14.

1 (2013):215-233

UDK 811.112.2-05 Hundsnurscher, F.

81'27
Pregledni lanak
Primljen 30.6. 2011.
Prihvaen za tisak 12.12. 2012.
Klara Bili Metri
Sveuilite u Zagrebu, Hrvatski studiji

Gramatika dijaloga:
teorijski prikaz
Ovaj rad nastoji prikazati teoriju gramatike dijaloga njemakog lingvista
Franza Hundsnurschera. U prvom dijelu rada predstavljeni su osnovni pojmo-
vi i postavke gramatike dijaloga, njezin odnos prema generativnoj gramatici i
teoriji govornih inova, a drugi se dio rada bavi pitanjem (to ga postavlja sam
Hundsnurscher) predstavlja li teorija dijaloga novu paradigmu u lingvistikim
istraivanjima. U zakljunom dijelu autorica daje kritiki osvrt na gramatiku
dijaloga.
Kljune rijei: dijalog; gramatika dijaloga; govorni in.

1. Uvod
U ovom se radu nastoji prikazati jedan pristup u prouavanju jezika - gramatiku di-
jaloga njemakog lingvista Franza Hundsnurschera.1 Rad se temelji na brojnim
lancima objavljenim u zborniku Hundsnurscherovih radova Studien zur Dialog-
grammatik (2005) te na lanku Principi gramatike dijaloga iz dvojezinog engles-
ko-njemakog zbornika Teorijski pristupi analizi dijaloga s konferencije Meuna-
rodne organizacije za analizu dijaloga (IADA) odrane u Chicagu 2004.
U prvom dijelu rada upoznat emo se s osnovnim pojmovima i postavkama teo-
rije dijaloga, njezinim odnosom prema generativnoj gramatici i teoriji govornih i-
nova, a u drugom dijelu pitanjem, koje postavlja sam Hundsnurscher, predstavlja li

1
Franz Hundsnurscher je profesor emeritus na Odsjeku za germanistiku Sveuilita u Mnsteru.
Dva sredinja predmeta njegova rada su semantika i dijalog. Objavio je brojna djela iz teorije dija-
loga.

215
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

teorija dijaloga novu paradigmu u lingvistikim istraivanjima. U zakljunom dije-

lu ovog rada pokuat emo se kritiki osvrnuti na gramatiku dijaloga.

2. Osnovni pojmovi i postavke

2.1. Dijalog
Rije dijalog vieznana je i njezino se znaenje mijenja ovisno o paradigmi kojom
joj pristupamo. Jedan od najveih teoretiara dijaloga, Mihael Bahtin, smatrao je
kako je cijeli jezik dijaloki oblikovan, mislei pri tome na injenicu da svaka rije
sudjeluje u povijesti bogatih intertekstualnih odnosa kojima je povezana s drugim
rijeima (Bahtin 1981). Ova misao odzvanja i u Derridinoj diffrance ( 1968), a is-
tiu ju i Burbules i Bruce (2001) te nadograuju ideju prema kojoj ljudi ne samo
to koriste jezik nego je on ve koriten te ima povijest koja nadilazi pojedinane
uporabe. Dakle, svaka nova uporaba jezika predstavlja sjecinu toku mnogostru-
kih povijesno utemeljenih diskursa stoga je u svakom iskazu prisutan dijaloki
element, pa ak i unutarnjim mislima.
Bahtinov pristup dijalogu slui u ovome tekstu kao ilustracija kompleksnosti
pojma. Mi emo ovdje pojam dijaloga poimati u najuem smislu rijei (bez njegove
filozofske pozadine koja ga stavlja u mnogo iru perspektivu). Za dijalog emo
uzeti osnovnu definiciju prema kojoj se on odnosi na razgovor dvoje ili vie ljudi,
onako kako na njega gledaju Franz Hundsnurscher i Edda Weigand kao na verbal-
nu interakciju s namjerom dolaska do odreenog cilja kroz seriju poteza (moves)
(Berlin 2004).

2.2. Gramatika dijaloga i generativno-transformacijska gramatika

U lanku iz 2004. Principi gramatike dijaloga Hundsnurscher istie kako se gra-
matiku dijaloga moe promatrati u svjetlu generativno-transformacijske gramatike
s obzirom na to da se ona moe analizirati na istoj osnovi kao to je to Chomsky
uinio za sintaksu. Kao to je koncept dobro oblikovanih reenica (well-
formedness) u sreditu u generativne gramatike, tako je i za teoriju dijaloga kljuan
koncept dobro oblikovanih dijaloga te njihova dubinska struktura - pravilan slijed
odreenih govornih inova za odreenu komunikacijsku svrhu. Iako gotovo i ne
postoje dva posve identina dijaloga na razini performancea, dakle u jezinoj upo-
rabi, Hundsnurscher smatra kako veina dijaloga ima slinu dubinsku strukturu i da
ovjereni dijalozi odravaju komunikacijski kanal prohodnim dok se kod neovjere-
nih prekida komunikacija.

216
 14.1 (2013):215-233

Dubinski dijalozi, dakle, predstavljaju odreene matrice/strukture dijaloga iji

oblik ovisi o dijalokoj funkciji, a koje moemo nai u pozadini svih dijaloga. U
osnovi razlikujemo dvije osnovne funkcije - konvergentnu (slaganje) i divergentnu
(razilaenje) te nekoliko osnovnih matrica unutar ove glavne podjele, koje emo
poslije detaljnije objasniti.
Hundsnurscher smatra i da je razina performancea u analizi dijaloga izlina, od-
nosno kako se iscrpnom analizom stvarnih razgovora ne ide nikamo jer u tom
sluaju ne postoji nekakav razraeni metodoloki okvir te nam nije jasno na to
trebamo gledati pri analizi dijaloga. (2007: 61). Ova se opaska najveim dijelom
odnosi na konverzacijsku analizu (iji su predmet prouavanja stvarni razgovori),
ije je nedostatke Hundsnurscher iscrpno analizirao u lanku Some remarks on the
development of dialogue analysis, o kojem e biti rijei neto poslije.
Glavni zadatak svake lingvistike teorije, pa tako i teorije dijaloga, Hun-
dsnurscher vidi u otkrivanju struktura koje lee u osnovi uporabe jezika. Kao i u
generativnoj gramatici, i ovdje je rije o gledanju na govor kao na ponaanje (djela-
tnost) upravljano odreenim pravilima.
U lanku Characterising speech (2005: 5768) Hundsnurscher detaljno prika-
zuje pristup gramatike dijaloga kao model usporedan s Chomskyjevom generativ-
nom gramatikom. Uspostavlja se veza izmeu binarnih pojmova rije/reenica, go-
vorni in/konverzacija u kojoj se govorni inovi sagledavaju kao gradivne jedinice
u konverzaciji, ba kao to su rijei gradivne jedinice u reenici. Ova se paralela ne
povlai na osnovi njihova kategorijalnog statusa, nego na osnovi njihovog relacij-
skog/suodnosnog statusa. Isto kao i kod rijei, koje e na osnovi svojih sintaktikih
i semantikih osobina zauzeti odreeno mjesto u reenici te e njihova funkcija
proistei iz odnosa prema cjelini, razlikujemo i govorne inove iji odnosi zapravo
upravljaju njihovim slijedom, odnosno odreuju konverzaciju.
Uspostavom ovih relacija Hundsnurscher nudi model konverzacijske strukture
kao ulanavanje sljedova koji se sastoje od pojedinanih govornih inova ili njiho-
vih nizova. Pojedinani govorni in, kao izolirana rije u reenici, samo je dio kon-
verzacije stoga je vano analizirati njihov odnos kao pojedinanog prema cjelini
kako bi se on zaista mogao uspostaviti kao funkcionalan konstituent.
Hundsnurscher uvodi sintagmu obrasci ovjerenih/dobro oblikovanih dijaloga
prema kojoj se dobro oblikovani dijalozi odreuju na osnovi postizanja komunika-
cijskog cilja te struktura koje vode tomu cilju, a mogue ih je navesti u lingvisti-
kom opisu (2005: ). Ovisno o vrsti dijaloga (planiranje, poduka, prodaja, pregovo-
ri...) mijenjaju se dijaloki obrasci, koji posjeduju svoju unutarnju strukturu u kojoj

217
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

su odreeni potezi sustavno povezani sa specifinim komunikacijskim ciljem.

Kao to Chomsky zagovara jezinu kompetenciju, tako Hundsnurscher brani
komunikacijsku kompetenciju. Chomsky, naravno, ovdje misli na sposobnost proi-
zvodnje gramatikih/ovjerenih reenica: Ova se kompetencija moe prikazati, je-
dnim dijelom, kao sustav pravila koji moemo nazvati gramatikom nekog jezika
(Chomsky 1964) dok Hundsnurscher proiruje gramatiku nekog jezika na komuni-
kacijsku kompetenciju, oslanjajui se na Wittgensteinovu misao da je jezik proces
koji se odvija prema jasnim pravilima (Wittgenstein 1974: 68).. Na taj nain, ana-
lizirajui komunikaciju kroz pragmatinu paradigmu, dolazimo do zakljuka: Ko-
ritenje jezika je ljudsko djelovanje u obliku govornih inova i dijaloga te se ono
promatra kao nadgradnja urednog slijeda osnovnih/skrivenih struktura prema odre-
enim pravilima (Hundsnurscher 2005: 68). U dihotomiji competence/perfor-
mance gramatika dijaloga stvarne razgovore, dakle ono to Chomsky svrstava u ra-
zinu performancea, kako smo ve naveli, smatra izlinima jer se oni teko mogu
metodoloki usustaviti.

2.3. Gramatika dijaloga i pragmatika

Od posebnog je znaenja za gramatiku dijaloga teorija govornih inova, odnosno
lingvistika pragmatika, jedina od triju velikih grana lingvistike (uz semantiku i
sintaksu) koja zapravo uzima u obzir i vezu izmeu jezinog znaka i izvanjske re-
alnosti, govornike jezika te cijeli uporabni kontekst koji utjee na proizvodnju zna-
enja. Drugim rijeima, predmet prouavanja pragmatike mnogo je iri od onog
sintakse ili semantike, jer ukljuuje i ono to govornici ele rei (iako to moda nije
vidljivo na sintaktikoj i semantikoj razini) (Yule 2006). Glavni predstavnici ovog
podruja, ija je vanost za lingvistiku neupitna, svakako su John Langshaw Aus-
tin, Herbert Paul Grice i John Searle.2 Misao J. R. Firtha rei neto, znai neto
uiniti (u Joseph, Love i Taylor, 2001: 92) saima bit cijele ove paradigme, a Aus-
tina najvie zanima koja se radnja moe izvesti oblikom kojim je neto reeno
(ibid). Zahvaljujui njima danas razlikujemo komunikativnu (tzv. ilokutivnu) snagu
iskaza i sadraj iskaza, i na osnovi to dvoje ostvarujemo komunikaciju te govorimo
o govornim inovima. Vano je naglasiti da se gramatika dijaloga i svojim termino-
lokim aparatom i filozofskim okvirom najveim dijelom oslanja na radove iz pod-
ruja pragmatike, a posebno na teoriju govornih inova, iji doprinos Mitchel Gre-
en u svom lanku Speech acts (2010) vidi u pristupu jeziku koji ne slui samo za

2
Njih su trojica bili pobornici filozofije svakodnevnog govora, rad im se uvelike oslanjao na
Wittgensteinove uvide. Djelovali su 40-ih i 50-ih godina prolog stoljea na Sveuilitu Oxford. Se-
arle, Austinov student, zasluan je za teoriju govornih inova kakvu danas poznajemo.

218
 14.1 (2013):215-233

opisivanje stvarnosti nego kao pojavi koja ukida granice izmeu filozofije jezika,
filozofije djelovanja, filozofije uma pa ak i same etike.

2.4. Osnovne razlike izmeu teorije govornih inova i gramatike dijaloga

Austinov se i Searlov model govornog ina sastoji od odreenih komunikacijskih
uvjeta, oblika iskaza, ilokucije i perlokucije. Teorija dijaloga, kako je vidi Hun-
dsnurscher, oslanja se na teoriju djelovanja koja potjee od Aristotela, a ija tradici-
ja traje do danas (Hundsnurscher 2007) i u osnovi njegov model razlikuje djelova-
nje/in koje se sastoji od uvjeta djelovanja, naina djelovanja i ciljeva djelovanja.
Osnovna razlika koju iznosi Hundsnurscher polazi od samih uvjeta komunikaci-
je, odnosno u teoriji se dijaloga polazi od toga da u govornom inu sudjeluju dva
govornika govornik 1 i govornik 2 koji se smjenjuju u svojim iskazima (oni se
odvijaju naizmjence). Dakako, moemo govoriti i o solilokvijima, ali i u tom se
sluaju govor moe analizirati kao dijalog (pitanje koje takoer ima dugu tradiciju
koja ukljuuje Augustina, Hegela, Kierkegaarda, Goethea, Bahtina i niz drugh mis-
lilaca).
Druga se razlika odnosi na ono to se smatra govornim inom. U teoriji govor-
nih inova (Austin i Searle) glavnom se jedinicom govornog ina smatra reenica,
a u dijalogu iskaz moe biti na nioj ili vioj razini od reenice. Primjeri za niu ra-
zinu su rjeice poput aha, da, ma ne, ne, zato... Hundsnurscher ovakve rijei na-
ziva minimalnim pomacima (minimal moves), a razlikuje jo i grozdove iskaza koji
se sastoje od vie reenica koje on naziva sloenim pomacima (complex moves) ili
umetnutim monolozima (embedded monologues).
Treu razliku ini odnos oblika iskaza prema tipu govornog ina, odnos koji
Hundsnurscher esto istie u svojim djelima i kao zadatak stavlja pred gramatiku
dijaloga kakvi se sve oblici iskaza mogu upotrijebiti za odreene govorne inove.
Na primjer, zahtjev upuen nekomu da ode nekamo moemo formulirati na sljede-
e naine:
(1) a. Mora otii tamo.
b. Bi li ti bio problem da ode tamo?
c. Zahtijevam da ode tamo.
d. Lijepo bih te zamolio da ode tamo.
e. Zar nisi jo otiao tamo?

219
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

f. Samo odi tamo.

Sljedea je bitna razlika u teitu pojedine teorije; dok je u teoriji govornih i-
nova teite na ilokuciji, u teoriji dijaloga najvanija je perlokucija jer u dijalogu
nije samo bitno meusobno razumijevanje i ono to je govornik htio rei nego je
jednako tako vaan i uinak koji razgovor ima na sudionike. Opi cilj svakog dija-
loga nekakvo je razumijevanje koje govornik 1 eli postii kod govornika 2 i obra-
tno: Only by explicit reaction on the hearers part can Sp1 be sure what his partner
thinks of his verbal act and whether or not Sp2 will agree (Hundsnurscher 2007:
63).
U analizi razlika, Hundsnurscher (Some remarks on the development of dia-
logue analysis, 2005: 4154) istie rad filozofa Nicholasa Reschera, koji se bavi
teorijom djelovanja i daje nam njegov kanonski opis ina/djelovanja iz 1967. Re-
scher postulira pet deskriptivnih elemenata inova s odgovarajuim vodeim pita-
njima:
1. Agens (tko je neto uinio?)
2. Tip ina (to je uinio?)
3. Modalnost (kako je neto uinio?)
4. Mjesto (u kakvom kontekstu?)
5. Razlog (zato?)
Hundsnurscher smatra kako povezivanjem ovih elemenata s lingvistikom neke
stvari moemo vidjeti u novom svjetlu, tako da se sad postavlja pitanje kakav je
odnos govornika i ina, odnosno onaj tko govori zapravo ima punopravnu vanost
u lingvistikom kodiranju kao i ono to se izrie. Tip ina upuuje na ilokuciju - to
je netko uinio. Tip ina Hundsnurscher ralanjuje na razliite razine - od openi-
te do posve konkretne - one individualnog govornog ina. Razine se uprizoruju u
sljedeem primjeru:
1. upozoriti nekoga,
2. upozoriti nekoga na neto,
3. upozoriti Petra na utapanje,
4. upozoriti Petra na opasnost od utapanja u Dunavu3

3
Ove reenice predstavljaju i dobru ilustraciju problematike oko konverzacijske analize kojoj H.
zamjera da u obzir uzima samo individualnu razinu govornog ina.

220
 14.1 (2013):215-233

Na ovom primjeru, Hundsnurscher jasno oblikuje svoju kritiku konverzacijske

analize; on smatra kako konverzacijsku analizu iskljuivo zanima individualna ra-
zina govornih inova dok se gramatika dijaloga bavi dubinskim strukturama u jezi-
ku - dakle matricama/modelima koji lee u pozadini svih dijaloga.

2.5. Model minimalne dijaloke strukture

Hundsnurscher na temelju ovog osnovnog okvira radnje nudi model za dijaloku
interakciju:

govornik 1 govornik 2
1. potez 2. potez
inicijalni govorni in -------- reaktivni govorni in
4
Slika 1. Model minimalne dijaloke strukture
Autor razrauje Model minimalne dijaloke strukture (Slika 1) na temelju klju-
nih termina komunikacijskog cilja i reakcije govornika 2. Komunikacijski se cilj
razotkriva u inicijalnom govornom inu, a reakcija govornika 2 moe biti pozitivna
ili negativna gledano iz perspektive govornika 1. Model minimalne dijaloke struk-
ture tako se sastoji od inicijalnog govornog ina govornika 1 (koji H. naziva skra-
eno ISPA Initial speech act) te reakcije govornika 2 (ReSPA Response speech
act). Ako je reakcija pozitivna, moemo govoriti o zatvorenom slijedu jer su se
oekivanja govornika ostvarila prihvaanjem govornika 2. Hundsnurscher ovo na-
ziva dobro oblikovanim dijalokim slijedom. U sluaju negativnog odgovora radi
se o otvorenom slijedu s obzirom na to da nije postignuto slaganje govornika 1 i 2,
odnosno, oekivanja govornika 1 prema govorniku 2 nisu se ispunila. Sada je na
redu ili uzmicanje govornika 1 te mirenje (rezignacija) s injenicom da nije posti-
gao svoj komunikacijski cilj ili daljnje nastojanje postizanja svog cilja, odnosno in-
zistiranje.
Hundsnurscher dolazi do zakljuka kako u osnovi ope dijaloke perspektive le-
i struktura slijeda inzistiranja. Komunikacija najvie ovisi o inicijalnom govornom

4
Iako ovaj model moe podsjetiti na lingvistiki biheviorizam L. Bloomfielda u kojem jedno od
sredinjihmjesta zauzima ono to se moe izmjeriti i opaziti - a to je govor kao reaktivno ponaanje:
language offers a secondary stimulus-response mechanism connecting the Ss of one individual
with the Rs of another (Harvey 1998), teorijsko-filozofska pozadina je bitno razliita u ova dva
pristupa. Naime, mentalistika dimenzija, koja kao nemjerljiva nije zanimala Bloomfielda, ini te-
melj Hundsnurscherove teorije. Pojednostavnjeno moemo rei da se Bloomfieldova teorija odnosi
na jezik izvana, a Hundsnurscherova na jezik iznutra.

221
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

inu te se moe razviti u brojnim smjerovima ili moe doi do prekida komunikaci-
je.
Glavni je zadatak u analizi dijaloga otkriti dijaloke strukture krenuvi od iloku-
cije inicijalnog govornog ina te predvidjeti mogue pravce kretanja koji vode do
slaganja u konanici. Hundsnurscher istie kako se ne moe oekivati da e sve au-
tentine konverzacije biti dobro oblikovane, ali se svakako smatra poeljnim imati
nekakav standard za normalan slijed komunikacije kao neku vrstu heuristike
smjernice.
O detaljnijoj razlici izmeu teorije govornih inova i gramatike dijaloga bit e
vie rijei u etvrtom dijelu ovog rada (Predstavlja li dijaloko gledanje na jezik
novu paradigmu?). Vidjet emo modele/podteorije koje Hundsnurscher nudi kao
nadogradnju teorije govornih inova te kakav je njihov odnos prema standardnoj
teoriji govornih inova.

2.6. Komunikacijski interesi govornika

Unutar teorije dijaloga analiza moe krenuti i od moguih konstelacija komunika-
cijskih interesa govornika. Dok dijaloge obiljeava zajednika svrha, govorne i-
nove odlikuju individualni komunikacijski ciljevi. Hundsnurscher razlikuje dva
glavna tipa interesnih konstelacija s obzirom na individualne komunikacijske cilje-
ve govornika 1 i govornika 2: konvergentne i divergentne, gdje se konvergentni da-
lje dijele na nadopunjavajue i kontributivne.
Unutar nadopunjavajuih razlikujemo: a) davanje informacija, b) pouavanje i
c) savjetovanje. U svim ovim sluajevima zajedniko je da jedna strana raspolae s
vie informacija od druge, a ovo su tipine situacije kada traimo upute o neemu,
savjet ili poduku. Pod ovaj tip potpada i traenje savjeta ili utjehe.
Unutar kontributivnih razlikujemo: a) prijedloge za istraivanje problema, b)
planiranje, c) suradniko istraivanje. Kontributivnim konstelacijama zajedniko je
iznalaenje nekog rezultata zajednikim nastojanjima govornika koji sudjeluju u
dijalogu, a tipian primjer je kad se pokuava zajedniki rijeiti neki problem,
smisliti zajedniki plan ili kad istraivai skupa rade na nekom istraivanju.
Unutar divergentnih konstelacija primarno razlikujemo pomirljive i nepomirlji-
ve, gdje se pomirljive dijeli na: a) pogaanje, b) pregovaranje, c) arbitrau. U ovom
sluaju na samom poetku susreemo visoku razinu razliitih oekivanja, a svrha je
interakcije pronai uvjete koji e zadovoljiti obje strane, dakle neka vrsta kompro-
misa.

222
 14.1 (2013):215-233

Nepomirljive konstelacije dijele se na: a) kampanje, b) prozelitizam (Bekeh-

rungsdialoge) i c) prepirke. U ovom je sluaju rije o kompetitivnim uvjetima gdje
se ukljueni govornici ne obaziru na interese druge strane, nego iskljuivo gledaju
vlastitu korist. Razlozi ovoj nepopustljivosti mogu varirati od iste tvrdoglavosti do
regulativnih ili ideolokih. Posebno mjesto u ovoj konstelaciji zauzimaju svae ko-
jima ak i cilj moe biti neslaganje. Ovakvi razgovori esto zavre prekidom ko-
munikacije ili, u najboljem sluaju, slaganjem oko neslaganja. U svakom sluaju,
budui da se komunikacija najee prekida, teko je govoriti o dobro oblikovanim
dijalozima kod nepomirljivih konstelacija.5

3. Predstavlja li dijaloko gledanje na jezik novu paradigmu?

lanak naslovljen Does a dialogical view of language amount to a paradigm
change in linguistics: Language as a dialogue (2005: 2939) bavi se trima pita-
njima koji su inovacijski aspekti analize dijaloga u usporedbi s drugim pristupima
u lingvistikom istraivanju, koja je uloga analize dijaloga u cjelokupnom sustavu
istraivanja verbalne komunikacije, te kakve se spoznaje o jeziku mogu stei u
drugim lingvistikim disciplinama uz pomo teorije dijaloga.

3.1. Inovacijski aspekti analize dijaloga

Iako smo ve ranije vidjeli osnovne razlike gramatike dijaloga u odnosu na teoriju
govornih inova, u ovom lanku Hundsnurscher puno detaljnije gradi svoj sustav
nadovezujui se na teoriju govornih inova.
U uvodnom dijelu lanka autor se osvre na neke inovacijske aspekte analize di-
jaloga te razmatra pojam promjene paradigme. Pojam paradigme ovdje je shvaen
kao specifian koncept jezika koji upravlja lingvistikom metodologijom povi-
jesna gramatika, strukturalizam, generativna transformacijska gramatika te teorija
govornih inova mogu posluiti kao razliiti primjeri paradigmi u lingvistici.
(Hundsnurscher 2005: 29). Iako se pojam paradigme ovdje oslanja na uenje Tho-
masa Kuhna (1962), autor istierazliku u pristupu paradigmi unutar humanistikih
znanosti, te posebice kod teorija jezika kojima se teko moe pristupiti iscrpnom
eksperimentalnom metodom koja je primjerena za prirodne znanosti. Ovdje ne pos-
toji kao u prirodnim znanostima tendencija da se odrede nerjeivi problemi ili mo-
gunost kontrole ili biljeenje injenica kojima bi se dokazala pogrenost odreene

5
Indirektnu kritiku Hundsnurscherove analize moemo vidjeti u mnogim radovima o dijalogu u ko-
jima se utnja ili prekid komunikacije iitava kao poticaj daljnjoj komunikaciji, odnosno kao jedan
u nizu dijalokih poteza (Burbules i Bruce 2001).

223
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

paradigme, nego je rije o eklektinom pristupu u kojem stare i nove teorije supos-
toje rame uz rame. Za razliku od prirodnih znanosti, u lingvistici je vie rije o raz-
liitim taborima u kojima je svatko sklon strastveno braniti dogme nego o homoge-
noj grupi znanstvenika u potrazi za istinom, smatra Hundsnurscher.
Usprkos tomu, pojavljuju se razliiti koncepti jezika te se moe govoriti o razli-
itim paradigmama zahvaljujui nekim unutarnjim svojstvima opih zakonitosti,
kao to je na primjer iznoenje neke bjelodane injenice o jeziku koja za sobom
povlai dalekosene implikacije. Primjer je strukturalistika postavka da je jezik
sustav povezanih jedinica na zasebnim razinama ili postavka transformacijske ge-
nerativne gramatike da se jezik percipira kao generativni sustav za proizvodnju ov-
jerenih reenica dok je u teoriji govornih inova jezik sustav specifinih ljudskih
radnji, obrazlae nam autor. Odnos paradigmi u ovom je sluaju inkluzivan, dolazi
do prevrednovanja domena i revidiranja injenica. Tako se, na primjer, u struktura-
lizmu uglavnom bavilo manjim jedinicama, njihovim odnosnom i vrijednostima
koje su se odreivale kroz te odnose dok je transformativna gramatika zaokupljena
reenicom, a teorija govornih inova perfomativnom dimenzijom jezika. Prevred-
novanjem injenica poinju se isticati neki elementi koji su se u prethodnim para-
digmama smatrali nevanima pa tako pragmatika otkriva nove aspekte modalnih
estica kao indikatora ilokucijske sile (Hundsnurscher 2005: 30). Kao indikator no-
ve paradigme, autor navodi i sposobnost uspostavljanja veza izmeu naoko nepo-
vezanih domena te stvaranje novih problema kojima je potrebno pristupiti novim
konceptima i novim metodama. Isto tako, za uspostavu nove paradigme vanu ulo-
gu ima i nastanak nove terminologije te prebacivanje fokusa na neke uoljive oso-
bine koje su dosad bile pozadinski dio u razgovorima o problemima jezika.
Kao to smo ve rekli, fundamentalna razlika u pristupu jeziku kod gramatike
dijaloga u odnosu na druge lingvistike discipline uvid je u oitu injenicu da ljudi
ponajprije rabe jezik u nazonosti drugih ljudi. Nije da ljudi samo priaju, ljudi
priaju jedni s drugima - istie Hundsnurscher (2005: 30) injenicu da su ljudi
sposobni nadugako i nairoko raspravljati, pregovarati, razgovarati, vrlo esto i vr-
lo prirodno. On smatra kako je ova sposobnost dio unutarnje lingvistike kompe-
tencije, moda i u sreditu komunikacijske kompetencije.6 Gramatika dijaloga pos-
tavlja pitanje koji principi vladaju u nizanju takvih govornih inova u razgovoru;

6
Zanimljiv je rad Dine Mehmedbegovi (2008) iz podruja politike lingvistike o suprotnim tei-
tima jezine i komunikacijske kompetencije, u kojem se istie prebacivanje fokusa s jezine kompe-
tencije na komunikacijsku kompetenciju u jezinoj politici. Jezina se kompetencija gleda kao elitis-
tiki koncept u kojem su samo izvorni govornici povlateni nositelji simbolikog kapitala (Bourdieu
1991) izvrsnog poznavanja jezika dok su svi ostali u podreenom poloaju jer nikada nee doseg-
nuti razinu izvornoga govornika..

224
 14.1 (2013):215-233

to je potrebno, pita se autor, kako bi se koherentno nadovezalo na neto to je rek-

la druga osoba.
Hundurscher smatra da je standardna teorija govornih inova (Searle) vrlo usko
podruje, a i sam Searle navodi kako se na osnovi inicijalnog ina gotovo nita ne
moe saznati o nizanju drugih inova u diskursu. Pozornost je usmjerena iskljuivo
na ono to radi usamljeni govornik, prema tome, teorija govornih inova zapravo je
teorija govornikova ina. Meutim, u normalnom diskursu mi se ne bavimo jednim
izoliranim govornim inom, nego govorimo o govornim inovima barem dvije
osobe. Dakle, zakljuuje Hundsnurscher, ono to nam treba jest teorija diskursa di-
jaloke prirode te nekakva ideja funkcionalne jedinice koja objanjava tu injenicu.
Ova jedinica, kako je vidi autor, uprizoruje se u funkcionalnom sparivanju govor-
nog ina govornika 1 i govornom inu govornika 2 u elementarnom ili minimal-
nom dijalokom paru (ve opisano), ne samo u linearnom izmjenjivanju kako to vi-
di konverzacijska analiza.7 Dakle, moemo zakljuiti kako se teorija dijaloga ne
ograniava samo na in govornika nego se proiruje na sve oblike interakcije izme-
u dvaju ili vie govornika.

3.2. Mjesto analize dijaloga u lingvistikom istraivanju

Hundsurscher smatra da se mjesto analize dijaloga unutar lingvistikih istraivanja
moe odrediti na osnovi koncepta funkcionalnog sparivanja ili nizanja govornih i-
nova, te nam njegova tablica pomae u vizualnom prikazu ovih suodnosa:
Tablica 1. Poloaj analize dijaloga u lingvistikom istraivanju (Hundsnurscher 2005: 32).
Standardna Proirena teorija dija- Teorija nizova govornih inova Teorija dis-
teorija loga (Gramatika dijaloga) kursa
dijaloga
Teorija global- 1. Teorija sustava go- Teorija sustava Teorija Teorija raz-
nih pojedina- vornih podinova (dijadskih) sek- dijalokih govora vie
nih inicijalnih venci govornog tipova osoba
inova govor- ina konverza-
nika: 2. Teorija sustava se- Teorija sustava Teorija monolo- cije Teorija insti-
Reprezentativi kvencionalno zavis- elementarnih kih sekvenci go- tucionalizi-
Direktivi nih govornih inova (dijadskih) di- vornog ina ranog tipa
Komisivi (teorija reaktivnih po- jaloga komunikaci-
Ekspresivi teza) je 8

7
Analiza konverzacije polazi od individualne razine govora (ve opisano) stoga Hundsnurscher od-
bacuje njezinu znanstvenu utemeljenost..
8
Npr. sudsko ispitivanje.

225
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

Deklarativi 3. Teorija sustava Teorija me-

funkcionalno ekviva- dijske ko-
lentnih oblika iskaza munikacije
Teorija inova Teorija sustava Teorija (radio, tele-
teksta kompleksnih tipo- sustava vizija)
va teksta tipova
teksta

Zanimljiva je i Hundsnurscherova teza kako se u lingvistici irenje podruja

prouavanja moe prikazati kao sustavni napredak od manjih k veim jezinim je-
dinicama kao objektima znanstvenog istraivanja (od fonema prema morfemima,
od morfema prema rijeima ili leksemima, i onda dalje prema frazama ili reeni-
cama i na kraju prema tekstu). Rane su se gramatike teksta uglavnom temeljile na
sintaktikim pojmovima, navodi autor, dajui primjere Harwegova i van Dijkova
pristupa tekstu (gdje je Harweg na tekst gledao kao na povezivanje reenica prema
principu pronominalne zamjene, a van Dijk kroz opreku duboka/povrinska struk-
tura). Autor istie kako je veini lingvista trebalo vremena da prihvate kako tekst
ima svoju vlastitu organizaciju koja se ne moe izvoditi iz sintaktikih principa.
Teorija govornih inova u tom je pogledu predstavljala novotariju jer je zagova-
rala da se reenice i tekst ne gleda samo kao strukture nego kao sastavne dijelove
ovjekovog djelovanja (Hundsnurscher 2005: 33). Tako je tradicionalna struktu-
ralna lingvistika oznaena lokucijskim inom (dobro oblikovana reenica na fono-
lokoj, morfolokoj i sintaktikoj razini) i propozicijom. U teoriji govornih inova
predmet prouavanja postala je ilokucija dok gramatika dijaloga zapravo punop-
ravnu vanost daje sugovornikovu (su)djelovanju u konverzaciji dakle perlokuci-
ji.
Hundsnurscher smatra kako Searleovo esencijalno pravilo dobro ilustrira teo-
riju govornih inova s obzirom na to da se jasno vide odnosi izmeu:
a. uvjeta iskaza (relevantnih faktora komunikacijske situacije),
b. oblika iskaza (funkcionalno prihvatljivih naina koji postoje u jeziku kako bi
se izveo odreen govorni in) i
c. ilokucijske svrhe reenice
Meutim, on zakljuuje kako je standardna teorija govornih inova ipak bila ne-
dostatna kad je rije o onome to se dogaa u konverzaciji. S obzirom na svoju
univerzalnost ona ipak ne uzima u obzir razlike u funkciji koje se pojavljuju u au-
tentinom diskursu svakodnevnog jezika u razliitim prirodnim jezicima. Zakljuu-
je kako je potrebna proirena teorija govornih inova (Extended speech act theory)
koja u biti razrauje tri vana aspekta standardne teorije govornih inova te razra-

226
 14.1 (2013):215-233

uje tri podteorije: teoriju ilokucijskih podtipova, teoriju nizova zavisnih govornih
inova (reaktivni potezi) te teoriju funkcionalno ekvivalentnih oblika iskaza.
Manjkavost u podjeli na izravne govorne inove Hundsnurscher nastoji ispraviti
svojom teorijom ilokucijskih podtipova. Smatra kako bi direktivne, komisivne, rep-
rezentativne i ekspresivne govorne inove trebalo podijeliti u konkretnije govorne
inove. Kao primjere za direktive navodi: zahtjeve, prohtjeve, molbe, naredbe, za-
povijedi, zadatke, poduke, upute.
Hundsnurscher zatim navodi primjere govornih inova koji nisu primjereno ob-
janjeni standardnom teorijom govornih inova te je proiruje teorijom nizova zavi-
snih govornih inova (reaktivni potezi); daje primjere opravdavanja (ovisno o pret-
hodnom ukoru ili optubi), prigovora (ovisno o prethodnoj izjavi), priznavanja
(ovisno o prethodnoj tvrdnji), inzistiranja (ovisno o prethodnom poricanju). Ono
zbog ega ovi primjeri izmiu analizi standardne teorije govornih inova posebno
je mjesto koje zauzimaju u nizu govornih inova. Centralna je domena ove teorije
sustav tipova reaktivnih govornih inova koji se dogaaju na drugoj, treoj ili e-
tvrtoj poziciji u dijalogu te su uvjetovani specifinim govornim inom s inicijalne
pozicije.
U treoj teoriji koja se spominje, teoriji funkcionalno ekvivalentnih oblika iska-
za, autor pred sintaksu stavlja zahtjev za eksplicitnim prikazom odnosa izmeu in-
dividualnih govornih inova i jezinih sredstava koja stoje na raspolaganju za iz-
vedbu odreenog ina unutar nekog jezika. Odnosno, upuuje na problem koji smo
ve spomenuli; kojim se iskazima u odreenom jeziku mogu izvesti odreeni pod-
tipovi npr. direktiva; zapovijedi, zahtjevi (naveli smo primjer za govorni in zah-
tjeva).
Dalje u tekstu autor odreuje mjesto teorije dijaloga u odnosu na standardnu teo-
riju govornih inova i proirenu teoriju govornih inova. Smatra kako teorija dija-
loga stoji izmeu ovih dviju teorija te navodi karakteristike po kojima se ona razli-
kuje od ve spomenutih teorija. Za razliku od teorije govornih inova, teorija dija-
loga uzima u obzir eksplicitan odgovor sugovornika kao konstitutivni aspekt ver-
balne komunikacije te za osnovnu jedinicu komunikacije ona uzima dvolani go-
vorni in - govornikov iskaz i sugovornikovu reakciju (minimalan dijalog).

3.3. Podteorije teorije dijaloga

Teorija dijaloga sastoji se od najmanje etiri podteorije, koje autor navodi sljede-
im redom: teorija minimalne dijaloke strukture, teorija specifinih dijalokih ni-
zova govornih inova (zajedno s taksonomijom osnovnih dijalokih tipova), teorija

227
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

nizova monolokih govornih inova (za koju autor smatra da je dobra osnova tek-
stne lingvistike) te na koncu teorija kompleksnog diskursa. Autor ovdje dodaje i te-
oriju strategija diskursa kao teoriju koja objanjava posebne strategije koje govor-
nici slijede kako bi osigurali optimalne rezultate u verbalnoj interakciji.
U daljnjem dijelu lanka, autor detaljnije objanjava svaku pojedinu podteoriju.
Teorija minimanlne dijaloke strukture kree od toga da inicijalni govorni in, bez
obzira na ilokucijsko obiljeje, moe naii na pozitivnu ili negativnu reakciju su-
govornika. Ako se neka reakcija ne moe jasno opisati kao pozitivna ili negativna,
onda se ona kao takva mora analizirati kao zaseban govorni in, smatra autor. Au-
tor navodi tri razreda neodreenih reaktivnih govornih inova: onaj u koji spadaju
inovi koji se odnose na formiranje odluke, inovi koji se odnose na izbjegavanje
odluke te oni koji se odnose na protu-inicijativu, tj. kada se na inicijativu reagira
drugom inicijativom. Iz ovih naela proizlazi pet tipova minimalnog dijaloga koje
Hunsnurscher grafiki ovako prikazuje:

Tablica 2. Pet tipova minimalnog dijaloga (Hundsnurscher 2005.)

1. potez (govornik 1) 2. potez 3. potez 4. potez 5. potez
(govornik 2) (govornik 1) (govornik 2) (govornik 1)
1Inicijalni govorni in Pozitivna reakcija
2Inicijalni govorni in Negativna reakcija Rezignacija
3 Inicijalni govorni in Negativna reakcija Inzistiranje Pozitivna reakci-
ja
4 Inicijalni govorni in Negativna reakcija Inzistiranje Negativna reak- Rezignacija
cija
5 Inicijalni govorni in Negativna rekacija Inzistiranje Negativna reak- Inzistiranje
cija
Drugi primjer koji autor detaljnije obrazlae odnosi se na specifine nizove dija-
lokih govornih inova, a njihovo klasificiranje proistjee iz inicijalnog govornog
ina. Tako razlikujemo nizove opravdavanja u kojem je inicijalni in bila optuba,
zatim nizove nagodbe, u kojem je inicijalni in bila ponuda, nizove argumentacije u
kojem je inicijalni in bila tvrdnja, nizove poduke u kojem je inicijalni in bio upit,
nizove rjeavanja problema u kojem je kao inicijalni in naveden prijedlog te nizo-
ve savjetovanja u kojem je inicijalni in traenje savjeta. Autor smatra kako mogu-
i potezi i protupotezi, prije nego to se postigne komunikacijski cilj, stvaraju ko-
herentne obrasce nizova dijalokih govornih inova. To su sljedei obrasci: obja-
njavanje gdje je cilj sugovornikov pristanak, cjenkanje gdje je cilj dogovor, savje-
tovanje gdje je cilj da se dobije savjet i prihvaanje savjeta, rjeavanje problema

228
 14.1 (2013):215-233

gdje je cilj iznalaenje i prihvaanje rjeenja, poduka gdje je cilj ovladavanje ne-
kom zadaom.
Taksonomija dijalokih tipova predstavlja posebno podruje istraivanja u do-
meni dijalokih konverzacijskih tipova, a glavno joj je teite na interesima sudio-
nika, tj. ciljevima koje ele postii konverzacijom te uvjetima u kojima odreena
konverzacija tee. Detaljan pregled ove taksonomije prikazan je pod naslovom
Komunikacijski interesi govornika.
Unutar diskursa, monoloki se obrasci isto mogu analizirati kao dijalog u kojem
nema preuzimanja reda kao u klasinom dijalogu, nego, kako navodi autor, jedan
govornik sam anticipira misli sugovornika u diskursu, a kao primjere autor navodi
pripovjedni diskurs i empatiki diskurs. Autor zakljuuje kako se diskurs monologa
moe heuristiki derivirati iz implicitne dijaloke strukture koja lei iza njega.
U svakodnevnom govoru posebne se sekvencije govornih inova rabe kako bi se
postigli razliiti kompleksni i sofisticirani ciljevi djelovanja. Autor daje primjer ra-
zliitih sekvencija govornih inova koji su potrebni kako bi se ostvarili ciljevi trgo-
vanja.
U treem dijelu lanka autor analizira pristup sintaksi kroz dijaloku analizu, ia-
ko navodi da je to samo ilustrativan primjer kako dijaloka analiza kohabitira s
drugim lingvistikim disciplinama. Autor analizira tri primjera njemakih reenica
kojima se izrie jedna te ista tvrdnja. Hundsnurscher smatra da se tradicionalna sin-
taksa bavi gramatinou tih reenica dok pragmatiki pristup postavlja pitanje ko-
liko se govornih inova te kakvi se govorni inovi mogu proizvesti koritenjem
sloenih tipova reenica. Ako vie od jednog, onda se postavlja pitanje kakav je
odnos meu tim reenicama. Autor razrauje tezu analizom sloenih konstrukcija
kao monolokih iskaza diskursa s dijalokom pozadinom, tako se za oblik iskaza
kao to je uzrona reenica kao komunikacijski interes uzima obrazloenje, za kon-
dicionalne oblike izricanje uvjeta, za instrumentalne reenice informiranje o uvje-
tima, za komparative reenice isticanje slinosti.
Meutim, ovo je samo jedno od rjeenja, istie autor. Ono ne odgovara na pita-
nje zato postoji toliko razliitih oblika iskaza u nekom jeziku za pristanak te ne
objanjava to upravlja njihovom uporabom. U dijalokoj perspektivi odnosi se
meu sloenim reenicama ne mogu objasniti samo sintaktikim strukturama ve
se u obzir mora uzeti cijela fenomenologija komunikacijskih situacija te mogui
oblici iskaza koji s njima koreliraju.
Autor zakljuuje lanak miljenjem kako se moda i ne moe govoriti o novoj
paradigmi, ali postoji niz inovacijskih aspekata dijaloke analize koje smatra bitni-

229
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

ma za reorijentaciju u lingvistikim istraivanjima.

4. Zakljuak
Hundsnurscherove spoznaje o jeziku predstavljaju zanimljiv doprinos lingvistikim
istraivanjima. Iako je rije o oitoj injenici da se jezik rabi u konverzaciji izmeu
barem dvoje ljudi, i malo manje bjelodanoj, da se i unutarnji monolozi mogu sagle-
davati kao dijalozi ovjeka sa samim sobom, radi se o bitnom pomaku u odnosu na
prijanje teorije. Brojnim primjerima Hundsnurscher potvruje tezu o nedostatnosti
standardne teorije govornih inova te detaljnim i sustavnim pristupom nadograuje
teoriju koja je uvelike obiljeila modernu lingvistiku.
S druge pak strane, primjeri koje Hundsnurscher daje deduktivno su izvedeni, a
ne rezultat prouavanja stvarnih govornih situacija, to otvara prostor za validaciju
njegovih tvrdnji. Iako se Hundsnurscher esto ograuje od teze da se cjelokupna
ljudska komunikacija moe sagledavati kroz modele koje nudi, on ipak ne smatra
fatiku komunikaciju prototipnom:
As long as conversation is taken to be mainly small talk in leisure ambient,
this seems plausible in a way, but then the question may be allowed why this
type of communication should be thought of as the prototype of language
use. (2005: 63)
Iako navodi da postoje obilni dokazi kako se naa komunikacija sastoji od struk-
turiranih razgovora (dogovora, transakcija, informiranja, pouavanja), vrlo je vjero-
jatno da je velik dio komunkacije fatiki usmjeren. Uzmemo li svrhovitost (prema
kriterijima koje navodi Hundsnurscher ) kao jedan od osnovnih pokazatelja ovjere-
nosti dijaloga - cijela fatika komunikacija moe se dovesti u pitanje. Odnosno,
model u kojem je komunikacijski cilj odravanje komunikacije ne nalazimo u mo-
delima koje nudi Hundsnurscher. Stoga moemo zakljuiti kako je pitanje osnovne
svrhe komunikacije - a to je samo odravanje komunikacije - posve zanemareno u
gramatici dijaloga.
Isto tako, postoje radovi u kojima se tiina neto to prekida komunikaciju i
to u Gramatici dijaloga pripada u neovjerene dijaloge iitava kao dijaloki po-
tez (Burbules 1993) jer se odbijanjem sudjelovanja u dijalogu takoer alje poru-
ka, odnosno stvara znaenjsko polje (i to poprilino jako) to govori da sam oblik
komunikacije ne moe odrediti to jest, a to nije dio dijaloga (Burbules i Bruce
2001). Upravo zato to gramatiku dijaloga ne zanimaju stvarni dijalozi, ona ne vidi
koliko prekid dijaloga ponekad znai uspostavljanje pravog dijaloga (prekidi pre-

230
 14.1 (2013):215-233

pirka s ciljem da se razgovori nastave u uvjetima kad se zaista mogu nastaviti -

emocionalno neobiljeenim).
Uz sve navedeno, jo jedna kritika ovakvom apstrahiranom pristupu jeziku dola-
zi od injenice da komunikacija udvoje velikim dijelom tee neverbalnim putem.
Gramatika dijaloga ne iitava ironiju koja se da vidjeti i na banalnim primjerima
kao to je recimo neki izolirani isjeak komunikacije u kojem govornik 1 kae Vo-
lim te, a govornik 2 odgovara: Ma i ja tebe, gdje se uz odreenu mimiku moe izre-
i potpuno suprotan stav. Dakle, na semantikoj razini mi vidimo ovaj dijalog kao
kontributivan (iako rjeca ma moe ukazati na ironiju, to nije nuno), on je na ilo-
kutivnoj i perlokutivnoj razini divergentan (prepirka) i zapravo je rije o svai i
moda i prekidu komunikacije. Analizi dijaloga kao i svakoj drugoj teoriji jezika
usmjerenoj na jezik kao proizvod pravila izmiu nepredvidljivosti i kompleksnosti
jezika i iitavanja znaenja ba zbog bjelodane injenice koju Hundsnurscher isti-
e - da se jezik upotrebljava izmeu ljudi. U knjizi The Study of Language, u pog-
lavlju o pragmatici, George Yule (ibid, str. 119120) posveuje velik prostor ljuds-
kom licu i utjecaju koje ono ima na znaenje iskaza, to isto govori o manjkavosti
gramatike dijaloga, upravo zbog zanemarivanja svih imbenika koji odreuju upo-
rabni kontekst.
Isto tako, s filozofskog stajalitaa gledano, dihotomija univerzalno/partikularno
koja lei u podlozi gramatike dijaloga (dubinski dijalozi nasuprot pojedinanih
primjera koji su predmet konverzacijske analize), koja ju isto povezuje s generativ-
nom gramatikom Noama Chomskog, uvijek predstavlja klizak teren i esto vodi u
smjeru koji je u partikularnome neodriv. Openito je paradoksalno da pojam
ne/ovjerenosti dolazi od teorije koja kao svoj predmet uzima dubinske dijaloge
(dakle univerzalne matrice koje se nalaze u pozadini svih dijaloga) dok u tim mat-
ricama neovjerenost zapravo ne postoji jer Hundsnurscher nudi idealne modele koji
uvijek funkcioniraju (kao heuristike smjernice) dok neovjerenost postoji na razini
performancea, one razine jezika koja njega izrijekom ne zanima. injenica je da
neovjerenosti postoje u partikularnom i one su uglavnom vie pravilo nego iznim-
ka, a dijalozi se najee prekidaju, ali iz mahom paralingvistikih razloga o kojima
je nemogue pisati u okvirima bilo kakve formalne lingvistike. Stoga Hun-
dsnurscherovi idealni modeli ne mogu sluiti kao korektiv jer ne uzimaju u obzir
one imbenike zbog kojih se dijalozi uruavaju dok su, to je u konanici najbitnije,
ti isti (paralingvistiki) imbenici zapravo presudni i kad dijaloge kategoriziramo
kao uspjene ili neuspjene. Na koncu, u dihotomiji univerzalno/partikularno teko
je ne postaviti pitanje koliko idealizam generativnog pristupa predstavlja univer-
zalnost.

231
 Klara Bili Metri:
Gramatika dijaloga: teorijski prikaz

I zato kad Hundsnurscher pie da se analizom semantike i pragmatike ne moe

oteti dojmu da vlada metodoloka zbrka i da je komunikacija meu lingvistima vrlo
teka (2005: 65) zapravo pogaa bit prirode jezika i izgledni nikada potpuni us-
pjeh analiza kojima je cilj usustaviti njegovu neodredivost, a zadatak koji stavlja
pred gramatiku dijaloga da pokua pomiriti ove pristupe (Characterising spee-
ch) ini se kao cilj koji stalno izmie. Meutim, vano je napomenuti kako je i
sam Hundsnurscher svjestan ogranienja mentalistikog pristupa jeziku, to je vid-
ljivo u njegovoj ideji povezivanja gramatike dijaloga s teorijom djelovanja ameri-
kog filozofa N. Reschera i vrijednosti koju cjelokupni kontekst (tko govori, to, ka-
ko, gdje i zato) ima u razumijevanju jezika.

Bibliografija
Bahtin, M. [1930] (1981). The Dialogic Imagination: Four Essays. (ed. Michael Holquist.
Transl. Caryl Emerson, Michael Holquist). Austin London: University of Texas
Press.
Berlin, Lawrence N. (2007). Bridging the Atlantic. Berlin, Lawrence N., ed. Theoretical
Approaches to Dialogue Analysis. Tubingen: Niemeyer, 112.
Bourdieu, Pierre (1991). Language and Symbolic Power. Cambridge: Polity Press
Burbules Nicholas C., Bertram C. Bruce (2001). Theory and Research on Teaching as Dia-
logue. Richardson, Virginia, American Educational Research Association, eds.
Handbook of Research on Teaching, 4th Edition. Washington, DC: American Educa-
tional Research Association, 11021121.
Chomsky, Noam (1964). Current Issues in Linguistic Theory. The Hague: Mouton
Derrida, Jacques (1968). Of Grammatology. Baltimore London: Johns Hopkins Univer-
sity Press,
Green, Mitchell (2007). Speech acts. Zalta, N. Edward, ed. The Stanford Encyclopedia of
Philosophy. http://plato.stanford.edu/entries/speech-acts/.
Harvey, Kalin R. (1998). Bloomfield, Korzybski, and the meaning of language science: A
tale of two scholars. Diplomski rad, Sveuilite u Alberti. http://kalin.jeffer.org/ba_
thesis/index.html.
Hundsnurscher, Franz (2005). Language as dialogue u Studien zur Dialogggramatik. zu
seinem siebzigsten Geburtstag zusammengestellt und herausgegeben von Gtz
Hindelang und Youngsook Yang. Stuttgart: Verlag Hans-Dieter Heinz
Akademischer Verlag.
Hundsnurscher, Franz (2007). Principles of dialogue grammar. Berlin, Lawrence N., ed.
Theoretical Approaches to Dialogue Analysis. Tubingen: Niemeyer, 6177.
Joseph, John Earl, Nigel Love, Talbot J. Taylor (2001). Austin on language as action. Jo-
seph, John Earl, Nigel Love, Talbot J. Taylor, ur. Landmarks in Linguistic Thought

232
 14.1 (2013):215-233

II: The Western Tradition in the Twentieth Century. (History of Linguistic Thought).
London - New York: Routledge, 91105.
Kuhn, Thomas (1962). The Structure of Scientific Revolutions. Chicago: University of
Chicago Press.
Mehmedbegovi, Dina (2008). Miss, who needs the languages of immigrants? A study in
attitudes and values attached to bilingualism in England and Wales. Doktorska diser-
tacija, Institute of Education, University of London.
Wittgenstein, Ludwig (1974). Philosophical Grammar. Oxford: Blackwell.
Yule, George (2006). The Study of Language. Cambridge University Press.

Adresa autora:
Sveuilite u Zagrebu
Hrvatski studiji
Borongajska 83d, 10 000 Zagreb
kbilicmes@hrstud.hr

DIALOGUE GRAMMAR: A THEORETICAL OVERVIEW

The aim of this paper is to present the theory of Dialogue Grammar (Dialoggramatik)
proposed by the German linguist Franz Hundsnurscher. The first part of the paper provides
the basic concepts and the tenets of the Dialogue Grammar and the way it is related to Ge-
nerative Transformational Grammar and the Theory of Speech Acts, while the second part
is concerned with the issue (addressed by Hundsnurscher himself) whether this theory of
dialogue amounts to a new paradigm in linguistic research. In the concluding part of the
paper the author provides her view of the presented theory.
Keywords: dialogue; dialogue grammar; speech acts.

233