ARISTOTEL

IVOT

Aristotel je roden u gradu Stagiri na poluotoku Halkidici 384. pr. Kr

Otac mu je bio osobni lijecnik na dvoru makedonskog kralja Aminta u Peli i Aristotel
svoju zivotnu sudbinu vezuje uz makedonsku misao i dinastiju. Rano je izgubio roditelje i
kad mu je bilo 18 godina, jedan rodak ga salje u Atenu u Platonovu Akademiju u kojoj je
proveo oko 20 godina, do Platonove smrti.

To je njegov prvi boravak u Ateni. Platonova metafizika i religiozna ucenja trajno su

utjecala na njega.

Nakon Platonove smrti 347. odlazi Aristotel u Asos i Mitilenu, s jos nekim clanovima
Akademije i kod drzavnika Hermije osniva neku vrstu nastavka Skole. Hermija je
osnovao zasebnu drzavu na maloazijskoj obali, uzivajuci podrsku Makedonaca, s idejom
da okupi Grke kako bi se lakse odupirao Perzijancima.

Tu je Aristotel proveo tri godine, Hermija je bio uhvacen od Perzijanaca i ubijen (na kriz
razapet), Aristotel je morao pobjeci. Proveo je jos neko vrijeme u Mitileni na otoku
Lesbosu, gdje je susreo svoga kasnijeg nasljednika, Teofrasta, koji ce kasnije postati
naslavniji Aristotelov ucenik .

UCITELJ ALEKSANDRA VELIKOG

Tu ga zatece poziv makedonskog kralja Filipa da dode na dvor i preuzme odgoj njegova
13-godisnjeg sina Aleksandra (kasnije Aleksandr Veliki).

LICEJ i PERIPATETICARI (Aristotelovci)

Kad je Aleksandar stupio na vlast, odlazi Aristotel drugi put u Atenu i ondje 335. osniva
svoju skolu, LICEJ (Likeion) nazvanu tako po Apolonu Likeionu, jer je bila u blizini
njegova hrama. Bila je slicna Akademiji, kao religiozna kultna zajednica u cast
Muzama. Kasnije je nazvana i peripatetickom skolom - periphatos, po obicaju da
raspravljaju setajuci ; setnja, hodanje). Vjerojatno taj naziv potjece (kao i kod drugih
Skola: Akademije, Likeiona, Stoe ili Keposa) od imena mjesta, nekog natkrivenog
hodnika ili predvorja koje se nalazilo u blizini Liceja.

Tih posljednjih 13 godina ivota i rada u koli njegovo je filozofski najplodnije razdoblje
iz kojeg su i njegova sauvana djela. Aristotel je drao dvije vrste predavanja (ezoterina,
jutarnja za uenike, i egzoterina, popodnevna za iroku publiku), a sauvana djela su
najvjerojatnije biljeke za ili s jutarnjih predavanja, esto samo nabaenih problema i
nedoraene za objavljivanje.
Nakon Aleksandrove smrti 323. g. Aristotelovo posljednje putovanje bilo je iz Atene u
Halkidu, na otoku Eubeji, gdje je njegova majka imala kuu.

Umro je oko godinu dana poslije, 322. pr. Kr., od nekih eluanih tegoba.

DJELA

Aristotelovi spisi nastali su u 3 glavna razdoblja njegova ivota:

1) u periodu bliske povezanosti sa Platonom

2) u godinama djelovanja u Asosu i Mitileni,

3) u periodu kada je rukovodio licejom u Ateni

Periodu bliske povezanosti sa Platonom pripada dijalog Eudem ili O dui u kome
Aristotel zastupa Platonovo uenje o sjeanju i sadgledavanju ideja u prethodnom ivotu
due ( ivot odvojen od tijela jest prirodno stanje due). Spis Protreptik takoder spada u
ovo razdoblje Aristotelovog razvoja. U ovom spisu Aristotel naglasava bezvrijednost
zemaljskih dobara, a ovaj zivot prikazuje kao smrt ili grobnicu due.

Periodu u godinama djelovanja i Asosu i Mitileni pripada djelo O filozofiji, prvi nacrt
Metafizike, Eudemova etika, Politika, O nebu, O nastajanju i propadanaju.

Najvazniji -- > Treci period djelovanja u Liceju dijeli se na razliite spise :

a) Logicki spisi (Organon)

b) Spisi koji obrauju ontoloku problematiku (Aristotelova prva filozofija) skupljeni

su pod nazivom Metafizika (gr. ta meta ta fizika ono to je iza fizike)

c) Radovi o filozofiji prirode i psihologije - (Fizika, O hodu zivotinja, O kretanju

zivotinja, O raanju ivotinja)

d) Eticki i politicki spisi - Velika etika, Nikomahova etika, Politika,

e) Spisi o estetici, povijesti i knjievnosti - Retorika, zbornik Didaskalija.

Aristotel je, za razliku od Platona koji takoer saimlje dotadanja filozofska iskustva,
sistematian mislilac. Njegovi spisi (za razliku od Platonovih dijaloga u kojima se
filozofska tematika ispreplie) obrauju svaki svoje podruje filozofije.

Od Aristotelovih nam je djela ostala tek treina. Ostatak je izgubljen. Sauvano je 30

knjiga ili oko 2000 dananjih stranica. Napisao je i objavio mnoge spise za ire
itateljstvo, koje je nazivao "ezoterinim", u knjievnom obliku svojstvenu njegovu
dobu: pjesme, pisma, oglede i dijaloge. Govorilo se kako su prelijepo napisani. Osim
nekoliko fragmenata, sve je to izgubljeno. Znamo da je postojalo jer su o tim tekstovima
pisali i drugi.

Prema predaji, Teofrast je nakon Aristotelove smrti naslijedio sve to je uitelj napisao.

Napokon ih je uredio i objavio Andronik s Rodosa, posljednji predstojnik Liceja.

PODJELA FILOZOFIJE

Aristotel dijeli filozofiju na :

1) TEORIJSKU - a) fizika ili filozofija prirode koja se bavi materijalnim predmetima,

b)matematika - bavi se onim nepokretnim ali neodvojenim od materije, c) metafizika-
bavi se onim odvojenim i nepokretnim

2) PRAKTICNU filozofiju - politicka nauka i etika

3) POETICKU filozofiju - teorija umjetnosti

SUPSTANCIJA - POJEDINANA STVAR

Za Aristotela postoje samo pojedinane stvari - nema druge zbilje pored ove koja je
jedinstvo opceg i pojedinacnog, biti i pojave. Bit i pojava, opce i pojedinacno neodvojivi
su.

PRVA DATOST, PRVA SUPSTANCIJA jest ova tu pojedinacna tjelesno - osjetilna

supstancija: bas ovaj tu covjek. U svakoj pojedinacnoj stvari Aristotel pojmovnom
analizom razlikuje TVAR I OBLIK.

TVAR - (materija, potencija) (gradja, materijal) jest pasivna mogucnost, potencija za

usavrsavanje sto postaje zbiljskim, aktualnim kada se oblikuje, kada poprimi oblik, tj
formu.

OBLIK - ( forma, akt) je ona bit po kojoj nesto jest to sto jest, svrha, znacenje.

STVAR je oblikovana tvar tj upravo stvar. Covjek je dusa i tijelo : dusa je oblik tijela,
unutrasnje nacelo zivota, njegova svrha. Prijelaz iz tvari u oblik, iz mogucnosti
(potencije) u cin (akt) , iz mogucnosti u zbilju jest kretanje.

Citav svijet je hijerarhija oblika, odnosno vjecno kretanje i razvoj. Sve zbivanje u svijetu
i svaka tvar imaju svoju svrhu kao jedan od svojih uzroka. Te uzroke istrazuje prva
filozofija, tj metafizika.

Problematika supstancije- Materija i forma

HILEMORFISTIKI SPOJ- Svako bie sastavljeno je od MATERIJE i FORME

Sto je supstancija opcenito? - Materija je konstitutivno pocelo osjetne stvarnosti jer sluzi
kao "supstrat" (podloga) formi - drvo je podloga formi namjestaja. Ako odbacimo
materiju, odbaciti cemo sve osjetne stvari.

Materija je potencijalnost i moze se aktuirati i postati nesto odredjeno samo ako primi
odredjenje po nekoj formi.

Materija je "potencija", tj. "potencijalnost" u smislu da je spsobna primiti formu (drvo je

potencija za mnoge oblike namjestaja.)

Forma kao pocelo odredjuje, aktuira,ostvaruje materiju

- sacinjava ono "sto svaka stvar jest, bit ( esenciju ). Supstancija je "ono sto je bit stvari".
Forma je "akt", "aktualnost".

Akt ima prednost i superiornost nad potencijom. Potencija se jedino moze spoznati u
odnosu akta i potencije. Stoga je akt uvjet i svrha potencijalnosti koja se realizira samo
djelovanjem forme.

Filozofski sustav zapocinjemo sa razmatranjem teorijske filozofije:

PRVA FILOZOFIJA ILI METAFIZIKA

Za koju se, onda, kategoriju bia posebno zanima metafizika? Za kategoriju bia
koja je prvobitna, jer stvari jesu ili bia (supstancije) ili svojstva bia (akcidenti)

Zapocinjemo sa istrazivanjem metafizike jer s njom poinju, i po njoj funkcioniraju sve

ostale znanosti. Naziv dolazi od Andronika sa Rodosa, koji je oznacio jedan slozeni
traktat, stavio ga je "iza fizike", a originalni Aristotelov naslov toga djela bio je "prva
filozofija" ili takoder i teologija nasuprot drugoj filozofiji ili fizici.

Metafizika je za Aristotela znanost koja je pozeljna radi sebe same, znanost o prvim
naelima ili prvim uzrocima. To je mudrost par excellence, a filozof je ljubitelj mudrosti
koji zeli znanje o krajnjem uzroku i prirodi stvarnosti, a to znanje zeli radi njega samog.
Ona je najvisa znanost, nevezana na materijalne potrebe, nije iskustvena ni prakticna
znanost, ona vrijedi u sebi i po sebi, ona je najizvrsnija "slobodna" znanost, odgovara
duhovnim potrebama nakon sto su zadovoljene fizicke potrebe.

Metafizika :
a) "istrazuje prve uzroke i ili najvise principe" = 4 prva uzroka

b) "istrazuje bice ukoliko je bie" =kategorije

c)"istrazuje Boga i nadosjetnu supstanciju" =Prvi Pokreta, atributi, razlika Platon

Aristotel

Dakle, Aristotel predstavlja metafiziku kao "istrazivanje prvih uzroka". Koji su to uzroci?
On kaze da je njihov broj ogranicen; s obzirom na svijet promjena i postajanja cetiri su
uzroka:

1) FORMALNI UZROK ------------- bit, bivstvo (causa formalis) FORMA -> odgovor
na pitanje to? i odreujui je princip koji ini da neka individua bude individua neke
vrste. Sa to? se odreuje tostvo, bit nekog bia

2) MATERIJALNI UZROK----------- materija, subjekt (causa materialis) MATERIJA

-> odgovor na pitanje Od ega? i u biima je princip individuacije. Zbog toga to su
materijalna, bia su (i unutar iste vrste) razliita.

--------------------------------------------------------> UNUTARNJI UZROCI

3) TVORNI / DJELATNI UZROK ---------------- djelatni, izvor kretanja (causa

efficiens) EFICIJENTAN UZROK -> ono/onaj to/koji je svojim djelovanjem dovelo
do nastanka (promjena, kretanje) neega. To je odgovor na pitanje Tko ili to je za to
djelatno odgovoran?**** Djelatni uzrok prethodi promjeni.

4) SVRNI UZROK --------------- svrha (causa finalis) FINALNI UZROK -> odgovor
na pitanje Zato neto postoji?***** Rije je o svrsi (gr. telos svrha), odnosno cilju
kojem je djelatno bie usmjereno, o razlogu zbog kojeg dolazi do formalne promjene u
materiji.

-------------------------------------------------------> VANJSKI UZROCI

Razvoj, promjena je nuna jer se tako u materiju "utiskuje" forma i dobiva se konkretno
bie supstancija.

Pri toj promjeni na djelu su etiri uzroka:

1. materijalni uzrok koji omoguuje izradu nekih a ne svih stvari: cigle, kamenje za
gradnju kue, ceste

2. formalni uzrok: plan, nacrt kue

3. djelatni uzrok: radnici, graditelji

4. svrni uzrok: svrha kue, npr. zatita od nevremena

Prva dva su forma (bit) i materija koji sacinjavaju sve stvari, oni su nutarnji uzroci, oni su
dostatni da protumace svu stvarnost, ako je promatramo staticki. Ali ako je promatramo
dinamicki, tj u svom postojanju, radjanju i propadanjum onda nisu dostatni. Ako pitamo
"kako je nesto nastalo", "tko ga je proizveo", "zasto se razvija i raste", onda nam je
potreban pokretacki tvorni ili djelatni uzrok kao otac radjanja te svrsni uzrok ili svrha,
zadaca kojoj covjekovo nastajanje tezi. Ova dva su vanjski uzroci.

Bice i njegova znacenja

Sto je bice? Parmenid i elejska skola su bice promatrali kao "jednoznacno" to vodi u
"jednost" bica. Platon ide dalje uvodeci pojam "nebica" kao "razlicitog". Aristotel uvodi
veliku reformu nadilazeci elejsku ontologiju: bice nema samo jednu nego mnogostruko
znacenja.

Aristotel je razlikovao osnovne grupe znacenja:

Bice koje se dijeli u kategorije ( ili bice po sebi)

Bice kao akt i potencija

Bice kao akcident

KATEGORIJE (praedicamenti): predstavljaju glavnu grupu znacenja bica i sacinjavaju

originalnu diobu bica, one su vrhovni rodovi bica. Kategorije obuhvaaju oblike naeg
poimanja stvari na primjer, iskazivanja svojstava stvari ali u isto vrijeme one su
naini aktualnog postojanja stvari: stvari su bia (supstancije) i doista imaju svojstva,
obiljeja ili akcidente. U Kategorijama i Topikama navodi se ukupno deset kategorija ili
praedicamenta:

KATEGORIJE SU naini na koje stvarnosti postoje i istovremeno naini na koje mi

mslimo i izriemo stvarnost. Prva kategorija je SUPSTANCIJA, a druge su AKCIDENTI.
Akcident ovisi o supstanciji, a SUPSTANCIJA postoji zasebno. Svako bie postoji kao
SUPSTANCIJA ili kao AKCIDENT.

Supstancija je bie koje postoji samo za sebebez obzira na druga bica.

Akcidenti su bia koja postoje, ali zahvaljujui supstanciji.

1) supstancija ili usia (ovjek ili konj), --> Prva supstancija, pojedinano osjetilno
bie sloeno je od tvari i oblika. Pojedinanom biu pripadaju stanje i odnosi; oni se
razluuju u skladu s devet akcidentalnih kategorija.

- vrste i rodovi, ono opce pojedinacnih predmeta, druge supstancije (Prema Aristotelu su
materijalne supstancije odreene s devet primarnih akcidenata:
2) kvantiteta (dugaak devet metara),

3) kvaliteta (bijel),

4)relacija (sin),

5) mjesto (na trgu),

6) vrijeme (prole godine),

7)poloaj (lei, sjedi),

8)stanje ili posjedovanje (naoruan, obuven),

9) djelovanje - pasivno = zid, aktivno = iva bia

10) trpljenje (isjeen ili sagorio).

PRIMJER LABUD : Recimo, da bi neko bivstvujue moglo postojati, mora postojati

bie: ono je, tako rei, polazna toka. Samo pojedinanosti stvarno postoje izvan nas, a da
bi pojedinano na taj nain postojalo nezavisno, ono mora biti supstancija. Ali ono ne
moe postojati kao ista supstancija, ono mora imati akcidentalne oblike. Na primjer,
labud ne moe postojati sve dok nema neku boju, a on ne moe imati boju dok nema
koliinu, rasprostrtost. Odmah, dakle, dobivamo prve tri kategorije bie (supstanciju)
koliinu (kvantiteta), kakvou (kvaliteta), koje predstavljaju bitna odreenja predmeta.
Ali taj labud je u svojoj specifinoj prirodi isti kao i drugi labudovi, on je po veliini
jednak ili nejednak sa drugim biima; drugim rijeima, on se nalazi u nekom odnosu
prema drugim objektima. Uz to, labud kao fiziko bie mora biti na odreenom mjestu i u
odreenom vremenu, a takoer i u nekom stanju. Isto tako, materijalna bia, budui da
pripadaju jednoj sloenoj cjelini, djeluju ili se na njih djeluje. Otuda neke od kategorija
pripadaju objektu razmatranom po sebi, kao njegova unutranja odreenja, dok mu druge
pripadaju kao vanjska odreenja, i tiu ga se ukoliko on ima odnos prema drugim
materijalnim objektima.

Druga grupa znacenja bica su AKT I POTENCIJA - mogu se definirati samo u

medjusobnoj relaciji jedan prema drugome i pokazati primjerima. Npr. u zrnu psenice je
biljka u "potenciji" , dok je zreo klas zrno u "aktu"

AKCIDENTALNO BICE - to je nacin bica koje ovisi o drugom bicu, ali nije vezano s
njim nikakvom bitnom vezom - mpr. puki je "dogadjaj" sto ja sada sjedim, ili sam blijed
itd.

Metafizika o Bogu

Sve su supstancije propadljive, jedino su vrijeme i kretanje nepropadljivi. Vrijeme nije

rodjeno niti propada, vrijeme je vjecno. To vrijedi i za kretanje jer je vrijeme samo
odredjenje kretanja. Ali pod kojim uvjetom je kretanje i vrijeme vjecno? Samo ako
postoji prvi Princip koji je uzrok svega. Kakav mora biti taj princip kao uzrok
svega?:

1) Mora biti vjecan, nepokrenut jer samo nepokrenuti je stvarno "apsolutni uzrok"
kretanja. "Sve sto se krece, od drugog se krece; ovaj drugi ako je pokrenut, opet je
pokrenuti od drugoga ( npr kamen je pokrenut stapom, stap je pokrenut rukom, ruku je
pokrenuo covjek.. ) Za objasnjenje svakog kretanja treba poceti od nekog pocela koje nije
pokrenuto. Taj zacetnik kretanja mora biti posve bez potencije, tj on mora biti cisti
akt . Prvi Pokretac pokrece kao objekt ljubavi i privlaci ljubljeno, a sam ostaje
apsolutno nepokrenut. "Taj svrsni uzrok pokrece kao voljeno, dok ostale stvari pokrecu
pokrenute". (Metafizika, 1072 b 3.)

Atributi Bozanske nadosjetne supstancije - Prvog pokretaca

Ta bozanska nadosjetna supstancija jest zivot. Od nje zavisi i nebo i priroda. Ta

supstancija - Bog- misli samog sebe kao najizvrsniji objekt, to je "miljenje
miljenja". Dakle, Bog je vjecan, nepokrenut, cisti akt, duhovni zivot kao misljenje
misljenja.

Nepokretni pokreta nije Bog Stvoritelj, jer svijet postoji od vjenosti. On samo
oformljuje svijet, privlai ga da doe do causa finalis. On uzrokuje i privlai da se
kreemo prema njemu.

Bog misli samog sebe, ali ne i stvarnost svijeta i pojedine ljude, jer su to nesavrsene i
promjenjive stvari. On misli samo ono sto je najbozanskije i sto je objekt njegova
misljenja, a to je ono sto se ne mijenja. On je objekt ljubavi, ali sam ne ljubi ( osim jedino
sama sebe. Bog se ne priklanja ljudima, jos manje pojedinom covjeku. Bog ne moze
ljubiti jer je cista inteligencija, a ta je, po Aristotelu, netrpna i kao takva ne ljubi.

Odnosi izmedu Platona i Aristotela o temi "nadosjetnog"

Aristotel je kritizirao svijet Platonovih ideja, dokazujudi da one kao "odvojene" i

"transcendentne", kako ih misli Platon, ne mogu biti uzrok postojanja stvari niti uzrok
njihove spoznatljivosti. Da bi izvrsile tu ulogu, Ideje-forme se moraju spustiti u osjetni
svijet i postati imanentne. Aristotelova nauka o "individuumu" sastavljenom od materije i
forme je nova predloiena alternativa. Ipak, time Aristotel nije doista htio zanijekati
postojanje nadosjetne stvarnosti, nego je samo zanijekao onakvo postojanje kakvo je
mislio Platon. Nadosjetni svijet nije svijet "Inteligibilnog", nego svijet "Inteligencija", a
na vrhu joj je vrhovna Inteligencija. A Ideje ili forme su, naprotiv, inteligibilni splet
"osjetnoga". U tome je Aristotel nesumnjivo korak naprijed od Platona, ali je i on u
zestini polemike na dosta izrazit nacin razdvojio Inteligenciju i inteligibilne forme. Tako
se cini da razliicite forme nastaju kao ucinci privlacnosti svijeta od Bozje strane i da su
nebeska kretanja proizvedena ovom privlacnoscu, a da nisu "misli Bozje".

Razliku izmeu inteligibilne i osjetilne spoznaje moda je najradikalnije uspostavio

Platon. Ideje su kod njega jedina prava zbiljnost i zato se spoznaja tih nadosjetilnih ideja
moe postii samo umom, koji se potpuno oslobodio osjetilnosti. Osjetilnost vezuje
ovjeka za tjelesnost, pa on u ovome svijetu nikada ne moe izravno gledati te ideje. Tu
Platonovu postavku odbacio je njegov uenik Aristotel, koji je pokazao da je bit ili ono
nadosjetilno imanentno svakomu biu, tj. ovjek polazei od osjetilno danih svojstava
nekoga bia moe doi do njegove bti kao onoga to je po nunosti zajedniko i
nepromjenljivo za svaki pojedini rod bia.

FILOZOFIJA PRIRODE I PSIHOLOGIJA

Priroda je (za Aristotela) cjelokupnost materijalnih stvari podlonih kretanju. injenica je

da Aristotel, pravo govorei, ne definira to podrazumijeva pod prirodom, ali iz onoga to
pie u Fizici jasno je kako on prirodu promatra kao cjelokupnost prirodnih objekata, tj.
kao cjelokupnost onoga to je sposobno zapoeti promjenu i dovesti je do kraja, onoga
to ima unutranju sklonost ka promjeni.

Kada je rije o vremenu, Aristotel istie da se ono ne moe, naprosto, izjednaiti s

kretanjem ili promjenom, jer kretanja je mnogo dok je vrijeme jedno. Meutim, vrijeme
je jasno povezano s kretanjem i promjenom: ako smo nesvjesni promjene, mi smo
takoer nesvjesni i vremena.

Vrijeme je mjera promjene - prije i poslije promjene.

Meutim, vrijeme je continuum, kao to je kretanje kontinuum: ono se ne sastoji od

odvojenih toaka.

Prema Aristotelu, svemir se sastoji od dva razliita svijeta nadmjesenog i

podmjesenog. U nadmjesenom svijetu se nalaze zvijezde; one su nepropadljive i nisu
podlone nikakvoj promjeni osim mjesnom kretanju, s tim to je njihovo kretanje kruno,
a ne pravolinijsko kao to je to prirodno kretanje etiri elementa. Aristotel, stoga,
zakljuuje kako su zvijezde sainjene od nekog drugog materijalnog elementa, aithera,
koji je peti i najvii element, sposoban samo za promjenu mjesta u krunom kretanju.

DUA

Dua je poelo ivota; nju Aristotel odreuje kao prvu usvrhovljenost (entelehija)
prirodnog tijela koje ima mo ivota ili kao prvu usvrhovljenost prirodnog sastavljenog
tijela.

Dua je istovremeno forma, princip kretanja, i cilj.

Tijelo je radi due, svaki organ ima svoju svrhu, a ta svrha je jedna vrsta aktivnosti.

3 dijela due : VEGETATIVNA ( nalazimo kod biljaka)

OSJETILNA ILI IVOTINJSKA DUA

UMSKA DUA - nalazimo kod ljudi

Tijelo mora biti neto kao materija za duu, dok je dua neto kao forma ili akt za
tijelo.

Otuda Aristotel u svojoj odredbi o dui govori o njoj kao o entelehiji ili aktu tijela koje
ivot posjeduje u potenciji mo ivota, kako on kae; on, pri tom, ne upuuje na
neku stvar koju je napustila dua, ve na onu koja je posjeduje.

Dua je, tako, ostvarenje tijela i neodvojiva je od njega (iako mogu postojati a to je i
Aristotel mislio dijelovi due koji se mogu odvojiti, zato to oni nisu ostvarenja tijela).
Dua je, dakle, uzrok i poelo ivog tijela: (a) kao uzrok kretanja, (b) kao finalni uzrok, i
(c) kao istinsko bie (tj., formalni uzrok) oivljenih tijela.

Osim uma, svi zivi dijelovi (i u covjeku) ne mogu se odvojiti od tijela, dakle, smrtni su s
tijelom. Oni ne mogu zivjeti bez tijela, kao sto je nemoguce hodati bez nogu.

Jedino um postoji prije tijela - u koje ulazi izvana, kao nesto bozansko - i besmrtan je.
Meutim, ovaj um koji ulazi u tijelo, zahtijeva potencijalno poelo neku praznu plou
(tabula rasa) na kojoj bi on mogao utisnuti oblike; tako dolazimo do distinkcije izmeu
aktivnog uma i trpnog uma. Samo aktivni um posjeduje supstancijalnu vjecnu
egzistenciju i jedini je besmrtan. Ovaj um je odvojen i on je nepomijesani netrpni akt, jer
je uvijek dragocjeniji od trpnoga, zato je besmrtan i vjecan, dok je trpni um propadljiv.

PRAKKTICNA FILOZOFIJA;

ETIKA

POLITIKA

a) ETIKA

Aristotelova etika je izrazito teleoloka. Aristotela zanima djelovanje, ali ne djelovanje

ispravno po sebi bez obzira na sve ostalo, ve djelovanje ukoliko ono vodi ovjekovom
dobru.

Ali ako postoji neki cilj koji elimo zbog njega samo i radi kojeg elimo sve druge
podreene ciljeve ili dobra, onda e to krajnje dobro biti ono najbolje dobro, u stvari
samo dobro. Aristotel je nastojao otkriti kakvo je to dobro i kakvo je znanje koje mu
odgovara. Aristotel utvruje kako je politika ili uenje o drutvu ta koja prouava to je
dobro za ovjeka. Isto dobro je dobro i za dravu i za pojedinca, iako je svako dobro
plemenitije ako se nalazi u dravi. Aristotelova etika je bliska naem zdravom razumu, jer
se zasniva na moralnim sudovima ovjeka koji uobiajeno vrijedi za dobrog i moralnog
pojedinca.

(1) Vrhovni cilj covjekov: blazenstvo. Svaki covjek tezi prema sreci, a ona se kao etiki
cilj ne bi mogla sastojati, naprosto, u vrlini kao takvoj: ona se sastoji prije u djelovanju
u skladu s vrlinom, ili u vrlom djelovanju, s tim to se pod vrlinom razumijevaju i
intelektualne i moralne vrline.

Vrhovno ostvarivo dobro, blazenstvo, sastoji se u usavrsavanju covjekove razumske

aktivnosti kojom se razlikuje od zivotinje.

Covjek koji zeli zivjeti dobro, mora zivjeti po razumu, vlastite funkcije zivota
usmjeriti prema tom cilju, a to znaci da se njegovo dobro sastoji u djelatnosti duse
prema kreposti. To se postize intelektualnom kontemplacijom. Aristotel istice ne
samo da je svatko dusa, nego najvisi i najvredniji dio duse, koji dominira, je intelekt.

Aristotel vrline dijeli na eticke i dijanoeticke. Eticke su vrline volje, a postizu se ako
um usmjeruje i odgaji volju u izboru po nacelu "zlatne sredine". To znaci da je vrlina
sredina izmedju dva losa smjera npr. hrabrost je sredina izmedju plasljivosti i
neustrasivosti. Dijanoeticke vrline - znanje, razboritost, umovanje, dio su onog najviseg
blazenstva. One upravljaju covjekovim zivotom u ispravnom razmisljanju i prosudjivanju
dobra i zla. Osobito mudrost oznacava doticaj s bozanskim, najvaecu srecu i blazenstvo.

b) POLITIKA

Covjek je po prirodi "politicko bice" (zoon politikon, bice zajednice) te svoju bit moze
ozbiljiti tek u politickoj zajednici ili drzavi.

U razlicitim drzavnim oblicima moguca je valjana vladavina, kojoj je cilj opce dobro,
neovisno o tome tko vlada, a moguca je i losa vladavina, kojoj je cilj korist samo onih
koji su na vlasti npr. tiranija.

Odgoj gradjana temeljna je funkcija drzave.

Idealna Drzava mora biti srednje velicine.

Savrseno drustvo sastavljeno od vise naselja je Drzava - Polis i nastaje u svrhu dobra
zivljenja.

Razlikuje tri oblika vlasti - jedna osoba u dobroj vlasti je monarhija, a u zloj tiranija.
Vise njih u dobroj su aristokracija, a u zloj oligarhija. Mnoge osobe u dobroj vlasti su
politija (drzavna uprava), a u zloj demokracija.

demokracija = vladavina naroda, aristokracija-oligarhija = vladavina malobrojnh, tiranija

= vladavina pojedinca.

POETIKA - eticka funkcija tragedije

U djelu "O pjesnickoj umjetnosti" Aristotel raspravlja o pjesnickim rodovima te visoko

vrednuje stvaralatvo grckih tragicara Eshila, Sofokla i Euripida.

Umjetnost je oponasanje, ali stvaralacko i idealizirano.

Donosi definicju tragedije : Tragedija je oponasanje ozbiljne radnje koja je u sebi

zavrsena i ima odredjenu velicinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u
pojedinim dijelovima, licima koja djeluju, a ne pripovijedaju; a izazivanjem sazaljenja i
straha prociscuje takve afekte.

Dakle, bitna je eticka, odgojna funkcija tragedije - prociscavanje, katarza,

oplemenjivanje.
Realist i relativisti

Aristotelova razmiljanja potaknuta su situacijom njegova vremena. Sukobio se oko

pitanja moe li se izvanjski svijet opisati objektivno, onakav kakav jest, ili je svaki na
opis svijeta ukorijenjen u osobno iskustvo? Taj prijepor moemo opisati kao sukob
izmeu realista i relativista (ili antirealista). Pripadnici elejske kole, koja je bila
utjecajna u onodobnoj Ateni, smatrali su da ljudi ne mogu spoznati svijet: Sve to znamo
samo su iluzije u neizvjesnosti koja se neprestano mijenja. Potraga za stvarnom slikom
svijeta je isto gubljenje vremena. Trebali bismo se okrenuti spoznavanju sebe. Ta e
stajalita potaknuti nastanak sofistike kole, kojoj su se Sokrat, Platon i Aristotel duboko
protivili jer su sofisti odbacivali ideju najvie Istine.

Prema Aristotelovom shvacanju, Tales i rani grcki filozofi bili su zaokupljeni

materijalnim uzrokom - pokusavali su otkriti krajnju osnovu stvari, pocelo koje niti
nastaje niti propada, ali iz kojeg se radjaju i propadaju pojedinacne stvari. Na taj nacin se
razvila fil Herklita i Talesa koji su pretpostavljali jedan materijalan uzrok ili Empedokla,
koji je postulirao cetiri emelenta. No Aristotel se pita, cak i ako su elementi stvoreni iz
jednog uzroka, zasto se to dogada, sto je izvor kretanja kojim stvari nastaju i propadaj.