PREKO CRTE

Nietzsche sebe sama označuje kao prvog savršenog nihilista Europe, no koji je nihilizam sam već u sebi
proživio do kraja – koji gai ma iza sebe, ispod sebe, izvan sebe. Tik potom slijedi napomena da se u njegovu
radu već naviješta jedan protupokret koji će zasjeniti taj savršeni nihiluizam, premda ga nužno
pretpostavlja. Te misli bave se našom sudbinom.

Niče u nihilizmu izražava optimizam, nije kraj i da se prevladati i riješiti kao kakva brazgotina.

U okviru posvemašnjeg razvitka aktivnog nihilizma prednja strana propasti biva odveć snažnom da bi još
ostavila prostora za razmišljanja; vladaju vatra, teror, strasti premda samo određeno vrijeme. Duh nije
kadar u djelokrugu katastrofe obaviti taj uvid; u njemu jedva ima utješnosti.

Dostojevski je drugo veliko vrelo za upoznavanje nihilizma u djelu Raskoljnikov. Objekt je razmatranja isti
kao u Volji za moć, različita je perspektiva motrenja. Oko Nijemca upravlja se na duhovno-konstruktivne
mjere, a njegov pogled prati osjećaj drskosti, više pustolovine. Rusa zanimaju moralne i teološke sadržine.

Oba autora slažu se u prognozi, ona je optimistička, Dostojevski nihilizam smatra ljekovitim putem boli.
On je nužna faza.

Odgovor u vezi nihilizma uvijek je prijeporan, jer manje ovisi o stanju stvari nego o životnom raspoloženju
i životnom izgledu. Težište optimizma je u značaju više nego u svijetu. Tako fundiran optimizam treba
cijeniti po sebi, ukoliko njegova nositelja moraju naravno oživjeti volja, nada, pa i izgled, kako bi postojao
u promjeni povijesti i njezinih pogibelji.

Protivnošću optimizmu ne smatramo pesimizam nego defetizam, koji je danas neobično rasprostranjen.
Nemamo više ništa za suprotstaviti onome što dolazi, ni u vrijednostima ni u unutarnjoj snazi. U takvom
raspoloženju panika ne nailazi na nikakav otpor, širi se kao neki vir. U takvu stanju čovjeka ukroti već
nihilistička glasina, pripremi ga za propast.

Za sve vlasti koje hoće raširit užase, nihilistička je glasina najsnažnije propagandno sredstvo. To ne vrijedi
manje za teror upravljen prema unutra nego za onaj upravljen prema van. Prvom je ponajprije važno
proklamirati nadmoć koju društvo ima nad pojedincem. Strah postiže više negoli nasilje, glasine su
vrjednije od činjenica.

Izvanjskim se terorom države ugrožavaju obostrano, važan je učinak navještenja propasti svijeta,
protivnika treba uvjeriti u to. Ratovi su prometne nesreće koje svatko pokušava izbjeći.

Pojedinac je uvučen u prokletstvo nihilističke napetosti i povinjuje se. Zato je svakako vrijedno istražiti
kakvo mu se ponašanje može preporučiti u takvu iskušenju.

Pojam nihilizma danas se ubraja samo u nerazjašnjenje i prijeporne. Nihilizam je osnovna moć, utjecaj koji
se ne može izbjeći, kao uzročnik raka. Ako ga definiramo, nismo se izliječili, ali ga bar pretpostavljamo.
Nihilizam je obezvređenje najviših vrijednosti, njihov propast. To je najviše u kršćanstvu, nema više viših
tipova i ulijevaju se u pesimizam, razočaranje, mržnju, odbacivanje. Kritičke vrijednosti opstaju, ali slabi se
od njih odbijaju. Nihilizam je po Dostojevskom učinkovit kad pojedinac izlazi iz zajednice, odumire, čak se
i ubija. Izlječuje se ponovnim stupanjem u zajednicu, javnim priznanjem krivnje (ironično).

Teškoća da se definira nihilizam počiva u tome što je duhu nemoguće steći predodžbu o ništini. O ništini
se ne stvaraju ni slika ni pojam. Može se iskusiti umiranje, ali ne i smrt. Da bi se dobila predodžba o
nihilizmu, učniit će se dobro da se najprije izdvoje pojave koje se pokazuju u njegovu društvu ili u njegovoj
pratnji i stoga se s njim rado spajaju. To su bolesno, zlo i kaotično.

Razlikovanje između nihilističkog i kaotičnog ne pada nam teško. Ono je važno jer postoji odluka između
kaosa i ništine.

Kad je država nihilistički objekt, u svezi pojavljivanja velikogradskih masovnih partija koje nastupaju i
racionalno i strasno, pobjednička vlast stvara organe koji korespondiraju s organima države, i dolazi do
srastanja. Posve je slično i s armijama koje za nihilističku akciju bivaju primjerenije što iz njih više isčezava
stari nomos onako kako se poima kao tradicija. Vojska u sebi uvijek krije starodnevne elemente, pa može
biti sredstvo promjene ili politički subjekt. Što je tradicija veća, manji je uspjeh u promjeni. Sve organizacije
žele što bolje funckionirati – stisnuti dugme i nitko se ne žali.

Pojedinac podliježe prihvaćanju proizvoljnih sila što ga više ispunjaju elementi poretka. Ne mogu se staleži
prevoditi u čiste funckije i očekivati da će se održati njihov ethos. Dužnosnikova se krepost sastoji u tome
što funkcionira i dobro je da se ne stvaraju nikakve iluzije. Nihilizam dakle može biti u skladu s proširenim
svojstvima poredaka. U katastrofama je poučno kako do zadnjega ostaju određeni elementi poretka. To
pokazuje da je nihilizmu poredak ne samo ugodan nego i pripada njegovu stilu.

Kaos za nihilista nije nužan, a manje mu godi anarhija kao i opijenost.

Aktivni nihilist nije bolestan, on je kiklop i titan, ali postoje određeni kalupi u državi opreza koje se želi
iskoristiti – to je kalup građanskog rata i kalup materijalne bitke Prvog svj. Rata. Postoji i velik značaj sporta,
koji gura granice kao radnik u tvornici u odnosu na radnika 1913. godine. U ovoj bolesti se ustrajava.

Nihilizam kao zlo? Nije nužno, spaja se u kaotičnom. Mogu biti i dobrohotni, a da produžuju krizu, procese.
Pravo i nepravo je tada teško razlučiti, moralne veze su nedohvatljive a nihilizam je toliko normalno stanje
da se bira između vrsta nepravdi  da je zlo, lako bi ga se izliječilo jer se može definirati.

Temeljni osjećaj u nihilizmu je osjećaj redukcije. Zamršeni svijet svodi se na jedan imenitelj. Iščezavaju
forme poštivanja ali i čuđenje kao vrelo znanosti. Skloni smo pojedinačnom. Primjer je trpanje svih
vrijednosti kao reduciranih u pojam Boga. Kao „Dobro“, a zbog praznine koja nastaje niču milijuni
nadomjesnih religija.

Prije nihilizma, padala su carstva i kraljevstva, tj. Kulture. Čovjek se tada oslonio na „divljinu“ i sagradio
nešto novo. Danas nema tog „divljeg zemljišta“, sav svijet je obuzet. Ruše se tabui snovi postaju predmet
kauzalnosti.

Sigurnost je daleko, ali prvu nadu vidimo kada uočimo cilj procesa, a to je unifikacija, te ju možemo
okrenuti na svoj mlin. Bila je ugrožena cjelina, ali mi taj problem ne moramo riješiti ratom, nego novim
vrijednostima.

Slobodan se čovjek bori sa svijetom u kojem je nihilizam ne vladajući, nego normalno stanje. Nije zahvaćen
čovjek, nego čovječanstvo, te duh mora sam nužno razaranje dovesti do zdenca.

Liječenje se može vršiti putem snage bola  nude se crkva, ali ne posjeduju više sredstva spasenja.
Davanje blagoslova sad je mehanička kretnja, strojni akt koje zavarava vrijednosti. Teologija ne ide u
koštac s nihilizmom, nego teme iz teologije vučemo kroz književnost, mogu ići spram pesimističkog nazora.
Pogibelj besmislena korištenja. Eksploatacija, bogatstvo u komforu. Države čudovišta – levijatani,
unutarnji i vanjski tiranin koji čovjeka tjera da se bori protiv svakog od navedenih pomažući onog drugog.
Stvaranje stranki za promjenu ne vodi ničemu, jer se za funkcioniranje države stvaraju nova središta moći.
Omladinu se vara da je poziv u vojsku poziv domovine.

Put koji ne pruža sigurnost naš je put, jer strah vlada nad svima, bilo kao tyranis ili fatum. To je nužno
gibanje čovjeka.

Pitanje slobode nije u samopopunjujućoj praznini, nego u nesrećenom i nerazlučenom  prostor divljine
koji nudi pobjede.

To je smrt, jer prevladava strah, glavno oružje Levijatana. To je eros,, jer to Levijatan ne nadzire. To je
glazba, jer dodaje racionalnost i samokontrolu. To je umjetnost, jer metafizičku pokretnu silu umiruje i
daje smisao. To je mišljenje, koje je s pjesništvom u zrcalnom odnosu. To je eksperiment, koji susreće
određeno i neodređeno, radi dobiti. Nihilizam je u čovjekovom prsištu – špilji u koju naviru zlodusi, koji
napdaju svakoga. Ako je čovjek jači, niština će se povući u sebe. Ostavit će naplavljeno blago, koje će
pretegnuti.