You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: Re

The Word

Location: Serbia
Author(s): Neboja Jovanovi, Damir Arsenijevi
Title: Druga smrt antifaizma: O cinizmu "intelektualne elite" u BiH
The Second Death of the Antifascism: On Cynism of the Intellectual Elite from Bosnia and
Herzegovina
Issue: 75.21/2007
Citation Neboja Jovanovi, Damir Arsenijevi. "Druga smrt antifaizma: O cinizmu "intelektualne
style: elite" u BiH ". Re 75.21:191-213.

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=96692
CEEOL copyright 2017

Bosnu i Hercegovinu mogue je urediti kao

konsocijaciju, tronacionalnu dravu, ali ovaj
put ustrojenu na uistinu teritorijalnom pri-
nicipu, to jest na principu teritorijalne fede-
ralnosti. U teoriji se smatra da je to lake jer su
teritoriji etniki isti. Pri tome je uasna i-
njenica da je takva pogodnost ostvarena etni-
kim ienjem. Da budem sasvim jasan, ako
postoji ve jedan entitet i ako se BiH moe ra-
unati kao drava s dva entiteta, onda je zahtjev
za treim entitetom potpuno legitiman. Reak-
cije na taj zahtjev panine su jer kod nas jo
uvijek vai model nacije-drave, odnosno ilu-
zija da se moe konstituirati BiH narod.

DRUGA SMRT U samom sadraju citiranog iskaza nema niega to

ANTIFAIZMA: bi nas ovdje i sad moglo neugodno iznenaditi: rije
O cinizmu je o scenariju etnoteritorijalne podjele BiH koji je
kobno odredio povijest postsocijalistike BiH, i koji
intelektualne elite i danas opstaje kao jedini pravi program najveeg di-
u BiH jela bh. politike scene. No, ono to citirani iskaz i-
ni vanim jest pozicija s koje je odaslan u javnost:
NEBOJA JOVANOVI
DAMIR ARSENIJEVI njime je scenarij etnike segregacije, karakteristian
za nacionalistike politiare i nacionalnu inteligen-
ciju, prvi put artikuliran s pozicije koja za sebe tvrdi
da je graanska.
Iskaz smo preuzeli iz intervjua koji je
2005. godine za rijeki Novi list dao Ugo Vlaisavlje-
vi, profesor ontologije na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu.1 Prije nego je poeo zagovarati konsocija-
ciju utemeljenu na pogodnostima ostvarenima et-
nikim ienjem, Vlaisavljevi je svoj image i sim-
boliki kapital egzemplarnog graanskog mislioca i
1 Vidi Rat, najvei kulturni dogaaj?, intervju s Ugom Vla-
isavljeviem, razgovarali L. Tomii i I. Fuka, Novi list, 16. 7.
2005.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

meunarodno priznatog sarajevskog filozofa stekao varirajui tezu da je BiH jedi-

na od junoslavenskih drava koja ima mogunost graanske kulture; tanije, osu-
ena je na tu mogunost, jer sve ostalo je podjela.2 Otud ne iznenauje to da je ci-
tirani uvodni iskaz imao odreeni traumatini uinak. Pritom ne mislimo samo na
osupnutost pojedinih bh. teoretiara liberalne provinijencije koji su Vlaisavljevia
prije tog intervjua smatrali za svog sumiljenika. Traumatini efekt citiranog iskaza
vidljiv je ve kod samog Vlaisavljevia. Naime, iako je u posljednje dvije godine, u nizu
svojih tekstova, konsocijaciju iz mogunosti uzdignuo u rjeenje koje nema alterna-
tivu (Meni se ini uope smijenim treba li prihvatiti konsocijaciju ili ne.
Drugog izbora nema.),3 Vlaisavljevi je citirani iskaz nedavno cenzurirao: obja-
vljujui u svojoj najnovijoj knjizi intervju iz Novog lista, Vlaisavljevi je iz njega pot-
puno izbrisao citirani scenarij etnoteritorijalne podjele.4
Vlaisavljevi nije jedini sarajevski graanski intelektualac koji je svo-
jim zagovaranjem konsocijacije nedavno izazvao pomutnju na sarajevskoj intelek-
tualnoj sceni. Primjenu konsocijacijskog modela u BiH poeo je zagovarati cijeli
jedan segment sarajevske inteligencije koja je 1990-ih godina osuivala politiku
podjele BiH. ini se da je to zagovaranje nadahnuto tezama zagrebake politologi-
nje Mirjane Kasapovi. Njezina knjiga Bosna i Hercegovina: Podijeljeno drutvo i nestabilna
192 drava,5 prozirna pseudo-znanstvena preporuka za uvoenje hrvatske autonomije u
BiH, u reenom je krugu inteligencije stekla status neupitne znanstvene istine. U
eksplicitnom potiskivanju ideoloke otrice te studije najdalje je otiao minence
grise sarajevske intelektualne scene Ivan Lovrenovi. Nakon to je u ratu i porau
conto svojih unebovapijuih osuda podjele BiH stekao status najmoralnije i najverti-
kalnije moralne vertikale podno Trebevia, Lovrenovi je u tezama Mirjane Kasa-
povi odbio vidjeti ideologiju koju je donedavno kritizirao:

nije najvanija stvar u Kasapovikinoj knjizi to, uostalom fakultativno, razma-

tranje mogunosti reteritorijalizacije. Po izvanrednoj analizi bosanskoherce-

2 Univerzitet kao Lepoglava, intervju s Ugom Vlaisavljeviem, razgovarao

N. urak, Dani, 21. 2. 2003.
3 Ugo Vlaisavljevi, citirano prema Treba pomiriti opstojnost drave s pra-
vima naroda (transkript okruglog stola Konsocijacijski model ureenja drave spas
ili krah BiH), Dani, 11. 8. 2006, http://www.status.ba/10%20pdf/26.pdf.
4 Vidi Ugo Vlaisavljevi, Rat kao najvei kulturni dogaaj: Ka semiotici etnonacionalizma
(Sarajevo: Maunagi, 2007).
5 Vidi Mirjana Kasapovi, Bosna i Hercegovina: Podijeljeno drutvo i nestabilna drava
(Zagreb: Nakladno-istraivaki zavod Politika kultura, 2005).

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

govake situacije i njezine povijesno-politike geneze, te po znalakom i po-

drobnom obavjetavanju o primjerima i modusima konsocijacijskih rjeenja,
o njihovim slabostima takoer, ova knjiga je u naim okvirima izuzetno vrijed-
no, aktualno i provokativno znanstveno tivo, a vie je nego indikativno da je u
sarajevskoj znanstvenoj javnosti sve do sada sistematski preueno.6

Znakovito, to zagovaranje konsocijacije na dijelu sarajevske intelektualne scene

(ne zaboravimo ni Mostar i tamonji asopis Status, iji urednik Ivan Vukoja s Vlaisa-
vljeviem i Lovrenoviem ini trolist najradinijih zagovaratelja konsocijacije) iza-
zvalo je nemalo oduevljenje u Beogradu. Notorni Nenad Kecmanovi komplimen-
tirao je Bosni i Hercegovini kao studiji teko oborive historiografske i politoloke argu-
mentacije, dok je za samog Lovrenovia ustvrdio da u Sarajevu s velikom erudicijom
i elokvencijom dosta usamljeno (?) brani koncept konsocijacije. Naravno, razlozi
Kecmanovieva ushita onim to on vidi kao okretanje urka hrvatske elite s Miljac-
ke, utemeljeni su u najprizemnijem srpskom ekspanzionizmu, tj. u simpatijama za
iredentistike planove Milorada Dodika, aktualnog premijera Republike Srpske:

Uskoro emo vidjeti da li e se u novoj rundi pregovora o ustavnim promje-

nama oko koncepta treeg entiteta konano okupiti svi Hrvati. Vlasti u Ba- 193
njaluci bi to rasteretilo potencijalnih novih pritisaka iz Sarajeva, Brisela i Va-
ingtona na Republiku Srpsku, pa je premijer Dodik u intervjuu zagrebakoj
tampi ukazao na simetrinost srpsko-hrvatskih pozicija u BiH.7

Ukratko, Kecmanoviev nas iskaz podsjea da bi upravo uvoenje konsocijacij-

ske granice izmeu bonjakog i hrvatskog etnonacionalnog entiteta konano ce-
mentiralo i naknadno opravdalo postojanje Republike Srpske. Odnosno, ako RS
jo uvijek funkcionira kao svojevrsni politiki eksces koji izaziva stanovitu nelagodu,
tada bi konsocijacijsko ustrojavanje druga dva etniki utemeljena entiteta retroak-
tivno pretvorilo taj eksces u normu.

6 Ivan Lovrenovi, Historijska nulta taka, Dani, 9. 6. 2006, m,mmmmm

http://www.status.ba/10%20pdf/25.pdf.
Posve je nevjerovatno da neko ko svoju slavu duguje tekstovima o poli-
tici i ideologiji, pie kao da ne zna kako je ideologija najdjelotvornija upra-
vo tamo gdje za svoj medij uzme naizgled ideoloki neutralnu formu, poput
fakultativnih nacrta, neobavezujuih izjava ili slobodnog izbora.
7 Nenad Kecmanovi, Kraj hrvatske utnje?, NIN, 15. 2. 2007,mmmmm
http://www.nspm.org.yu/koment_2007/2007_kecmanovic1.htm.

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

O EMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O KONSOCIJACIJI

Da je zagovaranje konsocijacije u BiH ideoloki nevino koliko i iskopavanje Doline
piramida u Visokom, bilo je oigledno i mnogo prije Kecmanovieva blagoslova.
Ideoloki karakter cijele stvari razotkrio se, izmeu ostalog, i kroz dvije diskurzivne
strategije pomou kojih braa po konsocijaciji sam pojam konsocijacije prazne od
znaenja kojeg mu je dao Arend Lijphart, koji ga je i najpodrobnije razradio u po-
litikoj teoriji.
Prvo, konsocijacija je proglaena za kljunu konstantu bh. povijesti,
odnosno povijest BiH odjednom se pretvorila u povijest konsocijacije. Neponovlji-
vom frazom sarajevskog historiara Dubravka Lovrenovia, upravo je povijest a ne
Mirjana Kasapovi, izmislila konsocijacijski model za BiH.8 Prema Vlaisavljevi-
u, nikad i nismo ivjeli u nekom drukijem ureenju: od imperijalnih mozaika,
federalnih Jugoslavija do dejtonske Bosne koja sada svoju budunost vidi u konso-
cijacijskoj EU.9 A kako je po Ivanu Lovrenoviu ve otomanski milet sistem bio
nekakva imperijalna forma konsocijacije,10 tada nas ne treba zauditi da Vlaisa-
vljevi, recimo, ak i u ZAVNOBIH-u vidi istu konsocijacijsku formulu.11
Konsocijacija se na taj nain iz politolokog termina za odreeni model podjele
dravne vlasti u demokracijama, pretvorila u protejsku injenicu koja ne haje za po-
194 vijesne periode, drutvene mijene, ideoloke i politike reime i sisteme. Neodolji-
va arolija iznenadnog otkria da su Bosanci i Hercegovci, eto, uvijek ivjeli u kon-
socijaciji, lei iskljuivo u samoj elji promicatelja konsocijacije da u povijesti BiH
pronau upravo ono to ele nai. Tim retroaktivnim upisivanjem konsocijacije
u povijest BiH dobili smo samo jedan mit o BiH vie: narativ o konsocijacijskoj Bosni ne
razlikuje se od narativa o Bosni kao zemlji mrnje (ili, suprotno, o dobroj Bosni), niti
strukturalno, niti po svojim depolitizirajuim uincima.
Na tu strategiju nadovezuje se ona koja konsocijaciju od oznaitelja za
jednu vrstu dobrovoljnog aparthejda (Lijphart) pretvara u oznaitelj za neto po-
sve suprotno. Prema Vlaisavljeviu, rije konsocijacija ne samo da ne znai podje-
8 Dubravko Lovrenovi, Kome i zato smeta Sreko M. Daja, Dani, 9. 3.
2007. Prema istom autoru, teze iz Bosne i Hercegovine Mirjane Kasapovi
mogu izdrati i najstrou znanstvenu kritiku (D. Lovrenovi, O histo-
riografiji iz Prokrustove postelje: Kako se i zato kali(o) bogumilski mit,
Status 10, 2006, 266, http://www.status.ba/10%20pdf/35.pdf).
9 Vidi Dananja politika je politika naih zloinaca, intervju s Ugom Vla-
isavljeviem, razgovarao Senad Peanin, Dani, 7. 7. 2006.
10 Ivan Lovrenovi, Iluzija o Ur-Bosni, Feral Tribune, 12. 5. 2006,
http://www.status.ba/10%20pdf/21.pdf.
11 Vlaisavljevi, u Dananja politika je politika naih zloinaca, Dani.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

lu, nego, kada bi se doslovno prevela s njenog latinskog izvornika znai zajedniko
(con) udruivanje (sociare), ak spajanje u drugarstvu.12 Kako je Lijphartova konso-
cijacijska demokracija spajanje u drugarstvu taman koliko je leopard mjeanac la-
va i geparda, blef s doslovnim prijevodom s latinskog ostaje nevjet pokuaj da se
prikrije to da je konsocijacija misnomer dostojan orwellovskog novozbora. No, sve da
Vlaisavljevi i vjeruje kako niko u njegovoj publici nema pojma o lingvistici, neobo-
riv dokaz protiv doslovnog prijevoda ostaju njegove vlastite tvrdnje da konsocija-
cijski model (1) ustanovljuje i ak produbljuje postojee podjele,13 te (2) da te
podjele po uzoru na nacije-drave u stvari predstavljaju nain da se izae na kraj
s nacionalnom mjeovitou.14
Jedna digresija na ovom mjestu nee biti suvina. Naime, najodvaniji
otklon od te neuvjerljive strategije nijekanja segregacionistikog karaktera konsoci-
jacije dugujemo Ivanu Lovrenoviu. Prema njemu, ne samo da ne bismo trebali za-
zirati od konsocijacije, nego ne bismo trebali zazirati niti od same podjele BiH:

to se tie dijeljenja zemlje, i taj e bauk morati na pregled. Ono to je nekad

bila stvarna opasnost od komadanja i politiko-teritorijalnog nestanka dra-
ve, sada se preokrenulo u sasvim drukije, za budunost sudbonosno pitanje,
koje ima prividno isti jezini lik: umijemo li dijeliti zemlju! Jezik je avolska 195
maina, i on zna ono to ideologijski jednosmjerni mozgovi nee da znaju.
Dijeliti znai upravo: umjeti neto s nekim imati zajedniko. Kao to u najsva-
kodnevnijemu izraavanju dijelimo miljenje s nekim. Ili: dijelimo zajedniki
stan. Zato ne i: zemlju, dravu, vlast. I, eto nas u podruju prave i ozbiljne,
istinske politike. Dosadanji veliki patrioti, probosanci, zagovornici cjelovite etc.,
toj politici bojat se, nee imati to da pridonesu, isto onako kao to joj ne
bi imali to pridonijeti ni oni stari, opaki ratni djelitelji, ija je politika defi-
nitivno mrtva.15

Nota bene, potpuno je nevjerovatno da Lovrenoviev tanani semantiki ivac nije

proradio niti jedan jedini put onda dok je on sam pisao kao zagovornik cjelovite

12 Ugo Vlaisavljevi, Udri, Sejo, narodne neprijatelje!, Slobodna Bosna, 7. 9.

2006.
13 Ugo Vlaisavljevi, Etnopolitika i graanstvo (Mostar: Status, 2006), 298.
14 Ibid., 296. S tim u vezi tvrdimo da upravo koncept konsocijacije daleko
vie uvruje model nacije-drave, nego to to, prema Vlaisavljeviu, ini
iluzija da je mogua BiH nacija.
15 Ivan Lovrenovi, oknroll, Feral Tribune, 14. 2. 2007.

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

BiH recimo, 1993. godine kada je propos tada aktualnih mirovnih prijedloga me-
unarodne zajednice upozoravao da se BiH raspada po principu ujedinjavanja (unija re-
publika genijalni OwenStoltenbergov oksimoron!sic).16 No, to kvazi seman-
tiko popovanje ne bi nas trebalo odvratiti od Lovrenovieve najsumnjivije teze
prema kojoj je mogunost podjele BiH nestala s ratnim djeliteljima ija je politika
definitivno mrtva. Kako je, na primjer, sam Lovrenovi 2001. godine pisao da
treesijeanjski odlazak HDZ-a s vlasti u Hrvatskoj ne samo da nije nuno zna-
io i adekvatnu promjenu u Bosni i Hercegovini, nego se tumanizam u BiH na
neki nain post mortem jo dublje ukopao,17 semantiar Lovrenovi ostaje nam du-
an otkriti do kakvog je to obrata dolo u zadnjih pet-est godina meu bh. stranka-
ma s hrvatskim predznakom, odnosno na osnovu ega bi se moglo rei to da je
djeliteljska politika definitivno mrtva ba danas, kada u BiH postoje dva HDZ-a
koji se nadmeu u svom hrvatstvu, i kada se ideoloki raspon hrvatskih stranaka u
BiH svodi na nekoliko nijansi desne politike game. (Kada je rije o srpskim stran-
kama u BiH, ija politika takoer ulazi u svaku jednadbu o podjeli BiH, takvo je pi-
tanje besmisleno, ak i kao retorika figura.)
No, ono to nas ovdje posebno zanima jest sljedee: je li Vlaisavlje-
viLovrenovievu pohvalu konsocijacije zaista utemeljeno opisati kao primjer ra-
196 dikalnog i nenaslutivog prijeloma u njihovim diskursima, kako tvrde neki njihovi
kritiari (a ne zaboravimo niti pristalice poput Kecmanovia)? Odnosno, ostavlja li
njihov prokonsocijacijski nastup uistinu mjesta iznenaenim prigovorima da je ri-
je o neodgovornim subjektima kritike koji su donedavno govorili jedno, a potom
naprosto okrenuli plou?18 Na odgovor je: Ne! Onaj ko je razoaran iznenadnim
zaokretom svih naih ivana vlaisavljevia, samo plaa cijenu za odsustvo paljivog i-
tanja njihovih tekstova iz vremena kada su oni zagovarali pravu stvar. Naime, kri-
tika prijeloma fokusira se samo na jednu ravan njihovih diskursa (konkretno, na
ravan njihove donedavne kritike nacionalizma), implicirajui da je upravo ta ravan
16 Ivan Lovrenovi, Labirint i pamenje: Kulturnohistorijski esej o Bosni (Klagen-
furt/Celovec: Kulturverein Bosnische Bibliothek, 1994), 244.
17 Ivan Lovrenovi, Tumanizam, post mortem, Dani, 2. 2. 2001.
18 Za primjer takve kritike, vidi Vahidin Preljevi, Nestalni subjekt bosan-
skohercegovake kritike: O kulturi ignorancije, privatizaciji javnosti i
neodgovornom diskursu u doba balkanske postmoderne, Status 10
(2006), 20915, http://www.status.ba/10%20pdf/28.pdf. Prema Pre-
ljeviu, upravo je Vlaisavljevi primjer nestalnog subjekta pseudokritike
koji pribjegava demagokoj retorici, izbjegavajui reflektirati o radikal-
nom obratu svoje pozicije, tj. o onome to Preljevi vidi kao radikalni pri-
jelom u Vlaisavljevievu diskursu.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

kljuna ili temeljna za njihov diskurs, te upravo na toj ravni detektira prijelom. No,
ta kritika previa polifonu prirodu diskursa. Plakanje zbog prijeloma na jednoj
ravni diskursa prikriva injenicu da na nekim drugim ravnima diskursa postoji
kontinuitet; u pitanju su upravo one ravni koje kritika prijeloma zanemaruje ili
posve previa.
Zato emo u nastavku ponuditi nova itanja tekstova Uge Vlaisavljevia
i Ivana Lovrenovia, kao egzemplarnih sarajevskih intelektualaca s najveim sim-
bolikim kapitalom: itajui tekstove iz njihove good guys faze, demonstrirat emo
da su ispod antinacionalistike glazure njihovih pretkonsocijacijskih diskursa tako-
er bili uoljivi elementi na koje se njihovo dananje zagovaranje konsocijacije na-
stavlja bez ikakvog dramatinog prijeloma. Na taj nain elimo pokazati da se bh.
prokonsocijacijski diskurs nije pojavio niotkud: on ima svoju prethodnicu u anti-
ljeviarskim i revizionistikim diskursima lokalne inteligencije koji nisu pravodob-
no kritizirani.

IVAN LOVRENOVI, NAJSUBLIMNIJI OD SVIH HRVATA

Najpregnantniji opis Ivana Lovrenovia nalazimo u superlativu kojim ga je poastio
njegov sumiljenik i prijatelj Ivo Banac: Lovrenovi je najhrvatskiji bosanski pi-
sac.19 Kako je Banac poslovini ekspert za nacionalna pitanja, ne usuujemo se 197
sumnjati u njegovu ocjenu, s kojom se slaemo u mjeri u kojoj ona ukazuje da je Lo-
vrenovi, u konanoj analizi, inteligent odreen uvjerenjem da se nacionalna Stvar
nalazi u supstanciji nacionalne kulture. Otud ne iznenauje da je Lovrenovi
(upravo poput samog Banca ili Vlade Gotovca) svoju kritiku nacionalizma artikuli-
rao kroz optubu reima koji je nacionalnom Stvari pragmatino manipulirao, na-
vodno ne prepoznajui njezinu autentinost i jedinstvenost. Prema takvoj kritici
nacionalizma, koja zapravo napada samo one koje prepoznaje kao nacionalne izro-
de,20 autentino hrvatska politika koju bi vodili istinski, najhrvatskiji Hrvati, ne
bi niti mogla poiniti zlodjela poput Ahmia ili ruenja Starog mosta u Mostaru:
zloine moe poiniti samo njezina mrana dvojnica, kvazihrvatska politika koja ne
zna nita o sublimnosti istinske nacionalne Stvari. To to su takvu politiku kreirali
i zloine inili ljudi koji u svoje hrvatstvo sumnjaju (moda) jo i manje nego to
Lovrenovi sumnja u svoje, iz nacional-liberalnog kuta posve je sporedno: prava
hrvatska nacionalna Stvar, supstancija hrvatske kulture, nalazi se onkraj konkret-
19 Ivo Banac, Moda ovo nije pjesma, Feral Tribune, 20. 8. 2004.
20 Na primjer, Matu Bobana & Co. Lovrenovi je osuivao kao kvazihrvatski
krug sastavljen od pouzdanih policijskih i inovnikih kadrova staroga
reima, tako rigidno antihrvatskoga! (Labirint i pamenje, 245).

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

nih, prizemnih politikih i ideolokih poteza svih tih tumana & bobana. Liberalni
nacionalisti otud za sebe zadravaju status ekskluzivnih posjednika znanja o nacio-
nalnoj Stvari, i sa te pozicije imaju nepogreiv uvid u to ko se uistinu bori za auten-
tinu hrvatsku stvar a ko je laihrvat. Hadezeovsko Zna se! nije ni blijeda sjena tog
nacional-liberalnog sveznanja.
Prirodu odnosa hrvatske liberalne oporbe prema nacionalnoj Stvari
nedavno je jezgrovito opisao pjesnik Mile Stoji komplimentirajui Ivi Bancu: Ba-
nac je promicao vrijednosti graanskog svijeta na tvrdim klisurinama tumanizma,
pokuavi dravotvornom hrvatskom nacionalizmu dati ljudski lik.21 Tano tako.
Liberalna se inteligencija s nacionalizmom nije obraunavala, nego mu je pokuava-
la dati ljudski lik, uiniti ga manje udovinim a vie konvencionalnim i normal-
nim. Na ono emu Stoji danas komplimentira na stranicama Feral Tribunea, ljeviar-
ska kritika okupljena oko Arkzina i Bastarda upozoravala je jo za Tumanova vakta:
antitumanovska liberalna opozicija, ba poput samog Tumana, takoer je igrala
na kartu temeljnog nacionalistikog ideologema, sublimne nacionalne Stvari, pre-
poznate u hrvatskoj dravotvornosti i kulturi.22
Oni koji danas tvrde da je Lovrenovi svojim zagovaranjem konsocija-
cije okrenuo urak, previaju, dakle, da se Lovrenovi uvijek ravnao prema naci-
198 onalnoj Stvari koja je kod njega nosila oznaku kultura. U svjetlu toga, promicanje
konsocijacije moe biti prepoznato kao logina posljedica Lovrenovieva istrajava-
nja na poziciji nacional-kulturnog supstancijalizma:

Kultura je po svojemu biu otvorena i prikljuujua, a ideologija (svaka, a nacio-

nalna osobito) zatvorena i iskljuujua. Nacionalna ideologija trsi se oko ienja,
njezin ideal je sama esencija nacije, ista od svake natruhe tuega. Nacija
kao kultura dinamina je struktura, sposobna da prima i da daje. Od tuega ne
zazire nego ga lako ini svojim; nad svojim ne strijepi nego ga voljko daje u
21 Mile Stoji, Orijent Eksces, Feral Tribune, 30. 11. 2006.
22 Neizbrisivu razliku izmeu liberalne i arkzinovske lijeve kritike nacionali-
zma zorno ilustriraju reakcije Ive Banca i Borisa Budena na ruenje Starog
mosta u Mostaru. Ovako Banac: Amir Pai, mostarski konzervator, ar-
hitekt i olienje mostarske tradicije, tjeio me da ruitelji zapravo i nisu
Hrvati. Da je to olo bez roda i imena. I zaista je tako. Onaj tko potuje tra-
diciju i batinu ne moe ruiti Hajrudinov most u Mostaru (Ivo Banac,
Cijena Bosne: lanci, izjave i javni nastupi, 19921993, Zagreb: Europa Danas,
1994, 174). S druge strane, Buden u ruevinama Starog mosta prepozna-
je bez sumnje simboliki najvaniji spomenik hrvatske nacionalne kultu-
re dvadesetog stoljea (Barikade 2, Zagreb: Arkzin, 1998, 19).

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

promet. Ta sposobnost ukljuivanja, ta igra razmjene a ne ienje i isto-

a zaloga je punoe identiteta i korespondencije s drugim.23

Takvi patetini, anakroni mitovi o istoj i blistavoj naciji kao kulturi nasuprot zloj i
prljavoj nacionalnoj ideologiji, jedino i mogu funkcionirati u kronikama mrtvih
bijelih mueva koji ne pokazuju niti najmanji interes za ono to je o toj temi ree-
no i napisano izvan njihovog palanakog groblja. Oni koji su propos zapletenih od-
nosa kulture i ideologije itali i neto drugo osim lovrenovievskih dumanja o bi-
u kulture, lako su mogli doznati da se izmeu kulture i ideologije ne moe povu-
i nikakva vrsta granica, da kultura nije ni supstancija24 niti skup vrlina, i da nema
razloga za njezino fetiiziranje, posebno u sprezi s depolitizacijom. A upravo depo-
litizaciju i feti kulture prepoznajemo kao kljune odlike Lovrenovieva diskursa:

Kako, dakle, misliti i ivjeti Bosnu danas, a da se pribliimo njezinu duhov-

nopovijesnom identitetu, jezikom i nainom koji mu je primjeren? Nemam
gotova odgovora. Ali znam da je promaen i potroen posao initi to na
nain ideologije (nacionalne jednako kao i bilo koje druge), kako se ini ve
stoljee i pol do danas. Taj nas je nain uostalom udaljio i od onoga na to se
kao na svetinju poziva i u ije ime razvija svoje barjake: od istinskoga i punog 199
ivljenja nacionalnoga identiteta.
Vrijedilo bi, konano, sistematski poeti s drugim nainom nainom
kulture. Moda se jedino u njemu, u takvom nainu miljenja i ivljenja, mo-
e harmonino i produktivno smiriti tenzija izmeu naega bosanstva i naega
nacionaliteta.25

U svjetlu aksioma da nikakva nacionalna koncepcija kulture nije u stanju postati bilo ta drugo nego
nacionalistika kulturna praksa,26 Lovrenoviev se nain kulture razotkriva kao ideolo-
23 Ivan Lovrenovi, Unutarnja zemlja: Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine
(Zagreb: Durieux, 1998), 225.
24 Kada je u pitanju kultura bosanskih Hrvata, Lovrenovi je njezinu sup-
stanciju pronaao u spisima bosanskih franjevaca koji su, prema njemu,
bili organski stopljeni s narodom (ibid., 216).
25 Ibid., 226.
26 Vidi Borislav Mikuli, Otvorena kultura i njezini neprijatelji: O samo-
predodbama kulturne elite u postkomunistikoj Europi (sluaj Hrvat-
ske) (prilog za 9. Susret evropskih kulturnih asopisa u Beu, 14.17. 7.
1995), http://deenes.ffzg.hr/bmikulic/Knjizevnost/otvorena-kultura.
htm.

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

ka smjernica koja svoje najpotpunije ispunjenje nalazi upravo u zagovaranju kon-

socijacije, uz odgovarajuu kulturnu argumentaciju:

Tko je taj, tko e dananjemu, definitivno nacionalno osvijetenom Bonja-

ku, kao i Srbinu i Hrvatu, objasniti da on, zapravo, nema svoju samobitnu
nacionalnu kulturu, nego da je to to on osjea kao svoju kulturu samo fanto-
matski osjeaj, a da izmeu njegove i drugih dviju kultura nema bitnih razli-
ka?27

Od cijelog niza suspektnih premisa na kojima se citirano pitanje temelji,28 ini

nam se intrigantnija jedino Lovrenovieva pretpostavka da bi neko mogao uvjerava-
ti ljude da je njihov etnokonfesionalni identitet neto fantomatsko i otud beskori-
sno ili besmisleno. Ako Lovrenovi na taj nain razumijeva antiesencijalistiku kri-
tiku identiteta, tada ipak treba biti pravedan i priznati mu da u tom poimanju nije
sam. Nije li upravo Ugo Vlaisavljevi, s kojim se Lovrenovi danas spaja u (konso-
cijacijskom) drugarstvu, bio taj koji je, prije nego je poeo zagovarati modele po-
mou kojih bismo trebali izai na kraj s nacionalnom mjeovitou, u svojim opi-
sima sudbinske liberalne budunosti BiH, tvrdio da u Bosni treba formirati ta-
200 kav javni prostor u kojem se odriete izraavanja svog najdubljeg identiteta, pre-
tvarajui ga u neutralne i apstraktne elemente,29 i znalaki upozoravao:

Ima li iko u javnom mnijenju da je u zadnje vrijeme rekao da je etniki iden-

titet uvijek artificijelna konstrukcija, da identitet nikad nije jedan i da iden-

27 Ivan Lovrenovi, Strah od razlike, Dani, 19. 5. 2006, http://www.sta-

tus.ba/10%20pdf/23.pdf.
28 Stoga, umjesto davanja bilo kakvog odgovora na Lovrenovievo pitanje,
trebamo subvertirati njegove premise: a) moe li nacionalno osvjeivanje
uope biti definitivno?; b) atribut dananji krivo upuuje da je nacio-
nalna osvijetenost specifinost sadanjeg trenutka, kao da, recimo, i u so-
cijalistikom reimu ljudi nisu bili svjesni svoje nacionalnosti i kao da ona
ve tada nije bila sastavni dio politike; c) kako kultura uope moe biti sa-
mobitna, ako se ve preputa igrama razmjene i voljko se daje u promet (Lovre-
novi)?; d) sintagma o fantomatskom osjeaju implicira potcjenjivaki odnos
prema dimenziji osobnog doivljaja ili, psihoanalitiki, dimenziji fantazi-
je s njezinom konstitutivnom ulogom u kreiranju stvarnosti; e) ta bi bilo
pouzdano mjerilo toga koliko su razlike izmeu pojedinih kultura uistinu
bitne?; itd., itd.
29 Vlaisavljevi, u Univerzitet kao Lepoglava, Dani.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

titet nikad ne moe biti kolektivan?! Smijeno je za nekog ko iole ita zna iz
psihologije i psihoanalize da vidi te koncepcije identiteta koje se vrte u naem
javnom mnijenju. Mada, znate, nije lako ivjeti sa skraivanjem svog ljudskog
identiteta samo na etniki identitet, jer sve vrijeme znate da radite sabotau,
da nudite surogat.30

Lovrenovi i Vlaisavljevi dijele zabludu da bi kritika nekog identiteta trebala ii u

smjeru denunciranja njegove prividne objektivnosti: kako su karakteristike nekog
identiteta zapravo lane i artificijelne, otud je u pitanju bezvrijedna i apsurdna sa-
blast koju bi trebalo prokazati kao takvu i naprosto je odbaciti. Ako tu Lovrenovie-
vu pretpostavku i moemo opravdati njegovom kecmanovievskom erudicijom, za
Vlaisavljevia takvog opravdanja nema. tovie, njega dodatno tereti upravo njego-
vo vlastito pozivanje na psihoanalizu i psihologiju: svako ko iole ita zna o psiho-
analizi, znade barem to da su svi (nikako samo etniki!) identiteti takorei struk-
turalno vjetaki. Stoga je Vlaisavljevieva preporuka da najdublji identitet treba
pretvoriti u nekakve neutralne, apstraktne elemente, s psihoanalitikog stajalita
posve besmislena, jer psihoanaliza niti ne poznaje kategorije neutralnih identi-
tetarnih elemenata (za koje bi, uostalom, bilo vrlo zanimljivo utvrditi iz kojeg su
smjera doplutali u Vlaisavljevievu verziju psihoanalize i psihologije iz huma- 201
nistike psihologije, moda?).
Psihoanaliza nas ne podsjea naprosto na to da su identiteti samo utvare
i surogati; ona upozorava da naa sopstva jedino i moemo pojmiti kroz fantazmat-
ska izoblienja, kroz fantomatske osjeaje: identitet neijeg Ja ne moe biti ma-
nje ili vie izoblien, jer ve samo Ja jest izoblienje. Otud je citirano Lovrenovievo pi-
tanje naprosto pogreno: pravo pitanje jest ono koje ispituje na koji nain, pomo-
u kojih institucionalnih i vaninstitucionalnih mehanizama, politikih, kulturnih
i ekonomskih praksi, odreena vrsta samodoivljaja dobija veu simboliku i poli-
tiku vrijednost u odnosu na ostale samodoivljaje.

SPECTRES DE VLAISAVLJEVI
Ako je lutak Lovrenovieva antinacionalizma u sebi skrivao patuljka kulturalnog
supstancijalizma, patuljak koji je pokretao aparaturu Vlaisavljevieve donedavne
kritike nacionalizma jest antikomunizam. Tanije, etnonacionalizam je bio u foku-
su Vlaisavljevieve kritike samo u onoj mjeri u kojoj ga je ovaj prepoznavao kao ho-
munkulusa stvorenog u jugosocijalistikoj retorti:
30 Ibid.
31 Vlaisavljevi, u Univerzitet kao Lepoglava, Dani.

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

... stojim iza teze koja nije toliko prisutna u naoj javnosti, ali u svjetskoj
akademskoj zajednici postala je ve ope mjesto. Ta teza glasi: Etnonaciona-
lizam u istonoj Evropi proizvod je akademskih elita utemeljenih na uni-
verzitetu poslije pada komunistike ideologije. Te elite, tzv. humanistika
inteligencija, proizvele su etnonacionalizam da bi zadrale isti model, iste
vrijednosti i iste norme za koje jedino znaju, a to su marksistike ideologij-
ske norme.31

Nacionalizam poslije komunizma je nacionalizam poslije komunizma. On

u sebi ima sav komunizam. U njemu sav komunizam ivi i on je nezamisliv bez
tog komunizma. I moj politiki ulog kao intelektualca koji to dekonstruira je-
ste da govorim o komunizmu u nacionalizmu.32

U suglasju sa spomenutim opim mjestom Vlaisavljevi je razradio tezu prema ko-

joj se jugoslavenski komunizam i postjugoslavenski nacionalizam, kao dvije glav-
ne strategije borbe protiv modernosti,33 temelje na imperativu bezuvjetnog i pot-
punog unitenja neprijatelja. Prema toj tezi, dananji nacionalisti u svojim pozivi-
ma na unitenje pripadnika drugih etnonacionalnih skupina zapravo preuzimaju i
202 ponavljaju partizansku/komunistiku matricu u kojoj s narodnim neprijateljima
nema prie:

Kad vi hoete da denuncirate nacionalizam i kad u njemu vidite neto bes-

krajno loe, onda vam je najbolja figura ili najlaki potez da odmah to pove-
ete sa nacizmom i faizmom. Time pravite skok u blisku prolost, preuzima-
te nepokolebljivo uvjerenje prethodnog reima: nema dobrog nacionaliste,
svi su oni zlikovci. Bez narodnooslobodilake borbe i istorijskog iskustva sa
kvislinzima i kolaboracionistima ne bi moglo biti takve jednaine. Tu se
nema ta razumjeti: treba se boriti i neprijatelja ubiti. Nije udo onda da se
kod nas dugo poslije rata u irokim masama nita nije znalo o prirodi nacizma
(i danas se kod znalaca brka sa faizmom).34

32 Ugo Vlaisavljevi, intervencija na konferenciji ta sa prolou, u okvi-

ru projekta De/konstrukcija spomenika, u organizaciji Centra za savre-
menu umjetnost Sarajevo, 11. 12. 2004. Direktorici Centra Dunji Blae-
vi zahvaljujemo na ustupljenim transkriptima.
33 Vidi Ugo Vlaisavljevi, Politika znanja i neznanja, Odjek 2 (1998),
1322.
34 Vlaisavljevi, u Dananja politika je politika naih zloinaca, Dani.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

No, kao i sva opa mjesta, i to jedva da ita objanjava. Na primjer, posegnemo li za
Vlaisavljevievom tezom da je SFRJ propala zato jer je bila previe uspjean politi-
ki projekt,35 postavlja se pitanje zato je jugoslavenski socijalizam (koji, kako vidi-
mo, znalci i dalje brkaju s komunizmom), morao napustiti ideoloki oblik s ko-
jim je postigao takav uspjeh?
Takoer, otkud i emu Vlaisavljeviev pravocrtni jednosmjerni vektor
komunizam(nacionalizam? Nacionalizma je bilo ne samo za vrijeme jugoslavenskog soci-
jalizma nego i prije njega; otud ga ne moemo svesti na partizansku matricu. Pretpo-
stavka da iz, recimo, dananjih srpskih nacionalista progovaraju Moa Pijade ili Josip
Broz moe izgledati vjerodostojna jedino onima koji potiskuju injenicu da se suvre-
mena srpska desnica oslanja na bogatu tradiciju srpskog nacionalizma koji je svoje
najpotpunije, rasistiko ozbiljenje dosegao konanim rjeenjem jevrejskog pita-
nja upravo u onom povijesnom trenutku u kojem Vlaisavljevi uje iskljuivo parti-
zanski poziv na antifaistiku borbu. Vlaisavljevi na taj nain zatomljuje ne samo fa-
izam jugoslavenskih kolaboracionista, nego i antifaistiki karakter partizanske poli-
tike. Ako Vlaisavljevievi socijalistiki prethodnici navodno nisu znali mnogo o razli-
ci izmeu faizma i nacizma, on je ukinuo i razliku izmeu faizma i antifaizma.
U najkraem, teza da se bit nacionalizma krije u antifaistikoj borbi
i partizanskoj politici, najobinije je dosoljavanje mora revizionizma na postsefer- 203
jotskom prostoru, gesta koju Rastko Monik vidi kao simptomatinu za nacionalne
politike i intelektualne elite koje donose kapitalizam na postsocijalistiki Istok.
Ono to te elite ne mogu pojmiti jest upravo nekadanja ideja i praksa antifaistike
solidarnosti:

Antifaistika borba tjera u la njihovu nacionalistiku i ovinistiku retori-

ku, svo njihovo slavljenje sebinih vrijednosti kapitalizma. U tome je nesno-

35 Ovako Vlaisavljevi: Jo jedna stvar koju sam otkrio jest ta da je mir za ma-
le narode gori nego rat. Jugoslavija se nije raspala zato to je bila ne-
uspjena, nego zato to je proces asimilacije, to jest proces bratstva i jedin-
stva bio previe uspjean. U jednom trenutku, to se u Hrvatskoj moglo po-
sebno osjetiti, izgubili ste razliku izmeu hrvatskog i srpskog jezika, izme-
u hrvatskog i srpskog identiteta. Dolo je do procesa integracije koji je
prijetio potpunom asimilacijom u neko srpsko-hrvatsko tijelo. Mir,
dakle, donosi asimilaciju, to je za male narode velika opasnost. Ipak, no-
vinari Novog lista uljudno su ismijali taj plagijat Dobrice osia: Sluajui
vas kako govorite o asimilaciji pada nam na pamet da titlovani prijevod
srpskih filmova na hrvatski jezik po vama i nije loa stvar (Rat, najvei
kulturni dogaaj?).

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

snost povijesti: time to je bio, time da je povijesna injenica, antifaizam

svagda i za svakoga dokazuje neistinu da su ljudi prije svega sebini pojedinci
i sebine pojedinke, neistinu da se narodi moraju meusobno mrziti.36

Vlaisavljeviev politiki ulog kao intelektualca da govori o komunizmu u naciona-

lizmu stoga moemo proitati i kao spektakularno odvraanje panje od cenzure ko-
ju istodobno provodi propos spoja nacionalizma i kapitaloparlamentarizma
(Alain Badiou).
No, iako je ta tema na manifestnoj razini odsutna iz Vlaisavljevievih
tekstova, njezina traumatina dimenzija isplivala je upravo kroz jedan specifian as-
pekt promicanja konsocijacije. U pitanju je ona sastavnica prokonsocijacijskog dis-
kursa koju je Ivan Vukoja nazvao jednom zdravom kritikom kritike nacionali-
zma.37 ini se da se vlaisavljevievska osuda partizanske matrice koja u nacionali-
stima vidi narodne neprijatelje par excellence najpotpunije ostvaruje upravo kroz kri-
tiku antinacionalizma na kakvu pozivaju i kakvu provode Vlaisavljevi i Vukoja. Ia-
ko na prvi pogled izgleda da Vlaisavljevi omalovaava kritiku nacionalizma openi-
to kao nekakvu monomansku rabotu

204 Nije li svaka gesta kritike nacionalizma nadzemaljska, da ne kaemo boanska?

Moe li ovjek na ovom svijetu sebe vie uzdii nego takvim poslom. Uistinu je
veliko iskuenje, toliko veliko da se ne moe nikako preuveliati, za svakog
onog ko javno osporava samozaljubljenost nacionalista, da ne podlegne samo-
hvali i samovelianju. To otprilike izgleda ovakvo: Pogledajte me gdje sam se
popeo, dokle sam doao, emu stremim! Vidim vas sve kao na dlanu! Kako ste
zaostali i nisko pali! Treba mene da slijedite, inae zasluujete samo prezir!38

nastavak njegove argumentacije ne ostavlja mjesta sumnji da je njegova kritika kri-

tike nacionalizma usmjerena prvenstveno na ono to Vlaisavljevi prepoznaje kao
preostatak komunistike/marksistike matrice:

Nije li tako govorio nadovjek ili novi ovjek komunizma? Nemamo li veliku
sklonost takvom govoru s obzirom na veliku tradiciju jednopartijske kritike
nacionalistikog pluralizma?39
36 Rastko Monik, Koliko faizma? (Zagreb: Arkzin, 1998/99), 7273.
37 Ivan Vukoja, u Treba pomiriti opstojnost drave s pravima naroda, Dani.
38 Ugo Vlaisavljevi, Nadljudi i olo, Nezavisne novine, 30. 6. 2006.
39 Ibid.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

ima li jo kakva camera obscura osim one kojom se slue nacionalistike ideo-
logije. Nije li upravo marksistika kritika ideologije ovdje u kontekstu kriti-
ke nacionalizma vano uporite ideolokog previanja ili zaslijepljenosti?40

Najsaetije, na meti vlaisavljevievske kritike antinacionalizma nalazi se marksisti-

ki informirana ljeviarska kritika, dakle upravo ona kritika nacionalizma koja je u
postseferjotskim dravama najrjea a u bh. javnosti i medijskom prostoru de facto
nepostojea, posve zatomljena kulturnacionalnom, lovrenovievskom kritikom na-
cionalizma. U svjetlu Vlaisavljevieve prie o komunistikoj biti nacionalizma, nje-
gova kritika antinacionalizma savreno je smislena: ba kao to je u komunizmu
vladajua ideologija fingirala drutveno konstruktivnu kritiku na svoj raun, tako
je i kritika nacionalizma zapravo puka opsjena koju proizvodi sama nacionalisti-
ka ideologija. Na taj nain, u vlaisavljevievskom paradoksu, posve opravdana kri-
tika nacionalizma zna biti i sama nacionalistika,41 odnosno:

Glavni motor kritike nacionalizma je jo uvijek vlastiti nacionalizam. Pri to-

me, naroito imam u vidu neto to bih nazvao sarajevskim sindromom, a to
je da postoji jedan graanski nacionalizam koji je prilino opak. To znai da
postoji jedno uparivanje graanskog i perfidno nacionalnog koje bi bilo va- 205
no raskrinkati u Sarajevu nap. aut. Da bih bio dovoljno jasan, napo-
menut u da se iza graanskog mi nikako ne smije pojaviti neko etniko
mi koje ga hrani, nosi i jami.42

Ako je u Vlaisavljevievoj basni komunizam prvo bio antinacionalistiki nastro-

jen, pa je potom ipak sav preao u nacionalizam, a zatim poeo napadati isti taj
nacionalizam s antinacionalistikih pozicija, onda zaista nema nikakvog razloga da
se all that jazz ne zavri jednim ljubavnim happy endom: uparivanjem predmoder-
nog komunizma-nacionalizma i modernog graanstva.
I upravo u toj taki, koja na prvi pogled izgleda kao posve proizvoljan
klimaks jednog farsino prenapuhanog opeg mjesta, nailazimo na sredinju ra-
sjelinu Vlaisavljevieva diskursa, pukotinu kroz koju izbija ono to je u Vlaisavljevi-
evoj teoriji bilo potisnuto u vrijeme prvobitne akumulacije njegovog simboli-
kog kapitala, prije nego je poeo zagovarati modele pomou kojih se moe izai na
40 Ugo Vlaisavljevi, Demokratska konsocijacija i nepodnoljivi plurali-
zam, Status 6 (2005), 112.
41 Vlaisavljevi, u Treba pomiriti opstojnost drave s pravima naroda, Dani.
42 Vlaisavljevi, u Dananja politika je politika naih zloinaca, Dani.

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

kraj s nacionalnom mjeovitou. U pitanju je nerazmrsivo vorite nacionalizma

i cijelog niza pojmova koje je Vlaisavljevi nekad elaborirao iskljuivo u opozici-
ji nacionalizmu (demokracija, liberalizam, civilno drutvo itd.), nerijetko pod de-
politizirajuim oznaiteljem graanska kultura.
Moglo bi se rei da je upravo graanstvo Vlaisavljevieva najdraa sablast: on
u njemu vidi privilegiranu poziciju koja mu omoguava da povue granicu izmeu
predpolitikog i politikog. To uspostavljanje binarnosti (dekonstrukcija la Vlaisavlje-
vi?) nije prolo bez mistifikacije: kao pomena vrijedan i ubjedljiv razlog za svoj oda-
bir graansko-kulturne pozicije, Vlaisavljevi navodi nekakvu neprevodivost pojma
graanstvo, ma ta god to trebalo znaiti. Ve ta mistifikacija upuuje da je graanstvo
istodobno i Vlaisavljevieva najtraumatinija sablast, a to dodatno potvruje i nastavak
citiranog intervjua u kojemu, samo trenutak nakon to je eksplicitno zabranio opasno
zdruivanje nacionalistikog i graanskog, Vlaisavljevi tvrdi sljedee:

Graanska opcija je jedan registar koji ne iskljuuje nacionalizam. Ona omo-

guava razumijevanje i pripitomljavanja nacionalizma. Vi moete da budete
nacionalist a da u isto vrijeme gajite graanske vrijednosti. Usprkos naem
loem istorijskom iskustvu, nije to neto po sebi beskrajno ili nepopravljivo
206 loe. Moda je na glavni problem upravo iskljuivanje nacionalizma, samo-
razumljivo preuzimanje titovske matrice. Ne smije im se dati u politiku, oni
su opasni ljudi, jer uu li tamo, oni e sve unititi. Mi bi napokon morali ui-
stinu po prvi put otvoriti politiku za one koji bi nam se mogli predstaviti kao
smrtni neprijatelji. Ja sam ubijeen da jedan dugotrajniji rad na civiliziranju
nacionalizma, s razvojem civilnog drutva umjesto militantnih dravnih mje-
ra predstavlja jedinu alternativu, a to je uvoenje miroljubive politike
graanstva u pravom smislu rijei.43

Nakon cijele decenije javnog fetiiziranja graanske kulture u opoziciji nacionali-

stikom ludilu, Vlaisavljevi je tek u svom zastupanju konsocijacije priznao da gra-
anska opcija ne iskljuuje nacionalizam, da demokracija ne iskljuuje nacionalizam, da
ni civilno drutvo (o kojemu Vlaisavljevi tvrdi: Moramo se navii na to da i nema
drugog oblika drutva nego civilno drutvo),44 dakle da ak niti ono nuno ne is-
kljuuje nacionalizam. Vlaisavljevievo priznanje tih injenica nevoljko prizna-
nje: ne zaboravimo ono njegovo nikako-ne-smije! jedno je od rijetkih kolateralnih
dobara u promicanju konsocijacije u BiH: u dananjem hegemonom liberalisti-
43 Ibid.
44 Vlaisavljevi, Etnopolitika i graanstvo, 299.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

kom znaenju graanstvo se ni na koji nain ne moe promatrati kao panacea za etno-
nacionalizam.45
Posebno je simptomatina Vlaisavljevieva tvrdnja kako bismo napo-
kon morali uistinu prvi put otvoriti politiku za one koji bi nam se mogli predstavi-
ti kao smrtni neprijatelji. Da napokon! Pa skoro ve dva desetljea Bosnom i Her-
cegovinom vladaju koalicije onih stranaka koje se meusobno optuuju kao smrtni
protivnici. U takvom politikom kontekstu, u kojem su upravo najljui neprijatelji
istodobno i najpouzdaniji politiki saveznici, i sam je rat bio tek nastavljanje koali-
cijske politike nacionalnih stranaka drugim sredstvima. U tom smislu, Vlaisavljevi
je u ogromnom zakanjenju u odnosu na najprizemniju politiku stvarnost u kojoj
su, na primjer, Alija Izetbegovi i Momilo Krajinik bili najblii suradnici u Pred-
sjednitvu BiH i nakon Srebrenice.
Kako onda proitati Vlaisavljeviev poziv na otvaranje politike, civilizi-
ranje nacionalizma itd.? Parafraziramo li lacanovski pojam subjekta za kojeg se
pretpostavlja da zna, mogli bismo rei da Vlaisavljevi u nacionalistikim politia-
rima vidi subjekte za koje se pretpostavlja da ne znaju:

Kada se govori o naim politiarima, esto sam sklon da kaem oprosti im,
ne znaju ta rade. To ne znai da bi ih trebalo iskupiti od odgovornosti, ali 207
znai da treba i neko drugi osim politiara da se veoma zauzme da radi na nji-
hovom mjestu ili da pokuava da rjeava probleme iz perspektive u kojoj se na-
laze politike elite koje donose konkretne politike odluke.46

Prema naem itanju, glavni ulog u cijeloj stvari i nije neznanje politiara nego po-
zicija onog nekog drugog na kojega Vlaisavljevi referira. Ako postoje ikakve sum-
nje o tome koja bi to instanca trebala nadopuniti neznanje bh. politikih nacional-
nih elita i zauzeti se da radi na njihovom mjestu, Ivan Vukoja ih neuvijeno obzna-
njuje: Nova politika kultura treba najprije biti osmiljena, a zatim i primijenje-
45 Ne zaboravljamo niti kapitalizam koji u Vlaisavljevievoj slici nije istaknut,
ali je implicitan ne samo da on ne iskljuuje nacionalizam, nego s njim
stoji u uzronom odnosu: Nije ni udo to je dolazak liberalnog kapitali-
zma u zemlje biveg 'real-socijalizma' prouzrokovao, kao prvu posle-
dicu, njihovo konstituisanje kao nacije; i da su ova drutva sa takvom
lakoom poela da se razvijaju ka rasistikim ureenjima sa faistoidnim
elementima (Rastko Monik, Subjekt za koji se pretpostavlja da vjeruje i
nacija kao nulta institucija, u Alterkacije: Alternativni govori i ekstravagantni lanci,
Beograd: XX Vek, 1998, 212213).
46 Vlaisavljevi, u Dananja politika je politika naih zloinaca, Dani.

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

na u govoru intelektualne elite. Tek tada moemo oekivati, i imamo pravo traiti,
da doe do promjene politike kulture i politikih paradigmi, odnosno, do pro-
mjene u govoru i djelovanju politikih elita.47
Ba kao to se Mnchhausen izvukao iz movare povlaei samog sebe za
perin, tako bi se i bh. intelektualna elita htjela iupati iz ideoloke kaljuge po-
vlaei samu sebe za svoje znanje. Inteligencija proglaava politiare neznajama
samo zato da bi sebe mogla promovirati u onu instancu koja je odreena znanjem
koje je neupitno i neuprljano ideologijom: kao takva, ona bi trebala opismeniti i
prosvijetliti sve te politiare koji zijevaju po magareim klupama. Naravno, ne mo-
ramo niti pokuati zamisliti kako, recimo, jedan Vlaisavljevi poduava Milorada
Dodika o Claudeu Lefortu ili Harisa Silajdia o Chantal Mouffe: u pitanju je pot-
puno besmisleni scenarij, retorika dimna zavjesa koja tek prikriva injenicu da in-
telektualna elita ne moe politiare nauiti niemu to ovi ve ne znaju. Promicanje konsocijacije u
BiH zorno je demonstriralo tu stvar: jedino o emu je intelektualna elita tom pri-
likom uspjela nauiti politiare jeste to da se etnika segregacija i teritorijalna po-
djela mogu strpati pod jedan teorijski utemeljen, akademski pojam, i na taj nain
dobiti svoju znanstvenu potvrdu i opravdanje.
Jedini razlog zbog kojeg bi se pripadnik intelektualne elite trebao zau-
208 zeti da radi na mjestu politiara, da slua njegovim uima i gleda njegovim oima,
jeste taj da intelektualac na taj nain moe (pokuati) doznati ta je to to politi-
ar eli uti i vidjeti, kako bi mu na kraju upravo to i ponudio. Cijena koju intelek-
tualac plaa za svoj pokuaj da radi na mjestu politiara, odnosno za identifikaci-
ju s politiarem, jest samo gubljenje statusa intelektualca, odnosno ono to je Bori-
slav Mikuli nazvao intelektualevom izdajom politike: Politiki grijeh intelektualca nije
prelazak u politiku ve nain na koji eli ostati intelektualac u njoj i ist od nje.48
Biti intelektualcem znai djelovati u registrima koji su drugaiji od registra politi-
kog establishmenta, podsjeati da je politika, kako kae fraza, previe vana da bi se
prepustila politiarima. Iz perspektive bh. intelektualne elite, Arhimed je umro iz
najbesmislenijeg razloga: umjesto to je crtao svoje krugove, ne samo da se trebao
odazvati Marcelovu pozivu, nego mu je trebao otrati i ponuditi svoje usluge i prije
nego je ovaj poslao po njega. Stoga Vlaisavljevievi iskazi potvruju da problem ni-
je samo u onima koji ne znaju ta rade, nego jo i vie u onima koji znaju to rade ali svejed-
no to rade, dakle ne u navodnom neznanju, nego u cinizmu.
47 Ivan Vukoja, Intelektualne elite i kritika refleksija, Status 10 (2006), 5,
http://www.status.ba/10%20pdf/1.pdf.
48 Borislav Mikuli, Kroatorij Europe: Filosofistika kronika druge hrvatske tranzicije u 42
slike (Zagreb: Demetra, 2006), 259.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

RAANJ ZA TE(R)ORIJU
Upravo takav cinizam odlikuje nastupe samoproglaene bh. intelektualne elite.
Kada je u pitanju odnos intelektualne elite prema politiarima, za tim cinizmom
moramo tragati kroz simptome, upravo zato jer intelektualna elita potiskuje inje-
nicu da je uzela politiare za objekte svoje identifikacije. No, kada je u pitanju od-
nos intelektualne elite prema onim teoretiarima i kritiarima koji ne pristaju na
njezina pravila igre, njezin govor postaje posve neuvijen. Dok bi politiare nezna-
lice intelektualna elita jo neemu i poduavala, jer ljudi ipak ne znaju, za teore-
tiare koji ne pristaju na ono za to intelektualna elite kae da nema alternative,
naprosto nema milosti: problem s njima je upravo taj da oni znaju i da je to to zna-
ju nepomirljivo s elitnim metaideolokim stajalitima. Ilustrirat emo to iskazima
kojima je Ivan Vukoja, urednik mostarskog Statusa i gorljivi promicatelj konsocija-
cije, osudio svako miljenje koje ne haje za ono to on, ini se, smatra za intelektu-
alno-elitne arine. Zbog njihove rjeitosti i raskonosti, Vukojine iskaze prenosi-
mo in extenso:

U Bosni i Hercegovini postoji veliki broj teoretiara koji temi ustavnih

promjena prilaze kao strogo teorijskom, konceptualnom problemu ija obja-
njenja i rjeenja nalaze imanentno u sferi (suvremene) politike teorije, od- 209
nosno, u sferi razliitih teorijskih (filozofskih, sociolokih, politolokih)
koncepata. Ne mislim pri tom na tumaenja izvjesnih drutvenih fenomena
u odreenom teorijskom ili konceptualnom kljuu. Takva tumaenja znaju
biti itekako korisna za bolje razumijevanje konkretnih drutvenih fenomena,
te praktino (drutveno, politiko) djelovanje na osnovu takvih teorijskih
uvida. Problem nastaje kada se teorija, odnosno teoretiari poinju ba-
viti sami sobom, i kada se drutvena i politika stvarnost ne opravdano i ne
kritiki zanemaruje. Drutvena i politika praksa je, ini se, tu samo da bi
ostvarila ono to je teorija ve prije otkrila, definirala i propisala, a to su
nam ti teoretiari sada spremni slavodobitno obznaniti: postojee etnopo-
litike koncepte u BiH trebamo odbaciti jer su (u naprednom svijetu i re-
centnoj teoriji) prevladani, politike protagoniste treba smijeniti i zamijeni-
ti jer su nas oni do ovoga i doveli upravo zato to su pristalice starih, prevla-
danih politikih koncepata; na izborima i referendumima slobodno izraenu
volju naroda treba ignorirati jer je to u prvom redu tetno za njih kao graa-
ne budui nisu jo svjesni toga da su u prvom redu graani, ne mogu biti
niti svjesni da je to za njih tetno, stoga njihovu volju treba ignorirati i raditi
na tome da to prije postanu graanski svjesni.

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

Ova udna mjeavina politikog infantilizma i paternalizma, moe biti

iskrena, ali i hinjena, kao kod jednog dijela teoretiara kojima suvremene
politike fraze i liberalno-graanski koncepti slue samo kao sredstvo pomo-
u kojeg nastoje ostvariti praktine i pragmatine ciljeve svoje nacionalne ili
interesne skupine. Oni teroretiari koji pak iskreno vjeruju u ispravnost i
upotrebljivost gotovih naprednih opcija i koncepata koje zastupaju, lie na
nekoga tko je proitao gomilu kuharica iz raznih krajeva svijeta i na pamet na-
uio mnoge recepte ali jo uvijek sam zna pripremiti samo tvrdo kuhana jaja.
To, naravno, i ne bi bio neki problem, da pri tom ne pokuavaju u glavnom
nacionalnom restoranu na jelovnik progurati neke recepte za koje u restora-
nu nemaju niti namirnica, niti ih kuhari znaju pripremiti a konobari poslu-
iti, niti ih itko od redovitih gostiju eli naruiti.49

Bilo bi zanimljivo istraiti je li ikada u povijesti intelektualnog ivota u BiH poslu-

ena tako slasna, masna i po receptima jedne ideoloke cuisine zapaprena zabrana te-
orijsko-kritiarske djelatnosti: zaista, pravi anti-intelektualni raanj. Povlaenje
granice izmeu teorije i teorije, teoretiara i teroretiara (omaka?), nacional-
nih delicija i tvrdo kuhanih jaja, ne pokazuje samo to da je Vukoja zapravo tek mali
210 od nacionalne kuine ili, u najboljem sluaju, tip koji vie razmilja stomakom nego gla-
vom. Daleko je vanije to to takvi iskazi razotkrivaju onu taku u kojoj je usidrena
njegova samoskrivljena fantazija o sebi kao neupitnom pripadniku intelektualne
elite: u pitanju je uvjerenost naih intelektualaca da su privilegirani nekakvim iz-
ravnim, ideoloki neposredovanim kontaktom sa drutveno-politikom stvarno-
u. Ili, kako to kae sam Vukoja:

Ako se mi predstavljamo dijelom intelektualne elite ovoga drutva, onda se od

nas oekuje jedna kritika refleksija drutva zasnovana na analizama i obja-
njenjima konkretnih drutvenih fenomena i drutvenih injenica, a ne ba-
vljenje temom na nain da sebe javno promoviramo kao zagovornike ili pro-
tivnike odreenih ideja, ili, da javno raspravljamo o knjigama koje smo pro-
itali. Ako nismo u stanju razgovarati o ovoj temi na nain da se naa raspra-
va konstruktivno reflektira na drutvenu stvarnost u kojoj ivimo, onda
sumnjam da je mogu bilo kakav kvalitativni pomak u bosanskohercegova-
kom drutvu. Uzmimo postojeu drutveno-politiku realnost kao referent-

49 Ivan Vukoja, Bosna i Hercegovina kao moralno-politika dilema, Status

9 (2006), 45, http://www.status.ba/9%20pdf/1.pdf.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

ni okvir ove rasprave, jer ovo nije seminarski razgovor meu postdiplomcima
nego razgovor o konkretnim drutvenim prilikama i problemima.50

Sposobnost spekulativnog miljenja koje bi dovelo u pitanje samu prirodu kon-

kretne drutveno-politike stvarnosti, taj minimalni conditio sine qua non bilo kakve
intelektualne djelatnosti, naprosto ne prolazi kod konstruktivnog post-postdi-
plomca Vukoje. Intelektualna se elita openito, manje ili vie eksplicitno, poziva na
drutveno-politiku stvarnost kao na onaj factum brutum koji nas obavezuje ne samo
da prihvatimo konsocijaciju kao neto to nema alternativu, nego funkcionira i kao
argument kojim se kritika razmiljanja o konsocijaciji diskvalificiraju ne naprosto
kao kritika jednog teorijskog koncepta, nego kao sljepilo spram stvarnosti same i,
konano, kao utopizam pod kojim se podrazumijeva nekakva vrsta intelektualnog
hendikepa. Tako se, prema Lovrenoviu, odreenim bh. teoretiarima koji kritizi-
raju konsocijaciju

mora pripisati svojevrsni utopizam i nedovoljno uvaavanje povijesne datosti

strukture Bosne i Hercegovine s tri nacionaliteta, koja je i to je kljuni i
presudni paradoks upravo u najnovije vrijeme, kroz raspad staroga sistema,
kroz djelovanje rata i deset poratnih godina, doivjela definitivno dovrenje i 211
postala krucijalnom, ireverzibilnom politikom injenicom, potpuno neovi-
sno o tomu svia li nam se to ili ne, i kakav sustav i ureenje osobno preferi-
ramo.51

Upravo poigravanje mamcem osobnih preferenci posve razgoliuje cininost po-

zivanja na neosporivu drutvenu stvarnost: Lovrenovi kao da insinuira da niti on
intimno nije ba oduevljen tom vrajom konsocijacijom, ali, eto, prilike su takve,
nacionalisti vladaju tako dugo da je njihov odlazak s vlasti postao nezamisliv, svi gla-
saju za nacionalne stranke, nacije su sada ireverzibilne injenice itd., i otud on
ipak mora pjevati pjesmu koja mu se, intimno, moda ba i ne svia. Reagirati na te
argumente pitanjima zato bi nacionalna struktura BiH bila ireverzibilnijom poli-
tikom injenicom danas nego to je to bila prije, recimo, pedeset godina ili u tre-
nutku raspada SFRJ, znailo bi previdjeti to da cininost te tvrdnje dolazi iz pozici-
je iskazivanja, ne iz njezina sadraja: ona je strukturirana posve identino poput
50 Ivan Vukoja, u Konsocijacijski model ureenja drave spas ili krah Bo-
sne i Hercegovine, Dani, 4. 8. 2006, http://www.status.ba/10%20pdf/
26.pdf.
51 Ivan Lovrenovi, Hladni pogon ludila, Feral Tribune, 24. 1. 2007.

asopis za knjievnost i kulturu, i drutvena pitanja

CEEOL copyright 2017

CEEOL copyright 2017

pravdanja Brechtova Peachuma koji za sebe kae da bi bio dobar samo da su okolno-
sti drugaije (Wir wren gut anstatt so roh, Doch die Verhltnisse, sie sind nicht so).52
Eto zato je u diskusiji o konsocijaciji koja se 2006. i 2007. godine vo-
dila u nekim bh. medijima (a zalomio se i poneki stranaki okrugli stol), sam po-
jam konsocijacije bio ponajmanje vaan. Naalost, kritika koja se suprotstavila za-
govaranju konsocijacije fokusirala se na sam taj pojam i pojedine aspekte konso-
cijacijskog modela, potpuno previdjevi ideoloki okvir u kojem se rasprava o
konsocijaciji vodila (i nastavlja voditi). Ti teoretiari i teoretiarke kao da nisu pri-
mijetili da je pravi sadraj rasprave o konsocijaciji zapravo ve sam njezin formalni
okvir, koji su bili posve odredili zagovornici konsocijacije. Naime, upravo su advo-
kati konsocijacije, koristei svoj simboliki medijski kapital, bili ti koji su orkestri-
rali javnu debatu u vlastitim medijima i pod vlastitim uvjetima. Upozoriti da ured-
nici Dana i Statusa istodobno sudjeluju u javnoj diskusiji o konsocijaciji, a potom od-
reuju ta e od toga biti objavljeno a ta ne, nulta je taka kritike koja bi bila svje-
sna medijske prirode debate. Kritiari konsocijacije koje Lovrenovi optuuje za
vjerovanje u nekakvu utopijsku BiH, mogu biti optueni jedino za vjerovanje u mit
o nepristranim i objektivnim medijima, o ravnopravnom dijalogu koji bi bio pote-
en utjecaja ideolokih faktora. Tu se igru nije moglo dobiti: nita bolje ne ilustri-
212 ra taj odnos nejednakosti, koji je bio potisnut-i-razotkriven kroz javnu diskusiju,
od bizarne razmjene na okruglom stolu magazina Dani kada je Nerzuk urak pa-
rafrazirao britanskog teoretiara Briana Barryja, Ugo Vlaisavljevi mu je otpovr-
nuo: Govorite kao Kardelj.53
Rei neto o konsocijaciji ovdje i sada moe se jedino ako se kritika poj-
ma konsocijacije zamijeni analizom ideolokog stroja koji je konsocijaciju proizveo
kao temu: dakle, ne konsocijacija za ili protiv?, nego kako smo uope doli do toga da raspra-
vljamo o tom izboru?; kome je u interesu da ovu raspravu vodi ba sada?; pod ijim se pravilima ona uop-
e vodi?, itd. Taj stroj nije dovoljno rastaviti kao spravu za zagovaranje jednog teorij-
skog pojma; njega treba razmontirati kao ideoloki aparat, tanije kao antiljeviar-
ski i revizionistiki mehanizam. Otud, ako elitnim bh. inteligentima ve ne moe-
mo dati Kardelja o kojem fantaziraju, malo dijalektikog materijalizma nee biti
naodmet. Tek toliko da prestanu juriati na sablasti.

52 Primjer preuzimamo od Slavoja ieka, u ijem teorijskom opusu kritika

cinizma utemeljenog na pragmatinom pozivanju na stvarno stanje stva-
ri, jeste jedan od najee opetovanih motiva: izmeu ostalog, vidi Slavoj
iek, Nedjeljivi ostatak: Ogled o Schellingu i srodnim pitanjima (Zagreb: Demetra,
2007), trei dio.
53 Vlaisavljevi, u Treba pomiriti opstojnost drave s pravima naroda, Dani.

Re no. 75/21, 2007.

CEEOL copyright 2017