Srđan Mršić

*
gdje
cvjeta
leptirica
 boli

rodoslovu
zemnorodno
m
 dom

rodoslovu zemnorodnom dom

dušom naši sveoci prilaze

kao na pojilo
zvjeri

iz klica tuge svježe pod snom

zjenice jedna od druge
u tamnila skuta bježe
kao potomci i preci

i propjevaše konačišta

dnom nedoglednim rastrt

od tmulih slijepočnica roj
ne pozna na umrlici
lica

sniju pod korom odjeci

poj djeci to biva
nerođenoj

rodoslovu zemnorodnom dom

my heart is in the coffin there

prosu se ustajala noćnica

u toplo ležište kolijevke
i čujemo samo cviljenje miševa
iz gnijezda dječijeg straha

prozori su pojeli
ono što nam je ostalo od ljeta
a nemušto jezgro pije
sav teret tišine
jer ne odstupaš od teksta
uloga ti je besmislena
sine brute

dok iz neba
po nama pljušte
potkovice ugašenih kosmonauta

zrnje

pogled oslobođen od potpunosti

strpljivo traži put
geometrijskom
molitvom

iznad površine događaji izostaju

a dole na dnu
školjke
kroz patnju i bol
luče bisere

preobraženje

sinoć sam čitao poeziju nekog marsejskog nadrealiste.

plakao sam kada su se slova počela topiti pod
jezikom. to nije bio moj jezik. poželih da imam mlađu
sestru u susjednoj sobi. poljubio bih joj čelo dok
spava. zagrlio je. dolaze trenuci kad sopstvene
potrebe postaju nesnosne. spiram sa lica grozdove
sna. otvaram oči i pronalazim te

you talkin' to me?

then who the hell else are you talking
you talkin' to me? well I'm the only one here
who the fuck do you think you're talking to?

danas je preobraženje gospodnje

omorina rasteže odlomive uzdahe
insekti zuje oko tek dozrelog grožđa
u nulištu zemlje korijenje trune

u progriženoj rupi sna

u progriženoj rupi sna

vatrom se živci
klupčaju

riječi mi beskućnice
rasute po paučini
bunila
o verige tmine okačen
između sebe i ničega
akvadukt

iz zjapeće čeljusti nadire

mrtvih suglasnika
roj

jutrenje

korijen mliječne zazubice

iz prvotnog zausta
zalogaj tišine
uzima

čuvarkuća zrca s maćuhicom

prizore igličaste zore
u dnu prozora

dok na bolničkoj natkesli

zimnjača jutrenje poje
nepojedena

haljina na
 pruge
od tebe do
vrata

vrata

spavamo bosi
blago naslonjeni na dveri
neba

fetusi
bez svijesti o blizini
daljine

snujemo
da van kože smo jedno
svjetlo

ako vidiš ga
pozdravi
me

topla

jutarnja magla
stidljivo nam primiče jesen
i kao pikavce u pijesku
guši pretekla opravdanja
u pepelu ljeta

a ti
izlomljena dubokim uzdasima
još uvijek si
u meni
topla

kao svježa smrt

enjoy your flight

dok se u prvom sutonu gase

posljednje kapi sunčeve krvi
po pučini

poda mnom prolazi

oblak nenamještenog kreveta
kao hram rastanka

i to je sve
što je preostalo od ljeta

samsara

nema li te mrtvi sam losos

u moru vrele tinte
grobno cvijeće
na prapočetku
azbuke

bjelina u kojoj nestaješ

između dva napukla stiha
otopina je magle
iz crvinjaka
sna

u vrtlogu samsare
životi mi prolaze
kao ekseri
kroz
hrista

gdje cvjeta leptirica boli

to je lavirint uha
iz čije utrobe
vapi molim te budi tu
a ovo je uholaža
koja u njemu nestaje

u naručju spremljen je konak

u koji pažljivo zbiram suze
da njima podmlađuješ
snove
o
plod
no je ovo sjeme
pod jalovu zemlju položeno
tamo u vrzinoj petlji daleko
gdje cvjeta leptirica boli
koja nije moja
ali bi to mogla biti
baš kao i ti
draga modesty

buddha
na korak od tebe zaglavljen
i postiđen
kao gipsani buddha
kojem je zub
vremena
okrunio muškost

eklipsa
pregorila u klozetu
žarulja
ljubavi

sunce naše dvofazno

wanna be your dog

njušili režali glodali

lizali se i pišali
jedno
po drugom
kao psi
koji žele ostaviti trag

rekla je
obećaj da me nećeš zaboraviti
rekao je
neću

mozak

na grudi
kao malog drhtavog psića
privih prve dodire
koji strahom navališe
gristi gristi gristi me
do ivice
ludila

ekran bljeska u mraku sobe

i vidi se još samo prošlost
smrežurana u nama

nalikuje mozgu
lako je bilo susresti se
pronaći propričano
i progutati
bit

poslije je sve došlo samo od sebe

kao nova godina
ili smrt

ili je to u rukopisu

ne možeš se ne povrijediti
ne možeš me ne povrijediti

ipak

ne odustajemo
dok ne iznađemo
dovoljno bolnu riječ

u našim pokušajima
iznova se ogleda bes
misao

ili je to u rukopisu

zambezi
 iz riblje
perspektive
crv

bez asocijacija
na obrise

zajednički osjećaj je crv na udici

tulio lanaze

tata
još koliko puta spavam
pa igra zvezda

ljubi te majka
kupi hljeb
ručak ti je u rerni
zalij cvijeće
pazi se i nemoj

nemoj nemoj nemoj nemoj nemo nem ne

da mama

dobro
depilator

ona brije svoje noge dok ne zasjaje

kao skamenjena kljova
mamuta

i nije tako
jednostavno
zar ne
 bahr l ūt

samo mi još reci

kad si posolila svu ovu voda
u meni

spirala

svaki izbor
stiješnjen je između dvije
uvijek iste
laži
neodlučnost tetovira spiralu
na njenim bradavicama

nepovratnost vremena
čini igru
napetom
just a perfect day

pričala mi drvena klupa

da se ne plaši kiselih kiša
koliko hemoroida

so empty
za smrtnu kaznu
vješalo

od kanapa i praznine
izrađeno

dan

na stolu papir
olovke
zuje

poput vrata
pasijans se ne otvara
izlaze ulaze izlaze ulaze izlaze

ptice cvrče decembru

opelo

a meni fali
fali mi dan

grč

kroz prokrvljen grč

snivaonice
uklješteno jutro otapa
kapi prvorođenog sunca
po bedrima
to je oblik nedosanjane punoće
možda tvoj miris
ili nešto drugo

skoren
ostatak od juče

izba

neuprljano plavetnilo dana

natapa rujne zastore
bezdana

na trpezi njenog dlana

iskriškano sunce iz očiju
luči mliječ prvotne zore

u zgrsnutom vrenju grozdova

iz nutrine manastirske izbe
crno se izlilo dno
na usne za ljubav brsne
guste da prokišnjava
sne

jutro smo ti

bespočetnoog opela slogove

bubreno jedro jutra
izdiše

bješe to plodište crvene

pod kalpakom neba
uzorano
kroz porozne otkose kiše
zubnim kartonom sunca
iskeženo

uloge bit

nismo dozvolili da gasne

ponosa i vjere plam
uloge
bit

još prkosno
u oku tinja
sjaj
uprkos tome
ostajemo sužnji bijeda i siročad

mijenjaj
lance
 svaki dan

po krzavoj pidžami noći

kao uljanice na promaji trepte
repatice

niz kičmu drobive mrkline

otima se živac svjetla
međušupljinama
bjeline zgrižene samoćom
vraćaju mastilo peru

u naramku tišine
poezija sama sebe čita

mijenjaj lance svaki dan

rubovima mami nepokrivenost

iza tog svjetlucanja

dok karlica uzdrhtala

plimom o greben
pjenuša

talasi prevrćućeg mora

latice su goruće
cvatnje
a mi utopljenici
od pamučne groznice
malaksali

mrtve vjetrove razmjenjujemo

jezikom

iz gnijezda trepavica istrešena

ptica u tim očima
komada me

vršak njenog kljuna mjeri razmake

između gubilišta
i ploda

slično svitanju nakon bijesa

zavrnuti rubovi stvarnosti
pod nepcom zvonika
kljuju

u šalici kafe
tmuli se šapati gube
tirit strpljive trpnje već su zaposjeli

dok bezoke tvari zidaju mrežu tišine

budi mi pričest
zagrli me

hej mlekadžijo stani

prospi mleko po ovoj noći

zaboravljeni dodiri
spomenici vanumne sile
kurvaju se ugašenim svijećama
iza kaljave svile
naboranog
sumraka

baterije peckaju pod jezikom

utrobom raskuvavaju
plodove nedozrele

sjemenje se porađa iz ljuske

obične ljubavi ljudske

pod dojkama neba

trotoare novembra liže
studni kikot
hijena
u mlakim bojama mladosti
časovi od kovanog sna
otiču sa čela

možda ukosnicu skriva

izgubljena obala
razblažena
bola