Esej iz kolegija Odabrani tekstovi iz praktičke filozofije

Valentina Vaško

Virtualna humanost

Razvoj tehnologije čovjeku je otvorio brojne nove životne mogućnosti, no podijeljena

su mišljenja o izričito pozitivnom doprinosu tehnološkog razvoja. Praktična je upotreba, pri
čemu se misli na pojednostavljenje svakodnevnih djelatnosti, tehnološke aparature neupitna,
ali ta upotreba, iz zasljepljenosti mase, reklo bi se primarna, nije jedina. Tekuće je stoljeće
promjenama koje je na scenu dovelo, izrazito ubrzalo životni stil, stoga ne iznenađuje da
većinski dio mase ne percipira procese koji sežu malo dublje od pukog osjetilnog iskustva,
zbog čega se najmračniji princip korištenja tehnološkog vrhunca, onaj manipulativni,
nerijetko provuče kao legenda i mit. Produkte se tehnološkog razvitka duže vrijeme
upotrebljava kao oružje za manipulaciju, već u povijesti viđena takoreći tlačenja jačih nad
slabijima pri čemu se odvija horor nad ljudskom rasom, izmjena temeljnih vrijednosti.
Vrijednosti su najviši pojam kojim se može opisati širina utjecaja tehnologije na današnji
svijet. Walter bi Benjamin to možda sročio kao gubitak aure svakodnevice. Gotovo
neprimjetnim koracima od najmanjih do najvećih dijelova života komadić po komadić trga se
ono njima izvorno. Problem nastaje u trenutku kad se taj proces namjeri na samog čovjeka.
Čovjek je taj koji je tehnologiju uopće uspostavio, kamoli razvio, no zašto još uvijek misli da
njome i vlada?

Ponekad je fascinantno do kojih je se granica, ako ih uopće još ima, tehnologija

razvila. Ovdje se sama nameće ideja Gorana Starčevića koja glasi da se „svaki element
nadljudskog plaća nečim ljudskim.“ Sve su znanosti do ovog dana doživjele neki napredak
koji je čovjeku omogućio novu sposobnost. Razvoj i otkrića u medicini, primjerice
presađivanja organa koja su umnogome produljila životni vijek, ljudima otvara jednu izrazito
zadivljujuću moć. Moćno je, u dolovnom i figurativnom smislu, i nuklearno naoružanje
potencijalno masovnih razmjera, do kojeg smo danas dospjeli. Pri čemu je svejedno prisutna
svijest da ako taj uspjeh dospije u pogrešne ruke, dospjeli neće imati tako optimističnu notu.
Takvo je mišljenje u masi pak zastupljeno jer se, zahvaljujući brzini i aktualnosti medija,
nalazi nama pred nosom. Ljudi osjećaju strah od fizičkog napada na njih same, no još uvijek
je manjina onih koji brinu i za ostale napade na svoj bitak. Dostupnost je informacija u
elektroničkom dobu, njihova jednostavna prenosivost, ponekad neizbježnost, moglo bi se reći
ogolila čovjeka na dalje od kože. Društvene mreže, digitalizirani popisi, baze stanovništva i
brojni drugi primjeri čovjekova koraka u digitalno učinili su ga sveprisutnim. Podatci o
nekome dostupni su već jednim klikom miša. Mada prisutnost osobnih informacija olakšava
životne situacije kao što su odlazak doktoru, pospremanje financijskih sredstava na sigurno
mjesto, vođenje evidencije u obrazovnoj ustanovi i slično, rijetko se primjećuje da dajući
nešto, od nas i oduzima. Sve je manje osobnih informacija koje možemo sačuvati samo za
sebe. Nestale su tajne, a time i privatnost. U jednom smo trenutku kolektivno odlučili predati
nešto što bi nam trebalo biti dragocijeno. Zašto piše kolektivno? Jer se o svakome, tko god ta
osoba bila, koja god ju društvena pozicija štitila, može saznati sve. Predavši privatnost, u
jednu smo ruku predali i svoju slobodu. Tehnologija koju posjedujemo omogućila je nadzor
nad čovjekom od začetka do njegova kraja. Olakšali smo pristup svojim podacima i učinili se
najprije brojem unutar baze čovječanstva. Sloboda je samo jedna u nizu napomenutih
vrijednosti koje smo odlučili zanemarit. Devaluacija sustava vrijednosti odvija se u brojnim
aspektima ljudskoga života. Tehnička je reprodukcija umjetničkih djela primjerice učinila
preokret estetskog vrednovanja. Replika klasika umjetnosti dospjela do te mjere da se kopije
na prvu čine bolje od originala. Osobni susret s umjetničkim djelom, ta događajnost, iskustvo
njegove aure, sve je manje zastupljeno. Iskustvo života uopće zamijenila je nametnuta potreba
za sve češćim bilježenjem istih fotoaparatom. Rijetko tko u današnje vrijeme zastane i
jednostavno se prepusti trenutku. Usadila nam se potreba za akceleracijom našeg života kako
ne bismo nešto propustili. Pritom je bilo nužno infiltrirat se u virtualno polje života. Čovjek je
dobio svoju digitalnu dimenziju. Taj ga je potez učinio poprilično ranjivom, jednostavnom
metom za kontrolu. Ako uočimo da se neke mogućnosti koje smo si tehnologijom priskrbili
doista nekad mogu okarakterizirati kao nadljudske, zapanjujuća je i pomisao na more
mogućnosti kojima bi nas netko mogao špijunirati, pritom i manipulirati. Ovdje se otvara
primjer poznate teorije o zabilježavanju telefonskih razgovora ili pak snimanja kamerom na
pametnim telefonima dok toga nismo ni svjesni. Uzmemo li tu teoriju istinitom, ne možemo
ni zamisliti koliko malo informacija čuvamo samo za sebe. Odajemo svoje slabe točke i
dopuštamo da ih se iskoristi kao sredstvo za podložnost. Dobrovoljno postajemo članovi
društva kontrole.

Polja u koja se tehnologija uspjela ušuljati već su sada u većini. Postavlja se

pitanje, ima li širenje njezina korijenja uopće kraj? U posljednje se vrijeme čini da se ubrzao i
tehnološki razvoj, stoga bi se uskoro mogli susresti s poprilično zadivljujućim otkrićima i
novitetima. No što onda s čovjekom? Što s čovjekom koji je već, očito još uglavnom
nesvjestan dubine u koju se upustio u virtualno? Kako se čini, izlazak čovječanstva iz
tehnološke sfere nije ni na pomolu, stoga je moguće upravo suprotno, njegovo dublje
zadiranje. Očevidno je robovanje čovjeka pod strojem što će se čini se odviti sasvim voljno.
Što onda s ljudskom rasom? Hoće li se dogoditi barem jedan nihilističko-tehnološki pokret
koji će nas prodrmati iz mračnog tehnološkog vijeka? Hoćemo li vratiti svoju humanost ondje
gdje pripada, ljudima? Ne znam, ali vjerujem da će nas o tome obavijestiti mediji.