08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 79

pune pilje u kinoj sezoni, da bi nestala u poroznoj tmini kad

daleko i nevidljivo sunce zagrije daleku i nevidljivu livadu.
Koliko god se ovaj opis moe initi goletnim i skoro lu-
narnim, on nikako ne pretpostavlja da ovom mjestu nedostaje
ljepote. Kras posjeduje sopstvenu grubu i udnovatu ljepotu.
ak se moe rei da ova slabo poznata regija dijeli iste priv-
lane kvalitete spaljene zemlje koje ine Toskanu, koja je da-
leko od nepoznatog mjesta u susjednoj Italiji, istinskim desi-
deratom za turiste. Niski kameni zidovi se talasaju du blagih
padina vodei oko ka arobnim vidicima. Trone vile tre iza
iljastih ruevina starih gradskih bedema i odvlae pogled
prema nebu. iljasti empresi mariraju u kraljevskoj povorci
oko grobalja, a njihova sumorna prisutnost povlai srce u
neku tamnu sferu tamo dolje. Ali, iako Kras, za svijetlih pro-
ljetnih jutara, priziva neke od istih estetskih zadovoljstava
odreenih distrikta Toskane, na kraju, njemu ipak nedostaje
ta kljuna masa manastira, divnih brdskih naselja i pohotnih
katedrala izgraenih da slave slavu Boga. Kad zapue hladni
sjeverac, Kras se brzo vraa svojoj ulozi zalea, ruralne zao-
stalosti, nerijeene pogranine regije. Njegovo crveno tlo ne
mirie na stoljea kulture. Njegove konture nikad nisu ukrasile
pozadine slika starih majstora. Dok putnik prolazi kroz Kras
putem ka jednoj ili drugoj granici, on moe pogledati ove
predjele pretraujui ih na isti nain na koji bi zavirio u plo-
icu pored slike u hodniku galerije Uffizi. Kad vidi da napi-
sano ime nije, avaj, da Vinci ili Raphael, nego neki zaborav-
ljeni umjetnik, prolaznik bi slegnuo ramenima i okrenuo se
od ovog pejzaa kojim se manje putovalo. Ili bi mu bilo drago
da je otkrio sopstveno, blago defektno remek-djelo. U oba slu-
aja, on ne bi uspio razaznati istinsku velianstvenost Krasa
koja lei skrivena u mrko-crnim podzemnim katedralama
ispunjenim bisernim stalagmitima. Ove neviene bazilike,
tihe, izuzimajui odzvanjanje kapljica vode koje se odbijaju o
kamene podove, daleko su vee priznanje misteriji stvaranja
nego ijedno zdanje koje je izgradio ovjek. Daleke od svjetla i
poezije i molitve, od uskih puteljaka i promjenjivih granica,
ove peine nas podsjeaju kako je nemarno i nepaljivo
kako je potpuno slijepo za nae postojanje vrijeme.
Opet, za sve ovo ili upravo zbog svega ovoga ja sam
udnovato nedirnuta ovim peinama. Moja ravnodunost ne-
dvojbeno potie od neke line slabosti, od tvrdoglave udub-
ljenosti u ono neposredno, to me ini neradom da se suoim

79
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 80

sa hladnim beskrajem nastanjenim u peinama. Pejza me je

uvijek privlaio mnogo manje od onog ljudskog elementa
od lika i radnje a krake peine nude pejza koji je na jedin-
stven nain lien i lika i radnje. One su sami gleerski nanos,
stalni kap, kap, kap kapljica vode u padu, bolno sporo gomi-
lanje vremena na krenjaku. Za mene je uurbana ljudska
obrada zemlje vonjak, vinograd, groblje ta koja oarava:
nada uloena u sjeme, nagrada etve, roenje, smrt, dobit i
gubitak ljubavi, bogatstva, imovine i drugih svjetovnih stvari.
ta bi, na kraju, bio Howards End bez gospoe Wilcox, ili
stepe Tolstojeve Rusije bez Natae i njenog ljubljenog princa
Andreja, ili upravo bez samog Tolstoja? Nita uzbudljivije od
naputene seoske kue i snjene pustoi, a prema takvim ne-
naseljenim prostorima sam hladna. Tako i u Krasu okreem
lea bezvremenskim spiljama, gdje se djeli ine mjeri mileni-
jima, i smjetam pogled na ivu i umiruu povrinu platna, na
mnogo malih naselja ratrkanih po zemlji, i na esto okrutne
sudbine ljudi koji su proveli svoje ivote u njima.
Postoji jedno posebno krako selo koje igra glavnu ulogu
u ovoj prii. To je jedno malo selo sa brojem stanovnika ne
veim od nekoliko stotina, sada veinom vikendaa iz Ljub-
ljane, glavnog grada Slovenije lociranog u sredinjem dijelu
drave. Ipak, bez obzira na svoju veliinu, ovo selo uiva
odreeni presti u regiji. Ovo je djelomino zbog njegove zah-
valne pozicije nataknute iznad ravnica, kriljanih krovova
njegovih terasastih kua koje padaju u kaskadi od zvonika
Svetog Petra i Pavla do irokog zelenog prostranstva vinogra-
da i livade ispod. Da bi se ulo u naselje, mora se proi pored
uvenih grafita na zidovima kua koje se niu uz glavnu cestu
to se ulijeva u selo. Nijedan turista, koliko god brzo jurio
prema najblioj granici, ne moe propustiti rijei: Dua mi se
veseli ko da je pjana od terana. Oni slave ekscentrino domae
crno vino Krasa vino koje je toliko tamno i toliko jako da
moe zamijeniti objed vrste hrane dok privremeno crni zube
terevenara, vino koje je tako snano vezano za ovo mjesto da
ima najbolji okus kada se proguta sa komadiem domae
unke ba u onim podrumima u kojima se uva. Teran, krv
krakih vinograda, ne putuje dobro.
Ali, iznad svega, ovo selo je poznato kao duhovni dom
jedne od najnenadmanijih knjievnih linosti Slovenije. Ova
linost, koja je glavni ljudski protagonist ove prie, dijeli
samo najslabiju slinost sa onim oronulim stogodinjakom

80
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 81

kojeg sam postavila pod drvo smokve u jednom sunanom

krakom dvoritu. Ova dvojica dijele nekoliko biografskih
podataka roenje u ranim godinama prolog stoljea, nji-
hovu vezanost za ovo siuno krako selo ali ne mnogo
drugih stvari. Za poetak, starac postoji samo u mojoj mati,
dok je drugi ovjek postojao u krvi i mesu. ivot ovog
stvarnog ovjeka je imao stvarni poetak, kao to to biva sa
ivotima: 18. mart 1904. godine. Iako niko oko njega nije to
znao u to vrijeme, ovaj datum je bio opasno blizu kraju sto-
ljeima dugog uspona Austro-Ugarske monarhije Habzburgo-
vaca u srednjoj Evropi. Da budemo precizni na nain koji to
samo nian dozvoljava, dijete je roeno u 622. godini vla-
davine Habzburgovaca, koja je trajala 636 godina, vladavine
tako duge i tako prosperitetne da bi je samo konstantna mo
krakih peina mogla uiniti relativno malom. Za razliku od
zamiljenog starca, stvarni protagonist ove prie nije prvi put
udahnuo vazduh u ovom naroitom selu, nego u regional-
nom sreditu Seane koje je udaljeno nekih deset milja i danas
oznaava jedno od glavnih graninih prijelaza izmeu Slove-
nije i Italije. Niti bi ovaj stvarni ovjek nastavio udisati vaz-
duh sto godina igdje, ali sad ve idemo ispred same prie.
Dijete roeno 18. marta 1904. godine je bilo peto i posljednje
dijete u ponosnoj, kulturnoj, bliskoj, ali krajnje siromanoj
porodici. Godine 1908, kad je djeaku bilo etiri godine, nje-
gov otac je otiao iz Seane da bi postao upravitelj seoske
osnovne kole udaljene deset milja prema unutranjosti. Nje-
gove dunosti tamo nisu podrazumijevale samo kultiviranje
mladih umova ve i nekoliko jutara vinograda: jedna, nedvo-
jbeno, zadovoljavajua perspektiva. Ovom selidbom su sud-
bine djeaka i sela postale nerazmrsivo i zauvijek povezane.
Selo se zove Tomaj, a djeak je Sreko Kosovel.

3.

Sa selom Tomaj i legendom o Sreku Kosovelu sam se su-

srela rane 1994. godine. Taj susret se desio oko est mjeseci na-
kon to sam se preselila iz New Yorka u Ljubljanu da bih se
udala za slovenakog pisca u kojeg sam se sluajno zaljubila.
Ova neuobiajena ljubavna veza i moja migracija koja je
uslijedila kao posljedica poremetile su inae obino postoja-
nje. urim da dodam da, kada je rije o zadovoljstvu, ljubav
mora biti rangirana veoma visoko na listi motiva za zapoinjanje

81
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 82

ivota prognanika. Svejedno, moje odredite je izgledalo opa-

sno onima koji su znali gdje je, a apsurdno onima koji nisu.
Slovenija se odvojila od Jugoslavije 1991. godine, nakon De-
setodnevnog rata za neovisnost u ljeto iste godine. Do vreme-
na kad sam ja stigla tamo, biva republika, ignoriui jezive
jugoslavenske ratove za otcjepljenje, koji su se nastavili prema
jugu novih granica, uveliko je bila na putu ka shvatanju ide-
ala racionalno ureene moderne drave. Portreti Josipa Broza
Tita su skinuti sa zidova i spremljeni u buave ormare iz isto
sentimentalnih razloga. Balkanski seljaki tipovi, sa svojim
alovima za glavu i kunim mantilima i nateenim nogama,
otpremljeni su u staromodni muzej od otvorene pijace, kao
ostaci davnog vremena. Sve oi su se okrenule ka Zapadu, ka
napretku i prosperitetu. Jedini neposluni distrikti su se mogli
nai u dalekim selima u Krasu i na Jadranskoj obali. Sta-
novnici ovih mjesta, tvrdoglavo zaglavljeni u istoriji, nastavili
su oboavati sjeanje na Tita jer ih je on oslobodio od nje-
makih i talijanskih faista na kraju Drugog svjetskog rata. U
vinskim podrumima ovih sela lik patrijarhalnog marala je
nastavio gledati na svoje podanike sa vlanih kamenih zido-
va, blago opovrgavajui kraj svoje ere.
Prvi put sam ugledala Tomaj 18. marta 1994. godine. Bila
je zima i Kras je ostao duboko u agoniji jednog od svojih
emfatino netoskanskih momenata. Ulazei u Tomaj, moj no-
vi mu je udno pokazao poznati grafit o teranu kad smo se
provezli pored njega, ali moja dua je odbila da se veseli. Siva
sjenka je lebdjela po ulicama sela. Onako kako to dolii, pro-
vela sam nekoliko sati tog zimskog dana na lokalnom groblju,
a famozni sjeverac je puhao tako jako da sam se morala prak-
tino pridravati za grobove da bih se odrala na zemlji. Nala
sam se na milosti i nemilosti rasporeda koji je diktirala aka
ozbiljnih knjievnika koji su, ravnoduni prema vremenskim
uslovima, marljivo itali brojne poeme na brojnim jezicima
od kojih nisam razumjela nijedan. Pjesnik o kojem se govorilo
je bio niko drugi do Sreko Kosovel. Grupa od oko tridesetak
ljudi je pozvana na njegov porodini grob da proslave izda-
vanje mravog dvojezinog toma pjesama na dan koji je tre-
bao biti njegov devedeseti roendan. Veliki dio ceremonije
sam provela prelistavajui broure i knjiice obezbijeene za
ovu priliku i, pored moje dosade i gorke hladnoe, nala se
kao zakovana za sliku mladog pjesnika. Velianstvena i neopi-
siva mladost njegovog lica bacila je takav sjaj da sam se, iako

82
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 83

stojei na hladnom, vjetrom opuhanom groblju, gdje je on

davno ostavljen da poiva u miru, odmah zagrijala njime.
Njegove oi, prerano sazrele i pametne, izgledale su kao
da me gledaju direktno iz fotografije, stvarajui vezu koju ne-
razumljivi recital njegove poezije nije mogao stvoriti. Njegova
kosa, gusta i tamna, bila je sklonjena sa irokog i zamiljenog
ela. Njegove pune usne pokrivaju dio polja glatke, neo-
teene, skoro djeije, koe. Taj mladi ovjek na portretu nosi
tamno odijelo, bijelu koulju sa okovratnikom i manu pri-
vrenu iglom. Svoje blijede ruke iako se vide samo na-
spram tamnog sera njegovog sakoa prekrstio je ispred sebe.
Pjesnik bulji smiono, skoro drsko, kroz stakla svojih naoala
sa ianim okvirom, koje su bile sveprisutne u srednjoj Evropi
u njegovo doba i koje su se ponovo pojavile sa svim gnjevom
New Yorka za mojih univerzitetskih dana. Moda zbog ovih
karakteristinih naoala sa obodom od ice, ili moda jedno-
stavno zbog bujne samosvjesnosti njegovog pogleda, odjed-
nom sam se sjetila odreenog tipa studenta koji sam poz-
navala: tip otrog idealiste koji se baca u neki tajanstveni
predmet, kao to je antiki latinski ili istorija filozofije, vrsto
vjerujui da je to stvarno bitno bitnije nego moda bilo ta
drugo, vrsta mladog ovjeka koji je uvjerio sebe a moda i s
pravom da posjeduje neto jedinstveno i apsolutno esenci-
jalno im e doprinijeti namuenoj sudbini ovjeanstva.
Ukratko, lice s fotografije ima sve udesne mogunosti ivota
i stoljea koje se prualo pred njim. Ne moete pogledati lice
mladog Kosovela a da vam se ne svidi, a svia vam se jer tako
savreno obuhvata drsku snagu mladosti: Kosovelovu mladost
i vau sopstvenu mladost koja se gubi u sjeanju.
Nakon itanja na groblju organizovana je veera u lokalnoj
taverni. udna postavka likova se okupila oko stola. Tu je bila
Berta Bojetu, lijepa crvenokosa grande dame slovenakih pisa-
ma. Moj mu i ja smo imali to neobino zadovoljstvo voziti je
od Ljubljane do Tomaja dan prije. U jednom trenutku za vri-
jeme te kratke vonje ona je ispoljila melanholinu udnju za
cigaretom. Zaustavili smo auto pokraj kolovoza i ona je izala i
stala pored vozila. Isputala je dim na kraljevski nain u praznu
ravnicu, otresajui pepeo u malenu ukraenu kutiju koju je
nosila u svojoj tani samo u tu svrhu. Samo nekoliko godina
kasnije umrla je od raka plua, ali stojei tu, na ivici usamljenog
Krasa, bila je treperava i iva i blistala je od ljubavi za njenim
licem odavno umrlog pjesnika. Ujaki Austrijanac-Slovenac koji

83
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 84

se zove Lojze Wieser, izdava toma, ponaao se kao gospodar

ceremonije tokom itavog objeda. Kao i sam Kosovel, i on je
bio neto poput prognanika u mjestu, iako je poticao iz
jednog drugog od izgubljenih udova Slovenije. Ovaj dio se
zove Karintija, jedan djeli ine koji je rtvovan Austriji nakon
Drugog svjetskog rata i nikad vraen. Konano, tu je bio i pre-
vodilac Ludwig Hartinger, koji me je na kraju fascinirao upra-
vo zbog svoje apsolutne ravnodunosti prema onome to se
moe nazvati obinim ivotom. To je bio ovjek koji je proveo
godine putujui Krasom uzdu i poprijeko u potrazi za su-
tinom Kosovela, ovjek toliko voljan da se suoi sa hladnom
vjenosti da postoje glasine da je jednom ak spavao na pjes-
nikovom grobu. Tokom veeri, bio je dovoljno ljubazan da mi
prevede jednu od pjesama iz knjige. Smatrao je nepod-
noljivim to to nisam razumjela nita za vrijeme itanja. Bila
je to impresionistika pjesma pod naslovom Krako selo, a opi-
sivala je izgubljenu duu jedva prisutnog pjesnika, koji se
obznanjuje tek u zadnjem redu koja se vraa svom izgu-
bljenom domu.

Sam
kroz selo.

U tmini,
stubovi ograde jecaju.
Sjeverni vjetar ljuti
zid, udara o
prozor: Ko je tamo?

Prozor osvjetljuje
Tminu.

A na kraju sela
njie se borovo drvo
ono drhti,
kad me prepozna.

Ako je drutvo na veeri bilo neobino, onda je jelo bilo

jo neobinije. Ubijen je medvjed i mi smo se naslaivali
skoro osam sati svakim moguim rezom i pripremom ivotinj-
skog trupa carpaccio, glava, salama, kotleti bez kostiju i veli-
ki mesnati zglobovi sve okupano peharima terana. Podizali

84
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 85

smo au za aom ove ljepljive stvari do usana. Pjevane su

tradicionalne narodne pjesme iz grla drhtavih od emocija, a
jo vie od alkohola. Veer je prola u izmaglici od dima, po-
crnjelim zubima i medvjeim apama. Do ponoi je povrina
dugakog drvenog stola postala gusta uma aa i flaa umr-
ljanih krvavocrvenom tenou vina. Dok sam gledala po
osvijetljenoj prostoriji za ruavanje i dok je posljednje svjetlo
gorjelo u zatamnjenom selu, sjeanja na prefinjenije kulturne
dogaaje u New Yorku su se izgubila u udnovato vjetakoj
daljini i ja sam, napokon, osjetila kako se moja dua veseli kao
pijana od terana. Ustvari, nema potrebe za onim kao, ona je
stvarno bila pijana od terana. Nakon to sam sve to odspavala
sljedeeg jutra, ostale su mi samo nejasne slike skoro sred-
njovjekovne razularenosti kojom se zavrila no. Ipak, i sa
cijelom tom pomuenosti utisaka, probudila sam se sa neko-
liko muiteljskih fragmenata Kosovelove biografije koji plove
po povrini moje svijesti i sa slikom njegovog lijepog lica koja
se nastanila vrsto u mom mozgu i proganjala me.

4.

Jednom autsajderu bi u poetku moglo biti teko odrediti

izvor Kosovelovog ogromnog odjeka u Sloveniji. kole su na-
zvane po njemu, njegova porodina kua je postala neka vrsta
svetilita, a njegov rad ostaje neuzdrmana komponenta slove-
nakog kanona. Za razliku od prezira, koji se esto gomila na
drugim tradicionalnim knjievnim figurama, nema skoro
nijednog ivog Slovenca koji bi rekao neto loe o Kosovelu ili
bi ga odbacio kao irelevantnog. Aura svetosti ga okruuje.
Sigurno tome pomae i injenica da dolazi iz maginog mje-
sta, koje je i dalje osnaeno bolom i radosti to je izgubljeno
pa ponovo vraeno. Takoer se ne moe porei da veliki dio
njegovog djela, kao to je pjesma koju mi je preveo Ludwig
no prije, ne samo da za predmet ima simbolizmom ispunjeni
Kras nego je takoer upakovan i u jednu vrstu patosa koji
Slovenci trae od svojih knjievnih ikona. Usamljeno selo
umotano u mrtvaki pokriva jutarnje izmaglice, jedno jedino
svjetlo koje se probija kroz tamu, borovo drvee koje se njie
i grmlje smreke i, iznad svega, tiina: svi ovi elementi se
redovno pojavljuju u njegovim stihovima. Ipak, iako su rijei
divne i prizivaju i osjeaj gubitka i odreenu melanholinu
udnju kao onu to ju je ispoljila Berta za cigaretom na putu

85
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 86

do Tomaja pojedinane pjesme esto zapadaju u sentimen-

talnost i simplistike rime. Na kraju, bilo bi teko tvrditi da je
originalnost stila ili sadraja opravdala pjesnikov snani i traj-
ni odjek.
Ono to je udno, uzimajui u obzir tu ogromnu preda-
nost kojom je obasuo Kras u svom radu i na svu tu predanost
kojom je Kras sad obasuo njega, pjesnik je proveo manje od
desetljea svog ivota tamo. tavie, tih nekoliko godina koje
je proveo u selu Tomaj od kojih su se posljednje poklopile sa
poetkom Prvog svjetskog rata teko da se mogu opisati kao
tihe ili idiline. Kao zamiljeni stogodinjak kojeg sam pri-
zvala na jednoj od prethodnih stranica, jedanaestogodinji
Kosovel je trebao samo pogledati sa prozora majine kuhinje
da bi postao svjedok jezive parade mrtvih i ranjenih vojnika
koje su nosili sa bojnih polja nedaleko od Krasa. Na ovim
bojnim poljima, koja su Amerikancima znamenita uglavnom
zbog Ernesta Hemingwaya i njegovih romana, vojnici lojalni
Austro-Ugarskoj borili su se protiv vojske Italije koja se u po-
sljednji as udruila sa vojskama Francuske, Engleske i Rusije.
Godine 1916, dvije godine nakon poetka neprijateljstava,
Kosovela su poslali u Ljubljanu da nastavi kolovanje. Pored
njegovog rano ispoljenog interesa za knjievnost, upisan je u
tehniku srednju kolu, a ne u vie prestinu gimnaziju. Nje-
gova porodica se zabrinula da im sredstva nee potrajati za jo
jednu dodatnu godinu gimnazije, a otac je gajio nadu da e se
Kosovel vratiti u Kras kao ininjer i pomoi obnovu i ponovno
poumljavanje jalove zemlje. Pretpostavljam da je, na sebi
svojstven nain, on uradio upravo to. Kako god, osim na ljeto
i raspuste, Kosovel se nikad nije vratio da ivi u malom kra-
kom selu na ijoj ivici je borovo drvo drhtalo kad bi ga pre-
poznalo. Ali se jeste vratio da tu umre.
Kao i Kosovelova mlada i udna fizionomija, stotine i sto-
tine pisama koje je napisao a do mene su dola mnogo god-
ina nakon medvjee veere u meni su probudila osjeaje
povezanosti i razumijevanja. Pisao je iz Ljubljane svojoj poro-
dici i prijateljima kod kue, a za vrijeme ljeta iz Tomaja svo-
jim novim drugovima u Ljubljani. Kolebajui se izmeu entu-
zijazma za neki projekat (recimo, zapoinjanja nove studen-
ske publikacije ili svojih planova da objavi zbirku poezije) i
oaja vezanog za smisao ivota i neizbjenost smrti, ne moe-
mo a da se ne podsjetimo samih, mladih, melodramatinih
nas. Mnoga njegova pisma poinju sa aljenjem zbog kvaliteta

86
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 87

rukopisa, koju objanjava ili loim papirom ili loim svjetlom

ili svojim jadnim poloajem tijela dok se previja po krevetu u
iznajmljenoj sobi. U jednom pismu opisuje Ljubljanu kao
grad koji puca od arma, gdje mladi ljudi etaju ulicama zagr-
ljeni. U drugom, njegova nostalgija je takva da ne samo da se
ali na ljubljansku ugnjetaku maglu nego ak i personificira
grad kao ubicu svakog i svaeg. On pie na uzvien nain
mladoj eni koja se zove Fanica: Radim: ali moja tenja za
skladom se esto rastopi u nesklad u i od sebe. Tek sad shvatam:
Haos je u nama i oko nas Ipak, haos je ivot. Mora se preivjeti.
U jo jednom pismu, obiniji djeak pie svojoj majci: Draga
Mama! Bezbjedno sam stigao u Ljubljanu. Na veliko iznenaenje,
doao sam u svoj novi smjetaj tavan! Pisau vie kasnije Po-
ljupci svima, ali najvie tebi, Sreko. Kakav kontrast izmeu dje-
aka koji pie tako slatku i jednostavnu poruku svojoj majci
onakvu kakvu bih ja napisala kad sam prvi put ula u svoju sobu
u New Yorku, kakvu bi svako napisao nakon to je napustio svoj
dom iz djetinjstva i djeaka koji nalazi haos u sebi i oko sebe,
djeaka koji mora preivjeti haos. Upravo ovaj paradoks me
dovodi, iako iz krunog toka, do sredinje scene Kosovelove
prie, scene koja, kao i granica, slui i kao poziv i zapreka, scene
koja otvara vrata ka udnoj zemlji, a onda ugasi svjetla.
U ovoj sceni zamiljam Sreka Kosovela kako koraa po-
dom svoje iznajmljene sobe na tavanu u Ljubljani. Zamiljam
ga kako sputa naoale sa lica i sjedi na istroenoj stolici od
brokata zguranoj do krovnog prozora. Samo to je primio
neke vijesti moda potom, moda iz dnevnih novina. On
polako stavlja svoje naoale na prozorski prag, naginje se pre-
ma oknu i golim okom bulji u pravcu Krasa i Tomaja. Dva-
naesti je novembar 1920. godine. Ovom djeaku, koji ide u
posljednji razred tehnike kole, esnaest je godina. U talijan-
skom gradu na obali, Rapallu, mukarci u odijelima su se sa-
stali za stolovima od zelenog filca i raspravljali o tzv. jadran-
skom pitanju: naime, o sudbini bivih mediteranskih posjeda
poraene Austro-Ugarske. Ovi posjedi su ukljuivali morske
luke Trst i Rijeku, poluotok Istru, niz otoka Kornati, slovenaki
Kras i, ono to je najvanije za djeaka na prozoru, Tomaj.
Nisu ga iznenadile vijesti. Ako nita, pripremao se za to godi-
nama. Sporazum, kao rezultat sastanaka u Rapallu, teko da se
pojavio iz vedra neba. Dvije godine prije toga, u oktobru
1918. godine, Habzburgovci su kapitulirali i njihova imperija
je prestala postojati. S krajem rata talijanski vojnici su preli

87
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 88

demarkacionu liniju i zauzeli slovenaki Kras. Javno okup-

ljanje je proglaeno nezakonitim, postavljeni su vojni sudovi
i uspostavljena cenzura tampe. Predznaci su bili daleko od
povoljnih. Ljeto prije toga Slovenaki narodni dom su zapalili
talijanski faisti u Trstu. Oni Slovenci koji su otvoreno pokaza-
li svoju oporbu protiv talijanske okupacije svojevoljno su na-
pustili podruje ili su ih deportovali. Neke su zatvorili. Poro-
dica Kosovel, kao i bezbroj drugih, izabrala je da dri jezik za
zubima, ostane u svom domu i nada se najboljem.
Sastanak u Rapallu, iako nije predstavljao prve takve pre-
govore, bio je zadnji te vrste. Tako je, kad su stigle vijesti da je
tri stotine hiljada Slovenaca ostavljeno na cjedilu pod pogre-
nom pastelnom bojom, da su se probudili tog jutra govorei
pogrean jezik, ovaj sastanak sa sobom nosio uasan smrad
konanosti. Sudijin eki je udario zadnji put. Sve je bilo
gotovo. Panja svijeta e se uskoro okrenuti na tea pitanja.
Istinu govorei, ve jeste. Glavni pobjednici rata, koji su se
sastali u Londonu 1918. godine, s prezirom su odbili molbe
lokalnog slavenskog stanovnitva, kao to je to uradila i Liga
naroda u Parizu godinu dana kasnije, a sada, u Rapallu, i nova
jugoslavenska drava ih je pustila da odu. Oni su ostali prepu-
teni sluaju. Ptica je poletjela i svojim tragom pustila da
padne proizvoljna crna linija koja sad lei opasno na zemlji.
Granica besteinska kao magla, a opet vrsta kao zid od cigle
baena je nekih dvadeset pet milja jugozapadno od Ljublja-
ne ostavljajui Sreka naputenog na otoku svoje istroene
stolice od brokata.
Mladi pjesnik je pogledao kroz prozor i inilo mu se kao
da se i sam vazduh promijenio, da je stvarno postao jedna
drugaija supstanca, tea za disanje. Iako je sve izgledalo isto
kao prije, itav njegov svijet njegova ljubav i njegova ubje-
enja, njegova vjera i istorija nepovratno su se i zauvijek
promijenile. Slabo zimsko svjetlo je ulo u njegovu sobu.
Djeak se nije pomakao nekoliko dugih minuta. Ostavio je
svoje naoale sa ianim okvirom da lee slijepe na pragu pro-
zora. A, iako je i on takoer ostao krajnje nepomian, postao
je prognanik u tim trenucima. Ustvari, nije bio prognan je-
danput, ve dva puta. Sreko Kosovel je postao stranac u mje-
stu u kojem se naao, u ovoj iznajmljenoj sobi na tavanu u
Ljubljani kakvo iznenaenje, mama, soba na tavanu! a to je
jo udnije, postao je stranac u tom udaljenom mjestu prema
kojem je zurio.

88
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 89

5.

Migracija. Otuenje. Progon. ta ove rijei stvarno znae?

ta znae meni, tipu svojevoljnog prognanika koji obilazi svi-
jet kasom? A ta znae Kosovelima svijeta, prognanicima u
mjestu koji zure kroz svoje prozore u pejza koji se mijenja i
izmijenjene mape?
Evo jedne anegdote koje ne mogu a da se ne sjetim kad
razmiljam o ovim pitanjima. Kad sam prvi put dola u Slove-
niju 1993. godine, moj suprug me je vodio na mnogo drutve-
nih i kulturnih dogaaja, onih poput itanja na Kosovelovom
grobu. Skoro bez iznimke, ja sam uvijek bila jedina Ameri-
kanka i esto bi me zadirkivali, zapitkivali ili izazivali o ra-
zliitim aspektima amerikog ivota. Sjeam se jednog, naiz-
gled, banalnog razgovora. Jedan sportski entuzijasta me je
poastio priom o dvije vrste fudbala sokera (eng. soccer) (ili
onoga to ostatak svijeta naziva fudbalom) i amerikog fud-
bala. Radosno mi je predoio svoju teoriju o ove dvije verzije
sporta i koji se zakljuci mogu izvui iz njih u pogledu poli-
tike i svjetonazora. Kako je samo pravilno zakljuio da je fud-
bal koji se igra u Evropi i ostatku svijeta igra fluidnih granica,
gdje se linija razgranienja izmeu dva tima neprestano mije-
nja tokom igre: pomjera prema gore ili dolje na terenu, pa po-
novo gore i dolje. Ameriki fudbal, s druge strane, za njega je
bila igra gegajueg teritorijalnog napredovanja i sporog osva-
janja djelia ini.
Evo i druge anegdote. Za prvih nekoliko mjeseci u mom
posvojenom domu suprug me nije samo pratio na drutvenim
dogaajima, nego gore-dolje, uzdu i poprijeko preko polja
ove male zemlje. Tokom ovih prijatnih vonji, kao tipini tek
vjenani brani par, priali smo o naoj ljubavi i naim snovi-
ma za budunost i mnogim drugim stvarima. Ono to je bilo
neto manje tipino je to to je moj suprug sve vrijeme govo-
rio o istoriji svoje zemlje, njenoj kulturi i dostignuima, nje-
nim tenjama i strahovima. Priao mi je, naprimjer, kako
nova slovenaka drava dobro tretira manjinsko stanovnitvo.
Onda je nastavio svoj elaborat o Talijanima u Krasu i na
Jadranskoj obali, i o Maarima koji ive blizu istone granice
Slovenije, kako ove etnike grupe imaju svoje predstavnike u
dravnoj vladi, kako imaju kole u kojima se predaje na nji-
hovim jezicima, svoje sopstvene televizijske kanale i radio-
stanice i publikacije. Pitala sam koliko dugo ove zajednice ive

89
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 90

unutar slovenakih granica (tj. u jugoslavenskoj Republici

Sloveniji do 1991. godine, a nakon toga u neovisnoj dravi
Sloveniji). Odgovor: od kraja Prvog svjetskog rata u sluaju
maarske manjine, a u sluaju talijanske manjine od kraja
Drugog svjetskog rata, kada je Jugoslavija dobila novi odgov-
or na jadransko pitanje i povratila veliki dio onoga to je
izgubljeno u Rapallu. Drugim rijeima, ptica je opet letjela i
druga grupa ljudi je ostavljena na cjedilu pod pogrenom
pastelnom bojom, govorei pogrean jezik dok itaju jutarnje
novine. To je bila druga strana poslovinog novia. Kako
bilo, sjeam se da sam u to vrijeme razmiljala o tome kako su
ovi ljudi ivjeli u Sloveniji desetljeima. Njihova djeca, a u
nekim sluajevima i unuci, roeni su ovdje. Trebali bi se asi-
milirati, zar ne? Naravno, shvatila sam da, kao i ameriki fud-
bal, ovo je bio sutinski ameriki stav. Poto je ljubav tad bila
najvanija za mene, oprezno sam zadrala jezik za zubima.
Ispada da jedan koncept tako jednostavan kao to je kre-
tanje lei u osnovi ovih rijei migracija, otuenje, progon. U
mom linom iskustvu vezanom za migraciju, tlo je ostalo
nepomino, a moje tijelo se kretalo prvo iz San Francisca u
New York, gdje sam pohaala univerzitet, a onda iz New Yorka
u Sloveniju, gdje sam se udala. ire ameriko iskustvo migraci-
je je takoer ono u kojem zemlja stoji u mjestu, a tijela se
kreu, iako je pravac obino suprotan od mog naime, uobi-
ajen je ulazak tijela u Ameriku, za razliku od njihovog egzo-
dusa iz nje. Izgleda da kretanje, ta najosnovnija vjeba ljudske
volje, sa sobom nosi implicitnu obavezu koju ima tijelo dok
ga vri. U sluaju kretanja iz jedne zemlje u drugu, ta obaveza
je da se asimilira, da se uklopi, da se naui jezik i obiaji zem-
lje u koju se tijelo preselilo. Kada je, za razliku od moje privi-
legirane situacije, pobuda za migracijom neto krajnje nepri-
jatno ekonomske tekoe, politiko ugnjetavanje, etniko
ienje kretanje, ak i kretanje u bijegu, i dalje je in
odlune ljudske volje, tako da i ta implicitna obaveza i dalje
stoji. Ali ta je sa sluajevima kad tijelo ostaje u mjestu, a
zemlja se pokree? Biti lien kretanja je biti lien volje. To, u
nekom osnovnom smislu, znai biti nemoan. Da li i
nemoni, i oni u mjestu, imaju obavezu da se asimiliraju, da
se uklope?
Paradoks izmeu kretanja i njegovog odsustva je ono to
me fascinira i frustrira u vezi sa scenom koju sam donekle
proizvoljno definirala kao sredinju u Kosovelovom ivotu. To

90
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 91

je razlog to me ovaj naroiti trenutak u njegovom ivotu na-

stavlja i privlaiti i odbijati, kao dva suprotna pola magneta.
Privukli su me univerzalni aspekti Kosovelovog lika i iskustva
njegova mladost, taj divni drski izraz njegovog lica, enja
za prolim vremenima u njegovoj poeziji. Sitni detalji njegove
ivotne prie iako se ta itava pria tako potpuno razlikuje
od moje prizivaju me kao delikatne karike lananog mosta
podstiui me da preem kariku po kariku i kroim u inae
strano iskustvo. Oboje smo otili od kue u kolu mladi. Iako
odvojeni hiljadama milja i mnogim desetljeima, dijelili smo
isti nagon kad smo uli u malu sumornu sobu u udnom
velikom gradu: nagon da kaemo svojim majkama o tome.
Sjeam se vremena kad mi je, za godina na univerzitetu New
York bio siv i ugnjetavajui ubica svakog i svaeg. Budna
sam sanjala o toplom plavom nebu iznad San Francisca, isto
kao i Kosovel o onom iznad njegovog ljubljenog Krasa. Ali isto
tako, kad bih bila kod kue za vrijeme ljeta, jela sam se pod
ogranienjima mog proteklog djetinjstva odjednom visoko
cijenei neometanu slobodu tog bezlinog grada koji sam
ostavila za sobom. Kosovel, koji je napisao toliko mnogo sen-
timentalnih poasti Krasu, Tomaju, i svojoj majci, takoer je
napisao i ove jetke rijei jednog ljeta svojoj sestri Karmeli:
Savjetujem ti od srca: ne dolazi kui jer e se razoarati kao
jaitavu godinu osoba ivi meu strancima i sad bi mu kod
kue trebalo malo obzira. Znam taj osjeaj. Sjeam ga se.
Moda ga se svi sjeamo.
Ali ipak ipak Jednostavno ne mogu podijeliti iskustvo
otuenja koje se desilo u ivotu Sreka Kosovela 12. novem-
bra 1920. godine. Ne mogu ga namirisati. Ne mogu ga osjeti-
ti. Ne mogu prizvati osjeaje koje bih imala zurei kroz prozor
svoje sobe u New Yorku, zurei prema zapadu, prema kui,
prema svom proteklom djetinjstvu, prema ljudima koje vo-
lim, ljudima koji su moji. Ne mogu zamisliti ta bih osjeala
da mi je sve to bilo oduzeto, da sam morala dobiti vizu i prei
granicu da bih se vratila tamo. Ja jednostavno ne poznajem
otuenje. Ne posjedujem to iskustvo. Ne poznajem kolektiv-
no otuenje kad gubite zemlju, ljubav i istoriju, vjeru i ubje-
enja. Amerika ne poznaje takvo otuenje. Onaj slovenaki
entuzijast sa kojim sam razgovarala na zabavi morao bi prera-
diti svoju metaforu radi tanosti. Matino ameriko iskustvo
nije samo utakmica amerikog fudbala, to sporo gegajue
sticanje teritorije, to je utakmica koju smo gotovo iskljuivo

91
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 92

uvijek dobijali. Mi ne znamo ta znai izgubiti djeli ine, gle-

dati preko nevidljive ali vrste granice na nau odbaenu
brau. To nije iskustvo ispisano na naim kostima. Ono nije
sakriveno u naborima naih mozgova. Ono to je sakriveno u
naborima naih mozgova je iskustvo imigracije: kretanje
tijela. Amerikanci poznaju kretanje. Mi ga poznajemo veoma
dobro. Ali ne poznajemo njegovu antitezu. Mi ne znamo ta
znai biti nepomian i nemoan.

6.

Skoro deset godina nakon to sam dola u Sloveniju

uhvatila sam pogledom zastraujue obrise onoga to je Ko-
sovel mogao osjeati tog dana u novembru. To otkrovenje me
je stiglo jednog svjeeg septembarskog jutra kad je Amerika,
prvi put u svojoj zapamenoj istoriji, izgubila djeli ine.
Istina, teritorija koja je izgubljena tog dana rane jeseni u New
Yorku bi se mogla okarakterizirati kao virtualna teritorija dva
srebrenkasta protezna uda koja se izvijaju do neba ali ivoti
koji su izgubljeni tog dana i osjeanja koja su se razlila u na-
mueno postojanje bili su vie nego dovoljno stvarni.
Poinioci tog ina nisu imali dovoljno moi da ili promijene
bilans moi u svijetu ili da okupiraju teritoriju, da ne spomi-
njemo da joj nametnu svoj jezik, kulturu i volju. Bili su samo
dovoljno moni da je unite, ubiju njene stanovnike i rtvuju
sami sebe. To radei predstavili su Amerikancima jedan odre-
en, nepoznat osjeaj.
Upotrijebila sam frazu zastraujui obrisi da opiem ono to
sam vidjela ili osjetila tog dana. Izabrala sam tu frazu dje-
lomino da naznaim da, dok je Kosovelovo stanje otuenosti
bilo manje-vie stalno, moje je bilo trenutano: jedan utisak o tome
kako bi izgledalo biti istinski i kolektivno otuen. Ipak, rijei
zastraujui obrisi ne uspijevaju potpuno obuhvatiti osjeaj koji
je savladao mene, a pretpostavljam i mnoge druge tog dana. Taj
osjeaj je bio sve osim vizualnog. Nije doao izvana, nego
duboko iznutra, kao neki dugo potiskivani prvobitni strah. Kad
sam godinama prije toga prvi put zamislila Kosovela kako sjedi
pokraj svog krovnog prozora 12. novembra 1920. godine, mora
da sam ve naslutila unutranje bujanje ovih osjeaja jer sam ga
uvijek zamiljala bez vida, sa njegovim naoalama koje su
beskorisno leale na prozorskom pragu pored njega. Uvijek sam
ga zamiljala kako zuri, slijep i golih oiju, u pravcu svoga

92
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 93

doma. Tog dana, kako sam ja zurila slijepa i golih oiju u pravcu
moga doma, osjetila sam kako mi se neto grozno podie u
stomaku. Punilo je moje nozdrve gadnim smradom konanosti,
nepovrata. Tutnjalo je u mojim uima. To je bio onaj zastra-
ujui zvuk haosa koji je Kosovel osjetio u i oko sebe, haos koji
mora nauiti da preivi. Amerikanci, a i ja kao jedna od njih,
dugo su uzimali zdravo za gotovo to to ive u blaenom mje-
stu, udaljenom od ludosti rata i nemoi i otuenja. Mi ivimo
na sigurnom, daleko od haosa. Mi bismo emfatino porekli da
ivimo samo djeli ine od granice iza koje sve ljubav, ubjee-
nja, vjera i istorija gubi znaenje. Mi bismo insistirali na tome
da nas dva velika okeana razdvajaju od te granice. Ili bismo
barem tako mislili prije tog septembarskog jutra.
Narednih dana okrenula sam se Kosovelu u nadi da u
pronai neku vrstu utjehe. Traila sam protuotrov za haos u
radu mladog pjesnika, iji je ivot bio progutan njime. Ali
nisam nala ni utjehu ni lijek. Stalno sam se iznova saplitala o
stihove koji su izgledali kao da su potekli iz samog dotinog
dogaaja. Stihovi, strofe i itave pjesme su me snano vukle
ka stranici. Dva stiha jedne pjesme Nae suze se gue u dimu.
Due proklinju u gorkom oaju, i jedan stih druge pjesme,
Ljudi su se skupljali da bi izbjegli da zgrade padnu na njih. I
itava pjesma pod naslovom Nae oi:

Nae oi su bile preplavljene

goruom lavom.
I siva praina
cementnih tornjeva
je spalila nae usne.

Kao drvee koje gori

oslanjali smo se
na novi dan.

Samo to nije bilo novog dana. Bio je stari dan ije su vari-
jacije ponavljane iznova kroz ljudsku istoriju. eljeli smo mi-
sliti da je naa patnja jedinstvena, ali ona to nije bila. Na-
posljetku nekoliko dravnih intelektualaca se uhvatilo za kli-
mava ala nade. Oni su dali vanost injenici da su savremeni
Amerikanci napokon utajui i vritei uvueni u istoriju, u
iskustvo koje je tako uobiajeno za ostatak svijeta da treba
samo nasumice prelistati zbirku poezije slovenakog pjesnika

93
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 94

da bi se pronalo nekoliko prilino specifinih opisa za to. Ali,

oni su se nadali da bi neto dobro moglo proizai iz ovoga:
poveano suosjeanje sa sudbinom onih dalekih drugih. Naa-
lost, najprirodnija reakcija na prvi tutanj haosa u uima, na taj
gadni smrad, na oi preplavljene goruom lavom upravo je
suprotna. Ona nije da se zagrle svi Kosoveli u naim rukama i
da im njeno apuemo uvjerenja: ajde, ajde, sad kad razu-
mijemo ovo iskustvo, neemo dozvoliti da iko ikad vie proe
kroz to. Najprirodnija reakcija je da se okrenete od haosa i, ako
imate snagu odlune ljudske radnje kretanja da se to je vie
mogue distancirate od haosa. Zatvorite granice, naoruate
vojnike, bacite bombe, ako je potrebno, sve vrijeme ponavlja-
jui mantru: neemo dozvoliti haosu da ue ikad vie. Neemo
mu dozvoliti da zapljusne nae obale. Zadraemo tu granicu
izmeu duevnog zdravlja i ludosti daleko od nas: ne djeli
ine daleko od nas, nego miljama i miljama i miljama.

7.

Nekoliko mjeseci nakon tog septembarskog jutra proitala

sam rijei pisca dnevnika u dodatku Slovenake subote. Pomalo
sam poznavala ovjeka koji je to pisao, bio je to jedan ekscen-
trini komiar. U svojoj reakciji na sve zagrijaniju polemiku o
razmjerama amerike odgovornosti za ire uzroke koji su izaz-
vali dogaaje tog septembarskog dana i odgovarajui moralni
odgovor Evrope na njih, napisao je neto tipa da on ne moe,
kao prvo, suosjeati sa graanima najbogatije i najmonije
drave na svijetu. Iako mi je ovaj osjeaj bio odvratan, jer mi se
ini da bi osoba, suoena s izborom da izgori nasmrt ili skoi sa
stotog sprata, ipak trebalo da zaslui suosjeanje, bez obzira na
prihod ili nacionalnost ipak je otkrio istinu koja se rijetko
priznaje. Suosjeanje ima tu tendenciju da se umanjuje kako
prelazi granice, a najsirovija i najzapaljenija granica u svijetu
danas je ona koja se stalno mijenja, izmeu onih koji posjedu-
ju mo, kretanje i bogatstvo, i onih koji to nemaju.
Ipak, doi do tako deprimirajueg zakljuka u svojim ra-
zmiljanjima o Kosovelu ini mi se nepodnoljivim. U potra-
zi za razumijevanjem pronala sam zlodunu otuenost. U po-
trazi sa suosjeanjem pronala sam samo elju za pojedinanim
opstankom po bilo koju moralnu cijenu. U potrazi za zajed-
nikim stajalitem, pronala sam dva vjeno suprotstavljena
tabora: one koji imaju kretanje i mo, i one koji nemaju. to

94
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 95

je jo gore, Kosovel i ja bismo se, zbog proizvoljnosti datuma

i mjesta naih roenja, uvijek nali u razliitim taborima i
gledali jedno drugo preko sirove i zapaljene granice. Na pret-
hodnim stranicama priznala sam da nemam odgovarajui
sklop da se suoim sa hladnom vjenosti krakih peina. Pre-
vie sam amerika moda, previe optimistina. Bojim se smrti
i haosa vie nego to to elim priznati. Zato u dozvoliti sebi
da nastavim jo malo svoju potragu za suosjeanjem i razu-
mijevanjem pa ak i za radosti i nadom u Kosovelovoj
prii. Jo jednom u se okrenuti ivotu prognanika u mjestu.
Sad vie nego ikada mi je potreban njegov recept za preivlja-
vanje haosa. Nerado sam nauila da se haos ne moe zauvijek
drati skriven. Znam da je on uvijek tu negdje, lebdi na ivici
ak i najtieg sela, vreba i u najpredvidivijoj rutini.
udno je, ali me Kosovel nije razoarao. Kao usamljeno
svjetlo na prozoru, on nudi zraak nade koji osvjetljuje, inae,
zatamnjeni pejza. To se ini udnim jer su, nakon te porazne
tragedije gubitka svog sela u esnaestoj godini, uslijedile mno-
go vee tragedije. Nakon sporazuma u Rapallu faistika vlada
Italije je otpoela program italijaniziranja Krasa i nametanja
asimilacije njegovim slavenskim stanovnicima. Kao rezultat
toga Kosovelov otac, kao upravitelj slovenake osnovne kole,
izgubio je i svoj posao i mjesto stanovanja na premisama
kole. A onda, rane 1926. godine desilo se ono to je sigurno
bila najvea porodina tragedija od svih. Sreko Kosovel se
razbolio u Ljubljani. Ope uvjerenje je bilo da ga je uhvatila
prehlada dok je ekao voz na peronu da bi stigao na preda-
vanje o umjetnosti i proleterijatu, za koje je bio bio predloen
da da uvod. Kad je izgledalo da je najgore prolo, 24. marta,
napisao je svojoj porodici: Proveo sam roendan u krevetu, iako
sam ustao kad je neko doao pogodite ko? dr. ibej iz Minhena
sa paketiem lijekova i pisama od Karmele. Da samo znate kako
sam bio sretan Juer sam bio u talijanskom konzulatu da dobi-
jem vizu za dolazak kui; nije bilo problema ali sljedei put
moram donijeti dokaz da moji roditelji stvarno ive tamo Tom
prilikom je Kosovel uspio, bez obzira na smrtnu fiziku slabost
i birokratske zahtjeve talijanske drave, da stigne kui u Tomaj
za uskrnje praznike. Ali, nije uspio da se oporavi od svoje
bolesti. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, 27. maja 1926.
godine. Roendan koji je proslavio u iznajmljenoj sobi u
Ljubljani sa dr. ibejom i paketiem lijekova i sestrinim pismi-
ma bio je njegov dvadeset drugi roendan. Takoer i zadnji.

95
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 96

Jedna razumna osoba bi mogla upitati gdje je nada u tako

kratkom i tunom postojanju? Gdje je radost? Nada, kao ta-
kva, moe se pronai u transcendentnosti ovog mladia u ba
ovim ogranienjima koja mu je ivot nametnuo. Kao mnogi
studenti tada i sada, Kosovel je elio putovati, proiriti svoje
vidike, kretati svoje tijelo preko nepomine zemlje. esto je
izraavao udnju da se pridrui Karmeli u Minhenu, da posjeti
Pariz i Be i ostale glavne gradove Evrope. Ali, najdalje dokle
je stigao od kue je bio Beograd. Vrijeme je, meutim, ispalo
mnogo okrutnije nego ogranienja udaljenosti i granica, rata
i siromatva. Vrijeme dvadeset dvije godine, dva mjeseca i
devet dana je ispalo najsuroviji zapovjednik od svih. Ali,
ipak, zbog bogatstva svojih unutarnjih putovanja, mladi pje-
snik je uspio prkositi vremenu i prostoru. Moe se takoer
tvrditi da je nadmudrio samu smrt i postao besmrtan. Jer, za
nekoliko zadnjih godina njegovog ivota, od osamnaeste do
dvadeset druge, Kosovel je napisao vie od hiljadu pjesama.
Takoer je napisao i nekoliko stotina proznih djela lirskih
komada, knjievne kritike, eseja i skeeva i dovoljno biljeki
i pisama i zapisa u dnevnik da napuni nekoliko krupnih to-
mova. Za manje od pola desetljea pisao je u tri modernistika
idioma koja e dominirati poezijom itavog 20. stoljea.
Slavio je Kras stilom potinjenosti jednog impresioniste. Pso-
vao je protiv nepravde poslijeratnih teritorijalnih sporazuma,
neprilika proleterijata i korumpiranosti Evrope u svojim
ekspresionistikim pjesmama. Njegov futuristiki rad ispu-
njen matematikim simbolima i raznim slogovima i bez jed-
nostavne rime ga je uinio posthumnom knjievnom senzaci-
jom slovenake neoavangarde u kasnim ezdesetim. Bila je to
prava senzacija i nakon etrdeset godina od njegove smrti!
Svojom poezijom Kosovel je povukao potez koji vie nego
zasluuje da se svrsta u raskid sa realistikim predstavama isto-
rije i vremena u 20. stoljeu. Njegovo pisano djelo, stvoreno u
mladalakoj sranosti, postalo je ivot samo za sebe. Mali dio
tog rada, ne vie od etrdeset pjesama, objavljen je dok je to
mlado srce jo kucalo. Ostatak je izaao tokom desetljea, deset-
ljea koja bi pokrila prirodno kreativno ivotno razdoblje jed-
nog izuzetnog umjetnika. Ali, umjesto da bude diktiran od
strane ivog i diueg stvaraoca, idiosinkrazijski ritam izdava-
tva su odredili razni prijatelji i urednici koji su preuzeli zadatak
da sortiraju ogromnu koliinu neobraenih i neporedanih stra-
nica. Na neki udnovat nain ovo postepeno gomilanje (prva

96
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 97

zbirka 1927. godine, druga 1931. godine, prva sabrana djela 1946.
godine, druga 1964, futuristiki tom pod naslovom Integrali
1968. godine, jo jedan tom futuristike poezije 1974. godine,
proza, pisma i biljeke 1977. godine) mnogo je blie normal-
nom ablonu umjetnikog stvaranja prekinutog s vremena na
vrijeme duim nastupom pieve blokade nego plodnom in-
tenzitetu etverogodinjeg perioda koji je prethodio autorovoj
iznenadnoj smrti. Samo njegovo djelo kao da se pretvorilo u
onog oronulog stogodinjaka koji uiva provodei sate pod
smokvinim drvetom u sunanom dvoritu Krasa, sjeajui se sa
zadovoljstvom stoljea istorijskog i kreativnog metea.
Ali ve ujem porugu iz galerije realista. Djelo, uistinu,
nije ivot. Ono nikada ne moe biti ivot. Sreko Kosovel je
umro 1926. godine i taka. Pjesnik je moda nadmudrio smrt,
ali ovjek nije, a umjetnost moe samo utjeiti ive. Gdje je
onda radost u tome? Radost se moe nai, kao to to uvijek i
mora biti, u ivotu koliko god da je on skraen. Savremeni
Slovenci, za razliku od njihovih amerikih kolega, obdareni su
sklopovima koji su skloni pesimizmu i hladnoj vjenosti
peina. Kao rezultat toga, oni vie vole da su poetske legende
tragine i tako imaju tu tendenciju da posmatraju Kosovelov
kratki ivot kao pukog, neophodnog prethodnika njegove
rane smrti. Najei pridjev koji se koristi da se opie njegov
rad je proroki, kao da je on znao ta dolazi i kao da se sve u
njegovom ivotu kalemilo neizbjeno prema tom definira-
juem trenutku. Ne moe se porei da su Kosovelova poezija i
pisma vie nego obilato poprskana referencama vezanim za
smrt. Nekad su ove reference iznenaujue: naprimjer, u pi-
smu gdje poistovjeuje arobni enstveni smijeh prijateljice sa
srebrenim zvonima koja zvone pored lea mladia. Nekad su
srceparajue u svojoj djetinjastoj izravnosti: naprimjer, u pje-
smi Ne, ne elim jo da umrem:

Ne, ne elim jo da umrem,

dok imam oca, i majku,
sestre i brau,
dragu i prijatelje

Ne, ne elim jo da umrem,

dok jo zlatno sunce sija
i mladi prolaze kraj mene
i ciljevi ivota lee preda mnom

97
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 98

Bez sumnje je iskuenje itati ove rijei kao da su pro-

roanske, protumaiti njegovu ranu smrt kao predodreenu.
Ali ona to nije bila. Kosovelov ivot, kao i svaki drugi, bio je
sastavljen od nizova trenutaka od kojih je svaki sadravao,
ako ne beskrajne, onda itav niz mogunosti. Nije neizbjeno
vodio ka haosu i smrti nita vie nego bilo iji drugi ivot. Iz
ovog razloga vie me privlae komadi njegovog djela koji
sadre mladalaku veselost, kojoj sam se toliko divila na nje-
govoj slici, nego oni koji postaju lirini o smrti. U istom pi-
smu u kojem poredi smijeh mlade ene sa pogrebnim zvoni-
ma, on pie o talijanskoj djevojci koju je primijetio na raspus-
tu u Krasu. Nakon svih Kosovelovih ogorenih primjedbi o
talijanskim okupatorima i birokratama, gnusnim cenzuri i
idiotskim carabinieri koji upiru svoje puke sa zvonika Crkve
Svetog Petra i Pavla u Tomaju, moe se samo sa uenjem
proitati da je mlada djevojka bila lijepa kao esnaestogodinja
Bogorodica. tavie, on tvrdi, da je romantiar (a ne impre-
sionista/ekspresionista/futurista, to mi znamo da je bio), oteo
bi djevojku i odveo sa sobom. Tako je lijepa bila, pie lakomi-
sleni djeak sav sretan, prije nego to zakljui da Talijani
uopte i nisu tako loi.
ivot je udan i vrijedan zapaanja i pun iznenaenja i
veselih i uasnih. Da je Kosovel propustio predavanje o umjet-
nosti i proleterijatu, i umjesto toga oteo esnaestogodinju
Bogorodicu, moda ne bi umro nevin. Moda je mogao poiv-
jeti da postane onaj stogodinjak pod smokvinim drvetom
koji se blago smije dok se sjea svoje morbidne mladalake
opsjednutosti smru. Moda bi se sjeao stoljea koje je ispun-
jeno ne samo istorijskim i kreativnim meteom, nego i podm-
latkom slovenako-talijanske djece. udni susreti kao to je
Kosovelov sa mladom talijanskom ljepoticom imaju mogu-
nost da preusmjere predvidivi pravac ivota. O ovome go-
vorim iz iskustva sopstvenog ivota koji je tako preusmjeren.
Kosovelov ivot a moda ovdje i jeste izvor njegovog
neumirueg odjeka nudi nam nadu i jednu vrstu udesne
radosti ba zbog ovog apsurdnog odmravanja njegove prie i
same istorije. Kako je mladi Sreko, sjedei naputen na svojoj
stolici u iznajmljenoj sobi u Ljubljani, mogao predvidjeti da
e ta velika ptica grabljivica, sa tankom tamnom niti
uhvaenom u svom kljunu, letjeti opet i iznova iznad njegove
domovine? Da e ne samo Tomaj prei iz faistikih talijan-
skih u komunistike jugoslavenske ruke nakon jo jednog

98
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 99

evropskog rata, nego da e se jednog dana, nakon jugoslaven-

skog rata, nai u neovisnoj slovenakoj dravi? Kako je mogao
predvidjeti sopstvenu smrt i zamisliti da e etrdeset godina
nakon nje poetske zabiljeke koje je krabao po papirima
izmeu asova slaviti gomila divljookih disidenata u baru u
centru Ljubljane? Disidenata koji koriste svoju umjetnost da
protestiraju upravo protiv onakve proleterske vlade kakvu je
Kosovelova umjetnost predviala sa takvim arom? Kako je
mogao sanjati da e njegovo prezime jednog dana biti pretvo-
reno u rije kosovelstvo koja e se koristiti za opis jalove lje-
pote Krasa? Nemogue! Ali, ipak istinito. A mi, naravno,
nismo nita manje slijepi za mogunosti koje lee pred nama.
Kao Kosovelovi majka i otac, koji nisu imali pojma da je nji-
hovo zadnje dijete roeno u 622. godini 636-godinje vla-
davine Habzburgovaca, mi takoer ne moemo znati gdje smo
smjeteni u istoriji. Ne moemo sa sigurnou znati da li je
ono septembarsko jutro oznailo kraj jedne ere ili poetak
druge. Koliko god neki dogaaji mogu izgledati proroanski,
ono to budunost sadri ostaje nedostino, a u tekim vre-
menima ima i neke utjehe u tome.
Konano, kretanje i ba ta namjernost kretanja je pre-
cijenjeno. Ono reducira istoriju na puku trajektoriju. Ono
reducira ivot na luk izmeu roenja i smrti od kojeg se ne
moe pobjei. Ustvari, veliki dio kretanja i radnje i volje za
moi predstavlja nita vie do uzaludne napore da se odgurne
haos, da se pobjegne od hladne vjenosti peina. Ali, visoka
cijena se plaa za izvjesnost kretanja. S kretanjem rtvujemo
skoro beskrajne mogunosti ugraene u svaki nepomini tre-
nutak. Sa radnjom gubimo bogatu i suptilnu raznolikost osje-
anja koja idu uz neodlunost i nemo: osjeanja kao to su
ambivalencija, udnja, melanholija. To je neto poput razlike
izmeu jurnjave autom u punoj brzini pored rijei Dua mi
se veseli ko da je pjana od terana i stvarnog pijanstva od te-
rana, kad vam se dua veseli, a zvijezde obru na tamnom
nonom nebu. ivot se moe duboko osjetiti samo u njego-
vom nepominim trenucima. Da li ovi trenuci skupa ine
puni ivot oronulog starca koji se odmara u sunanom dvo-
ritu Krasa ili kratki ivot ovjeka koji je nestao u svojim
najboljim godinama zbog obine prehlade, nije, na kraju,
poenta prie. Jer, bez ovih trenutaka, itavo postojanje gubi
smisao. Samo sjedei na prozoru i slijepo zurei u prostor
moete osjetiti uasni unutarnji naboj melanholije i gubitka.

99
08 Erica Johnson 5/8/05 11:52 AM Page 100

Samo razmiljanjem o neem hitrom i lijepom moe se gor-

ina neprijateljstva istopiti u predivan san o ljubavi. Samo u
najmirnijim trenucima, zastajui na ivici sela da bi vas po-
zdravilo uzdrhtalo borovo drvo, traei usamljeno svjetlo u
crnilu, prognana dua moe konano doi kui.

100
09 Francis Jones 5/8/05 11:53 AM Page 101

Francis Jones
Preveo Rusmir
ETIKA, ESTETIKA I DCISION Mahmutehaji

Knjievno prevoenje u ratovima

za jugoslavensko nasljedstvo
Uvod
U posljednjih petnaestak godina 20. stoljea dogodile su
se izuzetno brze i korjenite promjene u evropskom politikom
prostoru. Najrazornije od tih promjena bile su one u bivoj
Jugoslaviji. Tu je skup krajnjih nacionalistikih zahtjeva i
okrutnih antisecesionistikih pohoda uzrokovao smrt etvr-
tine miliona ljudi i progon mnogo veeg broja. Neizbjeno
nasilno iscrtavanje politikih granica u prostoru bive Jugo-
slavije u 1990. godinama zbivalo se s jednako okrutnim po-
stavljanjem kulturnih mea tok koji je esto pokretan etni-
ki iskljuivim nacionalizmima koji su pokuavali iskoritavati
sve sadraje kulture radi vee slave naroda. Ali, kulturne gra-
nice nisu samo zamisli one prolaze kroz ljude. Tako, mnogi
bivi Jugoslaveni nali su svoj sloeni i viestruko ukorijenjeni
identitet ugonjen u okrutnu jednoetniku luaku koulju, ili
su nali svoje kulturne i osobne lojalnosti bolno razdijeljene.
Pa ipak, kako ti ratovi sada poinju uzmicati u prolost, a nove
granice bivaju prihvaene kao zajamene, postoje postupna
ali sve snanija nastojanja da se ponovno izgradi povjerenje i
opet otvore crte kulturne razmjene meu dravama i zajedni-
cama u tom podruju.
Prije sredine 1980. godina Jugoslavija je bila dobro poznata
u svijetu po svojoj plodnoj knjievnosti, koja je glavninu svo-
je moi crpila iz razliitosti kulturnih, historijskih i jezikih
korijena to su je hranili. Ali, knjievnosti na jezicima u bivoj
Jugoslaviji nisu znaajnije itane izvan tog podruja pa ak
ni na najvie govorenom grozdu dijalekata koji je bio poznat
kao srpsko-hrvatski a koji sada nazivam bosanskim/hrvat-
skim/srpskim. To znai da je knjievni prevoditelj igrao, i da jo
igra, vanu ulogu u prenoenju te knjievnosti irem svijetu.
Ali, knjievni prevoditelji nisu samo tekstovni prenosi-
telji: oni su i pojedinci sa svojim povezanostima, lojalnosti-
ma i politiko/drutvenim ideologijama. Tako, prevoditelji iz

101
09 Francis Jones 5/8/05 11:53 AM Page 102

knjievnosti bive Jugoslavije nisu bili otporni na raspara-

vanje kulturnih i osobnih lojalnosti, na potrebu za drutveno-
politikim povjerenjem i na injenicu vrstih etikih izbora s
kojima su se graani tog podruja morali suoiti. Zapravo, jez-
gra ovog lanka je prouavanje u kojem se istrauje kako ta
pitanja utjeu na djelovanja, stanja miljenja i racionalizira-
nja nekog knjievnog prevoditelja izvan bosanskog/hrvat-
skog/srpskog jezika u toku ratova za jugoslavensko naslijee i
njegove posljedice. Iako je sa stanovita prevoenja bilo mno-
go novih rasprava o drutveno-etikim sadrajima knjievnog
prevoenja (npr., Venuti, 1995., 1998.; Pym, 1997.; Von Flo-
tow, 1997.; Zauberga, 2000.; Davis, 2001.; Munday, 2001.:
126-160), glavna usredsrijeenost je na pitanju kako prevo-
ditelji preobliavaju tekst. Ali, drutveno djelovanje knjiev-
nih prevoditelja esto nije samo tekstovno. Ono moe uklju-
ivati predstavljanje izvornih pisaca i njihove kulture npr.,
radei s izvornim piscem i dostavljaima u izvornom jeziku,
piui prevoditeljeve uvode, pregovarajui s izdavaima, raspo-
reujui itanja itd. (Jones, 2000.). Pa ipak, bilo je prilino ma-
lo rasprava uenjaka koji se bave prevoenjem o drutveno-
etikim poelima koja podupiru knjievno prevoenje i kao
tekstovni i vantekstovni pothvat (Pym, Zauberga, Ibid.), naro-
ito s obzirom na to kako oni mogu utjecati na ive prevodite-
lje koji pokuavaju ploviti u zbiljnim drutvenim okolnostima.

Pozadina: knjievnost, kultura

i ratovi za jugoslavensko naslijee

Valja zapoeti slikom kljunih knjievnih/kulturnih

iskaza jugoslavenskog raspada, budui da su ratovi 1990. godi-
na u ex-jugoslavenskom podruju bili i kulturni ratovi, gdje su
kulturna pitanja utjecala i na etno-politike ciljeve i prisiljena
na sluenje njima. Glavni cilj najekstremnijih nacionalizama
u tim ratovima bio je kulturna prevlast u njegovoj krajnosti,
koja je primala oblik kulturocida, to je izraavano u minira-
nju damija i crkava druge strane, pa ak i hotiminom
unitavanju cijelih historijskih jezgri gradova. S druge strane,
to znai da su borbu za opstanak pred nacionalistikom agre-
sijom (zbiljnom ili tako shvaanom) svi sudionici u sukobu
smatrali i borbom za kulturni opstanak.
Ti ratovi bili su djelomino i knjievni, prvo, zato to su
knjievnost i nacionalizam esto tijesno isprepleteni to je

102
09 Francis Jones 5/8/05 11:53 AM Page 103

pojava koja ni na koji nain nije naroita za bivu Jugoslaviju.

Tako, u knjievnosti su neki od korijena nacionalizma kosov-
ska legenda je, recimo, knjievna pojava. S druge strane, ko-
ritenje knjievnosti esto je igralo presudnu ulogu u postupku
oblikovanja etno-nacionalnog identiteta pravljenjem pseudo-
historija koje stvaraju ili ojaavaju nacionalne mitologije
(Hudson, osobna veza; cf. Banac, 2002.). Tako, to to Banac zo-
ve konstrukcijom izopaene i patvorene prolosti naciona-
listike ideologije, s njezinim naglaskom na trajanju stradanja i
izbavljenja, lojalnosti i izdaje omogueno je i ojaano u slua-
ju Srbije (da nastavimo raniji primjer) prilogom kosovske epike.
U svakom sluaju, knjievnost, kao kljuni sadraj kulture, neiz-
bjeno postaje ocrtana u svakom proizvedenom sukobu kul-
tura, kakvi su ti proizvedeni prije i tokom raspada Jugoslavije.
Nadalje, knjievne linosti duboko su upletene u najnovi-
je provale ekstremnog nacionalizma. Jedan od kljunih ini-
telja koji je pripremio raspad Jugoslavije dajui vanost nacio-
nalistikom partikularizmu bio je nacrt Memoranduma Srpske
akademije iz 1986. godine s piscem Dobricom osiem kao
glavnim pokretaem; i dvojica od neasnog trojstva srpskih
etnikih voa u ratu protiv Bosne od 1992. do 1995. godine
(Radovan Karadi i Nikola Koljevi) bili su pjesnik s objavlje-
nim knjigama i profesor knjievnosti. To je dovelo do naro-
ito neugodnog paradoksa stvaratelja kulture koji potiu kul-
turocid. Tako, Karadi i Koljevi nisu, nareivanjem 1992.
godine da zapaljivim granatama budu bombardirani Nacio-
nalna i univerzitetska biblioteka i Orijentalni institut u Sa-
rajevu, toliko pokuavali da nametnu svoju knjievnost dru-
gim, ve su vodili unitavanje cijele knjievnosti, ukljuujui
i svoju srpsku knjievnost koja je uvana u Nacionalnoj i
univerzitetskoj biblioteci. Tek u novije vrijeme, naroito na-
kon nametanja mirovnog ugovora, te smrti i odstranjivanja
arhi-nacionalista Tumana i Miloevia, ima znakova da se
nacionalistiki val (barem u njegovom najekstremnijem obli-
ku: cf. Cigar, 2001.) poinje stiavati na politikoj razini; a gla-
sovi koji pozivaju na kulturnu saradnju preko i unutar novih
granica postaju sve prisutniji i prihvatljiviji. Pa ipak, i pored
najboljih nastojanja odane i rastue manjine, na onim terito-
rijama koje su pod vlau ekstremnih nacionalistikih reima
jo je dug put koji treba prei prije nego to tolerancija drugih
etno-kulturnih skupina i njihovih svjetonazora postane prav-
ilo umjesto izuzetak u stanovnitvu kao cjelini.

103