi dobra ili loa, bilo da su
sama po sebi korisna ili tetna; nita manje ta djela imaju jednu
karakteristiku da u obina ovjeka nastaju iz elje i ta elja je
sila koja vee i sputava. Djela se moraju nastaviti dogaati tako
dugo dok je ovjek na svijetu; djela se moraju izvravati ili
manifestacije vie ne bi bilo. Kako ovjek postaje plemenitiji i
mudriji i snaniji njegova djela postaju sve vaniji i vaniji
imbenik u napretku svijeta. Ako pretpostavimo da najvei
odustanu od djelovanja tada bi napredak rase zasigurno bio
odloen, njena evolucija bi neizbjeno bila usporena.
Kako je onda mogue izvesti djelo, a da dua ostane slobodna?
Kako je mogue izvesti neko djelo, a da due time ne bude vezana
i sputana? Ovdje opet nalazimo sluaj duhovne alkemije, po kojoj
najvei moe biti najaktivniji u sluenju, a njegovo sluenje ga
ipak ne dira kao osloboenu duu i to je primjer neega to
izgleda kao paradoks sluenje koje je savrena sloboda. Izraz
'duhovna alkemija' uzet kao sredstvo za postizanje takve slobode
ja samo nain da se ukae na temeljni zakon rtvovanja, onaj
veliki zakon koji u pojavnom svemiru lei u korijenu svega i
stalno se izraava, iji oblici su tako razliiti da ih je lako
pobrkati, ije djelovanje je tako komplicirano da je lako prevariti
se. Najlake je, moda, prevariti se u izrazu, jer radi se o
mnogostranoj istini koju ljudski umovi vide u mnogo vidova; koja
iznad svega ima u stvari dvostruki vid kad se o njoj razmilja

52
odozgor i odozdo; to je zakon koji natapa svemir, kojem je svaki
atom podvrgnut, i koji je, u najpotpunijem smislu rijei, izraz
boanskog ivota u manifestaciji. U dodiru s takvim zakonom
postoje beskrajne mogunosti da se pogrijei da pogrijei
govornik u izrazu, da pogrijee sluatelji u hvatanju za misao koja
je nesavreno izraena; tako da bavei se ovim ovjek je sklon biti
jednostran ovisno o gleditu koje mu je u tom trenutku na umu;
moemo rei, ovisno o tome kako se vid izraava na strani
materije ili na strani duha; ovisno o tome zauzimao li poloaj
izvana i gledamo prema unutra ili poloaj iznutra i gledamo
prema van. U bavljenju s tako monim predmetom pri emu ni
jedna rije ne izraava misao i pri emu je razumijevanje same
misli tako teko za one koji su nerazvijeni poput nas, jako je teko
govorniku kao i sluatelju izbjei krivo shvaanje, izbjei
stavljanje prevelikog naglaska na jednu ili drugu stranu i na taj
nain izgubiti onu ravnoteu iz koje se jedino istina moe
savreno izraziti. A kad je rije o zakon rtvovanja, moda je
upravo to sluaj.
Razmotrimo taj zakon prvo u njegovom niem vidu, vidu koji
se ne smije previdjeti jer on za nas ima mnogo lekcija no to je
izriito njegov nii vid u svem svijetu. Razmotrimo ga onako
kako ga nalazimo izraenog u pojavnoj prirodi, otisnutog u
kozmosu, na djelu u fizikom, astralnom, mentalnom svijetu i
tako dalje; ukljuujui odreeni odnos izmeu svih ivih stvari,
ukljuujui odreeni odnos ne samo izmeu svih ivih stvari
kakve ih poznajemo ovdje dolje, nego ukljuujui i druga iva
bia u svjetovima to nas okruuju. Zaustavimo se na trenutak na
ovom niem vidu, prije nego to se odvaimo krenuti prema
viem, jer i ovdje emo takoer nai vrlo korisnu lekciju, vrlo
jasan prijedlog za nau pomo u ovom prolasku vanjskim
dvoritem.
to se tie rtvovanja u niim svjetovima, ono nam ne sasvim
pogreno moe izgledati kao proces obostranog sluenja ili
izmjenjivanja, stalno okretanje kotaa ivota, u kome svako ivo
bie uzima i daje, u kome ne moe izbjei uzimanje, u kome ne
smije odbiti davanje. Tako da ete rtvovanje, ako ga na trenutak
pogledate u onome to ja nazivam nii vid, vidjeti kao stalno
okretanje kotaa ivota, u kome sve stvari svjesno ili nesvjesno

53
sudjeluju, a to su razvijenije to e svjesnija biti njihova suradnja.
Ovaj pogled na rtvu je izreen jasno, moda jasnije nego bilo
gdje drugdje, u The Lord's Song, jednom od indijskih svetih spisa,
koji se bavi kotaem ivota i u kome nalazite rtvu i djelo
povezane na nain na koji se lako shvaaju. Veliki uitelj kae:
Svijet je povezan svakim djelom, djelom rtve s ciljem; s takvim
ciljem, osloboenim od vezivanja, o sine Kuntijev, izvri djelo.
A onda, vraajui se u prolost da bi kompletirao ovaj ciklus
koji je rtva obostranim sluenjem, uitelj kae:
Bhagavad Gita iii, 9-16. Na alost ja ovo nisam u stanju prevesti, a
prevodi Gite koje posjedujem ne odgovaraju originalu. ao mi je.
Sada imate taj kota ivota koji lei u korijenu rtvovanja u
svim religijama i to je istija i plemenitija religija to e biti istija
i plemenitija ideja rtve koja ju natapa. Uoite kako je temeljito
izvedena ova alkemijska ideja, stalna promjena jednog u drugo;
hrana se mijenja u bia, ali da bi hrana mogla postojati, kia se
bila pretvorila u hranu; da bi kia mogla pasti, rtva je bila
prinesena bogovima. Onda bogovi hrane. Ovo okretanje kotaa
ete nai da posvuda prevladava u starim religijama. Brahman e,
na primjer, baciti svoju rtvu u vatru, jer, tako je reeno, vatra,
Agani, je usta bogova; i bacanje te rtve u vatru u starim
vremenima, zajedno s pjevanjem mantri od strane ljudi koji su
znali to rade i koji su od mantre nainili mone rijei protiv niih
sila u prirodi, ta rtva, na taj nain izvrena, usmjeravala je mnoge
od tih sila u prirodi, to su djelujui na zemlji stvarale hranu za
ljude.
Iako je djelo po sebi bilo simbol, ono to je ono simboliziralo
bilo je stvarno, a sila koja je izala s usana oplemenjena uitelja i
monog ovjeka bila je takoer stvarna. Simbol je trebao nauiti
ljude o ovom kotau ivota, omoguiti im da razumiju kako je
djelo u biti rtvovanje i da sva djela trebala imati prirodu
rtvovanja; to jest, djelo treba izvriti kao dunost, treba ga
izvriti zato to je ispravno i bez ikakvog drugog cilja, treba ga
izvriti zato da ovjek bude u skladu sa zakonom, treba ga izvriti
zato to je to njegov odgovor na zakon, njegova uloga u
zajednikom zadatku. Tako da prema ovom uenju rtva je bila
spona zajednitva, zlatna nit to je povezivala sva bia u ovom
pojavnom svemiru; a kako je djelo bilo korijen rtve, kako je djelo

54
dolo od pojavljujueg Boga i kako je On bio ono to se pojavilo,
tako je reeno da je Brahman proeo svaku rtvu i svako djelo
koje je izvreno moglo se tako izvriti kao dunost u svijetu, ne sa
eljom za osobnim plodovima, ne sa eljom za osobnim dobicima,
ne sa eljom da se stekne neto za sebe tu ulazi nii, pokvareni,
sebini stav s kojim su se prinosile rtve. Kao dio okretanja
kotaa, kao dio izvrenja dunosti zbog dunosti, to je sama bit
alkemije koja, mijenjajui djelo u rtvu, spaljuje spone elja i
oslobaa mudre. Tako spaljeno u vatri mudrosti, djelo gubi svu
svoju silu kojom sputava duu; dua postaje suradnik boanskog u
prirodi i svako djelo poloeno na oltar dunosti postaje sila to
okree kota ivota, ali ne sputava duu.
To ta stalna izmjena, to meusobno sluenje je, onda, jedan
oblik velikog zakona rtvovanja, a promjena koja se stvara je od
ove prirode, u kojoj se djelo izvrava kao dunost, ono postaje dio
opeg sklada, jasno pomae evoluciji, jasno pomae u uzdizanju
rase. Rad naeg aspiranta u vanjskom dvoritu je postupno
vjebanje samog sebe da svako djelo izvede na ovaj rtveni nain,
shvaajui da ga izvodi na taj nain, da ne trai nita, da ne tei
niemu, ne ali plodova, ne zahtjeva nagrade, radi to zato to se
treba napraviti i ni za to drugo. Onaj koji to ini svakako se bavi
duhovnom alkemijom pomoi koje se svako djelo proiava u
vatri mudrosti. On je u svjesnom skladu s boanskom voljom u
pojavnom svemiru i tako postaje sila evolucije, tako postaje
energija napretka, a cijela rasa ima koristi od djela koje bi inae
samo onome koji rtvuje donijelo osobni plod, koji bi za uzvrat
vezao njegovu duu i ograniio njegove sposobnosti da ini dobro.
Tako onda moemo ovaj zakon rtvovanja promatrati kao rad, kad
ga se promatra u njegovom niem vidu.
Preimo sada na vii, uzvieniji pogled, a da bismo to napravili
bez pogrenog razumijevanja ja u pokuati biti paljivija i
potpunije se zadrati ovdje, jer vidim kako lako nastaju pogreke
iz djelominog predstavljanja za koje sam ja odgovorna. elim se
zadrati jedan trenutak na biti rtvovanja i pokuati shvatiti to
rtva doista znai. Meni se ini, a to je misao s kojom u vas
zamoliti da zaponete, da je rtva promatrana u svojoj najdubljoj
biti promatrana sa stanovita s kojeg emo ju svi mi sve vie i
vie promatrati kako se uzdiemo prema boanskom ivotu . rtva

55
je davanje ili izlijevanje, ona je motivirana eljom da se daje,
njena bit je u tenji da se izlije neku stvar koju se posjeduje i koju,
budui da je vrijedna za svog vlasnika, on eli izliti na pomo i
radost drugima. Dakle rtva promatrana na ovaj nain, gledana
vie s unutranje strane nego vanjske, je in darivanja, izlijevanja
prirode u svrhu prenoenja sree drugima i otuda je ona u svojoj
biti radosna, a ne alosna, jer darovanje je u samom srcu rtvenog
ina.
Stavimo na stranu sve to se moe dogoditi za vrijeme dok se
prinosi rtva to emo uskoro razmotriti pogledajmo rtvu kao
rtvu, ona je dar; a nudi je priroda koja eli davati, priroda koja
tei izliti se, koja bi podijelila s drugima sve blaenstvo to ima i
koja je motivirana tom tenjom da se izlije u druge tako da oni
mogu biti jedno s njom u njenoj radosti. Ali vi moete pitati zato
u njenoj radosti' Zato to sam vas ja zamolila da se vratite u samo
srce i sr pojave. Boanski in rtvovanja, odvaila sam se rei na
drugom mjestu, bio je ono samo-ogranienje postojanja pomou
kojeg se ono iri kao energija manifestiranog LOGOSA. Nalazim
. ne sasvim neprirodno, zato to bavei se njenim djelovanjem u
svemiru i ja sam neopravdano boravila na jednoj njenoj strani da
ovaj pogled na rtvu ukazuje na ono to meni izgleda kao
kontradikcija u izrazu 'agonija LOGOSA'. Ali to je LOGOS?
Brahman u pojavnom obliku; a Brahmanova priroda, tako su nam
stalno ponavljali u starim spisima koji vuku korijen iz jo starijeg
znanja, je blaenstvo. Ni jedna druga misao nije mogua, ako
uope pokuate razmiljati o onome to je iza pojavnosti. Da je
Brahman radost bio je kljuni dio najstarije aryanske religije. I
kako ovjek raste prema Brahmanu, najzadnji oklop due se
naziva oklop blaenstva.
Ako pogledate indijsku Raya Yogu i ako prouite sredstva u
kojima se dua moe pojavljivati u svjetovima, otkrit ete da kako
se povlai iz niih svjetova, kako odbacuje nie oklope, ona
odbacuje oklop tijela i onda oklop finog tijela, a onda oklop elje i
onda oklop uma. Kako se penje sve vie i vie, stalno se
pribliavajui Brahmanu koji je ona sama i postajui sve vie
svoja vlastita bitna priroda, na samom kraju postoji jedan oklop,
najvii, toliko fin da ga dua jedva razlikuje od jednog i jedinog,
pauinasta, rijetka individualnost koja je neophodna da bi zadrala

56
na okupu cijelu etvu godina to lee iza. Taj oklop ima ime, zovu
ga oklop blaenstva, kao da ele podsjetiti svakoga tko se bori u
svijetu u gomilama neznanja, da se ovaj napredak u yogi, koji je
jedinstvo s boanstvom, treba provoditi iz jedne faze u drugu sve
dok dua ne bude oklopljena niim drugim do li blaenstvom i
onda kau. 'Brahman je blaenstvo'.
Stoga da biste shvatili, ako uope shvatite ovo veliko uenje,
kako nije mogu in rtvovanja u tom uzvienom prostoru koji
nije in radosti, koji nije in davanja blaenstva, a sama bit te
misli to to sam ja u stanju izraziti tu misao tako nesavreno je
od male vanosti je da je iz te vrhunske prirode koja je
blaenstvo izaao svemir, iz tog samo-ograniavajueg postojanja
izaao je LOGOS koji je samo to postojanje. Osnovni cilj samo
ograniavanja je bio izljev blaenstva koje je njegova vlastita
bitna priroda, tako da kad se dovri ciklus postojanja bit e mnogo
pojedinaca, blistavih i radosnih, koji dijele to savreno blaenstvo,
koje e stalno rasti kako mu se oni pribliavaju. Bijeda postoji
samo daleko od njega, zbog neznanja u koje je dua umotana.
Uzmite onda kao osnovnu misao to da se zakon rtvovanja
temelji na boanskoj prirodi, da je vrhunska rtva po kojoj je
svemir emanirao bila in davanja prirode koja je blaenstvo i da
stoga cilj svega mora biti u svojoj biti ovo dijeljenje blaenstva i
da je korijen rtve ta radost u izlijevanju da bi se mnoge dovelo u
jedinstvo iji kraj je mir koji nadilazi svaki izraz. Shvaajui to,
bit emo u stanju pratiti na zakon rtvovanja i razumjeti o emu
sam govorila kad sam priala o dvojnom vidu: vid koji je davanje
je radost; ali s obzirom na to to je nia priroda ona koja grabi, a
ne daje, to e stalno pojavljuje s gledita nie prirode kao
odricanje, a to je bol. I ako malo paljivije prouimo ovo mislim
da emo moi pobjei od bilo kakve kontradikcije i moda
razbistriti svoj pogled dok gledamo ovu veliku misteriju, kako je
to dobro nazvano, zakona rtvovanja.
Shvatimo da je davanje najvea radost zato to je u biti
boanske prirode. Potom shvatimo da kako ovjek postaje svoj, to
jest, kako u svojoj vlastitoj samo-svijesti postaje boanski, sve
vie i vie e u sebi biti radosniji, sve vie i vie e davati radost
drugima. Tako da blaenstvo mora rasti kako se razvija najvia
priroda, a bol moe nastati jedino iz trvenja, iz borbe u nioj

57
prirodi koja je zapravo Bie optereeno neznanjem i umotano u
iluzije. Tako emo dok hodamo ovim putem prema gore otkriti
kako je svrha boli da se rijeimo neznanja; da je cijeli proces rasta
i evolucije rjeavanje neznanja; i premda to moe biti opisano i mi
to stalno doivljavamo u svojoj nioj prirodi, kao bol i nevolju i
sukob, ipak je to razmjerno stupnju razvoja istinskog ovjeka u
nama, razmjerno njegovoj stalnoj aktivnosti, razmjerno njegovoj
sposobnosti da se premjesti u viu prirodu, i ovisno o tome on e
shvatiti da je bit svih njegovih napora unijeti radost i mir u
pomaganje ovom tunom svijetu; i postupno e biti u stanju niu
prirodu natopiti svojim vlastitim uvjerenjem, dok je postupno isti
od neznanja i navodi je da shvati stvarnost umjesto lane
pojavnosti svih stvari.
Moe se sasvim ispravno postaviti pitanje kako to da se stalno
ideja boli povezuje sa rtvom? Zato ih se u mislima toliko
izjednauje da ve i sam spomen rijei rtva u umu onoga koji
misli ili ita neophodno povlai za sobom ideju nepatvorene
agonije? ini se kao da korijen krivog shvaanja lei u nioj
prirodi: sva njena primarna aktivnost je usmjerena prema
grabljenju, prema uzimanju, prema uvanju za svoje vlastito
izdvojeno i odvojeno bie. Kad izae skupljati iskustva u svijet u
kome vii ovjek jo nije razvijen, a njegov utjecaj budui da je
i sam jo nepotpun na nie je najmanji mogui, ova nia priroda
se gura po osjetilnom svijetu, grabei tu i tamo sve to izgleda
privlano, ne poznavajui prirodu stvari, ne poznavajui njihov
rezultat, jednostavno povuena vanjskim izgledom, a ne znajui
to lei skriveno ispod varljive povrine. Tako ova rana i
dugotrajna iskustva nie prirode bit e stalno grabljenje pojavnih
radosti i stalno otkrivanje da ona pruaju manje zadovoljstva nego
to smo zamiljali.
Sjeate se da sam jednom paljivo objasnila znaenje i korist
boli u postupnom poduavanju ovjeka prirodi zakona, prolaznoj
prirodi osjetilnih elja i zadovoljavanja ivotinjske prirode. Na taj
nain bol vodi do znanja, kao to i zadovoljstvo vodi do znanja; i
iskuavajui ove dvije strane pojavne prirode dua skuplja malo
znanja o stvarnosti koja ini sadraj stvari. Skupljajui tako
iskustvo, to moe biti i obino je bolno, dua to iskustvo pretvara
u znanja, znanje pretvara u mudrost koju onda uzima za svog

58
vodia. Kako se znanje akumulira u stvarnom ovjeku, njegovo
rastue bie poinje shvaati to ono jest; dok ga pretvara u
mudrost, ta mudrost postaje stalni izvor iste i nepatvorene
radosti. Ova narastajua mudrost uvijek znai narastajuu viziju,
narastajuu jasnou i narastajuu snagu. Tako da za nju ono to
dolazi s iskustvom, i to je za niu prirodu bolno, nije neugodno.
Tamo gdje neko udno zgrabljeno zadovoljstvo donosi istinskom
ovjeku razoaranje i umor, on to iskustvo mijenja u mudrost;
tako da s tog stanovita ak i bol ima svoju radosnu stranu, jer on
u tom iskustvu ne vidi prolaznu bol nie prirode, nego znanje za
viu i shvaa da sva ta iskustva znae njegov vlastiti rast u znanju
i moi. On ih bira svjesno se radujui pri tome zato to vidi kraj
posla i zlato to izlazi iz vatre.
Ali pretpostavimo neko ljudsko bie zasljepljeno neznanjem u
niem svijetu; pretpostavimo da ono ui ove lekcije koje priroda
stalno prenosi, lekcije koje su stroge i bolne; pretpostavimo da
tei ivotinjskom zadovoljavanju, bezobziran prema gubitku koji
izaziva drugima, bezobziran prema patnjama koje stvara onima
oko sebe, gazi preko drugih da bi zgrabio za sebe predmet svoje
elje; zasigurno kad otkrije da se sve u njegovom zagrljaju
raspada na komadie njegov prvi osjeaj e biti stalna bol, jako
razoaranje, osjeaj umora i gaenja. I tako gledajui s njegova
gledita ovo iskustvo je doista bolno, premda s vieg stanovita
bilo je vrijedno stei ga, zbog mudrosti koju donosi, dubljeg uvida
u prirodu i sigurnijeg poznavanja zakona. Nie i vie se nalaze u
sukobu; vie tei odreenom postignuu; kroz nie mora djelovati,
nie ne razumije namjeru viega, ne vidi cilj koji vie vidi. Bez
suradnje nieg ne moe se ostvariti cilj vieg i tako postoji ta
borba s niom prirodom, ponekad ju se pogura naprijed, ponekad
ju se zadrava, a sve to, za niu prirodu koja je jo uvijek umotana
u neznanje, rezultira u osjeaju ogranienosti , osjeaju prisilnog
odricanja od neega to ona eli posjedovati. Ali polako, kako
via priroda postaje djelotvornija, u niu prirodu ulazi
razumijevanje da je dobro da se te stvari obave, da iako u tome
moe biti bola dobitak je vrijedan te patnje i da prevladavanje
tekoe pomou napora, koji je i sam bolan, ipak rezultira s toliko
sakupljene snage da je i sama prolazna bol izgubljena u radosti
zbog postignua.

59
 Tako dok se dua razvija, ak i to se tie nie prirode, postojat
e ovo dvostruko djelovanje u intelektu, u ovjekovom umu, pri
emu e on svjesno izabrati neku stvar koju je teko stei zato to
je on shvaa kao izuzetno poeljnu; ipak ju ne moe dobiti ako ne
rtvuje neke nie elje i on ih rtvuje i spaljuje u vatri znanja.
Potom otkriva da dok to ini spaljuje i ogranienja koja su ga
sputavala, spaljuje i slabosti koje su ga zadravale, a dodir vatre,
koji se u poetku inio tako bolan, nije zapravo nita vie od
spaljivanja lanaca koji su ga drali. Onda on radosno uzima
slobodu i kako se iskustvo ponavlja sve vie uvia slobodu, a sve
manje patnju kroz koju je stekao tu slobodu. Tako da je s
unutranjeg gledita jo jednom patnja pretvorena u radost, jer
opet je na djelu boanska alkemija i on vidi da u tom izlijevanju
vieg u nie to vie s niim dijeli svoju radost i ono osjea sve
vie njegovog stalnog i narastajueg blaenstva.
Kad se dua pribliava ulazu u hram, kad je ovaj proces u
velikoj mjeri shvaen, dua e poeti uviati da je sve to u stvari
proces odbacivanja ogranienja i da je sva patnja u tim
ogranienjima, koja joj brane da razumije svoje jedinstvo s
braom kao i svoje jedinstvo s boanstvom. Kad se ovo razumije,
a izljev boanske prirode, to je istinski ovjek, se izrazi, stalno e
se osjeati kako se razbijanjem ogranienja otkriva boanska
radost i kako je bol poslije svega opet pitanje odvojenosti, kako ta
odvojenost ima korijen u neznanju i kako unitavanjem neznanja
bol prestaje. I ne samo to, kako se to ogranienje doivljava kao
iluzija, kako se to ogranienje vidi kao pojavno, a ne stvarno i
kako ono nema mjesta u svijetu u kome ivi istinski ovjek, tako
e taj ovjek poeti svjesno preobraavati sposobnosti nie
prirode i tim alkemiarskim postupkom e ih oplemenjivati na
nain koji sam spomenula na poetku.
Uzmimo jedan ili dva sluaja i pogledajmo kako bi to moglo
biti. Prvo uzmimo jedan od najveih izvora boli u niem svijetu
potragu za osobnim zadovoljstvima koja se ne obazire na elje ili
osjeaje drugih, elju da se uiva izdvojeno, elju da se uiva u
uskom krugu koji je ogradom odvojen od cijelog vanjskog svijeta
i koji slui samo za ogranieno uivanje nieg bia. Ovaj instinkt
traganja za zadovoljstvom, kako ga ponekad nazivaju, kako e se
dua nositi s njim? Ima li u njemu ita to bi se moglo promijeniti

60
u vatri? Potraga za zadovoljstvom koja uvijek zavrava u patnji
moe se promijeniti u sposobnost irenja radosti u kojoj e svi
dijeliti ono to je jedan sakupio. Dua otkriva da moe provesti tu
promjenu tako to e postupno eliminirati element izdvojenosti iz
ovog stava traenja zadovoljstva, tako to e stalno nastojati
rijeiti se elje za iskljuivanjem, tako to e ruiti zidi neznanja
to je podignut oko nje u niim svjetovima u kojima se pojavljuje,
tako to e spaliti taj nii zid da je vie ne dijeli od drugih bia, pa
kad stekne neko zadovoljstvo, bie se izlijeva meu svoju brau i
donosi im sreu koju je otkrilo. Ali i dalje ona uistinu nalazi
radost u poslunosti; jer u svijetu u kome je sve zakon, sklad s tim
zakonom mora uvijek donijeti mir i sreu, a samo postojanje
neslaganja je izraz nesklada sa zakonom.
Ali kad ova dua to raste otkrije da je stekla odreenu
duhovnu mo, kad otkrije da je stekla odreeno duhovno znanje,
kad otkrije da je stekla odreenu duhovnu istinu, tada e se
vjebati da osjeti kako radost posjedovanja lei zapravo u inu
davanja, a ne u inu stjecanja i da ono to dua mora uiniti je
sruiti sve zidove to je jednom u danima neznanja podigla oko
sebe i pustiti da se radost proiri po cijelom svijetu ljudi i stvari. I
na taj nain se instinkt traenja zadovoljstva moe preobratiti u
mo dijeljenja radosti i onaj to je neko traio zadovoljstvo u
izdvojenosti shvatit e da se radost nalazi jedino u dijeljenju i da
nita nije vrijedno posjedovati osim onoga to se posjeduje u
davanju. A radost davanja je doista bitna rtva, izlijevanje svima
onoga to bi inae postalo potpuno bezvrijedno jer bi ostalo unutar
izdvojenog bia.
Uzmimo drugi sluaj ove iste duhovne alkemije sebinu
ljubav. Ovdje imamo neto to je vie od instinkta traenja
zadovoljstva; jer sama rije ljubav podrazumijeva barem malo
davanja drugima, inae to uope ne bi bila ljubav; ali to ipak moe
biti jako sebina ljubav, ljubav koja uvijek tei dobiti umjesto
dati, ljubav koja uvijek iskuava koliko moe dobiti od onih koje
voli, umjesto koliko im moe dati, ljubav koja samo zato to tei
stei zasigurno iskazuje neljubavne osobine iskljuivosti,
ljubomore, elje da druge dri vani, elje da predmete ljubavi ima
samo za sebe i kao da krov proputa sunce samo u svoj dom, a
nitko drugi od sunevih zraka nema koristi. No kako promijeniti

61
sebinu ljubav? Ne umanjivanjem ljubavi; to je gruba pogreka
koju neki ljudi rade; ne njenim hlaenjem i otvrdnjavanjem, ako
ljubav uope moe biti hladna i tvrda; nego ohrabrivanjem ljubavi
i svjesnim nastojanjem da se uklone oni elementi koji ju
degradiraju; paljivim promatranjem nieg bia i kad ono pone
zidati zid iskljuivosti, taj zid treba sruiti, kad poeli zadrati ono
to je tako dragocjeno i tako vrijedno divljenja odmah to treba
podijeliti sa susjedom; kad pokua voljenu osobu odvui od
drugih treba ju podijeliti s drugima.
Dua mora shvatiti da ono to je lijepo i to prua radost treba
dati svima tako da i oni mogu imati sreu koju pojedinac prima od
onoga to voli, tako da e svi grublji elementi postupno nestati.
Kad osjeaj sebinosti izraste, treba ga svjesno staviti na stranu;
kad se osjeaj ljubomore izrazi, treba ga smjesta dokrajiti; tako
da tamo gdje je bio osjeaj 'budimo sami i uivajmo' treba ga
promijeniti u 'izaimo u svijet zajedno i podijelimo s drugima
radost koju smo zajedno otkrili'. Tako da e ovim alkemijskim
procesom ljubav postati boanska suosjeajnost i irit e se kroz
svijet ljudi; tako da e onaj to je nalazio radost u primanu od
voljenih sada nai svoje veselje u izlijevanju svima onoga to je
naao. I ova ljubav to je neko bila sebina, to je neko moda
bila ljubav izmeu jednog mukarca i jedne ene i onda se
proirila u krug doma i onda se proirila jo dalje u ivot zajednice
i onda se proirila u ivot naroda i onda u ivot rase, ta ljubav e
se napokon proiriti i ukljuiti sve to ivi u svemiru u kome
nema niega to ne ivi; a nee izgubiti nita od svoje dubine,
nita od svoje topline, nita od svog intenziteta, nita od svog ara,
ali e se proiriti irom svemira umjesto da se koncentrira u
jednom srcu i postat e onaj ocean suosjeajnosti koji ukljuuje
sve to osjea i ivi. Takva bi bila, s gledita ljubavi, ova alkemija
due.
Na ovaj nain moete uzimati jednu po jednu osobinu nie
prirode i ispitati ih kao to sam ja ispitala ove dvije i vidjet ete da
je cijeli ovaj proces u biti odbacivanje odvojenosti, njezino
spaljivanje pomou svjesne volje i svjesnog znanja i
razumijevanja i da je cijeli taj proces radost za istinskog, stvarnog
ovjeka, kolikogod puno nii ovjek moe ponekad u svom
sljepilu ne razumjeti. Kad je to jednom spoznato, tada ono to je

62
bilo bol gubi svoj bolni vid i postaje radost, a ak i u apsolutnom
doivljaju onoga to bi inae bilo bol, radost prevlada i preobrazi
patnju, zato to dua vidi, a nia priroda poinje razumijevati, kraj
i svrhu posla.
Ispitujui ovaj predmet na taj nain shvatit emo da postoji jo
jedan nain na koji se ova preobrazba moe dogoditi; kao to ova
vatra mudrosti i ljubavi, koja je boanska priroda u ovjeku, sve
vie ulazi u niu prirodu, spaljujui ogranienja o kojima sam
govorila, i pretvara ju u njenu vlastitu sliku, tako isto postoji
oslobaanje duhovne energije, oslobaanje duhovne moi. Ovo
Bie to se na ovaj nain manifestiralo u niem ovjeku je u stanju
upotrijebiti energije i moi koje kao da su na neki udan nain
posljedica procesa koji smo istraivali, alkemije u prirodi kroz
koju dok ova dua sa svojom vatrom ljubavi i mudrosti postaje
pojava u svijetu ljudi u samoj manifestaciji ona kao da oslobaa
energiju, u samom spaljivanju nie prirode ona oslobaa sile vie;
tako da je rezultat spaljivanja oslobaanje duhovnog ivota,
oslobaanje onoga to je bilo sputano i nije se moglo pojaviti, ali
kad se spali ta vanjska opna, ono je slobodno za djelovanje u
svijetu.
Kako se dua penje na vie ravni i shvaa svoju istovjetnost sa
svima i jedinstvo svega, poinjemo mutno razaznavati obrise
velike istine, da je ona u stanju pomou svog jedinstva s drugim
duama dijeliti s njima i pomagati im na mnogo naina; i da je u
stanju predati i osjetiti radost u predavanju onoga to je mogla
imati za sebe ali to, nakon to se identificirala sa svima, mora
dati svijetu. I tako ono to bi se moglo nazvati nagradom za
duhovna postignua mogunosti duhovnog odmora, duhovnog
blaenstva i duhovnog rasta, koje se nisu mogle dijeliti s drugima
ova dua moe predati kao radosni in, koji je za nju potreba
njene vlastite prirode, da bi sve to ona predaje moglo postati ope
dobro i proiriti se kroz ljudsku rasu da podupre njenu evoluciju. I
tako ujemo za uenike koji odustaju od Devachana i ujemo za
Adepte koji odustaju od Nirvane i shvaamo mutno da to znai
kako oni dolaze do toke samo-identifikacije s braom pri emu je
za njih boanska potreba podijeliti s drugima ono to su stekli; za
njih istinska nagrada ne lei u blaenstvu Devachana ili u
nezamislivom blaenstvu Nirvane, ve da jedina radost do koje im

63
je stalo je bacanje svega to je njihovo, svega u emu su mogli
uivati, u zajednicu, na taj nain pomau opoj evoluciji, barem
malenom uzdizanju rase iji su dio.
Onda ugledamo jo jednu istinu, nain na koji se ova pomo
moe ponekad pruiti. Vidimo da kad je ovjek pritisnut patnjom
koju si je sam stvorio, kad primjenom zakona koji se nikada ne
mijenja na ljudsku duu padnu bol i patnja iji sija i izvor u
prolosti je bio taj ovjek mogue je da onaj koji ne poznaje
odvajanje, koji shvaa da su on i ta dua to pati jedno na ravni
stvarnosti da ne preuzme neizbjeni rezultat na sebe, ostavljajui
onome to je posijao sjeme da anje nego da stane pokraj njega
u etvi i njegovoj dui udahne snagu i energiju. Tako, dok breme
nosi onaj koji ga je stvorio, a plod anje onaj koji je posijao
sjeme, ipak postoji u toj dui nova snaga i novi ivot i novo
razumijevanje, koji mu omoguuju da ispuni svoj zadatak, koji ne
mijenjaju zadatak nego pristup due njegovom izvrenju; koji ne
mijenjaju breme nego snagu due koja ga nosi.
Jedna od najveih radosti, jedna od najviih nagrada koju moe
dobiti dua to raste i to ne trai za sebe nita drugo osim moi da
slui, dolazi kad vidi slabiju duu slomljenu zato to je slaba i
otkrije da u tu duu moe udahnuti dah boanske hrabrosti i
olakanja i razumijevanja to e dati nadu i snagu da ustraje.
Pomo koja se daje je osnaivanje bratske due da uspije; nije to
oslobaanje due od bremena koji si je napravila i koji za svoje
vlastito dobro treba nositi, nego udahnjivanje u nju one snage koja
raste iz razumijevanja prirode stvari i koja mijenja bol od teke
kazne u mirno podnoenje zasluene boli koja poduava svoju
lekciju. Dua kojoj se tako pomoglo postaje radosna ak i dok
nosi breme svoje karme. Dar koji joj je dat je dar koji ju ini
jaom sada i u budunosti i koji je izljev boanskog ivota s ravni
gdje su sve due jedno. Ta ravan je puna ove duhovne energije
koja moe pomoi kroz stalno davanje onih to su pronali
boansku radost u izlijevanju sebe i koji ne poznaju druge nagrade
osim pogleda na brau koja rastu prema svjetlu to su ga oni sami
dosegli.
Ali ako je to tono, to znai ona teka pomisao koju svi dobro
poznajemo, koju e na aspirant sasvim sigurno stalno sluati, s
kojom osjea da je suoen kad stupi u ovu fazu iskuavanja i koju

64
zamilja kakao pokriva sve to lei na drugoj strani vrata to vode
u vanjsko dvorite? Zato je put nazvan 'put bola', ako on dok se
njime hoda, postaje sve blistaviji od ove boanske radosti? Ipak
nije teko razumjeti zato je ovaj izraz upotrijebljen, ako shvatite
kome se u poetku taj put ini kao put bola; ako razumijete da u
ovom veranju uz planinsku stranu, u ovoj svjesnoj namjeri da se
brzo penje, u ovoj svjesnoj odlunosti da se postigne obina
ljudska evolucija, jedan od neizbjenih rezultata tog napora mora
biti zgunjavanje u nekoliko ivota onih rezultata koji bi inae bili
raireni kroz mnoge ivote, sputanje na duu karme iz prolosti, s
kojom se sada treba suoiti i nositi u tako kratkom vremenu i zato
s ogromnom dodatnom silom i intenzitetom. Kad to prvi put
padne na duu, moe doi sa zbunjujuom silom i zasljepljujuom
energijom, kroz koju se patnju doivljava kao nikada prije. Ali
ak ni tada sama dua nije ona koja osjea bol; to je nia priroda,
jo zasljepljenja i stalno poticana prema gore od vie prirode; ak
i u tom trenutku gorkog iskuenja, kad se sve to se nakupilo u
mnogim prijanjim ivotima sputa na duu koja se usudila na taj
nain izazvati svoju sudbinu. ak i u tom trenutku sama dua je
na mjestu mira i radosna je to se ubrzano odigrava ono to bi
inae trajalo tako puno ivota i to e u vatri, koja moe biti jaka,
ali je ipak kratka, prljavtina prolosti biti sasvim odstranjena i
ona e biti slobodna da poe gore prema ivotu koji jedino
prepoznaje kao poeljan.
Tako je ovaj put, gledan odozdo, nazvan putom bola, a takoer
i zato to pri stupanju na njega ljudi se odriu toliko toga to
svijetu izgleda kao zadovoljstvo osjetilna zadovoljstva,
zadovoljstva svjetovnog ivota, uici svih vrsta, za koje mnogi
ljudi misle i osjeaju da su sami cvjetovi na ivotnom putu. Ali
ova dua to je odluila da se popne izgubila je svaki osjeaj za
njih, ova dua ih vie ne eli, ova dua trai neto to ne blijedi i
radosti koje nisu prolazne. Iako put moe izvana izgledati kao put
odricanja, to je odricanje to s druge strane znai dodatnu radost i
mir i sreu; jer to nije uzimanje boli umjesto zadovoljstva, nego
odbacivanje prolazne sree za vjeno blaenstvo, odustajanje od
stvari koju mogu uzeti vanjske okolnosti za onu koja je unutranje
vlasnitvo same due, bogatstva to ih nikakav pljaka ne moe

65
nikada dodirnuti, radosti koje nikakva promjena zemaljskih
okolnosti ne moe zatamniti ili pomutiti ili zakloniti.
Kako se dua penje putem, radost se sve vie produbljuje; jer
na poetku smo vidjeli da tuga ima korijen u neznanju. Istina,
gorka bol e esto doi ispred znanja, ali to je zbog neznanja,
zbog sljepila. Tuga je u srcima onih koji se, moda zbog tuge,
upuuju na traenje puta, kad pogledaju po svijetu i vide jad i
bijedu na svakoj strani, kad vide patnje mukaraca, ena i djece
to se ponavljaju iz stoljea u stoljee, iz tisuljea u tisuljee,
kad vide ljude kako pate, a ne znaju zato i tako imaju taj alac
neznanja koje je doista bit boli.
Gledajui svijet zaronjen u neznanje i ljude to se bore s usred
njega, tada srca onih koji bi trebali biti spasitelji ovjeanstva
osjeaju bijedu svijeta i to ih nadahnjuje da trae put osloboenja.
Ali zar vam nikada nije palo na pamet, osvrui se na povijest
onih velikih i gledajui njihove ivote kroz povijest i tradiciju u
ljudskom svijetu, da je ta agonija kroz koju su proli bila prije
nego to su vidjeli svjetlo? Da je ta agonija bila agonija
bespomonosti, odraz tuge koju su shvaali dok jo nisu vidjeli
uzrok, tuge koju su osjeali dok jo nisu znali lijeka? Ako
promotrite tugu onog Boanskog ovjeka, kojeg toliki milijuni
ljudi nae rase danas smatraju najveim i najsjajnijim, cvijetom
ovjeanstva, Buddhe koga sada voli jedna treina ljudske rase,
pamtite li kako je on tragao za uzrokom tuge, kako je plakao nad
neznanjem i bijedom svijeta i nije vidio tako kau u poredbi
kako se tugu moe izlijeiti; kako je prolazio kroz patnju i bol i
samoodricanje, kako se odrekao ene i djeteta, palae i doma i
kraljevstva; kako je samo s prosjakom zdjelom otiao sam u
dunglu; daleko od ljudskih nastambi; i kako mu je srce bilo teko
i oi zamagljene? Nije znao, tako kau, kako spasiti svijet, a ipak
nije mogao biti spokojan dok svijet pati; proao je kroz mnogu
opasnost, kroz mnogu bol, kroz trapljenje tijela i grube tame i
bijede uma koji je htio vidjeti, ali nije mogao; i napokon, dok je
sjedio ispod drveta, dolo je prosvjetljenje i on je spoznao uzrok
tuge.
Onda je dolo vrijeme kad je tuga nestala, a radost je zauzela
njeno mjesto; kad je, prema rijeima to s njegovih usana zvone
kroz stoljea, nastao krik pobjede, radosti, sree, to se nee

66
mijenjati u budunosti. Moda se sjeate rijei jednog engleskog
pjesnika kojima izraava njegovu izreku, to pokazuje da je
neznanje uzrok tuge i da znanje znai dolazak radosti:
Ja, Buddha, koji sam plakao suzama sve svoje brae,
ije srce je bilo slomljeno jadom cijelog svijeta,
Smijem se i sretan sam, jer postoji sloboda.
Sloboda! To je radost. Suze su dolazile iz neznanja; suze su
dolazile iz sljepila; srce je bilo slomljeno bijedom svijeta, kao to
se i danas ljudska srca lome zato to ne znaju. Ali postoji sloboda.
A poruka slobode je da uzrok tuge lei u nama, a ne u svijetu; da
on lei u naem neznanju, a ne u prirodi stvari; da lei u naem
sljepilu, a ne u ivotu. Tako kad doe svjetlo, sloboda dolazi s
njim, a ovjekova radost i smijeh, tako kau, postaju boanski. Jer
boansko svjetlo je ulo u njegovu duu, on je prosvijetljen,
mudar; a za mudraca ne postoji nita tako kao to je tuga, jer tuga
boanski prosvijetljene due je zauvijek mrtva.

67
NA PRAGU

Sada stojimo pred zlatnim kapijama koje svaki ovjek moe

otvoriti pred onim vratima koja, kad ih se jednom proe, putaju
ovjeka u blistavi hram o kome smo govorili na poetku u hram
iz kojega onaj to ue vie ne izlazi. I sada moramo shvatiti, ako
moemo, neto o stanju aspiranta koji se tako pribliava pragu,
koji se nada da e uskoro ui u hram, da e se pridruiti redovima
onih koji su odreeni da slue svijetu, da pomau evoluciji rase,
brem napretku ovjeanstva. Promatrajui na trenutak stanare
vanjskog dvorita, u kome smo proveli svoje vrijeme, postoji
jedna osobina koja izgleda zajednika svakome tko je tamo. Oni
se jako razlikuju u svojim mentalnim i moralnim osobinama; oni
se jako razlikuju u napretku koji su ostvarili; oni se razlikuju,
kako je vidljivo dok ih prouavamo, u kvalifikacijama koje su ve
stekli, u njihovoj sposobnosti da nastave prema gore; ali ini se da
jednu stvar svi imaju zajedniku, to je ozbiljnost. Oni pred sobom
imaju odreeni cilj. Oni konano i jasno razumiju emu streme, na
svijet gledaju s ozbiljnim ciljem svog ivota; a to, ini mi se, je
moda najistaknutija osobina i to ona, koja kao to sam rekla, je
zajednika svima njima.
Oni koji su upoznati sa svetom literaturom e se sjetiti kako se
veliki naglasak stavlja na ovu osobinu ozbiljnosti, na definiranu
svrhu koja se odrauje na definirani nain. Ako pogledate u neke
prastare knjiga to pripadaju indijskim vjerama, otkrit ete da je
nerazboritost oznaena kao jedan od najopasnijih propusta;
ozbiljnost je, s druge strane, jedno od najvrednijih postignua; nije
vano kojoj religiji se okrenete, u ovome ete otkriti savreno
slaganje. Svako tko je dosegao ovaj stupanj o kome razmiljamo
proao je iza onih ogranienja to odvajaju jedno vjerovanje od
drugog, shvatio je da su u svim vjerovanjima ista velika uenja i
da svi religiozni ljudi trae isti veliki cilj; tako da ne iznenauje
to ako se okrenete spisima koji pripadaju ovoj ili onoj vjeri,
budui da sve one dolaze iz istog velikog Bratstva Uitelja. Otkrit
ete da su iste osobine oznaene kao vane za aspiranta, a sve one
govore o ozbiljnosti kao jednoj od najbitnijih za budueg uenika.

68
Tako jasno, i moda malo detaljnije nego bilo gdje drugdje, nai
ete tu osobinu opisanu u drugom poglavlju Dhammapade. Tamo
stoji:
Ako se ozbiljan ovjek probudio, ako nije zaboravan, ako su mu
postupci isti, ako djeluje promiljeno, ako se suzdrava i ivi u skladu sa
zakonom, tada e njegova slava rasti.
Kroz svoju budnost, ozbiljnost, suzdranost i kontrolu mudar ovjek e
si stvoriti otok koji nikakva poplava ne moe prekriti.
Budale slijede tatinu, zli ljudi mudrost. Mudar ovjek smatra ozbiljnost
svojim najboljim draguljem.
Ne slijedite tatinu, niti uitke ljubavi i strasti! Onaj koji je ozbiljan i
meditativan stjee obilnu radost.
Kad obrazovani ovjek ozbiljnou odbaci tatinu, on se penje
zaravnjenim visinama mudrosti, gleda dolje na budale; mirno gleda na
gomilu, kao ovjek koji stoji na planini i gleda one to stoje u podnoju.
Ozbiljan meu nepromiljenima, budan meu spavaima, mudar ovjek
napreduje poput trkaeg konja koji ostavlja iza sebe tovarnog.
Ozbiljnou se Maghavan uspeo do gospodstva Bogova. Ljudi tuju
ozbiljnost; nepromiljenost uvijek kude.
Bikshu koji uiva u ozbiljnosti, koji se boji nepromiljenosti, kree se
poput vatre koja spaljuje sve zapreke, velike i male.
Osvrui se na cjelinu posla koji promatramo, moete vidjeti
kako osobna ozbiljnost podcrtava cijelo proiavanje prirode,
kontrolu misli, izgraivanje karaktera, pretvaranje niih osobina u
vie; cijeli ovaj posao pretpostavlja ozbiljnu prirodu koja
prepoznaje svoj zadatak i odluno trai svoj cilj.
To se onda moe uzeti kao zajednika osobina svih koji su u
vanjskom dvoritu i moglo bi, moda, biti korisno zabiljeiti da se
ova osobina pokazuje na vrlo istaknut nain onima ije oi su
otvorene. Poznato vam je da se karakter neke osobe moe vrlo
opirno proitati u onome to se naziva aura koja ga okruuje.
Bavei se ovjekovom evolucijom i promatrajui je s razliitih
toaka, ponekad sam napomenula da je dua u najranijim danima
vrlo nedefinirana stvar; da ju se moe usporediti s nekom vrstom
vijenca od magle, bez odreenih obrisa, bez jasnih granica. Kako
dua napreduje, ovaj magleni vijenac poprima sve jasniji oblik, a
sukladno tome aura osobe poprima sve odreeniji lik. Umjesto
mutnog zavretka koji se pretapa u nita, ona e dobivati sve
jasniji i odreeniji obris i to je individualnost oblikovanija to e
odreeniji biti taj obris.

69
 Kad bismo onda pogledali ljude u vanjskom dvoritu, ovo bi
bila vidljiva osobina, to bi bili ljudi ije aure su jasno izraene; na
samo da bi one pokazivale jako izraene osobine, nego bi one bile
i izvanjski jasno oznaene, a ta jasnoa u obiljeavanju u auri je
vanjski znak odreenosti koju pojedinana dua stjee. Ovo vam
govorim da biste razumjeli i shvatili kako je ovo stanje due stvar
koja se iskazuje kako ona napreduje; to nije stvar gdje pogreka
moe nastati. Mjesto nije dui dodijeljeno bilo ijom
proizvoljnom uslugom; nije joj dodijeljeno sluajno, niti ono ovisi
o bilo kakvom dogaaju. To je jasno i odreeno stanje koje
pokazuje konano steene osobine, konano ostvarene moi, a one
su jasno oznaene, tako da su vidljive bilo kojem promatrau koji
je u sebi razvio sposobnosti gledanja preko onih koje su vezane s
isto fizikom materijom. Osobina ozbiljnosti, onda, rezultira u
razvitku individualnosti i na taj nain daje ovu jasnu definiranost
auri. Moe se rei da je jasno izraena atmosfera koja okruuje
osobu vanjski znak unutranjeg stanja koje je zajedniko svima u
vanjskom dvoritu; i premda e se ovo jasnije pokazati kod jednih
nego kod drugih, to e biti osobina svih koji su tamo.
Dok su aspiranti u vanjskom dvoritu, kako je napisano sasvim
istinito u prekrasnoj maloj raspravi Svjetlo na putu, inicijacije su
one iz ivota; nisu to jasne i odreene Inicijacije to dolaze
kasnije, ne oni definirani koraci koji su unutar hrama, a prvi od
njih je prolazak kroz zlatne kapije; nego su to stalne inicijacije
koje dolaze kandidatu na put dok ide stazom svog svakodnevnog
ivota, tako da se ovdje moe vrlo stvarno rei da je ivot veliki
Inicijator; i sva velika iskuenja kroz koja kandidat prolazi u
ovom ivotu tako potvruju njegovu snagu i razvijaju njegove
sposobnosti.
Ako se okrenete toj istoj maloj raspravi, Svjetlo na putu, otkrit
ete da su tamo zapisani neki uvjeti za koje je, u 'Komentarima'
objavljenim kasnije u Luciferu, reeno da trebaju biti napisani u
svakom predvorju svake Loe stvarnog Bratstva. Kau da ta
pravila trebaju biti zapisana u svakom predvorju, prostoriji koja se
nalazi prije ulaza u samu Lou. Ova su pravila napisana jezikom
koji je naravno mistian po svom karakteru, ali ipak dovoljno
razumljiv, premda kao i kod svakog mistinog jezika, potekoe
mogu nastati i ako se rijei uzmu previe doslovno, vie kao rijei

70
a manje kao objanjenje unutranjih istina koje te rijei
pokuavaju objasniti. Vjerojatno se sjeate da su te etiri velike
istine zapisane u predvorju:
Prije nego oi mogu vidjeti, moraju biti nesposobne za suze.
Prije nego uho moe uti, mora izgubiti osjeajnost.
Prije nego jezik moe progovoriti u prisustvu uitelja, mora izgubiti
mo ranjavanja.
Prije nego dua moe ustati u prisustvu Uitelja, noge joj se moraju
oprati u krvi srca.
Isti autor kroz koga je dolo Svjetlo na putu, kasnije je
upotrijebljen da ga objasni kroz odreene komentare. Oni
zasluuju paljivo prouavanje, budui da objanjavaju vei dio
potekoa na koje moe naii student u samoj raspravi i mogu mu
pomoi da izbjegne preveliku doslovnost o kojoj sam govorila i da
zgrabi unutranje znaenje ovih etiriju istina, umjesto da ga
zavede puki izvanjski izraz. U tim komentarima je reeno da je
znaenje prvog izraza 'Prije nego oi mogu vidjeti, moraju biti
nesposobne za suze', da dua mora izai iz osjetilnog ivota u
ivot znanja, mora proi iza i preko mjesta gdje ju stalno tresu
estoke vibracije to joj dolaze kroz osjetila, mora izai iz toga u
podruje znanja, gdje je stabilnost, gdje je mir, gdje je spokoj. Oi
su prozori due i ti prozori due mogu biti zamagljeni vlagom
ivota, kako se to naziva; to jest, svim onim efektima ivahnih
osjetila, bilo radosnim ili bolnim, koji bacaju maglicu na prozore
due, tako da ona ne moe jasno vidjeti kroz njih, maglicu koja
dolazi iz vanjskog svijeta, a ne unutranjeg, koja dolazi iz
osobnosti, a ne due, koja je rezultat pukog ivotnog osjeaja, a ne
razumijevanja ivota. Zato je ona predstavljena izrazom suze, jer
se one mogu uzeti kao simbol estoke emocije, bilo bolne ili
ugodne.
Sve dok oi ne postanu nesposobne za takve suze, sve dok
prozori due vie ne budu zamueni vlagom koja im dolazi
izvana, sve dok ti prozori ne budu isti i dok svjetlo znanja ne
prodre kroz njih nemogue je da oi due stvarno vide. Nije da e,
kako je objanjeno, uenik izgubiti osjeajnost, nego ga nita to
dolazi izvana nee moi izbaciti iz ravnotee; nije da e on
prestati patiti ili uivati, jer reeno je da e on patiti i uivati
snanije od drugih ljudi, nego ni patnja ni uitak nee ga moi

71
skrenuti u njegovoj namjeri, nee ga moi izbaciti iz stanja
uravnoteenosti koje dolazi iz vrstine steenog znanja. Ovo
,znanje je razumijevanje onoga to je postojano i otuda prolazno i
nestvarno nije u stanju baciti konaan veo preko vidika due.
Tako je i s drugom istinom, 'Prije nego to uho moe uti,
mora izgubiti osjeajnost'. Ono mora dospjeti na mjesto tiine; a
razlog za to, reeno je dalje, je da iako glas Uitelja stalno zvoni
svijetom, ovjekove ui ne uju taj glas dok ih ispunjavaju
zvukovi vanjskog ivota. Nije da Uitelj ne govori, jer on stalno
govori, nije da se glas ne uje, jer on uvijek zvui; nego su samo
zvuci neposredno oko uenika toliko glasni da slatki i blagi sklad
ne moe prodrijeti do uha kroz grube zvukove koji dolaze od
osjetila i niih osjeaja. Zato je neophodno da na neko vrijeme
nastupi tiina; zato je neophodno da uenik dok je jo u vanjskom
dvoritu dospije na tiho mjesto kako bi mogao uti istinski zvuk;
zato to mjesto tiine na koje on dolazi mora na neko vrijeme dati
gotovo osjeaj potrebe za osjetljivou, iz same tiine koja je
tamo, iz nepomuenog mira kojeg je dua svjesna.
Ovaj isti pisac govori, i govori vrlo snano, o potekoi i borbi
koja nastaje kad se osjeti prva tiina. Naviknuti, kao to jesmo, na
sve zvukove oko nas, kad se tiina na trenutak spusti na duu ona
ima osjeaj nitavila; to je poput stupanja u ponor u kome nema
vrstog tla, poput ulaska u tamu koja izgleda poput mrtvakog
pokrova prebaenog preko due osjeaj apsolutne samoe,
apsolutne praznine, osjeaj kao da je sve uzmaklo, kao da je
reeno da iako je sam Uitelj tamo i dri uenika za ruku, uenik
osjea kao da mu je ruka prazna; da je izgubio iz vida Uitelja i
sve to su ili ispred njega i ini mu se kao da lebdi sam u
prostoru, nita iznad i nita ispod i nita u rukama. I u tom
trenutku tiine ini se da nastaje pauza u ivotu; u tom trenutku
tiine ini se da je sve stalo, pa ak i ivot same due. O kroz tu
tiinu uje se glas s druge strane, glas koji se jednom uo u tiini
uje se zauvijek usred svih zvukova; jer kad ga jednom uje, uho
e uvijek odgovoriti na njega i nema zemaljskih zvukova nastalih
kasnije koji bi mogli, makar i na tren, pomutiti sklad koji je na taj
nain jednom progovorio dui. Ove dvije istine, reeno je, moraju
se osjetiti, moraju se doivjeti, prije nego to se moe dotaknuti
stvarne zlatne kapije; ove dvije istine mora aspirant shvatiti prije

72
nego to bude u stanju stati na prag i tamo priekati doputenje da
ue u sam hram.
ini se, iz njihova opisa, da druge dvije istine prije pripadaju
ivotu unutar hrama nego li onome izvan njega, iako su naravno i
one ispisane u predvorju; jer puno je ispisano u predvorju to
treba provesti na drugoj strani, zapisano kao vodi za aspiranta, da
bi on znao smjer kojim treba putovati, da bi mogao zapoeti
pripremu za posao to lei u samom hramu.
ini se iz opisa kao da se ove druge dvije istine o moi da se
govori u prisutnost Uitelja i da se uspravno stoji pred njegovima
licem shvaaju u svojoj punini jedino na drugoj strani, iako se
moe pokuati u vanjskom dvoritu da one procvjetaju u dui.
Prve klice se mogu pojaviti s vanjske strane zlatne kapije; jer ova
mo govorenja u prisustvu uitelja kau da je poziv velikoj moi
koja je glava Zrake kojoj aspirant pripada; on odjekuje prema gore
i onda opet dolje prema ueniku i od njega van u svijet; u svom
pozivu on trai znanje, a odgovor na taj poziv je davanje moi da
se iznese to znanje to ga prima. A jedini uvjet koji mu doputa
govoriti u njihovom prisustvu ja da on isto tako govori i drugima
o znanju koje je stekao i da postane karika u tom velikom lancu
to spaja najvie s najniima, prenosei onima koji ne stoje tamo
gdje je on sada znanje koje je on, na mjestu na kome stoji, u stanju
primiti.
I tako je reeno da ako namjerava postati neofit, mora smjesta
postati sluga, jer ne moe primati sve dok nije spreman davati.
Ova mo govorenja ne mo vanjskog govora koja prije pripada
niim razinama, nego ona mo istinskog govora koji govori od
due dui i pria o putu onima koji ga trae, ne samo vanjskim
rijeima, nego prenosei im istinu koju rijei tako nesavreno
izraavaju ta mo govorenja od due dui je dodijeljena neofitu
jedino ako je on eli koristiti za sluenje, ako eli postati jedan od
jezika ive vatre koja se kree kroz svijet ljudi i prenosi im tajnu
koju trae.
Onda dolazi posljednja istina da nitko ne moe stajati u
prisustvu Uitelja osim onih ije noge su oprane u krvi srca.
Objanjeno je da to znai upravo kao to suze oznaavaju ivotnu
vlagu to dolazi od ivahnih osjeaja, tako isto krv srca oznaava
sam ivot; tako da kad se govori o krvi srca, u kojoj su oprane

73
uenikove noge, to znai da on vie ne trai svoj ivot za sebe,
nego je voljan izliti ga tako da ga cijeli svijet moe podijeliti. A
budui da je ivot najvrednija stvar koju ovjek ima, to je ono to
je reeno da e on dati prije nego moe stati u prisustvu onih koji
su sve dali. On vie ne eli ivot za sebe, vie ne trai roenje
zbog onoga to bi njime stekao ili doivio. On je oprao noge u
krvi srca, odrekao se elje za ivotom za sebe i uva ga za dobro
rase, za sluenje ovjeanstvu. Samo kad na taj nain daje sve to
je njegovo, moe on stati u prisustvu onih koji su dali sve.
Sada vidite zato kaem da se ini kako ove dvije posljednje
istine vie pripadaju unutar hrama nego li izvan njega; jer ova
apsolutna rtva sveg ivota, ovo oslobaanje od svake elje, ovo
posjedovanje jedino radi davanja, to je u svom savrenstvu
postignue najviih od onih to stoje na pragu Adepstva, to je
jedna od posljednjih pobjeda Arhata koji stoji upravo ispod one
toke gdje se stjee sve znanje i gdje se nema nita vie za nauiti,
nita vie za stei. Ali ipak znanje da je takva istina koja treba
postati ivotna stvarnost je pomo u voenju ovjekova ivota i
stoga pretpostavljam da je to zapisano u predvorju iako u tom
predsoblju nema nikoga tko bi se nadao da e je savreno
ostvariti.
Preavi ove stupnjeve koji nas vode do praga, poinjemo
shvaati poneto od toga kakvi e biti oni koji su spremni stati
pred kapiju, spremni prijei prag; jo uvijek jako nesavreni, jo
uvijek s puno posla koji treba napraviti, jo uvijek sa ivotima u
kojima treba puno ostvariti, jo uvijek s etiri velike faze kroz
koje treba proi prije nego to dosegnu uzvieni poloaj Adepta.
Vidimo da su to ljudi s odreenom namjerom, izgraenog
karaktera, proiena ivota, ugaenih strasti, samo-kontroliranog
karaktera, sa eljom da slue, s tenjama prema istoi, najvioj
plemenitosti ivota. Odvaimo se na trenutak stati na sam prag i
pogledati ispred sebe, makar samo na trenutak, da bismo jo
jasnije shvatili to lei ispred i tako jo jasnije razumjeli zato su
postavljeni takvi uvjeti i zato u vanjskom dvoritu mora aspirant
uiti lekcije koje mi prouavamo? Samo na trenutak neka nam
pogled padne, makar i nesavreno, na etiri puta ili etiri faze
jednog puta to lee unutar hrama, svaki sa svojim vlastitim
vratima, a svaka vrata jedna od velikih Inicijacija. Prva je ona

74
koju tako esto opisuju kao Inicijacija to ju proe onaj koji 'ulazi
u struji' kako itate u Glasu tiine i drugdje u mnogim
ezoterijskim knjigama to oznaava da je to prolaz, korak
odreen i jasan, preko praga u hram iz koga nitko tko je jednom
uao vie se ne vraa nazad u svijet. On ide dalje, jer uvijek je u
hramu ak i kad slui svijetu.
Ovaj ulazak struje je definitivan korak i ponekad ete nai u
ezoterijskim knjigama da moe biti sedam ivota, i obino bude
sedam ivota, ispred kandidata koji je tako uao u struju. U jednoj
biljeci u Glasu tiine reeno je da je vrlo, vrlo rijetko da chela
koji ue u struju ostvari svoj cilj u istom ivotu i openito sedam
ivota se prua ispred njega, kroz koje mora proi prije nego to
napravi posljednji korak. Ali moda bi bilo dobro upamtiti,
itajui sve te knjige, da ove izraze ne treba uzimati previe
konano; jer ivoti su efekti, a ovi ivoti se ne mjere ljudskim
roenjima i ljudskim smrtima. To su faze napretka, ee nego li
ljudski ivoti, no ipak ih se ponekad mjeri izmeu kolijevke i
groba, premda nije neophodno. A kau da se njima prolazi iz
ivota u ivot bez prekida; prolazi se iz jednog u drugi prema gore
stalno i bez prekida u samo-svijesti.
Onda iza tih prvih su jo jedna vrata, jo jedna Inicijacija, a
kako se ive ti ivoti odreene, posljednje slabosti ljudske prirode
se odbacuju jedna po jedna, odbacuju se zauvijek, odbacuju se
potpuno; sada vie nema nepotpunih poslova iz vanjskog dvorita,
sada vie nema nedovrenih napora, neostvarenih pothvata. Ovdje
se svaki posao koji se zapone savreno i ostvari, svaki zadatak
koji se zapone savreno i zavri i vidimo da u svakoj od ovih
faza neke definirane spone, kako ih nazivaju, odbacuje, nekih
definiranih slabosti se zauvijek rjeava, dok uenik napreduje
prema savrenstvu, napreduje prema potpunom izrazu boanskog
u ovjeku.
Za drugu Inicijaciju je reeno da e onaj koji ju proe roditi se
jo samo jednom. Jo samo jednom mora se on vratiti prije nego
to se njegov krug obaveznih roenja i smrti zavri. Mnogo puta
se on moe vratiti u dobrovoljnu reinkarnaciju, ali to e biti po
vlastitoj slobodnoj volji da slui, a ne zbog vezanosti uz kota
roenja i umiranja. I dok prolazi kroz tu fazu i pribliava se treim
vratima, treoj velikoj Inicijaciji, on postaje onaj koji se vie ne

75
raa; jer u tom ivotu e proi kroz etvrtu fazu koja ga vodi do
praga Nirvane, a tamo nema zakona koji bi vezivao duu, jer sve
spone su pokidane i dua je slobodna. etvrta je faza Arhata, u
kojoj su i posljednje preostale spone potpuno odbaene.
Moemo li na bilo koji nain pratiti ove posljednje faze, ova
etiri koraka Inicijacije? Moemo li shvatiti, makar i mutno, koji
je to posao koji omoguava prolazak kroz ova etiri prolaza i koji
tvori promijenjeni ivot na drugoj strani? Vidjeli smo da kandidat
ni na koji nain nije savren. Vidimo, u objavljenim knjigama
koje su proete svjetlom iz hrama, da jo uvijek postoji deset
spona ljudskih slabosti koje se moraju odbaciti jedna po jedna.
Neu sada svaku pojedinu detaljno objanjavati, jer to bi nas
odvelo predaleko u hram, a moj posao ovdje je samo u vanjskom
dvoritu; ali kao to vam je poznato, moe ih se nabrojati i ja
vjerujem da nee proi puno vremena prije nego to vam ih
struna ruka objasni jednu po jednu. Uzmimo ih onda, bez
ulaenja u detalje, jednostavno kao vodie na trenutak i upitajmo
se kako to da su zahtjevi tako strogi prije nego to se prijee prag;
zato treba toliko toga napraviti prije nego se dobije doputenje za
ulazak u hram, prije nego to onaj koji dri klju otvori vrata
aspirantu koji tamo eka da ga puste?
Mislim da je lako vidjeti kako se uvjeti koje smo ve
prouavali moraju djelomino ispuniti prije nego to aspirant
moe prijei prag, svaki korak koji napravi na drugoj strani je
korak to mu na dohvat stavlja sve veu i veu mo. Na drugoj
strani u hramu njegove e oi biti otvorene; on e moi djelovati i
ivjeti na nain koji je u vanjskom dvoritu nemogu. Vid i sluh i
djelovanje e od njega napraviti ovjeka jako razliitog od ljudi
okolo, imat e moi koje oni ne dijele, viziju koja nije njihova,
znanje u kome oni ne sudjeluju. On se mora kretati meu njima,
ali ipak dijelom nije njihov, drugaiji je od njih dok jo uvijek
sudjeluje u njihovom svakodnevnom ivotu.
No ako je to tako, potrebno je zahtijevati od njega da istinski
bude poneto drugaiji od njih prije nego to mu se na dohvat
stave te moi; jer kad ih jednom dobije, zadrava ih i moe ih
koristiti. Pretpostavimo onda da je imao slabosti tako uobiajene u
vanjskom svijetu. Pretpostavimo da se lako ljutio zbog pogreaka
onih oko njega, da ga lako iz ravnotee izbacivali obini dogaaji

76
svakodnevnog ivota, da mu narav nije bila pod kontrolom, da mu
suosjeajnost nije rasla, da mu simpatija nije bila duboka i iroka,
kad ga je netko povrijedio da je osjeao ljutnju umjesto
suosjeajnosti i srdbu umjesto opratanja. Pretpostavimo da je
imao malo tolerancije i strpljenja. Kakav bi rezultat bio kad bi
takvog ovjeka pustili preko praga i na dohvat ruke mu stavili one
nadljudske moi? Zar ne bi postojala opasnost, ne, sigurnost, da bi
ove male pogreke tako este u mukaraca i ena u svijetu
proizvele rezultate katastrofalne prirode; da bi u ljutnji ove svjee
moi due koje je stekao snaga volje, mo miljenja uinile od
njega izvor opasnosti za druge ljude?
Pretpostavimo da nije tolerantan, pretpostavimo da nije nauio
simpatizirati i osjeati, poznavati slabosti koje je pobijedio i
razumjeti lakou pogreke; kakav bi onda bio njegov poloaj
meu ljudima, kad bi bio u stanju razumjeti i proitati njihove
propuste i kad osobine koje skrivamo jedni od drugih ispod
vanjskog izgleda vie ne bi bile skrivene za njega, ve bi bile
jasno i konano izraene (u toj istoj auri o kojoj sam govorila, to
okruuje svaku osobu), tako da bi on uvijek vidio ljude onakvima
kakvi jesu umjesto kakvi izgledaju u vanjskom svijetu? Sigurno
ne bi bilo u redu, ni pravedno, ni dobro da takva mo . a to je
jedna od najniih na putu bude stavljena u ruke bilo koga tko
nije kroz svoje vlastite bitke nauio simpatizirati s najslabijima i
kroz sjeanje na svoje vlastite pogreke pruiti pomo i
suosjeajnost, umjesto osude, najslabijima od svoje brae koju
susree u svakodnevnom ivotu.
Pravo je i pravedno onda da zahtjev bude strog prije nego to
se aspirantu dopusti da prijee preko praga; poteno je i pravo da
se zahtjev postavi pred njega i da on treba biti u stanju ispuniti ga,
relativno malo smije ostati, barem od onih obinih ljudskih mana,
prije nego to stupi u ovaj moni hram u kome ima mjesta samo
za pomagae i sluge i ljubitelje ovjeanstva. Zadatak koji mora
obaviti je tako divovski da se ini neophodnim da on ostvari
povei napredak prije nego to ga se uope uhvati: da se rijei
svakog traga ljudske slabosti, da stekne sve znanje koje se moe
stei u granicama naeg sustava, da razvije moi koje stavljaju to
znanje po volji na dohvat tako da pukim usmjeravanjem panje
bilo kuda, sve to se tamo moe saznati prelazi u znanje

77
promatraa. Jer, zapamtite, to i nita manje od toga je poloaj
Adepta.
Adept je 'onaj koji vie ne mora uiti'; a Adepstvo je samo
posljednji korak na ovom putu to ga razmatramo, koji lei unutar
hrama i koji treba prijei u tako kratkom vremenu a to je tako
ogroman zadatak, tako uzvieno postignue, da kad ne bismo
znali da su ga ljudi ispunjavali i da ga ispunjavaju, izgledao bi
gotovo potpuno nemogu. Jer to bi predstavljao ovaj kratki niz
ivota s obinog gledita za ostvarivanje tolikog napretka od
relativno niskog stupnja koji oznaava prva Inicijacija do tih
uzvienih visina gdje stoje savreni Adepti, samo cvijee i
savrenstvo ljudske evolucije? A budui da nita manje od toga je
zadatak koji lei u hramu, budui da nita manje od tog
postignua treba ostvariti, budui da se ni najmanji trag ljudske
slabosti ili ljudskog neznanja ne smije zalijepiti za Arhata koji je
spreman za konanu Inicijaciju, nije udo da prije nego to se
prijee prag ima toliko stvari koje ljudi moraju napraviti, nije
udo da temelj o kome smo govorili, koji mora drati teinu tako
mone zgrade i koji mora podravati tako veliku strukturu, mora
biti snano i vrsto napravljen. Upamtite, kad su oi otvorene
veliina zadatka se ini jo veom nego u danima kad su oi bile
zatvorene; onime koji je poao putem, taj put mora izgledati puno
tei i dui nego li onima ije oi su zamuene na vanjskoj strani
kapije; jer on mora jasnije vidjeti one koji su proli kroz kapiju i
mora tonije izmjeriti udaljenost koja ga odvaja od njih. A u
svjetlu te savrene slave, kako jadno mora izgledati njegovo
postignue; kako siromano i slabo sve ono to je u stanju uiniti,
u svjetlu njihove savrene snage; kako gotovo neizmjerno je
njegovo neznanje u svjetlu njihovog savrenog znanja; a samo
etiri koraka na putu, samo mali broj ivota u kojima treba prijei
taj put.
Ali uvjeti e biti toliko razliiti; i u tome, pomislio bi ovjek,
mora leati mogunost ostvarenja; u tome lei snaga osjeaja da
su ljudi koji su to ostvarili, i ostvaruju, prelaskom preko praga
preli u ivotno stanje toliko razliito od onoga to su ostavili iza
sebe, tako da ono to bi izgledalo nemogue ovdje postaje mogue
za njih tamo, a ono to je izgledalo tako teko postaje relativno
lagano. Jer iako ne moemo potpuno shvatiti uvjete na drugoj

78
strani, ima ih nekoliko o kojima moemo razmiljati, a koji
pokazuju koliko je razliit ivot unutar hrama od onoga to je
izvan. Prije svega u ovoj promjeni uvjeta je injenica da ljudi koji
su tamo razumiju a puno lei u toj rijei 'razumiju'. Pamtite one
rijei od kojih sam namjerno odustala ranije u citiranju, krik
pobjede koji je doao s Buddhinih usana, kad je proglasio kraj
vezanosti i otkrie slobode; kako je taj krik onima koji su u
vanjskom dvoritu govorio o uzroku tuge, ali takoer i o
prestanku tuge to lei u razumijevanju stvarnosti.
Hej! Vi to patite Znajte
Da patite zbog sebe. Nitko drugi vas ne tjera,
Nitko drugi vas ne sili da ivite i umrete.
ovjek to je preao prag zna da je to ista istina. Ljudi pate
zbog sebe; a kad to razumiju cijeli svijet se mora promijeniti
prema njegovoj viziji i sve tekoe na putu e isto tako promijeniti
svoj vid. Jer kad jednom to razumijemo, shvatit emo da sve ove
nevolje i potekoe u svijetu rastu iz svjetskog neznanja, da ljudi
pate zato to ne znaju da prolaze iz ivota u ivot i da su mali zato
to ne znaju; da u ivotu postiu tako malo zato to ne znaju; da
stjeu tako malo u svakom ivotu zato to ne znaju; da ih ovaj
kota raanja i umiranja za koji su vezani dri vezanima pomou
njihove elje za znanjem, pomou njihovog neshvaanja da su oni
stvarno slobodni samo kad bi mogli razumjeti. Kad jednom doe
razumijevanje, kolikogod slabo, kad jednom doe razumijevanje,
naravno ne poput vizije prosvijetljenog ovjeka, no ipak s punim
uvjerenjem, tada cijeli svijet mijenja svoj vid za ovog ovjeka koji
je preao prag i gledajui na svijet sa svim njegovim tugama i
njegovim jadima, sa svim njegovim uplakanim oima i
slomljenim srcima, on zna da postoji kraj tuzi i da e s nestankom
neznanja doi kraj boli. I tako se uklanja slomljeno srce svijeta;
premda jo uvijek tuga nije u potpunosti preratena, ono to je
vodilo u oaj i beznadnost je zauvijek napustilo njegovu duu.
To nije jedina promjena stanja to to daje ne nadu nego
izvjesnost, ne nadu zore nego izlazee sunce i izvjesnost
dolazeeg dana to lei s druge strane praga. Jedno od golemih
postignua koje e stei prelaskom preko praga e biti stjecanje
svijesti koja se vie nee slomiti, nad kojom smrt vie nee imati
mo, koju roenje ne moe izbrisati spuvom zaborava. Njegova

79
svijest o ivotima koji lee ispred je svijest koja treba biti stalna i
neprekinuta, samo-svijest steena ne zato da bi se ponovo
izgubila, samo-svijest steena ne zato da bi ponovo bila
zamuena; ona se nikada ne moe potpuno izgubiti u istini, kad se
jednom pokrene u ovjeku. Ali ona se ne prevodi u niu svijest u
ivotima to lee na svjetovnoj strani hrama. U ivotima to lee
na daljoj strani, unutar hrama, samo-svijest je neprekinuto znanje,
tako da ta dua moe gledati naprijed i nazad i osjeati se jakom u
znanju o besmrtnom Biu. Pogledajte kako e to promijeniti sav
ivot; jer koje su dvije najvee ivotne tuge koje dolaze ljudima i
kojima ne mogu pobjei? Dvije najgore tuge koje su svi osjetili i
koji svi jo uvijek osjeaju su odvojenost i smrt odvojenost koju
ini prostor, kad stotine ili tisue kilometara razdvajaju prijatelja
od prijatelja, odvojenost koju ini promjena stanja kad veo smrti
pada izmeu due u tijelu i due na drugoj strani. Ali odvojenost i
smrt ne postoje za onoga koji je preao preko praga, kao to su za
njega postojali dok je jo bio u vanjskom svijetu. Do neke mjere
on ih moe osjeati, do neke mjere budui da ga spona neznanja
jo uvijek barem djelomino sputava on moe osjeati ubod
odvojenosti bilo zbog prostora ili smrti; ali to doista ne moe
zamraiti njegov ivot, ne moe doista prekinuti njegovu svijest.
Samo dok je u tijelu moe za njega postojati odvojenost, a on je u
stanju izai iz tijela po volji i poi tamo gdje ga prostor i vrijeme
vie ne mogu zadravati. Tako da su ravno iz njegova ivota za
sve budue ivote izbaene ove dvije velike zemaljske patnje. Ni
jedan prijatelj vie nije za njega izgubljen, ni jedna smrt vie ne
moe uzeti od njega one koji su za njega vezani nitima ivota. Jer
za njega ni odvojenost ni smrt stvarno ne postoje; to su zla
prolosti i s njima je zauvijek gotovo u njihovim najstranijim
oblicima.
Nisu to sve ogromne promjene stanja u ivotu uenika. Ne
samo da on posjeduje ovu neprekinutu svijest koja onemoguava
da itko bude stvarno odvojen od njega nego on zna da to znai
kako u ivotima to su ispred njega nee skliznuti nazad i osjeati
se kao to se osjeao u ivotima iza. Vie nee nesvjestan doi na
svijet i potroiti moda pola ivota ne znajui to trai; vie nee
doi na svijet ne znajui nita, jer ga je neko vrijeme zaslijepila
materija koja baca veo preko njega, i ne znajui istinsku svrhu

80
svog ivota. On e se naravno opet vratiti, ali vratit e se sa
znanjem; vratiti zbog napretka; i bit e njegova vlastita pogreka
ako napredak bude slab, ako ne ide naprijed. On je stekao svijest
koja omoguava napredak i svako stajanje ili stagniranje e biti
njegova vlastita pogreka, a nikako neto neizbjeno u njegovom
ivotu.
Onda opet, njegovo stanje e se promijeniti zbog novog
drutva u koje ulazi, drutva gdje nema oblaka, gdje ne moe
nastati dvojba ili sumnja, drutva iznad svih zemaljskih zabluda,
gdje za njih nema mjesta i gdje ne mogu opet uznemirivati duu.
Jer uavi u hram on je doao na domak oka velikog uitelja,
preavi prag doao je u vidokrug Uitelja i mogunost takvog
uzvienog drutva mijenja zauvijek sav njegov ivot. On e
dodirnuti vjeno i prolazno ga vie ne moe stresti kao to je
moglo u danima dok nije poznavao Vjeno. Njegove su noge
zauvijek na vrstom tlu i valovi ga ne mogu odnijeti i dovesti u
nevolju da mora plivati uzburkanim morem. Tako da na ovoj
drugoj strani stanje je toliko razliito da zadatak, kolikogod
ogroman, izgleda manje nemogu i poinjemo razumijevati zato
je bio ostvarivan u prolosti i zato ga ostvaruju u sadanjosti.
Poinjemo shvaati da uz takve promjene moe se jo uvijek
hodati ovim putem, kolikogod sjajan bio; i da koraci uz planinski
obronak, premda se ini da uzdiu duu jako visoko, i doista je
uzdiu do uzvienih visina, da ti koraci mogu biti relativno brzi
pod promijenjenim uvjetima i da evolucija moe biti puno bra i
od sanjanog tamo gdje se moi due odmotavaju na ovaj nain, a
tama se die i svjetlo pojavljuje.
Ti stadiji koje treba prijei pod ovim uvjetima, ovi koraci to ih
jo treba napraviti i ovi okovi koje jo treba odbaciti dok ih
gledamo vidimo kako jedna za drugom posljednje faze ljudske
slabosti nestaju i dua sja opet snana i mirna i ista. Iluzija nieg
bia otpada i svi ljudi se vide u jedinstvu s istinskim Biem.
Sumnja nestaje budui da je zamjenjuje znanje; i kako dua
spoznaje stvarnost stvari sumnja postaje zauvijek nemogua. I
svaka ovisnost o vanjskom koje je prolazno, i to e takoer otpasti
od due; jer u ovom ivom dodiru sa stvarnou sve izvanjske
stvari moraju zauzeti svoje pravo mjesto i ona e nauiti kako
izvanjsko malo vrijedi i kako su sve stvari to dijele ljude samo

81
sjene, a ne stvarnost; i kako sve religijske razlike i svako
djelovanje jedne ili druge ceremonije, ne, svi egzoterini rituali i
ceremonije, pripadaju niem svijetu, tako da su oni samo
nestvarni zidovi podignuti izmeu ljudskih dua. Ove varljive
spone e otpasti s due koja ui, a ovi tragovi ljudske slabosti e
proi. Moi due e se odmotavati, vid i sluh, stjecanje znanja o
kojem se nije ni sanjalo, to tee sa svih strana, a cijela dua ga
prima; vie nije ograniena osjetilima kao ovdje dolje, vie nije
gotovo cijeli svijet zatvoren i samo mali djelii tu i tamo nalaze
svoj put kao znanje do due, nego znanje utjee s svih strana i
cijela povrina due ga prima, tako da se stjecanje znanja ini kao
proces stalno rastueg ivota i ono stalno utjee u duu koja je
otvorena da ga primi sa svih strana. A onda jo dalje mutno
vidimo da se dua rjeava prozranih sjena elje koje se jo dre
za nju, posljednji dodiri zemaljskog ivota koji imaju snagu da se
dre.
Ali kako se pribliavamo posljednjoj Inicijaciji to stoji prije
najvie, one koja od ovjeka pravi Arhata, otkrivamo da je
nemogue uope razumjeti, nemogue shvatiti kakve spone mogu
tamo biti, kakvi nedostaci u tako uzvienom stanju; i doista je
zapisano da je put Arhata 'teko razumjeti i kao i ptica u zraku'; jer
ini se da poput njih ni on ne ostavlja traga, kao da put prolazi ne
dodirujui tlo, nesputan u tom visokom predjelu kojim se kree; a
iz tog podruja dolje se sputa nepomueni osjeaj mira koji nita
ne moe poremetiti. Jer reeno nam je da ga nita ne moe
pomaknuti, nita ga ne moe stresti, da stoji tamo neokrznut
zemaljskim olujama, u miru koji nita ne moe prekinuti, u
spokoju koji nita ne moe pomutiti. Oni koji poznaju to stanje su
o njemu pisali, i rijeima koje moraju biti slabe jer su ljudske,
rekli su neto o osobinama takvog ovjeka, kroz izraze koji
blijedo oslikavaju to uzvieno stanje; jer rekli su da je on:
Tolerantan kao zemlja, kao Indrina strijela (munja); on je kao jezero
bez mulja; za njega vie nema roenja. Njegova misao je tiha, tiha kao
njegova rije i djelo, kad je pomou znanja ostvario slobodu, kad je tako
postao tihi ovjek.
ini se kao da je iz te tiine k nama siao osjeaj mira, spokoja,
nepomuene mirnoe, koju nita ne moe promijeniti ili zamutiti;
i razumijemo zato se o jednom takvom pie da:

82
 Nema patnje za onoga koji je dovrio svoje putovanje i odbacio tugu,
koji se oslobodio na svim stranama i zbacio sve okove.
Takav je Arhat to stoji na vrhu puta, takav je onaj to treba
napraviti jo samo jedan korak i onda vie nee imati nita za
nauiti; takav je cilj i takva je staza kojom svi moramo ii, takav
je kraj borbe, a kraj je savreni mir. (Navodi su iz Dhammapade,
poglavlje iii, 'Arhat')
Slijedei korake na pripremnom putu, govorei nesavrenim
rijeima o onome to lei na drugoj strani zlatne kapije, je li se
ponekad inilo da govorim previe tvrdo, jesam li slikala put
bojama previe tamnim, previe mranim Ako je bilo tako onda je
pogreka moja, a ne puta; ako je bilo tako onda je to pogreka
govornice, a ne onoga to je ona pokuala opisati. Jer iako ima
potekoa i borbe i patnje, istina je da svi oni koji su uli u
vanjsko dvorite ne govore nita o onima koji su proli kroz zlatnu
kapiju, da svi koji su jednom uli u to dvorite vie se ni za to na
svijetu ne ele vratiti tamo gdje su bili ranije, a oni to su
prekoraili preko praga, postoji li ita od radosti ili obeanja to
im zemlja moe ponuditi pa da ak i samo bace pogled nazad na
svijet koji su ostavili iza sebe? Jer ova staza koja se protee pred
nama je staza ije boli su bolje od zemaljskih radosti, a patnje su
slavnije od zemaljskih uitaka. Kad biste mogli stisnuti u period
jednog ljudskog ivota svu radost koji nia zemlja moe dati; kad
biste mogli tome dodati zadovoljstvo i s njim mo da se uiva bez
prestanka; kad biste taj period ljudskog ivota mogli unijeti sve
to ljudi znaju o osjetilnim uicima, ne, ak i ono to znaju o
intelektualnim uicima; kad biste to mogli uiniti bez imalo boli
ili slabosti; kad biste od toga moli napraviti idealni ivot kako ga
zemlja moe napraviti, tada pokraj ovih koraka na putu nije
vano kako ti koraci izgledaju iz vanjskog svijeta taj ivot
zemaljskih radosti bi bio jadan i bijedan u svojim bojama, a
njegove harmonije bi bile nesklad prema harmonijama to lee
iza. Jer na ovom putu svaki korak koji se napravi je korak
napravljen zauvijek; svaka bol koju se trpi na njemu je bol koja je
dobrodola zbog lekcije koju daje.
I dok se hoda ovim putem postaje sve svjetlije kako se znanje
smanjuje, postaje sve mirnije kako slabost nestaje, postaje sve
spokojnije kako zemaljske vibracije imaju sve manje snage da

83
tresu i uznemiruju. to je na njegovom kraju, to mogu rei samo
oni koju su uli; to je njegov cilj, to mogu znati samo oni koji
stoje tamo. Ali ak i oni koji hodaju njegovim poetnim fazama
znaju da su njegove tuge radosti u usporedbi sa zemaljskim
radostima, i njegov najmanji cvijet je vrijedan kao svaki dragulj
to ga zemlja moe dati. Jedna zraka Svjetla to ga stalno obasjava
i to postaje sve blistavije kako uenik napreduje, jedna od tih
zraka ini da sav zemaljski sunev sjaj izgleda kao tama; oni koji
hode njime poznaju mir koji nadizali razumijevanje, radost koju
zemaljska tuga nikada ne moe savladati, odmor na stijeni koji
nikakav potres ne moe stresti, mjesto u hramu na kome je uvijek
blaenstvo.

Preveo; Kruno Pavi

Kutjevo,2002./2003. god.

84