Zbornik2005 2008 PDF

DESNIINI SUSRETI 2005.2008.
Zbornik radova
desniini susreti 3.indb 1 2.12.2013 9:53:26

Biblioteka DESNIINI SUSRETI
sv. 3

Nakladnici
Filozofski fakultet u Zagrebu, Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije
Plejada d.o.o., Zagreb
Za nakladnike
Damir Boras
Igor Rani
Uredili
Drago Roksandi
Ivana Cvijovi Javorina
Recenzent
Velimir Viskovi
Tiskanje ove knjige potpomogao je

Gradski ured za obrazovanje, kulturu i port Grada Zagreba
Fotografija na naslovnici
Vladan Desnica (iz fotodokumentacije dr. sc. Uroa Desnice)
Copyright 2010., Plejada, Zagreb
ISBN 978-953-56047-7-8

DESNIINI SUSRETI
2005.2008.
Zbornik radova
Uredili
Drago Roksandi
Ivana Cvijovi Javorina
Filozofski fakultet u Zagrebu

Plejada
Zagreb, 2010.

Sadraj
Rije unaprijed . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Rije prof. dr. sc. Sinie Tatalovia, izaslanika predsjednika Republike Hrvatske
gosp. Stjepana Mesia u Islamu Grkom, 17. rujna 2005. godine na stotu
obljetnicu roenja Vladana Desnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Duan Marinkovi
Geneza jednog sukoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Tonko Maroevi
Zgusnute kaplje. Pretpostavke za itanje Desniinih stihova . . . . . . . . . . . . 16
ime Pili
Poneto o stablu i krajoliku u prozi Vladana Desnice . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Stanislava Bara
Znaenje pejzaa u Desniinim Impresijama iz sjeverne Dalmacije . . . . . . . . 33
Kreimir Nemec
Prokletstvo zaborava. Neki problemi hrvatske knjievne historiografije nakon
raspada Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Marina Protrka
Kanon i drugi. Distinktivnost i restriktivnost knjievnog kanona u hrvatskoj
knjievnosti 19. stoljea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
Stanislava Bara
Reprezentacija ene u beogradskoj periodici iz vremena meuratne Jugoslavije . . . 67
Sanjin Kodri
Reprezentacija i skandal: Djelidba S. Kulenovia u kontekstu kulture pamenja
jugoslavenskog socijalizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
Marijana Bijeli
Tvorba identiteta i drugosti u romanu Baj Ganjo Aleka Konstantinova . . . . . . 100
Maa Kolanovi
Kome treba identitet? Esejistika Dubravke Ugrei . . . . . . . . . . . . . . . . 110
Ivan Maji
Knjievnost globalizacije ili globalizacija knjievnosti? . . . . . . . . . . . . . . . 119
Zvonko Kova
Dvojna pripadnost (viepripadnost) opusa. O kulturi razgovora (metodologiji
pisanja) o pripadnosti pisaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130

6 DE SN II N I SUSR ET I 2005.2008. Zbornik radova
Marija Gruji
Usmena naracija, identitet i lina istorija. Pitanja jezikih formi i kulturnog
samoopredeljenja u publikaciji Romkinje: Biografije starih Romkinja u
Vojvodini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143
Davor Duki
Nekoliko imagolokih opaski o Zimskom ljetovanju i Desniinim susretima . . . . 149
Ida Ljubi
Devetnaestostoljetne bosanske kronike: istraivake kontroverze . . . . . . . . . . 157
Lana Molvarec
Izmeu eskapizma i nomadologije. Deleuze/Guattari i Hakim Bey u arkadiji
oljanovih Izdajica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164
Dragan Bokovi
Identitet roman: Proljea Ivana Galeba Vladana Desnice . . . . . . . . . . . . . . 172
Zrinka Blaevi
Kako misliti kulturu: suvremene teorije kulture i problem kulturne razlike . . . . . 179
Saa Boi
Nacionalizam u transnacionalnom prostoru: od socijalnog prostora do
hiper-teritorija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193
Aleksandar Bokovi
Zarobljeni identiteti: izmeu Balkana i Evrope . . . . . . . . . . . . . . . . . 202
Elvio Baccarini
Nacionalne manjine multikulturalizam i jednakost . . . . . . . . . . . . . . . . . 214
Isidora Jari
Kontrakultura virtuelnih utoita u savremenoj srpskoj prozi: Vladimir Arsenijevi,
Sran Valjarevi, Barbara Markovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
Duan Marinkovi
Nove spoznaje o Vladanu Desnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
Drago Roksandi
O Vladanu Desnici i Desniinim susretima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255
Prilozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283
Imensko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307
Autori lanaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315

Rije unaprijed
Desniini susreti 2005.2008. Zbornik radova trei su ovogodinji svezak novopo-

krenute Biblioteke DESNIINI SUSRETI Centra za komparativnohistorijske i interkul-
turne studije Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Iz tiska su izale studije kolege
Ivana Basia Od domus episcopi do Kule Jankovia. Prostorni razvoj Kule Stojana Jankovia
u Islamu Grkom i zbornik radova Zapisi iz Gornjih Ravnih kotara: Etnoloki, povijesni i
muzeoloki prilozi o Islamu Latinskom, Islamu Grkom, Kaiu i Podgradini, koji su uredile
prof. dr. sc. Milana erneli i dr. sc. Marijeta Rajkovi Iveta s fakultetskog Odsjeka za et-
nologiju i kulturnu antropologiju.
Desniini susreti, utemeljeni 1989. godine, obnovljeni su 2005. i 2006. godine, na
stotu obljetnicu roenja pisca Vladana Desnice (Zadar, 17. rujna 1905. Zagreb, 4. oujka
1967.) u suradnji Desniinih susreta Centra za komparativnohistorijske i interkulturne
studije Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, fakultet-
skog Odsjeka za kroatistiku, Hrvatskog drutva pisaca i Srpskog kulturnog drutva Pro-
svjeta. Odravaju se svake godine redovito koncem onoga rujanskog tjedna u kojem je
piev roendan. Stalni sastav Pripremnog odbora Desninih susreta ine (abecedno):
prof. dr. sc. Kreimir Nemec, Velimir Viskovi, edomir Vinji i potpisnik ovih redaka.
Godine 2007. lanica Odbora je bila doc. dr. sc. Zrinka Blaevi.
Ovaj Zbornik ukljuuje 25 lanaka nastalih na temelju priopenja sa skupova odranih
2005., 2006., 2007. i 2008. godine. Posljednji uvrteni lanak, koji sam napisao kao vo-
ditelj Desniinih susreta, sadrava kontekstnu kronologiju te u prilogu programe rada
spomenutih Desniinih susreta. Potonje omoguuje uvid kada i u kojem problemskom
kontekstu je koji lanak izvorno nastao.
Desniini susreti, pored ostalog, sastavni su dio inicijative za utemeljenje Meunarod-
noga sveuilinog centra u Kuli Stojana Jankovia u Islamu Grkom, koja je 2009. godi-
ne legalizirana dogovorom rektor Sveuilita u Zagrebu i Sveuilita u Zadru, profesora
dr. sc. Alekse Bjelia i dr. sc. Ante Ugleia te vlasnika Kule, potomaka Vladana Desnice.
Nadam se da e i ovaj Zbornik, kao i druge dvije spomenute sveske, biti radni doprinosi
realizaciji toga izuzetno znaajnog projekta.
Desniini susreti 2009. i 2010. bit e objavljeni u posebnim sveskama, to bi ubudue
trebalo biti pravilo. Najljepe se zahvaljujui svima koji su na bilo koji nain doprinijeli po-
stignutim uspjesima Desniinih susreta, posebno pievoj djeci Olgi kari, dr. sc. Jeleni
Ivievi-Desnica, dr. sc. Natai Desnica-erjavi i dr. sc. Urou Desnici, vlasnicima Kule,
na suradnji i gostoprimstvu te isto tako posebno gosp. Duku Ljutini i gi. Vlasti Gracin
na razumijevanju i podrci i zagrebakome Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i port
na potpori, ime je osigurana novana potpora za pokrie trokova tiskanja ove knjige.
Kolegica Ivana Cvijovi mi je pomogla u urednikim poslovima time to je sudjelovala u
prikupljanju lanaka i posebno u njihovoj jednoobraznoj strunoj obradi. Zahvalnost dugu-
jem i gosp. Iliji Raniu iz nakladnikog poduzea Plejada iz Zagreba na spremnosti da u vrlo
kratkom roku uini sve to je potrebno da knjiga bude to kvalitetnije pripremljena i tiskana.
U Rovinju, 9. kolovoza 2010. godine

prof. dr. sc. Drago Roksandi

Rije prof. dr. sc. Sinie Tatalovia, izaslanika
predsjednika Republike Hrvatske gosp. Stjepana
Mesia u Islamu Grkom, 17. rujna 2005. godine
na stotu obljetnicu roenja Vladana Desnice
Potovana obitelji Desnica,

potovani organizatori ove sveanosti,
dame i gospodo,
dopustite mi da na poetku obiljeavanja 100. obljetnice roenja knjievnika Vladana De-

snice u ime Predsjednika Republike gospodina Stjepana Mesia, koji se zbog odsutnosti
iz Hrvatske nije mogao osobno odazvati, zahvalim na pozivu koji mu je upuen da bude
pokrovitelj ove sveanosti, to je Predsjednik sa zadovoljstvom prihvatio, te da u njegovo i
svoje ime pozdravim sve sudionike. Ujedno, kao izaslanik elim se zahvaliti na prigodi da
na ovome sveanom skupu mogu uputiti nekoliko rijei.
irom svijeta je tako, pa ni u Hrvatskoj to nije nikakav kuriozum, da kulturu jednoga
naroda i jedne zemlje ne ine samo njegovi pripadnici nego i pripadnici drugih naroda to
obitavaju na njegovu tlu. Tako i u hrvatskoj kulturi, samim tim i u knjievnosti, imamo
niz imena koja su svojim podrijetlom izvan hrvatskoga nacionalnoga korpusa, ali su, rodiv-
i se ovdje ili naselivi se u Hrvatsku, svojim radom stekli ugled i potovanje i postali dio
hrvatske kulturne batine. Uz moda najpoznatije takve primjere Stanka Vraza, Dimi-
triju Demetera, Augusta enou Vladan Desnica nesumnjivo je jedan od knjievnika koji
svojim djelom, jednako jezino, tematski i kulturoloki, ulazi u korpus hrvatske knjievne
batine. Ujedno meutim, Vladan Desnica pripada srpskoj kulturi u Hrvatskoj, te daka-
ko, samim time ukupnom korpusu srpske knjievno-kulturne batine. To je vana i, moe
se rei znakovita, znaajka i ujedno znaenje Vladana Desnice. On se te dvojnosti, ali ne
podvojenosti, dvostrukosti, ali ne i rastrojenosti, nikada nije htio odrei. Stoga je sasvim
prirodno da se itav ovaj projekt, koji ima kulturoloke, socijalne, ekoloke, gospodarske
i dakako nacionalne i politike aspekte, naziva Mostovi. Vladan Desnica bio je u tome
smislu znak vremena, i to moda vie kao anticipator dananjih i buduih vremena nego
onih povijesnih u kojima je ivio. Danas je jasno da se odnosi meu narodima ne mogu iz-
graivati po zadatku, nego u slobodi, odgovorno, s punom svijeu o tome da je budunost
ivota suvremenih nacija interkulturalnost, proimanje, priznanje posebnosti i osobitosti,
razvijanje vlastitoga identiteta i upoznavanje i potovanje drugoga i drukijega. Ljudi, koji
su poput Vladana Desnice stajali ve tada na toj poziciji postali su paradigma novim nara-
tajima, koji budunost grade na suradnji, prihvaanju i potovanju.
O knjievnom djelu Vladana Desnice kao i o povijesnom kontekstu njegova ivota govo-
rit e strunjaci. No ope je priznato, i to elim naglasiti, da je Desniino knjievno djelo,
premda kvantitativno relativno neveliko, obiljeilo dio poslijeratne hrvatske knjievnosti,
posebice pedesete godine. Knjievna kritika i povijest slau se da je on jedan od najzaslu-
nijih za modernizaciju i intelektualizaciju hrvatske proze. U tome smislu on je dao prilog i

kao prevodidelj i esejist, ali prije svega kao pripovjeda. Njegov roman Proljea Ivana Ga-
leba pripada ne samo vrhovima hrvatske, nego i europske knjievnosti toga vremena. Des-
nica, suptilan stilist, analitik i kontemplativan literata, u isti mah racionalist i ovjek sna-
ne emotivnosti, mislilac i mistik, skeptik i tragalac, poet i prozaist, dao je tim romanom
jedinstvenu paradigmu modernoga intelektualca, navijestivi uvelike duh naega vremena,
sve ono to e filozofija i knjievna povijest poslije naznaiti imenom postmoderna.
Dopustite mi da se jo nakratko zadrim na znaenju ove obljetnice u drutvenom smi-
slu. Prije svega, potrebno je naglasiti namjeru autora ovoga projekta, to je sadrana u ime-
nu Mostovi, da na autentian nain smjesti Desniino znaenje u suvremeni, aktualni
prostor i vrijeme. Time taj projekt nadilazi znaenje uvanja pieve uspomene i lokalne
granice kulturne, gospodarske i svake druge revitalizacije jednoga kraja, ve se uspostavlja
kao model koji e se moi primijeniti i u drugim dijelovima Hrvatske, a moda i ire i da-
lje. Samim tim projekt ima ire, opedrutveno, a samim tim i politiko znaenje. Pitanje
nacionalnog, vjerskog, a u krajnjoj liniji ljudskoga identiteta prvorazredno je drutveno i
politiko pitanje. To je naime i pitanje slobode, demokracije, prava i odgovornosti jedne
zemlje prema manjinskim zajednicama koje u njoj ive, ali i pitanje o odnosu manjinske
zajednice i njezinih pripadnika prema toj istoj zemlji. Drugim rijeima, ako smo iz povije-
sti neto nauili, onda tomu pitanju treba pristupiti paljivo, strpljivo, no ujedno otvoreno
i bez straha, imajui na umu sri i smisao stvari: ivot i suivot. Legislativa i politika volja
da se svakom pojedincu i svakoj manjinskoj zajednici osigura njezin slobodan razvoj, moe
se sa sigurnou rei, danas u Hrvatskoj nisu upitni. No najvaniji je uvjet uspjene inte-
gracije, ali i identifikacije svake osobe i manjinske zajednice ovaj: priznati zemlju u kojoj
se ivi svojom, kao i to da zemlja prizna svojim svakoga tko u njoj ivi to je temelj koji
iskljuuje bilo kakvu podvojenost izmeu osobe i naroda, naroda i domovine, domovine i
osobe. Srpska nacionalna zajednica u Hrvatskoj, upravo zbog svojih povijesnih iskustava,
i pozitivnih i negativnih, ima u tom pogledu odgovornost prema sebi, prema Hrvatskoj,
prema cjelini srpskoga naroda, a sve vie i u kontekstu ukupne europske drutvene i poli-
tike scene. Vladan Desnica dao je primjer: jednostavno, treba imati na umu kako on nije
dopustio da mu prigovori ili primjedbe s koje god strane dovedu u pitanje njegov identitet,
identitet koji je, i srpski i hrvatski. Stoga on jest i hrvatski i srpski pisac i nitko nema raz-
loga iskljuiti ga iz svoje kulturne batine. To njegovo iskustvo ne treba ni u kom pogledu
predimenzionirati niti izvlaiti iz konteksta njegova vremena, ali ga svakako valja valorizi-
rati i dati mu suvremenu interpretaciju.
Projekt Mostovi, vjerujem, autentian je iskaz takva naziranja i tenje za interpretaci-
jom Desniina primjera u svjetlu dananjih ivotnih potreba. Nomen est omen: Mostovi
su znak novoga i kreativnog pogleda u budunost. A injenica da u ovom projektu surauju
hrvatski i srpski znanstvenici i strunjaci, meu kojima i ljudi ovoga zaviaja, daje mu do-
datnu vjerodostojnost. Nadam se da e njegovom provedbom Desniino knjievno djelo i
spomen njegova ivota biti vrednovani na najbolji mogui nain.
Hvala!

1.
GENEZA JEDNOG SUKOBA
Duan Marinkovi
Saetak: Vaan dio opusa Vladana Desnice ine manje poznati radovi: filmske i kazaline
kritike, filmski scenariji, intervjui i razgovori. Tek sreivanjem objavljenih i neobjavljenih
tekstova te prouavanjem autorove biografije i zaostavtine moe se uvidjeti koliko su nje-
govu stvaralaku sudbinu u mnogome odredili izvanknjievne okolnosti kako na recep-
cijskom tako i na stvaralakom planu. Godine 1959., primjerice, Desnica mora pojanja-
vati ratni period svoje biografije ne bi li izborio umjetniku mirovinu. Vrhunac predstavlja
sarajevski sluaj, svjesno isfabricirani sukob, koji je dugo obiljeavao recepciju Desniinih
djela, a vie-manje ga je ispravila tek kasnija knjievna kritika.
Kljune rijei: Vladan Desnica, knjievna ostavtina, osporena biografija, sarajevski slu-
aj.
P
rologodinje jubilarne manifestacije u povodu stogodinjice roenja Vladana Desnice
nisu bile tek kurtoazno, a tradicionalno simboliko oznaavanje jedne od nezaobilaznih
knjievnih linosti u drugoj polovini dvadesetog stoljea hrvatske i srpske knjievnosti
i kulture, jer su dva simpozija, jedan u Beogradu i jedan u Zagrebu dali nove podsticaje
za interpretaciju tog stvaralakog opusa. To se odnosi i na interpretaciju Desniinih pro-
znih tekstova po kojima je i stekao svoj umjetniki renome, prije svega na naune priloge
o njegovim romanima (Proljea Ivana Galeba, Pronalazak Athanatika) i o njegovoj poeziji,
ali i o globalnom svjetonazornom okviru to ga konstituira njegov beletristiki dio opusa.
Meutim, osobito valja istaknuti one priloge koji su se bavili zanemarenim dijelom opusa
filmskom i kazalinom kritikom, filmskim scenarijem te donekle njegovom esejistikom.
Velika je teta to nije bilo priloga koji bi interpretirao njegove intervjue i razgovore (novin-
ske i radio te razgovore na knjievnim tribinama i veerima), jer je Desnica izuzetno drao
do tog oblika neposredne javne komunikacije sa zainteresiranom italakom publikom i
namijenio im nekoliko funkcija pri emu je od posebne vanosti taj njegov spontani go-
vor o sebi, neovisno o tome to je bio naglaeno oprezan u proputanju informacija koje
su isto linog, intimnog sadraja. Takoer, intervjue i razgovore vidio je kao mogunost
i priliku da izie iz s jedne strane dobrovoljne i s druge, to je neusporedivo vanije
nametnute javne izolacije koju je razbijao neposrednim svojim govorom.
Tako je proputena prilika da se opie geneza i fabriciranje jednog fantomskog (svjesno isfa-
briciranog) sukoba koji je dugo oznaavao i recepciju Desniinih djela, to je kasnije knjievna
kritika ispravila i manje-vie adekvatno interpretirala, i osobito njega kao graansku linost,
to jo uvijek nije uraeno. Ovaj tekst prilog je tumaenju ovog drugog aspekta, onih aporija
koje se do danas provlae u napisima o Vladanu Desnici i navezuju na njegovu stvaralaku

linost. Smatram da nije potrebno prepustiti historijskom zaboravu da upokoji nekadanje

razmirice, pa se graditi kao da nekakva stvarnost nije postojala, jer je ipak ienje prostora
nesuglasja i dug prema onima koji su nezaslueno nasilje podnosili a da nisu imali prilike da
javno iznesu svoju obranu i dug prema, koliko je god to mogue, historijskoj istini, odnosno
istini o aspektima kulturne historije u Hrvatskoj vremena u kojem je autor ivio i djelovao.
Tek sreivanjem i kompletiranjem objavljenih i neobjavljenih tekstova, osobito diskur-
zivnih anrova, te prouavanjem autorove biografije i cjelokupne zaostavtine (korespon-
dencija, ugovori, kuna biblioteka itd.) moe se uvidjeti koliko su autorovu stvaralaku
sudbinu u mnogome odredili izvanknjievni razlozi ne samo na recepcijskom nego i na
stvaralaki generativnom planu. Dok se o recepcijskom planu, tu prvenstveno mislim na
recepciju Zimskog ljetovanja, ali i njegovih eseja, osobito onih u kojima Desnica raspravlja
o estetikim i opim knjievno-umjetnikim pitanjima, ipak dosta raspravljalo, o stvara-
laki generativnom planu jedva da je ita reeno. I na opem egzistencijalnom planu samog
Vladana Desnice kao graanske linosti. Dodue, opravdanje za takav odnos knjievne hi-
storije postoji, jer nije bila objavljena cjelokupna graa literarnog opusa pa se nije ni moglo
znati to on sve sadri. U tom smislu nije se moglo opisati ni egzistencijalni plan autora,
jer se on jasnije uoava tek uvidom u autorovu zaostavtinu koja sadri zanimljivu grau o
brojnim pitanjima javnog komunikacijskog prostora kulture u Hrvatskoj (i ne samo u njoj!),
vremena u kojem je Desnica stvaralaki produktivan: od 1950. do 1961. godine, od nasto-
janja da brani Zimsko ljetovanje od neadekvatnih pa i zlonamjernih tumaenja kad je
pisac koji tek poinje da se afirmira i da okuava grke zalogaje opreza u javnoj komunika-
ciji kao samostalni knjievnik bez ikakve podrke osim svojih sposobnosti do skandala na
kongresu Saveza knjievnika Jugoslavije 1961. godine u Sarajevu kad je uvaeni stvaralac
sa sve znaajnijom meunarodnom recepcijom i reputacijom.
Prilika se otvorila 1959. godine kad odlazi u penziju i kad trai umjetniku mirovinu.
Njegova molba nije odmah rijeena, nego se od njega trailo da pojasni ratni period u svojoj
biografiji. I on to ini, ali proirujui svoje objanjenje svojevrsnim pozivom da se ta situa-
cija iskoristi kako bi se njegov poloaj rasvijetlio: Rat me zatekao na slubi kod Dravnog
pravobraniotva u Splitu. Poetkom 1942. god. istupio sam iz slube, te sam se s porodicom
povukao na selo /Islam Grki, kotar Benkovac/, gdje sam ostao sve do odlaska u partizane.
Od jeseni 1942. povezan sam s NOB-om aktivnim potpomaganjem i saradnjom. U svojoj
kui pruao sam zaklona kuririma, terenskim radnicima, grupicama partizana na prola-
sku, davao hranu i drugo za partizanske grupe u okolici, sklanjao ljude koje su okupatorske
vlasti traile i gonile, potpomagao porodice interniraca itd. Zbog takvog svog rada bio sam
izvrgnut ikanama, premetainama i svakakvom maltretiranju od strane etnika, od kojih
mi je vie puta bio najdirektnije ugroen i sam ivot, tako da sam se morao spasavati bije-
gom i skrivanjem kod prijatelja u blinjim mjestima. Jednom prilikom pukim udom spasio
sam se od etnikog strijeljanja. Te su injenice openito poznate u onom kraju i o njima
mogu da posvjedoe brojna iva lica na pr. i drug Jovica Joki, sadanji sekretar Kotarskog
komiteta u Zadru. /Kaem jo iva, zato to su neka od tih lica, kao pok. Stevo Zeevi,
Duan Kalapa i drugi, poginula ili pomrla/. Prilaem i dva originalna Posvjedoenja dru-
gova to su u to doba vrila izvjesne funkcije na terenu, koja sam svojedobno, za jednu sli-
nu potrebu, bio pribavio. Samo molim da mi se nakon upotrebe vrate, jer nije iskljueno da
e mi jo za nedogledno vrijeme biti potrebna u svrhe ponovnog pranja i opravdavanja od
svijesno neistinitih difamacija, ukanja, govorkanja to se, evo ve devet godina, a uvijek u
istoj kuhinji, smiljeno fabriciraju. A turaju se u svijet ak i preko takvih osoba koje su, u to

Geneza jednog sukoba 13
isto vrijeme, komodno sjedile u Pavelievom Zagrebu, zauzimale poloaje, dobivale nagra-
de i odlazile u poklonstvene deputacije doglavniku Mili Budaku. Pa i preko takvih koje
su se proglasile folksdojerima i stupile u Wermacht te pravile erkeske jedinice u njihovim
pohodima. Rekao sam tano devet godina jer treba istaknuti da se, od 9. maja 1945., kad
sam u partizanskoj uniformi doao u Zagreb, pa sve do sredine 1950., ni u Ministarstvu fi-
nancija NRH, gdje sam zauzimao poloaj efa pravne slube, ni u knjievnim krugovima u
kojima sam se kretao, nikad nije uo ni jedan jedini takav apsurdni glas. Oni su poeli da se
ire a evo se ire i dandanas, iz ve spomenute centrale, tano sredinom 1950., istodobno s
mojom prvom znaajnijom knjievnom afirmacijom, to jest povodom moje knjige Zimsko
ljetovanje, kad je po prvi put protiv mene organizirana hajka na vjetice. Hajka se nastavila
ispadom u tampi Ivana Donevia prilikom dodjeljivanja Nagrade Saveza knji. Jugoslavije
mojoj knjizi Olupine na suncu, ispada na koji je dolino i muki reagirao javnom izjavom
u Borbi od 9. V. 1953. Milan Bogdanovi u ime cjelokupnog irija za nagrade. Podvale
i podmetanja obnavljala su se povodom svake pozitivne ocjene mojih knjievnih radova u
zemlji i svakog laskavog spomena mog imena u inostranim knjievnim listovima i asopisi-
ma, podvodno rovarenje nije nikad ni prestalo. O svemu tome ukoliko nije Naslovu ve
notorno mogli bi da poneto kau istaknuti knjievnici Mirko Boi, Petar egedin, Jure
Katelan, Slavko Kolar (tadanji predsjednik DKH), Fadil Hadi, Marijan Matkovi, Ivo
Frange i mnogi drugi. Pritom mi je sistematski onemoguavano da ta podmetanja opovr-
gnem u javnoj tampi te da pokaem pravo stanje stvari i pravo lice ljudi. Rezultat: dokraja
provedena diskriminacija i moja potpuna segregacija via facti od svih javnih i drutvenih
manifestacija naeg kulturnog ivota, segregacija koja se oituje u itavom nizu sluajnih
injenica, a koja ide od iskljuenosti iz funkcija u upravi DKH pa sve do formalnog nepo-
zivanja na bilo kakve javne priredbe, proslave, primanja prilikom sveanosti, godinjica, na-
rodnih praznika i sl. Doseg te tihe ekskomunikacije bit e sasvim oit ako se uzme na um
da itavih devet godina moje ime nije figuriralo u bilo kojem odboru, komisiji, iriju, vije-
u, redakcijskom sastavu, izdavakom ili kazalinom savjetu, delegaciji, deputaciji itd. itd.
A da bi stvar bila jo korektnija, ta se segregacija s naroitom tendencijom prikazivala kao
moje odvajanje, tuenje, dranje po strani. Uzaludna su bila sva moja nastojanja da se to
aputavo moje pitanje iznese na tapet i jednom zauvijek proventilira: ono se, kao to se i u
ovoj prilici vidi, svakom podesnom zgodom iznova podvodno uzmuuje. Zato koristim i ovu
priliku, pa upravljam Naslovu molbu, da se povodom rjeavanja o mojoj umjetnikoj mi-
rovini ve jednom konano proventilira moje pitanje, te da najzad svri taj Kafkin Proces
pod ijim se inkubusom nalazim evo ve devet godina, i koji je meni stalno oteavao rad, a
ni naoj kulturnoj klimi nije sluio ni na korist ni na ast.
Desnica ipak dobiva umjetniku mirovinu, ali ne uspijeva da svoju muku uini dovolj-
no vanom za javni pretres. Fantomski udovi i dalje postoje. Ako je postupak za stjecanje
umjetnike mirovine bila neadekvatna prilika, jer to komisiju sigurno da nije interesiralo,
onda e incident dvije godine kasnije ipak omoguiti da se eventualno o tome i formal-
no-pravno progovori. Radi se o tzv. sarajevskom incidentu.
Sarajevski incident i kasnije iz njega nabujali skandal te mjesto estih osvrtanja kad je u
pitanju Vladan Desnica dolazi tako na kraju jednog uzaludnog pokuaja da se konano jav-
no raspravi, proventilira, kao to kae sm Desnica, njegova iracionalna krivnja i gri-
jeh spram drutva. Nemogunost da doe u priliku da javno progovori i da sa sebe spere
sve ono to je arija svojom zakulisnom rabotom uinila, Desnicu je duboko pogaalo i
frustriralo. Taj anonimni a tako djelotvorni mehanizam iza kojega se krije strah od javnog

iznoenja svojih stavova u nastalom predmetu rasprave, Desnici je, naravno, i te kako jasan.
Jo e u Zapisima o umjetnosti varirati slinu temu u fragmentu Djelovanje lai: La uvijek
i neminovno ima svoje djelovanje: i kad smo se osvjedoili da je od muhe napravljen konj,
jo uvijek pretpostavljamo da predlei bar ta muha. I kad vjerujemo da je neka tvrdnja lana,
mi je, po imanentnim zakonima ljudske psihe, reduciramo 99%, ali nikad za svih 100%.
Kleveta uvijek, i kad je bjelodano dokazana kao takva, bar djelomino postizava svoj
cilj, to jest uspijeva da poneto ukalja svoju rtvu, da baci na nju neku sjenu: kad se oito
dokae da neko nije krao srebrene lice po restoranima, za nj dodue ljudi ne govore: ovo
je onaj to krade lice, ali govore to je onaj za koga se pronosilo (istina, neosnovano pro-
nosilo) da krade lice. Priznat ete, ipak ostaje neka mala, tanana razlika izmeu njega i
ovjeka za koga niko nikad nije to ni tvrdio.1 I zna da je prokazanome izuzetno teko da
sa sebe strese sve ono ime ga se prljalo.
Naime, na Kongresu Saveza knjievnika Jugoslavije to se u septembru 1961. godine
odravao u Sarajevu dolo je do verbalnog i fizikog duela izmeu Vladana Desnice i Gu-
stava Krkleca nakon viekratnog i dugog Krkleeva provociranja spominjanjem tobonje
Desniine suradnje s talijanskom okupacijskom vlasti, objavljivanjem tekstova u okupator-
skoj tampi, pisanja gramatike, nedvosmislenih aluzija na monarhistiku ideologiju i oevo
senatorstvo, izrugivanje s vojvodskom (ratnikom) porodinom tradicijom, aluzijom na et-
nitvo itd. Isprovocirani Desnica fiziki je nasrnuo na Krkleca, pri emu je Krklec zadobio
tjelesne ozljede za koje dr Vladeta Lazovi utvruje da lake su prirode. Skandal je bio
ogroman i ubrzo prerastao okvire puke fizike konfrontacije dva ugledna knjievnika na
javnome mjestu. Nepunih mjesec dana po izbijanju sukoba oglasilo se Drutvo knjievni-
ka Hrvatske htijui da rijei nastali spor formiranjem disciplinske komisije. Antun oljan
14. 10. 1961. potpisuje dva dopisa kao tajnik Drutva: prvi se alje Jakovu Katuiu kao
lanu Ideoloke komisije CK Hrvatske, a drugi Desnici. Od Katuia se moli za podrku i
pomo miljenjem u ovoj delikatnoj stvari, a sam incident i posljedice samog incidenta
interpretira ovako: Spomenuti incident izazvao je naalost neprilino neugodne politike
posljedice o kojima raspolaemo s novim podacima. ovinistiki komentari ovog sluaja,
kao i neke konkretne izjave, naroito druga Desnice i jednog beogradskog izdavaa koji po-
ziva Desnicu da se smjesta preseli u Beograd to bi znailo da e drug Desnica bre bolje
izai iz nae kompetencije prisilile su nas da poduzmemo istragu ovog incidenta i da po-
stupimo prema rezultatima te istrage, koji e morati oigledno biti saopeni i javnosti. Od
Desnice se pak trai: Uprava DKH ovlastila me je da Vas zamolim da to je bre mogue,
a svakako do 20. o.mj. podnesete Upravi Drutva knjievnika kratak ali potpun izvjetaj
o tome to se dogodilo, te da navedete svjedoke koji bi mogli potvrditi Va iskaz. Dopis
istog ili slinog sadraja najvjerovatnije je poslao i Gustavu Krklecu, jer e obojica na isti
zahtjev odgovoriti pismima: Desnica datirano 20. 10. 1961., a Krklevevo Zagreb, 23.
listopada 1961. U dosjeu to se uva u Arhivi Drutva knjievnika Hrvatske u vezi s tim
predmetom nalazi se i dopis Desniine supruge Ksenije od 16. 10. 1961. u kojem obavje-
tava Drutvo knjievnika Hrvatske da se Vladan Desnica nalazi na porodinom imanju u
Islamu Grkom pa nije sigurno da li e moi odgovoriti do oznaenog roka.
U svom odgovoru Drutvu, datiranom 20. oktobra 1961., Desnica ne udovoljava za-
htjevu Drutva knjievnika Hrvatske nego predlae da DKH odgodi svoj postupak do
1
Vladan Desnica, Hotimino iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnice, I, (pr. Duan Marinkovi), Zagreb 2005.,
70-71.

Geneza jednog sukoba 15
pravomonog zavretka glavne stvari i obavezuje se da e kad se vratim u Zagreb spreman

sam da to prethodno pitanje prodiskutiram i usmeno obrazloim funkcionerima Drutva.
Desnica oito ima u vidu linu tubu na sudu: Naime, u itavoj ovoj stvari najbitnije nije
sm incident, ve uprav ono ime e se redovni forum imati da pozabavi, t.j. djelo klevete
i difamacije, provjeravanje stavova i djelatnosti pojedinih lica u prolosti, pitanje njihove
saradnje odnosno nesaradnje sa okupatorom i njegovim pomagaima, akti raspirivanja na-
cionalne mrnje, ovinizma, revanizma, i tome sl. A to oevidno prelazi ne samo nadle-
nost nego i tehnike mogunosti Drutva knjievnika (...).
Krklec fiziki nasrtaj na sebe objanjava Desniinim linim razlozima netrpeljivosti, jer
je u dva navrata bio lanom irija za dodjelu knjievnih nagrada (sarajevski natjeaj za ro-
man godine 1957. u pitanju je roman Proljea Ivana Galeba; Sterijino pozorje radilo se
o Ljestvama Jakovljevim), a u obje situacije Desniini tekstovi nisu nagraeni.
Do sudske parnice nije dolo. Drutvo knjievnika Hrvatske odustalo je od provoenja
disciplinskog postupka. Ne moe se utvrditi zato je Desnica odustao od planirane i pripre-
mane tube, iako je konano bio u toliko iekivanoj prilici da javno progovori o viegodi-
njim objedama i da bar dijelom opovrgne sve optube kojima je bio nesmiljeno obasipan,
da konano upokoji fantomsko iskustvo bespovratnih gubitaka. To i nije za ovaj tekst od
presudne vanosti, jer mu je svrha ipak druga: bar ovako naknadno ne dozvoliti da tobonji
historijski zaborav, kao to inae veoma esto zna da se dogodi, do neprepoznatljivosti ne
prekrije nekadanju stvarnost pa onda kao da ona nije ni postojala. Dodatno i zato, jer se
njezini tragovi svako toliko pojavljuju do danas.
Die Genese eines Konfliktesm

Zusammenfassung: Ein wichtiger Teil des Vladan Desnicas Opus bilden die weniger bekannten Wer-
ke: Film- und Theaterkritik, Drehbcher, Interviews und Gesprche. Erst durch das Ordnen verf-
fentlichter und unverffentlichter Texte sowie durch das Studium seiner Biografie und seiner Hinter-
lassenschaft kann einem die Einsicht darin gewhrt werden, inwieweit das schpferische Schicksal
des Autors in vielerlei Hinsicht die auerliterarischen Umstnde bestimmten sowie auf rezeptiver als
auch produktiver Ebene. So musste Desnica zum Beispiel im Jahr 1959 eine detaillierte Beschreibung
von seiner Kriegsperiode geben, um eine Knstlerrente zu erkmpfen. Den Hhepunkt stellt aber die
so genannte Sarajevo-Affre dar, ein bewusst fabrizierter Konflikt, der lange die Rezeption seiner
Werke prgte und mehr oder weniger erst durch die sptere Literaturkritik korrigiert wurde.
Schlagwrter: Vladan Desnica, literarische Hinterlassenschaft, bestrittene Biografie, Sarajevo-
Affre.

Literatura
Vladan Desnica, Hotimino iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnice I-II, (prir. Duan Marin-
kovi), Zagreb 2005.

2.
ZGUSNUTE KAPLJE
Pretpostavke za itanje Desniinih stihova
Tonko Maroevi
Saetak: U literarnom opusu knjievnika Vladana Desnice lirika ini dosad esto zanema-
rivani dio. Njegov opus obuhvaa etrdesetak pjesama, nastalih kroz gotovo tri desetljea
pisanja i meusobno vrlo razliitih. Za razliku od proznog stvaralatva za koje je primio
brojne nagrade, njegova jedina zbirka pjesama, Slijepac na alu (1956), doekana je goto-
vo na no jer nije odgovarala tadanjim zahtjevima za modernizacijom izraza. U ovome su
radu u sreditu pozornosti pjesme koje sam Desnica nije uvrstio u spomenutu zbirku, ve
su one tek posthumno uvrtene u sabrana djela i sve se ee prepoznaje njihova izvorna
knjievna vrijednost.
Kljune rijei: Vladan Desnica, lirika, Slijepac na alu, zaboravljene pjesme.
I.
C
jelokupni znani nam korpus pjesnitva Vladana Desnice ne obuhvaa ni pedeset pje-
sama, a one su prema datacijama i rasponima objavljivanja nastale kroz gotovo tri
desetljea pisanja (19271955). Dakle, koliinski tvore neveliku pregrt, stilsko-tipolo-
ki meusobno su vrlo razliite, te kao takve gotovo osuene na marginalizaciju, pogotovo s
obzirom na impresivnu teinu pieva proznog opusa (pa i ostaloga literarnog djelovanja: na
kritikoj, esejistikoj, dramskoj, scenaristikoj, prevoditeljskoj, feljtonistikoj ili ak glazbe-
noj brazdi). Vrijednosno su takoer uglavnom podcjenjivane: kad je izala autorova jedina
zbirka, Slijepac na alu (1956), doekana je gotovo na no, jer je ponajmanje odgovarala
tada vrlo usijanim zahtjevima za modernizacijom izraza.
Sam pisac je skeptino i rezignirano nakon neobino hladnog odjeka i stroge procjene
zbirke u javnosti ovako formulirao svoj odnos prema vlastitoj poetskoj dionici: Stihovi
su sasvim sporedna grana mog umjetnikog rada. Objavio sam usve valjda nekih tridesetak
pjesama. Nikako ih ne smatram jednim od vanijih i znaajnijih sektora moga rada. esto
su samo skica ili polazna taka za dulji i drukiji razvoj, kao to se obilato moete uvjeriti u
tkivu Proljea Ivana Galeba. Nemam, dakle, naroitih stihovnih ambicija. Ipak, mislim
da moji stihovi ne otkrivaju jednu znatno siromaniju prazniju ili izmiljeniju linost ispod
srednjeg prosjeka pjesnika i stihopisaca iz moje generacije i moje sredine.

Zgusnute kaplje 17
Doista, lako se sloiti s tvrdnjom kako su neke pjesme bile tek skicom za daljnju razra-
du, a moemo prihvatiti i autorovo uvjerenje kako nije ispod prosjeka hrvatske i srpske pje-
snike produkcije iz tridesetih godina (kad je veina njegovih lirskih realizacija zapisana).
Meutim, problem je u konstatiranju pjesnikove linosti, lirskog subjekta, jer Vladan
Desnica u svojem pjesnitvu kao da ima nekoliko osobnosti. U svakom sluaju nije ni pra-
zan, ni siromaan, ni izmiljen. Dapae, bogatiji je, razvedeniji, konkretniji od veine, no
utoliko i manje koherentan. Razumije se da preteu iskazi meditativnog, introspektivnog,
refleksivnog tona, no ne manjkaju ni anr scene, vizualni krokiji, ambijentalni ugoaji, pa
i povremena socijalna nota.
ini se da je motivska i morfoloka raznolikost Desniina kanconijera u najveoj mjeri
skrivila negativne reakcije. Primjerice, etiri suvremena, mlaa kritiara su uglavnom ne-
gativno ocijenili Desniin poetski start ili lirsko oknjienje (ukorienje), zamjerajui mu
listom pasatizam, tradicionalizam, zakanjelost, no svaki je od njih po svojim afinitetima
pokuao izdvojiti iz zbirke poneki vrijedniji naslov. Oni su se meusobno toliko razli-
kovali u izborima, da je ak petnaest pjesama (od ukupno 34 u zbirci okupljenih teksto-
va) izvueno s pozitivnijim naglaskom. Naime, svaki je kritiar vidio Desniinu poeziju
iz drugaijega rakursa, gotovo svaki je nalazio poneku fasetu s kojom bi se mogao sloiti,
pomiriti, prihvatiti je.
Nezavisno od njih, jer ja sam spreman doivjeti Desniin lirski dnevnik kao cjelinu (da-
kako, s odgovarajuim aksiolokim amplitudama i tematskim oscilacijama), ponajprije bih
se odluio kao naroito karakteristinu i zbiljski nadahnutu, potencijalno antologijsku
odabrati jednu pjesmu koja dosad nije upala u oko nijednom od recenzenata i tumaa.
Rije je o klasino zatvorenoj formi (tri ne ba sustavno i pravilno rimovane tercine sa
zavrnim katrenom) i izrazitom pejzanom uvidu, inventuri detalja i timungu duboke
uronjenosti u prirodu. Vjerujem da su asocijacije na reprezentativne presedane takve lirike
(u rasponima od Vidria do Nazora) sprijeile da dosad bude posebno prepoznata pjesma
naslovljena Zaarano podne:
Umuko je cvrak. Ne njie se grana
majinski nad glavom. Na polja je legla
ustreptala jara srpanjskoga dana.
Zrak je gust i ljepljiv, pun podnevnog muka:
u njemu su stala, udom zaarana,
ludovanja vjetra i valovi zvuka.
U goloj stijeni iz procjepa klija
mrava travka kostretna i tura:
na suncu otrov prekaljuje zmija.
I svaka stvar je stiala svoj kucaj,
svoj prisni srh u koru zbila skunu,
i saela svoj vreli sok u jednu
zgusnutu kaplju, oporu i unu.1
Moe izgledati idealistikim pozivanje na zaaranost i udo, ali u kombinatorici sinko-
piranog ritma, kojim pjesma zapoinje (da bi se nastavila vjetim opkoraenjem) i melodi-
1
Vladan Desnica, Zaarano podne, Slobodna Dalmacija, br. 2476, 24. I. 1953.

ozno zaokruene sekvence na kraju, nalazim snagu autentinog ouenja, izdvajanja speci-
finog ekstrakta iz openite, panoramske slike. Vrlo je uspjela izmjena statinih odreenja
(tiine, zaustavljenog vjetra, nepokrenute grane, masivne stijene) i suzdranih, latentnih na-
znaka ivotnog kretanja (ustreptali zrak, trava koja klija, kucaj makar i stian). Neemo
zanemariti ni atribute koji evokaciji daju teinu zbiljske dramatike, suprotno oekivanoj
idilinosti. Naime, krto bilje je kostretno i turo, ivotinjski lik (zmija) prijeti svojim otro-
vom, a svaka stvar emanira opori i uni dah.
Posljednji katren pjesme moemo shvatiti i kao politiki credo. Pjesnik, poput zaarano-
ga podneva, zbija svoj prisni srh u koru strofe, saimlje svoj vreli sok u jednu zgusnutu kaplju,
koja istina jest i opora i una, ali je takoer zaobljena i zvuna. Desniina lirska jema-
tva dala je plodove iz kojih se dalo iscijediti itekako zgusnutih, dragocjenih kapi.
II.
Kakvo je Desniino lirsko punjenje moda emo najbolje doznati osvrnemo li se i na
nekoliko pjesama to ih je i sam zanemario, odnosno: nije ih uvrstio ni u svoju jedinu za
ivota tiskanu zbirku, smatrajui ih valjda svojevrsnim porodom od tmine. Rije je o sve-
ga est pjesama to ostadoe iskljuivo na stranicama asopisa (da bi potom, posthumno
bile ipak uvrtene u Sabrana djela), pa bi se ukupni saldo autorova pjesnikovanja trebao
zakljuiti na brojci od etrdeset pjesama (ne tridesetak, koliko ih sam autor navodi, a ni
pedesetak, s kojom smo cifrom aproksimativno zapoeli nau inventuru).
U zbirku neuklopljene pjesme pripadaju jamano pievu ranijem razdoblju, jer ih pre-
teno karakterizira zanimanje za seoski ivot, za prosjake i lude-oriinale, s naglaenom
socijalnom notom. Meutim, pjesnikova opservacija iznimno je ivahna, konkretizacija
usmjerena na neobian detalj, leksiki izbor vrlo originalan, atributi paljivo odreeni. Uz-
mimo, na primjer, uvodni dio pjesme Jabuke:
Jabuke na hrpi
vesela mala bratija
blistaju s hiljadu osmijeha.
Cijelu su no promirile u mraku
skutrene pod bankom
u nagnjilom mirisu strpljivog zelja...2
Da nije uinio nita drugo nego paljivo pribliio svojstva nagnjilosti i strpljivosti, odno-
sno precizno diferencirao temporalne aspekte promirenja i skutrenosti, zasluio bi pohvalu.
A pjesma osim brine retorike opreme, na koju upuujemo nosi i poantu karakteristi-
ne predanosti svjetlu. Iz druge pjesme, iz istoga ciklusa Seljani na trnici, naslovljene
Mali slikar, preuzet emo pak zavrni odjeljak:
Toplog, mrkog kruha
iji je miris brat majinu glasu
to k uini zove;
toplog, mrkoga kruha
ija je boja sestra suroj boji
2
Vladan Desnica, Jabuke, Hrvatsko kolo, 5/1952., br. 4, 246.

Zgusnute kaplje 19
oeva suknenoga gunja

i krpice zemlje u prisoju
o kojoj svaki mu sabrat
vjeito sanja.3
Istina je da je temeljena ritmizacija tog pasusa odve poznata (kao to je i motivika tu-
no prozaina), no smjelost usporedbi i naglaenija sinestezija (ak etvoro osjetila: okusa,
mirisa, sluha i vida pa indirektno i opipa, podrazumijevane kore, naznaene zemljine
brazde) govore o pjesnikoj slobodi povezivanja krajnosti. Osim toga izrazito je zamjetljiva
afektivna vezanost s objektom (kruhom), to izaziva itav lanac obiteljskih pojmova (od oca
i majke, preko brata i sestre, pa sve do nekoga kumulativnog sabrata). Suri, mrki kolorit ta-
koer sustavno povezuje kruh, oev gunj i komad zemlje (nazvan krpicom, da se opet lake
povee s tkaninom oeve odjee), a to je tipina boja krte Dalmatinske zagore, kamenjara
s meama i posnim obradivim dolcima u kotlinama. Trea pjesma iz istoga ciklusa posve-
ena je prosjaku, okrtena Duge sjenke. Iz nje emo, za razliku od prethodeih primjera,
navesti dvije sredinje (nerimovane) tercine:
... On ipak isprua ruku,
al sama prezava kretnja
veli: ne podaj, ne podaj!
Snuden kree u brda
nosei dlanove prazne
i gvozdenu kuku u drobu...4
Taj tranche de vie vie je psiholoki motiviran negoli slikovito prezentiran, no ne mo-
emo previdjeti smisaonu polarizaciju i zvunu asonancu izmeu ispruanja i prezavosti,
odnosno izmeu ispruenosti i snudenosti, pa i samih rijei kao to su prezave i prazne
(ruke, kretnje, dlanova). Iz pjesme Proljee primorskih ulica iskoristit emo dva detalja,
jedan iz same sredine:
... kad smokva iz zidina gradskih,
kriva pod teretom mnogih
suhih, pranjavih ljeta,
u pupove satjera mlije...5
Ne ini li nam se ova slika pravim ozbiljenjem zgusnute kaplje, inom prevladanoga
kontrasta izmeu suhoe i tenosti, svojevrsne realizacije vitalnog instinkta, to se oituje
pupanjem i tenou te kao da prokrvljuje tkivo? Drugi je detalj zavrna sekvenca iste pje-
sme, takoer obiljeena suprotstavljenjem velikoga nitavila i male manifestacije ivota:
... iz razdnivene bave to grdno zjapi
baue tamom praznina na proljee mlado
i treptav roj muica igra.6
Moemo li ne zamijetiti iznimnu plastinost Desniinih izraza: bava je izgubila
dno, pa je razdnivena, a njezina rupa se potom oglaava zastraujuom onomatopejom
3
Vladan Desnica, Mali slikar, Hrvatsko kolo, 5/1952., br. 4, 246.
4
Vladan Desnica, Duge sjenke, Rijeka revija, 3/1954., br. 3-4, 114.
5
Vladan Desnica, Proljee primorskih ulica, Knjievni Jadran, 1/1952., br. 4-5, 6.
6
Isto.

baue. Dakako, izmeu zjapljenja i treptanja opet se uspostavlja specifina napetost. Iz pje-
sme Seljani posudit emo samo jedan katren:
... I javi se pjesma, otegnuta, vajna;
razljulja se; kao sukljaj teka dima,
povija se zemlji iroka, beskrajna
i tone u utim, dozrelim itima...7
Primjeujemo odmah aliteraciju utim itima i asonantnu blizinu sukljanja i razljulja
se. Paradoksalno je meutim kako je sukljaj izrazito kratkotrajan i vertikalan, dok je raz-
ljuljanje naglaeno dugako i horizontalno. Desnicu je morao privlaiti foniki paralelizam
sa semantikom diskrepancijom.
III.
Eto, itanjem odbaenoga Desniina poetskog korpusa uspjeli smo ekstrahirati niz
zanimljivih mjesta. Dakle, ak i u pjesmama do kojih ni sam autor nije mnogo (ili uope)
drao nalo se specifino vrijedne grae, bilo na razini smjelih usporedbi bilo pak po kriteri-
jima stilsko-morfoloke razrade. Da ne govorimo o motivskim razlozima: svih pet pjesama
kojima smo se malo detaljnije pozabavili pripada krugu socijalno-zaviajnih nadahnua, te
svjedoe autorovu senzibiliziranost za sredinu i ljude s kojima je ivotno sroen.
Meutim, mi smo im svjesno pristupili ponajprije formalno-analitikim kriterijima,
nalazei u njima takoer Desniinu volju za oblikovanjem, njegovu svijest o potrebi do-
raenoga izraza, o nunoj sljubljenosti stanovitih konvencionalnih svojstava i inovativne
preteno leksike svjeine. U tu bi nam svrhu dobro posluile i analize Desniinih pri-
mjerenih prepjeva (uglavnom talijanske klasicistike poezije i baroknih madrigala i kanco-
na), ve ocijenjenih kao vrhunska dostignua, najadekvatnija u svojoj vrsti. Naime, u svim
primjerima (izvorne i posredniko-prevoditeljske) spisateljske djelatnosti, Vladan Desnica
se suvereno slui jezinom graom, umjeno koristei ritmika i eufonijska svojstva, zavi-
rujui pokatkad i u riznicu kovanica ili novosloenica.
Ne kanimo, dakako, slinim postupkom citiranja i komentiranja ulomaka proeljati i
vei broj pjesama to doivjee ast uvrtavanja u zbirku. Koliko god da su te pjesme uglav-
nom kasnije i zrelije, u njima ima ak moda manje ostentativno stilogenih elemenata, a
u korist smirenja meditativno-refleksivne napetosti. Zaustavit emo se ipak jo na pjesmi
uta zvjerka, koja jamano pripada i atmosferi i razdoblju Zaaranoga podneva.
Ta je pjesma objavljena davne 1934. godine u Magazinu sjeverne Dalmacije, ali pod
naslovom Ljetni motiv.8 Navest emo je u definitivnoj verziji iz zbirke Slijepac na alu,
a potom ukazati na simptomatine razlike u odnosu na prvo tiskanje:
Trske evara u vjetru zaume
i suha ita dremeno zaute
uspavanku ljetu koje sniva.
A posred etve, u puini njiva,
zaleglo ljeto, zvjerka troma, uta,
7
Vladan Desnica, Seljani, Magazin sjeverne Dalmacije, 1/1934., br. 1, 88.
8
Vladan Desnica, Ljetni motiv, Magazin sjeverne Dalmacije, 1/1934., br. 1, 89.

Zgusnute kaplje 21
teka od ploda i raanja sita:

isplazila jezik pa dahe i guta
dah mladog vjetra. A trepke joj duge
ute ko osje od dva klasa ita
sanjivo trepte.9
Intervencije nisu ba bile brojne, ali su vrlo znakovite. Dremena pjesma zamijenjena je
uspavankom, ali je stoga prilog lagano postao dremeno. Daleko najvanija promjena u no-
voj varijanti odnosi se na uklanjanje priloga kao u sredinjem stihu (koji je isprva glasio:
zaleglo ljeto kao zvijerka uta). Na taj je nain, umjesto usporedbom, ljeto izravno poisto-
vjeeno sa zvjerkom, ime je simbolika snaga nedvojbeno narasla. S time su u vezi i odgo-
varajue gramatike prilagodbe: kako ljeto sada postaje subjektom enskoga roda (dakako:
zvjerkom), ona je jezik isplazila (ljeto ga je bilo isplazilo), a trepke su joj duge (dok su pret-
hodno njemu mu bile isto takve). Morat emo se sloiti da je novija verzija uinkovitija,
da je gue povezala elementarne slikovitosti i zvunosti (primjerice: utave umore eva-
ra), pridonosei jo jednu zgusnutu kaplju pjesnikovoj vrijednoj aktivi.
Razne je svoje prethodno objavljivane pjesme Desnica mijenjao, dopunjao ili kratio, a
mnogima je ponajprije izmijenio naslov. Pjesma Vidici iz zbirke prvi put je bila tiska-
na kao Panika prostora (a s indikativnom naznakom kako pripada ciklusu Sunce pod
oblakom, koji nije nikad zaokruen). Pjesma definitivno nazvana Vodarice bila je prvi
put objelodanjena kao Djevojke na vodi, a drugi put kao Jesen. Pjesma Scherzo pret-
hodno se nazivala Flanerie. Bakanal juine isprva se zvao Kolo stoljetnih kroanja.
Pjesma Jesen na alu u prvom je javljanju bila Oprotaj. Vjeita pjesma iz asopisne
objave postala je u zbirci Patetikom psalmodijom.
Moglo bi se raspravljati o funkcionalnosti tih mijena. ini se da je autoru bilo stalo
umanjiti moguu pretencioznost pa je Panika prostora svakako manje prihvatljiva od
Vidika, dok pretvorba Flanerie u Scherzo oznauje stanoviti emotivni odmak, a za-
mjena Vjeite pjesme Patetikom psalmodijom ukazuje i na javljanje autoironikog
odnosa, razumljivoga intelektualnoga korektiva mladenakim zanosima. Pri ponovljenom
objavljivanju nastale su i intervencije u samim tekstovima (ne tek u naslovima), pa bi bilo
opravdano da se sve varijante podrobno opiu i analitiki ocijene.
Prilikom prireivanja Sabranih djela (1974) nainjen je presedan, prvi korak u tom
smjeru, ali nije sustavno proveden. Naime, pjesma uta zvjerka objavljena je i u definitiv-
noj i u prvotnoj verziji (Ljetni motiv), tako da je mogue usporeivati sve razlike (to smo
dijelom iskoristili). Premda smo se stigli opskrbiti svim tiskanim izvorima, ne kanimo na
ovome mjestu razvlaiti s minucioznim deskripcijama varijanti, iako su i one dokaz autoro-
ve brinosti i svijesti o malim razlikama koje slue kao dobrodoao znak ekspresivnosti.
IV.
Ako smo pjesme kojima smo se pozabavili u veem dijelu ovoga priloga morali uglavnom
vaditi iz istilita, iz rezervnog poloaja pojavljivanja u asopisima (a ne u knjizi), to ne
znai da smatramo kako su one apsolutno najvrijednije. Jednostavno, mislimo da zasluuju
9
Vladan Desnica, uta zvjerka, Slijepac na alu, Zagreb 1956., 10.

odreenu panju nita manje od stihova koji doivjee, doekae ipak odreenu konsakra-
ciju autorske volje i definitivnijeg prihvaanja. Uostalom, tiskana zbirka Slijepac na alu
nudi toliko raznovrsnih pravaca itanja i tumaenja, da ih je teko iscrpiti. Nesluajno, u
pjesmi postavljenoj na uvodno mjesto, okrtenoj Slijepi aed, lirski subjekt preputa svoju
duu raznolikim napastima vjetra, puine, planine, kao da eli da se ona rairi i raspri me-
u biima i elementima, te da na kraju toga lutalakog iskustva prebraja svoje ivote.
Doista je indikativan taj plural. Iza sklopljenih vjea pjesnikov alter ego, to jest njego-
va dua poistovjeena s klasinim, antikim pjevaem prorokih svojstava, empatijski e
ulaziti u razliite egzistencijalne modifikacije, otkrivati specifine svoje ivote. U tu e
svrhu dobro doi osjetljivost na prirodne fenomene, sposobnost reagiranja i mijenjanja ras-
poloenja u skladu sa svjetlou i atmosferom. U jednom ranijem osvrtu na Desniino pje-
snitvo (Sunce i kia s juinom Desniinih stihova) bio sam nainio itavu inventuru
meteoropatskih pobuda, pregled solarno-nebularne ikonografije, koja je vrlo uestala u
njegovoj motivici. Tom bih kontekstu sad pridodao i pjesmu Maistral:
U prvom dahu maistrala
razvezae se zvukovi i kretnje
kao da magija presta:
i gle, odasvud, iz skrovitih mjesta
provrvje sve ivo na vidjelo:
svemu
vrati se ivot i bilo uesta.
I sva se mala bajka razabrala.10
U stanovitom smislu, navedena je pjesma nalije Zaaranog podneva: magija, arolija
je prestala, to je bilo saeto i zgusnuto, sad se razvezalo, umjesto stianog kucaja sad ima-
mo pojaano (uestalo) bilo, umjesto muka zvukove, umjesto zastajanja kretnje. Jednom ri-
jeju: provrvje sve ivo na vidjelo, odnosno: vratio se ivot. Prebrojavajui svoje ivote, slijepi
aed je s ovom pjesmom usvojio jo jednu afirmativnu esticu, pridodao zgusnutu kaplju
i od tvari eterine i difuzne.
Vizualna komponenta pjesnikova doivljaja dovela je do nekoliko izrazito ambijentalnih
kristalizacija, gdje se deskripcija spree s drutvenom osjetljivou, stanovitom solidarno-
u s bijednima. Rije je o pjesmama kao to su Dvorita i Vodarice; u prvoj su atributi
sumraja, memle i sinjosti povezani s nevoljnim sudbinama djece, domaica i sluavki, a u
drugoj teki, suri i mutni oblaci tvore pozadinu na kojoj poutjele, ture i umorne djevojke
idu na vodu. Teinu i muku njihova posla pjesnik usporeuje s mitolokim Danajidama
kerima kralja Danaja, osuenima zbog ubojstva svojih zarunika da zauvijek liju vodu u
bavu bez dna dakle bave se uzaludnim naporima.
Posebno mjesto u Desniinoj poetici zauzima pjesma Svaan, po autorovu iskazu njemu
moda i najdrae, najoriginalnije ostvarenje. Invencija je donekle nalik Desniinu izumu
Athanatika; naime, u ovome sluaju patentiran je izmiljeni jezik, odnosno koncipirana
je jedinstvena rije koja spektrom svojih semantikih protega (poput panaceje-pansemija)
okuplja istodobno nadu i tugu, opsjenu i utjehu, a prema komentaru ispod teksta jo
bi bila najblia znaenju utjehe samoobmane, odnosno samoobmane utjehe. Navodimo
nekoliko karakteristinih citata, iz kojih e se oitovati sva paradoksalnost ili apsurdnost
takve verbalne sinteze:
10
Vladan Desnica, Maistral, Slobodna Dalmacija, br. 2476, 24. I. 1953.

Zgusnute kaplje 23
Svaan je moja istina i moja la,

moje lice i moje nalije.
Tvrd leaj moje stvarnosti
i tanana ljuljaka moje zanjihane ludosti.
Svaan nas katkad mui.
Svaan nas iznevjerava sa svakom prolaznou.
No on nas nikad ne naputa.11
Naglaena misaonost, zaokupljenost bitnim problemima, vodila je Desnicu prema filo-
zofskim preokupacijama, a i u stihovima nije mogao izbjei uestale racionalno konstrui-
rane sheme i vjena pitanja. Nekoliko je pjesama, ve od samog naslova, na tragu opih
mjesta i pradavnih dilema. Tako je Kairos apologija sretnog trenutka, afirmacija neupit-
ne sadanjosti (Dragocjen si, o asu sadanji! / Sve to nisi ti / ne postoji, / sve to je van
tebe / jalovo je kajanje.). O, biti mlad je prava himna neposrednosti, predanosti ivotu,
zanosima ranih dana (O, biti mlad, i lud, i pun slobode... / znat dobru glad, i trud, slast
bistre vode / pustiti ud nek sama udes plete...). Non omnis, na Horacijevu temu, utjena
je elegija, iskaz povjerenja u stanovite plodove bivanja, to e nadivjeti ovjekov zemaljski
kraj, nada u barem neki oblik posthumnoga trajanja.
I nehote smo upravo persifilirali neke karakteristike Desniina stihovanja, upali smo u
pojmovne reetke unutar kojih se kao pjesnik znao esto zatvoriti. Naime, karakteristino
je za mnoga njegova rimovanja da su voena openitim glagolskim imenicama izrazitoga
pojmovnog registra: raspoloenja mijenja; otrenjenja jenja; ophoenja mijenja; smire-
nja vrenja; sanja premiranja skonanja; iscjeljenja iskuenja... Moda je dio proble-
matine recepcije njegove poezije bio uvjetovan i alegorinou na leksik filozofske prove-
nijencije. Stanovita kritika nije mogla prihvatiti pojmovnik odve odreenih znaenja.
V.
Na samom kraju zbirke Slijepac na alu nalazi se rukovet pjesama koje zasluuju po-
sebnu raspravu, a koje su i dobile nesvakidanji kritiki odjek. Iako Desnica svoju zbirku
nije sloio kronolokim redom (naalost, niti rasporedio po odgovarajuim ciklusima),
nedvojbeno je da posljednji odjeljak predstavlja najzrelije, najrecentnije radove. U duhu
ve podrazumijevane cerebralnosti, refleksivnosti, intelektualizma, zavrna etvrtina zbir-
ke bavi se prvim i zadnjim stvarima: patnjom i smru, utnjom i odricanjem, opsjenama
i otrenjenjem, i tomu slino...
est od devet zakljunih pjesama zbirke uz neznatne modifikacije preuzeto je u pro-
znu fakturu romana Proljea Ivana Galeba. To su naslovi: Mehanika bola, Proljee,
Podnevni ispit, Dobrostiva smrt, Umuje mudrac na suncu i Jednostavnost. S ra-
zlogom se autor ispoetka udio to je zbirka prihvaena vrlo loe, jedva tolerirana, dok je
roman uglavnom hvaljen, a tekstovi estoro navedenih pjesama tvore kljune pasuse LXXII
i LXXIII poglavlja romana, takorei njegovu emotivnu i idejnu poantu, a kao to su i u
knjizi pjesama, ne samo zakljuna koda nego i iskustveni apogej.
11
Dragoslav Adami (prir.), 65 pesnika odgovara: Koju od svojih pesama najvie volite i zato?, Sarajevo 1958, 36.-38.

Odgonetki neoekivane i neprimjerene kritike reakcije pokuao se pribliiti Dubravko

Jeli, analizirajui sustavno tekst i kontekst, doavi do zakljuka kako proireni okvir pasu-
sa ili narativne cjeline pogoduje afektivnom uinku detalja, odnosno kako je objektivizam
epske naracije proet lirizmom subjektivnih vizija. eljka orak naelno vidi diskrepanciju
izmeu Desniina lirskog i proznog izraza (Desnica pjesnik odvie je izriit, odvie saopa-
va; njegova je poezija tijelo bez sjene), da bi meutim nala adekvatno opravdanje za interpo-
laciju stihova u tkivo romana: Ista pjesma... kad se usmjeri saopenju, kad se unese u cjelinu
unutar koje ostaje, na podruju novih zahtjeva iskazuje nove vrijednosti, sebi primjerenije.12
S obzirom da se Zvonko Kova prihvatio metodine intertekstualne analize est spomi-
njanih pjesama i njihova situiranja u romanesknu grau, nije potrebno na ovom mjestu ula-
ziti u usporedbu razmatranih verzija, odnosno brinuti se koliko bijahu plodne male razlike
izmeu varijante u stihu i one u prozi. Uavi u meritum Kova je morao nai opravdanje
neobinoga postupka interpoliranja poetskih ulomaka u roman, a razlono ga je naao u
izmijenjenoj ulozi pisca kao itatelja vlastite produkcije. Siune intervencije (elidiranja ili
dodavanja) shvaaju se tako kao komentatorska funkcija.13
Na koncu, poezija Vladana Desnice predstavlja sasvim organski dio korpusa, epizodu i
fazu bez koje bi cjelina bila okrnjena. Sluaj transponiranja ne samo nekih iskustava, nego
i cjelovitih formulacija iz stihova u prozni okvir dokazuje kako se pisac nije ni trebao ni
mogao odricati svojih lirskih emanacija. Nesporazumi s Desniinom poezijom dijelom su
potekli iz neshvaanja vremenske uvjetovanosti njegova pisanja. Naime, u pedesetim godi-
nama, kad se zbirka Slijepac na alu pojavila, postojao je pravi diktat modernizacije i au-
riranja izraza (ako ne prema avangardi, barem prema hermetiarima, metafiziarima ili
blagom nadrealizmu), a na je pisac ponudio stihove nastale tijekom viedesetljetnoga fer-
mentiranja i s osloncem na tradiciju simbolistikog i sordinirano ekspresionistikog pred-
znaka. Ne samo da su neke njegove pjesme bile datirane jo s dvadesetim i tridesetim go-
dinama prologa stoljea, nego su imale i opravdanu ambiciju da premoste ponore i prema
romantici i klasicizmu, da ne kaemo prema kranjevievskim i nazorovskim primjerima.
U trenutku objavljivanja zbirke pjesnitvo Vladana Desnice doista je bilo anakrono,
izvan suvremenosti i aktualiteta. Meutim, ono je i koncipirano sa svijeu dugoga tra-
janja, s dubokom uronjenou u mediteransku tradiciju, koja je i prije Braudelove defi-
nicije rado njegovala iluziju ulanavanja i kontinuiteta, odnosno povremenoga nunog
vraanja na izvore i ishodita. Ako je 1956. godine knjiica Slijepac na alu izgleda-
la sasvim zastarjelom, proteklih pola stoljea nije uinilo nita na njezinu patiniranju i
pozlati, no nipoto nije oduzelo neke vrijednosti na koje smo nastojali ukazati. Dapae,
prilazimo li bez maksimalizma, to lake ih uoavamo. I ne moramo se potapati o pos-
tmodernu perspektivu, toleranciju i pluralizam, da bismo uvidjeli kako nam je Desnica
i u stihovima ostavio zgusnute kaplje neponovljiva individualnog iskustva i specifine
jezine osjetljivosti.
12
eljka orak izgovorila je ovaj tekst u Drutvu pisaca u povodu devedesete godinjice roenja Vladana Desnice.
13
Zvonko Kova, Poezija Vladana Desnice Pokuaji intertekstualne analize, Republika 54/1998., br. 11-12,
93.-105.

Zgusnute kaplje 25
Verdichtete Troppen. Voraussetzungen fr das

Lesen der Versen von Desnica
Zusammenfassung: Im literarischen Opus Vladan Desnicas bildet die Lyrik einen bis jetzt oft ver-
nachlssigten Teil. Sein Gesamtwerk umfasst etwa vierzig Gedichte, die in einer Zeitspanne von
fast vier Jahrzehnten entstanden und thematisch sehr verschiedenartig sind. Im Unterschied zu
seiner Prosa, fr die er zahlreiche Ehrungen erhielt, wurde seine einzige Gedichtsammlung Slije-
pac na alu (1956) heftig kritisiert, weil sie den damaligen Ansprchen auf eine Modernisierung
des Ausdrucks nicht entsprach. Im Mittelpunkt dieser Arbeit stehen Gedichte, die selbst Desnica
in die erwhnte Gedichtsammlung nicht aufnahm, sondern die erst posthum in die gesammelten
Werke aufgenommen wurden und deren ursprnglichen literarischen Wert heute immer wieder
anerkannt wird.
Stichwrter: Vladan Desnica, Lyrik, Slijepac na alu (Ein Blinder am Ufer), vergessene Gedi-
chte.

Literatura
Dragoslav Adami (prir.), 65 pesnika odgovara: Koju od svojih pesama najvie volite i zato?, Sara-
jevo 1958.
Vladan Desnica (ur.), Magazin sjeverne Dalmacije, 1/1934., br. 1.
Vladan Desnica, Proljea Ivana Galeba: igre proljea i smrti, Zagreb 1990.
Vladan Desnica, Slijepac na alu, Zagreb 1956.
Dubravko Jeli, Pristup pripovjedakoj umjetnosti Vladana Desnice, Vladan Desnica. Izbor
pripovijedaka, Zagreb 1966., 26.-27.
Zvonko Kova, Poezija Vladana Desnice Pokuaji intertekstualne analize, Republika 54/1998.,
br. 11-12, 93.-105.
Popis pjesama
Duge sjenke, Rijeka revija, 3/1954., br. 3-4, 114.
Jabuke, Hrvatsko kolo, 5/1952., br. 4, 246.
Mali slikar, Hrvatsko kolo, 5/1952., br. 4, 246.
Proljee primorskih ulica, Knjievni Jadran, 1/1952., br. 4-5, 6.
Seljani, Magazin sjeverne Dalmacije, 1/1934., br. 1, 88.
Zaarano podne, Slobodna Dalmacija (Split), br. 2476, 24. I. 1953.
uta zvijerka, Slijepac na alu, Zagreb 1956.

3.
PONETO O STABLU I KRAJOLIKU U
PROZI VLADANA DESNICE
ime Pili
Saetak: U radu se fragmentarno analiziraju samo neki dijelovi proznog opusa knjievnika
Vladana Desnice. Autor se u tekstu osvre kombinacijom makrosociolokog i mikroso-
ciolokog pristupa (sa stajalita sociologije knjievnosti) na neke stranice karakteristine
za stablo i krajolik u knjievnom djelu Vladana Desnice. Osvrt na socijalno vrijeme, te po-
sebno na stablo i krajolik u prozi V. Desnice, izvodi se prvenstveno na primjeru njegovih
pripovijesti Posjeta i Bunarevac. U razmatranje se ukljuuju usporedbe openito o stablu u
knjievnosti i umjetnosti, zatim etnoloka studija o vjerovanju u drvee sa slikom i opisom
stabla u prozi V. Desnice (posebno se to odnosi na kesten, jablan, hrast i platanu). Tekst je
u suglasju s iznesenim vrednovanjima da su Desniini pejzai redukcijski, da imaju simbo-
linu funkciju te funkciju stvaranja atmosfere za daljnju radnju. Autor se zalae za nastavak
istraivanja kako bi se dobila cjelovita slika i stabla i krajolika u opusu Desnice, ali u kom-
parativnoj perspektivi.
Kljune rijei: pisac Vladan Desnica, socijalno vrijeme, sociologija knjievnosti, stablo i kra-
jolik, vjerovanje u drvee
1. Uvod
P
riroda knjievnih djela podrazumijeva se kao umjetnost rijei, svijet umjetnosti, od-
nosno knjievnost se shvaa kao umjetnost.1 Kako pristupiti knjievnom fenomenu
(Vladana Desnice), njegovoj umjetnikoj prozi upitajmo se zajedno sa Robertom
Escarpitom?2 Da li se Vladan Desnica i Danilo Ki prepleu3 ili je pak Desnica lite-
1
Vie o tome u knjizi: Milivoj Solar, Teorija knjievnosti, Zagreb 1979. O metodologiji istraivanja u znanosti o knji-
evnosti usporedi poglavlje: Metodologija prouavanja knjievnosti u navedenoj knjizi (str. 202.-240.) kao i litera-
turu iz podruja teorije knjievnosti (str. 241.-252.).
2
Naime, glava druga u knjizi R. Escarpita naslovljena je: Kako pristupiti knjievnom fenomenu. Vidjeti o tome
Robert Escarpit, Sociologija knjievnosti, Zagreb 1970., 21.-36. Spoznaje o tome kako objasniti knjievni fenomen
sa stajalita znanosti o knjievnosti mogu se nai u voluminoznoj knjizi Zdenko kreb, Ante Stama, Uvod u knji-
evnost: Teorija, metodologija. Zagreb 1986. Usporedi str. 89., 116., 121.-122., 174., 574. i 583.
3
Odgovor na to pitanje potraiti u: Mirko Demi, Desnica i Ki: preplet, Polja, 52/2006., br. 437, 35.-42.

Poneto o stablu i krajoliku u prozi Vladana Desnice 27
rarni predak Kia?4 Desnica je, svakako, klasik suvremene hrvatske knjievnosti5 iji se
knjievni opus i historiografski interpretira,6 a njegovo se djelo nalazi izmeu realizma i
strukturalizma,7 odnosno izmeu utopije i distopije.8
Samo ovih nabrojenih pet-est radova9 pokrivaju vrlo irok spektar tema u istraivanju
knjievnog djela Vladana Desnice.
Susanne Janssen s Erasmus sveuilita u Roterdamu, u svom radu, naglasak stavlja na
karijere u knjievnosti i vizualnim umjetnostima, fokusira se na pisce i umjetnike te prou-
ava rad pisaca i drugih umjetnika na tematski nain. Ona istie da su empirijski orijentira-
ni sociolozi knjievnosti i umjetnosti od 70-ih godina 20. stoljea pa dalje razvili nekoliko
teorijskih perspektiva i istraivakih tradicija. Te istraivake tradicije i teorijske perspekti-
ve ukljuuju perspektivu produkcije kulture, empirijsku studiju knjievnosti, teoriju literarnih
sustava, istraivanje umjetnikog svijeta, te institucionalnu analizu podruja kulturne (knji-
evne) produkcije o kojoj posebno govori P. Bourdieu. Premda ovi pristupi koriste razliite
koncepte i metodologije, a u fokusu imaju razliite aspekte proizvodnje knjievnosti i uope
umjetnosti, meu njima nema strogih granica.10
Autorica se zalae za kombiniranje interpersonalnih, institucionalnih i socijetalnih ra-
zina analize knjievne produkcije. Posebno ukazuje na ulogu habitusa i u regrutiranju i u
razvoju karijera knjievnika/umjetnika, istiui da razni autori taj koncept nisu dovoljno
naglaavali. Naglaava se da je habitus kao stvoren u roditeljskom okruenju neke osobe te
da ukljuuje dugotrajnu vezu izmeu ljudi i njihove okoline, no istovremeno se govori kako
je podloan promjeni uslijed akumuliranog iskustva.11
Janssen pridodaje da nedostaju kao to nam je i poznato pouzdani instrumenti za
utvrivanje granica do koje pisci/umjetnici imaju odreene dispozicije te u kakvoj su vezi s
njihovim drutvenim podrijetlom na jednoj strani i njihovim karijerama na drugoj.
4
O odnosu literature Kia i Desnice usporedi: Mirko Demi, Vladan Desnica kao literarni predak Danila Kia,
Savremena srpska proza, esej br. 18/2006., 201.-205.
5
Velimir Viskovi, Klasik suvremene hrvatske knjievnosti, Knjievna republika, 4/2006., br. 3-4, 3.-6.
6
O egohistoriji knjievnika Vladana Desnice i mogunosti historiografskih interpretacija vidjeti poblie: Drago
Roksandi, Knjievnik, knjievni opus i mogunosti historiografskih interpretacija: pokuaj egohistorije Vladana
Desnice, Knjievna republika, 4/2006., br. 3-4, 13.-24.
7
Pavleti, koji je inae priredio roman Zimsko ljetovanje i Pripovijesti (njih 13) Vladana Desnice kao 117. knjigu edicije
Pet stoljea hrvatske knjievnosti, u predgovoru tom izdanju ukazuje na raznovrsnost Desniinih djela u luku od
realizma preko psiholoke analize do misaonih sinteza. Naglaava da je Desnica izvorni pisac koji je dao znatan
doprinos naoj romanesknoj umjetnosti gdje dolazi do izraaja majstorstvo u strukturalistikoj tehnici. Njegove
romane, krae proze i pripovijesti Pavleti smjeta izmeu realizma i strukturalizma. Usporedi: Vlatko Pavleti,
Vladan Desnica izmeu realizma i strukturalizma, Kolo, 6/1968., br. 8-9.
8
Kreimir Nemec, Pronalazak Athanatika izmeu utopije i distopije, Knjievna republika, 4/2006. br. 3-4,
25.-32.
9
Popis radova o prozi V. Desnice opsegom moe ve predstavljati samostalnu knjigu. Vidjeti: Duan Marinkovi,
Bibliografija radova o diskurzivnoj prozi V. Desnice u: D. Marinkovi (priredio) Hotimino iskustvo: diskurzivna
proza Vladana Desnice II, Zagreb 2006., 319.-398.
O novelistici i pripovijednoj prozi V. Desnice vidjeti: Branko Male, Novele i pripovijetke Vladana Desnice, Knji-
evna republika, 4/2006., br. 3-4, 47.-50.; Duan Rapo, Novele i romani Vladana Desnice, Zagreb 1989.; Dubravko
Jeli, Pristup pripovjedakoj umjetnosti Vladana Desnice, Zagreb 1966.; Kreimir Nemec, Vladan Desnica, Zagreb
1988.
10
Poblie o tome: Susanne Janssen, The empirical study of careers in literature and the arts, The psychology and soci-
ology of literature, (ur. Dick Schram Gerard Steen), Amsterdam-Philadelphia 2001., 323.-357.
11
Isto, 345.

Meutim, znanstvenici su dobri u generalizacijama, ali su siromani u specifinostima

podsjea nas Colin Martindale sa Sveuilita u Mainu.12
S obzirom na to mi emo pokuati i to vie mikrosociolokim pristupom obogatiti to si-
romatvo u specifinostima. Mikrosocioloki pristup, uz ostalo, polazi od umjetnikog dje-
la nastojei otkriti kako je nastalo, koje su mu osobine i stil, dovodei ga u odnose s drugim
varijablama od psiholokih do socijalnih. U ovom prilogu primjenjujemo samo poneto od
toga, kombinirajui taj pristup donekle i sa makrosociolokim.13
2. O stablu u umjetnosti, knjievnosti i opusu

Vladana Desnice
Mi emo se ovdje osvrnuti na samo neke dijelove opusa Vladana Desnice, ograniava-
jui se na radove objavljene u knjizi Zimsko ljetovanje. Pripovijesti, u okviru poznate biblio-
teke Pet stoljea hrvatske knjievnosti. I te radove neemo analizirati sustavno nego emo
samo odabrati neke stranice koje su karakteristine za stabla i krajolik u knjievnom djelu
Vladana Desnice.
U pripovijesti Posjeta, Ivan u kafani uz jutarnju kafu kroz prozor vidi debla plata-
na, a potom se uputi profesorovu stanu mirnom ulicom sa drvoredom kestenova.14 Slijedi
opis interijera: U blagovaonici je bilo tiho i polumrano; osjealo se da je tu ve godinama
sve nepromijenjeno: ono isto, obino mrko graansko pokustvo, ona ista tiina.15 Dakle,
Desnicu zanima ono to biva i ono to traje.16 (...) Ni samo vrijeme u toj prostoriji kao da
nije teklo; (...) uvijek ono isto, istroeno i stoput upotrijebljeno vrijeme u svome vjei-
tom motanju i sukanju.17 Kao da sue preu, vunene niti, vuneni konac, sue sukno. Mota,
smota i namata vunene niti u pripremama za tkanje. Tako i vrijeme! U toj prostoriji ono
kao da ne tee, ono je istroeno od upotrebe i ono je u vjeitom motanju i sukanju. Slino
kao i u ve spomenutoj pripovijesti Posjeta i u pripovijesti Bunarevac ini se da je vrijeme
prestalo tei.18 Katkad bi, pamuasto i sneno, palo poput maslaka na stanku u razgovo-
ru i prosnilo na njoj kratak as, a onda bi pokrenuto lakim dahom nove rijei, otprhnulo,
uzvilo se i nastavilo svoje beskonano putovanje. Ivana je neosjetno zahvatala omama tog
ambijenta; njezina lijena mlakost uspavljivala je kao proljetno sunce.19
Vrijeme je prisutno ne samo u knjievnosti, jer je iznimno vaan initelj u tumaenju
motiva i ciljeva ljudskih akcija ali se veoma teko moe ugraditi u interpretativne anali-
12
Martindale nas takoer podsjea da su knjievnost i mediji vaan dio ljudskog ivota. Usporedi njegov osebujan pri-
stup u lanku The proper place of humanism: Qualitative versus scientific studies of literature, The psychology and
sociology of literature, (ur. Dick Schram Gerard Steen), 395.-405.
13
Vidjeti o tome u vie radova u hrestomatiji koju je priredio Sreten Petrovi, Sociologija knjievnosti, Beograd
1990.
14
Vladan Desnica, Posjeta, 272. Pripovijesti se citiraju prema: Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje. Pripovijesti, (ur.
Vlatko Pavleti), Zagreb 1968. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 117).
Rijei kafana i kafa nalaze se u izvorniku kojim sam se sluio. Usput, stari Spliani tako govore i danas, a znamo da
je Desnica jedno vrijeme boravio i u Splitu.
15
Isto, 274.
16
Vlatko Pavleti, Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje. Pripovijesti, Zagreb 1968., 22.
17
Vladan Desnica, Posjeta, 274.
18
Pripovijest Bunarevac, 295.
19
Pripovijest Posjeta, 274. Posjeta je inae objavljena u asopisu Knjievnost 1951.

ze. Pa ipak, u novijim se radovima unutar sociologije pojam vremena javlja gotovo kao
konstanta.
Ljudsko je trajanje temporalno viedimenzionalno, s individualiziranim iskustvima u
razliitim varijacijama. Tijekom naih, ljudskih, ivota vrijeme nekada protjee brzo ili
usporeno, stoji ili juri obzirom na injenicu da li se osoba nalazi, naprimjer u mladosti,
srednjoj ivotnoj dobi ili u starosti.20 Desnica se nije bavio sociologijom vremena, ali izvr-
sno opisuje socijalno vrijeme.
Pred kraj pripovijesti, neto prije nego Ivan poeli da izae van na svjei zrak: Dolje u
ulici lagano su se njihale goleme kronje kestenova... (str. 281.). Daleko sam od tvrdnje da
je Desnica svoje umjetnike proze sadrajno oblikovao na temelju etnolokih zapisa o vje-
rovanju u drvee. No, ne moe se iskljuiti mogunost da je sluao barem fragmente nekih
pria na tu temu na prostoru od Zadra, preko Islama Grkog do Obrovca i Kistanja (ije
ime u osnovi podsjea na kestenje). Kao to je jo prije etiri desetljea ustvrdio Pavleti,
pisac Desnica je izdanak mediteranske kulture i slavenske osjeajnosti. U toj mediteranskoj
kulturi, bilo osobnoj, bilo ruralnoj, mogao je i sam Desnica promatrati razne krajolike, ali
i sluati razne prie, predaje i legende. Posebice to vrijedi za razdoblje njegova djetinjstva,
ali se ne moe iskljuiti ni kasnije (u odvjetnikim kancelarijama, u Jankovia dvorima i
drugdje). Sve to moe spadati u ono to se naziva mediteranski ugoaj (iako, naravno, le-
gendi i predaja ima i na drugim prostorima i, dakako, narodima). No, mi ovdje imamo u
vidu Dalmaciju, njene krajolike i predaje o njoj.21 Kesten, prema nekim vjerovanjima, spada
u sretno drvee. Ako je kesten divlji, rije je o endemskoj vrsti jugoistone Europe.
Kod pitomog kestena pradomovina je Mala Azija. Rasprostranjen je u velikom dijelu Eu-
rope, na Kavkazu i u Sjevernoj Africi. Kesten je simbol istoe jer je ljuska u kojoj se na-
lazi puna bodljika (tjelesne poude), a ne mogu mu nauditi. U drevnoj Kini kesten je bio
stablo zapada i jeseni.22 Kesten je malo zastupljen u vjerovanjima Hrvata i drugih junih
Slavena jer su ga prvi put sreli kad su doli u tople krajeve jugoistone Europe.
Kesten se jo javlja i na drugim mjestima u prozama Vladana Desnice. Npr. u pripovijesti
Bunarevac. Tamo, dodue, kestenova stabla nisu u prirodi. Naime, njegov lik Milo u unaj-
mljenom stanu u palanci kod Milke Rkanove, pohitao (je) da povjea po zidovima slike,
poklone prijatelja slikara i uspomene s njegovog ferijalnog boravka u Parizu... (str. 295.).
Pisac ukratko nabraja to se moe vidjeti na slikama: bosonogi ovjek, crte konja; mrtva
priroda. A zatim o tome zakljuuje: i, na koncu, kruna svega, uljena slika koja je pred-
stavljala kutak parike periferije: visoki sivi kandelabar i zelena kronja kestena na pozadini
kue bolesno ruiaste ... (str. 295.). I dalje: sve je bilo drukije nego to je predstavljao.
Drukiji poloaj mjesta, drukiji pejza, drukije osvjetljenje. Mjesto je bilo uvaljeno u ko-
tlinu ba kao u dnu bunara, i sunce je rano zalazilo za rubom okolnog kra koji je obilje-
avao vidokrug... (str. 295.). Pisac kao da slika kistom a kao da ne pie perom. Namee se
usporedba slika na zidu i Desniin opis palanke...
20
O osnovnim konceptima socijalnog vremena, socijalnim teorijama vremena, urbanom vremenu i sl. vidjeti u lanku
Ognjen aldarovi, Sociologija vremena pregled osnovnih ideja i koncepata, Socijalna ekologija, 18/2009., br.
3-4, 215.-234.
21
O nekim podacima iz socijalne historije i o mediteranskom ugoaju pisao sam poneto, iako donekle u drugim kon-
tekstima, u radovima: ime Pili, Socijalna ekohistorija krajeva uz rijeku Krku (15001800) u suvremenim puto-
pisima, Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija, (ur. Drago Roksandi i dr.), Split Zagreb 2003., 305.-335.;
. Pili, Socijalna struktura, prostorni i kulturni konteksti u Kaievu Razgovoru: sluajevi krajeva i krajina u
porjeju rijeke Krke, Godinjak Titius, 1/2008., br. 1, 101.-132.
22
Tomo Vinak, Vjerovanje o drveu u Hrvata: u kontekstu slavistikih istraivanja, Jastrebarsko 2002., 101.-102.

Neto kasnije u Bunarevcu javljaju se: Suri obronci, brine/bili su rijetko obrasli niskom
i krljavom grabovinom, po kojim krivim brestiem ili hrastiem, smrekom i draom.23
Iza te zakrljale, patuljaste vegetacije, strilo je jedno vee drvo i to na raskriju gdje se
od ceste odvajala oputina za selo. To se drvo, Milou nepoznato, razvilo u irinu i on i
Jagoda nazvali su ga Anarom, ne znajui mu imena (Bunarevac, str. 296.).24
Prema N. Viskoviu najstarije pejzane slike nalazimo u kineskom slikarstvu. U za-
padnjakoj kulturi pejza i stablo kao samostalne teme u likovnoj umjetnosti prikazuju
se od 17. stoljea. Pejza se spominje i ranije, ali teko je sve to smatrati samostalnim
krajolicima25 . Pejza postaje slikarski rod u moderno doba u kojemu povlateno mjesto
ima stablo i uma (Rubens, Rembrandt, Lorrain i dr.). Rani su pejzaisti posebno istraivali
mogunosti svjetlosti u prirodi26 .
Stablo u knjievnosti javlja se na jednake temeljne naine kao i u likovnoj umjetnosti i
to kao: (1) simbol, (2) dio pozornice naracije, (3) opis pejzaa i (4) glavna tema.27
Kod Miroslava Krlee stablo se javlja u prva tri gore navedena naina, to znai i kao
simbol i kao scenarij temeljnog predmeta naracije i kao opis pejzaa. Primjerice u svojim
dnevnicima Krlea pie pod nadnevkom 21. 9. 1915. i ovo:
ovjek raste kao jablan: visoko, smjelo. ovjek jablan odbio se od zemlje, raste u obla-
ke, razgovara sa gromovima. ovjek jablan prerast e ovo to se zove: biti dolje na zemlji.
A dolje na zemlji, to je sve ovo danas: bogovi, kasarne, ratovi, ludnice.
O jablanima u knjievnom djelu Vladana Desnice govorio je na skupu prof. Aleksan-
dar Jerkov.28 Tamo jablani podsjeaju na Turke jer su im sluili umjesto minareta. Moe se
pretpostaviti da je sam Desnica sluao takve prie u svomu djetinjstvu. Usput: arheolog i
povjesniar Stjepan Gunjaa ukazuje na to da historijsko pamenje naroda izmeu Zrma-
nje i Cetine najee i uglavnom see do turskog (osmanskog) razdoblja. U tom sjeanju sve
su gradine turske gradine, sve su utvrde - turske utvrde, sve su tvrave turske tvrave
itd. Ne tvrdim, ali se moe s poprilinim stupnjem vjerojatnosti pretpostaviti da je i sam
Desnica mogao kao djeak sluati prie o tome da su jablani sluili kao minaret.
Prema slavenskim vjerovanjima i hrast i jablan mogu imati ulogu drveta ivota, iako u
oba stabla rado udara i grom (prema istom vjerovanju). Vinak donosi da Hrvati u Rav-
nim kotarima vjeruju da grom najradije udara u jablan.29 Budui da postoji interakcija,
kulturni dodiri, etnika ispremijeanost i stoljetne veze ta je i takva vjerovanja svojom sla-
venskom osjeajnou mogao uoavati i Desnica iako je podrijetlom pripadao Srbima u
Sjevernoj Dalmaciji. Inae se jablan smatra apotropejnom biljkom, a susree se u simbolima
ljubavi. Uza sve to jablan je vezan uz podzemni svijet, naroito u grkoj mitologiji.
Jablan karakterizira piramidalni habitus, za razliku od platane koja iri grane. Platana
predstavlja dobrotvornost, vrstou i udorednu nadmonost.
23
Pripovijest Bunarevac, 295.
24
Detaljniji opis tog veeg drveta dat u pripovijesti podsjea na Zeleni hrast na raskru uz magistralu (od koje se od-
vaja put...). O vazdazelenom hrastu temeljne informacije mogu se nai u knjizi Josip Brtan, upa Islam Latinski,
Sinj Split 2002. (Usporedi odjeljak Zeleni hrast kroz povijest, 23.-44.).
25
Usporedi: Nikola Viskovi, Stablo i ovjek. Prilog kulturnoj botanici, Zagreb 2001. Vidjeti posebno 54. poglavlje
Stablo u pejzau i kao glavna likovna tema.
26
Isto, 598.
27
Isto, 618 i d. Vidjeti posebno poglavlje 56. Stablo u knjievnosti.
28
Izlaganje na znanstvenom skupu Desniini susreti 2006.: Sunce, stablo i pisac: krajolici u opusu Vladana Desnice
(Zadar i Islam Grki, 15.-16. rujna 2006.).
29
T. Vinak, n. dj., 40.

Da li Ivan (Desniin lik) stoga kroz kafanski prozor vidi platane? Moe li se govoriti kod
Desnice o pejzau kao o istoj estetikoj kategoriji,30 koja ima simboliku funkciju?
Stablo i onako znai mudrost i znanje te pamenje kao to i kae arapska poslovica: mu-
drost je stablo koje u srcu raste, a na jeziku donosi plodove.
Novak smatra da je Vladanu Desnici glavna inspiracija bio francuski egzistencijalizam,
te da je to pisac snanog intelektualizma, blizak filozofiji egzistencijalizma i po tomu
je blizak Petru egedinu (str. 88.). Roman Proljea Ivana Galeba je knjiga sjeanja (...)
na djetinjstvo kada je sav piev svijet bio prirodan i kad se sastojao od istih stvari i rijei
kakve su drvo, nebo, kamen. (str. 90.). To je roman toka svijesti u tematskom smislu
(ne u formalnom). ( str. 90.). I Novak zakljuuje u Desniinim je prozama priroda jedan
od najvanijih pievih stratekih pomonika. Krajolik je tu neovisan o bilo kakvoj aktu-
alnosti, on je odraz psihikog stanja....31
3. Umjesto zakljuka
Na ovom znanstvenom skupu ve je uoeno da su Desniini pejzai simbolini i reduk-
cijski (T. Maroevi), da je vidljiva dihotomija svjetlo-tama kao i kod Prousta, (A. Jerkov), da
pisac donosi arkadijske dimenzije pejzaa oko kule Jankovi Stojana i da kod njega krajolik
ima simbolinu funkciju (V. Viskovi), te posebice da je opis pejzaa V. Desnice u funkciji
stvaranja atmosfere za daljnju radnju, priprema itaoca za ono to slijedi (D. Rapo).
Mi smo svemu tome pokuali dodati poneto o stablu u umjetnosti, knjievnosti i poseb-
no u umjetnikoj prozi Vladana Desnice. Sluili smo se pri tome i sociologijom knjievnosti
i etnologijom. U tom bi kontekstu trebalo nastaviti istraivanja kako bi se dobila cjelovita
slika i stabla i krajolika u opusu istaknutog knjievnika 20. stoljea V. Desnice, pogoto-
vu u komparativnoj perspektivi (u odnosu na druge knjievnike koji opisivahu taj prostor).
A Few Notes on a Tree and a Landscape in the

Vladan Desnicas Prose
Abstract: This paper fragmentarily analyzes several chosen fragments of the prose written by Vladan
Desnica. Using the combination of macrosociological and microsociological approach, within a so-
ciology of literature, the author comments some Desnicas textual fragments on trees and cultural
landscapes in his literary work. A reference to the social time, as related to the tree and the landscapes
in the prose of Vladan Desnica, is also made, primarily, based on his stories Posjeta and Bunarevac.
The discussion includes comparisons of the tree, in general, in literature and arts, as well as in the
ethnological studies of believes in trees, and finally with the image and description of the tree in
Vladan Desnicas prose. Particular references ahve been made to chesnut, poplar, oak and plane
tree. The conclusion supports already presented opinions that Desnicas landscapes are reductionist
30
O kategoriji pejzaa u hrvatskoj knjievnosti, posebno kod Matoa podatke nam prua Dubravka ORAI, Pejza u
djelu A. G. Matoa, Zagreb 1980.
31
Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske knjievnosti, sv. 3., Split 2004., 88.-91.

and that they have a symbolic function, as well as the function of providing an atmosphere for fur-
ther action. The author suggests further research on the topic in order to get the more complex pic-
ture of both the tree and the landscape in Desnicas work, in pareticular in comparative perspective.
Key words: writer Vladan Desnica, social time, sociology of literature, tree and landscape, believes
in the trees.

Literatura
Josip Brtan, upa Islam Latinski, Sinj Split 2002.
Ognjen aldarovi, Sociologija vremena pregled osnovnih ideja i koncepata, Socijalna ekolo-
gija, 18/2009., br. 3-4, 215.-234.
Mirko Demi, Desnica i Ki; preplet, Polja, 51/2006., br. 437, 35.-42.
Mirko Demi, Vladan Desnica kao literarni predak Danila Kia, Savremena srpska proza, esej
br. 18/2006., 201.-205.
Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje. Pripovijesti, (priredio Vlatko Pavleti), Zagreb 1968. (Pet sto-
ljea hrvatske knjievnosti, knj. 117).
Robert Escarpit, Sociologija knjievnosti, Zagreb 1970.
Susann Janssen, The empirical study of careers in literature and the arts, The psychology and sociolo-
gy of literature, (ur. Dick Schram Gerard Steen), Amsterdam-Philadelphia 2001., 323.-357.
Kreimir Nemec, Pronalazak Athanatika izmeu utopije i distopije, Knjievna republika,
4/2006., br. 3-4, 25.-32.
Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske knjievnosti, 3. sv. Split 2004.
Dubravka Orai, Pejza u djelu A.G. Matoa, Zagreb 1980.
Vlatko Pavleti, Vladan Desnica izmeu realizma i strukturalizma, Kolo, 6/1968., 8-9.
Vlatko Pavleti, Vladan Desnica, u: Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje. Pripovijesti, Zagreb
1968. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 117), 5.-36.
Sreten Petrovi (prir.), Sociologija knjievnosti, Beograd 1990.
ime Pili, Socijalna ekohistorija krajeva uz rijeku Krku (1500-1800) u suvremenim putopisima,
Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija, (ur. Drago Roksandi i dr.), Split Zagreb 2003.,
305.-335.
ime Pili, Socijalna struktura, prostorni i kulturni konteksti u Kaievu Razgovoru: sluajevi
krajeva i krajina u porjeju rijeke Krke, Godinjak Titius, 1/2008., br. 1, 101.-132.
Drago Roksandi, Knjievnik, knjievni opus i mogunosti historiografskih interpretacija: po-
kuaj egohistorije Vladana Desnice, Knjievna republika, 4/2006., br. 3-4, 13.-24.
Dick Schram Gerard Steen (ur.), The psychology and sociology of literature, Amsterdam/Phila-
delphia 2001.
Milivoj Solar, Teorija knjievnosti, 4. izdanje, Zagreb 1979.
Zdenko kreb Ante Stama, Uvod u knjievnost: Teorija, metodologija, Zagreb 1986.
asopis 15 dana, 39/1996., br. 1-2 (tema (dvo)broja: Stablo).
Tomo Vinak, Vjerovanja o drveu u Hrvata: u kontekstu slavistikih istraivanja, Jastrebarsko 2002.
Nikola Viskovi, Stablo i ovjek. Prilog kulturnoj botanici, Zagreb 2001.
Velimir Viskovi, Klasik suvremene hrvatske knjievnosti, Knjievna republika, 4/2006., br.
3-4, 3.-6.

4.
ZNAENJE PEJZAA U DESNIINIM
IMPRESIJAMA IZ SJEVERNE DALMACIJE*
Stanislava Bara
Saetak: Pejzai u delima Vladana Desnice, bilo da su uklopljeni u poeziju ili prozu, deo su
jedinstvene umetnike slike sveta koja se prepoznaje u itavom pievom opusu, tj. u funk-
ciji su njenog oblikovanja. Lirski pejzai u pesmama sa motivima iz sjeverne Dalmacije,
konkretno, u funkciji su graenja jedne od osnovnih semantikih opozicija Desniinog
literarnog sveta: opozicije selo-grad. Oni izraavaju neke od vrednosti, ovde datih u formi
pesnikih motiva, koje dva oblika ivota, odnosno kulturna i civilizacijska obrasca ine ne-
pomirljivim (shvatanje vremena, odnos prema promeni, sticanju, i sl). Priroda, kao osnovni
konstitutivni element pejzaa, u ovim Desniinim opisima gubi autonomnost i javlja se uz
prisustvo oveka i znakova njegove kulture. U isto vreme, ovi izrazito regionalno obelee-
ni pejzai upuuju na vaan (kroeovski) oblikovni princip Desniine poetike: izraavanje
univerzalnog kroz konkretno. Svi ovi problemi posmatraju se na primeru dve prve pesme V.
Desnice objavljene u Magazinu sjeverne Dalmacije, godinjaku (1934. i 1935.) koji je Desnica
sam ureivao, i to kroz intertekstualne veze koje se itanjem ova dva broja nameu.
Kljune rei: pejza, regionalno, univerzalno, civilizacijski model, selo/grad, vreme, Vladan
Desnica, Magazin sjeverne Dalmacije.
Okvir problema
K
akvu i koliko vanu ulogu moe da ima pejza u pojedinom delu i itavom opusu jedno-
ga pisca pokazala je Dubravka Orai u svojoj studiji Pejza u djelu A. G. Matoa, tam-
panoj 1980. godine u Zagrebu. Oraieva izvodi zakljuak da pejza kod Matoa znai
mnogo vie nego to to ovaj tradicionalni tematski kompleks u knjievnoj strukturi uobia-
jeno predstavlja. Pejza je kod Matoa ak vie i od samog anra to je pejzaistiki stil; pa
vie i od toga, jer se upravo na mestu pejzaa sabira kontroverznost samog Matoevog bia,
tako da se u pejza prenose i odreeni ideoloki, filozofski i poetoloki sadraji, tj. kroz nje-
ga se izraava i sam autorov pogled na svet. Na samom planu pejzaistike tekstovnosti ta
se kontroverznost iskazuje kao sraz izgradnje i razgradnje modernistikoga ideala sklada.1
* Ova studija rezultat je rada na projektu Mesto i uloga periodike u istoriji nove srpske knjievnosti Instituta za knjiev-
nost i umetnost u Beogradu, koji finansira Ministarstvo za nauku i tehnoloki razvoj Srbije (Projekat br. 148016).
1
Dubravka Orai, Pejza u djelu A. G. Matoa, Zagreb 1980., [Uvod].

Pejzai koji se javljaju u nekoliko dela Vladana Desnice, o kojima e ovde biti rei, imaju
takoe znaajnu ulogu u oblikovanju kompleksnijih znaenjskih struktura, to jest u obli-
kovanju autentine umetnike slike sveta prepoznatljive u ukupnom Desniinom opusu.
Pejza je zato jedan od (mikro)strukturnih elemenata Desniinog dela, iz ije perspektive
je mogue otkrivati i tumaiti i samu poetiku i estetiku pisca.
Pod naznakom tj. nadnaslovom Dvije impresije iz Gornje Dalmacije Vladan Des-
nica objavio je 1934. godine u svom Magazinu sjeverne Dalmacije dve lirske pesme:
Djevojke na vodi i Seljani. Prva e se u identinom obliku, ali pod drugim imenom
pojaviti u jedinoj Desniinoj zbirci pesama Slijepac na alu (1956.), dok druga tu nee
biti uvrtena. Pored toga to je naslov Djevojke na vodi promenjen u Vodarice, ui-
njena je i mala korekcija sa nadnaslovom: on je sputen u podnaslov pesme i stavljen u
zagradu, a regionalna oznaka Gornje Dalmacije zamenjena je Sjevernom.2 U ovim se
pesmama zaista i prepoznaje stvarnost jedne regije, a pejza je samo jedan od elemenata
koji upuuju na nunost, ili tek mogunost, da se pesme posmatraju u svom izvornom
kontekstu. Taj izvorni kontekst mogao bi se shvatiti dvojako: kao tekstualni, tj. aso-
pisni i kao realni sociokulturni ambijent severnodalmatinske regije. Iako ovakva kon-
tekstualizacija jednim delom izneverava prirodu same lirike, koja tei upravo tome da
potisne i zamagli realne poticaje iz kojih je nastala, svesno emo Desniinim pesmama
pristupiti na dati nain.
U istoj rubrici ali izdvojeno od pomenutih impresija, Desnica je objavio i pesmu Ljet-
nji motiv, koja e se takoe nai u njegovoj jedinoj pesnikoj zbirci, pod naslovom uta
zvjerka.
To su ujedno i prve objavljene pesme Vladana Desnice, koje je Niko Bartulovi, prikazu-
jui u Srpskom knjievnom glasniku3 Desniin Magazin, ocenio kao nedovoljno originalne
([...] tri pesme Vladana Desnice nisu uspele da izraze linu notu, pored sve formalne do-
tjeranosti [...]). Zajedno sa nekim pesmama koje Desnica objavljuje tano dvadeset godina
kasnije (1954.) u Rijekoj reviji, kao to je pesma-ciklus Seljai na trnici (iz Splita), Vo-
darice i Seljani mogu se itati kao jedinstvena celina. U prilog tome mogla bi da govori
i injenica da ni poslednja pesma nije uvrtena u zbirku iz 1956.4
Ve na primeru tri rane pesme vidljiva je razlika u moguim nainima oblikovanja lir-
skog pejzaa, koja e biti uoljiva i u kasnijoj Desniinoj poeziji. Ova razlika odgovara za-
pravo optim anrovsko-tematskim osobenostima konkretnih pesama. Ako prema jednoj
od uobiajenih podela lirskih pesama, iako se sve podele u lirici pokazuju nedovoljnima,
Ljetnji motiv spada u deskriptivnu, a Dvije impresije iz Gornje Dalmacije odgovaraju
odreenju deskriptivno-refleksivne pesme, prirodno je da pejza nema istu ulogu i znae-
nje u svakoj od njih. Meutim, u datim se pesmama naziru i neke specifinosti u upotrebi
pejzaa, koje bi se dale protumaiti kao karakteristine za poeziju Vladana Desnice, kao i
za njegovu poetiku u celini.
2
Izmenjeni naslov pesme, dakle, glasi: Vodarice (impresija iz Sjeverne Dalmacije)
3
Srpski knjievni glasnik, 1934., 533.
4
Osim Vladimira Rizmonda, koji je za nju pisao pogovor, gotovo svi kritiari ocenili su Desniinu zbirku pesama kao
slabu, daleko ispod kvaliteta njegove proze, idui i dotle (kao Milovan Danojli) da zakljue kako bi najbolje bilo da
je autor nije ni objavio.

Znaenje pejzaa u Desniinim Impresijama iz sjeverne Dalmacije 35
Funkcija pejzaa
U Ljetnjem motivu priroda je, na primer, potpuno ovladala pejzaom, u njoj nema
mesta za oveka, niti ona posreduje neto od njegovih oseanja, ve jednostavno repre-
zentuje samu sebe. Uloga lirskog subjekta svedena je na minimum. Desnica je ovakvim
postupkom izneverio imanentno naelo lirike kao knjievnog roda, po kome pejza u jed-
noj pesmi pored prednjeg plana slike prirode, obavezno sugerie i drugi plan znaenja:
psiholoki, antropoloki, socijalni, odnosno sliku ili analizu stanja lirskog subjekta, koje
data slika prirode samo metaforiki izraava. Meutim, Desnica je na drugom, stilskom i
jezikom nivou ipak uneo dimenziju ljudskog u sliku prirode dominantnom upotrebom
personifikacije. Na isti nain pejza je realizovan u nekim kasnijim Desniinim pesmama
kao to su Zaarano podne i Bakanal juine.
Kada je re o prisustvu oveka u pejzau, nuno je razlikovati dva modusa toga pri-
sustva. Prvi je ve pomenut, a to je posredno prisustvo oveka, tanije njegovih oseanja
i oseaja ostvareno simbolizacijom i metaforizacijom prirode. Drugi mogui vid prisu-
stva oveka u pejzau, jeste uvoenje same ljudske figure u opis prirode. Navedena dis-
tinkcija mnogo je oiglednija u slikarstvu. Istorijska poetika anra, i likovnog pejzaa i
deskriptivne lirske pesme, nalae potpuno odsustvo ljudske figure, odnosno zahteva da
ljudi i ivotinje, ukoliko ih ima, ne budu u krupnom planu slike. Pesma Ljetnji mo-
tiv u tom smislu u potpunosti potuje klasine zakonitosti anra. Kod Desnice postoji
i nekoliko pesama koje su tek jednim nagovetajem prizvale oveka u inae netaknuti
prirodni pejza. Takva je Jesen na alu, u kojoj se izmeu opisa mora, neba, pustog a-
la, peska, koljki, trava i grmova, u svega par stihova napomene da tu se kuhao ljetos /
skromni ribarski ruak.
U Vodaricama i Seljanima na delu je sasvim drugaija upotreba pejzaa. S ob-
zirom na to da su devojke koje zahvataju vodu odnosno seljani koji se vraaju sa sajma
osnovna tema pesama, bar prema njenom naslovu, prirodno je da ljudske figure pred-
stavljaju krupni plan slike, dok je priroda funkcionalni fon ili okvir zbivanja. Meu-
tim, i u toj ulozi ona nije prikazana kao samostalna sila. Svet pesme oblikovan je tako
da ne podrazumeva autonomnost prirode, pa se u svesti itaoca gubi doivljaj pejzaa
u njegovom bukvalnom znaenju, ve pejza deluje samo u sklopu takozvanog drugog
znaenjskog plana.
Slika prirode u ovim impresijama postaje, kao to e se videti iz analize koja sledi,
neodvojiva od mentaliteta, naina ivota i shvatanja ivota onih koji u toj prirodi ive.
Drugaije reeno, pejza ne izraava samo stanja prirode ili lirskog subjekta, kao to je u
lirici uobiajeno, ve je u funkciji iskazivanja i irih socijalnih i istorijskih odnosa. Jo je
znaajnije to to je ovaj i ovakav pejza iz prvih Desniinih pesama, potpuno u skladu sa
Desniinom poetikom, koja e se dosledno razvijati u njegovim kasnijim delima i u pole-
mikim tekstovima. Posmatrani iz perspektive celokupnog pievog opusa, ovi pejzai sa-
gledavaju se kao izrazito funkcionalni u graenju jedne od osnovnih semantikih opozicija
Desniinog umetnikog sveta, opozicije selo grad.

Hronotop susreta civilizacijskih modela

Pesme Vodarice i Seljani govore pre svega o selu, s tim da se kompozicija prve za-
pravo gradi na susretu sela i grada, i da se selo prikazuje iz perspektive lirskog subjekta koji
je predstavnik grada.5 Druga kao da iskljuivo govori o selu dajui jedan iseak iz ivota
seljana. Meutim, ona se na taj nain moe tumaiti samo ako se ita izdvojeno iz kontek-
sta, pri emu se pod kontekstom podrazumeva i asopis u kom se pojavila kao i Desniin
opus. Imajui u vidu dati kontekst, italac i nehotice date motive odnosno vrednosti sela
sagledava kao opoziciju vrednostima grada, to jest onog civilizacijskog i kulturnog modela
koji grad reprezentuje.
U polemikom tekstu O jednom gradu i jednoj knjizi u kome je branio poetiku ro-
mana Zimsko ljetovanje, Desnica je sam definisao u emu se te vrednosti ogledaju i odakle
potiu. Kada kae da je u toj knjizi pokuao da barem letimice fiksira(m) fizionomiju tog
grada i tih sela, vodei kontrapunktistiki oprene niti njihovih ivotnih uslova, njihovih
mentaliteta, njihovih odnoenja prema osnovnim pojavama i vidovima ivota, Desnica
zapravo izdvaja tri vana momenta koja razlikuju selo i grad kao civilizacijske modele, a to
su: ivotni uslovi, mentalitet i odnos prema osnovnim pojavama ivota. Odnos tj. stav prema
najvanijim vidovima ivota nije nita drugo do ono to smo nazvali vrednostima, koje
gradei tzv. sistem vrednosti grade i samu kulturu odreene zajednice, odnosno jedan od
moguih modela kulture.
Odnos sela prema osnovnim pojavama ivota u stvari se razmatra i u datim pesmama,
samo to nije izraen na eksplicitan nain kao u romanu Zimsko ljetovanje. Zbog toga se
i ne moe precizno iskazati koje su to sve pojave, tanije vrednosti ivota, ali bi najpribli-
niji odgovor bio da su u pitanju odnos prema vremenu, prema promeni i, uslovno reeno,
sticanju.
Stanko Kora zapaa povodom tema u Desniinom opusu da ovjek i unutranje, bi-
oloko vrijeme, ovjek i bog, ovjek i smrt, ini se da su jedini vani, i nastavlja imajui
u vidu, oigledno, i krug pesama o kojima je ovde re: ak i onda kad se iznosi neka im-
presija iz prirode, iz mutnog i tvrdog pejzaa, vaan je samo ovjek i njegova nada ili vjera,
njegov bog ili vrijeme.6
Naime, za pesmu Vodarice moe se rei upravo to, da iznosi jednu impresiju iz mut-
nog pejzaa, ali da su pritom vani jedino ovek i, u ovom sluaju, vreme. Pesma u celini
glasi ovako:
Vodnjave, teke i sure
mutne oblaine juga
nebom se gone i jure.
Uz cestu, na kraju sela,
djevojke, ute i ture,
grabe na esmi vodu
i, zastale zaas u kretnji,
5
Zanimljivo je da dok lirski subjekt Desniine pesme posmatra svet sela iz perspektive grada, dotle se asopis u kojoj
je pesma objavljena, odnosno Desnica kao urednik toga asopisa obraa prvenstveno selu i njegovim iteljima, esto
pokuavajui da se priblii i njihovim pogledima na svet.
6
Stanko Kora, Pogovor, Sabrana djela Vladana Desnice. Knjiga I, Zagreb 1975., 8.

niska podozriva ela

dugo za nama zure.
I neto kao da viu...
Al jugo im kosu mrsi,
i rijei iz upalih prsi
u vjetru niz polja lete
i razdrte se viju
ko mokre, crne krpe.
O, to to u vjetar siju:
da l zovu, kunu il prijete?
Uvijek takve ih vidim:
u kiovitom danu
dokle nad njima nebom
vjetri i oblaci brode
i doziv gine bez jeke,
vjenom, umornom kretnjom
kao Danajide neke
jesenje pretau vode
i siva, beutna oka
na cestu pred sobom glede
kako u nepovrat tuda
udesi promiu redom,
kako se jeseni slijede.
Kada ne bi bilo naznake da je re o impresiji iz sjeverne Dalmacije, nijedan drugi ele-
menat pesme ne bi jasno ukazivao na regionalnu karakteristinost tj. izvornost slike. Me-
utim, kada i sam podnaslov odnosno nadnaslov to saoptava, i kada se zna kontekst, odre-
ene lekseme dobijaju posebno indikativno znaenje: oblaci koji se viju su mutne oblaine
juga, devojke se nalaze uz cestu, na kraju sela. Epiteti kojima lirski subjekt opisuje ove
devojke potpuno su neuobiajeni; one su ute, ture i upalih prsi. Jo neobinije i gotovo
nemotivisano deluje primedba da su vodarice niskog ela.
Ali, kada se, kao to je reeno, ova pesma ita u kontekstu u kom se prvi put pojavila, u
Desniinom Magazinu sjeverne Dalmacije, ona se neminovno asocira sa drugim knjievnim
ali i neknjievnim tekstovima Magazina, a neobini pesniki epiteti dobijaju neke konkret-
ne konotacije, pa ak i banalan prizvuk. Tekstovi koji se itaju paralelno sa ovom pesmom
jesu Desniin esej Mirko Korolija i njegov kraj, posebno prvi deo eseja, razne studije o ivo-
tu u selu i ivotu u gradu, Sjeverodalmatinski pejzai ire iin-ajina, Uzroci slabog
ekonomsko-kulturnog razvoja zadarskog zalea Lucijana Maria, medicinski spis o ma-
lariji dr. Eugena Neia, i sl.7
Dok Neiev medicinski rad prerasta u malu etnografsko-etnoloku studiju, dotle o sa-
moj pojavi da malarija ostavlja trajne karakteristike u izgledu stanovnika severne Dalmacije
mnogo slikovitije govori iin-ajin u putopisnom eseju o severnodalmatinskim pejzaima:
7
Jo odreenije, Dvije impresije iz Gornje Dalmacije su objavljene u odeljku Magazina pod nazivom Knjievnost
zajedno sa sledeim tekstovima: Manastir Krka (pjesma) Mirka Korolije, Vodopad Manojlovac Mirka Korolije,
Sjeverodalmatinski pejsai ire iin-ajina, itd.

Dovoljno je pogledati ljude u ostrovikim barutinama, koji rade oko usjeva, pa da se vidi
iva smrt. uta ili bijela, kao vosak lica i ruke; oi zapaljene i duboko upale, nozdrve ota-
njile i trzave kao i sve crte lica po kom se razliva mrzovolja i ravnodunost. Ovakav izgled
stanovnicima ne daje samo malarija, ve i nain ivota u tekim uslovima: [...] a nakon
deset godina rada i sagnjijevanja tijelo im se istroilo, lice osuilo i poutilo, i ivot im do-
gara u ona dva crna duboka zapaljena oka.8
Neobina lirska slika u Desniinoj pesmi ne deluje toliko neobino kada se posmatra kao
poetski odjek jedne realne situacije. Desnica je, posebno ponovnim objavljivanjem pesme u
zbirci, svakako eleo da izbegne ovakva itanja pesme, a nesumnjivo je bio protiv ovakvog
tumaenja poezije uopte. Zato bi, moda, legitimnije bilo ono tumaenje koje bi, bez po-
zivanja na kontekst, polo od zapaanja da Desnica efektnost slike gradi na izneveravanju
itaoevih oekivanja. Za devojke sa sela oekuje se, posebno u lirskoj pesmi, da oliavaju
ideal enske lepote; meutim, umesto belog lica i rumenih obraza, visokog ela, bujnih
grudi i sl., Desniine vodarice nose upravo suprotne epitete.
Sledea slika tj. situacija u pesmi koja takoe posebno privlai panju itaoca jeste to to
su seoske devojke podozrive i nepoverljive prema strancima koji prolaze cestom. Strancima
smo nazvali ono mi koje se javlja u drugoj strofi u ulozi lirskog subjekta (niska podozri-
va ela / dugo za nama zure), a koje po svemu sudei predstavlja graane koji su se nali
na putu. Devojke su neprijateljski raspoloene prema svemu to dolazi iz grada, kao i pre-
ma svemu nepoznatom, odnosno svemu to je drugo i drugaije. Njihovo neprijateljstvo se
osea u tonu kojim se one obraaju strancu. On ne razaznaje ta vodarice govore, ali mu to
zvui kao vika, povien ton govora, a sam taj govor izgleda mu kao pretnja ili kletva.
Vodarice, meutim, nisu nita vie neprijateljski raspoloene prema strancima, nego to
i sam pejza tj. priroda u kojoj se one upravo nalaze deluje pretei prema oveku. Devojke
stoje pod mutnim, tekim, vodnjavim i surim oblainama. Tu je i motiv vetra, karakteri-
stian za burni pejza (tip pejzaa u podeli M. Eptejna9), u ovom sluaju to je jugo. On
vitla oblake, ali i mrsi kosu devojaka, i raznosi njihove rei. Uzgred, i ovde je upotrebljena
personifikacija (oblaci se jure i ganjaju nebom), stilsko sredstvo koje je karakteristino za
Desniino oblikovanje pejzaa.
Epitet kojim lirski subjekt opisuje elo devojaka nisko deluje takoe zagonetno. Ovu
zagonetku rasvetljava prozni odlomak iz Zimskog ljetovanja u kom autorski pripoveda
razotkriva stanovnike severnodalmatinskog sela Smiljevaca, dakle upravo onakvog sela
iz kakvog bi mogle da budu i vodarice. U pitanju je opis koji se u velikoj meri asocira sa
delovima pesme Vodarice, i koji otkriva fizike i psihike karakteristike stanovnika se-
vernodalmatinske regije: Pred malo kritikijim pogledom, dakle, sva ta pria pada, i ne
ostaje nita, ama ba nita do ove gole i slabo utjeljive stvarnosti: do ovog utog ivlja s
podnadulim dalcima to jo kusa drvenom licom i ravnoduno zuri u auto koji promie,
do ovih ena samojedski niska ela koje se pred kuom bitu.10
Za razumevanje pesme nije kljuan samo odnos vodarica prema strancima, ve i me-
sto na kome se one nalaze u trenutku kada se sa njima susreu. To mesto susreta obeleeno
je svega jednim stihom: uz cestu, na kraju sela, ali je to dovoljno, posebno s obzirom na
kontekst Magazina ali i Desniinog opusa, da bi se ono identifikovalo kao granica. Slika
8
iro iin-ajin, Sjeverodalmatinski pejsai, Magazin sjeverne Dalmacije (dalje: MSD), 1934., 98.
9
M. N. pstejn: , , ... , Moskva
1990.
10
Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, Beograd 1993.(b), 79.

odnosno doivljaj granice sugerisana je ak i na samom leksikom i pojmovnom planu: put

oznaava ne samo graninu, ve i tranzitnu liniju, onu koja prenosi iz jedne oblasti u drugu;
a pored toga podvueno je da se taj put nalazi na kraju sela. U Desniinoj slici sveta grani-
ca izmeu sela i grada zapravo je granica izmeu dva sveta toliko udaljena da oliavaju dva
civilizacijska modela. Zbog toga smatramo da je u ovoj pesmi oblikovan jedan hronotop
u bahtinovskom smislu rei, i da bi se on preciznije mogao definisati kao hronotop susreta
civilizacijskih modela. To je isti onaj hronotop koji je prisutan u romanu Zimsko ljetovanje,
s tom razlikom da u romanu susret nije realizovan na realnoj fizikoj granici izmeu dva
sveta, ve je, kao to je poznato, Desnica jedan svet doveo na teritoriju drugog i tu sukobio
njihove civilizacijske vrednosti.
Cesta je put do grada, ali devojke samo stoje uz nju, gledaju taj put, ali ne polaze njime.
One putaju da vreme i ivot prolaze, tanije da se vrte u krug. Ako bi se krenulo uz ovu
Desniinu cestu, stiglo bi se u primorske gradove, Zadar, ibenik ili Split, gde vreme tee
na sasvim drugaiji nain.
Takav jedan put opisao je iro iin-ajin u pomenutom tekstu Sjeverodalmatinski
pejsai. ajin govori i o tome ta u jednom severnodalmatinskom predelu odnosno pejzau
moe da znai put: Negdje ljuti kr a negdje ikara ili raskrevina, ovaj veliki trokut je jed-
na od najveih pustinja dalmatinskog kopna; pruga ivota je ovaj put, kojim se vozimo od
Propatnice ka ibeniku.11 Put je vie od obinog autoputa sa svojom saobraajnom funk-
cijom, on je veza sa gradom, tanka granina linija izmeu dva sveta koja je nosilac osobina
sveta gradske kulture: pruga ivota nasuprot pustinji ivota u gradskom zaleu.
U poslednjem delu pesme Vodarice lirski subjekt, koji se sada javlja u jednini, prenosi
vienu sliku i doivljaj vodarica u veno stanje: uvek ih vidi takvima, one jednim venim
pokretom pretau vodu. U prvom delu pesme, gde je beleio samo ono to zaista vidi, lir-
ski subjekt kae da devojke grabe, dakle zahvataju, nalivaju vodu, dok e se u njegovoj
viziji u poslednjoj strofi ta voda pretakati, nalivati, izlivati i ponovo nalivati, dakle kruiti.
Uopte, u pesmi dominira motiv vode (Oblaci su vodnjavi, puni vode, dan je kiovit),
posebno vode koja krui, kao metonimijska oznaka proticanja i prolaznosti. Uopte, pej-
zaistiki kompleksi u celini, a ne samo elementi/motivi unutar njih, imaju u Desniinoj
poeziji i prozi najee metonimijsko znaenje.
Ova jednostavna slika sugerie jo jednu od osnovnih semantikih opozicija Desniinog
umetnikog sveta razvijanih u kasnijim delima: opoziciju prolazno veno. Vladimir Riz-
mondo zapaa da je upravo ovakva opozicija odnosno dijalektika konanog i beskonanog
izraena u pesmi Vodarice isto koliko i u celokupnom Desniinom delu: [...] o ma emu
on pisao ili pjevao, ma ega se od onog to ga okruuje na golo dotakao svjom lirskom biti,
bio to spreni ljetni popodnevni pejza ili kruenje kiobrana u kii, zagorske vodarice pod
niskim jesenjim nebom ili prolee primorskih ulica, bio to krajnje subjektivni intimni sonet
ili objektivna slika, njegova osnovna tema kao da je, u sutini, uvijek jedna i ista: ljeskanje
bia i nebia, prolaznost i vjenost, sad uhiene u kotac, sad obujmljene u zagrljaj ona
njegova konanost i beskonanost, isporeene i ravnopravne, jedna na jednom druga na
drugom dlanu, kao dvije ptice.12
Meutim, za temu o kojoj je re vaniji je onaj aspekt proticanja vremena koji pravi raz-
liku izmeu ciklinog (ima i atribute venosti) i tzv. progresivnog vremena. Jer, to je takoe
11
iin-ajin, n. dj., 95.-104.
12
Vladimir Rizmondo, Pogovor, Slijepac na alu, Zagreb 1956., 61.-62.

jedna od razlika tj. kontrasta izmeu sela i grada, seoskog i gradskog naina i shvatanja i-
vota. Ova problematika takoe je transponovana kao vaan romaneskni motiv u Zimskom
ljetovanju. U jednom kratkom esejistikom pasau autorski pripoveda, sa prizvukom iro-
nije, eksplicira shvatanje vremena u gradu:
Graani umiju da rasporede vrijeme: raskroje svoj dan, razdijele ga na odsjeke, izmeu
odsjeaka poudaraju pregradice vrste i nepokolebive kao zakon; odsjeke ispune dunosti-
ma, navikama, drutvenim obavezama i obzirima, brigom za svoje tijelo, za svoju bradu, za
svoje nokte, i kojeim slinim ako niim drugim, a ono jadanjem na dugoasnost i milju
o svojoj zloj kobi. Tako rascjepkano, vrijeme se lake savladava i konzumira.13
Kultura, oliena u gradu i njegovim stanovnicima, podrazumeva savladavanje vreme-
na, tanije ovladavanje njime, dok se selo preputa prirodnom toku vremena, predaje se
njegovoj stihiji. Ovladavamje vremenom karakteristino za gradski model ivota ima svoj
koren, kao to se vidi iz prethodnog citata, u potrebi da se lake podnese njegovo protica-
nje, a to znai i svest o sopstvenoj prolaznosti. Strah od prolaznosti vei je u gradu nego
na selu, odnosno grad su i stvorili oni pojedinci koji su odlazili iz sela kako bi pobegli
ovom oseaju. Na drugom mestu Zimskog ljetovanja Desnica je doveo junake graa-
ne u situaciju koja e ih podsetiti na ovu dimenziju vremena, koju u svom dotadanjem
gradskom ivotu moda nisu ni imali prilike da doive. Kada se leto okonalo i kada su
nastupili hladni i kini dani, graani su se nali zarobljeni u kuama, i tada su mogli da
osete svoju nemo nad prirodom i nemo nad tokom prirodnog vremena. Desnica je i u
ovom odlomku upotrebio motiv kie kao metonimijsku oznaku prirodnog vremena. Pri-
kazao ga je kao ono vreme koje oveka suoava sa venou, i time zapravo sa njenim na-
lijem prolaznou: A kada padne mrak, a kia jo uvijek ne prestaje, pa ak niti jenjava
niti krupnja, ve traje onom neumornom ujednaenou koja daje sliku vjenosti njima
[graanima] se priinja kao da su zatvoreni u utrobi korablje to pluta na moru mraka i
voda14 ( podvlaenje S. B.).
Kultura je prostor sigurnosti koji ovek gradi oko sebe, stvarajui od samog sebe novi
centar vasione. Strah od prolaznosti ili nelagodnost zbog proticanja vremena (ovek ne ose-
a nelagodnost samo u kulturi, ve i u prirodi) rodila je potrebu da se vreme neim ispuni,
ne samo dogaajima ve i stvaranjem. I zato vodarice iz Desniine pesme gledaju na cestu
pred sobom kako udesi tuda protiu u nepovrat, jer se sve dogaa na tom putu ivota, kako
ga je nazvao ajin, na putu koji vodi do grada, putu civilizacijskog progresa. Udesi prolaze
nepovratno, a devojke putaju da oni prolaze mimo njih, da ih zaobilaze i dobra i zla glav-
nih tokova. Dok grad tei za napredovanjem, stvaranjem i promenom, selo se kloni upravo
promene, pa tako posredno i napretka. O ovoj pojavi govori se esto u Desniinom Maga-
zinu. Eugen Nei u pominjanoj studiji o malariji, iako polazi od malarije kao uzroka, na
trenutak kao da uoptava i predstavlja trajnima psihosocijalne i mentalitetske osobine koje
bi trebalo da budu posledica ove bolesti: [...] i da narod postaje apatian, bez ikakve volje
za boljitak i napredak, da gubi smisao za ivot, da izbjegava rad i radi tek toliko, da moe
da preivi. Ne pokazuje nikakvo nastojanje da popravi prilike i da svojim potomcima ostavi
neto bolje nego je sam naao.15
13
Desnica, 1993.(b), 61.
14
Isto, 147.
15
Dr. Eugen Nei, Malarija u Sjevernoj Dalmaciji, MSD, 1934., 137.

Zakljuci o gradskom i seoskom kulturnom modelu koji se mogu izvui iz samo jedne
Desniine pesme, odgovaraju zakljucima do kojih je doao Jurij. J. Lotman razmiljaju-
i o gradu kao posebnoj semiotikoj strukturi unutar semiosfere ukupnog semiotikog
prostora koji je ustvari kultura. Lotman tvrdi da u tom smislu grad je kao i kultura
mehanizam koji se suprotstavlja vremenu. Pored datog odnosa prema vremenu, znaajno
je i to to je Lotman praktino poistovetio grad i kulturu. Grad kao sloeni semiotiki
mehanizam, generator kulture, moe da vri tu funkciju samo zato to je on kotao razliito
organizovanih i heterogenih tekstova i kodova, koji pripadaju raznim jezicima i raznim
nivoima.16
Na ovom mestu nuno je vratiti se temi sa kojom je razmiljanje o Desniinim pejzaima
i zapoelo: znaenju pejzaa u Matoevom opusu. U svom zapisu Iz Samobora Mato je u
jednoj reenici poetski iskazao ono to bi se moglo izdvojiti kao imanentno naelo Desni-
inog oblikovanja pejzaa: Krajevi su ljudi, a ljudi su krajevi. D. Orai smatra da je data
reenica paradigma Matoevog pejzaistikog stila, model Matoevog pejzaistikog stila u
malom.17 Meutim, izmeu Matoa i Desnice postoji i bitna razlika, to se vidi iz nastavka
Matoevog odlomka, u kom se poziva na Lamartina: Predjeli su za mene bili uvijek ljudi
veli Lamartin, ljubavnik Elvirin i elegijski pjesnik harmonijskog jezera. Kao ljudi, nisu ni
u Hrvatskoj svi okolii jednako hrvatski. Ima kod nas okolica bez vee hrvatske due, dok
su neki nai pejzai veliki Hrvati.18
Desnica pejzau ne pridaje nacionalno, ve regionalno obeleje, i ne izjednaava ga to-
liko sa duom, koliko sa mentalitetom. Ali su modeli funkcionalizacije pejzaa u delu dva
pisca u velikoj meri podudarna. Najoptije znaenje pejzaa u Desniinim severnodal-
matinskim pesmama nalazi svoje mogue odreenje u razmatranju evropskog konteksta
Matoevog shvatanja pejzaa, koje Oraieva iznosi u svojoj studiji. Ona smatra da je Ma-
toev uzor enevljanin Amiel sa svojom maksimom da je pejza stanje due, tanije ono
to se izvodi kao najapstraktnije znaenje date krilatice: Pejza, kao metonimija Prirode,
tu je postao moderni apsolut: iracionalno jedinstvo tradicionalnih opreka due i svijeta,
ovjeka i prirode, subjektivnosti i objektivnosti kojih se zapadno miljenje gotovo ne mo-
e osloboditi.19 Potvrdu da se i Desniin pejza moe razumeti na slian nain nalazi-
mo kod samoga Desnice, u poznatom eseju koji nastaje godinu dana posle objavljivanja
severnodalmatinskih pesama: Ni priroda ne prua u ovom kraju velikih izvora za duu.
Pejza je tvrd, sirov i strog, i sav se utapa u sinjoj boji krakog kra i u kruto-realistikom
osvijetljenju. Sve se pomalja u goloj istini ivotne tegobe i svirepe nunosti. [...] Tu priroda
ovjeku prua tvrd hljebac zbilje ivota, a ivotu ilav otpor ovih prognanih gortaka.20
Ukoliko se o Desniinim pejzaima govori u impresionistikim kategorijama slike pri-
rode i stanja due, onda se moe zakljuiti da su tu priroda i dua dijalektiki ujedinjeni.
Priroda je surovi okvir koji zadaje domete razvoja duevnosti, a dua, povratno, uzor za
oblikovanje pejzaa.
16
J. M. Lotman, Semiosfera. U svetu miljenja: ovek, tekst, semiosfera, istorija, Novi Sad 2004., 303. Vidi i tekst Uroa
Desnice: In memoriam, MSD, 1935., gde je grad Zadar definisan kao nacionalni transformator.
17
Orai, n. dj., 72.
18
Isto, 58.
19
Isto, 17.
20
Desnica, 1993.(b), 32.

Motiv dobrog zaborava

Ne zna se ta je bio Desniin razlog za izostavljanje dve vrlo dobre pesme (Seljani i
Seljai na trnici) iz zbirke Slijepac na alu. Ako su pretpostavke koje zalaze u domen
autorske volje uopte dozvoljene, mogla bi se pretpostaviti dva uzroka: jedan praktine a
drugi poetike prirode. Naime, svi motivi pesme Seljani gotovo su doslovno preneti u
jedan opis iz romana Zimsko ljetovanje (1950), pa postoji mogunost da je Desnica eleo da
izbegne njihovo prepoznavanje kod italaca. Drugo, poznato je Desniino kljuno poetiko
naelo o izraavanju opteg kroz konkretno, koje, to konkretno-univerzalno, u polemi-
kom kontekstu, radi lakeg sporazumevanja, Desnica pokriva uobiajenim pojmom tipino,
ali za koje smatra da bi ga u daljoj praksi trebalo zameniti izrazom karakteristino. Mogue
je da u date dve pesme Desnica nije bio zadovoljan ulogom konkretnog, u ovom sluaju
regionalnog, u ostvarivanju opteg i univerzalnog znaenja, to jest da je regionalni znaaj
pretezao nad moguom univerzalnou teme. U pesmama Seljani i Seljai na trnici,
naime, jasno se prepoznaju lokalni i regionalni elementi u slici ivota, a uz to ovek domi-
nira nad prirodom, pria nad pejzaom. Nasuprot tome, u pesmi Vodarice, koja je takoe
izrazito obeleena lokalnom bojom, odabranim ritmom, atmosferom, a posebno poentom
jedna izvorno regionalna slika pretvorena je u mitsku (vodarice se porede sa Danajidama),
a pejza i ovek stopljeni su u jedinstvenu semantiku (ili ak: semiotiku) celinu. Na taj
nain pesma je izmetena u oblast opteg i univerzalnog, koju je Desnica drao za jedinu
legitimnu tematsku sferu poezije i umetnosti uopte.
Svoje sredinje poetiko naelo Desnica je na najsaetiji nain izloio u eseju Jedan
zakanjeli prilog diskusiji o tipinome: Na taj nain, itava bi stvar bila rijeena i bez in-
tervencije pojma tipinoga koji nas je toliko namuio, jer bi se taj vrue zazivani zahtjev
za tipinim sveo na staru i ope poznatu istinu da, u umjetnosti, svaki dobro oblikovani
konkretni realitet sadri i rezumira bezbroj takvih konkretnih realiteta, i da u sebi nosi i
reproducira njihovu opu istinitost. Drugim rijeima, da umjetniko djelo donosi jedan
konkretni, i, u njemu i kroza nj, jedan univerzalni momenat univerzalno-konkretno, kao
to to, opet, kae onaj mnogo napadani (a malo itani) estetiar.21
Radi lakeg praenja teze odnosno teza koje se ovde iznose, naveemo u celini i pesmu
Seljani:
Drmaju, kripe po seoskom drumu
Prepuna kola pospanih seljaka:
Pijana eljad vraa se sa sajma.
Ljetna no trepti srebrna i mlaka.
Drmaju kola. U duama prostim
Sad svaka skrb i svaka briga spava
Uvijena u drijem, kao uljuljana
U laganom ritmu uzbibanih glava.
I javi se pjesma otegnuta, vajna;
razljulja se; kao sukljaj teka dima,
povija se k zemlji iroka beskrajna
i tone u utim, dozrelim itima.
21
Vladan Desnica, Eseji, lanci, kritike, Beograd 1993.(a), 87.

Pa se opet gubi negdje u daljini...

Pod zvijezdama kroz ravnice mile kola
Puna jednog asa dobrog zaborava
I laganog, nujnog klimatanja glava.
Sliku seljaka koji se pijani vraaju sa sajma, utonuli u zaborav, sa svim pojedinanim
motivima i ak i leksemama, Desnica je preneo u jednu od retrospektivnih pria romana,
o tome kako je Ian Brnos kupio krmka Miguda na sajmu u Benkovcu. I u svojoj proznoj,
romanesknoj varijanti ova slika, odnosno motiv, smetena je u isti vremenski pejza letnji
noni pejza.
Zadovoljan svojim pazarom, Ian se napio u krmi. Potjerao bjesno svoju zapregu [...]
Ali uskoro prola je zapregu razigranost i oblio znoj, a Ianu smalaksale snage, te zapao u
drijeme. Ve je i no poela padati. Vozi se Ian izmeu njiva, pod zvijezdama; zagrnuo
se crnim suknenim haljkom preko glave, klati se pijano na sjeditu i bugari nekakav na-
pjev bez kraja i konca koji se grubo izvija kroz grubo sukno haljka, a za njim cijue kolo
oko izlizane osovine i ocrtava u praini zmijast trag. Drndaju kola i uljuljkuju Iana u san.
Onda se najednom sjeti kezmeta i trzne se: to li je umuklo?22
Do ove take prozni opis se dosledno razvija pratei motive pesme, ali i ne idui suvie
van tih okvira. Meutim, u nastavku epizode Desnica e jedan jedini motiv pesme, saet
u kratkoj sintagmi dobri zaborav, razviti u dugaak pasa u kome se izlae gotovo itava
jedna ivotna filozofija. U odseku u kom se smenjuje pripovedanje sveznajueg naratora
sa prelazima na doivljeni govor, Ianovo shvatanje ivota preneto je u neodreenim ose-
anjima i maglovitim mislima, jer se junaku romana sve to i javlja u trenucima pomuene
svesti, negde izmeu pijanstva, sna i mamurluka.
Sve vie ga je zahvatalo vino, i njime je ovladavalo staro i dobro poznato osjeanje, neki
neodreeni optimizam, neka lijena dobrobit, koji ga uvijek obuzimlju kad se napije, i radi
kojih se valjda i napija. U takvom stanju zlu otupljuju otrine i izlizuju se bridovi, i mada
i tada Ian zna da u ivotu biva svakako, i da se ovjek zlopati i kinji, i spotie i desno i
lijevo, i posre, i poklecuje opet mu se priinja da e sve to skupa ipak na kraju izai na
doboro nekakvo traljavo i oravo, lijeno i bezvoljno dobro koje je jedino u takvim aso-
vima mutno nazrijevao, nekakvo dobro koje svjetluca jedino u vinom zamuenoj pameti,
nekakvo dobro koje je brat zaboravu i koje se postizava tek na pragu besvijesti.23 Dakle,
u pitanju nije ono to se uobiajeno podrazumeva pod dobrim, dobar ishod, blagostanje ili
ak srea, ve neto sasvim drugo.
Kada se pesma Seljani ne bi itala u kontekstu u kom se prvi put pojavila, tj. kada bi
se posmatrala izdvojeno i itala selektivno, italac bi mogao da je doivi i kao idilini noni
pejza. Jer, svi elementi prirode, pa ak i neki ljudski motivi, asociraju na mir, harmoni-
ju i sreu: no je srebrna i mlaka, i trepti, ravnica se prostire pod zvijezdama, ita su uta i
dozrela, po njima pada otegnuta melodija pesme, glave pospanih seljana ljuljaju se lagano
i nujno, sve brige su uljuljane, sama pesma je razljuljana. Ovaj tip pejzaa Mihail N. Ep-
tejn naziva idealnim pejzaom, iji se prvi primeri nalaze kod Homera, Teokrita, Vergilija
i Ovidija. Eptejn je, dakle, mislio na ono to se jo naziva arkadijskim pejzaom i, kako
sam napominje, na Kurcijusovo mesto uivanja, locus amoenus. Idealni ili idilini pejza
u ruskoj poeziji odnosi se, kako zakljuuje Eptejn, po pravilu na prolee i leto. Desnica je,
22
Desnica, 1993.(b), 55.
23
Isto, 56.-57.

kada je prikazivao susret sela i grada, iskoristio neprijateljski jesenji pejza, a kada je eleo
da prikae selo u svojoj samozadovoljnoj izolovanosti bio mu je potreban letnji pejza.
Meutim, ono to unosi nesklad u idealnu sliku prirode u pesmi Seljani jeste jedan
paralelni niz motiva, slika i izraza, koji je zapravo nosilac osnovnog znaenja pesme, i zbog
koga slika idilinog pejzaa dobija ulogu kontrastne pozadine. Na planu celine postie se
blagi ironijski efekat. Nasuprot, dakle, idilinom pejzau stoji inicijalna slika i ton pesme
(od kojih bi u svakom drugom sluaju i trebalo poeti razgovor o njoj, ali je ovde cilj da se
literarni efekti sagledavaju iz perspektive pejzaa), koji nose obeleja efemernosti, trivijalno-
sti, pa i bede. Pesma poinje slikom seoskih kola koja drmaju i kripe dok se voze seoskim
putem. Ona su prepuna seljaka, a sami seljaci pijani. Stih koji sledi posle ove slike, Ljetnja
no trepti srebrna mlaka, naglo prelazi sa opisa seljana na opis prirode, i tako lako ostva-
ruje figuru kontrasta i efekat ironije.
Seljani iz Desniine pesme uljuljani su u jedan isti ritam, u svoju tradiciju, u okamenje-
nost epske pesme, a negativnu konotaciju ovih uljuljanosti otkriva esej iz Magazina, Mir-
ko Korolija i njegov kraj. Spavanje, dremanje, uljuljanost rei su koje se u vie varijacija ili
sinonimnih oblika ponavljaju kroz celu pesmu.
Motiv koji je pesmom Seljani tek najavljen, bie razvijen u pesmi Seljai na trnici
i prerae u njenu temu. U pitanju je motiv siromatva, odnosno bede. Mesto koje seoski
deak iz severnodalmatinskog zalea ima u gradu, ovde i imenovanom Split, jeste ulo-
ga prosjaka. Slike grada i sela i ovde su kontrastirane, a susret izmeu dva sveta takoe je
obeleen nerazumevanjem i neuspostavljanjem dijaloga. Iako ova pesma dodatno potvru-
je tezu o opoziciji selo grad kao poetikoj konstanti Desniinog opusa, u njoj pejza nije
prisutan na onaj nain i nema onu ulogu koju ima u dvema impresijama.
Iz tog razloga u ovom radu nee biti detaljnije analize pesme.24 To bi vodilo ka drugim
temama koje bi ve izale iz okvira ovog malog istraivanja, s obzirom na to kako je njegov
okvir na poetku postavljen. A okvir koji je zamiljen jeste istraivanje mogunosti i ogra-
nienja itanja odreene poezije u asopisnom kontekstu, odnosno itanje njenog znaenja,
u ovom sluaju jednog aspekta pejzaa, u datom kontekstu, ali i u poreenju sa drugim
kontekstima: imanentno poetikim i anrovskim.
Rezime
Pejzai u delima Vladana Desnice, bilo da su uklopljeni u poeziju ili prozu, deo su je-
dinstvene umetnike slike sveta koja se prepoznaje u itavom pievom opusu, tj. u funk-
ciji su njenog oblikovanja. Lirski pejzai u pesmama sa motivima iz sjeverne Dalmacije,
konkretno, u funkciji su graenja jedne od osnovnih semantikih opozicija Desniinog li-
terarnog sveta: opozicije selo grad. Oni izraavaju neke od vrednosti, ovde datih u formi
pesnikih motiva, koje dva oblika ivota, odnosno kulturna i civilizacijska obrasca ine ne-
pomirljivim (shvatanje vremena, odnos prema promeni, sticanju, i sl). Priroda, kao osnovni
konstitutivni element pejzaa, u ovim Desniinim opisima gubi autonomnost i javlja se uz
24
Pesma otvara prostor za versifikacijska istraivanja i paralele. Desniin osmerac u ovoj pesmi svojim zvuanjem
tj. intonacijom ukazuje na svoje poreklo u dugom stihu Vojislava Ilia: ini se da je to osmerac nastao lomljenjem
vojislavljevskog heksametra na mestu cezure. Desnica je tako u pesmi postigao elegijski ton, u skladu sa njenom
temom, ali ublaen brim ritmom osmerakog stiha.

prisustvo oveka i znakova njegove kulture. U isto vreme, ovi izrazito regionalno obelee-
ni pejzai upuuju na vaan (kroeovski) oblikovni princip Desniine poetike: izraavanje
univerzalnog kroz konkretno. Svi ovi problemi posmatraju se na primeru dve prve pesme V.
Desnice objavljene u Magazinu sjeverne Dalmacije, godinjaku (1934. i 1935.) koji je Desni-
ca sam ureivao, i to kroz intertekstualne veze koje se itanjem ova dva broja nameu.
The Meaning of the Landscape in the Desnicas

Impressions from Northern Dalmatia
Abstract: The landscapes in the canon of Vladan Desnica, whether incorporated in his poetry or
in his fiction, are the part of the unique artistic world representation and play important role in its
shaping. More precisely, the lyrical landscapes in poems with Northern Dalmatia motifs gain
their function in constructing one of the basic semantic oppositions of Desnicas literary world: the
country/city opposition. The meaning of the landscapes is in representing some of the values whi-
ch makes the two forms of life, or two cultural models, irreconcilable (the notion of the time, the
attitude towards the change, wealth etc.). The nature as the fundamental constitutive element of
the landscape loses its autonomy in these Desnicas descriptions and emerges only in the presence
of men and with the signs of his culture. These distinctly regionally marked landscapes also refer
to important tenet of Desnicas poetics, borrowed from Benedetto Croce: the universal is expre-
ssed through concrete. All these issues are discussed within examples of two early Desnicas poems
published in Magazin Sjeverne Dalmacije (1934 and 1935), the annual edited by Vladan Desnica.
The poems are interpreted in intertextual relation with other articles in annuals and Desnicas li-
terary works.
Key words: landscape, regional, universal, civilizational model, village/town, time, Vladan Desnica,
Magazin sjeverne Dalmacije (Northern Dalmatian Magazine).

Literatura
Vladan Desnica, Eseji, lanci, pogledi, Beograd 1993.(a)
Vladan Desnica (ur.), Magazin Sjeverne Dalmacije, Split 1934.
Vladan Desnica, Sabrana djela Vladana Desnice. Knjiga I., Zagreb 1975.
Vladan Desnica, Slijepac na alu, Zagreb 1956.
Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, Beograd 1993.(b)
Jurij M. Lotman, Semiosfera. U svetu miljenja. ovek tekst semiosfera istorija, Novi Sad
2004.
Mikhail H. Epstein, , , ...
, Moskva 1999.
Luis Mamford (Lewis Mumford), Grad u istoriji, njegov postanak, njegovo menjanje, njegovi izgle-
di, Beograd 2006.
Dubravka Orai, Pejza u djelu A. G. Matoa, Zagreb 1980.

5.
PROKLETSTVO ZABORAVA
Neki problemi hrvatske knjievne historiografije
nakon raspada Jugoslavije
Kreimir Nemec
Saetak. Poznata je injenica da se (knjievni) povjesniari u svojim tekstovima smatraju

dunima razotkriti lane mitologije svojih prethodnika. To znai da moraju ispuniti prazni-
ne, popraviti krivotvorine, ukazati na kontradikcije, premostiti lakune, vratiti nepraved-
no izostavljene, obaviti ideoloku i estetsku revalorizaciju. Zbivanja na drutveno-politikoj
sceni oduvijek su tako snano pritiskala hrvatsku knjievnu historiografiju da je ona teko
mogla raunati na svoj autonoman prostor igre koji bi ostavljao dovoljno slobode autoru da
ne mora pisati iz neke a priori odreene pozicije: npr. nacionalne funkcionalnosti ili pod-
lonosti nekoj ideologiji. Tome treba pridodati i cenzuru, autocenzuru, politiki diktat i na-
rudbu, otvoreno ili prikriveno dodvoravanje nekoj politikoj ili stranakoj eliti, osjeaj p(r)
ozvanosti da se odgovori na politike aspiracije, na kulturni imperijalizam susjeda i sl. Svako
je nae znaajnije knjievnopovijesno djelo ostavilo iza sebe neke neraiene raune. Ne-
ma sumnje da je velik broj objavljenih knjievnopovijesnih radova i sinteza u Hrvatskoj od
1991. godine naovamo bio oito izraz elje da se ne samo nadoknadi proputeno nego i da se
isprave brojne nepravde, popune bjeline, obrauna s prijanjim ideolokim manipulacijama,
revidira kanon. Stoga bismo mogli tu fazu koja jo uvijek traje nazvati revizionistikom.
U lanku analiziramo razloge koji su knjievnopovijesni revizionizam uzrokovali.
Kljune rijei: hrvatska knjievnost, 1945.-1991., knjievna historiografija, knjievna mito-

logija, knjievnopovijesni revizionizam
I. Naslijeene nepravde
G
lasovita Aristotelova distinkcija izmeu pjesnika i historiografa iz IX. poglavlja Poetike,
po kojoj povjesniar pie o dogaajima koji su se dogodili, a pjesnik o dogaajima koji
su se mogli dogoditi, doivjela je u posljednja dva-tri desetljea temeljitu reviziju. Hay-
den White i Dominick LaCapra u svojim su radovima historiografiju i naraciju pribliili
u tolikoj mjeri da se granice meu njima vie i ne razaznaju, ili su ak potpuno dokinute.
Tako u Whiteovoj knjizi Tropics of Discourse (1978.) itamo sljedeu formulaciju: Historija
se zapravo interpretira ba na nain na koji pjesnik ili romanopisac doaravaju, tj. tako da

Prokletstvo zaborava 47
se neemu to se isprva ini zagonetnim i tajanstvenim podari prepoznatljiv oblik i tako ga

se uini bliim.1 Povijest se, drugim rijeima, ne moe pisati bez fikcijske naracije jer zao-
kruen, koherentan, cjelovit prikaz ivota ili dogaaja moe biti samo imaginaran.
Na tragu takva promiljanja danas i knjievnu historiografiju promatramo kao narativ,
kao praksu koja je, poput pripovijedanja, obiljeena rasporeivanjem, selekcijom, osmi-
ljavanjem i slinim postupcima.2 Bilo je samo pitanje vremena kada e na metodologiju
knjievne historiografije, osim spoznaja Novoga historizma, poeti utjecati i radovi s po-
druja sociologije, osobito Halbwachsova socijalna konstrukcija prolosti i pojmovi kao to
su kolektivno pamenje ili slike sjeanja,3 odnosno Assmannove figure sjeanja,4 pri
emu se misli na proces transponiranja pamenja u pojmove i simbole. Ako je historiogra-
fija reprezentacija prolosti, knjievna historiografija je reprezentacija knjievne prolosti. I
knjievna je historiografija oblik kulture pamenja, pamenja tradicije i nacionalnoga iden-
titeta izgraenog kroz knjievni tekst.
No shvaanje da su i identitet i pamenje politiki i drutveni konstrukti, sa svim poslje-
dicama koje iz toga proizlaze, stavilo je knjievnu historiografiju pred nove izazove. Vrlo su
stimulativna bila i istraivanja Erica Hobsbawma, osobito u knjizi The Invention of Tradition5
u kojoj pomno analizira svojevrsni socijalno-kulturni inenjering, tj. konstruiranost povi-
jesnih kontinuiteta i korijena iz kojih se onda crpi i snaga identiteta.6 Pridodamo li tome
i izazove kulturalnih i rodnih studija, antropologije, etnologije, psihologije itd., oito je da
se naslijeene definicije knjievne historiografije i njezine metodologije moraju bitno proi-
riti i revidirati. Dakako, time su otvorene perspektive za novu, drukiju knjievnu povijest.
No ini se da za knjievnu historiografiju utemeljenu na novim teorijskim paradigmama
na naim prostorima jo nisu sazreli uvjeti. A zato nisu, pokuat u eksplicirati na nekim
primjerima iz nedavne prolosti.
Poznata je injenica da se (knjievni) povjesniari u svojim tekstovima smatraju duni-
ma razotkriti lane mitologije svojih prethodnika.7 To znai da moraju ispuniti praznine,
popraviti krivotvorine, ukazati na kontradikcije, premostiti lakune, vratiti nepravedno
izostavljene, obaviti ideoloku i estetsku revalorizaciju. Za sve to uvijek ima dovoljno raz-
loga jer je svaka naa znaajnija knjievnopovijesna sinteza do danas poivala na nekom
politikom, ideolokom, posve rijetko i na nekom dosljedno provedenom estetskom kon-
ceptu (npr. Kombolova8 ili Frangeova9 knjievno-historiografska sinteza temelje se na
Croceovoj estetici). Naime, zbivanja na drutveno-politikoj sceni oduvijek su tako snano
pritiskala nacionalnu knjievnu historiografiju da je ona teko mogla raunati na svoj au-
tonoman prostor igre koji bi ostavljao dovoljno slobode autoru da ne mora pisati iz neke a
priori odreene pozicije: npr. nacionalne funkcionalnosti, podlonosti nekoj ideologiji ili
robovanju ideji nekoga presumptivnoga zajednitva (npr. ilirizam ili jugoslavenstvo). Tome
treba pridodati i cenzuru, autocenzuru, politiki diktat i narudbu, otvoreno ili prikriveno
1
Hayden White, Tropic of Discourse: Essays in Cultural Criticism, Baltimore 1978., 126.
2
Viktor mega, Knjievnost i filozofija povijesti, Zagreb 1994., 80.
3
Maurice Halbwachs, Das kollektive Gedchtnis, Frankfurt 1985.
4
Jan Assmann, Das kulturelle Gedchtinis, Mnchen 2000., 29.-66.
5
Eric Hobsbawm Terence Ranger (ur.), The Invention of Tradition, Cambridge 1983.
6
Maja Brkljai Sandra Prlenda, Zato pamenje i sjeanje?, Kultura pamenja i historija, (prir. Maja Brkljai
i Sandra Prlenda), Zagreb 2006., 12.
7
Pierre Nora, Izmeu Pamenja i Historije. Problematika mjesta, Kultura pamenja i historija, Zagreb 2006., 26.
8
Mihovil Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda. II izdanje, Zagreb 1961.
9
Ivo Frange, Povijest hrvatske knjievnosti, Zagreb Ljubljana 1987.

dodvoravanje nekoj politikoj ili stranakoj eliti, osjeaj p(r)ozvanosti da se odgovori na

politike aspiracije, na kulturni imperijalizam susjeda i sl. Svako je nae znaajnije knjiev-
nopovijesno djelo ostavilo iza sebe neke neraiene raune, moda i kao trag nekoga ne
ba sretnoga vremena koje je iziskivalo bolne ustupke struke u ime nekih drugih, izvan-
knjievnih ciljeva.
No sve ono to se dogaalo 1990. i 1991. godine ne moe se nazvati samo turbulentnom
drutveno-politikom scenom nego i pravim vikom povijesti i epohalnim promjenama:
kriza i konani slom socijalistikoga sustava, raspad Jugoslavije, prvi slobodni parlamentar-
ni izbori, obnova hrvatske dravnosti (30. V. 1990.), srpska agresija na Hrvatsku, Domo-
vinski rat te, paralelno, ekonomska tranzicija praena socijalnim raslojavanjem, preraspo-
djelom drutvene moi i uruavanjem moralnih vrijednosti. Svi ti dogaaji i procesi imali
su snane reflekse ne samo u literaturi nego podjednako i u knjievnoj historiografiji. Nema
sumnje da je velik broj objavljenih knjievnopovijesnih radova i sinteza od 1991. godine
naovamo bio oito izraz elje da se ne samo nadoknadi proputeno nego i da se isprave broj-
ne nepravde, popune bjeline, obrauna s prijanjim ideolokim manipulacijama, revidira
kanon. Stoga bismo mogli, sa stanovitim oprezom, tu fazu koja jo uvijek traje nazvati
revizionistikom. Pokuat emo taksativno navesti razloge koji su knjievnopovijesni revizi-
onizam uzrokovali. Pritom, dakako, vodimo rauna o injenici da svako razdoblje, svaki
znaajan tekst i svaka povijesna linost sadre tendencije koje proturjee i opiru se etiketa-
ma u koje se historiografija pouzdaje.10
II. Knjievnopovijesna lustracija

U raspravi Vom Nutzen und Nachteil der Historie fr das Leben (1873.) Nietzsche je na-
pisao svojevrsnu apologiju zaboravu. ovjek se mora oduprijeti sve veem i veem teretu
prolosti koji oteava njegov hod kao neko nevidljivo i nejasno breme. Srea postaje sre-
om tek uz snagu zaboravljanja, tj. uz sposobnost ovjeka da se za vrijeme trajanja zabo-
rava moe osjeati nehistorijski.11
No u sluaju hrvatske knjievne historiografije moe se govoriti ponajprije o ideoloki
induciranoj strategiji selektivnoga ili nametnutoga zaborava. tovie, moe se prizvati i stari
pravni pojam damnatio memoriae (prokletstvo pamenja) iz rimskoga dravnog i kaznenog
prava koji je nalagao da se neprijateljima drave ne samo unite kipovi i slike i uklone
imena sa svih natpisa, nego i da se s lica zemlje ukine svaki spomen na njih.12
U historiografskim radovima nastalima tijekom etrdeset i pet godina trajanja socijaliz-
ma nataloili su se brojni problemi. Teret prolosti bio je golem. Vlastodrci i ideokrati to-
talitarnog sustava stavili su (i) pred knjievne historiografe jasan izbor: ili e potivati nova
pravila ideologizirane kulture ili e zbog graanske neposlunosti biti iskljueni iz javnoga
ivota, odnosno akademske zajednice. Dakako, postojao je i trei izbor: utnja i izbjegava-
nje provokativnih tema. Razmjerno malen broj knjievnopovijesnih pregleda i sinteza napi-
sanih za vrijeme socijalizma svjedoi da i ova potonja opcija nije bila iskljuena. Uostalom,
10
Lloyd S. Kramer, Knjievnost, kritika i historijska imaginacija: knjievni izazov Haydena Whitea i Dominicka
LaCapre, Nova kulturna historija, (ur. Lynn Hunt), Zagreb 2001., 145.
11
Friedrich Nietzsche, O koristi i tetnosti historije za ivot, Zagreb 2004., 11. i dalje.
12
Harald Weinrich, Leta. Umjetnost i kritika zaborava, Zagreb 2007., 49.

nije li indikativna injenica da je prva poratna integralna povijest hrvatske knjievnosti

ona Frangeova objavljena tek 1987. godine? ak je i Liberov veliki projekt kolektivne
znanstvene Povijesti hrvatske knjievnosti u 7 knjiga ostao nedovren: izostavljena su,
dakako, upravo dva sveska koja su trebala obuhvatiti literarne procese u 20. stoljeu.
Odmah nakon uspostave nove vlasti 1945. godine iz hrvatske je knjievnosti preko no-
i dio pisaca doslovno izbrisan, odnosno amputiran iz nacionalnoga korpusa, i to samo iz
ideoloko-politikih razloga. Pisci koji su se tijekom rata nali na strani poraenih snaga is-
kljueni su iz matine knjievnosti i o njima se nije pisalo i nije se smjelo pisati. Oni su po-
stali nepostojei pisci; bio je to damnatio memoriae u hrvatskoj kulturi i u historiografskoj
praksi. Dakako, u nekim sluajevima mogla bi se ak primijeniti i Freudova teza o tajnoj
nakani onoga koji zaboravlja, odnosno o namjernom zaboravljanju onoga to izaziva nela-
godu kako bi se izbjeglo nezadovoljstvo.13 No umjesto lamentiranja na psihoanalitikom
kauu, zadrat emo se samo na golim injenicama.
Dakako, prvi koji u fenomenu damnatio memoriae pada na pamet jest Mile Budak, no
Budak je ipak bio samo metafora jednoga shizofrenog stanja u kojem su ak i sveuilini
profesori novije hrvatske knjievnosti (primjerice Miroslav Vaupoti) zavravali u zatvoru
jer su posuivali iz knjinice ideoloki nepoudne pisce (narodne neprijatelje) ili zato to
su pokuali saznati neto vie o literaturi hrvatske emigracije. Druge nacionalne knjievne
historiografije bile su prema takvim sluajevima, kojih je bilo posvuda, puno tolerantnije. U
njima je, za razliku od hrvatske iskljuivosti, pieva graanska egzistencija uglavnom jasno
razdvajana od knjievnoga rada i estetskih parametara toga rada. Na alost, velik je broj
znaajnih autora koji su otvoreno iznosili profaistike stavove ili proklamirali antisemitske
ideje. Meu njima su i takva imena kao to su L. Pirandello, G. DAnnunzio, T. S. Eliot, E.
Pound, G. Benn, L.-F. Cline, F. T. Marinetti, K. Hamsun. Ipak, nitko od njih nije izbri-
san iz svoje nacionalne knjievnosti i kolektivne memorije, tovie svi su oni ostali stupovi
zapadnoga knjievnog kanona, npr. onoga koji je konstruirao utjecajni Harold Bloom.14
No u Hrvatskoj je odmah nakon osloboenja 1945. godine zapoeo otar obraun sa
svim ideolokim neprijateljima. Brojne hrvatske pisce koji su se u ratnom vihoru nali na
poraenoj strani nova je vlast pogubila (M. Budak, A. R. Glava, M. Magdi, M. Matija-
evi, I. Softa, Ch. egvi) ili osudila na teku robiju (Z. Remeta, . Vilovi). Mnogi su
nestali pri kraju rata u Bleiburgu ili na Krinom putu (G. Cvitan, V. Kos, B. Klari, A.
Haler), ili pod jo nerazjanjenim okolnostima (F. Biniki, V. Juri, Zlatko Milkovi, S.
Milii, J. Skrai). Mnogi su pisci emigrirali i tako bili dugo vremena potpuno iskljueni
iz svoga matinoga knjievnog konteksta (V. Nikoli, V. Vida, A. Bonifai, A. Nizeteo, I.
Lendi, A. Ciliga, L. Kordi, R. Kupareo i dr.). O svima njima nae knjievne povijesti i
pregledi nastali do 1990. godine ute; njihova se imena izostavljaju ak i iz periodizacijskih
shema i bibliografija.
U knjizi ime Vuetia Hrvatska knjievnost 1914-1947 u poglavlju Proza u nevrijeme
monarhofaizma nepoudni pisci jednostavno su netragom nestali, a autor se od mogu-
ega kritikog prigovora znalaki ogradio tvrdnjom da u promatranom razdoblju vrijede
samo oni pisci koji su bili bliski socijalistikom pokretu i revolucionarnom kretanju: /.../
sve se ostalo pokazivalo u dekadenciji, i ovaj ili onaj oblik nacionalizma, ovaj ili onaj oblik
13
Usp. o tome: Marcel Zentner, Die Flucht ins Vergessen, Darmstadt 1995.
14
Harold Bloom, The Western Canon: The Books and School of the Ages, New York 1994.

ideoloke deformacije, koja znai i deformaciju ljudskosti, misaonosti i osjeajnog potenci-

jala, neophodnih, upravo presudnih moi za umjetniki postanak i rast.15
U knjievnopovijesnom zborniku Panorama hrvatske knjievnosti XX stoljea, koju je
priredio Vlatko Pavleti, slika meuratne knjievne produkcije takoer je okljatrena i ide-
oloki retuirana. U uvodnoj studiji Problem periodizacije nae suvremene knjievnosti
Marin Franievi konstruira manihejski pogled na 45 godina nae suvremene knjievno-
sti, isti je poput higijeniara od ideolokoga kukolja pa izostavlja predstavnike i pseu-
dopredstavnike nekih katolikih i pseudokatolikih, klerikalnih i neklerikalnih varijana-
ta i pseudovarijanata, kao i od predstavnika jugoslavensko-dravotvornih orijentacija i
podvarijanata.16 U tekstu koji obasee tridesetak stranica dobar dio prostora utroen je na
ekstenzivne citate iz Krleina pamfleta Hrvatska knjievna la, zatim iz teksta Internacio-
nala aeterna iz Plamena (5/6, 1919) te iz Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa (1844).
Proces damnatio memoriae proveden je u istom zborniku i u pregledima knjievne produk-
cije po anrovima, gdje su se autori ponekad morali s mukom dovijati u smiljanju naina
kako da s popisa izostave neka vana imena. Osobito je to vidljivo u pregledu meuratne
proze to ga je napisao Miroslav Vaupoti.
Neto objektivniju sliku prua Miroslav icel u Pregledu novije hrvatske knjievnosti.
U tom je deskriptivnom priruniku, primjerice, uri Viloviu osuenom na zatvorsku
kaznu zbog pripadanja etnikom pokretu posveeno dvadesetak redaka, a posebno su
imenovani pisci koji su skrenuli posve u klerofaistike vode M. Budak, A. Bonifai,
I. Lendi, J. Korner, V. Nikoli no uz napomenu da se ne moe rei da nisu napisali i
dobrih stranica, iako se esto gube u slatkorjeivom verbalizmu ili maglovitoj religioznoj
kontemplativnosti.17
O hrvatskoj knjievnosti u egzilu nije se smjelo pisati; taj segment nije bio legitimna i
ovjerena knjievnopovijesna tema sve do poetka devedesetih godina prologa stoljea. Po-
neki lanak ili nekrolog mogao se pronai samo u katolikom tisku (npr. u asopisu Ma-
ruli). Donekle je iznimka pjesnik Viktor Vida. Izbor iz njegove poezije izlazi u vrijeme
Hrvatskoga proljea,18 dok je 1982. uvrten i u ediciju Pet stoljea hrvatske knjievnosti.
Ipak, sve knjievnopovijesne sinteze napisane za vrijeme socijalizma zaobilaze (i) Vidu; je-
dino je u Frangeovoj Povijesti hrvatske knjievnosti zastupljen u dodatku knjizi u Lek-
sikonu pisaca s kratkom biografijom i bibliografijom. Proces objedinjavanja, eliminacije
ideolokih podjela i potpune integracije hrvatske knjievnosti u egzilu u maticu, tj. stvara-
nja jedne i jedinstvene hrvatske knjievnosti, zapoeo je okruglim stolom Knjievnost izme-
u dvije domovine u Zagrebu 1989. godine, a hrvatski knjievnici u izbjeglitvu prvi put
su ravnopravno ukljueni u nacionalni knjievni korpus tek u Jelievoj Povijest hrvatske
knjievnosti (1997).
Samo usput spomenut emo jo jednu vanu injenicu: brojnim je piscima, odreda veli-
kim imenima hrvatske knjievnosti uglavnom graanske orijentacije, izreena viemjese-
na ili viegodinja zabrana objavljivanja: Tinu Ujeviu, Begoviu, Cesariu, Tadijanoviu,
Iviu i dr. Kaznu je inae obznanio Zdenko tambuk, pisac pete hrvatske knjievne lige,
u ime skupine antifaistikih pisaca u ljeto 1945. na skuptini hrvatskih knjievnika kao
izvritelj revolucionarne volje KPJ. Ljubomira Marakovia osudio je na utnju Sud za
15
ime Vueti, Hrvatska knjievnost 1914-1947, Zagreb 1960., 120.
16
Panorama hrvatske knjievnosti XX stoljea, priredio Vlatko Pavleti, Zagreb 1965., 25.
17
Miroslav icel, Pregled novije hrvatske knjievnosti, drugo, proireno izdanje, Zagreb 1971., 205.-206.
18
Viktor Vida, Otrovane lokve, (priredio Mirko Rogoi), Zagreb 1971.

zatitu nacionalne asti Drutva knjievnika Hrvatske kojim je predsjedao Miroslav Kr-
lea, a zatim je dobio trinaest mjeseci zatvora u Staroj Gradiki.
III. Estetska rehabilitacija

No pustimo narodne neprijatelje, nesretne emigrante i pisce kojima je oduzeta gra-
anska ast. Prvih poratnih godina obavljen je i brutalan kritiki obraun sa svim nepo-
udnim tendencijama u knjievnosti, kao to su formalizam, dekadencija, individualizam,
modernistiki poetski hermetizam, apstrakcija, pesimizam, openito ugledanje na dege-
neriranu zapadnjaku buroasku umjetnost. Pod udar socrealistikoga kritikog malja
kojim su rukovali M. Franievi, J. Horvat, G. Gamulin, E. inko, . Jelii, M. Jurkovi,
B. Milai, V. Magjarevi, . najder, J. Barkovi i dr. doli su Tin Ujevi, Vesna Parun,
Petar egedin, Vladan Desnica...
U antologijskom socrealistikom tekstu O nekim negativnim pojavama u naoj savre-
menoj knjievnosti (1947) Marin Franievi okomio se na dekadentnu pjesniku zbirku
Zore i vihori Vesne Parun. U toj brutalnoj i opasnoj kritici itamo da su Paruniini stihovi
vrlo, vrlo bolesni, da su to zapravo formalistika naklapanja i da se autorica u svom pa-
satizmu dala zavesti Ujevievim bezidejnim pjesnitvom. Bez izravne veze s dananjom
stvarnou, pjesnikinja je zapala u formalizam i u raspoloenja neprijateljska narodu,
njegovoj borbi i pobjedi. Tako se, pie Franievi, neminovno opredijelila za aicu izvla-
enih izdajnika i postala tendenciozna u negativnom smislu protiv naroda i protiv toka
historije, makar se direktno takve namjere i ne imale.19 egedinove egzistencijalistike ro-
mane Djeca boja (1946) i Osamljenici (1947) sasjekli su Ervin inko20 i Grga Gamulin21
optuujui autora da ima pogrean svjetonazor i da zato falsificira zbilju, prikazuje iznaka-
enu stvarnost punu apstraktnih, asocijalnih i patolokih tipova. Slinu sudbinu doivio je i
prvi roman Vladana Desnice Zimsko ljetovanje (1950). Po slinoj ideolokoj shemi autoru se
predbacuju izrazite zablude i slabosti u crtanju drutvene sredine, malograanska pozicija
i nedostatak idejne perspektive. Joa Horvat napisao je da je pisac u jednom znaajnom
asu izgubio dodir s rodnom zemljom i ljudima koji ive na njoj pa je zato u Desniinu ro-
manu sve jadno, prljavo, sitno, alosno i mrano.22 Franievi je pak otiao tako daleko
da je napisao i sljedee: Vjerovali ili ne, na 198 stranica teksta svega se jednom spominju
partizani, a o ratnim dogaajima se uope ne govori.23 Desnica je na Horvatovu kritiku
pisanu s pozicija ideoloke iskljuivosti odgovorio vrlo zanimljivim, opirnim lankom O
jednom gradu i o jednoj knjizi koji se, zbog razloga to ih lako moemo pretpostaviti, po-
javio tek etiri godine kasnije.24
U matinu knjievnost i nacionalno kulturalno pamenje nije, dakle, trebalo samo
vratiti izbrisane i misteriozno nestale, nego je trebalo ispraviti i evidentne nepravde
i obaviti estetsku rehabilitaciju pisaca koji su u spomenutom razdoblju bili podcijenjeni i
19
Marin Franievi, O nekim negativnim pojavama u naoj savremenoj knjievnosti, Republika 3/1947., br. 7/8, 445.
20
Ervin inko, Dvije knjige Petra egedina, Republika 3/1947., br. 6, 405.-408.
21
Grga Gamulin, Uz prvi roman Petra egedina, Republika 3/1947., br. 12, 930.-944.
22
Joa Horvat, Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, Knjievne novine, br. 26, 27. VI. 1950.
23
Marin Franievi, Zimsko ljetovanje Vladana Desnice, Republika 6/1950., br. 7, 457.
24
Vladan Desnica, O jednom gradu i o jednoj knjizi, Zadarska revija 3/1954., br. 1, 21.-28.

marginalizirani, opet samo iz ideolokih razloga. Navedeni su samo neki primjeri poratnih
ideolokih obrauna koji su tijekom vremena gubili na intenzitetu. Evo jo nekih problema
koji su stajali pred postkomunistikom knjievnom historiografijom.
U vrijeme ideolokoga monizma pisale su se brojne studije i itave knjiurine o dok-
trini socijalistikog realizma, o problemu angamana i tendencije u umjetnosti ili o
marginalnom sukobu na (knjievnoj) ljevici; tiskale su se i ideoloki rigidne uvarovske
bijele knjige u kojima je provoena kulturna prohibicija, ali zato u hrvatskim knjiev-
nopovijesnim tekstovima za vrijeme socijalizma nije bilo ni rijei o, primjerice, katolikoj
moderni ili o spisateljskom krugu okupljenom oko Drutva sv. Jeronima. Nikola op,
jedan od najveih hrvatskih pjesnika, bio je gurnut u drugi plan samo zbog religiozne
tematike svojih djela. U kapitalnoj nacionalnoj ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti
Nikola op nije zavrijedio ak ni samostalnu knjigu nego ju je sustanarski dijelio sa u-
rom Sudetom i Vladom Vlaisavljeviem. No za razliku od opa, pravovjerni Ervin in-
ko, pisac skromnih estetskih dometa, zasluio je svoju zasebnu knjigu. U spomenutom
icelovu Pregledu novije hrvatske knjievnosti op je ve dobio vie od pola stranice, ali i
to je ipak znatno manje od Cesaria, Tadijanovia, Krkleca pa ak i od Alfirevia. Tek
je u Frangeovoj Povijesti hrvatske knjievnosti op po prvi puta uao u ekskluzivni hr-
vatski knjievni kanon.
Zbog slinih svjetonazorskih opredjeljenja marginaliziran je i Ljubomir Marakovi, je-
dan od najboljih hrvatskih meuratnih knjievnih kritiara. Tako je u IX. knjizi edicije Hr-
vatska knjievna kritika, koju je sastavio Petar Lasta, Marakovi zastupljen s dvije skromne
kritike, kao i recimo drugorazredni, ali ideoloki podobni kritiari Otokar Kerovani ili
Stevan Galogaa. Estetska revalorizacija oekuje i niz drugih pisaca i kritiara pripadnika
tzv. katolikoga knjievnog kruga (S. Kouti, A. R. Glava, R. Kupareo, Z. Remeta).
Od pisaca graanske orijentacije poratnih je godina bio izrazito podcijenjen i Milan
Begovi. Objavljivanje etiri knjige u ediciji Stoljea hrvatske knjievnosti i veliki projekt
tiskanja Sabranih djela jasan su znak njegove estetske rehabilitacije.
U estetskom ikaniranju, a ponekad i u favoriziranju drugorazrednih autora (npr. spo-
menutoga Ervina inka) sudjelovao je, na alost, i Miroslav Krlea, koji od Hrvatske knji-
evne lai (1919) nije otupio svoju kritiku, ikonoklastinu otricu prema hrvatskoj knji-
evnoj tradiciji i estetskom kanonu. Kad smo ve spomenuli Krleu, treba jasno rei da
je on tri i pol desetljea bio posve zatien od bilo kakve ozbiljnije kritike svojih djela. O
njemu se u socijalistikoj Hrvatskoj moglo pisati samo afirmativno, no jo je poeljniji bio
apologetski diskurs. Zato je Krlea u dugom razdoblju ostao posve sam na hrvatskom knji-
evnom Parnasu, a njegovo je djelo ulo u inventar relikvija jednog drutvenog sustava. O
relikvijama, dakako, nije bilo uputno kritiki raspravljati.
Demontaa Krleina mita poela je odmah nakon njegove smrti i to, kako to obino bi-
va, prilino brutalno, ponekad i neukusno.25 Poetkom devedesetih bilo je i pokuaja Krle-
ine potpune diskvalifikacije, najee opet iz ideolokih razloga. Na sreu, to nije uspjelo,
ali sada je hrvatska knjievnost, kad je Krlea posrijedi, u fazi recepcijske neodreenosti i
neke udne ravnodunosti: jo nije obavljena velika kritika inventura njegova djela.
25
Usp. npr. knjigu Igora Mandia Zbogom, dragi Krlea: polemike o mentalitetu post-krleijanske epohe, Beograd
1988.

IV. Popunjavanje bjelina bjelina popunjavanja

Politika instrumentalizacija hrvatske knjievne historiografije nakon 1945. pomela je
ideoloki nepoudne pisce i politike emigrante. Meutim, neke bjeline u nacionalnoj knji-
evnoj povijesti ne mogu se pripisati ovome ili onome drutveno-politikom sustavu ili an-
tiambriranju pred centrima moi nego ili oportunizmu knjievnih povjesniara ili posve
neizgraenom odnosu prema brojnim vanim pitanjima. Navest u neke primjere.
Nemar prema knjievnom stvaranju Hrvata u dijaspori vjerojatno nije rezultat nekoga
diktata i smiljene politike strategije. Stvaralatvu Hrvata u Bosni, Boki Kotorskoj ili knji-
evnosti bakih i gradianskih Hrvata nikada u nas nije posveivana primjerena pozor-
nost. U odnosu na produkciju u knjievnoj matici, to se stvaralatvo uglavnom promatralo
kao svojevrsni corpus separatum. Na taj problem prvi je svratio pozornost Miroslav Vaupoti
u svome dvojezinom pregledu Hrvatska suvremena knjievnost (1966). Tamo u uvodnom
poglavlju itamo da u povijest hrvatske knjievnosti ulaze Hrvati, pisci, koji su ivjeli i
djelovali u Bosni i Hercegovini, Vojvodini i drugdje26 pa autor u svoj pregled po prvi puta
uvrtava i nekoliko hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine (Koroman, Luki, Vuleti).
U drugim knjievnopovijesnim tekstovima koji su objavljeni do 1990. godine granice
hrvatske knjievnosti uglavnom su se strogo podudarale s republikim granicama. To nije
samo nepravda koju treba ispraviti jednokratno nego valja voditi kontinuiranu brigu o
svim knjievnim segmentima nae rasute baine.
Ni o knjievnom stvaranju Srba u Hrvatskoj nema jasnog stava nego se problemu pristu-
pa kao vruem kestenu koji e opriti ruke nekoj iduoj generaciji. U hrvatskim historio-
grafskim radovima nema sustavnijega pristupa razumijevanju specifinog poloaja srpskih
knjievnika u Hrvatskoj i ide se doslovno od sluaja do sluaja. Koliko mi je poznato, je-
dini pokuaj tipologije srpskih pisaca u Hrvatskoj napravio je Stanko Lasi u knjizi Mladi
Krlea i njegovi kritiari (1987.)27 koji je njihovu dijaspornu situaciju, s obzirom na iden-
titetske posljedice, podijelio u etiri skupine. U prvoj su skupini pisci koji ostaju vjerni ma-
tinom identitetu i srpskoj knjievnoj tradiciji; to su, pie Lasi, srpski pisci i nita drugo
(paradigma Simo Matavulj, ili od novijih Stanko Kora). U drugoj su skupini autori koji
odabiru dvostruku pripadnost: srpski pisac umjesto identiteta bira dualitet. Po Lasiu to
je najbolniji izbor, skopan s tekoama i krizama, i njemu se treba pokloniti s najdubljim
potovanjem. No to je i najei sluaj, a paradigmatini su za tu opciju pisci Vojin Jeli ili
Vladan Desnica. Treu skupinu ine pisci izabranoga identiteta: srpski pisac u Hrvatskoj
moe zanijekati svoje podrijetlo i postati samo hrvatski pisac. To znai potpunu asimilaciju
s izabranom sredinom, a odabir je rezultat velike odlunosti i vrste samosvijesti (paradi-
gmatini pisci: Novak Simi ili Vojislav Kuzmanovi). U etvrtu skupinu spadali bi srpski
pisci koji su zaronili u nad-plemenski totalitet zvan jugoslavenska knjievnost. No po La-
siu takvi su sluajevi rijetki; tovie, pita se ima li ih uope. Konano, tu je i anacionalna
solucija: odbacivanje pripadnosti narodnosti i jeziku i prihvaanje univerzalnoga identiteta
(Europa, ovjeanstvo, kozmopolitizam...). O tome sanjaju svi pisci ali, pie Lasi, teko e
ikada dosanjati svoj san jer ak i u idealnim realizacijama (u Europi S. Zweig ili D. de Ro-
ugemont kao simboli) otkrivamo nacionalne temelje na kojima poiva njihovo djelo.28
26
Miroslav Vaupoti, Hrvatska suvremena knjievnost/Contemporary Croatian Literature, Zagreb 1966., 8.
27
Stanko Lasi, Mladi Krlea i njegovi kritiari (1914-1924), Zagreb 1987., 319.-321.
28
Isto, 321.

Lasievoj podjeli nema se to prigovoriti; moemo joj eventualno pridodati i nova ime-
na i podjele koje je donio nedavni rat (da spomenemo samo primjere Mirka Kovaa ili
Bore osia). Ipak, moemo primijetiti da se Lasi u analizi doista delikatnoga problema
srpskih pisaca u Hrvatskoj suvie oslanja na kategoriju etnikoga identiteta, a posve zane-
maruje piev poetiki legitimitet i kulturoloki kontekst u kojem je stvarao i u kojem se
oblikovao. Nacionalna knjievnost nije neka sindikalna udruga u koju se pisci ulanjuju
ili se iz nje ilanjuju po slobodnoj volji nego neto emu se pripada po tradiciji, poetici,
jeziku, kulturi i sl. No bez obzira na to, smatram da upravo injenica nastanka novih na-
cionalnih drava nakon raspada Jugoslavije knjievnim historiografima vie nego ikada
imperativno namee toleranciju kao fundamentalno naelo u pisanju, a to znai proma-
tranje pripadnosti i identiteta u interkulturalnoj vizuri, dakle uvijek s punim uvaavanjem
drugog i drukijeg.
Osjetljivo je i pitanje statusa muslimanskih, odnosno bonjakih pisaca koji su djelovali
i/ili djeluju u Hrvatskoj, odnosno u hrvatskom kulturnom krugu. S obzirom da je proces
nacionalne homogenizacije kod Bonjaka tekao sporije nego kod Srba ili Hrvata, problem
se javlja u posve izotrenom obliku tek nakon rata devedesetih godina prologa stoljea.
Nema sumnje da e suvremena bonjaka knjievna historiografija, sa zakanjenjem ali
posve legitimno, slagati novu mapu svoje nacionalne knjievnosti i pristupiti procesu kon-
strukcije povijesnih kontinuiteta i korijena (invented tradition po Hobsbawmu29). To se,
uostalom, ve i ini. Ipak, u tom e se repozicioniranju morati uvaiti injenica da se
neki bonjaki pisci posve uklapaju u kategoriju Lasieva izabranog identiteta, tj. da i-
ne sastavni dio hrvatskoga knjievnoga korpusa i nacionalnoga identiteta (Hasan Kiki,
Enver olakovi, Fea ehovi, Nusret Idrizovi, Fadil Hadi i dr.), dok e se za velik
broj drugih autora, uz pretpostavku spomenute tolerancije u pristupu, vjerojatno primi-
jeniti kriteriji dvostruke pripadnosti, i to od Safvet-bega Baagia i Muse azima atia
preko Alije Nametka, Rasima Filipovia, Ahmeda Muradbegovia i Maka Dizdara do,
recimo, Irfana Horozovia.
V. Kamo s Jugoslavenima?
Prema hrvatskim piscima koji su zastupali jugoslavensku ideoloku opciju uvijek je bilo
stanovitoga zazora i taj se zazor projicirao i u njihovu poziciju u nacionalnoj knjievnoj po-
vijesti. Iako je ideja jugoslavenstva potekla s hrvatskog tla, svi njezini povijesni derivati nisu
imali jednak politiki uinak. Problem je manje uoljiv u 19. stoljeu kad se jugoslavenstvo
poklapalo s intencijama iliraca i politikom Strossmayerova narodnjatva. No u 20. stoljeu
unitaristike su tendencije u prvoj Jugoslaviji dale jugoslavenstvu i ideji jugoslavenskoga
knjievnog identiteta u Hrvatskoj izrazito negativan predznak.
Poloaj pisaca koji su teili jugoslavenskom knjievnom jedinstvu i unitarizmu varira od
tolerancije, preko diskretne rezerve do etiketiranja renegatstvom i nacionalnom izdajom.
Dovoljno je pogledati knjievnopovijesni tretman pisaca kao to su Vladimir erina, Niko
Bartulovi, Milan Marjanovi, Sibe Milii, Ivo Lahman i dr. Tome treba dodati i ambi-
29
Izmiljena tradicija obuhvaa skupinu praksi, ritualne ili simbolike prirode, kojima upravljaju javno ili preutno
prihvaena pravila, a cilj im je usaditi odreene vrijednosti ili preutno prihvaena pravila. Ponavljanje automatski
implicira kontinuitet s prolou. Usp. E. Hobsbawm, n. dj. 1.-2.

valentan, oportunistiki, esto i paradoksalan stav hrvatske knjievne historiografije prema

Ivi Andriu. U naim knjievnopovijesnim pregledima i sintezama nastalima od 1945. do
1990. njega ili nema ili je samo latentno prisutan, to navodi na zakljuak da su Andri-
evo deklarirano jugoslavenstvo nai knjievni povjesniari preutno (ali posve pogreno)
prevodili u srpstvo.
U ovom kontekstu ne treba zaboraviti injenicu da je upravo hrvatska knjievna histori-
ografija poslije Drugoga svjetskog rata iznjedrila knjigu Jugoslavenska knjievnost (ba tako,
u singularu!). Mislimo dakako na Barevu knjigu iz 1954. godine u kojoj itamo da je izraz
jugoslavenska knjievnost zajedniki naziv za literature Srba, Hrvata, Slovenaca i Makedo-
naca, okupljenih u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.30 Na ovom mjestu mo-
da se moe nadopuniti Lasieva spomenuta teza pretpostavkom da tenja nadplemenskom
totalitetu (jugoslavenskoj knjievnosti) nije bila posve rijetka ni meu srpskim piscima u
Hrvatskoj i da su joj inklinirali kao potencijalno sretnijem rjeenju za svoju bolnu poziciju
decidiranoga, jednoznanoga odabira identiteta.
Ipak, u ovom kontekstu popunjavanja bjelina treba spomenuti da je jedna od rijetkih
pozitivnih osobina hrvatske knjievne historiografije u razdoblju socijalizma u tome da se
nije kitila tuim perjem. Naprotiv, ona esto nije uvaavala i uzimala ni ono to joj nesum-
njivo pripada (paradigmatski primjer: Ivo Andri).
VI. Muka povijest

Popis brojnih nepravdi koje su nam namrle prijanje generacije zavrit emo rodnom
nepravdom, tj. konstatacijom da su sve donedavno gotovo svi vaniji historiografski ra-
dovi bili pisani mukom rukom. Hrvatsko knjievno-historiografsko pismo bilo je, da se
malo poigramo sintagmama, muko pismo, ponekad i maistiki netolerantno. Zbog
toga su enske dionice hrvatske knjievnosti bile izrazito zapostavljene. Izuzmemo li Iva-
nu Brli Maurani i donekle Vesnu Parun, ene nisu imale pristup u konstrukciji nacio-
nalnoga kanona, a u sluaju podjednake vrijednosti mukoga i enskoga autora, prednost
je u pravilu davana mukom. Dakako, procvat enskoga pisma osamdesetih i devedese-
tih godina 20. stoljea donekle je promijenio spolnu asimetriju, ali hrvatsku knjievnu
povijest jo eka revalorizacija knjievnih opusa Dragojle Jarnevi, Zofke Kveder, Side
Kouti, Zdenke Jui Seunik, Dore Pfanove, Mirjane Mati Halle, Vesne Krmpoti i
brojnih drugih autorica.
Posebno je u tom kontekstu vaan sluaj Marije Juri Zagorke, najitanije hrvatske
spisateljice, koja je u naoj knjievnoj historiografiji sustavno preuivana. Ona ne otvara
samo naznaeni problem rodne vizure nego i problem nunog preoblikovanja povijesnoga
polja i estetskoga kriterija na kojem poiva nacionalna knjievna historiografija. Mislimo,
dakako, openito na status popularne knjievnosti u dosadanjim knjievnim sintezama
i na potrebu da taj veliki korpus popularnoga bude i primjereno vrednovan.
30
Antun Barac, Jugoslavenska knjievnost, Zagreb 1954., 5. U Napomeni na kraju knjige stoji da je pregled napisan
prvotno za inozemstvo na poticaj Komisije za kulturne veze s inozemstvom i po dogovoru s njome, str. 319.

VII. Metaforiki kd
Objanjavajui literarne kodove i narativne strategije klasine historiografije, Hayden
White rado se sluio neobinom terminologijom. Tako za historiografsku imaginaciju i za-
plete koristi termine romantini, tragini, komini i satiriki, a za naine narativnoga pre-
voenja nepoznatoga svijeta u poznati koristi tropoloku figuraciju: metafora, metonimija,
singedoha i ironija.31 Iako su mnogi historiografi, ukljuujui i LaCapru, odbacili takav
retoriki argon, mi emo se u opisu funkcioniranja hrvatske knjievne historiografije od
1945. do 1990. godine ipak na kraju posluiti metaforikim kodom. Uz puno uvaavanje
glasova prolosti, usporedit emo, dakako u ironijskom kljuu, naraciju u hrvatskoj knji-
evnoj historiografiji s romanom, pri emu bi preciznijem odreenju najvie odgovarale
romaneskne podvrste kao to je npr. avanturistiki roman. Zato? Kao i u avanturistikom
romanu, i u naoj knjievnoj historiografiji bore se razliite sile, crne i bijele figure, suprot-
stavljeni su ideoloki tabori, bori se kanonsko protiv nekanonskog, elitno protiv popular-
noga, nacionalno prihvatljivo protiv nacionalno subverzivnoga. Bore se, nadalje, klase i
spolovi, centar i periferija, sloboda i ropstvo...
U razvijanju narativnih strategija knjievni historiografi slue se razliitim zapletima i
rekvizitima, esto i s onima koje poznajemo iz romansi i trivijalnih romana. Ima tu osveta,
urota, preruavanja i promjena identiteta, tajnih saveza, neobinih koincidencija, tajanstve-
nih nestanaka, kobnih slutnja, ima likova spletkara, uzornih mueva i plemenitih vitezova,
a tek tu i tamo nae se i pokoja edna dama.
Damnation of Memory
Abstract: It is a common fact that (literary) historians tend to feel obliged to expose the fallacies of
their predecessors, by attempting to fill up the blanks, correct fabrications, point to contradictions,
bridge over the lacunae, reinstall the undeservingly omitted, and undertake a thorough ideological
and esthetic revaluation. Political and social events have always weighed heavily upon Croatian lit-
erary historians, depriving them of an autonomous ambit, which would allow individual authors to
writer freely from their personal angle, without necessarily advocating an a priori point of view, such as
serving the needs of national functionalism or a prevailing ideology. This cluster of external pressures
has further been aggravated by censorship and autocensorship, political dictate and mandate, overt or
covert ingratiation in order to gain acceptance by political or social elites, sense of obligation to coun-
ter the political aspirations or cultural imperialism of the neighboring countries, etc. There are hardly
any works of importance in Croatian literary history that have not raised a great deal of controversy or
have not left behind a number of unsettled issues. Many of the literary essays and reviews published
in Croatia since 1991 can obviously be construed as a gesture of vindication, as an attempt to make
up for omissions and injustices, to fill up the blanks, to deal with enforced ideological manipulations
and revise the literary canon. The outlined, still ongoing, phase in the development of Croatian liter-
ary history could therefore be designated as rewriting of literary history. This paper discusses the po-
litical and ideological reasons leading to such a reconsideration and modification of literary history.
31
Hayden White, Metahistory: The Historical Imagination in Nineteenth-Century Europe, Baltimore 1973., 7.-38.

Key words: Croatian literature, 1941 1945, historiography of history of literature, litarary mitho-
logy, revisionism in history of literature.

Literatura
Jan Assmann, Das kulturelle Gedchtinis, Mnchen 2000.
Antun Barac, Jugoslavenska knjievnost, Zagreb 1954.
Harold Bloom, The Western Canon: The Books and School of the Ages, New York 1994.
Maja Brkljai Sandra Prlenda (prir.), Kultura pamenja i historija, Zagreb 2006.
Vladan Desnica, O jednom gradu i o jednoj knjizi, Zadarska revija, 3/1954, br. 1, 21.-28.
John Guillory, Cultural Capital: The Problem of Literery Canon Formulation, Chicago 1993.
Lynn Hunt (ur.), Nova kulturna historija, Zagreb 2001.
Maurice Halbwachs, Das kollektive Gedchtnis, Frankfurt 1985.
Eric Hobsbawm Terence Ranger (ur.), The Invention of Tradition, Cambridge 1983.
Mihovil Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda. II izdanje, Zagreb 1961.
Stanko Lasi, Mladi Krlea i njegovi kritiari (1914-1924), Zagreb 1987.
Igor Mandi, Zbogom, dragi Krlea. Polemike o mentalitetu post-krleijanske epohe, Beograd
1988.
Friedrich Nietzsche, O koristi i tetnosti historije za ivot, Zagreb 2004.
Miroslav icel, Pregled novije hrvatske knjievnosti. Drugo, proireno izdanje, Zagreb 1971.
Miroslav Vaupoti, Hrvatska suvremena knjievnost/Contemporary Croatian Literature, Zagreb
1966.
Viktor Vida, Otrovane lokve, (priredio Mirko Rogoi), Zagreb 1971.
ime Vueti, Hrvatska knjievnost 1914-1947, Zagreb 1960.
Harald Weinrich, Leta. Umjetnost i kritika zaborava, Zagreb 2007.
Hayden White, Metahistory: The Historical Imagination in Nineteenth-Century Europe, Baltimore
1973.
Hayden White, Tropic of Discourse: Essays in Cultural Criticism, Baltimore 1978.
Marcel Zentner, Die Flucht ins Vergessen, Darmstadt 1995.
Viktor mega, Knjievnost i filozofija povijesti, Zagreb 1994.

6.
KANON I DRUGI
Distinktivnost i restriktivnost knjievnog
kanona u hrvatskoj knjievnosti 19. stoljea
Marina Protrka
Saetak: Pojam knjievnosti, kako se oblikovao kroz osamnaesto i devetnaesto stoljee i

kako je zamiljen kroz Goetheovu sintagmu svjetske knjievnosti, predstavlja se kao uni-
verzalan, sveobuhvatan i ukljuiv: voen idejom prevladavanja nacionalne jednostranosti i
uskogrudnosti (Karl Marx), projekcijom iskonskog napretka ovjeanstva i utopijskom
vizijom upotpunjavanja ideje ovjeka. Realizacija ovih naela, utemeljenih na univerzalisti-
koj estetici Immanuela Kanta i njoj inherentnom sudu ukusa, ispostavila se, ipak, krajnje
distinktivnom u izvedbi i restriktivnom u pristupu kulturnom kapitalu kao nositelju prven-
stveno simbolike, ali i materijalne vrijednosti. Distinktivnost suda ukusa ini pojedince
drugaijima, izdvaja ih kao nositelje odreenih znanja, vjetina i mogunosti svojevrsnog
kulturnog kapitala ime stvara i podupire postojeu hegemoniju drutvenog sustava zasno-
vanu na nizu kulturnih i materijalnih nejednakosti: unutar pojedinih (regionalnih, nacio-
nalnih, rodnih...) skupina, ali i izmeu njih. Univerzalistika estetika zakriva nacionalno,
religijsko, regionalno, seksualno, klasno ili rasno motiviranu nadmo, razdvajajui one jed-
nakije meu jednakima iji je privilegij istodobno i uzurpacija estetskog zakonodavstva. U
tekstu su izdvojeni primjeri koji otkrivaju strategije nastajanja i funkcioniranja hrvatskog
nacionalnog knjievnog kanona, njegove distinktivnosti i restriktivnosti u odnosu prema
pojedincima i skupinama te naine na koji se definira prema kanonu zapadnih knjievnosti
i prema postojeim regionalnim tradicijama.
Kljune rijei: hrvatska knjievnost, 19. stoljee, knjievni kanon, zapadne knjievnosti, re-
gionalne tradicije
N
ita nije vanije za neko drutvo doli klasificirati svoje jezike, pie Roland Barthes
u svojoj slavnoj Kritici i istini.1 Tvrdnju bismo mogli proiriti i na nebrojene mo-
gunosti jezinog iskazivanja u svemu to se naziva knjievnost, a iji se posveeni
prostor naziva kanon. Kao skupina knjievnih djela kojoj je kroz kulturne i obrazovne, po-
najprije akademske institucije, dan konstitutivni status unutar neke drutvene zajednice,
knjievni je kanon zadnjih desetljea predmetom niza estetikih, etikih, ideolokih, soci-
olokih, gnoseolokih i drugih prijepora. To se ponajprije dogaa historizacijom uvjeta nje-
gova nastanka i recepcije i to stoga to se proces kanonizacije nekog djela ili autora sagleda-
va kao historijski neodvojiv od procesa stvaranja i autonomizacije pripadajueg knjievnog
1
Roland Barthes, Kritika i istina, Zagreb 2009., 39.

Kanon i drugi 59
podruja (polja), kako ga definira Pierre Bourdieu.2 Drugim rijeima, knjievni je kanon
kljuni akter institucionalizacije knjievnosti: jednako njezina nastanka, kroz osamnaesto
i devetnaesto stoljee, kao i njezine krize i propitivanja, krajem dvadesetog i poetkom dva-
deset i prvog stoljea. Stoga su i knjievnost kao nain imaginativnog (matovitog) pisanja i
njezin kanon zapravo relativno mladi fenomeni zbog ega je, kako pokazuje Bill Readings3,
posve anakrono govoriti o antikoj ili srednjovjekovnoj knjievnosti (ili uope umjetnosti),
ako pod umjetnou mislimo vrstu romantiarskog pojma izvorne aktivnosti due. To ne
znai da u srednjem vijeku ili ranije nije postojala ideja ope znanosti. Za razliku od Ari-
stotela4 koji u Poetici, primjerice, nema teoriju knjievnosti i ne poznaje knjievnost kao je-
dinstven pojam koji bi objedinio razliite prakse pisanja, Platon u Gorgiji ili Ionu razrauje
tu ideju, ali tek kao dio njegova sustava po kojem je jedina prva opa znanost filozofija, dok
su knjievnost i jezik tek lane openitosti. Zapravo se, unato ranijem poznavanju uzora,
pa i razvijenom pojmu klasika, sve do romantiarskog koncipiranja imaginativne knjiev-
nosti i autora genija, ne moe govoriti ni o knjievnosti u smislu institucije kakvu danas
poznajemo niti o knjievnom kanonu. Tek se u romantizmu, s kojim stasaju i nacionalne
knjievnosti na pripadajuim vernakularima, uvodi perspektiva knjievnosti kao jedinstve-
ne djelatnosti koja funkcionira na razini puka (naroda, Volk) i koja objedinjuje raznorodne
pojedince u jedinstveno tijelo, pri emu se rast i napredak zajednice (nacije) usporeuje s
napretkom i odrastanjem pojedinca. Tako, primjerice, Stanko Vraz u prvom goditu Kola
pie: Nu kad je naa knjievnost ve u osmoj godini, to je istina ve krajno vrijeme da se
jednared pisaoci od slatke sise odbiju, djeinski im se bamaci svuku i da se postavljaju na
mladosne noge svoje.5 Knjievnost postaje strategijom nacionalne identifikacije u kon-
certu naroda, kako pie Franjo Markovi, nainom razlikovanja meu drugima. Ona po-
staje sredstvo nacionalne prepoznatljivosti, prvenstveno preko jezika i njegove sposobnosti
otpora stranim elementima.
Tako zamiljena nacionalna knjievnost, analogno paralelno osmiljavanoj standardizaciji
jezika, asimilira postojee regionalne knjievne i kulturne prakse, podreujui ih zajedni-
kom cilju, nadregionalne, nacionalno homogene knjievnosti. Time se, na razini nacionalne
knjievnosti provodi stanovita kulturna standardizacija koja djeluje prema unutra, ponita-
vajui otklone i razlike i, istodobno, kulturna diferencijacija koja ih proizvodi prema vani.
2
Polje je, prema Bourdieu (Pierre Bourdieu, Distinction. A Social Critique of the Judgement of Taste, Cambridge
2002.), podruje razgranatih drutvenih struktura unutar kojih pojedinci, sukladno mogunostima vlastitog habitu-
sa, zauzimaju odreene poloaje. Pritom, kako sam pokazala drugdje (Marina Protrka, Ime jezika ime naroda.
Oblikovanje hrvatskog knjievnog kanona i jezinog standarda u 19. st., Romantizam i pitanja modernoga subjekta,
(gl. ur. J. Uarevi), Zagreb 2008., 427.-443.) Bourdieova analiza uspostavlja pojam habitusa koji je posrednik iz-
meu individualnog karaktera, tjelesnog hexisa ili subjektivnog stila upisanog u tjelesni ustroj i sloenog strukturira-
nog podruja institucionalnih aparata koji naziva poljem. Pojedinac se strukturalno pozicionira kroz socijalizaciju s
grupnim habitusom, prilagoavajui se specifinim ivotnim uvjetima. Habitus tako, kao sistem trajnih, prenosivih
dispozicija, strukturirajuih struktura, tj. kao princip stvaranja praksi i reprezentacija koje mogu biti objektivno re-
gulirane i regulirajue (Geoff Boucher, From the Desire for Recognition to a Politics of Resistance (http://home.
mira.net/~deller/ethicalpolitics/geoff-boucher/2005/resistance.htm), opisuje pojedinane ali i skupne odnose prema
hegemonijskim pravilima. U kasnijim radovima (Pierre Bourdieu, Mditations pascaliennes, Paris 2003., 230.-231.)
autor, prema paradigmi Don Quijotea, razrauje mogunosti unutar kojih su njihove dispozicije u nesuglasju s po-
ljem i kolektivnim oekivanjima koja tvore pravilnost.
3
Bill Readings, The University in Ruins, Harvard 1996., 71.
4
Kod Aristotela poesis oznaava proces oblikovanja koji je neke vrste obrta, dok sama izvedba mimesisa nije opa na-
uka, ve je specifina za svako pojedino podruje. Tako dramatiar i pisac proze nemaju nita vie zajedniko negoli
tkalac i izraiva jedara: obojica rade s tkaninom, ali je njihovo umijee strukturno razliito. (Usp. Readings, n.
dj., 71.)
5
Kolo, 1/1842., br. 1, 124.-128.

Drugim rijeima, kulturna (nacionalna) zajednica u nastanku homogenizira vlastito tijelo

kako bi ga uinila razlikovnim prema vani, u odnosu na postojeu ili nastajuu meunacio-
nalnu zajednicu. U tom smislu Dragutin Rakovac u Malom katekizmu za velike ljude (1842.)
pie o potrebi asimilacije postojeih regionalizama u jedinstvenu i prepoznatljivu nacionalnu
(on je naziva opom) knjievnost: Tako postade jezik hrvatski, jezik srpski, jezik sloven-
ski, da, i jezik kranjski, tajerski, dalmatinski itd. Svaki od ovih imade nekoliko spomenika
kratke svoje slave. Sve te patuljaste literature nit su mnogo koristile cijelom jugozapadno-
slavenskom narodu, nit su bile kadre odoliti silnom nasrtaju inostranih jezika u nau opu
domovinu, nit je ikoja od njih mogla postati opa za sve jugozapadne Slavene. U slinom
tonu pisao je neto ranije i Ljudevit Gaj kad je u novopokrenutoj Danici jedinstvo ilirskih
narjeja/naroda predstavljao u slici lire koju djevojka Europa naslanja na svoja prsa. Ta lira,
pie Gaj, danas zvui neskladno, no u davnoj je prolosti, kad su sve strune slono zvuale,
proizvodila najugodnije glasove. Ova Europe lira jest Iliria na tri ugla med Skadrom (kuta-
ri), Varnom i Bljakom (Vilach) osnovana. Odapete neslone strune na ovoj liri jesu: Koru-
ka, Gorica, Istria, Krainska, tajerska, Horvatska, Slavonia, Dalmacia, Dubrovnik, Bosna,
Crnagora, Srbia, Bulgaria i dolnja Ugarska.6 Slino bugari i Pavao toos u pjesmi Kip domo-
vine vu poetku leta 1831, dok Ivan Kukuljevi, u obraanju Saboru 2. svibnja 1843. upozo-
rava: ivi [jezici, op. M.P.] nam se groze, a mrtvi [latinski jezik, op. M. P.] nas dri za grlo,
dui nas i nemone nas vodi i ivom predaje u ruke. Sada imamo jo toliko sile, da se suprot-
stavimo mrtvomu, za malo ne emo moi nadvladati ive, ako se vrsto ne stavimo na noge,
t.j. ako svoj jezik ne utvrdimo u domovini i postavimo ga vladajuim. Ovi njihovi iskazi,
prepoznatljivi u argumentaciji, potvruju zajedniku percepciju po kojoj je sadanji trenu-
tak mjesto nacionalnog preivljavanja, a meusobna sloga jedini nain ostvarenja tog cilja.
Valja imati na umu kako sloga kao deviza nacionalnog pokreta nije znaila, kako je u
spisu Tri stvari knjienstva: ukus, sloga i kritika (1843.) istaknuo i Ljudevit Vukotinovi, da
svi o istom misle ili govore, osobito u knjievnih predmetih, gd najvea razumna slobo-
da vladati ima, jer samo pod krilom najvee te slobode moe se knjienstvo bez svakoga
prisiljenja, bes affektacie razviti. U literaturi nikakve druge sloge biti nemoe, nego, da se
sile duevne k prosvtjenju naroda sjedine. im se bolje sile prepiru, razliita mnjenja oi-
tuju, pro i contra pride, tim se bolje izjasnjuju stvari i bolje stupaju k istini, koja prosvtlju-
je narod. Odtuda dolaze dissertacie, oppugnacie, demonstracie, recensie, kritike, itd. Ba
u literarnoj borbi stoji literarni ivot, i iz ovoga vodi put k prosvtjenju. Tako zamiljena
sloga kao, u Vukotinovievoj formulaciji, slobodno sudaranje raznih samostojnih silah
ili ivaljah u jednu svarhu postala je glavno sredstvo rada na vlastitoj izvrsnosti. Izvrsni
ili klasini spisatelji nacionalne knjievnosti izdvajani se upravo tim predanim radom u
jednu svrhu da bi svojom vrijednou legitimirali zajednicu i omoguili joj opstanak u
odmjeravanju s drugima. Vladari domaeg Parnasa zato, kao Ivan Gunduli u secesijskoj
viziji Vlaha Bukovca Hrvatski preporod (1895.), sjede na tronu nacionalnog Pantheona, a svi
predstavnici kulturnog i drutvenog ivota im dolaze na poklon. Slavljenje velikana u tom
smislu postaje manira, pa je tako Gunduli nazivan naim Vergilijem, preistim glasom
naroda koji je uman i neiscrpan poput Homera. S druge strane, u postupku univerzaliza-
cije djela klasinih, odnosno kanonskih pisaca, njihove se vremenske i prostorne odrednice,
6
Usp. Danica, 1835. (pretisak 1965.), 305. O jedinstvu/raznolikosti jezika u procesu njihove standardizacije usp.
Marina Protrka, Stvaranje knjievne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj periodici 19. stoljea, Zagreb
2008. i Marina Protrka, Ime jezika ime naroda. Oblikovanje hrvatskog knjievnog kanona i jezinog standarda
u 19. st., Romantizam i pitanja modernoga subjekta, (gl. ur. Josip Uarevi), Zagreb 2008.

Kanon i drugi 61
kako pokazuje Niklas Luhmann7 reduciraju kako bi ih se prikazalo kao graane svijeta.
Knjievni kanon u tom smislu stalno oscilira izmeu konkretnog (nacionalnog) i univer-
zalnog (opeg, svjetskog). Radi toga su i pojmovi svjetske i nacionalne knjievnosti kon-
ceptualno i genealoki meusobno neodvojivi, kao to je i procesu stvaranja nacionalnog
kanona imanentna komparatistika vizura prepoznatljiva i u pojmu svjetske knjievnosti
kako ga je zamislio Johann Wolfgang Goethe. Ovaj se pojam rairio pod snanim utje-
cajem Herderovih Glasova naroda, postavi, prema H. M. Posnettu, posebno privlanim
narodima koji nisu postigli nacionalno jedinstvo. Naime, kolikogod je velik bio dug na-
cionalne knjievnosti internacionalnoj razmjeni ideja i kolikogod bila sjajna koncepcija o
univerzalnim principima u knjievnoj produkciji i kritici, pravi su stvaratelji literarne ak-
tivnosti i misli, prema njemu, bile same nacije.8
U tom smislu ve Ljudevit Gaj uvodi perspektivu inferiornosti mlade nae slavenske li-
terature u prostom svom jutarnjem odlu, dok ju promatra uz zapadnu knjievnost koja je
kroz stoljea imala vremena uvjebati svoju okretnost.9 U tom smislu usporeivanje sa susje-
dima ili sa zapadom postaje stalno mjesto knjievnopovijesne i kritike misli. Antun Mau-
rani u jednom od svojih javnih predavanja, odravanih u Narodnom domu, govori o Tuoj
knjievnosti naprama naemu narodu. Smatra da se svi europski narodi trude uzdii znanje
i umjetnost, dok naa tuna domovina zaostaje: svi nas prestiu; vrieme leti, ini narodi s
njimi, a mi: driemamo.10 Vatroslav Jagi godinu dana prije njega upozorava da je potrebno
podii snane bedeme da bi se od tue kulturne prevlasti obranila jo neizdiferencirana do-
maa kultura. Bedemi se u ovom smislu grade uvoenjem mjerila, zakona i razlikovanja
postupaka koji su u osnovi procesa autonomizacije knjievnosti i uvoenja kanona. Njima se
stvaraju preduvjeti nastanka i prepoznavanja vrijednih umjetnikih djela, ali se kao njihov
nus/proizvod uvodi nuna diskriminativnost i restriktivnost, vidljiva na nekoliko razina.
Ponajprije, kako je spomenuto, nacionalna knjievnost asimilira i prevodi regionalne
raznolikosti, podreujui ih vlastitom homogenizacijskom naelu. Novoj ideji zajednikog,
nadregionalnog jezinog i kulturnog identiteta isprijeili su se ve afirmirani regionaliz-
mi: dijalekti, pisma i prepoznatljiva knjievna tradicija. Nastao je sukob koji se vremenom
pretvorio u jaz izmeu centra (Zagreba) i periferije (Dalmacije, Istre, kajkavskog kruga)
unutar kojeg su prvi postajali zastupnicima elitizma i standarda, a drugi popularne puke
kulture i dijalekta. Ta dijalektalna regionalna periferija prozvana je seljakom/barbarskom,
staromodnom, nazadnom i tetnom, primjerice u tekstu Dimitrije Demetra Prijateljem
jugoslavenske sloge i prosvte u kojem se obraunava s regionalistikom kulturnom politi-
kom zadarske Zore Dalmatinske i njezina kruga. Taj je stav, prihvaen i rairen i u kasnijoj
percepciji razdoblja kakvu je podupirala i povijest knjievnosti sve do naih dana, zapravo
dio modernistike perspektive koja intenziviranje rada na nacionalnom identitetu tumai
kao kulturno napredovanje. U tom smislu i Mihovil Kombol11 djelovanje Ignaca Kristija-
novia i njegova kajkavskog kruga opisuje kao osamljeni nesuvremeni ostatak pobijeene
prolosti, to Divna Zeevi jetko komentira rijeima: Takozvana pobijeena prolost
ivjela je intenzivno na pukoj knjievnoj razini sve do sredine devetnaestog stoljea us-
7
Niklas Luhmann, Znanost drutva, Zagreb 2001., 179.
8
H. M. Posnett, Comparative Literature, London 1886., 354. Cit. prema Breda Kogoj-Kapetani, Komparativna
istraivanja u hrvatskoj knjievnosti, Zagreb 1968., 322.
9
Danica ilirska, 2/1836., 194.-195.
10
Vienac, 2/1870., br. 16, 249.
11
Mihovil Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, Zagreb 1961., 413.

poredo s nastojanjima oko stvaranja i obnavljanja knjievnosti na tokavskom narjeju.12

Rad na elitnom (tada tzv. dubrovakom) kanonu i standardizaciji jezika i pisma imao je
svoje nalije u trajnoj i predanoj, najee dijalektalno i regionalno orijentiranoj pukoj i
kalendarskoj knjievnosti u kojoj je sve narodno bilo neto implicitnije prisutno. Nai-
me, zagovornici nove, objedinjene knjievnosti kao osnovu vlastitog koncepta podjednako
istiu genij pjesnika (u prvom redu I. Gundulia) i genij naroda vidljiv u tada obilato sa-
kupljanom i objavljivanom narodnom pjesnitvu. To otkrie naroda i njegova kreativ-
nog duha, smatra Peter Burke,13 u maniri rusoovskog poimanja njegove prirodnosti i
neiskvarenosti, nastaje u vremenu u kojem je ve dolo do raslojavanja izmeu visoke
i puke knjievnosti. Mi taj rascjep ovdje, neovisno o tumaenju koje nudi Burke, mo-
emo smatrati dijelom procesa autonomizacije nacionalne knjievnosti koja je, kao aspekt
vlastite legitimacije, razvijala strategije vlastite estetizacije i historizacije. Kroz te se procese
kontinuirano uspostavljaju naela visoke knjievnosti, autoriziraju instance moi koje us-
postavljaju i provode naela vrednovanja zasnovana na istom sudu ukusa. Estetika tako
otvara prostor ideoloki i etiki markiranim sudovima koji instrumentaliziraju i iskljuu-
ju Druge: mlade, ene, neobrazovane, narod. Njima je, dosljedno nastupajuoj retorici,
vidljivoj primjerice kod Adolfa Vebera Tkalevia u noveli Zagrepkinja (1855.) ili Domo-
rodnim mislima (1887.), pripisan manjak razuma i sposobnosti prosudbe. Zato ih treba
uvati od opojne i zavodljive knjievnosti i loeg ukusa koji se njome pokazuje i podupire,
a odgajati dobrom, ispravnom i vrednotama bogatom, kanonskom literaturom. Time ove
skupine postaju Drugo svoje matine, visokoestetske knjievnosti, a s njima bivaju isklju-
ene i pripadajue prakse popularnog: romanse, ljubavni romani itd., anrovi kojima se
oduzima estetski kredibilitet i smatra ih se balastom kulturne zajednice.14 Navedeni naini
razlikovanja, neodvojivi od nastanka estetskih mjerila na kojima poiva knjievni kanon,
proizveli su, kako vidimo, niz socijalno, rodno, dobno ili regionalno markiranih skupina.
Time osnovna podjela izmeu visoke i niske, estetske i popularne (puke, zabavne,
trivijalne) knjievnosti bez koje je nezamisliv nastanak i odravanje knjievnog kanona za-
pravo skriva niz sloenijih drutvenih meuodnosa.
Osim na toj drutvenoj razni, diskriminativnost i restriktivnost kanona moemo pratiti
i ire, kroz genealogiju pojma svjetske knjievnosti koji, meuovisan o pojmu nacionalne
knjievnosti, nastaje iz Goetheove optimistine vizije meudjelovanja razliitih kultura i
njihovu optimalnom spoju u korpusu svjetske knjievnosti. Kao takvog ga u svojevrsnoj
modernistiki zasnovanoj viziji progresa prihvaaju i Karl Marx i Friedrich Engels u Ko-
munistikom manifestu (1848.). U suvremenim drutvenim zbivanjima svog doba oni vide
zaetak denivelacije nacionalnog jer, kako piu, upravo zahvaljujui perspektivi zajedni-
kog, svjetskog duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju opim dobrom. Nacionalna
jednostranost i ogranienost postaje sve vie nemogua, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih
knjievnosti stvara se svjetska knjievnost.
Ipak i ovaj je utopijski koncept, zamiljen kao put prema opeljudskom, nadnacional-
nom jedinstvu u izvedbi kontaminiran nejednakim pristupom izvorima i raspodjeli kul-
turnog kapitala na kojem poiva. Njemu inherentna humanistika perspektiva u historij-
skoj izvedbi promauje svoj cilj pokazalo se kako pojam svjetske knjievnosti ne samo da
12
Divna Zeevi, Puko knjievno tivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljea, I. dio, Osijek 1982., 121.
13
Peter Burke, Junaci, nitkovi i lude. Narodna kultura predindustrijske Evrope, Zagreb 1991., 51.-58.
14
O tome vie u: Janice Radway, Reading the Romance: Women, Patriarchy and Popular Literature, London 1991.,
2006.

Kanon i drugi 63
nije omoguio uspjeno nadilaenje pojedinanih nacionalnih barijera ve je stvorio nove.

Umjesto zamiljene jednakosti izmeu razliitih kultura i njihovih kanonskih predstavnika
u svjetskom umjetnikom Parnasu otvorila se perspektiva izolacije, inferiorizacije i kulturne
dominacije imperijalizma jakih i reprezentativnih. Takva vrsta preslikavanja povijesnih
i ekonomskih na kulturne odnose nije sluajna. Kao to je pokazala Pascale Casanova,15
Goethe je pojam svjetske knjievnosti smiljeno uveo u raspravu upravo u trenutku u ko-
jem Njemaka ulazi u meunarodni knjievni prostor. On to, dakako, nastoji podrati,
rijeima posvuda se uje o napretku ljudskog roda, o perspektivi koja se otvara ovjeku i
meuljudskim odnosima. Kako bilo (...) ja sam uvjeren da se uspostavlja univerzalna svjet-
ska knjievnost unutar koje je asno mjesto osigurano nama Nijemcima. Svi narodi nas
promatraju; slave i kritiziraju, prihvaaju i odbijaju, oponaaju i odbacuju, shvaaju ili ne
shvaaju, otvarajui ili zatvarajui svoja srca naim nastojanjima. Na nama je da to smireno
prihvatimo jer je to od velike vanosti za nas.
Takva vrsta vrednovanja kakvu spominje Goethe svakako je vidljiva u nacionalnim i
svjetskim knjievnim povijestima kao povlatenim mjestima stvaranja knjievnih i kultur-
nih vrijednosti. Knjievna historiografija koja, razumljivo, stasa ba u ovo vrijeme, legitimi-
ra pojedinane i nacionalne projekte. Tako, dvadeset godina nakon spomenutog Maura-
nieva teksta, slavenske knjievnosti dobivaju vlastiti legitimitet u knjievnim povijestima
poput one Aleksandra Nikolajevia Pypina i Vladimira Danilovia Spasovia, objavljene
najprije na ruskom 1880., a odmah zatim i na njemakom, 1883. 1884., u prijevodu Tra-
ugotta Pecha.16 Nakon njih tzv. opu povijest knjievnosti objavljuje i Gustav Karples.17
U njegovom pregledu slavenske, a naroito junoslavenske knjievnosti, prema svjedoenju
Milivoja repela dobivaju poniavajui tretman. repel u svom prikazu, objavljenom 1892.
godine u Viencu navodi niz povrnih i netonih sudova koji pokazuju ne samo Karplesovu
ignoranciju elementarnih injenica predstavljenih u poznatoj Pypinovoj i Spasovievoj Po-
vijesti slavenskih knjievnosti, ve i poniavajuu nezainteresiranost zapadnjaka za sve ono
istonije od vlastite kulture. Svoj lanak stoga zakljuuje: Pisac je valjda drao, da je i ovo
nekoliko milostivih rijei previe o knjievnosti barbarskoga naroda hrvatskoga. Nije dru-
ge, nego da kleknemo i poljubimo milostivu ruku estitoga Nijemca, koji je sa svoje visine
svrnuo okom i na nas, jadne crve!
U ovom sluaju moemo vidjeti kako tzv. objektivna istina u jednom opem pregledu
odraava ve tada prepoznat imperijalistiki zamah jedne kulture na koji, u ovom sluaju
Milivoj repel, odgovara s margine. Razlika izmeu njegova i Karplesova stajalita otkriva
kako je jedan konceptualno zamiljen opeljudski projekt nuno modificiran konkretnim
nacionalnim, socijalnim, rodnim, rasnim i inim determinantama.
Kad ovo tvrdimo, valja imati na umu kako nikako nije rije o jednosmjernom odno-
su dominantne, izrabljivake kulture i porobljene, pasivne periferije. Rije je o sloenom
meuodnosu u kojem svaka strana podrava ili odbija vlastiti poloaj. Ove, manje ili vi-
e kolonizirane skupine mogu izraavati otvoren otpor hegemoniji veine, kako vidimo u
repelovu sluaju ili, ee, prihvaati i reproducirati oiti orijentalizam. To se moe itati
u spomenutom Gajevu tekstu o inferiornosti mlade nae slavenske literature u prostom
15
Pascale Casanova, The World Republic of Letters, Cambridge, Massachusetts 2005., 40.
16
Aleksandar Nikolajevi Pypin i Vladimir Danilovi Spasovi, Istorija slavjanskih literatur, Peterburg 1879.; Ges-
chichte des slavischen Literaturen. Nach der zweiten Auflage aus dem Russischen bertragen von Traugott Pech, Leipzig
1883 1884.
17
Gustav Karples, Allgemeine Geschichichte der Litteratur: von ihren Anfngen bis auf die Gegenwart, Berlin 1891.

svojem jutarnjom odlu18, kao i u stavu Vladimira Maurania o zaostalosti vlastite kul-
ture. Ta se njihova orijentalizacija realizira kroz interpretaciju vlastitog geopolitikog polo-
aja kojemu se pridaju uloge predzia ili mosta izmeu civilizacija. Taj stav preivljava
kroz povijest hrvatske knjievnosti i kulture od Mauranieve Smrti Smail-age engia19
preko Drakovia ili Vebera do Matoa, Krlee ili Andria bilo da ga se ponovno ispisuje
ili opovrgava.
Hrvatski knjievni kanon tako nastaje u polusvjetlu vlastite kulturne i politike margi-
nalnosti: u vlastitom pozicioniranju u procjepu Istoka i Zapada. Znakovito u tom smislu,
grof Janko Drakovi u svojoj Disertaciji pie: Mi usrijed Europi leimo, nama se prieti
istok i zapad, on tamnotom, ov preizbistrenjem, on stopom iz kojega se prije jednoga vie-
ka se oslobodili jesno ne tijui vie u suanjstvo umno zapasti; ov sjajem, kojega gledat jo
odvi nejake oi puka naega jesu.
Mrak Istoka i svjetlost Zapada u polutami vlastitog trajanja vodio je diskurs pjesnika,
pripovjedaa, putopisaca i dramatiara 19. stoljea koji su ispisivali vlastiti kulturni identi-
tet zadravan i potvrivan kroz knjievni kanon.
Na koncu, valja dodati kako kolonijalna svijest koja prihvaa vlastitu a proizvodi tu-
u orijentalizaciju ili balkanizaciju, pomiui je prema Istoku, kako je pokazala Marija
Todorova,20 ima svoju protuteu u jednako stabilnom okcidentalistikom otporu. Kroz taj
se otvoreni ili presudni okcidentalizam Zapad prikazuje kao leglo dekadencije: moralnog
rasapa i prijetee propasti. Vidimo ga u cenzuriranju anrova poput romanse, u suprotstav-
ljanju borcima za enska prava (to ini Adolf Veber Tkalevi), u polemici o naturalizmu
meu zastupnicima reakcije (Josip Pasari).
Govorimo li, dakle, o tzv. hegemoniji kanona i dinamici njegova nastanka u hrvatskoj
kulturnoj sredini, valja imati na umu da je ona predodreena percepcijom vlastite rubnosti.
Zamiljan bilo kao antemurale christianis ili kao most izmeu Istoka i Zapada, junosla-
venski je prostor s jedne strane uvjetovan implicitnim orijentalizmom u kojem se vlastita
civiliziranost gradi nautrb barbarskih istonih susjeda, a s druge strane eksplicitnim ok-
cidentalizmom koji podupire osjeaj ugroenosti, manje vrijednosti i izloenosti asimilaciji
civiliziranih zapadnih susjeda. Od te je zasnivajue traume nacionalnog identiteta mogue
pratiti spomenuti niz protuaktivnosti vlastitog legitimiranja meu kojima prednjai rad na
nacionalnom pamenju kroz opu knjievnu povijest i knjievni kanon. Diskriminativnost
i restriktivnost kanona, valja se na koncu vratiti polaznim pretpostavkama, nije i njegov
jedini niti konani uinak.
Stalno uznemirujue mjesto autoritativnih istupa knjievnih i kulturnih ovlatenika
ostaje neuhvatljivi prostor koje djelo ostavlja razliitim zamislivim praksama itanja. Nji-
hova neuhvatljivost, nebrojene upotrebe tekstova, unato moi i autoritetu kritiarskog/
18
Danica ilirska, 2/1836., 194.-195.
19
Navedimo samo jedan citat iz Mauranieva spjeva u kojem starac duhovnik, u treem pjevanju, proziva zapadne na-
rode: Ah, da vide svijeta puci ostali / Iz nizina, otkud vida neima, / Krst ov slavni, nepobijeen igda, /Vrh Lovena
to se k nebu die; / Pak da znadu kako neman turska, / Grdnijem drijelom progutat ga rade, / O te kri zub svoj
zaman kri: / Ne bi trome prekrstili ruke, / Dok vi za krst podnosite muke, / Nit bi zato barbarim ve zvali, / to vi
mroste dok su oni spali! Maurani, i ne samo ovdje, eksplicira i propituje zapadnoeuropsku svijest i njezine ori-
jentalistike stavove. U ovom odlomku, kako sam pokazala drugdje (Marina Protrka, Stvaranje knjievne nacije.
Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj periodici 19. stoljea, Zagreb 2008., 121.-128.), nije problematiziran samo
pridjev barbarskog kao nepravedno atribuiran hrabrim braniteljima kranstva (civilizacije), ve i sama percepcija
tih povlatenih naroda koji gledaju i sude iz svojih ideoloki kontaminiranih nizina, otkud vida nema.
20
Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd 1998., 15.-44.

Kanon i drugi 65
povjesniarskog diskursa, uznemiruje svaki pokuaj njihova pedagokog discipliniranja.

Zbiljski itatelj kojemu upravo estetika 21 djela ostavlja otvorena vrata ostaje s onu stranu
ovladavanja naslovljavanjem, prozivanjem i upuivanjem strategijama kojima se, u nasto-
janju da obuhvate mogue itateljske upotrebe, slue podjednako autori i kritiari. Jednako
kao to kulturna elita koja sebi prisvaja pravo na zakonodavstvo u razumijevanju i odabiru
kljunih tekstova ime nastoji ovladati pravom na ozakonjeno itanje nije unutar sebe
homogena, tako su i nedisciplinirane itateljske prakse koje im se opiru drutveno neko-
ordinirane ali trajno prisutne. Kroz njihovo djelovanje se, usuprot institucionalno prihvat-
ljivim itanjima visoke knjievnosti, stvara niz subverzivnih supkultura koje djeluju prema
vlastitim pravilima i koje u vlastitom aranmanu pristupaju i istupaju iz povlatenog kruga
kanonske knjievnosti.
Kanon i drugi
Summary: The concepts of literature and world literature in particular, as envisaged by J. W. Goethe
and then redefined by Karl Marx and others, declare themselves to be universal, extensive and in-
clusive principles which overarch national one-sidedness and narrow-mindedness (Marx). Con-
ceived around the idea of the true progress of mankind as well as a utopian vision of self-fulfilling
human nature, these concepts are based on the universalistic Kantian aesthetics, particularly on
the judgment of taste inherent to it. Instead of being universal, however, this judgment turned out
to be highly distinctive in its performance and restrictive in its access to cultural capital as a point
of great symbolic and material value. A distinctiveness of the distinctions made by the judgment
of taste, as Pierre Bourdieu has shown, differentiate individuals thanks to their special knowledge,
skills and possibilities. That kind of production of specific cultural capital supports the existing
hegemony of the social system and produces different sorts of cultural and material inequalities:
between different (regional, national, social, gender...) groups and within them, which is why some
are always more equal than others. The universalistic aesthetics resulted in the hidden national,
sexual, class or race supremacies, differentiates between privileged classes, bearers of symbolic capi-
tal from their Others - colonially subordinated and de-privileged individuals and groups. Privilege
of the firsts is at the same time usurpation of universalistic aesthetic judgment. This text addresses
the performative aspects of the self-legitimizing procedure of this universalistic aesthetics in Croa-
tian literature, its main strategies of the iterative self-institution through the implementation of the
principle of exclusion/inclusion toward individuals and groups, as well as its constitution against
the Western literary canon and older regional traditions.
Key words: Croatian literature, 19th century, literary canon, Western literatures, regional traditi-
ons.
21
Estetska sloenost djela ostaje, dakako, ne samo izvan pedagokih, ve i historizacijskih ograivanja. Ona im, zapravo
nije suprotstavljena, ve ostaje s druge strane iako se sam proces institucionalizacije knjievnosti i historizacije zna-
nja o njoj ne moe odvojiti od estetizacije umjetnikog. Kako pokazuje Peter Brger u Teoriji avangarde pedagoka
instrumentalizacija umjetnosti uspostavlja kao nuan zahtjev pojma autonomije. Upravo zahvaljujui estetskoj au-
tonomiji umjetnost se moe uiniti edukacijskim instrumentom. Usp. Tony Bennett, Outside Literature, London
1995., 169. i Marina Protrka, Stvaranje knjievne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj periodici 19.
stoljea, Zagreb 2008., 220.


Literatura
Aristotel, Nikomahova etika, Zagreb 1992.
Aleida Assman, Rad na nacionalnom pamenju. Kratka istorija njemake ideje obrazovanja, Beo-
grad 2002.
Roland Barthes, Kritika i istina, Zagreb 2009.
Tony Bennett, Outside Literature, London 1995.
Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije. Zagreb 2000.
Geoff Boucher, From the Desire for Recognition to a Politics of Resistance (http://home.mira.
net/~deller/ethicalpolitics/geoff-boucher/2005/resistance.htm).
Pierre Bourdieu, The Logic of Practice, Cambridge 1990.
Pierre Bourdieu, Les rgles de lart. Gnese et structure du champ littraire, Paris 1992.
Pierre Bourdieu, to znai govoriti. Ekonomija jezinih razmjena, Zagreb 1992.
Pierre Bourdieu, The Field of Cultural Production. Essays on Art and Literature, Cambridge 1993.
Pierre Bourdieu, Distinction. A Social Critique of the Judgement of Taste, Cambridge 2002.
Pierre Bourdieu, Mditations pascaliennes, Paris 2003.
Peter Burke, Junaci, nitkovi i lude. Narodna kultura predindustrijske Evrope, Zagreb 1991.
Judith P. Butler, Excitable Speech. A Politics of Performative, New York 1997.
Judith P. Butler, Performativitys Social Magic, Bourdieu. A Critical Reader, (ur. R. Shuster-
mann), Oxford 1999.
Pascale Casanova, The World Republic of Letters, Cambridge, Massachusetts 2005.
Bridget Fowler (ur.), Reading Bourdieu on society and culture, Oxford 2000.
Breda Kogoj-Kapetani, Komparativna istraivanja u hrvatskoj knjievnosti, Zagreb 1968.
Mihovil Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, Zagreb 1961.
Niklas Luhmann, Znanost drutva, Zagreb 2001.
Marina Protrka, Ime jezika ime naroda. Oblikovanje hrvatskog knjievnog kanona i jezi-
nog standarda u 19. st., Romantizam i pitanja modernoga subjekta, (ur. Josip Uarevi), Zagreb
2008., 427.-443.
Marina Protrka, Rije kao lijek a defectum ili ab excessu. Referencijalnost, realizam i autono-
mizacija hrvatske knjievnosti u 19. stoljeu, Umjetnost rijei, 50/2006., br. 4, 319.-340.
Marina Protrka, Tijelo habitus hexis, Pierre Bourdieu i mogunost intervencije u strukturu
polja, Filozofska istraivanja, 26/2006., br. 104, 941.-951.
Marina Protrka, Stvaranje knjievne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj periodici
19. stoljea, Zagreb 2008.
Janice Radway, itanja romance, Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija, (prir.
D. Duda), Zagreb 2006., 247.-266.
Janice Radway, Reading the Romance: Women, Patriarchy and Popular Literature, London 1991.
Bill Readings, The University in Ruins, Harvard 1996.
Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd 1998.
Divna Zeevi, Puko knjievno tivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljea, I. dio,
Osijek 1982.

7.
REPREZENTACIJA ENE U
BEOGRADSKOJ PERIODICI IZ
VREMENA MEURATNE JUGOSLAVIJE*
Stanislava Bara
Saetak: Reprezentacija1 enskog identiteta zauzela je znaajan prostor u beogradskoj tam-

pi iz perioda meuratne Jugoslavije zahvaljujui intenziviranju rasprave o enskom pravu
glasa u jugoslovenskom i evropskom kontekstu u to vreme. U sistematizovanju datih repre-
zentacija sami analizirani tekstovi nametnuli su kao kriterijum mogue sistematizacije po-
ziciju diskurzivnog subjekta u kulturi, pa se moe govoriti o reprezentaciji ene sa pozicije
povlaenog subjekta u kulturi, o objektivnoj/naunoj reprezentaciji i o samoreprezentaciji
ene. U okviru svake od ovih reprezentacija zapaaju se i emancipatorski i diskriminatorski
diskursi. Zakljuci koji se mogu izvesti iz uoenih reprezentacijskih praksi vode ka neko-
likim definicijama same kulture u vezi sa diskurzivnim proizvoenjem i obezvreivanjem
Drugog. Isto tako, zakljuci se odnose i na samo prouavanje kulture, tj. na metodoloke
osnove interdisciplinarne oblasti studija kulture.
Kljune rei: reprezentacija, identitet, kultura, subjekat, diskurs, rod, pripadanje, ensko
pravo glasa, beogradska periodika, Kraljevina Jugoslavija.
Kontekst
S
intagma meuratna Jugoslavija trebalo bi da poslui kao najkrai naziv koji istovre-
meno upuuje na dravu koja je postojala od 1918. do 1941. godine i zvala se najpre
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. Kraljevina Jugoslavija, ali i na istorijski
kontekst koji sam po sebi nosi znaajne implikacije kada se govori o zapadnim drutvima
odnosno evropskoj patrijarhalnoj kulturi posmatranoj prvenstveno kroz situaciju rodnih
drutvenih uloga i rodnih odnosa. Prvi svetski rat je, kao to se u istorijskim pregledima
feministikih pokreta esto napominje, doveo do toga da se vie ne moe negirati ili prene-
bregavati sposobnost ena za uee u javnom ivotu i vanim drutvenim institucijama,
jer su one masovnim ueem u tome ratu, kako u ulozi bolniarki tako i u preuzimanju
* Ova studija rezultat je rada na projektu Mesto i uloga periodike u istoriji nove srpske knjievnosti Instituta za knjiev-
nost i umetnost u Beogradu, koji finansira Ministarstvo za nauku i tehnoloki razvoj Srbije (Projekat br. 148016).
1
Izrazu reprezentacija (representation) odgovaraju u ovom znaenju izrazi predstavljanje i prikazivanje koji e u daljem
tekstu biti sinonimno korieni.

poslova u opusteloj privredi, pokazale da su ravne mukarcima u najteem obliku, nazovi-

mo rat tako, ivota drutva. Neposredno posle Prvog svetskog rata jo intenzivnije se po-
stavlja pitanje enskog prava glasa, koje ene do tog dogaaja gotovo ni u jednoj evropskoj
dravi nisu imale,2 a sve vie ono se i zakonski regulie. To je vreme tzv. prvog talasa fe-
minizma, koji poinje krajem 19. veka, kada i same ene, institucionalno organizovane u
razliita feministika udruenja, kao primarni cilj svog delovanja istiu borbu za sticanje
prava glasa, povezujui se pri tom na evropskoj, odnosno internacionalnoj ravni. Deavalo
se najee da ene najpre dobiju pravo glasa samo na optinskom nivou, a tek mnogo kas-
nije na republikom. (Primer Francuske: od 1925. godine ene mogu da glasaju na optin-
skim, a tek posle Drugog svetskog rata i na republikim izborima.)
U tek formiranoj dravnoj tvorevini, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ene su se tako-
e organizovale na slian nain i imale iste ciljeve kao i u drugim evropskim zemljama, ali
je drutveni kontekst njihove borbe ipak bio drugaiji. Naime, veinu stanovnitva u Kra-
ljevini inilo je seljatvo (samo su pojedinane oblasti imale urbanu kulturu), nije postojalo
dugotrajnije iskustvo radnikih pokreta koje je u razvijenijim zemljama Evrope doprinelo
osveivanju ideje o enskim pravima, niti je postojala tradicija liberalizma koja bi indivi-
dualne vrednosti i interese stavljala ispred kolektivnih. Ipak, sve ove tendencije nisu bile ni
sasvim nepoznate u novoosnovanoj Kraljevini zbog prethodnog istorijskog iskustva njenih
tako razliitih oblasti. Kako e primetiti Lj. Dimi, Kraljevina SHS (Jugoslavija) zahvatala
je centralni i zapadni deo Balkanskog poluostrva i jednim svojim delom zalazila u centralnu
Evropu. Na tom prostoru, koji nije bio geografska celina ve spoj vie geografskih oblasti,
istraivai su odranije uoavali mozaik vie kulturnih pojaseva (turski, vizantijsko-cincar-
ski, italijanski, patrijarhalni, srednjoevropski) od kojih je, u vremenu koje nas interesuje,3
prevagu imao srednjoevropski.4 Zapravo, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Voj-
vodina nalazile su se prethodno u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Ova injenica imala
je za poloaj ena u ovim oblastima/drutvima dvostruk smisao. Sa jedne strane, veinska
svest je bila usmerena ka ciljevima nacionalnog osloboenja, dakle, ka kolektivistikim ide-
alima i kolektivnim drutvenim paradigmama u kojima je ena bila tek funkcija kolektiva;
sa druge strane, ene koje su ivele u gradovima i pripadale imunijim slojevima mogle su
da iskuse daleko veu rodnu ravnopravnost nego one u pasivnim, ruralnim oblastima, a
imale su i priliku da se obrazuju u veim gradovima monarhije i budu u dodiru sa najna-
prednijim idejama vremena. Opte pravo glasa i ensko pravo glasa spadali su u takve ideje.
I upravo ova tema moe da poslui kao uvod u razmatranje predstavljanja ene pri-
sutnog u javnom diskursu koji nalazimo u meuratnoj beogradskoj tampi. Beogradsku
tampu smatramo dovoljnim uzorkom za prouavanje fenomena rodne reprezentacije u
jugoslovenskom kontekstu, jer je Beograd, kao glavni grad Kraljevine, bio mesto na kom
su se susticala shvatanja i vrednosni sistemi veine izdvojenih kulturnih pojaseva; odnosno
beogradska je tampa bila prostor na kome su se ukrtali diskursi u kojima su se ogledale
date kulturne vrednosti.
2
Izuzev Norveke i Finske pa i Belgije u kojima su to pravo dobile u toku samog rata. Vano je, meutim, napomenuti
da u prve dve drave ene nisu dobile pravo glasa zahvaljujui tome to su priznate kao ljudski i pravno ravnopravni
subjekti drutva, ve zahvaljujui tome to je njihov glas bio potreban zarad nacionalnog osloboenja. Finska je 1906.
godine odobrila ensko birako pravo da bi se oslobodila ruske vladavine, a Norveka je 1913. godine uinila to isto
da bi nagradila svoje ene zato to su podravale odvajanje od vedske.
3
Isti period o kome govori i ovaj tekst.
4
Ljubodrag Dimi, Kulturna politika u Kraljevini Jugoslaviji, 1918 1941. 1. deo: Drutvo i drava, Beograd 1996., 23.

Reprezentacija ene u beogradskoj periodici iz vremena meuratne Jugoslavije 69
Vidovi reprezentacije
O problemu enskog prava glasa u vremenu posle tzv. Velikog rata u uglednom beo-
gradskom knjievno-politikom asopisu Misao objavljuju se lanci pod nazivom ensko
pravo glasa (16. januar 1920.), iji se autor potpisuje pseudonimom Set, i O enskom pra-
vu glasa, od jula do septembra 1921., koje potpisuje filozof prava ore Tasi, prenosei
stavove francuskog teoretiara ozefa Bartelemija (Joseph Barthelemy) na tu temu. Pod
istovetnim naslovom 1920. godine izaao je i tekst Boidara Protia u tek pokrenutom, fe-
ministikom asopisu enski pokret. Ovo su samo neki od primera koji treba da ilustruju
prisutnost aktuelne evropske rasprave neposredno posle Prvog svetskog rata u beogradskoj
sredini, i aktivno uee mukaraca na enskoj strani.
U jednom mnogo irem istorijskom kontekstu, ova je rasprava tek deo vievekovne Que-
relle des sexes i Querelle des femmes (rasprave o polovima, odnosno o enama) koja je poet-
kom ranog novog veka zapoeta pitanjem Da li su ene ljudi?,5 nastavljena u formi dileme
imaju li ene iste umne sposobnosti kao mukarci, da bi konano dovela do pitanja koje
e omoguiti pravno regulisanu rodnu ravnopravnost kakvu danas poznajemo.6 I pored
vidnog napretka u shvatanju poloaja ena, gledano u istorijskoj perspektivi, konkretna
rasprava dobijala je u odreenim sluajevima, i tokom 20-tih godina, vid nekadanje dis-
kriminacije ena, pisanja na nain kao da se prethodno nita nije dogodilo i, samim tim,
vid jednog anticivilizacijskog diskursa. Nasuprot tome, modernizacijski procesi u Evropi,
pa tako i u Jugoslaviji7, ili su svojim tokom, zahvaljujui emu je prisustvo ena u jav-
nom ivotu poetkom 20-tih godina 20. veka bilo vee nego samo pola decenije ranije, i
zahvaljujui emu su one same mogle da govore u svoje ime. Brojni lanci o ravnopravnosti
polova, o izuzetnim enama i njihovim dostignuima, koje su razliite autorke u to vreme
objavljivale, a koji se ne odnose samo na pravo glasa, mogu se takoe sagledati kao deo ve-
like rasprave potaknute upravo poslednjom temom.
U drugom broju pomenutog asopisa Misao, pokrenutog novembra 1919. godine, na me-
stu uvodnika izlazi tekst feministkinje Julke Hlapec-orevi, Omladinka Draga Deja-
novi, kojim poinje specifina upotreba anra portreta. anr enskog portreta postae
karakteristian za ceo meuratni period i za enske asopise koji e ubrzo biti osnovani.
U pitanju je portretisanje odabranih ena, savremenica ili istorijskih linosti, pa ak i knji-
evnih likova, portretisanje koje postaje jedan od dominantnih naina modelovanja slike
ene u tadanjem jugoslovenskom drutvu. Tako, na primer, asopis slovenakih enskih
drutava, enski svet,8 koji je pokrenut 1923. godine u Trstu, ima uvodnu rubriku pod nazi-
vom Obrazi in due koja u svakom broju prikazuje lik i duu odabrane ene, poinjui
u prvom broju ocrtavanjem lika jedne (ne)fiktivne ene, lika majke iz Cankareve autobio-
grafije. Beogradski asopis ena i svet (19251941), znaajno prisutan u Hrvatskoj,9 u celini
5
Gizela Bok, ena u istoriji Evrope, Beograd 2005., 17.
6
Podrazumeva se da je ovo do krajnjih granica saet i pojednostavljen pregled rasprave, koji samo treba da podseti na
sutinu i glavni tok spora. O ovoj temi vie videti u citiranoj knjizi Gizele Bok.
7
Kod upotrebe pojma modernizacija vano je biti svestan razlike izmeu njegovog znaenja u zapadnoevropskom i
jugoslovenskom kontekstu, odnosno razlike u znaenju modernizacije u severnim i zapadnim delovima Jugoslavije
u odnosu na jugoistone.
8
U opisu asopisa dalje stoji: Glasilo enskih drutev v Julijski krajini, uredila: Pavla Hoevarjeva, izdalo ensko
dobrodelno udruenje v Trstu, tiskala Tiskarna Edinost v Trstu.
9
Svetlana Stefanovi, enska tampa: ena i svet 1925 1941, Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka
2 (Poloaj ene kao merilo modernizacije), Beograd 1998., 408.-409.

je koncipiran na anru enskog portreta. Naime, na naslovnoj strani ovog polumesenog

asopisa redovno se objavljuje fotografija odreene junakinje koja zatim dobija svoj ver-
balni portret unutar asopisa. Zatim, esto se na sledeoj strani nalazi set fotografija veeg
broja zanimljivih ena, koje takoe bivaju portretisane na nekoj od sledeih stranica, bilo u
formi kratkog izvetaja, novinskog eseja, intervjua ili drugog oblika novinskog izraavanja.
Na potpuno istom principu koncipiran je i asopis enski svet koji e ista urednica, Jelena I.
Zrni, pokrenuti takoe u Beogradu 1930. godine. Uz druge enske asopise koji su sledili
isti model, ovako objavljeni portreti u meuratnom periodu mogu se brojati u stotinama.
Ono to podrazumevamo pod portretisanjem ima iroko anrovsko znaenje, ali je va-
no napomenuti da pored osnovnog tekstualnog oblika od sredine 20-tih godina 20. veka
ono sve ee sadri i ilustraciju u obliku fotografije, ree reprodukcije slike. Vizuelnost
ima posebno znaajnu ulogu u oblikovanju identiteta kulture, pa se u tom smislu uloga fo-
tografije moe porediti sa ulogom spomenika u institucionalizaciji kulturnih i drutvenih
vrednosti i znaenja, odnosno njihovoj kanonizaciji. Uz to, asopis je u to vreme najuti-
cajniji medij i kao i svi mediji ima svoje mesto u konstrukciji identiteta. Dakle, u to vre-
me enski portreti u periodici imali su i kanonizacijsku funkciju. Znaenje ovih portreta
umnogome je zavisilo od profilisanosti samog asopisa u kom se javljalo. Tako e u jedinom
pravom feministikom asopisu enski pokret, koji se obraao malom broju obrazovanih
ena, i portreti imati dosledan i izrazit borbeni feministiki karakter. U asopisima de-
klarativno feministikim, ali zapravo istovremeno i revijalnim, koji su bili skloni obrai-
vanju veitih enskih tema i podilaenju tradicionalnim vrednostima (kao to su enski
svet i ena i svet) portretisanje e biti obeleeno tom dvostrukou, odnosno hibridnou
ovakvih koncepcija. Nasuprot ovim graanskim asopisima, stojala je ena danas, kao
organ komunistikog enskog pokreta, u kojoj je predstavljanje ene, pored borbe za njena
politika prava, bilo obeleeno i zahtevom za klasnom promenom drutva.
Postoje, naravno, i brojni drugi, u odnosu na pomenuti posredniji naini prikazivanja
ene (u smislu rodnih tj. drutvenih uloga i identiteta u patrijarhalnoj kulturi) u razliitim
oblicima javnog diskursa, kao to su navedene rasprave o emancipaciji ena u vidu stru-
nih, politikih ili pravnih eseja, a podrazumeva se da je odreena slika ene uvek prisutna
i u knjievnim delima koja se objavljuju u periodinoj tampi (najee su to kratke prie).
Na osnovu dosadanjeg uvida u naznaene vrste tekstova, predstavljanje ene, tj. enskog
rodnog identiteta u beogradskoj periodici (dnevne novine, politiki i knjievni asopisi,
enski magazini) iz vremena meuratne Jugoslavije uslovno bi se moglo sistematizovati u
tri modela. Podela je izvrena na osnovu pozicije diskurzivnog subjekta u podrazumevanoj
zajednici tj. kulturi koja se ogleda u samom tekstu:
reprezentacija sa pozicije povlaenog subjekta u kulturi
emancipatorska
diskriminatorska
objektivna ili nauna/nauna reprezentacija
autoreprezentacija, koja podrazumeva diskurs koji su ene stvarale i razvijale o sebi sami-
ma, koji je, meutim, vrlo raznolik pa zato moe da se podeli u dva suprotna modela:
emancipatorska autoreprezentacija i
ona koja se pribliava 1. modelu, tanije reprezentacija u kojoj podreeni prihvata i ra-
zvija diskurs povlaenog (kao kada kolonizovani prihvata i reprodukuje diskurs kolo-
nizatora, ili periferija diskurs centra o njoj).

Svaki od ovih oblika reprezentacije sadri odreeni stav o ukljuivanju datog subjekta/
identiteta u kulturu, odnosno sprovodi odreenu politiku koja identitete prikazuje kao
drutveno poeljne ili nepoeljne i radi (ini, u smislu Ostinove teorije performativnosti
govornih inova) na tome da ih uini vidljivim ili nevidljivim.
Primer za emancipatorsku reprezentaciju sa pozicije povlaenog subjekta u kulturi (1.a)
je lanak Set-a: ensko pravo glasa. On ujedno ilustruje jednu pojavu karakteristinu za
tekstove ove vrste. Iako se svom snagom zalae za potpunu ravnopravnost ena i muka-
raca, i u poslednjoj reenici insistira na optem pravu glasa za ene, a ne, za privremeno
davanje10 tog prava samo za optinske izbore, autor ne moe da se distancira od svog/mu-
kog povlaenog poloaja u odnosu na enu, zbog ega sam ovu vrstu diskursa i nazvala
reprezentacija sa pozicije povlaenog subjekta u kulturi. Zato njegovo poetno oduev-
ljenje biva razbijeno nizom ograda koje u sebi sadre ak i elemente diskriminatorskog dis-
kursa, na primer:
Istina je da glatko nee ii. [...] Bez mnogo politikog iskustva, sa senzibilnim osobi-
nama svoga pola, sa svim onim to je ensko u dobrom i ravom smislu rei, ene e uneti
u politiku jedan mali period krize, previranja, smetnja, neprilika. Od toga e verovatno, u
vioj ili manjoj meri, imati da trpi i drava i drutvo i kua; bar za neko vreme.11 Ili: Ma
koliko bio mukarac, recimo, intelektom ili drugim osobinama iznad ene, on e ipak, to
je nesumnjivo, uneti jednostranost u svoja razmatranja, ako iskljui uee onih osobina
koje on nema, a koje bi donela ena.12
Dakle, ene se identifikuju sa haosom, koji e nastupiti kad one ponu da glasaju, a
mukarci implicitno sa redom i stabilnou, koji su do tada navodno vladali. Argument
krize i nestabilnosti oduvek je imao svoju funkciju u pravdanju konzervativnih naela, pa
se njegovo prisustvo u nekom dominantno modernizatorskom diskursu moe tumaiti kao
simptom nedosledno ostvarene emancipacije subjekta koji je nosilac toga diskursa. Ovakva
je pozicija esta u tekstovima tadanjih autora koji su inae bezrezervno prihvatili principe
demokratije.
Kao primer za diskriminatorsku reprezentaciju ene sa pozicije povlaenog subjekta
(1.b) izabran je ovom prilikom tekst iju reprezentativnost u tom smislu ne ini samo nje-
gov sadraj, ve i povlaenost samog prostora na kom je objavljen. U boinom broju
dnevnog lista Politika iz 1925. godine, na naslovnoj strani, i u prvom planu, izlazi nepotpi-
sani lanak ene u parlamentu (Pismo iz Berlina), u kome autor rezimira i tumai uinke
prisustva ena u Rajhstagu, i na kraju zakljuuje:
I one su danas u oajanju, to je samo uee njihovo u politikome ivotu ispoljilo i
utvrdilo nepodobnost njihovu za ozbiljniji istrajan dravniki rad. I: ene su verovale da
je potrebno samo da im se priznaju ista ona prava, koja imaju i muki graani, pa da one
postanu sposobne za aktivno uee u politikom ivotu. One, razume se, nisu elele da bu-
du samo stoka za glasanje, kako se izraavala gospoa Negeli, nego su traile, da u drav-
ne i meunarodne odnose unesu neto od svojih oseanja i pogleda. Stvarnost ih je ubrzo
uverila, da njihove tenje nisu samo u razmeri sa njihovim snagama. One su se rasturile i
izgubile u mukim strankama, jer su te stranke bile izraz i istorijskog razvia i ve stvore-
nih prilika. elje njihove da se otuda izvuku, da manifestuju svoju sopstvenu egzistenciju i
10
Davanje i dati su dve vrlo este rei u emancipatorskom diskursu mukih autora povodom politikih prava ena, rei
koje su tada mogle biti u isto vreme i laskave i uvredljive za enu.
11
Set, ensko pravo glasa, Misao, knj. II, sv. 1, 16. januar 1920., 457.
12
Isto, 458.

aktivnost ne nalaze otpora ni u kakvom osobitom mukom pravu nego u samim drutve-
nim i, moda jo vie, u biolokim odnosima. Po poloaju svome u kui, u porodici, u na-
rodu one teko da zauzimaju nekakav ozbiljniji, nezavisniji politiki stav. Pravo glasanja ne
daje eni i mo reavanja i svi su izgledi da tu mo ona nikad nee imati (Kurziv S.B.).13
U navedenom odeljku figurira motiv delotvornosti, koji je karakteristian za sve dis-
kurzivne prakse iskljuivanja nepoeljnih identiteta. U istom tekstu autor koristi i druge
poznate retorike strategije iskljuivanja, koje se mimikrizuju imitiranjem analitikog dis-
kursa:
Prilikom poslednjih izbora, koji su trebali da ree sudbinu reima u Nemakoj, sve
stranke su pravile vrlo ivu propagandu u enskom svetu. Otuda je svakako izborna borba
dobila pri kraju nekakav nervozvan karakter. Mesto hladnih izlaganja programa i razlo-
nih govora, kojima se uvek odlikovala ta borba u Nemakoj, sve su se jae ule krilatice,
koje su bile udeene da uzbude i da nadrae vie nego da ubede. Ta izborna histerija izgle-
da da je jedini vidljivi rezultat enskog uea u politikom ivotu Nemake za ovih est
godina, od kako ensko pravo glasa uopte postoji. ene su u izbornoj borbi ojaale ovu
emotivnu stranu u birakim masama, koje i bez toga pokazuju tenju da se zavode zvunim
izrazima.14 (Kurziv S. B.)
Koja znaenja proizvodi autorovo korienje retorikih strategija iskljuivanja ene iz
kulture? Dakle, po njegovom tumaenju, jedno drutvo, u ovom sluaju ono unutar grani-
ca Nemake, dobro je funkcionisalo po svojim zakonima sve dok u njega nisu stupile ene.
Stvara se najpre utisak da su ene do tada bile van granica toga drutva tj. kulture. Javni
ivot Nemake promenio se, po ovom autoru, nagore od kada su ene dobile pristup u taj
zabranjeni svet, jer su one u drutvo unele pogubni element iracionalnosti. Jer, kao to se iz
teksta ita, enama kao esencijalizovanoj kategoriji odgovaraju pojave kao to su nervoza,
uzbuenost, nadraenost, histerija i emotivnost, a prethodnom svetu u kome nije bilo ena,
dakle, mukom svetu hladnoa i razlonost. Iza ovih rei krije se patrijarhalna raciona-
lizacija muke dominacije (Gros: 15), koja ensko diskvalifikuje kao krhko, nepouzdano i
neracionalno. Na delu je dihotomno miljenje koje hijerarhizuje polove suprotnosti koje je
najpre proizvelo. Ti su polovi duh i telo, odnosno parovi koji im odgovaraju: muko/en-
sko, razum/strast, sopstvo/drugi. Nije sluajnost da se nedugo posle ovog teksta, takoe na
naslovnoj strani Politike javio tekst, takoe anonimnog autora, moda istog, pod nazivom
Opasna lepota. Kobne ene svih vekova. Autor po sopstvenom svedoenju prenosi la-
nak nemakog (sic!) magazina Uhu, ali unosi i neka svoja razmiljanja, to je vidljivo po
jednom tumaenju domaih prilika. Naime, nizu kobnih ena koje je oigledno navodio
nemaki autor, dopisnik Politike dodaje nekadanju srpsku kraljicu: Ne treba ponavljati
koliko je i Draga Main bila kobna po dinastiju Obrenovia i koliko kriva za smrt svoga
mua i drugih rtava 29. maja.15 Zanimljivo je da autor izostavlja da kae da je i sama
Draga bila ubijena tom prilikom. Primer sa Dragom zapravo je ovde bitan kao dokaz da
autor u potpunosti prihvata stavove nemakog autora koje prenosi. Ono to dodatno skree
panju, to je otvorena mizoginija jednog teksta, koja je svoje mesto nala na naslovnoj stra-
ni najuticajnijeg i najprodavanijeg dnevnog lista u tom periodu. Jer, tu se, izmeu ostalog,
lepota poistoveuje sa enom, a i jedna i druga sa zlom, pa spaljivanje na lomai u takvoj
13
ene u parlamentu (Pismo iz Berlina) , Politika, 6., 7. i 8. januar 1925., 1.
14
Isto.
15
Opasna lepota. Kobne ene svih vekova, Politika, 16. februar 1925., 1.

konstelaciji predstavlja razumno i prirodno reenje, ali, na alost autora nedovoljno uspe-
no: Besmrtni bogovi pobeivani su bili lepotom ene, ne samo slabi ljudski rod. Uzalud je
isposniki duh mnogih stolea pokuavao da se bori protiv ove sablanjive lepote. ak ni
vatra ni lomaa na kojoj su tad spaljivali lepe vetice nije mogla da iskoreni maijsku mo
lepe ene. A ni zlo koje je ona ostavljala za sobom.16
Primer za drugi model (2.) reprezentacije ene, onaj koji proizilazi iz tenje autora za na-
unim objanjenjima, jeste pomenuta serija lanaka ora Tasia. U njima se na temelju
tadanjih najmodernijih shvatanja u teoriji prava i drave definie pojam kulture, pojam
ljudskih prava i demokratije, da bi se tek unutar ovih kategorija govorilo i o enskom pravu
glasa. Na kraju jednog od lanaka Tasi iznosi svoju tezu, koju pronalazi i kod Bartelemija
(iju knjigu Le Vote des femmes zapravo prikazuje i sa kojom delimino polemie), samo im-
plicitno prisutnu, a to je ideja da su ljudska prava povezana sa shvatanjem kulture:
Treba dakle osnov prava potraiti u njihovoj vrednosti za kulturu: u tome jesu li ona
potrebna za opstanak i razvitak kulture i u tome da li ih pojedinac zasluuje u svome radu
na kulturi. Treba napomenuti da mi kulturi ne dajemo apriorno jednu sadrinu: nju odre-
uje samo drutvo prema svojoj strukturi i svojoj psihologiji. Ali mi pod njom razumemo
sve ljudske delatnosti od ekonomskih do spiritualnih koje imaju osnova u vitalnim potre-
bama, kao to je potreba za odranjem ivota i potreba za usavravanjem i koje imaju
svoje unutranje norme, svoje uslove pod kojima se moraju vriti (u ekonomskoj oblasti: sa
to manje napora dobiti to vie; u logici: logiki zakoni; u moralu i pravu: harmonija ko-
ja omoguava razvitak itd.). Pravo pak shvatamo kao rezultat borbe socijalnih grupa oko
kulturnih vrednosti od najgrubljih do najviih, od interesa do ideja, ali kad je ta potreba
postigla izvesnu ravnoteu.17
Kada se Tasievi stavovi prenesu na drutvene rodne odnose i statuse u svojoj zakonskoj
regulativi, znaenjske implikacije su sledee: mukarci, ovde vieni kao drutvena grupa,
ve su zasluili svoje pravo glasa jer su dokazali znaaj tog prava za kulturu, a ene to tek
treba da zaslue, odnosno da dokau da su zasluile. Tasi, istina, nedvosmisleno istie da
pravo, tj. zakon jeste posledica borbi u drutvu, to bi znailo da ga treba posmatrati kao
nedovren proces; autor ipak takav zakon tj. pravno ustrojstvo ne stavlja pod znak perma-
nentne sumnje (koja bi mu kao takvom bila osnovno svojstvo). Ovakvo problematino
shvatanje zakona svoje objanjenje nalazi u jednom zapaanju Parvin Adams po kome za-
kon priznaje i uvaava stvari koje odgovaraju definicijama koje on sam konstruie.18
Uprkos svoj svojoj polaznoj naunoj relevantnosti, Tasievi stavovi ipak u konanom
dobijaju odlike mitskog miljenja, jer, pored toga to predstavljaju diskurzivnu analizu,
oni oblikuju i jednu mitsku sliku kulture: sliku kulture kao zatvorenog kruga. Unutar
toga kruga nalaze se zaslune socijalne grupe, a van njega grupe tj. kako i on sam kae
pojedinci koje pravo uea u kulturi tek treba da zaslue. Tasiev lanak, tako, pokree
pitanje kulturnih granica koje je bilo vidljivo i u tekstu ene u parlamentu. Kulturne
granice nemaju, kao to se u ovim tekstovima vidi, samo etniko ili konfesionalno znae-
nje.19 Uspostavljanje kulturnih granica predstavlja svaki vid diskursivnog razgranienja sa
Drugim, sa onim to se u samom tom diskursu konstituie i konstruie kao Drugi. Kultura
16
Isto.
17
ore Tasi, O enskom pravu glasa, Misao, knj. VI, sv. 7. i 8., 1. i 16. avgust 1921., 464.
18
Prema: Meri Puvi, Pitanje abortusa i smrt oveka, Feministkinje teoretizuju politiko, (uredile Dudit Batler i Doan
Skot), Beograd 2006., 261.
19
Simon Harrison, Cultural boundaries, Antropology Today, Vol. 15, br. 5, 1999., 10.

kao takva esto je u tekstovima koje analiziramo predstavljena kao muki svet, tj. takvim
se svetom podrazumeva, a ena se nalazi izvan njega. Ovakva slika i omoguava retoriku
ukljuivanja/iskljuivanja ene u kulturu, odnosno iz kulture. Na rubu ovog imaginarnog
ali opet zato nita manje stvarnog kruga u svakom istorijskom periodu nai e se odreena
socijalna grupa ili pojedinci.
Tasi u svom tekstu ubedljivim argumentima, nauno ili nauno zasnovanim (u shva-
tanju kulture i drutva, i pravnih institucija u odnosu na njih) dosledno i stalno iznova
pokazuje da ensko pravo glasa mora da postoji i da se ono ni u jednom demokratskom
drutvu ne moe dovoditi u pitanje. To, meutim, ne znai da se i u njegovom diskursu
ne prepoznaje pozicija povlaenog subjekta u kulturi. Poto je, naime, sve to dokazao, on
e, sa Bartelemijem, pitati:
Posle toga ima da se ispita da li je ona dovoljno sposobna da vri tu funkciju [misli se,
da glasa]. Pri tome bie dovoljno samo toliko da se ena ne pokae tetnom u politikoj
akciji. Ona je dokazala dovoljno da nije tetna, ako nije dokazala da je korisna. Na osnovu
podataka koje je pruio Bartelemi moemo rei: sposobna je ako ne koliko ovek, a ono
toliko da ne smeta oveka u njegovom radu. A povrh toga postoji jedna vana injenica: ta,
da se sposobnost stie vebanjem. Pustimo je dakle da se veba.20
Koje se jo karakteristike ovakvoga diskursa (proizvoenog sa pozicije moi) iz ovog
kratkog primera mogu zapaziti? To je, najpre, shvatanje da je Drugi, dakle drutvena grupa
koja u strukture moi nema pristupa, homogena kategorija (autor koristi prvo lice jedni-
ne: ena, ona, ovek) a ne heterogena grupa najraznolikijih individualnosti. Zahva-
ljujui takvom stavu stvoreni su preduslovi da se ta grupa i vidi kao Drugi i da se, samim
tim, suprotstavi Prvima. Druga odlika ovakvog diskursa je shvatanje da je prirodno da
postoji subjekat koji ima pravo da odluuje o pravu drugog subjekta. U navedenom tek-
stu, kao i njemu slinima, autor se ni na jednom mestu nee zapitati o sopstvenoj poziciji:
otkuda meni pravo da dajem ili uskraujem pravo drugome? ini se da je do ovog stepena
drutvene svesti bilo nemogue doi bez prisustva samog tog Drugog, bez njegovog glasa
u javnoj raspravi.
Autoreprezentacija ene (3.a) naglo je poela da se iri u javnom prostoru posle Prvog
svetskog rata, kada je pokrenut i veliki broj feministiki deklarisanih asopisa. enski por-
treti bili su samo jedan karakteristian anr samoreprezentacije ene. Ipak, toliko ideoloki
upotrebljiv da ga podjednako koriste i muki autori. Zato ne udi da je u periodu o kom
je re on sluio koliko kao sredstvo feministkinja u borbi za ensku emancipaciju, toliko i
kao diskursivni prostor u kom su prepletani feminizam i nacionalizam, i gde je ideja eman-
cipacije retoriki veto usklaivana sa patrijarhalnim ogranienjima.
Emancipatorsko samopredstavljanje (3.a) nalazimo u brojnim portretima koji se takoe
mogu uslovno i grubo podeliti na dve grupe:
u jednu bi ulazili portreti savremenih umetnica (esto su to bile, na primer, dive Hrvat-
ske opere, koje su se na fotografijama esto nalazile obnaenih ramena, lea ili dekoltea),
vladarki, dobrotvorki, dravnih slubenica (prve zamenice ministara, prve inspektorke
i sl.), sportistkinja, sokolica, itd. Iako se svaka od ovih ena prikazuje kao izuzetno sa-
mostalna i slobodna u onome to radi, indikativno je da se, na primer, aktuelne i ranije
kraljice vrlo esto fotografiu u tradicionalnoj narodnoj nonji, ree u haljinama, a da
20
ore Tasi, O enskom pravu glasa, Misao, knj. 8., sv. 2., 15. septembar 1921., 93.

se sportistkinje i umetnice fotografiu u svojoj sportskoj odei, dok preskau prepone ili
skau u dalj, odnosno u vrlo izazovnim i modernim toaletama;
a u drugu portreti znamenitih ena iz prolosti koje domae autorke biraju da predstave.
Tako, na primer, u asopisu Misao, Desanka Maksimovi pie portret-biografiju Jovan-
ke Orleanke, Ksenija Atanasijevi egipatske carice Kleopatre, Julka Hlapec-orevi
portret Omladinka Draga Dejanovi.
Zajednika odlika ovih portreta tj. emancipatorske autoreprezentacije ogleda se u obia-
ju da se uspesi izuzetne ene ocrtavaju na drutvenoj pozadini koja im obino nije ila na
ruku. Julka Hlapec-orevi tako ne opisuje samo lik omladinke, pripadnice pokreta
Ujedinjene omladine srpske, ve raspravlja o feminizmu kao takvom, a posebno vanim
pa i aktuelnim ini se pozicioniranje feminizma u srpskom drutvu 19. veka, odnosno u
tradicionalnoj, i tradicionalistikoj, kulturi:
No nijedna novina nije imala u Srpstvu nepovoljnije uslove za razvitak nego femini-
zam. Jer na stranu na nezgodan poloaj na granici Evrope i dugi saobraaj sa nazadnim
Turcima, bila je borba za nacionalni opstanak u nas tako ljuta da je apsorbovala svu sna-
gu naroda, uputivi ga ujedno da u svojoj sjajnoj prolosti trai podstreka na rad i ute-
he za bednu sadanjost. Emancipacija enskinja, pak, stoji u nepomirljivoj suprotnosti sa
moralnim nazorima naih predaka. To dakle nije ono i nije ni mogao biti pravi, socijalni
feminizam...21
Ono to Julka Hlapec-orevi istie u feminizmu Drage Dejanovi, pojava je koja je
izraeno prisutna i u vreme autorkinog delovanja, u meuratnom periodu:
Ali Draga Dejanovi je bila previe opijena omladinskim duhom, da taj teak socijalni
problem ne zaplete sa nacionalistikim idejama, te tako njegovo reenje otea ako ne eo ipso
onemogui. Jedna pogreka, koja se opaa kod sviju naih feministkinja, i u najnovije doba,
to objanjuje ogromnu nazadnost naeg feministikog pokreta. Dragi kao emancipovanoj
eni godi da Engleskinje i Nemice sve uspenije stupaju u javan ivot i poziva Srpkinje da
uzmu primer na njima. Ali omladinku Dragu boli nestajanje patrijarhalnih obiaja, vrea
kulturni inferioritet Srpstva i ona neprestano grdi, truli zapad i otrov evropske civilizaci-
je. Samo omladinska zaslepljenost mogla je proglasiti ivot Crnogorke, tog bednog roba,
lepim i podraavanja vrednim. I dok ba preterano raanje oteava intelektualni razvitak
enskinja i dok se ba u naem narodu ena smatra za enku, ona ite od Srpkinje jo veu
plodnost. Uopte su feministike teorije Drage Dejanovi pune protivnosti. One su prava
eda omladinskog doba u kome se prepliu i ukrtaju najheterogenije kulturne struje.22
esto su sami feministiki tekstovi puni kontradiktornosti, to e rei da i unutar jed-
nog teksta, a da se ne govori o celini nekog feministiki orijentisanog asopisa, istovreme-
no deluje vie suprotstavljenih diskursa. Ti tekstovi, pa i asopis kao tekst, postaju polja
na kojima se ukrtaju, kako bi i Hlapecova rekla, najheterogenije kulturne struje. Tako
postoji reprezentacija ene koja nastaje u interakciji 1. i 3. modela, odnosno, u isto vreme,
u interakciji feministikog i nacionalistikog diskursa, paradoksalnoj ali karakteristinoj
pojavi za sve evropske feministike pokrete. Rodni identitet se, u ovom sluaju, konstruie
i konstituie u vezi sa nacionalnim identitetom. Ovakvo predstavljanje identiteta ima funk-
ciju ukljuivanja problematinog identiteta tj. subjekta (ene) u zajednicu/kulturu. Za
primer ovakve hibridne reprezentacije neemo, meutim, navesti tekst neke od tadanjih
21
Julka Hlapec-orevi, Omladinka Draga Dejanovi, Misao, knj. V, sv. 4., 16. decembar 1919., 241.
22
Isto, 247.

feministkinja, ve tekst u to vreme poznatog novinara, Duana ijakog, koji govori o sli-
karki Nadedi Petrovi: Veliki idealista, rtvovala se kao velika ki velikog pokolenja. [...]
Umetnika priroda, oduevljeni nacionalista, ona je meu prvima u kolu pokretaa sna-
nog omladinskog jugoslovenskoga pokreta, koji je uzeo velikoga zamaha dolaskom Kralja
Petra na presto. [...] A kada je dolo vreme da ceo narod poe da mre za svoje vekovne ide-
ale, i ona je sa braom pola i asan ivot, pun idealizma, zamenila asnom smru, dostojna
svoga pokolenja, za pjesnu stvorena. Mnoge sestre i majke posvetile su se nezi ranjenih
heroja, ali je Nadeda Petrovieva ostavila roditeljski dom i udobnost prestonikih bolni-
ca i pohitala na krvava ograja da tamo, poput Kosovke Devojke, brai se na nevolji nae.
Posle prvih borbi, ona je na Kosovu. Na ratitu, u sredini najvie zaraenoj, ona je poka-
zala redak heroizam i ljubav za svoju junaku brau. Prezirui svoj, spasla je mnoge ivote
najboljih junaka. To je bila njena najvea srea. Borba sa Austrijom jo je vie oduevila
junak-devojku i mi je u toj borbi vidimo neumornu, na najopasnijim mestima. Prezirui
opasnosti, i sama se zarazila tifusom u Valjevu i tamo je kao pravi vojnik i podlegla zarazi
[...] (Kurziv S. B.).23
Dok je na poetku N. Petrovi predstavio kao veliku umetnicu i emancipovanu enu
koja sama bira svoj put, ijaki dalje sam tumai ta je za nju samu znaio izbor takvog
puta. Individualizam Petrovieve dobio je, prama ijakom, svoje puno znaenje tek uta-
panjem u jedan kolektivni identitet (to je nacionalni identitet koji se ovde kree izmeu
jugoslovenskog i srpskog). Autor zna da je Petrovieva prezirala svoj ivot, da je pola da
pogine (mre) i da je njena najvea srea bila to to je spasila druge. Na gotovo morbidan
nain ijaki ovu enu emancipuje priznajui joj da je jednaka sa mukarcima: jer, ona je
junak-devojka i umire kao pravi vojnik. Pri svemu tome, autor na vrlo malom prostoru,
aktivira niz politikih etnomitova 24: o svetoj zemlji Kosovu, o radosti rtvovanja, o smrti
kao zalogu obnove nacije i drave, o Kosovci devojci, o naciji kao porodici (Nadeda je se-
stra koja pomae svojoj srpskoj/jugoslovenskoj brai). Posebno je upadljivo kako se glorifi-
kacija kolektivnog identiteta ostvaruje kroz stilske elemente teksta: koriste se poetski oblici
rei: mreti umesto ubinog umirati, umreti da bi se uzvienom prikazala smrt za kolektiv-
ne ideale, da bi se rtva prikazala uzvienim inom; koristi se inverzija reda rei karakte-
ristina za epski deseterac ime se postie njegov ritam, a tako priziva i itava mitologija i
ideologija epske poezije.
Primeri za autoreprezentaciju (3.b) kod koje podreeni prihvata diskurs i pogled na svet
povlaenog subjekta nalaze se ee u fikcionalnim nego u nefikcionalnim, klasinim no-
vinskim tekstovima. Moglo bi se tim povodom postaviti pitanje zato enski glas pobune
tee prodire u naraciju, pa i u poeziju, nego u druge oblike izraavanja. Ono je deo sloe-
nijeg pitanja, koje e pokrenuti tek kasnija feministika kritika, o tome da li samo pripo-
vedanje u evropskoj kulturi ima status muke privilegije (kome se autorke proznog anra i
nesvesno prilagoavaju), odnosno o tome da li je rodna neravnopravnost bila konstitutivna
za knjievnu genealogiju. Naravno, u samoj e se knjievnosti toga vremena pojaviti i pri-
meri potpuno emancipovane enske subjektivnosti, odnosno lirskog i narativnog glasa, kao
to je sluaj sa poezijom Danice Markovi ili prozom Julke Hlapec-orevi (posebno u
romanu Jedno dopisivanje iz 1932. godine).
23
Duan ijaki, Nadeda Petrovi, ena i svet, br. 4, 1925., 6.
24
Vidi Ivan olovi, Politika simbola: ogledi o politikoj antropologiji, Beograd 2000.

Jedna od brojnih ilustracija navedene autoreprezentacije, odnosno pripovedanja nalazi se

u proznoj crtici-portretu Milice Mironove u kojoj autorka daje pravu apoteozu patrijarhal-
ne uzorne ene. Narator u prvom licu je ena, koja sa svog prozora, gleda na drugi prozor,
svoje susetke, i kroz njega vidi idilu i ideal patrijarhalnog doma. Meutim, u tome domu
u trenutku opisivanja, mukarac je odsutan, susetka ga iekuje poto je prethodno obavila
sav nevidljivi enski rad, kako e rei naratorka, ali je njegovo prisustvo tim upadljivije,
jer su svi susetkini poslovi toga dana usmereni na to da kua bude spremna za muevljev
dolazak: To ona eka mua, koji e doi umoran i nee primetiti sve te sitnice, ali e ga
ureenost, ta mirna bjelina i miris istoe neujno zavesti na svijetle radosne puteve. I on
e pun muevnosti sa irokim zamahom sjesti za sto dok e ona prigati malu svetiljku.25
U epitetu pun muevnosti, kao i ukupnoj idealizaciji braka i muke figure, krije se pro-
jekcija tajnih elja same naratorke, jer ona, kao to e se videti iz sledeih redova crtice, ni-
je ostvarila osnovni ideal koji patrijarhat i namee i doputa eni nije se udala. Njeno je
kandilo ve davno ugaslo, a misli trae plamiak, koji bi rasvijetlio umornu duu, punu
sumnje. Nasuprot ovom mraku, u kui neudate ene, onaj prozor sjaji sve vie, vie, do
neba, ogroman, sve veliajniji. Ideoloka taka gledita naratorke/lika ukazuje na poisto-
veenost sa vrednostima patrijarhalnog drutva.
Mogui zakljuci
Zanimljivo je da modeli predstavljanja ene iz 20-tih i 30-tih godina 20. veka mogu da
se primene na prikazivanje homoseksualnog identiteta u savremenim raspravama o pravi-
ma homoseksualaca. Nekadanje pitanje da li enama treba dati pravo glasa odgovara da-
nanjem pitanju da li homoseksualnim osobama treba dati pravo na branu zajednicu i
usvajanje dece. Kao i pre jednog veka, ovakvo pitanje mogue je postaviti jedino sa pozicija
povlaene pozicije u kulturi, odnosno sa pozicija drutvene moi, a odgovor na njega obli-
kuje se i danas kroz tri na poetku data modela. Iako izmeu homoseksualnog i enskog
identiteta postoji bitna razlika, u smislu da je samo u prvom sluaju re o manjinskom iden-
titetu, to ipak ne proizvodi nikakvu razliku u funkcionisanju struktura moi u odnosu na
socijalno i kulturno podreene ili obezvreene identitete. Sama kultura, otuda, ukazuje se i
kao drutveni mehanizam ije se odranje jednim delom zasniva na proizvoenju i stalnom
reprodukovanju Drugog, tanije na diskurzivnom proizvoenju i iskljuivanju identiteta tog
Drugog iz takoe diskurzivno proizvedene zajednice.
Na ovom mestu, povodom diskurzivnosti kulture, treba uiniti i malu metodoloku sa-
morefleksiju i podsetiti na injenicu da je u prouavanju prolih kultura istraiva osuen
tek na sauvane tekstove date epohe, a nije u mogunosti da pristupi ivljenoj kulturi i
da doivi njenu karakteristinu strukturu oseaja.26 Kada se analiziraju tekstovi u kojima
su prisutne razliite reprezentacije ene u istorijskom kontekstu koji smo izabrali, na umu
treba imati upozorenje Riarda Donsona iz studije koja sistematizuje metode i znaenja
studija kulture: Tekstove je takoer mogue itati kao forme reprezentacije, pod uvjetom
da shvatimo kako uvijek analiziramo reprezentaciju reprezentacije. Prvi predmet, koji je
25
Milica Mironova, Moja susjetka, Misao, knj. III, sv. 1. i 2., 1. i 16. jul 1920., 1016.
26
Raymond Williams, Analiza kulture, poglavlje iz knjige The Long Revolution, 1965. u: Politika teorije: zbornik iz
rasprava kulturalnih studija, (priredio Dean Duda), Zagreb 2006., 35.-59.

prikazan u tekstu, nije objektivan dogaaj ili injenica, nego su mu ve dana znaenja u
nekoj drugoj drutvenoj praksi.27. Tako, na primer, analizirani tekst o prisustvu ena u
nemakom parlamentu nije predstavljanje samog delovanja ena u politikom ivotu Vaj-
marske republike, ve predstavljanje predstavljanja tog delovanja u jednom delu nemake
(i, verovatno, evropske) javnosti.
U obrazloenju teme skupa Pripadnost kulturi kultura pripadanja stoji da bi zadatak
uesnika trebalo da bude ispitivanje protivrenih i konfliktnih procesa de/konstruisanja
kulturnih formi ili kulturnih reprezentacija ili praksi. Posle preduzetog malog istraivanja
reprezentacije ene, dolazimo do zakljuka da je predloeni put istraivanja zapravo jed-
na od moguih definicija kulture. Kultura sama bila bi, prema tome, polje koje se formira
kroz protivrene procese konstruisanja i dekonstruisanja kulturnih formi i praksi. Kada
su u pitanju studije kulture, ini se da se metoda i predmet prouavanja ogledaju jedno u
drugome (kako je to primetio i Bathi28).
Posmatrana iz perspektive reprezentacije ene, vremenski i prostorno omeena, kultura
se ukazuje i kao ono to neke od njenih najsavremenijih definicija govore: kao mrea raz-
liitih naina ivota, suprotstavljenih strategija komunikacije i, to je na naim primerima
najoiglednije, kao mrea sukobljenih modela reprezentacije.29 Kada se o ovako shvae-
nom pojmu kulture razmilja u kontekstu teme ovoga skupa: Pripadnost kulturi kultura
pripadanja, stie se utisak da je svaki subjekt pozvan da ita i prosuuje kulturu s obzirom
na mreu reprezentacija u kojima sam sebe prepoznaje, pa bilo da su u pitanju reprezen-
tacije rodnog, klasnog, etnikog, konfesionalnog ili bilo kog drugog zamislivog identiteta
ljudskog subjekta.
Rezime
U ovom radu autorka se bavi reprezentacijom enskog identiteta, koja je zauzela znaajan
prostor u beogradskoj tampi iz perioda meuratne Jugoslavije zahvaljujui intenziviranju
rasprave o enskom pravu glasa u jugoslovenskom i evropskom kontekstu. U sistematizo-
vanju datih reprezentacija sami analizirani tekstovi nametnuli su kao kriterijum mogue
sistematizacije poziciju diskurzivnog subjekta u kulturi, pa se moe govoriti o reprezentaciji
ene sa pozicije povlaenog subjekta u kulturi, o objektivnoj/naunoj reprezentaciji i o
samoreprezentaciji ene. U okviru svake od ovih reprezentacija zapaaju se i emancipator-
ski i diskriminatorni diskursi. Zakljuci koji se mogu izvesti iz uoenih reprezentacijskih
praksi vode ka nekolikim definicijama same kulture u vezi sa diskurzivnim proizvoenjem
i obezvreivanjem Drugog. Isto tako, zakljuci se odnose i na samo prouavanje kulture,
tj. na metodoloke osnove interdisciplinarne oblasti studija kulture.
27
Richard Johnson, to su uope kulturalni studiji?, Politika teorije: zbornik iz rasprava kulturalnih studija (priredio
Dean Duda), Zagreb 2006., 105.
28
Thimothy Bathy, Anacholuton: On Cultural Studies, MLN, 112, 1997., 366.
29
Dean Duda, Kulturalni studiji ishodita i problemi, Zagreb 2002., 39.-40.

The representation of woman in the Belgrade

periodicals (19191941)
Abstract: The paper deals with the representation of the feminine identity, which took a significant
place in the Belgrade press (19191941), in the times of The Kingdom of SHS/Yugoslavia. This is-
sue emerged due to intensification of the debate about womens suffrage, not only in Yugoslav but
also in European context. In an attempt to expose these representations in a systematic way, au-
thor takes one criteria for that purpose: the position of the discoursive subject in the culture (not
in the text). Thus, there is a representation from the position of the privileged subject in culture,
then a representation from the objective (scientific) position and a self representation of women.
Every representation mentioned above can contain discourse of emancipation or discrimination
as well. The conclusions based on previously noticed representational practices lead to some defi-
nitions of culture where the discoursive construction and underestimating of the Other play im-
portant role.
Key words: representation, identity, culture, subject, discourse, gender, belonging, females right to
vote, Belgrade periodicals, Kingdom of Yugoslavia.

Literatura
Thimothy Bathi, Anacholuton: On Cultural Studies, MLN, 112, 1997.
Gizela Bok, ena u istoriji Evrope, Beograd 2005.
Gajatri akravorti Spivak, Kritika postkolonijalnog uma, Beograd 2003.
Ivan olovi, Politika simbola: ogledi o politikoj antropologiji, Beograd 2000.
Ljubodrag Dimi, Kulturna politika u Kraljevini Jugoslaviji, 1918 1941. 1. deo: Drutvo i drava,
2. deo: kola i crkva, 3. deo: Politika i stvaralatvo, Beograd 1996. 1997.
Dean Duda, Kulturalni studiji ishodita i problemi, Zagreb 2002.
Elizabet Gros, Promenljiva tela: Ka telesnom feminizmu, Beograd 2005.
Simon Harrison, Cultural boundaries, Antropology Today, Vol. 15, br. 5, oktobar 1999.
Richard Johnson, to su uope kulturalni studiji?, Politika teorije: zbornik iz rasprava kulturalnih
studija, (priredio Dean Duda), Zagreb 2006., 63.-107.
Meri Puvi, Pitanje abortusa i smrt oveka, Feministkinje teoretizuju politiko, (ur. Dudit Batler
i Doan Skot), Beograd 2006.
Edvard Said, Orijentalizam, Beograd 2000.
Raymond Williams, Analiza kulture, Politika teorije: zbornik iz rasprava kulturalnih studija,
(priredio Dean Duda), Zagreb 2006., 35.-59.
asopisi
ena i svet, ur. Jelena Zrni i Aleksandra Jovanovi, Beograd 1925. 1941.
enski svet, glasilo enskih drutev v Julijski Krajini, ur. Pavla Hoevarjeva, Trst 1923. 1925.
enski svet, ur. Jelena I. Zrni, Beograd 1930. 1943.

8.
REPREZENTACIJA I SKANDAL:
DJELIDBA S. KULENOVIA U
KONTEKSTU KULTURE PAMENJA
JUGOSLAVENSKOG SOCIJALIZMA
Sanjin Kodri
Saetak: Studija nudi knjievnohistorijsko razumijevanje komedije Djelidba (1947.) Skende-

ra Kulenovia, svojevremeno ideoloki spornog dramskog teksta, i njezine recepcije unutar
konteksta kulture pamenja jugoslavenskog socijalizma. Polazei iz metodoloke pozicije
teorije kulturalnog pamenja te poststrukturalistikog povratka historiji, prije svega ame-
rikog novog historicizma, autor razmatra status komedije prema naroitoj poetici jugosla-
venskog socrealizma, iroj drutveno-kulturalnoj situaciji kako njezine produkcije, tako i
njezine recepcije, kao i s obzirom na metodoloke pretpostavke mahom bosanskohercego-
vake knjievne kritike u uvjetima manje ili vie snanog ideolokog utjecaja nekadanjeg
jugoslavenskog reima. Razumijevajui knjievnost kao veoma vaan sastavni dio kulture
ili kao jedan od njezinih sredinjih diskurza, autor posebnu panju posveuje razliitim pro-
cesima kulturalne razmjene, naroito istraujui odnos izmeu knjievnosti i proskriptivne
kulturalne i drutvene moi.
Kljune rijei: dramsko djelo Skendera Kulenovia, bosanskohercegovaka / bonjaka dra-

ma 20. st., jugoslavenski socrealizam, kulturalno pamenje, reprezentacija i skandal
I.
M
anje ili vie sve junoslavenske knjievnosti i kulture, i zasebno i s obzirom na vrlo
sloene meusobne odnose, tj. i kao sastavnice tzv. junoslavenske interliterarne i in-
terkulturalne zajednice, tokom cjeline ire shvaene epohe modernosti prolaze, vrlo
grevito, kroz jednostavno uoljivu agoniju kanonizacije. Ovaj kompleksni, dugotrajni i jo
uvijek nezavreni proces nikad, naravno, nije bio jednoobrazan, ak ni u okvirima pojedi-
nane nacionalne knjievnosti, niti je, pak, njegova povijest linearno pravilna. Pa ipak, uz
brojne specifinosti, a koje su prisutne i na razini uih knjievnohistorijskih razdoblja te
pojedinanih poetikih formacija, ono to je jedna od zajednikih znaajki uglavnom svih
ovih partikularnih kanonizacijskih procesa i trendova, jesu vrlo burne transformacije ukup-

Reprezentacija i skandal: Djelidba S. Kulenovia u kontekstu kulture pamenja jugoslavenskog socijalizma 81
nog kulturalnog pamenja, koje se javljaju svaki put kad se odreenje i razvoj knjievnog
kanona usmjeri ka novom pravcu i utemelji na novim, manje ili vie drugaijim polazitima
najrazliitijih vrsta. Upravo tad konstruiraju se nove knjievno-kulturalne forme i dekon-
struiraju ili destruiraju one stare, uspostavljaju se nove reprezentacijske prakse i uruavaju
one koje im prethode ili koje su sad iz nekog razloga nepoeljne i to je u balkanskom kul-
turalnom kontekstu vrlo esto ispredaju se nove povijesne prie, nove kanonske (hi)stori-
je. Pria o prolosti kod nas je, pritom, gotovo redovno ono mjesto gdje se generiraju novi
kanonskoreprezentacijski formati, ali i mjesto unutar kojeg, u sluaju toboe nedostatka
sluha za novo doba, zainju se nerijetko i prvorazredni kulturalni ili drutveni skandali.
Primijenjeno na sluaj knjievnosti u BiH, iako posezanje za historijom nije prema
vrlo uvjerljivoj argumentaciji V. Bitija samo balkanska osobitost,1 injenica jeste da bi
se bonjaka, pa tako i ukupna integralistiki shvaena policentrina bosanskohercegova-
ka knjievnost 20. st. dala uveliko (mada nikako i u cijelosti) opisati kao literatura prie
o prolosti ili kao literatura pamenja,2 a slina opaska primjenjiva je, jednako tako, i na
ostatak knjievne produkcije u nekadanjoj Jugoslaviji tokom prethodnih stotinjak godi-
na, ali i prije. Povijesna pripovijest tako je bitno obiljeje proznog, pjesnikog i dramskog
u bonjakoj te bosanskohercegovakoj knjievnosti, bez obzira da li je rije o knjievnosti
prosvjetiteljskog, artistikog (esteticistikog) ili, pak, semiotikog poetikog modela, kako
se ve izvjesno vrijeme u maniru knjievnoznanstvene semiotike i kod nas esto uspostavlja
makrostrukturna klasifikacija dvadesetostoljetne knjievnosti.3 Razlog tome kako dalje
pokazuje Biti osim u imanentno evropskoj ideologiji prosvijeenosti i njezinu kultu pre-
gnua u ime obina ovjeka, valja traiti, izmeu ostalog, i u ideji da su evropske te otud
i junoslavenske kulture gradile [...] svoj nacionalni identitet (nasilnim) razgraniavanjem
u odnosu na susjedne nacije, tim prije to ispada da svako uspjelo utemeljenje identiteta
sadri sjeanje na povrede i odricanja, te da svaka samoodreujua integracija per defi-
nitionem ukljuuje prekid stanovite interakcije, pa tako, tragom suodnosa s povijeu, i
stvaranje neprijateljskih likova4.
Meutim, nije samo ovako apstrahirana tzv. kultura pamenja ono na emu se temelji
povratak historiji u bonjakoj / bosanskohercegovakoj knjievnosti te literaturama ne-
kadanjeg socijalistikog Slavenskog juga sredinom i poetkom druge polovice 20. st. I,
naime, althusserovske ideoloke dravne aparature jugoslavenskog socijalizma dobrano su
zagovarale povijesnost knjievnosti i kulture (pri emu je upravo knjievnost imala sta-
tus povlatenog diskurza5), o ijim e intendiranim i uope poeljnim specifinostima u
1
Usp. Vladimir Biti, Upletanje nereenog. Knjievnost/povijest/teorija, Zagreb 1994., 123.-139.
2
O teorijskom konceptu kulturalnog pamenja, inae jednom od nekoliko razliitih metodolokih polazita ovog ra-
da, usp. prije svega knjigu Das kulturelle Gedchtnis Jana Assmanna, jednog od najznaajnijih autora u ovom danas
vrlo utjecajnom teorijskom podruju. Knjiga je dostupna i u izuzetno uspjelom bosanskom prijevodu sarajevskog
germanista V. Preljevia (usp. Jan Assmann, Kulturno pamenje, Zenica 2005.)
3
S obzirom na dobrim dijelom sline i uveliko povezane procese savremene bonjake / bosanskohercegovake i hr-
vatske knjievnosti, ideja o navedena tri dominantna modela knjievne prakse 20. st. u bosanskohercegovaku zna-
nost o knjievnosti viekratno je posuivana iz hrvatske akademske zajednice, mahom iz radova C. Milanje, kod
kojeg zato i treba traiti detaljniju njihovu deskripciju (usp. Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945. 1990., Zagreb
1996., 11.-15.). Primjeri bosanskohercegovake primjene ove ideje najei su u radovima E. Kazaza, posebno u au-
torovoj monografiji o bonjakom romanu 20. st. (usp. Enver Kazaz, Bonjaki roman XX vijeka, Sarajevo Zagreb
2004.)
4
Biti, 1994., 132.
5
Iako usputna opaska, ovakvo to nije od malog znaaja za razumijevanje sloenih suodnosa knjievnosti i historije
u vremenu jugoslavenskog socijalizma, jer e privilegirani poloaj knjievnosti u odnosu na ostale oblike kulturalne
djelatnosti (izuzev unekoliko teatarske umjetnosti, koja se dugo vremena prvenstveno smatrala produetkom lite-

bosanskohercegovakom kontekstu sedamdesetih godina 20. st. vrlo upeatljivo posvjedo-

iti i zapovijedi tadanjeg visokog republikog politiko-kulturalnog zvaninika M. Bogi-
evia upuene knjievniku danas i ovdje,6 pa tako i ova:
Stoga je, u pristupu kulturnoj batini, marksistiki objektivan, nauni i kritiki odnos
u istraivanju i prezentovanju nezaobilazan kao polazni i odreujui. U stvari, prolost ne
treba gledati oima prolosti, nego se aktivno odnositi prema toj batini [...]. Nasljee se
mora prihvatiti realistiki, a to znai i kritiki. [...] I u pristupu kulturnom nasljeu, brat-
stvo, sloboda, ravnopravnost i jedinstvo naroda i narodnosti, kao sveobuhvatna dimenzija
izraena socijalistikim zajednitvom jeste pojam koji se uvijek, dosljedno i odluno, mora
suprotstaviti svim varijantama ovinizma, nacionalizma i unitarizma.7
U konstelaciji ovakvih odnosa u ukupnosti bosanskohercegovake knjievnosti nakon
Drugog svjetskog rata pojavit e se itav niz autora koji e u svim knjievnim anrovima
oznaiti jo jedan val insistiranja na povijesno ukotvljenoj organizaciji knjievnog diskurza,
pa e se u bonjakoj knjievnosti u tom smislu istai, izmeu ostalih, najprije S. Kulenovi
(poezija, proza, roman, drama i esej), M. Dizdar (poezija), M. Selimovi i . Sijari (pro-
za i roman), D. Sui i N. Ibriimovi (proza, roman i drama), a potom istina, na neto
drugaiji nain i mlai autori te autorice poput I. Horozovia i D. Karahasana (proza,
roman i drama) te J. Musabegovi (roman) i dr., nakon kojih e, u postsocijalistikom raz-
doblju, uslijediti najmlaa literarna generacija, s opet svojim knjievnim svjedoenjem, i to
o, uglavnom, nedavnoj prolosti, najee u vezi s Agresijom i posljednjim ratom. No, sve
to, na drugoj strani, ne znai da su koncepcije te konstrukcije i pragmatike funkcionali-
zacije povijesti u opusima ovog irokog autorskog niza uvijek izjednaive, esto su, tavie,
bitno razliite, pa katkad jedina njihova taka presjeka postaje tek manje ili vie vidno pro-
blematiziranje ili barem otklon od socijalistikom vlau zadane revolucionarne historijske
svijesti, osim u sluaju najveeg dijela knjievnosti pisane u godinama neposredno nakon
NOB-a.
II.
Slina situacija usmjerenosti na historiju karakterizira i stanje bosanskohercegovake
knjievnoznanstvene misli te prakse u uvjetima gotovo pola stoljea dugog dravnog / sa-
moupravnog socijalizma kao vladajue drutveno-politike doktrine, jer se prije demokrat-
skih promjena tokom devedesetih godina 20. st. jedan, nipoto beznaajan dio ovdanje
akademske zajednice nee intenzivnije i bez zadrke ukljuiti u irom evropskih knjievnih
rature, kao i, mada znatno manje, filmske) upravo umjetniku knjievnost odrediti kao temeljni medij pamenja i
posredovanja prolosti. Zato se na ovom mjestu ini vrlo uputnim spomenuti vano opaanje J. Martinovia, pri-
mjenjivo ne samo na usko razdoblje jugoslavenskog socrealizma (do poetka pedesetih godina 20. st.), ve i na uz
tek manje modifikacije ostatak socijalistike povijesti kulture Jugoslavije: Realizirajui tako jedno od osnovnih
naela poetike socijalistikog realizma, knjievnost, meutim, nije samo ostvarivala svoj drutveni zadatak [...], ve
se, socioloki promatrano, i sama nala u posebnoj i povlatenoj poziciji, to je bila posljedica oevidnog precjenjiva-
nja njene drutvene uloge i stvarnih mogunosti. Kao inenjer dua knjievnik se, htio to ili ne, u izvjesnom smislu
i sam naao u poloaju koji vlastitim djelom, odriui se prava na individualnost, treba da izraava interese drutva,
iz ega su proizlazila sva priznanja i povlastice to ih je uivao, ali i njegove obaveze. (Juraj Martinovi, Kritika
i teoretska misao savremene knjievnosti u Bosni i Hercegovini, Izraz, 37/1975., 4-5, 424.)
6
Usp. npr. Miodrag Bogievi, Knjievnost i angaovanje. Sarajevo 1977., 75.-76.
7
Bogievi, 1977., 150.-151.

studija odavno prisutno i aktuelno karakteristino prestrukturiranje tradicionalne knjiev-

noznanstvene hijerarhije, u kojoj upravo povijesti knjievnosti pripada posebno mjesto8.
Odnosi se to na oba njezina vremenski susljedna modela u ovim razdoblju, a to su socre-
alistiki, tokom prvih godina nakon Drugog svjetskog rata, iji je temeljni aksioloki kri-
terij bilo potivanje marksistike teorije odraza te ostvarivanje partijnosti, odgojnosti, na-
rodnosti i tipinosti u svjetovima knjievnog artefakta,9 i onaj kasniji, znatno moderniji
i ideoloki manje rigidni, ali moda jo vie sklon historiziranju. Jer, uprkos pokuajima
institucionaliziranja teorije interpretacije kao potencijalno dominirajueg oblika knjiev-
noznanstvene prakse i tzv. interpretacijskom bumu u drugoj polovici pedesetih godina,10
kada se, recimo, u Sarajevu nasuprot socrealistikoj teorijskoj paradigmi koju je, primjeri-
ce, potencirala Brazda, osniva znakovito nazvani Izraz, asopis za knjievnu i umjetniku
kritiku, svojevrsni pandan zagrebakoj Umjetnosti rijei, historijski pristup knjievnosti
kod nas je sve vrijeme bio i ostao temeljni oblik njezina izuavanja. Takvo to iznova e
potvrditi i Z. Lei, koji e tokom osamdesetih i dalje, a tada u bosanskohercegovakim i/
ili jugoslavenskim okolnostima s puno prava konstatirati kako je openito [...] poznato da
se ve odavno, svugdje, pa i kod nas, nauka o knjievnosti ponovno, i uglavnom bezrezer-
vno, shvata prvenstveno kao istorijski studij te da se ona, tavie, [...] nikad nije ni pre-
stala tako shvatati i da je uvijek imala status povijesne znanosti.11 Njezin teorijski osnov,
pritom, bio je i dalje nerijetko marksistiko-pozitivistiki, mada su vremenom sve ee i
sve vie bivali prisutni i elementi inovacija iz razliitih tada u svijetu modernih teorijskih
tendencija.12
Pa ipak, sve to ni u kom sluaju nee rei da je onovremena bosanskohercegovaka
knjievna historiografija sve vrijeme i u cijelosti slijedila sveukupne ranije apostrofirane
ideoloke maksime te izvravala sve svoje partijske zadatke, naime katkad ih je ak znala
i iznevjeriti (iako, u pravilu, dosta oprezno i onda kad je iz nekog razloga imala sigurno
zalee), pri emu je, meutim, sasvim jasno da, za razliku od veeg dijela knjievne pro-
dukcije, ovakvo usmjerenje nije ak ni u okvirima propisanim u Bogievievu Pristupu
8
Usp. npr. Vladimir Biti, 1994., 5.
9
Usp. npr. Vojislav Mataga, Knjievna kritika i teorija socijalistikog realizma: Neki aspekti hrvatske knjievne kritike
u razdoblju od 1945. do 1952. i njihov odnos prema teoriji socijalistikog realizma, Zagreb 1987., 139.
10
Usp. npr. Josip Uarevi, Znanost o knjievnosti i teorija interpretacije, Trag i razlika: itanja suvremene hrvatske
knjievne teorije, (priredio Vladimir Biti), Zagreb 1995., 13.-37.
11
Zdenko Lei, Knjievnost i njena istorija, Sarajevo 1985., 7.
12
Vrlo temeljit prikaz nekada vodee bosanskohercegovake knjievnoznanstvene misli te prakse svojevremeno je
ponudio J. Martinovi (Martinovi, 1975., 419.-451.), prireiva tematskog broja sarajevskog Izraza posveenog
znaajkama onovremenog kritikog i teorijskog diskurza u savremenoj knjievnosti BiH. Na tom mjestu dati su i
zasebni lanci o tada najutjecajnijim i, zapravo, kanonskim predstavnicima bosanskohercegovake znanosti o knji-
evnosti te srodnih disciplina (navedeni ovim redom): I. Focht, A. arevi, K. Prohi, Z. Lei, T. Kulenovi, N.
Koljevi (estetika i knjievnoteorijska misao), R. Rami, M. Begi, R. Trifkovi, I. Fogl, S. Leovac, H. Tahmii,
M. Bogievi, R. Vukovi, N. Petkovi (knjievna kritika), I. Kecmanovi, S. Nazei, M. ami, M. Selimovi,
B. Dakula, S. Koljevi, B. Milanovi, M. Rizvi, H. Kapidi-Osmanagi, V. Maksimovi (knjievna historija), J.
Lei, V. Balvanovi, L. Pavlovi, N. Kova i V. Stojanovi (pozorina i umjetnika kritika). Pritom, jedan dio ovih
tekstova pisan je, u izvjesnom smislu, iz neke manje ili vie, uvjetno govorei, preoblikovane neomarksistike per-
spektive, ili barem uz njezino manje ili vee uvaavanje (mada nipoto i uvijek, tavie meu spomenutim autorima
brojni su i oni koji e u ovdanju znanost uvesti sasvim nove, znatno savremenije principe miljenja i znanstvene
prakse); usp. Savremena knjievnost u Bosni i Hercegovini: Panorama kritike i teoretske misli (1975.). Inae, primjer
dananjem trenutku vjerovatno primjerenijeg pristupa itanju tradicionalne jugoslavenske knjievnoznanstvene pa-
radigme (istina, na korpusu iz samo hrvatske akademske zajednice) moe se nai npr. kod D. Dukia (1995.), to je,
meutim, mogui poticaj za slino itanje i u sluaju bosanskohercegovakog konteksta. S druge, pak, strane vano
je na ovom mjestu spomenuti i dva novija studiozna pregleda razvoja savremene bosanskohercegovake / bonjake
knjievne kritike i znanosti o knjievnosti sintetske radove N. Agia (1998.) i M. Danke (2007.).

posmatranju i prezentovanju kulturnog nasljea moglo nomotetski institucionalizirano do-

i do danas dobro znane ideje da jedinstvenost povijesnog zbivanja iskljuuje mogunost
njegova konanog objanjenja.13 Jer, nekada preovlaujui model bosanskohercegovake
knjievne znanosti, iako orijentiran ka historijskom, nije jednostavno mogao s veom
zakonodavnom sigurnou zakljuiti da se povijesni dogaaji uspostavljaju na horizontu
otvorene budunosti te ih stoga, umjesto da budu dani kao zatvorena prolost, moramo
uvijek iznova razumijevati iz jednako otvorene dogaajnosti vlastita opstanka, kako to
povodom Droysenove ideje prividnosti historiografske objektivnosti konano zakljuuje
Biti14. A kao takva, tradicionalna ovdanja historija knjievnosti bila je najee uskraena
za mogunost cjelovitijeg iitavanja, onog bez ideoloke stigme, ve apostrofiranih kon-
cepcija, konstrukcija te intendiranih funkcionalizacija povijesti to ih je svojim literarnim
univerzumima pred njom stvarala prijanja ili tada aktuelna knjievna produkcija, pa su
izuzeci u tom smislu bili vrlo rijetki, prisutni samo onoliko da potvrde pravilo.15
Neto sigurnija rjeenja u ovoj gotovo aporinoj situaciji nemogunosti iznalaenja po-
uzdanijeg metodolokog instrumentarija za pristup sloenim suodnosima knjievnosti i
historije nudi tek sistemsko i razgranato institucionaliziranje savremene teorije u postojei
postupak bosanskohercegovake akademske knjievne zajednice, poev posebno od sredine
devedesetih godina 20. st., kada dolazi do primjetnijeg (a esto i stihijskog) usvajanja fis-
hovski govorei novih interpretativnih strategija te stvaranja novih interpretativnih zajed-
nica. Neke od njih e poput metodologije Greenblattova novog historicizma i/ili poetike
kulture i dalje ostati ivo zainteresirane za povijesna istraivanja knjievne prolosti, ali
e odluno odbaciti metodoloki zatvorene te monoloke opcije dotad nerijetko dominantne
marksistiko-pozitivistike knjievne povijesti i inaugurirati kao svoj osnovni postupak ka-
rakteristini poststrukturalistiki dijalog izmeu poetike i politike.16 A time e se konano
desiti i zamjena teksta preanje tek toboe autonomne knjievne historije novootkrivenim
osvijetenim tekstom heterogenog sistema kulture, koji je, dakako, sad razumijevan i kao
drutveno-historijski proizveden, ali, isto tako, i kao drutveno-historijski proizvodan, kao
ovisan o sreditu Moi, no i kao nerijetko tek naizgled afirmativan u odnosu na nj, a zapravo
estoko subverzivan.17 U takvim prilikama stvara se, na kraju, i mogunost za drugaija
sagledavanja vrlo sloenih i dotad esto proturjeno ili, pak, katkad prilino nedosljedno
knjievnoznanstveno tretiranih autorskih ostvarenja, pa ak i itavih opusa te irih knji-
evnih pojava, kakav je sluaj, izmeu niza ostalih, i s djelom Skendera Kulenovia (1910
1978), sasvim sigurno jedne od kljunih figura u bonjakoj te uope bosanskohercego-
vakoj knjievnosti nakon Drugog svjetskog rata. Pritom, Kulenovi je u ovom kontekstu
interesantniji utoliko vie jer je i od onih autora ija je knjievna sudbina uvjetovana koliko
vlastitim knjievnim i ljudskim opredjeljenjem, toliko i ivom, neposrednom stvarnou
13
Vladimir Biti, Strano tijelo pri/povijesti: Etiko-politika granica identiteta, Zagreb 2000., 106.
14
Isto.
15
Takva je, npr., bila inae dugo vremena, pa i danas vrlo inspirativna knjiga eseja sarajevskog romanista N. Kovaa
Roman, istorija, politika (1988.), posveena prvenstveno itanjima domae prozne knjievnosti, a javljali su se katkad
i drugi, pojedinani i krai tekstovi ove vrste, no pisani s mnogo manje ambicija i teorijske informiranosti.
16
Usp. Zdenko Lei, Nova itanja: Poststrukturalistika itanka, Sarajevo 2003., 75.
17
Usp. Louis Adrian Montrose, Professing the Renaissance: The Poetics and Politics of Culture, The New Histori-
cism, (ur. H. Aram Veeser), New York London 1989., 15.36. O metodologiji novog historicizma, tzv. novim knji-
evnim historijama te uope savremenom povratku historiji usp. npr. Sanjin Kodri, Novi historicizam: Knji-
evnost u historiji, kulturi i politici, Teorija i praksa novog historicizma (Na primjerima iz knjievnosti i knjievnog
ivota BiH), [magistarski rad Sanjina Kodria, Filozofski fakultet u Sarajevu], Sarajevo, 15.-103.

jednog burnog vremena, ijim se kovitlacima i bukovima, kako je sugestivno primijetio

E. Durakovi, ovaj autor strasno i odvano predavao, gonjen nekom neutaivom, gotovo
organskom potrebom da u toj ivotnoj orljavi i lomljavi uestvuje itavim biem, sveuku-
pnom ivotnom i intelektualnom energijom18.
III.
Jedan od izazova koji se u prvim godinama poraa nalazio pred Kulenoviem bilo je
sueljavanje upravo s nedavnom jugoslavenskom revolucionarnom prolou te s njezinim
historijski sudbonosnim smislom za budunost, s jedne strane. S druge, pak, strane nalazio
se nedvojbeni sud tog trenutka koji e vie od 20 godina kasnije u komediji D. Suia Baja
i drugovi (1971) vrlo precizno izraziti unutardramski Komesar upozoravajui Pisca: Pazi,
svako umjetniko djelo je ili revolucija ili kontrarevolucija!, ime je jasno ekspliciran uti-
litaristiki te dogmatski stav poetike i kritike vremena socrealizma u bonjakoj / bosan-
skohercegovakoj te sveukupnoj junoslavenskoj / jugoslavenskoj knjievnosti i kulturi.19
U takvoj situaciji, koja nije poznavala istanani osjeaj za suptilnu varijaciju ove alternati-
ve, pojavila se i Djelidba (1947) S. Kulenovia, druga po redu autorova komedija (i uope
drugi piev dramski tekst), napisana tragom uspjeha prethodno naruene knjievnopro-
pagandne jednoinke A ta sad? (1945).20 No, za razliku od potonje aktovke, Kulenovieva
Djelidba doivjet e potpuni poraz: ova komedija u dva ina izvedena je samo jednom,
premijerno, 5. 2. 1948, kada e pred 705 gledalaca biti izvidana,21 dok e u znak prote-
18
Enes Durakovi, Pjesnitvo Skendera Kulenovia, Sarajevo 1983.
19
usp. Josip Lei, Dramska knjievnost, II, Sarajevo 1991., 5.
20
Aktovka A ta sad?, poput, npr., jednoinke I Milo ide na izbore (1946.) E. Petrovia te jo jednog broja agitatorskih
tekstova druge vrste, autorov je patriotski prilog predizbornoj kampanji za historijski presudne prve poratne jugo-
slavenske izbore (11. 9. 1945.), a izvedena je u Narodnom pozoritu u Sarajevu (tada: Pozorite Narodne Republike
Bosne i Hercegovine) u okviru predizborne pozorine veeri 8. 9. 1945, u reiji tada uglednog V. Kosia, s ciljem
da prikae da malograanski i konfesionalistiki reakcionari u Novoj Jugoslaviji predstavljaju samo aicu jada i
nita vie (usp. J. Lei, 1991., 27.); dramski tekst objavljen je kasnije, 1946. u Zagrebu kao samostalna publikacija,
nakon ega je pretampan 1947. u Sarajevu, u autorovoj knjizi Komedije I, u izdanju Dravnog izdavakog preduzea
BiH Svjetlost. O njenom uspjehu, uspjehu slinih tekstova te njihovu povlatenom statusu u tadanjem drutvu,
kao i o kulturnoj politici onog vremena, svjedoi i podatak da je za ovo dramsko ostvarenje Ministarstvo prosvjete
Narodne Republike Bosne i Hercegovine autoru S. Kulenoviu dodijelilo novanu nagradu u iznosu od 15.000 di-
nara te da su sline nagrade dodjeljivane za druga ideoloki podobna kulturno-prosvjetna djela. Usp. Anonim 1948.
(a), 82.-83.
21
Podatak o broju izvoenja te gledatelja u lanku Osvrt na pozorinu sezonu 1947/48, objavljenom u sarajevskoj Braz-
di 15. 9. 1948, donosi I. Samokovlija (tadanji urednik ovog asopisa). Meutim, sumarno navodei drame i opere
izvoene u sarajevskom pozoritu tokom protekle sezone, Samokovlija ne objanjava razloge prekida igranja Kuleno-
vieve Djelidbe, ve openito konstatira: Sa malim izuzecima sve ove drame i opere koje su bile na repertoaru imale
su dovoljan broj repriza, a ukoliko ih nisu imale to je stoga to su davane pri kraju sezone. (Samokovlija, 1948.,
697.) Jasno je, naravno, da se ova tvrdnja ne moe odnositi na Kulenovievu komediju jer je ona postavljena na scenu
u mjesecu februaru, to je dovoljno daleko od zavretka pozorine sezone, ali takvo to otvara mogunost za jednu
zanimljivu i vanu pretpostavku. Mogue pitanje, naime, jeste da li nespominjanje spornog sluaja Djelidbe znai
samo neko lino Samokovlijino ustezanje od otrih ideolokih optubi, sukoba i obrauna (to je, meutim, u ono-
vremenim prilikama kolektivne svijesti vrlo malo vjerovatno, gotovo nemogue kod nekog ko je na elu nekog javnog
glasila, ali i uope) ili je, pak, moda rije o zapravo ispunjavanju neke i neije visokorangirane direktive, smjerni-
ce, sugestije i sl. da se cjelokupni skandalozni sluaj Kulenovieve Djelidbe smiri, pa ak i zataka (to je, naravno,
vjerovatnije). Jer, ne treba zaboraviti da je S. Kulenovi u ono vrijeme bio partizanski oficir i priznati revolucionar,
direktor drame sarajevskog Pozorita Narodne Republike Bosne i Hercegovine (19451947) te uope vrlo ugledna
i utjecajna linost tadanjeg kulturnog i drutveno-politikog ivota u BiH i Jugoslaviji. I ova mogunost, dakako,
mnogo govori o ovdanjoj nekadanjoj knjievno-kulturalnoj politici.

sta prema zbivanjima na sceni, uz lupnjavu vrata na loama drutveno-politiki zvani-

nici iz gledalita napustiti izvedbu, i tako ve u startu zapeatiti sudbinu jednog dramskog
teksta; Kulenovi e mu se, nakon dugog vremena vlastite te kritike utnje, vratiti tek dese-
tak godina kasnije, kada e se ovaj put u iz republikog sredita izmjetenom, mostarskom
izvoenju komedija pojaviti u tri ina, autocenzurirana i politiki popravljena, barem na
prvi pogled, ili kako se barem vjerovalo (20. 5. 1957.).
Sjeajui se upravo ove, po Kulenovievu komediju kobne februarske noi, J. Lei, ta-
da djetinje zaueni historijski svjedok jednog dramskog debakla, a mnogo godina kasnije
ugledni historiar ovdanje dramske knjievnosti i teatra, upitat e se, vjerovatno meu
prvima na ovako otvoren nain, o razlozima dugogodinje utnje povodom Kulenovieva
dramskog opusa, da li je naime to utanje s razlogom?22 A takvo to, sve zajedno,
Djelidbu e uvrstiti u niz onih tekstova koji i dalje postavljaju pitanja o konanom polo-
aju ovog, ali i ukupnog autorova djela u kulturi jugoslavenskog socijalizma, pa tako i o
njezinim preferiranim reprezentacijskim strategijama ili njezinim poeljnim uoblienjima
povijesti,23 ali koji, isto tako, daju priliku za savremenu i, u ovom sluaju, istovremenu
analizu historijske i uope literarno-epistemoloke svijesti obaju poratnih knjievnoznan-
stvenih modela u uvjetima kulture pamenja dravnog te samoupravnog socijalizma u
nekadanjoj Jugoslaviji. U Kulenovievu sluaju na vrlo indikativan nain sueljavaju se,
naime, jedan gotovo zaboravljeni, a kasnije preraeni ideoloki sporni knjievno-teatarski
tekst, njegova negativna socrealistika kritika iz etrdesetih i neto drugaija kasnija jugo-
slavenska knjievna historija, iz razdoblja do devedesetih godina 20. st.
IV.
Sama prva, dvoina verzija Kulenovieve Djelidbe pria je iz posve nedavne bosansko-
hercegovake i jugoslavenske prolosti (odmah poslije antifaistike pobjede i osloboenja)
i u osnovi je slijedila provjerenu matricu nagraene aktovke A ta sad?. I ovdje teatarska
pozornica nastoji dobiti karakter mitinga, a pozorite pokuava postati vatreni i beskom-
promisni propagator novih ideolokih tendencija, pa je i u njezinu postamentu ideja revo-
lucionarnog socijalistikog preobraaja drutva24 te provjerena pria o nazadnosti onog to
22
J. Lei, 1998., 221.
23
U oveu skupinu Kulenovievih knjievnih radova koji su zorni pokazatelji autorova sloenog, esto ambivalentnog,
mada ne i politikantski prevrtljivog odnosa spram svojevremeno vladajue jugoslavenske socijalistike ideologije mo-
e se ubrojiti itav niz tekstova. Izmeu ostalih, to su tokom Drugog svjetskog rata napisane i (pro)slavljene poeme
Stojanka majka Kneopoljka (1942) i eva (1943) te u istom razdoblju nastala, a tek nakon Kulenovieve smrti objav-
ljena, preuena poema s natruhama orijentalizma Na pravi put sam ti, majko, izio (1981), a potom nekada, kao i
dvije ratne poeme, gotovo do razine socijalistikog knjievnog kanona uzdignuta takoer ratno-partizanska Pisma
Jove Stanivuka (19421945). No, na slian nain jednako je zanimljiva, uz spomenutu aktovku A ta sad? te komedi-
ju Djelidba, i satirina igra Zbor dervia (1950), teatarska adaptacija istoimene godinu mlae satirine poeme (1949),
kao i jednoinka Veera (1947), takoer preutno zabranjena i nenadno s pozorinog repertoara skinuta komedija.
Na kraju, uz itav niz proza i eseja, ovdje bi trebalo uzeti u obzir i bitno drugaije intoniran autorov roman Ponornica
(1977), u vrijeme objavljivanja u najuoj konkurenciji za dobivanje nekada ugledne Ninove nagrade za jugoslavenski
roman godine, to se, meutim, nije desilo prema nekim pokazateljima i iz razloga koji ipak nemaju previe do-
dirnih taaka s imanentno knjievnom vrijednou, ali, dakako, imaju s potencijalnim politiko-kulturalnim sub-
verzivnim znaajkama ovog knjievnog teksta (povratak historijskoj traumi bonjako-muslimanskog nacionalnog
korpusa), nepoeljnim u antinacionalnoj i antikonfesionalistikoj ideologiji socijalistikog panjugoslavenstva.
24
J. Lei, 1991., 5.

je vjekovni ovdanji zapretani konfesionalni i nacionalni primitivizam.25 To je u cijelosti

odgovaralo partijski zadatom negativistikom predstavljanju buroaskih i drugih reak-
cionarnih snaga te socrealistikoj tendenciji da se prikazuju ne toliko zbivanja iz samog
rata (jer su ona iza nas, ve dobivena na bojnom polju) koliko domai narodni izdajnici
i neprijatelji socijalistikog radnog naroda (koje je tek trebalo konano poraziti), ime je,
pak, drama trebala, kako je u Republici 1946. savjetovao R. Zogovi, ojaati novo drutvo
idejnim orujem, pokazujui ljudima kakvi treba da budu i kakvi ne smiju biti.26
Pa ipak, Djelidba nije bila socrealistiko dramsko djelo. U ovoj komikoj dramskoj prii
o raspodjeli, djelidbi, pomoi u hrani, stoci i drugim potreptinama namijenjenim naro-
du u nekom zabitom bosanskom srezu i opustoenom tek minulim ratom, a koja se u toku
dramske radnje pretvara u stvarnu djelidbu, podjelu i razdor naroda po kljuu sastavnica
nacionalnog trolista (to e biti i polazite indikativne ambivalentnosti naslovnog odre-
enja drame), deava se, isto tako, i posve razvidno odstupanje od naela socrealistike
dramatike te pravila teatarskog umijea onog vremena, kao i oekivanja onda zdrave,
angairane kritike. Protagonisti i antagonisti ne pripadaju vie kako je bilo tada uobia-
jeno sueljenim klasama i ne djeluju s klasnih pozicija, na pozitivnom polu nije i dalje
radnitvo, kojemu pomau uglavnom omladina i siromano seljatvo te poneki napredni
intelektualac i umjetnik, niti su se vie na negativnoj strani udruili iskljuivo trgovci,
kulaci, malograani, sveenici i redovnici, odnaroeni intelektualci, predratni dravni
inovnici, vojnici, policajci i drugi potpornji predratnog i endehazijskog reima, pa poje-
dinanim dramskim sukobima nije sada u osnovi vjeita marksistika povijesna napetost,
niti se vie protagonist i antagonist moraju obraunati jer je to povijesna nunost,27 sve
to tim prije to u Kulenovievoj Djelidbi i nema zapravo stvarnog sukoba zastupnika dviju
suprotstavljenih ideologija, jedne pozitivne (socijalistike) i jedne negativne (reakcionar-
ne), kako je to bilo propisano onovremenom kulturalnom politikom te praksom. tavie,
u drami je unekoliko dovedena u pitanje i oita razlika izmeu revolucionara koji je u
kanonskim djelima redovno postojan, hrabar, astan, jednostavan, blizak narodu, strog,
ali pravedan, asket, altruist, zagledan u budunost i pripravan na svaku rtvu i reakci-
onara, koji je, nasuprot tome, u pravilu kukavica, sebian, gramziv, prevrtljiv, amoralan,
pripravan na to da se odrekne svega i svakoga ako si time moe spasiti ivot i slobodu, he-
donist, poesto animalan u eljama i prohtjevima, okrutan, nastran.28 Jer, suprotno svim
oekivanjima, Kulenovieva inae jednostavna dramska pria bitno je drugaija. Ona je
25
Gordana Muzaferija (ur.), Antologija bonjake drame XX vijeka, Sarajevo 1996.
26
Usp. J. Lei, 1991., 5. Dosta informativan prikaz socrealistikog modela drame i teatra (primjenjivog uveliko i na
podruje proze te poezije) za bosanskohercegovaku dramsku knjievnost i pozorite ovog vremena daje J. Lei,
koji usto nudi i u osnovi prihvatljivu tipologizaciju te eksplikaciju tematskih krugova ove dramatike (usp. J. Le-
i, 1991., 5.-68.). Za hrvatsku knjievnost i teatar takvo to u saetom obliku nainio je B. Senker (Boris Senker,
Vrijeme dijaloga nasuprot monologu, Hrestomatija novije hrvatske drame, 2. dio 19411995, (prir. Boris Senker),
Zagreb 2001., 15.-17.), pri emu se i njegova zapaanja mogu vrlo lako aplicirati i na bosanskohercegovake prilike,
tim prije to su ove dvije knjievnosti (zajedno sa srpskom i crnogorskom te slovenskom i makedonskom) u vremenu
poslije Drugog svjetskog rata i nekolika desetljea kasnije inile jedinstveni jugoslavenski knjievno-kulturalni kon-
tekst. Takoer, izuzetno koristan izvor informacija o hrvatskoj partizanskoj i poratnoj drami i teatru nudi i zbornik
Dani Hvarskog kazalita: Hrvatska dramska knjievnost i kazalite od predratnih revolucionarnih previranja do 1955.
(1983.); i ova graa primjenjiva je na ire jugoslavenske prilike ovog vremena.
27
Senker, 2001., 15.
28
Isto. Upravo manje-vie sve ove ideoloke zahtjeve, uz ve ovdje spomenute uspjele agitatorske predizborne dramske
tekstove S. Kulenovia i E. Petrovia, zadovoljile su drame niza drugih autora, pa tako i Kafanski stratezi (1948) D.
Vuinia, I. Mujezinovia i D. Blagojevia, Major Bauk (1950) B. opia, Tri svijeta (1951) H. Hume, pijuni (1952)
V. erkeza, U zavjetrini (1953) i Bura pred zoru (1956) D. Maara, Neumoljive strasti (1956) R. Filipovia i dr. Do-

naroit kritiko-komiki in predstavljanja aktera nedavno uspostavljene, nove vlasti, pri

emu njezinim literarno-teatarskim svijetom dominiraju estoko karikirane koristoljubive,
upravo gramzive i kriminogene figure malograanskih i sitnoiardijskih licemjera, pre-
vrtljivaca i prelivoda te prevaranata (kakvi su lanovi Optinskog odbora predsjednik
Trivun, Anto, Zeiraga, Omer, tzv. Pomona Sila, ili bivi muhtar Beo) ili, pak, nekada-
nji gorljivi partizanski borci (sekretar Suljo i Stevan), koji meutim i sami bivaju uvueni u
prljave igre branitelja toboe nacionalne stvari i svog naroda, pa i njihove ruke uprkos
pobuni protiv starih smutljivaca i nekoj vrsti pobjede pravde na kraju drame ostaju zapr-
ljane crnilom djelidbe, sitnodune podvale i meukonfesionalnog nepovjerenja. Zato e
i drama kao cjelina, tragom svoje komiki olakane slike deavanja u novom narodnom
rukovodstvu, nekadanju glasovitu revolucionarnu parolu na razini poente zamijeniti no-
vom: To je nama naa borba dala nekom slave, nekom kapitala,29 pri emu beskom-
promisno, iako lano opravdanje za bezonu otimainu narodne muke postaje upravo
fantom Nacije i meunacionalne mrnje. Njegovo osnovno utemeljenje lei u tek neto
daljoj povijesti, koja opinskim predstavnicima postaje adut za pljaku i ostvarivanje vla-
stite koristi:
ZEIRAGA: [...] Ali, hoe li da njima prepustimo ovaj na hudi svijet? Ne znam jesu
li mi gora ova dvojica ili ona dvojica. Gora ova dvojica! Kad ve moram ovako laja-
ti, Vlahu, barem, to je na srcu, to mu je i na jeziku. Ali ova dvojica? okinje ti ujeda
ispodmukla!30
TRIVUN: Ispod onog ste noa vrat politiki izvukli! E neete ispod ovoga, skotinje tur-
sko! Klau ja vas bez noa!31
ANTO: [...] Anto, Vlahu nije vjerovati! uj ti samo: doi e jedna glava. I hoe, nemoj
misliti da nee! Nama naa, vama vaa! Eto vam tamo vaa i kruna i glava pa nek vam
glavari! A mi znamo ko je nama glava. Ali, kad doe, drukije emo malo nego prvi put,
drue Trivune! Braete vi onda kou na iljak!... 32
A kao ovakva, Djelidba S. Kulenovia ovaj put, za razliku od autorove aktovke, nee
uspjeti ostvariti onaj marksistiki objektivan pristup povijesti, gdje prolost ne treba gle-
dati oima prolosti, nego se aktivno odnositi prema toj batini. Izostat e ne samo idej-
na jasnost svakog lika u politikom i drutveno esencijalnom smislu, nego i zahtijevana
partijska reprezentativnost, pogotovo ideja socijalistikog zajednitva, pa tako ova drama
nee zadovoljiti ni imperativ literarnog izraavanja onog to je dramatizam nove epohe,
kao to joj nee poi za rukom ni da afirmira progresivne tendencije drutvenog razvoja i
da u iskonskoj klasnoj borbi prolosti i sadanjosti stoji nepokolebljivo na strani izgradnje
[...] budunosti u dananjim uslovima, kako je to 1947. ponovo zagovarao tada jo uvijek
utjecajni Zogovi,33 a to e iznova, na svoj nain, kao opi strateki knjievno-kulturalni
zadatak podvui neto kasnije i Peti kongres Komunistike partije Jugoslavije.34 Uostalom,
sta informativan uvid u sadraj, drutveni status i dramaturka obiljeja ovih i ovakvih, danas posve zaboravljenih
tekstova dao je J. Lei (1991., 5.39.).
29
Skender Kulenovi, Djelidba: Komedija u dva ina, Komedije I, Sarajevo 1947., 42.
30
Isto, 18.
31
Isto, 47.
32
Isto, 49.-50.
33
Usp. J. Lei, 1991., 5.
34
Zanimljiv (inae nepotpisan) izvjetaj s Kongresa, s posebnim osvrtom na oblike odgovarajueg literarno-kulturalnog
angamana donosi se na prvim, udarnim stranicama julsko-augustovskog dvobroja sarajevskog asopisa za knjiev-

jo 1946. J. B. Tito s najvieg e mjesta u razgovoru s delegacijom Prvog kongresa knji-

evnika Jugoslavije35 istaknuti, izmeu ostalog, i ovo, a to, opet, nee nai svoje cjelovito
ostvarenje u Kulenovievoj drami:
Htio sam da vam ukaem na jo jednu stvar, veoma vanu u literaturi. To je isticanje
bratstva i jedinstva naih naroda. Gdje god je to pogodno, treba ga podvui i to nikada
nee biti suvino. To ima vrlo veliku vanost i to je apsolutno potrebno u svakom pogledu.
Mi danas formiramo graane nove Jugoslavije. I, u tom radu nisu dovoljne niti dovoljno
efikasne samo administrativne mjere. Ima jo ljudi sa ostacima netrpeljivosti, mnogi ne vide
kakvo mi djelo gradimo. [...] A kad smo ve kod tog pitanja, htio bih da vam ukaem na
jo jednu stvar. Treba se truditi da literatura pojedinih republika pripada svim nacionalno-
stima, da bi se ljudi i na taj nain jo vie meusobno zbratimili i zbliili.36
U konstelaciji ovakvih odnosa ni najmanje ne udi svestrana osuda oito ideoloki sus-
pektne i heretine Djelidbe, niti to da je otpoeta jo u toku njezine praizvedbe. Takvo
to ak je u onovremenim prilikama bilo sasvim razloan posljedak i posve nuan in, pri
emu je moda ponajbolji, paradigmatski primjer rane recepcije ove drame svakako onaj
iz etrdesetosmakog februarskog broja sarajevske Brazde, asopisa koji je najpotpunije
reprezentirao tadanji stadij knjievnosti u Bosni i Hercegovini i njene kritike i teoretske
misli.37
Djelidba je, naime, u cijelosti karnevalizirala historijski kljuni nain predoavanja so-
cijalistikog drutva, depatetizirala ga i temeljito destruirala njegove zahtijevane reprezen-
tacijske oblike, pokazavi tako uz njegovo lice i pripadno mu, tek smjehovnom skramom
zamaskirano nalije, ali i izvela na vidjelo i u socijalistikoj jugoslavenskoj stvarnosti pri-
sutne himere prolosti te ukinula mogunost fingiranja apsolutne vladavine ideje bratstva,
slobode, ravnopravnosti i jedinstva naroda i narodnosti, koju e jednakim arom cijelih
tridesetak godina kasnije i dalje reimski potencirati Bogievi. I upravo to e ve na sa-
mom poetku svog otrog kritikog osvrta na Kulenovievu dramu istai tada izrazito
agilni Brazdin kritiar S. Mianovi, ustvrdivi kako je Skender Kulenovi odabrao [...]
kao povod za komediju jednu beznaajnu pojavu naeg drutva Djelidbu, i time samim
smanjio sebi mogunost da na takvoj osnovi razvije dramu, da pokae odnose, da pokae
pravac kretanja u naem drutvu, da protumai sutinu borbe koja se vodi i ukae na njene
perspektive.38 U nizu vrlo strogo iskazanih zamjerki koje se navode u nastavku Mianovi
naroito istie to da je u Kulenovievoj drami data sasvim nepravilna, netana i neistinita
slika stvarnosti, iako je i ovom autoru posve jasno da su piscu komedije dozvoljena izvje-
sna uoptavanja i otstupanja od stvarnosti.39 Pritom, ono to je, prema Mianoviu, krajnje
nedopustivo jeste i to da je pisac smjestio narodni odbor u seosku kavanu, pri emu ta
injenica (odbor u kavani) stvara neograniene mogunosti komike i pisac se njima, zaista,
obilato koristi, kao i to da su reakcioneri u odborima, neprijatelji narodne vlasti koji su
na ovaj ili onaj nain uspjeli da prodru u njene nie organe, ali prije svega posebno je
nost i umjetnost Brazda. Usp. Anonim, 1948.(b), 509.-513. Za uvid u pojedinana izlaganja s ovog kongresa KPJ
usp. Peti Kongres Komunistike partije Jugoslavije: izvjetaji i referati (1948).
35
Zanimljivo je da se prema pisanju beogradskog Glasa od 20. 11. 1946. u sastavu ove delegacije naao i S. Kule-
novi, i to uz M. Bogdanovia, M. Krleu, I. Andria, D. Maksimovi, R. Zogovia i dr. (usp. Anonim, 1946., 1.)
36
Tito, 1982., 405.
37
Martinovi, 1975., 423. Inae, budui ovakva, Brazda je izlazila naredne tri godine (do 1951.), kada je vrijeme kraja
jugoslavenskog socrealizma oznailo i prestanak potrebe za asopisom ove vrste.
38
Slavko Mianovi, Skender Kulenovi: Djelidba , Brazda, 1948.(a), 150.
39
Isto, 152.

estoko osuena injenica da su pretstavnici naroda u odborima, istinski borci za narodnu

demokratiju prikazani suprotno toboe stvarnom stanju, jer oni nigdje i nikad nisu bili
tako naivni, tako nemoni pred mahinacijama reakcionera, oni nisu tako lako nasijedali
primitivnim smicalicama narodnih neprijatelja, tavie oni mada su esto bili i nepisme-
ni, nisu tako jednostavno postajali rtva zabluda i uspjeno su se borili protiv reakcije, dok
njihova konana pobjeda u drami nije rezultat djelovanja naprednih snaga nego je puka
sluajnost. A ba ovo nastavlja dalje Brazdin kritiar daje nam pravo da tvrdimo:
Muno da bi se autor mogao odbraniti od optube da njegov umjetniki metod, barem u
ovom djelu, nije bio realistiki nego naturalistiki, to je, meutim, izrazito opasno s ob-
zirom na mogunosti drutveno-politikog djelovanja teksta, iako bi samom autoru moralo
biti jasno da bi njegova drama trebala kao odraz ivota postati istovremeno i faktor u tom
ivotu, aktivna snaga koja e u njemu djelovati u odreenom pravcu i sa svoje strane ubrza-
vati proces progresa koji se u naem drutvu vri. I, zato, zakljuit e konano Mianovi:
Ovako postavljena komedija nije umjetniko djelo!40 tavie, u dvojbi da li je Djelidba
suievska revolucija ili kontrarevolucija, Mianovieva se kritika odluila za ovo potonje.
No ipak, razlog ovog svekolikog i kobnog zastranjenja, kao i odgovor na pitanje kako
je pisac poinio ovu greku, Mianoviu je posve poznat i jasan, a sve se zapravo tie Ku-
lenovieva nepotivanja socrealistike teorije odraza i partijski zadatih principa oblikovanja
ma kojeg knjievno-kulturalnog teksta:
Poavi od netipine pojave pisac je dao i netipine likove, a to sve moralo je dati kome-
diju koja, uzeta u cjelini, ne odraava stvarnost i ija se sva sadrina iscrpljuje u nagomila-
vanju kominih situacija, kominih rijei i izraza, raznih banalnosti i vulgarnosti. Zaista,
izgleda da je pisac, suvie pod impresijom da pie komediju, izgubio svaku mogunost da
shvati stvarne odnose i da ih umjetniki prikae istiui ono to je bitno i osnovno, dajui
tipine likove u tipinim situacijama, doao do zakljuka da e rijeiti zadatak ako stvori
vie kominih zapleta i kod gledalaca ili italaca izazove to vie smijeha.41
Sve ovo jasno je nije bilo nimalo sluajno, i otud, budui da nije rije o kakvom poje-
dinanom izgredu, ovaj posve tipini skandalozni sluaj Kulenovieve Djelidbe jo jednom
e pokazati karakter jugoslavenskog socrealistikog knjievnoznanstvenog modela i njegova
naina kulturalnog pamenja, sad meutim jasnije, u oiglednom kolopletu itavog niza
ivotnih, drutveno-politikih i kulturalnih okolnosti, istaknuvi iznova njegove temeljne
znaajke, a posebice njegov nain doivljavanja svog mjesta u povijesti kao povlatenog te
specifinosti samooblikovanja slike vlastitog historijskog poslanstva. Jer, burna zbivanja
oko kritiziranog i preutno zabranjenog Kulenovieva dramsko-teatarskog teksta posve su
korespondentna onom to rezolutno prohibira Uvodna rije netom pokrenute Brazde, kao
da je ovo redakcijsko obraanje strahovalo od knjievnih radova kakva je upravo drama
ovog autora, ili kao da ih je nasluivalo. U tom, naime, uvodnom tekstu, svojevrsnom pro-
gramskom proglasu u povodu objavljivanja prvog broja ovog jedno vrijeme vrlo utjecajnog
asopisa za knjievnost i umjetnost (15. 1. 1948.), kao njegov autor javit e se, nimalo
sluajno, opet S. Mianovi, koji e, izmeu ostalog, naznaiti i ove kljune a radikalne
zadatke te ciljeve koji stoje pred netom osnovanom Brazdom:
U naoj narodnoj republici knjievni asopis ima pred sobom itav niz zadataka. Mo-
da nigdje kao kod nas nije potrebno da se organizovano, brzo i efikasno radi na optem
40
Isto, 150.-151.
41
Isto, 151.

kulturnom uzdizanju naroda. Mi moramo da likvidiramo nebrojeno predrasuda koje i-

ve u glavama naih ljudi, koje su tu jo uvrijeene i smetaju potpunom osloboenju naeg
ovjeka. Istorija zemlje ostavila nam je u naslijee tragove tuinske vladavine, tragove ek-
sploatatorskih nenarodnih reima kojima nije bilo imalo stalo do toga da uine ma ta na
zbliavanju naroda Bosne i Hercegovine koji su vijekovima bili zavaani, hukani jedan
protiv drugog i drani u tami najcrnjeg neznanja i kulturne zaostalosti. Ti tragovi mora-
ju biti to prije zbrisani i uniteni. [...] Osim toga, na knjievni asopis treba da njeguje i
razvija kritiku koja je ist vazduh bez koga nema pravog razvitka knjievnosti i umjetno-
sti. [...] Zato je potrebno da se ve sada i ba sada razvije naa umjetnika kritika koja e
pomoi naoj javnosti da pravilno ocjenjuje napore naih umjetnika, a umjetnicima da se
oslobode greaka, nepravilnih koncepcija i lutanja.42
Zavretak socrealistikog razdoblja u knjievnosti, umjetnosti i kulturi BiH te Jugosla-
vije, u kojem je ovo programsko saopenje Brazde, dakle, vjerno zrcalilo ope literarne i
knjievnoznanstvene tendencije svog vremena, nee, meutim, oznaiti i njihov nestanak
bez svakog traga. Kada se, naime, desetak godina kasnije pojavila preraena verzija Kuleno-
vieve Djelidbe, rana recepcija izmijenjenog teksta kao da e biti iako stiani, ipak postojani
odjek onog ranijeg stava Brazdina socrealistikog kritiara, pa e tako, recimo, pozorini
hroniar E. Finci i neto kasniji tuma Kulenovieva dramskog djela H. Klajn naelno pri-
hvatiti ironijski i satirini karakter ovog teksta, ali e pokuati otupjeti aktuelnost njegove
kritike otrice. Prema Fincijevu sjeanju, komedija Djelidba Skendera Kulenovia [...] da-
je ivopisan i satirian prikaz jednog trenutka naeg ivota odmah po osloboenju, na jed-
nom uskom, lokalno ogranienom podruju, pa je ovaj dramski autor izvukao na svetlost
i izvrgao ruglu i kritici tek jedan niz sitnih, svakidanjih, sporednih ljudskih osobina i
navika, to sve ostavlja utisak jednog knjievnog i pozorinog anahronizma.43 Slino e
postupiti i Klajn, umanjujui veliinu Kulenovieva zadiranja u problem meukonfesional-
ne netrpeljivosti, pa u eufemistikom opisu Djelidbe kae: Posle revolucije, narod je najzad
u mogunosti da sam deli dobra kojima raspolae, ali, razjedinjen, podeljen na tri vere, on
je u opasnosti da bude opljakan od iardija koje prieljkuju povratak starog poretka,44
sugerirajui tako nain pravilnijeg i uope prihvatljivijeg razumijevanja dramskog teksta.
V.
I godine 1957, u vrijeme kada je, kao dramaturg Narodnog pozorita u Mostaru, Kule-
novi u ovoj teatarskoj kui postavio izmijenjenu i sad, pak, troinu verziju nekada socrea-
listiki osuene Djelidbe, ovdanje drutveno-politike te kulturalne prilike bile su, istina,
neto manje ideoloki otre, ali su i dalje kao oblik prihvatljivog ponaanja manje ili vie bi-
le na snazi karakteristine jugoslavenskosocijalistike partijske skrupule. U razdoblju nakon
jugoslavenskog ideolokog zaokreta iz 1948. te, naroito, poev od kraja pedesetih, kada u
ukupnoj, pa tako i dramskoj knjievnosti BiH nastupa jedna nova spisateljska generacija te
42
Slavko Mianovi, Uvodna rije, Brazda, 1948.(b), 3.-4.
43
Eli Finci, Skender Kulenovi, Djelidba, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost drama (Knji-
ga V), (prir. Gordana Muzaferija), Sarajevo 1998., 265.-266.
44
Hugo Klajn, Dramsko stvaranje Skendera Kulenovia, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjiev-
nost drama (Knjiga V), (prir. Gordana Muzaferija), Sarajevo 1998., 270.

prijelazno doba izmeu tradicionalnog i modernog,45 javljaju se, naime, i glasovi kritike
upueni poratnom do krajnosti dovedenom ideolokom dogmatizmu i sveukupnom kul-
turalnom utilitarizmu, svojevrsni glasovi pokajanja, i to ak s visokih drutvenih pozicija.
Takvo to potrajat e ali i jaati sve do kasnih osamdesetih i prekretnikih devedese-
tih godina 20. st., te e se tako opet javiti glas partijske savjesti M. Bogievia (tada pri-
vilegiranog mjestom direktora Instituta za jezik i knjievnost u Sarajevu), koji e unekoli-
ko priznati oita zastranjenja prolosti, ali i dalje afirmirati vanost potivanja ideolokih
smjernica to stoje pred knjievnou, knjievnom znanou te kritikom u socijalistikom
samoupravljanju:
Kritika u naem vremenu i prostoru nije samo lini in, kao to je bila i jeste u graan-
skom drutvu. Ona, takoe, nije niti onaj uniformni odnos kojim se u ime pragmatskih
ciljeva ustoliavaju dogmatski ili birokratski stavovi, kao to je u etatistikom socijalizmu.
Kritika u socijalistikom samoupravljanju ima nov i cjelovit smisao, ostvarujui svoj dru-
tveni znaaj sutinskim opredjeljenjima u odbrani ljudske slobode i istinskog humanizma,
uz antidogmatsko usmjerenje i revolucionarnu utemeljenost na osnovama marksizma. Ta
je kritika istovremeno neposredno povezana sa praksom, razvijajui se kao akcija u afir-
misanju i stvaralakoj razradi zajednikog drutvenog opredjeljenja, ali i suprotstavljanju
raznim regresivnim tezama i opredjeljenjima.46
Tako su opet knjievnost i knjievna istraivanja imali jasan, ponovo partijski zadatak
te ogranienja, jednako kao i uostalom produena ruka literature pozorite, kojem e, uz
niz drugih situacija, posvetiti panju i sam Tito, u obraanju uesnicima 22. jugoslovenskih
pozorinih igara u Novom Sadu, 1977:
U socijalistikom samoupravnom drutvu sa humanim osnovama, kakve mi izgrau-
jemo, uloga pozorita je od posebnog znaaja. Pozorite mora biti istinski pobornik pro-
gresivne drutvene svijesti i humanistikih odnosa prema ovjeku-radniku, njegujui kon-
struktivnu kritiku onog to koi na razvitak. A to e moi da ostvari samo ako bude vjerno
ogledalo onoga to se u naem drutvu zbiva i ako neraskidivim sponama bude povezano
sa samoupravljanjem i udruenim radom, kao njihov integralni dio.47
Sve to, naravno, bio je novi kontekst s kojim se trebao suoiti, i u koji se trebao uklopi-
ti, Kulenoviev povratak sad ve zaboravljenoj Djelidbi, ali i okvir koji su trebala potivati
budua knjievnoznanstvena te kritika ispitivanja kako openito, tako i u sluaju dram-
skog djela S. Kulenovia.
Pa ipak, ne ini se da je Kulenovi uistinu u cijelosti pristao niti na one ranije, so-
crealistike optube protiv njegove kritiki osujeene drame, niti na sve zahtjeve novih
drutveno-politikih okolnosti. Meutim, ne ini se, isto tako, ni da je kasnija bosansko-
hercegovaka, jo uvijek barem jednim dijelom pozitivistiko-marksistiki utemeljena knji-
evnohistorijska paradigma, s tek manje ili vie prisutnim savremenim inovacijama, bila
u prilici da potpunije eksplicira opseg i karakter Kulenovieva povratka ovom spornom
dramskom tekstu, uvjerena i dalje da je u sluaju preraene verzije Djelidbe rije primarno
o pievu autocenzorskom vraanju i, prije svega, ideolokom poboljanju nekada potajno
zabranjenog knjievno-teatarskog teksta.
45
Usp. J. Lei, 1991., 69.-84.
46
Miodrag Bogievi, Knjievnost i politika, Sarajevo 1986., 302.
47
J. B. Tito, 1977., 406.

VI.
Pri prireivanju druge, troine verzije Djelidbe, koja je, pak, sad, zbog vremenskog po-
maka, o poslijeratnoj socijalistikoj prolosti BiH te Jugoslavije govorila kao o neto daljoj
povijesti, Kulenovi kao da je iskoristio lagano otopljenje drutveno-politike klime aktu-
elnog trenutka, posebice naroite ideoloke procijepe to ih je omoguila relativna sloboda
kritike nekadanjeg socijalistikog etatizma i jasnog principijelnog suprotstavljanja pri-
janjim raznim regresivnim tezama i opredjeljenjima, odnosno uope ponuena prilika
humanosocijalistike kritike onog to koi na drutveni razvoj, pa e novonastala
inaica drame doivjeti nedvojbene izmjene u odnosu na svoju prethodnicu, ali i izvjesni
kontinuitet.
Razlika to se tie, kako je vrlo studioznom analizom primijetila i onovremena knjievna
znanost, dok je u prvoj verziji prevaga bila na strani verbalne komike, u drugoj je primjet-
no nastojanje da se razigra situacija i zaplet, to normalno dovodi do dominacije vodvilj-
skog raspoloenja, dodan je prolog i epilog te potpuno iznova napisani trei in, gdje e se
ispostaviti u komikom prepoznavanju da je i djelidba izmiljena: roba koja je stigla otila
je graditeljima omladinske pruge kojima je bila i namijenjena te je tako humorno dru-
tvo ostalo kratkih rukava ismijano i kanjeno itd., pri emu se, prema miljenju on-
danjih tumaa Kulenovieve Djelidbe, desilo i ono to je nazvano sutinskim izmjenama
u odnosu na drutveno-idejni plan komedije. Idejom o iskljuivo takvim prilagodbama J.
Lei, meutim, objasnit e injenice da je pisac komediju vodviljski olakao i smanjio
njenu prvobitnu otrinu i otvorenost i tako eliminisao onaj zavrni muni utisak, kao i
to da umjesto lanova optinskog Odbora, znai predstavnika narodne vlasti, djelidbu
sad predvodi djelidbena komisija, ustvari jedna [...] samo za tu priliku izabrana grupa lju-
di te da su u preraenoj verziji autorove drame korigirane i ublaene, kako se kae, na
mnogim mjestima one opasne otrobridne invektive koje su razobliavale kasablijski kon-
fesionalni mentalitet njegovih junaka u prethodnoj inaici i sl.,48 pa e odatle uslijediti
konani zakljuak ovog historiara dramske knjievnosti i teatra u BiH:
U pojedinim dijelovima ove druge verzije [...] izgleda kao da je u pitanju neki drugi, no-
vi i nepoznati autor, manje opor i racionalan, manje satirino ubojit i gorak, a vie radostan
i blagonaklon, vedar i mediteranski nasmijan. Rijeju, u novoj Djelidbi vie je svetkovine
(smijeha) nego razmiljanja (ironije).49
Pa ipak, uzme li se ozbiljnije u razmatranje i ono to je preostalo iz ranije verzije Djelid-
be, kao i cjelokupan aktuelni, neto drugaiji kulturalni kontekst te injenica da je u ovom
Kulenovievu povratku nekadanjoj drami i dalje u pitanju taj isti tekst, konani zakljuak
mogao bi biti unekoliko drugaiji, ili barem malo manje decidan i zatvoren. Jer, Kuleno-
vi kao da je iskoritavao, isprobavao i propitivao s dravnog vrha obnarodovanu narodnu
demokratiju te otvorenost socijalistikog samoupravnog drutva sa humanim osnovama
i njegovu spremnost da pozorite mora biti istinski pobornik progresivne drutvene svije-
sti, pa je otud unekoliko ak i insistirao na vezi s prijanjom verzijom Djelidbe. Tako e,
izmeu ostalog, inovirani tekst u mostarskom pozoritu ponovo na scenu postaviti reditelj
nekada sporne drame V. Kosi, i ovaj put e scenografija biti konfesionalno amblematina,
48
Josip Lei, Drame Skendera Kulenovia, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost drama
(Knjiga V), (prir. Gordana Muzaferija), Sarajevo 1998., 236.-238.)
49
Isto, 236.

sad moda jo vie, jer e umjesto pieva brata slikara H. Kulenovia ovaj zadatak pre-
uzeti odrjeiti i jetki karikaturist Z. Dumhur, pravei jedan dekor u stilu orijentalnog
liciderskog kolaa, simbolizovano trolisnim znamenjem: pravoslavnom, katolikom i mu-
hamedanskom bogomoljom,50 to e sve iznova na skandalozan nain zavrtjeti priu o
naem zapretanom konfesionalnom i nacionalnom primitivizmu. Takvo to, pritom, bit
e, moda, sad jo i vie naglaeno jer e u drugu verziju ubaenim folklorno obojenim
prologom i epilogom kahvedije Tufka, tim svojevrsnim okvirom dramske radnje, Kule-
novievo dramsko zbivanje poprimiti ne samo legendarni karakter, kako je to prepoznao
Finci,51 ve i karakter somnambulnog privienja, a otud i mogunost izazivanja ak i jeze.
A u takvoj situaciji nee samo Kosieva reija mostarske predstave zadobiti elemente kari-
kature te groteske, to uoava,52 ve e se to podjednako odnositi i na Kulenoviev preina-
eni dramski tekst, gdje e se prepoznatljivosti karikaturalno-grotesknog uoiti posebno
na razini problematiziranja nacionalno-konfesionalnog odreenja dramskog lika u specifi-
nim, zadatim okolnostima partijsko-ideoloki sasvim jasno proklamiranog anacionalizma
i akonfesionalizma:
POMONA SILA: [...] Ovo je uvrida, ovo je bezobrazna rana zadana nam u srce ovi-
nizma! [...] Ovo je neiji smrtonosni upljuvak, ovo je provalija, pod jedinstvenim brat-
stvom ove Komisije minirana! Za ovo se, drue Stevo, odgovara pred uhom i slovom
novoizalih zakona!53
Svim ovim Kulenoviev odnos prema u drami tretiranoj ranoj bosanskohercegovakoj
i jugoslavenskoj socijalistikoj povijesti mijenja se, ali ne nuno iskljuivo u smislu njezina
ideoloki prikladnijeg razumijevanja i prikazivanja, kako su oekivali ili vjerovali tumai
korigirane Djelidbe. Naprotiv, druga verzija ove komedije jo vie je karnevalizacijski ras-
pusna i raskona, a njezino deheroizacijsko, depatetizirajue te uope destruirajue kritiko
vienje povijesnih zbivanja jo je otrije, bez imalo naznaka obnovljene i uope postojanije
vjere u povijesnu utemeljenost i ivotnu rairenog bratstvojedinstvujueg koncepta. Isti-
na, drama je sad ispunjena s neto manje oite i posve neprikrivene povijesno nataloene
te sasvim nerafinirane meukonfesionalne i meunacionalne mrnje, ali je, s druge strane,
njezin kritiki ton ak sveobuhvatniji i univerzalniji. Moda i zato jer je utoliko blie ka-
rikaturi i groteski, inae veoma stranoj pojavi na poslijeratnoj socijalistikoj pozornici,54
a svakako zato to potpuno suprotno Fincijevu pokuaju deaktuelizacije te za razliku od
nedvojbenog Leieva tumaenja kod Kulenovia sad izmijenjene one opasne otrobrid-
ne invektive koje su razobliavale kasablijski konfesionalni mentalitet njegovih junaka
nisu, zapravo, primarno tek ublaene ve su, naprotiv, prije svega mjesno-vremenski delo-
kalizirane te departikularizirane. A tako njihova kritika otrica nije u cijelosti neutralizi-
rana nego je, sasvim nasuprot, dobila mogunost da traje i dalje te da znai i vie, pa stoga
drama nije u konanici izgubila ono za to ju je nekad, u prvoj njezinoj verziji, optuivao
jugoslavenski socrealistiki knjievnoznanstveni model, tavie takvo to se na naroit na-
50
Finci, 1998., 265.
51
Isto, 266.
52
J. Lei, 1998., 239.
53
Skender Kulenovi, Djelidba: Komedija u tri ina, Drame. Izabrana djela (Knjiga IV), Sarajevo 1983., 61.
54
Usp. Nikola Batui, Redateljska misao izmeu 1935. i 1955. godine, Dani Hvarskog kazalita: Hrvatska dramska
knjievnost i kazalite od predratnih revolucionarnih previranja do 1955., Split 1983., 26.-33.

in i pojaalo. No ipak, paradoksalno na prvi pogled, kako primjeuje i J. Lei, druga

verzija Djelidbe vie nije izazivala ni otpore ni zabrane barem ne javne.55
Pokua li se odgovoriti kako je to mogue, Leievo objanjenje da su istina, i vremena
bila drukija,56 iako posve logino u njegovu itanju (ali moda i donekle smiljeno cum
grano salis), ne ini se sasvim uvjerljivim. Jer, i ovo vrijeme u povijesti bonjake / bosansko-
hercegovake knjievnosti, ali u irim junoslavenskim / jugoslavenskim prilikama, uprkos
izvjesnim poboljanjima, bit e upameno i kao vrijeme i dalje zabranjivanih ili barem ana-
temiziranih knjiga, osuivanih ili nenadno s pozorinih dasaka skidanih teatarskih pred-
stava i slinih ideolokih progona ili izopenja u razliitim sferama kulture i drutveno-po-
litikog ivota, a sve to tim prije to e tek neto kasnije u odnosu na mostarsku premijeru
preraene Djelidbe, tokom prve polovine ezdesetih godina 20. st., sudbinu slinu ranijoj
verziji ove autorove komedije doivjeti i takoer idejno suspektna Kulenovieva drama Svje-
tlo na drugom spratu (1959). Naime, kako zapaa i J. Lei tragom opaske N. Milievia,
ova drama (inae posljednji teatarski pokuaj S. Kulenovia) bit e uvrtena u repertoar
dvadesetak pozorita u Jugoslaviji, ali, na vijest da nee biti igrana ni u Beogradu ni u Za-
grebu, ni u jednom nije dolo do prikaza ovog teksta.57 ini se, zato, neto vie moguom
jedna druga, zanimljiva pretpostavka, koja e k tome rei neto vie i o Kulenovievoj Dje-
lidbi u obje varijante, ali i o nekadanjoj bosanskohercegovakoj te jugoslavenskoj knjiev-
nohistorijskoj paradigmi i njezinim pretpostavljenim oblicima historijskog sjeanja.
Posve prihvatljivom izgleda, naime, mogunost da je u sluaju obiju verzija Djelidbe S.
Kulenovia rije o tekstovima koji su, s jedne strane, imali pozitivan, pa i blagonaklonjen
te protektivan, a u svakom sluaju dobrohotan odnos prema nekadanjem jugoslavenskom
drutveno-politikom sistemu (to, na koncu, dokazuje cjelokupna, socijalistiki uzorna
Kulenovieva graanska biografija), dok su, pak, s druge strane, ti isti tekstovi bili i izraz
autorove i ljudske i drutvenosvjesne potrebe da se ukae na eventualne uoene manjkavo-
sti sistema koji se prihvata, kojem se slui i kojem se vjeruje te kojem se, upravo zato, eli
svako dobro, pa ga se nastoji unaprijediti ukazivanjem na ono to ga spreava da uistinu
uspostavi socijalistiko samoupravno drutvo sa humanim osnovama, kakve mi izgrau-
jemo. Takvo to moglo je biti, zapravo, nekom vrstom kreativnog, a otud i nepatvorenog
poziva Kulenoviu da u sluaju Djelidbe, i prvi i drugi put, ponudi znatno iskreniji i, kako
je ovaj autor sasvim mogue vjerovao, korisniji prilog Novoj Jugoslaviji nego to je bio na-
rueni simplificirani domoljubno-izborni doprinos aktovke A ta sad?. Kad se ve odluio
na uistinu lini stvaralaki in, slobodni okviri vlastite Kulenovieve misli, oni bez potrebe
da se domiljaju reimski poeljne ideoloko-politike floskule, tako su sasvim vjerovat-
no mogli uroditi tekstom koji je, istina, intendirao biti afirmativan, ali koji je, meutim,
vrlo lahko mogao imati nesreu da se proita kao tek i iskljuivo subverzivan, ne kao re-
volucija, ve kao kontrarevolucija. Ba u skladu sa zanimljivom davnanjom misli S. Mi-
anovia iz Brazdina uvodnika da [...] treba istai i to da su u istoriji pojedina knjievna
djela esto igrala ulogu suprotnu onoj koju su im namijenili njihovi autori ba zato to su
prava knjievna djela uvijek slika stvarnosti jednog drutva, slika koja je budui umjetnika
55
J. Lei, 1998., 240.
56
Isto.
57
Usp. Isto 220. Uz ove dvije drame, jo jedan Kulenoviev teatarski tekst imat e, blago reeno, neslavnu pozorinu
sudbinu, a to je Veera, komedija u dva ina, najprije objavljena, zajedno s prvom verzijom Djelidbe te s aktovkom A
ta sad?, 1947. u Kulenovievoj knjizi Komedije I, a praizvedena u Narodnom pozoritu u Beogradu 20. 9. 1948. u
reiji M. okovia.

realistika, a samim tim i kritina i progresivna.58 Pritom, kritika koja je proklamirala

upravo i ovakvo to nije iskoristila priliku da svoj stav do kraja principijelno realizira i pre-
pozna stvarne nakane Kulenovieva teksta iz etrdesetih (to e jo jednom potvrditi datu
sliku ove paradigme), dok e nekadanje knjievnohistorijsko recipiranje preinaene verzije
Djelidbe rei neto drugo o njezinoj nekad aktuelnoj recepciji i historijski usmjerenom bo-
sanskohercegovakom knjievnoznanstvenom modelu do devedesetih.
Kako pokazuje paljivo, ali ne i ideolokih diskurzivnih produkata nesvjesno itanje
detaljnog i inae nekada uveliko paradigmatskog knjievnohistorijskog te teatrolokog tu-
maenja Kulenovieve dramatike to ga je ponudio J. Lei, jasno je da je i ova knjievno-
znanstvena paradigma dobrim dijelom podrazumijevala potonju, naelno dosta smislenu
Mianovievu opasku, pa e Lei sve vrijeme u svojoj studiji o dramskom stvaranju S. Ku-
lenovia nastojati opravdati i odbraniti ne moda toliko autorovu Djelidbu u njezinoj prvoj
verziji koliko samog pisca, to ve moe posvjedoiti naznaeni zakljuak ovog historiara
dramske knjievnosti i teatra o suodnosu dviju Kulenovievih dramskih verzija. Ali, isto
tako, bit e jasno i to da je i Lei, uprkos stalnom naglaavanju razlika izmeu dviju ina-
ica drame, bio mjestimice blizu i misli da sporni autor Kulenovi nije ni u drugoj verziji
do kraja ispotovao savjete za budui rad propisane sa strane davnanje kritike prosudbe
njegova djela. A takvo itanje, s druge strane, ponudit e mogunost za druge dvije, kona-
ne ideje o potencijalnom karakteru i statusu nekadanje bosanskohercegovake knjievno-
znanstvene misli te prakse ili, pak, njezina kulturalnog pamenja.
Tragom ovakvih i drugih raspoloivih razliitih itanja Kulenovieve Djelidbe, po-
sebice tragom mogueg Leieva uoavanja, ali neiskazivanja ponovljene subverzivnosti
preinaene verzije ovog teksta S. Kulenovia, daje se naslutiti da je ovdanja knjievna
znanost manje ili vie ipak bila stvarno svjesna bogievievskih i slinih naela o novom
i cjelovitom smislu kritike u samoupravnom socijalizmu, ak je i drala da bi u princi-
pu trebala biti u akciji afirmiranja onog to odgovara zajednikom drutvenom opre-
djeljenju ili u akciji suprotstavljanja onom to to nije, a to e rei da je i u dubinskom
zasnovu ovog jo uvijek jednim dijelom pozitivistiko-marksistikog modela knjievne
znanosti bila ista ona binarna oponiranost revolucionarnog i kontrarevolucionarnog, kao
u vremenu socrealizma, sad samo znatno suptilnija. Meutim, jasno je, isto tako, i da
su odstupanja od ovakve ideoloke impostacije knjievnoznanstvene prakse bila realno
postojea, i deavala su se uglavnom u obliku usmjerenosti knjievnih istraivanja na is-
pitivanja unutarnje organizacije teksta: teme, anra, strukture, njihovih promjena kroz
vrijeme i sl., kako to ini i J. Lei. Iitavanje teksta per se, ak i u historijsko-dijahro-
nijskoj perspektivi, bilo je, naime, svojevrsni alibi i zatita od obaveze ekspliciranim par-
tijskim prouavanjem limitiranog tumaenja djela knjievnosti i kulture, bilo recentnih,
bilo onih iz prolih vremena.
No, i tada je, makar i usputno te tek formalno, bilo potrebno na neki nain ideoloki
klasirati i autora ije se djelo tumai, i sam tumaeni tekst, ali i jasno istai vlastiti ideoloki
stav, pa to, naravno, ini i Lei, zavravajui svoju nekad dosta smjelu knjievnohistorijsku
apologiju Kulenovia ovako:
Po svemu sudei, Svjetlo na drugom spratu je Kulenovieva autobiografska drama iz
vremena dravnog socijalizma, Agitpropa i zabrane Djelidbe, njegov lini protest, ali i bol-
no stigmatiziranje. Jer bi i Kulenovi, zajedno sa pjesnikom, na kraju mogao rei:
58
Mianovi, 1948.(b), 1.

Mene sve rane moga roda bole,

I moja dua s njima pati i grca. 59
Upravo i zato, s posve druge strane, treba biti oprezan i pri bitno drugaijim, a svakako
izravno ili neizravno reimski naruenim ocjenama i lika i djela kako S. Kulenovia, tako
i drugih ovdanjih autora i autorica, kakva je ona to je daje ak i nepatvoreni esteta poput
M. Begia, kad kae: Vrijeme je da kritika, i knjievna nauka, prui i cjelovito predstavi
djelo Skendera Kulenovia. [...] naa je Revolucija u njemu i kroz njeg sudbonosno i hi-
storijski progovorila. Revolucionarna se heroika tu cjelovitije no igdje pjesniki utjelovila,
izravno u samoj borbi, u jedinstvu pjesnika i borca, poezije i naroda, to je uostalom kroz
vijekove bila naa nezavidna sudbina.60
Zato, na samom kraju, bonjaka i bosanskohercegovaka knjievnost, kao i ukupnost
nekadanje junoslavenske / jugoslavenske knjievne te knjievnoznanstvene djelatnosti,
nuno trai nova itanja. to su vremena bila kompleksnija kad je ta knjievnost bila pisa-
na i tumaena, ili to je agonija kanonizacijskog trenutka bila grozniavija, to nova itanja
moraju biti zahtjevnija, mada ni ona nee biti konana. I ona e, naravno, manje ili vie
vjerno, svjesno ili nesvjesno, reprezentirati, u ovoj ili onoj mjeri, oekivanja svojeg vremena
i pamtei kulturu te posredujui kulturalni smisao na svoj nain ispisivati svoje kanon-
ski prihvatljive storije ili historije, na kraju je sasvim svejedno. U suprotnom, bit e arite
novih skandala, kojih, naalost, ne manjka ni u jednoj kulturi.
Representation and scandal: S. Kulenovis DJELIDBA

in the context of the culture of memory of
Yugoslav socialism
Abstract: This study offers a literary-historical understanding of Skender Kulenovis comedy Djelid-
ba (1947), an ideologically controversial dramatic work in its time, and its reception within the
context of the culture of memory of Yugoslav socialism. Starting from the methodological position
of the theory of cultural memory and the post-structuralist turn to history, first of all American
new historicism, the author discusses the status of the comedy in regard to the particular poetics
of so-called Yugoslav socialistic realism, the wider socio-cultural situation of both its production
and its reception, as well as the methodological presumptions of mostly Bosnian-Herzegovinian
literary criticism under the more or less powerful ideological impact of ex-Yugoslav socialistic re-
gime. Understanding literature as a very important constituent of culture in its entirety or as one of
its central discourses, the author pays special attention to different processes of cultural exchange,
particularly exploring the relation between literature and proscriptive cultural or social power.
Key words: Skender Kulenovis dramatic opus, the 20th century Bosnian-Herzegovinian / Bosniak
drama and theatre, Yugoslav socialistic realism, cultural memory, representation and scandal
59
J. Lei, 1998., 256.
60
Midhat Begi, Djelo Skendera Kulenovia, Skender Kulenovi: Pjesme. Izabrana djela (Knjiga I), Sarajevo et al.
1983., 5.


Literatura
Nihad Agi, Bonjaka knjievna kritika od 1945. do 1991. godine: Spona izmeu smisla i obli-
ka, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost knjievna kritika (Knjiga VI),
(prir. Enes Durakovi i Fahrudin Rizvanbegovi), Sarajevo 1998., 74.-104.)
Anonim, Knjievnici kod marala Tita u dane Prvog kongresa saveza knjievnika Jugoslavije,
Glas, 20. 9. 1946., V/429, 1.
Anonim, Nagraeni knjievnici i umjetnici Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Brazda,
15. 1. 1948.(a), I/1, 82.-83.
Anonim, Peti kongres Komunistike partije Jugoslavije, Brazda, 15. 7. 15. 8. 1948.(b), I/7-8,
509.-513.
Jan Assmann, Kulturno pamenje. Zenica 2005.
Nikola Batui, Redateljska misao izmeu 1935. i 1955. godine, Dani Hvarskog kazalita: Hr-
vatska dramska knjievnost i kazalite od predratnih revolucionarnih previranja do 1955., Split
1983., 26.-33.
Midhat Begi, Djelo Skendera Kulenovia, Skender Kulenovi: Pjesme. Izabrana djela (Knjiga I),
Sarajevo et al. 1983., 5.-61.
Vladimir Biti, Upletanje nereenog. Knjievnost/povijest/teorija, Zagreb 1994.
Vladimir Biti, Strano tijelo pri/povijesti: Etiko-politika granica identiteta. Zagreb 2000.
Miodrag Bogievi, Knjievnost i angaovanje, Sarajevo 1977., 75.-76.
Miodrag Bogievi, Knjievnost i politika, Sarajevo 1986., 302.-315.
Dani Hvarskog kazalita: Hrvatska dramska knjievnost i kazalite od predratnih revolucionarnih
previranja do 1955, Split 1983.
Davor Duki, Promiljanje knjievne historiografije u hrvatskoj znanosti o knjievnosti, Trag
i razlika: itanja suvremene hrvatske knjievne teorije (ur. Vladimir Biti et. al.), Zagreb 1995.,
13.-37.
Enes Durakovi, Pjesnitvo Skendera Kulenovia, Sarajevo 1983.
Muhidin Danko, Pregled bonjake knjievne kritike u drugoj polovici XX stoljea, Ostrvo,
Februar 2007., br. 6-7, 72.-93.
Eli Finci, Skender Kulenovi, Djelidba, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjiev-
nost drama (Knjiga V), (prir. Gordana Muzaferija), Sarajevo 1998., 265.-266.
Enver Kazaz, Bonjaki roman XX vijeka, Sarajevo Zagreb 2004.
Hugo Klajn, Dramsko stvaranje Skendera Kulenovia, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici:
Novija knjievnost drama (Knjiga V), (prir. Gordana Muzaferija), Sarajevo 1998., 270.-280.
Knjievna kritika i marksizam (ur. S. Luki et al.), Beograd 1971.
Sanjin Kodri, Novi historicizam: Knjievnost u historiji, kulturi i politici, Teorija i praksa novog
historicizma (Na primjerima iz knjievnosti i knjievnog ivota BiH), [magistarski rad Sanjina
Kodria, Filozofski fakultet u Sarajevu], Sarajevo, 15.-103.
Skender Kulenovi, Djelidba: Komedija u dva ina, Komedije I, Sarajevo 1947., 7.-108.
Skender Kulenovi, Djelidba: Komedija u tri ina, Drame. Izabrana djela (Knjiga IV), Sarajevo
1983., 5.-103.
Josip Lei, Drame Skendera Kulenovia, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knji-
evnost drama (Knjiga V), (prir. Gordana Muzaferija), Sarajevo 1998., 220.-256.
Josip Lei, Dramska knjievnost II, Sarajevo 1991.

Zdenko Lei, Knjievnost i njena istorija, Sarajevo 1985.

Zdenko Lei, Nova itanja: Poststrukturalistika itanka. Sarajevo 2003.
Juraj Martinovi, Kritika i teoretska misao savremene knjievnosti u Bosni i Hercegovini,
Izraz, 37/1975., 4-5, 419.-451.
Vojislav Mataga, Knjievna kritika i teorija socijalistikog realizma: Neki aspekti hrvatske knjievne
kritike u razdoblju od 1945. do 1952. i njihov odnos prema teoriji socijalistikog realizma, Zagreb
1987.
Slavko Mianovi, Skender Kulenovi: Djelidba , Brazda, 15. 2. 1948.(a), I/2, 150.-153.
Slavko Mianovi, Uvodna rije, Brazda, 15. 1. 1948.(b), I/1, 1.-4.
Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945. 1990., Zagreb 1996.
Louis Adrian Montrose, Professing the Renaissance: The Poetics and Politics of Culture, The
New Historicism, (ur. H. Aram Veeser), New York London 1989., 15.-36.
Gordana Muzaferija (ur.), Antologija bonjake drame XX vijeka, Sarajevo 1996.
Peti Kongres Komunistike partije Jugoslavije: izvjetaji i referati. 1948. Beograd.
Isak Samokovlija, Osvrt na pozorinu sezonu 1947/48, Brazda, 15. 9. 1948., I/9, 696.-701.
Savremena knjievnost u Bosni i Hercegovini: Panorama kritike i teoretske misli, Izraz, 1975.,
XXXVII/45, 419.-710.
Boris Senker, Vrijeme dijaloga nasuprot monologu, Hrestomatija novije hrvatske drame, 2. dio
19411995, (prir. Boris Senker), Zagreb 2001., 5.-36.
Tito, J. B., Knjievnost i bratstvo i jedinstvo, Izraz, [1946.], 26/1982., knjiga 51, maj-juni,
405.
Tito, J. B., Knjievnost i bratstvo i jedinstvo, Izraz, [1977.], 26/1982., knjiga 51, maj-juni, 406.
Josip Uarevi, Znanost o knjievnosti i teorija interpretacije, Trag i razlika: itanja suvremene
hrvatske knjievne teorije, (priredio Vladimir Biti), Zagreb 1995., 13.-37.

9.
TVORBA IDENTITETA I DRUGOSTI
U ROMANU BAJ GANJO ALEKA
KONSTANTINOVA
Marijana Bijeli
Saetak: U radu se analizira diskurzivna proizvodnja identiteta i drugosti u romanu Baj Ganjo
Aleka Konstantinova. Ove kategorije se promatraju prvenstveno kao efekt narativnog ina. Za-
plet predstavlja borbu za sredinji poloaj diskurzivne kontrole poloaj pripovjedaa, autora
prie o sebi i drugima. Sredinji lik je u poetku dvostruko posredovan kao narativni produkt
nadmonih personalnih pripovjedaa (likova bugarskih studenata u Europi) i impersolnal-
nog nadreenog pripovjedaa. Prema kraju baj Ganjo preuzima diskurzivnu kontrolu i ulogu
glavnog narativnog subjekta. Glavni lik oznaava problematini balkanski identitet Bugara u
svom odnosu s europskim. Osnovni diskurs upotrijebljen za definiranje identiteta u romanu
jest balkanizam u svom odnosu s okcidentalizmom i orijentalizmom. Promjenjivost i nesta-
bilnost/zamjenjivost poloaja subjekta i objekta pripovijedanja dodatno uslonjavaju analizu.
Kljune rijei: bugarska knjievnost, bugarski identitet, Europa, Alek Konstantinov, roman,
Baj Ganjo, okcidentalizam, orijentalizam, balkanizam
N
amjera mi je opisati naine diskurzivne tvorbe identiteta i drugosti u romanu Baj
Ganjo. Ove kategorije e biti promatrane iz perspektive klasinih aspekata identite-
ta: nacije, rase, klase i roda, a nadreeni diskurs u odnosu na koji e se ove odrednice
analizirati bit e balkanizam i kritika balkanistikog diskursa u okviru njegovih odnosa s
pojmovima okcidentalizma i orijentalizma.
Roman e biti analiziran kao djelo u kojem se identitet i drugost tvore prvenstveno pripovi-
jedanjem, gdje su odrednice ja i drugi uinak pripovijedanog ina, pojam ja nastaje zauzima-
njem poloaja pripovjednog subjekta, a drugi je uinak takve pripovjedne strukture, dakle pro-
izvod pripovijedanja subjekta. Dodatno uslonjavanje analize uvodi i promjenjivost, odnosno
nestabilnost poloaja subjekta i objekta pripovijedanja u djelu, a time i odnosa svog i drugog
koji se pokazuju kao uinak dinamike strukture pozitivne i negativne (samo)identifikacije.
I. anr i pripovjedna struktura

Analiza anrovskih odrednica povezana je s interpretacijom odnosa teksta i ireg dru-
tvenog i diskurzivnog konteksta. Baj Ganjo je izlazio kao feljton ime se smjeta u kontekst

Tvorba identiteta i drugosti u romanu Baj Ganjo Aleka Konstantinova 101
suvremenog drutvenopolitikog diskursa. Dodatno je optereen injenicom Alekovog (ne-

uspjelog) politikog angamana. Objedinjavanjem feljtona i njihovim izdavanjem u formi
romana 1895. napisi o baj Ganju poinju funkcionirati kao umjetnika tvorevina s mogu-
nou apstrahiranja drutvenih okolnosti nastanka. To omoguava svrstavanje djela u kon-
tekst anrovskog razvoja novog bugarskog romana1 i proirenje analize njegove drutvene i
umjetnike funkcije. Dramatina pieva sudbina ubijenog od strane politikih protivnika
protiv kojih je feljtonistiki aspekt djela usmjeren, uzrokovala je upisivanje, najee visoko-
patetiziranog mitiziranog pievog lika i njegove biografije u interpretacije djela. Smjetanje
djela u kontekst autorovog opusa dovodi ga u vezu s njegovim putopisima. Zbog injenice
da djelo nastaje kao feljton, kao i zbog autobiografskih motiva na razini prie, mogue je
vanjskog, neutralnog pripovjedaa nazvati autorskim.
Romaneskni aspekt se temelji na postojanju zapleta. Djelo ima viestruko uokvirenu pr-
stenastu strukturu koju dodatno uslonjava izrazita dvodjelnost. U prvom dijelu na vanjskoj,
nultoj dijegetikoj razini roman funkcionira kao pripovjedanje neutralnog, autorskog pripo-
vjedaa koji pria o bugarskim studentima u Europi, a u najokvirnijim dijelovima na poet-
ku i na kraju, autorski pripovjeda progovara o Ganju ili se njemu obraa bez uplitanja pripo-
vjedaa/likova studenata. Prelaz izmeu dva tipa pripovijedanja vidljiv je na samom poetku:
Pomogli baj Ganju da zbaci s lea turski opleak, turi si on jedan belgijski ogrta i
svi rekoe da je baj Ganjo ve pravi Europljanin.
-------------
Hajde da svaki od nas ispripovijeda neto o baj Ganju.
Hajde povikae svi. Ja u priati. ekajte, ja znam vie... Ne, ja, ti nita ne
zna.2
Dakle, borba za mjesto pripovjedaa, koje oznaava poziciju znanja i diskurzivne moi,
javlja se na samom poetku djela.
Pripovijedanjem studenata o Ganjovim dogodovtinama, kojima su navodno sami svje-
doili, stvara se prva dijegetika razina, a kad oni pripovijedaju o onom, to su na neki
nain posredno doznali o Ganju, uspostavlja se i druga dijegetika razina. U prvom dije-
lu autorski pripovjeda pria o bugarskim studentima koji priaju o Ganju. Tu se Ganjo
pojavljuje kao viestruko posredovani objekt pripovijedanja, odnosno diskurzivni produkt
autorskog pripovjedaa i grupe studenata pa ga oni mogu sasvim superiorno definirati u
odnosu prema sebi. esto opisuju scene u kojima uzimaju ulogu superiornog reisera, a
Ganju daju ulogu u kojoj ispada komian (npr. namjetaljka s traenjem vode u vlaku ili
s potpisivanjem knjige u prakom muzeju); Meutim, u drugom dijelu odnosi meu liko-
vima i pripovijednim instancama drastino se mijenjaju studenti, ali i autorski pripovje-
da gube (diskurzivnu) kontrolu nad Ganjovim likom, Ganjo sam preuzima ulogu glav-
nog diskurzivnog tvorca i, paralelno s tim glavnog organizatora zbivanja. Naruava se i
pripovjedna struktura pripovjedanje o Ganju prelazi u kvazidokumentarne ulomke iji
je tvorac on sam. U drugom dijelu Ganjo dolazi do rijei i preuzima ulogu posredovanja/
stvaranja govora o drugima. Praralelno s tim, na razini prie Ganjo preuzima diskurzivnu
i politiku vlast postaje politiar i novinar reirajui dogaaje u kojima studenti ispadaju
smijeni i nasamareni (npr. Ganjov do istanine isplaniran scenarij izbora).
1
, , 1999.(b)
2
, , 1999., 17.

II. Balkan Bugarska i Europa, pitanje perspektive

Pria o Ganju je organizirana kao pria o Bugarima u Europi u prvom dijelu, i priao o
europskim Bugarima u Bugarskoj u drugom dijelu. Iz ovog bi slijedilo da su dva suprotstav-
ljena identifikacijska odreenja Bugarska i Europa. Meutim, kroz itavo djelo se provlai
odrednica balkanskog koja uslonjava definiranje ovog odnosa. Sam glavni lik se preziva
Balkanski, govori iskljuivo balkanske jezike, hvalei se koliko je svijeta vidjeo navodi
samo balkanske nazive (...) sastaje se sa sebi slinima: Turcima, Grcima, Armencima,3
ujedno je nositelj balkanskog stereotipa.
Boguslaw Zielinski kao karakteristiku balkanskog identiteta navodi ambivalentan od-
nos prema sopstvenom identitetu.4 Identitet ne definira pozitivno, ali ni relativno od-
nosom prema drugom, ve odnosom subjekta prema samom sebi. Zielinskom rubnost,
meusmjetaj i ambivalentnost nisu vie odrednice (nametnute izvana) samog balkanskog
identiteta ve balkanskog odnosa prema vlastitom identitetu, to nije daleko od pojma
diskursa o sebi. Ovim se opasno pribliava tome da balkanskom diskursu o sebi, ali i sa-
mom balkanskom identitetu pripie usvajanje diskursa centra to dovodi do samootuenja
i vlastitog samopromatranja kao drugog, odnosno usvajanja balkanistikog diskursa.
Todorova je puno opreznija kod utvrivanja usvojenosti balkanistikog diskursa na samom
Balkanu. Nigdje ga ne navodi kao generalnu odrednicu balkanskog identiteta, tretira ga ili u
okvirima termina reprodukovanja orijentalizma i fenomena igosanja ili pojedine samo-
kritike proglaava neovisnima o usvajanju europskog diskursa izvana. Govorei o poecima
percepcije balkanistikog diskursa na samom Balkanu iznosi tezu da je kritiko razmatranje
o sebi bilo, bar u poetku, relativno nezavisno, motivisano uporeivanjem i nadahnuto oeki-
vanjima, vrednostima i idejama koje su delili i spoljanji i unutranji posmatrai, ali ne zahva-
ljujui direktnoj razmeni ve zajednikim kulturnim izvorima.5 Osvre se i na Alekov roman
upravo iz perspektive odnosa balkanskog i europskog gdje uzima osobu autora kao znak bugar-
skog intelektualca koji je ujedno i europski. Na toj razini ukazuje na podudaranje europskog
i bugarskog identiteta, dok moda najee citiranu reenicu kojom zavrava prvi dio romana
Europljani smo mi, al ne ba skroz, tumai u dijakronijskom aspektu a Alekov kritiki dis-
kurs proglaava prvenstveno unutarnjom kritikom: U sutini prie o Baju Ganju nisu kriti-
ke spolja, iz daleke Evrope i sa inostranog gledita, ve kritika iznutra, sa stajalita bugarskog
Evropljanina. Naglaavam bugarskog Evropljanina, a ne evropeizovanog Bugarina, jer Aleko-
vo evropejstvo nije bilo rezultat nikakvog neposrednog boravka u nekoj evropskoj zemlji.6 Ovo
povezuje i s injenicom da o Ganju pripovijedaju njegovi sunarodnjaci, meutim preuuje da
su ti Ganjovi sunarodnjaci bugarski studenti u Europi i da su Alekov knjievni rad i prvo jav-
ljanje Ganjovog lika vezani uz putovanja u Pariz, Prag i Chicago gdje se Ganjo javlja kao Bu-
garin u Europi iz perspektive kulturnog Bugarina u Europi iji je odnos s europskim i bugar-
skim znatno drugaiji od Ganjovog i upravo na ovom kontrastu se gradi osnovni sukob u djelu.
Ambivalentni odnos prema vlastitom identitetu koji time postaje i ambivalentni odnos
vlastitog prema drugom, na vie razina se moe iitati i u Baj Ganju. Benpasat kljunom
3
, , 1999., 150.
4
Boguslaw Zielinski, O kategoriji svoj i tu u kolonijalnoj i postkolonijalnoj kritici, Svoj i tu u Slika drugog u
balkanskim i srednjeeuropskim knjievnostima, Beograd 2006., 56.
5
Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd 2006.,106.
6
Isto, 108.

temom smatra odnos Baj Ganjo i Europa,7 Ganja proglaava lanim Europljaninom
i suprotstavlja mu lik tastliveca kao idealiziranu projekciju autora koji bi bio istinski
Europljanin.8 Implicitno ukazuje na ambivalentni odnos prema vlastitom identitetu
gdje se takav odnos realizira suprotstavljanjem likova koji postaju nositelji dvaju suprot-
stavljenih polova tog ambivalentnog stava. Ganjo postaje utjelovljenje balkanskog aspek-
ta bugarskog nacionalnog identiteta, a tastlivec, kao projekcija autora, ali i na unutarnjoj
pripovjednoj razini i likovi bugarskih intelektualaca, postaju nositelji njegovog europskog
aspekta. Projekcijski mehanizam konstituiranja likova i nacionalnog identiteta nuno se
uslonjava ve zbog samog negativnog odreenja balkanskog identiteta kao ambivalentnog,
gdje Ganjo opet nije pozitivno oznaen jednostavno kao Balkanac, ve kao lik nestabilnog,
lanog identiteta koji izmie jasnom definiranju i diskurzivnom ovladavanju.
Zbog negativne biti, koja predstavlja izokrenutu stranu pozitivnog europskog, kao i zbog
diskursa koji Europu vidi kao znak jedine kulture, dok se drugi poistovjeuje s negacijom
kulture same i zbog poistovjeivanja s tjelesnou kao suprotnosti kulture, Ganjov lik funk-
cionira kao demonski drugi na to ukazuje i Benpasat nazivajui ga zlim genijem oslobo-
ene Bugarske, zlobnim privienjem, vukodlakom, mitskim Golemom, Franken-
steinom... 9 U romanu Ganjo se esto naziva sotonom, nekad se i sam hvali kako je vei
avo od onih koje uspijeva nasamariti, a est je i motiv zavoenja i navoenja na zlo u biti
pozitivnih, ali slabih karaktera.
Studenti se nastoje identifikacijski pribliiti Europi i distanciratni od balkanskog odre-
enja, s tim da sebe neupitno vide kao Bugare i ne ele od toga odustati, ve ele redefinirati
sam pojam bugarskog, oistiti ga od balkanske stigme pri emu animozitet usmjeravaju
prema protivniku koji takav postupak vlastite identifikacije ometa Ganju. Ovakvo dis-
kurzivno (samo)identificiranje moemo dovesti u vezu s balkanistikom verzijom fenome-
na igosanja o kojem govori Todorova opisujui fenomen reprodukovanja orijentalizma
koji odgovara tendenciji igosanog pojedinca da stratifikuje svoj narod prema stepenu u
kojem je stigma oigledna i nametljiva. U odnosu na druge, upadljivije igosane, on onda
moe usvojiti stav koji obini ljudi imaju prema njemu. Prije toga kae da balkansko ime
i balkanski identitet ozbiljno uzimaju u obzir samo Bugari.10 Bugari ne mogu od njega
pobjei jer se planina, po kojoj je poluotok dobio ime, nalazi u Bugarskoj. Bugari, za raz-
liku od ostalih balkanskih naroda, nemaju susjeda u odnosu na kojeg bi mogli reprodu-
kovati orijentalizam ili, bolje rei, balkanizam. Neki interpretatori idu tako daleko da
Ganja, koji predstavlja negativnu stranu nacionalnog stereotipa na koju se projicira njegova
balkanska bit jo radikalnije ele odvojiti od pozitivnog pojma bugarskog. Nakon to ga
proglasi predstavnikom bugarske raznolikosti orijentalne kulturne zaostalosti, Arnaudov
o Ganju zakljuuje da: Bugarin uope on nije i ne moe da bude.11
Temeljni sukob u djelu je suprotstavljanje europskog i balkanskog bugarskog identiteta
koji se vee uz socijalnu stratifikaciju gdje bi europski Bugari bili obrazovani idealisti, a bal-
kanski graanski skorojevii pa se onda balkanskom elementu projiciranom na jednu klasu
moe pripisati onaj ig koji balkansko ime nosi. Ganja, utjelovljenje balkanskog zloduha,
diskurzivno stvaraju u Europi obrazovani bugarski intelektualci istiui niz razlika koje
7
, 1999., 147.
8
Isto, 162.165.
9
Isto, 163.
10
Todorova, 2006., 136.
11
, , 2002., 411.

ih razdvajaju i demonizirajui sam lik. Meutim, i u romanu je samo projiciranje vlastitih

nedostataka na bliskog drugog, jedna od glavnih karakteristika balkanskog. Tako u bu-
garskom vlaku koji u poetku predstavlja bugarski nacionalni ponos, kada se jave problemi
s rasvjetom, svi Bugari trae vanjskog krivca kojeg bi mogli optuiti, meutim, veina ih
brzo odustaje uz smijeh, odnosno komini zaokret koji slui kao mehanizam suoavanja sa
vlastitim nedostatkom (komini obrat, koji predstavlja razrjeenje ambivalentnog odnosa
prema vlastitom, u osnovi je strukture cijelog romana), dok Ganjo kao najbalkanskiji Bu-
gar na kraju jedini ne eli prihvatiti da su Bugari krivi za greku i pripisuje je pripadniku
susjednog naroda jednom srpskom inovniku kojeg optuuje za subverziju.12 Ganju se
pripisuje i nacionalni ovinizam usmjeren na balkanske susjede koji takoer postaje izrazita
oznaka balkanskog : Ti zar nisi Bugar, pravo kai? Svi ste vi Bugari samo se srbiete.13
Jednu mogunost interpretacije razvoja glavnog lika neki vide kao njegovu iskljuivo
tjelesnu prisutnost u prvom dijelu i prvenstveno drutvenu prisutnost u drugom.14 Neki
dijelove romana razlikuju po naelu diskurzivnog tvorca gdje bi glavna pria bila pria o
Ganjovoj emancipaciji to sugerira Benpasat.15 Ovom bi se moglo prigovoriti da u prvom
dijelu Ganjo nije iskljuivo tjelesno prisutan, ve je njegova prenaglaena tjelesnost jedan
od aspekata njegove drutvene uloge u sukobu kultura, ili iz europocentrine perspekti-
ve izmeu divljine i zapadnoeuropske kulture, gdje takav divljak predstavlja tjelesnost
koja po Mihajlovljevim rijeima provocira /europsku civilizaciju/ svojom naturalnou i
ogoljenou.16 Opreka izmeu tjelesne i drutvene uloge zapravo su lana suprotnost jer
se tjelesnost i priroda ovdje pokazuju kao kulturni konstrukti kojima se nastoji definirati
poloaj balkanskog u kontekstu europskog koje time postaje mjerilo za kulturu samu.
Status pripovjedaa bugarskih studenata u Europi pretpostavlja odreenu dvostrukost
perspektive, meutim i Ganjo takoer predstavlja emigranta, samo ne intelektualnog, ve
ekonomskog. Namee se pitanje odnosa identiteta i drugosti studenata i Ganja koje je ve-
zano uz najee pitanje koje kritika postavlja o Ganju je li on nacionalni, rasni ili klasni
tip i dijelom rjeava sintezom svih ovih odrednica.17 Postupak identifikacije je sloen jer
se odreenja nekad podudaraju, a nekad i ne. Nacionalno, studenti se kao Bugari, ali i kao
europski Bugari, a kasnije kao povratnici iz Europe poistovjeuju s Ganjom. Ako krenemo
na rasno odreenje, iznenauje da se pripadnici iste nacije ne identificiraju s Ganjom koji
je opisan kao naglaeno balkanski tip: pleat, crnook, crnokos, ak i crnoko gospodin,
istaknutih jagodica.18 Iz klasnog suprotstavljanja, izrazitog distanciranja od Ganja tr-
govca i skorojevia proizlazi najvei dio njihove negativne identifikacije. S ovim je pove-
zano i Ganjovo rodno odreenje, gdje se suprotstavljanje europskog i balkanskog ogleda
i u razliitom definiranju spolnih uloga. Ono je opet povezano i s klasnom odrednicom
jer Ganjo dostupnost odreene ene procjenjuje po njenom drutvenom statusu i upravo
ga netransparentnost ovog poloaja u Europi zbunjuje to postaje izvor brojnih konflikata.
Sredinje pitanje je odnos bugarskog, balkanskog i europskog identiteta koji ulazi u sloene
odnose s navedenim odrednicama.
12
, 1999., 33.
13
Isto, 34.
14
, , 1999.,170.
15
, 1999., 161.
16
, 1999., 175.
17
, , 1999.(a)
18
, 1999., 23.

III. Povratak Europi kontaminacija i ienje

Balkanski identitet se prikazuje kao rubni identitet ne sasvim europskog, odnosno eu-
ropskog kontaminiranog azijskim. Iz ovog proizlazi, a na to je u djelu i ukazano, da je
postojao neki prvotni, izvorni europski bugarski identitet prije kontaminacije. Iz te per-
spektive se moe posmatrati teza Todorove da Konstantinov izvore bugarskog europskog
identiteta ne vidi u uvozu stranih europskih normi, ve da je taj identitet iskonsko bugar-
ski.19 Meutim, taj izvorno europski identitet ne moe se utvrditi promatranjem bugarske
suvremenosti, jer ona predstavlja stanje kontaminiranosti, a ni povratkom u prolost jer bi
to znailo negaciju ideje napretka koja je u osnovi europskog suprotstavljanja orijentalnom,
ve njenim usporeivanjem s europskim uzorom i tek nakon ovog razluivanja europskom
aspektu bugarske kulture moe se pridodati pozitivan predznak. Europa u balkanskom sa-
mopromatranju ne funkcionira (samo) kao prostorno, ve i vremenski odreena stvarnost,
kao povijesni temelj i uzor za potencijalnu budunost.
ienje od kontaminacije najlake je uoiti na jezinoj razini. Konstantinov je bio jedan
od vodeih bugarskih intelektualaca koji su se zalagali za uklanjanje turcizama njihovim
svrstavanjem u nii stil i zamjenjivanjem tuicama iz europskih jezika ime se bugarska
kulturna stvarnost polarizira na visoku i nisku. Na toj razini u djelu je izrazita polarizacija
Ganjovog jezika i jezika bugarskih intelektualaca. Isti princip polarizacije izvornog i istog
europskog bugarskog identiteta i hibridnog, zagaenog orijentalnim prisutno je i kod pri-
kazivanja drugih kulturnih injenica, npr. glazbe. Na jednom mjestu suprotstavlja se Verdi-
jeva Traviata kao znak europske visoke kulture, trivijalna obrada Verdijeve melodije No je
uasna koju izvodi Ganjo i izvorna (nepokvarena orijentalnim utjecajem) bugarska narodna
muzika. Polariziraju se s jedne strane visoka europska i izvorna bugarska kultura, a s druge
strane neki udan, trivijalni hibrid, gdje jedan aspekt bugarske popularne kulture funk-
cionira kao parodija europske visoke kulture to je uzrokovano upravo njezinim sniava-
njem, odnosno upotrebom u kulturnoj i klasnoj sredini manjeg prestia i umetanjem ori-
jentalnih elemenata. Groteskno-komini efekt se postie suprotstavljanjem Ganjovog ukusa
i onog njegovih europskih domaica i likova pripovjedaa pri emu se istie disproporcija
izmeu Ganjovog narcizma i omalovaavajueg pogleda drugog. Balkanska kultura se
predstavlja kao antikultura, kao parodija i negacija kulture same muzika se izjednaava
s divljim i neljudskim zvukovima,20 a glazba se pribliava ne kulturnom civilizacijskom
stvaranju, ve ivotinjskom nagonskom. Upravo takva karakterizacija balkanske muzike
jedno je od stalnih mjesta balkanistikog diskursa.
IV. Sukob kultura i kulturna razmjena

U prvom dijelu u nizu anegdota o Ganju koje pripovijedaju bugarski intelektualci, ko-
mika se temelji na sukobu kultura kojeg jedino oni razumiju zahvaljujui dvostrukoj svi-
jesti, odnosno privilegiranom poloaju uivljavanja u oba gledita. Europljani ne osuuju
Ganja i ne razvijaju diskurs o njemu, njihova reakcija se uglavnom svodi na uenje, oni ni
19
Todorova, 2006., 108.
20
, 1999., 66.-67.

ne pridaju panju tome to je Ganjo Bugarin i Balkanac, percipiraju ga kao nekog egzoti-
nog udaka. Ganjovo ponaanje pak kod bugarskih intelektualaca izaziva sram i potrebu
za objanjavanjem pri emu se najee slue laima da bi opravdali njegovo ponaanje, pri
tom lau i o Ganjovom socijalnom statusu prikazujui ga bogatijim nego to jest.
Veina Europljana, s kojima Ganjo dolazi u dodir, pripadnici su vieg sloja, pred njima
se Bugari osjeaju inferiornima ne samo zbog vlastite nacionalne i kulturne razliitosti, ve
i zbog socijalnog statusa. Iz ove perspektive odnos bugarskog i europskog se prikazuje i u
formi pokroviteljstva prema bugarskim studentima.
Studenti predstavljaju i komunikacijske posrednike meu kulturama, u prvom dijelu
ele predstavljati reprezentativne kulturne Bugare, a u drugom ele predstavljati reprezen-
tativne bugarske Europljane, europeizatore bugarskog drutva. U oba sluaja Ganjo ometa
njihovo posredovanje svojom parodijskom verzijom kulturne razmjene. U prvom dijelu on
odbija prihvatiti poloaj inferironog Balkanca kojeg definiraju drugi pri emu se brani in-
zistiranjem na nemogunosti vlastitog diskurzivnog posredovanja: Ama otkud bi te ene
mogle znati tko je baj Ganjo? I da im ispria koliko si aa uz pjesmu slomio, opet te ne bi
shvatile!21 (Istu funkciju ima i bezbroj puta postavljeno retoriko pitanje: Zna li ti tko
sam ja?) Ganjo kao da intuitivno osjea da definirati nekoga znai diskurzivno ovladati
njime i ovim se inzistiranjem na nemogunosti vlastitog definiranja od strane drugih brani,
a prema kraju sam pokuava i uspijeva na ovaj nain ovladati drugima preuzimajui poli-
tiku i diskurzivnu vlast u domovini (postaje politiar i novinar), kao to u djelu preuzima
ulogu nadreenog pripovjedaa.
Kulturna razmjena ijim posrednicima pretendiraju biti bugarski studenti prilino je jed-
nostrana, oni uglavnom uvoze kulturna dobra iz Europe, dok Ganjo, kao trgovac glavnim bu-
garskim izvoznim proizvodom ruinim uljem, predstavlja dvosmjernog posrednika izmeu
dviju kultura izvozi ulje, a natrag donosi novac i svoju sliku Europe. Meutim, ta posred-
nika uloga viestruko je ironizirana na primjer ve i injenicom da trgovac ruinim uljem
nesnosno smrdi, kao i njegovom potpunom nezainteresiranou za europsku kulturu i nai-
nom na koji Europu posreduje manje upuenim Bugarima. Iz perspektive bugarskih studena-
ta, njegovo predstavljanje Europe je pogreno jer njegova slika Europe ne odgovara pravoj
odnosno njihovoj slici. Meutim, ako je Ganjova slika Europe karikirana, njihova je ideali-
zirana, njima Europa predstavlja utjelovljenje bezinteresnog humanistikog ideala to Ganjo
iskrivljuje zbog svojih materijalnih interesa to je po njima isto balkanska karakteristika.
Ganjo primjeuje da je u sredini gdje vladaju drugaija pravila, da njegovo ponaanje
nije ba prihvatljivo, meutim, on uporno odbija prihvatiti gledite Europljana kao nor-
mu, obratno, on njihovo ponaanje procjenjuje po svojim kriterijima. Ovdje bi se Ganjov
diskurs mogao opisati u okvirima okcidentalizma na iju prisutnost u bugarskoj kulturi
upozorava Nikolaj Aretov istiui neke njegove karakteristike meu koje spada i sukob iz-
meu dviju uloga: [s]amosvjesnog civilizatora, koji je doao na Orijent da bi donio plodo-
ve prosvjetiteljstva i nametnuo ih, ako treba i silom(...) i uloge tuzemnog inteligenta koji se
buni protiv civilizatora jer ne prihvaa nametnuti podreeni poloaj objekta civiliziranja
(...) moe se osjeati i okradenim jer mu je oduzeta uloga civilizatora koju ako i nije igrao,
barem je repetuirao.22
21
Isto, 35.
22
, , Svoj i tu Slika drugog
u balkanskim i srednjeeuropskim knjievnostima, Beograd 2006., 124.

Ovdje nemamo inteligenciju koja se buni protiv civilizacijskih pothvata Zapadnjaka.

Zapadnjaci ne dolaze docirati, ve Bugari odlaze u Europu usvojiti elemente kulture koje
bi mogli posredovati, ali im raune mrsi domai uzurpator Ganjo. Ovakvo samoodree-
nje blisko je patosu kojim balkanski intelektualac opisuje sebe kao rtvu u misiji ouvanja
europske kulture.23 Dolazi do premjetanja balkanistike projekcije s nacionalne na klasnu
identifikaciju, onaj koji ugroava europsku kulturu nije vie pripadnik susjednog naroda,
ve predstavnik jednog sloja bugarskog drutva na koje se projicira etiketa balkanskog.
Ako je Ganjo u prvom dijelu uporno odbijao prihvatiti vlastitu inferiornost nametnu-
tu superiornim poloajem europskog gledita nipodatavajui ga i opisujui ga u skladu
s okcidentalistikim diskursom istiui superiornost vlastite kulture, u drugom dijelu on
preuzima europocentrini diskurs predstavljajui sebe kao Europljanina ime legitimira za-
uzimanje nadreenog poloaja u odnosu na druge Bugare koji nemaju iskustvo Europe iz
prve ruke. Isti mehanizam legitimizacije vlastitog poloaja drutvenog voe sebi pripisuju i
bugarski intelektualci. Razlika meu njima je ta to je njihova tenja za europskim samoi-
dentificiranjem, kao i europocentrini diskurs fiksna i dosljedna, dok je Ganjovo samopri-
kazivanje nestabilno, promjenjivo, ovisno o pragmatikim potrebama.
V. Pripovijedanje i tvorba lika

Osnovna Ganjova karakteristika je demonska nestabilnost njegovog (samo)identificira-
nja. On neprestano mijenja svoj poloaj i diskurs ime se pribliava konceptu renesansnog
diskurzivnog manipulatora iji identitet stalno izmie zbog neprestanog preruavanja i ne-
postojanja istinskog identiteta. Ovo se u djelu ostvaruje na dvije razine isticanjem mo-
tiva doslovnog preoblaenja zamjene odijela na poetku oba dijela knjige, i metaforiki,
konfekcijskim mijenjanjem diskursa po potrebi to je najeksplicitnije parodirano u pisanju
dvaju pisama sasvim suprotnog sadraja kao oznake Ganjovog politikog populizma. Dok
u prvom dijelu takvo Ganjovo samoidentificiranje biva osujeeno zbog razotkrivanja od
strane bugarskih studenata, u drugom dijelu njihovo zbiljsko europsko identificiranje se
pokazuje neuspjelim zbog Ganjovog uzurpatorskog djelovanja. Ganjo se u Bugarskoj us-
pijeva prikazati kao pravi Europljanin i paralelno s osvajanjem politike i informativne
vlasti na razini prie, preuzima i poloaj glavnog glasa u djelu, odnosno tvorca diskursa o
sebi i drugima.
U mnogim interpretacijama koje su Ganja opisale kao utjelovljenje negativnog principa
javila se tenja i pokuaj da se proizvede lik koji bi bio suprotan Ganju, iz ije bi normalne
i primarne perspektive Ganjo bio taj drugi izokrenuti. Uglavnom ovi pokuaji rezultiraju
tvorbom mita idealiziranog lika autora, koji se poistovjeuje s mitom intelektualca idealista,
a koji bi predstavljao pozitivnu opoziciju onog to je kod Ganja izokrenuto i deformirano.
Meutim, ve i samo djelo nudi prikaz Ganjovog drugog, opet povezanog s mitiziranom
slikom bugarskog intelektualca, ali ipak puno manje idealiziranom, i takoer, to je jo va-
nije zahvaenom ironijom. Moemo uoiti ironian odnos glavnog pripovjedaa prema li-
kovima bugarskih intelektualaca, kao i izrazitu nekad svjesnu, a nekad i nesvjesnu autoiro-
niju gdje su ti likovi daleko od toga da budu idealizirani, neto blii tome da budu idealisti
23
Todorova, 2006., 140.

i upravo i zbog toga esto ismijani. Postavlja se pitanje zato se prikaz europskog bugar-
skog intelektualca kao Ganjovog drugog u interpretacijama zaobilazi, odnosno zato ga se
shvaa tek kao nekakva nedostatna projekcija idealnog bugarskog intelektualca kojeg bi
trebao predstavljati mitizirani lik Konstantinova. Moda je odgovor u tome to takva slika
zahvaena ironijom onemoguava rekonstrukciju pozitivnog humanistikog i nacionalnog
mita ije negativno izokretanje Ganjo predstavlja i na ijim temeljima ove kritike poivaju.
Zbog naglaene ironije sloena mrea identifikacijskih odnosa jo jednom iznevjerava,
izmie uporite jer su sve pripovjedne instance svi likovi i sve identifikacijske odrednice
zahvaeni izvrtanjem. Izvrtanju je podlono i inzistiranje glavnog lika na vlastitoj nediskur-
zivnosti i obrambeni mehanizmi kojima se nastoji izbjei vlastito diskurzivno ovladavanje
od strane drugih. Ganjovo inzistiranje na vlastitoj nediskurzivnosti ironijski je osujeeno
njegovim vlastitim pragmatino-promjenjivim preuzimanjem razliitih identifikacijskih
odrednica kao i odgovarajuih diskursa, takoer i s ovim povezanim postupkom preuzi-
manja mehanizma diskurzivnog ovladavanja od kojeg se sam brani. Prema kraju Ganjo
diskurzivno ovladava sobom i drugima uspjelim inom vlastitog proglaavanja pravim
Europljaninom i istiskivanjem bugarskih intelektualaca s vodeeg poloaja preuzimanjem
njihovog europocentrinog diskursa kojim pokuavaju legitimizirati vlastiti vodei poloaj.
Roman funkcionira kao pokuaj Ganjovog razvlatenja na razini nadreenog promatranja
takve drutveno-politike stvarnosti, u kojoj je Ganjo pobjednik, ironizacijom njegove po-
zicije i osujeenjem njegove diskurzivne i politike vlasti gdje se vlastitom poloaju nastoji
priskrbiti nadreeni poloaj etikom humanistikom argumentacijom. Ganjovom populi-
stiko-politikom diskursu nadreuje se vlastiti moralistiki, zbog ega pripovjedai izlaze
kao moralni pobjednici to bi u otvorenoj budunosti trebalo legitimirati i njihovu poli-
tiku pobjedu. Roman funkcionira kao mehanizam sukoba s neharmoninom stvarnou,
utjelovljenom u demonskom Ganjovom liku i zahtjevom da se takva stvarnost promijeni i
da se harmonija opet uspostavi Ganjovim preodgojem iji je preduvjet njegovo diskurzivno
ovladavanje od strane autora.
Zakljuak
Djelo Baj Ganjo zbog opisa prie vlastitog nastanka, kao i zbog strukturnih anrovskih
odrednica upuuje na nunost upletanja najire shvaenog konteksta u proces interpretaci-
je. Zbog sloene pripovjedne strukture zaplet funkcionira na vie razina: na razini prie o
baj Ganju, na razini prie o prianjima studenata, na razini prie o strukturiranju romana
i na sloenom meuodnosu prvog i drugog dijela gdje zaplet predstavlja, zapravo prestruk-
turiranje meusobnih odnosa pripovjednih razina ovo omoguuje da se zaplet romana
ita kao borba za kljuni poloaj diskurzivne vlasti poloaj pripovjedaa ili tvorca diskur-
sa o sebi i drugima, borba u kojoj na unutarnjoj razini pobjeuje baj Ganjo, a na vanjskoj
kao moralni pobjednik nastoji se uspostaviti lik autorskog pripovjedaa. Ovako sloenom
strukturom tematiziran je isto tako sloen odnos europskog i balkanskog bugarskog iden-
titeta utjelovljen u likovima bugarskih intelektualaca i baj Ganja gdje on funkcionira kao
demonski drugi, koji je rezultat vlastite projekcije. Paradoksalno, kako Zielinski tvrdi, u
ovom djelu oznaka balkanskog kao drugog na kraju se pokazuje kao oznaka ambivalen-
tnog odnosa prema sopstvenom identitetu.

The Production of Identity and Otherness in BAJ

GANJO by Aleko Konstantinov
Abstract: The paper analyses the discursive production of identity and otherness in the novel Baj
Ganjo by Aleko Konstantinov. These categories are observed primarily as effects of narrative acts.
The plot is seen as a struggle for the key position of discursive authority the position of the narra-
tor - the author of the story about the self and the others. The central character is doubly medi-
ated at the beginning, as a narrative product of superior personal narrators (characters of Bulga-
rian students in Europe) and the impersonal superordinated narrator. Toward the end Baj Ganjo
takes over the discursive control and turns into the main narrative subject. Baj Ganjo represents
the problematic Balkanite identity of Bulgarians in its relationship to the European identity. The
main discourses used to define identities in the novel are the Balkanite discourse, and the related
Occidentalism and Orientalism. The mutability and instability/interchangeability of the narrative
subject and object positions, and by that, the relation of the self and the other, make the analysis
more complicated.
Key words: Bulgarian literature, Bulgarian identity, Europe, Alek Konstantinov, novel, Baj Ganjo,
Occidentalism, Orientalism, Balkanism.

Literatura
, , 2002.
, , Svoj
i tu Slika drugog u balkanskim i srednjeeuropskim knjievnostima, Beograd 2006.
, ,
, 1999.
, , 1999.(a)
, , 1999.(b)
, , 1999.
, , 1999.
Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd 2006.
Boguslaw Zielinski, O kategoriji svoj i tu u kolonijalnoj i postkolonijalnoj kritici, Svoj i tu
slika drugog u balkanskim i srednjeeuropskim knjievnostima, Beograd 2006.

10.
KOME TREBA IDENTITET?
Esejistika Dubravke Ugrei
Maa Kolanovi
Saetak: Rad analizira problem nacionalnog identiteta u esejima Dubravke Ugrei napisa-
nima nakon 1991. godine koje se moe smatrati svojevrsnom cezurom u promiljanju knji-
evnog opusa ove autorice. Artikulacija nacionalnog identiteta u esejima Dubravke Ugrei
odvija se prvenstveno kritikom esencijalistike koncepcije stabilnog, istinskog, fiksiranog i
nepromjenjivog kulturnog identiteta. Nasuprot takve koncepcije, njezina strategija fikcio-
nalnog identiteta (Zlatar) podrazumijeva kako identitet nikada nije jednom fiksiran za sva
vremena nego se neprekidno nalazi u procesu promjene i transformacije to je upravo blisko
koncepcijama identiteta kakvu razvijaju poststrukturalistiki teoretiari (Bauman, Hall i dr.).
Kljune rijei: Dubravka Ugrei, knjievni opus, kulturni identitet, 1991., fikcionalni iden-
titet.
Nevolje s identitetom
U
promiljanju knjievnog stvaralatva Dubravke Ugrei nemogue je previdjeti nje-
govu tzv. podjelu na dva dijela. Kako se to redovito navodi u novijoj literaturi o ovoj
autorici,1 ta podjela s jedne strane obuhvaa njezin knjievni diskurs zapoet 70-ih
godina do poetka 90-ih 20. st., a s druge, onaj nakon toga koji interesno zaokree pre-
ma novoj tematskoj i anrovskoj problematici. Da se podsjetimo: do 90-ih godina, ova
se autorica predstavila knjievnoj javnosti knjigama za djecu (Mali plamen, 1971.; Filip
i sreica, 1976.) i objavila je svoje kljune knjige postmodernistike proze (Poza za prozu,
1978.; tefica Cvek u raljama ivota, 1981.; ivot je bajka, 1983.; Forsiranje romana-reke,
1988.). Nakon politiki prijelomne 1991. ona objavljuje eseje zaokupljene drutvenim i
kulturnim problemima na podruju nekadanje Jugoslavije i tada aktualne ratne stvarno-
sti (Ameriki fikcionar, 1993.; Kultura lai, 1995.) te dva romana koja na fikcijskoj razini
u mnogoemu korespondiraju sa spomenutom problematikom (Muzej bezuvjetne predaje,
1997.; Ministarstvo boli, 2004.). U novije vrijeme, u svojoj esejistici autorica spomenutu
1
Usp. Jasmina Luki, Pisanje kao Antipolitika, Re, 7/2001., br. 64., 73.-102. i Andrea Zlatar, Pisanje u egzi-
lu/azilu (Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli u kontekstu proze Dubravke Ugrei), Tekst, tijelo, trauma.
Ogledi o suvremenoj enskoj knjievnosti, Zagreb 2004., 119.-139.)

Kome treba identitet? 111
tematiku kria s temama sveprisutne kulturne globalizacije (Zabranjeno itanje, 2001.;

Nikog nema doma, 2005.). Taj zaokret s poetka 90-ih, naravno, nije bio samo zaokret u
tematsko-anrovskom smislu. Bio je to ujedno iskorak iz tadanjega homogenog nacional-
nog diskursa i na biografskoj razini. Radilo se o javno upuenoj kritici, nepristajanju na
poistovjeivanje s novostvorenim kolektivitetom, konano i naputanju nove domovine
i ostanak u egzilu. U vremenu ratnih godina, takva je autoriina gesta proizvela povratnu
reakciju osude kulturne i intelektualne javnosti zbog koje je ona sama dobila problemati-
no mjesto unutar nacionalnoga kulturnog i knjievnog korpusa. Stiavanjem ratne traume
i reinterpretacijom politike situacije 90-ih, sve se vie poeo otvarati diskurzivni prostor
i za drugaijom artikulacijom ove knjievnice unutar nacionalne kulture naspram one
koja ju je jednoznano obiljeila ranih 90-ih. Tako su 2002. godine zagrebaki Konzor
i beogradski Samizdat B92 objavili njezina sabrana djela, posljednji roman Ministarstvo
boli i zbirku eseja Nikog nema doma objavljuje domai izdava Faust Vrani i biblioteka
Devedeset stupnjeva, a poetkom novog tisuljea iz pera domaih i inozemnih proua-
vatelja pojavila su se itanja njezinih djela neoptereena parametrima rigidnog ideolokog
vrednovanja, dapae prema potonjima i vrlo kritina. Pri tome mislim na relevantne knji-
evno-znanstvene radove nastale u novome tisuljeu,2 iako se jo ponegdje mogu uti
retrogradni glasovi ideoloke osude poput one u Povijesti hrvatske knjievnosti Dubravka
Jelia na ijoj zadnjoj stranici posljednjega izdanja iz 2004. pie kako autorica spada u
onih etvero hrvatskih knjievnika (uz Slavenku Drakuli, Predraga Matvejevia i Gora-
na Babia) koji 1990. nisu prepoznali kao povijesni trenutak kojemu je hrvatska knjievnost
stoljeima teila, navodei za pozitivan primjer pedesetak hrvatskih knjievnika koji su
stvorili posebnu dobrovoljaku jedinicu Hrvatske vojske i sudjelovali u dnevnim borbama na
prvim crtama.3 Iz navedenih je razloga autorici simboliki prijetilo, da se posluim ovdje
parafrazom pjesnikog naslova Nikice Petraka, svojevrsno ispadanje iz (knjievne) povijesti.
Potonji glas, meutim, samo je eufemistiki odjek nekada mnogo eih ideolokih osu-
da iji je presedan ozloglaeni tekst Hrvatske feministice siluju Hrvatsku objavljen u tjedniku
Globus 11. prosinca 1992. koji potpisuje Globusov investigativni tim,4 a koji uz Ugrei
simboliki na lomai spaljuje jo neke tada drugaije enske glasove (Slavenku Drakuli,
Jelenu Lovri, Radu Ivekovi i Vesnu Kesi). Promatrajui taj tekst iz dananje perspektive,
upravo mi se njegov zavretak nadaje kao poetak za otvaranje ovdje postavljene problema-
tike identiteta u ijem u dijalogu itati esejistiku Dubravke Ugrei. Spomenuti tekst, nai-
me, zavrava konstatacijom da su prozvane autorice skupina samoivih ena srednje dobi koja
ima ozbiljnih problema s vlastitim etnikim, etikim, ljudskim, intelektualnim i politikim
identitetom! 5 U obrtanju ovog krajnje diskriminirajueg iskaza spomenuta teksta, upravo
naznaeni problemi s identitetom za koji se terete spomenute autorice ini samu sr pojma
identitet unutar njegova suvremenog teorijskog promiljanja. To e se uostalom pokazati
i u samoj praksi u vrijeme reinterpretacije nacionalnog identiteta nakon stiavanja ratne
traume. Drugim rijeima, ako su Ugrei i spomenute autorice bile jedne od rijetkih koje
su imale problema s nacionalnim i inim identitetom s poetka 90-ih, ostali e ga, kako je
stvarnost to pokazala, imati nakon spomenutog kritinog razdoblja. Time se potvrdila teza
2
Luki, 2001.; Luki, 2006.; Zlatar, 2004.; Biti, 2005.; Hawkesworth, 2006. i dr.
3
Dubravko Jeli, Povijest hrvatske knjievnosti: tisuljee od Baanske ploe do postmoderne (drugo, znatno proireno
izdanje), Zagreb 2004., 615.
4
Autorstvo teksta pripada Slavenu Letici.
5
Globus (Zagreb), 11. prosinca 1992., str. 42.

kako identitet nije jedinstvena kampanja, ve je on prije hrpa problema u kojima nacional-
nost zauzima istaknuto mjesto, a tu hrpu zajedniki dijele, kako tvrdi Zygmunt Bauman u
svojoj knjizi Identity, gotovo svi ljudi likvidne moderne.6 I sama Dubravka Ugrei u pod-
crtavanju navedene koncepcije u zbirci eseja Ameriki fikcionar, izdvaja jedan dijalog koji
ironino naglaava nacionalnom identitetu imanentnu problematinost: Srpkinja ili Hr-
vatica? pita, i na licu mu itam ponos to je upuen u stvari. (...) Promatram svog susjeda po
sjeditu, vidim pogled koji oekuje odgovor. Nisam ni jedno ni drugo kaem. Ne znam tko
sam... O, onda ste u big trouble kae suutno moj susjed.7 U kontekstu naznaenih nevolja
s identitetom, eseje Dubravke Ugrei ovdje u tako promiljati u dijalogu s poststruktura-
listikim teorijama o identitetu, uzimajui za temeljno teorijsko uporite tekst Kome treba
identitet? Stuarta Halla, ve prizvanog i u samome naslovu ovoga rada.
Naime, Ugreikino se pozicioniranje prema nacionalnom identitetu odvija prvenstveno
kritikom onoga to Hall naziva esencijalistikom koncepcijom stabilnog, istinskog, fiksi-
ranog i nepromjenjivog kulturalnog identiteta zajednikog jednom narodu sa zajednikom
povijesti i porijeklom.8 Nasuprot takve koncepcije, autoriino je idejno polazite u shvaa-
nju identiteta blisko strategijskoj i pozicijskoj koncepciji identiteta kakvu razvija spomenuti
teoretiar. Ona podrazumijeva kako identiteti nikada nisu singularni, nego se umnaaju,
gradei sebe preko razliitih, antagonistikih diskurza, praksi i pozicija koji se esto meu-
sobno presijecaju; oni su subjekti radikalne historizacije, i neprekidno se nalaze u procesu
promjene i transformacije, tvrdi Hall.9 Navedena se koncepcija u esejistici Dubravke Ugre-
i moe iitati iz njezina zapaanja o fragmentiziranju nacionalnih identiteta nakon ras-
pada Jugoslavije: na ruevinama bive drave (u ratu, dok je jo vrue) nove drave uurbano
grade svoje identitete. Jedna od njih trudi se da na meunarodnom tritu bude prepoznata kao
domovina prve kravate10 te njihovom uvrivanju proizvodnjom antagonizma izmeu su-
sjednih nacija koji odraava, frojdovskim pojmovljem reeno, narcizam malih diferencija:11
Isprva je zapoelo njeno, tajno prebrojavanje, zatim neto oitije dijeljenje, zatim jako oito
igosanje. A kako inae oznaiti svoju stoku, kako svoje stado razlikovati od tuega? (...) Unutar
obiljeenih narodnih skupina zapoelo je novo komeanje: ljudi su poeli traiti novu, dodatnu
nijansu u igu, tu koja e ih staviti na posebno mjesto, koja e odijeliti velikog Hrvata od dobrog
Hrvata i dobrog Hrvata od loeg Hrvata, velikog Srbina od Srbina naprosto.12 Konani ishod
dovodi do formule: identitet, nacionalni, eto kljune rijei rata.13
av identiteta
Sredinji dio strategijske koncepcije identiteta po kojem se mogu paralelno itati teorijska
promiljanja Stuarta Halla i kritika Dubravke Ugrei jest isticanje fikcionalne naravi iden-
6
Zygmunt Bauman, Identity: conversations with Benedetto Vecchi, Cambridge 2004., 12.
7
Dubravka Ugrei, Ameriki fikcionar, Zagreb Beograd 2002.(a), 24. i 25.
8
Usp. Stuart Hall, Kome treba identitet?, Politika teorije, zbornik rasprava iz kulturalnih studija, (prir. Dean Du-
da), Zagreb 2006., 360.
9
Isto.
10
Dubravka Ugrei, Kultura lai, Zagreb Beograd, 2002.(b), 247.
11
Sigmund Freud, Nelagodnost u kulturi, Beograd 1988., 49.
12
Ugrei, 2002.(b), 56. i 57.
13
Isto, 245.

titeta14 putem usporedbe sa ivanjem, krojenjem i openito odjevnom metaforikom. Kako

tvrdi Hall, za razliku od tradicionalnog znaenja identiteta kao sveobuhvatne jednakosti,
be avova i bez unutarnje diferencijacije, u strategijskoj i pozicijskoj artikulaciji identiteti
(...) proizlaze iz pripovjednog posredovanja jastva, ali obavezna fikcionalna priroda ovog pro-
cesa ni na koji nain ne umanjuje njegovu diskurzivnu, materijalnu ili politiku uinkovitost,
ak i ako je pripadnost, uivanje u priu kroz koju nastaju identiteti, djelomice, u imagi-
narnom (i u simbolikom) i stoga uvijek djelomice konstruirana u fantaziji ili barem fantaz-
mikom polju.15 Kasnije u svome tekstu, Hall e identitet imenovati tokom proivnog boda
kao toke privremenog spajanja na subjektne pozicije koje za nas konstruiraju diskurzivne
prakse, preuzimajui taj pojam od Stephena Heatha.16 Ova usporedba s dekonstrukcijskim,
moemo rei i raivajuim itanjem politike stvarnosti 90-ih kod Dubravke Ugrei oso-
bito je plodna prisjetimo li se krojake metaforike iz njezina romana tefice Cvek u ralja-
ma ivota. No, dok se tada radilo o osvijetenoj poziciji s obzirom na knjievne postupke,
u njezinoj esejistici 90-ih, krojaka metaforika je upotrijebljena za itanje ratne stvarnosti
kao teksta.17 Naime, u njezinom raivajuem itanju politike stvarnosti 90-ih, este su
upravo spomenute usporedbe identiteta i odijevanja.
Ve navedeni citat u kojem se odjevni predmet kravate izdvaja kao prepoznatljiva kom-
ponenta novostvorenog hrvatskog nacionalnog identiteta moe se nadopuniti zapaanjima
koja istiu preoblaenje cjelokupne simbolike sfere nakon raspada Jugoslavije. Sve se pre-
obuklo u neto drugo: od akih knjiga do dravnih simbola: Ljudi koji e pisati novu
poetnicu za svoje ake pripadaju narodima koji su se omotali u nacionalne zastave kao u svoj
jedini identitet. Taj identitet ih ini sigurnima, daje im osjeaj realnosti, poput dobro provje-
rene marke Burberry ogrtaa.18 U tom vremenu dizajniranja i redizajniranja,19 nacionalna
se scenografija namjeta po evropskim krojevima: to da ti kaem, naa nova drava je
kao bajka. Dola je dobra vila i arobnim tapiem nas pretvorila u Evropljane. Da bismo se
pokazali kao takvi, na televiziji su pjevaice obuene kao princeze, a pjevai kao prinevi. Po-
asna garda podsjea na olovne vojnike.20 I u kasnijim esejima, problemski usredotoenima
na globalizacijske kulturne fenomene, autorica novostvorenu eksploziju identiteta prispo-
dobljuje trinom ponudom u kojoj e svatko nai neto po svojoj mjeri: od tradicionalnog
Blutt und Boden paketa do sofisticirane biseksualnosti.21 Dosljednost autorice u upotrebi
naznaene metafore vidljiva je i u novijem primjeru izravne usporedbe identiteta s unifor-
mom koju navodi u jednom intervju za tjednik Feral Tribune, 12. sijenja 2006.: Identitet
je poput stare, izjedene moljcima maskirne uniforme koju godinama drite u ormaru. U ne-
kom historijski pogodnom trenutku izvlaite je iz ormara i oblaite. Ako je obuete u pra-
vom trenutku to su mnogi Hrvati uinili moe se dogoditi da profitirate. Ako se zablenete
i zaboravite skinuti uniformu, ve u sljedeem trenutku izgledat ete smijeno, to se takoer
14
Navedenu je koncepciju fikcionalnog identiteta u kontekstu Ugreikine zbirke Kultura lai ve istaknula A. Zlatar
(Zlatar, 2004., 125.)
15
Usp. Hall, 2006., 360. i 361.
16
Isto, 362.
17
U tom smislu se onaj prvotno naznaeni diskontinuitet u autoriinom knjievnom diskursu ne pokazuje kao po-
sve fiksirana podjela o emu je ve bilo rijei u dosadanjoj literaturi o ovoj autorici. Usp. Luki, 2001.; Zlatar,
2004.
18
Ugrei, 2002.(b), 32.
19
Isto, 247.
20
Ugrei, 2002.(a), 75.
21
Ugrei, 2002.(c), 214. i 215.

mnogim Hrvatima dogodilo. Vole ljudi uniforme, ta da se radi! Uniforma ini ovjeka. Na-
vedena nestabilnost identiteta artikulirana odjevnom metaforikom koju moemo uzeti za
provodni motiv autoriina diskursa ovdje tako priziva blisko Baumanovo zapaanje prema
kojem (...) obvezivanje za jedan doivotan identitet ili ak manje od doivotnog vremena, ali
za jedan dulji ivotni period, vrlo je riskantno. Identiteti su za noenje i pokazivanje, a ne za
pohranjivanje i uvanje.22 Navedena metaforika, u sluaju iskazivanja nestabilnosti i promje-
njivosti nacionalnog identiteta, kod Ugrei pri tom takoer neodoljivo podsjea na dobro
poznatu metaforu rodnog identiteta kao maskerade Judith Butler iz njezine knjige Nevo-
lje s rodom koju ona preuzima od psihoanalitiarke Joan Riviere.23 U tom kontekstu treba
nadodati kako u Ugreikinim nevoljama s identitetom, nacionalnost, dakako, nije jedini
bauk. Nacionalistiki diskurs rata koji je u svojoj sri duboko patrijarhalna, muka stvar,
uinio je njezin glas dodatno subverzivnim unutar rodne politike identiteta. Pri tom bi se
anrovskoj oznaci knjige Kultura lai kao zbirke antipolitikih eseja koju autorica preuzima
od knjige Antipolitika jednog romanopisca Gyrgya Konrada, mogla pridodati i navedenom
naslovu samo naizgled kontradiktorna deviza osobno je politiko kao kljune odrednice su-
vremenog feminizma kako je tumai Carole Pateman u svojoj knjizi enski nered: Demo-
kracija, feminizam i politika teorija.24
U ovom odlomku naznaeno preoblaenje identiteta u ratnoj zbilji 90-ih kako ga do-
nosi autorica imalo je, dakako, ne samo teorijske nego i praktine krvave posljedice zbog
ega se Ugrei jasno pozicionirala izvan pretpostavljene priivke identiteta. Ona se ne eli
identificirati s niti jednim nacionalnim simbolikim prostorom, deklarira se kao transnaci-
onalna i estoko odbija biti zaivenom u identitet u ime kojeg se vodi rat. Njezina reakcija
moe se saeti u parafrazu naslova spomenuta Hallova teksta: Kome, naposljetku, i treba
takav identitet?
Ah, taj identitet!

Pa ipak, je li mogue u potpunosti izbjei nevolju zvanu identitet? Kako tvrdi Hall, de-
konstruirani pojmovi kao to je u ovom sluaju identitet, nisu dijalektiki dokinuti jer ne
postoje drugi u potpunosti razliiti pojmovi koji ih mogu zamijeniti. Takvi pojmovi djeluju
u intervalu izmeu dokidanja i pojavljivanja: ne moemo ga misliti na stari nain, ali bez ko-
jeg odreena kljuna pitanja uope ne moemo promiljati tvrdi Hall.25 Naposljetku, trebao
nam identitet ili ne, on je, kako tvrdi Benedetto Vecchi, drutveno nuna konvencija.26 U tom
smislu su i kod Dubravke Ugrei na individualnoj razini, paradoksalno, prisutni svi oni me-
hanizmi koji sudjeluju i u kreaciji kolektivnog identiteta iju demontau ona vjeto vri. Una-
to njezinu odbijanju nacionalnog identiteta, a kasnije i samoga pojma identitet prema kojem
se u svojoj zadnjoj zbirci eseja odnosi kao prema dosadnoj i optereujuoj nunosti: (...) Jer
da bih uope izmakla morala sam pokazati svoju identifikacijsku tablicu objeenu ispod vrata,
22
Bauman, 2004., 89.
23
Judith Butler, Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta, Zagreb 2000.
24
Carol Pateman, enski nered. Demokracija, feminizam i politika teorija, Zagreb 1998. O problematici veze osobnog
i javnog u spomenutoj zbirci Ugreikinih eseja vidjeti Luki, 2001.
25
Hall, 2006., 358.
26
Vecchi prema Bauman, 2004., 7.

svoj paso. Bez njega nikamo ne mogu, svaki put kad prelazim neku dravnu granicu, trae od
mene da ga pokaem. U svaki formular koji ispunjavam moram upisati taj identitet. Inae, po
zanimanju sam knjievnica, nobody is perfect, svatko nekako zarauje svoj kruh, ali se u rezulta-
tu, gle, pokazalo da sve to napiem nije napisala knjievnica nego hrvatska knjievnica. Ah, taj
identitet!,27 u njezinu se sluaju takoer mogu jasno vidjeti spomenuti avovi identiteta. Tako
i njezin vlastiti identitet nastaje u artikulaciji razlike naspram Drugog, u ovom sluaju nacio-
nalistikog diskursa 90-ih, a njegova je fikcionalizacija svoju potvrdu dobila i u autoriinim
romanima, ukoliko se drimo donekle tradicionalne podjele na fikciju i ne-fikciju, ije su gra-
nice u ovom sluaju bitno poljuljane. Autorica je jednako tako bricoleur28 osobnog identiteta,
krojaica vlastite prie (sree) o identitetu koji se umjesto u nacionalni prostor uiva u hetero-
topiju29 knjievnosti. Autorica tako mijenja lijepu nau za lijepu knjievnost i ostaje izvan
domovine kao mjesta identiteta, a s obzirom na mjesto boravka odabire trajnu bezdomnost.30
S druge strane, ni kolektivitet nije toliko stran samom subjektu esejistikog diskursa ka-
ko bi se to na prvi pogled moglo initi. Subjekt spomenute esejistike ne odrie se posve lako
prvotnih zasada kolektivnog identiteta biveg jugoslavenskog prostora. Unato ironijskom
odnosu i demontanom pristupu prema, ne samo novostvorenom kolektivitetu hrvatske
nacije, ve i kolektivnim zasadama vlastitog identiteta vezanog za prostor bive Jugoslavije,
taj se potonuli identitet nerijetko vraa kao sablast koja kod spomenuta subjekta izaziva
shizofrenu poziciju: Prestanite se muiti kae moj amsterdamski kolega. Zaboga, pa niste
vi svoja zemlja! Naalost, jesam kaem naglo i ne znam da li da zbog te injenice, jedno-
stavne kao pivo u ai preda mnom, plaem ili da se smijem.31 Takva je pozicija ujedno i pro-
vodni motiv zbirke Ameriki fikcionar ija se temeljna problematika identiteta moe svesti
na pitanje kako ga artikulira sama autorica: Kako stvari stoje s mojom personalnou? Jesam
li se ikada zapitala o tome? Jesam li se ikada zapitala koliko sam proizvod dugogodinjeg rada
sistema u kojem sam ivjela, a koliko vlastiti? I nisam li u ovom trenutku NITKO, samo brojka
bez identiteta, nisam li anonimno ljudsko meso u rukama gospodara rata? 32 No, i u takvom
po subjekt traumatinom rasapu nekadanjih vrstih zasada identiteta kao jedina opipljiva
uporita jesu uspomene i sjeanja na osobnu povijest kao dio mozaika potonule i prebrisa-
ne kolektivne povijesti. Na svoju e socijalistiku kolsku poetnicu autorica gledati s iro-
nijom, ali istovremeno i kao na moguu spasonosnu formule od prijeteeg zaborava: Moju
memoriju naselili su virusi. U glavi naglo bljesne pokoji fragment. U divljaka luk i strijela,
eljeznica, selo grad, da nam ivi zemlja cijela, da nam ivi, ivi rad. Nekoliko stihova iz moje
rane socijalistike poetnice koji bi me, kao jedan od stotine pobrkanih kljueva koje jo uvijek
posjedujem trebali dovesti do nekih vrata, do odgovora na postavljena pitanja, zavravaju u
poruci Frodo lives!33 U naznaenoj se artikulaciji autoriina diskursa mogu tako konano
razabrati dvije naizgled ambivalentne strategije: uz praksu demontae fikcijskog karaktera
novostvorenog nacionalnog identiteta supostoji i tendencija oblikovanja antimodernisti-
kog protusvijeta34 nostalgije za potonulom domovinom Jugoslavijom, njezinom, kako je
27
Dubravka Ugrei, Nikog nema doma, Zagreb 2005., 77.
28
Bauman, 2004., 49.
29
Michel Foucault, O drugim prostorima, Glasje. asopis za knjievnost i umjetnost, 3/1996., br. 6, 8.-15.
30
Usp. Celia Hawkesworth, Vrijeme i mjesto u djelima Dubravke Ugrei, ovjek, prostor, vrijeme. Knjievnoan-
tropoloke studije iz hrvatske knjievnosti, (ur. Dunja Falievac i iva Beni), Zagreb 2006., 437.
31
Ugrei, 2002.(a), 21.
32
Isto, 121.
33
Isto, 184.
34
Usp. Zoran Kravar, Antimodernizam, Zagreb 2003.

sama autorica na vie mjesta u svom esejistikom diskursu naziva, Atlantidom. Pri tom
odabir melankolinog i nostalginog diskursa prolom vremenu unutar bive drave, za koji
se nerijetko rabi pojam jugonostalgije ovdje, dakako, elim osloboditi negativne politike
konotacije vrlo esto prisutne u njegovoj artikulaciji unutar javnog medijskog diskrusa,35
podrazumijevajui ga prvenstveno kao iskaz umjetnike reakcije na socijalistiku prolost
koja ima niz svojih umjetnikih pojava kod europskih umjetnika kako to navodi Charity
Scribner u svojoj knjizi Requiem za komunizam. Rije je o umjetnikoj interpretaciji politi-
ke sjeanja na socijalizam, oblikovanoj kroz diskurse nostalgije, oplakivanja, melankolije i
poricanja koji se kreu od trijeznoga opisa do melankoline fiksacije.36 I samoj su autorici,
naime, poznati teorijski radovi iz podruja fenomena nostalgije, primjerice onog Svetlane
Boyim, zasigurno najeminentnije prouavateljice tog fenomena na koju se Ugrei i pozi-
va u svojim tekstovima.37 Unutar istovremenog raivanja kolektivne i ivanja vlastite prie,
patchwork vlastita kulturno-geografskog identiteta, makar prisutan i u nostalginoj artiku-
laciji, nipoto nema beznaajnu oblikotvornu ulogu u kreiranju njezina identiteta. Dapae,
kao to se posebno dobro moe uoiti u esejistikoj zbirci Ameriki fikcionar, zadravanje
nekih komponenti etniciteta u novom kljuu, slue autorici kao izvor subverzivne politike
slabljenja Zapada.38 elim, naposljetku, naglasiti kako smatram da je svaka fikcionalizacija
identiteta prihvatljiva ukoliko je individualna i osvijetena to je, kako sam nastojala prika-
zati, sluaj kod Dubravke Ugrei.
I avovi su sve bljei

Kao to je i nostalgija kao jedini mogui oblik otpora nasilnom prekrajanju identiteta
vrlo brzo postala disciplinirani trini proizvod,39 nova preslagivanja identiteta koja su usli-
jedila nakon tektonskih pomaka u 90-im, nisu zaobiena u esejistikim promiljanjima ove
autorice kao to nisu ostala neupisana i u njezin vlastiti patchwork identiteta. Traumatini
glasovi 90-ih donekle su utihnuli, a pred sam subjekt postavljena je nova slagalica koja sad
upravo rauna s tritem kao sa svojom sredinjom karikom. U svojoj posljednjoj knjizi
eseja, autorica tako nagovjetava kraj vladavine nacionalnog i poetak trinog u artikula-
ciji identiteta: (...) u budunosti bi, umjesto naroda i drave, novi identity maker mogla biti
kakva mona korporacija, pa bi se u tom sluaju moglo dogoditi da logika novca naprosto pre-
brie dravne granice i identitete. Ako se to dogodi, Srbija e se zvati Ikea, a njezini stanovnici
Ikeancima, i Slovenija Siemens, sa stanovnicima Siemensovcima.40 I u njezinom posljednjem
romanu Ministarstvo boli,41 predzadnje stranice su artikulirane tonom slijeganja ramena s
35
Usp. Ugrei, 2002.(b), 288.
36
Charity Scribner, Requiem for communism, Cambridge Massachusetts London 2003.
37
Ugrei, 2002.(b), 287. Ovdje upuujem na rad Ivice Bakovia (2007.) Modeli nostalgije u hrvatskoj knjievnosti 20.
st. (naalost, jo uvijek u rukopisu) koji upravo iz perspektive teorijskih promiljanja o nostalgiji Svetlane Boyim iz
njezine knjige Budunost nostalgije ita Ugreikin roman Ministarstvo boli.
38
Usp. Stuart Hall, Naa minimalna ja, Razlika/Diffrance. asopis za kritiku i umjetnost teorije, 3/2003., br.3-4.,
119.
39
Danas je ona, kao to je poznato, pretvorena u turistiki suvenir bivih socijalistikih zemalja to je najbolje vidljivo
u primjeru kulturnih industrija suvremenog Berlina
40
Ugrei, 2005., 199.
41
Ovdje, dakako, ne stavljam na istu razinu autoriinu esejistiku i njezinu proznu fikciju niti mislim kako je spomenuti
roman iskljuivo autobiografski. No, smatram kako se njezina esejistika i prozna fikcija mogu dijaloki promatrati

obzirom na daljnji razvoj traumatinih politikih dogaaja 90-ih: to se Hakog tribunala

tie, dosjei se gomilaju, hrpe papira rastu, videozapisi sa suenja svojom duinom pokrivaju
kvadraturu zemlje koje vie nema. ini se da se svaki gubitak ipak nadomjestio, u stvarnom,
u ironinom ili u grotesknom obliku, ali se nadomjestio. Rane su zarasle, nekome pravo, ne-
kome krive, ali su zarasle. I avovi su sve bljei.42 Ako su neki avovi postali bljei, novi su
na pomolu. Identitet kao nikad dovreni proces u vrijeme suvremene stvarnosti, obiljee-
ne dinaminim tranzicijskim promjenama dobio je novi komadi tkanine prema kojem se
treba pozicionirati. Naposljetku se i sam subjekt esejistike koji svojom strategijom demon-
tae uoava nove promjene koje neminovno prate identitet naao u rvnju globalizacijskih
promjena koje su utjecale na njegovo ponovno oblikovanje. U tom kontekstu je i autoriin
simboliki povratak u domovinu bio vezan upravo uz korporacijski projekt knjiga uz no-
vine kada se njezin roman tefica Cvek u raljama ivota mogao kupiti na kiosku zajedno
s Veernjim listom.43 ini se tako da je kapitalizam novi bauk koji neminovno krui njezi-
nim, a i svim ostalim pojedinanim i kolektivnim nevoljama s identitetom.
Who Needs Identity? The essays of

Dubravka Ugrei
Abstract: Paper analyze the problem of national identity in the Dubravka Ugreis essays after 1991,
the year wich symbolicaly splits her work. National identity in essays of Dubravka Ugresic is ma-
inly articulated by critic of essentialist conception of stabile, true, fixed and unchangeable cultural
identity. Opposite to that, her strategy of fictional identity (Zlatar) considers that identity is not
all time project but continuos process of change and transformation wich is close to the ideas of
poststructural identity theories (Bauman, Hall et al.).
Key words: Dubravka Ugrei, literary opus, cultural identity, 1991, fictional identity.

Literatura
Ivica Bakovi, Modeli nostalgije u hrvatskoj knjievnosti 20. st., diplomski rad, rukopis 2007.
Zygmunt Bauman, Identity: conversations with Benedetto Vecchi, Cambridge 2004.
Vladimir Biti, Rasuta baina. Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei, Doba svjedoenja.
Identitet i trauma, Zagreb 2005., 225.-241.
Judith Butler, Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta, Zagreb 2000.
Michel Foucault, O drugim prostorima, Glasje. asopis za knjievnost i umjetnost, 3/1996., br.
6, 8.-15.
te ako autobiografski modus nije bio matrica pisanja kojom se sluila autorica u svome pisanju romana Ministarstvo
boli, autobiografski modus uvijek moe biti modus njegova itanja, kako navodi A. Zlatar pozivajui se na Paula de
Mana (Zlatar, 2004., 138.)
42
Ugrei, 2004., 299.
43
Usp. Mikuli, 2003.

Sigmund Freud, Nelagodnost u kulturi, Beograd 1988.

Stuart Hall, Kome treba identitet?, Politika teorije, zbornik rasprava iz kulturalnih studija, (prir.
Dean Duda), Zagreb 2006., 357.-374.
Stuart Hall, Naa minimalna ja, Razlika/Diffrance. asopis za kritiku i umjetnost teorije,
3/2003., br. 3-4, 113.-121.
Celia Hawkesworth, Vrijeme i mjesto u djelima Dubravke Ugrei, ovjek, prostor, vrijeme.
Knjievnoantropoloke studije iz hrvatske knjievnosti, (ur. Dunja Falievac i iva Beni), Za-
greb 2006., 431.-445.
Hrvatska je zemlja voajera (intervju s Dubravkom Ugrei vodio Igor Lasi), Feral Tribune, 12.
sijenja 2006.
Hrvatske feministice siluju Hrvatsku, Globus, 11. prosinca 1992.
Dubravko Jeli, Povijest hrvatske knjievnosti: tisuljee od Baanske ploe do postmoderne (drugo,
znatno proireno izdanje), Zagreb 2004.
Zoran Kravar, Antimodernizam, Zagreb 2003.
Jasmina Luki, Pisanje kao Antipolitika, Re, 7/2001., br. 64., 73.-102.
Jasmina Luki, Imaginarne geografije egzila: Berlin i Rijeka kao fikcionalni toponimi u prozi Du-
bravke Ugrei i Dae Drndi, ovjek, prostor, vrijeme. Knjievnoantropoloke studije iz hrvatske
knjievnosti, (ur. Dunja Falievac i iva Beni), Zagreb 2006., 461.-477.
Borislav Mikuli, Knjiga itanja i zaborava. Okuaji iz politike fiziologije knjievnosti (http://
deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Knjizevnost/index.html; posjeeno 15. kolovoza 2007.)
Carol Pateman, enski nered. Demokracija, feminizam i politika teorija, Zagreb 1998. Prevela
Mirjana Pai Jurini
Charity Scribner, Requiem for communism, Cambridge Massachusetts London 2003.
Dubravka Ugrei, Ameriki fikcionar, Zagreb Beograd 2002.(a)
Dubravka Ugrei, Kultura lai, Zagreb Beograd, 2002.(b)
Dubravka Ugrei, Zabranjeno itanje, Zagreb Beograd 2002.(c)
Dubravka Ugrei, Ministarstvo boli, Zagreb 2004.
Dubravka Ugrei, Nikog nema doma, Zagreb 2005.
Andrea Zlatar, Pisanje u egzilu/azilu (Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli u kontekstu
proze Dubravke Ugrei), Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj enskoj knjievnosti, Zagreb
2004., 119.-139.

11.
KNJIEVNOST GLOBALIZACIJE ILI
GLOBALIZACIJA KNJIEVNOSTI?
Ivan Maji
Saetak: Utjecaj suvremenih globalizacijskih procesa suoava sve kulturne produkte

da preispitaju vlastita polazita. Knjievnost, kao i teorija knjievnosti te komparativna
knjievnost u tome nisu iznimke. Ovaj lanak pokuava anticipirati (predvidjeti) koja e
pria o knjievnosti tek biti ispriana uslijed novih okolnosti dominacije engleskog jezi-
ka te neizvjesne i goleme mogunosti recepcije posredovane digitalnim medijima. Me-
todoloki problemi oiti u posljednjim desetljeima znak su injenice da se sam koncept
shvaanja knjievnosti promijenio. Shodno tome, moe se opravdati i pojava post-nacional-
nih, postkolonijalnih, inter/transkulturnih pristupa knjievnom prouavanju kod kojih je
identitet kao promjenljiva kategorija skoro iskljuivo miljen kao alteritet i/li hibriditet.
Kljune rijei: globalizacija, komparativna knjievnost, mediji, suvremena knjievnost, pos-

tkolonijalna knjievnost, interkulturna knjievnost, transkulturna knjievnost, hibridni
identitet
I.
B
rojni pojmovi koji se odnose na ljudski duh, tonije, oni pojmovi koji ne podlijeu
jasnoj i egzaktnoj, iskustvom omoguenoj, provjeri, upravo inom svoje oznaenosti
unutar jezika postaju mjestom aktiviranja nepredvidivih predodbi o sebi samima.
Posrijedi je proces pridobivanja znaenja, odnosno, figurativno, bitke za znaenje u
kojoj, upravo zbog svoje spekulativnosti na koju je znak osuen, a time i nemogunosti
dopiranja do referenta, denotacija i konotacija prestaju biti jasno razluive, odnosno, de-
notacija uvijek ve ima udjela u konotaciji i obratno, ili je ak, po Barthesu, denotacija
posljednja u nizu konotacija.1 Kada je o knjievnosti rije, pitanje koje se u novije vrijeme
postavlja glasi: gdje se nalazi predodba o znaku, je li mu inherentna ili mu je dodijeljena
kontekstom, ideologijom, diskursom i na koncu, je li podlona promjenama i utjecajima?
Drugim rijeima, put do znaenja nikada nije jasno zadan, tovie, neizvjestan je i ispresi-
jecan mnogobrojnim stranputicama predodbi koje svoju aktivaciju nerijetko zahvaljuju
upravo kontekstu vremeno-prostora upisanoga u in (d)oznaavanja. Ukratko, knjiev-
1
Usp. Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb 2000., 67.

nost e biti ono to e odreena skupina ljudi u odreenom vremenu i prostoru smatrati
knjievnou. Posrijedi je Foucaultova arheologijska diskurzivna uokvirenost koja, budu-
i uvijek ve prije svakog oznaavanja, usmjerava svoju mo u ono to drimo znae-
njem, u ovom sluaju znaenjem knjievnosti. Znaenje se, u tom konteksu, derivira iz
neega to mu konstitutivno prethodi.2 S druge pak strane, taj odmak, meuprostor koji
karakterizira znaenje, za Jacquesa Derridu nije uvjetovan diskursom, ve i sam sadrava
ono to e pisanjem ili govorom biti aktualizirano kao znaenje. Znaenje mora ekati da
bude izreeno ili napisano da bi samo sebe nastanilo i postalo ono to za razliku od sebe
jest: znaenje.3 Znaenje pojma knjievnosti tako postaje i kontekstualno (diskurzivno)
i inherentno varijabilno.
Logino je stoga da je sudbina takvih pojmova kao to je knjievnost obiljeena posve
razliitim ishodima. Knjievnost je tako nekada jasno bila vezana uz oponaanje uzvienog
i za ljudski rod presudnog dogaaja kojim se, preko saaljenja i straha dolazilo do proie-
nja (Aristotel), ona je, primjerice, bila shvaana kao osnovni oblik oblikovanja odreenog
tipa morala i uzusa visokog kulturnog ponaanja, ona je bivala jedna od nekoliko fakto-
ra uspostavljanja historijskog odnosa sadanjega prema prolom u kojem se upravo u tom
prolom, knjievno posredovanom, oblikovao identitet, u prvom redu nacionalni. U novije
vrijeme, neki inherentno knjievni elementi pronalaze se i izvan samog djelokruga knjiev-
nosti, tovie, dovode se u vezu s konstituiranjem diskursa filozofije (Derrida) ili povijesti,
koja, zamijenjena terminom metapovijesti, sugerira knjievni diskurzivni kontekst u kojem
nastaje (White, LaCapra), drugim rijeima, knjievna naracija stoji u podlozi historiograf-
ske argumentacije ime se dovodi u pitanje vjerodostojnost te argumentacije.
Upravo navedena razmiljanja bila su mi poticaj da se ovim radom zapitam, kakva e pri-
a o knjievnosti tek biti ispriana iz dananje perspektive vremena globalizacije koje obi-
ljeava internetski protok informacija, dominacija engleskog jezika kao suvremenog koinea,
formiranje nadnacionalnih potroakih mrea u kojima nestaju granice, gdje postoji samo
logika istog protoka kapitala bez ideologija? Odnosno, hoe li se predodba o knjievno-
sti izmijeniti u razdoblju koje samo sebe naziva post-ideolokim, a zapravo je razdoblje u
kojem se vie nego ikad oituje ideoloka borba za prisvajanjem tradicija prolosti?4 Ako
su se, s druge strane, ve izmijenili konteksti ljudskih ivota u novim, posve drukijim or-
ganiziranjima slobodnog vremena, upranjavanja odreenih aktivnosti na mjestu na kojem
su bile neke druge aktivnosti, to posljedino zahvaa i fenomen itanja koji poinje dobi-
vati drukiju ulogu. Nadalje, ta pitanja otvaraju nove probleme artikulacije transformira-
nog identiteta koji se u globalno postkolonijalnom vremenu5 doivljava kao parcijalna,
hibridna, interkulturna ili transkulturna kategorija pripadnosti nacionalne, jezine ili/i
knjievno-kulturne. Sve te reperkusije vremena i prostora postaju neizostavan faktor u re-
definiranju pojma knjievnosti.
Knjievnost, dakako, ve sada doivljava transformaciju, kako kao znak i predodba o
znaku, tako i kao manifestacija znaka koja u novim varijantama posredovanja gubi svoju
usmjerenost iskljuivo na papir, knjigu. U virtualnim svjetovima, knjievnost, a time i knji-
2
Biti, 2000., 573.
3
Jacques Derrida, Pisanje i razlika, Sarajevo Zagreb 2007., 11.
4
Usp. Slavoj iek, Gdje smo 40 godina nakon 68?, Up&Underground, br. 13-14/2008., 8.
5
O terminolokim i metodolokim odnosima globalizacije, globalnoga i postkolonijalne teorije i prakse vidjeti Si-
mon Gikandi, Globalization and the Claims of Postcoloniality, The South Atlantic Quarterly, 100/2001., br.3,
627.-658.

Knjievnost globalizacije ili globalizacija knjievnosti? 121
evna pripadnost, ne moe biti jednako promatrana jer smo svjedoci fenomena u kojemu su
uvjeti koji knjievnost omoguuju promijenjeni. Nisu vie nakladnici, urednici i sl. jedini
koji participiraju u oblikovanju knjievnog proizvoda, sada medijem interneta, virtualnim
knjigama, zbirkama, blogovima i sl. nastaje knjievnost koja, upravo zbog drukijih uvjeta
nastanka poinje dobivati drukiji status. Ta izloenost knjievnog proizvoda s jedne strane
mu jami, medijem posredovanu, neogranienu, ali i nepredvidivu recepciju, ali isto tako, s
druge strane, ba kao kod Benjamina, apsolutno naglaavanje izlobene vrijednosti posta-
je tvorevina posve novih funkcija,6 a time se otvara mogunost da neka druga funkcija
zamijeni dotadanje percipiranje umjetnikog djela.7
Meutim, novi kontekst sa sobom donosi i nova pravila igre. Moe se rei da
ba kao to tehnika reproduktivnost umjetnikog djela mijenja odnos mase prema
umjetnosti,8 digitalna to ini jo i vie mijenjajui ne samo masu, ve i umjetnost.
Drugim rijeima, odnos meu polovima knjievne razmjene, odnos izmeu s jedne stra-
ne poiljatelja, autora, adresanta i primatelja, itatelja, adresata s druge, takve je naravi
da se, ovisno o promjenama u tom meuodnosu, uvjetuju i pravila same knjievne poru-
ke. Naime, knjievni je proizvod preko interneta, unutar globalnog sela, dostupan svi-
ma, ali dostupan ne znai i razumljiv. Na jedinstvenom, globalnom knjievnom tritu
smjetenom u virtualnom prostoru interneta, itljivost e tekstova ovisiti o publici koja
e biti u mogunosti proitati tekst. Engleski jezik tako postaje jamac irokog trita, ja-
mac itljivosti, jer engleski jezik iz godine u godinu prestaje biti strani, a sve vie postaje
koine nove, postideologijske, globalizirane civilizacije i preduvjet svake internacionalne
komunikacije. Figurativno reeno, engleskim se jezikom kupuje ulaznica za sudjelovanje
u igri globalne komunikacije.
II.
Jedan od dominantnih atributa svakodnevice kojim smo obiljeeni u suvremenom vre-
meno-prostoru jest atribut globalno. Globalnost je pojam koji upravo zbog uestale upo-
rabe (a moglo bi se time rei i iterabilnosti) nema jednoznano shvaanje,9 ali tim se poj-
mom gotovo uvijek podrazumijeva dostupnost i obuhvatnost istovremeno. Globalnost tako
shvaena postaje jedna od osnovnih strategija naega vremena.10 Uvjet po kojemu novi
6
Walter Benjamin, Estetiki ogledi, Zagreb 1986., 134.
7
Usp. isto.
8
Isto, 143.
9
Razliita, pokatkad i kontradiktorna shvaanja toga pojma u razliitim disciplinama detaljno analiziraju Gikandi
(2001.), Kadir (2004.) i OBrien-Szeman (2001.).
10
U inspirativnom lanku To World, To Globalize Comparative Literatures Crossroads, Comparative Literature Stu-
dies, Vol. 41, No. I, 2004., Djelal Kadir prepoznaje taj globalizcijski zahtjev i kovanicom to world gdje poglagoljuje
imenicu world, naglaava radnju koja nalae da se ispuni, radnju, vrlo slinu glagolu globalizirati (to globalize). Ka-
dir istie kako je strategija uiniti svjetskim odlika globalizacije, ali ne zaustavlja se na tome, ve analizira jo dva
primjera u kojima se dogodila slina tendencija. U analizi Herodotova i Goetheova globalnoga izraavanja,
i Weltliteratur, Kadir obraa pozornost na specifinost vremena u kojem Herodot i Goethe, utemeljuju povijest, od-
nosno nacionalne knjievnosti, pitajui se to e potreba invokacije neega kao to je svijet, danas, u vidu globali-
zacije nama donijeti. Zanimljivo je to se Kadirovo tumaenje Goethova pojma svjetske knjievnosti u potpunosti
razlikuje od Pizerova koji, kako e se kasnije u radu vidjeti, smatra Weltliteratur idejom koja se globalizacijom ostva-
ruje, za razliku od Kadira koji smatra taj isti pojam svjetske knjievnosti zaetkom nacional(isti)nog razdvajanja
nacionalnih knjievnosti, dok globalizacija svojom postkolonijalnou razara taj princip. (What I wish to foreground

kulturni proizvod moe doivjeti recepciju o kojoj, pak, ovisi, jest uvjet dostupnosti koja
je zajamena kontekstom globalnosti. Knjievnost koja danas nastaje, jo ako je napisana
na engleskom jeziku, a ako ne, barem prevedena na engleski jezik, ta knjievnost se liava
svoje usmjerenosti na uzak prostor svog jezino-kulturnog podruja, dobiva mogunost
protenosti i itljivosti, postaje globalna knjievnost. U tom smislu, ui u krug globalne
knjievnosti, postaje vrlo slino ulasku u krug odabranih. A pisati globalno bi znailo pisati
engleskim jezikom jer se upravo taj jezik prepoznaje kao jezik globalne komunikacije.11
Zanimljivo bi bilo vratiti se koje stoljee unatrag i prisjetiti se Goetheova koncepta
Weltliteratur, koncepta svjetske knjievnosti koji je prema nekim stajalitima upravo bio
pretea onoga to se danas dogaa, pogotovo uzme li se u obzir globalnost, odnosno do-
stupnost dananjih knjievnih proizvoda, to se i u Goetheovo vrijeme pretpostavljalo kao
bitan preduvjet konceptu svjetske knjievnosti. Tako John Pizer u svom lanku Toward A
Productive Interdisciplinary Relationship: Between Comparative Literature and World Litera-
ture dovodi u vezu Goetheovu koncepciju svjetske knjievnosti i dananje vrijeme, smatra-
jui da upravo Goetheova paradigma moe biti potencijal premoivanja razliitih disci-
plina: svjetske i komparativne knjievnosti.12 On naglaava kako nije iznenaujue da je
dananja knjievno-komparativna globalizacija shvaena upravo pod znakom Goetheova
koncepta Weltliteratur.13 Problem je, meutim, u tome to taj ideal, iako potreban u smi-
slu nunosti meusobnog supostavljanja tekstova svjetske knjievnosti, praktino postaje
neostvariv zbog novog konteksta informacija koje prezasiuju polje svjetske knjievnosti do
nesagledivih razmjera. Bilo kako bilo, iz Pizerovog lanka jasno se razabire kako je autor
svjestan injenice da je koncept Goetheove svjetske knjievnosti predstavljao klub oda-
branih (ne zabravimo kako je Goethe upravo njemaki narod odabrao da bude poticatelj
drugih u kreiranju takvog kluba svjetske knjievnosti), ali, unato tome, Pizer uoava neke
(barem deklarativne) podudarnosti izmeu nove globalizacijske knjievnosti, koja je uz
to (prema Pizeru) i transkulturna, i Goetheova koncepta svjetske knjievnosti. Pitanje le-
gitimnosti kriterija ulaska u klub odabranih svjetske knjievnosti ostaje pak otvorenim
jer se prednost injenice pripadnosti njemakoj (ili nekoj drugoj velikoj) kulturi u Goe-
theovo vrijeme sada reflektira kao prednost engleskog jezika, kao jamca iroke recepcije i
itljivosti uope.
Pomalo paradoksalna paralela koju Pizer u svom lanku povlai izmeu Goetheova poj-
ma svjetske knjievnosti i globalizacijske, transnacionalne knjievnosti lei u injenici da
Pizer ne shvaa Weltliteratur kao to ga shvaa Kadir, tj. kao zaetak neega to e kasnije
biti prepoznato kao strategijski zahtjev devetnaestostoljetne znanstvene prakse u ustoliava-
nju i razvrstavanju nacionalne/ih knjievnosti. Pizer, naprotiv, u Goetheovu konceptu svjet-
ske knjievnosti vidi predvianje postmodernog globalnog trita,14 preuzimajui od Fritza
is the consistency with which the invocation of something reffered to as world repeatedly correlates and becomes coeval
ideologically with cultural and political thresholds at traumatic cups of history. In the case of Herodotus, that convergence
comes literally at the threshold of what we would come to know as history. In Goethes post-Napoleonic case, such invocation
(Weltliteratur, op. I.M.)(...) will subsequently come to know as national literatures.) Kadir, 2004., 4.-5.
11
Suzie OBrien Imre Szeman, Introduction: The Globalization of Fiction, the Fiction of Globalization, The South
Atlantic Quarterly, 100/2001., br.3, 610.: Anglophone is meant as well to foreground the role of English as a global ver-
nacular both as an empirical fact (the Internet) but also as one of the last rhetorical vestiges of a vanquished power (...).
12
John Pizer, Toward A Productive Interdisciplinary Relationship: Between Comparative Literature and World Li-
terature, The Comparatist, 31/2007., 6.
13
Isto, 7.
14
Goethes remarks anticipate both the postmodern mass global marketing of culture and conservative reaction against this
trend, though here too Goethes thinking is primarily informed by European rather than truly global tendencies. John Pizer,

Stricha misao kako upravo Goethe prepoznaje roenje Weltmarkta. Zanimljivo je meutim
vidjeti u kolikoj mjeri Goetheova koncepcija utjee na suvremene rasprave o komparativnoj
knjievnosti,15 odnosno, koliko razliita tumaenja te koncepcije daju razliite odgovore na
pitanja o razlozima krize komparativne knjievnosti. Jedna od znaajnijih knjiga koja pro-
govara o tom problemu je knjiga Death of a discipline (Smrt discipline) Gayatri C. Spivak
koja poinje reenicom koja dovodi u vezu krizu komparativne knjievnosti, pad Berlin-
skog zida i, vrlo vano, rastue doba multikulturalizma i kulturalnih studija.16
Ono to povezuje Goetheov koncept, krizu klasine discipline komparativne knjiev-
nosti, Pizerovo i Kadirovo potpuno razliito tumaenje Goethea, miljenja sam, zadire u
aktualna pitanja knjievnosti, knjievnog pripadanja i globalizacije unutar novoga kontek-
sta. Goetheov koncept, omoguio je s jedne strane zajedniko knjievno trite, instituciju
svjetske knjievnosti koja je, meutim, jedino mogua u okvirima nacija-drava. Time je
taj koncept istovremeno nadilazio nacionalnu dimenziju knjievnosti, bivao globalan (Pi-
zer), ali je postajao ovisan upravo o nacionalnoj organizaciji preko jezika, autorove pripad-
nosti kulturi i sl. te je na taj nain, pored drugih elemenata iao u prilog formiranju jasno
podijeljenih nacionalnih knjievnosti unutar nacija-drava (Kadir). Postavlja se, takoer,
pitanje moi, odnosno, pitanje kriterija prema kojima odreeni tekstovi, autori ili nacional-
ne knjievnosti dolaze u obzir pri odabiranju.
S druge pak strane, kriza komparativne knjievnosti posljedica je nemogunosti upravo
takvog meusobnog omjeravanja knjievnih tekstova zbog, jednoglasni su Gikandi, Spivak,
Culler i Bassnett, diskursa postkolonijalne teorije kojemu je, ba kao i globalizaciji, jedan
od osnovnih postulata inzistiranje na hibridnosti i razlici, dakle, transcendiranju grani-
ca nacija-drava.17 Spivak uoava potrebu obnove discipline, a obnova je potrebna zboga
toga jer, rijeima Homija Bhabhe, koncepti homogenih nacionalnih kultura(...) ili organ-
skih etnikih zajednica kao osnova kulturnog komparativizma u dubokom su procesu
redefiniranja.18 Drugim rijeima, usporeivati se vie nije moglo jer su subjekti prestajali
biti nosioci jasnih nacionalnih pria, te su postali identitetski nomadi koji vie ne mogu biti
meu kulturama, jer to zahtijeva koliko-toliko jasnu poziciju vlastitog identiteta, ve su uvi-
jek, Bhabhinim rijeima, i ovdje i tamo, na svim stranama, ispod, iznad, ispred, iza.19
III.
Novonastala situacija ne samo komparatistike, ve i ostalih humanistikih disci-
plina koje su u procesima redefiniranja, reakcija je na globalizacijske procese koji su
Goethes World Literatur Paradigm and Contemporary Cultural Globalization, Comparative Literature, 52/2000.,
br.3, 216.-217.
15
Neki od autora koji su pisali o situaciji komparativne knjievnosti danas uglavnom u Americi, osim navedenih u
tekstu su i Susan Basnett (2006.), Jonathan Culler (2006.), Francesco Loriggio (2004.) te David Damrosch (2003) i
pogotovo Damrosch (2006.) gdje naslovom polemiki negira navedeni kraj discipline koje je proklamirala Gayatri
Spivak te svoj rad naslovljava Rebirth of a Discipline: The Global Origins to Comparative Studies.
16
Since 1992, three years after the fall of the Berlin Wall, the discipline of comparative literature has been looking to renovate
itself. This is presumably in response to the rising tide of multiculturalism and cultural studies. Gayatri Spivak, Death of
a Discipline, New York 2001., 1
17
Gikandi, 2001., 628.
18
Homi Bhabha, Location of Culture, New York London, 2006., 7.
19
Isto, 2.

promijenili kako uvjete komunikacije, tako i kontekst vremeno-prostora unutar kojega

se ta komunikacija odvija. Zanimljivo je, meutim, da su, prema Gikandijevu miljenju,
najjai znakovi novog procesa globalizacije doli upravo od strane knjievnih tekstova i
ostalih djela umjetnosti,20 i to, kada je u pitanju knjievnost i knjievna teorija, uglav-
nom preko postkolonijalne kritike. Veza izmeu globalizacije i postkolonijalne kritike za
Gikandija je oita budui da su postkolonijalni romani zapravo romani globalizacije.21
U pozadini privlanosti postkolonijalne teorije nalazi se shvaanje kulture kao kate-
gorije koja je napustila ogranieno nacionalno-dravno drutvo (nation-state society) te,
nasuprot tome, postala zajedniko vlasnitvo svijeta.22 Postkolonijalna teorija, osim to
nijee bilo kakvu nacionalistiku ili priroenu (nativist) pedagogiju koja bi uspostavila
binarnu strukturu opozicije izmeu treeg i prvog svijeta te time naglaava da je situaci-
ja meuprostora daleko kompliciranija,23 sugerira i naputanje mogunosti konstitucije
identiteta kroz model nacije-drave. Ali, napominje nadalje Gikandi, ako su postkolo-
nijalni teoretiari pokuali zaboraviti naciju kako bi postali globalni, nacija nipoto nije
zaboravila njih.24 On time eli ukazati na paradoks prema kojemu se postkolonijalnost,
a time i inherentna hibridnost (knjievnog) subjekta, nee moi dokazati bez prethod-
nog referiranja na nacionalnu podlogu, odnosno, ako se radi o vie njih, na nacionalne
podloge koje su bile u pozadini zauzimanja postkolonijalne pozicije. Argumentirajui
to miljenje, uzima za primjer Sotonske stihove Salmana Rushdiea u kojima prepoznaje
tek tobonje nastojanje da se pie izvan prevladane kategorije nacije,25 ali se unutar
tog romana problem indijskog i engleskog identiteta jednostavno ne moe izbjei. Ti-
me se koncept nacije-drave pokazuje znatno otpornijim nego to je to postkolonijalna
teorija oekivala.
Dokaze tim tendencijama nalazimo i u nama bliim primjerima u kojima se sve ee
dogaa da pisci kojima engleski jezik nije materinji, piu engleskim jezikom. Meutim,
ba kao i u modelu kojega Gikandi analizira, paradoksalnost postkolonijalnosti/global-
nosti se i ovdje oituje u injenici da, iako piu engleskim jezikom, pisci tih djela upravo
naglaavaju svoj, drukiji identitet koji se nalazi u meuprostoru izmeu naputenoga
nacionalnoga i jo-traeega hibridnoga, postkolonijalnoga identiteta. Drugim rije-
ima, piui engleskim jezikom kupuju ulaznicu kojom ulaze na pozornicu globalne
knjievnosti kako bi zatim, unutra, na toj, svjetskoj pozornici, proklamirali svoju vari-
jantu osebujnog, ambivalentnog, nerijetko kontradiktornog identiteta. U krajnjoj liniji,
pisanje engleskim jezikom tek je krinka (dakako, osim to je istovremeno i uvjet iroke
recepcije) iza koje se oslobaa upravo partikularnost osobnoga u (nerijetko poleminom)
dijalogu s nacionalnim, osobno se u pripovijestima nerijetko ak i vraa kao nostalgija
za nacionalnim.
Ta situacija ne reflektira ono proklamirano postkolonijalno stanje razlike kao podloge
za konstituciju hibridnoga identiteta, ve je ona znatno kompleksnija time to se (pripo-
vjedni) subjekt zatie u poziciji neodluivosti izmeu razlike kao modusa operandi vlastita
identiteta i naputajuega, meutim time jo ne i prevladanoga, nacionalnoga (ili regional-
20
Gikandi, 2001., 632.
21
Prema: OBrien-Szeman, 2001., 605.
22
Gikandi, 2001., 631.
23
Isto.
24
Isto, 639.
25
Isto.

noga) identiteta. U tom smislu, znaajan rad Biljane Romi naslovljen Postkolonijalni pisac
u egzilu izmeu dva stolca ukazuje upravo na tu specijalnu neodluivost pisca koji time a
priori postaje izmjeten. Izmjetenost je posljedica dubinske podvojenosti to je gotovo
nagonski osjea kada je rije o jeziku, identitetu, kulturnim silnicama i sl..26 Aleksandar
Hemon i njegovi tekstovi, prije svega roman Nowhere Man, zbirke kraih pria Question of
Bruno, kolumni i eseja Hemonwood, zatim Josip Novakovi sa svojom zbirkom pria Tra-
ei grob u Clevelandu, samo su neki od autora s naih prostora iji pripovjedai razvijaju
tu vrstu neodluiva identiteta, dakle, ne kao identiteta razlike, ve identiteta, figurativno
reeno, koji je na putu ka razlici.
Novi nain izraza u potpunosti pomie predodbu onoga to smo nauili podrazumi-
jevati pod pojmom (nacionalne) knjievnosti i knjievne pripadnosti. tovie, takvi autori
nerijetko upravo inzistiraju na dvostrukosti ili/i viestrukosti pozicioniranja u razliitim
nacionalnim knjievnostima. Oni su u suvremenim okolnostima globalizacije u poloaju
da se vezuju uz (imigrantske op. I. M.) knjievnosti, ali da istodobno ostaju izvan njih, kao
to vie nisu istinski dionici svojih nacionalnih knjievnosti. Svojim knjievnim pothvatom
mijenjaju samu sr onoga to se jednom zvalo engleska knjievnost pretvaraju je sve vie u
knjievnost na engleskom jeziku, a to znai neto posve drugo.27 Prema Francescu Lorig-
giju pak, suvremena se novonastala situacija moe povezati s uriinovim konceptom me-
uknjievne zajednice jer je debata oko prelijevajuih, putujuih kultura, migracija i dijas-
pore kulminirala u korist statusnih promjena koje su istakle aktualnost kulturnih podruja
koja, pak, nisu mnogo razliita od uriinova koncepta meuknjievne zajednice.28 Ono
na to podsjea Loriggio jest injenica da je i u suvremenom kontekstu, unato promije-
njenim uvjetima i sredstvima razmjene, na djelu slina interkulturna razmjena kao i prije,
sada ne vie u pograninim prostorima dodira razliitih nacionalnih knjievnosti, ve u je-
dinstvenom, globaliziranom prostoru unutar kojega je na djelu dodir razliitih kulturalnih
i identifikacijskih koncepata.
Razliitost shvaanja okolnosti koje utjeu na suvremeno stanje, posljedino, implicira i
razliitost shvaanja nekih osnovnih kulturnih koncepata. Iz svega je evidentna komplek-
snost pojma identiteta ili/i pripadnosti u globalnom vremenu. Pitanja koja se postavljaju ne
daju naslutiti jednoznanih odgovora, ali strategija izmjetenosti s jedne strane omoguava
suvremenom (pripovjednom) subjektu poziciju neodluivosti izmeu hibridnosti vlastita
identiteta i nostalgino prisutna sjeanja za artikulacijom osobnog identiteta u odnosu pre-
ma nacionalnom, dok s druge strane, suvremena, globalizacijska paradigma, obiljeena do-
minacijom engleskog jezika, moe posluiti kao suvremeni aspekt meuknjievne zajednice
koja svoje pripadnike prepoznaje u specifinostima njihova identiteta. S tim u vezi, takav
izmjeteni pisac postaje paradigmatski predstavnik doba postmodernog otpadnitva, ne-
ke vrste dobrovoljnog izopenika, i, takav, upravo je svjestan koliko su zapravo proizvoljni
drutveni oblici, jezik i knjievni kodovi.29
26
Biljana Romi, Postkolonijalni pisac u egzilu izmeu dva stolca, Egzil, emigracija novi kontekst, (ur. Irena Luki),
Zagreb 2002., 253.
27
Isto, 254.
28
Francesco Loriggio, Disciplinary Memory as Cultural History: Comparative Literature, Globalization and, Cate-
gories of Criticism, Comparative Literature Studies, 41/2004., br.1 , 71.
29
Romi, 2002., 255.

IV.
U teorijskim pokuajima rjeenja problema identiteta zastupljeni su termini koji, svaki
prethodno odraavajui vlastitu teorijsku podlogu, pokuavaju obuhvatiti kompleks suvre-
menog znaenja identiteta ili barem pokuavaju ukazati na njegova nezaobilazna svojstva.
Neki od tih pojmova su hibridnost, interkulturalnost, transkulturalnost te transnacionalnost.
Jedan od odgovora koji dolazi uglavnom od amerikih teoretiara/ki je transkulturalnost.
Termin je skovala Mary Louise Pratt u svojoj knjizi Imperial Eyes: Travel Writing and Tran-
sculturation (1992.) posuujui ga od etnografa koji su ovim terminom opisivali kako pot-
injene, marginalne grupe biraju i izmiljaju elemente kojima se koriste, a koje su dobili od
dominantne kulture. Time Pratt na pragu 90-ih godina premjeta naglasak postkolonijal-
ne teorije s antagonistina odnosa kolonizatora i koloniziranoga na meku tezu o transkultu-
raciji kao zrcalnu plesu meusobnog oznaavanja.30 Drugim rijeima, proces transkulturacije
podrazumijeva suptilniji otpor koloniziranih prema vladajuoj kulturi, njihovu mimikrijsku
djelatnost (Bhabha), koja se obino odvija kroz namjerno ili nenamjerno transformiranje
engleskog jezika koritenjem morfoloko-sintaktikih oblika materinjeg jezika. Transkultu-
racija je mogua unutar prethodno formiranih prostora kontaktnih zona u kojima pripadnici
geografski i povijesno odvojenih kultura dolaze u kontakt. Posljedice su transkulturacije dis-
kontinuitet i ambivalentnost zbog kojih takav oblik komunikacije naruava prethodno ko-
herentnu zajednicu nacije, kako unutar zajednice starosjedilaca, tako i unutar doljaka.
Kombinirajui vlastito (teorijsko i ivotno) iskustvo s Derridinim pisanjem, tonije, sa
shvaanjem kako je povijest decentriranog subjekta i njegovo pomaknue izvan evropske
metafizike konkurentno s potekoama shvaanja kulturne raznolikosti unutar etnologije,31
Homi Bhabha smjeta postkolonijalnog subjekta u eliptini meuprostor (in-between)32
koji e postati mjestom mimikrije osobe koja nedostaje.33 U tom prostoru, otvara se po-
tencijal za artikulacijom hibridnosti kao kamuflae, kao natjecateljske, antagonistike
ovlasti koja funkcionira u vremenu izmeu znakova/simbola zakona.34 Jednostavnije re-
eno, postkolonijalni identitet, za Homija Bhabhu, ostvaruje se upravo u igri skrivaa
potinjenog i gospodara, koloniziranoga i kolonizatora, igri, u kojoj kolonizirani svojim
preruavanjima hini da je kolonizator. Time se naruava jasna granica meu njima, a ta
mimikrijska igra omoguena je upravo prostorom hibridnosti. Ta igra uvijek je unutarnja,
svojstvena svakoj postkolonijalnoj situaciji, ona se ne odnosi na odreeni stvarni prostor
kulturnog dodira kao kod Mary Louise Pratt, ve upravo suprotno, zbog svoje inherentno
unutarnje funkcije, ona postaje sveprisutni znak (postkolonijalnog) identiteta. Moglo bi
se initi da hibridnost kod Bhabhe na neki nain ponitava identitet jer se u toj razmjeni,
u lakanovskom smislu, pogled Drugog uvijek vraa te tako Drugi predstavlja znaajan i
nezaobilazan dio u procesu (samo)identifikacije. Kolonizator je uvijek ve koloniziran i
obratno. Ili, rijeima Stuarta Halla identitet djeluje dok je prekrien, u intervalu iz-
meu dokidanja i pojavljivanja,35 odnosno, identiteti se konstruiraju kroz razlike, a ne
izvan njih (...) to za sobom povlai radikalno uznemirujuu spoznaju da se pozitivno
30
Biti, 2000., 394.
31
Bhabha, 2006., 84.
32
Isto, 85.
33
Isto.
34
Isto, 277.
35
Hall, 2006., 358.

znaenje bilo kojeg termina pa time i njihov identitet konstruira samo preko odno-
sa s Drugim, u odnosu prema onome to ono nije, prema onome to mu nedostaje, prema
onome to se naziva konstutivna izvanjskost.36 Teite je prebaeno onkraj granica sebstva,
budui da se ne moe doi do spoznaje o tome to ono jest bez da se prethodno ne razjasni
to ono nije, a kod postkolonijalnog identiteta upravo je to problem, budui da je, prema
Bhabhi, upravo hibridnou zamagljena granica izmeu identiteta i alteriteta, ja i drugoga.
Posve opreno toj tendenciji zamagljivanja granica meu subjektima pristupa inter-
kulturalnost koja upravo uspostavljajui granice meu subjektima (videi ih uglavnom
kao subjekte kultura-nacija) otvara poticajni prostor razmjene, u kojemu se ne bi izgubila
vlastitost ve bi se iskustvom drugosti ona obogatila. Nastojei naglasiti produktivnost te
inter-akcije, Kova razlikuje termine ukrtanja i razlikovanja gdje bi ukrtanje podrazu-
mijevalo da se dvije kulturne sfere ponovo razilaze nakon to su se susrele.37 Stoga susret
interkulturne situacije usmjeren k ponovnom razilaenju ima karakter dijaloga, a interkul-
turna dijaloka situacija, ne samo da je ravna vrijednosti intrakulturnog dijaloga, nego ga i
nadilazi.38 Prethodno uspostavljena granica (meu kulturama) u takvom se shvaanju ne
bi ponitavala, niti bi se prepoznavala kao prepreka procesima identifikacije, ve bi upravo
njena iskljuujue-ukljuiva prezencija bila identifikacijski potencijal jer se vlastita sloboda
uvjetuje slobodom drugoga.39 Poticajnost razlike za interkulturalnost upravo je u obogai-
vanju sebstva, a da bi se to ostvarilo, razlika se mora moi osvijestiti to pak podrazumijeva
koliko-toliko koherentan koncept identiteta koji se aktualizira bilo kroz regionalnu, nacio-
nalnu ili/i nadnacionalnu kulturu. Blizak tom shvaanju spomenuti je uriinov koncept
meuknjievnih zajednica koji bi upravo preko knjievno-kulturnoga dijaloga omogua-
vao interkulturnu komunikaciju, svojevrsno otvaranje razliitih knjievnosti-kultura jedna
drugoj, ime bi se nadile sputavajue nacionalne granice, a da ih se pritom ne dovodi u
pitanje, ve se u zadravanju granica omogui razlika koja bi, upravo jer je vidljiva, omo-
guila ukrtanje perspektiva, odnosno polilog koji bi respektirao razlike nastale u kultur-
nohistorijskom i knjievnopovijesnom predznanju.40
Svaki od tih pristupa pridonosi teorijskoj raspravi o uvjetovanostima identiteta, meu-
tim, zajedniko obiljeje kako suvremene knjievne produkcije, tako i navedenih pristupa
tie se odnosa prema konceptu nacije. Koncept nacije-drave, bilo zbog konteksta globali-
zacije, suvremenog nomadizma ili pak nestanka starih granica uvjetovanih liberalnim ka-
pitalizmom, najblae reeno, prolazi kroz razdoblje redefiniranja, ako ne i preispitivanja. U
vremenu u kojemu je depolitizacija politike stvari produkt upravo interesanata kruenja i
irenja kapitala,41 odnosno, vremena u kojemu su jo preostala dva u svom korijenu slina
zadatka koja se sastoje od ukinua nacionalnih granica u neogranienom irenju kapitala,
odnosno podvrgnuu neograniena irenja kapitala granicama nacije,42 knjievnost se, kao
i teorija, pozicionira na nov nain koji jo samo jezino zadrava svoju kulturoloku diferen-
cijaciju na globalnom tritu, a sve jaim nadiranjem tekstova na engleskom jeziku, kako je
prethodno reeno, i taj zadnji uvjet knjievno-kulturnoga pluralizma postaje sve tee odriv.
36
Isto, 361.
37
Zvonko Kova, Poredbena ili/i interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb 2001., 112.
38
Isto.
39
Isto, 114.
40
Kova, 2001., 112.
41
Jacques Rancire, Mrnja demokracije, Zagreb 2008., 99.
42
Isto, 94.

V.
Zakljuno, dva su bitna aspekta koja utjeu na suvremenu raspravu o knjievnosti. S jedne
strane, izrazni, medijski aspekt, mijenja okolnosti u kojima se knjievno-kulturna razmjena
odvija. Dominacija engleskog jezika, suvremenog koinea, porast internetske online knjiev-
no-kulturne i teorijske produkcije, sve jaa tendencija objavljivanja internetskih knjiga, samo
su neki od znakova promjene u kojima se suvremena knjievno-kulturna proizvodnja nalazi.
S druge strane, sadrajno-semantiki aspekt knjievno-kulturnih tekstova naega doba ne-
rijetko se tie upravo preispitivanja identiteta, osobnog, rodnog, regionalnog, nacionalnog.
Situacija globalizacije i svih posljedica koje iz nje proizlaze kao to su intenzivna razmjena in-
formacija, kulturni nomadizam vidljiv u potrebi suvremenog subjekta za otvaranjem prema
drugim kulturama, postkolonijalna situacija, ruenje meunacionalnih granica koje se po-
kazuje ne kao strategija pribliavanja razliitih kultura, ve kao stvaranje uvjeta za post-ide-
oloki protok istog kapitala (Rancire), sve su to elementi koji pridonose problematiziranju
i preispitivanju nekih osnovnih koncepata kao to su knjievnost, kultura, znanje, identitet.
Jasno da u novim uvjetima knjievnost funkcionira na nove naine, odgovori prema ko-
jima idemo, nikada nee i ne bi smjeli biti jednoznani jer je sama narav probijanja do zna-
enja vijugav put neizvjesna ishoda. Smatram, meutim, da su navedeni problemi i pojava
novog tipa knjievnosti pisane na engleskom jeziku, novog tipa komunikacije koju ta knji-
evnost podrazumijeva, signifikatori tendencija novog vremeno-prostora. Globalizacijski
aspekt raireniji je vie nego ikad prije, svjetska knjievnost izgubila je svoju procjenjujuu
regulativu, ali mehanizam selekcije nije iezao, samo se transformirao novim smjernicama.
Engleski jezik u tom kontekstu postaje uvjet itljivosti, uvjet po kojemu se biva odabran
u globalnu knjievnost, a sustav odnosa unutar tog novog tipa knjievne komunikacije,
upravo zbog posrednike funkcije nematerinjeg jezika pored ostaloga, potie pojave hi-
bridizacije identiteta, smjetanja u polje neodluive razlike i/ili postkolonijalnog, globalnog
prostora bivanja i ovdje i tamo. U takvoj situaciji, pitanje knjievne pripadnosti, ima li
se u vidu jedino nacionalni klju, vie nego ikada prije postaje sporno. Nacionalni i regio-
nalni znakovi identiteta u naem vremenu prolaze kroz procese redefiniranja u kojemu se
odvija svakodnevna bitka izmeu globalizacijom omoguene hiperprodukcije brandova
i vlastitih, specifinih, ponekad i kontradiktornih unutarnjih glasova identiteta. Izgleda da
je Foucaultov utjecaj raskrinkavanja onog diskursa koji je prethodno omoguio konstituciju
znanja ipak uinio vidljivim neke inherentne strategije toga diskursa. Tome u prilog ide i
suvremeni kontekst internetskog protoka novog znanja, informacija, ali i virusa.
Literature globalization or globalization

literature?
Abstract: Influence of contemporary globalization processes forces all cultural products to re-exam-
ine their positions. Literature along with literary theory and comparative literature are no exception
to this occurrence. This article aims to foresee what story about literature will be told as a result both
of new type of dominance embodied in English language and unforeseeable yet immense reception

possibilities via digital media. Methodological issues that have become more apparent in the last de-
cades are a sign of change in terms of literature perception. Along these lines the emergence of post-
national, postcolonial, and inter/transcultural approaches to literature analysis can be viewed, as
these take identity to be a non-fixed category and almost exclusively an alternative and/or a hybrid.
Key words: globalization, comparative literature, media, contemporary literature, postcolonial lite-
rature, intercultural literature, transcultural literature, hybrid identity

Literatura
Aristotel, O pjesnikom umijeu Zagreb 2004.
Susan Basnett, Reflections on Comparative Literature in the Twenty-First Century, Compara-
tive Critical Studies, 3/2006., 1-2, 3.-12.
Walter Benjamin, Estetiki ogledi, Zagreb 1986.
Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb 2000.
Homi Bhabha, Location of Culture, New York London, 2006.
Jonathan Culler, Whiter Comparative Literature, Comparative Critical Studies, 3/2006., 1-2, 85.-97.
David Damrosch, Rebirth of a Discipline: The Global Origins of Comparative Studies, Com-
parative Critical Studies, 3/2006., 1-2, 99.-112.
Jacques Derrida, Pisanje i razlika, Sarajevo-Zagreb 2007.
Simon Gikandi, Globalization and the Claims of Postcoloniality, The South Atlantic Quarterly,
100/2001., br.3, 627.-658.
Stuart Hall, Kome treba identitet?, Politika teorije, zbornik rasprava iz kulturalnih studija, (ur.
Dean Duda), Zagreb 2006., 357.-375.
Aleksandar Hemon, ovjek bez prolosti, Zagreb 2004.
Aleksandar Hemon, Hemonwood, Zagreb Sarajevo, 2003.
Djelal Kadir, To World, To Globalize Comparative Literatures Crossroads, Comparative Li-
terature Studies, 41/2004., br. 1
Zvonko Kova, Poredbena ili/i interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb 2001.
Francesco Loriggio, Disciplinary Memory as Cultural History: Comparative Literature, Globa-
lization and, Categories of Criticism, Comparative Literature Studies, 41/2004., br.1
Josip Novakovi, Traei grob u Clevelandu, Zagreb 2003.
Suzie OBrien Imre Szeman, Introduction: The Globalization of Fiction, the Fiction of Globaliza-
tion, The South Atlantic Quarterly, 100/2001., br.3, 603.-626.
John Pizer, Goethes World Literatur Paradigm and Contemporary Cultural Globalization,
Comparative Literature, 52/2000., br.3, 213.-217.
John Pizer, Toward A Productive Interdisciplinary Relationship: Between Comparative Litera-
ture and World Literature, The Comparatist, 31/2007., 6.-28.
Mary Louise Pratt, Imperial Eyes: Travel Writing and Transculturation, London 1992.
Jacques Rancire, Mrnja demokracije, Zagreb 2008.
Biljana Romi, Postkolonijalni pisac u egzilu izmeu dva stolca, Egzil, emigracija novi kontekst,
(ur. Irena Luki), Zagreb 2002.
Gayatri Spivak, Death of a Discipline, New York 2001.
Slavoj iek, Gdje smo 40 godina nakon 68?, Up&Underground, 13-14/2008., 6.-20.

12.
DVOJNA PRIPADNOST
(VIEPRIPADNOST) OPUSA
O kulturi razgovora (metodologiji pisanja) o
pripadnosti pisaca
Zvonko Kova
Saetak: U okviru ire teorijske studije o odnosu teksta i konteksta, odnosno fenomenu dvoj-
ne pripadnosti (viepripadnosti, nepripadnosti) opusa, ovdje se raspravlja o kulturi razgovo-
ra i metodologiji pisanja o pripadnosti pojedinih pisaca u srpskim i hrvatskim povijestima
knjievnosti (prije svega u onima Jovana Deretia i Dubravka Jelia), s osobitim osvrtom
na obnaanje s opusom Vladana Desnice.
Kljune rijei: Vladan Desnica, tekst, kontekst, knjievni opus, hrvatska knjievnost, srpska
knjievnost, povijest knjievnosti, pripadnost, Jovan Dereti, Dubravko Jeli
I.
P
iui davno o poznatom zagrebakom Uvodu u knjievnost hrvatsku sam knjiev-
no-znanstvenu situaciju kritiki procijenio kao neku vrstu pozitivistikoga struktura-
lizma, kojemu nedostaje poleminosti, dijaloga i suradnje meu domaim strunjacima
(svatko je vie-manje zastupao svoje inozemne uzore, dok bi pokuaji slobodnijega, pojedi-
nanoga metodolokog iskoraka bili vrlo rijetki). Moda je to bila preotra ocjena, ali kada
se osvrnemo i upitamo to je ostalo, vidimo da je osnova naim metodolokom temeljima
stroga strukturalistika metoda, bez obzira na vrijedne lingvo-stilistike ili socioloke pri-
stupe, filozofiju knjievnosti ili semioloke pokuaje interpretacije, odnosno intertekstualne
analize ili pokuaje dekonstrukcijskoga tumaenja teksta.
Govorei u svoje ime, stilistiki, strukturalno-semantiki aspekti analize predstavljali
su najvii domet znanstvenosti domae knjievne znanosti (sa strukturalistiko-semiotikih
pozicija pokuao sam interpretirati opus pisca, poput Miloa Crnjanskog), da bi se paralel-
no, uz vladajue pristupe knjievnosti u kojima smo se obrazovali, na podruju interpre-
tacije i povijesti knjievnosti, uskoro razvijali, oslobaali, kako mi se inilo, kakvi-takvi
osobni pogledi na knjievnost.

Dvojna pripadnost (viepripadnost) opusa 131
Ubrzo sam otkrio prednosti poredbene analize i poredbene knjievno-povijesne siste-

matizacije, sve ako su one bile ograniene na regionalno, junoslavistiko podruje, pa
ak i samo na najui, najee vrlo sporan, hrvatsko-srpski knjievni i drutveni prostor,
odnosno viestruko sloen kulturno-civilizacijski areal. U osvitu europskih integracija, u
kojemu su meutim kod nas prevladavale nacionalistike strategije, izaao sam s koncepci-
jom interkulturne povijesti knjievnosti, za potrebe bilateralnoga prouavanja knjievnosti
(strana/druga knjievnost u domaoj kulturi, i obratno), za potrebe prouavanja knjiev-
nosti odreene meuknjievne zajednice (Dionyz uriin i slovaki teoretiari), kritike
recepcije, zajednikih asopisa i knjievnih pokreta i inicijativa, za tumaenje pisaca dvojne
pripadnosti, itd. Pri tome su se, a to je posljednja etapa mojega razumijevanja knjievnosti,
pa i povijesti knjievnosti, otvorile brojne, premda jo nedovoljno metodoloki usustavljene,
mogunosti meuknjievnih tumaenja (kako je i naslov moje novije knjige, zbirke radova
na sline interkulturne teme), odnosno interkulturne interpretacije.
Meu nekadanjim domaim strukturalistikim uzorima, osim pripadnika zagreba-
ke stilistiko-strukturalistike kritike, odnosno uenja o interpretaciji, pored par meni
najprivlanijih strukturalista i semiotiara, zagovornika teorije recepcije, ponekog kom-
paratista i slavista, jedan od najdraih autora bio mi je i ostao sarajevski profesor teorije
knjievnosti Zdenko Lei, u meuvremenu i autentian svjedok sarajevske ratne drame.
Svojedobno sam, vrlo pozitivno, pisao o njegovoj knjizi Knjievnost i njena istorija, koja
je afirmirala svojevrsnu relacionistiku teoriju to knjievno djelo shvaa kao vrlo sloen
splet relacija sa srodnim pojavama u povijesnom svijetu, zamiljajui cjelinu knjievnog
teksta u viestrukom kontekstu totaliteta djela i opusa pisca, knjievnog perioda i knjiev-
nog anra.
Nedavno sam, kao rijetko od koga iz generacije naih uitelja, s potovanjem sluao, a
kasnije i itao, neugodnu samokritiku toga strukturalistikog koncepta totaliteta. Zdenko
je Lei govorio o strukturalistikoj vjeri kojom je nekada pristupao fenomenu knjievno-
sti, a na primjeru konstituiranja/konstruiranja totaliteta pripovjedaka Bosna, koju je za-
mislio kao cjelinu za sebe, da bi je razloio na mnotvo modela, koje je pak zamislio kao
razvojne kategorije koje se transformiraju po nekim imanentnim zakonitostima tota-
liteta: Opinjenost tim razvojnim strukturama, modelima, paradigmama, totalitetima,
navodila me je da u drugi plan stavim jedno moje ranije uvjerenje, koje nikad nisam bio do
kraja potisnuo i koje je, na kraju, unijelo radikalnu sumnju u onu moju strukturalistiku
vjeru. Bilo je to uvjerenje da je knjievnost drutvena djelatnost (posebne vrste, dodue), i
da je kao takva dio drutvenog ivota, a samim tim i dio historije.1
Premda je glavne bosanske pripovjedae ipak obraivao zasebno, izvan modela, kao po-
jedinane pojave, koje su kontingentne i koje odbijaju da uu u sistem,2 pa time nainio
vanu pukotinu u svom strukturalistikom konstruktu, Lei se prisjea i svoga otkria
nepoznatog pripovjedaa Boidara erovia, kojemu se nedovoljno posveuje, naime ne
ulazi u razloge zato je pisac bio zaboravljen. Pod utjecajem suvremenih teoretiara knji-
evnosti (J. Dellimore, S. Greenblatt), Lei e zakljuiti iskustvo s eroviem tvrdnjom
da bi danas piev apartni artizam shvatio kao disidentski otklon od same ideologije, pa
samim tim i od poetike njegovih onovremenih sunarodnjaka, a pripovjedaku Bosnu
1
Zdenko Lei Razvojne strukture (?) ili kontingencije (?), Razlika/Diffrance. asopis za kritiku i umjetnost teorije,
3/2003., br.5, 41.-43., 45.
2
Isto, 42.-43.

tumaio kao totalitet koji je vie nego jedinstvom i koherencijom obiljeen nejedinstvom,
sukobljenou i razilaenjima.3
Ukratko, kakvo je osvjedoenje Zdenka Leia? Danas on polazi od toga da smisao ra-
zumijevanja knjievnosti nije u izvlaenju apstraktnog sistema iz njene ive materije, a jo
manje u primjeni jednog teorijskog modela kojim se ona modelira, nego u neposrednom
susretu s onim to je pojedinano, specifino, individualno,4 a to se javlja uvijek kao
konstituanta povijesti, drutva, kulture: Kako moemo neposredno prii tom pojedina-
nom kad se ono zauvijek izgubilo u prolosti, kada su ga zauvijek zameli vjetrovi historije?
Odgovor je isti kao i kad se govori o historiji: Moemo mu prii kao tekstu, ili, bolje, kao
tekstualnom tragu koji je ostavila historija.5
Zato moemo sa Zdenkom Leiem ukratko istaknuti tri uvjerenja suvremene povijesti
knjievnosti i povijesti kulture:
tekst je jedini modus u kojemu je sauvana povijest; prolost, odnosno povijest je tekstual-
no posredovana, a tekst je i aktivni imbenik povijesti;
knjievni se tekst dakle prestaje shvaati kao estetski in svi knjievni tekstovi zajedno
ine onu mreu tekstualnosti koju nazivamo kulturom;
kontekst je u samom tekstu, u njemu uvijek djeluju neke sile koje mimo pojedinca odre-
uju mogunosti njegovog individualnog izbora i izraza.
U jednu rije, ako je povijest najbolje sauvana u tekstovima, pri emu tekstove treba
shvatiti kao znakove prolog ivota, znakove koji su sauvani u tragovima koje je ostavio
pojedinac u svom (ne) snalaenju u vremenu, onda bi, ne dovodei u pitanje drugaije
pristupe, dekodiranje tih zagonetnih tekstualnih tragova prolih vremena, koji su upisani
u tekstove koji danas dolaze iz prolosti, mogao biti uzbudljiviji posao nego procjenjivati
njihovu knjievnu vrijednost, ili iitavati u njima neka, toboe, univerzalna i vjena ljud-
ska znaenja.6 Kao da bi se svekolika aksioloka pozicija knjievnoga kritiara, koju su
prigrlili i neki domai povjesniari knjievnosti, trebala zamijeniti dekodiranjem znakova
prolosti, koje u igri promjenjive povijesne sree tek treba prepoznati kao povijesne.
Suvremena se znanost o knjievnosti, koliko god je u knjievno-povijesnim istraiva-
njima uvijek vie pridavala vanost povijesnim ili kulturno-povijesnim okolnostima, znala
posluiti interpretacijom odnosno koncentrirati se na reprezentativne knjievne tekstove.
Iako su se rijetko promjene u organizaciji teksta (aspekti kompozicije, pozicije pripovjedaa,
prikazivanje likova ili teme) shvaale knjievno-povijesno, ipak je ve bilo gotovo opepri-
hvaeno da se npr. skupina tekstova iz razdoblja baroka razlikuje od tekstova modernizma
ili da su tekstovi realistike knjievnosti razliiti od tekstova ekspresionizma ili avangarde,
da se tragovi povijesti vide i u reljefu teksta. Najvei se problem javljao pri pokuajima reva-
lorizacije tradicije, kao i nerazumijevanja razvoja tehnologije moderne narativne knjiev-
nosti od narativa pamenja povijesti knjievnosti. Rijetki su pokuaji, poput Hollierove
Nove povijesti francuske knjievnosti, koji bi se odrekli homogene metaprie i linearnoga
prikazivanja u korist pluralne, montane i fragmentarne ureenosti, gdje se u duhu tek-
stualizacije konteksta dodiruju unutarknjievni i izvanknjievni podaci.7
3
Isto, 46.
4
Isto, 49.
5
Isto.
6
Isto, 50.
7
Marko Juvan, O usodi velikega anra, Kako pisati literarno zgodovino danes?, (ur. Darko Dolinar Marko Juvan),
Ljubljana 2003., 43.

Pri tome ne treba zaboraviti, za razliku od povijesnih, da su knjievno-povijesna istra-

ivanja najee ograniena razliitim jezicima/strunjacima, ak i na tako srodnom jezi-
nom podruju kao to je junoslavensko, pa je paradigma povijesti knjievnosti redovito
prakticirana u potpunosti unutar nacionalne povijesti knjievnosti, pri emu im funkcio-
nalno ak pripomau povjesniari komparativne knjievnosti, kako u jednostavnom kro-
nolokom pohranjivanju podataka tako i u odnosu prema kanonskim piscima kao svojevr-
snim spomenicima knjievne historiografije.
Povijest nacionalne knjievnosti tako e se pisati iz aspekta njezinih najkrupnijih stva-
ralaca, jer bi pisana preteno iz perspektive minornih vukla doivljaj te knjievnosti u
podruje frustriranosti,8 dok se suvremena povijest svjetske knjievnosti pie na temelju
znanja koje ona pokuava ne samo skupiti nego i povezati u neku preglednu cjelinu.9
Ili, kako bi to formulirao nepopravljivi kriptotradicionalist, dananja povijest nacional-
ne hrvatske knjievnosti trebala bi biti harni dug izgubljenoj cjelovitosti hrvatske knjiev-
nosti, samo dio povijesti hrvatskoga naroda, pria o knjievnosti to su je na tlu Hrvatske
i u drugim zemljama stvarali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda koji su dolazili u pri-
liku da s Hrvatima podijele svoje identitete.10
Ne ulazei u podrobniju diskusiju, recimo samo da se pitanja povijesti knjievnosti za-
otravaju ako im se doda iskustvo interkulturne znanosti o knjievnosti, povjesniara knji-
evnosti druge/strane kulture. Ne samo na kontrolnim tokama granine knjievnosti ili
viekomponentnim, viegraninim opusima, nego i kao osobita viegranija meuknji-
evnih zajednica, povijesti junoslavenskih knjievnosti u kontaktu kao da jo uvijek ne
pokazuju adekvatnu teorijsku i praktinu pripravljenost za memoriranje procesa sinkretiz-
ma ili hibridnosti, odnosno utemeljujue poroznosti kulturnih i jezinih granica,11 kako
se danas sve naglaenije promatraju opi knjievni i kulturno-povijesni procesi u kontekstu
raznovrsnih oblika interkulturne komunikacije.
II.
Kao to nam je poznato pojam opusa najee se upotrebljava u glazbenoslovlju, gdje
kao ustaljena muzika terminologija oznaava glazbeno djelo oznaeno brojem u cjeloku-
pnom djelu skladatelja. Manje je pojam opusa afirmiran u drugim umjetnostima, ali se u
povijesti knjievnosti ustalio pojam opusa koji oznaava sveukupno knjievno djelo poje-
dinoga pisca, odnosno cjelinu dijela opusa, pa se moe govoriti npr. o opusa Vladana De-
snice, kao i o novelistikom opusu Novaka Simia. Knjievni opus kao posebnu strukturu,
kao totalitet naroite vrste, koji ima svoju vlastitu prirodu i vlastiti nain svoje strukturi-
ranosti, svojedobno je za nae prilike definirao Zdenko Lei, pridodajui kako je opus,
matematikim rjenikom reeno, zapravo presjek skupova, i to na osnovu onih kompo-
nenti koje se u cjelini odreenoga opusa raspoznaju kao dominantne i koje u nadreenosti
u odnosu na druge komponente izrauju svijet toga pisca, njegov specifian idiolekt,
8
Ivo Frange, Povijest hrvatske knjievnosti, Zagreb Ljubljana 1987., 6.
9
Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb 2003., 16
10
Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske knjievnosti. Od Baanske ploe do danas, Zagreb 2003., 1.
11
Hans-Jrgen Lsebrink, Kulturraumstudien und Interkulturelle Komunikation, Konzepte der Kulturwissenschaft,
(ur. Ansgar Nnning i Vera Nnning), Stuttgart Weimar 2003., 324.

ukratko prepoznatljivo njegovo knjievno djelo.12 U tom smislu, povlai se razlika izmeu
sabranih djela, kao pukoga zbira, od cjelokupnog djela, kao jedinstveno strukturirane cje-
line knjievnoga stvaranja jednog pisca, odnosno u mogunosti da se pojedina knjievna
djela prepoznaju kao dijelovi cjelokupnoga opusa, koji onda razumijemo kao specifian to-
talitet raznorodnih komponenti, nalazimo opravdanje za knjievni opus kao dinamine i
razvojne strukture.13
Zalaui se za prepoznavanje i uvaavanje razvojnog principa u opusu pisca, Lei e
istaknuti da se ne radi tek o usvajanju jednostavnog kronolokog pristupa: Jer cjelokupno
knjievno djelo jednog pisca nije ni postepeno pribliavanje savrenstvu, ni slijed umjet-
niki ravnopravnih i knjievnoistorijski podjednako znaajnih ostvarenja tog pisca. Kao
i u svemu drugom, i ovdje je zato primarni zadatak odvojiti bitno od nebitnog, ono to je
sutinski dio totaliteta od onog to je u njemu incidentalno. Naravno, knjievni istoriar
ima pravo da u biografiji pisca i u opoj povijesnoj situaciji iznalazi razloge za ono to u
stvaralatvu toga pisca ostavlja utisak sluajnih, pa ak i stranih tonova. Meutim, njegov
je primarni zadatak ipak u tome da ustanovi one dominantne komponente koje su bitne za
ukupnu sliku o tom stvaralatvu kao jedinstvenom i cjelovitom opusu.14
U meuvremenu, kao to smo vidjeli, autor je i sam revidirao svoje krute strukturalisti-
ke stavove, pa je razvojne strukture zamijenio kontingencijama, totalitete nepredvidljivim
dogaanjima, sisteme otklonima od sustava, skliznuima, iznenadnim provalama ivog
ivota, punog komeanja i kompromisa, ukratko u pojedinanosti, posebnosti i individu-
alnosti, koje se pak ne pojavljuje u izolaciji, ve uvijek kao konstituanta onoga to zovemo
historija, onoga to zovemo drutvo, onoga to zovemo kultura.15
Ukratko, prolost je tekstualno posredovana, ona je sastavni dio historijske stvarnosti,
knjievni tekst prestao se shvaati kao estetski in, svi knjievni tekstovi bez obzira na
vrijednost, kao i svi relevantni neknjievni tekstovi zajedno ine onu mreu tekstualnosti
koju nazivamo kulturom (jednog vremena, jednog drutva ili jednog naroda), iji je aktivni
i najrjeitiji dio upravo knjievnost, pa u tom smislu tekst uvijek ima svoj kontekst, koji je
u samom tekstu, slino kao jezik u individualnom govornom inu, pa se moe rei da je
povijest zapravo najbolje sauvana u svim vrstama tekstova. Sukladno tome morali bismo i
pojam knjievnoga opusa proiriti na sve sabrane tekstove pojedinoga pisca, bez obzira na
vrijednost i moebitni neknjievni anr.
Poznati hrvatski Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije Vladimira Bitija, koji
inae uglavnom iznevjerava svrhu pouzdana rjenika knjievnih termina, ali zauzvrat da-
je sintetike, fragmentarne natuknice o gotovo cjelokupnom relevantnom znanju svjetske
suvremene knjievne teorije, pojam opusa prvobitno smjeta u tradicionalnu povijest knji-
evnosti, kategorijskom ureaju pozitivistiko-biografistine faze, kojega iznevjerava ve
stilistika kritika, a redefinira strukturalizam koji opus tretira kao izvantekstnu strukturu
koju odreen umjetniki tekst moe aktivirati radi vlastitog razumijevanja. Poststruktura-
lizam problematizira pojam zajedno s pojmom autora, odnosno opus je jedan od neizbje-
nih vertikalnih sustava ovisnosti, kojima se obuzdavaju nepredvidljivi uinci presijecanja
diskontinuiranih povijesnih nizova: Opus tako vie ne stjee svoje objanjenje unutar nego
izvan sebe, kao jedan od instrumenata (nune, ali relativne) identifikacije. Njegova relativ-
12
Zdenko Lei, Knjievnost i njena historija, Sarajevo 1985., 98. i 103.
13
Isto, 101., 14.-105.
14
Isto, 105.-106.
15
Lei, 2003., 49.

nost proistjee iz uklopljenosti u ire mree odnosa koje ga kao klasifikacijsku kategoriju
knjievne znanosti i samog izlau povijesnoj analizi.16 Kasnija etapa poststrukturalizma
opus ne nijee ve ga samo premjeta iz mimetikih u semiotike parametre, dok dekon-
strukcija u pravilu podrazumijeva konstrukciju, tako da se strpljivo izvodi autorska inten-
cija iz iroko shvaenog opusa, koji ravnopravno ukljuuje pisma, rane rukopise, zabiljeke
i tzv. nezrela djela.17
U Zborniku radova o Vladanu Desnici, sa znanstvenog skupa od prije nekoliko godina,
kada je za sudjelovanje na skupu na alost bilo potrebno i neto graanske hrabrosti, osim
moje usputne reenice da oko poezije Vladana Desnice nije bilo sporova u svezi sa pripad-
nosti ovomu ili onomu nacionalnom pjesnitvu, Duan Rapo, u svom napisu Knjievnost
i nacionalno svrstavanje, pita ve podnaslovom U koju knjievnost spada Vladan Desnica?
Odgovarajui na pitanje kojim knjievnostima pripada, posluio se autor pismima koje je
Desnica izmijenio s Joom Horvatom i Ivom Frangeom. Iako se iz odgovora Frangeu
konkretizira da se smatra jugoslavenskim piscem, to u prijevodu znai u isti mah i hr-
vatskim i srpskim, pridodajui da se ta pripadnost objema krugovima ne moe uzeti
kao openito vaee pravilo, jer bi apsurdno bilo rei da je npr. Gjalski i srpski pisac ili
Bora Stankovi i hrvatski, premda je ne manje istina da postoji izvjestan broj pisaca ko-
ji po svojim pogledima i svojim djelom pripadaju u oba kruga, kao npr. Simo Matavulj.
Odgovor Joe Horvata, kao i kasnija Frangeova knjievno-povijesna odrednica u Povijesti
hrvatske knjievnosti predstavljaju Vladana Desnicu kao hrvatskog pisca prema vlastitom
opredjeljenju,18 prema principu ako se nije izjasnio protiv onda je na, zanemarujui da se
Desnica smatrao u isti mah i hrvatskim i srpskim piscem. Upitajmo se zaista, to to samo-
opredjeljenje za nacionalne edicije ili institucije, kao to je biblioteka Pet stoljea hrvatske
knjievnosti ili povijesti hrvatske knjievnosti, zapravo znai? Moe li takvog pisca, prema
istom kriteriju jednostavno svrstavati i u edicije/institucije srpske knjievnosti, odnosno
povijesti srpske knjievnosti? Ili bi moda, piscima dvojne pripadnosti, valjalo opuse objav-
ljivati, prouavati i sistematizirati u za to zasebnim, dvonacionalno imenovanim edicijama/
institucijama? I njima pridruivati strunjake, kritiare i povjesniare knjievnosti, koji e
biti podjednako kompetentni najmanje u obje kulture, u obje povijesti, za oba drutva, tim
vie to su se pojedini njihovi dijelovi razvijali usporedno, makar nikada ne i s istim pre-
dispozicijama, pa ni u istim funkcijama. Ili je rjeenje, kakvo je prevladalo danas, da se
Desnica uglavnom smatra hrvatskim piscem, a tek izvedeno i srpskim, najbolje rjeenje?
(Usput, takvo rjeenje zagovara i Duan Rapo, postavljajui takoer itav niz zanimljivih
pitanja, vie u pravcu univerzalnoga ili multikulturnoga konteksta svjetske kulture, glo-
balnih vrijednosti multikulturalnosti, s napomenom da vjerojatno jo nije dolo pravo
vrijeme da se na neka od ovih pitanja odgovori potpuno smireno, bez ikakvih rezervi, pred-
rasuda i optereenja.19)
U nastavku u pokuati, upravo prebacivanjem pitanja dvojne pripadnosti pisaca na
svekoliko interkulturno problematiziranje Desniina opusa, i u onom tradicionalnom i u
ovom novijem smislu, prekoraiti dijelom i svoju vlastitu sjenu, bolje rei: zavjetrinu hr-
vatsko-srpske kulture, koja se tako blagotvorno nadvila na nacionalnom zvizdanu obje,
sve tri-etiri, tokavske, sredinje junoslavenske kulture. Ne zanemarujui pritom i
16
Biti, 2000., 351.-352.
17
Isto, 252.
18
Frange, 1987., 374.
19
Duan Rapo, Knjievnost i nacionalno svrstavanje, Zbornik radova o Vladanu Desnici, Zagreb 2004., 128.

recepcijski kontekst Desniina opusa, kritiki, knjievnopovijesni ili leksikografski, koji

povremeno itamo kao stvarnu a ne samo implicitnu sastavnicu opusnoga hiperteksta,
opusa predstavljena sve ee i u nelinearnom obliku zaslona. A sve zagovarajui kao i naj-
vema puta, interkulturni pristup, kako u regionalnom tako i u meunarodnom smislu.
III.
Najme, kaj? Zavirimo li u pojedine povijesti knjievnosti vidimo da se dvojno (pa ak i
trojno, hrvatskom i srpskom pridodaje se kadto i talijansko) kulturno pripadnitvo Vlada-
na Desnice razliito tretira. Spomenuta Frangeova Povijest hrvatske knjievnosti Desniin
stil vidi kao plod viestrukih i neobino plodnih ukrtanja, koji je s gledita ovog ili onog,
ili oba istunstva proaran ili natrunjen inojezinim izrazima: Raznolikost ueg i ireg
zaviaja, pa sljedstvena raznolikost kulturnih i odgojnih utjecaja, stvorie rijedak primjer
skeptika i relativista, prosudnika koji vrlo dobro zna da e, usvoji li se jedno od moguih
motrita, odmah ona ostala, zanemarena, relativizirati i osporiti brzopleti zakljuak.20
Slino postupa i Jovan Dereti u prvom i treem proirenom izdanju svoje Istorije srp-
ske knjievnosti, s tom razlikom to je on Desniin opus, osobito roman Proljea Ivana
Galeba, sklon uzdii kontekstom vrsne jugoslovenske knjievnosti pedesetih godina,
velikog doba naeg romana i nae knjievnosti,21 premda ga primarno smjeta u tra-
diciju regionalne dalmatinske proze, koja ima znaajno mesto i u hrvatskoj i u srpskoj
knjievnosti.22
Za razliku od veine hrvatskih povjesniara Dereti odmah naglaava da je Desnica pi-
sac koji se karakterom svoga djela i svojim djelovanjem uklapa u obje knjievnosti, naime
hrvatsku i srpsku, a svoj metodoloki stav istie na kraju, nakon kraeg ekskursa o srpskim
piscima iz Hrvatske, u dvije reenice: Za veinu se pak moe rei isto to i za Desnicu:
da su postali hrvatski ne prestajui da budu srpski pisci. Oni su reit dokaz bliskosti i u
izvesnim sluajevima i neodvojivosti dveju naih jednojezinih knjievnosti.23 Proireno
izdanje na ovom je mjestu saeto, obje su reenice izostale, pa ionako tanka metodolo-
ka perspektiva kao da sasvim izostaje, ali zato nije ni u treem izdanju popravljeno ime
Grigora Viteza koji se navodi djejim izgovorom kao Gligor, pa bismo to mjesto mogli
komentirati u duhu duhovite Frangeove dosjetke, kojom je na profesor razrijeio pitanje
dvojne pripadnosti Stanka Vraza: njima Stanko, nama Vraz. A ovdje: njima Gligor, a nama
Grigor, a Vitez objema-etirima knjievnostima za djecu, kad se ve odrasli ne moemo
dogovoriti!
Zapravo, tree izdanje izostavlja i relativno pristojan metodoloki uvod iz prvoga, ma-
kar vie izveden iz prakse pisanja povijesti knjievnosti a manje utemeljen na odreenim
teorijskim naelima, u kojemu je Dereti problematizirao pitanja razgranienja i filoloko-
ga kriterija te tradicijskoga diskontinuiteta srpske knjievnosti. Ne ulazei podrobnije u
razlaganje njegovih stavova, koje je izostavljanjem i sam devalvirao, u vezi sa sluajevima
20
Frange, 1987., 374.
21
Jovan Dereti, Istorija srpske knjievnosti, Beograd 2002., 1196.
22
Isto, 1195.
23
Jovan Dereti, Istorija srpske knjievnosti, Beograd 1983., 627.-628.

dvostruke ili ak viestruke pripadnosti, autorova napomena Uz ovo izdanje, zasluuje

nau pozornost, jer ju je praksa potvrdila:
Jedini izlaz iz ove situacije jeste, po svoj prilici, da se granicama ne pridaje vanost ve-
a od one to je stvarno imaju. Jedna knjievnost kakva je srpska nije manje samosvojna
ako su neke njene granice nejasne, ako u njoj ima i takvih pisaca koji nisu samo njeni (kao
da gube neto engleska ili amerika knjievnost to se ne mogu na svakoj taki razgrani-
iti!). Na stranicama ove knjige nali su se ponajprije Srbi koji su samo srpski pisci, zatim
Srbi koji nisu samo srpski pisci i najzad pripadnici kojeg drugog naroda koji su i srpski, a
ponekad samo srpski pisci. /.../ Unoenje graninih pojava i linosti ne treba shvatiti kao
prisvajanje, jer njih valja uvek smatrati takvima kakve jesu, a mnoge jesu zajednike, a ne
iskljuivo nacionalne vrednosti.24
Ali, oprez! Takva se irokogrudnost skupo plaa. S hrvatske strane gledano, Deretieva
tolerancija i metodoloka irina, kojom je u treem izdanju pridodao i dubrovako-dal-
matinsku, tokavsku knjievnost, usklaujui se konano s paradigmom povijesti srpske
knjievnosti kakva se prakticira gotovo stotinu godina, viestruko je upitna: valjda zbog
straha od prevladavanja srpskoga udjela, ne priznaje se niti jedan kontekst zajednikih vri-
jednosti, niti regionalni hrvatsko-srpski dalmatinski, niti dakako provizorni jugoslavenski,
niti kontekst tokavske knjievnosti, tako da se s pretpostavkama s kojima je, vjerujem i
danas, u najboljim namjerama Dereti zapoeo promiljanje i prakticiranje svoje povijesti,
uope ne moe razgovarati. Situacija je za kroatistiku utoliko tea to se s mnogim nadna-
cionalnim komponentama, interkulturnim injenicama, situacijama i kompetencijama, oz-
biljno rauna u inozemnim junoslavistikim studijima, koji hrvatsko-srpski problem do-
datno proiruju s bosanskim (bosanskohercegovakim, bonjakim), pa i sa crnogorskim,
pravom na razliku, a koje bi ona objektivno mogla imati na svojoj strani, pa kroatistika
danas ne uspostavlja teko ili nikako dijalog samo sa srpskom historiografijom, nego ima
potekoa s pridobivanjem naklonosti i dijela inozemne slavistike.
Ograniimo li se samo na tretiranje opusa Vladana Desnice u povijestima hrvatske
knjievnosti, s obzirom na pitanja pripadnosti hrvatskoj knjievnoj kulturi, jer barem oko
jezine bismo se mogli dobrano sporiti, uviamo da je izabrana strategija neproblematizira-
nja pripadnosti, jednostavnog punog integriranja Desnice u hrvatsku knjievnost, dio ope
strategije hrvatske knjievne historiografije. Ne otvarajui ta pitanja, a istodobno razgrani-
avajui hrvatsku knjievnost u svim aspektima od knjievnosti sredinjega junoslaven-
skog jezinog podruja, hrvatska knjievna kritika i historiografija, uope ono to bismo
mogli zvati paradigmom hrvatske nacionalne kulture, pitanja djelomine jednojezinosti
i zajednike prolosti svodi na minimum, pa ispada da su za propusnost jezinih grani-
ca krivi tek nepodobni jezikoslovci, poput jo preostale Snjeane Kordi, jer kao da, para-
doksalno, hrvatska filologija granice jezika odreuje granicama kulture, pa se prema na-
slijeenom prostoru zajednikih vrijednosti odreuje krajnje restriktivno. Da bi se opus
Vladana Desnice mogao odrediti u raznolikosti njegova ueg i ireg zaviaja, kulturnih i
odgojnih utjecaja, odnosno kao reprezentant naeg romana i nae knjievnosti pedesetih
godina, kao jo kod Frangea i Deretia, nedostaje ikakvih relevantnih podataka, odnosno
egzaktnih injenica, na osnovu kojih bi bila mogua relativna kritika prosudba, odnosno
intersubjektivna interpretacija. U jednom od rijetkih metodolokih istupa hrvatske knji-
evne historiografije itamo:
24
Dereti, 1983., 690.

Kako jedna kritiki koncipirana povijest knjievnosti moe biti apsolutno objektivna?
U njoj mogu i moraju biti objektivne, upravo egzaktne, samo injenice. U mojoj knjizi one
to i jesu. Njih sam, injenice, potovao iznad svega i nita nisam napisao to bi se protivilo
injenicama. Sve svoje prosudbe temeljio sam na njima i izvodio iz njih. Ipak, koliko god
to izvoenje zakljuaka bilo logino, neizbjeno sam ih izvodio ja, a ne tko drugi, svojim
spoznajama a ne tuim, pa su dakle sve interpretacije moje, dakle u nekoj mjeri i subjektiv-
ne, jer interpretacija ne moe a da ne bude proviena i notom subjektivnosti. U tom smislu
objektivnu knjigu nisam ni elio napisati. Kada bi bilo takve objektivne knjievno-kri-
tike ili knjievno-povijesne knjige (a povijest knjievnosti, kako je ja shvaam, nije nita
drugo nego retrospektivna knjievna kritika), znailo bi to da je zadovoljila autoreceptivna
oekivanja svih koji se u njoj spominju, a to bi jamano bila vrlo loa knjiga, najneobjek-
tivnija i najneuporabljivija knjiga, koja nikome ne bi trebala i nikome koristila, pa ni onima
koji bi njome bili zadovoljni.25
Ukratko, zanemarujui subjektivnost u odabiru injenica i rasporedu knjievnopovijesne
grae, a naglaavajui je tek u aspektu interpretacije, hrvatskom se povjesniaru otvaraju
nesluene mogunosti: toboe egzaktnim injenicama on moe dodati svoju osobnu pro-
sudbu, to e rei njegova interpretacija dobiva objektivno utemeljenje i istodobno je kraj-
nje arbitrarna i glede autorskoga stajalita i s obzirom na druge, odnosno tue poglede na
pojedino djelo. Umjesto knjievno-povijesnoga rasporeda poetikih tendencija ili sinopti-
ke slike pojedinog djela ili opusa u irim tradicijskim, anrovskim ili meuknjievnim
suodnosima, povijest hrvatske knjievnosti doima se kao selektivna kronologija bio-biblio-
grafija (koja esto ak ne zadovoljava niti puko kronoloko odreenje), u najgorem sluaju,
odnosno kao niz kritiko-interpretacijskih natuknica, u najboljem sluaju, koje vie govore
o stilsko-sadrajnim osobitostima pojedinih tekstova negoli o njihovim knjievno-povije-
snim znaenjima i znaajkama. Metodoloka nezabrinutost, nepridravanje bilo kakvoga
modernog naela, kao i s tim razmjerna nepodnoljiva lakoa pisanja povijesti knjievnosti
i pregleda, uostalom kao i sastavljanja antologija, tako je nekritiki zapravo u slubi ideolo-
gije znanja odreenoga neizreena naloga (naime zna se komu egzaktne injenice idu u
korist, komu na tetu, zna se kome dati veu kome opet manju pozornost u povijesti knji-
evnosti, koga favorizirati, a koga iskljuiti iz antologija), jer sve je ionako subjektivna in-
terpretacija egzaktnih injenica! Na kraju se ipak i knjievna stvarnost nekako uskladi
s naim konstruktima. Zbog toga, kao da su hrvatske povijesti knjievnosti vie utemeljene
na kulturi razgovora o knjievnosti, u kojima se pojedine stvari podrazumijevaju, unaprijed
znaju, a manje, ako i uope, na kulturi metoda i metodologija, kojima smo valjda toliko
izloeni da ih je najbolje ignorirati. Ukratko, misao Antuna Barca da se mnogo teoretizira
uvijek onda kada se malo radi26 kao da je nala svoje marljive poklonike.
Pripremajui se ljetos vrlo ekstenzivno za na simpozij, jer nisam vie znao to bih trebao
ponoviti ili razviti iz svoje kod nas sustavno ignorirane interkulturne povijesti knjievnosti,
uivao sam itajui svojevrsnu intelektualnu autobiografiju Edwarda W. Saida Nepripada-
nje. Ve samo povrno dovoenje u vezu naih ivota u multikulturnom drutvu bive dr-
ave ili brojni zapisi samoga Vladana Desnice na sline teme navodili su me na misao da
bi razgovor o kulturi pripadanja svakako trebao voditi rauna i o pravu na nepripadanje.
25
Dubravko Jeli, Politika nije utjecala na moj znanstveni rad, (razgovor s Ivicom Matieviem), Vijenac, 12/2004.,
br. 268., 4.
26
Antun Barac, Izmeu filologije i estetike, Hrvatska knjievna kritika VII, (predgovor i izbor Petar Lasta), Zagreb
1962., 21.

Osjeaj viepripadnosti ili nepripadanja, uz potencijalnu slobodu donosi dakako i nelago-

du, ali i intelektualnu sabranost, dragocjenu samou: Zadrao sam taj nelagodan osjeaj
mnogih identiteta u meusobnom sukobu kroz cijeli svoj ivot, zajedno s aktualnim
sjeanjem na tu oajniku elju da budem samo Arapin ili samo Evropljanin ili Amerikanac
ili samo kranin ili samo musliman. /.../ injenica da nisam nikamo kod kue i da nigdje
ne pripadam dala mi je poticaj da naem svoj teritorij u intelektualnom smislu, kad ve
ne mogu u socijalnom.27 Zar ima bolje, poticajnije pozicije za pisca od osjeaja egzistenci-
jalne tjeskobe i socijalnoga nepripadanja? Nije li stoga zalaganje povjesniara knjievnosti
da pojedinom opusu, koji vie nego simbolizira ime i prezime autora, a koji je sa svojim
idiolektom i njegovim svjetovima zapravo knjievnost u malom, ba kada je (i ako je) on
uspio postati vrijednost za sebe, odrede nepobitne okolnosti prole i budue recepcije, da
ga poaste jednim prevanim nacionalnim identitetom, kakvi su hrvatski ili bonjaki,
srpski ili crnogorski svejedno, zapravo kontraproduktivno i suvino. Jer, opus ve postoji
kao rezultat kritike i recepcije, djeluje preko granica i svih razgranienja, u prijevodima i
preko svih jezinih barijera, mimo naih sistematizacija, radi se o tome da ga, u dijelovima
ili cjelini, svojim tumaenjima prisvojimo, posvojimo, za sebe, za svoju kulturu, uostalom
za svoju karijeru ili svoju samou, za naa napredovanja ili nau ideju, na san. Kako kod
koga, s obzirom na njegovu kulturu razgovora, odnosno metodologiju pisanja, naravno ne
samo o pripadnosti pisaca.
IV.
Spomenuti Antun Barac, kojega svi nai hrvatski uitelji iz povijesti novije hrvatske knji-
evnosti istiu kao uzor, ipak je u nekoliko navrata promiljao odnos filologije i estetike,
knjievnosti i knjievnih historiografa, dajui u mnogoemu i danas aktualne naglaske:
Onemogueni kao stvarai, pisao je Barac kao mladi esejist, kao producenti ivih djela,
postajahu kritiarima; a onemogueni i ovdje, postajahu literarnim historiarima, kopkaju-
i slobodno po podruju za koje sami nisu bili, dolazei tako do ugleda i znaenja koje ni-
kako nisu zavrijedili i koje je upravo krvava poruga na njihove stvaralake sposobnosti.28
Rano naglaavajui da naa knjievna povijest nije historija literature, odnosno da bi po-
vjesniari knjievnosti trebali gledati na svoj predmet kao na dio umjetnosti, s umjetni-
kim osjeajem, Barac e idealno zacrtati da je knjievni povjesniar u viem smislu koji
na svoj posao ne gleda kao na struku, ve kao na jedno relativno usko podruje ivota, no
podruje na kome se on najbolje i najadekvatnije i s najvie nijansa manifestirao, nee biti
nemilosrdni rovac po povrini i nutrinji, kidajui bez razumijevanja najfinije ilice, negi-
rajui tako rei smisao svoga poziva, ve e znati da s toplom njenou i irokogrudnou
zaviri u sve izvore tih manifestacija. ivot je uvijek kontinuiran, samo su njegovi oblici kat-
kada toliko razlini da se na prvi pogled ne daju uvijek uhvatiti veze koje postoje izmeu
pojedinih dijelova.29
27
Edward W. Said, Nepripadanje, Zagreb 2007., 15. i 172.
28
Antun Barac, Naa knjievnost i njezini historici, Hrvatska knjievna kritika VII, (predgovor i izbor Petar Lasta),
Zagreb 1962., 45.
29
Isto, 47., 54., 50.

Bez namjere da zastupam ili branim iznesene principe, kada nam ve nije, razvojem mo-
dernistike znanosti, dostatna sistematika i red umjetnosti, sloit emo se da bi vea teorij-
ska osvijetenost domae historiografije, njezina vea otvorenost aktualnim kulturnim teo-
rijama, bila koliko dragocjena toliko i nuna. Ukljuujui se osobno teorijskom diskusijom
u znaku regionalne komparatistike ili interkulturne povijesti knjievnosti, upozoravanjem
na interkulturnu hermeneutiku i teoriju interliterarnog procesa, pa i neke novije koncep-
te, u nekoliko sam navrata naglaavao da se zajednika, odnosno sporna pitanja hrvatske
i srpske knjievne povijesti, ne mogu rjeavati samo pragmatino, po Deretievu modelu,
prema kojemu su npr. srpski pisci iz Hrvatske postali hrvatski ne prestajui da budu srpski
pisci, pa valjda onda i obratno, odnosno prema preutnom integrativnom naelu hrvatske
historiografije, koja se pak prema zajednikom meugraninom knjievnom i kulturnom
prostoru odnosi kao da on ne postoji (kao da nije nikada postojao, kao da nije postojala za-
jednika povijest, isti jezik ili naprosto meusobne knjievne simpatije, zajedniki asopisi,
inicijative i sl.). Utoliko vie, to su se pitanja interpretacije knjievnosti, u meuvremenu,
neraskidivo povezala s brojnim modelima (inter/trans)kulturalnih teorija, koje vape za svo-
jim prepoznavanjem i primjenom u praksi. (Ne smijem rei u stvarnosti, jer je navodno
i zbilja sama tek na konstrukt, tek jedan od moguih svjetova.)
Spoznaja o ogranienosti, kontigentnosti suvremene znanosti o knjievnosti dovodi nu-
no do pokuaja legitimacije intersubjektivno provjerljiva znanja, do neophodne otvorenosti
prema znanstvenom dijalogu i do, na meukulturnom dijalogu, konstituiranju predmeta
i rezultata istraivanja. Ili reeno jo otvorenije, preneseno na polje interkulturne znanosti
o knjievnosti, odnosno interkulturne povijesti knjievnosti i interkulturne interpretacije,
glavno je metodiko, upravo tehniko, ne metodoloko pitanje, kako pisati znanstveni,
knjievnopovijesni tekst, kako svojoj kulturi, kulturi svoga uvida osigurati znanstvenu
validnost, objektivni status, priznat meu drugim kulturama uvida, odnosno kako se
tehniki ukljuiti u intersubjektivnu situaciju zadobivanja makar prividne znanstvene
objektivnosti? Svakako putem interdisciplinarne, idejno pluralne, pa i eko-kulturne, a ne
pomou monocentrine i monoloke metodoloke i ideoloke perspektive.
Umjesto zakljuka
U okviru ire teorijske studije o odnosu teksta i konteksta, odnosno fenomenu dvojne
pripadnosti (viepripadnosti, nepripadnosti) opusa, u raspravi se govori o kulturi razgovora,
odnosno metodologiji pisanja, o pripadnosti pojedinih pisaca u srpskim i hrvatskim povije-
stima knjievnosti (prije svega u Deretievoj i Jelievoj), s osobitim osvrtom na tretiranje
opusa Vladana Desnice. S hrvatske strane gledano, Deretieva tolerancija i metodoloka
irina, kojom je u treem izdanju pridodao i dubrovako-dalmatinsku, tokavsku knji-
evnost, usklaujui se naknadno s problematinom paradigmom povijesti srpske knji-
evnosti kakva se prakticira gotovo stotinu godina, viestruko je upitna. Vjerojatno zbog
straha od prevladavanja srpskoga udjela, s druge, hrvatske strane, ne priznaje se niti jedan
kontekst zajednikih vrijednosti, niti regionalni hrvatsko-srpski dalmatinski, niti dakako
provizorni jugoslavenski, niti kontekst tokavske knjievnosti, tako da se s pretpostavka-
ma s kojima je, vjerujem i danas, u najboljim namjerama Dereti zapoeo promiljanje i
prakticiranje svoje povijesti, uope ne moe razgovarati.

Zajednika, odnosno sporna pitanja hrvatske i srpske knjievne povijesti, ne mogu se

rjeavati samo pragmatino, po Deretievu modelu, prema kojemu su npr. srpski pisci iz
Hrvatske postali hrvatski ne prestajui da budu srpski pisci, pa valjda onda i obratno, kao
niti prema preutnom integrativnom naelu hrvatske historiografije, koja se pak prema za-
jednikom meugraninom knjievnom i kulturnom prostoru odnosi kao da on ne postoji
(kao da nije nikada postojao, kao da nije postojala zajednika povijest, isti jezik ili napro-
sto meusobne knjievne simpatije, zajedniki asopisi, inicijative i sl.). Utoliko vie, to
su se pitanja znanosti i interpretacije knjievnosti, u meuvremenu, neraskidivo povezala s
brojnim modelima (inter/trans)kulturalnih teorija, koje vape za svojim prepoznavanjem
i primjenom u praksi.
Zbog mnogih razloga, kao da su hrvatske i srpske povijesti knjievnosti vie utemeljene
na kulturi razgovora (prema arijskom ili zajedniarskom principu) o knjievnosti, na
nepisanim pretpostavkama paradigmi u kojima se pojedine stvari podrazumijevaju, unapri-
jed znaju, a manje, ako i uope, na kulturi metoda i metodologija, kojima smo valjda toliko
izloeni da ih je najbolje ignorirati.
Doppelte Angehrigkeit
(Mehrgehrigkeit) des Opus
Zusammenfassung: Im Rahmen einer breiteren theoretischen Studie ber die Beziehung zwischen
Text und Kontext, bzw. ber das Phnomen der doppelten Zugehrigkeit (der multiplen Zugeh-
rigkeit und Nichtzugehrigkeit) des literarischen Opus, werden hier die Fragen ber die Zugehrig-
keit einzelner Schriftsteller in serbischen und kroatischen Literaturgeschichten errtert, besonders
in den von Jovan Dereti und Dubravko Jeli geschriebenen Literaturgeschichten, mit betontem
Rckblick auf die Behandlung des Gesamtwerks Vladan Desnicas.
Stichwrter: Vladan Desnica, Text, Kontext, literarischer Opus, kroatische Literatur, serbische Li-
teratur, Literaturgeschichte, Zugehrigkeit, Jovan Dereti, Dubravko Jeli.
Literatura
Antun Barac, Izmeu filologije i estetike, Hrvatska knjievna kritika VII, (predgovor i izbor Pe-
tar Lasta), Zagreb 1962.
Antun Barac, Naa knjievnost i njezini historici, Hrvatska knjievna kritika VII, (predgovor i
izbor Petar Lasta), Zagreb 1962.
Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb 2000.
Jovan Dereti, Istorija srpske knjievnosti, Beograd 1983.
Jovan Dereti, Istorija srpske knjievnosti, Beograd 2002.
Dubravko Jeli, Povijest hrvatske knjievnosti. Tisuljee od baanske ploe do postmoderne, Drugo
znatno proireno izdanje, Zagreb 2004.

Dubravko Jeli, Politika nije utjecala na moj znanstveni rad, (razgovor s Ivicom Matieviem),
Vijenac, 12/2004., br. 268., 3.-5.
Marko Juvan, O usodi velikega anra, Kako pisati literarno zgodovino danes?, (ur. Darko Doli-
nar Marko Juvan), Ljubljana 2003., 17.-49.
Zvonko Kova, Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb 2001.
Zdenko Lei, Knjievnost i njena historija, Sarajevo 1985.
Zdenko Lei, Razvojne strukture (?) ili kontingencije (?), Razlika/Differance, 3/2003., br. 5,
39.-50.
Hans-Jrgen Lsebrink, Kulturraumstudien und Interkulturelle Komunikation, Konzepte der
Kulturwissenschaft, (ur. Ansgar Nnning i Vera Nnning), Stuttgart Weimar 2003.
Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske knjievnosti. Od Baanske ploe do danas, Zagreb
2003.
Winfried Nth, Prirunik semiotike, Zagreb 2004.
Duan Rapo, Knjievnost i nacionalno svrstavanje, Zbornik radova o Vladanu Desnici, Zagreb
2004., 124.-130.
Edward W. Said, Nepripadanje, Zagreb 2007.
Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb 2003.

13.
USMENA NARACIJA, IDENTITET I
LINA ISTORIJA
Pitanja jezikih formi i kulturnog
samoopredeljenja u publikaciji ROMKINJE:
BIOGRAFIJE STARIH ROMKINJA U VOJVODINI
Marija Gruji
Saetak: Rad analizira zbirku linih istorija koja predstavlja biografske prie starih Romki-
nja u Vojvodini, nastalu kao rezultat projekta istraivanja ivota romskih ena u Vojvodini.
Postupak prezentovanja biografskog diskursa, putem kazivanja linih istorija (oral histo-
ries), omoguava uvid u specifinosti formiranja jezikih, pojmovnih, ideolokih i drugih
konstrukta kroz koji se konstituie subjekat koji pripoveda. U datom sluaju, rad predstav-
lja osvrt na nekoliko aspekata posredovanja ivotnog iskustva i problema koji se javljaju u
konstruisanju znaenja i interpretaciji ideolokih slojeva ovih jezikih tvorevina. Na prvom
mestu, to je problem ukrtanja linog i kolektivnog diskursa u posredovanju svakodnevnog,
linog, ali i kolektivnog istorijskog iskustva. Na drugom mestu, rad se bavi prirodom posre-
dovanja i uslovljenosti vrstom odnosa koji vlada izmeu isptivaica i ispitanica, to jest, na-
inom na koji njihov dijalog konstruie rodni, kulturni i etniki identitet i jednih i drugih.
I najzad, u radu se postavlja i pitanje u kojoj meri kolektivni kulturni kliei ograniavaju
proces samorealizacije kroz jezik subjekta koji pripoveda.
Kljune rei: oralna istorija, biografski diskurs, Romkinje, Vojvodina, kolektivni kulturni
klie
O
vaj rad ukazuje na problem kulturne samoidentifikacije ostvarene kroz konstruisanje
line istorije putem usmene naracije. Predmet analize je izdanje koje je nastalo kao re-
zultat viegodinjeg istraivakog rada centra enske studije i istraivanja Mileva
Mari u Novom Sadu, kao deo projekta koji okuplja mlade Romkinje studentkinje Uni-
verziteta u Novom Sadu u istraivanjima obiaja, ivota, verovanja, i drugih kulturnih for-
mi romskih zajednica u Vojvodini.1 Ispitivanjem antropolokih i sociolingvistikih aspe-
kata ovakvih publikacija dolazi se do znaajnih uvida o alternativnim postupcima kulturne
(samo)identifikacije i ispisivanja linih i kolektivnih istorija putem jezika i naracije.
1
Re je o projektu Mlade za starije Romkinje, koncipiranom kao deo edukativnog programa u okviru centra en-
ske studije i istraivanja Mileva Mari u Novom Sadu. Vie o tome moe se proitati na internetskoj stranici
www.zenskestudije.org.rs

Do sada je objavljeno nekoliko izdanja proizalih iz navedenog projekta, od kojih su

Romkinje: Biografije starih Romkinja u Vojvodini I-II najobimnije. Prvi deo objavljen je kao
rezultat istraivakog rada sprovedenog u periodu 1998-2001, i to u svojim izdanjima na
srpskom (2001), engleskom (2003) i romskom (2004). Re je o zbirci ivotnih pria (oral
histories) Romkinja iz Vojvodine prezentovanih u formi intervjua koje su vodile Romkinje
studentkinje Univerziteta u Novom Sadu. Uesnice su bile zamoljene da ispripovedaju ono
to smatraju najvanijim iz svoga ivota, a voditeljke intervjua bi takoe postavile jedan broj
pitanja. Drugi deo Romkinja izaao je iz tampe 2007. godine. Ovaj projekat je bio prva
vrsta akcije u naunoj praksi u Srbiji u kojoj su se ene romske nacionalnosti programski
usmerile na istraivaki rad u romskoj kulturnoj zajednici. Za razliku od prvog dela, drugi
deo sadri i ivotne prie mlaih Romkinja sa institucionalnim obrazovanjem. U prvom
delu su intervjuisane mahom ene iz Vojvodine, dok su u drugom zastupljene i prie ena
iz drugih krajeva Srbije.
Kako su istraivaice bile uglavnom veoma mlade ene, a intervjuisane ene u zreloj do-
bi, ovi intervjui su uspostavili efekat svedoenja pred mlaim generacijama, efekat dija-
loga izmeu razliitih ivotnih dobi. Transkripcija govora je uraena verno i doslovno, uz
potpuno ouvanje govornih karakteristika, bez stilske ili smisaone cenzure. Taj fenomen je
uneo dodatnu dimenziju sagledavanja kontinuiteta jednog kulturnog identiteta a i osvetlio
kulturne oznaitelje politikih, drutvenih, pravnih i kulturnih promena. Pored ove, poja-
vile su se jo neke studije uraene u okviru ovog istraivanja kao to je: Nevidljive: ljudska
prava Roma u Vojvodini, i slino.
Ja u se u ovom radu usredsrediti na prvi tom publikacije Romkinje, koji sadri dvadeset
ivotnih pria Romkinja ivotne dobi izmeu ezdeset i osamdeset godina. Pitanja postav-
ljana u intervjuima bila su koncipirana oko sledeih tema: uspomena na detinjstvo, ven-
anje, radni vek, drutvene odnose, religijska uverenja, ritualne seksualne prakse i drugo.
Meutim, isto tako, vaan korpus pitanja odnosio se i na istorijske okolnosti, pogotovo na
to kako se lino i kolektivno prelamalo u njima: na poloaj Romkinja u multietnikoj Voj-
vodini, sistem obrazovanja, holokaust za vreme Drugog svetskog rata, zatim iskustva soci-
jalistikog i postsocijalistikog perioda, pitanja nacionalnih praznika i drugo.
Interesantno je da, kako sa sociolingvistikog, tako i sa kulturolokog stanovita, ova
istraivanja predstavljaju novitet i retkost koja omoguuje jedan specifian literarno-nauni
vid kulturnog rada, ali i kulturnog samoopredeljenja. S jedne strane, mlade devojke koje se
izjanjavaju kao Romkinje pojavljuju se kao istraivaice, a samim tim i naunice, one koje
postavljaju pitanja svojim sagovornicama, ime zapisuju, posreduju, ali donekle i konstru-
iu jeziki izraz i znaenja samog govora. S druge strane, osobe sa kojima su raena istra-
ivanja, dobijaju sopstveni glas, njihov govor se prenosi u formi line zapisane istorije, to
im doputa da kroz odreene autentine formulacije otkriju kulturne i rodne specifinosti
svog ivotnog puta. U oba sluaja, re je ne samo o iznoenju konkretnih seanja, verova-
nja, injenica, utisaka i podataka, ve i o konstruisanju sopstvenih identiteta i subjektiviteta
kroz jezik, to jest govorni in.:
...Kad me je pitao poslovoa ta sam po nacionalnosti, jer su mu rekle druge radnice
koje su sa mnom radile da sam Romkinja, on me je pozvao i pitao ta si ti, Romkinja, ja
mu kaem: Romkinja sam. A on kae: Nemoj da kae da si Romkinja. A ja mu ka-

Usmena naracija, identitet i lina istorija 145
em: Zato da ne kaem, kad je to moja nacija i nemam ta da krijem. I tako je i ostalo i
vie me niko nije pitao da li sam Ciganka.2
Sam nain na koji se formulie govor o odreenim temama, ak i onim najlinijim, izbor
izraza, rei i gramatike strukture, otkriva mehanizam samoidentifikacije i kreiranja autoh-
tonog identiteta. Ovde je donekle re o poistoveivanju sa odreenim kulturnim odredni-
cama, pripadanju zajednici, a u odreenim momentima, pak, ograivanju od kolektiviteta
i kulture i pripadanju nekom drugom, rodnom ili starosnom odreenju.
Imam dobre prijateljice s kojima se druim. Ta to je radila sa mnom. Isto ko ja tako. Ni
vea, ni manja, ni deblja ni mravija. Kao da smo dve sestre. Ni ona nije srenija u ivotu.
I njen se mu udavio. Ima dva sina i erku, tako da ni ona nije ba...On se napio, otiao i
udavio se. On je hteo da se udavi. A zbog ega, to ne znam. ta da vam kaem za tui i-
vot, kad ne znam. Samo, oni su Maari. Ona je iz Bake Palanke.3
Pitanja identiteta konstruisanog kroz usmenu naraciju, kao jedna vrsta samo-konstruk-
cije i specifinosti tog govora, najlake je ispratiti kroz intersekciju linog i kolektivnog u
evociranju prolosti, o kojoj je ovde re. Metodom line istorije dobijamo dvostruki uvid
u pitanje identiteta i pripadanja intervjuisanih. Na prvom mestu, stiemo uvid u mno-
go toga u vezi sa intimnim, unutranjim iskustvima ena iz manjinskih etnikih grupa u
odreenom drutvu, ime se ukazuje na kompleksno preplitanje etniki, klasno, rodno i,
ak, rasno motivisanih diskriminacija. Na taj nain se stie uvid u razne vrste aktivnog i
osveenog odnosa prema ivotu koji se u ivotu ovih ena esto javljao kao odgovor i ot-
por raznim preprekama i opasnostima. Veina njih, uprkos svim tekoama sa kojima se u
ivotu susretala, pripoveda o svom ivotu na nain koji ukazuje na svest o identitetu kao
dvostrukoj ivotnoj poziciji. S jedne strane, taj identitet donosi odreenu podreenost na
lestvici drutvenih hijerarhija, a s druge strane, taj identitet gradi sopstvenu mreu moguih
alternativnih izbora u ivotu. Sama forma line istorije (oral history), u kojoj pripoveda/
pripovedaica pripoveda realno iskustvo sa vremenske i, esto, emotivne distance, alju-
i jasnu poruku da je nadvladao/nadvladala odreene traumatine momente u biografiji,
unosi u literarnu formu elemente optimizma, vedrog i esto komikog pogleda na svet.4
Naveu jedan primer iz teksta:
Volela bih da sam mlada i da imam oko trideset godina, da idem da se provodim, da
izaem kad ou, da doem kad ou. Ja sam se upisala tamo gde idu ene penzionerke, ila
sam sa njima u Nadalj u kafani. Mu nije bio ljubomoran. Pustio me, jel je vido da sam
kui ko rob. Bila sam u manastir na Frukoj Gori, u Vrdniku. Okupljaju se ene i druimo
se, putujemo.
ta bi preporuila svojim unukama i svim enama?
Preporuila bi im da se ne udaju do etrdesete godine, zato to je brak obaveza i vezane
su za mua i decu, a kad rodi decu, onda mora da trpi zbog njih i nikad nema neko za-
dovoljstvo. Uvek uti i trpi i onda ti dou godine i di zna da ide. enska deca treba da
se koluju, kad se uda da ima svoj zanat, da ne mora da eka od oveka svaki dinar, lake
je iveti sa dve plate.5
2
Romkinje: biografije starih Romkinja u Vojvodini, Novi Sad 2001., 88. (poglavlje Marija)
3
Isto, 153.-154. (poglavlje Radmila)
4
O prirodi i metodama oral history koncepcije videti u: Thomas L. Charlton Lois E. Myers Rebecca Sharpless
(ur.), History of oral history: foundations and methodology, Lanham 2007.
5
Romkinje..., 106.-107. (poglavlje Rua)

Drugi bitan aspekat i rezultat ovog postupka je svedoanstvo o izvesnim istorijskim

okolnostima: holokaustu (noenju utih traka, pogromima, racijama, konstruisanju rodne
pripadnosti za vreme rata i drugo). Vrlo znaajno otkrie koje proistie iz ove studije je da
je problem izuavanja holokausta nad Romima u Vojvodini uistinu metodoloki upuen
na podruje oral history, jer je ova problematika potisnuta i tabuizirana u pogledu pisanih
izvora i zvanine istoriografije Jugoslavije i Srbije.
Bili smo oiani, Nemci su nas sve oiali... U Banatu su Romi proveli rat strano. U
Moorinu je bila udata moja baba, ubijali su Rome i bacali pod led. I onda su nai Romi,
kad pukne leto, morali tamo da idu da ih uzimaju tako mrtve i da ih sahranjuju. Morali
smo i mi enske da idemo, ali mi smo bili sretni u Pazovi to nas nije dao na predsednik,
koji je bio Slovak, i nije dao nas Cigane da nas ubiju.6
Imajui u vidu ovaj postupak kazivanja kao glavnog vida konstruisanja, objavljivanja i
zastupanja kompleksnog identiteta Romkinje u Vojvodini u dvadesetom veku, htela bih jo
da ukaem na nekoliko vanih jezikih karakteristika ovog procesa, koje doprinose formu-
lisanju nekih pitanja za dalju teorijsku diskusiju oko primena metode kazivanja line isto-
rije. To je vano jer neophodno je biti svestan i uslovnosti, i katkad, relativnosti primene
metoda usmene istorije, zatim problema autentinosti usmene istorije i seanja, i, najzad,
ambivalentne uloge onoga ko intervjuie, pa i uloge samog istoriara, antropologa, etnolo-
ga, filologa i drugih naunika koji pristupaju ovakvim tekstovima.
Pre svega, opaa se da metoda saoptavanja i beleenja usmene istorije donosi esto turo
i kolektivno vienje istorijskih i politikih okolnosti, tako da se i u ovom sluaju seanje
na holokaust u intervjuima javlja u gotovo istim formulacijama, sa navoenjem slinih de-
talja, to ukazuje da pripovedanje usmene istorije nije izolovano od kolektivnih zvaninih
stavova, koji svojom specifinom retorikom i odabirom terminologije oblikuju individu-
alno kazivanje. Primera radi, specifina istorijska pozicija romske zajednice za vreme rata,
na primer, dovodi do toga da se seanja iz tog doba svode na pamenje ljudi po nacional-
nostima (jedan Maar, jedan Slovak). Slino tome, sve ispitanice hvale period Titovog
socijalizma, uz navoenje gotovo istovetnih detalja i primera.
Takoe, odnos izmeu osobe koja intervjuie i onoga ko je intervjuisan odreuje u veli-
koj meri i govor, jezik i izraze koji se koriste, kao i nain na koji se formulie ja onoga ko
pripoveda o sebi. injenica da su ovde i ispitivaice i ispitanice romske nacionalnosti olak-
ava mogunost komunikacije, bez odnosa hegemonije, ili pozicije kulturnog patroniziranja
bilo koje strane. S druge strane, mnogo od izreenog nije potpuno jasno formulisano, upra-
vo zbog onog podrazumevanog koje se uspostavlja izmeu istraivaica i informantkinja,
koje istovremeno ovim potvruju svoj udeo u istoj kulturnoj zajednici, to za itaoca koji
se nalazi izvan tog kulturnog prostora moe ostati nerazumljivo.
I, najzad, trei problem se odnosi na pripovedanje ivotnog iskustva, dakle problem
jezikih formi i izraza, jezike mainerije koja je na raspolaganju ispitanicama. Dok se o
nekim pojavama pripoveda vrlo iscrpno, kao na primer o religioznim pitanjima ili tumae-
nju sudbine, iskazi vezani za medicinske probleme, politiku ili odnose sa ne-Romima, vrlo
esto se pojavljuju u vidu jeziki problematinih formulacija, nepotpunih i ambivalentnih,
skrivenih u klieima, to odaje socijalno tabuizirani status nekih pojava ili pojmova. Na
primer, gotovo nijedna od ena ne upotrebljava ime svog mua, koje oigledno predstavlja
6
Isto, 66. (poglavlje Vida)

Usmena naracija, identitet i lina istorija 147
kulturno tabuiziranu formu, usled ega se i mu i brani ivot esto vide kao strana, otu-
ena institucija. Govorei o svojoj udaji, jedna od ispitanica daje sledei opis:
...Ja sam tamo odlazila kod babe. A moj mu je imao sestru tamo. Tu smo se upoznali
i onda smo se tako zavoleli. Onda je doao njegov otac da pita moju mamu da dozvoli da
se ja udam za njegovog sina. Mama je rekla da sam jo mlada, sedamnajst godina onda su
pitali mene i ja sam pristala. I tako je to prolo. Venali smo se u optini. Imala sam belu
venanicu, nije bilo mnogo ljudi u svatovima. Moj mu je bio zemljoradnik i to je i dan
danas.7
Zatim, svedoenja o ne-Romima, opet usled kulturne podeljenosti, dovode do izvesnih
zatamnjenja slike, jer uvek je re o nekom bezlinom i bezimenom. Kulturni tabu, prelo-
mljen kroz prizmu jezika, vri jo jau identifikaciju informantkinje sa odreenom kultu-
rom, ali i kulturno definisanje drugih.
Publikacija Romkinje su primer konstruisanja, interpretacije, viestrukog i slojevitog po-
sredovanja u formulisanju ivotnog iskustva, a osim toga, i obilje mogunosti za razliita
itanja, koja e se kod razliitih subjektiviteta na razliite naine aktualizovati, i kroz ra-
zliite kodove tumaenja, razliito shvatati. U jedinstvenim linim vienjima sopstvenih
ivota, prepliu se i presecaju vidovi ukljuivanja i iskljuivanja iz raznih konkretnih i
simbolikih grupa, po principu etnikog, nacionalnog, starosnog, rodnog, regionalnog i
klasnog pripadanja.
Umesto zakljuka, recimo da Romkinje predstavljaju sadrajnu istorijsku, biografsku i
kulturoloku grau za izuavanje pitanja identiteta i kulturnog samoopredeljenja koje se
konstruie putem govora, kako putem kazivanja, tako i putem beleenja i interpretiranja
tog govora. Drugim reima ovaj poduhvat predstavlja samo deklarisanje odreenih iden-
titeta informantkinja, kao pripadnica romske kulture, kao ena u okviru te kulture, iji
su ivoti u odreenim trenucima istorijski kontekstualizovani etnikim, rodnim, klasnim,
starosnim i drugim drutveno-konstruisanim i samo-konstruisanim prerogativima. To isto
odnosi se na voditeljke ovih intervjua, koje takoe samim radom na ovom istraivanju
konstituiu svoje uee u odreenoj zajednici, ali i izvestan otklon od nje. Ovo je takoe
i primer kako oral history metod moe potpomoi dodatno ispisivanje istorije na mestima
gde zvanini izvori nedostaju, mada moe i da ukazuje na veliki jaz izmeu linog i kolek-
tivnog iskustva i na to kako se ta iskustva mogu jezikim putem posredovati. I najzad, kako
je uopte svako ja pripovedanje uslovljeno jezikim klieima, nivoima znanja i senzibili-
teta govornika, ovaj metod dovodi istraivae u dinaminu poziciju venog preispitivanja
njegovih postavki u procesu borbe za zapisivanje fakta, kao glavnog posla u rekonstruisanju
istorijskih tokova.
7
Isto, 120. (poglavlje ivka)

Oral Narratives Identity and Personal

History: Questions of Language Forms and
Cultural Self-Determination in ROMKINJE:
BIOGRAFIJE STARIH ROMKINJA U VOJVODINI
Abstract: The paper deals with the analysis of the collection of interviews with Roma women in Voj-
vodina (Srbija). The book is a result of the research conducted by a group of young Roma women
researchers gathered around the projects on the life and personal histories of older Roma women,
in collaboration with the Women Studies Center in Novi Sad (Zenske Studije i istraivanja). The
personal testimonies of Roma women, presented in the form of oral histories, construct a particu-
lar way of self-identification of women from a marginalized and culturally repressed community.
Through telling a story, and usage of particular language constructions, a dialogue between older,
traditionally oriented, and younger, formally educated Roma women is created. This kind of di-
alogue recreates not only particular communal identity of interviewees and interviewers, but also
the constructs of their gender identities and challenges of their self-realization.
Key words: oral history, biographical discourse, Romas women, Vojvodina, collective cultural cli-
ch.
Literatura
Thomas L. Charlton Lois E. Myers Rebecca Sharpless (ur.), History of oral history: founda-
tions and methodology, Lanham 2007.
Svenka Savi [et al.], Romkinje: Biografije starih Romkinja u Vojvodini, Novi Sad 2001.
Svenka Savi [et al.], Romkinje 2: ivotne prie Romkinja u Srbiji, Novi Sad 2007.
Veronika Mitro [et al.], Nevidljive: ljudska prava Romkinja u Vojvodini, Novi Sad 2004.

14.
NEKOLIKO IMAGOLOKIH OPASKI O
ZIMSKOM LJETOVANJU I DESNIINIM
SUSRETIMA
Davor Duki
Saetak: Tematski svijet romana Zimsko ljetovanje Vladana Desnice karakterizira mnotvo
kolektivnih identiteta: 1) etnikih (talijanski/srpski/hrvatski), 2) konfesionalnih (katoliki/
pravoslavni), 3) jezinih (slavenski/talijanski); 4) politikih (faistiki/etniki/partizanski),
5) sociokulturnih (urbani/ruralni). Sve to sugerira primjerenost romana imagolokoj analizi.
Takva analiza, meutim, pokazuje da u romanu dominira svojevrsna graansko-elitisti-
ko-kozmopolitska ideologija prema kojoj se prezire svaka identifikacija ispod razine svjeto-
nazorskog (filozofskog). U tom se smislu od navedenih pet razina tek sociokulturna poka-
zuje donekle semantiki relevantnom. Zimsko ljetovanje je tako primjer knjievnog otpora
stereotipnim/imagotipskim generalizacijama.
Kljune rijei: Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, imagologija, kolektivni identitet, stereotip.
I.
U
romanu Zimsko ljetovanje Vladana Desnice ovako se opisuje prvi odlazak etvorice
Zadrana u njihov razrueni grad, iz kojeg su nakon prvog razornog bombardiranja
izbjegli u selo Smiljevce:
Odmah prvih dana mukarci pregnue da idu u Zadar da obiu naputene domove,
ali se enske usprotivie bojei se da ih tamo zadesi bombardman, te mukarci moradoe
popustiti. No poslije nekog vremena, neprekidno jadikovanje ena za svakim pojedinim
komadom kuanstva posebno, sve je vie nagonilo ljude da nadvladaju ensko protivljenje
(koje je i dalje ostajalo u naelu nesmanjeno), pa da se jednog dana otisnu. Ernesto zajai
svoj bicikl, jor Karlo i Narcizo Golob uskoie u kola koja je najmio Mori, i krenue pra-
eni opomenama i preporukama ena. Poli su s kesicama za aprovizaciju koja se dijelila u
jednoj baraki podignutoj pod ogradnim zidom grobita, i s namjerom da ieprkaju i spase
togod iz svojih stanova, koje su moda provalili i opljakali njemaka soldateska i narod
iz okolice, ukoliko ih ve bombe nisu razruile. Nijemcima je pripadala prednost i izbor, i
oko kue na koju su oni stavili ruku drugi su obilazili zaokoliavajui sa strahopotovanjem,

bojei se da ne budu strijeljani po vojnoj naredbi o pljaki, koju su Nijemci primijenili u

nekoliko sluajeva takve drzovitosti. Ono na to Nijemci nisu reflektirali ili gdje su ve pro-
brali, prelazilo je u dio puanstvu iz okolice. Seljaci iz zalea, primitivniji i naivnije lakomi,
odnosili su bez reda i plana, spopadajui ono to im je prvo podrakalo interes ili fantaziju
i onoliko koliko su mogli da uprte ili natovare na svoja uska kola. Otoani, viniji raunu i
smiljenom gospodarenju, dugo su obilazili, premiljali, kolebali, navraali se po vie puta
na ranije pregledana mjesta, i najzad odlazili, pognuti i zaokupljeni brigom i odgovornou
izbora, bez traga vanjske veselosti. Sutradan su se vraali laom valjda poslije savjetovanja
s domaicom ravno pred zabrojanu kuu, iznosili stvari poslovno mrzovoljni, pazei da
se ne razbije ogledalo ili ne odvrne noga, mrko pogledajui radoznale prolaznike pogledom
radina ovjeka koji prezire badavdije, te tovarili na lau s redom i panjom, iskoriujui
to bolje prostor, kao da sele. A ako bi putem otkrio na robi kakvu kvarnost, otoanin je
prevrtao oima, smatrao se rtvom i osjeao kao da je podmuklo prevaren.1
I premda se u Desniinu romanu esto izmjenjuju gledita likova i pripovjedaa, uz malo
zdravog razuma i dosta itateljske pozornosti lako ih je razlikovati. Ta duboka, generalizira-
na, dakle ponovljenim iskustvima steena istina o Nijemcima, vlajima i bodulima (srednji
izraz ne rabi Desnica) iz upravo navedena ulomka svakako ne pripada zadarskim graani-
ma, ije se motrite inae u romanu esto favorizira, ali koji eto tek sad prvi put odlaze u
izbombardirani grad, pa nisu ni mogli klasificirati ratne pljakae. Znanje, dakle, posjeduje
Desniin pripovjeda, a kako je roman pisan u tradiciji koja se irokopotezno naziva rea-
listikom, nee biti struni magnum crimen ako u navedenom ulomku prepoznamo trag
esejiziranog diskursa u kojemu se razotkriva autorska svijest. Desnica se, dakle, poigrava
trima stereotipima: o njemakom redu i zakonu, o vlakom primitivizmu i bodulskoj (u
odnosu na vlaku) civilizacijskoj superiornosti (viniji radu i smiljenom gospodarenju).
I kao to u svakoj dobroj modernoj, zapadnoj, graanskoj literaturi biva stereotipi trebaju
biti uzdrmani: izokrenuti ili barem dobrano relativizirani. Tako njemaki red i zakon po-
staju tek preduvjet za prvenstvo u pljaki, vlaki primitivizam se oituje kao djetinje naivna
pohlepa, a bodulska radinost kao hladnokrvno licemjerna gramzivost.
U ostalim dijelovima romana vrlo je malo elemenata od kojih bi se dala sastaviti suvislija
slika o Nijemcima. Isto vrijedi i za bodule: roman ne tematizira njihovu domenu, a dvoje oto-
ana koje je sudbina dovela u vlaki kraj, bijedno je zavrila: jednog bezimenog to je s vlajima
razmjenjivao sol za kukuruz, zbog njegove kone jakne i/ili novca, ubila je mala, tek formira-
na naoruana skupina Smiljevana, etnika ili partizana nije posve jasno dok je u Karinu
slina skupina namjestila puku u prozor popove kue, ali je metak umjesto njega pogodio
njegovu slukinju, bodulicu Baricu. S druge strane, roman se najveim dijelom odigrava u
vlakom prostoru, u selu Smiljevci nedaleko Zadra, i ako bi trebalo sintetizirati predodbu o
tom prostoru, danu dijelom kroz motrite likova iz Zadra, samih Smiljevana i pripovjeda-
a, ne bi to bilo daleko od rezigniranih rijei: Dio mio, che condizioni! I vive proprio come le
bestie!,2 to ih potkraj romana izgovara jor Karlo, nositelj svojevrsne moralne vertikale zadar-
skih izbjeglica. emu onda uope slui ta pripovjedaeva/Desniina crtica o mentalitetskim
razlikama ratnih pljakaa? Je li rije naprosto o tek neto knjievniki sonije registriranoj
injenici da su imovinu Zadrana, nakon pada njihove drave, pljakali novi okupatori Ni-
jemci te slavenski svijet iz okolice? Je li ta povijesna istina dublja i bogatija ako joj se pridoda
1
Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, Zagreb 1968., 65.-66. Svi navodi iz romana prema tom izdanju, to ga je za edi-
ciju Pet stoljea hrvatske knjievnosti priredio V. Pavleti (dalje: PSHK 117).
2
Isto, 172.

Nekoliko imagolokih opaski o Zimskom ljetovanju i Desniinim susretima 151
generalizacija o etno-kulturnoj uvjetovanosti razliitih pljakakih praksi? Ili je vaan onaj jo

dublji (antiratni) smisao da rat izvre kolektivne kulturne/svjetonazorske vrijednosti? Zimsko
ljetovanje umjetniko je knjievno djelo pa ta pitanja nisu ni miljena ozbiljno, nego kao upit-
nicima ublaene tvrdnje o moguim recepcijama njegova semantikog potencijala.
U svakom sluaju imagotipski je potencijal navedenog i komentiranog ulomka neobino
jak i eksplicitan. Istiem neobino jak uzimajui u obzir imagotipsku neeksplicitnost
romana u cjelini.3 Podsjeam: skupina Zadrana, pripadnika nieg srednjeg stalea (srednje
ruke kako se kae u romanu), koja, bez obzira na (pretpostavlja se) razliito etniko podri-
jetlo (o kojemu se uostalom u romanu previe ne raspreda), predstavlja osobitu talijansku
provincijalnu gradsku kulturu, dolazi u pravoslavno (dakle srpsko) selo Smiljevce, kako
bi izbjegla ratnu pogibelj to je sa sobom nose savezniki bombarderi nakon Pada Italije.
Sraz je opekulturni etniki (talijansko-srpsko-hrvatski), konfesionalni (katoliko-pra-
voslavni), jezini (slavensko-talijanski), politiki (faistiko/talijansko-etniko-partizanski)
i sociokulturni (urbano-ruralni). Ako se netko ve bavi problemom identiteta/alteriteta u
knjievnosti, dakle diskurzivnim praksama kolektivne identifikacije, moe li se zamisliti
pogodniji roman nego to je Zimsko ljetovanje Vladana Desnice? Pitanje je, naravno, iro-
nino. Svatko tko je pozorno i bez predrasuda, kojima se poto-poto u tekstu pronalazi ono
to se eljelo pronai, itao Desniin roman, zna da od navedenih pet identitetskih razina,
samo ona najopenitija, to sam je iz nude nazvao socio-kulturnom, proima itavo djelo,
dok su ostale ili njoj podreene ili jedva naznaene. Pokuat u to oprimjeriti.
a) Etniki (nacionalni) sraz. Prezimena izbjeglih Zadrana (Doner, Golob, Mori, Kreso-
evi) ali i neki detalji iz njihove porodine povijesti (djed Ernesta Donera je doao u Zadar
iz Sudeta i s Anetom ai izrodio talijansku djecu) upuuju na njihovo razliito etniko
podrijetlo, no skupina u romanu djeluje jedinstveno, kao izraz neke drevne dalmatinske
romansko-slavenske simbioze. S druge strane, konfesionalna, pravoslavno-katolika podjela
zadarske okolice ni na jednom se mjestu u romanu ne preimenuje u svoje nacionalne, srp-
ske odnosno hrvatske pandane. tovie, iz zadarske perspektive sve je to Morlakija, koja se,
ako joj se ba hoe istaknuti jezina i kulturna posebnost, moe nazvati i Hrvatskom, pa
okorjeli Zaratin Pompo Bauk na nagovor jor Karla da poe s njim u Smiljevce odgovara:
...tu sam se rodio i tu hou i da umrem. A osim toga, bojim se da me tamo, u Morlakiji,
ne pohrvate: sigurno bi me prekrstili u Pompislava!4
b) Konfesionalni sraz. Susret grada i sela, Zadrana i Smiljevana, ima i svoju konfesional-
nu komponentu: prvi su odreda katolici, Smiljevci su pak pravoslavno selo. No, ta opreka
ni u prostoru pripovjedaeva glasa ni u govoru likova nikad ne poprima neki vii ili dublji
smisao. Tek usput pripovjeda napominje kako upnik iz Privlake prolazi kroz Smiljevce
taktino i suzdrano, kako se ve prolazi kroz selo druge vjere5. Ve je spomenuta sud-
bina katolkinje, bodulice Barice koja je sluila kod pravoslavnog popa u Karinu. Njezinu
je smrt jedan pravoslavac prokomentirao: A koji vrag nagna bodulicu Baru da ide u slubu
rianskom popu.6 U opisu zimskog ljetovanja Zadrana u Smiljevcima Desnica ne zabo-
3
O pojmu imagotip kao prepoznatljivoj, vrijednosno obojenoj i povijesno uvjetovanoj predodbi v. Manfred S. Fischer,
Komparatistische Imagologie: Fr eine interdisziplinre Erforschung national-imagotyper Systeme, Zeitschrift fr
Sozialpsychologie, 10/1979., br. 1, 30.-44.; hrvatski prijevod u zborniku Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologi-
ju, Zagreb 2009., 37.-56.
4
Desnica, n. dj., 150.
5
Isto, 68.
6
Isto, 155.

ravlja spomenuti ni Boi: on je za Zadrane u tuoj, pravoslavnoj sredini posebno otuan,

ali protjee bez znakova vjerske netrpeljivosti (barem se oni ne biljee).
c) Jezini sraz. Jezino-leksika osnovica Desniina romana je knjievni jezik dalmatinskih
Srba, koji u leksikom izboru obiljeavaju karakteristini regionalizmi, srbizmi, turcizmi i ta-
lijanizmi. Govor Smiljevana, domaeg srpskog stanovnitva, katkad se vjerno reproducira,
to kod itatelja koji poznaje taj govor moe djelovati izrazito smijeno i knjievno uspjelo. Taj
govor, meutim, Zadrani slabo razumiju. Antologijski je primjer onaj pri poetku romana:
Pita najjednostavnije: Ima li mlika? a oni odgovore: Posalo tele. Ti ponovi pitanje,
a oni opet: Velju ti, Mio zaboravio da odlui tele, pa posalo! I sad opet ne zna na emu
si, to sve to govorenje treba da znai i na koju od dviju alternativa mora da ga svede: ima
mlika ili nema mlika?7
Jezik romana ipak oigledno ne reproducira stvarnu govornu praksu na realistian na-
in. I premda vizura Zadrana, pa i njihove govorne partije dominiraju romanom u odnosu
na vizuru i govor Smiljevana, jezik romana je vie smiljevaki nego zadarski. U nekoj
vjerodostojnoj reprodukciji oigledno bi trebalo biti daleko vie talijanizama i talijanskog.
Vidi se to i u kontroverznoj sceni nazonosti Zadrana na govoru etnikog vojvode Duleta
i njihovoj etnikoj zakletvi:
Izgubljeni u toj umi podignutih desnica, Zadrani ne imadoe kud-kamo ve i oni po-
dignu tri prsta i pokuaju da ponavljaju udne rijei zakletve. Mrsili su pod nos te nera-
zumljive rijei, trudei se da to vjernije reproduciraju bar njihov ritam praznu kouljicu
njihova zvuka.8
ini se da to nerazumijevanje nije bilo posljedica prostorne udaljenosti Zadrana od go-
vornika u dvorani, niti je bilo prouzroeno naroitim sadrajem prisege prije e biti da je
rije o naprosto manjkavoj jezinoj kompetenciji Zadrana u prostoru gradskog zalea.
d) Politiki sraz. Upravo spomenuta scena etnike zakletve Zadrana najzornije oslikava iro-
nijsko-apsurdni Desniin modus obrade smrtno ozbiljnih politikih stvari. Samo zbog tog, tj.
zbog toboe jednostrane realistike/naturalistike metode, doivio je otar napad socrealistike
knjievne kritike: Zadrani su u njegovu romanu odreda politiki nezainteresirani, a morali su
biti simpatizeri faizma; faistiki krvnici prikazani su kao smijene figure; partizani se spo-
minju samo u jednoj reenici, a etnikom je skupu posveeno itavo poglavlje; nigdje se ne
kae je li razbojnika Dragina skupina etnika ili partizanska, a morala je biti etnika itd.9
d) Socio-kulturni sraz. Dvojstvo svjetova Desniina romana duboko je i nepomirljivo
no, ta podjela ne proistjee, dakle, iz etnikih, konfesionalnih i politikih razlika. Jezine
su razlike, ini se, dalekosenije, no zapravo je ipak rije o razliitim sustavima vrijednosti,
o dubokim sociokulturnim razlikama.10 Pokuaj pomirenja i razumijevanja razliitih svje-
tova koji traje jednu jesen i vei dio zime zavrava katastrofalno: djevojicu/bebu Mafaldu/
pimicu je ubio krmak Migud; suiavoj djevojci Lini nije pomogao seoski zrak, stariji se
7
Isto, 62.
8
Isto, 132.-133.
9
Joa Horvat, Vladan Desnica: Zimsko letovanje, Knjievne novine, 3/1950., br. 26, 4; Marin Franievi, Zim-
sko ljetovanje Vladana Desnice, Republika, 6/1950., knj. II, br. 7, 456.-457.; ivko Jelii, Zimsko ljetovanje
Vladana Desnice, Hrvatsko kolo, 3/1950., br. 3, 549.-555. Vladan Desnica je odmah nakon prve, vrlo kratke negativ-
ne recenzije Joe Horvata napisao odgovor koji je objavljen tek etiri godine kasnije, uz biljeku koja ukratko upuuje
i na druge dvije ovdje spomenute negativne recenzije, ali i na kasnije pozitivne ocjene M. Matkovia, A. Time i .
Price; usp. Vladan Desnica, O jednom gradu i o jednoj knjizi, Zadarska revija, 3/1954., br. 1, 21.-28.
10
U svojevrsnom samotumaenju Zimskog ljetovanja opreku grad/selo kao temeljnu znaenjsku opreku romana istie i
sam Vladan Desnica (v. bilj. 9).

Zadrani (jor Karlo i Anita) vraaju u razoreni grad, a ostali uglavnom bjee u Italiju. San
jor Karla da bi i Morlakija jednog dana mogla postati civilizirani ruralni prostor poput
junog Tirola (njegov Alto Adige) posve se rasplinuo.
Gotovo sve na povrini Zimskog ljetovanja: njegov jezik i vremensko-prostorne tematske
odrednice upuuju na to da je rije o prozi izrazite lokalne boje. No, ini se, da pokuaj
iitavanja dublje semantike teksta, poduzet ovdje letiminim pogledima iz imagoloke
vizure, dovodi do drukijih zakljuaka. Kljuni pojmovi graansko, individualistiko,
elitistiko, kozmopolitsko, donekle ak i egzistencijalistiko, koji se tako lako vezuju
uz Desniina Proljea Ivana Galeba, s jednakim se pravom mogu vezati i uz Zimsko ljetova-
nje. Mora da je to, makar intuitivno, osjetila i socrealistika kritika. Zimsko ljetovanje, kao
svaka dobra literatura, prelazi granice tematiziranog vremena i prostora otvarajui mogu-
nost itateljske identifikacije/prepoznavanja u drugim vremenima i na drugim prostorima.
(Dodue, u svakom e prijevodu biti nepovratno izgubljeno Desniino jezino majstorstvo,
koje mu ni socrealistika kritika nije mogla zanijekati.) Desnica je, ini se, i sam signalizirao
potrebu univerzalnijeg razumijevanja prie Zimskog ljetovanja, pa tako jor Karlo na jednom
mjestu razmilja kako i obian, svakodnevni ivot donosi neobine i zanimljive dogaaje:
Jer govorio je ljudi su ljudi i ivot je ivot na svakom mjestu kugle zemaljske. Razla-
gao je kako nam se ivot, i pored njegove prividne jednolinosti, ako se samo malo dublje
i pozornije razmotri, pokazuje u stvari vrlo sloen, pun neoekivanog i, ukoliko samo nije
tragian, vrlo zanimljiv. Da stoga, na koncu konca, ovjek moe da doivi u Smiljevcima
ili u agrovcu neke udne i neobjanjive stvari i da doe u svakojake situacije, ne manje
nego u San Francisku ili Jokohami.11
II.
Ovaj skup nije posveen Vladanu Desnici, ali pievo je ime vie od njegova loga, krovni
naziv Desniini susreti u svakom je pogledu obvezujui. Pravi naslov je Pripadnost kul-
turi kultura pripadanja, a jedna od kljunih rijei u pozivu na skup, a onda i, ini mi se,
najei pojam u naslovima priopenja jest identitet, tovie kolektivni identitet. Na taj
se pojam nedvojbeno nadovezuje i sintagma knjievna imagologija, zapisana meu dru-
gim programskim natuknicama poziva na skup. Podsjeam: knjievna je imagologija grana
komparativne knjievnosti koja s nadnacionalnog motrita prouava nastanak, mijene i
recepcijske uinke nacionalnih stereotipa i drugih imagotipskih nacionalnih predodbi,
poglavito zapadnoeuropskih, koje se javljaju u knjievnosti, knjievnoj kritici i knjievnoj
povijesti.12 Hugo Dyserinck, utemeljitelj aachenske komparatistike i njezine imagoloke
kole, koja je djelovala od 1967. do sredine 90ih. objavio je 2002. u uglednom maarskom
11
Isto, 134. Slinu misao o besmislu eskapistikog egzotizma utjelovljenog u prepoznatljivim temama popularne knji-
evnosti te o istodobnom sljepilu za zanimljivosti vlastita prostora, razvija i junak romana Proljea Ivana Galeba
(Vladan Desnica, Proljea Ivana Galeba, Zagreb 1968., 87.-91.; PSHK 117, knj. II).
12
Atributom knjievna naglaava se vezanost uz znanost o knjievnosti i njezine uobiajene objekte istraivanja: lije-
pu knjievnost i diskurs o njoj. U prolosti se, osobito na njemakom govornom podruju, ee rabio atribut kom-
paratistika, ime se legitimirala inkorporiranost u komparativnu knjievnost kao samostalnu knjievnoznanstvenu
disciplinu. U praksi su se spomenuta naela i ogranienja, na sreu, esto prelazila: istraivanja su se obavljala i unutar
jedne pojedinane kulture (nacionalne knjievnosti), a meu izvorima su se pojavljivali i publicistika, historiografija
i film. Stoga se ini primjerenim, bez opasnosti od nesporazuma, osloboditi imagologiju odreujuih atributa. iri
uvid u tu istraivaku paradigmu v. u recentnijim prirunicima Imagology: The cultural construction and literary re-

komparatistikom asopisu Neohelicon raspravu Von Ethnopsychologie zu Ethnoimago-

logie: ber Entwicklung und mgliche Endbestimmung eines Schwerpunkts des ehemali-
gen Aachener Komparatistikprogramms (Od etnopsihologije prema etnoimagologiji: O
razvoju i moguem krajnjem odreenju jedne od teinih toaka nekadanjeg aachenskog
komparatistikog programa).13 Rije je o svojevrsnoj rekapitulaciji ili svoenju konanih
rauna jedne komparatistike paradigme. Dyserinck u tekstu opisuje genezu aachenskog
programa i ponavlja dobro poznate aksiome svoje aachenske kole: o diskurzivnom/neesen-
cijalistikom karakteru nacionalnih stereotipa; o meuuvjetovanosti autopredodbi i he-
teropredodbi, o potrebi nadvladavanja nacionalne vizure itd. U tom tekstu oboruanom
nunom kritikom aparaturom pojavljuju se i tragovi ispovjednog diskursa. Dyserinck ta-
ko tu posve eksplicitno govori o politikoj dimenziji knjievne imagologije. Ono to se u
njegovim starijim tekstovima samo usputno spominjalo ili italo izmeu redaka, ovdje je
nedvosmisleno formulirano: pod pojmom deideologizacije knjievna je imagologija imala
na umu ne samo kritiku dekonstrukciju imagotipinih struktura europskih nacionalnih
identiteta, koje bi vodilo boljem meukulturnom razumijevanju, nego i stvaranje novog eu-
ropskog nadnacionalnog identiteta utemeljenog na prevrednovanoj europskoj kulturnoj tra-
diciji.14 Odatle i koketiranje imagologije s european studies u kasnim 80-im i ranim 90-im
godinama, to je ostavilo i opipljivih rezultata jedan od vodeih imagologa danas, Joep
Leerssen, karijeru gradi upravo u okviru europskih studija na sveuilitu u Amsterdamu.
I premda su neka druga otvorena pitanja imagolokog pristupa itekako zanimljiva (pri-
mjerice problem nadnacionalne vizure i odnosa imagologije prema nacionalnim filologi-
jama i/ili pojedinanim kulturama, zatim problem imagolokog izbjegavanja razmatranja
spoznajne dimenzije stereotipa, ili pak zanemarivanje zanimljive imagoloke grae u likov-
nim umjetnostima ali i u korpusima pravnih tekstova) odluio sam ovdje problematizirati
samo politike implikacije imagologije.
to, dakle, imagologija moe uiniti za Desniine susrete?
Kritika dimenzija. Posao dekonstrukcije nacionalnih stereotipa/imagotipskih predodbi
kao da se razumije sam po sebi. To je ono to se ve na ovom skupu ini ili prezentira kao
jedna od zadaa. Tu donekle ulazi i imperativ nadnacionalne vizure (totalitet, integri-
tet, transkulturalnost kao tome bliski pojmovi). S tim pod ruku, ini se, ide i uvjerenje
da takva razmatranja vode produktivnom meunacionalnom dijalogu.
Utopijska dimenzija. Projekt stvaranja nadnacionalnog identiteta ovdje bi, s obzirom
na konkretan regionalni karakter, imagoloku Europu imao zamijeniti Balkanom. Tak-
ve tendencije, pa makar i iskazane izmeu redaka, nisu mi poznate. Pojam nostalgije o
kojem se danas pri analizi predodbi o vlastitoj prolosti na tzv. tranzicijskom europskom
prostoru dosta raspravlja, tome je najblii. Ipak jugoistone su nostalgije, pretpostavljam, u
veoj mjeri neizravna kritika razoaravajue sadanjosti nego udnja za boljom budunosti,
kakvu su njemaki i francuski imagolozi uvijek imali pred oima.
A to imagologija moe uiniti s Desnicom samim?
presentation of national caracters, (ur. M. Beller i J. Leerssen), Amsterdam New York 2007. te Kako vidimo strane
zemlje: Uvod u imagologiju, (prir. D. Duki, Z. Blaevi, L. Pleji Poje, I. Brkovi), Zagreb 2009.
13
Neohelicon 29/2002., br. 1, 57.-74.
14
V. dva starija Dyserinckova imagoloka programska teksta: Zum Problem der images und mirages und ihrer
Untersuchung im Rahmen der Vergleichenden Literaturwissenschaft, Arcadia, 1/1966., 107.-120. te Komparati-
stische Imagologie jenseits von Werkimmanenz und Werktranszendenz, Synthesis, 9/1982., 27.-40. Oba su teksta
dostupna u hrvatskom prijevodu u zborniku Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju.

Moje podue razlaganje o Zimskom ljetovanju, tom Desniinu najimagotipskijem djelu,

imalo je za cilj pokazati svojevrsnu inkompatibilnost Vladana Desnice (kao knjievnog i kul-
turnog znaka) i kljunog pojma ovog skupa. Eksplicitno i grubo reeno, uz opasnost simplifi-
kacije i nerazumijevanja: Vladan Desnica je graanski elitist i kozmopolit koji prezire identi-
fikacije ispod razine svjetonazorskog (filozofskog) etniko, jezino i konfesionalno za njega
je akcidentalno i kao takvo ga zapravo ne zanima. To ne znai da pojam identiteta nije opera-
bilan u analizi semantike njegovih djela, kao uostalom i bilo kojeg drugog modernog zapad-
nog proznog opusa. Rije je samo o jednom od onih autora koji tradicionalno shvaanje ko-
lektivnog identiteta demistificira, ironizira, razgrauje. Rijeima teorije knjievne semantike
Gaje Pelea, u Desniinu romanu psihemsko a naroito ontemsko vaniji su od sociemskog.15
Joep Leerssen istie da kanonska knjievna djela imaju velik imagoloki potencijal.16
Naelno je to tono. No, razlozi kanoniziranja Vladana Desnice ne lee u njegovu odnosu
prema stereotipnim/imagotipskim predodbama kolektivnih identiteta ve prije u njegovu
knjievnom otporu tim, inae legitimnim, strategijama poopavanja.
Einige imagologische Bemerkungen zu ZIMSKO

LJETOVANJE und zu DESNIINI SUSRETI
Zusammenfassung: Die thematische Welt des Romans Zimsko ljetovanje von Vladan Desnica ist
durch eine Vielfalt von Gruppenidentitten charakterisiert. Es geht um: 1) ethnische (italienische
15
Gajo Pele, Tumaenje romana, Zagreb 1999., 219.-292.
16
Joep Leerssen, The Rhetoric of National Character: A Programmatic Survey, Poetics today, 21/2000., br. 2,
267.-292., posebno 282. (u hrvatskom prijevodu u zborniku Kako vidimo strane zemlje..., 2009., 113.); isti, Imago-
logy: History and Method, Imagology..., 2007., 29. (u hrvatskom prijevodu u zborniku Kako vidimo strane zemlje...,
2009., 181.)

/ serbische / kroatische); 2) konfessionelle (katholische / orthodoxe); 3) sprachliche (slawische /

italienische); 4) politische (faschistische / tschetnische / partisanische) und 5) soziokulturelle (br-
gerliche / buerliche) Identitten. Damit ist der erwhnte Roman fr eine imagologische Analyse
geeignet. Eine solche Analyse zeigt aber, dass im Roman eine gewisse brgerlich-elitr-kosmopoliti-
sche Ideologie dominiert, in der jede Identifikation unter der weltanschaulichen (philosophischen)
Ebene verachtet wird. In diesem Sinne zeigt sich nur die soziokulturelle Ebene als gewissermaen
semantisch relevant. Der Roman Zimsko ljetovanje ist damit ein Beispiel fr den literarischen Wi-
derstand gegen eine stereotype/imagotype Generalisierung.
Schlsselwrter: Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, Imagologie, Gruppenidentitt, Stereotyp.
Literatura
Manfred Beller Joep Leerssen (ur.), Imagology: The cultural construction and literary represen-
tation of national caracters, Amsterdam New York 2007.
Vladan Desnica, O jednom gradu i o jednoj knjizi, Zadarska revija, 3/1954., br. 1, 21.-28.
Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, Zagreb 1968.
Davor Duki Zrinka Blaevi Lahorka Pleji Poje Ivana Brkovi, I. (prir.), Kako vidimo
strane zemlje: Uvod u imagologiju, Zagreb 2009.
Hugo Dyserinck, Zum Problem der images und mirages und ihrer Untersuchung im Ra-
hmen der Vergleichenden Literaturwissenschaft, Arcadia, 1/1966., 107.-120. [hrvatski prijevod
u zborniku Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju, Zagreb 2009, 23.-36.]
Hugo Dyserinck, Komparatistische Imagologie jenseits von Werkimmanenz und Werktran-
szendenz, Synthesis, 9/1982., 27.-40. [hrvatski prijevod u zborniku Kako vidimo strane zemlje:
Uvod u imagologiju, Zagreb 2009, 57.-70.]
Hugo Dyserinck, Hugo. Von Ethnopsychologie zu Ethnoimagologie: ber Entwicklung und
mgliche Endbestimmung eines Schwerpunkts des ehemaligen Aachener Komparatistikpro-
gramms, Neohelicon, 29/2002., br. 1, 57.-74.
Manfred S. Fischer, Komparatistische Imagologie: Fr eine interdisziplinre Erforschung natio-
nal-imagotyper Systeme, Zeitschrift fr Sozialpsychologie, 10/1979., br. 1, 30.-44. [hrvatski pri-
jevod u zborniku Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju, Zagreb 2009., 37.-56.]
Marin Franievi, Zimsko ljetovanje Vladana Desnice, Republika, 6/1950., knj. II, br. 7,
456-457.
Joa Horvat, Vladan Desnica: Zimsko letovanje, Knjievne novine, 3/1950., br. 26, 4.
ivko Jelii, Zimsko ljetovanje Vladana Desnice, Hrvatsko kolo, 3/1950., br. 3, 549.-555.
Joep Leerssen, The Rhetoric of National Character: A Programmatic Survey, Poetics today,
21/2000., br. 2, 267.-292. [hrvatski prijevod u zborniku Kako vidimo strane zemlje: Uvod u ima-
gologiju, Zagreb 2009, 99.-124.]
Kreimir Nemec, Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, Zagreb 2003.
Gajo Pele, Tumaenje romana, Zagreb 1999.

15.
DEVETNAESTOSTOLJETNE
BOSANSKE KRONIKE: ISTRAIVAKE
KONTROVERZE
Ida Ljubi
Saetak: Ovim priopenjem nastoji se predstaviti imagoloka analiza bosanskih devetnae-

stostoljetnih kronika odnosno ljetopisa nastalih unutar pravoslavnog i katolikog kultur-
nog kruga. Polazei od teorijsko-metodolokih naela imagologije, komparativna analiza
kronika ostvaruje se na intertekstualnoj (pitanje hibridizacije anra) i kontekstualnoj razini
(odnos teksta i drutveno-politikih praksi), te se propituju naini konstrukcije i reprezen-
tacije auto- , hetero- i meta- predodbi u spomenutim djelima. Nadalje, priopenje otvara
prijeporna pitanja i probleme koji se nameu u istraivanju bosanskih kronistikih radova
devetnaestog stoljea, te potie diskusiju o moguim alternativnim konceptualnim pristu-
pima i interpretacijskim smjernicama istraivanja.
Kljune rijei: Bosna, 19. stoljee, kronike, katolici, pravoslavni, imagologija, komparativna
analiza, intertekstualna analiza
Povijesni i politiki kontekst nastanka bosanskih kronika
U
18. stoljeu politika mo Osmanskog Carstva ozbiljno je dovedena u pitanje podjed-
nako zbog vanjskih (pritisak europskih centara moi, osobito Austrije i Rusije; uestali
ratovi ije su posljedice bile teritorijalni gubici), ali i unutarnjih utjecaja (nedostatak
financija, kao i sve ei ustanci nemuslimanskog stanovnitva). Ovi dogaaji upuivali su
na to da Carstvo prolazi kroz krizu, te su nametali pitanje blii li se ono svojem kraju.
Modernizacijske reforme, kontinuirane zloupotrebe inovnikih poloaja i s njima po-
vezana nasilja, ali i sultanski proglasi o vjerskoj ravnopravnosti, snano su se odrazili i na
prilike u Bosanskom ejaletu u 19. stoljeu. Pokuaji vojnih reformi rezultirali su autonomi-
stikim i separatistikim nastojanjima bosanskih i hercegovakih krupnih feudalaca (ajana
i kapetana), a nasilja osmanskih inovnika i financijsko iscrpljivanje raje doveli su do ue-
stalih oruanih ustanaka tijekom cijelog stoljea.
S druge strane, velike su europske sile, osobito Austrija i Rusija, nasluujui moguu
propast Osmanskog Carstva, iz politikih razloga nastojale preuzeti ulogu duebrinika

nemuslimanskog, odnosno katolikog i pravoslavnog stanovnitva. Pod njihovim utjeca-

jem, kao i pod utjecajem postupnog prodiranja ideja europskih nacionalnih pokreta, u Bo-
sanskom paaluku nastaju djela historijsko-literarnog karaktera u kojima se naziru pokuaji
konstrukcije kolektivnih identiteta katolike, kao i pravoslavne konfesionalne zajednice.
Intertekstualna analiza i pitanje hibridizacije anra

Unutar katolikog kulturnog kompleksa devetnaestostoljetnog Bosanskog paaluka, na-
stao je ljetopis bosanskog franjevca Jake Baltia Godinjak od dogadjaja i promine vrimena
u Bosni koji obuhvaa dogaaje u razdoblju od 1754. do 1882. godine.1 Intertekstual-
na analiza, koja podrazumijeva smjetanje teksta u sociohistorijski diskurzivni poredak i
odreivanje anrovske pripadnosti teksta, dovodi do zakljuka da se Baltiev Godinjak
nastavlja na srednjovjekovnu tradiciju pisanja samostanskih kronika, koja je zapoela ve
od samog poetka djelovanja franjevakog reda u Bosni u 13. stoljeu. Po svojim formal-
nim obiljejima, kao to je, na primjer, kronoloko nizanje godina i njima pripadajuih
opisa i interpretacija povijesnih dogaaja, Baltievo djelo nadovezuje se na tri kronistika
djela franjevakih autora Benia, Lavanina i Bogdanovia iz 18. stoljea.2 Ovu poveznicu
Baltievog djela i ranijih samostanskih kronika potvruje i iskaz samog autora da su mu
posluili kao izvori za pisanje Godinjaka.3
Iako svojim formalnim karakteristikama pripada tradiciji bosanske srednjovjekovne fra-
njevake kronistike tradicije, Baltiev ljetopis sadri obiljeja koja ga djelomino izdvajaju
i istiu unutar spomenute tradicije. Autorova filozofija povijesti, pod kojom se prvenstveno
podrazumijeva svijest o uzronosti prolih i suvremenih povijesnih zbivanja u ljudskom
djelovanju, svijest o dogaajima kao imbenicima promjene, kao i njegov kritiki pristup
povijesnim izvorima, izrazito razlikuju njegovu povijesnu pripovijest od ljetopisa ranijih au-
tora, ija povijesna svijest ima eshatoloku narav. Baltieva razvijena svijest o povijesnim
uzrocima i posljedicama, kao i kritiki pristup, omoguili su oblikovanje ljetopisa koja se
odvaja od srednjovjekovnih povijesnih narativa i poprima oblike moderne povijesti koju
karakterizira visok stupanj kritinosti i interpretacije povijesnih dogaaja.
Intertekstualna analiza Baltievog ljetopisa razotkriva jo jednu vanu specifinost u
odnosu na raniju bosansku ljetopisnu produkciju. Za razliku od osamnaestostoljetnih fra-
njevakih autora koji ne iznose niti oblikuju ikakvu politiku ideologiju, Balti koristi svo-
ju povijesnu pripovijest kao medij kojim promie panslavensku ideologiju. Iako u djelu ne
spominje izriito panslavenski politiki koncept ili program, njegova naracija otkriva ja-
snu priklonjenost panslavizmu kao ideji vjerskog zajednitva katolika i pravoslavaca. Kao
primjer istaknula bih Baltiev prikaz biskupa Strossmayera kao nebeskog anela koji ima
boansku misiju ujedinjenja slavenskih ovci u jedno jedinstveno stado, kao i slikovite
osjeaje dirnutosti na okupljanju slavenskih naroda u Rimu 1881. g.
1
Jako Balti, Godinjak od dogaaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni, Sarajevo, Zagreb 2003.
2
Vidi: Bono Beni, Ljetopis sutjekoga samostana, Sarajevo Zagreb 2003., Marijan Bogdanovi, Ljetopis kreevskog
samostana, Sarajevo, Zagreb 2003. i Nikola Lavanin, Ljetopis, Sarajevo, Zagreb 2003.
3
Andrija, Zirdum, Proslov, Godinjak od dogaaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, Sarajevo, Zagreb
2003., 28.

Devetnaestostoljetne bosanske kronike: istraivake kontroverze 159
Upravo ova ideoloka komponenta Godinjaka postavlja i pitanje adresata, odnosno

publike kojoj je njegova pripovijest namijenjena. U maniri humanistikih povjesniara, i-
ja djela su mu posluila kao izvori, Balti je istaknuo znaaj sakupljanja znanja o precima
i minulim vremenima, te je istovremeno preuzeo i humanistiki topos posveivanja djela
buduim naratajima, u ovom sluaju franjevakom podmlatku. Iako je autor jasno ozna-
io kome se obraa i ostavlja svoje djelo u naslijee, postavljaju se se pitanja do koje mjere
je bio dosljedan u svom cilju pisanja povijesti iskljuivo za franjevaki podmladak i ima li
njegovo djelo politiko-ideoloku funkciju? Drugim rijeima, moe li se Baltiev ljetopis
protumaiti i kao sredstvo promicanja panslavenske ideologije u trenutku ozbiljne nesta-
bilnosti politike moi Osmanskog Carstva? Nadalje, intertekstualna analiza Baltievog
ljetopisa namee i pitanje moe li se njegov tekst istraivati i kao fenomen kulturne hibri-
dizacije, odnosno kao novu transkulturnu formu koja je nastala pod utjecajem specifinih
socio-politikih prilika devetnaestostoljetnog Bosanskog ejaleta?
U sluaju ljetopisa nastalih unutar pravoslavnog kulturnog kruga, hibridizacija anra se
ini neupitna. Intertekstualna analiza Ljetopisa Hercegovine 1831.-1857. autora Prokopija
okorila, kao i Ljetopisa Bosne 1825.-1856. autorice Stake Skenderove, pokazuje da oni
ni po svojim formalnim, ni sadrajnim karakteristikama ne pripadaju anru ljetopisa ili
kronika. Takoer, i djelo Joanikija Pamuine ivotopis Ali-pae Rizvanbegovia, koje je
dosadanja historiografija smatrala ljetopisom, po svojim obiljejima pripada u biografski,
a ne ljetopisni anr.4
Formalna obiljeja navedenih djela pravoslavnog kulturnog kruga, po mojem miljenju,
ne mogu se smatrati ljetopisima, jer im nedostaje osnovno obiljeje tog anra: kronoloko
ili tematsko grupiranje povijesnih dogaaja. tovie, Prokopije okorilo esto ope ne na-
vodi godinu u kojoj se pojedini dogaaj zbio, to oteava smjetanje dogaaja u vrijeme.
Njegov Ljetopis Hercegovine, jednako kao i Pamuinin ivotopis Ali-pae Rizvanbe-
govia svojim karakteristikama vie nalikuju na pravoslavna itija, odnosno ivotopise
svetaca, s time da glavni subjekt njihovih djela nije svetac, ve bosanski vezir Ali-paa Ri-
zvanbegovi.
Hibridizacija anra najoitija je u sluaju autorice Skenderove, ije djelo u svome origi-
nalnom obliku predstavlja epsku pjesmu spjevanu u stihu deseterca. Tek je Aleksandar Fjo-
dorovi Giljferding, prvi sarajevski konzul i autor Putopisa, dao Stakinoj epskoj pjesmi
narativni oblik, no niti on nema formalna obiljeja ljetopisa. U sluaju djela pravoslavnih
autora, ini se da bi se fenomen anrovske hibridizacije mogao barem djelomino objasniti
nepostojanjem autohtone kronistike tradicije pravoslavnog kulturnog kruga u Bosni.
Za razliku od Baltievog ljetopisa, koji je u ideolokom smislu proet idejama panslaviz-
ma, u djelima pravoslavnih autora panslavenska ideoloka komponenta nedostaje. tovie,
sve troje pravoslavnih autora oblikovalo je diskurs kojim se ni u kojem sluaju ne iskazuje
pripadnost slavenskoj zajednici naroda (uope ne koriste termin Slaven). Oni su upotreb-
ljavali iskljuivo pojmove konfesionalnog karaktera, odnosno isticali su iskljuivo konfe-
sionalnu pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine. Meutim, panslavenska ideologija
jasno se ocrtava u naknadnim komentarima Aleksandra Fjodorovia Giljferdinga na origi-
nalni tekst pravoslavnih autora. Kao primjer navela bih Giljferdingove komentare na tekst
okorila i Pamuine kojim autori nastoje odrediti konfesionalnu pripadnost stanovnitva
Bosne i Hercegovine.
4
Prokopije okorilo; Joanikije Pamuina; Staka Skenderova, Ljetopisi, Sarajevo 1976., 256.

Kulturne predodbe i stereotipi u devetnaestostoljetnim

bosanskim kronikama
U razdoblju u kojem Osmansko Carstvo prolazi kroz ozbiljnu drutveno-politiku kri-
zu, a Europu potresaju pokreti za nacionalnu emancipaciju, konfesionalne zajednice Bo-
sanskog paaluka nastoje se odrediti prema promjenama koje su ovi procesi nametnuli. U
trenutku mogue propasti Carstva, kao i sve jaeg utjecaja nacionalnih ideologija koje do-
piru iz susjednih zemalja (prvenstveno Hrvatske, Srbije i Crne Gore) pred konfesionalne
zajednice paaluka namee se vano pitanje uz koje e od ponuenih politikih opcija ili
programa pristati.
Najpoznatiji nositelji ideja kulturnog i nacionalnog preporoda katolikog kulturnog
kruga u Bosni su Ivan Franjo Juki i Grga Marti, franjevci koji pristaju uz ideje ilirskog
pokreta. Pripadnici pravoslavnog kulturnog kruga, inspirirani Prvim srpskim ustankom
i idejama Vuka Stefanovia Karadia, svoje su djelovanje vezali uz zadarski asopis Srp-
sko-dalmatinski magazin pod urednitvom ora Nikolajevia i Boidara Petranovia.5
Jednako tako, i kronike franjevca Jake Baltia, te pravoslavnih autora Pamuine, okorila
i Stake Skenderove mogu se smatrati djelima inspiriranim nacionalnim ideologijama. Svo-
je pripovijesti svi kroniari zapoinju opisima zbivanja tridesetih godina devetnaestog sto-
ljea u Bosanskom ejaletu. U tim prijelomnim trenucima (ukidanje janjiarskog reda kao
posljedica modernizacije, odvajanje Hercegovine od Bosanskog ejaleta i kontinuiran slijed
ustanaka i buna nemuslimanskog, podjednako kao i muslimanskog stanovnitva) autori
nastoje u svojim djelima narativno formulirati identitet svoje konfesionalne zajednice, ne
bi li se odredili prema spomenutim dogaajima.
Osnovni i razlikovni princip na kojem svi autori temelje vlastiti identitet je konfesionalni
princip, to drugim rijeima znai da se Balti prvenstveno vee uz konfesionalnu zajed-
nicu franjevaca provincije Bosne Srebrene, a pravoslavni autori uz pravoslavnu, odnosno
hriansku konfesiju. U terminolokom smislu, Balti jasno iskazuje vlastitu pripadnost
katolikoj zajednici u irem i franjevakoj zajednici u uem smislu, dok pravoslavni autori
jo uvijek ne nalaze jasne i precizne distinktivne konfesionalne termine (tako, na primjer,
Pamuina meu pravoslavnim vjernicima prepoznaje hriane, ali i pravoslavne hri-
ane, a meu katolikim katolike i rimokatolike).
Kod autora obiju konfesija vidljiva je diferencijacija mi-grupe na etnikoj, ali i na i je-
zinoj osnovi. Pravoslavni autori svoju konfesionalnu zajednicu na etnikoj razini svrstavaju
meu Srbe, no izrazita je i diferencijacija pravoslavaca po regionalnom principu (Popovci,
Mostarci, Sarajlije). S druge strane, Balti mi-grupu s kojom se identificirao niti u jednom
trenutku nije poblie odredio etnikim terminima, nego ju je okarakterizirao openitim
pojmovima, kao to su, na primjer, na narod ili nainci. Pod tim pojmom podrazu-
mijevao je sve narodne skupine koje su bile objektom procesa maarizacije (Hrvati, Srbi,
Dalmatinci i Bonjaci), to ukazuje da je Baltiu, kao nositelju panslavenske ideje, pored
konfesije, vaan identifikacijski i integrativni imbenik zajednice bio i jezik.
Jedan od nunih preduvjeta oblikovanja identiteta vlastite zajednice u pravoslavnim i
franjevakim autorima bilo je i konstruiranje itavog niza kulturnih predodbi i heteroste-
reotipa onih zajednica koje svojim karakteristikama nisu ulazile u normativnu mi gru-
5
Ivan Lovrenovi, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb 1998., 113.

pu, odnosno onih vjerskih i etnikih zajednica koje su autori poimali kao protivnike. U
prvom redu, neprijateljskom i stranom ne-mi grupom u pravoslavnim izvorima doivlja-
vali su se visoki osmanski slubenici (na primjer, vezir ili paa, kavazbaa naelnik po-
licije, te brojni kapetani i ajani). U svrhu politikog diskvalificiranja neprijatelja autori
Pamuina i okorilo konstruirali su opoziciju auto- i hetero-stereotipa: mi-hriani re-
prezentirani su kao vjerna raja koja se u pobunu protiv sultana ukljuila na temelju ob-
mane, dok su Bosanski Muslimani i velikai prikazani kao nevjerni sultanu, varalice i
istunci (protivnici reformi).
Nadalje, diferencijalne karakteristike osmanskog Drugog (devijacije, odmaci i razlike
u odnosu na mi-grupu) u pravoslavnim izvorima utjelovljuju se u liku Ali-pae Rizva-
nbegovia, oko kojeg je koncentriran najvei broj heterostereotipa. U fokusu reprezentacije
Rizvanbegovia kao otjelovljenja osmanskog/turskog Drugog tri su diskurzivno najek-
sponiranija stereotipa: Ali-paa kao bratoubojica, kao nabija hrianskih i srpskih glava
na kolac i kao okrutni tiranin koji zlostavlja hriansku raju. Vano je napomenuti da je
okorilo bio naklonjeniji zlom upravitelju od Pamuine, te da je istaknuo i njegove po-
zitivne karakteristike:
(Pored sve svoje krvoednosti, bio je esto pravedan i sveto je ispunjavao svoje
obeanje.).6
Pamuina, s druge strane, kao jedinu Rizvanbegovievu pozitivnu karakteristiku isticao
je susprezanje od najgnusnijeg grijeha homoseksualnosti i pedofilije, koje autor pripisu-
je svim osmanskim velmoama, no istovremeno ga je ipak smatrao enskarom, osuujui
islamski obiaj mnogoenstva kao seksualno devijantnog. Ovakvim diskurzivnim stereo-
tipiziranjem seksualnog ponaanja Osmanlija, Pamuina ulazi o normativni ranonovovje-
kovni diskurs o seksualnosti Turaka kojim se osmanski Drugi nastoji politiki, etiki
i ljudski diskvalificirati.
U Baltievom Godinjaku objekti stereotipiziranja nisu Osmanlije, kao u sluaju pra-
voslavnih autora, nego prvenstveno Maari. Kao eksponent panslavenske ideologije koja
istie jezik kao vaan integrativni imbenik slavenske zajednice, Balti je za franjevaku
konfesionalnu zajednicu (koju je smjestio u okvir panslavenske zajednice naroda) veu
prijetnju osjeao od procesa maarizacije i utjecaja maarskih kalvinista, nego od strane
Osmanlija. Stoga je u svom ljetopisu formulirao heterostereotip o Maarima kao po naravi
zlobnom, snanom, ali agresivnom narodu opijenom nacionalnim duhom.
I u sluaju negativne nacionalne karakterizacije Talijana, Baltia je prvenstveno vodila
opasnost od nametanja stranog, ne-slavenskog jezika, koja se u Bosanski ejalet proirila iz
Dalmacije. On nastoji politiki diskvalificirati Talijane nazivajui ih framounima ili
masonima, a ide toliko daleko da potkopava ideju cijele talijanske civilizacije izjavom da
je dovoljno govoriti natruhe talijanskog i mrziti sveenstvo da bi se postao civilizirani fi-
lozof.
Pozitivni nacionalni heterostereotipi koje je Balti konstruirao u svom diskursu odnose
se prvenstveno na Austriju i na Hrvatsku. Austrija je prezentirana kao spasiteljica kato-
like Crkve u Bosni radi financijske pomoi pri obrazovanju franjevakog podmlatka i
pruanja utoita ustanicima, a Hrvati kao jedini dostojanstveni Slaveni, koji hrabro i je-
dinstveno, s velikom ljubavlju prema svom jeziku, brane svoju slavensku narodnost. Pozi-
tivna nacionalna karakterologija Hrvata ima socio-politiku funkciju i neposredan je dokaz
6
Prokopije okorilo, Ljetopis Hercegovine 1831. 1857., Ljetopisi, Sarajevo 1976., 51.

Baltievog politikog stajalita: on je snano podupirao hrvatski narodni preporod, kao i

ideje panslavizma. Iako nikada izriito navedena, Baltieva vizija budunosti franjevake
konfesionalne zajednice u sluaju rasapa Osmanskog Carstva svakako se nazire u politi-
kom zajednitvu sa Hrvatskom.
Ambivalentan stav Baltia prema Osmanlijama/Turcima, kao i prema Srbima takoer
je uzrokovan socio-politikim uvjetima u Bosanskom ejaletu u devetnaestom stoljeu. Iako
konstruira negativne heterostereotipe Osmanlija na jednak nain kao i pravoslavni autori
(Osmanlije kao okrutni tirani i krvoloci koji ugnjetavaju katoliku raju i franjevce), u po-
litike svrhe esto istie pravednost i naklonjenost osmanskih inovnika bosanskim fra-
njevcima u sluaju Bariieve afere. Jednako tako, stvara sliku o Srbima i ristjanima kao
neukom i vjerski netolerantnom narodu (osobito prema katolicima), no s druge strane, u
skladu sa panslavizmom, s divljenjem pie o arhitekturi koju je zapazio na svojem putu u
Beograd. Takoer zakljuuje i da bi Srbija ostvarila jo znaajniji napredak da se oslobodi
turskoga jarma.
Zakljuak
Otvorena pitanja koja ostaju nakon imagoloke analize bosanskih franjevakih i pra-
voslavnih devetnaestostoljetnih kronika izloene ovim priopenjem odnose se na prvom
mjestu na problem hibridizacije anra, odnosno u kolikoj mjeri se navedeni izvori mogu
promatrati kao fenomen kulturne hibridizacije? Drugim rijeima, postoji li prikladniji al-
ternativni teorijsko-metodoloki okvir ili model analize kojim bi se uinkovitije uoile spe-
cifinosti bosanskih izvora koje su uvjetovane socio-politikom situacijom?
Nadalje, iako je ideoloki karakter neosporan, osobito u sluaju franjevake kronike,
namee se pitanje u kolikoj mjeri ideologije koje autori promoviraju u svojim djelima ko-
respondiraju sa nacionalnim ideologijama zemalja koje su politiki utjecale na Bosanski
paaluk. Na primjer, u kojem se odnosu nalaze bosanskofranjevako hrvatstvo i ono ma-
tino, koje se proirilo iz Hrvatske u ejalet, kao i pitanje veze izmeu srpske nacionalne i
bosansko-pravoslavne ideologije. Pitanje vezano uz socio-politike prilike u ejaletu, a iji bi
odgovor poticajno djelovao na daljnju analizu izvora, jest utjecaj panslavistike ideologije
na autore bosansko-pravoslavnog kulturnog kruga, a koji se manifestirao u Giljferdingovim
nadopunama pravoslavnih kronika.
The Nineteenth Centurys Bosnian Chronicles:

Research Controversies
Abstract: This report aims at presenting imagological analysis of the 19th century chronicles, i.e.
annals that emerged from Orthodox and Catholic communities in Bosnia. Based on the theoretical
and methodological principles of imagology, the comparative analysis of the annals examines both
the intertextual (the question of genre hibridization) and the contextual level (the relation of text

and socio-political practices), and questions the construction and representation of auto-, hetero-
and meta-stereotypes in the mentioned texts. Furthermore, the report addresses contentious issues
relevant to the 19th century Bosnian chronicle studies and invites dicussion on possible alternative
conceptual approaches and interpretive guidelines for research.
Key words: Bosnia, 19th century, chronicles, Catholics, Eastern Orthodox, imagology, comparative
analysis, intertextual analysis.
Literatura
Jako Balti, Godinjak od dogaaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni, Sarajevo-Zagreb
2003.
Jako Balti, Godinjak od dogaaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni, Sarajevo 1991.
Bono Beni, Ljetopis sutjekoga samostana, Sarajevo Zagreb 2003.
Marijan Bogdanovi, Ljetopis kreevskog samostana, Sarajevo Zagreb 2003.
Prokopije okorilo Joanikije Pamuina Staka Skenderova, Ljetopisi, Sarajevo 1976.
Prokopije okorilo, Ljetopis Hercegovine 1831. 1857., Ljetopisi, Sarajevo 1976.
Nikola Lavanin, Ljetopis, Sarajevo Zagreb 2003.
Ivan Lovrenovi, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb
1998.
Joanikije Pamuina, ivot Ali-pae Rizvanbegovia Stoanina (Prianje savremenika i oevica),
Ljetopisi, Sarajevo 1976.
Staka Skenderova, Ljetopis Bosne 1825. 1856., Ljetopisi, Sarajevo 1976.
Andrija Zirdum, Proslov, Godinjak od dogaaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni,
Sarajevo-Zagreb 2003.

16.
IZMEU ESKAPIZMA I
NOMADOLOGIJE
Deleuze/Guattari i Hakim Bey u arkadiji
oljanovih IZDAJICA
Lana Molvarec
Saetak: Ovaj rad nastoji otvoriti nove vidove interpretacije oljanova romana Izdajice. Na-
stoji se dati politiko itanje ovoga teksta, nasuprot uvrijeenom miljenju o njegovoj apoli-
tinosti, polazei od stajalita da nema apolitinih tekstova. Strategija neprestanog nomadiz-
ma i otpora institucionalnom ivotu likova u romanu tumai se kroz koncepte nomadologije
Deleuzea i Guattarija i privremenih autonomnih zona Hakima Beya, no pritom se nailazi
na ambivalenciju unutar oljanova teksta izmeu eskapizma i nomadizma.
Kljune rijei: Antun oljan, krugovai, proza u trapericama, Gilles Deleuze i Flix Guat-
tari, nomadologija, otpor, Drava, Hakim Bey, privremene autonomne zone, eskapizam,
izdajstvo.
UVOD NAJAVA

oljanov roman Izdajice objavljen je 1961. godine. Tome prethode vrlo dobro poznate
injenice. Hrvatska knjievnost pedesetih, zahvaljujui krugovaima kojima i oljan
pripada, vrlo je rano utekla okovima socrealistike paradigme te prisilno bliskog od-
nosa politikih struktura i teksta te osvojila za sebe prostor umjetnike autonomije. U do-
sadanjim itanjima, tumaenjima i analizama Izdajica upravo je kontekstuiranje romana
u navedeni krugovaki okvir bio prevladavajui kut gledanja. Intencija ovoga rada jest
dobronamjerno distanciranje od inzistiranja na knjievnopovijesnom kljuu, pri emu se
ta dimenzija nikako ne ignorira, no s milju da je to tek poetak, a ne cilj istraivanja. Na-
stojat u opovrgnuti uvrijeeno miljenje o apolitinosti oljanovih junaka u maniri proze
u trapericama, inzistirajui na gleditu da nema nepolitinog knjievnog teksta i pokuati
predstaviti ono to se do sada inilo kao eskapizam likova Izdajica, kao in otpora prema
institucionalnom ivotu openito.

Izmeu eskapizma i nomadologije 165
Roman Izdajice preesto se tumaio u optici knjievnokritike birokracije iji je cilj to

preciznije odrediti taksonomiju knjievne proizvodnje, a koja oklijeva pred odlaskom u
nepoznato. Tako su se reproducirale fraze o apolitinosti, apatiji, rezignaciji, generacijskoj
izgubljenosti junaka, to je legitiman i validan uvid, no predstavlja reduciranje znaenjskog
potencijala romana, nesvodljivoga na samo jednu paradigmu ili model.
Hrvoje Pejakovi istie krugovae kao one koji jo uvijek knjievnost osjeaju kao
jedno od posljednjih pribjeita ugroene individualnosti1, gledajui istu kroz mogu-
nost osloboenosti od ideolokih utjecaja i time sposobnu za mogunost istinske ljudske
komunikacije, mogunost izricanja duboko osobnih doivljaja i iskustava2, izraavaju-
i, pomalo naivno, vjeru u mogunost postojanja takvoga autentinog umjetnikog glasa,
ignorirajui da je distanciranje od socijalistikoga projekta izgradnje ovjeka te vie ili ma-
nje eksplicitan otpor tome takoer politiko-ideoloki stav. U takav tradicionalni pristup
interpretaciji Izdajica valja ukljuiti i promatranje toga romana kao nastavka kontinuiteta
hrvatske knjievnosti, tako Pejakovi spominje glad za tradicijom3 koja je reakcija na
socijalistiko zatiranje prethodee im tradicije, ali i ravnopravnu ukljuenost u tkivo eu-
ropske knjievnost svojega vremena4, osobite anglosaksonske.
Roman Izdajice esto se spominjao kao pretea i/ili predstavnik proze u trapericama.
Nesumnjivo je da roman sadri neke karakteristike koje A. Flaker identificira u Prozi u
trapericama (1983.) kao to su: 1. opozicija mi (klapa) oni (institucionalno drutvo), 2.
upotreba kolokvijalnoga govora i argona, 3. rezonirajui inteligentni pripovjeda, 4. bijeg
iz grada u prirodu, 5. povoljan odnos prema daljoj tradiciji za razliku od one nedavne itd.
No, jednako je tako tono da otpor likova Izdajica nije prolazni adolescentski bunt koji
e nestati njihovim odrastanjem, ve su oni njime egzistencijalno obiljeeni, ime roman
izlazi iz okvira modela.
Branimir Donat i Dalibor Cvitan rijetki su knjievni teoretiari i kritiari koji su ovaj ro-
man promatrali u onome kljuu koji e me prvenstveno zanimati u ovome radu, a to je an-
tropoloko-kulturoloki. Tako D. Cvitan naglaava nemogunost likova da ive u prolosti
zbog nevjerovanja u istine5 te njihovu fiksiranost na svakidanjicu i sukob s njome zbog
nevjerovanja u mogunost izlaska iz kruga egzistencije u transcendenciju.6 Donat je prvi
koji je, pozivajui se na francuske sociologe marksistikoga usmjerenja, Vladimira Yanke-
levitcha i Henrija Lefebvrea, odmaknuo fokus sa strogo historijski situiranoga tumaenja
otpora junaka Izdajica kao otpora socijalistikome projektu k univerzalnijem tumaenju
koje naglasak stavlja na otpor prema svakidanjici kao takvoj. Kritika svakidanjeg ivo-
ta vrila se na mnogobrojne naine tokom historije: preko filozofije i kontemplacije, preko
matanja i umjetnosti, preko nasilne, ratnike ili politike akcije. Bijegom i bjeanjem.7.
1
Antun oljan, Izdajice, Molitva na etalitu, Zagreb 1995., 7.
2
Isto, 7.
3
Isto.
4
Isto, 8.
5
Branimir Donat (ur.), Knjievna kritika o Antunu oljanu, Zagreb 1998., 47.
6
Isto, 48. Kako Deleuze i Guattari istiu, nomadi nemaju povijesti, oni imaju samo geografiju (Gilles Deleuze i Flix
Guattari, Nomadology: The War Machine, Minneapolis 1986., 73.) Rekla bih da oljanovi likovi nemaju ni budu-
nosti.
7
Lefebvre, prema: Donat (ur.), 1998., 65. Henri Lefebvre, autor trovolumne Kritike svakodnevnog ivota (1. dio objav-
ljen 1947., 2. dio 1961., a trei 1981. godine) svakako je vrlo inspirativan autor, no njegove su analize neodvojive od
konteksta kapitalistikog, potroakog drutva alijenacije, pa ga spominjem samo u kontekstu utjecaja na ono to e
se kasnije oblikovati kao jedno od najintrigantnijih tema socioloke i kulturne teorije analiza i kritika svakodnevi-
ce.

Dokolica koja je prevladavajue stanje likova u romanu ne nudi nikakva rjeenja ni lano
osloboenje8, ve predstavlja prostor (privremene) slobode. Kako Deleuze i Guattari piu
u Nomadologiji, ivot nomada je intermezzo9.Vlastita egzistencija promatra se depatetizi-
rano i u ironijskome modusu, a takve pojedince Yankelevitch opisuje ovako:
Svuda izgnanik, uvijek na izdigu, vjeno nomad, ironiar ne pronalazi mjesto gdje bi
se skrasio ili razapeo svoj ador: to je apartid ili kako zbori Novalis, graanin svijeta.(...)
Tako je ironian ivot neprestano putovanje od okolnosti do okolnosti i od kategorije do
kategorije, on nije nita doli trenutna odrednica i trenutni epitet. Ironiar, putnik onirikih
putovanja vijek je jedan drugi, uvijek drugdje, uvijek kasniji10
U takvom tumaanju, odbacuje se mogunost ostvarenja pastoralne idile, sa sigurnim
i trajnim utoitem od svijeta ve sretna trenutnost dokolice postaje jedino sredstvo borbe
protiv svakidanjice.
Slijedei tragove na toj interpretacijskoj liniji, ovaj rad teorijski e se osloniti na postavke
trojice suvremenih teoretiara, iji tekstovi unato svojoj prividnoj historijskoj ogranieno-
sti na odreeni odsjeak vremena i prostora zbog svoje metodoloke fleksibilnosti, eklekti-
cizma i heuristinosti mogu mnogo pridonijeti itanju Izdajica. Rije je o djelu Nomado-
logija: Ratni stroj (1986, zasebno objavljeni izvadak iz djela Tisuu platoa, 1980.) Deleuza
i Guattarija te Privremenim autonomnim zonama (1991.), Hakima Beya. Oba teksta naga-
aju o mogunostima otpora institucionalnom sistemu zvanom Drava. Moe li se, uope,
djelovanjem izvan formalnih politikih struktura postii autonomija miljenja i djelovanja
bez ograniavajueg djelovanja tih istih politikih struktura. ak i ako se zanemari sklo-
nost autora da totalitariziraju mo Drave, i pokuavajui izbjei izjednaavanje Politike i
Drave (jer je prvi pojam mnogo iri od drugog), jasno je da se mnoge preddravne struk-
ture i odnosi nakon njezine uspostave stavljaju pod nadzor i kontrolu dravnog aparata,
npr. obitelj, rad, dok su neki tek produkt Drave (obrazovanje, vojska). Deleuze i Guattari
dravnom aparatu suprotstavljaju vojni stroj, malu grupu povezanu nestalnim, fluidnim
odnosima sainjenu od ratnika koji bi prebacivanjem na skalu nekog pretpostavljenog evo-
lucijskog razvoja drutva bili nomadi, prije uspostave sjedilakog naina ivota. Primjetljivo
je da Deleuze i Guattari vrstoj strukturi Drave suprotstavljaju labavu mreu ratnika ija
je najvea prednost egzistiranje izvan dravnog aparata, to je omogueno upravo nepre-
kidnim seljenjem s jednog mjesta na drugo. Jedna od osnovnih znaajki Drave jest njezina
tenja ovladavanja teritorijem te provoenje te tenje: oznaivanjem, razgraniavanjem, ne-
prestanim kartografiranjem, to Bey zove teritorijalnim gangsterizmom. Ista ideja javlja se
kod oljana u Uvodu u priu petu kao apologija barbarima i njihovom slobodnom protoku
kroz prostor, ime izmiu progoniteljima:
I dok bi neko vojske barbara dogalopirale u divljem neredu, u divnom neredu, palei
osamljene zamke, rasprujui zaahurena plemena starosjedilaca, sijekui krivoijama po-
sljednje odvjetke ishlapjelih porodica, danas armije na pokretnim tvravama, s komplicira-
nim razgranatim elinim mreama, upotrebljavajui iskustva stoljea, sustavno pretrauju
mranije podzemne kanale da bi dotukli i posljednjeg barbara koji se od osvajaa pretvorio
u bjegunca. Ima jo nade da je poneki utekao i da je iv i da, premjetajui se brzo s mjesta
na mjesto, uspijeva i dalje izmicati, ali nemojte se u to previe pouzdavati. On je ve slab i
8
Donat (ur)., 1998., 63.
9
Deleuze Guattari, 1986., 50.
10
Prema: Donat (ur.), 1998., 59.

iscrpljen i umoran, rane mu ne zacjeljuju i nee vie daleko. (...) Zar nismo donijeli bezbroj
zakona protiv skitnje, zar parlamenti ne progone kloare, zar svaki hobo nije izvan zakona?
Zar nismo krajolik isparcelirali meama, svijest isprekriali granicama?11
Dakle, sveopoj teritorijalizacijskoj tenji Drave suprotstavlja se radikalna deteritorijali-
zacija nomada, pri emu valja naglasiti njihovu razliku u odnosu na migrante kojima nakon
deteritorijalizacije uvijek slijedi reteritorijalizacija na novom mjestu boravka.12
Kao to je vidljivo i kod Deleuzea i Guattarija i kod Beya i kod oljana, rije je o vrlo
nedefiniranom i apstraktnom vienju hiperstrukture koja ima neprestanu potrebu za guta-
njem jo neosvojenog, ime neprestano izmicanje postaje gotovo paranoina potreba. Uvod
u priu osmu stoga funkcionira kao manifest paranoinog nomadizma. Kretanje, tj. uzmi-
canje progoniteljima postaje jedina ivotna funkcija, poput ovisnosti kojoj je sve podreeno.
No, za razliku od Deleuzea i Guattarija i Beya koji optimistino gledaju na uspjean ishod
otpora, oljan je pesimist, inzistira na njemu, ali vjeruje u konaan poraz. Ako je linija i-
votnog puta likova Izdajica u konanici tragina i uzaludna, izolirane sekvence toga ivot-
nog puta uspjean su otpor privremenih autonomnih zona. Taj kljuan pojam Beyove teori-
je je poput ustanka koji ne stupa u borbu s Dravom izravno, poput gerilske operacije koja
oslobaa podruje (prostora, vremena, imaginacije), a potom se rasplinjuje da bi se nanovo
formirao (re-formirao) drugdje/drugi put, prije nego ga Drava uspije uguiti. Kako je Dr-
ava primarno zaokupljena Simulacijom, a ne zbiljom, TAZ moe potajno zaposjesti ova
podruja i nastaviti sa svojim prazninim nakanama na neko vrijeme relativno na miru.13
Dakle, alternativa Dravi nije ni u eskapizmu ni u revoluciji. Rije je o osiguravanju pro-
stora u kojem se moe neko vrijeme, privremeno vrijeme, ivjeti sadanjost, bez velikih hi-
storijskih dogaaja, bez obzira na prolost i na budunost. Njezina bit jest privremenost i
prolaznost, odbijanje Vjenosti i Historije. U prvoj prii, Vrt slavuja, Mogor, uk i Beba
skvotiraju naputenu, zaputenu kuu i preputaju se ivotu bez dogaaja ispunjenim pi-
janstvom, slikanjem, kartanjem, lutanjem gradom, smijehom, prijateljstvom. Posvemanja
antiutilitarnost i prazninost proima njihovo ponaanje i djelovanje, te subverzivno djeluje
na slubene strukture jer lei izvan dosega tzv. profanog vremena mjernog tapa Drave
i Povijesti14. Igra kao ideal, klaun kao simbol, smijeh kao sloboda, zabava kao otvoreno
polje jer nije propisana; moe biti isplanirana, no sve dok se ne dogodi ona nije uspjela.15
U taj privremeno savreni svijet razdor unosi Mogorova veza s Njemicom Gretom koja ga
navodi da se pita koliko je mogue ignorirati prolost i koliko je prolost optereujua. Sje-
anje na nedavni Drugi svjetski rat i stradanje vlastite obitelji dovode do povratka Velike
Historije u priu. I kao to je njihov ples simbol apsolutnog preputanja, stapanja i razu-
mijevanja, tako su sjeanje na prolost, nacionalni stereotipi i iracionalna mrnja doveli do
razdora i njihovog konanog rastanka, a time je i doao kraj privremenom utoitu i vrijeme
je za ponovni pokret do sljedeeg logornog mjesta. Sukobi se ne razrjeavaju, ve se odbija
sudjelovati u Velikim rjeenjima i Velikim odlukama te se naprosto odlazi.
Bitna karakteristika knjievnih junaka Izdajica jest osjeaj tribalizma. U romanu go-
tovo i nema ivota likova izvan grupe, ako se na rijetkim mjestima on kao takav i javlja,
proet je pitanjima o Nama, promjeni meu Nama, Nama u prolosti za razliku od Nas u
11
oljan, 1995., 144.
12
Deleuze Guattari, 1986., 52.
13
Hakim Bay, Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Zagreb 2003., 17.
14
Isto, 21.
15
Isto, 23.

sadanjosti i sl. Postavlja se pitanje tko su to Mi i to ih definira. Nesumnjivo je da iz same

uestale uporabe zamjenice mi proizlazi zakljuak da postoji izrazit osjeaj kolektivnog
identiteta zbog kojeg je mogue razliite individue stavljati pod zajedniki nazivnik. Oni
nisu povezani rodbinskim, etnikim ili nacionalnim vezama; njihovo zajednitvo proizla-
zi iz privrenosti odreenom nainu ivota koji ih izdvaja, ini drugaijima od veine po-
pulacije, ali i meusobno povezuje. Za ivot u privremenoj autonomnoj zoni, tj. psihiki
nomadizam, vaan je aspekt odbijanja. oljanovi likovi odbijaju isprva ivot u dijadi, ivot
u paru, romantinu ljubav, kasnije nukleusnu obitelj. Kao to i H. Bey istie, nukleusna
obitelj rezultat je neolitske revolucije i prelaska na sjedilaki nain ivota. U paleolitskim
kulturama osnovna jedinica jest lovako/sakupljaka nomadska ili polu-nomadska grupa,16
koja je osloboena vertikalnog odnosa moi, nije dio ire hijerarhije, ve je prije dio ho-
rizontalnog uzorka obiaja, duhovnih afiniteta, itd.17 Nadalje, odbijaju utilitarnost sva-
kodnevnoga ivota: zaposlenje, boravak na istome mjestu, svrsishodnu upotrebu vremena.
To su psihiki putnici koje pokree elja ili radoznalost, lutalice plitke lojalnosti (zapra-
vo nelojalne europskom projektu), (op. a. u kontekstu oljana, nelojalne socijalistikom
projektu ili uope bilo kojem Projektu), nevezane ni za kakvo posebno mjesto i vrijeme,
u potrazi za razliitostima i avanturama....18 Meu njih spadaju umjetnici, intelektualci
X-te klase, radnici migranti, izbjeglice, beskunici, turisti, kultura kamp kuica i pokret-
nih domova....19
No, jedna vrsta lojalnosti ipak je jako bitna, koju Bey u svojim postavkama uope ne
problematizira, a to je lojalnost grupi, osjeaj solidarnosti i opasnost od mogue izdaje
nekog lana grupe, ime nestaje oaravajua lakoa i fluidnost takvog oblika zajednice, a
javlja se strah i obrambeni mehanizmi koji tako neto nastoje sprijeiti, ime se ponovno
upada u zamku mehanizama okotalih, krutih institucija koji su se nastojali izbjei. Za to
su ilustrativne trea i etvrta pria. U treoj prii, Izdajice, jedan lan grupe, Beba, prijeti
solidarnosti grupe svojom tenjom za izdajom ideala na kojima je grupa zasnovana, i to
prodorom u romantinu dijadu Vera-Pierre. Moral grupe, tj. preostala dva lana, moe to
ocijeniti kao izdaju te elju za povratkom na odbaene vrijednosti. No, Beba, kao neista
savjest, postavlja pitanje mogu li se te, tako olako odbaene vrijednosti tako jednostavno
eliminirati:
Ne, nije to ljubav, ili bar ne samo ljubav; ini mi se da je to neto vie, nedostupnije...
kao traenje neke prisnosti i topline koja je sakrivena u posve drugim stvarima, ne u onima
gdje je obino traimo...To je drukije, puno dublje i ozbiljnije nego ono to smo mi valjda
uvijek htjeli: izdvojiti se, drati se vrsto zajedno na bazi ono malo nekih vrijednosti u koje
ovjek jo moe vjerovati, i sve to nije nae proglasiti nevaeim!...20
Zato Mogor i uk reagiraju tako obrambeno i zato istiu upravo Bebinu moguu iz-
daju kao izrazito nepoeljnu? U tribalistikoj koncepciji zajednitva i solidarnosti, ena je
sredite identiteta, identitetski stup zajednice; cijela zajednica dobiva epitet asne ili nea-
sne ovisno o eninu ponaanju, a to je mogue upravo zbog uzajamnosti lanova grupe i
odreivanju vlastita identiteta u odnosu na druge identitete. Rije je o sloenoj meuigri,
koja djeluje u oba pravca:
16
Isto, 20.
17
Isto, 21.
18
Isto, 23.
19
Isto, 23.-24.
20
oljan, 1995., 113.

I nema te. Potpuno si u pravu. Nema te. Mjehur od sapunice. Ni mene nema. Ni Bebe
nema kad se pravo uzme to mi znamo tko je ona? Ali mi smo ovdje, nas ima, mi smo
sadrani u nama svima, u svakom od nas. I ti i ja i Beba i drugi. Mi odreujemo to je sva-
ki od nas pojedinano.21
Svaki je pojedinac vaan, ali je Beba sredite koje ih povezuje: Ona, koja je bila sredite,
bit e prva koja e nas napustiti, i to u ime neega to ne postoji.22 oljan izvanredno pro-
nicavo razotkriva nalije privida potpunog pomanjkanja stege u grupi oblikovanoj na ve
navedenim naelima. Potreba za grupnom kohezijom, tenja k zatvaranju i skepsa prema
strancima, tj. Drugom kao uljezu, koji prijeti razoriti postojei poredak na kraju se obnavlja
i u grupama koje su nastale upravo na otporu institucijama ili drugim grupama koje dje-
luju na tim principima. I to je paradoks na koji Izdajice ukazuju, a koji H. Bey i Deleuze i
Guattari ne spominju. Najbolji primjer sumnjiava odnosa prema Drugome jest Mogorov
odnos prema Pierru. On oznaava Pierrovo neisto, mijeano podrijetlo, njegove namjere
da se uklopi, asimilira, pronae domovinu i ljude koji e ga prihvatiti, kao neto zazorno,
prema emu treba gajiti oprez i distancu jer bi se mogao infiltrirati meu Nas. Njegovim
odlaskom iz mjesta opasnost je privremeno uklonjena:
Nismo govorili ni rijei ve smo se samo zlurado cerili, osjeajui svoju pobjedu i uiva-
jui svoju superiornost, opet, kao nekada. Naa su lica govorila da je sve kao i prije, da se
nita nije promijenilo, i da se tezulja vratila u prirodni poloaj nakon trenutnog poremeaja
uzrokovanih naom nepanjom. Pierre, stranac i cirkusant, stajao je na prozoru vagona (cir-
kuskog vagona) koji ga je vodio na njegovo pravo mjesto. A mi, jedini pravi narod, jedini
roaci u svijetu od karata, stajali smo na peronu na koji e doi jo mnogi vlakovi i s kojeg
e jo mnogi vlakovi krenuti.23
U odnosu nomada prema Drugima ilustrativan je sluaj iz etvrte prie, Trea momad,
u kojoj Mogor i uk na svojim lutanjima igrom sluaja dospiju u zabaeno istarsko selo u
kojem se odrava seoska sveanost. Njih dvojica nomada, lutalica i skitnica gaje izvjesni
prezir, ali u isti tren i divljenje prema tom sjedilakom narodu, koji kada se i zabavlja to ini
oprezno, umjereno i staloeno. I oni imaju svoje rituale zajednitva i solidarnosti, a jedan
od njih je penjanje po stupu do vrha i dosezanje praseta koje stoji na vrhu. Izvjesna zavist
prema njihovom mirnom nainu ivota i iznenadna, iako kratkotrajna elja da bude kao i
oni, natjera Mogora da se okua u navedenom ritualu. U zadnji tren, prije dosezanja vrha,
svjesno odustaje jer postaje svjestan da bi na taj nain utjelovio kolektivne ideale i ojaao
kolektivni identitet onih od kojih bjei. A ni njima zacijelo ne bi bilo drago da je autsajder
heroj kojega se slavi na svetkovini njihova sela i zajednice. Mogorovim odustajanjem je pa-
ralelizam njihovih svjetova ouvan.
esto se u knjievnoj kritici nagaalo nastoji li oljan stvoriti izoliranu arkadiju koja bi
posluila kao sklonite izgubljenim pojedincima pred nesklonim svijetom u pokuaju re-
konstrukcije zlatnoga doba. No, imavi u vidu pripovjedaku strategiju i intenciju, ini se
da je sama ideja arkadije, tj. ideja o uspjenom uspostavljanju iste, u romanu ironizirana,
iskoritena kao zgodna prilika za poigravanje s knjievno-filozofskom tradicijom Arkadije,
Dubrave, Sretnog grada ili Grada sunca te ija je funkcija u romanu prikazati njezino izja-
lovljenje. U prii sedmoj, Poljubac za tratinicu, Mogoru se Arkadija pojavljuje neoekivano,
21
Isto, 104.
22
Isto.
23
oljan, 1995., 109.

u kru, kao livada puna tratinica, u drutvu djevojice Tikice, kao kontrapunktni kraj
nakon razoaranja u bive suplemenike, sada uredne konformistike graane. Artificijelna
konstruiranost, upotreba stereotipa, pa ak i kia u opisivanju, te u fabulativnom smislu ne-
motivirano pojavljivanje ukazuju da se radi o svojevrsnom mentalnom eksperimentu, ispiti-
vanju mogunosti, nagovijetenom uvodom iz prvoga izdanja Izdajica, Drugu ininjeru:
Zato sam i konstruirao ove okolnosti, stavio ih kao pokusne kunie u pogodnu i na-
klonu sredinu, da bi eksperimentom doao do nekakvog, makar donekle naunog rjeenja
(...) Pokuao sam im pruiti sve ono to nemaju; po uzoru na stare pisce nainio sam im
Arkadiju, kakvu oni sebi nikada ne bi mogli stvoriti, i u njoj odgojio istu kulturu rijetkog
dananjeg ovjeka, (...). Ja tim svojim tienicima dajem ansu, kakvu im priroda nikada
nije pruila.24
Koje su posljedice toga eksperimenta? Iz, samosvjesnim autorovim postupkom stvorene
Arkadije se bjei, odlazi dalje, ime se naglaava nemogunost njezina postojanja ili opstan-
ka te potvruje mobilnost, nemir, te posvemanja posveenost ili osuenost na sadanjost
i privremenost.
Dopratio sam Tikicu do kue, pomilovao je po kosi i poslao je da dorukuje, a ja sam
jo neko vrijeme stajao na suncu, mirkajui, a onda sam poao svojim putem, prema eljez-
nikoj postaji, desetak minuta hoda odavde, da se raspitam kad idu vlakovi za dalje.25
U prii osmoj, Roendan, ispituje se mogunost insularizma, tj. mogunosti otoka
(Houellebecq) kao utoita od svijeta. No, i taj pokuaj zavrava ponovnim kretanjem na
put, ovaj put brodom. Ne postoji mjesto na kojem se moemo sakriti od svijeta, eskapizam
nije opcija, ne postoji sretno mjesto, ne postoji sretno vrijeme, ve samo sretni trenutci, do
ponovnog kretanja kao jedinog ina koji ne vodi u neslobodu, ali ni ne daju iluziju mogu-
nosti slobode koja se moe osigurati zauvijek.
Naposljetku, moe se postaviti pitanje iznevjerava li roman ili pak afirmira nomadistiku
koncepciju? Je li rije o prisiljenom nomadizmu jer za drugo rjeenje im nedostaje snage,
sposobnosti ili smisla? Je li moda njihova kapitulacija iznuena ili je pak eljena? U Bebi-
nom pismu Mogoru, u posljednjoj prii, itateljima je jasno da se pleme raspalo: ive ured-
nim graanskim ivotima ili su zapeli u alkoholizmu i depresiji. Jo jedino Mogor, pomalo
patetino, nije izdao izdajstvo institucionalnog ivota. I on, poput usamljenog jahaa u su-
mrak, kree novim putovima, moda e i osnovati neko novo pleme. Taj zavrni, pomalo i
romantiarski idealizam moe nas zavesti da se cinino postmodernistiki zapitamo postoji
li danas Mogor i njegovo pleme koje zabavom, praznikom i uitkom privremenosti pruaju
otpor Dravi? Problem nastaje kada shvatimo da je dananja slubena ideologija Drutva
Spektakla upravo propagiranje zabave i hedonizma u jednom hiperkonzumeristikom dis-
kursu utjelovljenom u paroli You gotta fight for your right to party. Nije li time kapital, sada
osloboen stega dravne kontrole ili premreen s njome, izvrio jo jednu svoju hegemoniju,
usisavi i taj oblik mogueg otpora u sebe i nije li time Drava, ironino, izgubila ansu da
moda ovaj put odigra ulogu historijskog pozitivca?
24
oljan, prema: Donat (ur.), 1998., 207.
25
Isto, 201.

Between Escapism and Nomadology

Summary: This paper tries to open new ways of interpretation of Antun oljans Izdajice (1961).
This text has often been presented in literary criticism as an apolitical text in the times of com-
munist ideological imperative. My paper discusses the possibility of reading this text as a political
text, starting from the position there are no apolitical texts. Strategy of permanent nomadism and
resistance to institutional life of characters in the novel is interpreted through the theories of G.
Deleuze and F.Guattari expressed in the text Nomadology and Hakim Beys theory of temporary
autonomous zones. However, Izdajice is the ambivalent novel indecision between nomadism as
a resistent strategy and utopian escapism is obvious but the novel ends in pessimism and failure of
characters life principles and attitudes.
Key words: Antun oljan, krugovai, jeans prose, Gilles Deleuze and Flix Guattari, nomadology,
resistance, State, Hakim Bey, temporary autonomous zones, escapism, betrayal.
Literatura (primarna)
Antun oljan, Izdajice, Molitva na etalitu, Zagreb 1995.
Literatura (sekundarna)
Hakim Bay, Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Zagreb 2003.
Gilles Deleuze Flix Guattari, Nomadology: The War Machine, Minneapolis 1986.
Branimir Donat, Bogatstvo vrta, Zagreb 1993.
Branimir Donat (ur.), Knjievna kritika o Antunu oljanu, Zagreb 1998.
Aleksandar Flaker, Proza u trapericama, Zagreb 1983 .
Henri Lefebvre, Critique of Everyday Life, vol. II, New York 2002.

17.
IDENTITET ROMAN: PROLJEA IVANA
GALEBA VLADANA DESNICE
Dragan Bokovi
Saetak: Identitet koji se konstituie u Desniinom romanu Proljea Ivana Galeba, iako
edipalizovan frojdistikim psiholokim kompleksima, (malo)graanskom tradicijom, mo-
dernistikim idealom lepog i obrisima prosvetiteljskog morala, kao da ne doputa da bu-
de jednostavno uklopljeno u oekivane zakonitosti/predrasude identiteta. Nasuprot, dakle,
identiteta posredovanog stereotipima (graanstvo, estetika, moderni subjekt, itd), Ivan Ga-
leb se konstituie kao anr, kao roman koji omoguava da se ovakav identitet uopte po-
javi. Svest romana, ovek-roman, ja-fikcija, strukturiraju (trans)humani, metapripovedni i
metanarativni Galebov identitet, tako da se pred nama ne nalazi psiholoko-prosvetiteljski
subjekt ve roman-subjekt, mi ne vidimo svest junaka nego svest romana, i to kao svest o
sebi, pripovedanju, poetici, kulturi, modernistikoj tradiciji, epohi. Naa istraivanja poku-
ae, dakle, da odrede dva mehanizma (de)konstruisanja identiteta u Proljea Ivana Galeba:
1. fikciono konstruisan identitet posredstvom stereotipa (porekla, tradicije, umetnosti, itd),
koji se dekonstruie u korist 2. identiteta koga metafikciono i metanarativno konstruie
poetika romana.
Kljune rei: identitet, roman, subjekt-roman, stereotip
O
d Nieove ideje transpersonalnog subjekta, to predstavlja istorijsko-humanistiki mo-
menat ranomodernistike naetosti identiteta, do poststrukturalistikog gaenja ideje
subjekta, dakle, unutar epohalno-istorijskog luka moderniteta uporno se gradi i isto-
vremeno razgrauje autonomija humanistikog subjekta, koji se formira u permanentnoj
igri razliitih ontolokih, ideolokih, (meta)kulturolokih, sociolokih, psiholokih, dodaj-
mo i rasnih, klasnih i rodnih semiotizovanih i diskurzivnih registara. Impersonalnost i
transpersonalnost, kao diskurzivne strategije formiranja identiteta, potvruju viestruke
oblike edipalizovanja modernog subjekta, a prepoznavanje znaaja diskurzivnih tehni-
ka za konstituisanje njegove (virtuelne) prirode namee se kao obaveza. Podrazumevajui,
dakle, jednu prelogiku, transcendentalnu i metasubjektivnu teritoriju koja se skriva iza
njegove utopijske istosti i samorazumljivosti, identitet proizvode civilizacijski, kulturni, et-
niki, politiki i nacionalni stereotipi, pa se traganje za njim ne moe odigravati u nekom
nepristrasnom prostoru.
Identitet poststrukturalistiki pre shvaen kao upranjeno mesto identiteta uvek je
la, viak, nestabilno mesto naih ideolokih, sociolokih ili psiholokih projekcija. Njega
edipalizuju tragovi porekla, rase, pola, seksualne energije; on tako postaje mnogostru-
ki znak, nesvodiv na jedno mogue znaenje kroz koje bi sebi pribavljao legitimitet (li-

Identitet roman: Proljea Ivana Galeba Vladana Desnice 173
nost, ja, sopstvo, personu). Poststrukturalistiki diskursi zato naglaavaju otpor prema
unapred definisanom, celovitom i konano osmiljenom identitetu, u koji je pohranjena
transcendentalna i teleoloka hegelijanska ideja emancipacije. Meutim, koliko god su sa-
vremeni teorijski diskursi, ugasivi humanistiki shvaen subjekt, emancipovali identitet,
toliko su ga zatvorili u beskrajni lavirint postderidijanske igre simbolikih, semantikih,
semiolokih ili gramatolokih murki. Ako diskurzivne sile pozivaju pojedince u odgo-
varajue uloge identiteta, onda svaka diskurzivna formacija obezbeuje transcendentalni
simboliki prostor kojim odreuje identitet. Zato pred nama ostaje pitanje: da li mi opte
posedujemo identitet, da li je mogua personalna (samo)identifikacija, da li je mogue da
ga proizvedemo i sauvamo, dosegnemo i njime ovladamo, a da ne budemo proizvedeni,
da li u preraspodeli drutvenih dikurzivnih moi nae ja uopte moe da pretenduje da
bude protumaeno, i koju to masku moramo navui na lice da bi ona postala znak nae
trajne drugosti, nae slobode.
Poto je nemogue prisvojiti temelje vlastitog identiteta, uvek iznova kreemo u potragu
za nekim novim, drugim identitetom, za nekom drugom ulogom, za nekom drugom igrom
diskursa. Zato u ovom radu istovremeno rastereeni i optereeni autoritetima i teorijama
nudimo jedno staro/novo prezentovanje identiteta, i to identiteta kao romana, fikcionog/
estetskog identiteta, ovoga puta posredovano romanom Proljea Ivana Galeba Vladana
Desnice. Nae interesovanje je tako usmereno ka opisu dva mehanizma (de)konstruisanja
identiteta u Proljea Ivana Galeba: 1. fikciono konstituisanje identiteta posredstvom stereo-
tipa (porekla, tradicije, umetnosti, itd), koji se dekonstruie u korist 2. identiteta koga me-
tafikciono i metanarativno konstituie poetika romana. Ovde emo, takoe napominjemo,
govoriti ne o romanu kao anru koliko o romanu kao diskursu, kao jednoj transnarativnoj
figuraciji, funkcionalnoj fikcionoj figuri koja je odavno samoovladala tehnikama zasnivanja
i odravanja sopstvenog poetikog identiteta i ljudskog humanistikog identiteta.
Figura romana, podsetimo se, simboliki ukazuje na jedan iri, istorijski, civilizacijski,
ako hoete, evropski kulturoloki kontekst kojem on pripada. Figura romana nam, takoe,
raskriva jednu fenomenoloki, istorijski, poetiki i kulturoloki semiotizovanu diskurziv-
nu figuru upletenu u vrtlog umnoenih (re)konstruisanja. Roman, dakle, znak je istorijski
uslovljenog interdiskurzivnog posredovanja, prekritiki prihvaana paradigma identiteta;
kroz roman rade kultura, civilizacija, epoha, ideologije. Roman tako nije nevini prostor
prenoenja znaenja ve, rasklapajui znaenja, on prisvaja, nasilno preuzima i do nepre-
poznatljivosti skriva autorsku intenciju, drutvene, ideoloke i kulturne kontekste. U tom
smislu, nemogue je govoriti samo o njegovom isto narativnom, koliko o (meta)narativ-
nom, (meta)diskurzivnom, (meta)kulturolokom identitetu romana.
Proljea Ivana Galeba su roman koji se nakon Drugog svetskog rata u tadanjem jugo-
slovenskom knjievnom kontekstu moda po prvi put strukturira kao metanarativna figu-
ra: ona koja u samom tekstu romana neprekidno signalizira novu epohalnu pripovednu i
poetiku situaciju i mesto samog teksta romana u njoj; ona koja figuru subjekta konstituie
uzajamno konstituisanju poetike romana; ona koja, uveliko u modernitetu ali nedaleko od
granica postgraanskog i posthumanistikog sveta, neprekidno razotkriva sam poduhvat
pripovedanja kao (ne)mogui poduhvat, a sam in pisanja kao utopijski projekat. Ovako
strukturirana metanarativna figura romana analogna metanarativnoj figuri identiteta te-
melji se upravo na svesti o kraju jednog sveta, njegove poetike, njegovog identiteta i nje-
govog romana. Otuda se roman/identitet sa vrhovnog mesta autoriteta apsolutno Dru-
gog, koji daje pravo na govor i ovlauje narativni glas da postane narator, mora povui u

metapoziciju sa koje je dozvolu za naraciju mogue dati samo posredno, kroz ukazivanje
na njenu krhkost, fragmentarnost, dislociranost ili odsutnost, onoliko koliko su i roman i
identitet upranjena mesta identifikacije. Dozvola za naraciju izdaje se posredstvom poe-
tikih i intertekstualnih modela i veza, i metafikcionog odsustva prie tj. ustanovljavanjem
jednog beskonanog i disperzivnog sistema referenci (evropske) kulturne i knjievne tradici-
je koji su pod indirektnom kontrolom figure romana i samo preko odnosa sa tom figurom
dostupni i razumljivi naratoru Proljea Ivana Galeba.
Ono narativno ja koje se konstituie u Desniinom romanu iako klietizirano mo-
dernistikim predeterminantnim repertoarom identiteta: frojdistikim psiholokim kom-
pleksima, (malo)graanskom tradicijom, modernistikim idealom lepog, vrstim obrisima
prosvetiteljskog pogleda na svet1 kao da ne doputa da bude jednostavno uklopljeno
u oekivane zakonitosti/predrasude antropoloki shvaenog identiteta. Identitet se, dakle,
krivi potencijalnim vikom narativnog teksta; on, dakle, ne podlee mimetikim pre-
drasudama. Njegova struktura tako odbija da bude shvaena u referencijalnom smislu:
ono je isuvie kompleksno, ono mnogo zna, previe misli, opsednuto je sobom, ono je me-
galomansko, ono eli sve i nita, ono je unitilo sebe kao prirodno-humani i otvorilo kao
romaneskno/estetsko-humani identitet onoliko koliko je defabuliranjem2 roman podrio
svoj dvomilenijumski imanentni poetiki zakon fabule. Ono je, dakle, preglomazno da
bi odgovaralo konvencionalnoj strukturi opteshvaenog humanog identiteta jer ga nadilazi
onoliko koliko roman nadilazi bilo koji humani identitet. Ovakav identitet zapravo jedino
i moe biti uspostavljen romanom, to znai da ovakav identitet moe biti samo figura, kao
to je to i roman: tu ne treba tragati za realnim subjektom koliko za jednim vikom, prela-
zom, ukrtanjem, koji od subjekta prave metafikcionu i metasubjektivnu figuru. Preterane
refleksije i poetiko-anrovska divergencija, neprestane digresije i narativne igre (stalno
mi se mrsi i prekida nit3), razvejavaju samoidentinost romana i subjekta, i odreuju
identitet neega to je vie od subjekta, a to je blisko romanu. Proljea Ivana Galeba, dakle,
nee prezentovati samo kako ja postoji u sebi, koliko kako ja postoji svuda osim u sebi,
jer im progovori, opte je mesto, ja je istog momenta preraslo u meta-ja: Pored onog ja
koje pati, smjesta nikne ono ja koje tu patnju okrutno zapaa i hladno zarezuje.4 Ukoliko
modernistike teorije upadaju u zamke analogija i mimetizma, nihiliranjem analoke veze
stvarnost fikcija i samoidentinosti subjekta aktiviraju se rezovi, pukotine, mimoilaenja
i granice, pa se tako identitet (kao) roman javlja kao jedna od specifinih mogunosti razu-
mevanja modernistikog subjekta koji se u romanu samootkriva i samoprepoznaje.
Za Ivana Galeba nije karakteristina metodika skepsa u klasine pojmove istine, razu-
ma, identiteta, objektivnosti, naracije, progresa jo uvek mlad, modernizam u Ivanu Gale-
bu razvija svoju viestruku egzistencijalistiku dijalektiku (bie ne-bie, svetlo tama, ja
ne-ja, postojanje nepostojanje, bol radost, ugoda neugoda, duh materija, racio
fantazija itd) pa se jo uvek nee osetiti kao (post)modernistiki definitivno nepredvi-
div, nezasnovan, divergentan, nestabilan i neodreen. Meutim, sa Proljea Ivana Galeba
1
Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je ja. Doista, u itavom svemiru postoji samo jedno
jedino ja. I, ujedno, (gle udna sluaja!) to je ja u itavom svemiru jedina stvar koja postoji samo u jednom jedinca-
tom primjerku. udno! udno, ali ipak tako! (Vladan Desnica, Proljea Ivana Galeba, Beograd 1968., 45.)
2
ovjeanstvo je ve dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati. oveanstvu, dakle, ne
treba fabulirati, nije mu potrebna pria, koliko solipsistiki intelektualistiki roman jer o ma emu priao (ovek),
u stvari uvjek i samo pria o sebi, ispoljava svoju unutranjost, ostvaruje svoju linost. (Isto, 81.)
3
Isto, 101.
4
Isto, 120.

po prvi put su u srpskoj/hrvatskoj knjievnosti istaknute i prevaziene granice ispovednog

govora u korist poetike romana. Romaneskni diskurs zatvoren unutar figure subjekta kao
da ne dozvoljava da poetika svest definitivno prodre u oblik/diskurs/svet romana i razvije
i njega i subjekt, ali otvara prostor da se ona razvija i razigrava. Jedna nemogua pripoved-
na i poetika, epohalna i egzistencijalna situacija, koju u prvi plan istura Desniin roman,
podrazumeva da permanentno naglaavanje apsolutne artificijelnosti identiteta jeste relevan-
tan odgovor figuracije jednog subjekta na figuracije jednog romana. Samosvest pripoveda-
a postaje svest o oblikovanju romana, zapravo o oblikovanju sebe, svoga glasa, identiteta,
jedna uporna predstava subjekta na osveenim marginama poetike.
Preuzimanje ja-pozicije i to kao afirmacije individualnosti subjekta iskazivanja, u Pro-
ljea Ivana Galeba zatie sebe ve ubaenog u oznaiteljski lanac modernistikih diskursa.
Subjekt, naime, postaje odsutni zasnivajui uzrok diskursa, a ne njegov vlasnik: on ne vla-
da diskursom ve diskurs vlada njime. Ovaj subjekt deluje u ime drutvenog simbolikog
poretka (romana), da bi uvrstio imaginarne identifikacijske matrice pre svega odraava
dobrog univerzalnog subjekta. Pripoveda Desniinog romana samo navodno pokuava
da se oslobodi civilizacijskih predrasuda subverzivnim govorom. Njegova potreba da osta-
ne u stereotipu, meutim, ipak ga osposobljava da nadie stereotip, da sebe prepozna kao
roman. Kada kae:
itavog sam se svog ivota od neega oslobaao. ivot mi i nije bio drugo do niz
susljednih oslobaanja. (...) Vjerovao sam da tako postajem cjelokupniji, vie svoj, vie
ja...5
samo je predrasuda koja nam ukazuje da su i roman i subjekt u vlasti ideje emancipa-
cije, kao i da produenje i nadogradnja subjekta mora da krene negde van njega, ili ba u
njega kao drugog, u njega-roman jer prilino mi je prihvatljiva misao da je osnovni, ili bar
najglavniji poticaj na pisanje tenja za osloboenjem6. Samoidentifikacija pripovedaa
raskriva ga kao onog koji je zarobljen u humanistikoj i emancipirajuoj ideji o sebi i ro-
manu kao oslobaajuim procesima, iznad svega u romanu koji misli na njega, proizvodi
ga i analizira bez njegovog znanja.
Ideje Boga, drugog, znanja, umetnosti, besmrtnosti, beskonanosti, smrti, ivota, isti-
ne, muzike, vremena, prirode, lepog kojima je opsednut pripoveda Desniinog romana
jesu rekviziti sa kojim se tradicionalno predstavlja humani autoritet: to su ona obeleja
koja odreuju identitet pre njegovog samoprepoznavanja, formirajui ga kao-ve-prepoznat
tj. kao-ve-ustanovljen. Utoliko je u Proljea Ivana Galeba do granica dovedena pozicija
graanske koncepcije celovitog identiteta, kao svojine i procesa prisvajanja, i naet kontekst
novih ideja o identitetu. Ako pripoveda uvek i svuda vidi predrasudu lepog i smisla (Ideal
i osmiljenje itavog (...) ivota i djela 7), onda se on u svemu tome prepoznaje i samoo-
smiljava: ako u nedelji vidi nadljudski, s vieg mjesta odreen8 dan, koji je upisan
u prirodi, u itavom njenom ritmu, pa i u takozvanim mrtvim stvarima, a u pohanoj
piletini, kao bolnikoj ponudi, vidi graansko (zato ba graansko? vjerovatno je to op-
teljudsko), jedan apsolut ponude9, onda nam on supstancijalizacijom konvencija i
modernistikom remitologizacijom i humanistikom reinterpretacijom podkulturnog ste-
5
Isto, 71.
6
Isto, 72.
7
Isto, 58.
8
Isto, 51.
9
Isto.

reotipa hrianskog euharistijskog poimanja nedelje kao svetog dana, ponude kao obrednog
jela otkriva sopstvenu zarobljenost u tim novokonstruisanim stereotipima koji su plod sa-
mo jedne humanistiki projektovane (ne)moi i sigurnog okvira.10 Reima Ivana Galeba, to
nije metafiziko instaliranje stvari, ve je takvo poimanje isto instinktivno i vie-manje
openito, i da ga sama stvarnost, neprestano i u sva vremena, uvruje i potvruje!11 To
je samo, pod snanim pritiskom stereotipa, supstancijalizacija konvencija: ono to je, dakle,
za pripovedaa prirodno to je zapravo supstancijalno; ono to je, opet, graansko, civiliza-
cijsko, to je za njega opteljudsko, dakle, opet supstancijalizovano.
Iako insistira na poetici koja je kao jedan kosmos, cjelokupan i zavren12, otvaranje
pitanja poetka i kraja teksta, fragmentarizacije, eliptinih pasaa, odsustva hronikalnog
naela (dnevnike) proze to su strategije ukljuene u roman kasnog modernizma po-
stavljaju granice subjektivnom glasu kao poetike rezove romana. Tu se prelamaju take
gledita poetike, romana i subjekta; tu se otvaraju metasubjektivni romaneskni i metapo-
etiki subjektivni prostori. One su jo drastinije izraene u autopoetikim deonicama u
kojima se pripoveda pita o pisanju kao o nikada dosegnutoj mogunosti jer, rei e, Da
ja piem knjige (...)13 ili Da sam pisac (...).14 Da je Ivan Galeb, dakle, pisac, pisao bi
knjige u kojima se ne bi dogaalo ama ba nita15, u emu moemo primetiti da auto-
poetiki formulisana defabulizacija postaje drugo ime za dehumanizaciju i denarativiza-
ciju identiteta i nagovetaj njegovog rasipanja. Kada Ivan Galeb konstatuje da Jutros sam
listao ove biljeke i opet se nasmijao nad samim sobom16, nije li to modernistiki marker
poraza subjekta. Kome pripada itanje beleaka i smeh nad samim sobom: subjektu i/ili
romanu? I ko se tu uopte kome smeje?
Irealni dnevnik17 ili Jedan neosmiljeni ivotopis18, kako pripoveda naziva ovaj
svoj narativ, jeste u potpunosti hipotetiki tekst ija je pouzdanost, kao svakog drugog fik-
cionog dnevnika, uvek samo prividna. Utoliko se subjekt govora ovoga romana, koga bi
Derida odredio kao instancu kulturnog zaborava, odnosno pamenja, takoe nalazi u
sablasnoj poziciji munog prepoznavanja i neizvesnosti konstituisanja vlastitog narativnog
identiteta. Onaj identitet koji paniki zazire kada mu kau da je ista kontradikcija19,
kasnije to mirno prihvata, kada fra Anelo konstatuje da je pun kontradikcija! Jedno klup-
ko intimnih kontradikcija20, iz ega se moe zakljuiti da su i Ivan Galeb i poetika romana
zasnovani na paradoksu kontradikcija. Jer ono to se zove ovjek, a ne ono to jeste ovek,
skup je intimnih kontradikcija zaivenih u jednu ljudsku kou21, pa, saglasno tome, Da
sam pisac to znai da nije pisac i da Proljea Ivana Galeba nisu roman tvrdi Galeb,
nikada ne bih strahovao da ne upadnem u kontradikciju i nedosljednost. (...) Kontradik-
10
Ovo je samo nasumino izabran stereotip ne bi li se ukazalo na mehanizam njegove supstancijalizacije u Desniinom
romanu. Njegovoj dominantnosti, opet, ne moe da uzmakne niti jedna egzistencijalna katagorija unutar romana,
od konvencija i predrasuda vezanih za mleko i dojenje do smrti ili od tela do Boga.
11
Desnica, n. dj., 59.
12
Isto, 58.
13
Isto, 80.
14
Isto, 82.
15
Isto, 80.
16
Isto, 122. Ili, na drugom mestu: Proitao sam ovo to sam dosad napisao, i prasnuo u smijeh (76.).
17
Isto.
18
Isto, 124.
19
Isto, 77.
20
Isto, 141.
21
Isto, 141.

tornost je jedan od temeljnih zakona ljudske psihe, i ko to nije shvatio, nije shvatio ama ba
nita o ovjeku!22 Iako jedno drugo transcendiraju, poetika romana saobraava se poeti-
ci identiteta, a Desnica nas dovodi do situacije u kojoj se vie ne zna ta je identitet, a ta
roman, i signalizuje da se neto, ve preliveno u drugo i tako prevladano i preoblikovano,
samo zove subjekt ili roman.
Nasuprot, dakle, identiteta predeterminisanog stereotipima (graanstvo, estetika, (au-
to)poetika, itd) to su tropi koje pisci Desniine epohe (ne)svesno biraju Ivan Galeb se
nesvesno konstituie kao metaanr, kao roman koji omoguava da se njegov identitet uop-
te pojavi. Svest romana, ovek-roman, ja-fikcija, edipalizovani anr, strukturiraju ovaj
(trans)humani, (meta)narativni Galebov identitet, tako da se pred nama ne nalazi zreli psi-
holoko-prosvetiteljski subjekt ve roman-subjekt; mi ne vidimo svest junaka nego svest ro-
mana i to kao svest o sebi, autoru, naratoru, junaku, pripovedanju, poetici, kulturi, moder-
nistikoj tradiciji, epohi. To ukratko znai da je (ne)mogue pozivati se na izriitu, apriornu
vezu izmeu romana i oveka, ali da je naa obaveza da mislimo izvedeni meta-narativ-
no-simboliki identitet. Ukazivanje na prirodu ove veze predstavlja prevazilaenje pokuaja
da se koncept identiteta struktuira esencijalistiki, u skladu sa idejom o postojanju nekakve
zadate i nepromenjive sutine, kako se u romanu, istaknuto je ve, u mnogo navrata ini.
Jer ako je identitet roman, onda je identitet fikcija, a to znai da roman ne postoji kao nul-
ti ili realni identitet, kao to ne postoji ni njegov potomak, pripoveda, odnosno ovek.
Fikcija/roman, dakle, konstruiu identitet kao (ne)koherentan i omoguavaju mu da u tom
smislu sebe prepozna i imenuje. Otuda se u savremenim antropolokim, sociolokim i kul-
turolokim promiljanjima koncepta identiteta i subjektiviteta nimalo sluajno ne pojavlju-
je roman, mada ga ove teorije sagledavaju vie na planu semantike i planu ideja. Otuda je
neophodno razumevanje kategorije romana redefinisati i restruktuirati i vratiti se njegovoj
poetici u cilju razumevanja mogue poetike, ali i politike reprezentacije identiteta.
Podsetimo se: svaka politika predstavljanja identiteta podrazumeva neprekidno tran-
sformisanje jedne figure u druge, ime se one meusobno tumae, deifruju i usagla-
avaju. Ovaj proces (de)kodiranja figure zapravo je beskonaan, pa se tako figura romana
moe sagledati kao neprekidno transformisanje u figuru Ivana Galeba, i obratno. U De-
sniinom romanu ove figure se dalje transformiu u kontekst kulturoloke i prosvetiteljske
naracije, humanistikog jezika i kasnomodernistike poetike. Iako je neophodno braniti
ideju o prevazilaenju kulturno-istorijskih kodova u romanu, o romanu kao nadsubjektu,
naddiskursu, ona nam se vraa kao bumerang. Subjekt-roman je posrednik neeg drugog/
istog, jer i roman, kao i subjekt, strukturira graanska svest, zapadna kultura, diskurzivne
prakse, narativni stereotipi, fikcione igre, itd. Pomeranja u identitetu, dakle, dogaaju se
istovremeno na planu subjektiviteta koliko i na planu poetike romana, pa roman i subjekt
tako ostaju otvoreni za nove metanivoe kontekstualizacije, znak jedne borbe za poetiku/
priu/diskurs kao sinonime za vlast nad sobom, svetom, identitetom.
Pa ipak, celokupni opseg kritike malograanske svesti humanog subjekta moemo pre-
mestiti i na roman. Iza teksta romana, kao i iza teksta subjekta, mogu se prepoznati umno-
ene strukture moi (politika, drutvena, klasna, kolonijalna, kulturna, itd). Ona moe bi-
ti identifikovana i kao sveproimajua mo koja u svoju mreu ukljuuje i diskurs romana:
ukoliko su stereotipi identiteta bili podriveni romanom, roman sada biva podriven sopstve-
nim svesnim/nesvesnim humanistikim, prosvetiteljskim, poetiko-narativnim stereotipi-
22
Isto, 142.

ma, ali i svesnim/nesvesnim stereotipima subjekta. Mo upravo trai subverzivna podruja,

naglaava Fuko u Istoriji seksualnosti, kakvo je i roman, ili umetnost, koja naizgled poivaju
izvan njene institucionalne nadlenosti, ne bi li sebe samu maskirala, uinila podnoljivi-
jom i garantovala sopstvenu produktivnost. Da li nas, konsekventno tome, roman zavodi
univerzalnim/partikularnim stereotipima, utvrujui nas u ideoloki kontrolisanim pro-
storima ili se mi samo selimo sa (meta)ravni na (meta)ravan, sa diskursa na diskurs, nikada
ne sagledavajui kraj humanistikog pisma i granice igre identiteta? Da li je, dakle, roman
prostor emancipacije ili naeg zatvaranja u jedan bezizlazni lavirint predrasuda i iluzija
emancipacije? Da li posredstvom romana nama vlada drutveno-politika mo? Nesumnji-
vo da, ali ako je tako, znam da bih voleo da mnome vlada iskljuivo posredstvom romana,
i to takvih kakav je, izmeu ostalih, Proljea Ivana Galeba Vladana Desnice.
The identity Novel: THE SPRINGS OF IVAN GALEB by

Vladan Desnica
Abstract: The identity constituted in Desnicas novel The Springs of Ivan Galeb, though oedipa-
lised by Freudist psychological complexes, the petit-bourgeois tradition, the modernist ideal of
beauty and the outlines of enlightenment morals, does not seem to allow to be simply fitted into
expected rules/prejudices of identity. Contrary to the identity mediated by stereotypes (middle
class, aesthetics, the modern subject etc.), Ivan Galeb is constituted as a genre, a novel which makes
it possible for such an identity to emerge. The consciousness of the novel, the person-novel, the
I-fiction, shape the structure of Galebs (trans)human, metanarrative identity. Hance, we are not
dealing with a psyhological Enlightenment subject, but with a novel-subject, we do not see the
consciousness of the hero, but the world of the novel, and moreover, we see it as a consciousness
of oneself, of narration, poetics, culture, modernist tradition, the epoch. Our investigation shall
try, therefore, to define two mechanisms of (de)constructing identity in The Springs of Ivan Galeb:
1. an identity constructed fictionally, by means of stereotrypes (heritage, tradition, art etc.) and
deconstructed in flavour of 2. the identity constructed metafictionally and metanarratively by the
poetics of the novel.
Key words: identity, novel, subject-novel, stereotype.
Literatura
Vladan Desnica, Proljea Ivana Galeba, Beograd 1968.

18.
KAKO MISLITI KULTURU: SUVREMENE
TEORIJE KULTURE I PROBLEM
KULTURNE RAZLIKE
Zrinka Blaevi
Saetak: Iz perspektive aktualne proliferacije razliitih kulturalistikih teorija i paradigmi

kao posljedice tzv. kulturnoga obrata, u radu se iz metateorijske pozicije ispituju razliite te-
orijske i disciplinarne artikulacije te openito objasnidbena validnost iznimno sloenog kon-
cepta kulture. Nakon sumarnog pregleda semantike povijesti, teorijskih konceptualizacija
i heuristikih upotreba toga pojma, slijedi kritiki prikaz triju suvremenih kulturalistikih
teorija: hibridizacije, transkulturacije i transdiferencije. S posebnim osvrtom na teorijsku
elaboraciju i epistemoloki tretman kulturne razlike propituje se njihov kognitivno-ekspla-
natorni potencijal i interpretativno-analitike mogunosti, da bi se zakljuno predloio al-
ternativni model miljenja kulture kao heterotopije atopinoga.
Kljune rijei: kultura, teorije kulture, hibridizacije, transkulturacija, transdiferencija
O
dgovor na pitanje kako misliti kulturu uvjetovan je dvjema pretpostavkama, koje na
stanovit nain dovode u pitanje i samu mogunost odreenoga odgovora: to su metate-
orijski opis znaenjskoga polja pojma kultura i sociohistorijski uvjetovana spoznajna
pozicija misleega subjekta. Ipak, kao specifino ljudska praksa, kultura je nesumnjivo
fenomen o kojemu valja misliti i trajno ga preispitivati, te u stoga u ovome radu najpri-
je pokuati prikazati kratak pregled povijesti toga epistemoloki iznimno kompleksnoga
koncepta, a potom ponuditi kritiki osvrt na aktualne teorijske konceptualizacije kulture
iz perspektive recentnoga poststrukturalistikog interesa za fenomen razlike.
Etimoloki gledano, pojam kultura izvodi se od latinskog glagola colo, 3 (ivjeti, po-
tivati i obraivati) koji zapravo saima tri temeljne dimenzije kulturne prakse: egzistenci-
jalnu, normativno-konzervativnu i kreativno-inovativnu, izmeu kojih kultura oscilira
tijekom itave svoje konceptualne povijesti. Ta semantika sloenost uvjetuje i potencijalne
pristupe tom pojmu kojega je sukladno tome mogue teorijski konceptualizirati kao ek-
splanatornu, kritiku i normativnu kategoriju.1 Znaenjsko polje latinske imenice cultus
odnosno cultura upuuje i na njezin materijalni i simboliki aspekt, a implicira i usku vezu
kulture s drutvenim, odnosno s prirodnim svijetom, ime se dodatno uslonjava inhe-
rentni cijep ugraen u samu znaenjsku strukturu toga termina. Od svojih antikih poe-
1
Claus-Michael Ort, Kulturbegriffe und Kulturtheorien, (ur. Ansgar Nnning Vera Nnning), Konzepte der Kul-
turwissenschaften, Stuttgart 2003., 19.

taka koncept kulture bio je osim toga usko povezan i s pedagokim idealom kognitivnog,
komunikacijskog i moralnog usavravanja pojedinca kao temeljnog preduvjeta za stvara-
nje kreposne zajednice, to pojmu kulture pridodaje i politiku dimenziju.2 Zahvaljujui
utjecaju evolucionistikih teorija pojam kulture tijekom 19. stoljea dobiva i temporalni i
teleoloki karakter,3 to je, dakako, nova prepreka za svaki analitiki pokuaj, ali i poticaj
za ustrajanje u promiljanju te potencijalne aporije.
Kad je pak rije o povijesti uporabe pojma kultura, situacija se u spoznajnom pogledu
ini jednako obeshrabrujuom. Nakon to se oslobodila partikularistike denotacije speci-
fine ljudske djelatnosti (cultura animi), kako se uglavnom koristila tijekom srednjovjekov-
lja, od otprilike sredine 17. stoljea, tonije zaslugom Samuela Puffendorfa, termin kultu-
ra poinje se rabiti u formi kolektivnog singulara, poglavito za oznaavanje progresivnih
kolektivnih misaonih, obiajnih i tehnikih praksi nekoga naroda ili drutva. Komplemen-
tarnu, historijsku i antropoloku dimenziju pojam kulture dobiva 1725. godine u glasovitoj
studiji Giambattista Vicoa Principi di una scienza nouva koja se dri utemeljiteljskim djelom
moderne kulturne historije.4 Stoljee kasnije kultura dobiva parnjak u pojmu civilizacije,
najprije u sinonimijskom, a potom, zahvaljujui ponajvie Kantovom povezivanje kulture s
idejom moralnosti i organskog obrazovanja, u antonimijskom smislu, to unekoliko repro-
ducira razliku izmeu prosvjetiteljsko-racionalistike impostacije francuskog pojma civi-
lisation i romantiko-idealistike impostacije njemakog termina Kultur.5
Pluralno i partikularistiko shvaanje kulture koje je postalo temeljnom epistemolokom
pretpostavkom za veinu dvadesetostoljetnih etnolokih i antropolokih konceptualizaci-
ja6 razvio je krajem 18. stoljea J. Gottfried Herder u djelu Ideen zur Philosophie der Ges-
chichte der Menscheit. Gledano iz dananje perspektive, njegovo najvee znaenje lei u i-
njenici da je koncept kulture izaao iz normativnih i teleolokih okvira te dobio konkretno
vremensko-prostorno utemeljenje, to je iznimno poticajno djelovalo na socioantropoloke,
sistemskoteorijske i, u najnovije vrijeme, postkolonijalne pristupe.7
Tijekom 20. stoljea, s ekspanzivnim razvojem drutvenih i humanistikih znanosti i,
sukladno tome, njihovim nastojanjem da artikuliraju primjeren autolegitimacijski kon-
ceptualni aparat, upotrebe i znaenja pojma kultura se do te mjere umnogostruuju da
samome konceptu prijeti ozbiljna opasnost da postane u heuristikom pogledu potpuno
nefunkcionalnim. Osim toga, demokratizacijom i globalizacijom drutva pojam kultura
se iz elitne sfere seli u domenu jezika svakodnevne komunikacije, zbog ega njegov seman-
tiki razvoj i modifikacije postaje gotovo nemogue pratiti, a kamoli nadzirati, to emfati-
ki naglaavaju svi recentni pregledi kulturalistikih paradigmi (Smith, 2001.; Bhme i sur.,
2002.; Milner- Browitt, 2002.; Nnning- Nnning, 2003.; Jenks, 2004.; Muller, 2005.;
Edwards, 2007.; Fuchs, 2008.).
Nakon kulturnog obrata u drutveno-humanistikim znanostima koji se kronoloki
vie-manje poklapa s pojavom poststrukturalizma, ve prilino fragmentiran i pluraliziran
pojam kulture poinje pokazivati i hegemonistike i totalizacijske pretenzije, tako da go-
2
Jrg Fisch, Zivilisation, Kultur, Geschichtliche Grundbegriffe. Historisches Lexikon zur politisch-sozialen Sprache in
Deutschland, sv. VII (ur. Otto Brunner Werner Conze Reinhart Koselleck), Stuttgart 1992., 679.
3
Adam Muller, Concepts of Culture. Arts, Politics and Society, Calgary 2005., 7.-11.
4
Friedrich A. Kittler, Eine Kulturgeschichte der Kulturwissenschaft, Mnchen 2000., 19.-28.
5
Norbert Elias, O procesu civilizacije, Zagreb 1996., 55.-98.
6
Jerry D. Moore, Uvod u antropologiju. Teorije i teoretiari kulture, Zagreb 2002.
7
Ort, 2003., 20.-23; Muller, 2005., 27.

Kako misliti kulturu: suvremene teorije kulture i problem kulturne razlike 181
tovo postaje nemogue misliti, a da se pritom istovremeno ne misli kultura. Premda je

zbog toga vrlo teko pruiti sustavan metateorijski prikaz epistemolokih orijentacija i in-
teretativno-analitikih usmjerenja dananjih kulturalistikih pravaca i istraivakih para-
digmi koje elaboriraju neke od aspekata krajnje diverzificiranog pojma kulture, suvremene
u kulturalistike paradigme s obzirom na njihove dominantne teorijske i konceptualne
pretpostavke ipak okvirno pokuati razvrstati u etiri osnovne kategorije: psihologijsku, se-
miotiku, materijalistiku i prakseoloku te, uz neizbjene simplifikacije, skicirati njihova
karakteristina obiljeja. Naravno, odmah valja upozoriti da je taj model uvelike arbitraran
jer su u aktualnoj situaciji funkcionalne konvergencije razliitih teorijskih i disciplinarnih
pristupa i paradigmi kao izravne epistemoloke posljedice translacijskoga obrata,8 gra-
nice izmeu pojedinih kulturalistikih pravaca vrlo elastine i propusne.
Suvremeni psihologijski pristupi kulturi crpe poticaje od devetnaestostoljetnih evolucio-
nistikih teorija9 u nastojanju da pronau poveznice izmeu individualnog, interpersonal-
nog i kolektivnog sustava vrijednosti, normi i ponaanja. Svojom kljunom epistemolokom
zadaom dre objanjenje kako psiholoki procesi utjeu na pojavu, trajnost i promjene ne-
ke kulture.10 S obzirom na elemente koje smatraju dominantnim formativnim faktorima
individualne i kolektivne kulturalnosti, psihologijske konceptalizacije kulture openito se
dijele na bioloke, evolucionistike, neuroloke, motivacijske, afektivno-emotivne i kogni-
tivne. Njihova je zajednika pretpostavka uzajamna konstitutivnost psihikoga i kulturno-
ga, dok kulturu ponajvie konceptualiziraju u formi kulturnih obrazaca koje definiraju
kao eksplicitne i implicitne obrasce historijski oblikovanih i selektiranih ideja i njihove
artikulacije u institucijama, praksama i artefaktima koji se mogu s jedne strane smatrati
proizvodima djelovanja, a s druge strane poticajima za budue djelovanje.11 To je ujedno
i okosnica konceptualizacije ljudskih psiholokih iskustava koja se oblikuju u dijalektikoj
uzajamnosti psiholokih procesa (npr. spoznaja, pamenje, jezina djelatnost) i kulturnih
obrazaca, kreirajui tako dinamiki model kulture kojeg ne obiljeava pasivna replikacija
ve aktivna re-kreacija kulturnih obrazaca.12
Semiotiki pristupi kulturi imaju epistemoloko izvorite u strukturnoj lingvistici Ferdi-
nanda de Saussurea, a njihove se mnogobrojne varijante mogu okvirno podvrstiti pod klasi-
ne strukturalistike i novije, poststrukturalistike inaice. Polazei od de Saussureove vizije
semiotike kao znanosti koja prouava ivot znakova u drutvu, kulturno-semiotiki pravci
nastoje istraiti znakovne sustave neke kulture odnosno, analogijom, samu kulturu koncep-
tualiziraju kao specifian znakovni sustav. Istraujui znakovne sustave neke kulture klasi-
na se kulturna semiotika poglavito bavi analizom semiotikih procesa, kodova i medija, u
novije vrijeme proirujui fokus svoga interesa i na mehanizme kulturne razmjene i fenome-
ne kulturne promjene.13 Valja istaknuti i vane teorijske i metodoloke poticaje kulturne se-
miotike na humanistike discipline poput kulturne i materijalne antropologije, arheologije,
historije mentaliteta, mnemohistorije i muzikologije koje sve vie koriste kategorijalni apa-
8
Bachmann-Medick 2007., 238.-283.
9
Muller, 2005., 9.
10
Philip Smith, Cultural Theory, Oxford 2001., 202.-213.; Mark Shaller Christian S. Crandall, The Psychological
Foundations of Culture, Mahwah 2004.)
11
Shaller Crandall, 2004., 341.
12
Isto, 353.-355.
13
Roland Posner, Kultursemiotik, (ur. Ansgar Nnning Vera Nnning), Konzepte der Kulturwissenschaften, Stu-
ttgart 2003., 39.-72.

rat i procedure semiotike analize u istraivanjima nositelja kulture (pojedinci, grupe, insti-
tucije), materijalnih artefakata (tekstovi, umjetnika djela, arhitektura, muzike kompozi-
cije) i tzv. mentefakata (ideje, vrijednosti i konvencije koji tvore mentalitet nekog drutva).
Za razliku od strukturalistikih pravaca koji polaze od pretpostavke da je do jezinog
odnosno kulturnog znaenja mogue doprijeti na osnovu sinkronijske analize meuovi-
snih elemenata koji tvore relacijski sustav odnosno strukturu, poststrukturalistiki pristu-
pi odbacuju strukturalistiku epistemologiju hijerarhijski organiziranih binarnih opozicija
(oznaitelj-oznaeno, jezik-govor, tekst-kontekst), dovodei u pitanje i samu mogunost
objektivne semiotike analize zbog nezaustavljive i nesvodive jezine odnosno kulturne
igre razlika.14 Premda je raznolikim i esto inkompatibilnim poststrukturalistikim pri-
stupima gotovo nemogue pronai zajedniki epistemoloki nazivnik, teoretiari kulture
u ovu kategoriju najee smjetaju dekonstrukciju Jacquesa Derride, genealoku koncep-
tualizaciju odnosa znanja i moi Michela Foucaulta, semiotiku psihoanalizu Jacquesa
Lacana i rizomatsko miljenje Gillesa Deleuza i Felixa Guattarija.15
Materijalistiki pristupi kulturi poivaju na ontolokom dualizmu16 idejnih i ma-
terijalnih faktora odnosno socioekonomske baze i kulturne nadgradnje s izvoritima, da-
kako, u klasinoj marksistikoj teoriji. Druga dihotomija koja obiljeava posebice mar-
ksistiku knjievnu sociologiju (npr. G. Lukcs, L. Goldman), neomarksistiku kritiku
(W. Benjamin) i kritiku teoriju tzv. Frankfurtske kole (M. Horkheimer, T. Adorno, H.
Marcuse) jest kantovska opreka izmeu injenice i vrijednosti17 koja se u njihovoj neoro-
mantikoj esteticistikoj teorijskoj projekciji hipostazira u manihejski sraz visoke odnosno
napredne i masovne kulture kao produkta modernog procesa industrijalizacije, standar-
dizacije i komodifikacije.18
Pluralistinije i neelitistino vienje kulture pak pod utjecajem gramijevske teorije he-
gemonije propagiraju britanski kulturni materijalizam (R. Williams, T. Eagleton), novi
historizam (S. Greenblatt i dr.) i kulturalni studiji (S. Hall i dr. ). S eksplicitnim osloncem
na tradiciju britanske marksistike socijalne historije (E. P. Thomson) kulturni materijali-
zam nastoji prevladati klasinu dihotomiju baza vs. nadgradnja konceptualizirajui kulturu
kao istodobno drutveni, materijalni i simboliki proizvodni proces, uglavnom se teorijski
i istraivaki fokusirajui na odnos kulture, drutvenih klasa i kolektivne emancipacijske
politike. Novi historizam, koji mnogi kulturni teoretiari smatraju kulturnim materija-
lizmom u postmodernom registru, u arite pak svoga interesa stavlja fenomen historiza-
cije tekstova i djelovanje mehanizama kulturne moi, poglavito u procesima konstrukcije
subjektivnosti, roda, rase i klase.19 Konano, kulturalni se studiji bave u najirem smislu
shvaenom suvremenom popularnom kulturom, posebice onom posredovanom masovnim
medijima, te razliitim supkulturnim praksama, ispitujui njihov subverzivni i transgresiv-
ni potencijal u konkretnom sociopolitikom okviru.20
14
Andrew Milner Jeff Browitt, Contemporary Cultural Theory, Crows Nest 2002., 112.-114.
15
Isto, 113.-127.; Chris Jenks, Culture, New York 2004., 195.-204.
16
Ort, 2003., 26.
17
Jenks, 2004., 9.
18
Milner Browitt, 2002., 57.-91.; Jenks, 2004., 64.-93.; Tim Edwards, Cultural Theory. Classical and Contempo-
rary Positions, London 2007., 49.-68.
19
Milner Browitt, 2002., 35.-48. David porer, Novi historizam: poetika kulture i ideologija drame, Zagreb
2005.)
20
Smith, 2001., 151.-166.; Milner Browitt, 2002., 49-56; Graeme Turner, British Cultural Studies: An Introduc-
tion, New York 2002.; Dean Duda, Kulturalni studiji: ishodita i problemi, Zagreb 2002.)

Taj kompleksan i uvelike proturjean odnos izmeu pojedinca/drutva i kulture, odno-

sno spoznajnoteorijskom terminologijom, strukture i djelovanja, iz neto drugaije perspek-
tive nastoje osvijetliti i prakseoloke teorije kulture koje se u posljednje vrijeme sve snanije
afirmiraju na podruju drutvenih i humanistikih znanosti, najavljujui tako novi, prak-
seoloki obrat.21 Francuski sociolog Pierre Bourdieu, autor Nacrta teorije prakse, glavni
mehanizam proizvodnje drutvenog svijeta tako vidi u meudjelovanju habitusa, sloenog
sustava trajnih i prijenosnih dispozicija koje generiraju miljenje, percepcije i djelovanje, i
polja, kao konfiguracije odnosa meu akterima koje je trajno obiljeeno nejednakim odno-
sima moi.22 Utjecajan britanski sociolog Anthony Giddens pak u svojoj teoriji struktura-
cije uspostavlja rekurzivan odnos izmeu drutvenih struktura i praksi koje shvaa meu-
sobno konstitutivnima,23 dok njihov mlai njemaki kolega Andreas Reckwitz, nastojei
prevladati slijepe pjege mentalistike, tekstualistike i intersubjektivistike teorije kulture,
razvija kompleksnu teoriju prakse koja se fokusira na ispitivanje djelatnog potencijala ru-
tiniziranih, nadsubjektivnih kompleksa tijela/znanja/stvari.24 Na slinim teorijskim osno-
vama kulturu kao krajnji uinak dijalektikog procesa iteracije i inovacije konceptualizira
i aachenski sociolog Karl H. Hrning,25 dok se komunikolog Siegfried J. Schmidt u svojoj
elaboraciji dinamike i relacione teorije kulturnih programa vema oslanja na sistemsku
teoriju Niklasa Luhmanna koja cjelokupnu unutar- i izvansistemsku dinamiku temelji na
principu diferencijacije.26
Upravo su fenomen razlike i mehanizmi diferencijacije danas u sreditu teorijskih ra-
sprava o fenomenu kulturalnosti i identitetu kulture uope. Polazei od Freudove i Lacano-
ve psihoanalitike teorije o konstituciji sebstva te aksioma o strukturnoj homologiji jezika
i kulture amerikih lingvista Edwarda Sapira i Benjamina Whorfa,27 suvremena kulturna
teorija svojim polazinim aksiomom smatra meusobnu konstitutivnost identiteta i razli-
ke.28 Radikalni poststrukturalistiki pravci, a posebice derridaovska dekonstrukcija, pak
hipostaziraju razliku u ontoloki nesvodivu, nesumjerljivu i neizrecivu kategoriju29 to,
imajui u vidu i aktualne procese ekonomske, politike i kulturne globalizacije koji se ma-
nifestiraju u paradoksalnoj dijalektici univerzalizacije i partikularizacije, problem teorijske
elaboracije kulturne razlike ini jednim od danas etiki, estetiki, ali i politiki najkontro-
verznijih pitanja.
Jednu od svakako najintrigantnijih novijih teorijskih analiza fenomena kulture pru-
a knjiga marksistikog knjievnog kritiara Terryja Eagletona Idea of Culture, koja je
objavljena na samom prijelomu tisuljea. Smjetajui pojam kulture unutar trijade esteti-
ka, identitet i ekonomija, Eagleton se posebno estoko obruava na postmodernistika
21
Theodore Schatzki Karin Knorr Cetina, Eike von Savigny, The Practice Turn in Contemporary Theory, New
York 2000.
22
Pierre Bourdieu, Outline of the Theory of Practice, Cambridge 1977.; Rade Kalanj, Globalizacija i postmodernost,
Zagreb 2004., 168.-188.
23
Anthony Giddens, The Constitution of Society, Berkeley 1984., 2.-40.
24
Andreas Reckwitz, Toward a Theory of Social Practices: A Development in Culturalist Theorizing, European Jo-
urnal of Social Theory, 5/2002., br.2, 243.-263.
25
Karl Heinz Hrning, Julia Reuter, Doing Culture. Neue Positionen zum Verhltnis von Kultur und sozialer Praxis,
Bielefeld 2004., 19.-39.
26
Siegfried J. Schmidt, Eine Kultur der Kulturen, Kulturschutt: ber das Recycling von Theorien und Kulturen, (ur.
Christoph Jacke Eva Kimminich Siegfried J. Schmidt), Bielefeld 2006., 21.-22.
27
Moore, 2002., 127.-130.
28
Mark Currie, Difference, New York 2004., 4.-31.
29
Isto, 45.-66.; Jacques Derrida, Pisanje i razlika, Sarajevo-Zagreb 2007., 83.-164.

tumaenje kulture, predbacujui im promoviranje univerzaliziranog partikularizma i

kozmopolitizma koji su u slubi globalnog kapitalizma, da bi kao alternativu, s oslon-
cem na kulturalistike koncepcije T. S. Eliota i opus svoga uitelja Raymonda Williamsa,
predloio model zajednike kulture koji se, suprotno postmodernistikima, temelji na
partikularnom univerzalizmu, internacionalizmu i solidarnosti.30 Izuzev Eagletonove re-
toriki efikasne, ali logiki prilino neuvjerljive antitetike argumentacijske metode koja se
zasniva na trijumfalnom prokazivanju potisnutih opreka koje ine konstitutivnu okosni-
cu svakog kulturnog fenomena i teorijske paradigme, ini mi se da je kljuna manjkavost
njegova teorijskog projekta zajednike kulture upravo zanemarivanje fenomena razlike
(diferencije) koji je volens-nolens konstitutivni i destabilizacijski faktor svake kulture, pa i
kulture solidarnosti koju propovijeda Eagleton.
Sa slinih ideolokih pozicija poststrukturalistiko glorificiranje razlike napadaju i ostali
neo- i postmarksistiki filozofi i teoretiari poput, primjerice, Ernesta Laclaua, Judith Bu-
tler, Slavoja ieka i Alaina Badioua, nastojei na novim ontolokim temeljima uspostaviti
koncept konkretne univerzalnosti kao temeljni preduvjet solidarnosti odnosno kljuni
uvjet mogunosti (politike) akcije.31 Pritom problem razlike nastoje teorijski neutralizirati
pomou razliitih heuristikih modela kao to je, primjerice Laclauov lanac ekvivalencije
ili ak, poput Alaina Badioua, utjeui se matematikoj teoriji skupova.32
Priroda, funkcije i uinci (kulturne) razlike su pak u aritu interesa triju danas najaktu-
alnijih teorija kulture: hibridizacije, transkulturacije i transdiferencije. Premda su u mno-
gim aspektima vrlo sline, svaka od tih teorija kulture eli izboriti vlastito mjesto na tritu
akademskih dobara zbog ega inzistiraju na epistemolokoj distinktivnosti, no sreom, nisu
meusobno iskljuive pa se mogu promatrati kao komplementarne, a ne nuno kontrastne
paradigme. Njihovo je zajedniko obiljeje svakako pozitivan odnos prema fenomenu ra-
zlike koju dre kompleksnijom i slojevitijom nego li je opisuje klasini binaristiki kultu-
ralistiki model, prostorno i vremenski uvjetovanom te uvijek kontaminiranom odnosima
nejednakosti i moi. tovie, spomenute teorije konceptualiziraju kulturu kao nedovreni
proizvod neprekidne i nezaustavljive igre razlika koje u nizu nijansi ine okosnicu njezina
nestabilnog i fluidnog identiteta.
U tom se pogledu i najvie odvajaju od dviju starijih paradigmi, multi- i interkulturaliz-
ma, koji su, oito zahvaljujui injenici da se smatraju dovoljno aseptinima i samim time
bezopasnima po strukturu liberalnokapitalistike ideologije, danas inkorporirani u slube-
ne kulturne politike veine zapadnih zemalja odnosno same Europske unije.33 Teorija mul-
tikulturalizma openito pretpostavlja postojanje vrsto odijeljenih homogenih kultura koje
supostoje u nekom drutvu, odnosno dravi. Prema taksonomiji Petera McLarena mogue
je razlikovati tri tipa multikulturalizma: konzervativni, liberalni i kritiki.34 Konzervativ-
ni multikulturalizam promovira politiku tolerancije u smislu potivanja etnike i kulturne
razliitosti na osnovu principa cuicumque suum, no ne dovodei u pitanje dominaciju ma-
tine kulture. Otro se protivi svim vrstama kulturnih mijeanja i sinkretizama, a najefek-
30
Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb 2002., 135.-156.
31
Alain Badiou, Ethics. An Essay on the Understanding of Evil, London 2002.; Judith Butler Ernesto Laclau Sla-
voj iek, Kontingencija, hegemonija, univerzalnost, Zagreb 2007.
32
Currie, 2004., 118.-129.
33
Vjeran Katunari, Tri lica kulture, Drutvena istraivanja, 5/1996., br. 5/6, 849.-850.
34
Peter McLaren, White Terror and Oppositional Agency: Towards a Critical Multiculturalism, Multiculturalism.
A Critical Reader, (ur. Thomas D. Goldberg), Oxford 1994., 45.-74.

tivnijim modelom kulturnog suivota dri sustav aparthejda. Liberalni multikulturalizam,

kakvoga, primjerice, zagovara kanadski filozof Will Kymlicka, polazi od principa jedna-
kovrijednosti kulturnih razlika svih etnikih i socijalnih grupa koji ine neku politiku
zajednicu,35 dok kritiki multikulturalizam, koji propagira njegov sunarodnjak Charles
Taylor, trai radikalno preispitivanje sustava iskljuivanja marginalnih grupa i protivi se
svim represivnim i asimilatorskim tendencijama zagovarajui tzv. politike priznavanja.36
Premda meu njima postoje vane razlike, posebice u pogledu teorijskog tretmana proble-
ma socijalne i politike nejednakosti i moi, multikulturalistike paradigme ne propituju
prirodnost etnikih i kulturnih razlika odnosno fenomen kolektivnog identiteta uope,
vodei se uglavnom idejom nacionalnog interesa koji nastoji pomiriti program ouvanja
samobitnosti razliitih etnikih i nacionalnih grupa s politikom kulturne integracije.37
Teorija interkulturalizma, s prateim konceptima poput interkulturne komunikacije i
interkulturne kompetencije, razvija se od 50-ih godina 20. stoljea u SAD vezano uz dje-
latnost tzv. Foreign Service Center na elu s antropologom Edwardom Twitchellom Hallom,
da bi tijekom 1990-ih znaajnu konjunkturu doivjela u njemakim drutvenim i huma-
nistikim znanostima, posebice interkulturnoj germanistici. Polazite interkulturalistike
paradigme jest podreivanje kulturnih razlika odnosno kulturnih gramatika koje nastaju u
kontaktu dviju ili vie kultura idealu zajednikoga fundusa interkulturnog znanja koji po-
tom u vlastitom kulturnom kontekstu modificira kulturna oekivanja i djelovanja, dovode-
i time u pitanje samorazumljivost vlastite kulture. Premda se inzistiranjem na svestranom
razvijanju jezinih, socijalnih i psihikih kompetencija u sklopu procesa interkulturnoga
obrazovanja kao temelja za razumijevanje i prihvaanje strane kulture interkulturalizam
ukazuje daleko otvorenijim za mogunosti kulturnih proimanja negoli multikulturalizam,
interkulturalistika se teorija uglavnom ne bavi istraivanjem fizionomije kulturnih granica
i prirode kulturnih razlika, zanemarujui takoer problem asimetrije moi, kao i pitanje
neperceptivnih oblika kulturne razmjene.38
Za razliku od multi- i interkulturalizma koji kulture konceptualiziraju kao razliite i
razlikovne entitete, teorija hibridizacije i transkulturacije odbacuju statiko i monistiko
poimanje kulturnih identiteta fokusirajui se poglavito na mehanizme kulturne razmjene
kao katalizatore generiranja i umnaanja razlika. Teorija hibridnosti gradi se oko istoime-
nog koncepta, izvorno preuzetog iz botanike, koji je 1982. godine skovao knjievni teoreti-
ar Tzvetan Todorov da bi oznaio stvaranje novih transkulturnih formi unutar kontaktne
zone kao posljedicu procesa kolonijalizacije.39 U svojim je radovima koncept hibridnosti
osobito popularizirao guru postkolonijalne teorije Homi K. Bhabha. Dominantno se
fokusirajui na problem konstrukcije kulturnog autoriteta u asimterinim konstelacijama
politike moi, Bhabha u derridaovskoj inspiraciji manifestaciju kulturnih razlika vidi is-
kljuivo u domeni njihove simbolike, odnosno tekstualne reprezentacije. Sukladno tome
hibridnost povezuje s tzv. Treim Prostorom Iskazivanja koji bi se mogao opisati kao
kontradiktorno i ambivalentno polje konstituiranja kulturnog identiteta u diskontinui-
35
Will Kymlicka, Multicultural Citizenship. A Liberal Theory of Minority Rights. Oxford 1995.
36
Charles Taylor, Multiculturalism and the Politics of Recognition, Princeton 1992.
37
Lars Allolio-Ncke, Multikulturalitt, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdif-
ferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005., 151.-204.
38
Britta Kalscheuer, Interkulturalitt, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdiffe-
renz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005., 223.-286.
39
Tzvetan Todorov, The Conquest of America: the Question of the Other, New York 1984., 202.-219.

ranoj intertekstualnoj temporalnosti kulturne razlike.40 tovie, zahvaljujui sposobnosti

trajnog inficiranja istosti razliitou odnosno asimilacije suprotnosti, u Bhabhinoj uto-
pijskoj projekciji taj meuprostor kulturne hibridnosti postaje privilegiranom domenom
ne samo produktivnog generiranja kulturnih znaenja, nego i formiranja istinskih ljudskih
individualnih i kolektivnih identiteta, ime ujedno zadobiva i emancipacijsku i kritiku
funkciju, u smislu destabilizacije hegemonistikih kulturnih hijerarhija. Zbog toga Bhab-
hin koncept hibridnosti neodreeno oscilira izmeu polova kulturne kritike i utopije, vie
se bavei kulturnopolitikim ulogama i funkcijama hibridnosti, negoli njezinim formama
i manifestacijama.
Za razliku od Bhabhina, dominantno diskurzivnog koncepta hibridnosti, sociolog Jan
Nederveen Pieterse tom fenomenu pristupa empirijski, kao prirodnoj posljedici povijesno
uvjetovanih kulturnih mijeanja i proimanja. Taj se proces, smatra Nederveen Pieterse,
obino ignorira ili nijee zbog fetiizma kulturnih granica koje on smatra arbitrarnim,
ali nunim kognitivnim barijerama u funkciji odravanja epistemikoga poretka.41 Prem-
da komparativno analizira konkretne ekonomske, socijalne, politike i kulturne oblike i
prakse hibridizacije na globalnoj razini, Pietersenov koncept hibridizacije je prije svega vrst
autorefleksivne kulturne kritike koja se ne iscrpljuje u prokazivanju kontingentnosti kul-
turnih granica i kartezijanske epistemologije, ve, poput Bhabhe, i on pledira za stvaranje
globalne kulture gdje bi hibridna razliitost u inu radikalne dekonstrukcije naposljetku
mogla paradoksalno dokinuti i samu razliku kao uvjet vlastite mogunosti.
U otklonu od teorije hibridnosti koja pretpostavlja dekonstrukciju kulturne razlike, kon-
cept transkulturalnosti tom fenomenu pristupa integralistiki. Kad je rije o recentnim teo-
rijskim elaboracijama koncepta transkulturalnosti, mogue je razlikovati dvije distinktivne
tradicije koje povezuju neke zajednike pretpostavke kao to su kritika dogme o autenti-
nosti kultura, odbacivanje dihotomije vlastito vs. strano, te uvjerenje da se individualni i
kolektivni identiteti ne formiraju u zatvorenim kulturnim zonama, ve u sklopu sloenih
transkulturacijskih procesa.42 Zaetnik anglo-hispanske teorije transkulturacije je kuban-
ski sociolog Fernando Ortiz koji je etrdesetih godina prolog stoljea i skovao termin tran-
culturacin kako bi opisao nain na koji subordinirane ili marginalne grupe u komplek-
snim procesima akulturacije, dekulturacije i neokulturacije odbacuju, odabiru, modificiraju
i transponiraju razliite kulturne elemente.43 Pedesetih godina koncept transkulturacije
aproprira socijalna antropologija, neto kasnije i lingvistika, da bi tijekom 90-ih godina
20. stoljea uao i u knjievnu teoriju. Zasluge za njegovu teorijsku promociju poglavito
pripadaju Mary Louise Pratt koja u knjizi Imperial Eyes. Travl Writing and Transculturation
pojam transkulturacija upotrebljava za oznaavanje procesa interkulturnih pregovaranja
i selekcija, odnosno smatra ga trajnim obiljejem kontaktne zone ili socijalnog prostora
gdje se susreu, kriaju i sukobljavaju disparatne kulture.44 Pritom kao nezaobilazne po-
pratne posljedice transkulturacije istie dvosmjerne aproprijacije, interakcije i posudbe koje
oteavaju uspostavu svake binarne opozicije izmeu Europe i njezinih drugih.
40
Homi Bhabha, The Location of Culture, London 1994.
41
Jan Nederveen Pieterse, Hybriditt, ja und?, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Tran-
sdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005., 396.-430.
42
Kalscheuer, 2005., 290.
43
Fernando Ortiz, Tabak und Zucker, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz,
(ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005., 293.-313.
44
Mary Louise Pratt, Putopis i transkulturacija: znanost, planetarna svijest, unutranjost, Quorum, 17/2001., br. 4,
128.-155.

Njemaku teoriju transkulturacije je, nezavisno od Ortiza i Pratt, poetkom 90-ih

godina 20. stoljea utemeljio filozof Wolfgang Welsch. Polazei od kritike inzularnog
herderovskog poimanja kulture i pretpostavke da za kulturnu integraciju nije toliko va-
no hermeneutiko razumijevanje drugog koliko samorazumijevanje, Welscheva teorija
transkulturacije nastoji zahvatiti kompleksne procese simbolike konstrukcije identiteta
koji se realiziraju u mnogostranim i mnogostrukim praksama generiranja razlika. Tako
se prema Welschevu miljenju stvaraju inkluzivne transkulturne identitetske mree to
pak vodi enormnom poveavanju kulturne kompleksnosti. Kad je rije o ontolokom
statusu razlike, Welschevo poimanje transkulturacije obuhvaa ne samo fenomene uni-
fikacija, nego i novih diferencijacija i diverzifikacija u dvostrukoj igri stvaranja jedinstva
i razlika koje omoguavaju stalnu promjenu aspekata pripadnosti.45 Da bi se koliko-to-
liko moglo intelektualno zahvatiti taj posvemanji racionalni nered nastao procesima
pluralizacije i konstantne identitetske tranzicije, Welsch predlae i novo kognitivno oru-
e transverzalni razum kao sredstvo promiljanja dijalektikih prijelaza bez kona-
ne sinteze.46 Welscheva teorija transkulturalosti, slino kao i teorija hibridizacije, jest
prije apstraktan model za teorijsku analizu permanentnih kulturnih promjena i razmjena
koje vode enormnom poveavanju drutvene kompleksnosti i stvaranju postnacional-
nih kolektivnih i individualnih identiteta to u konanosti iznova pretpostavlja utopiju
posthumanog drutva, negoli je opis aktualne kulturne situacije sa svim njezinim inhe-
rentnim proturjenostima, od kojih su najvaniji nimalo bezopasni identitetski funda-
mentalizmi.
Kronoloki najmlaa, no moda teorijski najambicioznija jest paradigma transdi-
ferencije koju su 2002. godine u lanku Difference and Transdifference podrobno poj-
movno i fenomenoloki elaborirali njemaki teoretiari Helmbrecht Breinig i Klaus
Lsch.47 Transkulturacijska teorija izvorno nastaje kao kritika koncepata multikultu-
ralizma i interkulturalizma koji podrazumijevaju binaristiko poimanje kultura kao
homogenih i autohtonih entiteta i u epistemolokom se pogledu ograniavaju na pro-
bleme kulturne (in)tolerancije odnosno kulturne (in)kompetencije. Nasuprot tome, kul-
turna teorija transdiferencije u fokus svoga epistemikog interesa stavlja transgresivno
i nelinearno, odnosno fenomene koji prolaze preko (trans) demarkacijske linije binar-
nih opreka oscilirajui u konstantnom procesu vlastita (re)konfiguriranja. U heuristi-
kom smislu teorija transdiferencija bi se mogla opisati kao paradigma koja simultano
operira na teorijsko-analitikoj, fenomenoloko-empirijskoj i kritiko-normativnoj ra-
zini, nastojei zahvatiti kompleksne procese re/de/konstrukcije kulturnih identiteta i
razlika u uvjetima kulturnih viepripadnosti i mijeanja. Osim toga, prema miljenju
njezinih oeva utemeljitelja, teorija transdiferencije moe posluiti kao odlian heu-
ristiki model za konceptualiziranje fenomena socijalnog i egzistencijalnog iskustva,
elaboriranje epistemolokih problema, osvjetljavanje procesa kulturne produkcije i re-
produkcije, interferencija kulturnih semantika i kulturnih identiteta te konano, za
45
Wolfgang Welsch, Auf dem Weg zu transkulturellen Gesellschaften, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer
Kulturtheorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New
York 2005., 314.-341.
46
Wolfgang Welsch, Vernunft. Die zeitgenssische Vernunftkritik und das Konzept der transversalen Vernunft, Frankfurt
1995.
47
Helmbrecht Breinig Klaus Lsch, Difference and Transdifference, Multiculturalism in Contemporary Societies:
Perspectives on Difference and Transdifference, (ur. Helmbrecht Breinig Jrgen Gebhardt Klaus Lsch), Erlangen
2002., 11.-36.

analizu simbolikih reprezentacija.48 Zbog takva visoko postavljenog spoznajnoga cilja,

teorija transdiferencije polazi od principa kognitivne disonancije49 to joj omogu-
uje zahvaanje fenomena nelinearnog, nerazluivog i nerazumljivog, zbog ega bi se,
pomalo paradoksalno, transdiferencijska hermeneutika mogla opisati kao svojevrsna
hermeneutika nerazumijevanja odnosno pogrenog razumijevanja procesa kondenzacija
razlike ili, metaforiki reeno, kultiviranje (kulturnoga) korova. Naime, temeljno po-
lazite transdiferencijske hermeneutike jest asimetrinost hermeneutike situacije trajno
obiljeene fluktuirajuim razlikama, to naglaava tranzitoran i kontingentan karakter
razumijevanja samog. Drugim rijeima, transdiferencijska hermeneutika se zalae za
istraivanje fenomena razumijevanja u znaku rodne, socijalne, etnike i svake druge
razlike, ime se odmie od idealistikog projekta koncipiranja kulturnog alteriteta u
okviru horizonta univerzalne ljudske kulturalnosti. U tom se smislu transdiferencij-
ska hermeneutika pribliava hermeneutikoj teoriji Wernera Koggea koji razumijevanje
konceptualizira kao kulturni performativ odnosno opisuje ga kao in kolebanja izmeu
poznatog obrasca i nove konfiguracije smisla koji je uvijek i nuno aficiran nerazumije-
vanjem i nesigurnou.50
Ono to u epistemolokom smislu transdiferenciju najvie razlikuje od prethodnih pa-
radigmi jest njezino svjesno nastojanje da ne dokine, odnosno integrira razlike, ve da ih
samo privremeno suspendira, unosei u samu jezgru razlike element neodluivosti i otpo-
ra. Na taj je nain razlika, dodue, destabilizirana, no ostaje sauvana kao nuan preduvjet
konstruiranja smisla te kognitivne i afektivne orijentacije ovjeka i, dakako, temeljni uvjet
mogunosti svake kulturalnosti, to razotkriva implicitnu antropoloku utemeljenost kul-
turne teorije transdiferencije.51 Osim antropoloke impostacije, transdiferencijsku teoriju
obiljeavaju dinaminost, relacionost i procesualnost koje se mogu izdvojiti i kao kljune
metateorijske pretpostavke same paradigme. To se najbolje oituje na primjeru transdi-
ferencijske konceptualizacije osobnih i kolektivnih identiteta odnosno kulture openito.
Polazei od dijalektikog naela povratne sprege izmeu strukture i djelovanja te s oslon-
cem na bourdieuovski koncept habitusa, teorija transdiferencije gradi dinamian i fluktu-
irajui identitetski model koji se trajno restrukturira u kompleksnim interakcijama unutar
socijalne mree, pri emu se osobni i kolektivni identitetski obrasci i mehanizmi poimaju
meusobno konstitutivnima, omoguujui tranzitornu i fleksibilnu transdiferencijsku po-
zicioniranost subjekta.52
Sline premise stoje i u pozadini transdiferencijskog poimanja kulture. U otklonu od
esencijalistikog i statikog shvaanja kulture kao objektivne formacije razliitih kulturnih
sadraja i praksi, teorija transdiferencije se priklanja komunikacijskim i relacijskim kon-
ceptualizacijama kulture (npr. Jameson, Nancy, Agamben), to joj omoguuje analitiko
zahvaanje fenomena kulture i na inter- i na intrasistemskoj razini, ime se afirmira kao
48
Helmbrecht Breinig Klaus Lsch, Lost in Transdifference: Thesen und Anti-Thesen, Differenzen anders denken.
Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke),
Frankfurt New York 2005., 854.-855.
49
Leon Festinger, A Theory of Cognitive Dissonance, Stanford 1962.
50
Werner Kogge, Die Grenzen des Verstehens. Kultur Differenz Diskretion, Weilerswist 2002., 266.-346.
51
Klaus Lsch, Begriff und Phnomen der Transdifferenz: zur Infragestellung binrer Differenzkonstrukte, Diffe-
renzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer,
Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005., 28.
52
Isto, 34.-38.

nadopuna klasinoj luhmannovskoj sistemskoj teoriji.53 Drugim rijeima, teorija transdi-

ferencije ne poima kulturu kao autoreferencijalni i autopoietiki sistem koji se afirmira i
reproducira u procesu konstruiranja granica izmeu samoga sebe i okoline, ve kao rela-
cijski sustav odnosno procesni proizvod interakcija sistema, granice kojega se konstantno
revidiraju u povijesnom procesu izmjetanja. Sukladno tome, iz perspektive teorije transdi-
ferencije kulturne se granice konceptualiziraju kao meuprostori, zone interakcije i meu-
djelovanja, prostori proimanja i preklapanja koji konstantno fluktuiraju formirajui zone
neodredivosti u kojima se stvaraju kulturni identiteti i alteriteti. Za razliku od sistemske
teorije koja funkciju sistema primarno vidi u redukciji kompleksnosti, teorija transdiferen-
cije smjera afirmirati potisnutu kompleksnost, omoguujui iskljuenoj razlici ponovno
upisivanje u palimpsest kulture. Na taj nain razlika zadobiva subverzivnu i destabiliza-
cijsku, ali istodobno i kreativno-inovacijsku funkciju, budui da kulturni palimpsest obda-
ruje novom, premda uvijek nestabilnom kvalitetom. Iz tog se razloga kao najprimjerenija
heuristika metoda za ispitivanje kulture preporuuje transdiferencijska kulturna poredba
koja, za razliku od klasine kulturne poredbe koja ih poima kao zatvorene sisteme, kulture
vidi kao zone prijelaza i otvorene prostore razmjene te u okviru modela sukcesivnih mno-
gostrukih poredbi nastoji analitiki zahvatiti viesmjerne poveznice unutar multipolarnoga
kulturnog sustava.54
Osim toga, kulturna teorija transdiferencije se ne iscrpljuje u nivelaciji proturjeja i
razlika u nekoj naddeterminiranoj sintezi odnosno u prostornom umreavanju kulturnih
sustava koji grade decentrirane i dinamine konfiguracije, ve polazei od pretpostavke o
meuovisnosti prostora i vremena istrauje fenomene kulturne viepripadnosti u socio-
historijskim koordinatama, to transdiferenciju ini strukturno analognom Foucaultovu
konceptu heterotopije kao nemogueg prostora koegzistencije suprotnog, razliitog i ne-
sumjerljivog.55 U tom se pogledu teorija transdiferencije pribliava i translacijskom kul-
turnom modelu sociologa Zygmunta Baumana koji dri da susretite odnosno kontaktnu
zonu kultura karakterizira opsesivno zacrtavanje, pa unitavanje granica ime se stvaraju
strukturne pretpostavke za trajni i u biti nedovrivi proces translacije koja omoguava pa-
radoksalnu kohabitaciju ljudi koji niti mogu zapremati isti prostor niti taj zajedniki pro-
stor mapirati na zasebne naine.56 Konano, za razliku od teorije multikulturalnosti koja
mo ne propituje, interkulturalnosti koja je pokuava nivelirati i transkulturalnosti koja je
nastoji neutralizirati, kulturna teorija transdiferencije rauna s konstantnim izmjeninim
djelovanjem moi koja oscilira izmeu polova slobode i prisile, priznajui time kulturi i
njezinu inherentnu agonalnu dimenziju.57
Na temelju svega reenog nedvojbeno proizlazi da iz transdiferencijske perspektive kul-
turne granice nisu demarkacijske linije, ve intersticijalne zone interakcije, prostori pro-
imanja i preklapanja gdje se u kontingentnoj igri privlaenja i odbijanja konstantno (re)
kreiraju kulturni identiteti. Oni su uvijek kontaminirani drugou i razlikom, zbog ega
53
Christian Huck, Kultur Transdifferenz Gemeinschaft, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturthe-
orie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005.,
53.-67.
54
Lsch, 2005., 45.-47.
55
Michel Foucault, Of Other Spaces, Diacritics 16/1986., br.1, 22.-27.
56
Zygmunt Bauman, Culture as Praxis, London 1999., xIviii
57
Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz Resmee und
Ausblick, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke,
Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005., 445.-450.

dolazi u pitanje i klasina ontoloka opreka izmeu sebstva kao prisutnosti i Drugog kao
odsutnosti. Naime, transdiferentni kulturni identiteti trajno osciliraju u paradoksalnoj,
ali nerazrjeivoj podvostruenoj dihotomiji izmeu odrugovljenog vlastitog i apropriranog
tueg. Transdiferencijska teorija time u neku ruku transcendira tradicionalno zapadnja-
ko supstancijalno poimanje identiteta pribliavajui se filozofskim sustavima dalekoisto-
nih kultura koje identitet ne konceptualiziraju u kartezijanskim kategorijama unutarnjeg i
vanjskog, sebstva i drugosti, nego kao relaciju koja poiva na recipronoj inkluzivnosti i
ostvaruje se u sinergijskoj formi koegzistencije ontoloki i epistemoloki razliitoga.58
Vraajui se zakljuno na pitanje apostrofirano u naslovu, predloila bih odgovor koji
mi se ini ne samo primjerenim opisom prilino neuhvatljivoga pojma kulture, nego i vrlo
efikasnim antidotom protiv uvijek prijeteih kulturnih ratova:59 misliti kulturu kao he-
terotopiju atopinoga, mjesto nemogue koegzistencije izmjetenih, nesumjerljivih i nepro-
ninih, ali jedinstvenih i zaudnih kulturnih entiteta.
How to think culture: contemporary cultural

theories and cultural difference question
Abstract: Initiated by contemporary proliferation of cultural theories and paradigms as consequenc-
es of the cultural turn, this paper is a kind of metatheoretical analysis of various theoretical and
disciplinary articulations, as well as of explanatory value, which this highly controversial concept
of culture has attained. After a short outline of its semantic history, theoretical conceptualizations
and heuristic uses, it follows a critical review of three contemporary cultural theories: hybridiza-
tion, transculturation and transdifference. Primarily focusing upon how these theories elaborate
and epistemologically deal with the complex issue of cultural difference, both their cognitive and
explanatory potential and analytical and interpretative possibilities are scrutinized. Consequently,
in the concluding part of the paper an alternative model of thinking culture as heterotopy of at-
opic is proposed.
Key words: culture, cultural theories, hybridization, transculturation, transdifference.
Literatura
Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz
Resmee und Ausblick, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Tran-
sdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York
2005., 443.-453.
Lars Allolio-Ncke, Multikulturalitt, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturt-
heorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Fran-
kfurt New York 2005., 151.-204.
58
Peter Prtner Jens Heise, Die Philosophie Japans. Von den Anfngen bis zur Gegenwart, Stuttgart 1995., 43.-44.;
Byung-Chul Han, Hyperkulturalitt. Kultur und Globalisierung, Berlin 2005., 56.-57.
59
Eagleton, 2002., 67.-106.

Doris Bachmann-Medick, Cultural turns. Neuorientierungen in den Kulturwissenschaften, Reinbek

bei Hamburg: 2007.
Alain Badiou, Ethics. An Essay on the Understanding of Evil, London 2002.
Zygmunt Bauman, Culture as Praxis, London 1999.
Homi Bhabha, The Location of Culture, London 1994.
Hartmut Bhme Peter Matussek Lothar Mller, Orientierung Kulturwissenscaft. Was sie
kann, was sie will, Reinbek 2002.
Pierre Bourdieu, Outline of the Theory of Practice, Cambridge 1977.
Helmbrecht Breinig Klaus Lsch, Difference and Transdifference, Multiculturalism in Con-
temporary Societies: Perspectives on Difference and Transdifference, (ur. Helmbrecht Breinig Jr-
gen Gebhardt Klaus Lsch), Erlangen 2002., 11.-36.
Helmbrecht Breinig Klaus Lsch, Lost in Transdifference: Thesen und Anti-Thesen, Differen-
zen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke,
Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005., 854.-855.
Judith Butler Ernesto Laclau Slavoj iek, Kontingencija, hegemonija, univerzalnost, Zagreb
2007.
Mark Currie, Difference, New York 2004.
Jacques Derrida, Pisanje i razlika, Sarajevo-Zagreb 2007.
Dean Duda, Kulturalni studiji: ishodita i problemi, Zagreb 2002.
Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb 2002.
Tim Edwards, Cultural Theory. Classical and Contemporary Positions, London 2007.
Norbert Elias, O procesu civilizacije, Zagreb 1996.
Leon Festinger, A Theory of Cognitive Dissonance, Stanford 1962.
Jrg Fisch, Zivilisation, Kultur, Geschichtliche Grundbegriffe. Historisches Lexikon zur politisch-so-
zialen Sprache in Deutschland, sv. VII (ur. Otto Brunner Werner Conze Reinhart Koselleck),
Stuttgart 1992., 679.-774.
Michel Foucault, Of Other Spaces, Diacritics 16/1986., br.1, 22.-27.
Max Fuchs, Kultur macht Sinn. Wiesbaden 2008.
Anthony Giddens, The Constitution of Society, Berkeley 1984.
Byung-Chul Han, Hyperkulturalitt. Kultur und Globalisierung, Berlin 2005.
Karl Heinz Hrning Julia Reuter, Doing Culture. Neue Positionen zum Verhltnis von Kultur
und sozialer Praxis, Bielefeld 2004.
Christian Huck, Kultur Transdifferenz Gemeinschaft, Differenzen anders denken. Bausteine
zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Man-
zeschke), Frankfurt New York 2005., 53.-67.
Chris Jenks, Culture, New York 2004.
Rade Kalanj, Globalizacija i postmodernost, Zagreb 2004.
Britta Kalscheuer, Interkulturalitt, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie
der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt
New York 2005., 223.-286.
Vjeran Katunari, Tri lica kulture, Drutvena istraivanja, 5/1996., br.5/6, 831.-858.
Friedrich A. Kittler, Eine Kulturgeschichte der Kulturwissenschaft, Mnchen 2000.
Werner Kogge, Die Grenzen des Verstehens. Kultur Differenz Diskretion, Weilerswist 2002.
Will Kymlicka, Multicultural Citizenship. A Liberal Theory of Minority Rights. Oxford 1995.

Klaus Lsch, Begriff und Phnomen der Transdifferenz: zur Infragestellung binrer Differen-
zkonstrukte, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz,
(ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005.,
26.-52.
Peter McLaren, White Terror and Oppositional Agency: Towards a Critical Multiculturalism,
Multiculturalism. A Critical Reader, (ur. Thomas D. Goldberg), Oxford 1994., 45.-74.
Andrew Milner Jeff Browitt, Contemporary Cultural Theory, Crows Nest 2002.
Jerry D. Moore, Uvod u antropologiju. Teorije i teoretiari kulture, Zagreb 2002.
Adam Muller, Concepts of Culture. Arts, Politics and Society, Calgary 2005.
Jan Nederveen Pieterse, Hybriditt, ja und?, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer
Kulturtheorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke),
Frankfurt New York 2005., 396.-430.
Ansgar Nnning Vera Nnning, Konzepte der Kulturwissenschaften, Stuttgart 2003.
Claus-Michael Ort, Kulturbegriffe und Kulturtheorien, (ur. Ansgar Nnning Vera Nnning),
Konzepte der Kulturwissenschaften, Stuttgart 2003., 19.-38.
Fernando Ortiz, Tabak und Zucker, Differenzen anders denken. Bausteine zu einer Kulturtheorie
der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer, Arne Manzeschke), Frankfurt
New York 2005., 293.-313.
Peter Prtner Jens Heise, Die Philosophie Japans. Von den Anfngen bis zur Gegenwart, Stutt-
gart 1995.
Roland Posner, Kultursemiotik, (ur. Ansgar Nnning Vera Nnning), Konzepte der Kulturwi-
ssenschaften, Stuttgart 2003., 39.-72.
Mary Louise Pratt, Putopis i transkulturacija: znanost, planetarna svijest, unutranjost, Quo-
rum, 17/2001., br. 4, 128.-155.
Andreas Reckwitz, Toward a Theory of Social Practices: A Development in Culturalist Theori-
zing, European Journal of Social Theory, 5/2002., br.2, 243.-263.
Theodore Schatzki Karin Knorr Cetina, Eike von Savigny, The Practice Turn in Contempo-
rary Theory, New York 2000.
Siegfried J. Schmidt, Eine Kultur der Kulturen, Kulturschutt: ber das Recycling von Theorien
und Kulturen, (ur. Christoph Jacke Eva Kimminich Siegfried J. Schmidt), Bielefeld 2006.,
21.-33.
Mark Shaller Christian S. Crandall, The Psychological Foundations of Culture, Mahwah
2004.
Philip Smith, Cultural Theory, Oxford 2001.
David porer, Novi historizam: poetika kulture i ideologija drame, Zagreb 2005.
Tzvetan Todorov, The Conquest of America: the Question of the Other, New York 1984.
Graeme Turner, British Cultural Studies: An Introduction, New York 2002.
Charles Taylor, Multiculturalism and the Politics of Recognition, Princeton 1992.
Wolfgang Welsch, Vernunft. Die zeitgenssische Vernunftkritik und das Konzept der transversalen
Vernunft, Frankfurt 1995.
Wolfgang Welsch, Auf dem Weg zu transkulturellen Gesellschaften, Differenzen anders denken.
Bausteine zu einer Kulturtheorie der Transdifferenz, (ur. Lars Allolio-Ncke, Britta Kalscheuer,
Arne Manzeschke), Frankfurt New York 2005., 314.-341.

19.
NACIONALIZAM U
TRANSNACIONALNOM PROSTORU:
OD SOCIJALNOG PROSTORA DO
HIPER-TERITORIJA
Saa Boi
Saetak: Teritorij i fiziki prostori nisu nestali iz transnacionalnog prostora. Oni nisu samo
poveznica i osnova sadraja komunikacije grupa koje grade transnacionalne socijalne pro-
store, poput dijaspora usmjerenih na domovinu. Sudionici transnacionalnih mrea i nositelji
transnacionalnih socijalnih prostora pokuavaju rekreirati fizike prostore i teritorij na ra-
zliite naine. Teritorij, odnosno zakonitosti teritorijalnosti se iz transnacionalnog prostora
mogu ekstrapolirati. Nacionalizam u transnacionalnom prostoru stvara zamiljene depar-
tmane politikih sustava pa i itave transnacije. Cilj ovog rada je zato prikazati mehanizme
teritorijalnosti, posebice njihovu ekstrapolaciju iz transnacionalnog prostora. Okolinu u
transnacionalnom prostoru nije potrebno odvajati i iskljuivati druge jer je transnacionalni
socijalni prostor ve ogranien i iskljuiv. Akteri u transnacionalnim prostorima komuni-
ciraju intenzivirano i nesmetano to vodi k saturaciji socijalnog prostora te je samo pitanje
vremena kada e i zakonitosti teritorijalnosti dovesti do formiranja novih mjesta u fizikom
prostoru, reteritorijalizacije transnacionalnih mrea u barem kratkom vremenskom periodu.
Ovakvi teritoriji se stvaraju privremeno i pokretljivi su, ali se mogu privremeno formirati
na velikim fizikim prostorima i preko granica nacija-drava. Teritoriji transnacionalnih
prostora mogu se realizirati kao stalni hiper-teritoriji koji se povremeno aktualiziraju u po-
stojeim fizikim lokalitetima.
Kljune rijei: teritorij, transnacionalni socijalni prostor, transnacionalne mree, nacija, re-
teritorijalizacija
J
edno od centralnih mjesta u ideologiji nacionalizma zauzima prostor. Nacionalizam u
svojoj ranoj verziji o prostoru jo mata te prizivajui krajolike i mitska mjesta polako
ocrtava prostor za zajednicu nositelja kulture ili iroku obitelj brae i sestara. Risorgi-
mento nacionalizam ne budi samo uspavanu zajednicu ve politizira graane i pronalazi
svoju svetu zemlju, a integralni nacionalizam brani ili iri ve svoj jasno ocrtani teritorij
na preciznim kartama milijunima ljudskih rtava. Promatra li se nacionalizam kao proces
nastajanja nacije i/ili nacije-drave, a ne iskljuivo kao ideologija tada je najvaniji indika-
tor za odreenje uspjeha cjelokupnog procesa upravo kontrola teritorija koja zavrava de-
markacijom i posljednjeg centimetra dravne granice. Iz ove perspektive je nacionalizam,

bez obzira promatra li ga se kao ideologiju ili kao iroki drutveni proces izgradnje nacije i
drave, nezamisliv bez jedne od svojih osnovnih komponenti bez prostora. Objanjenje
procesa stvaranja domovine i uloga teritorija u nacionalistikim projektima, nacionalizi-
ranje socijalnog prostora i teritorijaliziranje nacije nije uspjeno postavljeno niti okonano,
ali je usprkos tome zanemareno.1
Suvremena istraivanja u drutvenim znanostima, meutim, sve se vie fokusiraju na tran-
snacionalne (socijalne) prostore u kojima se dodue pronalazi nacionalizam kao ideologija i
nacionalizam kao politiki projekt izgradnje nacije, ali se veina istraivaa postavlja kao da
fiziki prostor i teritorij gube svoju socijalnu, politiku te konano i konceptualno-teorijsku
relevantnost. Transnacionalni prostor se pri tome odnosi prije svega na socijalnu, ali i intimnu
udaljenost odnosno blizinu aktera preko, iznad ili ispod nacionalnih granica. Transnacionalni
socijalni prostor je relativni prostor s vie dimenzija koji se ne preklapa s fizikim prostorom,
a kojeg ine sami akteri i njihove veze, umreeni pojedinci u dvije ili nekoliko zemalja. Tran-
snacionalni socijalni prostori su i pluri-lokalni okviri koji strukturiraju svakodnevne prakse,
socijalne pozicije, biografske projekte zaposlenja i identitete koji povezuju lokalitete iznad, iz-
meu i izvan konteksta nacionalnih drutava kontejnera.2 Sve vie ljudi, posebice pripadni-
ci dijaspora, transmigranti, lanovi globalnih socijalnih pokreta, transnacionalne obitelji pa
ak i pripadnici nacionalistikih pokreta stvaraju transnacionalne socijalne prostore i ive u
njima, ba kao to istovremeno grade socijalne prostore koji su jasno lokalizirani poput su-
sjedstva, razliitih asocijacija, radnih organizacija i lokalnih mrea. Socijalni prostori, prema
sve veem broju suvremenih autora,3 vie nisu vezani za fizike prostore, a jo manje za jasno
politiki ocrtane teritorije. Transnacionalni prostor je gotovo iskljuivo socijalni prostor koji
se uz pomo razliitih tehnologija oslobodio fizikog, geografskog prostora.
Teritorij i fiziki prostori meutim nisu nestali iz transnacionalnog prostora. Oni nisu
samo poveznica i osnova sadraja komunikacije grupa koje grade transnacionalne socijalne
prostore, poput dijaspora usmjerenih na domovinu, ve sudionici transnacionalnih mrea
i nositelji transnacionalnih socijalnih prostora pokuavaju rekreirati fizike prostore i te-
ritorij na razliite naine. Utopijske, ali umreene dijaspore stvaraju npr. samo zamiljene
krajolike ili fantazmagorina mjesta,4 no teritorij, odnosno zakonitosti teritorijalnosti se
iz transnacionalnog prostora mogu ekstrapolirati. Nacionalizam u transnacionalnom pro-
storu stvara zamiljene departmane politikih sustava pa i itave transnacije. Cilj ovog rada
je zato prikazati mehanizme teritorijalnosti, posebice njihovu ekstrapolaciju iz transnacio-
nalnog prostora. U transnacionalnom prostoru nema okoline od koje bi se trebalo odvajati
niti drugih s alternativnim konceptima prostora koje bi trebalo iskljuiti. Transnacionalni
prostor jest ogranien, iskljuiv i ograniavajui. Njega stvaraju pojedinci na principima
kompatibilnosti, slinosti i samom svojom eksluzivnom komunikacijom potvruju iskljue-
nje svih ostalih. Posljedica uvrivanja transnacionalnog prostora, tj. intenzivne komuni-
kacije i razmjene meu akterima sa slinim atributima i ciljevima unutar transnacionalnog
prostora, je zato potreba za teritorijalizacijom.
1
Robert J. Kaiser, Homeland making and the territorialization of national identity, Ethnonationalism in the Con-
temporary World: Walker Connor and the Study of Nationalism, (gl. ur. Daniele Conversi), London 2002., 229.-247.
2
Ludger Pries, Configurations of Geographic and Societal Spaces: A Sociological Proposal between Methodological
Nationalism and the Spaces of Flows, Global Networks, 5/2005., br. 2, 167.-190.
3
Vidi npr. Peggy Levitt i Nina Glick Schiller, Conceptualizing Simultaneity: A Transnational Social Field Per-
spective on Society, International Migration Review, 38/2004., br. 3, 1002.-1039.
4
Anthony Giddens, The Consequences of Modernity, Stanford 1990.

Nacionalizam u transnacionalnom prostoru: od socijalnog prostora do hiper-teritorija 195
Od prostora do teritorija
Prema Jan Penrose razumijevanje znaaja teritorija, odnosno njegovih manifestacija po-
put nacija, drava, krajolika i domovina ovisi o razumijevanju prostora kao osnovne siro-
vine koja se koristi za izgradnju teritorija.5 Usprkos velikim problemima u definiranju
prostora moe se rei da prostor predstavlja strukture stvarnog svijeta, a njegovo postojanje
reflektira materijalnu dimenziju svijeta. Ljudska bia odgovaraju na materijalne i emocio-
nalne kvalitete prostora, ulazei u njega i transformirajui ga u mjesta i teritorije. Prostor
postaje mjesto kada ga poznaje velik broj ljudi tj. kada postoji jedinstvo percepcije o mje-
stu, a teritorij kada prostor postaje na neki nain ogranien. Tako postaje jasno da se mjesto
i teritorij odnose na prostor koji je definiran, oznaen i ogranien.6 Teritorijaliziranje je
dakle proces ogranienja prostora i posljedica je ljudske aktivnosti, a teritorijalnost jest vr-
sta agensa koja ima mo preobraziti fiziki prostor. To dakako ne znai da je teritorijalnost
posljedica bioloki programiranog ponaanja koje smjera prema osvajanju i obrani prostora.
Socijalni odnosi ukljuuju i koritenje materijalnih kvaliteta prostora te se intenziviranjem,
proirenjem i integracijom socijalnih veza i aktivnosti fiziki prostori jednostavno moraju
transformirati.
No, preobraavanje fizikog prostora u teritorij nije mogue bez geografskih strategija
povezivanja drutva i prostora. Robert Sack na teritorijalnost gleda prije svega kao na pri-
marni geografski izraz moi. Pojedinci ili grupe mogu kontrolirati druge pojedince i grupe,
ali i socijalne odnose jedino ograniavanjem i kontroliranjem fizikih prostora, odnosno
geografskih podruja koji nakon toga postaju teritoriji.7 Odnosi moi uvijek ukljuuju i
kontrolu prostora, no jo vanija je injenica da odnosi moi stvaraju teritorije. Od uline
granice kvartovske bande, do raspodjele prostorija, pa i stolova meu suradnicima u ne-
kom poduzeu, posvuda odnosi moi stvaraju teritorije. Stvaranjem granica prostor vie
nije samo osnova za ispunjenje materijalnih potreba jer se te potrebe sada ispunjavaju vezom
s teritorijem odnosno unutar teritorija.8 Na taj nain teritorij postaje osnova i za osobno
identificiranje jer se osobna iskustva mogu povezati s odreenim i ogranienim mjestima.
Teritorijalnost je znaajan agens jer stvara teritorije koji ne samo da ispunjavaju materijal-
ne potrebe pojedinaca i grupa ve omoguuju i puno intimnije potrebe za pripadanjem.9
Pojedinci i grupe se tako konano mogu definirati i u prostoru. Stoga je i odvajanje teri-
torija i domovine prvenstveno analitiki konstrukt, a u stvarnosti su oboje nerazdvojivo
isprepleteni.
ini se da svi oblici socijalne organizacije moraju pronai simboliki i sadrajni izraz u
uprostorenju, a nakon toga u teritorijalizaciji. Neki autori ak smatraju da se teritorijalnost
treba promatrati kao koncept koji e naslijediti koncept socijalne distance, ali i kao osnovni
koncept i fundamentalni proces cjelokupnog ljudskog ivota.10 Teritorijalnost je meutim
prije svega izraz politike moi. Ocrtavanje i kontrola teritorija predstavljaju prije svega
5
Jan Penrose, Nations, states and homelands: territory and territoriality in nationalist thought, Nations and Nati-
onalism, 8/2002., br. 3, 277.-297.
6
Isto, 279.
7
Robert Sack, Human Territoriality: Its Theory and History, Cambridge 1986.
8
Jan Penrose, n. dj.
9
Isto, 282.
10
Stanford M. Lyman, Interstate Relations and the Sociological Imagination Revisited: From Social Distance to
Territoriality, Sociological Inquiry, 65/1995, br. 2, 125.-142.

kontrolu drutva nad samim sobom. Nacionalizam nije samo ideologija koja trai prekla-
panje kulture i teritorija nego i politiki program koji trai aktivno pretvaranje prostora u
socijalno i fiziki integriran nacionalni teritorij. Ne postoji niti jedan nacionalistiki pro-
jekt koji ne bi ukljuio mapiranje nacije i iscrtavanje (maksimalnih) granica za tu naciju,
no ne postoji niti jedan primjer izgradnje nacije u kojem socijalni prostor ne bi bio povezan
s jasnim teritorijem. Niti domovina nije produkt spontanih veza s fizikim prostorom ili
njegovim karakteristikama ve posljedica izraza socijalne organizacije u prostoru. Mitovi i
slike primordijalne domovine nastaju paralelno s uvrivanjem nacionalistikih projekata
i integracije fizikog prostora razliitim oblicima komunikacije. Domovine nisu prirodna
stanita ve proizvodi nacionalne konstrukcije socijalnog prostora.11Teritorijalizacija nacije i
pretvaranje fizikog prostora u izvornu domovinu su dinamini i paralelni procesi u kojem
se s jedne strane mapira fiziki, geografski prostor, a s druge strane produciraju nacionalni
mitovi i simboli vezani uz fiziki prostor koji omoguuju vezu s proirenim fizikim pro-
storom i tlom koji nadilazi lokalne prakse i lokalne prostore. Teritorijalno ograniavanje
i povezivanje i idejno i emocionalno vezivanje nacije s domovinom ili tlom je od kritine
vanosti za izgradnju nacije jer izmeu ostalog na taj nain razgraniava i iskljuuje etno-
nacionalne druge.12 Ogranienje prostora i stvaranje domovine pomae naciji da postane
prirodna i vjena. Mehanizmi idejne i emocionalne teritorijalnosti koji stvaraju domo-
vinu ukljuuju raznovrsne metode od preciznog kartografiranja do produkcije zemljom
nadahnute poezije i glorificiranja krajolika, povijesnih (stvarnih i izmiljenih) dogaaja.
Postavljanje nacionalnih spomenika i oltara u simboliki vanim krajolicima izuzetno su
vani za uspjeh stvaranja i odravanja domovine i nacije jer pomau simbolikom oznaa-
vanju teritoriju i emocionalnom vezanju uz fiziki prostor i teritorij. Socijalni i simboliki
prostor tako dobivaju svoj fiziki jasan izraz.
Nacionalizam u transnacionalnom prostoru

Moderni socijalni prostor pronaao je svoj izraz u razgraniavanju teritorija i simboli-
kom vezivanju za tlo. U posljednjih nekoliko desetljea meutim, poeo se razvijati socijal-
ni prostor koji naizgled nije vezan za fizike prostore te koji poinje spajati razdvojene loka-
litete u fizikom prostoru i to preko granica nacija i drava. Danas je mogue, prvenstveno
zbog jeftinih i razvijenih tehnologija komunikacije, odravati razvijene veze s pojedincima
i grupama koje ne dijele iste fizike prostore. Velik broj ljudi to poinje initi koristei neke
od oblika veza koje su razvili ranije ili jednostavno traei druge prema slinim socijalnim
atributima (dob, spol, profesija, politika uvjerenja i sl.) bez obzira nalaze li se u istim loka-
litetima. Danas je mogue ne sudjelovati u socijalnom prostoru lokaliteta ve birati socijal-
ne prostore van ili preko fizikog prostora. Ekstremni primjeri ukljuuju pojedince koji ne
sudjeluju u svakodnevnom ivotu unutar lokaliziranih mrea i asocijacija (od susjedstva do
sportskih klubova) ve svoj ivot usmjeravaju prema mreama u transnacionalnom prostoru
povezujui se s politikim istomiljenicima, igraima on-line igara, pripadnicima istih, ali
rasprenih etnikih grupa itd. Suvremeni socijalni prostori sve su manje vezani uz teritorij.
11
Colin Williams i Anthony Smith, The national construction of social space, Progress in Human Geography,
7/1983., 502.-518.
12
Robert J. Kaiser, n. dj.

Mjesto vie nije ogranieni geografski prostor ve artikulirani moment u mreama socijal-
nih odnosa. Socijalni i geografski prostor do sada su uglavnom bili ukotvljeni jedan u dru-
gom. Zato to je preklapanje drutvenog i geografskog prostora bilo ekskluzivno, koncept
prostora kao kontejnera unutar ocrtanih granica bio je dovoljan. Stoga se poeo razvijati
koncept transnacionalnih socijalnih prostora koji ukljuuje kombinacije veza, poloaja u
mreama i organizacijama i mreama organizacija koje doseu i preko granica vie dra-
va. U podruju istraivanja migracija uvrijeilo se miljenje da su transnacionalni socijalni
prostori ogranieni odnosima izmeu organizacija civilnog drutva i transnacionalne sku-
pine migranata, ali i odnosima vlada i institucija u nekoliko zemalja.13 Granice socijalnog
prostora pronalaze se dakle u samim odnosima dok teritorijalnost poinje gubiti svoju sna-
gu. Sadraj veze koji odrava transnacionalne prostore odnosi se na resurse unutar same
veze. Tako npr. transnacionalne porodine veze opstaju zbog snanog primarnog resursa u
vezi recipronosti.14 Ono to jedna strana dobiva od druge zahtijeva neki oblik povrata
premda taj povrat vrijednosti ne mora biti istovremen. Glavna karakteristika ovakvih veza
jest odravanje socijalne norme ekvivalentnosti, a tipini primjeri ukljuuju transfer novca
migrantskih kuanstava. Fiziki prostor i teritorij naizgled gube ne samo svoju vanost za
odranje socijalne veze ve i kao fizika stvarnost koja se namee kao fizika udaljenost.
U sluaju transnacionalnih mrenih krugova primarni resurs u vezi je razmjena koja se
prvenstveno odnosi na uzajamne obveze i oekivanja aktera.15 Sudionici u razmjeni koriste
postojee prednosti kao to su poznavanje jezika, jake i slabe socijalne veze u mreama da
bi inicirali razmjenu razliitih resursa. Tipini primjeri u podruju istraivanja migracija
ukljuuju trgovinske mree poput kineskih, libanonskih i indijskih trgovaca. Ponovo se
ini da se socijalni prostor konstruiran na snazi obveze ne mora ni na koji nain teritorija-
lizirati te da ne mora postojati nikakva referenca prema domovini jer ovakve mree koriste
samo insajderske prednosti, posebice jezik i meusobna poznanstva i dakako suvremene
komunikacijske tehnologije da bi funkcionirale bez veih problema. Obveza prema ovoj
logici nije dovoljno jaka da bi se ovakav socijalni prostor morao ostvariti u specifinom mje-
stu, lokalitetu odnosno na odreenom teritoriju. Trgovake mree funkcioniraju ak i kada
lanovi mree ne znaju gdje se nalaze njihovi partneri. Legendarna je izjava jednog kine-
skog trgovca koji je tvrdio da mu je dom svugdje, ako se nalazi u blizini zrane luke.16
tovie, ak se i transnacionalne zajednice u raspravama o posljedicama migracija mo-
gu u velikoj mjeri odvojiti od fizikog prostora, a princip teritorijalnosti se postupno gubi.
Primarni resurs u vezama lanova transnacionalnih zajednica je solidarnost koja se prema
Faistu17 odnosi na zajednike ideje, vjerovanja i simbole koji se izraavaju u nekom obli-
ku simbolikog identiteta. Mobilizacija kolektivnih reprezentacija unutar simbolikih veza
moe aktivirati solidarnost i recipronost meu lanovima transnacionalnih zajednica i
stvoriti socijalnu koheziju koja odrava rasprenu zajednicu u nekoliko lokaliteta i nekoli-
ko kontinenata. Najkasnije na primjeru transnacionalnih zajednica trebalo bi se zapitati je
li teritorijalnost stvarno izgubila svoj znaaj u transnacionalnim prostorima ili se moda
izraava na nov nain koji se esto previa.
13
Thomas Faist, Transnationalization in International Migration: Implications for the study of Citizenship and Cul-
ture, Ethnic and Racial Studies 23/2000., br. 2, 189.-122.
14
Isto, 195.
15
Isto.
16
Aihwa Ong, Flexible Citizenship: The Cultural Logics of Transnationality, Durham, 1999., 135.
17
Thomas Faist, Transnationalization in International Migration, 195.

Prije negoli je nastala serija radova o transmigrantima, transnacionalizmu i transna-

cionalnim prostorima Benedict Anderson je primijetio da svjedoimo nastanku novog
tipa nacionaliste na velike udaljenosti.18 Primjerice naturalizirani migranti osjeaju sla-
bu povezanost s nacijama, dravama i teritorijima u kojima obitavaju, a kada se pri tome
pridrue razliiti oblici diskriminacije koju doivljavaju nije zauujue da se angairaju
u politikama identiteta sudjelujui esto u konfliktima u svojim bivim domovinama in-
vestirajui u propagandu pa ak i oruje ne razmiljajui o vlastitoj odgovornosti.19 To
je participacija u rekreiranju teritorija i domovine bez graanstva i bez odgovornosti koju
bi se moglo utvrditi jedino u fizikom prostoru i na tlu same domovine. Usprkos tome
pripadnici dijaspore koji stvaraju transnacionalne zajednice i transnacionalne socijalne
prostore osjeaju gotovo iskljuivu odgovornost prema domovini. Nisu rijetki pripadnici
dijaspore koji najvei dio svog vremena provode upravo u transnacionalnim socijalnim
prostorima koje odravaju s umreenim pripadnicima dijaspore u razliitim lokalitetima.
Gotovo iskljuivi razlog produkcije i odranja ovakvih socijalnih prostora je domovina,
a u brojnim sluajevima i izgradnja nacije-drave ukljuujui i teritorijalizacije i reteri-
torijalizacije udaljenih fizikih prostora. Ako je teritorijalnost primarni geografski izraz
moi20 onda su aktivnosti pripadnika dijaspore prvenstveno pokuaj dobivanja moi kon-
troliranjem domovine ili utjecanjem na domovinu koju u nekim sluajevima tek treba
izgraditi, pa ak i izmisliti.
U sluaju utopijskih dijaspora domovina se tek treba pronai ili zamisliti na geograf-
skoj karti, a jednocrtna i konzistentna povijest grupe manje je vana od kompenzacijske
vrijednosti zamiljene domovine zbog primjerice diskriminacije u zemljama gdje se nalaze
pripadnici utopijske dijaspore. Obeana ili davno izgubljena zemlja je kompenzacija za ne-
dostatak osjeaja pripadnosti u trenutnim uvjetima. Trenutna nemo se moe barem nado-
mjestiti pokuajem mentalne kontrole zamiljenog teritorija, a u nekim sluajevima takva
kontrola moe postati i stvarni politiki angaman.21
U sluaju radikalnih dijaspora stanje dislociranosti se osjea najjae, moda zato to ove
dijaspore najee nastaju prisilno. Upravo ove dijaspore pokuavaju dokinuti takvo stanje
potpunom kontrolom domovine. Ova kontrola se ne moe konzumirati samo zamiljanjem
i mentalnim kreiranjem domovine i teritorija, niti se moe prakticirati u virtualnom pro-
storu jer to ne moe ponititi neizdrivu diskrepanciju izmeu trenutnog doma i daleke
domovine. Najjau kontrolu nad fizikim prostorom i teritorijem ima drava te nije udno
da se brojne, a posebno radikalne dijaspore aktivno ukljuuju u etnonacionalne konflikte,
u projekte izgradnje nacije i drave ili u politiko preslagivanje drutava u zemljama koje se
socijalno i politiki pregrupiraju. Izgradnja institucija i crtanje granica u domovini je jedna
od najvanijih aktivnosti dijaspora kao transnacionalnih zajednica.
Meutim teritorijalnost u socijalnim prostorima ne dolazi samo odozdo ve se u nju mo-
gu ukljuiti i institucije u zemljama porijekla, zemljama boravita, nevladine organizacije
u vie zemalja. Projekt transnacije je najbolji primjer pokuaja teritorijaliziranja gustih so-
cijalnih i politikih odnosa koji stvaraju nove transnacionalne socijalne prostore. Khachig
18
Benedict Anderson, Long-Distance Nationalism: World Capitalism and the Rise of Identity Politics, Wertheim
Lecture, Amsterdam, 1992.
19
Isto, 13.
20
21
Dovoljno je prisjetiti se pripadnika tree i etvrte generacije imigranata u Sjedinjenim Dravama koji su otili boriti
se za domovinu u etnonacionalnim sukobima u bivoj Jugoslaviji ne poznajui ni jezik ni povijest vlastite domovine.

Tllyan pokazuje na primjeru armenske dijaspore22 da gusti i intenzivni odnosi izmeu

organizacija dijaspore u razliitim zemljama s institucijama u domovini mogu stvoriti no-
ve politike formacije koje do sada nisu bile poznate. Za njega je transnacija integrirana
suma teritorijaliziranog dravnog sektora u domovini, kvazi-dravnog sektora u osvojenim
susjednim podrujima gdje obitava nacionalna manjina istog etnikog porijekla i sektora
dijaspore,23 to je u armenskom primjeru vie nego jasno izraeno. Politiki mobilizira-
na dijaspora ne moe se zadovoljiti samo intenzivnom komunikacijom i razmjenom preko
granica nacija-drava niti stvaranjem pluri-lokalnih referentnih okvira ve saturirani od-
nosi meu lanovima mree (ukljuujui i institucije) moraju pronai svoj izraz u novom
obliku teritorijalizacije. Teritorijalnost u ovom sluaju producira politiki projekt Velike
Armenije, ali i ideju ukupnog teritorijalnog jedinstva svih Armenaca bez obzira na njihovu
geografsku poziciju.
Slian projekt postojao je u Hrvatskoj kada je dravni sektor u domovini pokuao inte-
grirati kvazi-dravne sektore u susjednoj Bosni i Hercegovini zajedno sa svim hrvatskim
manjinama u Austriji, Maarskoj, Srbiji, Rumunjskoj i sektorom dijaspore. Projekt hrvat-
ske transnacije meutim nije uspio jer nije stvoren dovoljno saturiran transnacionalni soci-
jalni prostor koji bi mogao pronai svoj izraz u globalnoj Hrvatskoj. Projekt koji je krenuo
iskljuivo odozgo prema dolje nije raunao da jezina i etnika identifikacija dijela hrvatske
manjine (primjerice Gradianski Hrvati) ne moe biti mobilizirana u nacionalnom politi-
kom projektu istim simbolima kao dijelovi hrvatske politizirane dijaspore, niti je raunao s
injenicom da se veina pripadnika dijaspore zadovoljava teritorijalizacijom svojih lokalnih
socijalnih prostora u mjestima iseljenja formiranjem klubova, nogometnih liga i sl. Slabi
transnacionalni socijalni prostori vjerojatno ne mogu rezultirati snanim mehanizmima te-
ritorijalnosti jer se iskljuenje i ogranienje ne deava kroz izgradnju ekskluzivnih pluri-lo-
kalnih, transnacionalnih konstelacija ve iskljuenjem pripadnika drugih etnikih grupa,
posebice Srba i Bonjaka u imigracijskim lokalitetima. Pokuaj teritorijalizacije odnosa s
dijasporom stvaranjem transnacije nije uspio i zato to je teritorijalizacija izraz odnosa moi,
a u hrvatskom sluaju politiki projekt iz domovine nije imao niti mo nad dijasporom niti
medij u kojem bi se izraavao. Iseljena Hrvatska kao politiki projekt takoer nije na-
la svoj izraz u transnacionalnom prostoru te nije rezultirala nad-teritorijalnim, globalnim
hrvatskim politikim projektom. Organizacije hrvatske dijaspore pokuale su intenzivirati
kontakte, potai razmjenu meu hrvatskim udrugama i asocijacijama kao i solidarnost s
domovinom preko granica zemalja i kontinenata poetkom 1990-ih, no raspadanje jedin-
stvenog transnacionalnog prostora bilo je zamjetno ve u drugoj polovini 90-ih.
Oigledno je vrlo teko odrati transnaciju kao sumu razliitih teritorijaliziranih i nete-
ritorijaliziranih sektora i to konstrukcijom transnacionalnih socijalnih prostora odozgo pre-
ma dolje. Da bi se odrali transnacionalni socijalni prostori nije dovoljno samo potaknuti
kolanje simbola izmeu razliitih lokaliteta, ve recipronost i solidarnost kao primarni re-
sursi u vezi na daljinu moraju biti dovoljno jaki. No, transnacija se moe formirati na druge
naine i to svjesnom politikom transformacijom nacije. Michel Laguerre smatra da tran-
snacija ne moe biti samo suma razliitih dravnih i kvazi-dravnih sektora.24 Koristei pri-
mjer Haitija 1990-ih pokazuje kako konstrukcija dijaspore kao provincije domovine moe
22
Khachig Tllyan, Elites and Institutions in the Armenian Transnation, Diaspora 9/2001., br. 1, 107.-135.
23
Isto, 125.
24
Michel Laguerre, State, Diaspora and Transnational Politics: Haiti Reconceptualised, Millenium: Journal of In-
ternational Studies, 28/1999., br. 3, 633.-651.

rezultirati gubljenjem granica izmeu dijaspore i domovine, kao i stvaranjem posebnog re-
ima odnosa u kojima dijaspora nije odvojena grupa ve dio nacije koja je nadrasla dravu.
Ovakva transnacija ne pronalazi se samo na teritoriju nacionalne drave ve posvuda gdje
se nalaze pripadnici dijaspore. Moe se rei da transnacija moe postojati jedino kada ima i
svoj teritorij u ovom sluaju hiper-teritorij kojeg nije mogue potpuno jasno odvojiti i ocr-
tati, koji nije stabilan ve mobilan, ali kojeg odravaju pripadnici dijaspore i ljudi u domo-
vini zajednikim politikim projektom i odranjem transnacionalnog socijalnog prostora.
Od socijalnog prostora prema hiper-teritoriju

Politiko zajednitvo i zajednika mo u transnacionalnim prostorima dijaspora i drav-
nih sektora u domovini poelo se teritorijalno izraavati u razliitim politikim projektima
koji zavravaju posebnim reimom transnacije. Nastaje poseban hiper-teritorij u obliku ve-
likih nacija, poznatih ve i iredentistima, ali i u obliku globalnih nacija.
Meutim i transnacionalni prostori u kojima nema aktivnih institucija, velikih nevla-
dinih organizacija ve samo malih lanova transnacionalnih mrea, mogu stvarati nove
teritorije. Okolina u transnacionalnom prostoru nije potrebna za odvajanje i iskljuivanje
drugih jer je transnacionalni socijalni prostor ve ogranien i iskljuiv. U njemu sudjeluju
iskljuivo oni koji su povezani resursom veze recipronou, obvezama i solidarnou.
Oni komuniciraju intenzivirano i nesmetano to vodi k saturaciji socijalnog prostora te
je samo pitanje vremena kada e i zakonitosti teritorijalnosti dovesti do formiranja novih
mjesta u fizikom prostoru, reteritorijalizacije transnacionalnih mrea u barem kratkom
vremenskom periodu. Sve su ei susreti pripadnika mikrodijaspora u svojim selima i
krajevima, ako su ve dio transnacionalnih socijalnih prostora. Transnacionalne zajedni-
ce igraa razliitih on-line igara stvaraju svoje konvencije i teritorijaliziraju svoje igre ula-
zei iz virtualnog u stvarni svijet. Transnacionalne profesionalne udruge teritorijaliziraju
svoje veze u ljetnim kolama, konferencijama i teajevima.25 Ovakvi teritoriji se stvaraju
privremeno i pokretljivi su, ali se mogu privremeno formirati na velikim fizikim prosto-
rima i preko granica nacija-drava. Teritoriji transnacionalnih prostora mogu se realizirati
kao stalni hiper-teritoriji koji se povremeno realiziraju u postojeim fizikim lokalitetima.
Moda je samo pitanje vremena kada e i pripadnost hiper-teritoriju preko brojnih granica
nacija i drava stvoriti nove pokretne, ali moda i fiksne mikro-domovine.
Nationalism Within Transnational Space:

Towards Hyper-Territory
Abstract: Territories and physical space didnt disappear from the transnational social space. They
are the content of communication of the groups who build transnational social spaces, such as
diasporas oriented towards the homeland. The actors within transnational networks and transna-
25
Pripadnici nekih profesionalnih, znanstvenih transnacionalnih prostora pronali su npr. svoju mikro-domovinu u
zgradi IUC-a i gradu Dubrovniku. A neki su riskirali i vlastiti ivot tijekom napada 1991. kako bi joj pomogli.

tional social spaces try to re-create physical spaces and the territory in different manners. Territory,
i.e. the laws of territoriality can be extrapolated from the transnational space. Nationalism within
the transnational space creates imagined departments of political systems and even transnations.
The goal of this paper is to present the mechanisms of territoriality, particularly its extrapolation
from the transnational space. It is not necessary to exclude the environment and the other from
the transnational space because it is already delimited and exclusive. Actors within transnational
space communicate in an intensified and unlimited manner which leads towards saturation of so-
cial space and it is only a matter of time when the laws of territoriality will form new places within
physical space or enable re-territorialization of transnatoinal networks for at least a short period
of time. Such territories are made only for short periods and are mobile, but can be temporarily
formed on wide surfaces and across the borders of nation-states. The territories of transnational
spaces can be realized as permanent hyper-territories that occasionally actualized in the existing
localities.
Key words: territory, transnational social space, transnational networks, nation, reterritorialization.
Literatura
Benedict Anderson, Long-Distance Nationalism: World Capitalism and the Rise of Identity Po-
litics, Wertheim Lecture, Amsterdam 1992.
Thomas Faist, Transnationalization in International Migration: Implications for the study of Ci-
tizenship and Culture, Ethnic and Racial Studies 23/2000., br. 2, 189.-122.
Anthony Giddens, The Consequences of Modernity, Stanford 1990.
Robert J. Kaiser, Homeland making and the territorialization of national identity, Ethnonatio-
nalism in the Contemporary World: Walker Connor and the Study of Nationalism, (gl. ur. Daniele
Conversi), London 2002., 229.-247.
Michel Laguerre, State, Diaspora and Transnational Politics: Haiti Reconceptualised, Milleni-
um: Journal of International Studies, 28/1999., br. 3, 633.-651.
Peggy Levitt Nina Glick Schiller, Conceptualizing Simultaneity: A Transnational Social
Field Perspective on Society, International Migration Review, 38/2004., br. 3, 1002.-1039.
Stanford M. Lyman, Interstate Relations and the Sociological Imagination Revisited: From Social
Distance to Territoriality, Sociological Inquiry, 65/1995, br. 2, 125.-142.
Aihwa Ong, Flexible Citizenship: The Cultural Logics of Transnationality, Durham 1999.
Jan Penrose, Nations, states and homelands: territory and territoriality in nationalist thought,
Nations and Nationalism, 8/2002., br. 3, 277.-297.
Ludger Pries, Configurations of Geographic and Societal Spaces: A Sociological Proposal
between Methodological Nationalism and the Spaces of Flows, Global Networks, 5/2005.,
br. 2, 167.-190.
Khachig Tllyan, Elites and Institutions in the Armenian Transnation, Diaspora 9/2001., br.
1, 107.-135.
Colin Williams Anthony Smith, The national construction of social space, Progress in Human
Geography, 7/1983., 502.-518.

20.
ZAROBLJENI IDENTITETI: IZMEU
BALKANA I EVROPE
Aleksandar Bokovi
Saetak: Tekst se bavi nekim problemima koji utiu na razumevanje ponaanja i motivacije
aktera na politikoj sceni Srbije. Mada su pitanja identiteta bila prisutna u akademskoj sferi
i istraivanjima u poslednjih dvadesetak godina, u dosadanjim istraivanjima malo ili ni-
malo panje je posveeno konceptu kulture ta je to to su, na primer, graani Srbije ili
Jugoslavije doivljavali kao sopstvene kulturne specifinosti i kako su one doprinosile kon-
strukciji njihovih identiteta? Autor upuuje na odeene paradokse koji su prisutni na javnoj
sceni Srbije (kao to je to bio izborni slogan i Kosovo, i Evropa), kao i na nedoumice u vezi
identiteta (izmeu balkanskog i evropskog), i na njihove mogue praktine posledice.
Kljune rei: identitet Srbija; evropski identiteti; Balkan i Evropa; kultura i identitet.
Uvod: Pitanja identiteta pitanja kulture
U
ovom tekstu bavim se nekim problemima koji utiu na razumevanje ponaanja i moti-
vacije aktera na politikoj sceni Srbije. S obzirom da su neki od elemenata istraivanja
koja se pominju u ovom radu jo uvek u toku, zakljuak je prilino uopten, ali sma-
tram da su pitanja i problemi koji se otvaraju potencijalno zanimljivi za strunu javnost u
itavom regionu.
Pitanja u vezi konstrukcije identiteta u nekadanjoj Jugoslaviji su se svom silinom po-
javila na svetskoj (i junoslovenskoj1) akademskoj sceni od poetka 1990-tih. S jedne
strane, operisalo se sa veoma uoptenim (i ak rasistikim2) kategorijama, dok se sa dru-
ge pokuavala re-invencija pojma identiteta u optim kategorijama Balkana kao ponovo
pronaene kategorije.3 Meutim, u dosadanjim istraivanjima malo ili nimalo panje
je posveeno konceptu kulture ta je to to su na primer graani Srbije ili Jugoslavije
doivljavali kao sopstvene kulturne specifinosti i kako su one doprinosile konstrukciji
njihovih identiteta?
Osnovna pitanja koja se ovim pokreu ukljuuju sledee konkretne aspekte:
1
V. pre svega radove Rihtman-Augutin (1996., 1998.a, 2000.), olovia (1993., 1997.) i Naumovia (1995., 1999.)
2
Kao npr. Robert D. Kaplan, Balkan Ghosts: A Journey through History, New York 1993.
3
Baki-Hayden (1995.), Todorova (1997.), Monik (1998.a), Bjeli i Savi (2002.)

Zarobljeni identiteti: izmeu Balkana i Evrope 203
Kako su drugi (stranci, ali i donedavni stanovnici zajednike drave) posmatrali sve
te identitete iz svojih perspektiva?
ta to znai biti Srbin nasuprot tome da se bude, na primer, Jugosloven, Hrvat, Slove-
nac, Crnogorac, Englez, Francuz, Evropljanin ili Balkanac?
Koje je znaenje pojmova kao to su Balkan ili Evropa?
Kako su kategorije etnikog ili nacionalnog identiteta istorijski konstruisane u naunim
diskursima pre svega u etnologiji i sociologiji?
Konano, koji su to aspekti kulture koji su odluujue uticali na procese konstrukcije
identiteta?
Naravno, u jednom relativno kratkom radu, nemogue je potpuno odgovoriti na ovako
kompleksna pitanja. Meutim, smatram da je veoma vano bar zapoeti ispitivanje mogu-
ih pravaca istraivanja prepreka, nedoumica i problema u komunikaciji izmeu graana
Srbije i drugih, kao i nedoumica u vezi nekih kljunih pojmova, kao to su to, na primer,
nacija, nacionalni interes, globalizacija, ljudska prava ili multikulturalizam. Kul-
turni aspekti konstrukcije identiteta odluujue utiu na percepcije ljudi, na to kako oni
vide sebe same i druge, a zatim odreuju nain na koji e oni tumaiti odreene pojmove,
kao i kakve e odluke doneti povodom njih.
O pojmu kulture ve sam pisao na drugom mestu u okviru rasprave o multikulturaliz-
mu4 u kontekstu ovog istraivanja polazim od klasine Tylorove definicije, kada je
kulturu odredio u prvoj reenici svog monumentalnog dela kao sloenu celinu koja uklju-
uje znanje, veru, umetnost, moral, obiaje i ma koje druge sposobnosti koje ovek stekne
kao lan drutva.5 Ovo naravno ne iskljuuje druge definicije, kao to je Geertzova kon-
struktivistika (kultura kao simboliki sistem6), sve e zavisiti od konkretnih konteksta
i istraivakih situacija.
Pa ipak, Tylorova definicija (vrlo verovatno preuzeta od nemakog muzeologa Gustava
Klemma) je dovoljno uoptena da bude veoma upotrebljiva, pa su zato antropolozi u po-
slednjih 137 godina morali bar da je uzmu u obzir makar se i ne slagali sa njom. S druge
strane, ovako zamiljen koncept kulture je implicitno podrazumevao da postoji jedna
Kultura (kao model) koja treba da poslui kao obrazac ili uzor progresa ostalima, koje
su smatrane za primitivne ili neto manje razvijene.
Identitet u ovom kontekstu shvatam kao promenljivu i fluidnu konstrukciju kao neto
to pojedinac ili pojedinka sklapa iz dostupnih kategorija, dakle, ne kao neto uroeno
ili dato. (Da parafraziram Simone de Beauvoir: niko se ne raa kao Srbin ili Hrvat, ve
takvim postaje.) Ono to je posebno znaajno jeste da se do sada vei broj tekstova bavio
konstrukcijom etnikih/nacionalnih identiteta, kao i diskursima koji su te identitete po-
kuavali (i pokuavaju) da prisvoje, protumae, negiraju ili ignoriu.7 Ono to je posebno
zanimljivo za neke od tekstova (pre svega autora iz Srbije u knjizi Balkan as Metaphor) jeste
prihvatanje obrazaca (i naina razmiljanja) meusobno potpuno suprotstavljenih i logiki
4
V. Bokovi (1997.c), gde sledim Eca (1994.) ali v. takoe Thornton (2000.)
5
Edward Burnett Tylor, Primitive Culture: Researches into the Development of Mythology, Philosophy, Religion, Lan-
guage, Art and Custom, London 1871., 1.
6
Clifford Geertz, The Interpretation of Cultures, New York 1973.
7
V. npr. Baki-Hayden i Hayden (1992.), Balibar (1996.), Balibar i Wallerstein (1997.), Bowman (2003.), Danforth
(1993.), Pusi (1995.), a posebno Hjerm (1998.) za razornu kritiku Andersona, Smitha i Gellnera o naciji i naciona-
lizmu.

nekompatibilnih stanovita, o emu je na primeru politike nauke u Srbiji ve pisao Ili.8

Na primer, mada se autori9 zalau za integrisanje Balkana u Evropu (popularni slogan sa
protesta iz zime 1996/97: Beograd je svet), oni u isto vreme insistiraju na specifinostima
smog Balkana i na tome kako nas niko ne razume, ali o ovome e neto vie rei biti u
narednim odeljcima ovog teksta.
Nacije i nacionalizmi
Jo neto to je veoma vano, a to do sada nije raeno na podruju Srbije, jeste prou-
avanje svakodnevnih diskursa o naciji/nacionalizmu, pre svega kroz dnevnu i nedeljnu
tampu. U prouavanju svakodnevnih diskursa, moglo bi se slediti ono to je britanski
socijalni psiholog Billig nazvao banalnim nacionalizmom10 (model koji su na primeru
turske tampe ve izvanredno istraili Yumul i zkrml11) diskurse o naciji i nacional-
nom u oglasima, u umrlicama i u naizgled obinim (odnosno svakodnevnim) konteksti-
ma, na koje istraivai iz podruja drutvenih nauka najee ne obraaju panju. Ovo je
istraivanje koje tek poinjem, pa neu ulaziti u detalje, ali elim da napomenem da ovde
sledim metodoloka polazita koja ve koriste Herzfeld (1987.), Hjerm (1998.), Holy i Stu-
chlik (1983.) i Holy (1996.) a nasuprot idejama o nekakvom kulturnom nacionalizmu
kod npr. Pusieve (1995.).12 Da bi se dobila to potpunija komparativna slika, kao i da bi
se predstavile tendencije unutar regiona, bilo bi poeljno sprovesti jedno ovakvo istraivanje
paralelno (uz uee strunjaka za analizu sadraja) u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Slove-
niji. Ovo bi znaajno doprinelo razumevanju ovih konstrukcija u jednoj iroj, regionalnoj,
odnosno komparativnoj perspektivi.
Drugi znaajan aspekt za razumevanje oblikovanja identiteta jeste obraivanje relevan-
tne literature o mitotvorcima, odnosno arhitektima nacionalnih/etnikih identiteta, kao
i konstrukcija ovih identiteta kroz naune diskurse, pre svega kroz etnologiju i folklor. Et-
nologija je kao nauka o kulturi meu junoslovenskim narodima u poslednjih sto godina
imala pomalo paradoksalan poloaj s jedne strane osporavana i omalovaavana (ovih
godina ak i vie nego u prethodnom, socijalistikom periodu), dok je sa druge strane (po-
sebno u periodu posle 1950.) posmatrana kao nauka koja ne samo prouava, ve i uva i
neguje narodne tradicije, i kroz njih sutinu onoga to ini odreenu naciju. U takvoj situ-
aciji, u periodu posle 1991., neki etnolozi su svoj zadatak doiveli i kao odbranu svoje na-
cije/etnike grupe od drugih.13 U ovom kontekstu, posebno je zanimljiva Naumovieva
rasprava14 o dvostrukim insajderima u Srbiji i ulozi etnologa/antropologa u svakodnev-
8
V. Ili (1995.a) i (1995.b)
9
Kao Longinovi u Bjeli i Savi (2002.), na primer.
10
Michael Billig, Banal Nationalism, London 1995.
11
Arus Yumul, Umut zkirimli, Reproducing the nation: banal nationalism in the Turkish press, Media, Culture
& Society 22/2000., br. 6, 787.-804.
12
Ideja kulturnog nacionalizma (ili finog, zapadnog nasuprot sirovom, etnikom, istonoevropskom) naravno po-
tie od Hansa Kohna iz 1940-tih, a poslednjih godina je vie autora ukazalo na njenu neodrivost v. npr. Kuzio
(2002.). Naravno, i Billig (1995.) je, kao i itav niz autora jo od 1960-tih ukazao na rasistike i neo-kolonijalne to-
nove ovakvog naina racionalizacije.
13
O tome sam na primerima Hrvatske, Slovenije i Srbije pisao pre nekoliko godina (Bokovi, 2005.).
14
Slobodan Naumovi, Romanticists or double insiders? An essay on the origins of ideologised discourses in Balkan
ethnology, Ethnologia balkanica 2/1998., 101.-120.

nom ivotu nasuprot konceptu rada na terenu kod kue kakav je u savremenoj teoriji
artikulisala Peirano.15
Pojam tradicije posmatram u savremenom antropolokom smislu16 kao vaan koncept
koji samo prividno pokuava da uspostavi vezu sa prolou, dok u stvari uvek polazi od
tekuih dnevnopolitikih potreba u cilju zadovoljavanja potreba uesnika u struktura-
ma moi u budunosti. Kao takav, ovaj pojam je izuzetno podloan instrumentalizaciji
i manipulaciji ali i sm moe bitno uticati na manipulaciju, kao to u vezi sa tradici-
onalistikim upotrebama religije u Srbiji u poslednjih desetak godina ukazuje, na pri-
mer, Gredelj.17
Razmatranje suprotstavljenih i esto ambivalentnih identiteta je kljuno za razumeva-
nje ponaanja aktera iz ovog dela sveta. Balkan ili Jugoistona Evropa? Ili samo Evropa?
Ali ta ovi pojmovi u stvari znae, i ta oni predstavljaju za ljude koji treba da se opredele
u kom e se smeru kretati integracije drave u kojoj ive? ta oni znae u aktuelnim pro-
cesima globalizacije i (eljenih ili moguih) evropskih integracija? Ovo su vrlo komplek-
sna pitanja, i da bi se na njih odgovorilo neophodno je dekonstruisati odreene pojmove
kojima se pridaje gotovo mitsko znaenje (kao to je na primer Evropa proces dekon-
strukcije tu je ve zapoeo Mastnak,18 ali i neke za koje svi misle da znaju ta znae.19 Dok
neki delovi bive zajednike drave (Slovenija, Hrvatska) izgleda pokuavaju da se na svaki
nain oslobode svakog pominjanja rei Balkan iz njihove istorije,20 ideja Balkana 21 do-
ivljava pravu renesansu u delu srpske inteligencije, ali i u nekim susednim zemljama (za
ta je dobar primer knjiga Balkan as Metaphor izuzimajui tu naravno Monika, koji je
daleko skeptiniji prema ovoj vrsti uoptavanja). U ovom drugom smislu, ideja Balkana
se konstruie kao korektiv Zapadu, kao neto bez ega ni sam Zapad ne bi mogao da
postoji.22 Iz ove take gledanja, nama (pre svega Srbiji) Zapad (Evropa u nedavnim
istupima ostraenih predstavnika nacionalistike desnice i Srpske pravoslavne crkve) ne
treba naa kultura je ionako bolja, lepa, starija i uzvienija.
U ovakvom diskursu, Zapad ostaje zarobljen svojim predrasudama i nije u stanju
(niti ikada moe biti u stanju) da shvati Balkan i ovde je dominantna paradigma
ideja orijentalizma koju je postavio Said u svojoj knjizi iz 1978.23 Ovo shvatanje je va-
no imati u vidu i kada se posmatra komunikacija Srbije sa predstavnicima tzv. meu-
narodne zajednice, od koje se s jedne strane stalno neto oekuje ili zahteva, a s druge
strane insistira na nerazumevanju (od strane stranaca) procesa unutar Srbije. Ili, ka-
ko je to nedavno napisao jedan komentator: Kada se govori o EU, u Srbiji se obino
misli na nekakvu riznicu koja bi trebala reiti sve nae probleme24. Naravno, preuzi-
15
Mariza G. S. Peirano, When Anthropology is At Home: The Different Contexts of a Single Discipline, Annual
Review of Anthropology, 27/1998., 105.-128.
16
Kao na primer Holy (1996.), u njegovoj studiji ekog nacionalnog identiteta.
17
Stjepan Gredelj, Slova i brojke oko veronauke, Filozofija i drutvo XIX-XX/2001.-2002., 279.-304.
18
V. radove Mastnaka (1998.), (2001.), (2002.)
19
V. npr. Ivekovi (1998.) i (2000.), iek (1997.-1998.), Roth (2006.)
20
V. primere koje navodi ivkovi (2001.), takoe Rihtman-Augutin (1998.b); Marija Todorova uopte ne ubraja Slo-
veniju u Balkan to je samo jedan od bitnih metodolokih problema njene knjige.
21
O brisanju Balkana tokom 1930-tih, v. Ristovi (1995.). Kad se radi o knjizi Marije Todorove, Slovenija je postala
deo Blakana u srpskom (srpskohrvatskom) izdanju njene knjige. Slovenako, kao i originalno, englesko, izgledaju
drugaije, jer tu, za Todorovu, Slovenija nije deo Balkana.
22
O slinim nainima konstruisanja grkog identiteta puno je pisao Herzfeld, na primer (1987.) i (1995.).
23
Edward Said, Orientalism, Harmondsworth 1996.
24
Bojan al Pinto-Brki, Izmeu profesora i palikua. Helsinka povelja, br. 115-116/2008., 8.

majui ovakvu ideju (ili sledei Todorovu koja je preuzima) ovi autori se izlau istim
metodolokim kritikama koje je trpeo i Said: naime, ak i da je tano da su drugi
nekada orijentalizovali nas, sada dolazi do procesa obrnute orijentalizacije i nepo-
trebne esencijalizacije svega to nije nae, domae, poznato. Sma esencijalizacija,
naravno, ne mora sama po sebi predstavljati neto loe ili negativno, meutim, nije na-
roito teko pokazati kako ovakav nain konstrukcije unificiranog balkanskog subjekta
onemoguuje komunikaciju sa drugima i kao takav dodatno izoluje Balkan i njego-
ve izabrane predstavnike. Na ovom geografskom i kulturnom podruju, iroj javnosti
je jo uvek naalost nepoznata odlina studija Jezernika,25 koji je uspeo da korienjem
obimne istorijske grae izbegne zamke u koje pada Todorova (a jo vie njeni sledbenici
i interpretatori lika i dela).
Varijanta ovog naina gledanja na svet je predstavljena kod Glennyja, koji je celokupnu
istoriju Balkana posle 1804. pre svega video kao posledicu zavere velikih sila i ostvarivanja
njihovih geostratekih interesa.26 Osim preciznog i bitnog ukazivanja na stvarne dogaa-
je i njihovu geopolitiku pozadinu (dakle, i uticaja koje su velike sile zaista imale na ovim
prostorima), ova teorija pati od svoenja balkanskih naroda i njihovih politikih elita na
gomilu ne naroito inteligentnih jedinki kojima se vrlo lako manipulie, i koji nikada ne-
maju sopstvene strategije i sopstvene interese.27 Kao takvo, ovo shvatanje je, po svojim im-
plikacijama, prilino uvredljivo za stanovnike Balkana.
Identiteti kao konstrukcije

Ideja o identitetima kao konstrukcijama nije jo koriena u prouavanju kultura ju-
noslovenskih naroda i njihovih uticaja na formiranje kolektivnih identiteta. Naravno, ne-
ke ranije studije, kao na primer briljantan Popoviev ogled iz 1976. (pretampan jo etiri
puta nakon toga)28 o konstrukciji kosovskog mita, mogu da poslue kao vani orijentiri u
tom pravcu. Dekonstrukcija pojmova kao to su Evropa ili Balkan takoe jo nije pre-
duzeta ni na podruju srpskohrvatskog jezika. (Ovo je jo jedan kompleksan primer kon-
strukcije i rekonstrukcije identiteta: lingvistiki posmatrano, srpskohrvatski ili hrvatsko-
srpski je naravno jedan jezik, ali je u post-1991. periodu politiki postao dva ili vie jezika
u zavisnosti od aktuelnih politikih tendencija. Bosansko-hrvatsko-srpski je izraz koji se
koristi u administraciji Tribunala Ujedinjenih nacija u Hagu, na primer. Oekujem da se i
crnogorski doda ovoj sloenici u vrlo kratkom periodu.) Gotovo po pravilu, ovi pojmovi se
prihvataju kao neto samo po sebi razumljivo, i onda se naknadno pokuava da se odredi
mesto sebe (i drugih) u odnosu na ove pojmove kao date. Jedan od vanih elemenata de-
konstrukcije ovih samo-oiglednih pojmova jeste ukazivanje na artificijelnost odrednica
kao to su Evropa ili Balkan (to naravno ne menja injenicu da ovi konstrukti imaju
vrlo realne posledice u svakodnevnom ivotu).
25
Boidar Jezernik, Deela, kjer je vse narobe: Prispevki k etnologiji Balkana, Ljubljana 1998.
26
Misha Glenny, The Balkans 1804-1999: Nationalism, War and the Great Powers, London 1999.
27
Za kritiku Saida iz iste perspektive, v. Sax (1998., 292.-293.)V. argumentovanu kritiku ovakvih stavova u Crampton
(2001.). Kao zanimljiv kontrapunkt stavovima kakve zastupa Glenny, v. npr. Mirev (1993.), kao i Bokovi (1997.a)
i (1997.b).
28
Miodrag Popovi, Vidovdan i asni krst. Ogled iz knjievne arheologije, Beograd 1998.

U istraivanju konstrukcije identiteta poeljno je koristiti kritiku aparaturu koja potie

iz antropologije,29 sociologije,30 politikih nauka 31 i filozofije.32 Naglasak ovde stavljam
na radove objavljene u poslednjih 10-15 godina, kao i na tekstove koji omoguavaju poree-
nje izraavanja identiteta u razliitim kulturnim i etnikim kontekstima.33 Antropoloko
istraivanje razliitih aspekata identiteta je u poslednjoj deceniji posebno zanimljivo na pri-
meru Makedonije34 to otvara prostor za poreenja izmeu razliitih metodolokih op-
cija. Za Srbiju kao specifinu studiju sluaja su zanimljivi pre svega radovi olovia, Na-
umovia, Judah, Van der Porta, kao i tekstovi objavljeni u zborniku Balkan as Metaphor.
Moje osnovno polazite je da se promene koje su se dogodile na ovim prostorima u po-
slednjih 20-25 godina ne mogu razumeti bez shvatanja i detaljne interpretacije odreenih
kulturnih pretpostavki. Ove pretpostavke moraju polaziti od neega supstancijalnijeg i me-
todoloki uverljivijeg nego to su to prie o nekakvom nacionalnom karakteru ili selja-
kom mentalitetu. Teorije zavere, kao i teorije po kojima je jedan jedini neosporni politiki
lider (kao to je to izmeu 1987. i 2000. bio Miloevi u Srbiji) jednostavno narod poveo
na pogrean put (neto slino situaciji u briljantnoj Domanovievoj pripoveci Voa), na-
lazim krajnje neubedljivim. Takoe nalazim da su krajnje neuverljive teorije po kojima su
mediji u potpunosti istrumentalizovali ponaanje delova ili itavih naroda na junosloven-
skim prostorima ovakav nain posmatranja implicira pomalo elitistiki stav da su ma-
se samo beslovesni objekti manipulacije, te da niim i nikada ne utiu na medije koji ih
informiu, kao i da uvek i bespogovorno tim medijima apsolutno veruju. Ovakva shvatanja
potiu iz nerazumevanja prirode medija, potcenjivanja procesa koji se karakteriu kao po-
pulistiki (o emu je pisao Ili,35 kao i iz nerazumevanja oblika komunikacije koje ljudi
uspostavljaju. (Naravno, niko ne moe osporiti da mediji utiu na formiranje identiteta
ali oni su samo jedan od inilaca koji utiu na formiranje nacionalnih/kulturnih identiteta,
nikako jedini niti nuno odluujui.)
Posmatranje razliitih kulturnih koncepata (kao to je, na primer, pojam tradicije) i
naina njihove aproprijacije prua dosta materijala za razumevanje naina na koje uesnici
u kulturama oblikuju, artikuliu i prilagoavaju svoje potrebe, kao i naina na koje oni vide
svoje uee (i uee svoje etnike grupe ili dravne zajednice kojoj pripadaju) u integracio-
nim procesima. Moja osnovna pretpostavka jeste da je u cilju integracije Srbije u evropskim
i svetskim procesima neophodna adekvatna komunikacija da bi ljudi znali ta treba da
prihvate ili emu da se nadaju, to im se mora na adekvatan nain objasniti. U svakodnev-
nom ivotu, sada se (druga polovina 2008.) mnogo insistira na neophodnosti donoenja
zakona koji treba da doprinesu procesu integracije Srbije u evropske tokove ali jo uvek
se niko od politiara ne trudi da javnosti (takozvanim obinim ljudima) objasni zato su
te integracije dobre za njih pojedinano, i kako e uticati na njihove ivote. S druge strane,
nedostatak komunikacije moe dovesti do kominih, ali ponekad i traginih dalekosenih
posledica (jer ako smo mi u svemu bolji, lepi i pametniji od njih sa Zapada, zato
29
Polazei od radova koji se bave identitetom, od insistiranja na uspostavljanju granica kod Bartha (1969.) pa sve do
njegove revizije i drugih tekstova uCohen (2000.), kao i metodolokih radova poput Segalen (1989.).
30
Golubovi (1995.), Ili (1995.a), (1995.b), (1995.c), (1996.) i Mirev (1993.)
31
Ivekovi (1997.) i (2000.)
32
Balibar (1997.), Konstantinovi (1991.)
33
Na primer, Gle (2002.) na primeru vidljivosti islama.
34
Bokovi (1996./1997.), Cowan (2000.), Danforth (1993.), Karakasidou (1997.) i (2000.), Mirev (1997.)
35
Vladimir ILI, Oblici kritike socijalizma, Zrenjanin 1998.

bismo uopte kretali u bilo kakve integracione procese sa njima?). Ovakvo nerazumevanje
je prisutno i u spoljnopolitikim pokuajima aktuelne srpske vlade, pre svega na primeri-
ma pomalo shizofrenih stavova u odnosu na neke jasne meunarodne obaveze (kao to je
saradnja sa Tribunalom u Hagu, na primer), u odnos prema Kosovu (politika krilatica i
Kosovo, i Evropa, sa srpskih parlamentarnih izbora iz maja 2008, itd.).
Zakljuak: Balkan Express

Na osnovu dosadanjeg uvida u relevantnu literaturu, kao i praenja medija i naunih i
politikih diskursa u Srbiji, injenica je da postoji velika konfuzija oko razumevanja pojmo-
va kao to su Balkan, Evropa ili globalizacija, kao i konfuzija oko toga ta predstav-
lja srpski (ili ranije jugoslovenski) identitet. U ovom teatru apsurda, kljunu ulogu
igraju mediji u Srbiji, kao i lokalni politiari, koji od kraja 2000. nisu uspeli (a ni pokuali)
da iroj javnosti objasne ta bi ukljuivanje u ire integracione procese praktino znailo
za graane Srbije. Tako se, na primer, i saradnja sa Tribunalom u Hagu predstavlja kao
nekakav (esto nepravedan) meunarodni pritisak, a ne conditio sine qua non demokra-
tizacije drutva i izgradnje pravne drave. Ova konfuzija oteava s jedne strane komunika-
ciju unutar samog drutva, dok sa druge strane takoe negativno utie na komunikaciju
sa predstavnicima meunarodnih institucija. Osnovni cilj ovog kratkog rada (kao i mojih
istraivanja, ali u neto irem kontekstu) jeste da ukae na kljune nesporazume i na neke
konkretne mogunosti za njihovo prevazilaenje.
Situacija u kojoj se znaajan procenat stanovnika jedne drave nalazi izmeu razliitih
shvatanja meusobno suprotstavljenih identiteta (jesmo li Srbi, Balkanci, Evroplja-
ni, sve to zajedno, ili samo u odreenim procentima?) je paradoksalna, i negativno utie
na razvoj te drave, kako u ekonomskom, tako i u politikom smislu. S obzirom na pove-
zanost drava u regionu, ovakva situacija potencijalno utie i na stabilnost u neto irem
kontekstu.
Prouavanjem kulturnih aspekata koji utiu na formiranje identiteta (kao to su tradici-
ja, religija, i tome slino) otvara se prostor za dalja istraivanja i za bolje razumevanje kon-
kretnih situacija koje odreuju naine na koje ljudi sa ovog podruja tumae, odreuju i
konstruiu sebe, druge i svet u kome ive. Na primer, mnogi uesnici u javnim diskursima
esto krajnje naivno upotrebljavaju pojam tradicije naizgled, bez ikakvog razumevanja
da se ovaj koncept, mada navodno okrenut prolosti, u stvari uvek formira i koristi u sada-
njosti radi konkretnih tekuih (ali i buduih) politikih ciljeva ili projekata. Zato je, izmeu
ostalog, njegovo razumevanje neodvojivo od razumevanja koncepata etniciteta, odnosno
nacije ili nacionalnog interesa.
Komparativna analiza shvatanja nacije i nacionalnih diskursa mogla bi da poslui stru-
njacima iz vie oblasti (sociologija, ekonomija, filozofija, komunikologija), kao i onima koji
planiraju svakodnevnu politiku, da razumeju shvatanja i tendencije ljudi u regionu. Ovo
je aspekt koji je uglavnom ignorisan u dosadanjim istraivanjima ovoga prostora. Poseban
akcenat stavljam na razumevanje procesa koji se odvijaju i delatnosti njihovih uesnika i
kreatora samo kritikovanje odreenih pojava moe posluiti otklanjanju individualnih
trauma ili izraavanju line ljutnje, ali tek kroz razumevanje emo biti u stanju da sagle-
damo kako se odreeni procesi formiraju i koje su to konkretne kulturne vrednosti koje njihovi

uesnici zastupaju ili promoviu. Zbog svega toga smatram da bi dalje istraivanje kultur-
nih aspekata konstrukcije identita u nekadanjoj Jugoslaviji (odnosno, svim dravama koje
su iz nje nastale) znaajno doprinelo razumevanju procesa integracije u evropske i svetske
procese i naina na koji konstruisani identiteti odreuju mesto koje stanovnici Srbije ele
u ovim procesima.
Captured identities: between Balkans and

Europe
Abstract: The chapter deals with problems that influence understanding of the behavior and moti-
vation of actors on the Serbian political scene. Although issues of identity have been present in the
academic sphere and research in the last few decades, previous studies devoted little or no attention
to the concept of culture for example, what is it that the citizens of Serbia and Yugoslavia per-
ceived to be their cultural particuliarities, and how did they contribute to the construction of their
identities? The author also points to certain paradoxes present on the Serbian public scene (like
the slogan from the 2008 elections: both Kosovo, and Europe), as well as perplexities related to
identities (between the Balkan and the European one), and their practical consequences.
Key words: identity Serbia; European identities; Balkans and Europe; culture and identity.
Literatura
Benedict Anderson, Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism,
London 1983.
Milica Baki-Hayden, Nesting Orientalisms: The Case of Former Yugoslavia, Slavic Review,
54/1995., br. 4, 917.-931.
Milica Baki-Hayden Robert M. Hayden, Orientalist Variations on the Theme Balkans: Sym-
bolic Geography in Recent Yugoslav Cultural Politics, Slavic Review, 51/1992., br. 1, 1.-15.
tienne Balibar, Is European Citizenship Possible?, Public Culture, 8/1996., br. 2, 355.-376.
tienne Balibar, La crainte des masses. Politique et philosophie avant et aprs Marx, Paris 1997.
tienne Balibar Immanuel Wallerstein, Race, nation, classe. Les identities ambigus, Paris 1997.
Fredrik Barth, Introduction, Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Culture
Difference, (ur. Fredrik Barth), Boston 1969., 9.-38.
Michael Billig, Banal Nationalism, London 1995.
Duan Bijeli Obrad Savi (prir.), Balkan as Metaphor: Between Fragmentation and Globaliza-
tion, Cambridge 2002.
Aleksandar Bokovi, Hyperreal Serbia, Digital Delirium, (prir. Arthur Kroker Marylouise
Kroker), New York 1997.(a).
Aleksandar Bokovi, Virtual Places: Imagined Boundaries and Hyperreality in Southeastern
Europe, CTheory, 20/1997.(b), br. 3, Article 54. (http://www.ctheory.net/text_file.asp?pick=97)
(http://www.ctheory.net/text_file.asp?pick=97)

Aleksandar Bokovi, Multikulturalnost i krajot na istorija, Margina, 2/1997.(c), br. 36,

142.-149.
Aleksandar Bokovi, Pol, jednakost i razlika u Prespi, Republika Makedonija, Spectre of Nation.
The Belgrade Circle Journal, br. 3-4/1996. i 1-2/1997., 457.-464.
Aleksandar Bokovi, Constructing self and other: Anthropology and national identity in for-
mer Yugoslavia, Anthropology Today, 21/2005., br. 2, 8.-13.
Glenn Bowman, Constitutive violence and the nationalist imaginary: Antagonism and defen-
sive solidarity in Palestine and Former Yugoslavia , Social Anthropology 11/2003., br. 3,
319.-340.
Anthony P. Cohen (prir.), Signifying Identities: Anthropological Perspectives on Boundaries and Con-
tested Values, London 2000.
Jane K. Cowan (prir.), Macedonia: The Politics of Identity and Difference, London 2000.
Richard Crampton, Myths of the Balkans, The New York Review of Books, 48/2001., br. 1.
Ivan olovi, Bordel ratnika, Beograd 1993.
Ivan olovi, Politika simbola. Ogledi o politikoj antropologiji, Beograd 1997.
Ivan olovi, Kultura, nacija, teritorija, Republika 14/2002., br. 288-289.
Loring M. Danforth, Claims to Macedonian identity: the Macedonian Question and the brea-
kup of Yugoslavia, Anthropology Today 9/1993., br. 4, 3.-10.
Umberto Eco, Does counter-culture exist? , Umberto Eco: Apocalypse Postponed, (prir. Robert
Lumley), London 1994., 115.-128.
Toni Gabri, Europe as an impaired construction. By Toma Mastnak interviewed in Feral
Tribune, Bosnia Report New Series, br. 21-22/januar-maj 2001.
Clifford Geertz, The Interpretation of Cultures, New York 1973.
Ernest Gellner, Nations and Nationalism, Oxford 1983.
Ernest Gellner, Culture, Identity and Politics, Cambridge 1987.
Olivier Gillet, Les Balkans. Religions et nationalisme, Bruxelles 2001.
Misha Glenny, The Balkans 1804-1999: Nationalism, War and the Great Powers, London 1999.
Zagorka Golubovi, Social change in [the] 1990s and [the] social character. (The case of Yugo-
slavia.), Sociologija, 37/1995., br. 4, 441.-453.
Nilfer Gle, Islam in public: New visibilities and new imaginaries, Public Culture 14/2002.,
br. 1, 173.-190.
Stjepan Gredelj, Slova i brojke oko veronauke, Filozofija i drutvo XIX-XX/2001.-2002.,
279.-304.
Michael Herzfeld, Anthropology Through the Looking-Glass: Critical Ethnography in the Margins
of Europe, Cambridge 1987.
Michael Herzfeld, Les enjeux du sang: La production officielle des strotypes dans les Balkans
Le cas de la Grce, Anthropologie et Socits, 19/1995., br. 3, 37.-51.
Mikael Hjerm, Reconstructing Positive Nationalism: Evidence from Norway and Sweden, So-
ciological Research Online, 3/1998., br. 2 (http://www.socresonline.org.uk/3/2/7.html)
Ladislav Holy, The Little Czech and the Great Czech Nation: National Identity and the Post-Com-
munist Transformation of Society, Cambridge.
Ladislav Holy Milan Stuchlik, Actions, Norms and Representations: Foundations of anthropolo-
gical inquiry, Cambridge 1983.
Vladimir Ili, Neki pojmovni problemi u naoj sociologiji politike, Sociologija, 37/1995.(a), br.
1, 61.-70.

Vladimir Ili, Prilog raspravi o politikoj levici i desnici, Sociologija, 37/1995.(b), br. 3,
399.-405.
Vladimir Ili, Desnica u dananjoj Srbiji, Srpska politika misao, 2/1995.(c), br. 4, 89.-100.
Vladimir Ili, Nacionalistika orijentacija u naoj najnovijoj drutvenoj misli, Sociologija,
38/1996., br. 1, 141.-153.
Vladimir Ili, Oblici kritike socijalizma, Zrenjanin 1998.
Ivan Ivekovi, State, Development and the Political Economy of International Relations: The
Assymetrical Client-State in the Balkans and Transcaucasia, The Balkans in International Rela-
tions, (ur. Stefano Bianchini i Robert Craig Nation), Bologna Ravenna 1997.
Ivan Ivekovi, Usual bias, political manipulations and historical forgeries: The Yugoslav drama,
State Building in the Balkans: Dilemmas on the Eve of the 21st Century, (ur. Stefano Bianchini i
George Schopflin), Bologna Ravenna 1998.
Ivan Ivekovi, Ethnic and Regional Conflicts in Yugoslavia and Transcaucasia, Ravenna 2000.
Ivan Ivekovi, Nationalism and the Political Use and Abuse of Religion: The Politicization of
Orthodoxy, Catholicism and Islam in Yugoslav Successor States, Social Compass, 49/2002., br.
4, 523.-536.
Boidar Jezernik, Deela, kjer je vse narobe: Prispevki k etnologiji Balkana, Ljubljana 1998.
Tim Judah, The Serbs: History, Myth, and the Destruction of Yugoslavia. New Haven 1997.
Robert D. Kaplan, Balkan Ghosts: A Journey through History, New York 1993.
Anastasia Karakasidou, Fields of Wheat, Hills of Blood: Passages to Nationhood in Greek Macedo-
nia, 1870-1990, Chicago 1997.
Anastasia Karakasidou, Essential Differences: National Homogeneity and Cultural Repre-
sentation in Four Recent Works on Greek Macedonia. Review Essay, Current Anthropology,
41/2000., br. 3, 415.- 425.
Radomir Konstantinovi, Filosofija palanke, Beograd 1991.
Taras Kuzio, The myth of the civic state: A critical survey of Hans Kohns framework for under-
standing nationalism, Ethnic and Racial Studies, 25/2002., br. 1, 20.-39.
Toma Mastnak, Evropa: med evforijo in evolucijo, Ljubljana 1998.
Toma Mastnak, Europe as an impaired construction --- v. Gabri 2001.
Toma Mastnak, Crusading Peace: Christendom, the Muslim World, and Western Political Order,
Berkeley 2002.
Dimitar Mirev, Ethnocentrism and Strife among Political Elites: the End of Yugoslavia, Gover-
nance: An International Journal of Policy and Administration, 6/1997., br. 3, 372.-385.
Dimitar Mirev, Edificando nuevas estructuras democrticas: El caso de Macedonia, Las nue-
vas instituciones polticas de la Europa oriental, (prir. Carlos Flores Juberas), Madrid Valencija
1997., 419.-447.
Rastko Monik, Balkan Orientalisms, Mediterranean Ethnological Summer School II, (prir. Bojan
Baskar i Borut Brumen), Ljubljana 1998.(a), 129.-158.
Rastko Monik, Koliko faizma?, Zagreb 1998.
Rajko Muri, The Yugoslav Dark Side of Humanity: A View from a Slovene Blind Spot, Neigh-
bors at War: Anthropological Perspectives on Yugoslav Ethnicity, Culture, and History, (ur. M. Hal-
pern i David A. Kideckel), University Park (Pennsylvania) 2000., 56.-77.
Slobodan Naumovi, Srpsko selo i seljak: izmeu nacionalnih i partijskih simbola, Glasnik Et-
nografskog instituta SANU, 44/1995., 114.-128.
Slobodan Naumovi, Od ideje obnove do prakse upotrebe. Ogled o odnosu politike i tradicije na
primeru savremene Srbije, Od mita do folka, Beograd Kragujevac 1996., 109.-145.

Slobodan Naumovi, Romanticists or double insiders? An essay on the origins of ideologised dis-
courses in Balkan ethnology, Ethnologia balkanica 2/1998., 101.-120.
Slobodan Naumovi, Instrumentalised Tradition: Traditionalist Rhetoric, Nationalism and Po-
litical Transition in Serbia, 1987-1990., Between the Archives and the Field. A Dialogue on Hi-
storical Anthropology of the Balkans, (prir. Miroslav Jovanovi, Karl Kaser, Slobodan Naumovi),
Beograd Graz 1999.
Mariza G. S. Peirano, When Anthropology is At Home: The Different Contexts of a Single Dis-
cipline, Annual Review of Anthropology, 27/1998., 105.-128.
Bojan al Pinto-Brki, Izmeu profesora i palikua. Helsinka povelja, br. 115-116/2008., 8.-9.
Miodrag Popovi, Vidovdan i asni krst. Ogled iz knjievne arheologije. Tree, pregledano izdanje,
Beograd 1998.
Maja Povrzanovi, The Imposed and the Imagined as Encountered by Croatian War Ethno-
graphers, Current Anthropology, 41/2000., br. 2, 151.-162.
David Price, Lessons from Second World War anthropology: Peripheral, persuasive and ignored
contributions, Anthropology Today, 18/2002., br. 3, 14.-20.
Vesna Pusi, Uses of Nationalism and the Politics of Recognition, Anthropological Journal of Eu-
ropean Cultures, 4/1995., br. 1, 43.-61.
Filip Putinja oslin Stref-Fenar [Philippe Poutignat Jocelyne Streiff-Fenart], Teorije o etni-
citetu, Beograd 1997.
Dunja Rihtman-Augutin, A national ethnology, its concepts and its ethnologists, Ethnologia
Europaea, 26/1996., br. 2, 99.-106.
Dunja Rihtman-Augutin, An ethno-anthropologist in his native field: to observe or witness?,
Anthropological Journal of European Cultures, 7/1998.(a), 129.-144.
Dunja Rihtman-Augutin, Kroatien und der Balkan: Volkskultur Vorstellungen Politik,
sterreichische Zeitschrift fr Volkskunde, 101/1998.(b), br. 2, 151.-68.
Dunja Rihtman-Augutin, A Croatian controversy: Mediterranean Danube Balkans, Na-
rodna umjetnost, 36/1999., br. 1, 103.-119.
Dunja Rihtman-Augutin, Ulice moga grada, Beograd 2000.
Milan Ristovi, The Birth of Southeastern Europe and the Death of The Balkans, Thetis. Ma-
nnheimer Beitrge zur Klassischen Archologie und Geschichte Griechenlands und Zyperns, (uredili
Reinhard Stupperich i Heinz A. Richter), 2/1995., 169.-176.
Klaus Roth, Vom Nutzen der Kulturwissenschaften: Aufgaben und Perspektiven volkskun-
dlich-ethnologischer Sdosteuropa-Forschung, Sdosteuropa Mitteilungen, 46/2006., br. 1,
51.-62.
Edward Said, Orientalism, Harmondsworth 1996.
William S. Sax, The Hall of Mirrors: Orientalism, Anthropology, and the Other, American An-
thropologist, 100/1998., br. 2, 292.-301.
Martine Segalen (prir.), LAutre et le semblable, Paris 1989.
Anthony D. Smith, National Identity, Harmondsworth 1991.
Anthony D. Smith, The Problem of National Identity: Ancient, Medieval and Modern, Ethnic
and Racial Studies, 17/1994., 375.-400.
Anthony D. Smith, Nations and Nationalism in a Global Era, Cambridge 1995.
Anthony D. Smith, Myths and Memories of the Nation, Oxford 1999.
Anthony D. Smith, Nationalism: Theory, Ideology, History, Cambridge 2001.
J. Robert Thornton, Finding Culture, Senses of Culture: South African Culture Studies, (ur. Sara
Nuttall i Cheryl-Ann Michael), Cape Town Oxford 2000., 29.-48.

Marija Todorova, Imagining the Balkans, New York 1997.

Edward Burnett Tylor, Primitive Culture: Researches into the Development of Mythology, Philosophy,
Religion, Language, Art and Custom, London 1871.
Mattijs van der Port, Gypsies, Wars & Other Instances of the Wild: Civilisation and Its Discontents
in a Serbian Town, Amsterdam 1998.
Mattijs van der Port, It Takes a Serb to Know a Serb: Uncovering the roots of obstinate other-
ness in Serbia, Critique of Anthropology, 19/1999., br. 1, 7.-30.
Arus Yumul, Umut zkirimli, Reproducing the nation: banal nationalism in the Turkish pre-
ss, Media, Culture & Society 22/2000., br. 6, 787.-804.
Marko ivkovi, Neto izmeu: simbolika geografija Srbije, Filozofija i drutvo, 8/2001.,
73.-110.
Slavoj iek, Multikulturalizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma, Arkzin, br. 4-6, decem-
bar 1997-mart 1998.

21.
NACIONALNE MANJINE
MULTIKULTURALIZAM I JEDNAKOST
Elvio Baccarini
Saetak: Pitanje je ovoga teksta karakterizacija jednakosti, odnosno diskriminacije kada

je rije o nacionalnim manjinama, koje se prije svega karakteriziraju kao jezine manjine.
Opa se naela raspravljaju na oprimjerenju romske nacionalne manjine i kolovanja u Me-
imurju. Prikazuje se sudski spor u vezi ovih tematika s intencijom da se ustanove koje su
praktine pretpostavke potrebne kako bi se uspostavila jednakost u obrazovanju, te razrau-
ju teorijske pretpostavke radi razlikovanja raznih moguih oblika nepravine diskriminacije
i postupaka koji predstavljaju pravian razliiti tretman.
Kljune rijei: jednakost, jezina prava, multikulturalizam, nacionalne manjine.
F
ilozofija politike nakon Drugoga svjetskog rata opredijelila se u svojim najeim i do-
minantnim manifestacijama za priznavanje prava iskljuivo na temelju opih osobina
graanstva. U dominantnim pozicijama nisu se smatrale bitnima posebnosti pripadanja
razliitim skupinama, kao to su etnika pripadnost, rasna, spolna, rodna, religijska i druge.
Takvo opredjeljenje za mnoge je izgledalo kao pobjeda univerzalistikih svojstava liberaliz-
ma i prosvjetiteljstva. Osamdesetih i devedesetih godina, zasigurno i pod utjecajem nacio-
nalno uzrokovanih ratova, ali i pojaanih zahtjeva za nacionalnom autonomijom u mnogim
sredinama, pojavila se struja razmiljanja koja je smatrala da je pogreno pripisivanje prava
prema kojemu se ona pridaju na temelju opih ljudskih svojstava a ne na temelju posebno-
sti pripadanja. Pored iskljuivo nacionalistikih i kolektivistikih teoretiziranja za koje su
prava pojedinaca sekundarno pitanje (ako uope i jesu relevantno pitanje), pojavili su se i
teorijski prijedlozi koji su pokuavali pokazati da se prava pojedinaca mogu jamiti samo
kroz priznavanje i zatitu njihovih posebnosti. Pitanje je specifino akutno za pripadnike
nacionalnih manjina (iako, kako u kasnije pokazati postoje i autori koji ele prevladati ta-
kvu terminologiju). Najvaniji teoretiar takve pozicije je Will Kymlicka, a njegova najva-
nija knjiga Multikulturalno graanstvo.1 Naravno, perspektiva privrena opim svojstvima
graanstva nije ostala bez odgovora, a snanu afirmaciju takve pozicije ponudio je Brian
Barry.2 U ovom tekstu pokuat u doprinijeti raspravi ukazujui na rjeenja za koja smatram
da su uravnoteena u odnosu na razliite normativne zahtjeve potivanja prava pojedinaca.
1
Will Kymlicka, Multikulturalno graanstvo. Liberalna teorija manjinskih prava, Zagreb, 2003. (Multicultural Citi-
zenship. A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford 1995.).
2
Brian Barry, Kultura i jednakost. Egalitarna kritika multikulturalizma, Zagreb 2006. (Culture and Equality, An Ega-
litarian Critique of Multiculturalism, Oxford 2001.). O Barryeom odgovoru, u tekstu sa znakovitim naslovom, kod

Nacionalne manjine multikulturalizam i jednakost 215
1.
Poet u ovo izlaganje uz prikaz nedavnog dogaaja (rujan 2009.) za koji mislim da je
pouan u odnosu na ovu raspravu. Konaan cilj nije raspravljati ovaj konkretan sluaj, ve
izvui pouke koje su ire primjenjive, odnosno ukazati na oprimjerenja irih stavova. Mi-
slim na dogaaj u akovcu, preciznije u Osnovnoj koli Kuranec. 160 roditelja ne-rom-
ske nacionalnosti su zabranila svojoj djeci da pohaaju nastavu zbog toga to su se protivili
injenici da su razredi sastavljeni u podjednakom omjeru ne-romske i romske djecom (50%
: 50%). Zahtjev roditelja je bio da razredi budu sastavljeni od dvije treine ne-romske i jed-
ne treine romske djece. Slubeno objanjenje je bila tvrdnja da romska djeca jako slabo
poznaju hrvatski jezik i dolaze u kolu loe pripremljena te zbog toga ugroavaju nastavni
proces.3
Ovaj dogaaj je izazvao kod mene misaonu asocijaciju na suprotstavljanje roditelja eu-
ropskog porijekla na jugu SAD prije nekoliko desetljea u odnosu na ustavne obveze utvr-
ene na Vrhovnom sudu da kole budu podjednako otvorene svima, bez obzira na rasnu
pripadnost. U tom sluaju pojavio se javni neposluh roditelja europskog porijekla koji se
temeljio na argumentaciji koja nije bila eksplicitno rasistika.4
Bez obzira na zabrinjavajuu asocijaciju, jako ograniene spoznaje o akovcu i koli
Kuranec koje posjedujem ne doputaju mi da izrazim precizan stav o realnim motivaci-
jama roditelja. Naelno, moe se rei da bi javna politika koja bi pozitivno odgovorila nji-
hovim zahtjevima bila veoma tetna, a posebice s obzirom na sadraj njihove argumentacije
za takav zahtjev. Njihova je tvrdnja da treba smanjiti omjer romske djece na najvie treinu
razreda, s obzirom da je to limit loe pripremljene djece i djece s premalo spoznaja koji je
mogue tolerirati bez ugroavanja nastavnog procesa. Ovako izloen zahtjev s takvom ar-
gumentacijom stigmatizira romsku djecu kao unaprijed i nepromjenjivo uenike nie kva-
litete, s dugotrajnim posljedicama. Kako u i kasnije pokazati, u redovitom radu razreda
vana je pravilnost Gaussove krivulje (tako da razred ine u veini prosjeni uenici, a u
manjem broju uenici koji su iznad i uenici koji su ispod prosjeka). U ovom sluaju, ini
se da je Gaussova krivulja ve unaprijed odreena i fiksirana.
Ipak, vrijedi se paziti i previe jednostavnog zanemarivanja zahtjeva roditelja te tono
odrediti u emu se sastoji diskriminacija. Moda su roditelji ukazali i na realan problem.
Bez obzira to ne poznajem specifinosti situacije u akovcu i koli Kuranec, ne izgleda
mi nevjerodostojno da pripadnici etnike manjine koriste jezik etnike veine sa specifi-
nim tekoama. Takva pojava nije odsutna, na primjer, u talijanskoj nacionalnoj zajednici
u Rijeci i Istri, barem kada je rije o mojoj kolskoj generaciji (iako ne do mjere oteavanja
integracije, pa ak i upisa u kole s hrvatskim nastavnim jezikom). Unato tome, posto-
je i odreene nedoumice u vezi konkretnog sluaja kole Kuranec. Kako u pokazati u
kasnijem dijelu teksta, uenici romske nacionalnosti prolaze provjere znanja za pohaanje
mjeovitih razreda. Iz tog razloga, nisam u stanju otkloniti sumnju o vjerodostojnosti fak-
tike tvrdnje dijela roditelja u koli Kuranec. U svakom sluaju, ako je istinita pretpo-
stavka da pripadnici neke nacionalne manjine slabije poznaju veinski jezik, u mjeovitim
nas je pisao Zoran Kureli. Vidi u: Z. Kureli, Empire Strikes Back, Rationality in Belief and Action, (ur. Elvio
Baccarini i Snjeana Priji-Samarija), Rijeka 2006.
3
O ovom sam dogaaju uspio proitati komentar u Novom listu 11. 9. 2009.
4
Usp.: Ronald Dworkin, Taking Rights Seriously, Cambridge 1977., 218.

razredima s naglaenim njihovim prisustvom to moe uzrokovati usporavanja u nastavnom

procesu. Kada bi to bio sluaj u koli Kuranec (naglaavam kondicional) postojao bi re-
alan problem i ne bi se jednostavno mogao ignorirati zahtjev roditelja. Meutim, postoji
diskriminatoran i nediskriminatoran odgovor na taj problem. Diskriminatoran odgovor je
prisutan u onome to spomenuti roditelji trae kada romsku djecu kvalificiraju kao djecu
koju se u razredu moe tolerirati samo u omjeru jedne treine. Preciznije, diskriminacija
se ne oituje u konstatiranju injenice prethodnog loeg znanja djece nacionalne manjine
(ako je to injenica), ve u nedostatku intencije da se to stanje promijeni. Ako je tvrdnja da
djeca nacionalne manjine (ili ove specifine nacionalne manjine u ovoj konkretnoj sredini)
imaju posebne tekoe u kolskim predznanjima ili u praenju nastavnog procesa istinita,
diskriminacija se sastoji u tome to se konstatira da ta djeca u procesu stvaranja preduvjeta
za uspjenost u postizanju ivotnih ciljeva (u ovom sluaju, u nastavnom procesu) nailaze
na posebne tekoe koje su oito nezasluene s obzirom da ovise samo o porijeklu djece i
takva se situacija prihvaa kao konana. Pri tome, trebam naglasiti da je oita pretpostavka
u mom tekstu da nisu pravedne one tekoe koje su prisutne kod nekih osoba u vezi s mo-
gunosti postizanja drutvenih poloaja koja jame bolju materijalnu situaciju, presti ili
utjecaj, ako te tekoe ne ovise o zaslugama ili krivnji tih pojedinaca. U mojoj perspektivi,
pitanje je pravde ispraviti ili kompenzirati takve tekoe, a diskriminirajue je o(ne)mogu-
avati pristup takvim poloajima s obzirom na takve tekoe.
Valja dodati da bi se onemoguavanjem pristupa odreenim drutvenim i radnim polo-
ajima s obzirom na specifine tekoe postiglo neto to je posebno razorno kada govorimo
o primjerenom odnosu prema nacionalnim manjinama. O tome se izjanjava i Joseph Raz
(iako on ne bi bio zadovoljan terminologijom koja se slui pojmovima manjina i veina).
Kako on kae: Kljuno je slomiti vezu izmeu siromatva, niskog obrazovanja i etnicite-
ta. Do trenutka do kojeg su odreene etnike skupine tako nadmono predstavljene meu
siromanima, loe obrazovanima, nekvalificiranim ili polukvalificiranim radnicima, mo-
gunosti njegovanja potovanja za njihov kulturni identitet, pa ak i mogunosti lanova
skupine da budu u stanju posjedovati samopotovanje i da osjeaju ponos u odnosu na vla-
stitu kulturu, snano su ugroene.5
Naelno, postoje dva mogua nediskriminatorna suoavanja sa spomenutim problemom.
S jedne strane, mogue je rjeenje organizacija dodatnih nastavnih sadraja ili posebnih ak-
tivnosti za podrku u uenju za djecu s prethodnim tekoama. Pri tome, mogue je da bi
se moglo ustanoviti i da je takvo rjeenje svrsishodno i da e se moi uskladiti s regularnim
odvijanjem nastave samo ako su uenici s takvim tekoama prisutni u razredu najvie u
odreenom omjeru. Kad bi bilo tako, ne bi bilo diskriminatorno traiti da takva djeca bu-
du prisutna u razredu u, na primjer, najveem omjeru od 1/3.6 Diskriminatorno je traiti
da ta djeca budu prisutna u spomenutom omjeru a da se jednostavno prihvati injenica nji-
hovih tekoa, bez intencije da se te tekoe otklone. Po komentaru o dogaajima u koli
Kuranec koji sam proitao, ini se da je upravo takav zahtjev dijela roditelja, s obzirom
da se nigdje ne spominje intencija ispravljanja tekoa djece romske nacionalne manjine. S
druge strane, rjeenje bi moglo biti organizacija posebnih razreda ili ak kola za pripadni-
ke nacionalne manjine. Time se na tu djecu ne ukazuje kao na manje vrijednu djecu, ve
jednostavno kao na djecu s drugaijim kulturnim potrebama. To je upravo rjeenje u vezi
5
Joseph Raz, Multiculturalism, Ratio Juris, 11/1998., br. 3, 198.
6
Naravno, ovaj omjer od 1/3, ili bilo koji drugi omjer, treba biti opravdan strunom procjenom i, naravno, ne smije
biti formuliran niti proveden u terminima etnike skupine, ve u terminima osposobljenosti za nastavu.

s talijanskom djecom u Rijeci i Istri. Vano je da takve kole ili razredi ne predstavljaju se-
gregacijske okvire, a zbog toga je potrebno da su manjinskoj djeci otvorene veinske kole,
ali i da su veinskoj djeci otvorene manjinske kole.
Iako je takvo rjeenje dobro za talijansku manjinu u Rijeci i Istri, ne postoji unaprijed
dano jamstvo da e rjeenje biti dobro i u vezi s romskom nacionalnom manjinom u a-
kovekom i drugim podrujima. Talijanska manjina je dobro integrirana u podruju gdje
ivi. kole koje postoje u njezinoj funkciji esto su privlane i za roditelje iz drugih naci-
onalnih skupina, ukljuujui iz veinske nacije, koji u njima upisuju svoju djecu. S druge
strane, djeca talijanske manjine nemaju problema s upisom u veinske kole, a pogotovo
ne u socijalizaciji s djecom iz drugih nacionalnih skupina, ukljuujui i veinske nacije.
Prirodna je situacija da kole za talijansku manjinu ne predstavljaju segregacijske okvire. Iz
takve situacije nije mogue mehaniki izvui analogije za druge kontekste.
Uistinu, ini se da bi odvojene kole, ili ak samo razredi, mogli biti problematinije rje-
enje u sklopu romske nacionalne manjine u Meimurju. To je uoljivo i po sudskom sporu
o kojemu je donio odluku Europski sud za ljudska prava 17. 7. 2008.7
2.
Spor je pokrenut jo 19. 4. 2002. i vodio se na svim predvienim razinama, sve do
Ustavnoga suda Republike Hrvatske i, konano, do Europskog suda za ljudska prava.8
Motivaciju spora su iznijele 12 osoba romske nacionalnosti koje su se osjeale diskrimini-
rane time to su, u razliitim kolama u Meimurju, trebale pohaati odvojene razrede, to
jest specifine razrede za djecu romske nacionalnosti. Kao razlog svoje reakcije tuitelji tvr-
de da se nastava u romskim razredima obavljala u reduciranim programima, te da je takva
situacija bila rasno diskriminirajua i krila je njihovo pravo na obrazovanje kao i njihovo
pravo na slobodu od nehumanog i poniavajueg tretiranja. Kao potporu svojoj motiva-
ciji, tuitelji su iznijeli psiholoku studiju koja se tie djece koja pohaaju zasebne romske
razrede u Meimurju prema kojoj: veina takve djece nije nikada imala ne-romsko dijete
za prijatelja; 86,9% se izjasnilo da eli imati ne-romsko dijete za prijatelja; 84,5% je izra-
zilo elju da pohaa mjeoviti razred; 89% je izjavilo da se osjea neprihvaeno u kolskoj
sredini; 92% djece je izjavilo da se romska i ne-romska djeca ne igraju zajedno. Pored toga,
tvrdi se da takva organizacija nastave izaziva kod romske djece psiholoke tete u obliku
nieg samopotovanja i samouvaavanja, kao i probleme u razvoju vlastitoga identiteta.
Odvojeni razredi su se doivljavali kao prepreka za stvaranje drutvene mree romske i
ne-romske djece.
U svojoj obrani osnovne su kole, Ministarstvo prosvjete i sporta i Meimurska upanija
izjavili da razmjetaj uenika nije bio rasno motiviran, ve strunom procjenom povjeren-
stva kojeg su inili lijenik, psiholog, pedagog, socijalni pedagog i nastavnik. Temeljni je
7
Preciznije, radi se o prvoj instanci Europskog suda za ljudska prava, odnosno o Malom vijeu od 7 sudaca. Trenutno
je problem, po albi na odluku Malog vijea, pred Velikim vijeem Europskog suda za ljudska prava, to jest plenu-
mom sudaca, ija odluka e biti konana.
8
Dragocjenu informaciju o ovome sporu, kao i o presudi Europskog suda za ljudska prava, dobio sam od prof. dr. sc.
Miomira Matulovia. Tekst presude je mogue pronai na stranici http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?actio
n=html&documentId=837978&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C
1166DEA398649 kojoj sam pristupio 21. 9. 2009. Na spomenutu presudu uloena je alba 1. 12. 2008.

cilj bio da razredi budu formirani kao stimulativna okolina za uenike. Posebice, tuenici
su tvrdili da su romska djeca grupirana ne na temelju etnikog porijekla, ve po kriteri-
ju poznavanja hrvatskog jezika i za njih je bilo potrebno vie ponavljanja i vjebi kako bi
svladali predmete. Na kraju, tuenici su izjavili da su romski uenici dobivali istu kvalitetu
nastave kao i ostali, te da se opseg nastavnih sadraja nije razlikovao u odnosu na to to je
zakonski odreeno.
Meu objanjenjima koja su iznesena u tijeku sudskih postupaka, reeno je od strane
svjedoka i kolskog savjetnika i psihologa u jednoj od osnovnih kola da se razredi formi-
raju na temelju Gaussove krivulje, tako da veina u razredu budu prosjeni uenici, a ma-
njina ispod ili iznad prosjenosti. Meutim, u situaciji u kojoj 70% populacije ne govori
hrvatskim jezikom potrebno je formirati razrede iskljuivo s uenicima koji ne govore hr-
vatski jezik, s obzirom da je u takvim razredima primarna dunost nastavnika da uenike
poduava taj jezik.
Tuenici su, dakle, tvrdili da je razmjetaj uenika utemeljen iskljuivo na sposobnosti-
ma i potrebama svakog pojedinanog djeteta. Pristup je individualiziran i u skladu s pro-
fesionalnim i pedagokim standardima. U prilog tuenicima u tijeku sudskih postupaka
ukazano je i na injenicu da je znaajno da je u tom razdoblju 40,93% romske djece u Me-
imurskoj upaniji pohaalo mjeovite razrede, odnosno utvreno je da su veina razreda
u tuenim kolama bili mjeoviti.
Europski sud za ljudska prava je ustvrdio da nije bilo poniavajueg i nehumanog tre-
tmana uenika Roma.9 Razmjetaj uenika u odvojenim razredima za odreeno razdoblje
u toku njihovog obrazovanja ne oznaava namjeru da ih se ponizi, niti da se negira poto-
vanje prema njihovom ljudskom dostojanstvu. Sud naglaava i injenicu da je veina ue-
nika pohaala izvannastavne aktivnosti u mjeovitim skupinama koje su organizirale kole.
Takve aktivnosti su bile otvorene svima i to bi trebalo pokazali trud kola da stvore uvjete
zajednike socijalizacije romske i ne-romske djece.
Europski sud za ljudska prava je ustvrdio i da tuenicima nije bilo oduzeto pravo na
obrazovanje. Njihovi se kolski sadraji nisu razlikovali od onih u paralelnim razredima,
dakle ne moe se rei da je njihovo obrazovanje bilo nie razine. Prijelazi iz romskih u
mjeovite razrede predstavljali su uobiajenu praksu u viim razredima, a takve su prijelaze
izvrili i neki od tuitelja. Dakle, Sud je ustvrdio da su romska djeca raspolagala primjere-
nim i dovoljnim obrazovanjem.
Sud je ustanovio i da nije bilo diskriminacije zbog razmjetaja romske djece u odvojenim
razredima. Diskriminacija oznaava razliiti tretman, bez objektivnog i razlonog opravda-
nja, osoba u bitno slinoj situaciji. Meutim, nema razloga da se razliito ne tretiraju grupe
s ciljem da se isprave injenine razlike izmeu njih. S obzirom na to, Sud je ustvrdio da
razliite prakse u odnosu na romsku djecu, koje su se temeljile na njihovo slabije poznava-
nje hrvatskog jezika a ne na rasno ili etniko porijeklo, nisu predstavljale diskriminaciju.
U prilog tome, konstatirano je da su romska djeca pohaala uobiajene kole, to je olaka-
valo prijelaz u mjeovite razrede, iako to nije ovisilo o jasnim procedurama i standardima
ve o individualnoj procjeni razrednog nastavnika. Nedostatak takvih standarda i proce-
dura moe otvarati prostor arbitrarnosti i bilo bi bolje da oni postoje, ali takvo stanje ipak
omoguava prijelaz bez formalnosti. Kao vaan podatak, Sud je ustanovio i to da samo u
jednoj od tuenih kola veina romske djece je pohaala zasebne razrede, dok u ostalima
9
Stav, naravno, nije konaan, s obzirom na pojanjenje koje sam ranije ponudio (v. biljeku 8.).

postotak je bio ispod 50%, to ukazuje na to da odvajanje romske djece nije predstavljalo
sustavnu politiku.
Prvo pitanje s kojim u se suoiti u narednoj raspravi jest postoji li suprotnost izmeu
moje procjene o zahtjevu roditelja o razmjernom prisustvu uenika romske nacionalnosti
u mjeovitim razredima koji je, prema mojoj prosudbi, diskriminatoran i presude Europ-
skog suda za ljudska prava o nedostatku diskriminacije u meimurskim kolama. Pokuat
u pokazati da nema takve suprotnosti i da su moja procjena i procjena Europskog suda
za ljudska prava kompatibilne. Nakon toga, bavit u se drugim pitanjem: kako to da rje-
enja odvojenih razreda, iako nisu diskriminatorna, nisu niti dovoljan odgovor na vano
drutveno pitanje? Oigledno postoji problem, s obzirom da se na njih ale osobe koje su
primarno obuhvaene u njima. Pored toga, vidi se da pripadnici ove nacionalne skupine
u velikom broju i dalje nisu primjereno drutveno integrirani, a posebice u velikom broju
ostaju vezani uz manje obrazovane i manje plaene drutvene poloaje. Odgovor e biti da
se rjeenje ne moe traiti samo na razini ustavom zajamenih prava, ve i na temelju dobre
drutvene politike koja treba biti usmjerena naelima multikulturalizma.
Ipak, najprije je potrebno ponuditi nekoliko pojanjenja i ograivanja u odnosu na pre-
sudu Europskog suda za ljudska prava. Moja je pretpostavka da je Sud ispravno ustvrdio
injenice, prije svega da su selekcija i razmjetaj uenika uvjetovani iskljuivo poznavanjem
jezika; da je prijelaz u mjeovite razrede uistinu omoguen na ispravan nain; da program
na kojem ue djeca romske nacionalnosti u zasebnim razredima uistinu odgovara progra-
mu ostalih razreda. U svom odlinom tekstu o ovoj temi Ana Horvat iznosi razloge za
sumnjati u te stavove.
Prije svega, ona navodi da: Dok se u presudi ESLJP (15.-19.) navodi da petoro tuite-
lja nije zadovoljilo na testu poznavanja jezika (za ostalih 10 tuitelja ne spominju se nikakvi
rezultati), iz odluke USRH razvidno je da se nije radilo o standardiziranom, jednoobrazno
primijenjenom i ocijenjenom testu hrvatskog jezika, ve o kognitivnom testu primijenje-
nom od strane psihologa. [...] Bez standardiziranog, kulturalno neutralnog testa, slubeno
utvrenih smjernica njegove primjene i evaluacije rezultata, bez Roma u sastavu povjeren-
stva (na to ukazuje i USRH u 7.3), ostavljen je prostor diskreciji i arbitrarnosti. Ovo je
oito iz navoda psihologa (7.3. odluke USRH) da su romska djeca (openito!) emocional-
no nezrela te nemaju usvojene minimalne higijenske navike pranja, oblaenja, vezivanja,
zakopavanja...Stoga je teko planirati razredne strukture koje e biti dovoljno poticajne za
svu djecu....[nuno je] postii proputeno socijalnom deprivacijom.10
Ana Horvat iznosi i razloge za sumnjati u ispravno praenje napretka djece u zasebnim
razredima koje bi trebalo omoguavati kasniji pristup mjeovitim razredima: Kod raz-
mjetaja uenika temeljenog na jezinim sposobnostima za oekivati je da e provoenje
te mjere, tetne po samopotovanje i socijalizaciju djece, takoer pratiti odreene procesne
garancije. To podrazumijeva redovno testiranje napretka kroz standardizirane i jednoobra-
zno procijenjene testove, da bi se mogla objektivno utvrditi spremnost za re-integraciju.11
Ana Horvat, meutim, kada izlae stav Europskog suda za ljudska prava o tom pitanju oi-
gledno sugerira da su preduvjeti za objektivno utvrivanje spremnosti uenika za re-inte-
gragiju veoma upitni.12
10
Ana Horvat, Segregacijom do integracije, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 46/2009., br. 2, 456.-457.
11
Isto, 457.
12
Isto, 459.

Ana Horvat ukazuje i na nedoreenosti u izvjetaju pukog pravobranitelja: U svom

izvjetaju za 2000. godinu, puki pravobranitelj navodi da se u kolama u Meimurju
provodi segregacija, a pod izlikom da romska djeca nemaju minimum higijenskih na-
vika te ne poznaju hrvatski jezik dovoljno dobro...skriva se injenica da se romska djeca
u takvim istim uionicama koluju prema tzv. specijalnim programima koji su nami-
jenjeni za djecu s potekoama u razvoju. Posebno spominje izjavu tadanjeg meimur-
skog upana da Romi trebaju biti stavljeni u lance, ukrcani na kamione i deportirani
preko granice. Reducirani nastavni program potvruje izvjee Hrvatskog helsinkog
odbora i drugih nevladinih udruga: uitelji i ravnatelji u kolama izdvojenih razreda
potvruju da se prilagoenim programima djeci prua samo 20% znanja ne-romske
djece. No, puki je pravobranitelj u postupku pred USRH odustao od svog izvjea (ve
prihvaenog od strane Sabora!).13
Na temelju spomenutih navoda postoje ozbiljni razlozi za dodatno provjeriti je li Europ-
ski sud za ljudska prava ispravno prosudio, odnosno je li razmjetaj uenika romske nacio-
nalnosti u odvojenim razredima uistinu odreen ispravnim nediskriminatornim kriterijima
koji su usmjereni funkcionalnosti nastave i je li njihovo pravo na obrazovanje primjereno
realizirano.14
S obzirom da je namjera rasprave u ovome tekstu naelna, to jest ustanovljavanje opih
pouka o primjerenim odnosima prema manjinama, ovdje neu analizirati je li u ovom slu-
aju prisutna diskriminacija ili nije. Slijedit u presudu Europskog suda za ljudska prava i
pretpostaviti da su uenici romske nacionalnosti uistinu razmjeteni po kriteriju funkcio-
nalnosti nastave, odnosno na temelju njihovog poznavanja hrvatskoga jezika, to ukljuuje
i njihovu pravinu mogunost da naknadno pristupe mjeovitim razredima. Mogu se sada
vratiti pitanju kojeg sam ranije najavio: postoji li suprotnost izmeu moje procjene o zahtje-
vu roditelja o razmjernom prisustvu uenika romske nacionalnosti u mjeovitim razredima
koji je prema mojoj prosudbi, diskriminatoran i presude Europskog suda za ljudska prava
o nedostatku diskriminacije u meimurskim kolama.
Smatram da ne postoji suprotnost i da su dvije prosudbe kompatibilne. Naime, zahtjev
grupe roditelja u sluaju kole Kuranec jest diskriminatoran zbog toga to, pored usta-
novljavanja injenice, predlae reakciju koja e tu injenicu i potvrditi.15 Uenici romske
nacionalnosti se razmjetaju u razredima kao podnoljiv omjer loih uenika, za to sam
predstavio razmiljanja koja navode u smjeru ustanovljavanja diskriminacije.
S druge strane, rjeenje koje je prihvatljivo za Europski sud za ljudska prava je prihvat-
ljivo i po mojem miljenju, naravno pod uvjetom da su provjere poznavanja jezika uistinu
takve da jame ustanovljavanje objektivnih injenica i da su mogunosti kasnijeg prijelaza u
mjeovite razrede isto tako ispravno provedene, to sam prihvatio samo hipotetski. Ispravan
je antidiskriminatoran stav onaj koji ustanovljava nejednaku injeninu poziciju odreenih
pojedinaca (ili grupa) i ako takva nejednaka pozicija neovisna o zaslugama ili krivnji tih
pojedinaca (to je zasigurno sluaj romske djece) provodi mjere koje su potrebne za kom-
penziranje takve situacije. U tom smislu, opravdana je kolska politika koja djecu s manjim
13
Isto, 458.
14
Usp. Isto, 459-461.
15
Makar naglaavam opet da je i ovdje tvrdnja o ustanovljavanju injenice veoma upitna, s obzirom da ne znam kako
se moe spojiti injenica da su uenici romske nacionalnosti u mjeovitim razredima slabiji uenici, a istovremeno
su zadovoljili na testovima na kojima se odreuje raspored uenika na temelju predznanja, pogotovo hrvatskoga je-
zika.

poznavanjem hrvatskoga jezika rasporeuje u razredima s namjerom da se taj nedostatak

nadoknadi i da se nastava odvija na funkcionalan nain.
I tu su, meutim, potrebna odreena pojanjenja. Naime, nije dovoljno ostati na nael-
nom stavu, ve ustanoviti kakva je organizacija nastave najfunkcionalnija. Ana Horvat u
svom tekstu o toj problematici opet precizno ukazuje na raznolike mogunosti:
MODEL A: Cjelokupna se nastava izvodi na jeziku i pismu nacionalne manjine, uz ob-
vezno uenje hrvatskog jezika u istom broju sati u kojem se ui i jezik manjine. Uenici
imaju pravo i obvezu usvajati dodatne sadraje vane za manjinsku zajednicu.
MODEL B: Nastava se izvodi dvojezino. Prirodna se grupa predmeta ui na hrvatskom
jeziku, a drutvena grupa predmeta na jeziku nacionalne manjine.
MODEL C: Nastava se izvodi na hrvatskom jeziku, uz dodatnih dva do pet kolskih
sati namijenjenih njegovanju jezika i kulture nacionalne manjine. Ta dodatna satnica
obuhvaa uenje jezika i knjievnosti nacionalne manjine, geografije, povijesti, glazbene
i likovne umjetnosti.16
Kako navodi Ana Horvat, za djecu romske manjine nije proveden niti jedan od tih
modela. Pored toga, postoji i ozbiljan problem da nema dovoljno nastavnika koji pozna-
ju romski jezik za izvoenje nastave, a ne zadovoljavaju, iako nisu potpuno odsutni, niti
napori za objavljivanje udbenika, rjenika i openito knjiga na romskom jeziku.17 Jedan
od vanih elemenata integracije moe biti i predkolski odgoj, koji bi u uspjenoj provedbi
mogao eliminirati kasniju potrebu za segregiranim razredima. U tom smislu postoje odre-
eni napori, koji, meutim, isto tako zasluuju temeljitiju analizu po pitanju uinkovitosti
u elementima provedbe.18
Smatram da je prioritetna potreba u procesu kolske integracije romske djece rad na
stvaranju nastavnog kadra koji vlada romskim jezikom, a prije svega mislim na dostatan
broj nastavnika iz redova romske nacionalnosti. Naravno, to je pitanje koje se moe rijei-
ti samo programski i postepeno, ali se poetak realizacije takve drutvene inicijative ne bi
trebao odgaati. To je od ogromne vanosti iz nekoliko razloga, a spomenut u neke. Kao
prvo, mogla bi se odravati nastava u odreenoj proporciji na romskom jeziku (u skladu s
jednim od navedenih modela) to bi vodilo do javnog priznavanja tog jezika, pa time bi se
doprinijelo da se romska djeca ne osjeaju u kolama kao djeca koja imaju samo dunost
prilagoavanja drugoj kulturi, dakle kao djeca koja pristupaju ambijentu koji ima reduci-
rane dodirne toke s njihovom izvornom sredinom. Postignua bi bila i oteavanje osjeaja
otuenosti u kolskom ambijentu i poticaj osjeaju samopotovanja. Zatim, nudili bi se
drutveni modeli uspjenosti romskoj djeci, to jest modeli osoba romske nacionalnosti koje
su postigle drutveno ope priznato radno mjesto i visoku razinu obrazovanja. Na kraju, ne
valja zanemariti odreena pitanja socijalizacije i odnosa prema kolstvu koja jesu prisutna u
dijelu romske populacije i koja predstavljaju objektivne tekoe u nastojanjima da se ta djeca
integriraju. Kako navodi i Ana Horvat, prema Tracy Smith:19 U dobi od 5 do 12 godina,
romska se djeca smatraju slobodnima od neistoa te nepovrediva. Stoga za njih ne vrijede
romski higijenski zakoni. Romska se djeca takoer od rane dobi ohrabruju na samostal-
16
A. Horvat, n. dj., 461. Na potrebu uzimanja u obzir takvih mogunosti ukazala mi je i prof. dr. sc. Vesna Crni-Gro-
ti.
17
Isto, 462.-464.
18
Isto, 464.-466.
19
Tracy Smith, Recognising Difference. The Romani Gypsy child socialisation and education process, British Jo-
urnal of Sociology of Education, 18/1997., br. 2.

nost, te zaduuju za brigu o mlaoj djeci i kuhanje vlastite hrane, to sve doprinosi slabom
pohaanju nastave, a rani brakovi i preuzimanje ravnopravnog poloaja u romskoj zajednici
su razlogom estog odustajanja od kolovanja po isteku zakonskog roka obaveze kolovanja
(15. godina ivota).20 Nastavnici romske nacionalnosti mogu posluiti i kao najbolji mogu-
i posrednici s romskom zajednicom po pitanju ovih oteavajuih injenica socijalizacije.21
Vano je ustanoviti da poticajna politika u kolstvu iako nuna nije dovoljna, ve je
potrebna ira drutvena politika multikulturalizma, kako bi se nacionalne manjine (a po-
sebice neke) zatitile od segregacije, a njezine lanove od opasnosti da ostanu na rubu ire
zajednice vezani uz manje priznata i slabije plaena radna mjesta i drutvene poloaje, od-
nosno barem od pojaanih tekoa pristupa priznatijim i bolje plaenim radnim mjestima
i drutvenim poloajima. Takva se politika multikulturalizma vjerojatno moe tee zatiti
u okviru temeljnih prava koja se jame ustavom.22 Postoje ak i u teorijama egalitarnog
liberalizma stavovi prema kojima bi se temelji ustava trebali baviti prije svega osnovnim
slobodama i izravnim oblicima diskriminacije, a ne pitanjima nadoknade nepravinih te-
koa s kojima se neke osobe ili skupine suoavaju. Iz tog razloga, mislim da je ovdje prije
svega rije o dobroj politici, a ne o temeljima ustava.
Bavit u se sada multikulturalizmom, prije svega na tragu Razovog teksta.
3.
Krenut u od nekih konkretnih multikulturalnih rjeenja. Prije svega valja naglasiti,
kao to ine Joseph Raz i Aleksandar Pavkovi da je kolstvo mogue osmisliti tako da na-
cionalne skupine raspolau svojim obrazovnim strukturama, ali se u svim kolskim usta-
novama poduavaju i sadraji drugih skupina, to podupire njihovo meusobno razumije-
vanje. Ovakva recipronost je bitan element multikulturalizma. Ovaj Razov i Pavkoviev
prijedlog je oigledno usmjeren jednoj specifinoj situaciji nacionalnih manjina, onoj koju
poznajemo na primjer u sluaju talijanske manjine u Rijeci i Istri, koja moe i eli imati
svoje zasebne kole. U drugim kontekstima, gdje su na primjer zajedniki razredi adekvat-
nije rjeenje, mogao bi se prijedlog izmijeniti. Na primjer, moglo bi se rei da bi se za djecu
nacionalne manjine mogli organizirati zasebni nastavni sadraji, prije svega jezini, kojima
bi se njihovo znanje pribliilo djeci veinskog naroda, ali bi se i za djecu veinskog naroda
organizirali nastavni sadraji radi boljeg upoznavanja nacionalne manjine.
Zatim, kao ira drutvena rjeenja, mogu se priznati i javni blagdani i javna upotreba
jezika manjina (na primjer, kako kae Pavkovi, tako da se jezici manjina i njihova kultura
prikazuju i kroz sredinje kulturne ustanove, a ne zatvaraju u zasebnim manjinskim okvi-
rima, ili, kako kae Raz, tako da se zasebni obiaji priznaju kroz zakon i javna tijela).23
20
A. Horvat, n.dj., 454.
21
Valja naglasiti trenutnu prisutnost romskih suradnika-pomagaa u Meimurskoj upaniji. Pomagai su osobe koje
ive u romskim naseljima, raspolau barem srednjom strunom spremom, dobro vladaju i hrvatskim i romskim je-
zikom, a surauju tako da podupiru romske uenike u savladavanju procesa socijalizacije i nastavnog programa. Uz
ostalo, oni pomau nastavnicima u odabiru najboljih metoda i olakavaju interakciju s roditeljima i komunikaciju
izmeu nastavnika i roditelja. Vidi u: A. Horvat, n.dj., 468-471.
22
Na to sam pitanje ve referirao. V. biljeku 8.
23
Joseph Raz, n.dj., 193.-205.; Aleksandar Pavkovi, Self-Determination, National Minorities and the Liberal Prin-
ciple of Equality, Identity, Self-Determination and Secession, (ur. Igor Primorac Aleksandar Pavkovi), Aldershot

Mislim da kod spomenutih autora vrijedi posebno istaknuti jedan element u obrazova-
nju koji naglaavaju, a to je vanost dvosmjernosti u komunikaciji: potrebno je da nacional-
ne manjine njeguju i upoznaju vlastite posebnosti; potrebno je (to sam ranije naglasio) da
nacionalne manjine upoznaju posebnosti veinskog naroda; ali, potrebno je i da veinski
narod upozna posebnosti nacionalnih manjina.
To proimanje i meusobno upoznavanje kultura predstavlja zasebnost multikulturaliz-
ma u punom smislu. Multikulturalizam je, dakle, neto vie od pukog suivota i toleran-
cije. On predstavlja aktivnu dvosmjernu komunikaciju.
4.
Postavlja se pitanje moralnog opravdanja: zato uope multikulturalizam?24 Kako kae
Raz, moe se ustanoviti da je ureenje koje se uglavnom uspostavilo na zapadu, a koje je
vezano uz odreeni univerzalistiki i neutralistiki ideal uz ideal graana koji su slobodni
i jednaki na temelju opih osobina proizvelo dobre rezultate. Raznolike kulturne institu-
cije imaju priliku procvjetati (a ponekad i procvjetaju), raznolike religijske ustanove mogu
djelovati i djeluju, razliitosti nisu ometane i ne ignoriraju se legitimni ljudski interesi.
Raz ne negira takve uspjehe i ne predlae radikalne rezove. Kada on zastupa multikul-
turalizam, misli prije svega na jedan novi senzibilitet u vezi odreenih injenica, poseb-
no u vezi opasnosti da interpretiramo nae posebnosti kao neto iskljuivo i univerzalno
vrijedno. Pored toga, multikulturalizam je normativni zahtjev koji brine o dostojanstvu i
blagostanju ljudskih bia tvrdei da je u okolnostima suvremenih zapadnjakih civilizacija
opravdan politiki stav podupiranja materijalnog i kulturnog boljitka kulturnih skupina i
potovanja njihovih identiteta.
U konanici, kae Raz, multikulturalizam nas vodi do temeljitih promjena, sve do odu-
stajanja od razmiljanja u terminima veine i manjine, radi razmiljanja u terminima plu-
ralnosti kulturnih skupina, iako je takav ishod veoma dalekosean i nemogue ga je postii
iskljuivo djelovanjem vlade. Postoje ogranienja u odnosu na praktine mogunosti i zdrav
razum u provoenju zahtjeva multikulturalizma koja ovise o opirnim stavovima popula-
cije i o brzini kojom se u njoj multikulturalizam prihvaa. Valja uzeti u obzir i objektivne
injenice, kao to su veliina skupina i njihova sposobnost preivljavanja. Nema smisla,
na primjer, nuditi javnu podrku nacionalnim skupinama u kojima mladi lanovi vie ne
nalaze smislenost pripadnosti. No, ne treba zanemariti i da samo uspostavljanje politike
multikulturalizma moe promijeniti takav odnos. Valja jo i pojasniti da kada se govori o
veliini skupina, treba zauzeti stav odreene irokogrudnosti, u smislu da podrka koja se
daje nacionalnoj zajednici ne treba biti striktno proporcionalna njezinoj brojanoj zastu-
pljenosti. Kako kae Raz: [Kriterij veliine skupine] favorizira vee skupine s angaira-
nijim lanovima. Ali isto tako poziva na neproporcionalnu podrku manjih skupina koje
su dovoljno jake za proi test sposobnosti preivljavanja.25 Naravno, postoje i granice za
2006. Naravno, pored podrke komunikaciji, multikulturalizam se moe oitovati i u materijalnoj podrci aktivno-
stima koje su od sredinje vanosti za identitet zajednice. Usp. Andrew Mason, Liberal-Nationalism and the Ethics
of Assimilation, Ethics, 109/1999., br. 2, 261.-286.
24
Slijedim raspravu u Razovom tekstu Multiculturalism, koji sam ve citirao.
25
J. Raz, n. dj., 198.

multikulturalizam, a te su granice prije svega odreene tolerancijom koju manifestiraju

nacionalne skupine, kako u unutarnjim odnosima prema svojim lanovima, tako i u od-
nosima prema drugim nacionalnim skupinama.
Prema Razovoj procjeni, multikulturalizam nudi perspektivu za zadovoljenje gdje nisu
dovoljna opa graanska prava i pravo da se ne bude diskriminiran. Takva prava, na pri-
mjer, ne jame pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i o vlastitoj kulturi. Pored toga,
multikulturalizam se ne moe svesti samo na govor o specifinim javnim politikama, ve
predstavlja i promjenu u stavu. Raz je svjestan da postoje autori koji smatraju da multikul-
turalizam nije opravdan upravo na temelju misli da mu opa graanska prava i pravo da se
ne bude diskriminiran nisu dovoljan okvir. Za takve oponente, Raz kae da grijee u tome
to zanemaruju injenicu da blagostanje i dostojanstvo ovise o odnosima i aktivnostima
u drutvima u kojima pojedinci ive. Drutvene i druge sposobnosti pojedinaca da budu
angairani u takvim odnosima i aktivnostima dolaze iz njihovih kultura, a njihov osjeaj
dostojanstva je vezan uz njihov osjeaj pripadnosti odreenoj kulturi. Samo neki pojedinci
mogu razviti sposobnosti da ive u drugoj kulturi, a neki to ni ne ele. Onim pojedincima
koji ele i mogu razviti ivot unutar druge kulture treba to omoguiti, ali ostalima se bitno
ugroavaju dostojanstvo i samopotovanje kada ih se prisiljava na takvo prilagoavanje.
Dakle, zakljuuje Raz, moralno opravdanje multikulturalizma je vezano uz blagostanje
i dostojanstvo pojedinaca.
Na kraju, Raz nudi i vano pojanjenje. Ranije je pokazao dva vana razmatranja. Treba
prihvatiti kulture pojedinaca jer su to okviri u kojima se oni mogu kretati. Treba prihvatiti
i kulture manjina jer to najbolje doprinosi stabilnosti drutva. Ali sredinja i najvanija mi-
sao jest da se univerzalne vrijednosti realiziraju razliitim nainima u razliitim kulturama
i svi ti naini zasluuju potovanje. Svatko treba ustanoviti da drugima njihove kulture nu-
de dom, sredite identiteta i vane vrijednosti, isto kao to njegova kultura to ini za njega.
Iz tog je razloga multikulturalizam prije svega novi senzibilitet, i to novi senzibilitet koji
priznaje razliitost kod razliitih pojedinaca i zaustavlja nas u nastojanjima da nae naine
ivljenja nametnemo drugima.
5.
Na kraju, dodao bih jo jedno vano razmatranje za pojasniti zato bi drava trebala i-
niti napore koji su vezani uz multikulturalizam. Ovdje u se pozvati na naelo jednakosti.
Takvo e razmatranje odstupiti djelomino od Razove diskusije. Naime, Raz je tvrdio da se
multikulturalizam ne moe opravdati pozivanjem na pravo da se ne bude diskriminiran. Ia-
ko ne dovodim u sumnju tvrdnju da se multikulturalizam ne iscrpljuje pravom da se ne bu-
de diskriminiran, ipak u pokazati da postoje jae veze izmeu multikulturalizma i prava
da se ne bude diskriminiran od onih koje je eksplicitno pretpostavljao Raz. Pri tome, dis-
kriminacijom oznaavam neto drugaije od oitih oblika izravne diskriminacije, to jest
razne oblike neispravljanja teih okolnosti koje su bitne za postizanje javnih poloaja koji su
vezani uz bolje prihode, presti i utjecaj, a u kojima se nalaze neke grupe ili pojedinci.
Obino kada se govori o afirmiranju jednakosti, misli se prioritetno na jednako afirmira-
nje temeljnih prava za svakog graanina na temelju opih osobina. Meutim, kada veinska
zajednica inzistira na temi individualnosti i ne-diskriminacije pojedinaca, zapravo koristi

formulu za koju zna da podrava njezinu dominaciju, s obzirom da e javna politika biti
usmjerena ciljevima koji se veu uz tu zajednicu. To je zapravo situacija deklarirano naci-
onalno neutralne drave, koja tvrdi da prepoznaje samo apstraktne i univerzalne osobine
graana. Tako, na primjer, tvrdi Vernon Van Dyke.26 Kako kae i Margaret Moore, upra-
vo je takva osobina neutralne drave neto to jaa otpore nacionalnih manjina: Takve
politike ne-priznavanja koje u kasnije nazvati politike negiranja esto slue jaanju
nacionalnog identiteta ugroene skupine.27 Razlog tome je, zapravo, u samo deklarativnoj,
ali ne i faktikoj neutralnosti drave po pitanju nacionalne pripadnosti. Drava, izborom
javnog jezika ali i drugim izborima, favorizira veinsku nacionalnu skupinu. Kako kae
Kymlicka: Multinacionalna drava koja svim svojim graanima, bez obzira na grupnu
pripadnost, dodjeljuje opa individualna prava, moe izgledati neutralna u odnosu na
razne nacionalne skupine. No u odreenim fundamentalnim sluajevima zapravo moe
sustavno privilegirati (i esto privilegira) veinsku naciju primjerice kod povlaenja unu-
tranjih granica; jezika kola, sudova i vladinih slubi; izbora dravnih blagdana i podjele
zakonodavnih ovlasti izmeu sredinje i lokalnih vlasti.28 U takvoj situaciji, jednakost je
ugroena, jer se privilegira jedna nacionalna skupina, a zanemaruju se ostale.
Argument je jednostavan i shematski u ga ponoviti na kraju ovoga teksta: (a) drava
koja deklarira da je neutralna u odnosu na nacionalnu pripadnost zapravo nije neutralna,
ve favorizira uvijek veinsku nacionalnu skupinu; (b) radi potivanja jednakosti potrebno
je nuditi nacionalnim manjinama posebne oblike podrke (meu takvim oblicima podrke
mogu se nabrojiti posebna pomo u uenju veinskog jezika, podupiranje integracije, pot-
pora mehanizmima zatite posebnosti kao to su obrazovanje na vlastitom jeziku i razvoj
kulturnih djelatnosti, te dvosmjerna politika multikulturalizma).
National Minorities, Multiculturalism

and Equality
Abstract: The paper is concerned with the characterization of equality, and respectively discrimi-
nation, when the issue is represented by national minorities determined primarily as linguistic
minorities. General principles are discussed in relation to the instantiation of the Roma national
minority in Meimurje. A legal issue is represented in relation to this topic with the intention of
establishing what are the practical premises needed in order to set up equality in education, and
theoretic premises are elaborated in order to distinguish various forms of unfair discrimination and
practices that represent fair different treatment.
Key words: equality, linguistic rights, multiculturalism, national minorities.
26
Vernon Van Dyke, Collective Entities and Moral Rights. Problems in Liberal Democratic Thought. Citirano pre-
ma Jos Brunner Yoav Peled, Rawls on Respect and Self-respect, Political Studies, 44/1996., br. 2, 293.-294.
27
Margaret Moore, The Ethics of Nationalism, Oxford 2001., 66.
28
W. Kymlicka, Multikulturalno graanstvo, 77.

Literatura
Brian Barry, Kultura i jednakost. Egalitarna kritika multikulturalizma, Zagreb 2006. (Culture and
Equality, An Egalitarian Critique of Multiculturalism, Oxford 2001.)
Jos Brunner Yoav Peled, Rawls on Respect and Self-respect, Political Studies, 44/1996., br.
2, 287.-302.
Ronald Dworkin, Taking Rights Seriously, Cambridge 1977.
Ana Horvat, Segregacijom do integracije, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 46/2009.,
br. 2, 443.-472.
Zoran Kureli, Empire Strikes Back, Rationality in Belief and Action, (ur. Elvio Baccarini i Snje-
ana Priji-Samarija), Rijeka 2006.
Will Kymlicka, Multikulturalno graanstvo. Liberalna teorija manjinskih prava, Zagreb, 2003.
(Multicultural Citizenship. A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford 1995.).
Margaret Moore, The Ethics of Nationalism, Oxford, Oxford University Press, 2001.
Aleksandar Pavkovi, Self-Determination, National Minorities and the Liberal Principle of Equ-
ality, Identity, Self-Determination and Secession, (ur. Igor Primorac Aleksandar Pavkovi),
Aldershot 2006.
Joseph Raz, Multiculturalism, Ratio Juris, 11/1998., br. 3, 198.

22.
KONTRAKULTURA VIRTUELNIH
UTOITA U SAVREMENOJ SRPSKOJ
PROZI
Vladimir Arsenijevi, Sran Valjarevi, Barbara
Markovi
Isidora Jari
Saetak: Tekst razmatra kontrakulturni eskapistiki konstrukt bega u sigurnost unutra-

njeg koji se pojavljuje kao motiv u tri analizirana savremana srpska romana autora mlae
generacije (Vladimira Arsenijevia, Srana Valjarevia, Barbare Markovi). Svaki od ova tri
romana, na sebi svojstven nain, osvetljava fragmente realnosti svakodnevice urbane mlade
generacije u Srbiji krajem dvadesetog i poetkom dvadeset prvog veka. Rad dekodira i raz-
matra generacijske strategije koje pripadnici generacije mladih ljudi biraju u razliitim i/ili
istim socijalnim trenucima kako bi unutar zadatih koordinata socijalnog sistema u intenziv-
nom procesu transformacije pronali i/ili oslobodili prostor za vlastite socijalne, emotivne i
politike elje, fantazije i potrebe.
Kljune rei: socijalna promena, kulturna hegemonija, supkulturna praksa, kontra kultura,
knjievnost.
Pisci i politiari su prirodni suparnici. Obe grupe se trude da stvore svet po vlastitoj slici. Oni se
bore oko iste teritorije. A roman je jedan nain poricanja slubene, politike verzije istine.
Salman Rudi
S
vaka socijalna promena, pre nego to se odigra u realnom prostoru i vremenu, mora
biti konceptualizovana na nivou ideje i materijalizovana u izvesnom idejnom koncep-
tu realnosti koji u izvesnom smislu predodreuje/determinie odluke i pravce miljenja
graana/pojedinaca iako oni toga najee nisu svesni. U elaboriranju ove teze najveim
delom emo se osloniti na teorijski koncept hegemonije.
Koncept hegemonije, jedan od najzanimljivijih doprinosa dvadesetovekovne marksisti-
ke misli, smatra se teorijskim doprinosom Antonija Gramija (18911937), italijanskog
marksiste koga je smrt 1937. godine u faistikom zatvoru spreila da teoriju hegemonije
elaborira na sistematiniji nain. Tako, ova teorija1 ostaje zabeleena kao niz fragmentar-
1
Ili, kako Kolakovski kae, teorija embrion maglovitog oblika (Leek Kolakovski, Glavni tokovi marksizma III,
Beograd 1985., 249.).

nih uvida sadranih u njegovom ivotnom delu Pisma iz zatvora, koje obuhvata oko 3000
stranica beleaka i pisama, napisanih izmeu 1929. i 1935. godine.
Osnovna pretpostavka teorije o hegemoniji je relativno jednostavna: ovekom ne vla-
da samo sila, ve i ideje.2 Varirajui ovu pretpostavku u promiljanju razliitih socijalnih
problema koji su zaokupljali njegovu panju tokom dugogodinjeg utamnienja, te prime-
njujui je na koncept klasne borbe (centralni koncept u marksistikoj socijalnoj filozofiji),
Grami rekonstruie zamiljeni put koji klasa treba da proe kako bi osvojila i sauvala
hegemonu poziciju unutar odreenog socijalnog sistema. U svojim belekama, objavljenim
pod naslovom Istorijski materijalizam (Il materialismo storico), on kae: Kritiko razume-
vanje [...] dolazi kroz borbu politikih hegemonija, suprotstavljenih pravaca, prvo na polju
etike, zatim politike, kulminirajui u vioj elaboraciji odreene posebne koncepcije real-
nosti. Svest o pripadnosti konanoj hegemonoj sili [...] je prvi korak ka progresivno vioj
samosvesti, u kojoj se teorija i praksa konano sjedinjuju.3
Prema Gramijevoj zamisli istorijskog toka, promena se uvek deava prvo u sferi ideja,
kroz konflikt antagonistikih klasnih politikih pozicija, koje se artikuliu kroz razliite
interpretacije etikih normi, politikih strategija i, konano, posebne klasno determinisa-
ne koncepcije realnosti. Klasa koja je u stanju da, u datom istorijskom trenutku, konstruie
koncepciju realnosti koja je kompatibilna s duhovnim potrebama vremena i prepoznata kao
deo linog iskustva veine, ili bar onog vitalnog dela lanova drutva, ima najbolje izglede
da zauzme hegemonu poziciju unutar klasnog poretka i uspostavi dugorono stabilnu po-
litiku vladavinu. Bez jedinstva idejne koncepcije realnosti i politike akcije nema socijal-
ne stabilnosti: Privilegovane klase osvojile su hegemonistiku poziciju i duhovno, a nisu
samo politiki podredile sebi eksploatisane; tavie, duhovno vladanje je uslov politikog
vladanja,4 kae Kolakovski interpretirajui Gramijevu ideju kulturne hegemonije. Cen-
tralna tema Gramijevog interesa je kako nova klasa (u njegovom sluaju radnika klasa)
moe preuzeti primat u socijalnom ivotu i organizovati svoju sopstvenu kulturu. Glavno
pitanje, na tom putu, jeste kako ostvariti kulturnu hegemoniju pre preuzimanja politi-
ke vlasti. Kulturna hegemonija, za Gramija, podrazumeva selekcionisanje i konceptuali-
zovanje odreenih miljenja, vrednosti i normi koje e biti prihvatljive za veinu lanova
drutva, kako bi se obezbedila dugorona budunost nove vlasti. Ovo je vaan preduslov
za sticanje politike vlasti, ali i neophodan uslov za njeno ouvanje.
Iako koncept hegemonije, a posebno kulturne hegemonije, Grami promilja u sklopu,
mnogostruko razliitog socijalnog konteksta, njegovi teorijski uvidi mogu se primeniti u
promiljanju i razumevanju dinamike i procesa socijalnih i politikih promena i u savre-
menom socijalnom kontekstu naravno, uz izvesne ograde i teorijske odmake u odnosu
na izvornu teorijsku konceptualizaciju. Naime, u savremenom socijalnom kontekstu, zbog
procesa defragmentacije panje i iskustava vezanih za svakodnevicu njegovih lanova, go-
tovo da je nemogue govoriti o hegemonoj ideologiji drutva kao takvoj. U izmenjenom
socijalnom kontekstu fokus analize se mora izmestiti ka elementarnijim nivoima drutve-
nosti, olienim u odreenim drutvenim i/ili supkulturnim grupama iji lanovi dele neke
fragmente/elemente svakodnevice oko kojih tematizuju svoje fantazije o tome kako ive,
ta ele da promene u svojim ivotima, kako bi eleli da oni izgledaju u blioj ili daljoj bu-
2
Thomas R. Bates, Gramsci and the Theory of Hegemony, Journal of the History of Ideas, 36/1975., br. 2, 351.
3
Antonio Gramsci, Il materialismo storico e la filosofia di Benedetto Croce, Torino 1948., 11.
4
Kolakovski, n. dj. 273.

Kontrakultura virtuelnih utoita u savremenoj srpskoj prozi 229
dunosti... bez fantazije o revoluciji koja podrazumeva promenu postojeeg sistema, eko-
nomskih ili, kakvih god, odnosa unutar socijalnog sistema. U tako izmenjenim socijalnim
okolnostima i oekivani zahvat kroz koji treba da proe drutvo je fragmentaran u odnosu
na izvorni Gramijev, jer uvek dolazi iz perspektive jedne ili vie razliitih socijalnih i/ili
supkulturnih grupa. Ipak, ne treba zanemariti kumulativni efekat mnotva ovih partiku-
larnih/fragmentarnih iskustava iz kojih proizlaze razliiti hegemoni koncepti realnosti koji
se u jednom trenutku socijalne egzaltacije mogu delimino preklopiti otvarajui krhku i
kratkoronu mogunost za silovitu i brzu revolucionarnu intervenciju u socijalnu realnost.
Neto slino se dogodilo u drutvima istone Evrope na poetku tzv. procesa socijalne tran-
zicije/transformacije, u kojima je proces promene zapoeo, ba kako je Grami i predvideo,
promenama u sferi ideja/ideologija, kroz promenu sadraja mnotva razliitih hegemonih
sistema vrednosti i fantazija, njihovog uzajamnog fragmentarnog preklapanja u percepciji/
interpretaciji odreenih tema i, shodno tome, promeni praksi svakodnevice njihovih gra-
ana u saglasnosti s postignutim ideolokim koncenzusom.
U ovom procesu promene, meu mnotvom razliititih simultano postojeih praksi, dis-
kursa i sistema vrednosti, neke/neki od njih se uspostavljaju kao kulturno najpoeljniji/do-
minantni u odreenom istorijskom trenutku. Ovaj/ovi promenljivi5 kulturno najpoeljniji
model(i) ponaanja mogu se definisati kao hegemoni unutar posmatrane kulture/kulturnog
konteksta, supkulture, partikularnih kulturnih praksi... On(i) reprezentuje/u konfiguraciju
performansa/izvedbi/prakse koji/a otelovljuju/e u datom trenutku socijalno najprihvatljiviji
i/ili najpoeljniji odgovor na aktuelne socijalne, ekonomske i politike okolnosti i izazove,
koji korespondiraju sa aktuelnim drutvenim i linim potrebama, eljama, fantazijama i
strastima lanova posmatranog drutva ili socijalne/supkulturne grupe. Iako je u realnosti
teko ili gotovo nemogue nai osobu koja u potpunosti ivi i misli u saglasju sa ovim he-
gemonim idealnotipskim modelom, svi lanovi odreenog drutva, socijalne/supkulturne
grupe su u neprestanom unutranjem i/ili spoljanjem dijalogu sa ovim hegemonim mo-
delom, bez obzira na to da li ga prihvataju i odobravaju ili su u konfliktu s vrednosnim
obrascima i normama ponaanja koje on zagovara i promovie.
O sadraju ovog hegemonog kulturnog modela koji je dominirao kulturnim i geograf-
skim prostorom bive SFRJ krajem dvadesetog veka i njegovim praktino politikim po-
sledicama znamo dosta. Mnogo manje znamo o manje ili vie uspenim pokuajima kon-
ceptualizovanja kontrakulturnih odgovora u kojima se materijalizuje tenja jednog dela
drutva, supkulturne grupe, nekoliko pojedinaca ... da konstruiu drugaiju svakodnevicu
od one koju iscrtava neprijateljski hegemoni kulturni model drutva sa kojim iz razliitih
razloga ne mogu da se identifikuju.
Na udan nain i analiza tri odabrana savremena srpska romana autora mlae genera-
cije nastalih u periodu posle raspada SFRJ (19912006) otkriva jedan neoekivani kontra-
kulturni obrazac koji prkosi hegemonom kulturnom obrascu vremena u kome ovi romani
nastaju. Uspeh meren visinom tiraa, brojem izdanja i interesovanjem javnosti koje su pro-
budili potvruje da nije re samo o intimnoj i linoj kontrakulturnoj ispovesti autora, ve
o supkulturnom obrascu koji sa autorima dele i u kome uestvuju i drugi lanovi drutva.
Da je re o jednom relativno konzistentnom vrednosnom obrascu potvruje i injenica da
sva tri analizirana romana prate u mnogim elementima istu vrednosnu i kulturnu matricu
5
U razliitim istorijskim momentima razliite vrste praksi, ideja i diskursa uspostavljaju sebe kao hegemone. (Connel,
1995.)

prelamajui je kroz iskustva i ivot knjievnih junaka koje konstruiu unutar razliitih pro-
stornih i supkulturnih koordinata savremenog srpskog drutva.
Drugi pogled
Za potrebe ove analize odabrali smo tri romana iji su autori u trenutku njihovog objav-
ljivanja prepoznati unutar javnog diskursa kao autentini glas mlae generacije. Sva tri au-
tora (Vladimir Arsenijevi, Sran Valjarevi, Barbara Markovi), svako u okvirima vlastite
knjievne poetike, u svojim knjigama pokuavaju da svedoe o socijalnoj i politikoj pro-
meni koja se deava oko njih, ali i o promenama koje ovaj socijalni proces izaziva unutar
njih samih Arsenijevi i Valjarevi o poetku 1990-ih, a Barbara Markovi o istom pro-
cesu i reakciji na njega deset godina kasnije. Tako nastaje literatura koja mnogo pre soci-
olokih, istorijskih i psiholokih istraivanja ukazuje na prirodu promene koja se deava u
srpskom drutvu u periodu posle 1991. godine. U radu e se analizirati na koji nain kon-
trakulturni model, konstituisan u srpskoj knjievnosti u tom periodu, doprinosi razume-
vanju te promene i novih sociolokih i kulturolokih modela koji iz nje proishode.
1990-e godine su iz korena promenile ivot ljudi na bivem jugoslovenskom prostoru.
Nacionalni i iz njih proistekli ratni sukobi prekrojili su granice bive jugoslovenske drave i
sa njima obrazovne sisteme, politike institucije, socijalni ivot i navike stanovnitva. Ratna
stihija se irila nekontrolisano proizvodei ogromna materijalna, emotivna, kulturna i in-
stitucionalna razaranja u svim zemljama bive Jugoslavije. Ipak, ini se, da po duini traja-
nja destruktivnog trenda i dominacije oseanja izolovanosti i besperspektivnosti, u javnom
diskursu i mislima stanovnitva, treba izdvojiti Srbiju, koja je neposredno i posredno bila
involvirana u gotovo sve sukobe na ovom prostoru. Socijalna izolovanost i sankcije ima-
li su za posledicu stvaranje relativne atmosfere autarhinosti socijalnog sistema, oseanja
bitno razliitog od oseanja participacije u globalnom kojim je bila obojena socijalna real-
nost perioda koji je prethodio 1990-im. Od poetne virtuelno konstruisane, sa uvoenjem
sankcija, socijalna autarhinost je postala realna, sa ogromnim posledicama po ekonomski
sistem. Veliki proizvodni sistemi u drutvenom vlasnitvu dizajnirani po merilima velike
Jugoslavije ispoetka su radili sa smanjenim kapacitetom sa idejom da e diskrepanciju
u potrebama smanjenog trita i nasleenih proizvodnih kapaciteta uspeti da prevaziu
izvozom, da bi po uvoenju sankcija ubrzanom dinamikom poeli da propadaju. Prinudni
odmori i nemogunost zaposlenja postali su realnost veine stanovnitva. Na individual-
nom planu, to je rezultiralo iroko rairenim oseanjem anksioznosti i malodunosti zbog
nemogunosti da se s jedne strane preivi, a s druge zadovolje druge socijalne i emotivne
potrebe, koje nisu preko noi nestale. Nezadovoljstvo i razoaranost sa individualnog pre-
neli su se i na socijalni plan, rezultirajui brojnim trajkovima, koji su dalje vodili destruk-
ciji dotada vaeeg sistema vrednosti, socijalnoj dezorijentisanosti i eroziji institucija. U ta-
kvom uznemirujuem entropijskom okruenju nastaje prvi roman Vladimira Arsenijevia
U potpalublju, kojim se on 1994. godine predstavio italakoj publici, i dnevniki zapis/
roman Srana Valjarevia Zimski dnevnik, objavljen 1995. godine, koji smo odabrali za ovu
analizu. Vano je rei da Zimski dnevnik nije prva Valjarevieva autorska knjiga. Za potrebe
ove analize smo je odabrali jer za razliku od prethodne dve knjige Do Frejzer i 49 (+24)
pesama, iz 1992., i romana Ljudi za stolom iz 1994. godine, predstavlja lirski pokuaj do-

kumentovanja politike i socijalne stvarnosti o emu svedoe i fotografije Beograda Vesne

Pavlovi koje na izvestan nain ilustruju prvo izdanje ovog romana.
Oba romana napisana su u prvom licu. Oba prate sudbinu glavnog junaka u jednom
relativno kratkom vremenskom periodu tokom 1990-ih godina uvlaei itaoca u intimni
lavirint junakovih misli i opaaja koji, u saznajnom smislu, prevazilaze svedene okvire rad-
nje romana/dnevnikog zapisa. Oba bolno svedoe o nemogunosti jedne generacije, soci-
jalizovane u uslovima mira i relativnog ekonomskog blagostanja unutar multinacionalne
drave, da se, na pragu ulaska u svet odraslih, prilagodi novoj realnosti svakodnevice u in-
tenzivnom procesu maligne transformacije njihove zemlje u nacionalnu dravu koja stie
sa ratom. ini se da je promena politikog diskursa mnoge od pripadnika ove generacije
zatekla nespremnim da razumeju trenutak i blagovremeno formuliu vlastiti odgovor na
novi istorijski kontekst u nastajanju.
Znao sam, naravno, da nita od navedenog ne moe biti preterano strano samo po
sebi, ali nedostajalo mi je snage za suoavanje sa svakodnevicom... Video sam sebe kako,
pred nadolazeom katastrofom, ostajem miran, poput goveeta koje pitomo trepe pred
sudom kasapskog ekia.,6
kae Arsenijeviev junak opisujui vlastitu letarginost u susretu sa nadolazeom ka-
tastrofom koju on anticipira ve u oktobarskim veerima 1991. godine koje opisuje kao
nekako ljuspaste i zelenoute, poput nezdrave smegme. I zaista mnogi od najmlaih pro-
tagonista ovog vremena svedoe o vlastitoj pasivnosti u susretu sa dramatinom realnou
u intenzivnom pokretu i nedostatku unutranje snage da joj se suprotstave.
Jedan od epizodnih likova u Valjarevievom romanu u kratkoj beleci o sebi kae: Pa-
sivnost u talasima to mi je mana.,7 sumirajui u jednoj reenici stanje generacijskog duha
u akutnom oku, rastrzanog izmeu mladalake elje za ivotom i straha za vlastitu egzi-
stenciju, paralisanog i nesposobnog za bilo kakvu strateku akciju. izoidni socijalno-poli-
tiki zaplet u kome je mogue preiveti samo ukoliko se zametne trag o vlastitom postoja-
nju prerasta u generacijsku fantaziju koja se materijalizuje u elji da se vlastita egzistencija
uini nebitnom do take njenog pretapanju u agregatno stanje nevidljivog kako bi se uopte
otvorila mogunost za ma koju formu njenog postojanja.
eleo sam da ostanem majuan, neprimetan, zagnjuren duboko u svoju anonimnost.
Moda me tako, jalovo sam se nadao, moda me zaborave ili otpiu svata je mogue u
zemlji koja ovako duboko potone.8
Uasnuti i paralisani dramatinou i intenzitetom svakodnevice tj. spoljanjeg pripadni-
ci ove generacije svoju unutranju snagu i imaginaciju usmeravaju ka naoko/spolja gledano
nebitnim detaljima, koji u njima bude seanja na izgubljenu normalnost ivota pre. Fra-
gmente pronaenih seanja oni minuciozno kombinuju projektujui paralelnu anti-realnost
izgubljenog graanskog mira unutar koga oni jedino ele i mogu da nastave svoje ivote
tamo gde ih je invazija Spoljanjeg nasilno prekinula.
Nasuo sam aj u olje, mleko u finu keramiku posudu, koju nam je moja majka daro-
vala, prilikom Anelinog useljenja u Molerovu, izneo sam eer, i uz sve to, jedan osmeh
pomirenja.9
6
Vladimir Arsenijevi, U potpalublju, Zagreb 1998., 10.
7
Sran Valjarevi, Zimski dnevnik, Beograd 1995., 34
8
Arsenijevi, n. dj., 27.
9
Isto, 14.

Tako uvena Prustova poetika madlene koju njegov pripoveda razvija u saglasju sa psi-
holokim konceptom afektivnog seanja, u eskapistikoj poetici nove knjievne generacije
biva pretopljena u socijalni kontekst koji menja njen osnovni kvalitet. I dok ukus madlene
pomae Prustovom pripovedau da prizove seanja na izgubljeno vreme i svet koji je u nje-
mu postojao otvarajui prostor za njegovo dublje razumevanje u svim njegovim razuenim
difuznim ravanjima, fragmenti seanja u novom kontekstu ne otvaraju junacima nikakve
mogunosti novih saznajnih uvida ve, naprotiv, jasno podvalae nameru junaka da poni-
te i odbace realnost koja ih okruuje. Opsesivno repetiranje fantazama o miru trenutka
suprotstavlja se unutranjem nemiru i oseanju izolovanosti koje ih preplavljuje, a ritualne
prakse izgubljenog vremena jasno omeavaju sigurni prostor dobrovoljnog socijalnog egzila
u sigurnost nepostojeeg.
Ipak, ovaj virtuelno konstruisani simulakrum10 pod naletima spoljanjeg pokazuje pu-
kotine koje nastaju na mestima gde nije mogue u potpunosti prekinuti emotivnu konek-
ciju sa osobom ili odnosom prema nekome ili neemu izvan malog zatvorenog virtuelnog
utoita vlastitog doma ili sobe. Kroz ove napukline uasi svakodnevice polako i nezadrivo
subverziraju ivote pripadnika generacije X. Ovi povremeni i opominjui susreti sa uasima
nove realnosti u njima bude egzistencijalni strah
Meu povrem, krtolama, cveem, i kojekakvim drangulijama na buvljem delu pija-
ce, komunicirali smo izbegavanjem pogleda. Tako smo se, mislim, bolje razumeli, a jo
neto nas je vezivalo, u tom trenutku: ma ta da priao, Lazar se bojao rata, nije mu bilo
ba svejedno. Ali ko bi mogao uopte pomisliti da ja nisam strahovao? Jasno sam uviao
da se krug suava. Sve je vie ljudi bivalo uvueno u taj vrtlog. Jednog e dana, mislio
sam, zakucati i na moja vrata, i kolena e mi, poput tolikih kolena poslednjih meseci,
zaklecati.11
i oseanje nemoi koje ih uasava i zbunjuje u isto vreme, inei ih na udan i neoeki-
van nain apolitinim i nespremnim za bilo kakvu organizovanu politiku (protu)akciju.
Sutina itavog opredeljivanja izvrena je u nama mimo nas, pre nas. Izbor, zapravo, ne
postoji, budui da se radi o istom implantingu. Zar to nije poraavajue, i sjajno?12
U dobrovoljnom socijalnom izgnanstvu, u miru vlastitog sigurnog mesta, kako onog
fizikog tako i mentalnog, oni prate i individualno pokuavaju da procesuiraju politiku i
socijalnu realnost sa kojom se ne slau i koju ne oseaju kao svoju, bolno konstatujui da
je svaki pokuaj da se unutar slika koje stiu do njih pronae bilo kakav smisao unapred
osuen na propast.
...Uplakana Anela oslanjala se bradom na naslon sofe, posmatrajui krhotine razorene
naseobine ..., negde iza saharinskih izliva ratnog TV-reportera rustinih crta... Tako smo
krenuli da gasimo TV. Razumeli smo da, jednostavno, nismo u stanju da se s takvim pri-
zorima nosimo. Umorni od strahota, svesni da e navikavanje na Smrt trajati due i biti
bolnije nego to smo, u svojoj sramotnoj naivnosti i oholosti, raunali, kao i zabrinuti vie
no ikad za Lazarovu sudbinu, teili smo se mislima o Novoj godini.13
Tako beg postaje sinonim za neimenovanu generacijsku strategiju odnoenja prema no-
vom socijalno-politikom kontekstu u nastajanju. I dok se jedni odluuju na beg koji po-
10
an Bodrijar, Simulakrum i simulacija, Novi Sad 1991.
11
Arsenijevi, n. dj., 20.
12
Isto, 23.
13
Isto, 51.

drazumeva fiziku promenu mesta boravka po bilo koju cenu u odnosu na koncept njiho-
vog individualnog ivota,
Nekad smo se svakodnevno druili sa Siletom i Lanom. Prolea 1991. otputovali su u
Utreht, oboje su ovde diplomirali medicinu, a tamo ona radi kao bejbi-siter na dva mesta
paralelno, i sprema jedan stan vikendom; on je naao posao tek nakon nekoliko meseci
jalovog traganja Indus iz restorana u njihovom susedstvu zaposlio ga je kao pomonog
radnika.14
drugi odlukom da ostanu ulaze u iscrpljujui individualni dijalog sa Drugim(a), prota-
gonistima i kreatorima te realnosti, koji obeleava permanentni konflikt niskog intenziteta
sa novom realnou, njenim diskursom/ima i praksama koji ih uasavaju i teraju u ...
Drugar mi pria kako se svaao sa ujakom cele noi, do tri ujutru... Svaa je manje vi-
e poznata. Ujak tvdi da je moj drugar promaen, kao i sve mlae generacije. U redu. Ono
to je mnogo zanimljivije je da je svaa poela u kuhinji, za stolom. Ujak je priao mom
drugu kako su on i njegova sestra krali slatko od kupina od njihove majke. Moj drugar je
rekao ujaku: Dobro bre ne interesuje me to. Moj drugar nije mogao da pree preko toga.
Njegov ujak radi na odravanju liftova, ima oko ezdeset godina, od pre tri godine je estok
nacionalista, i samo kad je u svom selu, negde oko Aranelovca, osea se kao potpun ovek.
Moj drug ne mari za nacionalna oseanja, ni za oseanje potpunosti u selu kod Aranelov-
ca. Ujak ne zna da mu je moj drugar drpao lovu iz fioke i od te love duvao it na klupama
u Pionirskom parku. To je, inae, u vezi sa utim zubima mog drugara. Ali i sa razlikama.
Isto je uvek mutno i tuno. Samo su razlike bistre i vesele.15
... beg u sigurnost trenutka lienog bilo kakvog istorijskog konteksta.
Duva mi vetar u lice. utim i gledam raskrsnicu. Moram da gledam. Toliko toga bih
da izbegnem u ivotu... to se izbegavanja tie uglavnom bih da izbegnem ono neminovno.
Znai: ivot. Teak je. Ali gledam. I barem uivam to utim.
Imam recept, sluaj: sada, odmah, idi na reku, i samo malo hodaj uz nju, uzvodno ili
nizvodno, svejedno, samo hodaj pored reke, daj malo da ona ponese ono ega ti je vie nego
to ti treba. Reka i onako moe da nosi ono to ne moe da proguta.16
Beograd ju je, naprosto, iscrpljivao. U tramvaju br. 7, tog popodneva, odlazei u posetu
roditeljima i svom lekaru, u blok 45, bila je prinuena da sklanja pogled s groznih saput-
nika. Nije, naravno, elela da gleda kroz prozor, kako bi izbegla suoavanje s teheranskim
panoramama Novog Beograda, pa se radije predala tekstu knjige koju sam joj ja preporu-
io kao GSB-tivo.17
Fantazije tako postaju proteze koje ine ivot moguim....
Danas sam neto razmiljala, rekla je, vezujui kosu. U stvari super nam je bilo u
Rimu, a? Uopte i ne moramo u Njujork. Nas dvoje i bebica sasvim bismo lepo iveli u
Rimu! A, i blie je kapira!18
... a ivot u izmiljaju racionalan generacijski izbor u drutvu lienom perspektive.
Ja sam Aleksandra... Zimbabve mi zvui super.19
14
Isto, 111.
15
Valjarevi, n. dj. 42.-43.
16
Isto, 89.
17
Arsenijevi, n. dj. 13.-14.
18
Isto, 13.
19
Valjarevi, n. dj., 3.

Ja sam Ivan... Bio sam srean u detinjstvu. Sada mi je prilino prazno srce. I smeta mi
to nemam love... Odmara me dobar seks i namere su mi uglavnom dobre.20
Ja sam Milivoje... Do poslednjeg momenta pokuavam da stanje ublaim u svo-
ju korist... Oekujem uspeh u ivotu. I vezan sam jedino za runi sat i za kljueve od
stana...21
Ja sam Boris... i jedrenje mi je najvanija stvar ... i od ivota oekujem samo jedrenje i
putovao bih na Novi Zeland da bih jedrio.22
Ja sam ija... Svaki mesec otkrijem po neko sitno razoarenje... Smanjio se Beo-
grad, sve je manje ljudi, a ja gubim snagu... Kolumbija, Brazil, Trinidad. Ritam, Fudbal,
Sunce.23
Sunce me greje i odmaram se. Ispred mene su grane kiselog drveta. Ako zanemarim da
je to ba kiselo drvo i ako zamislim trenju, jo mi je lepe.24
Najradije bih u paniju, u Sevilju, da igram flamenko u praini, da pijem vino i primam
komplimente na panskom jeziku.25
Ja sam Olivera... Roditelji su me usmerili, trebalo je slediti taj pravac. Pokuala sam, ali
sve ee sam se saplitala i naravno plakala. Povraala sam po sebi, jer nisam znala ta i gde
kripi... Teko se prilagoavam. Oekujem da nauim da se nosim sa ivotom.26
Ja sam Petar i studiram elektrotehniku, a verovatno u biti stolar ... Voleo bih da otpu-
tujem u Afriku, da osveim oi i ivim sporo.27
Ja sam Olga i ivim sa mamom i tatom u lepom stanu... Oekujem zadovoljstvo u i-
votu i mrzim re patiti.28
... putovala bih u Peru, da nosim pono, pijem pia i hodam po praini.29
Ja sam Neboja i voleo bih da se bavim oivljavanjem... Sada sam u sobi. Vidim okvir
naoara i pare nosa. Gotovo.30
Tako defragmentisano socijalno generacijsko telo koje pulsira kroz mnotvo partikular-
nih vieslojnih strategija ignorisanja istorijskog procesa ne moe ni da materijalizuje/formu-
lie/verbalizuje nita vie od oseaja da je sve besmisleno jer je svaka socijalna akcija una-
pred osuena na propast. Pripadnici ove generacije tako neguju izvesno podozrenje prema
istoriji koju uzimaju u razmatranje samo u parodijskom kljuu unutar koga su u stanju da
se distanciraju od neizdrivog oseanja beznaa koje ona budi u njima. Zato njihov izbor
postaje aktivno ignorisanje istorijskog toka koji oseaju kao neprijateljski i osujeujui, kao
onaj koji zatvara mogunosti umesto da ih otvara, koji ih iskljuuje umesto da ukljuuje.
Oni oseaju da ih je istorija zloupotrebila i u izvesnom smislu rtvovala i zato joj okreu
lea povlaei se u intimni prostor privatnog koji proiruju na utrb socijalnog, rtvujui
ideju politikog. Potrebu za smislom u vremenu besmisla zadovoljavaju konstruiui eska-
pistiki virtuelni prostor uz pomo koga preivljavaju.
20
Isto, 5.
21
Isto, 8.
22
Isto, 11.-12.
23
Isto, 16.-17.
24
Isto, 20.
25
Isto, 40.
26
Isto, 44.
27
Isto, 52.
28
Isto, 55.
29
Isto, 59.
30
Isto, 63.

Rez 10 godina posle

Uprkos petooktobarskoj revoluciji i dramatinoj promeni reima ini se da se, na izve-
stan nain, malo toga promenilo u Srbiji. Stari reim je zamenjen novim, ali je novi, ini
se, umesto da uspostavi novi sistem ustrojstva drutva, u sudaru sa nasleenim problemi-
ma (nezaposlenost, ekonomske tekoe ...i tome slino) koje nije bio u stanju da razrei u
proteklom desetogodinjem periodu, u mnogim segmentima drutvenosti repetirao stari.
Ovakav rasplet socijalnog zapleta razoarao je veliku veinu generacije mladih koja se u
projekat socijalne promene31 investirala sa ogromnom strau i nadom. Naalost projekat
promene spoljanjih okolnosti unutar kojih se odvijaju njihovi ivoti nije ispunio probue-
na oekivanja. Povratno, to je doprinelo tome da osnovni postulati hegemonog konstruk-
ta, izgleda ostanu nepromenjeni. Umesto mogunosti zaposlenja i kakve-takve ekonomske
stabilnosti mladi su ponovo preputeni neizvesnosti Drutva koje nije u stanju da ponudi
bilo kakvu perspektivu generaciji na pragu ulaska u svet odraslih.
Vie od decenije duga socijalna destrukcija i kolektivna apatinost, koji su bojili ivote
mladih graana Srbije (i ne samo njih), simboliki su prekinuti petooktobarskim obrtom.
I zaista, za trenutak je izgledalo da je zaarani krug kolektivnog generacijskog eskapistikog
projekta simulacije32 prekinut i otvorena mogunost da se mladi ponovo integriu u dru-
tvo koje im nita nije ponudilo tokom prethodne dekade, a kojem su oni zauzvrat okrenuli
lea odbijajui da participiraju u njegovoj socijalnoj dinamici kroz kreaciju vlastitog virtu-
elnog konstrukta u kojem se ivot veini od njih inio jedino moguim. Na alost, opti-
mizam probuen ulinim protestima brzo je ustuknuo pred razoarenjima svakodnevice
koja, nije ponudila nita dovoljno kvalitativno razliito od one neprijateljske realnosti pret-
hodnog reima protiv koje su oni mobilisali svoje unutranje resurse i stavili ih u funkciju
organizovane socijalne promene. Razoarenje koje je usledilo ponovo je rastoilo oseanje
solidarnosti i pripadnosti odreenoj generacijskoj grupi koja se u trenutku petooktobar-
skog obrta konstituisala kao interesna politika grupa istomiljenika sa odreenim poli-
tikim programom proizalim iz mladalake udnje/fantazije o normalnom ivotu, o
emu svedoe i istraivanja Instituta za filozofiju i drutvenu teoriju iz 2002.,33 2005.34 i
2006. godine. Istraivanja pokazuju ve 2005. godine da graani vie nemaju oseanje da
svi zajedno uestvuju u istorijskom projektu izgradnje nove, bolje Srbije35 i da su velike
nade i projektovanje krupnih elja zamenili neim to bi se moglo nazvati rezigniranim
iekivanjem.36 ini se da su ispitanici 2006. godine u izvesnom smislu prestali da ie-
kuju da e se neto u skorijoj budunosti promeniti. Iscrpljeni problemima preivljavanja,
31
Longitudinalno istraivanje Instituta za filozofiju i drutvenu teoriju iz Beograda Politika i svakodnevni ivot sve-
doi o vanosti petooktobarskih deavanja unutar line mentalne hronologije mladih graana Srbije koji su i bili
glavni protagonisti ovih dogaaja. Mnogi od ispitanika, u prikupljenim intervjuima, u sociolokom delu istraivanja,
govorei o vlastitom ivotu, svesno ili nesvesno, ga dele na period pre i period posle petog oktobra. Ovakva narativ-
na strategija kao i komparativni uvid u sadraj onoga to se odnosi na pre i onoga to se odnosi na posle govore
o nadama i oekivanjima koja je ovaj, u trenutku u kome je istraivanje izvedeno ve, istorijski dogaaj probudio u
njima. Za veinu ispitanika peti oktobar simbolie trenutak ponovnog, dugo odlaganog, susreta sa realnim, u kome
su poverovali da je ivot izvan granica virtuelnog utoita moda ponovo mogu.
32
Isidora Jari, Generacija R: Pogled iz ugla mladih, Politika i svakodnevni ivot: Srbija (20002002), (ur. Z. Golu-
bovi I. Spasi . Pavievi), Beograd 2003., 282.
33
Isto.
34
Isidora Jari, U kandama izneverenih oekivanja, Filozofija i drutvo, br. 27/2005., br. 2, 75.-87.
35
Politika i svakodnevni ivot tri godine posle, Filozofija i drutvo, 27/2005., br. 2.
36
Isto.

oni su na pola puta da od bilo kakve fantazije o promeni postojeeg potpuno odustanu,
ba kao to su to, neki od njih, uinili s vlastitim politikim angamanom, te se prepustili
ivotu u okviru unapred zadatih koordinata.
O tom neizdrivom oseanju sapetosti unutar ogranienog (geografskog i mentalnog)
prostora, koji je limitiran spolja nametnutim ogranienjima/zidovima (mentalnim i fizi-
kim, realnim i virtuelnim, jednako stvarnim i intenzivnim) pie i svedoi mlada beo-
gradska spisateljica Barbara/Barbi Markovi u svojoj knjizi-romanu Izlaenje. Ona hrabro
pokuava da dekonstruie klaustrofobian duh beogradskog nonog ivota, uhvaenog u
zamku ritminog anesteziranja ritualnim praksama izlaenja koje potpomau konstru-
isanje simulakruma u kojem se ivot koji ukida/iskljuuje politiku i socijalnu realnost
svakodnevice naizgled odvija i tee. Tako Barbara Markovi, semplujui prevod romana
Hodanje Tomasa Bernharda, kultnog austrijskog pisca (ije pomenuto delo dosad, na a-
lost, nije prevedeno na srpski jezik), i dopisivanje/upisivanje delova teksta koji se odnose na
lokalni beogradski socijalni kolorit gradskog klabinga, prati i rekonstruie ritam i puls
generacije kojoj i sama pripada. Ona pripada generaciji mladih, zatoenih u simulakrumu
vlastitog razoarenja koji, kao i svaki konstrukt, uspostavlja vlastita pravila u odnosu na
koja se konstituie ivot/alterrealnost ivota njegovih protagonista. Bezvoljnost i predavanje
toku ivota nad kojim se nema kontrola, ivotu koji uznemiruje svojom nepredvidljivou i
ubija volju svojom izvesnou, istovremeno nudi iluziju koja tee ritmino repetirajui istu
unapred zadatu matricu/sempl na koju je nemogue uticati. Tenzija proistekla iz ovih teko
pomirljivih protivrenosti boji atmosferu beznaa jedne generacije zatoene u drutvu bez
realistine projekcije budunosti. Junaci njenog romana ive u svetu koji pulsira samo njima
znanim ritmom, tvorei koordinatni sistem koji formira logiku miljenja, delanja, utanja
samopodrazumevanja, jer: ...sve reenice koje se izgovore i pomisle i koje uopte postoje,
istovremeno su tane i istovremeno netane, za one koji to shvataju.37
Povratno, ova logika samopodrazumevanja iskljuuje svaki pokuaj suoavanja sa ima-
ginarnim tokom i silom stihije koja upravlja ivotima Markovikinih junaka koji se pre-
daju, bez pitanja, konstruisanoj artificijelnoj matici kako bi anestezirali vlastitu socijalnu
kritinost i nadu i preiveli:
Svako pitanje je potencijalno ubitano. [...] onaj koji je postavio pitanje [...] je socijalno
mrtav. Zasien. Zahvaljujui tome to ne moemo sve da formuliemo i samim tim nikada
sve apsolutno promislimo, mi egzistiramo, izlazimo... 38
Odsustvo suoavanja, ignorisanje oiglednog i izmetanje, odnosno proizvoenje novih,
nikad do kraja imenovanih znaenja odreenih simbolikih gestova, injenica realnosti i
samog socijalnog konteksta postaju nova simbolika mesta identifikacije za generaciju onih
koji oseaju da ih je drutvo, na izvestan nain, iskljuilo uskraujui im mogunost stvar-
nog izbora da participiraju u njegovoj socijalnoj dinamici. Oni pokuavaju da saznanje o toj
socijalnoj traumi amortizuju kreiranjem vlastitog paralelnog socijalnog univerzuma (kla-
binga, u sluaju Markovikinih junaka), koji predstavlja neku vrstu artificijelne protetske
ekstenzije uz pomo koje simuliraju postojanje svojih krnjih socijalnih ivota. Virtuoznost
izbegavanja susreta sa onim to jeste, stanjem stvari, koje ih moe suoiti s duboko po-
tisnutim oekivanjima i povrno prikrivenim oseanjem razoarenja proisteklim iz gubitka
vere u mogunost njihovog ispunjenja, limitiraju repertoar moguih izbora na umirujuu
37
Barbi Markovi, Izlaenje, Beograd 2006., 18.
38
Isto, 34.

dosadu koja titi od bolne istine da nada moda zaista ne postoji, ali istovremeno razara i
izjeda iznutra:
... pogledaj kako se ovi Beograani, koji ni ne vide da se neto dogaa, i koje niko nita
ne pita, [...] s kojima se, kada razmiljamo, uvek i uvek iznova identifikujemo zbog zajed-
nike rezervatske sudbine, [...] uasavajuom brzinom utope u/stope s/kobnu/oj/om beo-
gradsku/oj/om dosadu/i/om.39
Oni dosadu rasplinjuju mentalnim igrama interpretiranja i opravdavanja vlastite stra-
tegije preivljavanja, koja simulira/supstituira istinsku pobunu protiv drutva/socijalne/sup-
kulturne grupe koje/a iskljuuje, o kojoj duboko u sebi fantaziraju:
Izlaziti protiv mesta na koja izlazimo znai izlaziti protiv nepodnoljivog i uasnog...
Kad ne bismo stalno izlazili PROTIV mesta na koja izlazimo, nego U SKLADU s mesti-
ma na koja izlazimo [...] propali bismo u najkraem moguem roku [...] na najpatetiniji i
najtipiniji nain.40
Ipak, iskustvo njihovih blinjih, prijatelja, partnera, onih s kojima dele istu ili slinu so-
cijalnu sudbinu, iskljuenih i socijalno getoiziranih, ini ih svesnim sistemskih ogranienja
izbora koji su odabrali: ... postepeno mora propasti u kaljuzi ravnodunosti i gluposti, na
zabavama posle kojih se vie nikad ne oslobodi dosade [...] nikad ne oslobodi stanja koje
te takoe mora postepeno unititi.41
Ono to oni najdublje prieljkuju i o emu sanjaju jeste radikalan raskid, ali ih strah da
trenutak spoznaje nee preiveti blokira i uvek iznova odlae mogunost promene, vraajui
ih dobro znanom ritmu sempla izvan kojeg nemaju hrabrosti da iskorae:
Imati stila ne znai nita drugo nego raskrstiti s klupskom scenom i pre svega sa sobom
kao pripadnikom klupske scene. U jednom trenutku uopte vie nita ne prihvatati, znai
imati stila [...] sasvim jednostavno nita vie i u toj svakako revolucionarnoj spoznaji doi
sebi glave. Ali taj nain razmiljanja nezaobilazno dovodi do iznenadnog zasienja42 Jer,
beogradski klaber [...] kada je jednom poeo da izlazi [...] on mora da se samoobmanjuje
(svesno ili nesvesno) kako mu klabing donosi zadovoljstvo, ali mu on zapravo i u stvari ne
donosi nita osim uasa. [...] Bespomoan, lien mogunosti odlaska, mora da posmatra
kako se svakodnevno stvara stalno sve vea klupska dosada.43
Na udan nain literarni konstrukt ove mlade spisateljice estetski jasno i konzistentno
svedoi o generacijskom duhu mladih zatoenih u tranzicijskom rezervatu koji ogrania-
vaju geografske mee drave Srbije i traumi kvazi-izbora koju Markovikini junaci dele s
veinom mladih graana Srbije.
Mesto preplitanja
U trenutku kada su se pojavili romani, o kojima je u ovom radu bilo rei, prepoznati su
kao vesnici novog senzibiliteta na knjievnoj sceni Srbije, kojom je do tada suvereno vla-
dala postmodernistika poetika paradigma. Iako se Arsenijevi u svom romanu jo uvek
39
Isto, 23.
40
Isto, 13.
41
Isto, 40.
42
Isto, 14.
43
Isto, 21.-22.

oslanja na temu pokuaja rekonstrukcije slike graanskog drutva popularnu kod odree-
nog broja autora na srpskoj knjievnoj sceni, on joj prilazi i obrauje je u urbano-subkul-
turnom kljuu, koji je u isti mah razvija i subverzira na nivou diskursa/pristupa temi i
poetike paradigme koja se u njegovom sluaju oslanja na dobro balansirane i strukturno
osmiljene realistike detalje. Ovi detalji samom romanu daju autentini peat i emotivnu
uverljivost, gradei jedan posve novi pristup poetikom odnosu izmeu stvarnosti i fikcije
knjievnog konstrukta koji se najkrae moe opisati kao direktan i jednostavan u odnosu
na, u tom trenutku aktuelnu poetiku paradigmu u savremenom srpskom romanu. Odluka
irija da 1994. godine romanu U potpalublju dodeli NIN-ovu nagradu oznaava simboliki
prelomni trenutak u kome je knjievna kritika prepoznala i na izvestan nain priznala da
se jedna nova poetika pojavila i stupila na knjievnu scenu Srbije. Ono to se ini najzani-
mljivijim kvalitetom ovog poetikog diskursa jeste anrovski pristup unutar koga stvarni
dogaaj koji se pria subverzira svaki pokuaj uspostavljanja poetike dominacije postmo-
dernog govora istorijske meta fikcije44 konektujui itaoca na najdirektniji nain sa genera-
cijskim bolom (stanjem generacijskog duha) koji obeleava lino iskustvo autora i njegovih
knjievnih junaka u istorijskom trenutku nastanka knjievnog dela. Lino postaje jedino
vano, jer ni jedna druga realnost vie nije bitna. Bol rastae sve obrise moguih socijalnih
i politikih konteksta, osim onih najlinijih i najprivatnijih.
U tom smislu Valjarevi odlazi i korak dalje eksperimentiui s jedne strane sa knjiev-
nom formom, a sa druge strane sa vlastitom knjievnom poetikom. U pogledu knjievne
forme on se opredeljuje za formu dnevnikog zapisa koja naglaava autorovo interesovanje
za lino i unutranje, pre nego za iri socijalni kontekst. Izvesno oseanje socijalne izolova-
nosti mogue je isitati i iz konstrukcije glavnog lika, ulinog etaa pripovedaa koji belei
vlastite misli i iskustva hodajui kroz prostorno relativno ogranien koridor, koji ine Bule-
var Revolucije u Beogradu i njegove okolne ulice, uvek iznova i iznova. Realistiki kontekst
etnje ovim delom grada on obogauje naturalistikim minijaturama i specifinim lirsko
meditativnim pogledom na svet koji ga okruuje, koji je u isto vreme svedoanstvo o nje-
govoj emotivnoj empatinosti u odnosu na Druge, ali i odlunoj distanci prema bilo kakvoj
vrsti i mogunosti vlastitog organizovanog socijalnog i politikog angamana. Valjareviev
junak predobro razume socijalni kontekst da bi imao ikakvih iluzija i zato bira poziciju
posmatraa, a ne uesnika, onoga ko belei, a ne onoga ko tumai, drei se na bezbednoj
distanci od bola koji direktan kontakt sa tom realnou nuno nosi, a koji on svesno ne eli
da ponovo inkorporira u vlastito iskustvo jer je jasno da ga je odavno iskusio.
Na udan nain upravo ta elja glavnih junaka ova dva romana da kontroliu i doziraju
koliinu bola koja dolazi Spolja i kontaminira i suava lini prostor Unutranjeg povezuje
ova dva, u raznim aspektima, posve razliita romana. Oba svaki u svom poetikom kljuu
govore o generacijskom pokuaju da se prui otpor nezadovoljavajuoj realnosti i senzibili-
tetu koji ona nosi, a koji se osea kao stran i iskljuujui u odnosu na vlastiti sistem vred-
nosti. I dok su Arsenijeviev i Valjareviev junak/narator u konfliktnom odnosu prema
ratno-nacionalistikom hegemonom kulturnom konstruktu realnosti s poetka 1990-ih
godina, koji doivljavaju kao neprijateljski i iskljuujui prema vlastitoj socijalnoj i supkul-
turnoj grupi, Markovikina junakinja istrauje istu mogunost pruanja otpora iznutra u
socijalnom okruenju koje vie nije obojeno ratno nacionalistikom retorikom. Ali, uprkos
ovoj izmenjenoj socijalnoj i kulturnoj panorami njena junakinja se suoava sa istim osea-
44
Linda Haion, Poetika postmodernizma, Novi Sad 1996.

njem osujeenosti i nemogunosti da konstruie vlastiti ivot u saglasju sa njenim intimnim

eljama i fantazijama. Na ovo frustrirajue oseanje osujeenosti ona odgovara slinom in-
dividualnom strategijom redizajniranja vlastitog unutarnjeg sveta, unutar koga pokuava da
ostvari ivot bez bola koji proistie iz oseanja socijalne nevidljivosti i kulturne skrajnutosti
koje proima sve aspekte njenog socijalnog i linog ivota.
Da li e ovaj motiv proirenja intimnog prostora Unutranjeg pod pritiskom osujeuju-
eg sveta Spoljanjeg nastaviti da okupira imaginarni kulturni prostor autora mlae genera-
cije u Srbiji ostaje da se vidi. Jedno je sigurno, koordinate kojima pomenuti autori iscrtavaju
kontrakulturna virtuelna utoita svojih knjievnih junaka, miljama udaljena od rutine
svakodnevice drutva unutar kojih se odvijaju njihovi lini i knjievni ivoti, predstavljaju,
sa jedne strane, materjalizaciju nezadovoljstva koje proima generacijsko supkulturno telo
prema kome oseaju pripadnost, a sa druge strane, snano svedoanstvo o snazi i vitalnosti
sopstvenih autora da preive neizdrivo i konstruiu makar i virtuelni prostor u kome nji-
hove fantazije mogu postati mogue, a spoljanji svet drugaiji. Kako god, u vremenu koje
dolazi pred svima nama koji delimo sudbinu regiona o kome govore pomenuti autori stoji
ozbiljan zadatak da osujeujui spoljanji svet uinimo podnoljivijim za ivot ili e Barbi
world (p)ostati naa jedina mogua realnost.
Counter-Culture of Virtual Shelters in the

Contemporary Serbian Prose: Vladimir Arsenijevi,
Sran Valjarevi, Barbara Markovi
Abstract: The paper discusses the contracultural escapist construct of escape to internal security,
which appears as a motif in the three analyzed contemporary Serbian novels by the authors from
younger generation (Vladimir Arsenijevic, Srdjan Valjarevic, Barbara Markovic). Each of these
three novels, in their own way, illuminates the fragments of the everyday reality of urban young
generation in Serbia in late twentieth and early twenty-first century. The paper tries to decode and
discuss the generational strategy that members of young people generation choose in different so-
cial in order to found and / or free space within the already given coordinates of the social system
in an intensive process of transformation for their own social, emotional and political desires, fan-
tasies and needs.
Key words: social change, cultural hegemony, subcultural practice, contra culture, literature.
Literatura
Vladimir Arsenijevi, U potpalublju, Zagreb 1998.
Thomas R. Bates, Gramsci and the Theory of Hegemony, Journal of the History of Ideas, 36/1975.,
br. 2, 351.-366.
Christine Buci-Glucksmann, Gramsci et l etat: Pour une theorie materialiste de la philosophie
(Gramsci and State: One materialistic theory of philosophy), Paris 1975.

an Bodrijar, Simulakrum i simulacija, Novi Sad 1991.

R. W. Connell, Masculinities, Berkeley Los Angeles 1995.
R. W. Connell, Gender and Power, Cambridge 1987.
Zagorka Golubovi Ivana Spasi ore Pavievi (ur.), Politika i svakodnevni ivot: Srbija
(2000-2002), Beograd 2003.
Antonio Gramsci, Il materialismo storrico e la filosofia di Benedetto Croce, Torino 1948.
Stjepan Gredelj, Politika kultura mladih, Mladi izgubljeni u tranziciji, Sreko Mihajlovi
(ur.), Beograd 2004.
Linda Haion, Poetika postmodernizma, Novi Sad 1996.
Isidora Jari, U kandama izneverenih oekivanja, Filozofija i drutvo, br. 27/2005., br.2,
75.-87.
Isidora Jari, Generacija R: Pogled iz ugla mladih, Politika i svakodnevni ivot: Srbija
(2000-2002), (ur. Z. Golubovi I. Spasi . Pavievi), Beograd 2003., 273.-284.
Isidora Jari Zagorka Golubovi Ivana Spasi, Politika i svakodnevni ivot tri godine po-
sle (uvodna beleka), Filozofija i drutvo, 27/2005., br. 2, 9.-12.
Leek Kolakovski, Glavni tokovi marksizma III, Beograd 1985., 249.-285.
Barbi Markovi, Izlaenje, Beograd 2006.
Salman Rudi, Imaginarni zaviaji, Polja, 52/2007., br. 448.
Sran Valjarevi, Zimski dnevnik, Beograd 1995.

23.
NOVE SPOZNAJE O VLADANU DESNICI*
Duan Marinkovi
Saetak: Autorov je cilj interpretirati nekoliko manje poznatih aspekata ivota i umjetni-
kog stvaranja Vladana Desnice, a o kojima se do sada znalo malo ili gotovo nita. Iz ireg
sociokulturnog konteksta pokuava otvoriti nova pitanja s njima u vezi te skrenuti panju na
nove spoznaje o Desniinu radu i ivotu do kojih je doao radom na dva toma Hotiminog
iskustva/Diskurzivnoj prozi Vladana Desnice te piui Biografiju Vladana Desnice. Dakle, ri-
je je o uvidima steenima prouavanjem autorove zaostavtine, arhivske grae pohranjene
u arhivama kulturnih, znanstvenih i drutvenih institucija te arhiva pojedinaca s kojima je
Desnica za ivota bio u odreenom odnosu.
Kljune rijei: Vladan Desnica, Hotimino iskustvo/Diskurzivna proza Vladana Desnice,

Biografija Vladana Desnice.
U
svome bih izlaganju o novim spoznajama o Vladanu Desnici htio da interpretiram tek
nekoliko aspekata onih sadraja to se navezuju na linost i djelo Vladana Desnice, a o
kojima se do sada znalo malo ili gotovo nita. Budui da tog materijala ima podosta,
ovom e prilikom biti najmanje rijei o onome po emu je postao nezaobilazno ime kulture,
a to je njegov literarni opus, odnosno ona graa koja se obuhvaa sadrajem tradicionalnog
pojma knjievnost: njegova romaneskna i pripovjedna djela. Razloga za takav postupak je
vie, a centralni je sadran u pretpostavci da uglavnom svi poznajemo Desniina djela i
da se o njima ve formirao manje-vie vrst i prepoznatljiv interpretacijski okvir pa ga ni-
je potrebno elaborirati te da se o njima nema bitno novog nita rei. Zato se izlagau ini
adekvatnim da ne obnavlja dobro poznate i provjerene uvide u pojedinana djela, nego da
iz ireg konteksta eventualno dijalogizira s dosadanjim uvidima te da skrene panju na
nove spoznaje o Desniinu radu i ivotu do kojih je doao radom na dva toma Hotiminog
iskustva/Diskurzivnoj prozi Vladana Desnice te sadanjem pisanju velike Biografije Vladana
Desnice, dakle, uglavnom grae koja se otkrila prouavanjem autorove zaostavtine, arhiv-
ske grae pohranjene u arhivama kulturnih, naunih i drutvenih institucija te arhiva po-
jedinaca s kojima je Desnica za ivota bio u prijateljskom, profesionalnom ili bilo kakvom
drugom odnosu itd.
Iz takve orijentacije mogu se izluiti tri centralne teme: 1. novi elementi u konstituira-
nju znaka Desnica u knjievno-historijskom diskursu/iskustvu, 2. graanska i stvaralaka
* Ovaj tekst nastao je na osnovu dva predloka, tj. na temelju predavanja to ga je u povodu 40 godina od smrti Vla-
dana Desnice autor odrao u Biblioteci SKD Prosvjeta u Zagrebu u novembru 2007. godine i na Desninim su-
sretima 2008.

biografija pisca i 3. interpretacija autorove zaostavtine s posebnim naglaskom na literarnoj

grai iz te zaostavtine.
elio bih da se podsjetimo na Vladana Desnicu i da ukaemo na njegov manje poznat
lik, jer je zbog brojnih razloga bio prekriven nepoznavanjem s jedne strane svjesnom od-
lukom autora koji nije volio govoriti o sebi, ali i zbog svjesnog zaborava knjievne histo-
riografije koja zbog svog konformizma neke teme nije htjela sistematino da istrai, izbje-
gavajui na taj nain ukljuivanje niza tema u javni diskurs. Ovo izlaganje bit e zbog toga
dijelom usmjereno upravo u tom pravcu da se artikulira nekoliko novih spoznaja do kojih
se dolo istraivanjem prvenstveno njegove zaostavtine pa je omoguen i nov uvid kako u
biografiju samog autora, ne samo graansku nego i stvaralaku njegovu biografiju, tako i u
ona rubna podruja knjievnosti i knjievnih djela, a to ih opet trai i nalae sagledavanje
koje svoju poziciju konstituira s nivoa poznavanja autorova literarnog opusa u cjelini. Ve
dosadanji uvid u tu problematiku trai od tumaa njegova literarnog opusa da ga u cjelini
integrira u interpretaciju koja ne moe izbjei a da nije u odreenom aspektu i novo sagle-
davanje. Stajati pred opusom koji i do danas na odreeni nain jest otvoren znai stajati
pred opusom za kojim se kontinuirano traga, jest kontinuirano traganje za onim upisanim,
oznaenim tim opusom, jer autorski opus nije tek njegova bibliografija nego i sve ono to je
uestvovalo u njegovu konstituiranju, oznaavanju. Utoliko je vrlo vano i kako sam autor
misli svoju stvaralaku proizvodnju i kako razumijeva uope smisao umjetnosti u cjelini a
ne samo knjievnost.
A radi se o piscu koji vidi literaturu kao moda ono rijetko pribjeite pomou kojega,
kao to kae i sm, autor kontinuirano opominje sebe i druge da svojim stvaralakim ra-
dom radi na nikad ostvarenom oovjeenju ovjeka. Smisao te mitske prie o oljuenju
ovjeka koju Vladan Desnica nakon svih svojih iskustava kako stvaralako-umjetnikih
tako i egzistencijalnih saopava sam sebi i drugima kao temeljnu spoznaju o umjetnikoj
proizvodnji, prvenstveno je konstituirana njegovim cjelokupnim stvaralakim radom, ali je
javno osmiljena i artikulirana u jednom od njegovih kljunih intervjua, a o emu u kas-
nije rei neto vie intervjui su, naime, u jednom periodu bili gotovo jedina mogunost
neposrednog javnog komuniciranja s drugima. Desnica je bio jedan od onih autora koji je
imao dovoljno snage i umijea da iznese i pronese svoju individualnost u vremenu kada nije
bilo lako, kad je bilo ponekad i po cijenu graanske hrabrosti, teko govoriti u svoje perso-
nalno, u svoje lino ime i iz vremena gdje se svojim djelovanjem nije dijelio od kolektiva,
nije distancirao od njega, iako svoju literaturu nije pisao za kolektivistiki mi.
Eto, etrdeset godina od autorove smrti podsjeamo se na njegovo djelo i ivot, to je
sigurno simboliki in, kao to ovjek jest nekakva svojevrsna simbolika ivotinja, ili ne-
kakvo simboliko bie, pa se okupljamo oigledno oko jednog simbolikog znaka perpe-
tuirajui tako jo jednom to dublje iskustvo ljudske zajednice u potrebi da odamo poast
pojedincu kojega djelo uvjerava kako ti simbolizirani oblici ljudskog okupljanja nisu ispra-
njeni od onog smisla zbog kojeg su i nastali. Ovom prilikom radi se o 40 godina od smrti
autora, i opet u kontekstu uokvirenih brojeva, dakle, kada kultura reagira prisvajajui iza-
brane modele kulturnih proizvoda kako bi na taj nain opravdala svoje vlastito kulturno
iskustvo, znai zbog svojih potreba u kontekstu cjeline iskustva drutvene zajednice. To
se radi i sa znaajnim autorima, to se radi takoer i s autorima od daleko manjeg znaenja
negoli to je Vladan Desnica. U ovom sluaju radi se o autoru potvrene umjetnike vri-
jednosti koju legitimira i provjera u brojnim drugim kulturama i jezicima: prevodi njego-
vih tekstova i njihova knjievno-kritika valorizacija takoer upozoravaju na autora visoko

Nove spoznaje o Vladanu Desnici 243
izgraene svijesti o tome to je vrijedan umjetniki proizvod. Ili kao to bi on sm kazao:

Knjievna djela moemo ipak, sumarno podijeliti na dvije kategorije: u punom smislu
vrijedna i vie ili manje nevrijedna. Ovako rigorozan stav, gotovo apodiktian, ukazuje
s kakvom rigoroznou je procjenjivao i vlastite tekstove drei pod kontrolom svoj stvara-
laki narcizam. Knjievno djelo je ili umjetnost ili to nije.
Polazei od istih ili slinih stavova, smatram da njegov literarni opus i njegovo literarno
djelo jest vrijednost i da jest jedan od onih opusa koji jo uvijek provocira spoznajnu svijest
ne samo profesionalno nego i privatno. Pogotovo to opus Vladana Desnice egzistira isto-
dobno kao knjievno-historijska graa u dvije kulturne i knjievno-naune paradigme, u
mnogo emu sline i u poneem tek razliite. To je prvenstveno paradigma hrvatske knji-
evnosti i hrvatske knjievno-historijske akcije i s druge strane srpska. /Naravno, pitanje
njegove pozicije u kontekstu kulture i knjievnog rada Srba iz Hrvatske posebno je pitanje
koje bih ovom prilikom ostavio po strani, iako se polako i ta pozicija artikulira i osamo-
staljuje./
Da bi bilo jasnije to elim interpretirati u tom kontekstu, potrebno je napraviti globalnu
projekciju o tome to je novo na planu opusa Vladana Desnice to se tie hrvatske i srp-
ske kulturne i naune paradigme, jer postoji razlika, odnosno uspostavlja se razlika upravo
nakon ovog uasnoga iskustva to ga prolaze ovi prostori i njihove kulture unatrag skoro
puna dva desetljea i gdje se snano izmijenilo razumijevanje ili prezentiranje ili interpre-
tacija Desniina opusa. S jedne strane Desniin je opus bio zarana integriran u hrvatsku
knjievnu i kulturnu svijest i tradiciju kao jedan od kljunih knjievnih opusa i tu se bit-
no nova nita nije dogodilo i ne dogaa. To se potvrdilo i u najrecentnijim tumaenjima
u Hrvatskoj. Dodue, relativno je rijetko i u specijalnim povodima pisano u posljednjih
dvadesetak godina o Vladanu Desnici u hrvatskoj knjievnoj historiografiji, ponajvie pri
izdanjima pojedinih djela za potrebe obavezne kolske lektire u obliku predgovora ili po-
govora. Meutim, bitno se izmijenio odnos srpske knjievne historiografije i s obzirom na
tumaenje njegova opusa i s obzirom na njega kao linost.
To sagledavam s ove pozicije: autor i njegov knjievni opus ne postoje sami po sebi nego
i po knjievno-historijskom radu na njemu, jer nema toga teksta koji zadobija svoju pozici-
ju u nekoj kulturi trajno i nepromjenjivo. Kultura, svaka pojedinano, i ako hoete, ljud-
ska kultura u cjelini funkcionira na taj nain da bira svoje reprezentativne tekstove, ona ih
prisvaja, konstituira te tekstove, te opuse itd, jer zbog svojih potreba za uvrenjem i arti-
kulacijom vlastitog trajanja, pa moda i njegova opravdanja, iz tih opusa preuzima, uzima
za sebe upravo ono to joj treba i ime se javno legitimira. Utoliko, naravno, mislim da i
Desniin opus upravo zbog ove izmijenjene drutvene, ako hoete drutvene i, ako hoete,
politike paradigme na ovim prostorima u mnogo emu trai novo iitavanje, jer studijem
toga opusa moemo pratiti i smjenu ideolokih koncepata knjievne kritike i nauke o knji-
evnosti u odnosu na sebe same kao drutvenu praksu u obje kulturne i naune sredine te
u odnosu na Desnicu. I ne samo zbog opisa njihova meusobnog odnosa, prije svega kroz
cijeli 20. vijek, neovisno o tome to je opis tog odnosa viestruko provokativan i na dijakro-
nijskoj i na sinkronijskoj ravni. Podsjetio bih samo na nekoliko injenica: 1995, neovisno o
tome to je bila 90. godinjica autorova roenja, praktino nije bilo niti jedne manifestacije
kojom bi se obiljeio na odreeni nain taj datum. Ni u hrvatskom ni u srpskom kultur-
nom prostoru. Meutim, 1997. realiziran je povodom 40-godinjice izlaska romana Prolje-
a Ivana Galeba i 30-godinjice od autorove smrti simpozij o Desniinu knjievnom djelu
u organizaciji SKD Prosvjeta iz Zagreba i Katedre za srpsku i crnogorsku knjievnost te

Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, simpozij koji je bio i emocional-

no napregnut, jer se po prvi puta govorilo na nain koje je vrijeme tada omoguavalo, o
uvjetno recimo temi: srpski autor iz Hrvatske u nauci o knjievnosti. Bar su tu intonaciju
formirali i posebno naglasili mediji.
Prije te manifestacije izila su, dodue, Izabrana dela Vladana Desnice u etiri knjige1
u redakciji Stanka Koraa i Jovana Radulovia 1993. godine i to izdanje bit e dugo jedi-
no kompleksnije prezentiranje Desniina djela u srpskoj i hrvatskoj sredini sve do poet-
ka novog milenija, 2005. godine, kad e biti objavljene dvije zanimljive knjige s kojima e
se otvoriti novi pogledi i na planu studija njegove poetike i na planu esejistiko-polemi-
kom: Jovan Radulovi objavit e knjigu polemikih tekstova Vladana Desnice Progutane
polemike,2 uglavnom neobjavljenih, zatim izbor iz Desniinih intervjua Djelo nastaje dalje
od pisaeg stola,3 a Radomir Ivanovi najkompleksniju studiju o estetikim i poetikim
pogledima Vladana Desnice Po sunanom satu: poetika i estetika Vladana Desnice.4
Ipak, tek e 2005. godina biti ta prelomna godina gdje e se dogoditi i to da autor dobija
jednu interpretaciju s pozicije svih reprezentativnih nosilaca naune svijesti u najistaknuti-
jim intelektualnim sreditima Hrvatske i Srbije. To se ponovilo i lani i to se ponovilo i ove
godine. Ulazimo ve u jedan period kada se taj opus bez ikakvih dodatnih rubno-literarnih
optereenja, nego naelno knjievno-drutvenih, promatra i pokuava da se osmisli nau-
no i struno. Naime, u tom kontekstu moram spomenuti i ovo: 2005. godine imali smo u
Zadru jedan simpozij, gdje je jedna od podtema tog simpozija, bili su to prvi Zadarski fi-
loloki dani, bio upravo literarni opus Vladana Desnice. Bio je meutim i u Zagrebu jedan
simpozij to ga je organiziralo SKD Prosvjeta i Drutvo hrvatskih pisaca i gdje se ulo ne-
koliko vrlo relevantnih referata o opusu, a pogotovo o pojedinim aspektima toga opusa.
Meutim, onako kako je reagirao Beograd u obiljeavanju stogodinjice od autorova
roenja bilo je apsolutno nestandardno, naprosto fascinantno: praktino se Beograd kao
knjievna i kulturna sredina pozicionirala kao kulturna zajednica koja hoe da obuhvati
cjelinu njegova stvaralakog rada i da definitivno potvrdi integraciju Desniina opusa u
prostor kanoniziranih knjievnih opusa srpske knjievnosti i kulture te na taj nain do-
datno nadoknadi ono to je vremenom srpska knjievna kritika i nauka propustila. Vie
knjievna historiografija, bez obzira na Istoriju srpske knjievnosti Jovana Deretia5 koji
ga ukljuuje u korpus historije srpske knjievnosti, nego knjievna kritika koja je pratila
Desniin rad i promptno reagirala na izlazak svakog njegovog djela. Organizirana je veli-
ka, reprezentativna izloba u Biblioteci grada Beograda, cijeli je septembar bio praktino u
znaku Vladana Desnice: govorilo se o njemu na radiju u vie navrata, na televiziji, odran
je u organizaciji Biblioteke grada Beograda nauni simpozij, prvi puta su se ule njegove
kompozicije u izvedbama renomiranih umjetnika, projiciran je film Koncert i tumailo
Desnicu kao scenaristu, raspravljalo se o Desnici kao kritiaru, ali i o recentnoj knjievnoj
kritici u Srbiji itd, dakle, otvoreni su na adekvatan nain svi prostori autorove stvaralake
aktivnosti, pogotovo oni koji su bili zapostavljeni u opoj literaturi o njemu.
To je onaj realan kontekst formiranja moje pozicije sagledavanja onoga to je izmijenjena
historijska praksa uinila sa Vladanom Desnicom i njegovim djelom. Indikativno je to da
1
Vladan Desnica, Izabrana dela Vladana Desnice I-IV, (pr. Stanko Kora Jovan Radulovi), Beograd 1993.
2
Vladan Desnica, Progutane polemike, (pr. Jovan Radulovi), Beograd 2001.
3
Jovan Radulovi, Djelo nastaje dalje od pisaeg stola razgovori sa Vladanom Desnicom, Beograd 2005.
4
Radomir Ivanovi, Po sunanom satu: poetika i estetika Vladana Desnice, Novi Sad Banja Luka Beograd 2001.
5
Jovan Dereti, Istorija srpske knjievnosti, Beograd 1983. [3., proireno izdanje 2002.]

ova dva toma ponovo tampanih ili dosad netampanih tekstova Vladana Desnice, o emu
je bio govorio profesor Sekuli, a to je Hotimino iskustvo/Diskurzivna proza Vladana De-
snice do danas na primjer u Hrvatskoj nisu recipirana uope. Ali ni u Srbiji, osim na Radio
Beogradu i opet s posebnom svrhom i u posebnom kontekstu. Prema tome, s jedne strane
imamo stvaran interes i potrebu da se o Desnici govori, a s druge, kad se ponudi povod za
taj razgovor, nastaje utnja, iako se u tim tomovima nude zainteresiranim tumaima De-
sniinog opusa brojni nepoznati tekstovi tog autora: u objema knjigama nalazi se realno
jedna cijela knjiga neobjavljenih njegovih eseja, vrlo indikativnih, zanimljivih i provoka-
tivnih eseja koji nalau naunu i strunu provjeru do sada znanog pa moda i svojevrsnu
redefiniciju, iako je malo preotro rei redefiniciju, ali sasvim sigurno trae nanovo iita-
vanje kompletnoga perioda izmeu negdje 1950. i 1957. ili 1960. godine gdje je Desnii-
na pozicija s jedne strane kao graanskoga ja, odnosno intelektualca u vremenu i s druge
strane rezultat njegovih djela u mnogo emu drukiji nego to je knjievna historiografija
o tome do sada mislila i misli. to je to to je do sada s jedne strane priznato, ali jo nije
adekvatno i cjelovito interpretirano, odnosno nije interpretirano na nain kao to to trai
objektivan uvid upravo u taj historijski kulturni period? To su prvo Desniina esejistika,
a u tom kontekstu posebno njegova polemika, zatim njegova kritika (filmska, kazalina,
likovna, knjievna), njegovi intervjui i razgovori.
Dakako, o tome se moe tek danas cjelovitije misliti kada se proitaju svi pronaeni
tekstovi i dio objavljenih iz zaostavtine i njegovi intervjui. Jer je dosadanjim uvidom u
tu grau prije izlaska tih knjiga bila sagledljiva u principu samo njegova esejistika i to do-
minantno navezana na interpretaciju poetike njegovih pripovjednih tekstova, romana i
pripovijedaka, a do kompletnog sagledavanja njegove diskurzivne proze nije se moglo do-
prijeti. Ponajmanje je poznat njegov polemiki angaman, jer se nije poznavala cjelokupna
Desniina intervencija u drutvenu i intelektualnu praksu vremena ne samo u Hrvatskoj
nego uope u Jugoslaviji onog vremena. Govorimo na primjer: 1952. godina, pa Kongres u
Ljubljani, pa po prvi put se javno govori kako je Partija ili marksistika ideologija kao vlast
odustala od kontrole nad pravom autora da slobodno realiziraju svako svoju individualnu
poetiku praksu.
Desnica demonstrira od poetka ne samo svojom primarnom stvaralakom, fikcional-
nom praksom, dakle formiranjem svojih fikcionalnih tekstova nego i polemikama, nego i
feljtonima, nego i esejistikim tekstovima slobodu javne rijei i pravo autora na slobodan
izbor poetikog modela koji mu treba za njegove stvaralake namjere. Nije se ustruavao
da predlae i nudi oblike djelovanja od kojih su drugi bjeali u nastojanju da razlabavi
okotalu, sterilnu, hladnu i monotonu prezentaciju knjievnosti i pojava oko knjievno-
sti, da otvori dijalog o smislu knjievnosti i umjetnosti u drutvu, jer je smatrao da o tom
ne postoji nikakav konsenzus, ve da su miljenja razliita, dijaloka i utoliko podlona
naunoj i strunoj provjeri. To razbijanje iluzije o monolitnom shvaanju umjetnosti, to
ukazivanje na individualno u umjetnosti, to plediranje na drugaije miljenje o pitanjima
koja nisu nauno rijeena bio je krimen koji je skupo platio, jer se drznuo da ukae na
naunu i strunu nekompetenciju institucionalno visokopozicioniranih pojedinaca. Ide-
oloka diskvalifikacija Desnice bila je tek efikasno sredstvo za eliminaciju polemikog ja
koji postavlja kompetentna pitanja. Ono to se oigledno jo do danas provlai na odreen
nain kao sadraj koji nije pretresen ili ozbiljnije oznaen, a zbog kojeg je Desnica bio sa
porodicom i te kako oznaen, jest javno prokazivanje njega kao drutveno neprihvatljivog
pojedinca, pojedinca kojeg treba kao stigmatiziranog izolirati. Mehanizam je funkcionirao

besprijekorno. Realno je to znailo ovo: iako je imao irok krug prijatelja i znanaca, on se
ubrzano osipao tako da je ubrzo spoznao to znai drutvena izolacija, da je nezatien bilo
kakvom drutvenom koterijom ili bilo kakvim drutvenim udruenjem, osim lanstvom u
Drutvu knjievnika Hrvatske, da je bez mogunosti objavljivanja u najveem broju aso-
pisa u Hrvatskoj pa je bio prisiljen da zarauje na poslovima realizaciju kojih uznemirena
ruka nasilnika u kulturi nije mogla da sprijei: prekucavanjem tuih tekstova, selektivnim
prodavanjem asopisnih rariteta domaim i stranim bibliotekama iz porodine biblioteke
itd. Knjievna historiografija nije o tome jo uvijek rekla svoju punu rije, neovisno o to-
me to e o tom dugu prvi progovoriti Vlatko Pavleti 1987. godine kada objavljuje u beo-
gradskim Knjievnim novinama tekst Pravda za Desnicu i gdje poziva na novo itanje De-
snice, pogotovo u onom kontekstu koji je tu najzanimljiviji i to knjievnu historiografiju
bi moralo da obavezuje, a to je sagledavanje Desniina angamana u kontekstu naprosto
otvaranja, irenja javnog prostora utjecaja individualnog ja stereotipnim javnim modelima
ponaanja usprkos, a to je Desnica u svoje vrijeme netedimice radio, netedimice, dakle
u svakoj prilici koja mu se ukazala.
Sreom nije to predugo trajalo, jer su ipak postepeno nastupala nova vremena na tragu
onih procesa koji su donekle zakanjelo, ali neumitno, uslijedili nakon konfrontacije sa sta-
ljinovskim modelom 1948. godine. Nije ni adekvatno ni pravo rei sreom nije to predugo
trajalo, jer e ga do kraja ivota pratiti repovi javnih i osobito toboe anonimnih progoni-
telja. A da su ti procesi tekli sporo, oprezno i da se na njih budno pazilo, svjedoe i situacije
u kojima se Desnica nalazio. Naime, radilo se o svojevrsnom pseudoparadoksu: da Desnicu
podravaju knjievne institucije svaka njegova knjiga biva nagraena (nagrada Drutva
pisaca Jugoslavije za zbirku pripovijedaka Olupine na suncu 1952. godine; nagrada za zbirku
pripovijedaka Tu, odmah pored nas Drutva knjievnika Hrvatske 1954. i Zmajeva nagrada
za roman Proljea Ivana Galeba 1957. godine) s jedne, a da ga istodobno estoko napadaju i
osporavaju utjecajni, visoko institucionalno pozicionirani pojedinci s druge strane.
Taj se pseudoparadoks ogleda i u situacijama kad mu se otvore stranice mladih knji-
evnika. Naime, Desnicu su vrlo brzo prepoznali mladi ljudi kao onaj stvaralaki ja ko-
jega pozivaju i prizivaju htijui imati kao podrku autora od ugleda u trenutku kad ulaze
u knjievni ivot, jer su ve bili svjesni kako se njihovi pogledi na knjievnost i umjetnost
razlikuju od javno proklamiranih i podravanih. Meu najbliima po pogledima bio im je
Desnica, neovisno o tome to iza Desnice stoji relativno skroman opus. Kada se pokreu
Krugovi urednitvo zove Desnicu da surauje u Krugovima na to se on promptno odazi-
va. alje im, kao to nam je svima poznato, u ono vrijeme provokativne eseje/zapise koji
izlaze pod zajednikim nazivom Zapisi o umjetnosti to je zanimljivo i u jednom drugom
kontekstu da je radio na objavljivanju knjige eseja, jedine knjige koju nikada nee obja-
viti, iako ju je planirao i na njoj radio jo pred 2. svjetski rat, a poetkom petog desetljea
imao i dogovorenu.6 Meutim, im se javila otra, ideoloki diskvalificirajua kritika tih
njegovih pogleda, sami Krugovi automatski odustaju od daljnjeg objavljivanja i to bez ika-
kvog objanjenja, to Desnicu toliko udi da kae, da ne moe da razumije da asopis koji
je objavio njegove tekstove i objavio napade na njega zbog gledita u tim tekstovima nee
da objavi i moju obranu. Dakle, radilo se o jednoj situaciji koja jasno oslikava sudionike
u kulturnom ivotu kao graanske linosti s obzirom na odnos prema knjievnoj vlasti i
6
S Nikolom Paviem, tadanjim tajnikom Matice hrvatske, dogovorio je knjigu eseja, kritika i feljtona 1954. godine
pod naslovom Eseji i kritike, da bi na kraju, kad je postalo potpuno jasno da od dogovorene knjige nee biti nita,
knjizi dao adekvatniji naslov Nalija.

ugroenom pojedincu. Radilo se s jedne strane o pozicioniranju Vladana Desnice kao in-
dividualnoga graanskoga ja u odnosu na javni kolektivni mi i kao takvoga ga prepoznaju
pa ga zato mladi stvaraoci koji tek nastupaju, stavljaju kao svojevrsnu perjanicu ispred sebe,
neovisno o tome to e vrlo brzo, kao to to ova anegdota o kratkotrajnoj ljubavi izmeu
Krugova i Desnice demonstrira i bez imalo skrupula i obaveza prema javnoj rijei odustati
od njega. Sve to dodatno otkriva kakva je bila pozicija Vladana Desnice u onome vremenu
i kako su se legitimirali drugi u odnosu na njega. Redakcije mu esto odbijaju da objave
naruene tekstove, uglavnom bez ikakva objanjenja.
To preuivanje i nemogunost da brani svoje stavove prati ga jo od 1950. godine kad
se osporavao njegov roman Zimsko ljetovanje tako da je na kraju bio potpuno svjestan da
svoje tek blago polemiki intonirane odgovore na poetku, a potom i sve ee i linije
stilizirane polemike na kraju, pie uzalud, jer ih niko ili ne eli ili ne smije da objavi. Pa
ni asopisi u kojima su napadi ugledali svjetlo dana i koji su bili duni da ih objave. Te
e svoje neobjavljene, nerealizirane polemike odgovore pohraniti u fasciklu i naslovi-
ti ih Progutane polemike. Proi e praktino pola vijeka od vremena kad su nastajali, a
da se pojave u knjizi to ju je priredio Jovan Radulovi 2002. godine kad se po prvi put
javno otkriva sva polemika kompetencija Vladana Desnice, iako u knjigu nije ula sva
autorova polemika graa.
Meutim, bilo je institucija koje su mogle realizirati svoje planove i u tom smislu dati
bezrezervnu podrku autoru pod kontinuiranom kontrolom: kada Radnika biblioteka
u Zagrebu pokree 1955. godine kasnije najutjecajniju javnu, najprije knjievnu, a onda
knjievno-kulturnu tribinu u Hrvatskoj, koja i danas traje neovisno o tome to vie nema
onaj rang i onu funkciju, a to je Knjievni petak, od svih knjievnika, od svih javnih lino-
sti kao svog prvog gosta i promotora poziva Vladana Desnicu, to je ve govorilo o tome
da se radi o nekim novim vremenima koja su omoguavala slobodnije javno disanje, da
je kontrola javne rijei i javnog djelovanja oigledno poputala i gdje su snage koje su radile
na tom poputanju opet praktino pozivale Vladana Desnicu da javno podri i javno de-
monstrira njihove vlastite intencije.
Neovisno o tim rijetkim znakovima podrke sve to vrijeme on pak jest usamljenik koji
dostojanstveno podnosi tu usamljenost, on je, rekao bih ak, pojedinac to je i te kako za
honorirati moemo zamisliti ovjeka 1948. godine koji odluuje da napusti jedno, za ono
vrijeme sasvim sigurno visoko mjesto efa pravne slube u Ministarstvu financija Narodne
Republike Hrvatske i da ide u slobodne umjetnike, a ima porodicu sa etvero djece, ima
majku i sestru koje je trebalo izdravati, ima jedno ogromno imanje koje je trebalo odra-
vati da ne propada itd. imao je dovoljno samopouzdanja i graanske hrabrosti da brani
svoju vlastitu egzistenciju i egzistencijalni izbor. Dakle, radilo se o jednoj samosvijesti koja
je mogla tako neto na nekoliko planova da izdri i podnese, pogotovo i zato to je bio jav-
no prokazan odmah ve 1950., odnosno 1951. godine kao ideoloki protivnik, kao klasni i
politiki, kao to bi se danas reklo nostalgiar, monarhist. Uz to, optuen je i na tragu so-
kratovske krivnje, da kvari omladinu pa e mu se zaprijetiti kako ljevica zna to radi Des-
nica. On je bio, dakle, oigledno jedna posebna pozicija koja se neovisno o svemu tome nije
mogla da utaji svoj vlastiti ja, da kompromisno prilagoava stajalita u odnosu na druge; to
nije mogao utajiti ni kad raspravlja o jeziku, ni kada raspravlja o slobodi stvaranja, kada go-
vori o temeljnim knjievnoteorijskim pitanjima koja su se tada javno pretresala, a to je onaj
poznati sukob izmeu realista i modernista to se najvie u stvari i najtemeljitije vodio na
stranicama knjievnih asopisa u Beogradu, to ne moe ni u situacijama kad bezuspjeno

pie svoje odgovore-polemike, jer je siguran da nee biti objavljene, kad ga se eli pridobiti
za jednonacionalni kulturni i knjievni model na motivu pripadnosti autora itd.
Dozvolite mi da o ovoj temi vie ne govorim, jer vrijeme ide vrlo brzo a stalo mi je da
oblikujem nekoliko detalja iz autorove biografije koji su manje poznati ili nepoznati i koji
u mnogo emu reflektiraju ono to i mi poznajemo kao elemente ili temeljne spoznaje u
vezi sa njegovim djelom u cjelini.
Na primjer: svi dobro znamo to misle knjievni kritiari kada govore o Desnici kao in-
terpretatoru jedne od moda kljunih rijei, rijei koja se provlai u visokoj literaturi, a to
je tema smrt. Motiv smrti kao motiv je opsesivna tema koja nije nastala iskljuivo na planu
iskustva zrela ovjeka, nego tema koja se kod Desnice formira zarana i potom provlai od
ranog djetinjstva, tema koja e navezati mnogota na sebe i formirati visoko senzibilizirani
mehanizam registracije njezinih manifestacija, a to je iskustvo to ga je ponio nakon nagle,
iznenadne smrti starije sestre Olge koja umire u 12. godini ivota u Srpskom internatu za
djevojke u Zagrebu. Vladan ima osam godina.
Ona e ponovo biti uznemirena, aktivirana oevim i strievim hapenjem 1919. godine
kad oca talijanske vlasti zbog njegova angamana u obrani slavenstva Zadra na stranicama
Novog lista internira na skoro punu godinu dana u srednju Italiju.
Ta trauma nestanka je, i to bespovratnog nestanka, sadraj koji e pratiti Desnicu goto-
vo do kraja 60-ih godina, da se ne uputam u neke simbolike projekcije, do kraja ivota i
u mnogo emu uestvovati u konstituiranju autorove karnevalizirane slike svijeta. Naime,
ta spoznaja o bespovratnom nestanku i gubitku je iskustvo to e se dramatino pokazati
ve 1940, odnosno u novom kontekstu 1941. godine; taj strah od gubitka sluti rat 1940.
alje dvije knjige Geci Konu u Beograd. U literaturi nalazimo kod nekih da je to bila knji-
ga pripovijedaka, neki kau knjiga pjesama, a i sam Desnica ostavlja mogunost razliitim
tumaenjima a bit e gotovo 100% sigurno da se radi o dvjema knjigama o knjizi pri-
povijedaka i knjizi pjesama koje e onda krajem 40. godine traiti od Gece Kona natrag,
ali koje e, kao to znamo iz autorova svjedoenja nestati u ukradenom koferu za vrijeme
putovanja iz Splita brodom za Zadar 1942. godine i ime e se otvoriti ta dodatna trauma
navezana na prvu. Meutim, jo je jedna situacija koja govori o autorovoj sudbini kao ono-
ga koji kontinuirano biva suoen s gubicima, a kasnije i sa grubim preuivanjima. To je
iskustvo otpoelo s opernim libretom Adelova pjesma.
Naime, on je s kompozitorom Ivom Paraem potpisao ugovor 1932. godine u Splitu,
dvije godine po predaji libreta to je vidljivo s obzirom na datiranje 1929/30. dovrenog
libreta, i praktino zajedno rade na toj operi, da bi tek 1940. godine dolo do mogunosti
realizacije gotova djela. Jakov Gotovac koji je tada ravnatelj opere HNK u Zagrebu i koji
je bio izuzetno zainteresiran da plasira jedno originalno domae operno djelo u narednoj
sezoni, krajem 1940. godine otpoinje u HNK s orkestarskim probama Adelove pjesme.
Probe se ubrzavaju, formira se i pjevaki ansambl, a da nosilaca glavnih likova nije bilo pa
je angairan ak i Vladan Desnica kako bi privolio neke operne prvake i dive da se prihva-
te tih uloga. No, negdje od februara, marta 1941. godine vie nema korespondencije iz-
meu Vladana Desnice i Jakova Gotovca, izmeu Jakova Gotovca i Ruike ili Ive Paraa
gdje bi se spominjao Vladan Desnica itd. to govori o tome da se najvjerovatnije Desnica
odazvao na mobilizacijski poziv i vie ga u tom procesu pripremanja opere za izvedbu ne-
ma. Meutim, ta Adelova pjesma je prvi puta izvedena, nije istina da je izvedena tek 1951.
godine u Rijeci, nego je izvedena 1941. godine u HNK, odnosno DHK ini mi se, odmah

je 1941. preimenovano, izvedena je u estom mjesecu, ali Vladanova imena kao libretiste
na plakatu nema.
Taj kontinuirani nestanak vlastitog rada, dakle, ti osjeaji bespovratnih gubitaka, nena-
doknadivih gubitaka se nastavljaju. Onda se kao trei pojavljuje taj gubitak gdje je gotovo
vie od 10 godina mukotrpnog rada gdje se gube dvije knjige, knjiga pripovijedaka i knjiga
pjesama, a po nekim njegovim pismima i zapisima moe se govoriti kako je imao u planu
ili gotovo u cjelini zavrenu knjigu eseja i knjievnih kritika. Jedina knjiga koju anrovski
nee uspjeti da realizira nikada, a na njoj e raditi skroz do pod kraj estog desetljea pro-
loga stoljea, to je takoer jedna izuzetno zanimljiva pria u tom kontekstu. Dakle, kod
Vladana Desnice se radi o tome da ga kontinuirano prati i razvija se svijest o bespovratnom
gubitku, da se proizvodi svijest o tim fantomskim udovima i to on nakon rata nastoji da
kompenzira i ublai pokuajima rekonstrukcije tih tekstova. Nema rekonstrukcije, kae on,
ovjek uvijek nanovo pie novi tekst, knjige su bespovratno potonule sa koferom.
Isti se sindrom pojavljuje i u periodu prvih estokih napada po izlasku Zimskog ljetova-
nja i Zapisa o umjetnosti kad pokuava da brani svoju knjigu i da se ogradi od ideolokih
diskvalifikacija, jer mu odgovore niko nije htio tampati. A on ih je uredno slagao u kar-
tonsku fasciklu i imenovao je Progutane polemike. Neto slino dogodilo se i s pokuajem
preuivanja njegova udjela u rijekoj izvedbi Adelove pjesme 1951. godine, ali e to uspjeti
da sprijei, odnosno da se izbori za potvrivanje vlastita stvaralakog angamana u reali-
zaciji tog muzikog djela. Kao to na tom tragu reagira u situaciji kad brani svoje uee
kao scenariste za film Koncert. Da za sam kraj ovog motiva spomenem jednu koincidenci-
ju: Gay, prevodilac Proljea Ivana Galeba na engleski, gotov je prijevod romana, a uloio je
u nj vie godina predanoga rada, izgubio. Vie se nikada nije htio vratiti pokuaju novog
prevoenja.
to se njegove biografije tie mislim da je on proao tu konfrontaciju sa drutvom o
emu bi se dalo jako puno i nadugako govoriti, ako nekoga neto zanima ja bih ostavio
vremena na kraju da moda na neto odgovorim, meutim, htio bih da ukaem na to kon-
tinuirano praenje ili onemoguavanje upravo Vladana Desnice kao najvjerovatnije izabra-
nog pojedinca preko kojega se kojeta prelamalo. Naime, on shrvan onim grandioznim na-
porom to ga je realizirao od negdje ljeta 1949. pa negdje do 1957, izlaskom Proljea Ivana
Galeba, gdje je u tih 7-8 godina gotovo zavrio kompletan svoj literarni opus.
Kae se, i to je jedan od stereotipa, Desnica je malo objavio, malo je pisao. Nije istina.
Treba pogledati u kom vremenskom periodu je to napisao i odjednom emo se nai pred
injenicom da je napisao dva nezaobilazna romana Zimsko ljetovanje i Proljea Ivana Ga-
leba, dvije zbirke, dvije nezaobilazne zbirke pripovijedaka Olupine na suncu i Tu, odmah
pored nas, zbirku poezije Slijepac na alu, filmski scenario Koncert, a da uope ne govorimo
o njegovoj prevodilakoj aktivnosti,7 esejima i kritikama itd. te da se ni ne spominje da
gotovo dobar dio toga vremena mora troiti u jednom poveem vremenskom periodu ivo-
ta na prekucavanje tuih tekstova, kao to sam kae, na naem jeziku za 12, a na stranim
jezicima za 15 dinara po stranici, jer nije imao drugih materijalnih izvora. Zbog pritisaka
drutva i visoko institucionalno pozicioniranih pojedinaca koji ne samo da mu nisu do-
7
1938. godine objavljuje malu knjiicu izabranih Croceovih eseja i kritika, a poslije rata: roman Kruh i vino nobelovca
Ignazia Silonea, publicistiku knjigu koja je imala snaan odjek Povratak iz SSSR. i Dopuna mom povratku iz SSSR
Andrea Gidea, znaajnu knjigu Lionella Venturia Od Giotta do Chagalla, sedam novela Jeana Polana, Croceov esej
Leonardo filozof, nekoliko pria za djecu Marcela Aymea, pripovijetku Poslije plesa L.N. Tolstoja, brojne talijanske
pjesnike.

zvoljavali da elementarno zarauje u okviru svojih aktivnosti nego su ga u tome spreavali

i onemoguavali. Htio bih da vam malo ilustriram za sam kraj i ono to je sasvim sigur-
no nepoznato ili manje poznato, jer dio toga je i objavljeno. Na primjer, u zadnjem broju
ovogodinjeg Ljetopisa SKD Prosvjeta objavljena je Adelova pjesma, dakle, njegov operski
libreto pa se moe vidjeti na koji nain je Vladan Desnica praktino kao 25-godinjak su-
djelovao u toj grozniavoj udnji da se pronae kao stvaralaki ja, jer je svojim profesional-
nim aktivnostima kao pravnik, najprije kao student, a onda kao pravnik bio oigledno, ne
bih rekao nezadovoljan, ali sasvim sigurno nerealiziran do kraja.
Poetak njegove stvaralake aktivnosti, neovisno o tome to pie kontinuirano i neu-
morno ita domae i strane autore, on ipak izgleda da se najvie bavi muzikom, gdje je rad
na libretu samo jedan od tih znakova. Kad se pogledaju njegove kompozicije sauvane iz
tog perioda, prvi tragovi seu u vrijeme kad je jo gimnazijalac u ibeniku i iz tog perioda
datirana je prva zapisana muzika ideja, zatim 1922, 1923. godina i tome slino, tako da u
osnovi ono to je do negdje 1932/33. godine, prije nego to e prihvatiti da uredi dva broja
Magazina, da e se prvenstveno baviti muzikom. To nam pokazuje objektivni uvid u mate-
rijal, neovisno o ogromnom itanju i tome to intenzivno pie i to nezadovoljan napisanim
ne objavljuje, ipak, najvjerovatnije, moemo smatrati prema materijalu to je proen da je
on bio, to e kazati jednoj novinarki kasnije: ja sam moda ipak pogrijeio, moda bi bilo
bolje da sam nastavio baviti se muzikom, a ne literaturom, jer je dvojio u trenutku kad se
odluivao to nastaviti nakon gimnazije: da li da ide na studij muzike ili na pravo na to
ga je na kraju otac privolio. Iz tog konteksta gledano, iz te nove dimenzije razumijevanja
onoga to je inae poznato kao osobena karakteristika njegove naracije to je muzikalnost
ili to kau lirinost njegove proze, odnosno njegove naracije. Desnica je brusio, gradio ri-
tmomelodijsku konstrukciju svoje reenice praktino od mladih dana, odnosno postao s
tim nivoom strukture prie zadovoljan tek onda kad je bila pronaena, odnosno osvojena.
Njegova reenica nije nastala spontano odjednom negdje neposredno poslije 2. svjetskog
rata, nego je rezultat dugog i kontinuiranog traganja o emu svjedoe i oni rijetki tragovi
u periodu izmeu dva svjetska rata.
Posebno je zanimljiva graa pronaena u autorovoj zaostavtini, jer je pronaeno nekoli-
ko izuzetno zanimljivih tekstova razliitog nivoa dovrenosti i razliitih anrova to ukazuje
na stvaralake ideje i planove autora. A oni su se ticali i rada na drami (nedovren dramski
tekst Gnjusni mali gnom) i rada na filmskom scenariju (Vjeiti putnik) i rada na formiranju
knjige eseja i kritika i rada na komponiranju i rada na knjizi pripovijedaka itd.
Moda da ukaem na grau koja se tie filma kao medija, a ne tie se samo injenice da
je zarana bio fasciniran tom umjetnou pokretnih slika, jer je pronaeno nekoliko tekstova
gdje je rad na filmu ili njegov studij filmske poetike, poetike filma bio intenzivan i raznolik:
ostavio je nekoliko zanimljivih radova i teorijskih i interpretativnih bilo kao kritike bilo
kao eseje bilo kao studije ak /na primjer, raspravljao je o razlici izmeu funkcije dijaloga
u literaturi i na filmu, fenomenu slikovnosti u knjievnosti i na filmu itd./. U to bavljenje
spada i ogledanje u pisanju filmskog scenarija pa zavrava scenarij za film Koncert, neovisno
o tome to je Koncert kao ideju filma imao i dijelom scenarijski obradio sam reiser filma
Branko Belan. Kasnije e iz te saradnje proizii jedna posebna pria i razviti se polemiki
odnos izmeu njih dvojice sa nezaobilaznim porukama na stranicama ondanjih asopisa.
Radi se o 1954. godini.
Bio je izuzetno zanimljiv referat Borisa Munitia u Beogradu 2005. godine gdje govori o
tome kako je scenarij toga filma, pa je neto slino govorio jedan mladi kolega, filmolog iz

Zagreba i obadvojica se slau i smatraju da je to i za poetiku samog reisera Belana, ali i za

uope pisanje scenarija onog vremena, smatraju oni scenario koji je barem 10 godina uranio
to se tie oblikovnih zahtjeva, jer e takvi scenariji u hrvatskoj kinematografiji biti realizi-
rani sedamdesetih godina. On e u tom pokuaju da odreene postupke koji su karakteri-
stini za filmsku poetiku primijeniti i u svojoj prozi. O tome nemamo previe svjedoenja
u istraivanju njegove proze, pa e se i to morati jednom uiniti: fragmentarnost, montaa,
brza smjena motiva, brza smjena perspektiva itd. To je vidljivo u njegovoj novelistici, i ne
samo u novelistici. Meutim, on intenzivno pokuava osmisliti dvije velike teme: jedna od
velikih tema Vladana Desnice je bio Petar II. Petrovi Njego i Dositej Obradovi.
U zaostavtini imamo jedan nacrt filmskog scenarija, tek dijelom razvijenog, koji je na-
zvao Vjeiti putnik. To je filmski scenarij ili pokuaj formiranja jednog cjelovitog filmskog
scenarija koji bi tematizirao Dositeja Obradovia kao linost u odnosu na njegov psihogram
kako ga on vidi8 i u tom smislu, naravno, da se moe i te kako vidjeti kako oni stavovi
koje je zastupao jo kao mlad 28-godinjak, kada pie o Dositeju Obradoviu u Magazinu
1934. godine, da tu na odreen nain nanovo aktualizira iste ideje. I danas taj esej nije do
kraja deaktualiziran i iscrpljen s obzirom na ono to u sebi nosi. Oblikovana je samo pica
filma u funkciji okvira kojim se simboliki sugerira centralna ideja Dositej otkriva put i
nain izlaska srpske kulture iz konzervativnog i neproduktivnog modela: vlak prolazi kroz
tunel i postepeno se pribliava izlasku iz njega. Nakon te simbolike pice razvijena je sa-
mo jedna scena sa Dositejem u nekom bekom graanskom salonu gdje se oblikuje ideja o
Dositejevoj smjernosti itd.
Drugi, daleko razvijeniji i gotovo zavren, moramo, naravno, znati da taj filmski scenarij
nije pisan kao izvedbeni scenarij, jer je pisan u onovremenoj maniri kao literarni scenarij
kojim se simboliki sugerira centralna ideja. I taj drugi je pisan praktino kao literarni sce-
narij takav je bio i scenarij Koncerta i naslovio ga je Zlatna medalja sa temom politike
manipulacije s motivom patriotizma. Jedan scenarij kojega bi, nadam se da nee protei
previe vremena, trebalo objaviti, jer u mnogo emu objanjava i taj krug tema koje su pod
kraj zaokupljale Vladana Desnicu.
Meutim, ono to je za mene bilo veliko otkrie je jedan veliki broj isto takoer razlii-
tog nivoa dovrenosti, novelistikih tekstova i to je jedna gotovo nova, ozbiljna nova knji-
ga. Moram upozoriti na to da svako onaj koji e se prihvatiti objavljivanja takvih tekstova
mora vrlo dobro da raisti i jasno se pozicionira na sam stav Vladana Desnice u odnosu
na autorske zaostavtine, gdje kae da zbog samog autora ponekad nije dobro da se obja-
vi ba sve to je u zaostavtini sauvano, jer je nivo zavrenosti tih tekstova u nastajanju
stvarno razliit.
Da se radi o planiranoj novoj knjizi novela svjedoe ne samo tekstovi u radu nego i popis
naslova tih tekstova na listu papira koji je stavljen kao svojevrsni sadraj ispred svih tekstova
koji na svojim kouljicama nose brojeve s tog popisa. Teme su raznolike, a prie smjetene
u omiljeni Desniin prostor, mediteransko-zagorski.
Meutim, imamo jedan tekst koji je tu posebno intrigantan i oznaava onaj krug te-
ma koje su ga provocirale i koje e dijelom realizirati u drami Ljestve Jakovljeve. Radi se
o tekstu, drami Gadni mali gnom. To je nedovren tekst: u cijelosti je formiran prvi i do-
brim dijelom je zavren i drugi od planirana tri ina. Oigledno je da autor toga teksta nije
8
Sa velikom vjerovatnoom nastanak tog scenarija moemo priblino locirati u razdoblje kad pie i scenarij za film
Koncert, dakle, u godinu 1954/55.

pronalazio naina kako da scenski uvjerljivo razrijei jednu aktancijsku situaciju na samom
kraju 2. ina. Trei in svojim fabulacijskim zahtjevima viestruko je oteavao iznalaenje
adekvatnog rjeenja, ali to ovom prilikom ne treba aktualizirati. Cijela ta dva prva ina su
zavrena niti u punih mjesec i pol pri emu je u nekoliko navrata prekidao sa radom radei
neto drugo. To dokumentarno potvruje nain kako je Desnica radio: Knjievno djelo
nastaje dalje od pisaeg stola. On bi sjedao pisati tek onda kad je ve dovreno imao u sebi
i onda nastaje prva varijanta i onda slijede brojna itanja, brojna nadopisivanja, mijenjanja
motivirana potrebom da se optimalno izrazi pa je u tom htijenju provodio brojna nadopi-
sivanja to nije nita drugo nego potreba da kontinuirano propituje vlastiti tekst, propituje
mogunosti vlastitog teksta na brojnim planovima njegove strukture. U tom tekstu Gadni
mali gnom tema je ono to zaokuplja Desnicu neposredno prije Ljestava Jakovljevih, a to je
taj etiki problem, etiko pitanje koje on kao autor hoe da nanovo uvede u literaturu, go-
tovo na svjesno angairan nain.
Naime, Vjesnik u srijedu donio je izvjetaj po zavretku suenja jednom francuskom
doktoru/zubaru koji se u vrijeme okupacije Pariza u 2. svjetskom ratu nasmagao ogromnog
blaga. Radilo se o tome da je on ubijao injekcijama idove koje je toboe spaavao i te ne-
sretnike pokapao u jednom ogromnom podrumu, a otkriven je u trenutku kad je bio pri-
siljen da u roku 15 dana otkloni sve tragove pa je poeo spaljivati leeve.
Onda kasnije, nakon rata, ubija na isti nain jednog nacistikog pukovnika gestapovca
i njegovu prijateljicu, prikljuuje se francuskom Pokretu otpora pa ga Pokret otpora ho-
e nakon osloboenja Francuske da preuzme nekakve funkcije itd. Imamo jednu realnu,
jednu historijski provjerljivu priu o jednome iskustvu i Desnica to uzima, oigledno da
je njemu to toliko fantastino da ne moe vjerovati. Vrlo je zanimljivo koliko dri do tog
dokumenta o francuskom doktoru koji usmruje da bi stekao pa je antisemitski sadraj u
cijelosti potisnut. Taj trei in je trebao biti in koji e razrijeiti tu dilemu prava na tui
ivot i koje pravo bilo kao lijenik bilo kao ideologija bilo kao individualni patoloki psi-
hiki sklop pojedinca, ma kako da se definira, o emu dubinski praktino ova dramska
pria svjedoi.
Moda za sam kraj: to bi to bilo to iz dananje perspektive bi bilo, te neke nove spozna-
je o Vladanu Desnici? To je da Desnica ne vjeruje u historiju, da ne vjeruje u mit nade, u
mit iskupljenja. Postoji ovjek i njegova individualna etinost koja je uvijek dovoena pred
i u brojne situacije u kojima se propituju i ja bih za sam kraj pokuao da formiram jednu
sliku o tome to autor koji je bio prihvaen kao to je bio prihvaen, je mislio o tom pozva-
nju biti pisac, koji je riskirao egzistencijalnu sigurnost prihvaajui neizvjesnost simbolikog
organiziranja vlastitoga razumijevanja svijeta i sebe u tome svijetu.
Pred kraj njegova ozbiljnog stvaralakog djelovanja u jednom razgovoru na Radio Beo-
gradu sa Nikolom Drenovcem i to je jedini sauvani fonozapis na alost njegov, pita ga na
kraju tog intervjua: Budite dobri pa nam recite: koja vas misao u poslednje vreme naroi-
to zanima, hoemo da kaemo ta vam se namee kao neki problem, va, ili iz ivota oko
vas? Odgovorio je ovako: Vidite, nedavno u jednom razgovoru s publikom postavljeno
mi je slino pitanje. Ono je glasilo: koje je najsnanije iskustvo Vaega ivota?? Zamislite
tako iroko pitanje, nekako neodreeno. U prvi mah, priznajem, uinilo mi se pitanje ap-
surdno, dokono, ovako vie izmiljeno, a neto kasnije uvidio sam da je to upravo onaj
problem koji me mui i lupa po glavi ve dulje vremena, i u krugu kojega se vrte gotovo
sve moje novije zamisli i radovi u toku nastajanja, i tako. To je pitanje spoetka, nalazilo
izraza tako u jednom zbilja nemonom i tupom pitanju bez odgovora, pitanju koje je bilo

vie usklik nego pravo pitanje: naime, odakle i zato to da su one provalije neljudskog, oni
grdni kvantumi neovjetva, one nepregledne hekatombe ljudske koje smo doivjeli prije
samih par decenija, ostavile, u stvari, tako plitkog i povrnog traga u nama, u nama svima?
Odakle to da se neto to smo s punim uvjerenjem mogli smatrati mementom, opomenom
za itava stoljea, pokazalo kao ne ba naroito moan memento ni za samih par deceni-
ja? I odakle uope, proirujui to pitanje, jel te, odakle uope ljudsko iskustvo pa i najkr-
vavije tako kratko traje i tako malo vai. To je pitanje dosta dugo ostajalo bez odgovora,
onako fluktuiralo mi u glavi i najzad se poeo pomalo da ocrtava odgovor, nasluujem ga
bar nekako u ovim granicama: vie-manje itavo nae iskustvo mi doivljavamo kao isto-
rijsko iskustvo, to se kae, kao politiko, kao socijalno, ako hoete kao tehniko, pa ak i
kao vojniko iskustvo i kako god hoete, a ne ili tek vrlo malo, vrlo malo kao golo ljudsko
iskustvo, kao etiko iskustvo. Eto, mislim, da je odatle to.
Taj etiki sadraj kao tema koju upravo izdvaja kao centralnu temu svoga sveukupnog
iskustva varirat e u nekoliko svojih intervjua o kojima do danas nije niko nita rekao, osim
za dva-tri vie razgovora, nego intervjua, a upravo su intervjui bili jedan od onih rijetkih
oblika komuniciranja sa javnou koji se nisu mogli tako lako kontrolirati, pa je autor mo-
gao da artikulira daleko slobodnije ono to eli negoli u kakvom drugom obliku dodatno
i zbog toga to mu je jako dugo bilo gotovo onemogueno da javno djeluje. Ja bih sad taj
etiki kompleks koji na kraju izuzetno potencira jednim stavom o kojem do sad u literaturi
nismo bili u prilici da uoimo. Dakle: Stvar uvijek poinje odatle: ovjeku se ini da ima
da saopi neto to je vrijedno tog truda. esto to poprima intenzitet jednog imperativa.
Ponekad vid jedne etike dunosti. Otkriti i formulirati neke istine o ovjeku i oko njega, i
time, u konanoj liniji, od svoje strane neto doprinijeti vjeitom cilju: oovjeenju ovjeka
u tome je krajnja svrha i dublji smisao svake knjievne djelatnosti. A nezamjenjiva vri-
jednost knjievnosti, koja odreuje njenu funkciju i njeno mjesto u sferi duha, lei u tome
to nam otkriva o ovjeku istine onog reda koje nam ni historija, ni sociologija, ni nauna
psihologija, ni ma koja druga duhovna djelatnost ne mogu da prue. Sve one posmatra-
ju ovjeka u nekim uopenjima, u nekim irim okvirima, u nekom skupnom kretanju: u
odorama nekih mitologija, u oklopima nekih ideologija, u uniformama nekih zajednikih
ispovijedanih miljenja, vjerovanja morala, ivotnih stavova, pogleda na svijet. Stvar je knji-
evnosti da nam pokae konkretno individualno u krilu univerzalno apstraktnoga, da nam
otkrije golog ovjeka, pulziranje njegovog konkretno pojedinanog bia pod onim odora-
ma i oklopima i uniformama. I da nam pripovijeda o poloaju i o subjektivnom osjeanju
onog konkretno pojedinanog u zagrljaju onog ope apstraktnog, o njihovim meusobnim
trvenjima, sukobima, antinomijama o svemu onome o emu nam ni najminucioznija
historiografija nikad nita nije mogla da kae. I sam kraj tog intervjua izjave iz 1960.
godine zatvara neuobiajeno za retoriku onog vremena: Veliki umjetnici dananjice jo su
uvijek veliki grobari jednog dotrajalog reda stvari, jednog svijeta na umoru, ne nosioci jed-
ne pozitivne afirmacije, objavitelji jednog novog ivotnog principa. Najznaajnija umjetni-
ka ostvarenja dananjice imaju uglavnom vrijednost britke negacije, ruilaku i polemiku
vrijednost. Svi mi jo uvijek ekamo Mesiju.
To ekanje proroka oigledno da je ono krajnje mjesto Desniine potrage za svojim vla-
stitim odgovorom: ime se bavim i to to ja hou? To otvaranje, kao to vidimo, i velika
literatura nije nita drugo, nego jedna globalna negacija. Da li emo tu traiti Nietzschea
i vraati se na Nietzschea, dakle, ne na Crocea, kao to se uporno ponavlja, iako je u vie

navrata sam govorio koliko je Croce svojom koncepcijom prevladan i koliko se od njega
udaljio.
Ja ne bih htio sada da oduljim previe, ionako sam ve preao planirano vrijeme. Pripre-
mio sam jo dosta toga, ali moda za sam kraj neto to do sada niko nije uo i neka mi ne
zamjere lanovi porodice Desnica to nisam traio odobrenje da mogu proitati. Desnica je
planirao jednu knjigu novelistikih tekstova, jer u toj biljenici koju je imenovao Morlake
varijacije. To je poetak 1944. godina kad je zapisan ovaj tekst, precizno 12. 2. 1944., ba-
rem je tako datirano. Taj tekst je autor nazvao Puka.
Kao to vidite i tu je Desnica jedan velik novelist. Kako zavrava svoj tekst. Svaki nje-
gov novi tekst je otvaranje nove znaenjske jedinice i razvijanje novog asocijativnog polja.
Desniina ironija, otra i precizna, a opet toliko suptilna i nenametljiva, vraa nas onom
pitanju s kojim smo i poeli, a to je pitanje o smislu knjievnosti: oovjeenju ovjeka.
Neue Erkenntnisse ber Vladan Desnica

Zusammenfassung: Der Autor versucht, einige Aspekte aus dem Leben und Schaffen Vladan De-
snicas zu interpretieren, die frher oft vernachlssigt wurden. In einem breiteren sozikulturellen
Kontext versucht er, neue Fragen aufzuwerfen und die Aufmerksamkeit auf die neuen Erkenntnisse
ber das Opus und Leben Desnicas zu lenken. Diese sammelte er whrend der Arbeit am Werk
Hotimino iskustvo/Diskurzivna proza Vladana Desnice (verffentlicht in zwei Bchern) und an der
Biografie Vladan Desnicas, an der er zur Zeit schreibt. Im Mittelpunkt stehen also die Erkenntni-
sse, die man gewann bei der Erforschung der Hinterlassenschaft Desnicas, des Archivmaterials der
Kultur- und Wissenschaftsinstitutionen sowie der persnlichen Archive von Einzelpersonen, mit
denen Desnica whrend seines Lebens Kontakte verschiedener Art pflegte.
Schlagwrter: Vladan Desnica, Hotimino iskustvo/Diskurzivna proza Vladana Desnice, Biografija
Vladana Desnice.
Literatura
Jovan Dereti, Istorija srpske knjievnosti, Beograd 1983. [3., proireno izdanje 2002.]
Vladan Desnica, Izabrana dela Vladana Desnice I-IV, (pr. Stanko Kora Jovan Radulovi), Beo-
grad 1993.
Vladan Desnica, Progutane polemike, (pr. Jovan Radulovi), Beograd 2001.
Radomir Ivanovi, Po sunanom satu: poetika i estetika Vladana Desnice, Novi Sad Banja Luka
Beograd 2001.
Jovan Radulovi, Djelo nastaje dalje od pisaeg stola razgovori sa Vladanom Desnicom, Beograd
2005.

O VLADANU DESNICI I
DESNIINIM SUSRETIMA
Drago Roksandi

Saetak: Desniini susreti utemeljeni su u Zagrebu 1989. godine kao program znanstvenih
rasprava fokusiranih na fenomene i probleme hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog interkultu-
ralizma u Hrvatskoj. Odbor za koordinaciju prouavanja povijesti i kulture srpskoga naroda
u SR Hrvatskoj pri Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti te Zavod za hrvatsku
povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu najvie su uinili na umreavaju veeg
broja znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj s time u vezi. Ime Vladana Desnice
(Zadar, 1905. Zagreb, 1967.), jednoga od klasika moderne hrvatske i srpske knjievnosti
i kulture, izabrano je da bi program simboliziralo, ali i poticalo kreativnou njegova opusa
te iskustvom njegove civilne kulture. Desniini susreti obnovljeni su 2005. godine i od
tada kontinuirano djeluju. S njima je u vezi i projekt otvaranja Meunarodnoga sveuilinog
centra u pievoj Kuli Stojana Jankovia u Islamu Grkom u Ravnim kotarima kod Zadra.
Rad sadrava i pokuaj redefiniranja pojedinih vidova temeljne problematike hrvatsko-srp-
skog/srpsko-hrvatskog interkulturalizma u Hrvatskoj danas.
Kljune rijei: Vladan Desnica, Desniini susreti, interkulturalizam, Hrvatska, Hrvati, Srbi
Proslov
Kad bi umjetnost bila stvar prosvjete i ope naobrazbe, dobit od te de-
mokratizacije bila bi nesumnjiva. No, da li itava jedna mrea sijalica
od 25 vata moe da zamijeni jedno veliko centralno sunce? injenica
je da se mi na nekim takvim milenijski starim suncima jo i dan-danas
grijemo. Hoe li se, za nekoliko stoljea, pa i za samih nekoliko deceni-
ja, ljudi jo uvijek grijati na naim dananjim suncima?1
K
ada sam kasnih 1980-ih godina, u dobu promjena, inicirao Desniine susrete, po-
sebno mi je bilo stalo simboliki legitimirati sve ono to sam tada osobno drao naj-
vanijim u zamiljenoj hrvatsko-srpskoj/srpsko-hrvatskoj dijalokoj kulturi s imenom
Vladana Desnice, bolje reeno, s njegovim opusom, koji e svojom vrelinom moi grija-
ti, tj., dijaloki ih inspirirati. Bio sam uvjeren da e i sam Desniin opus u duem trajanju
ovisno o odrivosti Desniinih susreta moi biti kreativan sugovornik u problemski
fokusiranim istraivanjima o programski usuglaenim temama rasprava.
S druge strane, profesionalno, kao povjesniar, nisam imao iluzija kakve bi sve teko-
e mogli imati Desniini susreti, kada je rije o trokutu Susreti piev opus pisac.
Vladan Desnica bio je krajnje suzdran prema historiografiji, ali je i kao pisac bio krajnje
izotrenih interesa i radoznalosti za conditio humana, za ovjeka kao povijesno bie.2 Bili su
1
Vladan Desnica, Doprinijeti vjeitom cilju: oovjeenju ovjeka, u: isti, Hotimino iskustvo: diskurzivna proza
Vladana Desnice. Knjiga druga (priredio i redigirao Duan Marinkovi), Zagreb 2006., 96.
2
Vladan Desnica, Mudrac sa Istoka, u: isti, Sabrana djela (ur. Stanko Kora), knj. IV., Zagreb 1975., 435-441.

to interesi mislioca, koji je dosljedno promiljao pitanja o tome to ovjek, knjievnost i kul-
tura jesu, a to nisu u dugome povijesnom trajanju.3 Strukturalne su mu opozicije strane,
npr. elita vs. masa, krajnje je suzdran u koritenju pojma intelektualac, ali je u njega
mnotvo znaenjskih nijansi kada je rije, primjerice, o umjetnosti i kulturi. Njegova su
opsesija kreativni ljudski potencijali kao imperativ opstanka ljudske vrste, kritinog odma-
ka od bestijalnog, koje je ovjeku mnogo blie nego to bi se htjelo priznati, ak i poslije
iskustva Drugoga svjetskog rata.4 Rije je o Desnici koji je 1952. godine izrijekom traio
pojmovno distingviranje knjievnosti i primijenjene knjievnosti, analogno trendu u
likovnim umjetnostima.5 Meni je ve tada, koncem 1980-ih, bilo jasno da e biti teko osi-
gurati suradnju inovacijski orijentiranih istraivaa, bez ije se podrke Desniini susreti
nikada nee moi odrati, bez kritikog dijaloga i o samome Desnici, dakako, Vladanu
Desnici kao klasiku moderne hrvatske i srpske knjievnosti, kako se god nacionalnu knji-
evnost shvaalo, ali i ovjeku svog vremena, prve i druge treine 20. stoljea.
Drao sam i jo uvijek drim da je cjelokupno njegovo osobno ivotno iskustvo, u vre-
menu netrpeljivih (A. Mitrovi), pouzdano mentalno uporite one vrste skepticizma bez
koje nije mogue ni ulaziti u dugoronije projicirane kroato-serbistike izazove u suvreme-
nom povijesnom obzorju. Desnica je sm na razliite naine izricao ono to je u Desni-
inim susretima bitno: Moramo se dobro uvati opasnosti da upadamo u bljutavi ahi-
storiki pasatizam; ali ne manje i opasnosti da podlegnemo olakoj i isto tako ahistorikoj
perspektivnoj opsjeni po kojoj nam se prst pred okom ini vei nego zvonik u daljini.6
U trenutku kada je poslije itava desetljea munog purgatorija, javno bio najuvae-
niji, kada vie nije moglo biti sporno da je on, pisac Proljea Ivana Galeba, ivi klasik mo-
derne hrvatske i srpske knjievnosti, najsuzdraniji prema moguim kulturnim dosezima
vlastitog opusa bio je Vladan Desnica sm: Najznaajnija umjetnika ostvarenja dana-
njice imaju uglavnom vrijednost britke negacije, ruilaku i polemiku vrijednost. Svi mi
jo uvijek ekamo Mesiju.7 Koliko god te rijei imale starozavjetni prizvuk, ovjek ne
moe ne biti svjestan koliko i danas stoje. Globalizacija kakvu ivimo oito nije epohalna
humanistika alternativa, a najznaajnijima i dalje doivljavamo ostvarenja koja i spram nje
3
Pamtei jor-Karlovo Bestie! iz Zimskog ljetovanja, zastao mi je dah itajui Desniin tekst Vuja djeca u prii i
nauci iz Ilustriranog tjednika iz 1950. (sic!), o indijskim djevojicama Kamali i Amali koju su vie godina odrastale
u vujoj jazbini: Ne ulazei u pitanje odnosa izmeu ivotinjskog instinkta i inteligencije, koja je rezervirana samo
za ovjeka, iskustva s Kamalom i sve ono to na tom sluaju moemo da nauimo i zapazimo, udno nas opominju
na staro zajednitvo ovjeka i ivotinje, i ne mogu a da u nama ne pobude misao o krhkosti i prekarnosti civilizacije
i podsjeaju nas kako je muan i mnogovjekovan put od tog stanja iz pravremen do dananjeg stanja razvoja ovje-
ka. (Vladan Desnica, Hotimino iskustvo. Knjiga prva, 56-57.)
4
O Benedettu Croceu i drugim misliocima vanima za Desniina shvaanja kulture i umjetnosti godinama piu
struno pozvaniji od mene. Konkretnohistorijske kontekstualizacije radi, meni je ovdje vano podsjetiti da je njegov
elitni individualizam subjektivne, pae, personalizirane naravi, u opreci prema socijalno-statusnim poimanjima.
U popisu knjiga iz njegove osobne knjinice, dodue, bez knjiga koje su propale izmeu 1941. i 1944. godine, nema
Bendine knjige o izdaji intelektualaca. Desnica je bio u Parizu 1927/1928. godine, a ta je knjiga tiskana 1927! Vidje-
ti: Julien Benda, La trahison des clercs, Paris 1928. Hrvatski prijevod: isti, Izdaja intelektualaca, Zagreb 1997. iri
i teorijski inovativniji pristup nude: Norbert Elias, Engagement und Distanzierung. Arbeiten zur Wissenssoziologie I,
(priredio i preveo Michael Schrter), Frankfurt am Main, 1987. i posebno Bernhard Giesen, Die Intellektuellen und
die Nation. Eine deutsche Achsenzeit, Frankfurt am Main, 1993.
5
Primijenjena knjievnost, u: Vladan Desnica, Zapisi o umjetnosti (iskustva i refleksije), u: isti, Hotimino isku-
stvo. Knjiga prva, 72.
6
Vidjeti bilj. 1.
7
Isto. Mnogi poststrukturalisti danas bi se vjerojatno suglasili s njegovim miljenjem.

O Vladanu Desnici i Desniinim susretima 259
imaju vrijednost britke negacije, ruilaku i polemiku vrijednost.8 Kasnih 1980-ih nisam
ni izdaleka imao uvid u Desniin opus kakav drim da imam danas, ali sam bio uvjeren
da e predloeni Program drutveno-humanistikih i kulturolokih istraivanja biti tee
trivijalizirati ako se bude zvao Desniini susreti.
1. Desniini susreti
1.1 Desniini susreti: Dijalog s Vladanom Desnicom post mortem

Banalnost je smrt umjetnosti. Jedina sama stvar je jo gora od nje: traena original-
nost. Rijei su to Vladana Desnice iz 1952. godine. S njima je zakljuio svoje refleksije O
Stendhalu i o iskrenosti.9 Zapoeo ih je pravei razliku izmeu Stendhala knjievnika i
Stendhala ovjeka svog doba: (...) Jer ako se u tom borcu za krajnju iskrenost i nepomir-
ljivom neprijatelju svakog konformizma i hipokrizije ne divimo upravo tim njegovim svoj-
stvima, emu da se onda divimo i po emu da nam bude blizak? Zar po svome dubokom
antikolektivizmu, po svom raspaljenom individualizmu, egoizmu, po svom idealu ber-
menschstva i fhrerstva, po kultu Napoleona, po svome istaknutom antidemokratizmu?
Jo samo korak dalje, pa bi po istoj logici mogao da zavlada i kult Nietzschea. (...).10 Dvo-
jim je li Vladan Desnica koji je te svoje rijei tiskao podsjeam, uoi Treeg kongresa
Saveza knjievnika Jugoslavije u Ljubljani, kongresa na kojem je Miroslav Krlea itao svoj
referat o knjievnosti i jugoslavenskoj socijalistikoj kulturi htio ironizirati ili je doista
instrumentalizacijom politiki korektnog govora svog doba htio upozoriti da pisci, da bi
bili umjetnici, ne mogu biti ni inenjeri dua, ali da ne mogu prihvatiti ni bilo kakvo nor-
mativiziranje svoga angamana.11 Danas, kada su poststrukturalistiki u pitanju subjekt
i objekt, pisanje kao i itanje, kada je otvoren beskraj pitanja o umjetniku i njegovu
djelu, o tome tko je i to je te odakle dolazi i kuda ide, rasprave iz 1952. godine jo su
vei izazov koji bi valjalo prihvatiti. Povjesniar sljedbenik historije-problema ipak e uvi-
jek ponajprije kritiki promisliti njihov konkretni historijski kontekst.12 to je za Desnicu
8
Vidjeti: Catherine Halpern (coordonn par), Identit(s). L individu, le groupe, la socit, Sciences Humaines ditions,
2009.
9
O Stendhalu i o iskrenosti, u: Vladan Desnica, Zapisi o umjetnosti (iskustva i rekleksije), u: isti, Hotimino
iskustvo. Knjiga prva, 67-68.
10
Vladan Desnica u svojoj kunoj knjinici nije imao Nietzscheovih djela. U radovima skupljenima u Hotiminom isku-
stvu nema zapisa izravno s njime u vezi. Vidjeti: Popis kune biblioteke Vladana Desnice (isti, Hotimino iskustvo.
Knjiga druga, 251-279). S druge strane, Desnici sigurno nije bio nepoznat Krlein odnos prema Nietzscheu.
11
Trei kongres Saveza pisaca Jugoslavije odran je u Ljubljani u listopadu 1952. godine. Miroslav Krlea je proitao
svoj referat o knjievnosti i revoluciji 5. listopada. Kongres je prethodio estom kongresu Komunistike partije Jugo-
slavije, koji je odran u Zagrebu, u studenom 1952. godine i na kojem je Partija promijenila ime u Savez komunista
Jugoslavije slijedom kritikog odmaka prema vlastitoj prolosti i potrebom da redefinira svoje shvaanje budunosti
jugoslavenskog drutva.
12
Anthony Giddens konceptu postmodernity suprotstavlja koncept advanced modernity, shvaajui ga kao radi-
kalizaciju moderniteta. Rije je o konceptu koji on eksplicitno sustavno razvija due vrijeme. Vidjeti, posebno od
Modernity and Self-Identity. Self and Society in the Late Modern Age (London, 1991.) i The Transformation of Intimacy:
Sexuality, Love and Eroticism in Modern Societies. (Cambridge, 1992) preko Reflexive Modernization. Politics, Tradi-
tion and Aesthetics in the Modern Social Order, (ur. Ulrich Beck, Anthony Giddens i Scott Lash), Cambridge1994.,
Runaway World: How Globalization is Reshaping Our Lives. London 1999. do On The Edge. Living with Global Capi-
talism. (ur. Will Hutton i Anthony Goddens), London2000.

znailo banalizirati 1952. godine, ubijati umjetnost traenom originalnou? Zato se

u tome trenutku pozivati na Stendhala? Nietzschea? Napoleona? Nije nuno ii dalje na
ovom mjestu s pitanjima jer bi se u traganju za odgovorima mogli upustiti u pisanje eseja
na esej ili historiografsku studiju.
Meutim, za Desniine susrete naelno je vano jo neto s ovim ulomkom u vezi.
Desnica je bio miljenja da je jedno diviti se Stendhalu-piscu, tonije, najboljem u njego-
vu opusu, a drugo, ne diviti se Stendhalu-ovjeku, samoopsjednutom grafomanu. Jedno
je za Desnicu javni Stendhal i to iskljuivo onda kada ima umjetniki to rei, a drugo je
umjetniki nevani javni Stendhal te tree, privatni Stendhal. Jo jedan zapis s tim proble-
mom u vezi. Piui o Danteu, prema rukopisu iz nedavno objavljene zaostavtine, Desnica
je bio jo eksplicitniji: Dante nije od onih genija koji stupaju u avangardi svoje epohe. U
buenju novog ivota i stvaranju novih forma, u raanju novih ideja koje se pomaljaju na
obzorju u toj agoniji Srednjeg vijeka, u tom zalasku dvaju sunaca pape i cara, u jaanju
komuna, u tom prvom buenju nacionalne ideje, u tom prvom migoljenju ope tendencije
individualiziranja, diferensiranja, partikulariziranja, u toj borbi staroga sa novim, Dan-
te je na strani starog. (...) Duboko nezadovoljan i razoaran sadanjicom, on se kao i svi
apolitiki duhovi spasava bijegom iz realnoga u neko ahistoriko stanje u utopiju.13
Dante-genij, onaj koji nam i danas ima to rei, kao to e imati i buduim ljudskim nara-
tajima, nije i Dante-ovjek-svog-doba, ovjek apolitike utopije, jedan od brojnih koji se
nisu snalazili u buenju novog ivota.14 Danas, poslije moderne, u dobu poslije kraja
ideologija mnogi e Dantea moda i bolje razumjeti, lake otkrivati kao Dantea naeg
suvremenika. Desniine refleksije imale su smisla u njegovu vremenu, u dobu proklamirane
sinteze umjetnosti i revolucije.
Koliko novih povoda za prijepore o individualnom i kolektivnom identitetu, alteritetu,
hibriditetu i alijenitetu! Da bi Desniini susreti bili intelektualno odrivi, prisvajajui
kritikim propitivanjem simboliki kapital Vladana Desnice, ponavljam, morat e umjeti
kreativno i, dakako, inovativno suoavati se s njegovim opusom, ali i svakim drugim koji
je vaan za Program drutveno-humanistikih i kulturolokih istraivanja.
Takav program danas ne moe opstati ni bez epistemolokih istraivanja. Za Desnicu
su umjetnike istine jedine ljudske istine: Jer je to (umjetnost D.R.) jedino podruje
ljudske djelatnosti gdje je nemogua la: im la priviri, istim asom, automatski prestaje
umjetnost. U pravoj umjetnosti uvijek, beziznimno, uprkos svemu vlada istina: tu ovjek
govori istinu ak i proti svojoj volji. (...) Zbog toga, intuirajui makar i nesvjesno taj fakat,
svi tirani, svi guitelji slobode i zatirai istine, gue i zatiru i umjetnost.15 Dodue, za njega
samog knjievne su istine takoer pod znakom pitanja, a kada je rije o tome to ovjek
umjetnik uope moe iskazati, a da ne bude optereen logikim neizvjesnostima istine,
Desnica e se u svojim rukopisima, neovisno o anru, vraati na muziku: Muzika ima tu
veliku vrhunsku prednost: to se u njoj ovjek moe da izrazi potpuno i bez ostatka, a da
pritom ne mora kazati nita to ima i jedan racionalan smisao. Na, knjievni, govor ima-
13
Vladan Desnica, Dante danas (povodom novog prijevoda Pakla), u: isti, Hotimino iskustvo. Knjiga prva, 206-
207. Rukopis je iz neobjavljene ostavtine, bez datuma. Danteovo istilite u prijevodu Mihovila Kombola tiskano
je u izdanju Matice hrvatske 1955., a Pakao i Raj kod istog nakladnika 1960. godine.
14
Desnica nije otkrio taj fenomen radio je to i Marx piui o Balzacu a nije ni posljednji koji mu se vraao. Temelj-
nu teorijsku problematiku u horizontu moderne raspravlja: Reinhart Koselleck, Vergangene Zukunft. Zur Semantik
geschichtlicher Zeiten, Frankfurt am Main, 1995.
15
Vladan Desnica, Zapisi o umjetnosti (iskustva i refleksije), u: isti, Hotimino iskustvo. Knjiga prva, 72-73.

mo u kondominijumu, u zajednikoj upotrebi sa praktinom i logikom djelatnou: pored

svog emocionalnog, iracionalnog, semantikog (tu rije shvatite u njenom estetskom, ne u
njenom filolokom smislu) znaaja, svaka naa reenica ima i jedan logiki smisao. Muzika
reenica slobodna je od tog robovanja.16 Doista, bez Vladana Desnice cijeli ovaj istraiva-
ki program, kako god ga se atribuiralo, bio bi u ishoditu bitno siromaniji. Pitanja, daka-
ko, ostaju otvorena. Kada izravno raspravlja spoznajnu problematiku, Desniin se pristup
donekle mijenja utoliko to razlikuje umjetniku spoznaju kao intuitivnu od znanstvene
spoznaje kao logike, a to je shvaanje koje je u sreditu prijepora u spoznajnoj teoriji 19.
i 20. stoljea i koje kulminira u postmoderni: ...umjetnost nije nain spoznavanja onoga
to se spoznaje loginim putem. To je intuitivna spoznaja i njena je domena potpuno dru-
ga. (...) Kao to se u umjetnosti ne trai da demonstrira geografske i druge istine, tako se
isto ne trai da ona donosi neke naune, socioloke ili historijske istine. To se ne saznaje
putem umjetnosti, niti se te istine ispoljavaju i usvajaju intuitivnom spoznajom i saopa-
vaju umjetnikim, estetskim nainom.17 to bi, recimo, rekao Hayden White da je itao
Vladana Desnicu?
Pitanje je jesu li Desnicu takva shvaanja prijeila da napie moda jo i bolja djela nego
to je napisao? Dakako da to vjerojatno nitko nee danas rei. Ako nam je stalo do Desni-
ce-sugovornika, Desnice-ovjeka-naeg-vremena, neemo ga traiti kontrapozicioniranjem
citata, neovisno o tome o ijim se citatima radi. Trait emo ga kao sugovornika u njego-
vu vremenu o pitanjima koja ostaju transtemporalna i o kojima je on svjedoio i svjedoi
umjetnikom istinom.
1.2 Desniini susreti i hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski

interkulturalizam
Doista, mnotvo se refleksija moglo pronai u njegovim tekstovima itajui ga kasnih
1980-ih, tekstova koji su mogli inspirirati i motivirati, kao to su motivirali one koji su se
krajem 1980-ih godina izjasnili za institucionalizaciju dugorono projiciranog Programa
znanstvenih rasprava Desniini susreti.18 Na ovome mjestu nuno je poneto rei o spo-
menutome odboru Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 1980-ih mnoile su se
inicijative odozdo i odozgo, endogene, ali i egzogene naravi, tj. unutar i izvan gra-
nica SR Hrvatske da neto treba uiniti u vezi s ostvarivanjem kulturnih prava Srba u
Hrvatskoj. Motivacije su se kretale u najirem moguem rasponu. Srpsko kulturno drutvo
Prosvjeta, ZAVNOH-ovo dijete, bilo je zabranjeno 1971. godine i ukinuto 1980. go-
dine (ubrzo nakon smrti Josipa Broza Tita) te je na neki nain moralo biti supstituirano u
Republici koja se ustrajno pozivala na avnojske i posebno na zavnohovske tradicije.19
16
Upoznati, spoznati, proniknuti... Razgovor s Vladanom Desnicom. Razgovor vodila Grozdana Oluji-Lei (Knji-
evne novine, Nova serija, god. IX, br. 63 od 7. 3. 1958.) (Vidjeti: Vladan Desnica, Hotimino iskustvo. Knjiga druga,
50).
17
Razgovor na Knjievnom petku 26. 10. 1956., u: Vladan Desnica, Hotimino iskustvo. Knjiga druga, 174.
18
Drago Roksandi, Desniini susreti. Prijedlog programa znanstvenih rasprava, Nae teme, god. 33, br. 4, Za-
greb 1989., 725-730. Objavljen je u rubrici Projekti s redakcijskom napomenom: Ovaj prijedlog pripremljen je
kao autorovo zaduenje u Odboru za koordinaciju prouavanja povijesti i kulture srpskog naroda u SR Hrvatskoj,
koji djeluje pri Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Budui da prijedlog pretpostavlja iru raspravu meu
strunjacima u humanistikim i drutvenim znanostima u SRH, pa i izvan nje, objavljujemo ga u ovoj napoj rubrici
(op. ur.). (Isto, 725)
19
Kada je rije o bjelinama u hrvatskoj kulturnoj povijesti, jedna od neupitnih je i pitanje djelatnosti Matice hrvat-
ske i Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta od 1969. do 1971. godine. Sa strunog stajalita, idealno bi bilo kritiki

Dakako da bi prihvaanje dosljednije artikuliranog postavljanja tog pitanja, sa svim

njegovim implikacijama, nuno bilo u izravnoj vezi s redefiniranjem temelja SFR Jugosla-
vije, tj. odnosa meu svim narodima i narodnostima jer Srbi u Hrvatskoj sigurno nisu
mogli biti poseban sluaj. SR Hrvatska je iz mnotva razloga postojano bila protiv bilo
kakvih izmjena Ustava iz 1974. godine. S druge strane, formula jugoslavenske sinteze
je bila od 1960-ih godina u kulturi, u kreativnom smislu, u dubokoj krizi i nije bila spo-
sobna ponuditi nikakvo rjeenje kada su u pitanju odnosi dijelova jugoslavenskih naroda
izvan matinih republika s matinom republikom itd.20 U 1980-ima, vano je naglasiti,
ta formula jedva da je mogla imati ikakva praktinog znaenja u unutarrepublikim od-
nosima (primjerice, Srbi i Hrvatskoj ili Hrvati u Srbiji) osim kao instrument federalne
aprobacije represije.
Interkulturalizam, praktino i jedva u kojem sluaju teorijski, bio je manje ili vie osmi-
ljen u opusima pojedinaca, ali nikada i nigdje nije bio oficijelno podravan. Je li ga i u
kojem obliku bilo u projektima i opusima s transnacionalnom jugoslavenskom ideologij-
ski konotiranom atribucijom, jo je uvijek otvoreno pitanje. Osobno sam vrlo skeptian s
time u vezi jer nikada nije postojalo jedno jugoslavenstvo nego mnotvo njih razliitih
nacionalnih i politikoideologijskih provencijencija.21 Na koncu konca, sve do pred kraj
Jugoslavije, najbenignija junoslavenska komparatistika nikada nije bila oficijelno podr-
avana u kulturnim ili povijesnim istraivanjima.22 Politikoideologijski obrasci pariteta
ili proporcionalnosti shematski su bili primjenjivani u znanosti i kulturi openito, to je u
kulturi povijesnog miljenja imalo katastrofalne uinke kada je 1989.1991. godine otvo-
ren proces finis Iugoslaviae..
Oficijelna politika u Hrvatskoj 1980-ih godina, koliko sam je ja razumijevao, bila je
sklona limitiranom, tonije, kontroliranom programskom redefiniranju kulturne i znan-
objaviti primarne izvore u zbirci koja bi kronoloki rekonstruirala rad i MH i SKD Prosvjeta te napisati kompara-
tivnohistorijsku monografiju. Isto bi trebalo uiniti u vezi s ambivalencijama oficijelne represivne politike u SR Hr-
vatskoj od 1971. do 1980., odnosno, 1990. godine s njima u vezi. Arbitrarni represivni paralelizam Matica hrvatska
vs. Srpsko kulturno drutvo Provjeta poslije 1971. godine takoer je pitanje za strunu raspravu jer je imao, siguran
sam, dalekosene posljedice, koje jo uvijek nisu logiki propitane.
20
Nezamislive su bile, primjerice, hrvatski konotirane kulturne inicijative izmeu Hrvata graana Srbije i Bosne i Her-
cegovine itd., itd. Takve su inicijative u biti postojano kultivirale iskljuivo vjerske zajednice i rekonfesionalizirale
u biti sekularne kulturne fenomene i procese. Iznimke su bile dvije kulturne politike dvije narodnosti, talijanske i
albanske. Naravno, rije je o dva vrlo razliita sluaja.
Moje vlastito interkulturno sazrijevanje slijedilo je kulturne tradicije jedne i druge nacionalne provenijencije. Meu
mnotvom naslova posebno pamtim Hrvatski panoptikum, koji mi je silno olakao suoavati se s inter- i transkultur-
nim feonomenima u hrvatskoj kulturi. Vidjeti: Josip Horvat, Hrvatski panoptikum, Zagreb 1965.
21
O tome sam prvi put eksplicitno kritiki pisao u lanku Jugoslavenstvo prije stvaranja Jugoslavije 1985. godine.
Vidjeti: Nedjelja marksistikih rasprava 1985. Istoriografija, marksizam, obrazovanje, (ur. Milenko Markovi, Vuka-
in Stamboli, Drago Roksandi), Beograd 1986., 153-159. lanak je najprije bio objavljen u slovenskom prijevodu,
odmah nakon to je na strunom skupu u Neumu 1985. izazvao javne prijepore. Vidjeti: Drago Roksandi, Jugo-
slovanstvo pred nastankom Jugoslavije, Borec, br. 10-11, Ljubljana 1985., 546-549.
22
U ivu sjeanju ostao mi je vrlo poticajan Znanstveni skup Komparativno prouavanje junoslavenskih knjievno-
sti 4 u Pionirskom gradu u Zagrebu od 9. do 11. listopada 1989. godine, koji sam pratio na poziv profesora Zvonka
Kovaa, s kojim sam u to vrijeme ivo raspravljao i suraivao. (Danas vidim iz sauvanog programa rada da nijedan
naslov priopenja nije izrijekom sadravao pojam interkulturalizam. Bilo je oito kasno za junoslavensku kompa-
ratistiku kao jedan mali, ali vrijedni mogui way out prema kulturnom i politikom pluralizmu. Znakovito je da je
studij poredbenog prouavanja knjievnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, inicijativom prof. dr. Ive Hergei-
a, utemeljen 1956/1957. akademske godine. Bilo bi zanimljivo saznati koliko je godina trebalo da komparatistika
sa svjetske knjievnosti stigne do junoslavenskih i koliko je uope stigla daleko od fakultetskog Zavoda za znanost
o knjievnosti. Bilo bi isto tako vano znati kakva je i gdje je bila komparatistika drugdje u Jugoslaviji. U historio-
grafiji je stanje s time u vezi openito bilo mnogo loije. Koliko mi je poznato, prvi Uvod u komparativnu historiju u
regiji objavio sam 2004. Vidjeti: Drago Roksandi (ur.), Uvod u komparativnu historiju, Zagreb 2004.

stvene infrastrukture u Hrvatskoj s ciljem da stvaralatvo Srba u Hrvatskoj te u vezi sa Sr-

bima u Hrvatskoj eksplicitnije bude podrano i ukljueno u redovite programe postojeih
institucija. Izostajala je ipak politika volja da se uini ono s ime u vezi je postojao mi-
nimalni politiki konsenzus. U 1980-im godinama odrano je nekoliko ee zatvorenih,
rjee otvorenih rasprava na najviim partijsko-dravnim razinama u Hrvatskoj u vezi sa
Srbima u Hrvatskoj. Zavravale su bez jasnih zakljuaka te su se daljnje rasprave i odgovor-
nosti prebacivale najprije u Sabor SR Hrvatske pa potom u SSRNH.23 Budui da se ni dalje
nita nije mijenjalo, a stanje u SFR Jugoslaviji se iz godine u godinu pogoravalo, problem
se nuno vratio u CK SKH.
Ukljuen sam bio u pojedine rasprave o tim pitanjima koje je na izvedbenoj razini redo-
vito vodio Celestin Sardeli u suradnji s dr. sc. Zoricom Stipeti, 1985. godine kao javno
uoljivi zastupnik interkulturnih hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih orijentacija (proi-
manja) u SR Hrvatskoj. Tada je prevladalo uvjerenje da bi interkulturnu orijentaciju, tada
bez eksplicitne upotrebe pojma, kao najprimjereniju tradicijama hrvatsko-srpskih odnosa
u Hrvatskoj i to sigurno ve od prve polovice 19. stoljea nadalje trebalo jasno definirati
u suvremenim uvjetima i posebno, dati joj primjerenu znanstvenu i kulturnu teinu stva-
ranjem jednog koordinacijskog odbora pri JAZU.24 Odbor je trebao umreavati razliite
kulturne i znanstvene ustanove na konkretnim znanstvenim i kulturnim projektima. Nisu
mi izravno poznate pojedinosti o tome s kime se sve i to raspravljalo u Akademiji, ali sam
pozvan biti lanom Odbora.
Odlukom Predsjednitva, u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti 30. lipnja
1986. godine konstituiran je Odbor za koordinaciju prouavanja povijesti i kulture srpskog
naroda u Socijalistikoj Republici Hrvatskoj.25 Predsjedao mu je akademik Duan a-
li. Njegov neuobiajeno brojni sastav, izabran na dvije godine, stavio je brojna pitanja na
dnevni red, ali Odbor nije bio naroito uinkovit. Njegov je novi sastav smanjen i dijelom
izmijenjen 12. sijenja 1989. godine, ali je u njemu i dalje bilo vrlo utjecajnih lanova: aka-
demik prof. dr. Josip Adamek, izv. lan, dr. sc. Ante Been (zamjenik predsjednika), aka-
demik Ljubo Boban, akademik Duan ali (predsjednik), dr. sc. Stanko Kora (tajnik),
akademik Andro Mohorovii, Jovan Nikoli, Pero Pletikosa, dr. sc. Drago Roksandi,
Celestin Sardeli, akademik Hodimir Sirotkovi, Duan Starevi, dr. sc. Zorica Stipeti,
23
Ne bi trebalo biti teko pronai stenogramske zapisnike s tih sastanaka i kritiki istraiti cijelo pitanje u razdoblju
poslije smrti Josipa Broza Tita.
24
Jo jedno istraivako pitanje. Radei na lanku, pokuao sam provjeriti koncepte koji su tada najee bili koriteni u
istraivanjima interkulturnih situacija. Ako se ne varam, dominirala je akulturacijsko/asimilacijska binarna opozicija.
Pojam akulturacija uao je u znanstveni diskurs 1936. godine (Robert Redfield, Ralph Linton i Melville Hersko-
vitz). Bio je osporen u poslijeratnim godinama, usporedno s poetkom procesa dekolonizacije. S druge strane, Erik
Erikson ve je 1953. godine pisao o krizi identiteta, da bi desetljee kasnije njegovo poimanje identiteta struno
postalo iroko prihvaeno, a koncepti poput akulturacije postali krajnje sporni s mnotva stajalita u kasnim 1960-
ima. Gdje su teorijski tada doista bili strunjaci u Jugoslaviji, pitanje je za koju buduu raspravu.
25
U prilogu Kronika i dokumenti Koordinacionog odbora za prouavanje povijesti i kulture srpskog naroda u SR
Hrvatskoj. Pregled rada Koordinacijskog odbora od njegova osnutka (Zbornik radova, knjiga 2, Zagreb, 1989., str.
233-235), koju je napisao A[nte] B[een], u prvom pasusu objanjava motive koji su akademijino elnitvo usmjera-
vali kada je donijelo spomenutu odluku: Bio je to pozitivan odgovor JAZU na sve uestalije drutvene inicijative da
se prouavanju kulturnog nasljea Srba u Hrvatskoj, u okviru materijalne i duhovne batine Hrvata i Srba posveti
posebna panja radi ouvanja njenih specifinih obiljeja i nacionalnog identiteta. (Isto, 233) Nabrajajui zadatke
Odbora, kada je rije o zatiti spomenika kulture, u maloj zagradi je istaknuto posebno Kula Jankovi Stojana u
Islamu Grkom (Isto).
Nuno je naglasiti da odluka o konstituiranju Koordinacionog odbora nije bila iznuena Memorandumom
SANU jer su Veernje novosti o potonjem izvijestile 24. i 25. rujna 1986. godine.

Jovo Ugri i akademik Predrag Vranicki. Odbor je pokrenuo i Zbornik radova o povijesti
i kulturi srpskog naroda u Socijalistikoj Republici Hrvatskoj. Knjiga 1 (Zagreb, 1988., 200
str.) i knjiga 2 (Zagreb, 1989., 240 str.) jedina su njegova dva realizirana izdanja.26
Vrijedi citirati spomenutu Kroniku u kljunoj informaciji s prve sjednice Odbora u no-
vom sastavu 15. oujka 1989. godine: Konstatirano je da postojee institucije nisu do sada
dovoljno radile na objavljivanju djela o batini srpskog naroda u Hrvatskoj. Godine 1985.
donesen je program mjera i akcija RK SSRNH na tom polju, ali to nije imalo znaajnije
rezultate. Pojedini lanovi Odbora zaloili su se za osnivanje posebnih kulturnih institucija
Srba u Hrvatskoj. Prva verzija dugoronog programa rada razmatrana je na drugoj sjednici
(10. studenog 1989. D.R.), ali nije usvojena zbog primjedbi da je preiroko postavljena, tj.
da se Koordinacijski odbor u svom djelovanju mora ograniiti na podruje za koje je osno-
van, a to je znanstveno prouavanje povijesti i kulture srpskog naroda u Hrvatskoj. Odbor
se ne moe uputati u dnevne politike rasprave, niti preuzimati ulogu arbitra za pojedine
politike ili kulturne probleme. Za izradu programa rada zadueni su dr. Ante Been, Du-
an Starevi, dr. Stanko Kora i dr. Drago Roksandi. (knj. 1., str. 234).
Odbor je imao vanu ulogu u konstituiranju Desniinih susreta. Kronologija je i s
njima u vezi danas dragocjeno svjedoanstvo: Dr. Drago Roksandi na prvoj je sjednici
(15. oujka 1989. D.R.) predloio program znanstvenih istraivanja pod nazivom Desni-
ini susreti, a koje bi se organiziralo sa svrhom prouavanja i vrednovanja batine Srba u
Hrvatskoj i hrvatsko-srpskih proimanja. Prijedlog je usvojen (uz protivljenje tri lana) ve
na prvoj sjednici, a na drugoj (10. studenog 1989. D.R.) autor je izvijestio da je osnovano
i Vijee Desniinih susreta, koji e inae biti locirani pri Institutu za hrvatsku povijest
Sveuilita u Zagrebu. Za predsjednika Vijea izabran je prof. dr. Duan Bilandi.27 U ime
Koordinacionog odbora u Vijee su izabrani dr. Drago Roksandi, dr. Ante Been, Pero
Pletikosa, dr. Jovan Miri, dr. ivko Bjelanovi i dr. Milorad Pupovac. (knj. 1., 235) Kada
su Desniini susreti u pitanju, jo jednom treba citirati Kroniku: Koordinacijski odbor
prihvatio je i inicijativu za pokretanje asopisa ireg kulturno-znanstvenog profila, nami-
jenjenog objavljivanju tekstova o kulturnom stvaralatvu Srba u Hrvatskoj i proimanjima
kulturnog stvaralatva Hrvata i Srba. Koncepciju asopisa pod nazivom Dijalozi izradili
26
Obje knjige sadre vrijedne istraivake priloge razliitih disciplinarnih usmjerenja. Duan ali s uvodnim prilo-
gom Neke posebnosti drutvenog bia Srba u SR Hrvatskoj (knj. 1., 5-16) i Hodimir Sirotkovi s prilogom Srbi u
Hrvatskoj u dokumentima ZAVNOH-a (knj. 2., 17-28) dali su ton ureivakoj politici asopisa, a Stanko Kora
s prilogom Bibliografija radova o srpskoj istoriji i kulturi u Hrvatskoj (knj. 1, 173-188) ponudio je vlastito shvaanje
orijentira u daljnjim povijesnim, jezikoslovnim, knjievnopovijesnim, etnolokim i povijesnoumjetnikim istraiva-
njima.
27
Rukopis Prijedloga Programa znanstvenih rasprava Desniini susreti zavrio sam 23. studenog 1988. godine.
Javno sam ga najprije predloio u esejistikoj formi u tjedniku Danas, pod naslovom Predlaem Desniine susrete
(god. VII., br. 363 od 31. sijenja 1989., str. 39). U asopisu Nae teme bio je u cijelosti objavljen nakon procedu-
re u akademijinu Odboru pod naslovom Desniini susreti. Prijedlog programa znanstvenih rasprava, u rubrici
Projekti (god. 33, br. 4, str. 725-730). Tjednik Danas analitiki se vratio projektu u lanku Jasmine Kuzmanovi
Hladan pristup. Projekt Desniini susreti kao alternativa politiziranim pristupima, objavljujui u formi entrefilet-a
moju prigodnu izjavu Velika intelektualna odgovornost (Danas, 17. listopad 1989., str. 37). Desniini susreti su
bili povod Borbi da 14. studenog 1989. objavi intervju sa mnom koji je napravio Ivo Tomljenovi Zbilja bez bijelih
mrlja (god. 68, br. 318 od 14.11.1989., str. 1 i 11). Bilo je i drugih javnih podrki. Otvorenih napada na ovu inici-
jativu, koliko je meni poznato, nije bilo ni u Hrvatskoj ni u Srbiji.
U meuvremenu je u Zavodu za hrvatsku povijest bilo odrano mnotvo praktinih konzultacija u vezi s Desniinim
susretima. (Namjera mi je posebno objaviti to je mogue kompletniju dokumentaciju.) Istovremeno su tekli dogo-
vori u veem broju drugih znanstvenih i kulturnih ustanova o pristupanju Desniinim susretima te samoupravnim
interesnim zajednicama znanosti i kulture o financiranju. Vijee Desniinih susreta imalo je svoj Koordinacioni
odbor. Za tajnika Odbora izabran je Mario Strecha, asistent u Zavodu za hrvatsku povijest.

su dr. Drago Roksandi, dr. Zorica Stipeti i dr. Ante Been i ta je koncepcija usvojena na
drugoj sjednici Odbora (10. studenog 1989. D.R.).28
S velikim entuzijazmom, svim potrebnim potporama i prije i poslije viestranakih iz-
bora, pripremljeni su i u Zagrebu, u Muzejskom prostoru Mimara i Klubu Topusko
u MPU, od 25. do 27. listopada 1990. godine odrani prvi Desniini susreti, posveeni
sedamdesetoj obljetnici asopisa Nova Evropa Milana urina.29 eljelo se kritiki pre-
zentirati zagrebaku, odnosno, zagrebako-beogradsku Novu Evropu, kao reprezentativno
socijalno osjetljivo liberalno glasilo s prepoznatljivim hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim
interkulturnim konotacijama u prijelazima od jugoslavenskog integralizma prema (kon)
federalizmu. Rat je sprijeio objavljivanje zbornika radova. Prije poetka rata, pristiglo je
mnogo radova pripremljenih za tiskanje.30
to je 1991. godina vie odmicala, bilo je jasnije da su Desniini susreti inicijativa za
mirna vremena. Ipak je s institucionalnom podrkom Zavoda za hrvatsku povijest te go-
dine odran znanstveni skup posveen Ognjeslavu Utjeenoviu Ostroinskom u Ostro-
inu, Vrginmostu i Topuskom (u suradnji s Hrvatskim dravnim arhivom, Historijskim
arhivom u Karlovcu i Skuptinom opine Vrginmost) te kolokvij povodom izlaska iz tiska
monografije Grbovi: biljezi identiteta u Europskom domu u Zagrebu. U radu potonjega,
pored ostalih, sudjelovali su profesori Igor Karaman i Tomislav Raukar iz Zagreba i Sima
irkovi iz Beograda.31
1.3 Obnovljeni Desniini susreti: mjesto kritike refleksije o kulturnoj i

znanstvenoj situaciji
Kula Jankovi Stojana nala se na bojinici u najdoslovnijem znaenju rijei. U ratu je
pretvorena u jezivu ruevinu. Jedino je sam fortifikacijski objekt (doslovno, Kula) izdrao.
Izgorjeli su njezini drveni dijelovi. Poari su harali i nekoliko puta poslije rata. to su sve
djeca Vladana Desnice, vlasnici Kule Jankovi Stojana gospoe Olga kari, dr. sc. Jelena
28
Koncepcija je takoer objavljena u asopisu Nae teme. Vidjeti: Ante Been, Drago Roksandi, Zorica Stipeti,
Prijedlog koncepcije asopisa Dijalozi, Nae teme, god. 33, br. 10, Zagreb 1989., 2696-2699. U redakcijskoj bi-
ljeci stoji da sam ja autor Nacrta prijedloga o pokretanju asopisa Dijalozi, od 23. oujka 1989. te da ga je radna
grupa u punom sastavu raspravila i usvojila s manjim dopunama kao Prijedlog koncepcije asopisa Dijalozi. U
Naim temama stoji sljedee: Ovaj Prijedlog usvojen je na sjednici Izvrnog odbora Koordinacijskog odbora JAZU
za prouavanje povijesti i kulture srpskog naroda u SR Hrvatskoj, 17. listopada 1989 (Isto, 2696). Ni u ratu nisam
odustao od te inicijative te sam u odlinoj suradnji, zajedno s kolegama Dejanom Joviem (mladim istraivaem
na Fakultetu politikih znanosti) i novinarom Borisom Raetom, napravio projekt asopisa za kulturu hrvatsko-
srpskih i srpsko-hrvatskih odnosa Dijalog koncem 1993. i poetkom 1994. godine. Projekt je bio mnogo razraeniji
nego inicijalni iz 1989. godine i, dakako, prilagoen stubokom novoj situaciji te napose potrebama traenja strate-
gije prenog izlaska iz rata i projiciranja poslijeratnih izazova i dogovora u hrvatsko-srpskom/srpsko-hrvatskom
neizbjenom susjedstvu u Europi i svijetu u promjenama. Bio je svojevrsni ok shvatiti da su, unato odlinim
recenzijama, utjecajne meunarodne NGOs i drugi akteri iz meunarodne zajednice smatrali da je prerano
pokretati takav asopis.
29
Vidjeti Prilog I. Ve 8. veljae 1990. godine zapoele su najavljene pripreme za druge Desniine susrete, zakazane
za 2.-4. listopada 1991. godine na temu Usporedno prouavanje hrvatskog i srpskog kasnog srednjovjekovlja: 1400
1550. Predsjednik Organizacionog odbora bio je mr. sc. Neven Budak. Rat je prekinuo rad i na tom projektu.
30
S 1990. godinom akademijin je Odbor odumro te nakon viestranakih izbora, koliko je meni poznato, predsjed-
nik Koordinacionog odbora, a ni Akademija, nita nisu poduzimali da se u hrvatskoj kulturi unaprijede istraivanja
koja su svoj puni smisao tek bila dobila s izazovom demokratske tranzicije i nunog preispitivanja hrvatsko-srpskih/
srpsko-hrvatskih odnosa. Kao lan Odbora nikada nisam dobio slubenu obavijest o prestanku rada Koordinacionog
odbora.
31
Autori monografije Grbovi: biljezi identiteta, u nakladi Grafikog zavoda Hrvatske 1991. godine, bili su Ivo Banac,
Slobodan Prosperov Novak i Josip Kolanovi.

Ivievi-Desnica, dr. sc. Nataa Desnica-erjavi te gosp. dr. sc. Uro Desnica poduzimali
da pokretna dobra dijelom velike kulturne vrijednosti, tradicijski neprocjenjiva budu
spaena i tko im je sve u tome pomagao, dijelom je javno poznato, ali bi zavrjeivalo da u
cijelosti bude zapameno.32
Dobro mi je poznato da je gosp. Miljenko Domijan, glavni konzervator u Ministarstvu
kulture Republike Hrvatske, ovjek koji je u godinama uoi rata radio na obnovi i zatiti
objekta u cijelosti, kontinuirano bio u vezi s vlasnicima. im su se poslije rata sustekli si-
gurniji uvjeti da se zapone sa zahtjevnim radovima na obnovi Kule, taj je posao zapoet
u suradnji i uz potporu Ministarstva kulture. Ti radovi iz godine u godinu traju do danas,
sada ve s vrlo uoljivim uincima. Da ih nije, Kula bi vjerojatno jo uvijek bila ruevina.
Bilo je razliitih inicijativa, s vrlo razliitim motivacijama, s Kulom Jankovi Stojana i
Vladanom Desnicom u vezi poetkom novog stoljea i desetljea. Budui da se 2005. go-
dine navravala stota godinjica roenja Vladana Desnice (Zadar, 17. rujna 1905. Zagreb,
4. oujka 1967.), sudbina Kule i sudbina pisca jo jednom su se ispreplele. U dogovorima
s vlasnicima, u emu sam i sam uestalo sudjelovao, u Srpskom kulturnom drutvu Pro-
svjeta godine 2003. odlueno je otvoriti izlobu o kulturnoj batini Kule, stanju objekta i
problemima obnove. Izloba je otvorena u Dvorani SKD Prosvjete, u Preradovievoj 18,
15. sijenja 2003. godine. Tim je povodom odrana tribina na kojoj su govorili dr. sc. Uro
Desnica, Borivoj Dovnikovi, dr. sc. Tonko Maroevi i dr. sc. Slobodan Uzelac. Najavljen
sam bio i ja, ali sam u tome bio sprijeen slubenim putovanjem. Pripremljeni tekst objavio
sam odmah potom.33
U meuvremenu sam nakon mnotva konzultacija u Zavodu za hrvatsku povijest Fi-
lozofskog fakulteta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu te u Srpskom kulturnom dru-
tvu Prosvjeta u stalnoj vezi s potomcima Vladana Desnice i prof. dr. sc. Slobodanom
Uzelcem, tada u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i porta pripremio obnovljeni Pri-
jedlog Programa drutveno-humanistikih i kulturolokih istraivanja Desniini susreti
(Zagreb, 20. studenog 2005.).34 Nitko tko je bio konzultiran nije bio protiv obnove Des-
32
Dr. sc. Duan Rapo je u vremenu neposredno poslije rata, s mnogo takta i ustrajnosti, uloio respektabilan napor
da povodom 40. godinjice objavljivanja Desniina romana Proljea Ivana Galeba 1997. godine osigura odravanje
reprezentativnoga znanstvenog skupa o knjievnom radu Vladana Desnice. Nije bilo nevano da je skup odran u
Prosvjetinoj vijenici u Berislavievoj 10, u suradnji Drutva i Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveui-
lita u Zagrebu 1997. godine. Nita manji napor nije bio potreban da Zbornik radova o Vladanu Desnici bude tiskan
2004. godine. Vidjeti: Duan, Rapo (ur.), Zbornik radova o Vladanu Desnici, Zagreb, 2004. Zastupljeni su redom
uvrtenja sljedei autori, beziznimno znanstvenici: Duan Rapo, Sanja Roi, Milivoj Solar, Branka Brleni-Vuji, Ivo
Pranjkovi, Josip Sili, Franjo Grevi, Kruno Pranji, Duan Marinkovi, Nikola Ivaniin, Zvonko Kova, Cvjet-
ko Milanja, Vladimir Biti, Lidija Vukevi, Marija Mitrovi, Milan Mikovi, i Vladimir Osolnik. Rastrgan sva-
kotjednim poslovima u Zagrebu i Budimpeti, jedan sam od onih rjeih koji nisu stigli napisati lanak na temelju
priopenja, to mi je danas uistinu ao.
33
asopis Prosvjeta (god. 10 (35), br. 55 (665), mart 2003.) objavio je na naslovnici sliku tadanjeg stanja central-
nog dijela objekta s naslovom Kula Jankovia. Inicijativa obnove i oivljavanja te blok s dva priloga Kula Janko-
via s mnotvom fotografija (moj autorski potpisani Kula Jankovia. Inicijativa obnove i oivljavanja Kule Stojana
Jankovia i sela Islam Grki (Isto, 29-31) i autorski nepotpisani prilog dr. sc. Uroa Desnice Tristapedeset godina
historije. Kula serdara Stojana Jankovia u Islamu Grkom (Isto, 32-40). U istom broju tiskana je i studija dr. sc.
Milana Mikovia Povijesna saga o ljudima u ratnom nevremenu. Prilog tumaenju Desniinog romana Zimsko
ljetovanje (Isto, 41-47).
34
Vidjeti: Prilog II. Inicijativa je formulirana kao jezgrena u novoutemeljenom zavodskom Centru za komparativno-
historijska i interkulturna istraivanja s podrkom Vijea Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. la-
novi-utemeljitelji Centra u suradnji su sa mnom prije svega bili suradnici u Meunarodnom znanstvenom projektu
Triplex Confium, koji sam vodio od 1996. godine i iji su lanovi, redom stjecanja akademskih titula, bili doc. dr.
Nataa tefanec, doc. dr. sc. Zrinka Blaevi, doc. dr. sc. Hrvoje Petri, dr. sc. Tea (Perini) Mayhew (projektna
doktorandica na Sveuilitu u Padovi), dr. sc. Kristina Milkovi (lanica projekta prof. dr. sc. Nike Stania), dr. sc.

Islam Grki na razglednici iz 1960-ih godina: crkva sv. ora pokraj Kule Stojana Jankovia (gore
lijevo); motiv iz Islama Grkog (gore desno); scena pred Osnovnom kolom Simo Matavulj (dolje
lijevo); spomen-poprsje Sime Matavulja pred Osnovnom kolom (dolje desno). Raglednica je poklon
mr. sc. Dubravke Kalac.
niinih susreta. Ipak je prevladavalo uvjerenje da je za hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski

interkulturalizam prerano i u Hrvatskoj, ali nadasve u Srbiji. Za mene osobno bili su vei
problemi legislativne i financijske naravi. Nije bilo jasno kako bi se zakonski moglo legali-
zirati dugoroni istraivaki program Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu s jednim
manjinskim kulturnim drutvom, to ukljuuje razne vrste trokova, ukljuujui znanstve-
ne novake, vanjske (unutarhrvatske i izvanhrvatske) suradnje itd. Jo je manje bilo jasno
kako bi se slina pitanja mogla rijeiti kada je rije o potencijalnim partnerima iz Srbije, s
kojom, nota bene, u to doba mislim da nije ni bilo meudravnog sporazuma o znanstve-
noj suradnji.
Rjeenje se poelo nazirati na drugoj strani. Gosp. Velimir Viskovi, predsjednik Hrvat-
skoga drutva pisaca, pokazao je interes za Desniine susrete te smo bez prejudiciranja
moguih ishoda dogovorili suradnju u obiljeavanju 100. obljetnice roenja Vladana De-
snice 2005. godine i u Kuli Jankovi Stojana u Islamu Grkom, u kojoj su tek bili poeli
vei poslovi na obnovi devastiranog kompleksa i u Zagrebu.
Stota godinjica roenja Vladana Desnice obiljeena je u njegovu zaviajnom ravnoko-
tarskom krajoliku, prepunu ratnih oiljaka, koji su u prelijepom, rujanskom izmaku jo
Marko ari, mr. sc. Dragan Markovina (lan projekta sa Sveuilita u Splitu) itd. Osim naelne podrke Odsjeka,
aktivnu je podrku Desniinim susretima posebno dao prof. dr. sc. Ivo Glodstein. Predsjednik SKD Prosvjeta,
gosp. edomir Vinji, bio je spreman dogovoriti dugoronu projektnu suradnju s time u vezi sa Zavodom za hrvat-
sku povijest ili s Filozofskim fakultetom Sveuilita u Zagrebu.

jednog ljeta izgledali tim bolnije i nakaznije. Ljudske ruke su ve uveliko, na svakojake na-
ine, bile oivljavale krajolik kako se ve moglo ali u otrom kontrastu izmeu Islama
Latinskog i Islama Grkog. Mnotvo se ljudi s raznih strana skupilo pred islamskom Ku-
lom, koje su njezini vlasnici, brojni potomci Vladana Desnice raznih generacija, doekivali
s uoljivom dirnutou i radou.35 Reeno je tota neizbjeno, prigodno, ali nita manje
i novo o Vladanu Desnici. Meu ostalim je predstavljen i revitalizacijski projekt Mosto-
vi, o kojemu e biti rijei u posebnoj svesci biblioteke Desniini susreti. Meni osobno
trajno ostaje u ivu sjeanju trenutak kada se maestro Goran Konar na violini oglasio sa
Sarabandom Johanna Sebastiana Bacha, stojei pored prozorskog otvora bez prozora kroz
koji se preko ravnokotarskog zelenog mora vidio golemi velebitski masiv. Velimir Viskovi,
edomir Vinji i ja smo tom prilikom konano dogovorili da emo sljedee godine u isto
vrijeme u Zadru i Islamu Grkom obnoviti rad Desniinih susreta.
Simpozij u Hrvatskom drutvu pisaca, koji je bio organiziran zajedno sa Srpskim kul-
turnim drutvom Prosvjeta 26. i 27. listopada 2005. godine u Basariekovoj 24, bio je
druga vrsta zadovoljtine.36 Bilo je inspirativno sluati knjievni Zagreb, u irokom rasponu
svjetonazorskih i estetikih orijentacija te osjetiti koliko je Vladan Desnica iv pisac i koliko
je toga u svome vremenu anticipirao.
Razmiljajui o moguim interdisciplinarnim poveznicama unutar Desniinih susre-
ta, predloio sam da se u rujnu 2006. godine raspravlja o motivima kulturnog krajolika u
njegovu opusu pod naslovom Sunce, stablo i pisac: krajolici u opusu Vladana Desnice.37
Naime, u proteklom desetljeu na Odsjeku za povijest, upravo inicijativom projekta Tri-
plex Confinium, uveden je s lijepim odazivom izborni predmet Ekohistorija. Budui da pej-
za u knjievnosti, teoriji i povijesti knjievnosti tradicijski ima etablirani status, ali se u
sluaju Desniina opusa o njemu nije dovoljno raspravljalo, posebno ne s danas moguim
teorijskim pristupima, odaziv je bio vrlo dobar, a kvaliteta priopenja i rasprava jo i bolji.
Dolazak profesora Aleksandra Jerkova i kolegice Stane Vujnovi iz beogradskog Instituta
za knjievnost i umetnost znaio je i takvo unoenje novih pristupa Desniinu opusu, to
su, vjerujem, svi osjetili kao vrijednu i potrebnu novinu u Desniinim susretima. K to-
me, rasprava je bila odrana u pievu rodnom Zadru i zaviajnom Islamu Grkom, u Kuli
Jankovi Stojana, gdje su se lijepo vidjeli uinci obnove.38
35
Vidjeti: Prilog III.
36
Vidjeti objavljene radove u asopisu Knjievna republika (god. IV., oujak-travanj 2006., br. 4-5. U radu skupa sam i
ja sudjelovao (Knjievnik, knjievni opus i mogunosti historiografskih interpretacija: pokuaj egohistorije Vlada-
na Desnice (Zadar, 1905. Zagreb, 1967.) (Isto, 13-24). Isti je taj lanak, pod istim naslovom, objavljen, na molbu
slovenskih kolega povjesniara, u: Sao Jere (ur.), Vojetov zbornik. Med Srednjo Evropo in Sredozemljem, Ljubljana,
2006., 635-645.
37
Vidjeti: Prilog IV.
38
Toga ljeta u Kuli je zapoeo s radom meunarodni ljetni kamp koji su organizirali Mostovi, dakako, u suradnji s
vlasnicima, koji su i sami od poetka u Mostovima te Ministarstvom kulture i, na kraju, to je posebno vrijedno,
u suradnji s belgijskim i francuskim partnerima. Jezgru inicijative u vezi s kampom inili su lanovi projekta Tri-
plex Confinium (kolegice dr. sc. Tea Mayhew, dr. sc. Nataa tefanec te kasnije kolege dr. sc. Marko ari te mr. sc.
Dragan Markovina u suradnji sa mnom) i kolegica dr. sc. Marijeta Rajkovi s Odsjeka za etnologiju Filozofskog fa-
kulteta Sveuilita u Zagrebu. U poslovima su u razliitoj mjeri uvijek sudjelovale sve nae Desnice, a posebno ga
dr. sc. Nataa Desnica-erjavi, gosp. dr. sc. Uro Desnica i njegova supruga dr. sc. Dunja Desnica Frankovi te dr.
sc. Tatjana kari-Juri, pieva unuka. Kamp se kontinuirano odrava i dalje s tim to se 2009. godine inicijativi
pridruio i Centar za mirovne studije iz Zagreba, a kolegica Petra Jurlina u tom poslu sa strane Centra ima najvie
udjela. Sastavni dio Kampa je i Ljetna kola. O toj inicijativi bit e tiskana posebna publikacija. Vidjeti: www.ffzg.
hr/mostovi i www.kulajankovica.hr. Potonje stranice otvorilo je Drutvo za obnovu i revitalizaciju Kule Stojana Jan-
kovia, iji je predsjednik dr. sc. Uro Desnica.

Ovi su Desniini susreti bili dragocjeni zbog jednoga posebnog razloga. U zadarskim
i islamskim druenjima svi smo shvatili da e Desniini susreti, da bi bili odrivi u go-
dinjem ritmu rasprava, morati biti koncepcijski i radno otvoreni, dodao bih, onako kako
su izvorno bili i zamiljeni za inter- i transdisciplinarne teme koje e biti, s jedne strane,
legitimne u Desniinoj kulturi miljenja, ali koje e to je mogue vie biti u fokusu dana-
njih kulturnih i znanstvenih kontroverzi. Pritom smo se vie suglasili da e hrvatsko-srp-
ska/srpsko-hrvatska interkulturna problematika uvijek biti na dnevnom redu, ali ne preko
granica onoga to je realno kvalitetno izvesti.
U dogovorima u vezi s Desniinim susretima 2007. sudjelovalo je mnotvo ljudi, a ko-
legica dr. sc. Zrinka Blaevi, s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i la-
nica projekta Triplex Confinium i ja usuglasili smo pozivno pismo i vodili pripreme skupa
Pripadnost kulturi kultura pripadanja.39 U isto vrijeme su se dogodile i dvije druge pro-
mjene. Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije, nositelj Desniinih su-
sreta, godine 2007. postao je ustrojbena jedinica Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a ovome
Centru, Hrvatskom drutvu pisaca i Srpskom kulturnom drutvu Prosvjeta kao stalni
partner pridruio se i Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.40
Odziv je bio izvrstan, a izbor sudionica/sudionika vie puta raspravljen. S beogradske stra-
ne u tome je vrlo poduzetno sudjelovala spomenuta kolegica mr. sc. Stanislava Vujnovi iz
Instituta za knjievnost i umetnost, s punom podrkom direktorice dr. sc. Vesne Matovi.
Skup je ovaj put odran u Hrvatskom drutvu pisaca, u Basariekovoj 24. Mnotvo serio-
zno pripremljenih priopenja i izvrsna rasprava, na mahove i vrlo strastvena, uinila je taj
skup meanim, to se moguih razvojnih usmjerenja Desniinih susreta tie.
Budui da su na Desniinim susretima 2007. godine u sreditu pozornosti bili pri-
stupi imanentni kulturnim studijima, predloio sam Pripremnom odboru da Desniini
susreti 2008. s istom temom budu otvoreni za strunjake u drutvenim i humanistikim
znanostima. Desniini susreti 2008.: Pripadnost kulturi i kultura pripadanja, drugi put
ponovo su odrani u Hrvatskom drutvu pisaca 20. rujna i u Islamu Grkom 21. rujna
i.g.41 Zagrebaka rasprava, u kojoj su sudjelovali sociolozi, politolozi, socijalni i kulturni
antropolozi itd., bila je vrijedna posebno zbog toga to je bilo mogue uti miljenja o pi-
tanjima o kojima se raspravljalo prethodne godine koja su otvarala drugaije problemske
horizonte, izravnije otvorene prema suvremenosti. Novina u radu zagrebakog dijela skupa
bilo je predstavljanje knjige doc. dr. sc. Anite Peti-Stanti Jezik na i/ili njihov. Vjebe iz po-
redbene povijesti junoslavenskih standardizacijskih procesa (Naklada Srednja Europa, Za-
greb, 2008.), djela primjerena duhu Desniinih susreta. Drugi dan, 22. rujna, u Islamu
Grkom, nakon to se odalo potu Vladanu Desnici nad njegovim grobom u porodinoj
crkvici Sv. ora, premijerno je prikazan i dokumentarno-animirani film prof. dr. sc. Isao
Koshimure i suradnika sa Sveuilita Zokei u Tokiju Stojan Jankovi: Hero of the Border.
Filmski motivi crpljeni su iz lijepe narodne pjesme Ropstvo Jankovi Stojana.42
Ovaj svezak ukljuuje rukopise od 2005. do 2008., a sljedei bi svesci trebali pratiti ri-
tam rasprava. U kronici Desniinih susreta i zbivanja u islamskoj Kuli godina 2009. bit
e vrlo vana zbog jednog posebnog razloga. Sveuilite u Zagrebu i Sveuilite u Zadru
39
Vidjeti: Prilog V.
40
Time je i Pripremni odbor poeo djelovati u svome stalnom sastavu: prof. dr. sc. Kreimir Nemec, prof. dr. sc. Drago
Roksandi, Velimir Viskovi, edomir Vinji. Godine 2007. tajnica Odbora bila je doc. dr. sc. Zrinka Blaevi.
41
Vidjeti: Prilog VI.
42
O profesoru Koshimuri i filmu bit e vie govora u najavljenoj publikaciji o Mostovima.

potpisali su sporazum s vlasnicima Kule koji omoguuje otvaranje Meunarodnog sveui-

linog centra na 700 m2. Sporazum je potpisan na trideset godina, pod uvjetom da nune
infrastrukturne investicije budu realizirane u roku od 5 godina. Budui da je prof. dr. sc.
Aleksa Bjeli, rektor Sveuilita u Zagrebu ovlastio potpisnika ovoga teksta da u suradnji s
prorektorom prof. dr. sc. Bojanom Baletiem na Sveuilitu operativno koordinira poslove,
smatram nunim ovome lanku priloiti inicijalni autorski Prijedlog za utemeljenje Meu-
narodnoga sveuilinog centra u Jankovia Dvorima u Islamu Grkom od 14. rujna 2008.
godine i skicu mogueg koritenja prostora revitalizirane Kule, koju su usuglasili vlasnici, a
napravio dr. sc. Uro Desnica.43 Uvrtavam ih s nadom da e neki itatelji ove knjige osjetiti
potrebu vlastitom inicijativom ukljuiti se u dugorono projicirani projekt koji je otvoren
svima koji dijele temeljne vrijednosti na kojima su Desniini susreti stvoreni i na kojima
Meunarodni sveuilini centar nastaje.
2. Esejistike varijacije o Vladanu Desnici i

Desniinim susretima
Danas, kada iz tiska izlazi prvi zbornik radova novih Desniinih susreta, potrebno je
podsjetiti se da je ve inicijalni Prijedlog Programa meu svojim pretpostavkama ukljuivao
i sljedeu: Budui da su nacije konfliktne drutvene zajednice, povijesno su isto tako nei-
zbjeno konfliktni i odnosi meu nacijama koje se proimaju. U tom je smislu zajednitvo
dviju ili vie nacija u drutvu (dravi) par excellence povijesna kategorija. Nemogue ga je
istraiti i vrednovati ako se previaju civilizacijski i kulturni parametri vremena u kojem se
izvjesni tip zajednitva realizira. Dakle, potpuno je ahistorijski pridavati pojmovima pro-
imanja i zajednitva na hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim relacijama u hrvatskom ili ju-
goslavenskom prostoru neko nepromjenljivo, vrhunaravno znaenje. U svakoj situaciji ono
mora biti konkretnohistorijski istraeno, bez mistifikacija i petrificiranih predodbi, koje
nesumnjivo tete i jednima i drugima u neizbjenom otvaranju prema 21. stoljeu.44
Eksplicitna je bila i formulacija s Vladanom Desnici u vezi: Cijela je galerija linosti
u povijesti i kulturi Hrvata i Srba u Hrvatskoj ija bi imena simboliki mogla reflektira-
ti osnovni cilj programa znanstvenih rasprava. Izvjesno je da je Vladan Desnica jedno od
najprestinijih meu njima, jer nema mnogo stvaralaca u ijem se opusu tako uspjeno sin-
tetizira iskustvo i jedne i druge nacionalne tradicije. On je u tom smislu nesumnjivo trajno
inspirativan. (...)45 Kao simboliki konotirani lieu de mmoire, a istovremeno susretite u
ovom Programu, ve tada je predloena Kula Jankovi Stojana u Islamu Grkom: Izbor se
i spontano nametnuo jer je izvorna predlagaeva obaveza, dobijena na sjednici Odbora za
koordinaciju prouavanja povijesti i kulture srpskog naroda u SR Hrvatskoj, upravo i bila
predloiti program za revitalizaciju Kule Jankovi Stojana.46
Prijedlog Programa bio je izrijekom inter- i multikulturno artikuliran u hrvatskom, ali
i irim sociokulturnim kontekstima: Razvoj funkcionalne drutvene integracije u hrvat-
43
Vidjeti: Prilog VII. i Prilog VIII.
44
Drago Roksandi, Desniini susreti. Prijedlog programa znanstvenih rasprava, Nae teme, god. 33, br. 4, Zagreb
1989, 725-726.
45
Nav. dj., 729.
46
Isto.

skom prostoru, kao dijela jugoslavenskoga, evropskoga i svjetskoga, pretpostavlja pozna-

vanje batine u svim njezinim kontroverznim tokovima, u njenoj multikulturalnosti.47
Budui da je to bio jedini i prvi projekt koji je svjesno bio orijentiran na hrvatsko-srpska/
srpsko-hrvatska kulturna proimanja u Hrvatskoj dakle, pored ostalog i mogui mo-
del za njihovu kritiku detabuizaciju i redefiniciju htio sam da program bude simboliki
identificiran s odreenim ovjekom, tj., Vladanom Desnicom u odreenom kulturnom
krajoliku, tj., u Kuli Jankovi Stojana u Islamu Grkom u Ravnim kotarima.48
Prijedlog Programa sadravao je i radikalan odmak od bilo kakva ideologijskog diri-
istikog monizma te, s druge strane, razgranienje spram bilo kakvih mesijanizama,
neovisno o ivotnoj dobi potencijalnih Mesija: ...rasprave u projektu morale bi biti liene
ambicije ka promicanju bilo kakva teorijsko-metodolokog monizma, koji bi u raspravi
izmicao kritikoj provjeri.49
Za sve koji su sudjelovali u odluivanju izazov nije bio mali, to potvruju i tri glasa protiv.
Mogue ga je formulirati na sljedei nain: kako govoriti o Vladanu Desnici ili o pitanjima
koja su provocirala Vladana Desnicu, kao to su provocirala i nas tada, ne previajui kako
bi on sam reagirao na bilo to se o njemu ili s njegovim imenom u vezi kao pokriem kae?
Dakako da nikada nije bilo rijei o odnosu prema Vladanu Desnici kao neupitnom autorite-
tu, proroku, nego kao o sugovorniku. Naelo kritike provjere odnosilo se i na njegovo dje-
lo, kao i bilo koje drugo. Poznato je da su mu mnogi za ivota predbacivali aristokratizam,
nepristupanost, iskljuivost i sl. On sam je u esejistikim marginalijama, poput nave-
denih o Stendhalu i Danteu, u pievu ivotu binarno polarizirao najprije javno i privatno,
a potom i javno binarno raslojio na pisca kao knjievnika i pisca kao ovjeka-svog-doba.
Meutim, danas nam je teorijski i praktino jasno da je takvo strukturiranje javnog i
privatnog neodrivo. ak su i u njegovu sluaju dvije nedavno objavljene knjige Hotimi-
nog iskustva vrlo dobar podsjetnik na Vladana Desnicu kao umjetnika koji je kultivirao
svojevrsni kult teksta, neovisno o anrovskoj artikulaciji te dijalog u kulturi shvaao vrlo
ozbiljno i bio upravo ljudski nesretan kada god bi iznova iskusio da dijaloka kultura nije
poeljna. Rado se odazivao pozivima da sudjeluje sa svojim glasom u javnim raspravama o
umjetnikim pitanjima i to ne samo kada je knjievnost u pitanju. Broj javno ocijenjenih
knjiga, kazalinih, filmskih i drugih kulturnih dogaaja je impresivan. Svaki takav tekst
uvijek sadrava neto to prelazi granice povoda nastanku.50 Koliko samo ima varijacija na
47
Nav. dj., 725.
48
Manje je vano, ali nije nevano to je Vladan Desnica potomak jedne od najstarijih rodno odranih obitelji meu
Srbima u Hrvatskoj. Od samog Stojana Jankovia nadalje bila je etnokonfesionalno otvorena. K tome, od 17. stolje-
a nadalje, iz generacije u generaciju, ine je ljudi koji su prepoznatljivi u svome vremenu i postojano vezani za svoje
zaviajne predjele u Sjevernoj Dalmaciji (Islam Grki, Obrovac, Zadar itd.).
49
Vladan Desnica, koliko god odbijao bilo kakav diriizam, opasnost za slobodu stvaranja vidio je i drugdje. Piui
u Krugovima 1952. godine na temu Moderno i staro nije se ustruavao eksplicitno rei da je (u)vjerenje, meu
mladim ljudima u svako doba veoma rasprostranjeno, da se uprav u njihovo vrijeme u umjetnosti neto iz osnova pro-
mijenilo, da je uprav njihovo doba prelomna epoha u historiji kulture, jedna vjekovita vododjelnica, samo je iluzija;
sasvim bezazlena i sasvim shvatljiva iluzija, ali iluzija. Slina optikoj iluziji po kojoj djetetu prst pred okom izgleda
vei nego zvonik u daljini. (...) A povijest kulture, prema njima, dijeli se na dvije ravnopravne polovine: jedna (ona
zastarjela, preivjela, prezirodostojna) zahvata otprilike od poetka svijeta do jue; ona druga (a to je ona koja jedina
vrijedi) od jue do danas. (...) (Vladan Desnica, Hotimino iskustvo. Knjiga prva, 69).
50
Piui o i povodom Tanhoferove reije Edipa na splitskom Peristilu, Desnica je otvorio i danas aktualno pitanje hi-
storike rekonstrukcije, tj. skraavanja klasinih tragedija ... u stare historike i arhitektonske ambijente, odno-
sno, epohalnih limita historikih horizonata: ...misli li se pod tom rekonstrukcijom na historiku rekonstrukciju
agamemnonskih ili edipovskih vremena i sredine, ili na historiku rekonstrukciju Eshilove ili Sofoklove vizije tih
vremena i te sredine, ili pak na oblikovanje nae historike vizije agamemnonskog i edipovskog svijeta, ili, najzad na

muzike teme! Njegovi intervjui, koji se ponekad svojom izbruenou formulacija doimlju
kao strogo nadzirane izjave povodom unaprijed primljenih pitanja, u biti negiraju javno-
privatne iskljuivosti, ljudski su vrlo otvoreni, iskreni.51 Ljudsku slobodu ipak je nemogue
dijeliti na privatnu i javnu, umjetniku i neumjetniku, umjetniko djelo, shvaeno kao
opus, jo manje. S takvim Vladanom Desnicom zapoeli su Desniini susreti.
Ipak je bilo uoljivo da Desnica nije bio sklon problematizirati hrvatske i srpske knji-
evne literarne hijerahije i kanone, ali je postojano drao do svojih. Njegov odnos prema
knjievnom jeziku Srba i Hrvata tome je najbolji dokaz.52 Nije teko uoiti koji su ga pisci
kao pisci zanimali manje, a koji vie. Odavno je uoeno da su za njegovu literarnu forma-
ciju mnogo vaniji talijanski, francuski ili ruski pisci nego, recimo, domai. Drugim ri-
jeima, Desnica je prakticirao hrvatsko-srpski interkulturalizam, ali se nikada nije osjeao
njegovim zarobljenikom, pogotovo ne prvosveenikom.53
Meutim, za Desniine susrete 1989. godine i kasnije obnovljene 2005. godine jedno od
najvanijih pitanja za raspravu bilo je i ostaje je li uope postojao hrvatsko-srpski/srpsko-hr-
vatski knjievni interkulturalizam u Jugoslaviji od 1945. do 1950. godine? Pitanje je doista su-
tinske naravi te je nuno vratiti se na njega. Nije mogu jednoznaan odgovor. Koliko je me-
ni poznato, kao povjesniaru, malo je istraivanja o piscima hrvatske ili srpske provenijencije
koji su knjievno bili aktivni na drugoj, srpskoj ili hrvatskoj strani.54 Metaforiki pretjerujui,
mogli bismo rei bjelina ima kao na Sjevernom ili Junom polu prije globalnog zatopljenja.
Prije nego to kao povjesniar iznesem svoje miljenje o tome, drim da je za znanstve-
no utemeljeniji odgovor nuna historijska rekonstrukcija jugoslavenskih kulturnih politi-
ka u navedenom razdoblju. Rije je o razdoblju dirigirane revolucionarne transformacije
analognom modernizacijskoj tranziciji u vie drugih zemalja Europe i svijeta poslije 1945.
godine. Ponudio bih na ovom mjestu jedan mogui pristup kulturnim politikama sa svim
manjkavostima analitikog modela, koji, k tome, ne uzima u dovoljnoj mjeri u obzir njezi-
ne distinktivne razvojne faze.55
oblikovanje nae vizije Eshilove i Sofoklove vizije tog svijeta? Ne svodi li se sve to, u krajnjoj liniji, na n a u viziju,
ne filtrira li se sva ta objektivna i subjektivna materija uvijek i neminovno kroz n a spektar? A osim toga, ako
smo ba zadrti historici i arheolozi, kako da nam ne padne na um pitanje: nije li i naa slika agamemnonskog ili edi-
povskog svijeta historikija nego Eshilova i Sofoklova (...), i nije li Eshilova ili Sofoklova vizija tog svijeta, premda
vremenski blia, ipak historiki dalja i zamuenija nego naa? (...)...historiki osjeaj i historika misao ue nas tome,
da svako doba i svako ljudstvo gleda i misli, neotuivo i nepotkupljivo, svojim oima i svojom glavom. (Vladan
Desnica, Hotimino iskustvo. Knjiga prva, 305)
51
Vladan Desnica, Hotimino iskustvo. Knjiga druga, 13-140.
52
Egzemplaran je u tom smislu njegov odgovor Letopisu Matice srpske u Anketi o pitanjima srpskohrvatskog knjiev-
nog jezika: Jezik je za filologa i sa gledita formalne nauke o jeziku jedno, a za knjievnika-umjetnika i sa gledita
estetske nauke o jeziku neto sasvim drugo. (...) Kod nas je to estetsko gledanje na jezik i ta estetska nauka o jeziku,
u najboljem sluaju, jo u povoju. (...)...on (Desniin glas D.R.) kao shvatljiva, pa i korisna, dijalektika suprotnost
i otpor na dugotrajno pa i prilino reakcionarno gospodovanje dotrajalih i preivjelih jezinih pogleda. (Vladan
Desnica, Hotimino iskustvo. Knjiga prva, 148)
53
Kada je rije o nacionalnoj knjievnosti i knjievnom kanonu, to je s kanonom u interkulturnoj literarnoj komuni-
kaciji? Mogu li pojedinci pa i cijele zajednice u interkulturnoj situaciji konstituirati i interkanonsku situaciju?
54
Zadrat u se samo na jednom primjeru o kojem e ovdje jo biti rijei. Obiljeavajui 100. obljetnicu roenja Gu-
stava Krkleca, koji je od 1925. do 1941. godine ivio i radio u Beogradu i to ne samo na beogradskoj Berzi nego i u
knjievnom Beogradu, Ernest Fier u eseju udnovati dvostruki ivot praktino ni obavijesno, a knjievnokritiki
da ne spominjem, ne pie o Gustavu Krklecu u srpskoj knjievnosti. http://www.matica.hr/MH_Periodika/vije-
nac/1999/143/html/esej/02.htm (12.07.2010., 16:46:42 GMT)
55
Na ovom mjestu svjesno previam batinu 1941.1945. godine. Nigdje u Europi okupacija, kolaboracija i otpor nisu
bili toliko sloeni kao u okupiranjoj Kraljevini Jugoslaviji. Bilo da je rije o granicama pojedinih zemalja i nacio-
nalnoj disperziji, bilo o granicama pojedinih okupacijskih vojno-politikih jurisdikcija, bilo o granicama Kraljevine
Jugoslavije, te imajui na umu povrinu i broj stanovnika prije rata, nigdje u Europi ljudska i civilizacijska cijena

Dakle, kada je danas rije o reviziji kulturne batine razdoblja 1945-1990. godine u Hr-
vatskoj, Srbiji i Jugoslaviji, posvuda je bio uoljiv, svim oscilacijama unato, kontradiktoran
proces. S jedne strane, nacionalne kulture, na podlozi sve vee obrazovne i medijske ek-
spanzije, posvuda su se na podlozi naelno jedinstvene ideolokopolitike osnove republiki
teritorijalizirale (kasnije i pokrajinski), to znai institucionalizirale, standardizirale, kano-
nizirale itd. U naelu, u mjeri u kojoj su republike i prema svim jugoslavenskim i prema
svojim vlastitim ustavima bile i nacionalne drave, bila je to primjena jednoga od temeljnih
principa jugoslavenskog federalizma. Pritom su se limitirano akomodirale samo u sluaje-
vima kada je bila rije o republikama i pokrajinama s nacionalno sloenim sastavom sta-
novnitva (posebno u sluajevima Hrvatske i jo vie Srbije). Meutim, politiki dozirane
akomodacije su zarana i na veinskoj i na manjinskoj strani, posebno meu tradicionalnim
intelektualnim elitama, u pravilu stvarale uvjerenja o nacionalnoj prikraenosti, nedovre-
nosti itd. S druge strane, kako su ovi teritorijalizirani nacionalnointegracijski procesi imali
svoje jasne granice, tako se i s tog stajalita u veinskoj etnonacionalnoj optici stvarao osje-
aj nacionalne prikraenosti, nedovrenosti itd., imajui na umu nacionalne disperzije izvan
matinih republikih granica. (Pritom se redovito ignoriralo to je sve pojedina nacionalna
kultura istovremeno dobivala svojom teritorijalno posredovanom integracijom te nerijetko
kulturnom asimilacijom manjina, koja, nota bene, nije nuno morala biti doivljavana re-
presivno meu inonarodnim radnim ljudima eljnima boljeg ivota.)
Oba ta procesa bila su etatistiki posredovana u uvjetima politikog monizma i diriiz-
ma na saveznoj i republiko/pokrajinskim razinama. Tendencijski, to se sve manje zbivalo
na saveznoj, a sve vie na republiko/pokrajinskim nivoima vlasti. Kaem svjesno etatisti-
ki jer je u itavu tome razdoblju samoupravljanje u kulturi u biti potpuno bilo nevano.
Instrumentariji strogo kontroliranih financijskih fondova, u uvjetima postojanog partijskog
intervencionizma, kojega je bilo u izobilju i 1980-ih godina, toliko su bili moni da su obe-
smiljavali bilo kakve samoupravljake inicijative izvan oficijelnih matrica, kao to su trajno
frustrirali i tradicionalne kulturne establishmente.
Takva oficijelna kulturna politika itekako je inila moguim vrlo irok spektar formu-
la partijskih convivenza s elitnom tradicionalnom inteligencijom. Kako su i jedna i druga
elita bile dravotvorne u nacionalnom smislu, neovisno o oficijelnoj politikoj frazeologiji
o odumiranju drave, politikoideoloke razlike sve su manje znaile u sve uestalijim
kriznim situacijama u jugoslavenskom drutvu. Formule jugoslavenske sinteze, liene
ansi za slobodnu, kritiku inter- i transkulturnu komunikaciju u unutarjugoslavenskim,
europskim i svjetskim kontekstima, za komparatistiki koncipirane projekte, nisu mogle
biti nita drugo nego ideolokopolitike floskule, a praktino, pitanje dogovorne kulturne
i znanstvene politike.56 Pritom je moglo biti i uspjenih projekata veeg stila kao to je bio
razdoblja 1941.1945. godine nije bila tako velika s izuzetkom Poljske u granicama do 1939. godine. (SSSR je po-
seban, ovom prilikom neusporediv sluaj.) Antifaizam u Jugoslaviji, da bi bio uspjean, morao je biti i nacionalno
i transnacionalno eksplicitan te civilizacijski alternativan (nikada vie povratak na staro). Iako veina antifaista
nisu bili komunisti, jugoslavenski komunisti, koji su zemaljski policentriki strukturirani narodnooslobodilaki
pokret utemeljili i vodili, osigurali su od 1943. do 1945. godine i unutranje i vanjske pretpostavke za svoj politiki
monopol, to je bilo bitno olakano saveznikom politikom interesnih sfera. Ipak, zato 1945. godine razvoj Jugosla-
vije nije krenuo u toemu drugim smjerom, u vie vanih vidova jo je uvijek otvoreno istraivako pitanje. Danas
mislim da je pitanje zapadnih granica DF/FNR Jugoslavije u Istri, naroito transko pitanje, najvie utjecalo na
pojaani vanjskopolitiki pomak prema SSSR s dalekosenijim unutranjopolitikim posljedicama.
56
Projekti Historije naroda Jugoslavije I.-II. i Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije (Beograd 1963.) te kasniji
nedovreni projekt primjeri su granica uspjenosti, odnosno, neuspjenosti dogovorne jugoslavenske historio-
grafije.

Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslava Krlee. Meutim, dogovorna je shema nji-

hova funkcioniranja unaprijed limitirala mogue dosege i s drugim izdanjem Enciklopedije
Jugoslavije provocirala brojne javne sporove koji su isuvie esto bili politiki inspirirani.
to je takav sistem u multinacionalnoj federaciji vie bio u krizi, konzervativne revo-
lucije lijevih i desnih provenijencija sve su vie esencijalizirale koncept nacionalnog
identiteta.57 Time je ratni raspad Jugoslavije postao neizbjean.58 Da je tome tako, postalo
je oito nakon to je totalna kriza jugoslavenskog drutva (definitivno od 1980. godine)
godine 1989. dobila svoj stubokom izmijenjeni meunarodni kontekst.59 Tada je svakome
iole trijeznom moralo biti jasno da su postojei sistemski okviri neodrivi i da e zemlja
zavriti u kaosu s vrlo visokom ljudskom cijenom i civilizacijskim regresom, ako ne bude
odrivih demokratskih alternativa.60
Hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam nije imao ansi preko granica voljnih
individualnih i kolektivnih kreativnih praksi jer je dovodio u pitanje sutinu teritorijalizira-
nih dravnopartijskih monopola. Potencijalno je mogao biti i nukleus politikih opozicija i
to, interkulturnom matricom, implicitno, ali ne i nuno liberalnodemokratske naravi. Nije
imao ansi jer ga zbog razliitih razloga kao interkulturalizam nisu prihvaali ni tradicio-
nalni kulturni establishmenti.61
Kada je Stanko Lasi objavio svoju tipologiju pisaca Srba u Hrvatskoj, o kojoj u ovom
zborniku pie profesor Kreimir Nemec, u beogradskom NIN-u sam je u naelu s entuzi-
jazmom podrao kao prvi utemeljeni pokuaj da se o jednome vanom pitanju argumen-
tirano raspravlja.62 Dakle, dvadeset i tri godine poslije nee mi biti teko prihvatiti vrui
57
Drugim rijeima, sve upitanosti s nacionalnim identitetom u vezi, koje su sada predmetom rasprava (alteritet, alije-
nitet, hibriditet itd.), to se situacije uoi ratnog raspada Jugoslavije tie, zakasnile su dvadeset do trideset godina.
Vidjeti: Benedict Anderson, Nacija zamiljena zajednica, Zagreb 1990.; Eric J. Hobsbawm, Nacije i nacionalizam.
Program, mit, stvarnost, Zagreb 1993.; La nation comme cadre identitaire, u: Catherine Halpern (ur.), Identit(s),
257-300.
58
Taj naelni stav nema veze s pitanjem odgovornosti za poetak rata itd. Nasilna pobuna protiv legalnih vlasti uvijek
je ilegalna, kao to je to bio sluaj s dijelom Srba u Hrvatskoj i dijelovima JNA u Hrvatskoj. Oruana intervencija
preko republikih granica unutar savezne drave u raspadanju objektivno je akt agresije itd., kao to je to bio sluaj u
sluaju napada na Hrvatsku iz Srbije i Crne Gore. Nije legitimno i ilegalno je vlastite graane u obrambenom ratu,
primjerice, izbacivati iz stanova ili minirati im privatne posjede samo zato to su po neijem miljenju nepoeljne
narodnosti ili vjeroispovijesti. Jo neto. Sistemska je tranzicija, isto tako, naroito kada ukljuuje transformaciju
vlasnikih odnosa, preraspodjelu nacionalnog bogatstva, moi i vlasti u procesu dekompozicije sloene drave, ne-
izbjeno vrlo sloena i potencijalno konfliktna te prije svega iziskuje politiku volju da se otvorena i napose sporna
pitanja rijee dijalogom, s punim potivanjem vlastitog i meunarodnog prava. Vidjeti suvremenu problemsku kro-
niku predratnih i ratnih izazova odnosima Hrvata i Srba u Hrvatskoj u interkulturnom obzorju: Drago Roksandi,
Protiv rata. Prilozi povijesti iluzija, Zagreb 1996.
59
Pojam totalna kriza sam upotrijebio na jednome jugoslavenskome sociolokom skupu u Aranelovcu sredinom
1980-ih godina, oito kao Braudelov discipulus, ali prije svega razljuen tadanjim ignorantskim i omalovaavajuim
odnosom partijskih monika prema krizolozima.
60
Za mene osobno bilo je od 1989. godine nadalje sekundarno pitanje hoe li Jugoslavija opstati ili nee, a primarno
hoe li izlazak iz krize i ulazak u tranzicijske procese biti u uvjetima mira ili rata. Potonje je za mene znailo dugo-
ronu europsku automarginalizaciju s nitenjem najveeg dijela onoga to je u razdoblju od 1945. do 1989/1990.
godine uistinu bilo civilizacijski, a nadasve modernizacijski progres.
61
Istraivaki utemeljena interpretacija morala bi biti izvedena i na segmentarnim istraivanjima knjievnih, likovnih,
scenskih, filmskih i drugih umjetnikih i kulturnih batina jer iskustva nuno nisu ni mogla, a ni morala biti jedno-
obrazna. Moja razmiljanja ponajvie se odnose na knjievna iskustva i to u misaonom horizontu jednog povjesni-
ara.
62
Rije je i o knjizi: Stanko Lasi, Mladi Krlea i njegovi kritiari (19141924), Zagreb 1987., 319.-321. Knjiga je bila
dogaaj sezone i na beogradskom Sajmu knjiga 1987. Stjecajem okolnosti, kao NIN-ov kritiar za historiografska
izdanja, bio sam u prilici upozoriti Teodora Anelia, urednika NIN-ove kulturne rubrike, da Lasieva knjiga sadr-
ava iru raspravu o srpskoj knjievnosti u Hrvatskoj. On je u svome opirnom lanku o Sajmu knjiga u cijelosti
objavio taj fragment pod posebnim naslovom Velika marginalna zagrada (NIN, 25. 10. 1987., str. 32.-33.).

kesten, o kojem pie kolega Nemec, to sam, uostalom, prvi put javno uinio na vrelije
teme u Omladinskom tjedniku te inicijativom Vlade Gotovca u Hrvatskom tjedniku
1970. godine.63 Danas, poslije svega novog to sam saznao o kulturi, Lasieva tipologija mi
se danas ini zastarjelom. (Vjerojatno bi i on o istom pitanju danas pisao drugaije, kao to
je to jedanput ve uinio 1990-ih godina.)
Prvo, nemogue je da bilo tko tko ivi u ambijentu hrvatskog drutva/kulture, model-
ski zaotreno makar kao recipijent, ne ini i sam hrvatsku drutvenu/kulturnu situaciju.
Nije to neto to se odnosi na suvremenu povijesnu situaciju. Pitanje je konceptualne na-
ravi, rije je o povijesti drutva u smislu globalne historije, koja ponovo dolazi u epicen-
tar profesionalnog interesa u svijetu.64 Primjerice, kalueri-eremiti na Plitvikim jezerima
(Kaluerovac) ili na Alanu u ranome novom vijeku onog trenutka kada bi bili integrirani
u habsburku jurisdikciju, a vjerojatno i prije toga, u osmanskom podanitvu, integrirani
su bili i u onovremenu hrvatsku drutvenu/kulturnu situaciju s mnotvom vrijednosnih i
praktinih implikacija. Dositej Obradovi je intelektualno sazrijevao na svojim puteestvi-
jama i po hrvatskim krajevima, a njegovo sjevernodalmatinsko iskustvo, po vlastitom iska-
zu, vano je i za njegove temeljne stavove o srpskom jeziku i kulturi. Korduna Sava Mrkalj,
izravni pretea Vuka Karadia, bio je zagrebaki student i pitanje je bi li o srpskom jeziku
razmiljao kao to je razmiljao da u Zagrebu nije spoznao sve to je spoznao. Moglo bi se
na slian nain nastaviti s desetinama egzemplifikacija do suvremenog doba, a moglo bi se
oprimjeriti i sluajeve hrvatske provenijencije u srpskim ambijentima.
Primjeri iz prve Lasieve skupine, dakle, vrlo su teko odrivi. Je li Simo Matavulj, pi-
sac Bakonja fra-Brne i Biljeki jednog pisca nita drugo nego srpski pisac? Kada bi
se sustavno istrailo samo hrvatske recepcije Bakonja fra-Brne, vjerujem da bi se moglo
napisati respektabilnu studiju. Na koncu konca, Fedor Hanekovi je 1951. godine snimio
film Bakonja fra-Brne te, ako nije Matavulj sama sebe uveo u hrvatsku kulturu, uveo ga je
Hanekovi.65 Iako osobno nikada nisam bio poklonik knjievnopovijesnog talenta Stan-
ka Koraa, cijenio sam njegovu osobnu odlunost odrati kontinuitet Srpskog kulturnog
drutva Prosvjeta, po emu je u hrvatskoj kulturi on i najpoznatiji. Meutim, ako je rije
o Stanku Korau u hrvatskoj kulturi u najdoslovnijem znaenju pojma, injenica je da je
Kora napisao Dvadeset godina hrvatskog romana 1895-1914. (Zagreb, 1963.) ili Hrvatski
roman izmeu dva rata 1914-1941. (Zagreb, 1972. i Zagreb, 19742). Bilo bi mi zanimljivo
uti to se danas moe rei o njegovu doprinosu Odabranim djelima Gustava Krkleca itd.
Naime, jedna od najmunijih epizoda, siguran sam, i u Desniinu i u Krkleevu ivotu
je njihov verbalni i fiziki sukob u Sarajevu 1961. godine. Ovo je mjesto da se neto vie
kae i o Gustavu Krklecu u obzorju hrvatsko-srpskog interkulturalizma, imajui na umu
Koraev odnos prema njemu.
Gustav Krklec je od 1925. do 1941. godine ivio u Beogradu, kao to je poznato i to
ne boemski, poput Antuna Gustava Matoa ili Tina Ujevia, nego kao bonvivant, k tome,
imuan i socijalno prestian ovjek. Ne bi bilo tono rei da mu je elitni graanski Beo-
63
Inae, potpuno sam suglasan s profesorom Nemecom kada je rije o odnosu prema, openito reeno, bjelinama u
hrvatskoj (kulturnoj) povijesti. Bez konceptualno i konkretnohistorijski artikulirane detabuizacije nema ponajprije
detraumatizacije iskustva 20. stoljea, ali ni ozbiljnije anse da se hrabrije i inovativnije ide dalje i ravnopravnije su-
rauje u meunarodnim raspravama i projektima.
64
Vidjeti: Comparativ: Zeitschrift fr Globalgeschichte und vergleichende Gesellschaftsforschung (seit 1991) Laurent Te-
stot (coordonn par), Histoire globale. Un nouveau regard sur le monde, Sciences Humaines ditions, 2008.
65
Nedavno su objavljena Matavuljeva Sabrana djela u devet knjiga, u suizdanju zagrebakog SKD Prosvjeta, to e,
nadajmo se, biti poticajno za nove pristupe Simi Matavulju i njegovu opusu.

grad tog doba bio otvoren, on je pripadao tome Beogradu. U Beogradu se nije bavio samo
burzovnim poslovima. Bilo ga je, i to ne marginalno, u umjetnikom svijetu. Dovoljno je
pogledati to je sve u Beogradu objavio i tko je sve o njemu pisao pisao prije i poslije rata.66
Isti mu je taj Beograd poslije rata oito oprostio zemunsku karijeru u Graniaru od 1941.
do 1944. godine.67 Oito mu je oprostio i Stanko Kora, urednik Sabranih djela Vladana
Desnice. Godine 1977. godine Koraeva Prosvjeta javlja se kao suizdava dviju knjiga
Krkleevih Odabranih djela, tj. knjige Srebrna cesta, koja obuhvaa njegov lirski opus do
1941. godine te knjige ubor ivota, koja nastavlja s lirskim opusom poslije 1941. godine.
Meutim, ovdje je mnogo vanije da je Gustav Krklec, u svojim poznim godinama, sa
svojim autoritetom recenzentski podrao uredniki projekt Stanka Koraa Knjievna hre-
stomatija. Iz kulturne batine srpskog naroda u Hrvatskoj (Prosvjeta, Zagreb, 1979.), iako je
mogao znati da e Hrestomatiju oficijelna partijska kritika doekati, brutalno reeno, na
no i to kao najveu pogibelj za bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba u SR Hrvatskoj. Gu-
stav Krklec, zlobnici e rei, ovaj put nije povukao svoj potpis. Ne bi trebalo previdjeti da
tada nitko meu utjecajnim hrvatskim piscima i povjesniarima knjievnosti, neovisno o
lijevo-desnim politikim razvrstavanjima, nije javno rekao da je osporavanje knjige pod ta-
kvim naslovom naelno neprihvatljivo. Toliko o Korau i, s njime u vezi, o Krklecu.
Suglasio bih se da je druga skupina najbolniji izbor (Vladan Desnica, Vojin Jeli), s pro-
tustavom da je to u njihovo doba trebao biti, a nije bio i da bi i u budunosti trebao biti
dominantan legitimni izbor, kako za Srbe u Hrvatskoj, tako i za Hrvate u Srbiji itd., naro-
ito kada je rije o meudravnim susjedstvima gdje su jedne ili druge manjinske zajednice
autohtone. Naime, koncepti dijeljenih, viestrukih i drugih pluralnih identiteta, ako
i koncept lhomme pluriel, danas ine anakronim najvei dio rasprava o nacionalnim
identifikacijama intelektualaca pa i knjievnika. Meutim, ako ovjek prihvaa/hoe i-
vjeti u manjinskoj situaciji, to ukljuuje i pravo na vlastiti identitet u rodnom, radnom,
statusnom itd. pogledu, to mu daje pravo, ali ga i obvezuje na socijalnu integraciju, koja ne
moe biti realizirana ako nije i kulturna, poevi s pitanjem oficijelnog standardnog jezika
nadalje. Dakle, u modernom je svijetu pitanje kolektivnih manjinskih prava, s mnotvom
individualnih implikacija, jedno od temeljnih u konstituiranju bilo kojeg fenomena mo-
dernosti i nuno je inter- ili transkulturne naravi.68
U sluaju Srba u Hrvatskoj, od jednog Ognjeslava Utjeenovia Ostroinskog nadalje
broj ljudi poput Desnice ili Jelia nije mali, kao to se obino misli, ali su njihovi osobni
66
Bibliografija Gustava Krkleca dostupna je na internetskim stranicama Gradske knjinice i itaonice Metel Oego-
vi u Varadinu www.knjiznica-vz.hr.
U Enciklopediji Jugoslavije I[vo] [F]range napisao je o Gustavu Krklecu: (...) Izmeu dva rata ivio preteno u Beo-
gradu gdje je bio sekretar Beogradske burze i urednik Nolita (1929-33). (EJ 5/Jugos Mak, Zagreb, 1962., str. 424).
Uvrstio je i obavijest da su mu u Beogradu, 1933. godine, tiskana Sabrana dela u dvije knjige te citirao ulomak iz
Krkleeva autobiografskog predgovora: Ja nikada nisam hteo da pevam ni pticama, ni zverovima, ni stablima, ni
talasima morskim, ve srcu ljudskom... (isto). Frange nije preutio ni poneto iz poslijeratne Krkleeve produkcije:
Zanos pobjede i obnove izmamit e mu ponekad neto prigodne retorike... (Nav. dj., str. 425).
67
U prethodno navedenoj enciklopedijskoj jedinici Frange je zapisao: Od 1941 ivi u Zagrebu. (nav. dj., 424) To
je dakako netono. Takvo se neto nije dogodilo u Hrvatskoj enciklopediji (knj. 6/Kn Mak, Leksikografski zavod
Miroslav Krlea, Zagreb, 2004., str. 281): ... ali je ubrzo otiao u Beograd, gdje je ostao sve do rata. Nakon rata
vratio se u Zagreb, ... S druge strane, u ovoj jedinici nema rijei o Nolitu, nema rijei o beogradskom izdanju Krkle-
evih Sabranih dela iz 1933. godine.
68
Will Kimlicka jedan je od kljunih autora o tim problemima. Vidjeti pored ostalog: Liberalism, Community, and
Culture, Oxford, 1989/1991.; Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford, 1995.; Finding
Our Way: Rethinking Ethnocultural Relations in Canada, Oxford, 1998.; Contemporary Political Philosophy: An Intro-
duction, Oxford, 1990/2001.; Politics in the Vernacular: Nationalism, Multiculturalism, Citizenship, Oxford, 2001.

izbori uvijek bili sporni na obje strane, u smislu previe vs. premalo kanonskih pre-
poznatljivosti te na obje strane gdje je god mogue marginalizirani, prije svega s istra-
ivakog stajalita. Vladan Desnica rijetki je izuzetak jer ga je uistinu teko previdjeti, a,
drugo, sam je bio toliko karakterno jak da nam post mortem ne ostaje nita drugo nego da
ga s obje strane uvaavamo kada se i ne suglaavamo s njim. Meutim, tko danas uope i
spominje Vojina Jelia?69
Trea Lasieva skupina ipak je u toemu prijeporna. Doista su neupitna hrvatska knji-
evna izjanjavanja ljudi poput Novaka Simia, ede Price, Milana Miria, Mirka Sabo-
lovia, Vojislava Kuzmanovia itd., ali put u hrvatsku knjievnost bilo koga meu njima
kao pisaca nije bio pravocrtan. Danas je to i teorijski jasno. Meutim, iji god opus meu
pojedinanima uzeli u obzir, u njemu e biti toega to je vano i kao umjetnika inter-
pretacija hrvatsko-srpskih kontroverzi, a time i neto to je vano za (samo)razumijevanje
Srba u hrvatskom drutvu/kulturi. Primjerice, mnotvo je stranica u ede Price takve na-
ravi, ali i regionalno situirana djela Mirka Sabolovia poput romana Razmea (1975.) ili
Oiljci (1978.) toliko su uoljivo pored ostalog hrvatsko-srpski konotirana da je teko
izbjei ne vrednovati ih u bilo kakvu ozbiljnijem pokuaju sinteze na temu Serbica Croa-
tica. Isti je sluaj s Vojislavom Kuzmanoviem, bar kada je rije o djelima poput Godine
noeva (1976.) itd.
Ako se problem knjievnog identiteta Srba u Hrvatskoj ire postavi, nuno e se otvoriti
mnotvo novih pitanja. U kulturi Srba u Hrvatskoj postoji i monumentalni opus obitelj-
ske provenijencije, onaj brae Pribievi, Adama, Milana, Svetozara i Valerijana, koji je u
mnogoemu i transsociokulturni. Samo je marginalno i u sluaju najuoljivijeg Svetozara
krajnje stereotipizirano javno recipiran.
Ako se pak postavi problem (auto)percepcija Srba u hrvatskoj knjievnosti i kulturi, broj
pisaca i opusa silno e se poveati, a u konanici e biti svejedno tko je koje nacionalnosti
(podrijetla itd., itd.). Dakle, svaki pisac koji je stvorio neto to je umjetniki vano i za
(samo)razumijevanje Srba u Hrvatskoj kao distinktivnog korpusa u hrvatskoj i srpskoj po-
vijesti i kulturi, zavrjeuje biti istraen i interpretiran u kontekstu Serbica Croatica. Time se
stvaraju pretpostavke za mnogo kreativniju rekonstrukciju hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvat-
skog interkulturalizma, kada su Srbi u Hrvatskoj subjekt, odnosno, objekt istraivanja
u hrvatskom sociokulturnom kontekstu.70
Dakle, uope nije sporno osobno izjanjavanje pisca o svome nacionalnom kulturnom
identitetu! Rije je o neemu to bi trebalo biti iz opusa samorazumljivo, ali i iz pievih
sociokulturnih praksi. Naime, ponekad je izbor kulturnog identiteta pitanje moralne nara-
vi, kao to je ponekad isto tako moralne naravi ne izjanjavati se o istome tom pitanju, ako
to implicira osobne, naelno neeljene posljedice. Meutim, ponekad je to pitanje kulturne
akomodacije, komocije, pragmatizma pa i trgovine.
69
Ja sam sm indirektni potomak kipara Simeona Roksandia, jedinog koji skulpturu Ribar sa zmijom ima javno po-
stavljenu kao fontanu na Jezuitskom trgu u Zagrebu i na Kalemegdanu u Beogradu. Iako je u Zagrebu bio i kolovan
kao kipar, skoro nigdje ga se ne spominje, a ime i prezime nerijetko su mu pogreno napisani pa ga se obino zamje-
njuje s Tomom Rosandiem, iji je umjetniki ivotopis uveliko obrnuta pria Hrvata u srpskoj kulturi.
70
Sve to je ovdje reeno odnosi se na srpsku dimenziju hrvatske knjievnosti i kulture, a drugo je, mnogo sloenije
pitanje, policentrike strukture same srpske knjievnosti i kulture, u kojoj hrvatski ili bosanski Srbi itd., na razliite
naine mogu, ali ne moraju biti distinktivni. Jo neto. Jedan Stevan Galogaa ili Ognjen Prica ne moraju biti vani
ni u Zagrebu ni u Beogradu, ali su oni vani u bilo kakvu pokuaju rekonstrukcije batine Srba u Hrvatskoj. (Bili
su oito vani i ustakim vlastima koje su ih kao prononsirane ljeviare i ubile.) Dakako, ako u sreditu pozornosti
nisu kulturoloki nego estetiki aspekti, cijeli se problem nuno uveliko drugaije postavlja.

Sljedee je temeljno pitanje koliko je bilo koje umjetniko djelo mogue reducirati unu-
tar granica jedne kulture, odnosno to sve ini njegove svjetske, univerzalne vrijednosti i
prepoznatljivosti. Da zakljuim, za mene je pitanje raspravljane tipologije Stanka Lasia da-
nas mnogo sloenije nego to mi se inicijalno inilo, ali osjeam potrebu biti mu zahvalan
zbog toga to je to uinio u vrijeme kada je o tome pitanju malo tko uope htio razgovarati,
a kamoli jasno iznijeti svoje miljenje.71
U meuvremenu se nakupilo mnotvo novih, nimalo bezazlenih povoda s epohalnim
implikacijama u hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim odnosima, nameui potrebu da se o
tome pitanju ponovo raspravlja. Vano je da ga je relegitimirao profesor Kreimir Nemec.
Zakljuni dio njegova komentara Lasieve tipologije u potpunosti prihvaam i osjeam
potrebu uvrstiti ga u vlastiti tekst: Ipak, moemo primijetiti da se Lasi u analizi doista
delikatnoga problema srpskih pisaca u Hrvatskoj suvie oslanja na kategoriju etnikoga
identiteta, a posve zanemaruje piev poetiki legitimitet i kulturoloki kontekst u kojem
je stvarao i u kojem se oblikovao. Nacionalna knjievnost nije neka sindikalna udruga u
koju se pisci ulanjuju ili se iz nje ilanjuju po slobodnoj volji nego neto emu se pripada
po tradiciji, poetici, jeziku, kulturi i sl. No bez obzira na to, smatram da upravo injenica
nastanka novih nacionalnih drava nakon raspada Jugoslavije knjievnim historiografima
vie nego ikada imperativno namee toleranciju kao fundamentalno naelo u pisanju, a to
znai promatranje pripadnosti i identiteta u interkulturalnoj vizuri, dakle uvijek s punim
uvaavanjem drugog i drukijeg.72
Jo neto. Brojni Srbi iz Hrvatske s umjetnikim ambicijama su Hrvatsku u 19. i 20.
stoljeu prije ili kasnije naputali, odnosno, djelovali u njoj i izvan njezinih granica, s raz-
liitim teitima svog stvaralatva. Nisu oni u tome bili iznimka. Isto se dogaalo s Hrva-
tima iz Srbije, kao i s Hrvatima i Srbima iz Bosne i Hercegovine. Konstituiranje i naroito
kanoniziranje nacionalne kulture, kada su hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski odnosi u pita-
nju, uvijek je imalo veliku etnokonfesionalnu teinu. Nisu u pitanju atavizmi ta dva naroda
ve konfesionalno kondicionirane razdijelnice izmeu moderne hrvatske i srpske nacije u
uvjetima silne etnokonfesionalne izmijeanosti i presloenosti u polutisuljetnoj dijakro-
niji. Dakle, jedan par excellence modernizacijski izazov, kao to je konstituiranje moderne
nacije, u oba je sluaja u posljednjoj etvrtini 19. stoljea apsolviran na tradicijski nain,
etnokonfesionalno. Time su u ljudskim svakodnevicama u lokalnim i regionalnim hori-
zontima male razlike postale sudbinske.73
U jednome se ipak moramo suglasiti, a to je da Srbi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Her-
cegovini i Crnoj Gori nisu dijaspora, kao to nisu ni Hrvati u Srbiji, Bosni i Hercegovini
i Crnoj Gori ili Bonjaci u istim tim zemljama izvan Bosne i Hercegovine ili Crnogorci u
istim tim zemljama izvan Crne Gore. Svima su njima previe duboki korijeni izvan nji-
hovih dananjih matinih drava da bi dijasporizacija bila odriva bez novih traginih
posljedica.
71
Rad SKD Prosvjeta bio je zabranjen 1971. godine, a godine 1980., neposredno poslije smrti Josipa Broza Tita, SKD
Prosvjeta je bila i pravno ukinuta. Rad na obnovi zapoeo je 1990., a obnovljena je 1992. godine.
72
Kremir Nemec, Prokletstvo zaborava, Zbornik, ovdje, str. 54.
73
Potonja deagrarizacija i deruralizacija su takve male razlike nerijetko rekontekstualizirale i u nekim sluajevima
kanonizirale. Najuoljivije su one u vezi sa standardnim jezicima (npr., toka vs. taka, tisua vs. hiljada),
potpuno neovisno o tome to pisane batine s obje strane za takve ekskluzivne kanonizacije ni na dijalektalnoj ni na
razini jezika knjievnosti nerijetko ne osiguravaju neupitno legitimacijsko pokrie.

to se Srba u Hrvatskoj tie, oni su svoju modernu nacionalnu distinktivnost samoo-

svijestili u hrvatskom drutvu i kulturi od kasnoga 18. stoljea nadalje.74 Njihova je etno-
konfesionalna batina u hrvatskim zemljama, k tome, mnogo slojevitija i u (dis)kontinu-
itetima dubinski see do srijemskih despota u 15. stoljeu. Neovisno o tome to su Srbi
u Hrvatskoj danas kao zajednica u ubrzanom demografskom izumiranju to je izravna
posljedica ratnog raspada Jugoslavije i svega to se s time u vezi zbivalo i to je hrvatsko-
srpske/srpsko-hrvatske odnose sekularno unazadilo nema moderne i suvremene hrvatske
povijesti i povijesti hrvatske kulture bez srpske dimenzije jer oni iz zajednike batine ne
mogu pobjei niti ih se moe protjerati. Jedino je mogua zavjera utnje. Pitanje je koliko
je smislena jer unazauje kulturu povijesnog miljenja o hrvatskoj batini u cijelosti.
Vladan Desnica je umro 4. oujka 1967. godine. Deklaracija o poloaju i nazivu hrvat-
skog knjievnog jezika objavljena je u Telegramu 17. oujka, a Predlog za razmiljanje 19.
oujka 1967. godine. Ima dosta indicija da je dr. Vladimir Bakari unaprijed bio upoznat
s prvom inicijativom, kao i Petar Stamboli s drugom. to bi Vladan Desnica tada uinio
da je bio iv? Da li bi jo jedanput postao sluaj i za hrvatski i za srpski knjievni stale i za
hrvatsku i srpsku politiku elitu? U jednome je sigurno bio suglasan s Miroslavom Krle-
om, a to je stav da su hrvatski i srpski jedan jezik koji su Hrvati oduvijek zvali hrvatskim,
a Srbi srpskim. Umio je luiti, ali i povezivati jezik puke svakodnevice od knjievnog je-
zika i naroito od spisateljeva jezika knjievnosti na obje strane, uvijek iznova traei svoj
vlastiti izraz. Prisjeajui se svoga posljednjeg susreta s njime u listopadu 1965. godine, u
restoranu umadija preko puta Albanije, Aleksandar Tima zapisao je 1972. godine da mu
je kratko vreme provedeno s Desnicom ostalo ... otro u seanju zbog jedne pojedinosti.
Boko Novakovi ga je bio upitao ta radi, da li pie. Desnica je odgovorio da ne pie nita.
A to? zaudio se Novakovi, i dodao: Vi treba da piete. Znate, Novakoviu, odgovo-
rio je Desnica i pokazao ka susednom, nezauzetom stolu. Da bi ovjek priao onom ondje
stolu i uzeo da pije vodu iz onog vra, potrebno je da bude edan. (...)75
On Vladan Desnica And The Desnicas Encounters

Abstract: Desnicas encounters were initially founded in Zagreb in 1989, as an inter- and tran-
sdisciplinary research program, focusing upon phenomena and problems of Croato-Serbian/Ser-
bo-Croatian interculturalism in Croatia. Coordinating Committe for Researches of History and
Culture of Serbs in Croatia, established by the Yugoslav (today: Croatian) Academy of Sciences
and Arts, and the Institute for Croatian History of the Faculty for Social Sciences and Humani-
ties of the University of Zagreb, contributed mostly to bring together scholars and institutions in
Croatia which might contribute to the realization of the objectives of Research Program Desnicas
encounters. The name of Vladan Desnica (Zadar, 1905 Zagreb, 1967), one of the classics of the
modern Croatian and Serbian literature, was chosen to symbolize the Program, as well as to inspire
by the richness of his personal experience and relevance of his civic culture. Desnicas encounters
were reestablished in 2005 Related to it, an interuniversity initiative, launched by University of
74
Koji su sve procesi inkluzije i ekskluzije u modernizaciji i nacionalizaciji hrvatskog drutva takoer u tome samoo-
svijeivanju imali udjela, jo uvijek nije dovoljno istraeno.
75
Aleksandar Tima, Povodom Desniinog pisma, u: Vladan Desnica, Progutane polemike (pr. Jovan Radulovi),
Stubovi kulture, Beograd, 2001., str. 166. (Izvor: Letopis Matice srpske, knj. 405, sv. 5, Novi Sad, 1972.)

Zagreb, University of Zadar and the writers descendants, as well as owners of the Stojan Jankovi
Tower in the vicinity of Zadar, has been discussed. Finaly, the article includes an attempt to rede-
fine some of major aspects and problems of the Croato-Serbian/Serbo-Croatian interculturalism
in Croatia today.
Key words: Vladan Desnica, Desnicas encounters, interculturalism, Croatia, Croats, Serbs
Literatura
Djela Vladana Desnice
Vladan Desnica, Zimsko ljetovanje, Zagreb 1950.
Vladan Desnica, Proljea Ivana Galeba, Sarajevo, 1957.
Vladan Desnica, Sabrana djela. Knjiga I.-IV., (ur. Stanko Kora), Zagreb 1975.
Vladan Desnica, Hotimino iskustvo. Knjiga prva i knjiga druga, Zagreb 2005. i 2006.
lanci, studije i monografije

Gabriel A. Almond, Sidney Verba, Civilna kultura. Politiki stavovi i demokracija u pet zemalja,
Zagreb 2000.
Benedict Anderson, Nacija zamiljena zajednica, Zagreb 1990.
Ivo Banac, Slobodan Prosperov Novak, Josip Kolanovi, Grbovi: biljezi identiteta, Zagreb
1991.
Ulrich Beck, Anthony Giddens, Scott Lash (ur.), Reflexive Modernization. Politics, Tradition and
Aesthetics in the Modern Social Order, Cambridge1994.
Julien Benda, La trahison des clercs, Paris 1928.
Julien Benda, Izdaja intelektualaca, Zagreb 1997.
A[nte] B[een], Kronika i dokumenti Koordinacionog odbora za prouavanje povijesti i kultu-
re srpskog naroda u SR Hrvatskoj. Pregled rada Koordinacijskog odbora od njegova osnutka,
Zbornik radova o povijesti i kulturi srpskog naroda u Socijalistikoj Republici Hrvatskoj, knj. 2,
Zagreb, 1989., str. 233-235.
Ante Been, Drago Roksandi, Zorica Stipeti, Prijedlog koncepcije asopisa Dijalozi, Nae
teme, god. 33, br. 10, Zagreb 1989., 2696-2699.
Duan ali, Neke posebnosti drutvenog bia Srba u SR Hrvatskoj, Zbornik radova o povijesti
i kulturi srpskog naroda u Socijalistikoj Republici Hrvatskoj, knj. 1., 5-16.
Michel de Certeau, L criture et l histoire, Paris 1975.
Norbert Elias, Engagement und Distanzierung. Arbeiten zur Wissenssoziologie I, (ur. i prev. Michael
Schrter), Frankfurt am Main, 1987.
I[vo] [F]range, KRKLEC, Gustav, u: Enciklopediji Jugoslavije 5/Jugos Mak, Zagreb, 1962.,
424-425.
Ernest Gellner, Nacije i nacionalizam, Zagreb 1998.
Anthony Giddens, Modernity and Self-Identity. Self and Society in the Late Modern Age, London,
1991.
Anthony Giddens, The Transformation of Intimacy: Sexuality, Love and Eroticism in Modern Soci-
eties, Cambridge, 1992.

Anthony Giddens, Runaway World: How Globalization is Reshaping Our Lives. London 1999.
Anthony Giddens, Odbjegli svijet : kako globalizacija oblikuje nae ivote, Zagreb 2005.
Bernhard Giesen, Die Intellektuellen und die Nation. Eine deutsche Achsenzeit, Frankfurt am Ma-
in, 1993.
Jacques le Goff, Histoire et mmoire, Paris 1988.
Catherine Halpern (ur.), Identit(s). L individu, le groupe, la socit, Sciences Humaines ditions,
2009.
Eric J. Hobsbawm, Nacije i nacionalizam. Program, mit, stvarnost, Zagreb 1993.
John Hutchinson, Anthony D. Smith (ur.), Nationalism, Oxford 1994.
John Hutchinson, Anthony D. Smith (ur.), Ethnicity, Oxford 1996.
Will Hutton, Anthony Giddens (ur.), On The Edge. Living with Global Capitalism, London
2000.
Eli Keduri [tj. Elie Kedourie], Nacionalizam, Podgorica 2000.
Will Kimlicka, Liberalism, Community, and Culture, Oxford 1989/1991.
Will Kimlicka, Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights, Oxford 1995.
Will Kimlicka, Finding Our Way: Rethinking Ethnocultural Relations in Canada, Oxford 1998.
Will Kimlicka, Contemporary Political Philosophy: An Introduction, Oxford 1990/2001.
Will Kimlicka, Politics in the Vernacular: Nationalism, Multiculturalism, Citizenship, Oxford
2001.
Stanko Kora, Bibliografija radova o srpskoj istoriji i kulturi u Hrvatskoj, Zbornik radova o povi-
jesti i kulturi srpskog naroda u Socijalistikoj Republici Hrvatskoj, knj. 1, Zagreb 1988., 173-188.
Reinhart Koselleck, Vergangene Zukunft. Zur Semantik geschichtlicher Zeiten, Frankfurt am Ma-
in 1995.
KRKLEC, Gustav, u: Hrvatska enciklopedija, knj. 6/Kn Mak, Zagreb 2004., 281.
Kula Jankovia, u: Prosvjeta, god. 10 (35), br. 55 (665), mart 2003. [Na naslovnici slika tadanjeg
stanja centralnog dijela objekta s naslovom Kula Jankovia. Inicijativa obnove i oivljavanja
te blok s dva priloga Kula Jankovia: Drago Roksandi, Kula Jankovia. Inicijativa obnove
i oivljavanja Kule Stojana Jankovia i sela Islam Grki (Isto, 29-31) i autorski nepotpisani pri-
log koji je napisao dr. sc. Uro Desnica Tristapedeset godina historije. Kula serdara Stojana
Jankovia u Islamu Grkom (Isto, 32-40). U istom broju tiskana je i studija koju je napisao dr.
sc. Milan Mikovi Povijesna saga o ljudima u ratnom nevremenu. Prilog tumaenju Desni-
inog romana Zimsko ljetovanje (Isto, 41-47).]
Stanko Lasi, Mladi Krlea i njegovi kritiari (1914-1924), Zagreb 1987.
Kremir Nemec, (...).
Anita Peti-Stanti, Jezik na i/ili njihov. Vjebe iz poredbene povijesti junoslavenskih standardiza-
cijskih procesa, Zagreb 2008.
Duan Rapo (ur.), Zbornik radova o Vladanu Desnici, Zagreb 2004
Drago Roksandi, Jugoslovanstvo pred nastankom Jugoslavije, Borec, br. 10-11, Ljubljana 1985.,
546-549.
Drago Roksandi, Jugoslavenstvo prije stvaranja Jugoslavije1985. godine. Vidjeti: Nedjelja mar-
ksistikih rasprava 1985. Istoriografija, marksizam, obrazovanje, ur. Milenko Markovi, Vukain
Stamboli, Drago Roksandi), Beograd 1986., 153-159.
Drago Roksandi, Desniini susreti. Prijedlog programa znanstvenih rasprava, Nae teme, god.
33, br. 4, Zagreb 1989, 725-730
Drago Roksandi, Protiv rata. Prilozi povijesti iluzija, Zagreb 1996.

Drago Roksandi (ur.), Uvod u komparativnu histriju, Zagreb 2004.

Hodimir Sirotkovi, Srbi u Hrvatskoj u dokumentima ZAVNOH-a, Zbornik radova o povijesti
i kulturi srpskog naroda u Socijalistikoj Republici Hrvatskoj, knj. 2, Zagreb 1989., 17-28.
Aleksandar Tima, Povodom Desniinog pisma, u: Vladan Desnica, Progutane polemike (pr. Jo-
van Radulovi), Stubovi kulture, Beograd, 2001., str. 163-166 (Izvor: Letopis Matice srpske, knj.
405, sv. 5, Novi Sad 1972.)
Zbornik radova o povijesti i kulturi srpskog naroda u Socijalistikoj Republici Hrvatskoj. Knjiga 1 (Za-
greb 1988., 200 str.) i knjiga 2 (Zagreb 1989., 240 str.)
Internetske stranice i film

Stranice Meunarodnoga istraivakog projekta Triplex Confinium: www.ffzg.hr/pov/zavod/
triplex
Stranice projekta Mostovi: www.ffzg.hr/mostovi
Stranice Drutva za obnovu i revitalizaciju Kule Stojana Jankovia: www.kulajankovica.hr
Stranice Gradske knjinice i itaonice Metel Oegovi u Varadinu. Vidjeti bibliografiju Gustava
Krkleca: www.knjiznica-vz.hr
Ernest Fier, udnovati dvostruki ivot. Uz stotu godinjicu roenja Gustava Krkleca: www.
matica.hr/MH_Periodika/vijenac/1999/143/html/esej/02.htm (12. 7. 2010., 16:46:42 GMT)
Isao Koshimura (reija), Stojan Jankovi: Hero of the Border (dokumentarno-animirani film), Sve-
uilite Zokei, Tokyo, Japan.

PRILOZI

Prilog I.
Znanstveni skup Nova Evropa (1920-1941).
Program rada. Zagreb, 25-27. listopada 1990.
Program znanstvenih rasprava Desniini susreti

Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Sveuilita u Zagrebu
ZNANSTVENI SKUP NOVA EVROPA (1920-1941)

Program rada
Zagreb, 25-27. listopada 1990. (str. 1)
Ovaj znanstveni skup, prvi u Programu znanstvenih rasprava Desniini susreti, posveujemo
sedamdesetoj obljetnici pokretanja asopisa Nova Evropa (1920-1941). (str. 3)
Pripremni odbor Znanstvenog skupa: Ljubo Boban, Vinko Brei, Zvonko Kova, Drago Rok-
sandi (predsjednik), Nika Stani, Zorica Stipeti, Mario Strecha (tajnik) (str. 4)
etvrtak, 25. listopada 1990.

Muzejski prostor Mimara, Rooseveltov trg 5
10.00-10.30 Sveano otvaranje skupa
10.30-11.00 Coctail za uzvanike
11.00-13.00 Saopenja
Ljubo Boban (Zagreb): Dravnopravna problematika na stranicama Nove Evrope;
Zorica Stipeti (Zagreb): Nova Evropa prostor iskuenja liberalne inteligencije;
Mira Bogdanovi (Amsterdam): Nova Evropa mesto u leviarskoj tradiciji;
Boidar Jaki (Beograd): Jugoslovensko pitanje u Novoj Evropi;
Duan Popov (Novi Sad): Nova Evropa i Matica srpska saradnja i sukobi;
Duan Neak (Ljubljana): Nova Evropa in Slovenci (str. 5)
etvrtak, 25. listopada 1990.

16.00-19.00 Saopenja
Silva Menari (Zagreb): Koncepti modernizacije u Novoj Evropi;
Drago Roksandi (Zagreb): Nova Evropa i trei put modernizacije Jugoslavije;
Mira Kolar-Dimitrijevi (Zagreb): Nova Evropa o emigraciji i imigraciji u pri-
vrednom razvoju Jugoslavije;
Zdenka imoni-Bobetko (Zagreb): Nova Evropa i agrarno pitanje;
Smiljana urovi (Beograd): ta je to historijski levo u Novoj Evropi?;
Vlado Otri (Zagreb): Socijalna pitanja u liberalno-demokratskom vidokrugu No-
ve Evrope;
Stanislava Koprivica-Otri (Zagreb): M. urin i Nova Evropa odnos prama
radilaknoj struji u radnikom pokretu kao mjerilo graanske demokratinosti;
Tihomir Klari (Sarajevo): Zagrebaka Nova Evropa i sarajevski Pregled vo-
dea meuratna glasila preanskih Srba;
Josip Ante Soldo (Sinj): Religija i institucionalne crkve na stranicama Nove Evrope;
Ivan Oak (Zagreb): Ruske teme u Novoj Evropi (str. 6)

Petak, 26. listopada 1990.

Klub Topusko, Muzej za umjetnost i obrt, Trg marala Tita 10
Saopenja: Bogdan Mesinger (Osijek): Evropske konstante
Predrag Matvejevi (Zagreb): Povelja PEN-a i Nova Evropa;
Miroslav Beker (Zagreb): Meunarodni kongres PEN-klubova u Dubrovniku (1933)
i Nova Evropa;
Vinko Brei (Zagreb): Nova Evropa i hrvatska knjievnost;
Duan Marinkovi (Zagreb): Nova Evropa i srpska knjievnost;
Gojko Tei (Beograd): Vinaver i Nova Evropa / Crnjanski i Nova Evropa;
Zvonko Kova (Zagreb): Interkulturalnost asopisa na primjeru Nove Evrope;
Branka Brleni-Vuji (Osijek): Kako misliti Novu Evropu? (str. 7)
Petak, 26. listopada 1990.

Klub Topusko, Muzej za umjetnost i obrt, Trg Marala Tita 10
Saopenja: Ivo urin (Portland, SAD): Britanski model Nove Evrope;
Ubavka Ostoji-Feji (Beograd): Veze britanskih istoriara i javnih radnika sa No-
vom Evropom;
Branka Prpa-Jovanovi (Beograd): Jovan Cviji i Nova Evropa;
Branka Boban (Zagreb): Nova Evropa o Stjepanu Radiu;
Nada Jovanovi (Beograd): Dragoljub Jovanovi i Nova Evropa;
Mile Bjelajac (Beograd): Crnorukci saradnici Nove Evrope;
Goran Greti (Zagreb): Bazala i pitanje konstitucije nacionalnog
Rasprava
Subota, 27. listopada 1990.

Rasprava
Obavijesti
Vrijeme izlaganja je do 10 minuta ili do pet kartica teksta, a vrijeme za sudjelovanje u raspravi
je do 10 minuta, s pravom na repliku do 5 minuta.
U Zborniku radova Znanstvenog skupa Nova Evropa (1920-1941) objavit e se radovi sudi-
onika u opsegu do najvie dva arka.
Obavijesti o radu Znanstvenog skupa mogu se dobiti u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, Krka 1, tel.: (041)-519-044.
Ovaj znanstveni skup omoguile su Republika samoupravna interesna zajednica kulture Hr-
vatske i Samoupravna interesna zajednica znanosti Hrvatske.
U Programu znanstvenih rasprava Desniini susreti sudjeluju: Arhiv Hrvatske u Zagrebu,
Centar za socioreligijska istraivanja (u osnivanju) Sveuilita u Splitu, Etnoloki zavod Filozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Fakultet politikih nauka Sveuilita u Zagrebu, Institut za povije-
sne znanosti Sveuilita u Zagrebu, Institut za suvremenu povijest u Zagrebu, Koordinacijski odbor
JAZU za prouavanje povijesti i kulture srpskog naroda u Hrvatskoj, Nacionalna i sveuilina bibli-
oteka u Zagrebu, Odsjek za jugoslavenske jezike i knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u
Zagrebu, Pedagoki fakultet Sveuilita u Osijeku, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu, Zavod za istraivanje folklora Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu,
Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, Zavod za povijesne znanosti JAZU,
Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
Predsjednik Vijea Programa Desniinih susreta: Duan Bilandi

Prilog II.
Program drutveno-humanistikih i kulturolokih istraivanja
DESNIINI SUSRETI.
Prijedlog. Zagreb, 20. studenog 2005.
Prof. dr. sc. Drago Roksandi
Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Ivana Luia 3, HR-10000 Zagreb
Tel./fax: +385-1-61-20-153; fax: +385-1-61-56-879
e-mail: drago.roksandic@ffzg.hr
Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Centar za komparativnohistorijska i interkulturna istraivanja

Desniini susreti
Zagreb, 20. studenog 2005. godine
Desniini susreti, obnova ili novi poetak?

Vijee Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu ovlastilo me je pripremiti obrazloen
prijedlog obnove rada Programa znanstvenih istraivanja Desniini susreti, utemeljenog 1989. go-
dine u Zavodu za hrvatsku povijest. Naime, Projektno vijee Zavoda za hrvatsku povijest na svojoj
sjednici odranoj 5. svibnja 1989. godine naelno je prihvatilo obrazloeni prijedlog o utemeljenju
Programa znanstvenih istraivanja Desniini susreti o povijesti i kulturi hrvatsko-srpskih/srpsko-
hrvatskih odnosa (vidjeti: Nae teme 33(4), 1989, 725-730), koji je Zavodu dostavio Republiki
komitet za znanost, tehnologiju i informatiku SR Hrvatske. Zavod je tada zakljuio da se Program
realizira kao kolaborativni projekt sa zainteresiranim hrvatskim institucijama, izraavajui spre-
mnost da Zavod bude nosilac Programa. Suoavajui se s mnotvom otvorenih pitanja, Zavod je
organizirao strunu raspravu, odranu 21. lipnja 1989. godine, na Filozofskom fakultetu u Zagre-
bu, u kojoj su sudjelovali predstavnici Arhiva Hrvatske, Etnolokog zavoda, Fakulteta politikih
znanosti, Instituta za historiju radnikog pokreta Hrvatske, Instituta za migracije i narodnosti, In-
stituta za povijesne znanosti, Zavoda za istraivanje folklora, Zavoda za jezik, Zavoda za povijesne
znanosti JAZU, Zavoda za znanost o knjievnosti te Zavoda za hrvatsku povijest (mr. sc Neven
Budak, dr. sc Mirjana Gross, dr. sc. Drago Roksandi i dr. sc Nika Stani). Na tom su sastanku
raspravljena temeljna pitanja istraivake orijentacije, funkcioniranja i ustroja Programa (npr. kon-
stituiranje Vijea Programa), naina financiranja (jednoglasno dodatna financijska sredstva za
ostvarivanje usuglaenih poslova) te kadrovskog ekipiranja (za poetak, jedno asistentsko, odno-
sno, tajniko radno mjesto u Zavodu za hrvatsku povijest). Vijee Programa znanstvenih rasprava
Desniini susreti konstituirano je 7. studenog 1989. godine u klubu Topusko (MUO). Pored
predstavnika navedenih ustanova, tada su se Programu prikljuili i Centar za socioreligijska istra-
ivanja (u osnivanju) Sveuilita u Splitu, Odsjek za jugoslavenske jezike i knjievnosti Filozofskog
fakulteta u Zagrebu te Nacionalna i sveuilina biblioteka. Za predsjednika Vijea Programa iza-
bran je akademik Duan Bilandi. Tada je usvojen Program rada za 1990. godinu te Srednjoroni
program rada za 1990-1994. godinu.
Prvi znanstveni skup dogovoren za 1990. godinu bio je posveen asopisu Nova Evropa (1920-
1941), koji je i vrlo uspjeno realiziran od 25. do 27. listopada 1990. godine u Muzejskom prostoru
Mimara. Na skupu je podnijeto 31 priopenje sudionica/sudionika iz Zagreba te Amsterdama,
Beograda, Novog Sada, Ljubljane, Osijeka, Sarajeva i Sinja. Predsjednik Pripremnog odbora je bio
Drago Roksandi, a tajnik Mario Strecha. Priopenja nikada nisu tiskana u formi dogovorenog

zbornika radova. Iste godine bilo za inicirano i Usporedno prouavanje hrvatskog i srpskog kasnog
srednjovjekovlja, 1400-1550., a predsjednik Pripremnog odbora bio je Neven Budak.
Meutim, kada se danas ita sve dokumente koji su vani za viegodinje artikuliranje obnovlje-
nih Desniin susreta, jasno je da je u povijesno novoj situaciji nuno redefinirati steena iskustva
te raspraviti sva ona pitanja koja su danas vana za njihovu uspjenu obnovu.
Ogranienja i mogunosti novog poetka

S raspadom SFR Jugoslavije i poetkom Domovinskog rata Desniini susreti su postali be-
spredmetni i o njima kao o Desniinim susretima nije bilo rijei, praktino sve do prole godine.
Dodue, vano je istai da je broura koju je prije deset godina na temelju odsjekih i zavodskih
rasprava uredio prof. dr. sc Nika Stani Povijesna znanost na Sveuilitu u Zagrebu. Ustroj i
program znanstvenoistraivake djelatnosti i visokokolske nastave (Zagreb, 1994.) predviala u
svom projektnom dijelu komparativna istraivanja hrvatske i europske odnosno svjetske povijesti:
Treba istraiti hrvatsku povijest u njezinim relacijama s prostorima koji interferiraju preko njezina
podruja, a to su mediteranski, srednjoeuropski, panonski i balkanski kompleks; treba istraiti re-
lacije Hrvatske i drava u koje je ona, itava ili dijelom, tijekom povijesti bila uklopljena (Franaka
drava, Bizant, Ugarska, Habsburka monarhija, Venecija, Turska, Jugoslavija), odnosno relacije
prema susjednim nacijama (Talijani, Nijemci, Maari, Slovenci, Srbi, Bonjaci-Muslimani, Crno-
gorci). (nav. dj., str. 13) Slijedom toga su u Zavodu za hrvatsku povijest realizirane razne inicijative,
meu kojima i Meunarodni istraivaki projekt Triplex Confinium: hrvatska viegranija u euro-
mediteranskom kontekstu (1996.) i Centar za komparativnohistorijska i interkulturna istraivanja
(2001., odnosno, s promjenom imena 2004.). Meutim, u oba sluaja radi se o inicijativama koje
se marginalno bave problematikom hrvatsko-srpskih odnosa u ranom novom vijeku.
Prole je godine u Zavodu za hrvatsku povijest utemeljen i, uvjetno, kolaborativni projekt
Mostovi/Bridges: Revitalizacija Kule Jankovi Stojana i podruja sela Islam Grki, Islam Latin-
ski i Kai, ime je de facto zapoeo proces obnove Programa Desniini susreti. U organizaciji
Mostova te Hrvatskog drutva pisaca i SKD Prosvjeta u Kuli Jankovi Stojana, vlasnitvu obi-
telji Desnica, odran je komemorativni skup povodom stote obljetnice roenja Vladana Desnice
te dogovoreno vie novih inicijativa. Ponovno otkrie Vladana Desnice kao odlinog pisca s pre-
poznatljivim hrvatskim i srpskim kulturolokim konotacijama te univerzalnim porukama njego-
va opusa, neizravno je relegitimiralo i Desniine susrete kao mogui okvir kritike znanstvene i
kulturne refleksije o batinama koje na razliite naine simbolizira.
Time su stvorene i stvarne i formalne pretpostavke da se u novoj povijesnoj situaciji, deset godi-
na poslije rata, primarno obiljeenoj hrvatskim dravnim osamostaljenjem i poetkom pregovora o
ulasku u EU te s nunou normalizacije hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa pristupi sustav-
nom kritikom propitivanju hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa na itavu prostoru etnona-
cionalnog interferiranja Hrvata i Srba, a posebno u Republici Hrvatskoj u dijakronijski otvorenoj
perspektivi. Za razliku od razdoblja do 1990. godine, kada je teite bilo na multidisciplinarnom
istraivanju fenomena proimanja, obnovljeni Desniini susreti, ukorijenjeni u kritikoj kulturi
povijesnog miljenja, mnogo vie bi trebali biti orijentirani prema interdisciplinarnim i transdisci-
plinarnim komparativnohistorijskim i interkulturnim istraivanjima hrvatsko-srpskih/srpsko-hr-
vatskih odnosa u europskim regionalnim kontekstima. To i jest razlog to se pored znanstvenih
apostrofiraju i kulturoloka istraivanja pa i primjena istraivakih spoznaja (nrp., ekohistorija-eko-
logija, materijalna batina-revitalizacija materijalne batine i sl.)
Kako ustrojiti i gdje usmjeriti Desniine susrete?

to takva hipotetika istraivaka orijentacija Desniinih susreta sve konkretno znai, ostaje
otvoreno pitanje i ponajvie bi trebalo ovisiti o konkretnim istraivakim interesima zainteresira-
nih povjesniara i strunjaka u drugim drutvenim i humanistikim znanostima. Miljenja sam da
kolaborativni karakter obnovljenih Desniinih susreta jo vie treba biti naglaen nego to je

Prilozi 289
to bio sluaj 1990. godine. To se prije svega odnosi na nain njegova utemeljenja i funkcioniranja u
Zavodu za hrvatsku povijest, napose, u Centru za komparativnohistorijska i interkulturna istrai-
vanja. To se ne odnosi samo na znanstvene ustanove ve i kulturne, kao to su Drutvo hrvatskih
pisaca ili SKD Prosvjeta. U oba sluaja rije je o potencijalno dugoronim partnerima.
Budui da je prena potreba u hrvatskoj historiografiji analogno i uvijek na primjeren nain
sustavnije razvijati istraivanja hrvatskih odnosa sa, uvjetno reeno, susjedima, obnovljeni De-
sniini susreti bili bi tek jedna od inicijativa kojima bi se sustavnije istraivalo i vrednovalo feno-
mene hrvatske povijesti u regionalnim europskim kontekstima. Dakle, u tom bi smislu Desniini
susreti bili samo jedan vid poslova kojima bi se inae trebalo baviti. Dakako, svaku pojedinanu
problematiku valjalo bi i postavljati i apsolvirati na drukiji, odnosno, primjeren nain. Konkretno
- u sluaju Desniinih susreta u Zavodu za hrvatsku povijest sada najvanije bi bilo identifici-
rati nove zavodske projekte koji bi imali interesa participirati u Programu znanstvenih istraivanja
Desniinih susreti, problematike s kojima bi u njih uli, isto kao i modalitete i uvjete ulaska
(kadrovske, financijske, izdavake, suradnike unutar Hrvatske i izvan hrvatskih granica itd.). Vi-
jee Programa znanstvenih istraivanja Desniini susreti, koje bi iznova trebalo utemeljiti, funk-
cionalno bi inili voditelji ukljuenih projekata. Miljenja sam da obnovljeni Desniini susreti
trebaju zapoeti svoju djelatnost najprije kao djelatnost Zavoda za hrvatsku povijest jer bi svako
inicijalno ekspandiranje, analogno nainu dogovaranja 1989. i 1990. godine, moglo biti izvorite
nepotrebnih nesporazuma pa i optereenja. (Dakako, to ni sada ne iskljuuje mogunost individu-
alnog i/ili kolektivnog ukljuivanja suradnika iz drugih ustanova prema zajedniki dogovorenim
pravilima.) U mjeri u kojoj se Desniini susreti radno budu razvijali u slijedeim godinama, bit
e mogue unositi primjerene, funkcionalne modifikacije.
Imperativi novih istraivakih vrijednosti

Ne treba isticati da Desniini susreti imaju smisla samo ako budu inovativno utemeljeni u
problemskom, predmetnom, metodskom i radnom pogledu. Ako to ne bude tako, bolje bi bilo ne
obnavljati njihovo djelovanje jer su optereenja hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa toliko
velika da bi bilo pametnije ne initi ih veima. Drugim rijeima, iako bi svaki projekt morao imati
pravo ui u Desniine susrete pa i izai iz njih autonomno, unutar Desniinih susreta bi morala
biti usuglaena jasna pravila djelovanja, to bi, pored ostalog, ukljuivalo u usuglaavanje unutar
njegova Vijea o tome kakva treba biti programska orijentacija, koje bi teme i inicijative trebale
imati prednost, na koji bi nain to inae, unaprijed dogovoreno trebalo realizirati itd.
Desniini susreti bi morali imati svoju programsku koherenciju, koja je, dakako, neto sasvim
drugo nego istraivaki, a jo vie interpretacijski pluralizam. Potonjega bi trebalo biti to je mo-
gue vie. Ovakva istraivaka orijentacija potpuno je nerealna bez osiguranog prava i mogunosti
zapoljavanja znanstvenih novaka. Postojei, etablirani strunjaci, ako su se i bavili problematikom
koja bi trebala biti u sreditu pozornosti Desniinih susreta, nisu u mogunosti izdvajati potrebno
vrijeme za sve ono to je u njima programski najvanije. Dakle, potrebno je razvijati mlade stru-
njake. To je jednostavno imperativ bez alternative, ukoliko se uistinu hoe poluiti uoljiv uspjeh
u njihovu djelovanju.
Mogunosti razvijanja novoga istraivakog i edukacijskog modela

Budui da se u posljednje vrijeme otvara i pitanje utemeljivanja posebnih srpskih studijskih
programa u Hrvatskoj, u istraivakom i edukativnom smislu, moje je miljenje - nepromijenjeno
tridesetak godina da je to neprimjereno rjeenje kada su Srbi u Hrvatskoj u pitanju te da je naro-
ito sada, poslije svega to se dogodilo poslije 1990. godine, jo vanije ustrajati na interkulturnom
modelu istraivanja i pouavanja problematike Srba u Hrvatskoj kao dugotrajno neupitnih dionika
hrvatske povijesti i kulture. Ve iz naziva Desniini susreti je jasno da bi sve to bi se u istraiva-
kom programu radilo bilo inovacijski orijentirano (koncepti, pristupi i metode rada).

Takva je orijentacija ovog prijedloga i ovom prilikom nastala iz osobnog uvjerenja da su kritiki
nereflektirani tradicionalizmi u svakoj nacionalnoj kulturi najustrajnije izvorite mitskog miljenja,
a time i generiranja ideologema s konfliktnim potencijalom i unutar zajednice i u odnosu spram
drugih s kojima se bilo to dijeli u kulturnom i civilizacijskom smislu. Poslije svega to se sa Srbi-
ma u Hrvatskoj dogodilo u 20. stoljeu, a naroito poslije 1990. godine, tako utemeljena kritika
refleksija je conditio sine qua non bilo kakve kreativne opstojnosti u hrvatskom drutvu. U teorij-
skom je smislu interkulturalizam kljuni koncept takve orijentacije, to je nesumnjivo u skladu i
s dominantnim europskim trendom. Pritom je predmet interkulturne kritike refleksije i domena
duhovnosti kao i domena rada i/ili poduzetnitva, dakle, sve to situacije Srba u Hrvatskoj konsti-
tuira u dugom povijesnom trajanju. Takva bi istraivaka orijentacija omoguavala i postupno, ali
stalno generacijsko pomlaivanje, to je za njezin uspjeh bitno jer u mnotvu istraivakih domena
nikakvih istraivakih iskustava niti nema. (Dakako da to ne znai da SKD Prosvjeta ili neki
drugi subjekt, polazei od prava na kulturnu autonomiju, ne realiziraju jedan ili vie projekata koji
e ovim u biti istim pitanjima pristupiti drukije. Meutim, ovdje je rije o onome to je smisleno
raditi u Zavodu za hrvatsku povijest, odnosno, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.)
Da bi Desniini susreti doista imali ansu unositi nove kvalitete u hrvatsku historiografiju
te druge drutvene, humanistike i kulturoloke discipline nuno je pored individualnih i kolek-
tivnih istraivanja redovito odravati znanstvene rasprave o unaprijed dogovorenim temama sa
sudionicima iz Hrvatske i izvan njezinih granica. Forma tribina i okruglih stolova tome bi bila
najprimjerenija. Meutim, izuzetno bi vano bilo da najvaniji predloci za raspravu na takvim
skupovima budu unaprijed napisani pa i objelodanjeni bilo u formi serije programskih broura,
bilo na programskim internetskim stranicama. Razumije se da bi Desniini susreti trebali ima-
ti i vlastiti godinjak, ali i druge projektne publikacije, o kojima je u ovom trenutku preuranjeno
konkretno govoriti.
Desniini susreti u Kuli Jankovi Stojana

Desniini susreti bi trebali imati svoje godinje susrete, uvijek iznova tematski profilirane i,
ako je mogue, usmjerene prema primjeni u nastavi, obrazovanju u irem smislu, primjeni u praksi
itd. Neovisno o obnovi ovog programa, projekt Mostovi je ve dogovorio da e na 101. obljetnicu
roenja Vladana Desnice, 17. rujna 2006. godine, u Kuli Jankovi Stojana biti odrani Desniini
susreti na temu iz knjievne ekologije Pisac, sunce i stablo: krajolici u djelu Vladana Desni-
ce te ekohistorijska i ekoloka struna rasprava, orijentirana prema problematici odrivog razvoja
Ravnokotarsko raslinje i krajolici: juer, danas, sutra, koja bi ukljuivala i radionicu posveenu
problemima valorizacije i revitalizacije u ratu stradalog arboretuma Kule Jankovi Stojana. Uvje-
ren sam da nema razloga da s ovim susretima i formalno zapone obnovljena djelatnost Programa
Desniini susreti.
Nedvojbeno je da bi najvei dio djelatnosti Desniinih susreta trebao biti realiziran u Zagre-
bu. Meutim, obitelj Desnica, vlasnici Kule Jankovi Stojana u Ravnim kotarima (cca. 2.400 m2
stambene povrine i cca. 5.200 m2 povrine cijelog kompleksa Kule), voljna je dozvoliti dugorono
koritenje raspoloivih prostora - nakon to budu obnovljeni i funkcionalno prilagoeni potrebama
istovremenog boravka i rada moda ak i tridesetak ljudi za znanstvene, kulturne, edukativne i
razvojne programe. Prije godinu dana utemeljeni projekt Mostovi je upravo u tom smislu i dobio
pismeno oitovanje lanova obitelji Desnica.
Ukoliko bi se Zavod za hrvatsku povijest i napose Filozofski fakultet u Zagrebu na primjeren
nain javili kao partneri, cijela ova orijentacija, artikulirana u Mostovima, mogla bi jo dosljednije
biti razvijena. Treba naglasiti da se Kula nalazi na podruju na kojem je dokumentiran kontinuitet
ljudskog naselja od starijega kamenog doba do danas te bi raznovrsni oblici praktinog rada stude-
nata i nastavnika u brojnim disciplinama koje se poduavaju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
mogli biti realizirani u tom prostoru. Kula se nalazi se selu Islam Grki, manje od dvadeset ki-
lometara udaljenu od Zadra i s izravnim izlaskom s autoceste preko sela Islam Latinski (Zadar 2).

Prilozi 291
S tog stajalita izuzetno bi vana bila edukacijska djelatnost u Desniinim susretima. Ona bi
jednim svojim dijelom bila usklaena s neposrednim potrebama Programa, Odsjeka za povijest i
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a drugim bi bila usmjerena prema odgovarajuim potrebama in-
terkulturnog razvoja itava sustava odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj od najniih do najviih razina.
Pritom imam na umu i unutarhrvatske potrebe, ali i potrebe razvoja hrvatsko-srpskih odnosa u
cjelini, posebno odnosa izmeu Hrvatske i Srbije u regionalnim i europskom kontekstu.
Sveuiline razvojne perspektive

Tek u viegodinjoj perspektivi, od pet do deset godina, dakle, sve do vremena kada Desni-
ini susreti budu sposobni unijeti novi kvalitet u istraivanje hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih
odnosa, idealno bi bilo usmjeriti ovu istraivaku djelatnost prema svim onim potrebama koje bi
impliciralo stvaranje bilo sveuilinoga (moda i meusveuilinoga hrvatskog Centra za srpske
studije), a koji bi na svim razinama sveuiline izobrazbe pokrivao cijeli raspon razvoja hrvatsko-
srpskih odnosa u Hrvatskoj i Srbiji, od drutva i kulture do privrede i politike uvijek u irim
kontekstima promjena u Europi i svijetu. U tome bi centru - neovisno o nacionalnosti - iskljuivo
strunom logikom mogli biti involvirani strunjaci iz niza struka vanih za kritiko propitivanje
hrvatsko-srpskih odnosa i u prolosti i s usmjerenou prema budunosti. Dakako da bi situacija
Srba u Hrvatskoj bila samo jedan i to objektivno skromniji segment problematike kojom bi se
bavio Centar za srpske studije.
Dakako da predlaga polazi sa stajalita da e za realizaciju bilo kojega ambicioznijeg posla u
ovom projektu biti potrebno - pored sredstava Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Repu-
blike Hrvatske osigurati sredstva i iz vie drugih domaih i stranih izvora. U tom je smislu ovaj
projekt krajnje kolaborativno zamiljen. Meutim, da bi se u tome bilo to ozbiljnije moglo poku-
ati, nuna je i presudna podrka Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske.
Podrazumijeva se da se ovaj projekt mora ustrojiti na nain koji pozitivna pravna regulativa u nas
implicira, poevi od ustanove voditelja, razliitih kategorija suradnika, definiranja njihovih zada-
taka, prava i dunosti itd.

Prilog III.
Program obiljeavanja stote godinjice roenja knjievnika Vladana
Desnice (Zadar, 17. rujna 1905. Zagreb, 4. oujka 1967.)
FILOZOFSKI FAKULTET / ZAVOD ZA HRVATSKU POVIJEST / ZAGREB

Projekt "Mostovi"
Revitalizacija Kule Jankovi Stojana i podruja sela Islam Grki, Islam Latinski i Kai
DRUTVO HRVATSKIH PISACA / ZAGREB
SRPSKO KULTURNO DRUTVO "PROSVJETA" / ZAGREB
POZIVAJU VAS
da pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske,
gosp. Stjepana Mesia,
sudjelujete u programu obiljeavanja stote godinjice roenja
knjievnika VLADANA DESNICE
(Zadar, 1905. Zagreb, 1967.) te
prezentacije Projekta "Mostovi":

revitalizacija Kule Jankovi Stojana i podruja
sela Islam Grki, Islam Latinski i Kai,
koji e se odrati u Kuli Jankovi Stojana,

u Islamu Grkom, u Ravnim kotarima,
u subotu, 17. rujna 2005. godine, s poetkom u 13 sati.
U komemoracijskom programu,
prema redoslijedu izlaganja, sudjeluju:
prof. dr. sc. Sinia Tatalovi,
izaslanik Predsjednika Republike
Velimir Viskovi, predsjednik Drutva hrvatskih pisaca
edomir Vinji, predsjednik SKD "Prosvjeta"
prof. dr. sc. Drago Roksandi, voditelj projekta "Mostovi"
dr. sc. Uro Desnica
te Vanja Drach, koji e itati fragmente
iz opusa Vladana Desnice
u izboru prof. dr. sc. Duana Marinkovia i
prof. dr. sc. Goran Konar (violina),
koji e izvesti "Sarabandu" Jochanna Sebastiana Bacha.
U prezentacijskom programu
e lanovi projekta "Mostovi" javnosti predstaviti
ovaj projekt uz power-point prezentaciju
Darka Babia, muzeologa.
Cijeli program e trajati cca. 90 min.

Organizatori raspolau s mogunou
besplatnog prijevoza 30 zainteresiranih iz Zagreba.
Kontaktirati: Mr.sc. Tea Mayhew, asistent;
tel. +38551808269; e-mail: vidagents@inet.hr

Prilozi 293
PROJEKTNI TIM "MOSTOVI"

Inicijator projekta
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povijest,
Projekt "Triplex Confinium"
Prof.dr.sc. Drago Roksandi
Ivana Luia 3, HR-10000 Zagreb
tel. +3851612153; e-mail: drago.roksandic@ffzg.hr; drago.roksandic@zg.htnet.hr
Mr.sc. Tea Mayhew, asistent; tel. +38551808269; e-mail: vidagents@inet.hr
Hrvatski projektni partneri

Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za informacijske znanosti, Katedra
za muzeologiju, Projekt "Hrvatski identitet u marketingu mjesta i razvojnoj strategiji"
Prof.dr.sc. Tomislav ola
Tel. +385 1 600 23 48; e-mail: tomislav.sola@ffzg.hr
Darko Babi, asistent; e-mail: dbabic@ffzg.hr
Sveuilite u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju,
projekt Primorski Bunjevci
Dr.sc. Milana erneli
Tel. +385 1 6120 134; e-mail:mcerneli@ffzg.hr
Marijeta Rajkovi, asistentica, e-mail: mrajkovi@ffzg.hr
Institut Ruer Bokovi, Zagreb
Dr.sc. Uro Desnica, Bijenika c. 54, HR-10000 Zagreb
Tel: +38514561173; e-mail: uros.desnica@irb.hr
Volonterski Centar Zagreb
Domagoj Kovai, Baanska 11, HR-10000 Zagreb
Tel.: +385-1-301-3736; e-mail: vc@zamir.net
Centar za mirovne studije Zagreb
Gordan Bosanac, programski voditelj
Livadieva 36, HR-10000 Zagreb; www.cms.hr; cms@zamir.net; tel./fax: 01/233-83-15
Inozemni projektni partner

Sveuilite u Padovi / Odsjek za povijest u suradnji s Sveuilite u Zagrebu /
Filozofski fakultet / Odsjek za povijest
Istraivanje: Povijest i kulturna dobra XVII-XVIII stoljea u zadarskom zaleu: popis stanja i definiranje
mogunosti obnove kraja
Voditelj: doc. dr. sc. Egidio Iveti (egidio.ivetic@unipd.it)

Prilog IV.
Desniini susreti 2006.: Sunce, stablo i pisac: krajolici u
opusu Vladana Desnice. Zadar, 15. i 16. rujna 2006.
DESNIINI SUSRETI 2006

Zadar, 15. i 16. rujna 2006.
Filozofski fakultet u Zagrebu
Zavod za hrvatsku povijest,
Centar za komparativnohistorijska i interkulturna istraivanja,
Hrvatsko drutvo pisaca, Zagreb
Srpsko kulturno drutvo Prosvjeta, Zagreb
imaju ast pozvati Vas

na znanstveni skup
Sunce, stablo i pisac: krajolici u opusu Vladana Desnice

(hotel Kolovare, petak i subota, 15. i 16. rujna 2006. godine u Zadru, s poetkom u 9 sati i
Jankovia Dvori u Islamu Grkom, 15. rujna 2006. godine, s poetkom u 17 sati)
U radu skupa e sudjelovati (prema abecednom redoslijedu):

Nataa Desnica-erjavi
Branimir Donat
Ivo Goldstein
Aleksandar Jerkov
Snjeana Koren
Zvonko Kova
Duan Marinkovi
Tonko Maroevi
Tea Mayhew
ime Pili
Duan Rapo
Sanja Roi
Drago Roksandi
Velimir Viskovi
edomir Vinji
Stana Vujnovi
Kontaktirati: Prof. dr. sc. Drago Roksandi (Filozofski fakultet, Ivana Luia 3, HR-10000 Za-
greb; drago.roksandic@ffzg.hr; Tel.: 01/61-20-153 (FF) ili 01/48-72-068 (tel/fax).

Prilozi 295
Prilog V.
Desniini susreti 2007.: Pripadnost kulturi kultura
pripadanja.
Zagreb, 21. i 22. rujna 2007.
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije
Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Desniini susreti 2007.:

Pripadnost kulturi kultura pripadanja
Zagreb, 21. i 22. rujna 2007.

(Hrvatsko drutvo pisaca, Kua Arko, Basariekova 24, Zagreb)
Sukladno svojoj temeljnoj programskoj orijentaciji s fokusom na kritikoj refleksiji fenomena

kulture i kulturalnosti iz komparatistikoga oita, ovogodinji e Desniini susreti u okviru te-
me Pripadnost kulturi- kultura pripadanja nastojati propitati iz inter- odnosno transdisciplinarne
perspektive proturjean i esto konfliktan proces de/konstruiranja kulturnih formi i normi, repre-
zentacija i praksi u hrvatskom i irem junoslavenskom transkulturacijskom prostoru u modernom
i postmodernom razdoblju (18.21. stoljee).
Priopenja sadravaju sljedee teme i problemske komplekse:

identitet/alteritet/alijenitet
identitet i kultura (ne)pripadanja
kanonizacija: izmeu inkluzije i ekskluzije
pripadnost, distanciranje, marginalizacija, nomadizam
kulturna razlika: diferencija/transdiferencija/diferancija
sinkretizam i hibridizacija
historijska i knjievna imagologija: konvergencije i divergencije
multikulturalizam/interkulturalizam/transkulturalizam.
Petak, 21. rujna 2007.

10.00-10.30
Otvaranje skupa: uvodne rijei Velimira Viskovia (predsjednika Hrvatskog drutvo pisaca),
edomira Vinjia (predsjednika SKD Prosvjeta), prof. dr. sc. Drage Roksandia i prof. dr. sc.
Kreimira Nemeca te pozdrav u ime obitelji Vladana Desnice
10.30-11.30: Priopenja prireivaa skupa

Kreimir Nemec: Sukcesije i razgraniavanja u knjievnosti. Hrvatska knjievna historiografija
nakon raspada Jugoslavije
Drago Roksandi: Kulturni identiteti viegranija i kultura (in)tolerancije
11.30-12.00: Stanka

12.00-14.00: I Kanonizacija i (ne)pripadanje (predsjedatelj: Duan Marinkovi)

Marina Protrka: Distinktivnost i restriktivnost knjievnog kanona u hrvatskoj knjievnosti 19.
stoljea
Stanislava Vujnovi:Reprezentacija ena u asopisima meuratne Jugoslavije
Sanjin Kodri: Reprezentacija i skandal: Djelidba S. Kulenovia u kontekstu kulture pamenja
jugoslavenskog socijalizma
Duan Marinkovi: Slijepe pjege knjievne kritike

14.00-16.00: Stanka za ruak
16.00-18.30: II Identitet i (ne)pripadanje (predsjedatelj Zvonko Kova)

Marijana Bijeli: Baj Ganjo i identitet/alteritet/alijenitet
Ante Bai: (Pri)kriveni nomadizam i (ne)pripadnost Ive Andria
Maa Kolanovi: Kome treba identitet? Esejistika Dubravke Ugrei
Ivan Maji: Knjievno pripadanje u globalnom vremenu drugi (engleski) jezika kao inter/trans
kulturni medij novog identiteta
Zvonko Kova: O kulturi razgovora (metodologiji pisanja) o pripadnosti pisaca
18.30-19.00: Uro Desnica: Prezentacija kulturne batine Dvora Jankovia i knjinice Vladana
Desnice
Subota, 22. rujna 2007.

09.30-10.00: Jutarnja kava u Hrvatskom drutvo pisaca
10.00-12.30: III Identitet i naracija (predsjedatelj Davor Duki)

eljka Babi: Jakov Ignjatovi: pripovijedanje mimo nacionalnog identiteta
Ivica Bakovi: Nostalgija, mit i nacionalni identitet u Slavenskim legendama i Hrvatskim
kraljevima V. Nazora
Marija Gruji: Usmena naracija, identitet i lina istorija. pitanja jezikih formi i kulturnog sa-
moopredeljenja u knjizi Romkinje
Tihomir Brajovi: Epski romantizam ili traganje za narativnim identitetom
Davor Duki: Nekoliko opaski o knjievnoj imagologiji
12.30-14.00: Stanka za ruak
14.00-16.00: IV Razlika kulture/kultura razlike (predsjedateljica Zrinka Blaevi)

Ida Ljubi: Devetnaestostoljetne bosanske kronike: istraivake kontroverze
Lana Molvarec: Izmeu eskapizma i nomadologije - Deleuze/Guattari i Hakim Bey u arkadiji
oljanovih Izdajica
Dragan Bokovi: Identitet roman: Proljea Ivana Galeba Vladana Desnice
Zrinka Blaevi: Kako misliti kulturu: hibridizacija, transkulturacija i transdiferencija
16.00-17.00: Poslijepodnevna kava i zavrna rasprava

Prilog VI.
Desniini susreti 2008.: Pripadnost kulturi kultura
pripadanja: drugi put. Zagreb i Islam Grki, 20. i 21. rujna
2008.

Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Desniini susreti 2008.

Pripadnost kulturi kultura pripadanja: drugi put
(Zagreb i Islam Grki, 20. i 21. rujna 2008.)
Potovani (),
ovogodinji Desniini susreti odrat e se u dva dijela u Zagrebu, 20. rujna i u Islamu gr-
kom, 21. rujna. U Zagrebu e se raspravljati temu Pripadnost kulturi - kultura pripadanja, nastav-
ljajui dijalog zapoet na prologodinjim Desniinim susretima sukladno svojoj temeljnoj
programskoj orijentaciji s fokusom na kritikoj refleksiji fenomena kulture i kulturalnosti iz kom-
paratistikoga oita vrlo uspjeno otvorili raspravu o istoj temi. Pritom se nastojalo iz inter- od-
nosno transdisciplinarne perspektive propitati proturjean i esto konfliktan proces de/konstruira-
nja kulturnih formi i normi, reprezentacija i praksi u irem junoslavenskom transkulturacijskom
prostoru u modernom i postmodernom razdoblju (18. -21. stoljee). Sudionicama/sudionicima su
prole godine bile sugerirane sljedee teme i problemski kompleksi, a mi Vam ih orijentacijski su-
geriramo i ove godine:
identitet/alteritet/alijenitet
identitet i kultura (ne)pripadanja
kanonizacija: izmeu inkluzije i ekskluzije
pripadnost, distanciranje, marginalizacija, nomadizam
kulturna razlika: diferencija/transdiferencija/diferancija
sinkretizam i hibridizacija
historijska i knjievna imagologija: konvergencije i divergencije
multikulturalizam/interkulturalizam/transkulturalizam.
Ovogodinji Desniini susreti zamiljeni su u formi okruglog stola s vie petnaestominutnih,
problemski intoniranih izlaganja, nakon kojih e uslijediti diskusija. Dok su prole godine najbroj-
niji bili knjievni teoretiari, kritiari i povjesniari knjievnosti, ove godine e meu uvodnia-
rima, pored ostalih, biti vie sociologa i antropologa kulture. Imajui na umu primarni interes za
inter- i transdisciplinarne pristupe, kao i za kontinuitet dijaloga, u raspravi e sudjelovati i prolo-
godinje sudionice/prologodinji sudionici.
Nadamo se da ete biti u mogunosti doprinijeti uspjehu ovogodinjih Desniinih susreta, bilo
u Zagrebu, bilo u Islamu Grkom ili na oba mjesta, ako Vam obveze budu dozvoljavale.
Podrobnije obavijesti moete dobiti na adresu: drago.roksandic@ffzg.hr ili na 091 566 75 85.
Srdano Vas pozdravljamo i radujemo se Vaem dolasku!
Pripremni odbor Desniinih susreta 2008.

(prof. dr. sc. Drago Roksandi, supredsjednik)

PROGRAM RADA DESNINIH SUSRETA 2008.

Subota, 20. rujna 2008.
Hrvatsko drutva pisaca, palaa Arko (Basariekova 24).
9.30-10.00
Otvaranje skupa predstavnika organizatora Desniinih susreta 2008.
10.00 11.40
Izlaganja uvodniara s raspravom o pojedinim izlaganjima (predsjedatelj: prof. dr. sc. Drago
Roksandi)
Prof. dr. sc. Rade Kalanj, Filozofski fakultet u Zagrebu: Esencijalizacija identiteta
Doc. dr. sc. Saa Boi, Odjel za sociologiju Sveuilita u Zadru: Nacionalizam u transnacio-
nalnom prostoru
Dr. sc. Vesna Matovi, direktorica Instituta za knjievnost i umetnost u Beogradu: Identitet,
kulturni i knjievni obrasci
Prof. dr. sc. Duko Sekuli, Pravni fakultet u Zagrebu: Identitet, pripadnost kulturi i toleran-
cija
Dr. sc. Branka Prpa, direktorica Istorijskog arhiva Beograda: Modernizacija i multikulturalnost
u trajanju: Beograd 1918 1941.
11.40 12.00
Stanka (predsjedatelj: prof. dr. sc. Duko Sekuli)
12.00 13.40
Prof. dr. sc. Aleksandar Bokovi, Institut drutvenih nauka u Beogradu: Zarobljeni identiteti:
Izmeu Balkana i Evrope
Prof. dr. sc. Elvio Baccarini, dekan Filozofskog fakulteta Sveuilita u Rijeci: Status nacionalne
pripadnosti u suvremenom demokratskom ureenju
Doc. dr. sc. Jadranka ai Kumpes, Institut za migracije i narodnosti u Zagrebu: Interkul-
turalizam - preivjela ili nezaivjela ideja?
Mr. sc. Isidora Jari, Filozofski fakultet u Beogradu: Kontrakultura virtuelnih utoita u suvre-
menoj srpskoj prozi: Vladimir Arsenijevi, Sran Valjarevi, Barbara Markovi
13.40 14.00
Zavrna rasprava i preporuke za temu sljedeih Desniinih susreta
(predsjedateljica: dr. sc. Branka Prpa)
17.30 -18.20
Vladan Desnica danas
Prof. dr. sc. Duan Marinkovi, Filozofski fakultet u Zagrebu: Iz knjievne ostavtine Vladana
Desnice: kritiki i polemiki spisi
Doc. dr. sc. Tihomir Brajovi, Filoloki fakultet u Beogradu: Granice i nalija kulturnih iden-
titeta u Desniinom Zimskom ljetovanju
18.30 19.30
Promocija knjige doc. dr. sc. Anite Peti-Stanti
Jazik na i/ili njihov: Vjebe iz poredbene povijesti junoslavenskih standardizacijskih procesa (Na-
klada Srednja Europa, Zagreb 2008.)
O knjizi govore: prof. dr. sc. Ivo Pranjkovi (Filozofski fakultet u Zagrebu), prof. dr. Zvonko
Kova (Filozofski fakultet u Zagrebu), autorica i prof. dr. sc. Damir Agii (Filozofski fakultet u
Zagrebu i nakladnik)

Prilozi 299

Odsjek za povijest
i
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
Program Desniini susreti
pozivaju Vas na put u Ravne Kotare

u
nedjelju, 21. rujna 2008.
7.30: polazak autobusa s parkiralita ispred Filozofskog fakulteta
10.30: Kula Stojana Jankovia u Islamu Grkom: batina pisca Vladana Desnice
Obilazak kompleksa Kule
Doc. dr. sc. Vladan Desnica ml., Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu
Prezentacija kulturnopovijesne batine Kule Stojana Jankovia
Prof. dr. sc. Drago Roksandi, Filozofski fakultet u Zagrebu
Mogunosti revitalizacije Kule Stojana Jankovia: projekt Meunarodnog (sveuilinog)
centra Vladan Desnica.
Rasprava o mogunostima revitalizacije Kule Stojana Jankovia
12.00 12.30
Projekcija dokumentarno-animiranog filma Stojan Jankovi: Hero of the Border
(Redatelj: prof. dr. sc. Isao Koshimura, Sveuilite Zokei, Tokyo, Japan)
12.30 13.00
Prof. dr. sc. Duan Marinkovi, Filozofski fakultet u Zagrebu
Vladan Desnica i Islam Grki
Polaganje vijenca na grobu Vladana Desnice
13.00 15.00
Ruak u ranokotarskom restoranu u Benkovcu
15.00 16.30
Asseria
16.30 17.30
Klievica
17.30 18.30
Vrana: benediktinski/templarski/ivanovski samostan i Makovia han
Povratak u Zagreb oko 22.00 sata.
Molimo zainteresirane da se jave kolegici Danijeli Bai u Tajnitvo Odsjeka za povijest

(01/61-20-159 ili dbasic@ffzg.hr). Broj raspoloivih mjesta je ogranien.
Proelnik Odsjeka za povijest:
(prof. dr. sc. Borislav Grgin)

Prilog VII.
Prijedlog za utemeljenje Meunarodnoga sveuilinog centra
u Islamu Grkom
Sveuilite u Zagrebu
Filozofski fakultet
Centar za komparativnohistorijska i interkulturna istraivanja
Desniini susreti
Prijedlog za utemeljenje
Meunarodnoga sveuilinog centra
u Jankovia Dvorima u Islamu Grkom
(Stanje prijedloga 14. rujna 2008.)
Program drutveno-humanistikih i kulturolokih istraivanja Desniini susreti utemeljen

je 1989. godine na inicijativu Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Za-
grebu, a formalno je obnovljen 2005. godine, takoer u ovom Zavodu, odnosno, na Odsjeku za
povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.1 Od 2003. godine skupina lanova Filozofskog fakulteta
u Zagrebu s raznih odsjeka (povijest, etnologija i kulturna antropologija, informacijske znanosti/
muzeologija), Centra za mirovne studije i drugih je u viekratnim susretima s potomcima pisca
Vladana Desnice i nasljednicima Kule Stojana Jankovia (ili: Jankovia Dvora) u Islamu Grkom
dogovorila suradnju na poslovima obnove objekta, teko stradalnog u Domovinskom ratu. Budui
da je u to doba Ministarstvo kulture Republike Hrvatske ve bilo zapoelo investirati u njegovu
obnovu (rije je o vie od 2.000 m2), teite je ovih razgovora s vlasnicima bilo na mogunostima
revitalizacije Jankovia Dvora. S time u vezi su i nastali Mostovi (Bridges) kao okvir za surad-
nju veeg broja subjekata i projekata okupljenih radi dugorone suradnje.2 U suradnji s partneri-
ma iz Belgije, Francuske, Italije, Japana, Srbije, napose unutar Hrvatske od 2005. godine, kada je
obiljeena 100. obljetnica roenja Vladana Desnice u Islamu Grkom i Zagrebu, svake godine se
organizira internacionalni volonterski kamp na obnovi Jankovia Dvora (2006., 2007., 2008.), kao
i Desniini susreti kao inter- i transdisciplinarni susreti na drutveno-humanistike i kulturo-
loke teme inspirirane pievim djelom, kao i njegovim djelom samim (2006., 2007. i sada 2008.)
u organizaciji Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije i Kroatistike s Filozofskog
fakulteta u Zagrebu te Hrvatskog drutva pisaca i Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta.
Dakle, rije je o mrei isprepletenih inicijativa i djelatnosti koje je mogue izloiti na sljedei
nain, imajui na umu ciljeve i dugorone orijentacije:
1. Sudjelovanje u obnovi i revitalizaciji Jankovia Dvora, u suradnji s vlasnicima i Ministar-

stvom kulture Republike Hrvatske - glavnim nositeljem projekta,
a) kao spomenika kulture u funkciji potreba razvoja lokalne zajednice i Zadarske upanije, poseb-
no sa stajalita odrivog razvoja, odnosno,
b) kao objekta jednim dijelom raspoloivog prostora funkcionalno prilagoena potrebama razvoju
hrvatskoga i europskoga sveuilinog nastavnog i sitraivakog centra za potrebe preddiplomske,
1
Vidjeti: Nae teme 33(4), 1989, 725-730 i Program drutveno-humanistikih i kulturolokih istraivanja Desni-
ini susreti (u prilogu).
2
Vidjeti: www.ffzg.hr/mostovi

Prilozi 301
diplomske i poslijediplomske nastave, ali i usmjerenoga na interkulturne projekte te projekte

orijentirane na probleme lokalnog i regionalnog odrivog razvoja.
Budui da se svih ovih proteklih godina nakon 2003. godine cijela ova inicijativa u dogovoru s
vlasnicima objekta, potomcima pisca Vladana Desnice, fokusira na Filozofski fakultet u Zagrebu,
tonije, na fakultetski Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije, potonji bi mo-
gao biti inicijalno institucijsko uporite Meunarodnoga sveuilinog centra. (Vlasnici Jankovia
Dvora su s tim u vezi ove godine skicirali okvirni pravni akt kojim bi se regulirala prava i dunosti
korisnika prostora Jankovia Dvora.)
Meutim, takav centar da bi uistinu bio ono to bi trebao i mogao biti, morao bi biti otvoren ne
samo za drutveno-humanistike i kulturoloke inicijative, kao jezgrene, nego i svih drugih znano-
sti i znanstvenih disciplina koje podrazumijevaju i istraivanja i primjenu istraivanja u razvojnom
smislu. To znai da bi njegova budunost dugorono mogla biti zajamena pod uvjetom da bude
reguliran njegov status na Sveuilitu u Zagrebu, a moje je osobno uvjerenje da bi to isto tako tre-
bao biti sluaj i sa Sveuilitem u Zadru, ime bi predloeni Meunarodni sveuilini centar imao
vanu ulogu i u poticanju suradnje meu hrvatskim sveuilitima, kao i u meunarodnim razmje-
rima. Imajui na umu da se Jankovia Dvori nalaze u neposrednoj blizini autoceste Zagreb Za-
dar, kao i u blizini zadarske zrane luke te samog grada Zadra, mogunosti koritenja prostora su
vrlo velike, s tim to bilo kakav projekt mora potivati injenicu da je rije o privatnom posjedu i
da je rije o zatienom spomeniku kulture iznimno velike vrijednosti u raznim kontekstima.
Dragocjeno je da su se rektorati oba ova sveuilita u preliminarnim kontaktima ovog ljeta
izjasnili za ovu inicijativu. Isto je tako dragocjeno da su poveane investicije za obnovu Jankovia
Dvora 2008. godine, pored ostalog, izravna posljedica koalicijskog sporazuma HDZ SDSS, to
bi moglo imati i vrlo poticajnih uinaka na realizaciju revitalizacijskih projekata.
2. Centar bi djelovao u skladu s potrebama edukacije i istraivanja na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu, odnosno na Sveuilitima u Zagrebu i Zadru te s drugim slinim institucijama i istra-
ivakim ustanovama u Hrvatskoj i Europi. Teite bi bilo na sadrajima koji mogu involvirati
studente te istraivae, a kombinirao bi rad u seminarima, vjebama s radionikim radom i prak-
tinim sadrajima otvorenima kako lokalno tako i irom Hrvatske i Europe ljudima s praktinim
interesima za sadraje kojima bi se Centar bavio. Zato bi bilo nuno osposobiti radne prostore ((a)
jedna polivalentna dvorana, koja bi se istovremeno mogla koristiti kao prostor za rad u najmanje tri
seminara, (b) radioniki prostori, ureeni takoer za viestruke namjene i (c) rezidencijalni prostor
s najmanje 12 dvokrevetnih soba sa studentskim standardom i pet jednokrevetnih soba za nastav-
ne i istraivake kadrove. U sluaju potrebe, prema iskazima vlasnika, Centar bi mogao koristiti i
druge dijelove kompleksa.
Centar i polivalentni Muzej Kule Stojana Jankovia organizirali bi s partnerima iz Hrvatske i
Europe istraivanja i prezentacije istraivanja u vezi s lokalnom i sjevernodalmatinskom batinom u
podrujima arheologije, etnologije i antropologije, povijesti i drugih drutveno-humanistikih, ali
i svih drugih znanosti u podrujima koja su orijentirana na problematiku revitalizacije kulturnih
potencijala i odrivog razvoja u mediteransko-dinarskim arealima. Posebno vaan zadatak Centra
bi bili seminari i radionice namijenjeni mogunostima praktine lokalne i regionalne primjene ste-
enih istraivakih spoznaja za potrebe odrivog razvoja te otvoreni razliitim dobnim skupinama,
od najmlaih do najstarijih.
Najvaniji redoviti godinji program Centra jesu, a trebali bi biti i dalje Desniini susreti, po-
sveeni piscu Vladanu Desnici, s radnim teitem na interkulturalizmu u Hrvatskoj i Europi te
inter- i transdisciplinarnim istraivanjima irokog spektra.
3. Nedvojbeno je da bi adaptacija postojeih prostora potrebama izgradnje ovakva Centra ve

sama po sebi bila vrhunski profesionalni izazov i ukoliko bi uspjela, mogla bi biti vrlo koristan po-
ticaj za druge usporedljive sluajeve u Hrvatskoj pa i preko njezinih granica. Rjeenja e oigledno

morati kreativno respektirati kulturnopovijesne vrijednosti, ali i biti funkcionalna te energetski to

je mogue vie dugorono tedljiva i odriva.
Budui da se Kula Stojana Jankovia sastoji od fortifikacijskih, rezidencijalnih, privrednih, ali
i sakralnih i drugih objekata te od kompleksa zemljita razliite namjene (parkovne povrine, ma-
slinici, vinogradi, oranice, ume itd.), inicijative Centra nuno e morati biti u vezi s cjelovitom
zatitom i revitalizacijom kompleksa.
Kompleksi zemljita razliite namjene (parkovne povrine, maslinici, vinogradi, oranice, ume
itd.) otvaraju pitanja nalaenja stratekog partnera koji bi se o njima mogao dugorono brinuti na
produktivan i kreativan nain. Posebnu pozornost bi s time u vezi zavreivala parkovna povrina,
koja je vrlo vrijedna i koja je u vrlo tekom stanju nakon ratnih razaranja.
Kakvi e ti sadraji biti ovisi prije svega o volji vlasnika, ali treba poi od pretpostavke da e
vlasnici, iskazujui povjerenje svojom spremnou da uu u ovakav dugoroni aranman, biti naj-
zainteresiraniji da svi sadraji koje preferiraju budu meusobno harmonizirani. Posebno treba imati
na umu da je pokretna kulturna batina Jankovia Dvora vrlo vrijedna, a neprocjenjivo su vrijedni i
memorijalni potencijali, posebno oni u vezi sa Stojanom Jankoviem i drugim Jankoviima, a kas-
nije i s brojnim Desnicama, meu kojima posebno, daleko najvanije mjesto ima Vladan Desnica.
Otuda i interes Hrvatskog drutva pisaca te Srpskog kulturnog drutva Prosvjeta za Centar, koji
je jo uvijek, u oba sluaja, prije svega naelne naravi. Kakvi god javni sadraji bili, najvanije je
da u startu budu to je mogue preciznije, u pravnom smislu, regulirani u odnosima s vlasnicima
Jankovia Dvora, bilo da je rije o pravima, bilo o dunostima, dakako i s jedne i s druge strane.
4. Kljuno otvoreno pitanje su modaliteti ukljuivanja Grada Benkovca u ovu inicijativu i to

ne samo zbog naela zaviajnosti ve i zbog injenice da bi ovaj centar mogao biti jedna od jezgara
razvitka visokokolske nastave i znanstvenoistraivakog rada na benkovakom podruju.
U Zagrebu, 14. 9. 2008.
(prof. dr. sc. Drago Roksandi)

Prilog VIII.
Kula Stojana Jankovia u Islamu Grkom:
Prilog raspravi o obnovi i revitalizaciji kompleksa
Sredinji dio kompleksa Kula Jankovia, priblino pravokutnik, dimenzija oko 80 m 55 m,

ukupne povrine oko 4300 m2, prikazan je na donjoj slici.
Ve je Vladan Desnica elio da vrijednosti i ljepote Kule Jankovia budu dostupne svima. Ta-
ko je 50-ih i 60-ih godina 20. stoljea otvorio za javnost najstariji dio dvorca, uredivi, znalaki i s
puno ukusa, nekoliko ambijentalno najvrjednijih prostorija Kule i pretvorio ga u izlobeni prostor
za dio bogatih zbirki Kule. Njegovi nasljednici, dananji vlasnici, tee istim ciljevima i podupiru
svaku inicijativu koja bi vodila obnovi i revitalizaciji Kule Jankovia te koritenje ove kulturne ba-
tine za dobrobit kraja i njegov odrivi razvoj. Vlasnici su spremni, uz pisani dokument, omogu-
iti koritenje bez naknade dijelova Kule na dugi rok, koji bi, u pravilu, trebao biti proporcionalan
veliini ulaganja u sanaciju.
U skladu s gornjim naelima, vlasnici su dali punu podrku inicijativi osnivanja Centra za in-
terkulturalizam Vladan Desnica (prof. dr. sc. Drago Roksandi) u okviru kompleksa Kule Janko-
via.
Tlocrt centralnog kompleksa Kula Jankovia u Islamu Grkom
3a
1) zgrada Kula (kula, stara kuhinja, tamnica), sanirana 1990. (stepenite i terasa 2010.; 2) zgra-
da Stara kua, sanirani zidovi i krov 20045., prozori 2010.; 2a) Kotarina, ispod su dije ko-
njunice; 3) zgrada Sala + ispred sale, zidovi, pod i krov sanirani 20067.; 3a) glavni ulaz u stari
dio kompleksa; 4) Novi stan (ispod: konoba, elija, alat te prolaz za izvor Klokotuu), 20078.
godine sanirani zidovi, 200910. kompletiran krov, prozori, vrata...; 5) Cimentana kua (Ma-
gazin), saniran 1990. godine, prozori i vrata dobiveni 2010.; 6) zgrada Krmari s dvije pojate a)
i b) prostor Internacionalnog sveuilinog centra; 7) Ortulanica; 8a) i b) trijem; 8c) istoni
zid (obnovljen 2009.) s glavnim ulazom u kompleks obnovljenim 2009.; 9) romanika crkvica
sv. ora, 50 m sjeverno (sanirana)

Takoer, vlasnici su podrali i inicijativu osnivanja Meunarodnog sveuilinog centra (u

daljnjem tekstu Centar) u okviru kompleksa Kule Jankovia. U tom smislu, vlasnici su sa Sveui-
litem u Zagrebu potpisali pravni akt Sporazum o dugoronom koritenju (29. 10. 2009), kojim je
naelno dogovorena uspostava Meunarodnog sveuilinog centra u tzv.. Sjevernoj fronti Kule Jan-
kovia (vie detalja na: http://www.unizg.hr/novosti-pojedinacno/?tx_ttnews[tt_news]=1253).
Prijedlog vlasnika o moguem javno-privatnom koritenju razliitih dijelova kompleksa Kule

Jankovia:
Osim rezidencialnog dijela kompleksa te ve postignutog dogovora o Meunarodnom sveuili-
nom centru u Sjevernoj fronti, vlasnici su, u principu, voljni u velikom dijelu drugih prostora Kule
Jankovia omoguiti javno koritenje.
Konkretno, do sada su razvijene sljedee ideje o moguem koritenju objekata kompleksa, pri-
kazanih na Slici 1, simboli od (1) do (8):
Sjeverna fronta (6, 6a, 6b te 8d) na gornjoj slici (zgrada Krmari, dvije zgrade Pojate, te
zgrada Sruena pojata) kao budui Meunarodni sveuilini centar:
Sjeverna fronta ima znaajne dimenzije: oko 73 m duine, 6 m irine, od ega zapadna polovi-
ca ima visinu 2 etae, dok istona polovica (zbog dizanja terena) ima visinu jedne etae. Radi se o
bivim gospodarskim zgradama. Konzervatori su, u principu suglasni da se krov Sjeverne fronte
podigne za oko 50 cm (do visine krova zgrade Magazin, 5). Bruto dimenzije prizemlja su pri-
blino 434 m2, tako da je zajedno s katom na dijelu objekta ukupno 706 m2 (od ega je prostor 8d
oko 70 m2).
S obzirom na mogunost cjelovitog objedinjavanja prostora i sadraja, dogovoreno je da se
Centar smjesti u Sjevernu frontu. Sjeverna fronta prua najvie slobode za prilagodbu prostora po-
trebama Centra s obzirom da se radi o bivim gospodarskim zgradama a ne o povijesnoj jezgri. S
obzirom na znatnu povrinu tu bi bilo prostora za veu multifunkcionalnu dvoranu, za urede, za
blagovaonicu i kuhinju, te i za neki tip dormitorija, tj. za vie soba za prihvat studenata odnosno
gostiju. Najistoniju zgradu Sjeverne fronte, (8d), bilo bi dobro predvidjeti kao stan domara, to bi
bilo korisno i za Centar i za kompleks Kule Jankovia kao cjelinu.
Prema dosadanjim dogovorima Centar u Sjevernoj fronti bi dogovorno koristile vie zainteresi-
ranih institucija/subjekata, a prema rasporedu koji bi se unaprijed ugovarao svake godine, ukljuivo
i dogovor o sudjelovanju u trokovima koritenja i odravanje. U naine koritenja multifunkcio-
nalne dvorane valjalo bi ukoliko je mogue ukljuiti, osim edukativnih i znanstvenih potreba
Centra, i druge, neakademske aktivnosti (popularna predavanja, itd).
Takoer, u okviru zagrebakog Sveuilita uspostavljen je inicijativni odbor na elu s prof. dr.
sc. Dragom Roksandiem koji treba obaviti opsean i izuzetno vaan posao definiranja i razvijanja
akademskih programa i sadraja, (edukativnih i znanstvenih) koji e se provoditi u Centru, koor-
diniranje aktivnosti raznih korisnika, i drugo.
Drugi prostori, za koje predviamo javno-privatnu namjenu, su najstariji dijelovi kompleksa:
Kula(1), Stara kua(2), i Sala (3). Ti dijelovi bi trebali u 2010. g. doi u stanje da se mogu za-
tvoriti u jednu cjelinu (vrata, prozori), te poeti privoditi predvienim funkcijama.
Kula (1): cca 6 m x 10 m, dvije etae+gornja kula. Ovaj objekt je samo minimalno oteen
(nedostaju stepenice i prozori), to e se sanirati najvjerojatnije tijekom 2010. g.. Kula, ima viu i
niu terasu/osmatranicu/vidikovac. Na prvom katu je prostrana kuhinja bavastog svoda, ranije
je u njoj bio izloen dio etnografske zbirke.
Smatramo da bi budua namjena trebala biti slina (dobar dio etnografske zbirke je sauvan, a
postoji i izvrsna, detaljna dokumentacija, ukljuivo fotodokumentaciju), s time da bi se centralni
dio kuhinje (prostrani stol sa bancima) mogao, po dogovoru, koristiti i za radionice korisnika, za
tematske/demonstracijske sastanke, itd...

Prilozi 305
U prizemlju/suterenu su tamnica, samica, prostorija boce te tajna prostorija sa skrive-

nim ulazom. Taj prostor je arhitektonski vrlo vrijedan i njegovo koritenje/ prezentaciju bi trebalo
paljivo osmisliti.
Stara kua (2): 3 etae, 7 12 m. Ima betonsku plou (deku) izmeu prizemlja i I kata, dru-
gi kat (drveni pod), novi krov, obnovljene kamene prozorske okvire te vanjske i unutarnje prozore.
Nedostaju jo stepenice na drugi kat, te tavan i dio unutarnjih pregrada, a prije unutranjeg uree-
nja potrebno je takoer sanirati (injektirati) te obukati zidove.
Prizemlje je ranije bilo ureeno kao prvi dio muzeja V. Desnice (neto osobnih stvari, izdanja i
prijevodi knjiga). Staru kuu eljeli bismo urediti kao Kuu pisca, ambijentalno, te sa arhivom i
knjinicom Kule Jankovia, kao i muzejskom prezentacijom dijela zbirki. Dijelovi stare kue bi se
mogli koristiti i za dodatne sadraje, posebno u periodu prije nego se izgradi Sjeverna fronta.
Sala i ispred sale (3): 6,5 12 m: Ima novi krov i sanirane (injektirane) zidove, nedostaje pla-
fon, buka, dio drvenarije te unutarnje ureenje. Ulazni dio (Ispred sale) bio je ureen ambijen-
talno, s primjercima oruja, ikona, te ormariima s dijelovima zbirki rimskog stakla, numizmatike,
iskopina, upotrebnih predmeta. Sala je bila ureena kao reprezentativni salon (kraj 19/prvi dio
20 st.), s portretima Jankovia/Desnica te zbirkama umjetnikih predmeta.
Smatramo da salu treba ponovno urediti na slian reprezentativni nain (da evocira vrijeme
povijesnih Jankovie/Desnica). Ona bi se mogla koristiti i za dodatne sadraje: na pr. za sveanije
prigode kao reprezentativni salon za sastanke. Ve i prije konanog ureenja koristi se kao dvorana
za odravanje skupova i prezentacija, a mogla bi posluiti i kao prostor za izlobe i sl.
Ukratko, eljeli bismo da se povijesna jezgra uredi kao memorijalni, muzejski dio, atrakti-
van posjetiteljima, i strunjacima i turistima. U njemu bi se izloili najvrjedniji dijelovi iz bogatih
zbirki Kule Jankovia, te uspostavio prostor koji bi stvorio uvjete za studij arhiva i biblioteke Kule
Jankovia kao i ostavtine Vladana Desnice. Muzejski dio mogao bi sadravati i druge, tematski
vezane cjeline kao, npr. Muzej mira, prema ideji prof. dr. sc. Tomislava ole (Odsjek informacijskih
znanosti, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu). Muzejski dio bi morao biti ureen zanimljivo,
interaktivno, koristei maksimalno suvremena tehnika rjeenja i muzeoloka saznanja, za to bi
trebalo najprije napraviti kvalitetnu strunu studiju.
Ne treba zaboraviti da e obnovljena Kula predstavljati i vrlo atraktivnu turistiku destinaciju.
Ureenja najstarijeg dijela Kule Jankovia i njegovo ukljuivanje u turistiku ponudu povoljno bi
utjecalo i na otvaranje novih mogunosti za ekonomskog boljitak lokalnog stanovnitva i na razvoj tur-
izma u zadarskom zaleu, koje je za sada nedovoljno razvijeno i u gospodarskom i u turistikom smislu.
Obitelj eli zadrati pravo su-koritenja ovih prostora, napose izvan pretpostavljenog muzejskog
radnog vremena.
Ostali prostori u sredinjem kompleksu Kule Jankovia:
2a) U produetku Stare kue je ruevina zgrade s Kotarinom (kukuruzanom) na katu te s
dvije prostorije u prizemlju (bive tale). Kotarinu, kao izuzetno lijepi dio kompleksa konzervatori
ele obnoviti. U prelaznom periodu, prije nego se izgradi Sjeverna fronta, prostorije u prizemlju
takoer bi dole u obzir za javno koritenje, na pr. kao dvije skupne spavaonice (svaka sa svojim
sanitarnim vorom). Takoer, vea prostorija bi se mogla urediti multifunkcionalno: po potrebi
kao skupna spavaonica, a u ostalim periodima kao dvorana za neakademske aktivnosti: odravanje
tribina i predavanja te radionica na teme korisne lokalnom stanovnitvu (edukacija agronomskim
mjerama, prednostima odreenih poljoprivrednih kultura prilagoenih specifinostima podneblja,
o mogunostima koritenja poticaja, o ruralnom turizmu, o uvanju ostataka etnografske batine,
u suradnji s odgovarajuim slubama u Zadarskoj upaniji i ministarstvima. Takoer, i prostor za
aktivnosti nevladinih udruga (posebno CMS, te druge), gdje bi se, onda, mogle odravati radionice
i edukacija o kvalitetnom suivotu i o mirnom rjeavanju konflikata, i sl.
Ortulanica (7)
Uz glavni ulaz u kompleks nalazila se mala etvrtasta zgrada s krovom na etiri vode, od koje su
ostala samo tri kamena zida, vjerojatno starija manja kula. Mogla bi se urediti i koristiti kao por-

tirnica, info punkt za suvenire i izdanja o kuli, njezinoj povijesti i linostima koje su uz nju vezane.
Uz nju, du istonog zida (8a), (8b) i (8c) pa sve do ugla s junim zidom (8b), mogao bi se obnoviti
trijem pod kojim bi se mogao osigurati kutak za odmor i osvjeenje posjetitelja-turista, ili drugo,
po dogovoru. Isti trijem postojao je du ostatka istonog zida koji tee od glavnog ulaza prema sje-
veru i spajao se sa zidom sada sruene pojate (8d).
Stambeni dijelovi:
Novi stan (4): cca 130 m2 na katu, te prostori ispod njih u suterenu: u 2007. g. uvreni
su zidovi ovog objekta i popravljena oteenja, u 2008. g. je dobio najvei dio krova. U 2009 g.
je dovren krov i podna konstrukcija I kata, a u 2010. vei dio drvenarije vrata i prozori. Novi
stan je bio temeljito renoviran 1930. g., i ureen za moderno stanovanje, s velikim prozorima, vi-
sokim zidovima (3.2 m), kao prostrani 4-sobni stan s izrazito velikim sobama. elimo zadrati tu
osnovnu stambenu namjenu. Obitelj rauna na koritenje ovih prostora te je zapoela s njihovim
unutarnjim ureenjem. Meutim, po dogovoru, dio tih prostora mogao bi se povremeno koristiti
i za ugoavanje profesora i gostiju Centra.
Magazin/Cimentana kua (5) . Bivi gospodarski objekt bio je konstruktivno uvren
(krov, tavan, pod prvog kata) 1990. g. U svakoj od dvije etae ima oko 80 m korisnog prostora.
Samo je lake oteen u ratu (rupa u krovu, sanirana 2008. g.), te je posljednjih godina koriten za
razne sadraje kao jedini upotrebljivi objekt, posebno kao skupna spavaonica za studente - volonte-
re. Dugoronije, obitelj Desnica rauna i na ovaj dio kao stambeni nakon to se za sadanje aktiv-
nosti/naine koritenja osposobe drugi, adekvatniji prostori. I ovaj stambeni prostor bi uz obitelj,
po dogovoru, povremeno mogao koristiti (i) za goste Centra.
Zakljune opaske: Navedene budue namjene su otvorene i za drugaije varijante i dogovore

svakako su dobrodole nove, kvalitetne ideje. Osjea se velika potreba za kvalitetnom i sveobu-
hvatnom studijom na temu revitalizacije Kule Jankovia, u okviru koje bi se preciznije definirala
upotreba kako ovdje navedenih tako i drugih objekata u kompleksu kao i Kuli pripadnog zemljita
(ukupno oko 10 ha, od ega je dio parkovni (oko 4 ha), sa srednjevjekovnom crkvicom, izvorom i
akumulacijom vode, a dio poljoprivredno zemljite (oko 6 ha).
14. kolovoza 2010. U ime vlasnika:

dr. sc. Uro Desnica

Imensko kazalo
Beker, Miroslav 286

A Belan, Branko 250
Adamek, Josip 263 Benjamin, Walter 182
Adams, Parvin 73 Benn, Gottfried 49
Adorno, Theodor 182 Bey, Hakim 164, 166, 167, 168, 296
Agamben, Giorgio 188 Been, Ante 263, 265
Agii, Damir 298 Bhabha, Homi 123, 126, 127, 185, 186
Alfirevi, Frano 52 Bijeli, Marijana 100, 296
Anderson, Benedict 198 Bilandi, Duan 264, 287
Andri, Ivo 55, 64, 296 Billig, Michael 204
Aneli, Teodor 275 Biniki, Fran 49
Aretov, Nikolaj 106 Biti, Vladimir 81, 84, 134, 266
Aristotel 46, 59, 120 Bjelajac, Mile 286
Arsenijevi, Vladimir 227, 230, 231, 237, Bjelanovi, ivko 264
298 Bjeli, Aleksa 270
Assmann, Jan 47 Blaevi, Zrinka 7, 179, 268, 269, 296
Atanasijevi, Ksenija 75 Bloom, Harold 49
Boban, Ljubo 263, 285, 286
B Bogdanovi, Milan 13
Babi, Goran 111 Bogdanovi, Mira 285
Babi, eljka 296 Bogievi, Miodrag 82, 83, 89, 92
Baccarini, Elvio 298 Bonifai, Antun 49, 50
Bach, Johann Sebastian 268 Bokovi, Aleksandar 202, 298
Badiou, Alain 184 Bokovi, Dragan 172, 296
Bakovi, Ivica 296 Bourdieu, Pierre 27, 59, 183
Baleti, Bojan 270 Boi, Mirko 13
Balti, Jaka 158, 159, 160, 161 Braudel, Fernand 24
Balzac, Honore de 260 Breinig, Helmbrecht 187
Barac, Antun 55, 138, 139 Boi, Saa 13, 193, 298
Bara, Stanislava 43, 268, 269, 294, 296 Brajovi, Tihomir 296, 298
Barkovi, Josip 51 Brei, Vinko 285, 286
Barry, Brian 214 Brleni-Vuji, Branka 266, 286
Barthelemy, Joseph 69, 73, 74 Brli Maurani, Ivana 55
Barthes, Roland 58, 119 Budak, Mile 13, 49, 50
Bartulovi, Niko 34, 54 Budak, Neven 265, 287, 288
Bassnett, Susan 123 Bukovac, Vlaho 60
Baagi, Savfet-beg 54 Burke, Peter 62
Bai, Ante 296 Butler, Judith 114, 184
Bathi, Thimothy 78
Bauman, Zygmunt 112, 114, 189 C
Beauvoir, Simone de 203 Cankar, Ivan 69
Begi, Midhat 97 Casanova, Pascale 63
Begovi, Milan 50, 52 Cline, Louis-Ferdinand 49

Cesari, Dobria 50, 52 Donat, Branimir 165, 294

Ciliga, Ante 49 Donevi, Ivan 13
Crnjanski, Milo 130 Dovnikovi, Borivoj 266
Croce, Benedetto 47, 249, 254, 258 Drakuli, Slavenka 111
Culler, Jonathan 123 Drakovi, Janko 64
Cvitan, Dalibor 165 Droysen, Johann Gustav 84
Cvitan, Gabrijel 49 Duki, Davor 83, 149, 296
Durakovi, Enes 85
uriin, Dionyz 125, 127, 131
ai-Kumpes, Jadranka 298 Dyserinck, Hugo 154
ali, Duan 263
erina, Vladimir 54 D
erovi, Boidar 131 Dumhur, Zulfikar 94
iin-ajin, iro 37, 39
okorilo, Prokopije 159, 161
olakovi, Enver 54 urovi, Smiljana 285
olovi, Ivan 207
orak, eljka 24 E
Eagleton, Terry 182, 183
Eliot, Thomas S. 49, 184
ati, Musa azim 54
Engels, Friedrich 62
irkovi, Sima 265
Epstein, Mikhail 43
osi, Bora 54
Escarpit, Robert 26
urin, Ivo 286
urin, Milan 265 F
D Faist, Thomas 197
Filipovi, Rasim 54
DAnnunzio, Gabriele 49
Danojli, Milovan 34 Finci, Eli 91, 94
Dante, Alighieri 260, 271 Flaker, Aleksandar 165
Dejanovi, Draga 75 Foucault, Michel 120, 128, 182, 189
Deleuze, Gilles 164, 166, 169, 182 Frange, Ivo 13, 47, 49, 50, 52, 135, 136,
137
Dellimore, J. 131
Franievi, Marin 50, 51
Demetar, Dimitrija 61
Dereti, Jovan 130, 136, 137, 140, 244 Freud, Sigmund 49, 183
Derrida, Jacques 120, 126, 182 G
Desnica, Ksenija 14
Desnica, Olga 248 Gaj, Ljudevit 60, 61, 63
Desnica, Uro 265, 266, 270, 296 Galogaa, Stevan 52, 277
Desnica, Vladan (ml.) 299 Gamulin, Grga 51
Desnica-Frankovi, Dunja 268 Gay, prevoditelj 249
Desnica-erjavi, Nataa 265, 266, 268, Geertz, Clifford 203
294 Giddens, Anthony 183, 259
Dimi, Ljubodrag 68 Gikandi, Simon 123, 124
Dizdar, Mak 54, 82 Giljferding, Aleksandar Fjodorovi 159
Domanovi, Radoje 207 Gjalski, Ksaver andor 135
Domijan, Miljenko 266 Glava, Andrija Radoslav 49, 52

Imensko kazalo 309
Glenny, Misha 206

I
Goethe, Johann Wolfgang 61, 62, 63, 121,
122, 123 Ibriimovi, Nedad 82
Goldman, Lucien 182 Idrizovi, Nusret 54
Goldstein, Ivo 267, 294 Ili, Vladimir 207
Gotovac, Jakov 248 Ili, Vojislav 44
Gotovac, Vlado 275 Ivanovi, Radomir 244
Gramsci, Antonio 227, 228, 229 Ivaniin, Nikola 266
Grevi, Franjo 266 Ivekovi, Rada 111
Gredelj, Stjepan 205 Ivievi-Desnica, Jelena 265
Greenblatt, Stephen 84, 131, 182 Ivi, Radovan 50
Greti, Goran 286
J
Grgin, Borislav 299
Gross, Mirjana 287 Jagi, Vatroslav 61
Gruji, Marija 143, 296 Jaki, Boidar 285
Guattari, Flix 164, 166, 169, 182 Jameson, Federic 188
Gunduli, Ivan 60, 62 Jankovi, Stojan 271
Gunjaa, Stjepan 30 Janssen, Susanne 27
Jari, Isidora 298
H Jarnevi, Dragojla 55
Jeli, Dubravko 50, 111, 130, 140
Hadi, Fadil 13, 54
Jelii, ivko 51
Halbwachs, Maurice 47 Jeli, Vojin 53, 275, 276, 277
Haler, Albert 49 Jerkov, Aleksandar 30, 31, 268, 294
Hall, Edward T. 185 Jezernik, Boidar 206
Hall, Stuart 112, 114, 126, 182 Johnson, Richard 77
Hamsun, Knut 49 Joki, Jovica 12
Hanekovi, Fedor 275 Jovanovi, Nada 286
Heath, Stephen 113 Jovi, Dejan 264
Hemon, Aleksandar 125 Judah, Tim 207
Herder, J. Gottfried 61, 180 Juki, Ivan Franjo 160
Hergei, Ivo 262 Juri, Vladimir 49
Herodot 121 Juri, Marija Zagorka 55
Herzfeld, Michael 204 Jurkovi, Marijan 51
Hjerm, Mikael 204 Jurlina, Petra 268
Hlapec-orevi, Julka 69, 75, 76 Jui Seunik, Zdenka 55
Hobsbawm, Eric 47
Hollier, Denis 132 K
Holy, Ladislav 204 Kadir, Djelal 121, 122, 123
Homer, grki pjesnik 43, 60 Kalac, Dubravka 267
Horacije, rimski pjesnik 23 Kalanj, Rade 298
Horkheimer, Max 182 Kalapa, Duan 12
Hrning, Karl H. 183 Klari, Tihomir 285
Horozovi, Irfan 54, 82 Kant, Imanuel 180
Horvat, Ana 219, 221 Karadi, Vuk Stefanovi 160, 275
Horvat, Joa 51, 135 Karahasan, Devad 82
Houellebecq, Michel 170 Karaman, Igor 265

Karples, Gustav 63 Kuzmanovi, Vojislav 53, 277

Katelan, Jure 13 Kveder, Zofka 55
Katui, Jakov 14 Kymlicka, Will 185, 214, 225
Kerovani, Otokar 52
Kesi, Vesna 111 L
Kiki, Hasan 54 Lacan, Jacques 182, 183
Ki, Danilo 26 LaCapra, Dominick 46, 56, 120
Klajn, Hugo 91 Laclau, Ernest 184
Klari, Branko 49 Laguerre, Michel 199
Klemm, Gustav 203 Lahman, Ivo 54
Kodri, Sanjin 80, 296 Lamartine, Martin de 41
Kogge, Werner 188 Lasi, Stanko 53, 54, 274, 275, 277,
Kolakovski, Leek 228 278
Kolanovi, Maa 110, 296 Lasta, Petar 52
Kolar, Slavko 13 Lazovi, Vladeta 14
Kolar-Dimitrijevi, Mira 285 Leerssen, Joep 154, 155
Kombol, Mihovil 47, 61 Lefebvre, Henri 165
Kon, Geca 248 Lendi, Ivan 49, 50
Konar, Goran 268 Lei, Josip 93, 94, 95, 96
Konrad, Gyrgy 114 Lei, Zdenko 83, 131, 132, 133
Konstantinov, Alek 100, 102, 105, 108 Loriggi, Francesco 125
Koprivica-Otri, Stanislava 285 Lsch, Klaus 187
Kora, Stanko 36, 53, 244, 263, 264, 275, Lotman, Jurij J. 41
276 Lovri, Jelena 111
Kordi, Lucijan 49 Luhmann, Niklas 61, 183
Kordi, Snjeana 137 Lukcs, Georg 182
Koren, Snjeana 294 Luki, Vitomir 53
Korner, Jeronim 50
Koroman, Veselko 53 Lj
Kosi, V. 93 Ljubi, Ida 157, 296
Kos, Vinko 49
Koshimura, Isao 269, 299 M
Kouti, Sida 52, 55 Magdi, Mile 49
Kova, Mirko 54 Magjarevi, Vlado 51
Kova, Zvonko 24, 127, 130, 262, 285, Maji, Ivan 119, 296
286, 294, 296, 298 Maksimovi, Desanka 75
Kristijanovi, Ignac 61 Marakovi, Ljubomir 50, 52
Krklec, Gustav 14, 15, 52, 276 Marcuse, Herbert 182
Krlea, Miroslav 30, 50, 51, 52, 64, 259, Mari, Lucijan 37
274 Mari, Mileva 143
Krmpoti, Vesna 55 Marinetti, Filippo Tommaso 49
Kukuljevi, Ivan 60 Marinkovi, Duan 11, 241, 286, 294, 296
Kulenovi, H. 94 Marjanovi, Milan 54
Kulenovi, Skender 80, 82, 84, 85, 86, 87, Markovi, Barbara 227, 230, 236, 237, 238,
88, 89, 90, 91, 92, 93, 94, 95, 96, 97, 296 298
Kupareo, Rajmund 49, 52 Markovi, Danica 76
Kuzmanovi, Jasmina 264 Markovi, Franjo 59

Imensko kazalo 311
Markovina, Dragan 267, 268 Nazor, Vladimir 17

Maroevi, Tonko 16, 31, 266, 294 Neak, Duan 285
Marti, Grga 160 Nederveen Pieterse, Jan 186
Martindale, Colin 28 Nemec, Kreimir 7, 46, 268, 274, 275, 277,
Marx, Karl 50, 62, 260 295
Main, Draga 72 Nei, Eugen 37, 40
Mastnak, Toma 205 Nietzsche, Friedrich 48, 172, 253, 259, 260
Matavulj, Simo 53, 135, 275 Nikolajevi, ore 160
Mati Halle, Mirjana 55 Nikoli, Jovan 263
Matijaevi, Marijan 49 Nikoli, Vinko 49, 50
Matkovi, Marijan 13 Nizeteo, Antun 49
Mato, Antun Gustav 33, 41, 64, 276 Novakovi, Josip 125
Matovi, Vesna 269, 298 Novalis, G. F. L. F. 166
Matulovi, Miomir 217 Novak-Prosperov, Slobodan 31
Matvejevi, Predrag 111, 286
Mayhew (Perini), Tea 266, 294 Nj
Maurani, Antun 61, 63 Njego, Petar II. Petrovi 251
Maurani, Vladimir 64
McLaren, Peter 184 O
Mesinger, Bogdan 286 Obradovi, Dositej 251
Menari, Silva 285 Oak, Ivan 285
Mianovi, Slavko 89, 90, 95 Orai-Toli, Dubravka 33, 41
Milai, B. 51 Ortiz, Fernando 186, 187
Milanja, Cvjetko 266 Osolnik, Vladimir 266
Milii, Sibe 49, 54 Ostoji-Feji, Ubavka 286
Milievi, Nikola 95 Otri, Vlado 285
Milkovi, Kristina 266 Ovidije 43
Milkovi, Zlatko 49 zkirimli, Umut 204
Miloevi, Slobodan 207
Miri, Jovan 264 P
Miri, Milan 277 Pamuina, Joanikije 159, 161
Mikovi, Milan 266 Para, Ivo 248
Mitrovi, Andrej 258 Parun, Vesna 51, 55
Mitrovi, Marija 266 Pasari, Josip 64
Monik, Rastko 205 Pateman, Carole 114
Mohorovii, Andrija 263 Paveli, Ante 13
Molvarec, Lana 164, 296 Pavi, Nikola 246
Moore, Margaret 225 Pavkovi, Aleksandar 222
Mrkalj, Sava 275 Pavleti, Vlatko 29, 50, 246
Muniti, Boris 250 Pavlovi, Vesna 231
Muradbegovi, Ahmed 54 Pech, Traugott 63
Musabegovi, Jasmina 82 Peirano, Mariza 205
Pejakovi, Hrvoje 165
N Pele, Gajo 155
Nametak, Alija 54 Penrose, Jan 195
Napoleon I. Bonaparte 259, 260 Peti-Stanti, Anita 269, 298
Naumovi, Slobodan 204, 207 Petrak, Nikica 111

Petranovi, Boidar 160 Roksandi, Simeon 276

Petri, Hrvoje 266 Romi, Biljana 125
Petrovi, Nadeda 76 Rosandi, Tomo 276
Pfanova, Dora 55 Rougemont, Denis de 53
Pili, ime 294 Rushdie, Salman 124
Pirandello, Luigi 49 Ruika, Lavoslav 248
Pizer, John 122, 123
Platon 59 S
Pletikosa, Pero 263, 264 Sabolovi, Mirko 277
Popov, Duan 285 Sack, Robert 195
Posnett, H. M. 61 Said, Edward W. 138, 206
Pound, Ezra 49 Sapir, Edward 183
Pranji, Kruno 266 Sardeli, Celestin 263
Pranjkovi, Ivo 266, 298 Saussure, Ferdinand de 181
Pratt, Mary Louise 126, 186 Schmidt, Siegfried J. 183
Pribievi, Adam 277 Scribner, Charity 116
Pribievi, Milan 277 Sekuli, Duko 245, 298
Pribievi, Svetozar 277 Selimovi, Mea 82
Pribievi, Valerijan 277 Sijari, amil 82
Prica, edo 277 Sili, Josip 266
Prica, Ognjen 277 Simi, Novak 53, 133, 277
Proti, Boidar 69 Sirotkovi, Hodimir 263
Protrka, Marina 58, 296 Skenderova, Staka 159, 160
Proust, Marcel 31, 232 Skrai, Jerko 49
Prpa-Jovanovi, Branka 286 Smith, Tracy 221
Puffendorf, Samuel 180 Softa, Ivan 49
Pupovac, Milorad 264 Solar, Milivoj 266
Pusi, Vesna 204 Soldo, Josip Ante 285
Pypin, Aleksandar Nikolajevi 63 Spasovi, Vladimir Danilovi 63
Spivak, Gayatri 123
R Stani, Nika 266, 285, 287, 288
Radulovi, Jovan 244, 247 Stankovi, Bora 135
Rajkovi, Marijeta 268 Starevi, Duan 263, 264
Rakovac, Dragutin 60 Stendhal, Marie-Henri 259, 260, 271
Rapo, Duan 31, 135, 265, 266, 294 Stipeti, Zorica 263, 264, 265, 285
Raeta, Boris 264 Strecha, Mario 264, 285, 287
Raukar, Tomislav 265 Strich, Fritz 123
Raz, Joseph 216, 222, 223, 224 Strossmayer, Josip Juraj 54, 158
Readings, Bill 59 Stuchlik, Milan 204
Reckwitz, Andreas 183 Sudeta, uro 52
Remeta, Zvonimir 49, 52 Sui, Dervi 82, 85
Riviere, Joan 114
Rizmondo, Vladimir 34, 39

Roi, Sanja 263, 264, 265, 266, 294 ari, Marko 267, 268
Roksandi, Drago, 7, 255, 263, 264, 268, egedin, Petar 13, 31, 51
285, 287, 294, 295, 297, 298, 299, 302, egvi, Ch. 49
304 ehovi, Fea 54

Imensko kazalo 313
icel, Miroslav 50, 52 Van Dyke, Vernon 225

ijaki, Duan 76 Vaupoti, Miroslav 49, 50, 53
imoni-Bobetko, Zdenka 285 Veber Tkalevi, Adolf 62, 64
inko, Ervin 51, 52 Vecchi, Benedetto 114
kari, Olga 265 Verdi, Giuseppe 105
kori-Juri, Tatjana 268 Vergilije 43, 60
najder, uro 51 Vico, Giambattista 180
oljan, Antun 14, 164, 166, 167, 168, 169, Vida, Viktor 49, 50
296 Vidri, Vladimir 17
op, Nikola 52 Vilovi, uro 49, 50
repel, Milivoj 63 Viskovi, Velimir 31, 267, 268, 294, 295
tambuk, Zdenko 50 Vinji, edomir 268, 294, 295
tefanec, Nataa 268 Vitez, Grigor 136
toos, Pavao 60 Vlaisavljevi, Vlado 52
Vranicki, Predrag 264
T Vraz, Stanko 59, 136
Tadijanovi, Dragutin 50, 52 Vueti, ime 49
Tanhofer, Nikola 271 Vujnovi, Stanislava v. Bara, Stanislava
Tasi, ore 69, 73, 74 Vukevi, Lidija 266
Taylor, Charles 185 Vukotinovi, Ljudevit 60
Teokrit, grki pjesnik 43 Vuleti, Anelko 53
Tei, Gojko 286
Thomson, E. P. 182 W
Tito, Josip Broz 89, 92, 146, 261, 263 Welsch, Wolfgang 187
Todorova, Marija 64, 102, 103, 105, 205, White, Hayden 46, 56, 120, 261
206
Whorf, Benjamin 183
Todorov, Tzvetan 185
Williams, Raymond 182, 184
Tomljenovi, Ivo 264
Tllyan, Khachig 199 Y
Tylor, Edward B. 203
Yankelevitch, Vladimir 165, 166
U Yumul, Arus 204
Ugri, Jovo 263 Z
Ugrei, Dubravka 110, 111, 112, 113, 114,
116, 117, 296 Zeevi, Divna 61
Ujevi, Tin 50, 51, 276 Zeevi, Stevo 12
Utjeenovi Ostroinski, Ognjeslav 265, Zielinski, Boguslaw 102
277 Zogovi, Radovan 87, 88
Uzelac, Slobodan 266 Zrni, Jelena 70
Zweig, Stefan 53
V
Valjarevi, Sran 227, 230, 231, 238, 298
Van der Port, Mattijs 207 iek, Slavoj 184

Autori lanaka
Elvio Baccarini, prof. dr. sc. Maa Kolanovi

Filozofski fakultet Sveuilita u Rijeci Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Stanislava Bara, mr. sc. Zvonko Kova, prof. dr. sc.
Institut za knjievnost i umetnost u Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Beogradu
Ida Ljubi
Marijana Bijeli Poslijediplomski doktorski studij ranoga
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu novog vijeka
Zrinka Blaevi, doc. dr. sc.
Filozofski fakultet Sveuilita u Ivan Maji
Zagrebu Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Aleksandar Bokovi, prof. dr. sc. Duan Marinkovi, prof. dr. sc.
Institut drutvenih nauka u Beogradu Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Dragan Bokovi, doc. dr. sc. Tonko Maroevi, dr. sc., znanstv. savjetnik
Filoloko-umetniki fakultet Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu
Univerziteta u Kragujevcu
Lana Molvarec
Saa Boi, prof. dr. sc. Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Sveuilite u Zadru
Kreimir Nemec, prof. dr. sc.
Davor Duki, prof. dr. sc. Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
ime Pili, prof. dr. sc.
Marija Gruji, mr. sc. Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu
Centar za enske studije i istraivanja
Mileva Mari u Novom Sadu Marina Protrka, dr. sc.
Isidora Jari, mr. sc.
Institut za filozofiju i drutvenu teoriju u Drago Roksandi, prof. dr. sc.
Beogradu Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Sanjin Kodri, mr. sc. Sinia Tatalovi, prof. dr. sc.
Filozofski fakultet Univerziteta u Fakultet politikih znanosti Sveuilita
Sarajevu u Zagrebu

DESNIINI SUSRETI 2005.2008.
Zbornik radova
Drago Roksandi, Ivana Cvijovi Javorina (ur.)

Izvrni nakladnik
Plejada d.o.o.
Zagreb, VIII. juna obala 17
tel./faks 01/3906-533
e-mail: plejada@plejada-zg.hr
www.plejada-zg.hr
Izvrni urednik
Ilija Rani
Grafika oprema
Studio Canis
Lektura
Jovan orak
Dizajn naslovnice
Ana Pojatina
Tisak i uvez
Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina
rujan 2010.
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline

knjinice u Zagrebu pod brojem 742369.

Zbornik2005 2008 PDF

Transféré par

Informations du document

Titre original

Copyright

Formats disponibles

Partager ce document

Partager ou intégrer le document

Options de partage

Avez-vous trouvé ce document utile ?

Ce contenu est-il inapproprié ?

Droits d'auteur :

Formats disponibles

Zbornik2005 2008 PDF

Transféré par

Droits d'auteur :

Formats disponibles

DESNIINI SUSRETI 2005.2008.

desniini susreti 3.indb 1 2.12.2013 9:53:26

Tiskanje ove knjige potpomogao je

Copyright 2010., Plejada, Zagreb

desniini susreti 3.indb 2 2.12.2013 9:53:26

Filozofski fakultet u Zagrebu

desniini susreti 3.indb 3 2.12.2013 9:53:26

desniini susreti 3.indb 5 2.12.2013 9:53:26

desniini susreti 3.indb 6 2.12.2013 9:53:27

Desniini susreti 2005.2008. Zbornik radova trei su ovogodinji svezak novopo-

U Rovinju, 9. kolovoza 2010. godine

desniini susreti 3.indb 7 2.12.2013 9:53:27

Potovana obitelji Desnica,

dopustite mi da na poetku obiljeavanja 100. obljetnice roenja knjievnika Vladana De-

desniini susreti 3.indb 9 2.12.2013 9:53:27

desniini susreti 3.indb 10 2.12.2013 9:53:27

desniini susreti 3.indb 11 2.12.2013 9:53:27

linost. Smatram da nije potrebno prepustiti historijskom zaboravu da upokoji nekadanje

desniini susreti 3.indb 12 2.12.2013 9:53:27

desniini susreti 3.indb 13 2.12.2013 9:53:27

desniini susreti 3.indb 14 2.12.2013 9:53:27

pravomonog zavretka glavne stvari i obavezuje se da e kad se vratim u Zagreb spreman

Die Genese eines Konfliktesm

desniini susreti 3.indb 15 2.12.2013 9:53:27

desniini susreti 3.indb 16 2.12.2013 9:53:27

desniini susreti 3.indb 17 2.12.2013 9:53:27

desniini susreti 3.indb 18 2.12.2013 9:53:27

oeva suknenoga gunja

desniini susreti 3.indb 19 2.12.2013 9:53:28

desniini susreti 3.indb 20 2.12.2013 9:53:28

teka od ploda i raanja sita:

desniini susreti 3.indb 21 2.12.2013 9:53:28

desniini susreti 3.indb 22 2.12.2013 9:53:28

Svaan je moja istina i moja la,

desniini susreti 3.indb 23 2.12.2013 9:53:28

Odgonetki neoekivane i neprimjerene kritike reakcije pokuao se pribliiti Dubravko

desniini susreti 3.indb 24 2.12.2013 9:53:28

Verdichtete Troppen. Voraussetzungen fr das

desniini susreti 3.indb 25 2.12.2013 9:53:28

desniini susreti 3.indb 26 2.12.2013 9:53:28

desniini susreti 3.indb 27 2.12.2013 9:53:28

Meutim, znanstvenici su dobri u generalizacijama, ali su siromani u specifinostima

2. O stablu u umjetnosti, knjievnosti i opusu

desniini susreti 3.indb 28 2.12.2013 9:53:28

desniini susreti 3.indb 29 2.12.2013 9:53:28

desniini susreti 3.indb 30 2.12.2013 9:53:28

A Few Notes on a Tree and a Landscape in the

desniini susreti 3.indb 31 2.12.2013 9:53:29

desniini susreti 3.indb 32 2.12.2013 9:53:29

desniini susreti 3.indb 33 2.12.2013 9:53:29

desniini susreti 3.indb 34 2.12.2013 9:53:29

desniini susreti 3.indb 35 2.12.2013 9:53:29

Hronotop susreta civilizacijskih modela

desniini susreti 3.indb 36 2.12.2013 9:53:29

niska podozriva ela

desniini susreti 3.indb 37 2.12.2013 9:53:29

desniini susreti 3.indb 38 2.12.2013 9:53:29

odnosno doivljaj granice sugerisana je ak i na samom leksikom i pojmovnom planu: put

desniini susreti 3.indb 39 2.12.2013 9:53:29

desniini susreti 3.indb 40 2.12.2013 9:53:29

desniini susreti 3.indb 41 2.12.2013 9:53:29

Motiv dobrog zaborava

desniini susreti 3.indb 42 2.12.2013 9:53:29